Uz spominjanje prijetnji optuženog Radovana Karadžića da će bojkotirati početak procesa, londonski listovi detaljno navode tačke optužnice koja tereti, kako to neki od njih pišu, navodno najtežega ratnog zločinca dvadesetog stoljeća, te podsjećaju na masakr u Srebrenici i druge zločine počinjene tokom rata u Bosni.

The Times procjenjuje da bi početak suđenja Karadžiću za genocid pred Haškim sudom (ICTY) porodicama žrtava i preživjelima mogao biti presudan za konačno postizanje kakvog-takvog mira. Haški suci su, dodaje list, pozvani da budu oštri prema bivšem vođi Srba u Bosni.

Nakon smrti Slobodana Miloševića, suđenje Karadžiću je za ICTY posljednja prilika da političkog kreatora ratova na Balkanu devedesetih godina izvede pred lice pravde.

Geoffrey Nice, tužitelj na suđenju Miloševiću, kaže za Times kako Tribunal treba žestoko pritisnuti Karadžića da bi se izbjegla odgađanja i teatralnost koji su, tvrdi Nice, opteretili proces protiv Miloševića. Nice smatra i da haški suci, dozvolivši Karadžići da se sam brani, ne smiju dopustiti da ih ucjenjuje. 

"Nadam se da su suci do sada stekli veće samopouzdanje, da su spremni predočiti kako su tu da bi sudili, a ne da Karadžiću pružaju priliku za sticanje publiciteta. Ako nije spreman za suđenje, onda nije spreman a suci bi mogli da mu svakodnevno dostavljaju transkripte ili videosnimke sa suđenja. To je najbolji način za postupanje s autoritarnim ličnostima, jer ono što one žele jeste da se prema njima odnosi na autoritaran način", kaže Geoffrey Nice za Times. 

Daily Telegraph predstavlja jednog od svjedoka na suđenju, ženu kojoj je tokom rata u zloglasnoj sarajevskoj "aleji snajpera" snajperist vojske RS-a usmrtio sedmogodišnjeg sina, a nju ranio.

List, uz spominjanje i drugih svjedoka na ovom suđenju, među kojima su i zapovjednici UNPROFOR-a te bivši izaslanici UN-a i Evropske unije, primjećuje da je Radovan Karadžić, čovjek koji je svojevremeno olako prkosio međunarodnom pravu sada, u novom ruhu priučenoga advokata-zatvorenika, postao uporni branitelj striktnog poštovanja procedure zatrpavajući sud sa skoro stotinu pretprocesnih zahtjeva kojima je dovodio u pitanje pravo ICTY-a da mu uopće i sudi.

Daily Telegraph procjenjuje da će suđenje Karadžiću ipak biti jednostavnije nego Slobodanu Miloševiću; optužnica je svedena na nekoliko ključnih tačaka i više je nego vjerovatno da će Karadžić ostatak života provesti u zatvoru kao, po položaju, najviši zagovornik rata koji je odnio sto hiljada života.

Telegraph ne isključuje mogućnost da će Karadžić, bez realnih šansi da bude oslobođen krivice, nastojati da oduži suđenje što je više moguće ako se zna koliko se zatvorski uvjeti u udobnom Scheveningenu razlikuju od klasične kaznionice u kojoj će najvjerovatnije izdržavati kaznu.

Suđenje Karadžiću je za The Guardian težak test za Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije, dok bi bojkot kojim se prijeti mogao odužiti složeni proces za više mjeseci.

Suđenje Radovanu Karadžiću bi tokom 15-godišnjeg postojanja ICTY-a moglo biti jedno od najvažnijih i jedno od posljednjih, smatra list. Ali bojkot koji je optuženi najavio prijeti da preraste u frustrirajući i demoralizirajući početak procesa.

Guardian podsjeća da su sličnu taktiku koristili i pokojni Slobodan Milošević kao i Vojislav Šešelj nastojeći da od svega stvore predstavu, politiziraju suđenje i otegnu ga što duže mogu.

Londonski dnevnik podsjeća i da su advokati, udruženja porodica žrtava i aktivisti za ljudska prava kritizirali suce zbog dopuštanja optuženima za ratne zločine da kroje tok suđenja i manipuliraju ICTY-em.

U odluci haških sudaca da nakon prošlosedmičnog najavljivanja prijetnje bojkotom u petak kontaktiraju Radovana Karadžića kako bi ga navodno ohrabrili da se pojavi pred sudom Guardian vidi prikriveno upozorenje da bi optuženome mogao biti nametnut branitelj po službenoj dužnosti.

Karadžiću počinje suđenje, ali je pitanje da li će se optuženi naći na optuženičkoj klupi, pita se The Independent imajući u vidu prijetnju bivšeg predsjednika Republike srpske da će bojkotirati suđenje.

List predviđa da poput suđenja, kako ga naziva, Karadžićevom političkom mentoru Slobodanu Miloševiću ni ovaj proces neće biti lišen natezanja. Optuženi je odlukom da se sam brani kopirao Miloševićevu taktiku i već je uspio da u nekoliko navrata odgodi početak suđenja.

Independent navodi i da večer pred početak suđenja nije bilo jasno kako će ICTY odgovoriti na najavljeni Karadžićev bojkot. Suci bi, nabraja list, mogli suspendirati postupak, Karadžiću nametnuti advokata, početi suđenje bez njegovog prisustva ili ga prisiliti da prisustvuje procesu.

Podsjećajući na višegodišnje Karadžićevo skrivanje pod lažnim imenom, Independent kao općeprihvaćeni stav spominje i ocjenu da su obavještajne službe koje su bivšem predsjedniku RS-a dale lažni identitet one iste koje su ga prošle godine razotkrile zato što je Srbiji, navodi list, bilo potrebno poboljšanje odnosa s Evropskom unijom. 

(Fena)

Sarajevski koncert Analene koji će se desiti 05.12.2009. godine u klubu Access je dio promocije novog albuma u okviru koje će se ovaj bend, nakon ljetnih koncerata po Zapadnoj Evropi, okrenuti ka istoku i po prvi put svirati u Turskoj, Rumuniji, Bugarskoj, Grčkoj i Makedoniji. Društvo u Accessu će im pravit još jedan odličan band iz Zagreba Cripple And Casino koji će na tom koncertu predstaviti svoj debut album.
Tokom svog postojanja Analena je potvrdila da je koncertno najaktivnija hrvatska grupa iako joj se može prigovoriti na studijskoj neaktivnosti, s obzirom da su novi album snimili nakon petogodišnje pauze. Odsvirali su na stotine koncerata uzduž i poprijeko Evrope te ostavili brojne audio tragove u obliku nekolicine kaseta, singlica, ploča i CD-ova. Nakon dvanaest godina postojanja zagrebačko-novogoriška grupa Analena objavila je svoj treći album pod nazivom Inconstantinopolis. Bilo je dovoljno samo prvo preslušavanje da bi se moglo reći da je Analena produžila već dobro utabanom stazom koju je napravila na prethodnom albumom Carbon Based koji je objavljen 2004. godine.

Njihov post noise zvuk je zaista jedinstven za područje bivše nam zajedničke države i jedino smo takvu snagu i energiju mogli čuti na albumu No Sleep Till Pussy zagrebačke grupe Sexa.

Inconstantinopolis će na LP i CD formatu objaviti slovenačka izdavačka kuća Moonlee Records koja je objavila i njihov prethodni album. Ovaj label inače objavljuje i izvrsne Vuneny, Bernays Propaganda, Don't Mess With Texas, Hitch i Damira Avdića.

Na albumu se nalazi 10 fantastičnih noise pjesama i zaista je teško izdvojiti favorita s obzirom da su sve po kvalitetu na istoj razini. Možda se može spomenuti četvrta numera pod nazivom Off With My Head gdje nas kroz pjesmu vodi divan brundajući zvuk bas gitare koji se kasnije spaja sa bjesomučnim zvukom Miranove i Mijine gitare. Zvukovi njihovih gitara se upotpunjuju i čine izvrstan sklad koji funkcioniše besprijekorno dajući znatno puniji, žešći i razorniji zvuk čitavom albumu, dovodeći ga skoro do savršenstva.

U svim numerama prvi gitarski rifovi udaraju u glavu gdje vokal Ane Franjić razbija cijelu atmosferu uz jak i dobro kontrolisan zvuk gitara. Vokali koji su otpjevani na engleskom jeziku su izvrsno isprepleteni sa instrumentalnim dijelovima gdje Ana Franjić vrišti sa nadnaravnom snagom i ljepotom uz to odrađujući veoma dobro svoj posao na bas gitari.

U odnosu na prethodni album primjetno je da je buka pod djelimičnom kontrolom, gitare su donekle zauzdane. Teški zvuk bas gitare, čvrsti i odmjereni zvuci bubnja uz režeće gitare su i na ovom albumu zvučna kulisa Analene. Dobili smo album koji je teško prestati slušati kada su potenciometri podešeni na maksimum. On je izrazito sirov, oštar i prepun gitarske energije i napona. Album zatvara numera Seven Cakes of Toilet Soap An Alternative Ending koja nas u laganom i šaptačkom tempu budi iz sna zvanog Analena.

DISKOGRAFIJA:

Inconstantinopolis - CD, LP (2009.)
Carbon Based - cd, LP, cass (2004.)
Analena & Sensual Love - Split CD, 10", cass (2002.)
ANALENA & UNISON - split 7" (2001.)
ARHYTHMETICS - CD, 7", cass (2000.)

Pre dvadeset godina pao je Berlinski zid, i umro je Danilo Kiš. Ali, jasno je odavno, po svemu se vidi: niti je to baš nama pao Berlinski zid, niti je to baš nama umro Danilo Kiš, mada smo ga „mi“ pokopali i opojali, i to sve u rutinerskoj izvedbi onoga koji će opojati i Zorana Đinđića, onoga kojem je suđeno da ostaje, dok je najboljima od nas suđeno da odlaze, i to baš od njega ispraćeni.

Na jednoj strani, prosudba da Kiš kao da je prominuo svetom mimo svega onoga na šta se ovde obično misli kada se kaže Mi, može izgledati u najmanju ruku prestrogo: ako pisac i nije, barem je njegovo delo preživelo i nadživelo čaršijski Pogrom ideološkog uzroka i potmulo rasističkog utemeljenja. Štaviše, nije li mrtvi i sahranjeni Kiš dobrano kanonizovan, udobno ugnježđen u nacionalnom književnom Panteonu, ne nagvaždaju li o njemu sa sumnjivim respektom svi oni dežurni Profesori Doktori za umlaćivanje isprazne slame, nije li Kiš jedan od retkih o koje se više neće tek tako očešati gotovo pa niko, niko osim ponekog vasovićevskog besprizornika? A to opet znači – niko.

Sve to uistinu tako izgleda, sa jedne strane. Sa druge, šta ako sve ovo znači samo to da su Kišu posthumno izvađeni zubi, da ne bi nekoga i onako mrtav dokačio i rastavio na froncle koje mu, tom nekom, i jesu mera? Hoću da kažem: naravno, Kišu je na koncu takoreći konsenzualno priznato da je Pisac, jer tu više nije bilo mnogo izbora nakon što je propao i poslednji organizovani pokušaj difamacije, onaj s optužbama za „plagijat“. Međutim, Kiš kao intelektualac, kao misleća osoba koja je prozirala (i prezirala) kolektivističke ideološke stupice, maloumna barbarogenijska Smatranja i ostalo ubilačko palamuđenje Kolektivne Usmenosti, e taj Kiš prigušen je do nečujnosti. I sve to kroz salve ritualnih pohvala, da se naivnost i nevinost ne dosete. Na kraju krajeva, šta je bio onaj teledirigovani masovni vrvež od „buđenja naroda“ koji će skončati u krvoproliću, a koji će biti pokrenut baš poslednjih meseci i godina Kišovog života – da se vatreno nastavi do 2000, a prigušeno do dan-danas – ako ne brutalna negacija svega u šta je Danilo Kiš verovao, cinično (p)ostvarenje svega čega se plašio?

Zato je, svem obljetničarskom talambasanju uprkos (a tako se mnogo i tako graciozno i prhko tolkuje i toržestvuje ovih dana, no se tako malo kaže; najčasniji među izuzecima maestralan je i potresan tekst Bože Koprivice u Vremenu), tako malo odvažnosti, bistrine i poštenja da se – pa ma koliko nevešto – barem nastoji ići kišovskom stazom, Alejom kestenova.

Kiš nije bio „politička ličnost“ u današnjem značenju reči, i teško da bi to ikada bio, sve i da je dočekao vreme višestranačja. Ali Kišov su nemir i nepristajanje na Banalnost i Laž uvek bili i estetskog i etičkog i političkog izvora u najboljem smislu te reči, podaleko od svake pijačarije. A njegov pogled na Zle Kobi dvadesetog veka, koje avetaju i ovim, dvadeset i prvim, bio je i ostao nezamućen.

Ko to ovde baštini? Zar desnica, kakva god bila? Ne, sve što je Kiš bio, pisao i živeo svakim se slovom i dahom suprotstavljalo filistarstvu, popovštini, čaršiluku, morbidnom palanačkom patrijarhatu i ostalome na šta smrdi desnica u našim svračijim zakucima. Dobro, a levica? Koja levica? Ona najstarija, što joj samo epohalni poraz pridaje romantičnu patinu, ona koja je spremna Višim Istorijskim Nalozima braniti svako mesijansko zlo, od Kolime pa naniže? Ili možda ona mutirana levica koja je Srbiju zajahala u danima njegovog odlaska, ona koja se sva bila rascvonjala u plemenski fašizam ove ili one Usrane Male Nacije? Ili možda ova najnovija, pomodarska postistorijska levica, ova koja na svojim fensi-seminarima uzdiže Lenjina, Maoa ili Če Gevaru?

Ne, nema tu pravoga nasleđa. I zato Kiš nije „nama“ umro, jer „nama“ nije ni živeo i pisao. I sve što smo od njega zapamtili jeste da se ovde „rano smrkava“, što je ionako odlično jer slabo vidimo i rano liježemo, što bi rekao jedan drugi pesnik, preživeli sa istog tog brodoloma.

(Peščanik.net)

„Da je moj otac Marko počinio ratni zločin, neka ga vode. Ja bih ga prvi odveo! Prema bilo kome ko je počinio ratne zločine ne treba imati milosti. Nastranu ratne zasluge, nastranu herojstvo – ratni zločin zaslužuje kaznu!”, bila je rijetka normalna, moralna i društveno-odgovorna reakcija, člana Predsjedništva BiH, Željka Komšića, u histeriji (i medijsko-propagandnom srpsko-bošnjačkom ratu i sluđivanju javnog mnijenja) „Za i Protiv Dudakovića“, nastaloj nakon objavljivanja video snimaka na kojima se vidi kako proslavljeni general Armije RBiH naređuje strijeljanje, po kratkom postupku, zarobljenih neprijateljskih vojnika.

No, da li bi gospodin Marko Komšić završio iza rešetaka i za neko manje zlodjelo – recimo, reketiranje domaćih privrednika?

„AKO NAM NEKO DOĐE GLAVE, TO ĆE BITI MANGUPI U NAŠIM REDOVIMA”

Stravičan skandal, sa nesagledivim posljedicama, potresa, ovih dana, najjaču opozicionu partiju u BiH. Protiv Damira Hadžića, načelnika opštine Novi grad i potpredsjednika Socijaldemokratske partije BiH, Federalna uprava policije je početkom ove sedmice, podnijela krivičnu prijavu, državnom tužilaštvu, kojom ga se tereti za učešće u reketu, odnosno pokušaj iznude više miliona KM od grupe investitora na čelu sa direktorom „ASA Holdinga“. Mediji, pogotovo oni neskloni SDP-u i njegovom lideru, spominju „obilje dokaza o postojanju zločinačke organizacije predvođene Zlatkom Lagumdžijom, Marinom Ivaniševićem (predsjedavajućim Gradskog vijeća Sarajeva) i Damirom Hadžićem.“

Zbog „mangupa u svojim redovima“ (kojih se najviše plašio i Drug Lenjin, a koji su krenuli stazama u pljačku i korupciju ogrezlih nacionalista na vlasti) ili zbog montaže s političkom pozadinom (kojoj je cilj predizborno srozavanje ugleda Stranke i osujećivanje ozbiljnih planova o preuzimanju vlasti) gotovo je potpuno nebitno – SDP se od ovog udarca oporaviti neće. Možda nikada (ožiljci, gorak okus i sumnja u javnosti, će ostati čak i ako tužilaštvo odluči ne podignuti optužnicu ili se eventualni, sudski proces završi oslobađajućom presudom). A svakako ne do sljedećih izbora na kojima se očekivalo da usljed razočarenja, prije svega bošnjačkih glasača, nacionalnim partijama, SDP ostvari rezultat koji bi ga ponovo, nakon one kratkotrajne epizode s Alijansom, doveo na vlast (na stranu pitanje šta bi tamo radili, recimo na državnom nivou, i po čemu bi njihova koalicija sa SNSD-om, koji će, očito, na govoru mržnje, dobiti i ove izbore, bila drugačija i produktivnija od aktuelne noćne more u kojoj živimo – pogotovo s obzirom na stepen netrpeljivosti između njihovih lidera).

SAMI SVOJ NAJVEĆI NEPRIJATELJ

Ovo kriminaliziranje SDP-a je, nakon Dodikove svojevremene transformacije od socijal-demokrate u nacional-socijalistu, drugi potencijalno smrtonosni udar političkoj alternativi i nadi u bolju budućnost. Osim ako niste idiot koji misli da ta bolja budućnost može biti Fahrudin Radončić.

Da nije skandaloznih promašaja, gluposti, autizma, samodovoljnosti, bolesne sujete, (auto)destruktivnih ego-tripova, koji su obilježili rad SDP-a posljednjih godina, ne dozvolivši mu da izraste u opšteprihvaćenu alternativu, još bi se moglo posumnjati da je sve dio odlične kampanje gazde Avaza, koji je ovim uklonio svog najozbiljnijeg izbornog protivnika. No, na žalost, SDP je, po svemu sudeći, sam sebi dovoljan. Da upropasti i sebe i mogućnost građana ove zemlje za istinskom alternativom (i u stranačkom ali prije svega u ideološkom smislu).

Samokriminaliziranjem, ukoliko se optužbe ispostave tačnim, SDP, naime, ne samo da je izgubio izbore (i dugoročno doveo u pitanje svoj opstanak, kao relevantne partije), nego je definitivno sahranio ionako ne baš jaki, čvrsti i monolitni, građanski blok i svaku nadu u alternativu postojećem nacionalističkom bezumlju. I izručio Bošnjake Radončiću. Čiji magazin, ovih dana, bolesno likujući zbog naznaka o kriminaliziranosti svih segmenata društva i dokaza da im gazda nije usamljen na moralnom dnu, piše kako je optužnica protiv SDP-ovog načelnika: „pomogla u ublažavanju agresivnih pokušaja nametanja kolektivne svijesti da u današnjem bh. društvu postoje moralne vertikale, politički čistunci i stranačke opcije koji bi prije izvršili harikiri negoli pokušali napuniti džepove parama koje nisu pošteno zaradili.“ (Pročitajte tu intelektualnu fekaliju još jednom, molim vas – op.a.).

KUD PLOVI OVAJ BROD?

SDP se iz ovoga skandala može izvući jedino partizanskim moralom. Metaforičkim strijeljanjem radi „crvenog šala“ ili par ubranih šljiva. Ma šta to značilo (a to će sami morati otkriti ili kolektivno platiti za grijehe pojedinaca).

A jedina SDP-ova mogućnost da koliko toliko sanira štetu i ne potone kao Titanik, u trenutku očekivanog trijumfa, javni je zahtjev za brzom istragom, utvrđivanjem istine i kažnjavanjem svih krivaca (SDP-ovih reketaša ili onih koji su konstruisali čitavu priču). I promptni zahtjev za ostavkom svog načelnika, i svakog drugog upletenog člana, i njihovim hirurškim odstranjivanjem (bar privremenim, do odluke pravosudnih institucija) iz stranačkog rukovodstva, ukoliko tužilac, na osnovu policijske prijave podigne optužnicu (u protivnom će čak i Sulejman Tihić, koji se svojevremeno odrekao svog premijera, kada je protiv ovog podignuta optužnica, zbog mnogo benignijih razloga, ispasti veći poštovalac pravne države i moralniji političar od njih).

I još nešto je izuzetno važno – nedovođenje u pitanje rada i odluka institucija sistema. Već je press konferencija Gradonačelnika Behmena i, pomenutih, Hadžića i Ivaniševića, naime, SDP dovela na ivicu (samo)izjednačavanja sa Draganom Čovićem, Miloradom Dodikom, Edhemom Bičakčićem, Bakirom Izetbegovićem i drugima koji su odbranu sebe i svojih, od optužbi za ozbiljna kriminalna djela, zasnivali na negiranju navoda iz optužbi, dovođenjem u pitanje rada policije, tužilaštva i sudova i proglašavanjem optužbi protiv njih montiranim procesima, s političkom pozadinom.

TRIJUMFALNO CEMENTIRANJE BEZIZLAZA

Dodikova nedodirivost i njegovo ismijavanje pravne države, ili to da SDA i Stranka za BiH iste ili još gore stvari rade već više od desetljeća i po, i da su opljačkali ne milione, nego milijarde, što implicira da je ovo u usporedbi sa njihovim kriminalom tek pljačka trafike ili seoskog kokošinjca, ne umanjuje težinu situacije, ozbiljnost krivičnog djela za koje se visokopozicionirani SDP-ovci optužuju, niti potrebu njegovog kažnjavanja.

U političkom smislu, pogotovo ako se surovo ne obračuna sa kriminalom u svojim redovima (pokažu li se optužbe tačnim), odgovornost SDP-a je veća od one mafije na vlasti jer su oni bili, ili trebali biti, alternativa (između ostalog kriminalizovanju politike). Nada. I to možda i posljednja. A, zahvaljujući ovim optužbama, (pa čak i ako se one pokažu neistinom) trijumfovaće destruktivni cinici i društvene štetočine, koji čitavo vrijeme vrte mantru kako su svi isti. Svi lopovi. I kako se nema za koga glasati. Čime se, praktično, cementira postojeći sistem i odnosi na političkoj sceni.

Problem SDP-a, u kontekstu kriminala, je veći nego onih lidera nacionalnih stranaka. Njihovi potencijalni glasači, oni za čije se glasove moraju (iz)boriti, su intelektualno i moralno zahtjevniji. I „gadljiviji“. Dok je naci-glasačima manje bitno što je neko lopov ako je „naš lopov“, glasačima tzv. građanske opcije svi su lopovi isti. Štaviše, možda im se „njihov“ („građanski“) gadi i više nego „nacionalni“. Jer, zbog drugačijeg moralnog habitusa zbog takvog osjećaju stid, a, s druge strane, i gnjev, jer im on odriče svaku nadu u mogućnost (suštinski!) drugačijeg.

Na kraju, da podsjetim: partizani (u početnoj fazi svoje borbe, kada su imali imperativ stvaranja povjerenja u, prema bezbožnim komunistima, nesklonom narodu), nisu strijeljali svoje saborce zbog sitnih krađa zato što su bili fanatizovani ljubitelji pravde, na ivici ludila. Nego zato što je to bio način da pokažu stanovništvu da se oni razlikuju od drugih, da nisu horde pljačkaša, siledžija i ubica, kao ostale vojske koje su špartale zemljom. Niti „banditi“, kako su ih zvali nacistički okupatori.

Na sastanku će se, kako je najavila Švedska kao predsjedavajuća Unije, razmatrati pitanja koja se odnose na evropske institucije, klimatske promjene, ekonomsku situaciju, makroregionalnu strategiju EU-a, ilegalnu imigraciju i vanjske odnose.

Što se tiče zapadnog Balkana, ministri će se u potpunosti posvetiti razmatranju situacije u Bosni i Hercegovini i pregovorima političkih lidera iz BiH s visokim predstavnicima međunarodne zajednice u Butmiru, kao i napretku koji je do sada postignut.

Evropsku uniju su tokom dva kruga pregovora u bazi NATO-a u Butmiru kraj Sarajeva predstavljali šef švedske diplomatije Carl Bildt i evropski povjerenik za proširenje Olli Rehn.

Trebalo bi da bude upućen i apel liderima u BiH da budu odgovorni i posvete se postizanju kompromisa neophodnih za euroatlantsku budućnost zemlje.

Vijeće će obratiti pažnju i na situaciju u Afganistanu i Pakistanu, Bliskom istoku, Gvineji i Šri Lanki.

(FENA)

Kako javljaju slovenski mediji, nitko od ozlijeđenih nije u životnoj opasnosti. Počinitelj kao ni motivi podmetanja naprave nisu poznati, a policija vodi intenzivnu istragu.

"Za sada imamo podatak o deset ranjenih osoba koje su zatražile liječničku pomoć. O ozbiljnosti njihovih povreda još ne možemo govoriti, ali nitko se ne nalazi u životnoj opasnosti", izjavio je Andrej Zakrajšek, glasnogovornik policijske uprave Kranj.

Prema izjavama očevidaca, došlo je i do znatne materijalne štete na vozilima i staklima lokala.

Slovenski mediji navode da je u istom gradu prije nekoliko mjeseci bačena ručna bomba na policijsku postaju. Istraga je u tom slučaju dovršena, a dvojici napadača upravo se sudi. Prema optužnici, napad se dovodi u vezu s dilanjem droga na tom području.

(FENA)

Vlada Kantona Sarajevo obmanjuje javnost kako će sa donacijom od 15 miliona maraka GRAS-u omogućiti besplatan prijevoz studentima u Sarajevu, dok studentski domovi propadaju bez ijedne marke pomoći od vlasti u Kantonu Sarajevo

Za tih 15 miliona koje bi trebale biti izdvojeno za besplatno vozanje, moglo bi se riješiti kompletna studentska problematika u Sarajevu smatra direktor Studentskog centra u Sarajevu Emir Kadrić. On je mišljenja da se studentski standard ne treba poboljšavati samo u jednom smjeru, nego je potrebna potpuna reorganizacija, koja bi uključivala biblioteke, studentske domove, izdavaštvo...:

-Kada pogledate stanje u studentskim domovima bude vam muka. Kanton Sarajevo ni jedne jedine marke ne izdvaja za rekonstrukciju domova. Studentski dom Bjelave se 40 godina nije rekonstruirao, krov prokišnjava, petnaestak studenata moraju pod jedan tuš... Ja mislim da bi se te pare trebale na drugi način rasporediti, recimo, da se oforme studentski centri koji će studentima tražiti posao, pa da od svoje zarade plaćaju karte za prevoz, da se da za biblioteke, izdavaštvo...

On, pored brojnih problema navodi i to da je Univerzitet u Sarajevu jedina visokoškolska ustanova na svijetu koja nema vlastito posrtsko igralište, te da se po tom pitanju ne radi ništa, ni od strane Vlade ni od Univerziteta.

Darko Brkan iz nevladine organizacije Zašto ne smatra da se radi o klasičnoj korupciji:

-Generalno, nemamo ništa protiv te inicijative da se studentima poboljša standard. Ali smo protiv ovoga što je ona pokrenuta isključivo radi GRAS-a. I da se ne lažemo, veliki broj studenata ionako ne plaća kartu, nego se vozaju besplatno, bez ikakvih posljedica - smatra Brkan i dodaje Kanton Sarajevo svake godine subvencionira GRAS. Samo što su se vlasti sjetile da to lijepo upakuju, pa da kažu da podržavaju studente.

-A situacija je potpuno drugačija, i riječ je o začaranom krugu korupcije- zaključuje Brkan.

Onako akademski sa ženske strane gledišta, pogotovo u periodima mršavljenja, uvijek me interesovalo kako se osjećaju goleme žene ili bar ženke, poput nilske slonice, ženke morža, tovne prasice... Sad se više ne pitam. U četvrtom sam mjesecu trudnoće i apsolutno znam. Ogromno. Gigantski. Kao Godzila koji se prejeo krompiruše i masnog bureka zajedno.

Postala sam opsjednuta veličinom. Sve oko mene i na meni je preveliko. Više nemam normalne džempere, već pozorišne kulise. Grudnjak je toliki da ga koristimo kao satelitsku antenu na balkonu. Neki dan sam spriječila tatu da od mojih gaća napravi zimski trap za krompire, jadničak nije imao naočale.

U nadi da ja to sve izmišljam podvrgla sam se mjerenju. Avaj, koja greška! Mislim ja

z n a m još od 11 godine da se u trudnoći žena mijenja i raste. Ali nisam bila s v j e s n a da će se to i meni dogoditi. Da će se i meni početi širiti grudni koš da napravi mjesta bebi. Da će mi glava početi ličiti na pun mjesec. Da će mi miške iz profila ličiti na balvane.

I da niko živ u tome neće vidjeti ništa čudno. Naprotiv. Svi oko mene su sretni kad god uoče neku od tih promjena. Hajd što stomak raste, to očekujem i to mi se sviđa, nekako je zanimljivo. Kad bih birala na koju ženku da ličim uvijek bih prije izabrala klokanicu nego prasicu.

Ali brate ostali dio paketa mi se ne sviđa. Nije mi ugodno i ne može mi biti high šta god ko rekao kad se osjećam kao balon. Sve mislim kako će me neko gurnuti niz stepenice a ja neću pasti već ću se otkotrljati. I baš me nervira što to nikome živom ne smeta već me gledaju onako polusažaljivo-poluzabavljeno sa onim obaveznim cccc, pa moraš se malo strpiti. To je normalno.

ZABRANITI RIJEČ NORMALNO

Mrzim riječ normalno. Da imam ikakvu vlast zabranila bih je za upotrebu! Ja više nisam normalna. Ljudi oko mene su kilometrima udaljeni od normalnosti. Tako je i tačka. Šta ima normalno u procesu trudnoće? To što me majka priroda tjera svaka dva sata u wc? Ne mogu se sjetiti noći kad sam u komadu odspavala kao zdrav insan već taman što sklopim oči moram piškiti kao da nikad prije nisam i onda dok odčekam da se ti galoni vode isprazne razbudim se i... Onda moram popiti čašu vode, nešto gricnuti jer sam naravno gladna, tu se i mačka nađe da se poigra sa mojim golim nogama. I ode mast u propast...

Da li je normalno da mi se jede krompir 24 sata, sedam dana u sedmici? Da li je zaista, zaista normalno što više niko sa mnom ne priča kao sa Dženanom, pa čak se i ne svađa, jer ja više nisam ona Dženana nego neka nova i hajde pusti je proći će i ovo vidiš da je sva osjetljiva i trudna neka joj... Priznajem, uvijek sam željela da se nešto desi u kozmičkom poretku pa da svi ljudi svijeta budu fini prema meni i sretni što postojim. Sve do sada. Nisam ni slutila da će me toliko nervirati što su svi dobri prema meni. Ispravka, ne prema meni, Dženani, nego prema TRUDNICI, rasplodnom organu. Zar sam postala jedno nezahvalno đubre? Ili je moj ego toliki da ne mogu da podnesem što sam sad u drugom planu? Što nisam više osoba nego funkcija?

Vjerovatno je to problem. Nije prijatno spasti na drugo mjesto važnosti. To - ako ćemo pravo još od doba kad smo spoznali ego - nije normalno. Milioni ljudi plaćaju psihijatre koji im govore da upravo oni trebaju biti na prvom mjestu važnosti. U uputstvu za avionske nesreće putnice majke su upozorene da prvo moraju sebi staviti masku s kisikom a onda djetetu!

I ko god kaže da je njemu ili njoj to svejedno bogami laže. Ljudi me više ne gledaju u lice tražeći moje mišljenje ili znak. Svi me sad prvo pogledaju u stomak. Kao da je on semafor koji će im reći da li smiju dalje. I da, na njemu je uvijek zeleno svjetlo. Za besmislena pitanja, za prebacivanja, za sumnju u moju racionalnost...

Ako nisam doručkovala tri put već samo dva put dobijem pogled kao da sam Ajhman lično jer zaboga mučim bebu glađu. Ostanem budna do 12 e bože baš pretjeruješ. Probudim se u pet ujutro jer su me natjerali da legnem u 9 stvarno šta je tebi? Imam potkošulju majicu rolku i džemper Ti si Dženana baš nedokazna zaista hoćeš da se prehladiš? Odem na put jer svi kažu da trudnice trebaju živjeti normalno i imati redovne aktivnosti mogla bi početi malo misliti, nije za tebe više putovati tamo vamo. Ostanem kući dva dana pod dekicom znaš, najveća opasnost za trudnice je kad se uleže. De se malo digni prohodaj, nešto uradi. Ne možeš tako ležati to nije dobro...

Ta kontradiktorna situacija - da su svima usta puna tebe a najmanje pričaju o tebi i sa tobom - zaista može da izludi. Srećom postoje dvije stvari koje me drže iznad vode. Prvo najdraži muž. Ima živce kao dalekovod.

I drugo, slika sa ultrazvuka. Malo čudo od 6,5 cm koje pluta po materici i migolji prstićima. I čeka da izađe da se upoznamo. Možda ću tad imati normalnu komunikaciju bar s jednim ljudskim bićem!

 Šanse da na narednim izborima opozicione stranke u BiH nastupe jedinstveno, sudeći po izjavama opozicionih političara, praktično su nikakve. Iako je do opštih izbora ostala još čitava godina dana, predizborna kampanja je već počela.

U strankama se uveliko razrađuju strategije, formiraju izborni štabovi i pripremaju stranački programi i obećanja koji bi trebali biti dovoljno privlačni i uvjerljivi biračima. Za građane je ovo loša vijest, jer predizborna kampanja provođenje bilo kakvih ozbiljnih reformi, a takve ne doprinose popularnosti aktuelne vlasti, čini nemogućim.

Istovremeno, za moguće postizborne koalicije većina opozicionara ostavlja sebi otvoren prostor tvrdeći da će glavni kriterij biti saglasnost sa njihovim temeljnim programskim principima.

Principi su principi, vlast je vlast

Dosadašnja iskustva ipak govore drugačije, jer su mnogo konkretniji i opipljiviji interesi, u vidu ministarskih i direktorskih fotelja, imali puno veću težini od ideala kada se radilo o ulasku u vlast.

Prirodne i “neprirodne” koalicije postaju vrlo relativna stvar, pa Dodikov SNSD, najavljuje blisku saradnju sa svojim dojučerašnjim “smrtnim neprijateljejm”, SDS-om, dok u SDP BiH u ne isključuju ni mogućnost koaliranja sa SDA.

Uz tradicionalnu spremnost PDP-a i Stranke za BiH za učešće u bilo kojoj vlasti, bez previše programskih i ideoloških uslovljavanja, za ulazak u vlast i sa partijama lijevog i desnog ideološkog opredjeljenja spremnost pokazuje i veći dio opozicije.

S druge strane, opozicione stranke stranke iz Federacije BiH, u potrazi sa kolalicionim partnerima u Republici Srpskoj, najveće nade polažu u Dragana Čavića i njegovu novoformiranu Demokratsku partiju, koja bi im mogla biti puno prihvatljiviji partner d SNSD-a a pogotovo od SDS-a. Naravno, pod uslovom da Čavić uspije zabilježiti značajniji izborni rezultat.

SDP-u prihvatljiva i SDA kao partner

U najvećoj opozicionoj stranci, SDP BiH, kategorični su da da na izbore izlaze samostalno i da od predizbornih koalicija nema ništa.

-SDP na izbore izlazi samostalno a poslije izbora su moguće koalicije u skladu sa našim izbornim programom. Na našoj političkoj sceni definitivno su pale maske jer sve stranke u svom nazivu imaju odrednicu “demokratska” dok je situacija u praksi potpuno drugačija. Naravno da postoje naši prirodni politički partneri, a to su stranke lijeve orijentacije ali ćemo to cijeniti po njihovom konkretnom djelovanju a ne na osnovu imena. Na koncu i Dodikov SNSD se deklariše kao socijaldemokratska stranka. Za nas će biti prihvatljivi svi oni, bilo da je riječ o strankama ili poslanicima, koji su spremni ući u reforme u pet ključnih oblasti, pokretanje privrede, socijalni i zdravstveni sektor, borba protiv korupcije i obrazovanje. Stoga mi ne isključujemo nikoga, uključujući i SDA, ukoliko su spremni da rade na realizaciji ovih temeljnih odrednica našeg izbornog programa, kaže u razgovoru za Žurnal Nermin Nikšić, generalni sekretar SDP BiH.

I u “Našoj stranci” kao ključni kriterij za koaliranje navode spremnost na reforme, ostavljajući otvorenim prostor za raličite koalicione aranžmane.

-Mi smo u više navrata isticali da da je naš cilj stvaranje snažne političke alternative koja bi bila u stanju srušiti nacionalističke stranke na vlasti. Naši potencijalni partneri su sve stranke koje imaju za cilj korjenite reforme u BiH, a to su prije svega stranke, uslovno rečeno, “lijeve” orijentacije. Prije svega tu mislim na SDP BiH, donekle na GDS, Liberalnu stranku. U Republici Srpskoj mi smo već napravili određene korake kroz spajanje sa Partijom socijalne pravde, a kao potencijalne partnere vidimo i novo formiranu Demokratsku partiju Dragana Čavića, ocjena je Dine Mustafića, predsjednika Izvršnog odbora “Naše stranke”.

Čavić bi sa SDA i HDZ

I dok opozicione stranke iz FBiH Čavićevu Demokratsku partiju vide kao poželjnog partnera, sam Dragan Čavić sebe rađe vidi u društvu SDA i HDZ, ali ne isključujući pri tome ni ostale opcije.

-Nisam u poziciji da određujem ko je prihvatljiv a ko ne, kao mogući koalicioni partner. Ja samo znam da ćemo na izbore izaći sa svojim programom, a poslije izbora pravićemo partnerstvo sa onima koji prihvataju naša programska opredjeljenja. Ako osnova naše izborne platforme bude, na primjer, reforma u poljoprivredi, onda ćemo tražiti koalicione partnere spremne da da ove reforme provedu u skladu sa našim programskim principima. Govoriti u ovom trenutku o konkretnim strankama kao potencijalnim koalicionim partnerima bilo bi čisto špekulisanje. Na sledećim izborima mi imamo ono što je najvrijednije, a to je naš koalicioni kapacitet koji trebamo sačuvati ali i ne potrošiti ga bez razloga. Za nas su sve stranke prihvatljive, pod uslovom da se programski složimo, a ako nema programskog slaganja onda u tom poslu nema smisla ni učestvovati. Nakon sledečih izbora stranke koje žele da učestvuju u koaliciji moraće javno da obznane ciljeve svog koaliranja i da kažu koji su to konkretni ciljevi koje oni namjeravaju ostvariti u naredne četiri godine. U političkom smislu, mi smo ideološki na strani stranaka koje čine narodni blok i nama je cilj da postanemo članica Evropske narodne partije. Tako da, ideološki gledano, skloniji smo koaliciji sa strankama sličnog ideološkog profila, ko što je PDP u Repulici Srpskoj ili SDA i HDZ u Federaciji BiH. Međutim, ovdje je teško praviti koalicije isključivo na bazi ideoloških sličnosti. Nas nakon sledećih izbora interesuje koalicija sa jasno definisanim ciljevima i da imamo kapacitet da te postavljene ciljeve i provedemo, najavljuje Dragan Čavić, predsjednik Demokratske partije.

Lijanovićima prioritet njihova kandidatura

Među opozicionim strankama u FBiH svoje glavne uslove za ulazak u koaliciji sa drugim strankama najpreciznije je definisala “Radom za boljitak”. Ko podrži kandidaturu Jerka Ivankovića-Lijanovića za člana Predsjedništva BiH i Mladena Ivankovića - Lijanovića za Predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, može računati na koaliranje sa ovom strankom.

-Mi smo kao stranka dali potpunu podršku Mladenu Lijanoviću, kao našem kandidatu za predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH i nama su kao koalicioni partneri prihvatljivi svi oni koji podrže ovu kandidaturu. Problem je što se u BiH programi i politička praksa stranaka često razlikuju, a politika stranaka se opet mijenja iz godine u godinu, tako da je o eventualnim političkim koalicijama još prerano govoriti, jer ne znamo kako će se koja od stranaka ponašati za godinu dana, zaključak je Jerka Ivankovića Lijanovića, potpredsjednika stranke Radom za boljitak.

Vlast igra na kartu straha

Narednih 12 mjeseci politički analitičari, domaći i strani, te stranački stratezi, imaće i više nego dovoljno vremena za razigravanje bezbrojnih kombinacija za postizborne koalicije, ko bi sve mogao i sa kime formirati vlast na različitim nivoima.

Sudeći po onome što se već dešava na političkoj sceni, vladajuće stranke su se ponovo opredjelile za oprobani recept, zapaljivu nacionalističku retoriku i podizanje tenzija.

Radi se o dokazano efikasnom receptu za odvraćanje pažnje birača od “beznačajnih” pitanja, poput otvaranja novih radnih mjesta, kolapsa penzionih i zdravstvenih fondova, bujajuće korupcije, haosa u obrazovnom sistemu.

Opozicione stranke iako naglašavaju da su njihov prioritet upravo ova životna pitanja, ne pokazuju naročiti optimizam da se vladajućoj koaliciji suprotstave kao jedinstven blok, vjerujući da će svaka za sebe uspjeti ostvariti bolji izborni rezultat. Umjesto toga nastoje sebi ostaviti otvorenu mogućnost koaliranja sa praktičnom svim preostalim strankama, ne želeći unaprijed isključiti iz kombinacije bilo koga.

(zurnal.info)

"Saslušanje u predmetu Radovana Karadžića održat će se u ponedjeljak 26. oktobra u dvorani za saslušanja broj 1, kako je prethodno predviđeno", saopćila je Nerma Jelačić, glasnogovornica ICTY-a.

Suci prilikom saslušanja treba da odluče o nastavku suđenja. Olga Kavran, glasnogovornica glavnog tužitelja, izjavila je agenciji AFP da će "tužilaštvo raditi u skladu s odlukom sudaca" u ponedjeljak.

Radovan Karadžić je u srijedu navečer obavijestio Haški tribunal da će bojkotirati početak suđenja za genocid, ratne zločine i zločine protiv humanosti u ratu u BiH.

Optuženik, koji se brani sam, naveo je da nije "spreman" i da se u ponedjeljak neće pojaviti pred sucima.

(FENA)

Dodik je rekao da za njega “ne postoji ‘butmirski proces’ i da je Butmir bio nepotrebana avantura koju su neki kreirali”.

On kaže da se sa stanovišta tzv. butmirskog sastanka može zabilježiti “jedan potpuni neuspjeh, jer prijedlog koji je dat kao konsolidirani između Evrope i SAD-a bio je neprihvatljiv za RS i stoga je i odbijen prije samog sastanka 20. oktobra”.

Taj prijedlog ne može biti i u budućnosti osnova za bilo kakav razgovor, jer, kaže Dodik, dramatično mijenja odnose u BiH u pogledu funkcioniranja institucija, te mijenja Dejtonski sporazum, a što ne može biti urađeno bez RS-a koja nema ni volje ni saglansosti da do toga dođe.

To bi bilo, naveo je, štetno ne samo za RS nego i za BiH, jer ne osigurava balans odnosa u toj državi, već daje mogućnost preglasavanja u budućnosti.

“Zato je prijedlog iz Butmira i odbijen”, zaključio je Dodik i dodao da su oni koji su kreirali sastanak u Butmiru “loše obavijestili svoje centrale u Evropi i SAD-u da je vrijeme za takvo nešto, jer se pokazalo da nije tako”.

U narednom periodu, kazao je, treba nastaviti dijalog i stoga je najavio sazivanje sastanka političkih lidera parlamentarnih stranaka.

Naglasio je da i dalje ostaje prvržen onome što je potrebno da se čini na dijalogu između lidera u BiH.

“Domaći dijalog bez stranaca je nešto što možemo da uradimo”, rekao je Dodik i ponovio protivljenje mogućem proširenju uvjeta i ciljeva, poznatih kao pet plus dva, postavljenih za BiH kako bi bio zatvoren OHR.

Dodik je, nakon razgovora s Alexanderom Bocan-Harčenkom, ambasadorom Ruske Federacije u Bosni i Hercegovini, rekao da je osnovna tema razgovora bila njegov nedavni razgovor u Beogradu s ruskim predsjednikom Dmitrijem Medvedevom, koji je ocijenio kao veliki i značajan događaj.

S ambasadorom je razgovarao, dodao je, i o daljnjim aktivnostima na planu razvijanja saranje u oblasti gasne privrede.

(FENA)

“Pravo korištenja”, ali bez vlasništva, vodi na firmi “Energopetrol Ploče”, čiji su pravni sljedbenik “Naftni terminali Federacije” sa sjedištem u Pločama.

Terminali pod hipotekom

Da sve bude zanimljivije, postojeći terminali već su na pola puta do prelaska u vlasništvo londonske kompanije Deltagrip i hrvatske OTP banke.

“Naftni terminali Fedracije” u Pločama su još prije tri godine, u septembru 2006. godine, od kompanije Deltagrip uzeli kredit od 2,2 miliona dolara a kao garanciju pod hipoteku stavili čitave terminale.

Potom su u aprilu 2007. godine uzeli još jedan kredit, ovog puta od tri miliona dolara OTP banke u Hrvatskoj i ponovo pod hipoteku stavili terminale.

Ni jedan od ova dva kredita još uvijek nije vraćen pa je imovina Naftnih terminala Federacije” i dalje blokirana. Vlada FBiH i nema posebnog razloga da se uzbuđuje zbog ovih hipoteka, jer terminali i zemljište ionako nakon sudske presude ne pripadaju njima.

Priobalni pojas po hrvatskim zakonima smatra se javnim dobrom, što znači da ni pod kojim uslovima ne može biti u privatnom vlasništvu već je vlasnik država koja to područje može ustupiti nekome na korištenje.

Čeka se zahtjev za koncesiju

Lučke vlasti u Pločama su već od “Naftnih terminala Federacije” zatražili da podnesu zahtjev za dodjelu koncesiju, koja može biti odobrena, ali i ne mora.

Eventualno dobijanje koncesije za korištenje zemljišta ne znači da će firma moći nastaviti sa radom. Za skladištenje nafte je potrebna i energetska dozvola, koja se lako može i izgubiti, a u tom slučaju terminali se mogu dati na korištenje nekome drugom. Novi korisnik bi mogao isplatiti “Naftne terminale Federacije” i tako elegantno i legalno preuzeti terminale.

Šanse da FBiH pred hrvatskim pravosuđem uspije izdejstvovati poništenje poslednje presude, i da se i zvanično uknjiži kao vlasnik terminala, praktično su minimalne.

Redovni sudski postupci su iscrpljeni i ostaje samo mogućnost podnošenja ustavne tužbe, pred Ustavnim sudom Hrvatske ili podnošenja vlasničke tužbe, za šta formalno ne postoji nikakav vremenski rok.

Čije će interese štiti Ustavni sud Hrvatske

Razumljivo je da bi Ustavni sud Hrvatske bio skloniji štiti interese vlastite države nego BiH, koja do sada i nije pokazala pretjerani interes za zaštitom svoje imovine u inostranstvu.

Formiranje istražne komisije Parlamenta FBiH sa ciljem da se utvrdi šta se zaista dešava u “Naftnim terminalima Federacije” u Pločama, došlo je prekasno kao i apeli Vlade FBiH državnim institucijama da pokušaju ovaj problem riješiti kroz međudržavne razgovore BiH i Hrvatske.

Na kraju, institucijama BiH i FBiH bi moglo preostati samo da pokušaju pronaći i kazniti krivce za gubitak naftnih terminala u Pločama, ako već bude nemoguć njihov povratak u vlasništvo FBiH. Mada je u tom slučaju eventualno kažnjavanje krivaca slaba utjeha i neće vratiti za BiH strateški važnu imovinu u Hrvatskoj.

(zurnal.info)

Bivša predsjednica RS-a dobrovoljno se predala Haškom sudu 10. januara 2001. godine, pred kojim je 7. aprila 2000. godine optužena za genocid, zločine protiv čovječnosti, ratne zločine nad Bošnjacima i Hrvatima i teške povrede Ženevske konvencije 1991. i 1992. godine u Bosni i Hercegovini.

Pred sudom je priznala krivnju na temelju koje je u februaru 2003. godine osuđena na 11 godina zatvora. Sud u Haagu odobrio je Biljani Plavšić prijevremeno puštanje na slobodu 14. septembra ove godine.

Kako je ranije za Blic Online rekla Vasilija Plavšić, Biljanina snaha, ona je vrlo ushićena jer izlazi na slobodu nakon odsluženja dvije trećine kazne.

"Biljana će iz Švedske doći pravo u Beograd u svoj stan, koji smo uredno održavali. Sve je spremno i čeka je", rekla je Vasilija Plavšić.

Ona je dodala da Biljana nije tražila ništa posebno pred dolazak u Beograd, ali će je obitelj ipak dočekati s vegetarijanskom hranom i jednim sarajevskim specijalitetom - hurmašicama.

Glasnogovornica ICTY-a Nerma Jelačić izjavila je ranije da sud nema proceduralni upitnik o mjestu gdje će optuženici nakon izdržavanja kazne živjeti.

Jelačić je također navela da Haški sud neće biti uključen u transport Plavšić u zemlju budućeg prebivališta i da će taj posao obaviti država u kojoj ona izdržava kaznu, njezin odvjetnik i zemlja u kojoj će živjeti.

(FENA)

Ako išta ima odvratnije od stanja u kome se nalazimo i od svakodnevnog silovanja kome smo izloženi, to je da onaj koji je za to silovanje ponajodgovorniji, iz čitave priče izlazi predstavljajući se kao – moralni pobjednik

„I Can't Get No Satisfaction“, odzvanja mi u glavi dok paralelno gledam na TV-u butmirske sijeldžije i na monitoru kompjutera „Taksistu“, s De Nirom u ulozi psihopatskog nesuđenog atentatora. No ono što ne polazi za rukom Stonesima, meni i većini građana ove zemlje pošlo je Harisu Silajdžiću.

CRNI HUMOR I JOŠ CRNJI REALIZAM

Bolesni trijumfalizam, narcisoidnog političkog ublehaša, koji nam ovih dana sipa so na ranu, svojim priglupim komentarima tipa „Eto, jesam li vam ja govorio“, uporediv je samo sa komentarom mog studentskog jarana s kraja 80-ih, koji je, u vrijeme galopirajuće inflacije i ekonomskog i svakog drugog strovaljivanja zemlje, kao ponosni vlasnik 100 njemačkih maraka i dan započinjao čitanjem kursne liste u novinama i komentarom: „Oooo, dobro je – marka raste“.

Pritom se moj jaran samo zajebavao i crnim humorom od sebe tjerao mračne oblake sveprisutne društvene depresije, dok je Silajdžić mrtav ozbiljan u svom uvjerenju da je bio u pravu kada je tobože zbog entitetskog glasanja, odnosno, zbog njegovog mogućeg negativnog uticaja na funkcionalnost države (a ne zbog potrebe predizbornog dizanja tenzija i građenja si puta u predsjedništvo zemlje?) srušio prethodne razgovore o ustavnim promjenama i da je sad dobio satisfakciju za to.

A zapravo se radi o notornom bezobrazluku i licemjerju. Nikad niko, osim onih kojima je srpski nacionalizam politički program, o entitetskom glasanju, nije ni mislio drugačije. Uključujući i one koji su bili spremni prihvatiti „Aprilski paket“.

Ali su oni koji su bili spremni na kompromis (koji se sastojao u tome da nešto dobiju, a „izgube“ samo ono što i nisu imali i što ni na koji način, u tom trenutku, nisu mogli dobiti), bili voljni da idu polako, da stvaraju normalnu društvenu klimu, u kojoj će se svi stanovnici ovih prostora početi osjećati građanima države kojoj danas pola njenih stanovnika ni ime ne želi izgovoriti, u kojoj će se vremenom uspostaviti povjerenje nužno za promjene koje u ovom trenutku, upravo zbog radikalnog nepovjerenja, nije moguće sprovesti. Da se stvori klima koja će i političarima omogućiti da budu (koliko-toliko) normalni ljudi i da se izbori počnu dobijati na priči o razvoju privrede, broju radnih mjesta, visini standarda, brzini integracije u Evropu i kvalitetu života, a ne na nacionalističkom rovovskom ukopavanju, kvazi-odbrambenim ratovima i jedenju kore s drveća.

DALEKOVIDI FRANKENŠAJN I NJEGOVO ČUDOVIŠTE

I sad nam onaj koji je, maksimalističkim zahtjevima, s jasnom nacionalističkom pozadinom (misleći da je posebno pametan što je riječ „Bošnjak“ u svom govoru zamijenio privatnim sinonimom „građanin“), zaustavio pozitivni trend u razvoju odnosa unutar zemlje (ima nas, naime, na Silajdžićevu žalost, koji se sjećamo kako je bilo prije no što je On, drito iz Reisove Majke, došao da nas usreći), minirao koncept dogovaranja, a otvorenim pozivanjem na stranu intervenciju i na ukidanje Republike Srpske (što se, nastranu želje i osjećaji, o kojima bi smo mogli naširoko, pokazalo potpuno nerealnim i čistim predizbornim trikom, odnosno, neoprostivim zajebavanjem sa životima građana ove zemlje) prouzročio jačanje novog vala srpskog nacionalizma i, praktično – stvorio Milorada Dodika (onakvog kakvog ga danas znamo), sad nam se, dakle, ta društvena štetočina i propali političar, koji nije uspio ostvariti ni jedno svoje obećanje, direktno (su)odgovoran za užas u kome se nalazimo, proglašava dalekovidim pravednikom. I soli nam pamet.

On je, eto, ne samo na vrijeme upozoravao na štetnost entitetskog glasanja, nego je i herojski trpio napade onih koji su s užasom posmatrali kako on i njegovo frankeštajnovsko čedo, koje je u međuvremenu (kao i pravo Frankeštajnovo čudovište) po monstruoznosti i opasnosti nadmašilo svog tvorca, vode zemlju u haos i novi rat.

Amneziji i krajnjoj površnosti skloni mediji (zanemarimo sad one nacionalno ostrašćene) dopuštaju da im Onaj Koji Je Stvorio Čudovište, to čudovište (odnosno njegovo ponašanje, sada, kao odrasle jedinke) koristi kao argument ispravnosti procesa kojim je čudovište stvoreno. Pritom, potpuno zanemarujući odgovornost stvoritelja. Dopuštajući mu da se, nakon svega, izvuče gotovo neokrznut, s oreolem nevinosti i pravedništva, predstavljajući se kao „onaj koji je vidio prije i bolje od drugih“. (A onima koji ukazuju na nedopustivost i nemoralnost takvog ponašanja, prebacuje se „unproforsko nasilno izjednačavanje krivice“).

TRIJUMF BUDALA

No finta je da je ta dalekovidost od one vrste kad na tek potencijalni problem, reagujete insistiranjem na njemu i provociranjem onog ko vam je za otklanjanje tog problema potreban, čime problem, naravno, postane stvaran.

Nakon što ga je impulsivna i zaštiti svog kriminala svim sredstvima sklona seljačina iz Laktaša, u svojoj bolesnoj potrebi da svima u državi jebe majku i pokaže ko je najzajebaniji, tu stvar sa entitetskim glasanjem dovela do apsurda (ne dopuštajući da prođe ni jedan zakon osim onih koje su kreirali njegovi ministri), vrlo je lako zaboraviti da to, ustvari, i nije bio stvarni, nego tek potencijalni, problem (za mandata prošlog Vijeća ministara, takoreći, zanemariv). Problem koji dolazi do izražaja u trenucima sukoba i radikalizacije a gubi se u miru, demokratiji i toleranciji (kada bi ga, po komunističkom principu odumiranja, nakon izvjesnog vremena, nestalo, na ovaj ili onaj način).

I sada, kada je, zbog radikalizacije, kojoj je i sam kumovao, potencijalni problem postao stvarni, i kada je svako objektivan prisiljen da ukaže na njega, Silajdžić trijumfuje. Umjesto da se sakrije u rupu. I nestane nam „sa očiju“.

Svaka nacionalistička budala, naime, po toj filozofiji, može samo da čeka i širi mržnju oko sebe i da jednog dana, kada do sukoba i žrtava dođe (na bojnom polju, ulici ili stadionu), kaže „Jesam li vam govorio da se s Njima ne može živjet“. I da, naravno, poput Silajdžića, i ne pomisli da u čitavoj priči postoji i njegova odgovornost za nastalo stanje. Odgovornost koja je tim veća kad suživot, zapravo, nema alternativu. Odnosno, kad mu je jedina alternativa - susmrt.

NAJBOLJE SE NAJBOLJIM SPREMIT ZA NAJGORE

Trenutno ponašanje Harisa Silajdžića je u toj mjeri vulgarno i neprihvatljivo, da ga možemo porediti sa situacijom u kojoj, kako bi to jedna ovdašnja plavuša iz viceva rekla, „optuženi za ratne zločine“, odnosno, genocidni monstrum, Radovan Karadžić, svoje čuveno skupštinsko „upozorenje“ izrečeno u predvečerje kataklizme: „Nemojte misliti da ovim nećete Bosnu i Hercegovinu odvesti u rat a muslimanski narod možda i u nestanak“, danas, u haškom kazamatu, poentira sa: „Pa, jesam li vam ja lijepo govorio. A vi me niste htjeli slušati“. I da još doda: „Događaji koji su uslijedili, donijeli su punu satisfakciju i meni i onima koji su tvrdili što i ja“.

Dodatan, unutarnacionalni(!), prezir i gađenje Silajdžić bi trebao da doživi i zbog toga što je Karadžić kad je izgovarao pomenutu prijetnju imao iza sebe oružanu silu, i prijetio je „tuđem“ narodu. Silajdžić je svojim neodgovornim ponašanjem, egocentrizmom, vlastoljubljem i političkim promašajima, ugrozio prije svega državu i narod čijim se zaštitnikom (lažno, naravno) pretstavlja. Dovodeći ih u opasnost novih sukoba i sistematično oštreći kandže i zube njihovom potencijalnom neprijatelju.

Spreman pritom, naravno, na najgore. Onako kao što se za to najgore, kupovinom vila na Dedinju i stanova po Beogradu i Novom Sadu, pa i Evropi, spremio kompletan političko-mafijaški vrh Republike Srpske. Spreman, dakle, da ratuje do posljednje kapi tuđe krvi i spreman da se „ispali“ nazad u Majku (Tursku) i majčinu, svojoj hanumi koja ga tamo vjerno čeka, ili, pak, sinu u prijestonicu Kraljice Majke (God Save the Queen) - pametan strateški raspored familije i finansija, po svijetu, odlika je svakog žestokog „patriote“ i „borca za nacionalne interese“.

KOCKAR KOJI JE PROKOCKAO NAŠU BUDUĆNOST

Sva priča o Harisu Silajdžiću i onima koji ga podržavaju, najbolje se razotkriva na primjeru već zaboravljene „policijske reforme“, koja je, zapravo, drugi ključni momenat u objašnjenju situacije u kojoj se nalazimo – obaranjem „Aprilskog paketa“ zaustavljen je pozitivni poratni trend i započeta nova faza destrukcije, a raspletom oko „policijske reforme“ ta destrukcija je dobila razmjere i brzinu koji su dotad bili neviđeni.

Pogrešno shvatajući otvorenu podršku iz međunarodne zajednice (u smislu sredstava koja je ona u toj podršci voljna koristiti) i pokušavajući je (zlo)upotrijebiti u svom „nastavku rata mirnim sredstvima“ (s ciljem ukidanja Republike Srpske, umjesto da je energiju uložio u njenu transformaciju u multietnički entitet), Haris Silajdžić, uz histeričnu podršku dijela sarajevskih medija, potpuno stupidno, kao idiot zalutao u svijet politike, u rafiniranoj kockarskoj igri međunarodne zajednice, sračunatoj na veliki dobitak za ovu zemlju nauštrb srpskog nacionalizma, opsjednut željom da potpuno porazi protivnika, na zgražavanje stranih prijatelja ove zemlje, gubi već dobijenu partiju. Ne pristajući ninakakav kompromis, zahtjevajući, praktično, bezuslovnu kapitulaciju, on, računajući na dobre karte međunarodne zajednice, prisiljava Dodika (koji, u jednom trenutku, misleći da je prijetnja međunarodne zajednice stvarna, traži samo da mu omoguće časno povlačenje) da u igri ide do kraja. Do kraja na kome će Dodik shvatiti da međunarodna zajednica, ustvari, samo blefira, i na kome će, umjesto gotovo sve, Haris Silajdžić (i svi mi koji nismo dio srpskog nacionalističkog bloka) dobiti - ništa. I ne samo to, nego će taj „čuvar Bosne“ i „bošnjačkih interesa“, zarad vlastite kože, spasiti Milorada Dodika, u posljednjem trenutku kada je još postojala mogućnost da ovaj bude uklonjen sa političke scene (ali, u paketu sa Silajdžićem), potpisavši s njim sporazum o reformi policije, po kome se reformisalo nije - ništa.

Od tog trenutka je, zapravo, upravo zahvaljujući Silajdžiću dakle, Milorad Dodik počeo da se pretvara u svemoćnog siledžiju i diktatora, svjesnog da mu niko ništa ne može. Haris Silajdžić mu je, svojom glupošću i maksimalizmom, otsustvom osjećaja za rafinirano vođenje politike i diplomatske igre, uz stavljanje svoje političke guzice ispred nacionalnih interesa, omogućio da shvati da on, bez ikakvih posljedica, može vrijeđati čak i pretstavnike svjetskih velesila, a Visokom predstavniku međunarodne zajednice poručivati da ga povuče za kurac.

Zato, ako išta ima odvratnije od stanja u kome se nalazimo i od svakodnevnog silovanja kome smo izloženi, to je da onaj koji je za to silovanje ponajodgovorniji, iz čitave priče izlazi kao – moralni pobjednik (???).

DOKLE ĆEMO BIRATI IZMEĐU MANJEG ZLA?

Nismo mi u svijetu u kome imamo samo dvije opcije, pa da biramo između Dodika i Silajdžića. Niti to što je Dodik postao vulgarna rasistička svinja, diktator i megalomanski pljačkaš, na bilo koji način amnestira Silajdžića i za sve promašaje njegove politike, za zloupotrebu žrtava rata i genocida (sjećate se projekta otcjepljenja Srebrenice iz RS?), za promašene šanse koje se nikad(!) više neće ukazati, ali i za njegov dio odgovornosti u pogoršanju odnosa u zemlji, ponovnom učvršćivanju, do njegovog povratka u politiku, dobrano narušenog srpskog nacionalnog monolita i stvaranju Dodika.

Razočarenje politikom lidera SDA, nikom ne može i ne smije biti izgovor za amnestiranje Silajdžića i davanje mu ponovne šanse za povratak na političku scenu na velika vrata.

To lutanje od jednog do drugog lidera, i razočarenja njihovim „izdajama“, čak je i od strane bošnjačkih nacionalista stupidno. A za one koji se osjećaju dijelom građanske alternative i sebe ne vide kao nacionaliste, je tek glupo do bola.

Nije poenta u traženju ko je od te dvojice niskokalibarskih političara i moralnih bijednika bolji, ili manje loš. Poenta je u tome da je ovo sjajan trenutak u kome se ta bagra pokazala u svom pravom svjetlu. I da ih treba protjerati sa političke scene. Da bi stvar bila tužnija, to je prije mnogih koji su to morali shvatiti odmah, shvatio Fahrudin Radončić. Doduše, ne na način koji preferira autor ovog teksta, kao priliku za otklon od nacionalističke politike, nego kao ispostavljanje svoje kandidature za tron sa koga su oba dosadašnja pretendenta stresena.

Ne može se građansko društvo zagovarati lamentiranjem nad slabošću svojih(???) „nacionalnih lidera“ i zazivanjem jakog, odnosno, nekog ko bi se, u toj ulozi, uspješno suprotstavio siledžiji „s druge strane“. Nije, naime, problem u liderima, nego u konceptu. I tu lekciju je svima koji su bili voljni slušati i razmišljati (a takvih, na žalost, na ovim prostorima, nikad nije bilo previše) još na prošlim izborima održao Fra Ivo Marković, kada je javno, u jeku koordinirane nacionalističke kampanje protiv SDP-ovog kandidata za člana Predsjedništva, rekao da je on glasao za Komšića, s obrazloženjem: „siguran sam da će bolje zaštititi i otvoriti perspektive i hrvatskom narodu u BiH od onih koji žive od ugroženosti i poniženja hrvatskog naroda!“, dodavši „HDZ je za mene ime tragedije hrvatskog naroda u BiH“. I još nešto, što ima univerzalnu vrijednost, primjenjivo je na sve u BiH, mada je ovdje kontekstualno vezano za određen narod: „Oni koji su doveli hrvatski narod u Bosni ondje gdje je sada, sada na temelju tog stanja traže da ih taj poniženi hrvatski narod bira za svoje vođe. Samo duhovno bolestan i izluđen narod može im dati svoj glas.“

Eto nam izbora, kažu, ponovo. Za manje od godinu dana. No, priča o Harisu Silajdžiću i njegovom medijskom tretmanu unutar „butmirskih pregovora“ (kojim ćemo se tek pozabaviti) izaziva više bojazni nego nade. Čak i bez Dodika, za koga, u ovom trenutku, još niko (pa ni on sam) ne zna šta će uraditi. Ili... šta će mu uraditi (da završimo s malo krhkog optimizma na kraju).