Tek što je prošlo mjesec dana, od kada je UG „Tender“ jasno i nedvosmisleno putem Komentara koji se nalazi na web stranici www.tender.ba upozorio javnost u BiH ukazujući na neposrednu opasnost od nadolazeće korupcije, zacrtane u «Strategiji razvoja sistema javnih nabavki za period 2010-2015 godina», koju je 26.08.2010. godine usvojio Savjet ministara i u kojoj se faktički ukazuje na potrebu nužnosti smanjenja pravne zaštite i novčanog ne kažnjavanja onih koji iz koruptivnih razloga ne poštuju i zloupotrebljavaju odredbe Zakona o javnim nabavkama, a ovih dana pojavio se na web stranici Agencije za javne nabavke novi dokument „Prednacrt Zakona o javnim nabavkama BiH“ bez roka do kada se na isti mogu davati primjedbe i prijedlozi što u mnogome govori o zakulisanom ponašanju predlagača da u što većoj tajnosti obezbijedi bezbolniju proceduru ka konačnom usvajanju istog.

Što je predlagač ovako netransparentno pristupio manje je opasno i štetno od samog sadržaja u istom koji prosto za nepovjerovati ne predviđa odgovarajuću pravnu zaštitu ni odgovornost za ugovorne organe i ponuđače i najodgovornije u istima za kršenje i nepoštivanje odredbi Zakona o javnim nabavkama za razliku od svih zemalja u tranziciji i našim susjedima Srbiji i Hrvatskoj.

Ovakvim pristupom, koji predstavlja nevjerovatan korak nazad po pitanju odgovornosti sadržane u sadašnjem Zakonu ali koja je zbog institucionalnog neprovođenja dovela BiH na vrh ljestvice najkorumpiranijih zemalja, širom se otvaraju vrata korupcije i dodatne pljačke javnih finansijskih sredstava u javnim nabavkama. BiH će apsolutno postati šampion u korupciji, ali će zbog apsurda nepostojanja bilo kakvih mjera odgovornosti u Zakonu, izvještaji revizora biti sve pozitivniji a rapidno će se smanjivati broj žalbi ponuđača. Praktično, po procjeni upućenih obezbijediće se uslovi da se putem korupcije u privatne džepove godišnje odlije i preko 700 miliona KM. Da bi se ponuđena neprimjerena i opasna rješenja kreatora dokumenta onemogućila, UG „Tender“ je predložio svoje krajnje realne i objektivne konkretne primjedbe i prijedloge, primjerene stvarnim potrebama društva i time stvaranje bitne osnove za mogućnost efikasne borbe protiv ove društvene pošasti, svođenjem iste na ekonomski prihvatljivu mjeru od 5% - 8%, odnosno ispod 200 miliona KM na godišnjem nivou.

UG „Tender“ očekuje i iskreno se nada da će razum i savjest najodgovornijih na svim nivoima zakonodavne i izvršne vlasti u BiH, podstaknuti teškim ekonomskim stanjem i daljnjim neminovnim padom životnog standarda, koji je inače najniži u Evropi, prevladati pojedinačne i grupne interese i da će se uspjeti obezbijediti donošenje antikoruptivnog Zakona o javnim nabavkama primjerenog stvarnim potrebama i interesima građana, što bi svesrdno podržala i pozdravila i Evropska unija.

 

(UG TENDER)

 

Glavni ideolog Nenad Kecmanović otvoreno priziva taj savez, pišući paskvile o SDS-ovoj državotvornosti i nacionalnoj odgovornosti. Fina duda varalica, koju SDS neće progutati

Postoji li išta gore od aktuelnog režima u Republici Srpskoj, koji čine SNSD, DNS i SP?! Postoji: Koalicija između SNSD-a i SDS-a, koja bi označila kraj svake nade u ovom entitetu i u ovoj zemlji. Bjelorusija bi u tom slučaju bila pojam demokratičnosti, poštovanja ljudskih i svakih drugih prava i civilizacijskih dostignuća. Ukratko, formiranjem crveno-crne koalicije obistinilo bi se majansko proročanstvo na ovim prostorima.

Sljedeće pitanje je da li je takva koalicija moguća? Jeste, ali, uprkos obostranim namigivanjima, nije realna iz mnogo razloga.

STRAH OD „KOTE 28“

Prije svega, lideru SNSD Miloradu Dodiku nisu potrebne SDS-ove izgladnjele ajkule u teško osiromašenom akvarijumu u kojem je odavno ponestalo ribica i za njegove čekićarke, a sve je manje i vazduha; škrge za preživljavanje više nisu dovoljne, svi njegovi tajkuni su na aparatima za disanje. (Željezna pluća su najtraženija roba u mafijaškoj eliti).

Dodiku je, u najboljem slučaju, SDS potreban da bi sa njima podijelio odgovornost, ali ne i vlast. I na tu koaliciju on računa samo ukoliko bude teško pritisnut od međunarodne zajednice u nekim budućim pregovorima o Ustavu. U šta je teško povjerovati. Zato on sada SDS-om maše kao sa prijetnjom; strašilom kojim pokušava onemogućiti formiranje crveno-zelene koalicije u Federaciji BiH (SDP BiH –SDA) i svoje paktiranje sa njom. Suština je da se Dodik jedino plaši „kote 28“, koliko bi iznosio, eventualno, vladajući paket poslanika u novom parlamentu BiH, a koji bi, bar prema preliminarnim i nezvaničnim rezultatima, mogli sačiniti SNSD, SDP BiH, SDA i HDZ. ( U najgorem slučaju do pomenute „kote“ ih mogu pogurati HDZ 1990 ili SBiH...). Pomenuti broj mandata je ustavotvoran, jer čini dvotrećinsku većinu u skupštini BiH (ukupno 42 mandata), što Dodika čini nervoznim, jer bi međunarodna zajednica učinila sve da tako koncipirana vladajuća struktura provede i izmjene Ustava BiH. Zato će lider SNSD učiniti sve da izbjegne tu brojku i posebno mogućnost da u njoj jedino partipicira SNSD, kao stranka iz RS. To ujedno znači da on (što je već nekoliko puta i javno istakao), neće sa SDP-om BiH ili (što nije nijednom rekao) sa SDA. Izbjegavanje crveno-zelene sprege za njega je prioritetno i učiniće sve da se taj savez ne dogodi.

IDEOLOG PRIZIVA SAVEZ

Dodik, naravno, može i u opoziciju, jer je na nivou BiH stvoren ambijent da se bez bilo koga, (SNSD, SDP BiH, SDA...), može napraviti većina, ali ni to mu „ne igra“, jer bi tada značajno izgubio na kalibritetu i bio bi satjeran u „svoju avliju“, gdje bi dočekivao udarce iz Sarajeva, bez mogućnosti da ih već tamo amortizuje. Takva situacija je velika opasnost za njega, jer bi izgubio nadzor nad državom, koji sada ima, i posebno nad SIPOM, koju kontroliše preko svojih ljudi, a samim tim i procese/istrage koji se vode o njegovom direktnom učešću u strašnom kriminalu koji je počinjen u ovom entitetu. I čiji je on bio inspirator, organizator i implementator najvećeg dijela plijena. Samo ukoliko SDP BiH i SDA istraju na zajedničkom nastupu, Dodik će, možda, posegnuti sa SDS-om, kako bi se vratio svojoj omiljenoj politici «ja bih sve proveo, ali mi oni ne daju». Upravo zbog toga njegov glavni ideolog Nenad Kecmanović otvoreno priziva taj savez, pišući paskvile o SDS-ovoj državotvornosti i nacionalnoj odgovornosti. Fina duda varalica, koju SDS neće progutati. Nisu ni oni baš od juče, bez obzira što su i žedni i gladni vlasti i ništa im ne ide od ruke, uprkos činjenici da je Mladen Bosić, lider te partije, „pobio“ sve „kočničare“ napretka. Istina, Bosić ne može biti nezadovoljan ni oktobarskim premršavim rezultatima, jer je eliminisao nadobudnog Ognjena Tadića, koji je počinio sve da dobije nominaciju za predsjednika RS i nakon toga ništa da je i realizuje i pretvori u pobjedu, te je u tridesetim završio na SDS-ovom smetljištu. Uz njega, Bosić se konačno riješio i neugodnog Dušana Stojičića, koji nije prošao u Narodnu skupštinu RS. Od stranačkih prvaka mu je na nišanu preostao još jedino Borislav Bojić, ali jedna lasta ne čini proljeće.

IGRANJE SA „STRAHOVIMA“

U SDS su svjesni da su alternativa Dodiku bar na političkoj bh. ravni, te su ih stoga već kontaktirali i iz SDP-a BiH i iz SDA o mogućem formiranju većine, koju bi uz njih, eventualno, činili i Narodna stranka radom za boljitak, te HDZ 1990, a iz opcije nije isključena ni SBiH. Ukoliko im Dodik ponudi koaliciju na bh. nivou, iz SDS će odgovoriti zahtjevom za komadinom vlasti u RS, kako bi se ajkule nahranile. U to nema sumnje, baš kao što nema sumnje ni da će to Dodik odbiti, vođen mišlju da je u prethodne četiri godine mnogo toga «preko glave preturio» i bez SDS-a.

Uz sve to, Dodik ima obavezu prema DNS-u i SP-u, (kojima spušta cijenu mašući SDS-om), jer su mu u protekloj deceniji manje više bili potpuno lojalni, a i zato što je njihove apetite, ma koliki bili, lakše zadovoljiti nego izgladnjele SDS-ovce. Sve u svemu, crveno-crna koalicija nije ni na horizontu, a igranje sa „strahovima“ mogućih partnera će se nastaviti do iznemoglosti, odnosno do trenutka kada će želja za funkcijama stranačkih funkcionera prevladati sve „programske“ i druge razlike i dovesti do stvaranja matematičke koalicije, koju će činiti apsolutno negadljivi.

(zurnal.info)

Novosadski kantautor Milan Kerezović Keckec je jedan od najzanimljivijih kantautora na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Nedavno je objavio album pod nazivom Pesme iz godina uspavanog razuma, a u intervjuu sa Predragom Đuranom govori o prešućenoj generaciji, ulici, Tomu Waitsu, Đorđu Balaševiću i dva bosanska Damira – Avdiću i Imamoviću

Stara pesma odavno je otpevana, ali neki novi k... nikako da dođu. Autor stare pesme više se i ne bavi muzikom, mislim, ne preterano aktivno, ipak, naslednici nikako da pogode vrata vaših srca i dočepaju se vaše pažnje. A provetravanje scene – i muzičke i svake druge – više je nego neophodno.

Recimo, mladi novosadski kantautor Milan Kerezović Keckec, po mišljenju ne samo potpisnika ovih redova, ima šta da (vam) kaže. Plus, sada ima i zvanično diskografsko izdanje – album pod nazivom Pesme iz godina uspavanog razuma, objavljen pod etiketom Studentskog kulturnog centra Novog Sada.

Album ima 11 uzbudljivih, naizgled šaljivih pesama, kroz koje protrčavaju razočarani ljubavnici, sveži mrtvaci, nervozni slabići, fatalne žene, bekrije, odmetnici... i ostali rashodovani tipovi. Trubadur Keckec (29), nekada ulični svirač a danas lider sastava “Keckec & Acid Folk Orchestra”, svoj iščašeni bluz i kabare-na-brodu-koji-tone stvara, kako sam kaže, inspirisan srpskom i bosanskom narodnom muzikom iz 60-ih godina, kao i paklenim životom novosadske periferije.

 Osim pitanja koja slede posle ovog uvoda, pitao sam ga i: Tom Vejts ili Nik Kejv? Arsen Dedić ili Zvonko Bogdan? Bez mnogo razmišljanja, odgovorio mi je: Volim ih sve! Izabraću ipak Toma Vejtsa i Zvonka Bogdana. Zbog sezibiliteta. Ime kultnog sarajevskog sevdalije Himze Polovine nisam mu ponudio kao mogućnost izbora. Mada, vrlo dobro znam da bi se po pitanju senzibiliteta i u njegovom slučaju paralela mogla povući...

Na prvo, površno slušanje albuma “Pesme iz godina uspavanog razuma”, Milan Kerezović Keckec je jedan šaljivi muzičar. Da li se slažeš s onom “starom” da “u svakoj šali ima malo i šale”?

KECKEC: U trenutku kad su pesme s ovog albuma nastajale, iskreno, nisam ni pretpostavljao da ću ih ikada snimiti. Ideja je bila da budu za internu upotrebu, i zato sam se koristio crnim humorom koji je bio prirodan nekom mom užem okruženju. Sad izgleda kao da sam želeo da šokiram publiku tekstovima, ali to je samo zato što bi neko mogao da nasluti da pravac kojim ide moja muzika možda vodi u mejnstrim. Mnogi bendovi imaju luđe, blesavije i mračnije tekstove od mojih, ali dokle god oni budu dovoljno andergraund, niko neće praviti pitanje.

 ČIJI JE RAZUM IZ NASLOVA

Na albumu peva i svira brojna ekipa muzičara. Ako znamo da se u Novom Sadu – čast izuzecima – bendovi uglavnom bave “derivatima” panka, da li bi tvoj sastav “Keckec & Acid Folk Orchestra” mogli da shvatimo i kao svojevrsnu promociju nekog drugačijeg muzičkog Novog Sada?

KECKEC: Sadržaj je isti, samo je forma različita. Pank bendovi sviraju jednostavnu gitarsku muziku, dok se ja trudim da zakomplikujem gde god mogu, ali, publika koju priželjkujemo na kocertima – otprilike je ista.

Šta misliš, u odnosu na vreme kad su pesme nastajale, da li je razum iz naslova albuma – bilo tvoj ili naš – konačno razbuđen?

KECKEC: Odmah da kažem, razum iz naslova je i moj i vaš! Sam naslov nagoveštava da je, barem kada sam ja u pitanju, to doba prošlo. Nažalost, mislim da smo kao društvo i dalje u stanju teške hibernacije.

Tvoj prvi bend zvao se “Marš od Bajage”. Ukoliko bi “Pesme iz godina...” nekako ipak uspele da dođu do tzv. šire publike, da li bi ipak rado pošao “u pravcu Bajage”?

KECKEC: Bio bih presretan da je Bajaga mejnstrim u Srbiji. Ali nije. Bajaga je nekada bio mejnstrim, pa na osnovu toga još uvek ima publiku na koncertima... Danas su neki drugi autori mejnstrim, ali koji, naravno, nisu po mom ukusu. Zagrebačka grupa “Hladno pivo” imala je 4.000 ljudi na Sajmu u Novom Sadu. Ako to znači da su oni muzički mejnstrim – onda bih i ja voleo da budem mejnstrim!

Mladi domaći muzičar pod umetničkim imenom Kralj Čačka – složićeš se – ima zaista sjajne kantautorske numere. Ali ko je za njih čuo? Da li imaš osećaj da bi, u današnjoj, ovakvoj Srbiji, i tebi i njemu “najbolje” bilo da postanete učesnici nekog televizijskog realiti-šoua?

KECKEC: Meni se nažalost Kralj Čačka mnogo sviđa! Kažem tako zato što bendovi koji se meni dopadaju uglavom ne nađu put do šire publike. Možda bi trebali i “Buldožeri” da se ponovo okupe pa da zasviraju u televizijskoj emisiji Ja imam talenat? Ali to nije rešenje... S druge strane, kad je domaći rokenrol u pitanju, ne zna se ko danas više beži od koga – da li autori od publike ili publika od autora. Što se mene tiče, stvarno nemam nameru da budem po svaku cenu andergraund. Možda si me zato i pitao ono za Bajagu...

Ko je najveći “krivac” što Milan Kerezović Keckec zvuči upravo ovako – Tom Vejts, Marko Brecelj ili Đorđe Balašević?

KECKEC: Ima tu još imena koja bi se mogla pomenuti, ali mislim da je novosadsko Novo naselje najzaslužnije što zvučim kako zvučim. Jednostavno, hteo sam da se moji drugari prepoznaju u svim ovim pesmama. Znaš, mi smo generacija koja se prećutkuje, i to me uvek nerviralo.

Kako doživljavaš poređenja s Balaševićem, pre svega s njegovim majstorstvom storitelinga?

KECKEC: Ne možemo mi da se poredimo, iz više razloga. Đorđe Balašević je veliki i ostvareni umetnik, i potpuno druga generacija, a ja sam početnik, i kradem od najboljih. To je kao da poredite, recimo, “Stounse” i Haulina Vulfa!

Kažeš da si “inspirisan srpskom i bosanskom narodnom muzikom iz 60-ih godina”. Konkretno kojim izvođačima?

KECKEC: Ma ja volim izvornu muziku uopšte. Himzo Polovina, Nada Mamula, Silvana Armenulić, itd. Trenutno mi je hit ona pesma Znaš li, dragi, onu šljivu ranku... Njena treća strofa ima erotiku kakvu ja volim.

AVDIĆ MI JE REFERENCA

Nedavno je umrla pevačica Ljiljana Batler. Znam da voliš njene albume... Da li bi voleo da te, barem u nekoliko pesama, prati njen “Mostar Sevdah Reunion”, ili misliš da bi tvojoj muzici primerenija bila pratnja (danas nažalost bivše) somborske “Huči kuči bande”?

KECKEC: Često se u gradu vidim sa Onkom, on je svirao flašofon u “Huči kuči bandi”, i baš se dogovaramo da nešto snimimo zajedno. Naravno, mnogo bi se osećao i prirodnije i komotnije u društvu “Huči kuči bande”. Možda i zato što sam na neki apstraktan način povezan s ljudima iz Sombora. A Ljiljana Batler je bila jugoslovenska Bili Holidej!

Što se tiče kolega iz najbližeg komšiluka, da li bi radije sarađivao s Tuzlakom Damirom Avdićem ili sa Sarajlijom Damirom Imamovićem?

KECKEC: Obojica su sjajni! Sa Avdićem sam svirao u Zrenjaninu, a Damir Imamović divno peva... Ne znam kako bih se snašao sa Avdićem. I kod Avdića i kod mene se oseti u tekstovima da smo umetnički sazrevali u vremenu nekakvog postvijetnamskog sindroma, ali, onoliko, različito, koliko je različito bilo sazrevati u Bosni ili u Srbiji. Kad Avdić snimi neku lepu, veselu ljubavnu pesmu, možda na ovim prostorima stvari počnu da se menjaju na bolje. On mi je referenca.

Komponovao si muziku i za filmove, televiziju i pozorište. Da li će kantautorstvo ubuduće ipak biti tvoj prioritet?

KECKEC: Rokenrol mi je uvek bio prioritet, a primenjenom muzikom ću se baviti kad god bude prilike. I jedno i drugo je lepo na svoj način. Kada komponujem muziku za svoje pesme, radim po istom principu kao s primenjenom muzikom. Dakle, radim po tekstu.

Koliko ti znanje koje se tiče “tajni” dizajniranja zvuka, stečeno na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, pomaže u stvaranju muzike?

KECKEC: Vrlo malo. Ali mnogo mi pomažu stvari koje sam naučio u srednjoj muzičkoj školi. Išao sam u muzičku na teoretski smer, pa sam naučio ponešto o tome. Zahvaljujući tome, danas se mnogo brže sporazumevam s muzičarima s kojima sarađujem.

Sviraš gitaru na ulici od svoje 15. godine. Da li te objavljivanje albuma automatski briše s jedne takve “pozornice”?

KECKEC: Od svoje 15. godine sviram u centru Novog Sada. Na Novom naselju sam svirao i ranije. Mogu samo reći da se ne gadim ulice ni sad.

(Nova misao/Zurnal.info)

Transparency International Bosne i Hercegovine (TI BiH) sačinio je završni izvještaj monitoringa predizborne kampanje za odabranih 10 političkih stranaka, uzimajući u obzir oglašavanje u elektronskim i štampanim medijima.

TI BiH je ovim monitoringom želio građanima pružiti informacije o tome na koji način i koliko stranke troše u svrhu predizborne kampanje, imajući u vidu da stranke ove podatke nisu željele objaviti, te da je cjelokupna kampanja sprovedena potpuno netransparentno.

Prema podacima dobijenim od agencije za praćenje medija Kliping BH, stranke su tokom predizborne kampanje na oglašavanje na televiziji i u štampi utrošile više od 3,5 miliona KM, gdje su ponovo u završnoj sedmici kampanje udvostručile troškove oglašavanja potrošivši gotovo dva miliona KM za samo sedam dana.

Sa prethodno procijenjenim troškovima za vanjsko oglašavanje od više od 2 miliona KM, ukupni troškovi iznose gotovo 6 miliona KM.

Podaci ukazuju na to da je na oglašavanje u štampi i na televiziji najviše utrošila Stranka demokratske akcije (SDA) sa gotovo 900 hiljada KM, zatim Savez za bolju budućnost BiH (SBB BiH) koji je utrošio blizu 800 hiljada, te Savez nezavisnih socijal-demokrata (SNSD) sa utrošenih blizu 500 hiljada KM.

Prema navedenim podacima stranke su tokom kampanje dnevno trošile gotovo 200 hiljada KM, a ukupno su potrošile oko 7200 prosječnih mjesečnih plata.

S obzirom na to da u istraživanje nisu uključeni troškovi predizbornih skupova, gdje se, podsjećanja radi, za nastupe estradnih zvijezda izdvajalo i preko 100.000 eura, te da su na prethodnim lokalnim izborima stranke utrošile preko 8 miliona KM, TI BiH procjenjuje da su ukupni troškovi protekle kampanje bili i dvostruko veći.

U istraživanje su uključene sljedeće stranke: Stranka demokratske akcije (SDA), Savez za bolju budućnosti BiH (SBB BiH), Stranka za BiH, Socijaldemokratska partija BiH, Hrvatska demokratska zajednica BiH (HDZ BiH), Hrvatska demokratska zajednica 1990 (HDZ 1990), Savez nezavisnih socijal-demokrata (SNSD), Srpska demokratska stranka (SDS), Partija demokratskog progresa (PDP) i Demokratska partija Dragan Čavić.

Za procjenu utrošenog novca korištene su prosječne tržišne cijene zakupa medijskog prostora, kao i usluga pripreme promotivnih materijala. U ovo istraživanje uključeni su samo najzastupljeniji elektronski i štampani mediji u BiH, dok usljed nedostatka resursa i kapaciteta, nisu pokrivene radio stanice niti vanjsko oglašavanje, pa stoga gore navedeni podaci predstavljaju samo dio ukupno utrošenog novca.

Takođe, TI BiH nažalost nije bio u mogućnosti pratiti troškove oglašavanja stranaka na Internetu, kao ni organizacije predizbornih skupova, iz razloga što je praktično nemoguće doći do podataka koliko stranke izdvajaju za organizaciju ovih događaja.

 

(Transparency international BiH)

 

 

Otmica banjalučkog biznismena Stanislava Koljančića Kolje planirana je šest mjeseci, a njen cilj bio je dokopati se svih nekretnina i imovine koju posjeduje. U organizaciji otmice učestvovali su biznismeni, bivši ministri, policajci, padobranci, bezbjednjaci

Otmica banjalučkog biznismena Stanislava Koljančića Kolje planirana je šest mjeseci, a njen cilj bio je dokopati se svih nekretnina i imovine koju Koljančić posjeduje, rekao je “Žurnalu” izvor blizak istrazi ovog slučaja. Prema njegovim riječima, osobe koje su umješane u otmicu, iz katastarskih knjiga povadile su sve katastarske čestice zemljišta, čiji je vlasnik Koljančić, te napravile spisak njegove kompletne imovine, a onda krenule u realizaciju paklenog plana. “Uz pomoć notara Sauda Filipovića, bivšeg ministra pravde Republike Srpske, sačinili su četiri ugovora, prema kojima Koljančić prenosi svu svoju nepokretnu i pokretnu imovinu na Izeta Šahinovića iz Bihaća. Vrijednost te imovine procijenjena je na četiri miliona maraka”, kazao je isti izvor.

On navodi da je Koljančića za metu tipovao Boriša Pelević, biznismen iz Novog Sada, koji je sa Koljančićem ranije zajedno držao kafe “Kajak” u Banjaluci, te da su svi ostali učesnici u otmici imali precizna zaduženja. Tako je Žarko Milanović Žare iz Banjaluke pozvao Koljančića da se nađu u restoranu “Stari mlin” nadomak Banjaluke kako bi ga, navodno, povezao sa potencijalnim kupcima kamenoloma, koji se nalazi na atraktivnoj lokaciji na trasi koridora 5 C, a čiji je Koljančić vlasnik.

- Koljančić je ubrzo shvatio da se radi o zamci i pokušao je pobjeći, ali su ga savladali, strpali u automobil i odvezli ga prvo u banjalučko naselje Šeher, odakle je prebačen u drugi automobil i odvežen u kuću Dalibora Džombića u Piskavici kod Banjaluke. Pet otmiccara imalo je fantomke na glavama i lako su savladali Koljančića. U Džombićevoj kući u Piskavici bio i Saud Filipović, koji je donio pripremljene ugovore o prenosu vlasništva. Batinama su ga primorali da potpiše ugovore. U trenutku kada je potpisivao ugovore na rukama je imao lisice, a na glavi vreću, koju su mu povremeno skidali. U nekoliko navrata su ga i gušili, ispričao je sagovornik “Žurnala”.

On dodaje da nije tačna tvrdnja Filipovića da je prije nekoliko dana primoran da sačini sporne ugovore, zbog prijetnji njegovoj porodici, navodeći da je Filipović od samog početka znao zbog čega se planira i kako će se izvesti Koljančićeva otmica.

Naš sagovornik navodi da sve osobe umješane u Koljančićevu otmicu imaju propale firme i da su se na ovaj način željele dokopati novca, po nekoliko stitina hiljada maraka, kako bi izmirili postojeće dugove.

- Niko od njih ranije nije osuđivan, ali, sasvim sigurno, namjeravali su da ubiju Koljančića i zakopaju njegovo tijelo na nepoznatoj lokaciji. Smatrali su da bi se kasnije otvorila priča o tome zašto je potpisao ugovore o prenosu vlasništva nad svojom imovinom, ali su cijenili da bi vrijeme učinilo svoje i da ne bi bili razotrkiveni, naveo je isti izvor.

Prema njegovim riječima, plan otmičara je osujećen brzom reakcijom Specijalnog tužilaštva RS i banjalučke policije, koji su nakon prijave Koljančićeve supruge o njegovom nestanku u rekordno kratkom roku uspjeli da uđu u trag kidnaperima.

- Kada su shvatili da im je policija za petama, strpali su Koljančića u automobil i iz Džombićeve kuće u Piskavici odvezli se do jedne šume kod Novog Grada, gdje su ga izbacili iz automobil.

Po nalogu Specijalnog tužilastva RS uhapšeno je pet osoba, za koje se sumnja da su umiješane u otmicu Stanislava Koljančića. Žarko Milanović uhapšen je u subotu u stanu u sarajevskoj opštini Novi grad, a isti dan u Istočnom Sarajevu uhapšen je Boriša Delević, koji se smatra mozgom cijele operacije. U petak su uhapšeni Saud Filipoviću i Izet Šahinović, kojima je kao i prvom uhapšenom Daliboru Džombiću već određen jednomjesečni pritvor.

Ukratko o otmičarima

Dalibor Džombić prvi je rođak aktuelnog ministra finansija RS Aleksandra Džombića. Naši izvor, međutim, navodi da njih dvojica već pola godine nisu u dobrim odnosima. Dalibor Džombić na prošlim izborima bio je na kandidatskoj listi Nove socijalističke partije za parlament RS.

Žarko Milanović bio je u vojnoj bezbjednosti i ima čin majora, dok je Izet Šahinović, bivši policajac, koji je radio na krvnim deliktima. Šahinović je tokom rata bio pripadnik 505. bužimske brigade, a pred sami rat u BiH završio je obuku 63. padobranske jedinice u Nišu.

Saud Filipović bio je ministar pravde RS u vladi Dragana Mikerevića, a poslednjih godina bavi se advokaturom i ima notarsku kancelariju u Prijedoru, dok je Boriša Delević ranije bio Koljančićev poslovni partner. Njih dvojica zajedno su vodili banjalučki kafić “Kajak”, koji je Koljančić kupio od Delevića, a potom ga 2002. godine prodao i počeo se baviti drugim poslovima.

Đorđe Dozet, branitelj Ilije Jurišića, potvrdio je da nisu u potpunosti zadovoljni Odlukom Apelacionog suda u Beogradu.

„Nismo u potpunosti zadovoljni današnjom odlukom. Stvar se može kretati u tri pravca. Prvi je da tužiteljstvo u potpunosti odustane od tužbe jer je, nakon današnje odluke jasno, da nema elemenata za procesuiranje Jurišića. Drugi scenarij je da se na osnovu sporazuma Srbija - Bosna i Hercegovina, slučaj prepusti pravosuđu BiH i na kraju, da se nastavi suđenje Jurišiću, ali s potpuno novim sazivom prvostepenog vijeća, što znači da bi sve krenulo od početka ali ovoga puta s pravim sazivom prvostepenog procesa“, kazao je branitelj Ilije Jurišića Dozet.

U svakom slučaju Ilija Jurišić se danas zajedno s porodicom vraća u Tuzlu. Očekuje se da svakog momenta bude pušten iz pritvora i da u kasnim poslijepodnevnim satima bude u Tuzli.

Najavljena je i vanredna pres-konferencija u Općini Tuzla, na kojoj će se novinarima obratiti načelnik Općine Tuzle Jasmin Imamović i njegovi saradnici.

 

(Fena)

U čitavom svijetu obilježava se 70. rođendan Johna Lennona koji bi muzičar s nama proslavio da ga nije zauvijek spriječio metak Marka Chapmana. Prenosimo članak Robina Richmana koji je kultni list Džuboks objavio u maju 1978. godine

 “Jednom davno bila su tri dečka krštena imenima John, George i Paul. Okupili su se zato što im se to sviđalo. Kada su se okupili pitali su se zbog čega sve to, zbog čega? I iznenada su im izrasle gitare i počeli su da stvaraju buku. Začudo, niko nije bio zainteresovan a najmanje ta tri mala čoveka. Uskoro su pro­našli i četvrtog čovečuljka, još manjeg od njih, koji se zvao Stuart Sutcliffe i koji je trčka­rao okolo. Rekli su mu: ’Sinko, nabavi bas gitaru i bićeš u redu.’ I on je nabavio bas gitaru, ali nije bio u redu zato što nije znao da svira. Oni su milosrdno seli sa njim dok ga nisu naučili da svira. Ali, tu nije bilo ritma i jedan ljubazni starac je rekao: ’Vi nemate bubnjeve.’ Uzviknuli su: ’Mi nemamo bubnjeve!’ Uskoro je čitava serija bubnjeva dolazila i odlazila.

Iznenada u Škotskoj, na turneji sa momkom koji se zvao Johny Gentle, grupa (zvana Beatles) je otkrila da nema baš dobar zvuk zato što nisu imali pojačala. Nabavili su ne­ka. Mnogo ljudi pita šta su Beatlesi? Zašto Beatlesi? Uh, Beatles, kako se došlo do tog imena? Pa, kazaću vam. Došlo je u viziji - čovek se pojavio na platnenoj piti i rekao im: ’Od danas ste Beatlesi sa jednim A.’ Hvala, gospodine Čoveče, rekli su mu zahvaljujući.

A onda je čovek sa bradom rekao - hoćete li ići u Nemačku (Hamburg) i svirati moćni rock za seljake, zbog para? A mi rekosmo da ćemo sve svirati moćno samo kada je zbog para.

Ali, pre nego što smo mogli da odemo morali smo da posadimo i odgajimo jednog bubnjara, tako smo odgajili jednog u kraju zvanom West Derby, u klubu zvanom ’Neki Casbah’, a taj nesrećnik se zvao Pete Best. Pozvali smo ga: Hello Pete, dođi u Nemačku. ’Da!’ Zuuuum. Posle nekoliko meseci, Peter i Paul (koji se zvao McArtrey, sin svog oca Jima McArtreya) zapalili su Kino (bioskop) i nemačka policija je rekla: ’Rđavi Beatlesi, morate otići kući i tamo palite svoje engleske bioskope.’ Zuuuuuum, pola grupe. Ali i pre toga, Gestapo je uhvatio mog malog prijatelja Georgea (od Speke) zato što je imao svega dvanaest godina i bio je premlad da glasa u Nemačkoj.

Ali, posle dva meseca boravka u Engleskoj imao je osamnaest i Gestapovci su rekli da može da dođe. Ali, iznenada smo se našli u selu Liverpool gde su mnoge grupe svirale u sivim odelima i Jim nam je rekao: ’Zašto nemate siva odela.’ ’Zato što ih ne volimo, Jim’, rekosmo govoreći Jimu. Posle izvesnog vremena sviranja po klubovima svi su rekli: ’Idite u Nemačku.’ I jesmo. Zuuuum. Stuart ode. Zuum zuum John (Od Wooltona) George (Od Speke) Peter i Paul zuum zuum. Svi odoše.

Hvala vam članovi kluba, od Johna i Georgea (koji su pri­jatelji).”

(Članak Johna Lennona u listu “Mersey Beat”, 6. jul 1961. godine)

Ovaj članak, koji je Lennon napisao u praskozorje popular­nosti Beatlesa u liverpulskom beat-listu “Mersey Beat”, često je pretresan u vreme kada je “četvorka” postala ono po čemu je čitav svet poznaje. Uostalom, gotovo sve što su uradili nemilosrdno je prorešetano lupama bilo profesionalnih radoznalaca, bilo običnog na­roda. U potrazi za “skrivenim značenjem” svaki red koji su napisali pažljivo je analiziran, svaki takt muzike preslušan je i unatrag, a izjave po novinama shvatane su dvosmisleno. Ta pažnja koja im je posvećivana doživljavala je često i groteskne razmere.

UZROCI MASOVNE HISTERIJE

Bilo je slučajeva, u vreme dok su još nastupali na koncertima, da su ih pred garderobama dočekivali bogalji verujući u njihove mesijanske i isceliteljske sposobnosti. Međutim, njihove sugrađane iz Liverpoola teško je ubediti u nekakvu specijalnu misiju Beat­lesa. Većini je drago što su baš mladići iz njihovog grada zako­račili na pozornicu svetske slave i proneli ime Liverpula širom sveta, ali se njihove uspomene na Beatlese ne poklapaju sa slikom kakvu svet ima o njima. Oni koji su ih poznavali, a bar pola Liverpula to tvrdi, sećaju ih se kao simpatičnih (nekom manje, nekom više) vetrogonja, koji su uz gitare i nesnosnu buku krali bogu dane po sumnjivim lokalima.

Kada su Beatlesi konačno shvaćeni kao nešto ozbiljnije od pukog uzroka masovne histerije o njihovom rodnom gradu je napisano bezbroj stranica. Cilj je bio da se kroz analizu liverpulskog podneblja objasne uzroci uspeha grupe. Iako je na to potrošeno mnogo reči, naj­bolju sliku Liverpula dao je John Lennon lično. Evo tog njegovog preciznog i pomalo poetičnog opisa:

“To je luka. To znači da je bio manje zabačen nego engleska unutrašnjost (Midlands) ili američki Srednji zapad. To je luka, druga po veličini u Engleskoj, između Londona i Manchestera. Sever je bio mesto gde se zarađivalo u devetnaestom veku, mesto gde su živeli bezobrazni i teški ljudi, gde su živeli prezreni ljudi. Na nas su južnjaci i oni iz Londona gledali kao na životinje. Tu ima mnogo Iraca, crnaca i Kineza, ljudi svih vrsta. Isto kao u San Francisku...

Nema ničeg velikog u Liverpulu, to nije američki grad. Vremenom je postajao siromašan, vrlo siromašan grad i težak. Ali, ljudi imaju duha jer su u velikom bolu i šale uvek vrcaju. Vrlo su domišljati. Pravo kosmopolitsko mesto. Mornari su dolazili kućama sa blues pločama iz Amerike. Pored Londona tu je bilo najviše sledbenika ‘country and westerna’. Uvek iza Lon­dona...

Čuo sam 'Country and western' u Liverpulu pre nego što sam čuo rock 'n' roll. Ljudi tu - i u Irskoj je isto - uzimaju svoj 'kantri i vestern' veoma ozbiljno. Pre pojave rocka u Liverpulu su postojali poznati folk, blues i 'kantri-vestern' klubovi. Sećam se prve gitare koju sam ikada video. Pripadala je momku u kaubojskom odelu, sa zvezdama, kaubojskim še­širom. Ti momci su se osećali kao pravi kauboji i uzimali su to veoma ozbiljno.”

Iako je atmosfera koja je vladala u Liverpulu sredinom pedesetih imala dosta uticaja, ne treba upadati u grešku i smatrati vreme i mesto odlu­čujućim faktorima. Bez maštovitosti Beatlesa teško je poverovati da bi se na ovaj način danas raspravljalo o Liverpulu.

Socijalno poreklo Beatlesa je stvar koja svih ovih godina nije sasvim raščišćena. Proglašavani su radničkom klasom, trpani u srednju i slično. U svakom slučaju, kod nas su ovi momenti prevođeni vrlo nekritički iz prostog razloga što se shvatanje o klasama u nas i u Engleskoj vrlo razlikuju. No, bez obzira na sve, ni u jednoj od porodica gde su odrasli Paul, John, George ili Ringo para nije bilo za rasipanje. Živelo se bliže egzistencijalnom minimumu ne­go malograđanskoj bezbrižnosti. Bar tako stoji u većini prikaza ranih dana Beatlesa.

Tu, takođe, piše da se nisu ni po čemu razlikovali od ostale mlađarije iz predgrađa. Išli su u škole, neko je tu prolazio bolje (Paul), a neko lošije (John). A onda je došao rock. Kao i bezbroj ostalih tinejdžera širom sveta osvojeni su na prepad. Nije tu bilo analitičkog pristupa koji su deset godina kasnije Beatlesi izborili za svoju mu­ziku. Po nekoj neobjašnjivoj rezonanciji svi su bili uvereni da je to baš ono pravo. Naročito Elvis. Paul i John su bili naprosto opčinjeni njime. Evo šta je McCartney pričao o tome:

“Kad god se ne bih dobro osećao, stavio bih Elvisa i odmah sam bio dobro raspoložen. Nisam imao predstavu kako se prave ploče i za mene je sve to izgledalo kao čarolija. 'All Shook Up' ('Sav protresen'). Bilo je divno!”

PROTOTIP VAGABUNDA

Priča o susretu Johna i Paula ispričana je toliko puta i nema je smisla ponavljati. Lennon je kasnije pričao da je bio impresioniran Paulovim umećem na gitari i da ga je zato primio u svoj sastav Quarrymen, uz sav rizik da Paul poljulja njegov autoritet nepri­kosnovenog vođe. McCartney se seća da je tom prilikom iz Johnovih usta, pored reči odo­bravanja, dopirao i neprijatan zadah.

Najbolji izvori podataka o liverpulskim danima su “Autorizovana biografija Beatlesa” Huntera Daviesa i “Čovek koji je poklonio Beatlese” Allana Williamsa, njihovog prvog menadžera. Iz tih knjiga i sa retkih fotografija dobijamo sliku Beatlesa u crnim kožnim jaknama, umazanim farmerkama, žbunom kose po ugledu na Elvisa ili Genea Vincenta i sa manirima koje sigurno nisu naučili od roditelja ili nastavnika.

Možda zvuči kao fraza, ali John Lennon iz tih dana bio je prototip vagabunda od čijeg su društva roditelji odvraćali svoju decu. Izbačen iz jedne škole, sa istim izgledima na uspeh u Umetničkoj školi u koju je tada pošao i iritirajuće drzak kako samo tinejdžeri to mogu biti. Okupljeni oko njega, kao nezvaničnog vođe, rani Beatlesi i krug njihovih najužih prijatelja su živeli u pravom “adolescentskom krdu” (kako to psiholozi vole da kažu). Tako su zajedno pokušavali da nađu izlaz iz ubitačne dosade pro­vincijskih predgrađa i izađu na kraj sa problemima koji su ih tištali i izgledali “samo njiho­vi”. Allan Williams, tada sopstvenik kluba “Jacaranda” u kome su se Beatlesi okupljali, nije imao mnogo lepog da kaže za rock 'n' roll i njegove sledbenike u Liverpulu:

“Verovao sam da je rock 'n' roll uzrok nevolji i gužvama. Ta muzika je okupljala ljude koji su potencijalno skloni nasilju i stvarala seksualnu napetost i ljubomoru. Atmosfera u salama za igranke širom Merseysidea bila je puna sirovog seksa i emocija. Muzika je samo bila katalizator. Sa najmanjom pro­vokacijom dolazilo je do ne­volje i krvi, tuča i noževa. Često su i grupe izvlačile deblji kraj.”

Priznajte da je pomalo ne­stvarno zamisliti Paula McCar­tneya ili George Harrisona, kakve ih danas znamo, u takvim situacijama.

No, slika Johna, Paula i Georgea ipak nije bila tako jednoobrazna. Iza kožnih jakni i “tvrdog” izgleda krio se prirodni senzibilitet koji ih je nekoliko godina kasnije i doveo do pozicija koje su svima dobro poznate. Lennon i McCartney su već počeli da zajedno komponuju, stavljajući na početku svake seanse komponovanja na­slov “Još jedan original Lennona i McCartneya”. Od tih “originala” malo je sačuvano i zapamćeno. Jedna od tih kompozicija “One After 909” našla je deset godina kasnije mesto na albumu “Let it Be”.

Značajan momenat je druženje sa Stuartom Sutcliffeom. Sutcliffe je bio početkom šezdesetih redovan član grupe, svirao je bas gitaru i umro je aprila 1962. u Hamburgu od izliva krvi u mozak. On je bio Johnov kolega sa umetničke škole i za razliku od Lennona to mu nije bilo poslednje pribežište, već je bio neobično talentovan za slikar­stvo.

Takođe, imao je artikulisanije poglede na umetnost i sposobnost svesnog manipulisanja sadržajima za građenje onog što se naziva “imidž”. Zato je Lennonu imponovalo da se nađe u njegovom društvu jer je sopstvene nedostatke mogao da preslikava kroz druženje sa Stuom. Sa Sutcliffom je u Beatlese došao dah svojevrsne boemije. On, inače, nije imao sluha, a to što je svirao sa njima pre je posledica prijateljstva nego njegovog umeća. I ta činjenica dosta govori o odnosima u Beatlesima tog vremena.

Početak šezdesetih u Liver­pulu bio je obeležen pravim bumom “beat” grupa. Stvorena je lokalna scena, sasvim neza­visna od onog što se tada događalo u drugim delovima Engleske. Jedan od razloga za to bila je činjenica što je u tom periodu monopol na pop mu­ziku imao London. Sve zvezde su dolazile iz prestonice, a provincijskim grupama put u studija velikih kompanija bio je zatvoren.

Upućeni sami na sebe, liverpulske grupe i njihova publika su razvile veoma specifičan odnos. Članovi različitih sasta­va međusobno su bili prijatelji a što je još važnije, publika je imala iskren drugarski odnos sa izvođačima. To je bila svest o zajedništvu mnogo dublja nego činjenica da svi poštuju istu muziku. Po “beat” klubovima i igrankama sada su se zajedno nalazili pripadnici društava koja su se uglavnom do tada držala odvojeno. Studenti, gimnazijalci, radnička deca, slikari, pesnici i ostala boemska bratija.

Možda se to može uporediti, podrazumevajući i razlike, sa scenom u San Francisku sre­dinom šezdesetih godina, pre nego što su menadžeri disko kuća došli u Frisco i uneli dah komercijalizma. Doduše, slično se desilo kada su docnije Beatlesi jedini sa te scene pokupili kajmak i istovremeno zadali smrtni udarac Merseybeatu.

BURNI DANI U HAMBURGU

Odlazak u Hamburg bio je preloman momenat u razvoju Beatlesa. Izaći iz okvira provincijske sredine bio je san svakog od njih. Iako Hamburg, luka na severu Nemačke, nije bio ništa drugo do nemački ekvivalent Liverpula, angažman u njemu zbio je redove grupe i označio je definitivnom odluku o pro­fesionalnom bavljenju mu­zikom. Smešteni su u jedan od bezbrojnih klubova hamburške luke i povlačenja nije bilo. Sviralo se preko osam sati dnevno za publiku koja je izgledala kao da je sišla sa policijskih poternica.

Nije ni čudo da je agresivnost koja je u Liverpulu imala prizvuke pozerstva ovde prešla u realnost. Na pozornici se tako divljalo da su podovi propadali. Lennon se čak seća da su jednom, u škripcu sa lovom, hteli da “obrade” nekog mornara, ali nisu imali petlju da to do kraja sprovedu. Lennon priča o tim danima:

“Vlasnike kluba smo mrzeli toliko da smo skakali sve dok ne propadnemo kroz pozor­nicu. Završavalo se tako što smo posle morali da skačemo po podu. Paul bi svirao ‘What I'd Say’ i preko sat i po. Gangsteri su dolazili u klub kao i mafijaši zato što su oni, u stvari, i kontrolisali sve to. Poslali bi nam šampanjac na pozornicu, i to neku nemačku imitaciju šampanjca, i to smo morali da pijemo mada nas je ubijalo. Govorili bi: ‘Popijte to a onda svirajte What l'd Say.’ I to smo morali da im radimo u bilo koje doba noći. Ako bi došli u pet ujutru a mi svirali već sedam sati, opet smo morali da ih slušamo. Osećao bih se tako blesavo da sam ležao iza klavira dok je ostatak grupe svirao. Neki put sam izlazio na binu samo u donjem vešu i sa klozetskom sedalicom oko vra­ta.”

Tih osam sati dnevno na pozornici, ma kako naporni bili, očvrsli su grupu i muzički i fizički. Posle svake posete Ham­burgu (a bilo ih je pet) u Liverpul su se vraćali kao bolja grupa. I izdržljivija. To iskustvo kasnije im je dobro došlo na iscrpljujućim svetskim tu­rnejama. Pravi rock 'n' roll ži­vot, reklo bi se.

U Hamburgu su se zbližili sa grupom nemačkih studenata i umetnika koje je privukla ne­obuzdanost rocka koji su Be­atlesi svirali. Među njima je bio i Klaus Voorman, čije se ime u vezi sa Beatlesima pominje i danas. Voorman je uradio omot za “Revolver”, svirao bas u Plastic Ono Band i pominjao se svojevremeno kao zamena za McCartneya kada je ovaj 1970. napustio grupu. Postoji mi­šljenje da su ih baš ovi Nemci ohrabrili da nastave sa pisanjem sopstvenih kompozicija a da je Astrid, devojka zbog koje je Stu napustio grupu, kreirala frizure koje će kasnije izazvati toliko buke. Astrid je snimila neke od najpoznatijih fotografija Beatle­sa. Prema tim slikama urađen je čuveni omot za album “With The Beatles”.

Hamburg je, takođe, označio susret Beatlesa sa stimulativnim sredstvima. Pilule su im po­magale da prebrode višečasovno sviranje svake noći. Tako su se otvorila vrata...

U periodu između dva svi­ranja u Nemačkoj, njihovi na­stupi u Liverpulu bivali su sve bolje prihvaćeni. Kada su oni svirali u poznatom “Cavern klubu” uvek je bilo prepuno. Pobedili su i u glasanju za najbolju grupu Liverpula. Način na koji su obožavaoci iskazivali svoju privrženost predskazivao je “Beatlemaniju”. No, počele su da se javljaju i prve klice razočaranja jer je izgledalo da nema izlaza iz zatvorenog kruga Liverpul - Hamburg. A osećali su, naročito John, da mogu mnogo više.

Klupko je počelo da se odmotava kada je 28. oktobra 1961. godine u prodavnicu ploča Briana Epsteina ušao mladić u crnoj kožnoj jakni i upitao da li ima ploču “My Bonnie” od Bealtesa. Epstein je bio ponosan što ima najbolje snabdevenu i organizovanu pro­davnicu u Liverpulu i izne­nadilo ga je što ljudi traže ploču grupe za koju nikada nije ni čuo. Iznenađenje je bilo veće kada je saznao da su ti momci iz Liverpula i koji dan kasnije je odlučio da ih “proveri” u “Cavernu”. Tako je počela saradnja čiji je rezultat dobro poznat…

(džuboks/popboks/zurnal.info)

Iako godine čine svoje kod Cavea one nisu otupjele oštricu i uticale na njegovu genijalnost i kreativnost. Grinderman2 mirne duše možemo svrstati među najbolje albume godine

Band koji je Nick Cave formirao sa ako ne i luđim muzičarima, od sebe onda sigurno sa osobama koje su u njegovoj ravni je ove godine objavio svoj drugi album pod nazivom Grinderman 2.

Svoj prvijenac objavljuju 2007. godine pod nazivom Grinderman držeći se post-punk stila prožetog noise varijacijama koje su podsjećale na rani period Caveovog sa The Birthday Party i prvim albumima sa Bad Seedsima. Drugi album koji je objavljen 13. septembra uradio je ponovo sa provjerenom ekipom na čelu sa Warren Ellisom, Martyn Caseyom i Jim Sclavunosom. Nick Cave sigurno ima jednu prednost pred svim izvođačima s kojima ga vole uspoređivati. On ne luta i ne istražuje kao oni, nego već 20 godina traži savršene pjesme koje s lakoćom nalazi. Bog i vjera su i dalje glavne vodilje a ljubav također zauzima posebno mjesto.
Ponovno gitarsko komponovanje i sviranje gitare ga je ponukalo da formira band koji će njegovu drugu stranu ličnosti moći da prezentuje ne ugrožavajući stil i rad sa Bad Seeds-ima gdje se u drugoj polovini karijere obično orijentisao ka mirnijim i lakšim albumima. Međutim sa projektom Grinderman, Nick Cave nam pokazuje da paranoja, košmari i ludilo nisu nikada izbačeni iz njegove glave već su samo sklonjeni u stranu čekajući bolja vremena. Na svu sreću to vrijeme je došlo sa projektom Grinderman.

Na albumu se nalazi 9 pjesama koje se kreću od klasičnih rock/blues pjesama kao što je „Mickey Mouse And The Goodbye Man“ do lagano/psihotične „When My Baby Comes“. Služeći se svojim već isprobanim sistemom da pjesme pravi prema raspoloženju koje trenutno ima, dobijamo jedan u potpunosti rastrešeni i na momente haotičan album koji otkriva sve ljepote Cavevog komponovanja i muziciranja.

Album otvara „Mickey Mouse And The Goodbye Man“ koja to čini na istinski blues način pretvarajući se postepeno u garage/rock noise numeru sa čvrstim i škripećim gitarama i čvrstim jakim i pumpajućim bas zvukom.

I woke up this morning and he was gone
There were posters in the airports and the stations
We took shelter under her body
We sucked her and sucked her dry
He kissed me and said goodbye.
„Worm Tamer“ nas podsjeća na još jednu osobu koja je u karijeri Nick Cavea odigrala značajnu ulogu. Duh Blixe Bargelda se pojavljuje u svoj svojoj veličini pokazujući da je rad sa Blixom kod Cavea otvorio i nove vidike usmjerene ka industrijskoj muzici. Tako je ova pjesma prepuna prelijepih industrijskih varijacija i eksperimentalnog zvuka uz koji Cave zajedljivo pjeva.

Prvi singl sa albuma je „Heathen Child“ koja je prezentovano uz neobičan i na momente groteskan video koji prikazuje drevne ljudske strahove prisutne svuda oko nas. Treća pjesma i meni jedna od najljepših sa albuma nosi naziv „When My Baby Comes“. Svoju jačinu vuče u drugoj instrumentalnoj polovini pjesme sa majstorstvom Warrena Ellisa.

„What I Know“ je najsporija pjesma na albumu, a potom se gase svjetla i na filmskom platnu se polako vraćamo u 1987. godinu i film «Nebo nad Berlinom« Wima Wendersa kad Nick Cave & The Bad Seeds imaju svoj najupečatljiviji filmski nastup izvodeći numeru «From Her To Eternity». Numera “Evil” nas podsjeća na ta davna vremena i stvara želju da album bude što više u našim CD plejerima. To je najbrža i najenergičnija pjesma sa albuma koja udara ravno u želudac.

Približavajući se kraju albuma možemo čuti sporu blues pjesmu pod nazivom “Kitchenette” gdje kao i na čitavom albumu producent Nick Launay “podmeće” nepoznate procesirane zvukove kao i modulisane varijacije zvukova koji predivno zvuče i koji, što je najvažnije, daju jačinu svakoj pjesmi. Album zatvaraju najkomercijalnija pjesma na albumu “Palaces Of Montezuma” koja sa srednje brzim tempom i višeglasnim pjevanje odstupa karaktera čitavog albuma ali ni u kojem slučaju se ne može reći da mu ne pripada, a divlja “Bellringer Blues” ima čudni wah wah zvuk.

Iako godine čine svoje kod Cavea one nisu otupjele oštricu i uticale na njegovu genijalnost i kreativnost. Grinderman2 mirne duše možemo svrstati među najbolje albume godine.

(zurnal.info)

Poštovani gospodine Sušiću,

Polako se, evo, bliži vaša godišnjica na klupi naše nogometne reprezentacije, a ja u proteklom periodu Nisam vidio ni T od trenerske kvalitete koju (ne)posjedujete. Odmah ću vas napomenuti da ono što ste učinili tokom igračke karijere ni malo ne utiče na ono što u ovom trenutku želim „izbaciti iz sebe“. Jer, ovako više ne ide.

Da se razumijemo – odigrati neriješeno 1:1 u Tirani protiv Albanije je neuspjeh! Da, neuspjeh. Bez obzira što se i Vi i ja slažemo da mi nismo svjetski prvaci, kako rekoste. Vrlo dobro znate sve parametre koji će vam reći da smo mi neuporedivo kvalitetnija ekipa od crveno-crnih. Još kad sam na terenu vidio kakvog protivnika imamo, moja konstatacija da smo morali pobjediti dobija na težini. Nasuprot Rahimiću, Pjaniću, Medunjaninu i Džeki bili su, čast izuzecima, prosječni igrači koji izuzev želje da nešto učine, nemaju kvalitet da to realiziraju. Sve ono što su Albanci uradili, uspjeli su zahvaljući grešakama naših veznih i odbrambenih igrača.

Ni ovaj put nemate šta zamjeriti igračima?! Ja imam svašta, ali ne bih da se petljam u vaš posao. Isto onako kao što ne želim da se vi miješate u naš novinarski posao. Nisam od ljudi koji smatraju da se svađom, galamom i demonstracijom sile može riješiti bilo kakav problem. Ali, vi očito nemate toliko nužnu trenersku karizmu da neke stvari unutar tima riješite na adekvatan način. Jer, ne može se desiti da se u selekciji ne zna ko je zadužen za šta na terenu.

Zaobilazite istinu, selektore, kad tvrdite da niste govorili igračima da se povuku i čuvaju neriješen rezultat. Svojim očima, istina u nevjerici kao i Misimović kojem ste se obraćali, gledao sam kako 15-tak minuta prije kraja utakmice a onda i opet nekoliko minuta kasnije, gestikulirate kako je 1:1 dobar rezultat i da se do kraja pažnja obrati samo na odbranu gola. Pokušavate naći adekvatne riječi pa kažete „nisam tražio da se igrači povuku nego da neki ostanu nazad“. To bi se u narodu reklo, oprostite na izrazu, nije govno nego se pas posro'. A sve to činite u periodu između dvije pogođene prečke Pjanića i jasno izražene želje da reprezentativci krenu prema golu Albanije i zabiju taj drugi gol.

I umjesto da u tom periodu izvadite iz igre Džeku i uvedete Muslimovića (gluho bilo da igramo sa tri napadača), vi pravite taktičku izmjenu u posljednjim trenucima kako bi dobili na vremenu i sačuvali neriješen rezultat! Zašto niste dali šansu napadaču PAOK-a, barem posljednjih 10-tak minuta, to samo vi znate. Reći da Muslimović nije potpuno spreman je selektore, opet, zaobilaženje istine. Znate to i Vi ali i kompletna sportska javnost kojoj nije uredu mazati oči.

I,dobro, šta sad?! Čekat ćemo, kao, kraj marta i utakmicu sa Rumunijom da vidimo gdje smo i šta smo. A već sad znamo da nam atmosfera u timu nije dobra. Već sada znamo da, bez obzira kakvu kvalitetu igrača posjedujemo, sa ovakvim pristupom nismo nigdje prispjeli. A vi nam i dalje tvrdite da ništa nije izgubljeno i da ima još mnogo bodova u igri i da još možemo do Evropskog prvenstva i da...

(zurnal.info)

Dubravka Ugrešić je nedavno boravila u Beogradu i u razgovoru sa Žurnalovim saradnikom objasnila zašto je čekala 17 godina na presudu protiv Globusa, kakvo je obrazovanje u Hrvatskoj i zašto je danas stanje u medijima gore nego prije 20, 15, 10... godina

Čudne su sudbine onih koji su svojom riječi i djelom pokušali da se odupru nacionalističkom ludilu sa početka devedesetih. Njihova riječ samo u iznimnim slučajevima nalazila je cilj u krvlju kontaminiranom području, a ponekad im se i vraćala sa još jačom oštricom. Kao u vrijeme španske inkvizicije, jurile su se vještice, a jedna od njih, barem u ondašnjoj Hrvatskoj bila je i Dubravka Ugrešić. Vesna Kesić, Jelena Lovrić, Rada Iveković, Slavenka Drakulić i Dubravka činile su peterac „Vještica iz Ria“ koje su se usudile da u osvit hrvatske nezavisnosti „siluju“ novo čeljade na svjetskoj mapi. Krajem 1992. godine investigativni tim „Globusa“, kasnije će se saznati da je iza njega stajao Slaven Letica, objavio je članak sa naslovom „Hrvatske feministice siluju Hrvatsku“. Nakon 17 godina naša sagovornica je dobila spor i kao što smo već pisali nedavno je bila u Beogradu. Poprilično razasuta obavezama koje joj je nametnuo beogradski izdavač Dubravka je ipak našla vremena za razgovor uz jutarnju kavu u pauzi predstavljanja svoje knjige eseja „Napad na minibar“ i izložbe „Početnica za nepismene“.

Jako mi se svidjela ideja početnice. Koliko ste upoznati sa izgledom početnica danas?

-Nisam baš dugo prelistavala početnice, ali sam upoznata sa udžbenicima. Imam nećake. Jedan ide u drugi, a drugi u osmi razred. Moram reći da to što se tiče Hrvatskog jezika, povijesti..., to je prilično katastrofalno. Glazbeni odgoj, engleski..., izgledaju življe i bolje, međutim udžbenici za Hrvatski jezik su strašni.

U kom smislu?

-Ja to ne razumijem, iskreno rečeno. Jezik je tako često, dobro i debelo kroatiziran da stavljaju književne tekstove autora za koje ja nikad nisam čula, a koji su primjeri lijepog književnog izražavanja. Ja to ne razumijem, ja se ne mogu probiti kroz taj tekst. Probala sam čitati dječju literaturu, ’ajmo reći Winnie Pooh. Nešto što je najduhovitija, najdraža knjiga za djecu je u potpunosti nečitljiva.

U članku „Toys For Boys“ pisali ste o tome da su države zapravo igračke za dječake. Koliko su danas udžbenici oruđe za proizvodnju novih dečaka koji bi se rado igrali ratova?

-Apsolutno je sve oruđe. U knjizi ima nekoliko eseja koji se time bave. U školu je penetrirala crkva i to je najstrašnije od svega što se dogodilo, naprosto zato jer je vjeronauk obavezan. To je takva uvreda za čovječanstvo. Hrvati i Srbi misle da su izvojevali demokraciju. To je crkveni teror. Pitanje vjere je privatna stvar. Nije samo pitanje vjeronauka, nego je crkva penetrirala i u ostalim sadržajima, a isto se trudi raditi vladajuća stranka, s obzirom da je najjača financijski. Oni penetriraju u sve - u čitanke, udžbenike, monopoly, školske učilice. U jednom eseju sam opisala učilicu koju sam vidjela. Tu učilicu je odobrilo Ministarstvo za kulturu Hrvatske. Jako je zgodno data kompjuterska igra sa dječakom koji ide u školu. U kom stoljeću živimo? Ne ide djevojčica u školu nego ide dječak. Pri tom nemate mušku i žensku verziju. Dakle, dječak ide u školu, pretpostavlja se da se sve djevojčice moraju identificirati sa tim. Zgodno je napravljeno da imate razne razrede, kliknete na vrata i ulazite u razred. Odabrala sam „Razred Geografija“. To je isto tako privlačno. Imate reljef Hrvatske, nekakvu svemirsku letjelicu. Igrač svemirskom letjelico leti iznad Hrvatske i mora točno pogoditi gdje su određena mjesta. Ako pogodi, ako sleti pravilno na Dubrovnik onda se otvori jedan mali balončić i tamo piše kratki opis Dubrovnika u dvije, tri rečenice. Meni se to kao ideja užasno dopalo, sve dok slijedeće sekunde nije iskočio drugi balončić i na njemu fotografija sada već bivše gradonačelnice Dubrovnika Dubravke Šuice i njezina politička biografija. Naravno da sam odmah otišla u Osijek, u balončiću je izletio Ante Đapić... Vi imate kompletnu postavu sa velikim portretima sa nečim što se zove „Razred iz geografije“. Ljudi koji se time ne bave ne znaju, i kad to pričate vam ne vjeruju. Ja garantiram da su đaci preko udžbenika, nastavnika, učitelja tako debelo zagađeni ideologijom, osim tamo gdje se ne može. Ne znam da li postoji hrvatska matematika koja se razlikuje od srpske. Možda i postoji.

Da li ste čuli za performans u Rijeci gdje je umjetnik koji se predstavio kao Janez Janša pozvao publiku da ukoliko su nezadovoljni odnosom države prema njima pokidaju zastavu? Nakon toga je uhapšen a oglasila se i premijerka Jadranka Kosor koja je rekla da se sa svetinjama (zastava, grb i himna) ne smije poigravati. Šta su zapravo svetinje?

-Onaj ko je na vlasti ima copyright na svetinje. Narodi to poštuju do slijedećeg izbora vlasti. Nadajmo se da će to tako funkcionirati. Žalosno je to da je kritičko mišljenje totalno uništeno i za to su najviše krivi mediji i novinari. Umjesto da bude bolje, situacija je danas puno gora nego što je bila prije 20, 15, 10, prije nekoliko godina. Ako nemate medije kroz koji ćete dići glas onda vam preostaje akcija kakva je ova. Na kraju je to kritičko mišljenje ostavljeno umjetnicima, perforemerima jer drugih medija osim ulice ne postoje i to je najstrašnije u svemu.

Koliko je Dubravka Ugrešić danas incident u hrvatskim medijima?

-Apsolutno nisam objavila ni jedan tekst u hrvatskim medijima već 20 godina. Ja mogu dobiti intervju na H-alteru, mogla sam dobijatu u Feralu i to je više, manje sve. Ne zaboravite da portali kao e-novine, h-alter, Peščanik preuzimaju materijal jedni od drugih, tako da to nije direktna narudžbina. Moram reći da me niko nikad nije pozvao da nešto napišem.

Na žalost.

Ne znam, to vi kažete.

Vjerujete li da će se ikada obaviti neka vrsta lustracije u medijima?

-Ja mislim da to nikad neće biti zato jer je proteklo 20 godina i za ovih 20 godina se nije napravilo ništa. Mislim da bi trebalo pogledati kako stoje povijesti drugih naroda. Vjerujem da bi ta statistika izgledala drukčije i da bi ti rokovi bili puno kraći. Pratim u Hrvatskoj sa kolikom upornošću narod podržava svoje gadove, one koji ga pljačkaju. Užasno je što to tako govorim, ali kad ja to gledam, mogu da kažem psihoanalitički onda je to jedna povijest strašnog mazohizma i samoponižavanja. Sad mogu navesti 20-ak priča iz rukava o tome koliko 20 godina neko potkrada, ponižava, pere lovu tih hrvatskih poreznika, kako vole ponosno reći, a da se pri tom toj osobi ništa ne događa nego dobija nove položaje sa kojih će moći krasti i ponižavati još više. Kad vidite tu upornost, tu matricu koja se uporno ponavlja stvarno mi se učini da nema nade.

Dokle je dogurao vaš slučaj „Vještice iz Rija“, nakon teksta koji je objavljen u „Globusu“ 1992. godine?

-Mi smo zajedno tada, na nagovor advokata pokrenule tužbu. U to vrijeme je vrijedio novi zakon koji se odnosio na te uvrede, odnosno za zaštitu. I zapravo, kad vas mediji vrijeđaju imate pravo tražiti odštetu. Mi smo nekako ne razmišljajući sve pristale na to. Advokat je to razdvojio, nije to tretirao kao grupu nego posebno. Ispostavilo se da je svaka od nas imala svoju sudsku povijest sa „Globusom“. U tom smislu sam ja ta koja je zadnja dobila proces. Mislim da je Vesna Kesić dobila prva. Ja sam ga dobila nedavno, nakon 17 godina. U međuvremenu je taj zakon skinut jer se pokazalo da duševnu odšetu traže Merčep, Glavaš...traže svi tako da sam ja bila stavljena u istu kategoriju. Međutim, zakon je na sreću maknut ali svi ti procesi koji su počeli u vrijeme trajanja zakona su potpadali pod taj zakon i oni su se morali završiti. Tu je bilo puno opstrukcija od strane „Globusovih“ advokata, a ja sam na kraju proces dobila. Sudska presuda je uključivala skromnu odštetu koju je „Globus“ platio i također je uključivala da „Globus“ mora objavit punu presudu na svojim stranama.

Da li je objavio?

-Nije, nego su objavili intervju sa profesorom Flakerom sa veliki naslovom „Dubravka Ugrešić nije otjerana“.

„Globus“ se danas, baš kao i „Nacional“ mogu kupiti u Beogradu, „Feral“ je ugašen...

-Meni je to potpuno normalno. Toliko sam se trudila svih ovih godina da moje knjige budu objavljene i u Zagrebu i Beogradu. Sad kad lutam po beogradskim knjižarama primjetim da najžešći hrvatski nacionalisti imaju svoje knjige objavljene u Beogradu. To tiho stoji u knjižarama, oni i dalje vjerojatno tamo laju i nikom ništa. Mislim da oni koji se najbolje sporazumjevaju u ovim situacijama su tvrdi Hrvati i tvrdi Srbi.

Da, to se pokazalo i za vrijeme rata.

-Možda je rat bio i smisao, odnosno rat je bio izazvan da bi ta suradnja nesmetano tekla. Trebali ste narod koji će legalizirati vaš kriminal kao političku akciju.

Nakon 20 godina od prvih izbora slijedi nam novi serijal, prvo u BiH, zatim u Hrvatskoj, a onda i u Srbiji, ako ne dođe do nekih prijevremenih. Koliko su se stranke izmijenile u tom periodu?

-Ajmo mi malo okrenut priču. Nas dvoje drvimo, niti imamo kakvu političku funkciju, freelanceri smo, nemamo stalnog posla, i mi već 20 godina, bez vlasti, bez pozicija, drvimo politiku i mislimo o tome hoće li ova ili ona stranka, ovaj ili onaj političar doći na vlast. Pa nije li to tragično po nas? Vi od mene tražite odgovor na sva ta pitanja. Ja sam književnica. To je isto da tražite odgovor od onog jadnog performera u Rijeci. Pa zar nije to tragična situacija.

Gdje vidite izlaz?

-Ja ne mogu reći da sam ravnodušna prema svemu i naravno ne mogu reći da me se sve to skupa ne tiče, ali se trudim pogotovo u posljednje vrijeme svim snagama da me se ne tiče.

Možda bi stid trebalo učiniti javnim. Ako vi 20 godina radite na tome da riječ guza postane ključna riječ vi ste krivac, vi ste krivac za generaciju, za dijete koje se rodilo prije 20 godina i koje u svom životu ništa drugo u životu nije vidjelo osim krimosa, brutalnosti, riječi guza, pornografije jer ju gleda na televiziji i čita u novinama.

 

 

Jezik ne možete ukrotiti

Za sada mi se čini da je situacija bolja jer još uvijek postoje dva pisma, ali nismo sigurno koliko će još dugo. Zavisi od toga tko će biti na vlasti, ali i tu je šizofrena situacija jer je pola novina na ćirilici, a pola na latinici. Sa druge strane rekli su mi da administracija je sva na ćirilici. Kad trebate ispuniti formular onda koristite ćirilicu. Situacija je potpuno šizofrenična u Hrvatskoj jer vidite, mislim naša generacija i nešto možda mlađa ili starija..., mi smo svi slušno naviknuti na sve te jezike i svak ko ima malo mozga u glavi i malo talenta nema problema sporazumjevajući se na slovenskom, makedonskom, na dijalektima, čak i na drugim slavenskim jezicima. Razvili sposobnost da razumijemo bugarski, češki, ruski..., sad ovom izolacijom, inzistiranjem na čistoći jezika kod običnog slušaoca stvorili ste jednu jezičnu, slušnu tupost. Mlade generacije imaju problema sa slovenskim, sa ćirilicom čak i kad hoće naučiti. Imaju problema sa slavenskim jezikom jer nisu godinama bili izloženi tome. Opet kao neka vrsta otpora se rađa jedna jezična nostalgija. Prvi put sam dobila udar nostalgije jednom u avionu kad sam išla iz Amsterdama u Zagreb, neko je pustio neku muziku i to je bilo prekrasno. Tekst je bio na istrijanskom i to je bilo odjedanput prekrasno čut istrijanski. Imate čak i neke pisce koji se trude, imate dalmatinske romane, recimo Ante Tomić... To je strašno prijatno za čitanje. Zamislite jedan takav roman da je preveden na standardni hrvatski. Bio bi potpno uništen. Imate dvije silnice. Jedna koja se cijelo vrijeme trudi da jezik ukroti, standardizira, da ga učini neprivlačnim jer insistira na gramatičnosti, a imate i druge silnice koje onda u znak otpora počinju koristiti razne dijalekte.

Imate recimo vrlo prijatno oslobođenje. To ima britanska televizija. Jedno vrijeme je bio čvrsti standard jezika, ali u zadnje vrijeme u udarno vrijeme na televiziji imate razne dijalekte i svi su oni dobrodošli i svi su vrlo prijatni. Tek sad stranac raspoznaje kako govore Škotlanđani, Irci ili cockney. Prije je bila samo horizontala imali ste standardni i cockney kao otpor. Sad je zavladala toliko prijatna tolerancija. Jezik je živa stvar i naprosto se ne može kontrolirati. Sve jezične stege su besmislene. Stvari će ići kako će ići. Pogotovo ne možete kontrolirati literaturu.

(zurnal.info)

 

Nedavni izborni rezultati na zapadu, kao i na istoku Evrope, označavaju postepeni nastanak drugačijeg polariteta. Sada je tu jedna dominantna centristička partija koja zastupa globalni kapitalizam, obično sa liberalnom kulturalnom agendom (na primjer, tolerancija po pitanju abortusa, gay prava, religijskih i etničkih manjina)

OK, nismo imali sreće, ali do kada ćemo se vaditi na sreću? Do kada? Kad ćemo dobijati utakmice protiv objektivno slabijih protivnika bez da proklinjemo sudbinu?

ALBANIJA

Sasvim prosječna ekipa. Nije baš jasno kako su pobjedili Rumunje u gostima. Ima tu puno htijenja, ali kvalitete je malo. Jedna je to od ekipa, kojima je trener najjača karika. Moramo istaknuti jedinog ozbiljnog igrača Lorika Canu i nekoliko tipično balkanskih španera poput Bogdanija i Bulkua. Igraju izrazito prljavo, a vole se valjati po terenu svaki put kad im se protivnik približi. To, katkad, izgleda prilično smiješno. No, ostaje dojam, da je riječ o ekipi, koja svakom može zakuhati kašu ako im se potrefi dan. Za izbornika imaju jednog od rijetkih trenera, kojeg svi navijači, gdje god da je radio, obožavaju. Riječ je o Josipu Kužeu, koji je par dana prije utakmice doživio moždani udar. Poželimo mu brz oporavak. (A kad već govorimo o tome, brz oporavak želimo i legendarnom letećem mostarcu, Enveru Mariću. Mara, ne daj se!)

PRVO

Možda i najsolodnije poluvrijeme, koje smo odigrali pod Sušićem. Konačno nam se ukazao Haris Medunjanin. Ne znam točno razlog, ali to je igrač, koji mi se izrazito sviđa. Ima finu, mekanu loptu i precizan udarac te sjajan pregled igre. Ovdje je i defenzivno odigrao sjajno. Pored njega možemo ustvrditi da je Mensur Mujdža definitivno veliki dobitak. Ali, imamo mi i delegate za specijalnu školu, riječ je, naravno o Kenanu Hasagiću, za kojeg mi nika dneće biti jasno kako je dospio u reprezentaciju. U jednoj utakmici Keno vam skrati život za nekoliko godina svojim izlascima s gola. Drugi takav delegat je Adnan Mravac. Igrao je solidno i onda napravio totalnu budalaštinu. A obzirom da je ranije uglavnom igrao katastrofalno nije mi jasno zašto ga još uvijek pozivaju i zbog čega svi redovito šikaniraju pouzdanog Sanela Jahića. Opći dojam je da smo odigrali skroz solidno prvo poluvrijeme. Miske je konačno došao na tekmu. Pjanić je sve bolji. Džeko konkretniji nego u ranijim utakmicama, a posebno mi je drago da je poentirao čvojek, kojeg navijači redovito podtcjenjuju. Naravno, govorim o Vedadu Ibiševiću, čiji mi je mangupluk uvijek bio simpatičan.

DRUGO

Mijenjati dva igrača odmah na startu drugog poluvremena, pa makar mijenjao i magareću klupu, je pomalo sumanuto. Uzeti sam sebi prostor za manevar cijelih 45 minuta može samo Pape Sušić. Stisli su Albanci, ali nekonkretno. Ipak, još uvijek zabrinjava panika koju iskazujemo čim nas protivnik stisne. Sve što su Albanci imali kaša je koju smo si mi sami zakuhali. Albanci su stisli, ali mi smo izredali nekoliko prilika i neopisiva je šteta da Pjanićevi slobodnjaci nisu ušli pod prečku.

Koncentracija je svima popustila. Miske je u mislima napustio teren po tko zna koji put u proteklih godinu dana.

Naprosto, kad si očito bolji, moraš nastupiti autoritativno i dobiti utakmicu, a mi to nikako nismo u stanju. Uvijek moramo čekati prekide. A izgledni prekidi dolaze kad napadaš u valovima što mi u drugom poluvremenu nismo radili. A to, kako je igrao Lorik Cana treba biti primjer svim albanskim i našim reprezentativcima. Igrao je, jednostavno, kapetanski. Ozlijedio se, ali je nastavio utakmicu. I bio na svakoj lopti prije naših napadača.

Sušićeva genijalnost se ukazuje u 90. minuti kad konačno odlučuje uzeti svar u svoje ruke. Bravo, Pape! Još jednom je sebi ufrštuljio nešto što je samo njemu poznato, a vjerovatno trenutno ni sam ne zna što je s tom posljednjom izmjenom htio napraviti. Možda prekinuti ritam naše igre?

OK, nismo imali sreće, ali do kada ćemo se vaditi na sreću? Do kada? Kad ćemo dobijati utakmice protiv objektivno slabijih protivnika bez da proklinjemo sudbinu?

KOMENTAR TEKME

Velid Spaho: „Konačno je i Sušić pokazao emocije!“

Stvarno, bilo je to jedno od čuda. Kad smo dali gol Sušić je mahnito poskočio. Bio je to prvi put da smo ga vidjeli da instiktivno reagira. Tko zna što još možemo očekivati od njega. Izmjene u 92. u situaciji kad gubimo, a napadamo? Je li to zabava na Papetov način, cirkus koji sam priželjkivao? Ako jeste, hvala mu. Sami smo sebi uzeli dva boda u trenutku kad čak i Luksembrug uzme bod Bjelorusima. A, ništa, bože moj, patnja se nastavlja. S ovoliko crnih rupa u igri ničemu osim patnje ne možemo se ni nadati.

(zurnal.info)

Saud Filipović je bivši ministar pravde u Vladi RS Dragana Mikerevića. Sumnja se da je pripadao organizovanoj kriminalnoj grupi koja je prije tri dana otela banjalučkog biznismena Stanislava Koljančića

Bivši ministar pravde u Vladi Republike Srpske (RS) Saud Filipović uhapšen je danas zbog sumnje da je dio organizovane kriminalne grupe koja je prije tri dana otela banjalučkog biznismena Stanislava Koljančića. Saud Filipović bio je ministar pravde u Vladi Dragana Mikerevića, a trenutno je notar u Prijedoru. Šef Odjeljenja za istrage Specijalnog tužilaštva RS Darko Ilić saopštio je novinarima da je, osim Filipovića, danas uhapšen i Izet Šahinović iz Bihaća.
Ilić je večeras novinarima rekao da se intezivno traga za Žarkom Milanovićem iz Banjaluke i Borišom Delevićem iz Novog Sada, koji su takođe osumnjičeni da pripadaju organizovanoj kriminalnoj grupi koja je kidnapovala Koljančića. On je podsjetio da je prije dva dana u Banjaluci uhapšen Dalibor Džombić, koji je danas predat u nadležnost sudije Posebnog odjeljenja za organizovani kriminal, koji treba da odluči o njegovom pritvoru.
- Dosadašnjom istragom, koju vodi Specijalno tužilaštvo i Centar javne bezbjednosti Banjaluka , došlo se do dokaza koji upućuju da se radi o organizovanoj kriminalnoj grupi, koja je duži vremenski period planirala izvršenje ovog krivičnog djela. Motiv tog krivičnog djela je sticanje protivpravne imovinske koristi u višemilionskom iznosu na štetu Stanislava Koljančića, naveo je Ilić.

On nije mogao da kaže da li je Delević vođa organizovane kriminalne grupe koja je kidnapovala Koljančića. Kako se saznaje, Delević i Koljančić nekada su bili poslovni partneri i zajedno su držali banjalučki kafić “Kajak”. Prema istom izvoru, Delević je prodao Koljančiću svoj dio, a ovaj je 2002. godine prodao “Kajak” i počeo se baviti drugim poslovima.
Banjalučki biznismen Stanislav Koljančić otet je prije tri dana, ali se uspio spasiti zahvaljujući brzoj reakciji Specijalnog tužilaštva RS i banjalučke policije. Otmičari su ga pretučenog i iscrpljanog izbacili u jednoj šumu blizu Novog Grada. Motiv za Koljančićevu otmicu, prema izvoru “Žurnala”, bila je namjera da on potpiše ugovor kojim bi drugim osobama prepustio vlasništvo nad kamenolomom, koji se nalazi na trasi putnog koridora 5C, koji treba da se gradi kroz BiH.

- Vrijednost tog kamenoloma, koji se nalazi na putu između Doboja i Broda, naglo je porasla nakon što je utvrđeno da će tu prolaziti trasa koridora 5C. Taj kamenolom sada vrijedi milione maraka i određene osobe namjeravale su da se dokopaju vlasništva nad kamenolomom, kazao je isti izvor.

(zurnal.info)

Petnaest političkih stranaka nakon proteklih izbora kažnjeno je zbog prljanja, šaranja i oštećivanja zgrada, i lijepljenja plakata bez dozvole. No, ni nakon toga neke od njih nisu ispunile zakonsku obavezu I uklonile plakate s nelegalnih površina. Kako nalaže član 11 Zakona o komunalnoj čistoći:

“utvrđena je zabrana pranja, šaranja, oštećivanja zgrada, javnih vodovodnih, telefonskih, sanitarnih i drugih uređaja i njihovih dijelova, blaćenje izloga i fasada prilikom pranja ulica, lijepljenje plakata bez dozvole i izvan mjesta određenih za tu svrhu”. U Kantonalnoj upravi za inspekcijske poslove objašnjavaju da su, pored izdatih prekršajnih naloga, donesena i rješenja kojima je naređeno uklanjanje bespravno postavljenih plakata. Ipak, i slučajnom prolaznikku groz grad jasno je da ove uredbe nisu ispoštovane. Umjesto da nakon izbora, kao što zakon i nalaže, stranke uklone vlastite predizborne plakate, Sarajevo je prljavije nego ikada.   

 

 

 

 

 

 

 

Kazna utvrđena Zakonom o komunalnoj čistoći za počinioce prekršaja iznosi od 500 do 3.000 KM, a za odgovorno lice od 200 do 700 KM, očito je preniska da bi se neke od stranaka zamarale čišćenjem smeća iza sebe. Zbog toga se jedan broj njih nije ni odazvao upozorenju koje je poslala Kantonalna inspekcija pa su doneseni zaključci o dozvoli izvršenja prinudnim putem. Što u ovom slučaju znači da će smeće umjesto stranaka pokupiti redari JKP Rad:

- Troškovi izvršenja rješenja idu na teret političke stranke – kažu u inspekciji.

 

 

 

                                                                        

A osim nelegalno postavljenih plakata Sarajlije od jutros uveseljava i čestitka novoizabranom bošnjačkom članu Predsjedništva BiH Bakiru Izetbegoviću:

- Čestitam na pobjedi, predsjedniče – poručuje se putem bilboarda iz kompanije Heco.

(zurnal.info)

 

Zašto gledati: Gotovo svaka adaptacija lika detektiva Sherlocka Holmesa Arthura Conana Doyla je vrijedna pažnje. Nedavno smo imali priliku gledati zanimljiv uradak Guya Richija sa Robertom Downeyem Juniorom u ulozi Holmesa. Mark Gatiss i Steven Moffat prvi su se usudili smjestiti Holmesa u 21. stoljeće i to više nego uspješno. Njihov Holmes ostao je bez prepoznatljive lule koju su zamijenili nikotinski flasteri, koristi SMS i e-mail (radije nego razgovor), a doktor Watson je vojni doktor sa PTSP- om u prijevremenoj penziji zbog ranjavanja u Afganistanu. Sve to zajedno izgleda svježe i uklapa se savršeno. Prava je šteta što jedna sezona ima samo po tri serije i što niti jedna domaća televizija nije otkupila prava od BBC-ja.

O čemu se radi: Adaptirana priča Arthura Conana Doyla u kojoj su Holmes i doktor Watson junaci današnjice. Priča je odavno poznata ali su prilagođeni scenarij i način snimanja dali još jednu originalnu i dinamičnu verziju Sherlocka Holmesa. Jedan od dvojice autora serije, Steven Moffat kaže da se želio vratiti srži Doylovih priča: Priče Conana Doyla nikada nisu bile o frakovima i uličnim lampama; bile su o briljantnom zapažanju, strašnim kriminalcima i zločinu koji ledi krv u venama – i iskreno, dovraga više sa krinolinama. Drugi detektivi imaju slučajeve, Sherlock Holmes ima avanture, i to je ono što je bitno.

Obrati pažnju: Već u prvoj epizodi, u sceni na mjestu zločina, jedna od policajki najavljuje šta bi se moglo desiti u nekoj od narednih sezona. Holmesa opisuje kao psihopatu kome će prije ili kasnije postati dosadno pa će na jednoj od istraga pronaći i tijelo koje je on tu postavio. Nije neobično da dobri pisci serija “išarete” šta bi se moglo desiti u nastavku. Možda je najbolji primjer toga serija West Wing u kojoj je do u detalje opisana scena koja se dešava tek nekoliko sezona poslije. Sherlock Holmes kao ubica? Čini se zanimljivim dovoljno da seriju ispratimo do kraja.

Premotati: Vrhunski detektivi znaju da je svaka sitnica bitna i ne propuštaju niti jedan detalj.

Ponoviti: Završne scene nadmetanja dva podjednako genijalna uma u prvoj epizodi toliko su dobro urađene da nas mogu držati do jeseni naredne godine kada će se emitovati druga sezona Sherlocka.

Ekipa: Benedict Cumberbatch, Martin Freeman

Režiser: Paul McGuigan (prva i treća epizoda), Euros Lyn (druga epizoda)

Producent: Sue Vertue 

Studio: Hartswood Films, BBC Wales i WGBH

Trajanje: 90 minuta traje jedna epizoda

(zurnal.info)

Banjalučki biznismen Stanislav Koljančić, kojeg su nepoznate osobe otele u utorak, pronađen je sinoć u šumi blizu Novog Grada pretučen i potpuno iscrpljen.

-Koljančić bi sigurno bio ubijen da nije bilo pravovremene akcije Specijalnog tužilaštva Republike Srpske (RS) i banjalučke policije, koji su na osnovu registrovanih telefonskih poziva na Koljančićev broj mobitela uspjeli da lociraju otmičare. Analitikom telefonskih poziva i prateći bazne stanice mobilne telefonije na kojima su se pojavljivali brojevi osumnjičenih, istražioci Specijlanog tužilaštva i policija uspjeli su da lociraju otmičare. Kada su shvatili da ih policija prati, otmičari su odlučili da Koljančića ostave živog i izbacili su ga auta u šumu blizu Novog Grada. Vjerovatno ga nisu ubili, jer su shvatili da im je policija na tragu i da im se ne isplati da počine još teže krivično djelo - rekao je“Žurnalu” izvor blizak istrazi ovog slučaja, koju vodi Specijalno tužilastvo RS.

On navodi da je Koljančić brutalno pretučen, da ima povrede glave, lica i grudnog koša, te da je bio potpuno iscrpljen, što ne čudi jer je 15 sati proveo u gepeku. Izvor “Žurnala” navodi da je Koljančić otet na periferiji Banje Luke u utorak naveče oko 19.30 sati, nakon što ga je jedna osoba, čiji identitet se još čuva, namamila pričom o pregovorima prodaje kamenoloma lociranog između Doboja i Bosanskog Broda, čiji je Koljančić vlasnik.

-Ta osoba ga je pozvala telefonom i predložila mu da se nađu kako bi pregovorali o prodaji kamenoloma, čija je vrijednost velika s obzirom na to da će taj kamenolom biti primaran tokom izgradnje koridora 5C - ispričao je isti izvor.

Koljančićev nestanak policije je prijavila njegova supruga, nakon što nije stigao kući u uobičajno vrijeme.

-Koljančić je veoma precizna osoba i nikada se vani nije zadržavao posle ponoći. Pošto do tog vremena nije došo kući, a mobitel mu je bio isključen, njegova supruga je pozvala policiju koja je odmah krenula u potragu - naveo je naš sagovornik.

Policija je u srijedu pronašla Koljančićev “mercedes” C-klase na parkingu bazena u banjalučkom naselju Šeher, na čijim vratima je bila rupa od metka i u kojem su pronađeni tragovi krvi. Pored vozila su bile razbacane maramice i papir. Naš sagovornik kaže da Koljančić nije ranjen vatrenim oružjem, ali da je u jednom momentu pokušao iskočiti iz automobile. Prema njegovim riječima, istraga još nije utvrdila da li je banjalučki biznismen otet da bi se za njegovo oslobađanje platila otkupnina ili zbog ranijih neraščišćenih računa sa pojedinim osobama.

Isti izvor je naveo da je u otmici učestvovalo najmanje pet osoba, ali se još ne zna da li su oni sa područja BiH ili iz Srbije.

-Ovakvih slučajeva će biti sve više, jer je u opticaju sve manje novca i ljudi sa druge strane zakona češće će prelaziti granicu, na ovaj ili sličan način, kako bi se dokopali novca - naglasio je naš sagovornik.

Stanislav Koljančić ranije je bio vlasnik jednog od najpoznatijih gradskih kafića "Kajak", koji je 2002. godine prodao i počeo se baviti drugim poslovima.

(zurnal.info)

Prije tačno četiri godine Senad Avdić, urednik Slobodne Bosne, objavio je tekst o “zlatnom ljiljanu” Željku Komšiću i ponosno rekao da je nagovarao prijatelje da kao i on glasaju za njega. U njegovoj kandidaturi Avdić tada nije vidio ništa sporno, što je sasvim očito i iz teksta ali i njegovog glasanja (ako ćemo mu vjerovati na riječ pored čijeg je imena popunio kvadratić). Štaviše, ne samo da tada Komšićeva kandidatura za hrvatskog člana Predsjedništva nije bila sporna za Avdića, takvo je bilo i njegovo poštenje: bez mrlje!

U novom broju Slobodne Bosne novi Komšićev izbor u Predsjedništvo Avdić naziva ni manje ni više nego majorizacijom! Šta se tako drastično promijenilo u posljednje četiri godine?

Prenosimo dva Avdićeva tekst o istoj temi. Jedan je iz oktobra 2006. godine, drugi tek objavljen. Nagradni zadatak: pronađi razlike!

IZBORI U BiH: DRASTIČNA RAZLIKA: Silajdžićev izbor je kriminalac Zlatko Petrović a moj “zlatni ljiljan” Komšić!

 Nije novi član Predsjedništva BiH sve čestitke kako treba ni primio, nisu svi glasovi u potpunosti prebrojani,

a već ga je dočekala poruka da se Slobodna Bosna raspituje da li je sudjelovao u kriminalu koji je na teritoriji Novog Sarajeva počinio aktuelni ministar Kantona Sarajevo . Petrović je prvooptuženi u kaznenoj prijavi koju je prvog dana ove nedjelje ispisala Uprava policije Federacije i proslijedila Kantonalnom tužiteljstvu u Sarajevu. Na brzinu mi Željko Komšić objasnio da je on bio niko i ništa u Općini Novo Sarajevo u vrijeme (o 1998. godini se radi) kad je tadašnji advokat Zlatko Petrović na podosta čudan način imovinu slovenačke Lesnine preveo na narastajući bošnjački trgovački gigant Robot komerc. Kasnije je Zlatko Petrović, kad je postao kantonalni ministar u “produženom krivičnom djelu”, sve krivične radnje koje

je počinio kao advokat legalizirao kao kantonalni ministar. To što je ministar Vlade Kantona Sarajevo Zlatko Petrović kriminalac, mene, jasno, frustrira, međutim, ni na šta me ne obavezuje. On je problem kantonalnih

tužitelja i koji se ubiše dokazujući da je krivična prijava protiv Petrovića falična jer je “u zastari” - ko biva, da je Petrović optužen prije tri godine, bilo bi jednostavno dokazati da je on notorni kriminalac i bandit; danas,

nakon što je proteklo pet godina od počinjenja krivičnog djela, advoka-tministar Petrović je pošteđen pravosudnih konsekvenci. Ono što jeste činjenica je da se ni u jednoj kriminalnoj operaciji uz gospodina ministra Petrovića ne spominje ime novog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Komšića. Kriminalne prodaje poslovnih prostora slovenačkih firmi ministar Petrović je obavio sa nekom drugom političkom strukturom u Općini Novo Sarajevo. U nedjelju sam izašao na izbore i, prirodno, zaokružio ime Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH. Isto je učinila i moja supruga i deseci prijatelja, od Ljubuškog do Brčkog, koje sam, kršeći izbornu šutnju, na manje-više nezakonit način nagovarao da učine isto.

U ponedjeljak ujutro me užasno zaboljela mogućnost da je Komšić asistirao u kriminalu Silajdžićevog ministra Zlatka Petrovića. Iste večeri sam obaviješten da Željko Komšić sa Petrovićevim kriminalom nikakve veze nema i, naravno, doživio sreću i zadovoljštinu. Od stotinu hiljada glasova koje je Komšić dobio najmanje pet ih je stekao mojom zaslugom i normalno je da mi odgovara za svaki ozbiljan potez koji učini.

Tristo hiljada ljudi koji su glasali za Harisa Silajdžića nemaju potrebu da im ovaj ocvali diplomata objasni kako je došao na ideju da za kantonalnog ministra po stoti put postavi osumnjičenog kriminalca Zlatka Petrovića!

Ja sam postizborno relativno čist: čovjek za kojeg sam glasao, Željko Komšić, pravno je neupitan; neka se zadeveraju oni koji su glasajući za Silajdžića dali podršku “produženom krivičnom djelu” njegovog ministra Zlatka Petrovića! Da je Željko Komšić marku ostao dužan u kafani, ja bih odsjekao ruku koja je za njega

glasala: pola Sarajeva je glasalo za stranku čiji je ministar Zlatko Petrović u sekundi ukrao milion maraka. Aferim, građani!

(Senad Avdić, Slobodna Bosna 15. oktobar 2006., broj 516)

 

FENOMEN ŽELJKO KOMŠIĆ: Čiji si ti, mali

Niko koga znam na prvim demokratskim izborima održanim u sumornu jesen 1990. godine nije glasao za nacionalne stranke. Biračko tijelo je, barem što se tiče javnog diskursa, bilo polarizirano izme|u dvije gra|ansko-političke elite: komunista i reformista . (Opa! Ako nastavim rabiti novogovor sintetskih zamišljeno- mišljenih intelektualaca “diskurs“, “političke elite“, malo mi fali da se uglavim i integriram u recentni akademski, (polu)svijet. Međutim, uprkos ogromnoj energiji i entuzijazmu gra|anski profili - rane javnosti i bezočno stimuliranih bespomoćnih nevladinih institucija, spreman sam se pridružiti “usamljenoj masi“ koja za sitnu lovu lamentira nad tegobama manjinskih zajednica, žena, Roma, homoseksualaca, itd. Itsl...) Jasno, nacionalistička bagra (koju novi bosanski fantomski filozofi, paraintelektualni papagajski krug tretira

kao “nacionalne elite“) superiorno je i legitimno prije dvadeset godina pobijedila i preuzela vlast. I tačka. Brblja u izbornoj noći nazalno, navrat-nanos, jedan od nezavisnijih bošnjačkih intelektualaca (postao je intelektualac i pri tom nezavisan čim je osobnim represivnim autoritetom okupirao stan u kapitalnoj sarajevskoj ulici Ferhadiji vrijedan, brat-bratu, pola miliona maraka) kako je izborni trijumf dokaz da je, hhm, mhm, postojeći ustavni poredak, mrm, trt, mrt, skup plauzibilno neupotrebljivih, mih, hih, pih... Promućkaj, pa prospi. U vrijeme kada je Filandra uredno dolazio po plaću u Marksistički centar Centralnog komiteta Saveza komunista, nisam siguran da je Željko Komšić uopće znao gdje je centrala Stranke komunista. Imam li ja, primjerice, gra|ansko, biračko pravo da mi se i načelno i suštinski izborni proces gadi? Pretpo - stavljam da imam... Ako nemam, potrudit ću se da ga steknem; pojedinačno barem. Sve što sam na ovim stranicama (na)pisao o “fenomenu Komšić“ i dan-danas stoji: da je dopustio da se službeno vozi raskošnim automobilom koji mu je “na lijepe oči“ poklonio postratni tajkun, najblaže rečeno, sumnjive karijere . Ne mislim da sam mnogo griješio kada sam predsjednika Komšića javno upozoravao da nema pravo u sudnicu dovoditi svoje zaštitare, niti blokirati kafane u kojima doručkuje, ruča, večera... Željko se nakon (mog) javnog upozorenja odrekao te skupocjene donirane limuzine, me|utim time ništa bitnoga nije promijenio u javnom ponašanju: gledaju ga ljudi, birači, i uredno prijavljuju tamo gdje treba, kako u Oručevoj samoposluzi u Rajlovcu, recimo, sa suprugom iznosi više artikala nego što unese para. Ima li na to pravo, kako nadahnuto kažu Komšićevi neumjereni stranački apologeti, “predsjednik Bosne i Hercegovine“? Naravno da nema. Komšićeva stranka, Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine koju, po nesreći i po stranku i za javnost, medijski personificira lokalni sarajevski haustorski kleptoman ima, ili bi trebala imati, ozbiljnih razloga za zabrinutost da ne kažem, samopreispitivanje. Ni u jednom kantonu/županiji u kojem su Hrvati u većini SDP nije dobacio do izbornog praga. U Republici Srpskoj, odnosno u Narodnoj skupštini toga entiteta po prvi put u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini neće biti poslanika SDP-a. Jednostavno mi je pisati i o drugom članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, . O Malom Princu sam uglavnom napisao sve što je važno. I to kako je vaninstitucionalno, nezakonski, iz zatvora izvadio, ozbiljnog kandidata za člana Predsjedništva BiH, pa Radončiću (opet nezakonito) priba vio policijsku dokumentaciju za odstrjel Harisa Silajdžića (još jednog neuspjelog kandidata za Predsjedništvo). Sve je to vi|eno, napisano, dokumentirano i ne treba previše riječi niti novinskog prostora trošiti. Da je bilo tih godina barem mrvica pravne države (prvih mjeseci 1994.) i jedan i drugi i treći, i Izetbegović i Radončić i Silajdžić, bili bi pohapšeni i procesuirani zbog niza različitih krivičnih djela - zloupotreba položaja, odavanja državne tajne, pomaganja u izvršenju krivičnog djela. Ali, vratimo se Željku Komšiću, novom-starom članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Ako hoćemo biti legalisti, odnosno poštovati volju naroda, više od tri stotine hiljada glasova koliko je Komšić na posljednjim izborima dobio nije baš za potcijeniti i treba tu volju, ako ništa drugo, respektirati. Ne treba biti pametan da bi se skontalo da je Komšićevo biračko tijelo nehrvatsko. Neki kažu da su Komšića izabrali Bošnjaci, što može da stoji, ali ostanimo pri premisi da je hrvatskog člana Predsjedništva BiH izabralo nehrvatsko biračko tijelo - Bošnjaci, Srbi, “Finci i Sejdić, i ostali“.

Hrvatski puk je, sa razlogom gnjevan, političke strukture koje artikuliraju “autentične“ nacionalne interese sa pravom bjesne na izbor Komšića za svog državnog poglavara. Generalno, to jeste demonstracija sile, ilustracija, pokazna vježba dominacije i sirove majorizacije nad jednim, još uvijek, konstitutivnim narodom - hrvatskim. Stoji, kano klisurina, činjenica da je izbor Komšića, a ne njegovih izbornih rivala , u Predsjedništvo BiH radikalno frustruirao hrvatski nacionalni korpus u ovoj zemlji. Treba, pri tom, imati na umu, ili barem uvažavati motive, izbornu volju, pa i frustraciju onih koji su birali Komšića za (kolektivnog) šefa države. Hajde, recimo, da je riječ o Bošnjacima. Ni njihovi razlozi, motivi nisu za potcijeniti, bagatelisati: u vrijeme kada je, recimo, Martin Raguž raspolagao tu|om mukom kao šef svih logističkih centara na jadranskoj obali, Željko se sa bošnjačkom puškom na hrvatskom ramenu suprotstavljao agresoru koji je, pored ostalog, namjeravao okupirati i Martinov u socijalizmu stečeni stan na Alipašinom polju. Recimo da zbog toga Bošnjaci više cijene Komšića nego Raguža.

Nije Željko Komšić bogzna kakva pljačka, nikakav je političar i još gori državnik, ali šta je tu je. Da je Komšić kandidiran za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, apsolutno bi pomeo Izetbegovića, Radončića, Silajdžića. Zašto je to tako, ne znam, ali sam uvjeren da je to baš tako... Pokušavam samo cijelu stvar osloboditi od isključivosti, sebičnosti i ekstremne neuljudnosti.

(Senad Avdić, Slobodna Bosna 7. oktobar 2010., broj 725)