Za pomoć nevladinom sektoru u ovom bh. entitetu u ovogodišnjem budžetu Ministarstva uprave i lokalne samouprave RS-a osigurano je 1.129.300 KM.

Od ukupnog iznosa za pomoć udruženjima od javnog interesa namijenjeno je 529.300 KM, navodi Ministarstvo uprave i lokalne samouprave RS-a na svojoj web stranici.

Za pomoć dobrotvornom društvu "Merhamet" u RS-u izdvojeno je 200.000 KM, za namjenska izdvajanja za rad udruženja i organizacija civilnih žrtava rata Bošnjaka i Hrvata izdvojeno je 200.000 KM, dok je za pomoć ostalim udruženjima građana namijenjeno 100.000 KM.

(FENA)

Kosor je u Banskim dvorima razgovarala s glavnih hrvatskim pregovaračem Vladimirom Drobnjakom i voditeljima pregovaračkih skupina o planu rada do završetka pristupnih pregovora, što se očekuje do sredine iduće godine.

"Vlada je u ovogodišnjem proračunu izdvojila dvije milijarde kuna za aktivnosti i projekte vezane za prilagodbu EU-u...U 2011. za istu namjenu ćemo osigurati 1.9 milijardi kuna", rekla je Kosor na konferenciji za novinare nakon sastanka.

Po njezinim riječima, za prilagodbu poljoprivrede u 2010. namijenjeno je više od 500 milijuna kuna, za reformu pravosuđa 112 milijuna, 235 milijuna za uspostavu schengenskog sustava na hrvatskim granicama, 132 za modernizaciju carine i 83 milijuna kuna za modernizaciju graničnih prijelaza.

U trenutku ulaska u EU Hrvatska će na granici sa Srbijom, BiH i Crnom Gorom imati 5.000 graničnih policajaca, rekla je Kosor, a Drobnjak dodao da Bruxelles na tome posebno inzistira jer će se raditi o vanjskim granicama Unije.

Granični policajci, kao i svi drugi potrebni kadrovi za pripremu ulaska Hrvatske u EU, osigurat će se u sklopu reforme državne uprave, najavila je Kosor i najavila pojačane aktivnosti vlade, ministarstava i ostalih državnih tijela u pristupnom procesu.

"Tražila sam da od danas svi ministri svakodnevno kontroliraju poslove koji su važni za otvaranje i zatvaranje poglavlja", rekla je premijerka.

"Svi poslovi koje od danas odrađujemo ujedno su europski poslovi, a na Hrvatsku od danas gledamo kao na 28. članicu EU-a", naglasila je Kosor.

Kao prioritetne zadatke u poglavljima poljoprivreda i tržišno natjecanje, navela je osnivanje agencije za plaćanja u poljoprivredi čiji će se čelni čovjek izabrati natječajem, a za kraj idućega tjedna najavila je raspisivanje novoga natječaja za privatizaciju brodogradilišta.

Vezano za poglavlje 23. - pravosuđe i temeljna prava, čije je otvaranje sporno zbog tzv. topničkih dnevnika, Kosor se nada će se to pitanje uskoro zatvoriti i da će skoro izvješće glavnog haaškog tužitelja o suradnji Hrvatske biti pozitivno.

"Očekujem da će izvješće biti na tragu napora vlade da se određena pitanja zatvore", rekla je Kosor ne želeći otkriti što je konkretno učinjeno.

Izvješće o suradnji Hrvatske s haaškim tužiteljstvom glavni tužitelj Serge Brammertz podnijet će Vijeću sigurnosti UN-a 3. prosinca.

(FENA)

Na nedavnom petom Kongresu Socijalističke partije, održanom u Banjoj Luci, Zdravko Krsmanović osvojio je 124, a njegov protivkandidat u izbornoj trci za predsjednika SP, Petar Đokić, 165 glasova. Međutim, agilni načelnik Foče i potpredsjednik SP-a, nije protiv sebe imao samo aktuelnog lidera partije, već i predsjednike koalicionih i sestrinskih stranaka. U prvom redu šefove SNSD-a i SPS-a, Milorada Dodika i Ivicu Dačića, koji su na Kongres došli kako bi, svojim prisustvom i ličnom podrškom Đokiću, delegatima dali do znanja ko je pravi sljedbenik njihove politike.

Dodik, koji je na skupovima SP-a odavno navikao da dobija burnije aplauze od Đokića, poručio je delagatima da pripaze kako glasaju, jer bi mogli „osvanuti“ u opoziciji. Tako je, uprkos velikoj podršci članstva, pa i delegata, a zahvaljujući pritiscima i izbornom inženjeringu, Krsmanović na kraju čestitao pobjedu Đokiću.

Iščekujući sjednicu Glavnog odbora SP-a, na kojoj će biti postavljeno pitanje regularnosti izbora predsjednika partije, pojedini opštinski odbori već su istupili iz socijalističkih redova. U intervjuu za Žurnal, Krsmanović okriva detalje o petom Kongresu Socijalističke partije, o politici stranke, odnosno o politici novog-starog predsjednika koji je ovu partiju čvrsto vezao uz SNSD, ali i o namjerama da sredinom decembra, ako ne bude drugačije razriješeno stanje u SP-u, formira novu partiju.

Da li je tačno da nisu ispunjeni formalni uslovi za održavanje Petog kongresa SP?
U nekim opštinskim odborima, navodno, nisu provedeni unutarstranački izbori.
-Tačno je da dosta procedura nije ispoštovano vezano za Pravilnik o izborima u Socijalističkoj partiji, koji je usvojen u aprilu 2009. godine na sjednici Glavnog odbora, kada je donesena odluka o formiranju i održavanju Kongresa. Međutim, istina je da je to bila praksa i u ranijim godinama, kada se, takođe, nije ispoštovala kompletna procedura, jer organizacija odbora i organizacija partije na terenu nije bila takva da su se poštovale sve obaveze i pravilnici koji su doneseni. Kada se govori da li su ispoštovane sve obaveze po opštinskim odborima, može se reći da nisu po pravilniku, ali da je to bila praksa i u ranijim godinama.

Kako su pobjedu Đokića doživjeli vaši saradnici i opštinske organizacije koje su vas podržavale?
-Održan je opštinski odbor SP u Bileći i svi su istupili iz stranke, neki su čak spalili svoje članske karte i sliku Petra Đokića u prostorijama partije. To pokazuje koliko su se ljudi osjećali prevarenim, jer ako dođete na Kongres i niko vam ne da da govorite na tom Kongresu, o čemu onda pričati. Nikada se nije desilo u istoriji jednog demokratskog društva da održite kongres, a da nijednom delegatu ne bude dozvoljeno da se obrati kao što je to bilo sada. Demokratija nije glasanje. Glasanje imate i u diktatorskim režimima. Sadam Husein je imao glasanja na kojima je dobivao po 99,9 odsto glasova. Demokratija je rasprava i ako vi spriječite raspravu onda možete znati kakav gnjev imate kod ljudi. I drugo, kada imate izbore koji su režirani tako da glasate pod prismotrom, pritiskom, i da vam kontrolišu glasački listić, koji je podijeljen pet sati ranije, i da vas posmatraju sa balkona ljudi, kibiceri, koji su tu postavljeni samo da vide da li će se ispoštovati ono što je već ranije režirano, onda je logično da očekujete gnjev opštinskih odbora i ljudi koji su u partiji zbog ideje a ne zbog interesa.
Vi tvrdite da je bilo manipulacija tokom izbornog procesa, da su listići podijeljeni na početku Kongresa i da Izborna komisija nije imala uvid u izborni materijal. Šta ćete preduzeti po tom pitanju?
-Istina je da stranačka izborna komisija nije potpisala zapisnik o izborima, što govori da ona nije rukovodila procesom izbora predsjednika SP. Pravilnikom o izborima je propisano strogo da kompletan proces, od štampanja glasačkih listića, podjele, vođenja izbornog procesa, prebrojavanja glasova i proglašavanja rezultata, vodi izborna komisija. Ako to ne potpiše izborna komisija, onda ti rezultati sigurno nisu validni. Očekujem da izborna komisija napiše svoj izvještaj Staturanoj komisiji, da se potvrdi da su rezultati i tajno glasanje za izbor predsjendika SP validni. Ja ću sačekati odluku Izborne i statutarne komisije, i na bazi toga ću donijeti dalju odluku, jer ako jedna partija krši svoj statut, onda je to društvo ptica pjevica, to onda nije ozbiljna politčka partija .
Nakon Kongresa ste rekli da protiv sebe niste imali samo Đokića, već i institucije RS. Na šta konkretno mislite?
-Od momenta kada sam rekao da ću prihvatiti kandidaturu za predsjednika partije ako dobijem podršku na opštinskim odborima - što se kasnije ispostavilo, većina opštinskih odbora je podržala mene kao kandidata za predsjednika SP-a, jer sam čovjek sa najboljim izbornim rezultatom i bio sam potpredsjednik stranke. Od tog momenta, znači od prije tri mjeseca, počelo je zapošljavanje ljudi iz SP-a u institucije. U prvom redu članovi Predsjedništva SP-a, pa članovi Glavnog odbora i na kraju delegati Kongresa. Kada se tako radi tri mjeseca pred izbore, nakon što objavite svoju kandidaturu, onda je to uplitanje institucija države i vlasti. Koriste se potrebe ljudi da riješe neke egzistencijalne probleme, da zaposle svoje dijete, da dobiju kredit IRB-a... U to su se uključile skoro sve institucije sistema u RS, od Elektroprivrede, Šumarstva , Pošta, IRB-a...

Šta bi se u odnosima SP-a prema trenutnoj vlasti u RS-u promijenilo da ste vi postali predsjednik?
-Prihvatio sam kandidaturu, jer sam bio nezadovoljan. SP je potpuno izgubila identitet, postala je partija bez boje mirisa i ukusa. Oko nas su ljudi, koji su izgubili posao, žrtve tranzicije, ljudi koji ne mogu vraćati kredite... Na pijaci nađete ženu koja kupuje jedan paradajz, a kila košta jednu i po marku. Zamisliter poniženje te žene, koja je nečija majka i čija djeca ne mogu da studiraju. SP ćuti i podržava tu vlast koja ostavlja radnike na ulici. U Trebinju, u Industriji alata, hoće da sade parike, a u rudniku u Miljevini da gaje šampinjone. Jednostavno se postavlja pitanja: kakva je to SP, gdje je to njeno članstvo, koga ona predstavlja? Je li to partija elite, ili običnog čovjeka, obespravljenih ljudi, koji traže zaštitu. S druge strane, SP je pred utapanjem u SNSD. Ona u zadnje vrijeme stalno podržava kandidate iz SNSD za pojedine čelne funkcije. Kada podržavate kandidate druge političke partije, kada nemate nikakve drugačije stavove od njih, onda se birači pitaju zašto bi glasali za malog, ako imaju velikog, koji je isti. Prema tome, SP sigurno nestaje s politčke scene prije ili kasnije, ako svoju politiku ne odvoji od SNSD-a i ne počne da vodi svoju autentičnu politiku, ne politiku velikog brata. S treće strane, SP vodi privatnu kadrovsku politiku. Imate SP Srbije koja sa četiri i po posto glasova ima potpredsjednika vlade i pet ministara, a SP u Srpskoj ima jednog ministra i to onog koji zadovoljava konstitutivnost naroda. Prema tome, to je jedno poniženje SP-a kroz kadrovsku politku. Sljedeće, SP je morala da bude član Socijalisitčke internacionale i član Evropske udružene ljevice. SP nije ni blizu toga. Nema ni svoju web stranicu, nema normalne centrale, njena infrastruktura ne postoji. To bih ja promijenio i napravio bih jaku centralu SP-a, jake regionalne centre i ustrojio kompletnu organizaciju koja može da funkcioniše i da na narednim izborima dobijemo minimalno 60 hiljada glasova, što je osam do deset poslanika, i bez takve SP niko ne bi mogao napraviti vlast. U tom slučaju, SP bi tražila mjesto predsjednika vlade.
Da li biste i pod kojim uslovima prihvatili koaliciju sa SNSD-om?
-Koalicija da, ali na način da smo partneri, a ne da smo priljepak, ili privjesak takve političke partije koja vas lagano, smijući se, uvlači u utapanje i nestanak. Partnerstvo podrazumijeva da se uvažavate i da to uvažavanje ide od vlade pa do zadnje opštine. SP pripada sedam odsto vlasti u svakoj opštini, od Nevesinja pa do Novog Grada. To znači da nam treba pripasti sedam posto i u javnim preduzećima, šumama, željeznicama, putevima, poštama..., a ne da se stavi samo jedan ministar radi zadovoljavanja nacionalne strukture i da malo potapšete predsjednika partije. Prema tome, saradnja mora biti partnerska, principjelna i mora biti u interesu obje političke partije, a ne da se jedna razvija i od dva poslanika 1998. godine dođe na 42, a vi od 20 odsto izbornog tijela spadnete na to da se borite za izborni cenzus.
Hoćete li formirati novu stranku, ili ćete nastaviti da djelujete u SP-u?
-Ja sada obavljam razgovore s ljudima koji su mi dali podršku i do čijih mišljenja mi je stalo. Razgovaram sa opštinskim odborima i očekujem da obavim razgovore sa predsjednikom SP-a Srbije Ivicom Dačićem, jer je i njegovo ime korišteno u predizboornim aktivnostima, naročito zadnji dan pred Kongres, kada je rečeno da gospodin Dačić i SP Srbije podržavaju Petra Đokića. Pošto je gospodin Dačić i potpredsjednik Vlade Srbije, interesuje me da li je SP Srbije i Vlada Srbije imala svog kandidata za izbore u drugoj političkoj partiji, u drugoj državi. Ako je to istina, onda ću znati kako ću se ponašati. Ako to nije istina, onda očekujem da oni to demantuju i kažu da li su bili spremni na saradnju sa onima koje izaberu delegati na Kongresu, a ne da imaju svoje favorizovane pojedince, ili da dođu u poziciju da budu izmanipulisani od pojedinaca sa nivoa rukovodstva entiteta, ili sa nivoa rukovodstva SP-a, da se opredijele na jednu stranu, bez argumenata.

Kako je biti načelnik opštine u entitetu kojim suvereno Vlada SNSD?

-Ja ne znam šta to znači da neko vlada suvereno, ili ne. Ja sam uvijek smatrao da je vlast jednaka za sve građane i ja kao načelnik opštine se ponašam jednako prema svima i onima koji su članovi SNSD-a i onih koji su SDS, radikali ili iz nekih drugih politčkih stranaka. Znači, načenik sam opštine za sve građane, bez obzira da li su za mene glasali ili nisu. Tako očekujem i da se predsjednik vlade, koji je iz SNSD, odnosi jednako prema svim građanima i svim dijelovima RS. Kada primijetim da on to ne radi ja reagujem. Ja jednostavno reagujem na pojave, a ne na ljude. Očito je da se RS sada neravnomjerno razvija i očito je da pojedinci sada smatraju “RS - to sam ja”. Ja to nikada nisam dozvoljavao niti ću ikada na to pristati. Očito je i to da se nekada sredstva iz budžeta dijele kao da je nečiji tekući račun, a bez ikakvih kriterija. Nije RS ničiji privatni posjed niti je budžet RS i budžet IRB-a tekući račun pojedinaca. To su pojave na koje ja ukazujem i tu SNSD, kao politčka partija koja ima najveći broj mandata u Narodnoj skupštini RS, čini greške koje će sigurno biti kažnjene na narednim izborima. Ako neko čini nezakonite radnje u ovoj našoj državi, mora imati na umu da ima i gradova u kojima se nalaze veliki zatvori.

Kakva je vaša saradnja sa premijerom RS, dolazi li u Foču?

-Ja sam potpredsjednik partije, koja je na nivou RS u koaliciji s SNSD-om i očekivao sam da ta saradnja i lično kao potpredsjednika partije i čovjeka, koji je autobusima slao ljude na mitinge da (izbori 2006.) dovedemo Milorada Dodika, tadašnjeg lidera opozicije, na vlast. Iskreno sam se obradovao kada je došao na vlast, očekujući da će to biti procvat RS-a i procvat demokratije. Međutim, tog procvata i demokratije izgleda da nije bilo onoliko koliko smo svi očekivali. Mislim da je u ovom momentu okružen ljudima koji mu daju lažnu sliku, koji mu klimaju glavom i koji od njega hoće da naprave nekog malog diktatora ili malog boga, a na ovom svijetu je dovoljan jedan bog, jer smo ovdje svi ljudi i treba da razgovaramo i na bazi argumenata donosimo optimalne odluke u interesu svoga naroda i građana.

Da li je tačno da Vlada slabije ulaže u opštine u kojim SNSD nema načelnika?

-Ne može stajati ta kvalifikacija. Ja sam obilazio opštine u kojima je načelnik iz SNSD-a već duži period, kao što je opština Rudo, gdje nema nikakvih ulaganja. U toj opštini je načenik iz SNSD-a već devet godina, a ove godine u prvi razred osnovne škole upisano je samo 17 đaka. Tamo jendostavno nemate čovjeka ispod 30 godina, jer su svi u Novom Sadu ili Beogradu. To samo govori kako tu nema neke razlike, ali je očito da se u istočni dio RS, južno od Bijeljine, pa do Trebinja, slabije ulaže. Pominjani su aerodromi u Trebinju, termoelektrana u Gacku, hidreolektrana Buk Bijela, termoelektrana Miljevina... Pominjani su veliki radovi na ostalim malim hidroelektranama i tako dalje, ali od svega toga nije bilo ništa. Ono što ja mogu reći u ime građana iz istočnog dijela jeste- nemojte nam pomagati, ali nemojte ni da nas kradete. Posjekoše nam šumu, vade nam šljunak iz rijeka, boksit..., a razvoja nema. Izgleda da se razvoj vrši na potezu od Gospodske ulice u Banjoj Luci do Laktaša.

Kako premijer Dodik reagira na vaše stavove o neophodnosti jačanje države?
-Očito da su se tu mnogi prepali kada sam ja počeo govoriti o tome kako opštinama treba dati veća ovlaštenja u skladu s Evropskom poveljom o lokalnoj samoupravi, jer je BiH članica Savjeta Evrope i dužna je da primjenjuje evropske povelje i direktive. To znači da opštinama treba dati mogućnost da upravljaju svojim resursima i da se spriječi krađa imovine opština i njihovih resursa u korist centralnih vlasti. Ja samo tražim da se prestane sa krađom lokalnih zajednica i razvijanjem jednog centra. Kada sam to rekao onda je počela bujica napada u smislu da mijenjam ustavnopravni sistem da ukidam entitete, i tako dalje. Napomenuću: samo u periodu od 1998. kada je aktuelni premijer došao na vlast u prvom mandatu, na nivo države prenesno je, od ukidanja platnog prometa sa Srbijom, ukidanja carina RS, do pasoša, tablica, ukidanja granične službe..., formiran je Sud BiH, tužilaštvo BiH, OSA, SIPA, vojska, Uprava za indirektno oporezivanje… Pa je li to na nivo BiH prenio Zdravko Krsmanović ili neko drugi? Mislim da je to učinio neko drugi. Zdravko Krsmanović samo traži da BiH bude na putu ka EU zajedno sa Srbijom, koja trči prema EU, iako su joj uzeli Kosovo, dušu srpskog naroda. Jesmo li to mi veći Srbi od naše matice Srbije, ako se u nju stalno zaklinjemo. Očito, ovdje se želi napraviti tamni vilajet i u tom mraku tjerati strah ljudima i u tom strahu manipulišete ljudima i kradete ih. Ta krađa mora prestati.
Kakav je stav birača koje susrećete o istom pitanju?

-Ja nisam klasičan političar. Završio sam građevinu i magistrirao u Novom Sadu. Naučio sam da gradim i stvaram. Pored toga što jasno i čisto govorim, još bolje i jasnije pravim rezultate. Ljudi su u meni prepoznali čovjeka koji nema dva lica i tačno je da sam ja od Foče koja je bila crna rupa na Balkanu, uz pomoć svojih sugrađana i saradnika, uspio da ovih godina napravimo istinski regionalni centar sa pet fakulteta, dvije hiljade studenata, grad mladosti, grad sporta, grad duhovnosti. Foča je istinski pravoslavni duhovni centar. To nikome ne smeta, ne smeta ni Bošnjacima, jer nikome ne gurate prst u oko. To je jednostavno volja tih građana i ovo što ja govorim to su njihove riječi, jer ja govorim običnim srpskim jezikom da me čitav svijet razumije.
Rekli ste da imate veću podršku u stranci od Đokića. Da li to znači da većina članstva podržava vaše stavove o neophodnosti jačanja državnih institucija i lokalne zajednice?

-SP je donosila svoje deklaracije o evroatlanskim integracijama i sve što ja govorim to je napisano u tim stavovima da se zalažemo za primjenu Evropske povelje o lokalnoj samoupravi i za ulazak u EU. Kako možete ući u EU ako ne pregovarate s EU. EU je krug od 450 miliona ljudi u kome morate imati prava ali i obaveze, i da pokažete kako ste spremni da te obaveze ispunjavate.
Ako ne pokažete kako ste spremni ispunjavati obaveze, ko će vas primiti u EU? Morate iskorijeniti kriminal i korupciju. Jednostavno, imaju pravila koja podrzumijeva ulazak u EU, a ta pravila se moraju poštovati, i morate imati dokaze da ste spremni za to. Većina ljudi su toga svjesni.
Zahvaljujući vama Foča je skinuta sa crne liste međunarodne zajednice. Međutim, povratnici se i dalje žale da gradom slobodno šetaju ratni zločinci. Da li ih vi primjećujete?
-Nije korektno pričati bez argumenata i činjenica. Niko nema pravo nikoga da optuži dok to ne urade nadležne institucije. Imamo Haški tribunal i institucije tužilaštva BiH za saradnju sa Haškim tribunalom. Svaka institucija koja je podnijela pravosnažnu tužbu protiv nekoga, on je priveden. Ako je neko pravosnažno osuđen, ako je vođen proces i ako je oslobođen, onda je on slobodan čovjek. Etiketirati nekog da je ratni zločinac ako za to nemate dokaz, nije korektno i to nema pravo niko da kaže. Fočom se šetaju slobodni građani, koji imaju ista prava i obaveze. Ako je neko kriv, on će odgovarati pred zakonom, prije ili kasnije. To ne može biti stvar pojedinca, ili bilo koje grupe iz reda bošnjačkog, ili srpskog, ili bilo kojeg drugog naroda, da nekog etiketira da je ratni zločinac, ako za to nema dokaza.
Formalno, u RS-u postoji opozicija SNSD-u, ali se često čini da nema opozicije prema Dodikovoj politici. Šta vi mislite?
-Ja moram biti iskren da je opozicija u RS bila u jednoj dosta konfuznoj situaciji. PDP je dugo bila u vlasti, tek je nedavno izašla iz vlasti i prešla u opoziciju. SDS je dugo bio u fazama traženja svog vlastitog puta između Čavića i Bosića. Počeo se u posljednje vrijeme javljati i Kalinić, nakon skidanja zabrane politčkog djelovanja, koji je iz politike udaljen kao predsjednik SDS-a. Očito da je u tim partijama bilo nekih dešavanja što ih je vjerovatno oslabilo, tako da je jedina prava opozicija bio predsjednik SRS-a Milanko Mihaljica. Ja cijenim da je izborna godina počela i da će se opozicija konsolidovati ako želi da napravi dobar rezultat na narednim izborima. Mislim da će ta prava, konkretna opozicija, početi da djeluje od Nove godine. Vjerovatno su svi u fazi očekivanja da li su moguće ustavne promjene, da li će doći do promjene izbornog zakona, što u mnogo čemu opredjeljuje način i mogućnost djelovanja opozicije i metode toga djelovanja.
SP je podržavala Dodika i u vrijeme kada je on najviše atakovao na vas. Zašto vas vaša stranka nije zaštitila?
-Ja sam na zadnjim lokalnim izborima, pobijedio na izborima za načelnika opštine Foča, kada su kompletne insituticje vlasti atakovale na mene. Nisam tražio pomoć predsjednika SP-a jer sam shvatio da bi to stvorilo totalnu konfuziju među ljudima, jer se on doživljava kao čovjek koji je potpuno u rukama Dodika. To bi pokazalo slabu snagu i mene ali i SP-a.
Pomoć od SP-a zadnjih godinu dana nisam tražio. Ja sam čovjek koji je radio sam, sa svojim građanima i narodom, u interesu svih, i pobjeđivao sam.
Vi ste jedan od rijetkih koji se usudio da pokrene sudski spor protiv premijera RS ?
-Ja sam čovjek koji zna da osnovni demokratski princip jeste odgovornost za javno izgovorenu riječ. Ako vi kažete neistinu i ako hoćete da narušite ugled drugog, služeći se neistinama, i ako time prešete granicu klevete i pređete granicu mržnje, onda jednostavno za to morate odgovarati, bez obzira na vaše ime i prezime ili funkciju. To su moji temeljni principi i istina je da sam podnio tužbu protiv Dodika i sav prihod od te tužbe za govor mržnje dati ću djeci s posebnim potrebama u Foči. To pokazuje da sam čovjek koji ima čist i jasan princip i da se ničega ne bojim. Ja sam čovjek koji se opredijelio da se bavi javnim životom na temeljnim principima od kojih ne odustajem. Svako mora da odgovara, bez obzira na ime i prezime, za javno izgovorenu riječ. Jezik mržnje na prostorima BiH mora da prestane. Moj politički san je protjerati mržnju iz ove države i da ovaj narod počne da živi kao sastavni dio evropskog civilizacijskog puta.
Da li je RS demokratsko društvo?
-Po meni ona je na putu da postane demokratsko društvo, ali ona je sada u stanju kvazidemokratije. Prvo, nemate slobodne medije. To su mediji koji pokušavaju da budu slobodni. Imate diktaturu jedne političke partije koja u svom nazivu ima ime pojedinca i sve to kada se stavi u okvir onoga što je uticaj međunarodne zajednice i jedan ustav koji je napravljen u vojnoj bazi Dejtonu, onda možete misliti o kakvoj demokratiji se radi. Ovdje je demokratija tek u začetku i na svima nama je obaveza da joj damo snage i zamaha da ovdje zaživi prava istinska demokratija a na kvazidemokratija.
Da li bi domaći tužioci podigli optužnicu protiv Dodika ako odu strani tužioci?
-Vidite, i tužioci su ljudi od krvi i mesa, i oni imaju svoje potrebe, i oni moraju da zaposle svoje supruge, svoju djecu... Moraju da traže kredit od IRB-a, i moram biti iskren da moje iskustvo nije pozitivno. Čak i tužioci se udružuju u zločinačko udruživanje sa političkim mentorima za obračun sa političkim neistomišljenicima. To sam doživio na svoj koži i apsolutno tvrdim da to nije moguće. Tužioci u BiH i RS nisu u mogućnosti da se odupru političkim moćnicima i mafijaškoj strukturi koja ih okružuje. Oni nikada ne bi mogli podnijeti bilo kakvu prijavu protiv bilo kog moćnika bez pomoći stranih tužioca, a moja je želja da strani tužioci i sudije odu čim prije i da na ovim prosotorima zavlada vladavina prava i demokratije.
Za Vas kažu da ste miljenik međunarodne zajendice. Da li vam pomažu ili odmažu te priče i jeste li zaista miljenik međunarodne zajednice?
-Sjećam se riječi kada je SDS bio u sukobu s međuanrodnom zajednicom, koliko su SNSD i SP govorili kako je nužna saradnja s međuanrodnom zajednicom, kako bez toga ne može, kako je SDS na krivom putu. I tada su na krilima međunarodne zajednice, pa i tenkovima, dolazili na vlast i to im nije smetalo. Sada, kada dođete u poziciju da od predsjednika SAD-a dobijete poziv da prisustvujete molitvenom doručku i da vam potpredsjednik najmoćnijih sile na svijetu čestita na onome što ste uradili, oni vam počnu zamjerati na tome. Za mene je to bilo priznanje, a sigurno i svima drugima bi bilo drago kada bi im čestitali. Oni koji drugačije govore siguran sam da ne govore istinu.
Pored Amerike, čestitali su mi i u ambasadama Rusije, Srbije, Francuske..., i ja sam ponosan na takvu saradnju. Odnos predstavnika međunarodne zajednice prema meni je korektan i dobronamjeran, i nemam nijedan razlog da tu saradnju ne nastavim i dalje. Ja sam ponosan na saradnju sa svim ljudima iz međunarodne zajendice, koji su dobronamjerni prema meni i mom narodu.

Navodno, Kusturica planira gradnju ekološkog parka na Tjentištu koji bi bilo sličan Mokroj Gori. Da li vam se obraćao i da li ste svjesni da u vašoj opštini možete dobiti šerifa koji ne poštuje vlast?
-Mislim da su to špekulacije. Apsolutno nema šanse da se u okviru nacionalnog parka Sutjeska, koji je član evroparkova, radi nešto mimo regulacionog plana, ili bilo kakve privatne barake, bez obzira ko bi ih počeo praviti. Nacionalni park Sutjeska je jedna ozbiljna institucija, jedna od najstarijih institucija u oblasti zaštite prirodnih ljepota u Evropi i niko ne može na brzinu bilo šta da tu radi. Postoje regulacioni planovi i sigurno da ja, kao načelnik lokalne zajednice takvo nešto nikada neću dozvoliti, a da za to ne bude široka rasprava i da se o tome ne izjasne svi građani opštine. Svi koji misle da takvo nešto može doći na brzinu oni moraju da znaju kako to neće proći. Svaka ideja, bez obzira od koga dolazila, koja je dobronamjerna, ona će se uzeti u razmatranje. Za sada, bilo kakve ideje, ili poziva od Kusturice za izgradnju nekog etno sela, ili nekog drvenog grada, nije bilo prema opštini Foča ili prema meni, a da jeste sigurno bi javnost bila upoznata. Vjerovatno su to bile špekulacije i razgovori direktora Nacionalnog parka s Kusturicom, bez ikakvog pokrića i mogućnosti da se takav projekat realizuje u bliskoj budućnosti.

Danas nijedan ministar nije bio u svom kabinetu, a njihovo odsustvo morale su pravdati sekretarice i ostalo osoblje. Opravdanja su vrlo slična, ne pretjerano originalna: ministar nije u kabinetu, na sastanku je ili ministar je na putu ali ne znamo gdje. Idemo redom...

Ministar razvoja i poduzetništva Velimir Kunić je na sastanku nepredvidivog trajanja.

Meliha Alić, ministrica obrazovanja i nauke je na službenom putu. U njenom kabinetu nisu znali da li je u BiH ili u inostranstvu.

Ljubazno osoblje u kabinetu ministra kulture i sporta Gavrila Grahovca također nam nisu mogli reći tačnu lokaciju službenog puta na koji je hitno otputovao njihov ministar.

Iz Ministarstva zdravstva su nam rekli da je ministru Safetu Omeroviću radni dan i da se nalazi u Parlamentu FBiH, dok je ministar za izbjeglice i raseljena lica Edin Mušić na sastanku van zgrade.

Ministar pravde Federacije Bosne i Hercegovine Feliks Vidović je na putu. Nije moguće saznati gdje, do kada i zašto?

Ministar Finansija FBiH Vjekoslav Bevanda, prema riječima osoblja iz njegovog ministarstva, danas je preopterećen sastancima i nije u prilici da razgovara sa medijima.Kako kažu, već u ponedjeljak biće znatno slobodniji. Ministrova pomoćnica za medije i informisanje odsutna je 26. novembra zbog praznika – Bajrama, koji počinje 27. novembra!

Ipak, najšarmantnije osoblje zaposleno je u kabinetu ministra energije i rudarstva Vahida Heće. Nakon što smo iz ministarstva u Mostaru saznali da ministar danas nije na poslu, njegova sekretarica oštro je demantirala takvu informaciju. Kako kaže, Hećo je na putu unutar Bosne i Hercegovine i ne može se javiti do ponedjeljka. Na naše pitanje na kojem području će ministar tri dana kružiti po Bosni i Hercegovini, sekretarica je kroz smijeh odgovorila:” Eeee, pa prijatno”! I spustila slušalicu.

Ministar rada i socijalne politike, Perica Jelečević na službenom je putu u Livnu. Na putu je i Nevenko Herceg, ministar okoliša i turizma.

- Ministar je na putu. Uglavnom je na putu, to je to i šta ja sad tu mogu, saznali smo od anonimnog službenika u kabinetu ministra Hercega.

Da li je ministar prometa i komunikacija Nail Šećkanović na putu ili na važnom sastanku nismo uspjeli saznati pošto se na njegov kabinetski telefon niko nije javljao. Isto smo prošli i s telefonima ministra unutarnjih poslova Muhidina Alića i ministra za boračka pitanja Zahida Crnkića.

Za razliku od federalnih kolega koji su danas očigledno kolektivno uzeli slobodan dan, uobičajen radni dan imali su zaposlenici u Vijeću ministara BiH i Vladi RS-a.

(zurnal.info)

Emmerichov film pokazuje kako izgleda kada se utjeha za propast Imperija nalazi u tome što se mašta propast svijeta. Apokaliptičke vizije uvijek su znak anksioznosti, uvijek znak da simbolička mreža (u ovom slučaju ideologija amerikanizma) više ne može da izdrži: da se Realno kroz nju ipak uspijeva probiti.

Roland Emmerich je sa „2012“ uspio da uništi čitavi svijet, a da mu film bude dosadan.

Apokalipsa u njegovom „2012“ holivudski je odgovor na opadajuću američku moć i kraj Amerike kao jedine supersile. A sve se desilo tako brzo...

U Emmerichovom (takođe apokaliptičnom) filmu „Dan nezavisnosti“, čovječanstvo se, predvođeno Amerikom i njenim predsjednikom, u herojskoj borbi odupre invaziji vanzemaljaca. Svijet kojim vlada Amerika odbranjen je i nastavlja da traje. Dan nezavisnosti se u tom filmu proizvodi u praznih svih nacija svijeta, kao simbol u borbi sa strašnim neprijateljem zaslužene američke dominacije.

Znanje je moć

Ah, kako su kratko trajali slatki snovi... Kao u ciničnoj engleskoj opasci da je Amerika jedino društvo koje je upalo u dekadenciju a da prije toga nije stvorilo civilizaciju, Imperija se stala raspadati i prije nego je uspostavljena. Pokazalo se kako je jedno snimati filmove o američkoj dominaciji svijetom, a ipak posve druga stvar svijetom doista zavladati... i održati vlast.

Od „Dana nezavisnosti“ prošlo je svega 13 godina, a Emmerich sada zna bolje – prava opasnost ne dolazi izvana, još manje iz dubokog svemira, nego iznutra – iz dubina samog središta planete Zemlje: čitaj, iz samog središta cjeloplanetne američke imperije. U „2012“, Amerika se bukvalnu urušava iznutra: otvara se bezdan i zemlja slobodnih biva prepolovljena: united we stand, divided we fall. Njene obale, Kalifornija najprije, tonu u more. Američki predsjednik u „2012“ prvi dolazi u posjed informacije (reditelj time poručuje znanje je moć!, ali ta je fraza, kao što znamo, tek utjeha onih koji moći zapravo nemaju) da će planeta Zemlja poći k Vragu: kontinenti će se pomjeriti, vulkani izbljuvati lavu a more prekriti planinske vrhove. Kraj svijeta je doista blizu. Predsjednik o tome obavijesti ostatak G8 ekipe. U najvećoj tajnosti, oni sačine krizni plan. Naglasak je na tajnosti: do posljednjeg trena, sve dok more ne stane gutati Kaliforniju, čovječanstvo ne zna što mu se sprema. Čemu tajnovitost? Jer panika koju bi objavljivanje istine izazvalo, ugrozila bi plan za očuvanje života na Zemlji. A plan je: na supermoderne Arke utovariti ljude, biljke, životinje i – umjetnička djela. Ko može na Arke, koji ljudi? Možda oni najumniji, ili oni čiji geni najviše obećavaju? Ne: na Arke mogu samo oni koji imaju da za to plate. Cijena: sitnica – milijardu dolara po osobi. Koja se umjetnička djela ukrcavaju na brodove za spas? Mona Lisa, na primjer: logotip humanističke kulture, ujedno i mjerna jedinica visoke kulture po malograđanskom ukusu, vjerovatni pobjednik u svakoj anketi – „na šta prvo pomislite kada čujete riječ kultura“?

Od čovječanstva, dakle, preostaju oni koji imaju milijardu. Bilo za ukrcavanje na Emmerichovu Arku, bilo za eugenetske Arke naše posthumane budućnosti. Od kulture, pak, preostaje zbirka remek-djela – zapravo opštih mjesta koja više nikome ne znače ništa, i čija je vrijednost jednaka ostacima skeleta dinosaurusa kraj kojih sa dosadom prolazimo tokom posjeta prirodnjačkom muzeju.

Emmerich je „2012“ zamislio kao majku svih filmova katastrofe. Počinje kao hi-tech varijacija B filmova o zemljotresima kakvi su se snimali sedamdesetih (na primjer Robsonov „Earthquake“). Nastavlja kao varijacija „Danteovog vrha“: sa ogromnom erupcijom vulkana. Potom se, sa svim tim vatrenim kuglama koje padaju sa neba, pretvara u „Armagedon“. Onda se podigne more, a Emmerich je malo autoreferencijalan – to je već snimio, u „Dan nakon sutra“. Kada se ljudi napokon ukrcaju na Arke, film se pretvara u „Titanik“, i tada postaje apsolutno negledljiv. Melodramski klišei metastaziraju. Par će ponovo biti konstituisan - razvedeni žena i muž ponovo će se spojiti, pri čemu njen ljubavnik bukvalno, odveć bukvalno služi kao nestajući posrednik. Otac će ponovo zadobiti poštovanje sina. Porodična sreća nije mala vrijednost, ali nije li uništenje čitave planete ipak prevelika cijena za nju? U katastrofi su, dakle, poginule milijarde ljudi, srušen je Vatikan, more je progutalo budističke hramove na planinskim visovima Azije, no patrijarhat je, hvala na pitanju, preživio.

Novi zavjet završava apokaliptičnom vizijom Jovana sa Patmosa. Emmerich biblijskom tekstu dodaje novo (doduše filmsko) poglavlje: Evanđelje po Obami. Apokalipsa je po tom Evanđelju metafora opadajuće američke moći i post-imperijalnog svijeta. Američki predsjednik nije borac i lider, kao u „Danu nezavisnosti“ – on je star, umoran i nemoćan, baš kao i zemlja koju vodi. Na koncu ga proguta more, dok na travnjaku ispred Bijele kuće nepomičan promatra propast koja se primiče.

Amerika ne propada uzalud: nakon katastrofe, svijet je napokon ujedinjen – Emmerichova kamera diže se u visine, i odozgo otkriva da su se svi kontinenti spojili u jedan. United Colors of Apocalypse.

Ljudi su, nakon što je humanitet gotovo izbrisan sa lica zemlje, postali nekako humaniji, bolji. Pohlepni, razmaženi sin ruskog tajkuna pruža psa djetetu običnih ljudi kraj sebe i kaže mu: evo, ovo sada može biti i tvoj pas. Najavljuje li to Emmerich veliki povratak društvene svojine? Naučnik, Afro-Amerikanac, sa žarom u očima gleda novu mapu svijeta, na kojoj se najviši planinski vrhovi, viši od Mont Everesta, sada nalaze u Africi, pa kaže: „Afrika se uzdigla“. Afrikanci su, budući da nisu imali po milijardu da se ukrcaju na Arke, izginuli – ali Afrika je, izdignuvši se iznad ostatka potopljenog svijeta, ostvarila važnu takozvanu simboličku pobjedu. To što nema Afrikanaca da to proslave manje je bitno.

Jednakost među bogatima

Novi svijet je multikulturalni svijet jednakosti. Zbog kvara na jednoj od Arki, velika grupa tajkuna ostala je van brodova spasa. Nakon dirljivog govora jednog od glavnih junaka, koji je sve okupljene pozvao na poštovanje ideja humanosti i jednakosti, svjetski lideri su se složili da i njih puste na brodove. U pitanju je, dakle, vrlo specifična jednakost: jednakost među najbogatijima.

Za duhovni život najbogatijih, koji će nakon kraja svijeta u punoj jednakosti živjeti na kontinentima koji su se spojili u jedan, pobrinuće se budistički sveštenik, koji se na Arku ukrcao kao slijepi putnik. Emmerichov postapokaliptični svijet vlažni je san New Age idiota koji je upravo popio svoj antioksidantni zeleni čaj, požvakao svoje stimulišuće lišće koke, obišao svoju usvojenu afričku i azijatsku dječicu, pa u svom Zemlja salonu, koji se u prizemlju njegove kuće nalazi lijevo od Vazduh a desno od Voda i Vatra salona, otvorenih očiju stao sanjati o najboljem od svih mogućih svjetova.

Kažu: ako hoćete da utješite čovjeka osuđenog na smrt, recite mu da ne brine, jer su upravo javili da sutra dolazi smak svijeta, te da će cijelo čovječanstvo ionako izginuti. Smrt za sve - nemala je to utjeha. Sve što živi može i hoće, ali smrt nas u svojoj demokratičnosti i egalitarnosti nikada neće iznevjeri.

Emmerichov film pokazuje kako izgleda kada se utjeha za propast Imperija nalazi u tome što se mašta propast svijeta. K tome, taj film svojom eruptivno-tektonskom bijedom pokazuje kako izgleda, uprkos ogromnom budžetu i najsavremenijoj tehnologiji, izgubiti bitku na polju Simboličkog. Apokaliptičke vizije uvijek su znak anksioznosti, uvijek znak da simbolička mreža (u ovom slučaju ideologija amerikanizma) više ne može da izdrži: da se Realno kroz nju ipak uspijeva probiti. Stoga je „2012“ primjer kako je ekscesivni, fundamentalistički američki optimizam samo naličje fundamentalističkog pesimizma: NAD – Nihilističke Američke Države.

Holivud više nema moć da vlada prostorom Simboličkog – on čak ne uspijeva ni da ga koriguje. Opadanje moći Holivuda bilo je nedvosmislen znak opadanja američke moći. Amerika je i dalje supersila: ona i dalje ima najrazornije bombe i kontroliše gobalne tokove novca – ali je izgubila vlast čak i nad prostorom fantazijskog, a baš tamo je ležalo srce njene moći. Holivud više nije sposoban proizvesti propagandno-ideološki paket kakav je, u vrijeme kada se činilo da će pobjednički imperij trajati vječno, bio Scottov „Top Gun“. Danas je Holivud samo još jedan proizvođač zabave. Čiji su artikli Imaginarnog sve manje imaginativni, a zabava sve skuplja i sve manje zabavna.

(zurnal.info)

- Mislim da je to bila pogrešna procjena. Mislim da je to bio potez koji je umnogome unazadio potragu za bjeguncima i koji je izvan svake logike obavještajnog djelovanja, izjavio je Vukčević u intervjuu za Večernje novosti.

Vukčević je dodao da tužilaštvo na čijem je čelu radi na svim slučajevima koji bi mogli da dovedu do preostalih haških bjegunaca, ali i na onim slučajevima gdje je "takozvani Zakon o jatacima definitivno prekršen", prenose u utorak agencije.

(FENA)

Hedina Tahirović Sijerčić je romska književnica i prevoditeljica koja je prije rata na Radio Sarajevu uređivala emisiju na romskom jeziku. Danas živi u Njemačkoj i traži izdavača koji ima interes da objavi prvi bosansko-romski rječnik. Za Žurnal govori o diskriminaciji, jeziku, predrasudama, stidu, izumiranju...

- Oficijelne statistike, barem što se tiče Romske populacije na našim prostorima, su nerealne i neadekvatne. Neoficijelna statistika romskih NGO i Vijeća Roma da u BiH živi 80.000 do 100.000 Roma je takodje neadekvatna jer po mom mišljenju nas Roma je mnogo više nego što i jedna oficijelna i neoficijelna statistika može pokazati ili tvrditi. Ista situacija je što se tiče i statistike o zapošljavanju i o školovanju i o poznavanju maternjeg jezika... Diskriminacija Roma i romske djece, omalovažavanje mog naroda ne samo na našim prostorima nego i na prostorima širom svijeta, jer nas ima u svim državama svijeta, proganjanje, ubijanje doveli su do ukorijenjenog straha tako da se veliki broj Roma ne izjašnjava svojom nacionalnom pripadnošću u želji da sebe i svoju djecu i familiju zaštiti od vjekovnih problema koji su u kontinuitetu i zadnjih godina u uzrastu. Zato je vrlo teško reći koliko mladi pa i stari Romi poznaju i govore svoj jezik. U Bosni i Hercegovini živi više grupa Roma a ja bih ovom prilikom naznačila samo tri velike grupe: bosanska starosjedilačka grupa – grupa sa stalnim mjestom boravka, čergaška grupa – grupa koja se u prošlosti mnogo kretala i nikad nije imala stalno mjesto boravka, i doseljenička grupa sa Kosova. Što se tiče starosjedilačke grupe i ako pripadnici iste govore romski jezik, govori se u užem krugu porodice. Strah od problema koje sam već navela doveli su do toga da se jezik vrlo malo govori, pogotovo na javnim mjestima. Mlade generacije se stide svojih predaka u nadi da će ih zaobići sudbina koju su ovi već doživjeli. U najkraćim riječima jezik odumire, a samim tim i narod. Znači više od polovice pripadnika bih starosjedilačke grupe su postali pripadnici drugih naroda. Bijeli ten im je pomogao da se „sakriju među drugim narodima“ i time su se svjesno odrekli kako svog naroda tako i svog jezika.

Što se tiče čergaške grupe oni su zadržali romski jezik jer su se malo ili skoro nikako miješali sa drugim narodima zbog specifičnog načina života. Naš čuveni romolog Rade Uhlik je svoje radove i rječnike pisao na osnovu govora čergaških Roma za koje je smatrao da govore najčistijim romskim jezikom tzv. Gurbetskim dijalektom kojim govore i starosjedilački bih Romi sa nekim manjim akcentnim razlikama.

Doseljenička grupa Roma sa Kosova govori romkim jezikom. Njihov tzv. Arlijski dijalekat je mnogim bih Romima neshvatljiv a najčešće zbog obostranog nesimpatisanja grupa.

Oni mladi koji govore svojim maternjim jezikom govore ga onako kako su ga naučili u svojim užim familijama. Bosanski jezik govore, pišu i razumiju svi što ne mogu reći i za romski maternji jezik. Romski jezik se u BiH nije nikada učio u školama BiH, na našim prostorima nije nikada bio pisani jezik tako da možemo konstatovati da je romski jezik u BiH govorni jezik.

Da li se dovoljno radi na popularizaciji?

- Mislim da se nedovoljno radi na popularizaciji romskog jezika i naroda uopšte. Malo je onog pozitivnog što se promoviše o Romima. Moje mišljenje je da bi oni Romi koji su postigli dobru edukaciju i koji su postali poznati našoj bih javnosti trebali mnogo više da rade na popularizaciji vlastitog naroda. Međutim, vrlo je teško. Svi Romi govore o diskriminaciji ne-Roma prema Romima a ne govore o diskriminaciji nas samih prema nama samima. Romi koji su završili visoke ili više škole su diskriminirani od vlastitog naroda. Neuki i neobrazovani su se dočepali nekih pozicija i ne dozvoljavaju školovanima prilaz. Ali to nije slučaj i praksa samo u romskom narodu. Takvih primjera ima i među drugim narodima koji žive u BiH. Neobrazovani i nedovoljno obrazovani ignorišu obrazovne, forsiraju Rome iz drugih zemalja u našoj zemlji a naše bih zaboravljaju. Jednostavnim riječima oni manipulišu svojim pozicijma. Školovani Romi ne žele konflikte, žele miran i radan život tako da mnogi ne žele ni da se izjašnjavaju svojom romskom nacionalnom pripadnošću. Nevidljiv je obrazovni i kulturni sadržaj o Romima i za Rome u našoj zemlji.

Postoji li dovoljno literature?

- Literature nikad nije dovoljno. Što se tiče bih romske literature mogu Vam reći da imamo nekoliko romskih pjesnika koji su svoja djela objavili u BiH i u svijetu, međutim ta djela nisu pristupačna ni školama, ni obrazovnim ustanovama, pa čak ni Narodnoj biblioteci.

Nedavno sam završila rad na mojim rječnicima; bosansko-romskom i romsko-bosanskom kao i na englesko-romskom i romsko-engleskom a u toku sam kreiranja lekcija „Učimo romski jezik“ na gurbetskom dijalektu, odn. dijalektu Roma BiH.

Da li je istina da ste vi jedina Romkinja u BiH sa univerzitetskom diplomom?

- Sad se opet vraćam na statistiku: statistika me ne prepoznaje a ja postojim.

Da li sam jedina ne mogu Vam reći, ali znam da sam jedina izjašnjena Romkinja.

Čemu možete zahvaliti vaše obrazovanje?

- Moje obrazovanje mogu zahvaliti prije svega mom rahmetli ocu Dervišu Tahiroviću.

Zatim mogu zahvaliti svojoj jakoj urođenoj volji i ustrajnosti u onome što započnem da radim, bez obzira na prepreke i probleme koje život sam donosi.

Već jako dugo ste jedina visokoobrazovana Romkinja. Kako je moguće da to do danas nije promijenjeno?

- Već sam Vam rekla, vjerovatno je medju Romima još mnogo visokoobrazovanih Romkinja, ali se skrivaju pod okriljem drugih naroda a ne svog vlastitog. Na ostalim Romkinjama je da se izjasne, ukoliko žele i ukoliko se ne stide ili plaše i ukoliko su univerzitetski obrazovane, svojom nacionalnom pripadnošću.

Koliko su danas jake predrasude prema Romima u BiH?

- Pa vi živite u BiH i vi to dobro znate.

Kako ste se vi borili protiv njih?

- Kao i moj otac. Otac je radio, svojim rukama zarađivao hljeb za familiju, školovao nas je i učio da smo ponosne na ono što je naše. Stalno je govorio „Ja sam Rom ko grom“, a vi ste moja djeca i vi morate biti takve. Nas je pet sestara i jedan brat. Otac je svima dokazao da Rom može da bude uspješan, da čestito radi i gaji svoju djecu. Ja sam nastavila ono što je moj otac započeo: htjela sam da moj otac bude ponosan na mene. I nadam se da sam uspjela. Boljelo me je ono što je i mog oca boljelo: poniženje. Borba protiv poniženja mi daje snagu.

Da li ste zadovoljni radom udruženja Roma u BiH?

- Ovo pitanje je vrlo teško. Ja ne živim u BiH, povremeno dolazim u Sarajevo moj rodni grad. Na internetskoj mreži Roma BiH kao i na internacionalnoj sam priključena tako da dobivam informacije. Ono što sam vidjela i što znam u posljednjih nekoliko godina ne mogu reći da sam zadovoljna. Korupcija i manipulacija je prisutna u BiH na svim poljima a ona ne zaobilazi ni Rome.

Prema vašim informacijama, da li se novac namijenjen romskoj populaciji ispravno usmjerava?

- Vjerovatno da. Romski narod je toliko ugrožen da je vrlo teško postaviti prioritete jer svi problemi vezani za romsku populaciju su prioriteti.

Prije rata ste na radiju uređivali emisiju za Rome. Trenutno ne postoji sličan program u BiH. Da li ste razmišljali o nastavku tog rada?

- Svakako da sam razmišljala. Medjutim, kako stvari stoje ne postoje finansije pri državnim medijima koji bi pokrivali troškove rada takve vrste. Ja sam voljna raditi i radio i TV emisije za Rome i na romskom i na bosanskom jeziku, ali u ovom slučaju samo moja volja nije dovoljna. Ja moram živjeti a da bih mogla živjeti moram biti plaćena za svoj profesionalni rad.

Pripremili ste bosansko-romski rječnik. Da li ste ga nudili izdavačima i kakve su reakcije?

- Moj rječnik je pripremljen. Nedavno sam dobila informaciju od Federalnog Ministarstva za obrazovanje i nauku da su voljni štampati moj rječnik tj. njegovo prvo izdanje. Isto tako i Udruženje „Obrazovanje gradi BiH“ i gospodin Jovan Divjak su zainteresovani za izdavanje istog. Konkretnih i finalnih informacija po tom pitanju još uvijek nemam.

Šta je, po vašem mišljenju, najvažnije da se učini za bolji položaj Roma u BiH?

- Mislim da je neophodno obezbijediti stambene uslove i da se mnogo više radi na školovanju Roma, kako djece tako i odraslih ne samo na bosanskom jeziku nego i na romskom jeziku.

Pišete li nove romske priče i da li teme možete pronaći i u Njemačkoj?

- Svakako da i dalje pišem a teme se mogu uvijek pronaći. Već sam Vam rekla da Romi žive u cijelom svijetu i bez razlike na razlike u dijalktima mi svi govorimo jedan romski jezik i, kada to želimo, svi se vrlo dobro razumijemo. U svakom Romu i u svakoj romskoj kući možete pronaći temu za pisanje.

Bibliografija Hedine Tahirović Sijerčić

- Like water (Sar o Paj), antologija pjesama na engleskom i romskom jeziku, urednik i co-autor, International Writers Asociation, Chandigarh, Indija, 2009.

- The European Constitution in Verse (co- autor) na engleskom jeziku, Passa Porte, Brisel, Belgija, 2009.

• Kako je Bog stvorio Rome ( ilustrovana priča za djecu) na engleskom, romskom, mađarskom i njemačkom jeziku, Magoria Books, Toronto, Kanada, 2009.

• Neobična familija (ilustrovana priča za djecu) na engleskom i romskom jeziku, Magoria Books Toronto, Kanada, 2009.

• Romski princ Phenga (ilustrovana priča za djecu) na engleskom i romskom jeziku, Magoria Books Toronto, Kanada, 2009.

• Romske narodne priče (za odrasle), na engleskom i romskom jeziku, Magoria Books Toronto, Kanada, 2009.

• Parno them, kotorvalo them (Bijeli svijet, šareni svijet Šime Ešića), prijevod sa bosanskog na romski jezik, Bosanska riječ, Tuzla, Bosna i Hercegovina, 2008.

• Hasanaginca Vahide Šeremet (drama u devet slika), prijevod sa bosanskog na romski jezik, Bosanska riječ, Tuzla, Bosna i Hercegovina, 2008.

• Ciknoro Princo (Mali princ), prijevod sa bosanskog na romski jezik, Bosanska riječ, Tuzla, Bosna i Hercegovina, 2008.

• Stare romske bajke i priče (Romane Paramicha) na bosanskom i romskom jeziku, Bosanska riječ, Tuzla, Bosna i Hercegovina, 2008.

• Dukh-Pain, (Bol), zbirka pjesama na romskom i engleskom jeziku, Magoria Books, Toronto, Kanada, 2008.

• Romany Legends, (Stare romske priče) na engleskom i njemačkom jeziku, Turnshare, London, Velika Britanija, 2004.

• Na dzanen aver, gova si amaro dzuvdipe“, (Nismo naučile, tako smo živjele) prijevod sa bosanskog na romski jezik, Medica Zenica, Bosna i Hercegovina, 2001.

• Romano Lil, glavni i odgovorni urednik i co-autor, magazin za Rome na engleskom i romskom jeziku, Roma Community and Advocacy Centre Toronto, Kanada, 1998-2000.

• Canadian Romani Pearls, (Kanadski romski biseri), urednik i co-autor na romskom i engleskom jeziku, Roma Community and Advocacy Centre, Toronto, Kanada, 1999.

• Ilmihal, početnica – islamska religija, prijevod sa srpskohrvatskog na romski jezik, El-Kalem, Sarajevo, Bosna i Hercegovina, 1995.

• Scenario – dva dokumentarna TV filma “Karankoči-Koči” i „Romi danas“ 

Ugovori koji predviđaju plasman 700 000 tona koksa za potrebe željezara US Steel u Smederevu i Dolvi i Indiji, dostižu ukupan iznos od 320 milijuna dolara. Također, potpisani su i ugovori o nabavi 1,1 milijun tona visokokvalitetnih ugljena iz Australije, SAD-a i Kolumbije potrebnih da zadovolje proizvodnju u idućoj godini dana.

- Ovi ugovori su rezultat našeg dugotrajnog i predanog rada na održavanju kvalitete poslovanja, bez obzira na recesiju koja je pogodila kompletnu industriju željeza, a s njom i proizvodnju koksa. Uspjeli smo zadržati sve radnike, održati proizvodnju, a u vrijeme kada su svi gasili tvornice mi smo tragali i za najmanjim ugovorom bilo gdje u svijetu. Izvozili smo u Iran i Indiju, da bismo dočekali da danas, kao potvrđeno kvalitetan proizvođač koksa, možemo računati na godišnje ugovore koji podrazumijevaju kompletnu proizvodnju koksa. Ovim ugovorima konačno otvaramo vrata proširenju proizvodnje i pokretanju Četvrte koksne baterije, kako bismo udvostručili proizvodnju. Mi smo to u mogućnosti da učinimo, a tome je potvrda i priznanje za odličnost kvalitete u okviru TPM metodologije poslovanja koje smo dobili u Japanu. Sada pozivamo domaće vlasti da podrže naše napore u želji za ubrzanim razvojem i pobjeđivanju recesije - kazao je nakon potpisivanja ugovora generalni direktor kompanije GIKIL Guntapali Jaganadham.

Prema njegovim riječima, pokretanje Četvrte koksne baterije osiguralo bi pored stopostotnog povećanja proizvodnje i izvoza, do novih zapošljavanja i većih mogućnosti da se anuliraju teške posljedice koje je ekonomska kriza ostavila. GIKIL u procesu proizvodnje, održavanja tvornice i transportu proizvoda angažira i pedesetak bosanskohercegovačkih kompanija kojima su ključni poslovi vezani upravo za rad GIKIL-ove koksare.

U menadžmentu GIKIL-a najavili su da će nakon Strategije izlaska iz krize, koju su podržale Vlada Federacije BiH i Vlada Tuzlanskog kantona, pristupiti provođenju Strategije stabilizacije kompanije i eliminiranja posljedice recesije.
Na rješavanju ovih problema pomoć i podrška državnih institucija, bit će važan faktor, tako da su pozvali resorne ministre i premijere da na primjeru GIKIL-a pokušavaju iznalaziti rješenja za brojne BH kompanije, koje su usljed recesije došle na rub opstanka, ali i da pomognu koksarima iz GIKIL-a da nastave putem uspjeha i pobjeda.

(FENA)

Ovaj skup su okviru kampanje "16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama" organizirali Agencija za ravnopravnost spolova BiH, te gender centri Federacije BiH i RS-a da bi se iskazala odlučnost predstavnika vlasti da prihvate obaveze na rješavanju problema nasilja nad ženama.

Na konferenciji je istaknuto da se nasilje u porodici konstantno dešava, ali je i ocijenjeno da žrtve sve više stiču povjerenje u institucije i češće prijavljuju nasilje.

U 98 posto slučajeva žrtve nasilja u porodici su žene i djevojčice, a u dva posto su to muškarci i dječaci. Najčešći oblici nasilja su fizičko, psihično, seksualno i ekonomsko nasilje.

-Moramo postati društveno odgovorni kako bi žrtva stekla povjerenje u institucije i društvo i prijavila nasilje, kazala je predstavnica Gender centra RS-a Dijana Tepšić.

Ona navodi da je u RS-u od 2005. do 2008. bilo 10.438 žrtava nasilja te da su se tokom devet mjeseci ove godine na Sos Liniju za pomoć žrtvama nasilja prijavile 1.582 žrtve.

Direktorica Gender centra FBiH Ana Vuković napomenula je da nisu samo gender institucionalni mehanizmi, porodice ili škole odgovorni za ovaj problem, nego cijelo društvo.

Navela je da je u parlamentarnoj proceduri u FBiH novi zakon o zaštiti od nasilja u porodici kojim ćemo na mnogo bolji način regulirati pitanje zaštite žrtava, pitanje osoba koje vrše nasilja te rad sigurnih kuća.

Najavila je da će gender centri u BiH zajedno s Agencijom za ravnopravnost spolova u BiH napraviti jednu zajedničku metodologiju u vezi s problemom nasilja nad ženama i nasilja u porodici.

Na SOS telefon za pomoć žrtvama nasilja za područje FBiH u ovoj godini su se prijavile 2.024 žrtve nasilja.

Podršku ovom skupu svojim učešćem su dali predstavnici Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH te vlasti FBiH i RS-a. Ukazali su na ulogu vlasti u podršci ženama žrtvama nasilja te naglasili značaj i ulogu muškaraca u borbi protiv nasilja nad ženama.

(FENA)

Hrvatska nam je povjesnica dala jedan broj neutemeljenih, teško provjerljivih te lažnih i nategnutih podataka o našoj veličini. Puno je misterija, tame i magle na hrvatskoj povijesti.

Kada se svojedobno hrvatski povjesničar Neven Budak drznuo posumnjati u velebnu krunidbu Tomislava za hrvatskog nam kralja u pustopoljini kod Duvna zagonetne 925. godine, kao podatak koji je zabetoniran u našoj domoljubnoj svijesti, inženjeri nacionalnih duša skrili su taj rad od nježnih ušiju hrvatskih učenika.

I Odjel za srednjovjekovnu povijest Hrvatskog instituta za povijest smatrao je svojom dužnošću prosvjedovati protiv podatka na internetskim stranicama Stalne misije Hrvatske pri UN-u u New Yorku kako dotični Tomislav nije prvi hrvatski kralj. Hrvatska povijest puna je mitskih sablasti i ideoloških interpretacija. Što smo mi sve u školama učili iz nacionalne povijesti, a za dosta toga se slobodno može reći da je bio konstrukt koji bi trebao potvrditi neupitnu povijesnu slavu i starost Hrvata, nakon čega bi nam ponosito tek trebala spuznuti suza radosnica preko časnog obraza.

Povijesna magla

Kao rijetko koja znanost povijest je podložna pretjerivanju, skrivanju i blago rečeno nevjerodostojnoj interpretaciji događaja, likova i pojava. Mnogo toga u školi smo učili kao povijesnu činjenicu koja se nije smjela dovoditi u pita-nje iz viših nacionalnih ili političkih interesa.

google_protectAndRun("ads_core.google_render_ad", google_handleError, google_render_ad); Ako je netko pokušao nešto drugačije prikazati, u najmanju je ruku bivao pribijan na stup nacionalnog srama ili proglašavan izdajnikom jer se posumnjalo u neku veličanstvenu pobjedu, koja zapravo to nije, ili genijalnu zamisao nekoga našeg predalekog vladara koji nam osim sumnjivih fragmenata, nekakvih slova na kamenu, nije ostavio puno pouzdanih podataka o svom postojanju.

Hrvatska povijest morala se ugurati i u šablone država i političkih tendencija u kojima smo dulje ili kraće vrijeme bivali. Hrvatska nam je zato povjesnica dala jedan broj neutemeljenih, teško provjerljivih te lažnih i nategnutih podataka o našoj veličini. Puno je misterija, tame i magle na hrvatskoj povijesti.

Stvaranje ‘dobrih’ Hrvata

No, problem možda ne bi bio toliki da se radi samo o dalekim vremenima zavijenima u zagonetnost zbivanja na hrvatskom kršnom kamenjaru, da se bajkovitost hrvatske povijesti nije proširila do današnjih dana.

- Pitanje je koliko su povjesničari spremni biti hrabri i otvoreni da ne dopuste da ih se iskorištava za podgrijavanje nacionalnih mitova, neovisno o reakcijama. Naravno da je povijest znanost koja interpretira, ali je ipak znanost. I učenje povijesti nema odgojnu funkciju, odnosno nije funkcija učenja povijesti u školama ta da se stvaraju ‘dobri’ Hrvati - kaže povjesničar Tvrtko Jakovina.

- Sve nacionalne povijesti slijede istu šprancu. Sve dijele nekoliko zajedničkih odrednica: trude se dokazati da nacija ima dugi i stabilni kontinuitet pa su tako sve redom stare odvajkada, vuku podrijetlo iz mračnih šuma i pustopoljina pradavnih vremena. Nacionalne povijesti polažu puno pažnje srednjem vijeku, kada se formiraju osnovne karakteristike nacije.

A svaki pristup proučavanju povijesti kao da piše o razvoju čovjeka, pa imamo različita vrednovanja povijesti: bolja i lošija razdoblja, uspone i padove, propasti i slavne povratke, što samo podcrtava da se radi o konstruktu - objašnjava nam povjesničar Stefan Berger, profesor na Sveučilištu Manchester i voditelj projekta “Prezentiranje prošlosti - Pisanje nacionalnih povijesti u Europi”.

Goli opstanak

Sve povijesti barataju kanonom nacionalnih heroja, koji kadšto taj epitet objektivno ne zaslužuju ili se u jednom trenutku slave, a možda im je herojstvo sumnjivo. Naravno, postoje i nacionalni neprijatelji, koji su za druge - heroji. Svima je važna rasprava o granicama, odnosno teritorijima. Raspravljaju o tome tko poseže pravo na njihovo iskonsko područje ili pak koliko je “njihova iskonskog teritorija” izvan matične zemlje.

Dakle, svi narodi imaju svoje guste šume i močvare, tragična polja i junačke gudure iz kojih su došli njihovi preci, svoje Tuge i Buge, Zvonimire, Tomislave i ine, a sasvim je sigurno da nismo jedina nacija s posebnom misijom ili ona koja bi bila nepravedno zakinuta. Može se reći da svaki narod zaslužuje povijest kakvu ima, ma koliko je ukrašavao, revidirao i mitologizirao. Hrvatska povijest prepuna je različitih interpretacija, ovisno o trenutačnim potrebama - od “vjekovne borbe za južnoslavensko ujedinjenje” do “tisućljetne borbe za nacionalnu samostalnost”.

Hrvati se bore uglavnom za goli opstanak od raznih izrabljivača, bilo ideoloških (nacisti, komunisti) ili pak osvajača (Srbi, Mlečani, Turci, Mađari, Austrijanci).

1. Dolazak Hrvata na more

U naše iskonske krajeve, na kojima su već obitavale razne civilizacije, narodi i države, dolaze prahrvati. Oni se u romantičnoj verziji slike Otona Ivekovića predstavljaju kao krotki vizionari koji su s brda zamišljeno zagledani u pučinu i tada još nebetoniziranu obalu, a ne onakvima kakvi su bili - prljavi i znojni koljači i osvajači koji su u rosnu zoru 614. godine sravnili sa zemljom jedan razvijeni grad poput Salone. U prvim redovima tih divljačkih hordi bili su i Slaveni, odnosno prahrvati. Tko im je bio vođa ni ne znamo, jer nema nikakvog pisanog traga. Nije ni čudno - bili su nepismeni. Hrvatska je historiografija taj prljavi posao rušenja i razaranja dobrohotno svalila na Avare, kojih je također bilo u toj hordi i čije karakteristike nisu bitno drugačije od starohrvatskih, ali ipak nisu sami razarali . Doduše, popljačkana Salona još se održala desetljećima prije nego što je sasvim propala, a Hrvati su polako osvajali svoja nova “vjekovno naša” ognjišta . Mi baštinimo njihova davna osvajanja ( jednostavno - tu živimo) i prihvaćamo ih jer su nam ti naši preci ostavili taj teritorij u amanet. Hvala im.

2. Ljudevit Posavski

Knez panonske Hrvatske od 810. do 823. godine, smatra se jednim od najvećih boraca za hrvatsku samostojnost i slobodu. Suprotstavljao se naletima Franaka tada vodeće europske kraljevine, ne želeći prihvatiti njihovu čizmu. Franci su, moćniji i brojniji, poduzeli čak šest ofenziva protiv drčnog Ljudevita i konačno ga 822. porazili (ili ovaj nije ni ulazio u zadnju bitku) i natjerali u bijeg. U ovoj povijesnoj priči dosta je loše prošao i knez primorske Hrvatske Borna, koji je potpisao pakt s Francima te je tako obilježen kao protuha i izdajnik. Za Ljudevita se vezuje i legenda da je nakon poraza pobjegao u Srbiju, odnosno među Srbe. Povjesničarka Nada Klaić dokazuje da je Ljudevit pobjegao u mjesto Srb (pa je zato došlo do zabune). No, golica teorija da je Ljudevit zbrisao među Srbe, gdje ga je tamošnji vladar, navodno kako i priliči, lijepo ugostio. Ipak, Ljudevit ubija tog vladara, misleći da će ga ovaj izdati Francima s kojima je bio u talu. Štoviše, preuzima vlast, ali su ga Srbi poslovično nezadovoljni hrvatskim vladarima prognali. Stiješnjen razvojem događaja, Ljudevit kasnije prihvaća vrhovnu vlast franačkog vladara, premda na kraju balade ipak bježi kod kneza Ljudemisla u Dalmaciju, ali jedne sparne noći 823., zlu ne trebalo, dokonča život nestašnog junaka Ljudevita. Saga o Ljudevitu vrlo je zgodna za sva razdoblja hrvatskih udruživanja i razdruživanja.

3. Krunidba kralja Tomislava na Duvanjskom polju

Ne postoje činjenični dokazi i artefakti koji bi potvrdili da se u maglovitom srednjovjekovlju - 925. godine - to stvarno i dogodilo. No, za Hrvate podatak je historijski, nacionalno i politički neupitan. Jedino što bi išlo u prilog tome jest činjenica da su samo Hrvati, pored onakve obale, vladali i krunili se u nekakvim vukojebinama sličnijima Tolkienovim zlosretnim carstvima. No, iako se ne može potvrditi da je Tomislav stvarno okrunjen te kada se i gdje to zbilo, ipak ga smatramo prvim hrvatskim kraljem. O tome govori i činjenica da su se njegovi nasljednici dosljedno nazivali kraljevima.

4. Kletva kralja Zvonimira

Kralja Zvonimira su prema legendi ubili poslovično nezadovoljni Hrvati u selu Kosovo kod Knina 1089. Ojađeni Zvonimir uvrijeđeno je prokleo Hrvate da će tisuću godina biti bez države. I stvarno, država propade, a Hrvati su samostalni postali tek nakon 900 godina, što je potaklo neke “povjesničare” da spomenu kako je Zvonimir zapravo prokleo nezahvalne Hrvate upravo na toliko godina! Legendu spominje Ljetopis popa Dukljanina iz 12. stoljeća koji je u 15. stoljeću preveden na hrvatski.

5. Petar Svačić i bitka na Gvozdu

Legenda o “narodnom kralju” Petru Svačiću (po najnovijim izvorima radi se o Snačiću), koji je u bitki s Mađarima 1097. godine na Gvozdu, danas njemu u čast Petrovoj gori, želio spriječiti propast hrvatske kraljevine. Petar je želio spriječiti neminovno stapanje hrvatskog kraljevstva u Ugarsku. Neosporno je da se bitka odvila u svibnju na propupalim obroncima Gvozda (ali se ne zna točno ), ali ne zna se s kakvom je vojskom raspolagao i u kojem je statusu Petar tamo bio. No, izginula je vojska, ali i sam kralj Petar. U školama je slavljen kao neprijeporni heroj koji je pokušao nemoguće, a posebno se naglašavala naknadno osmišljena odrednica - narodni kralj.

6. Bitka s Tatarima

Grobnička bitka 1242. godine, gdje su se prema neprovjerenim vijestima sukobili Hrvati s Tatarima, po svoj prilici nije se nikada ni zbila. Hrvati su naravno u toj virtualnoj povijesnoj bitki slavili. No, to nije smetalo Franji Tuđmanu da organizira velebnu proslavu u povodu godišnjice bitke koja se nije ni dogodila, što je ipak bolje nego kod Srba koji pak slave bitku koju su izgubili.

7. Matija Gubec i Seljačka buna zagorskih kmetova 1573.

Seljačka buna zagorskih kmetova rezultirala je mnoštvom mitova vezanih uz Gupca osobno,

a koji su se kasnije tumačili kao povijesne činjenice. Prema legendi koja se u školama predaje kao činjenica, seljačkog su vođu prvo malo mrcvarili užarenim kliještima, a kasnije ga oholo okrunili užarenom željeznom krunom. Da bi ga nakon te torture mađarski vlastelin Morencz Bahiczy bezočno još i raščetvorio! Brkati zagorski seljak ušao je u povijest, a ujedno je, navodno, povijesni lik s najvećim brojem ulica u Hrvatskoj. Glavni negativac cijele priče je feudalac Franjo Tahi. Uvriježilo se da je glavni uzrok Seljačke bune bilo zlokobno i nepristojno ponašanje te feudalne vucibatine, ali ipak su korijeni drugačiji i imaju u sebi prije svega ekonomske razloge. Priča se uklapala u kasnije antimađarske korijene hrvatskog otpora.

8. Urota zrinsko-frankopanska 1671.

Mnoštvo se legendi i priča stvorilo oko urote Zrinskih i Frankopana 1671., u kojima se ističe njihova hrabrost i mudrost te “stradanje za Hrvatsku”, a zapravo moramo priznati da se urota vodila vrlo loše i neorga-nizirano, amaterski, što pak potvrđuje njezin neosporno hrvatski karakter. Habsburgovci su htjeli neograničeno vladati te su nastojali u Hrvatskoj ukinuti bana i Sabor. Zrinski i Frankopan vucarali su se po Europi u potrazi za saveznicima . Bili su u Francuskoj, Poljskoj i Veneciji, ali nisu ozbiljno shvaćeni niti prihvaćeni. Tada čak pristaju na suradnju s Turcima, i to na način da bi Hrvatska bila u vazalnom odnosu, a Zrinski prihvaća da sultanu plaća i danak! No, uvjet je da on bude vladar s nasljednim pravom. Nakon toga logično je pitanje ima li u svakom zlu i nešto dobra.

Car Leopold I., koji je doznao za antidržavno vršljanje hrvatskog dvojca, zove ih u Beč 1670., tobože radi pomirenja. No, čim su stigli, dao ih je uhititi i zatočiti u zloglasnu kulu u Bečkome Novom Mjestu. Osuđeni su zbog urote i izdaje, i to odsijecanjem desne ruke i glave. To je 30. travnja i izvršeno. Osim toga, postoji još jedna legenda vezana uz zaplotnjački rad hrvatskog dvojca - oni su u ćeliji, suprotno legendama, navodno preklinjali za oprost, kako mrki carski dželat ne bi dekapitirao njihove plemenitaške glave. No, glave su im se ipak otkotrljale u nedokučiva bespuća hrvatske povijesnice.

9. Ilirski preporod 1830. - 1843.

To je općeprihvaćeni naziv za kulturni, nacionalni, društveni i politički pokret koji se u prvoj polovici 19. st. razvio u Hrvatskoj u ozračju narodnog preporoda. Današnja historiografija više ga voli nazivati Hrvatski narodni preporod, kako bi izbjegli komplicirana objašnjenja da je pokret nazvan Ilirskim (premda jest bio iskonsko hrvatski) jer je imao za cilj kulturno i političko jedinstvo “Ilira”, odnosno svih Južnih Slavena. Hrvatski ilirci su vjerovali da Južni Slaveni imaju jedinstveni jezik, pa su ga i zvali ilirskim. Tako su, recimo i bosanski jezik nazivali najmilozvučnijim ilirskim narječjem. No, Srbi i Slovenci nisu tada prihvatili te “ujediniteljske kulturno-političke” ideje iz Hrvatske. Obostrana nepovjerenja su, vidimo, tradicionalna, što ne treba uvijek biti loše. No, bez obzira na te ideale, Ilirski preporod nije bio projugo-slavenski u današnjem smislu riječi, kako se to u jednom periodu prenaglašavalo. Ne treba zanemariti i taj važan detalj, kao što bi to neki rado danas učinili. Kontekst je naravno bio drugačiji, a to se kod nas poslovično previđa. Bilo kako bilo, ideja “južnoslavenskog jedinstva” nastala je u krilu hrvatske inteligencije 19. stoljeća. To je bilo i razumljivo zbog miješanja raznih interesa na ovom našem malom prostoru - austro-mađarski pritisak s jedne, talijanska asimilatorska politika s druge te turska osvajanja s treće strane učinili su naše prilike prilično nelagodnima i opasnima te se stvorila preporodna ideja koja je nama Hrvatima pomogla da se nacionalno izgradimo te teritorijalno zaokružimo.

10. Radić: ‘Ne srljajte kao guske u magli’

Usklik vođe Hrvatske republikanske seljačke stranke Stjepana Radića u Saboru “Ne srljajte kao guske u magli”, u jeku žučne rasprave o ujedinjavanju sa Srbijom, često se spominje u smislu proročanskih riječi kojima je, poput spomenutog nesretnog uvredljivca Zvonimira, želio upozoriti Hrvate da ne ulaze u jugoslavensku zajednicu sa Srbima. Riječi su stvarno izrečene, ali tada nisu izazvale ni takav efekt niti je to tada tako shvaćeno. Taj Radićev, na kraju ipak proročanski, usklik tek se počeo rabiti kada je ujedinjenje u jednu državu pokazalo svoju pravu narav. Zapravo tusti Radić nije govorio protiv ujedinjenja, nego se protivio načinu na koji se ono izvodi. U Jugoslaviji se ta rečenica nije ni spominjala, a kasnije je dobila na gotovo kultnom značenju, premda ona sama po sebi, i da je stvarno izgovorena u kontekstu koji joj se sada pripisuje, ne mijenja na stvari. Odsrljali smo svoje.

(jutarnji list)

Omladinski program BHR1 u svom 91. izdanju, 28. septembra emitovao je radio dokument o jednoj od najoriginalnijih pojava na bh. muzičkoj sceni našeg vremena – Damiru Avdiću – Grahi, diplomcu hard-core škole, bosanskom psihu, umjetniku čija su osnovna sredstva izražaja riff i riječ.

Radio dokument o Damiru Avdiću razgoli državu, provocira dušu. Čudovišno vrijeme dalo je ovoj priči ljudski lik, lik usamljenog jahača kroz pustinju naše savjesti, riječi su kojima je najavljivana ova emisija.

Riff & Riječ je naziv radio dokumenta autorice Koraljke Kurcenberger u kojem pored Damira, učestvuju i Faruk Šehić, Selvedin Avdić, Husein Oručević i Edo Maajka, kao komentatori Damirovog lika i djela.

Posluštajte cijelu emisiju.  

Riff&riječ prvi dio.

(zurnal.info)

Munib Ušanović, sekretar Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine, osuđen danas na pet godina zatvora zbog utaje poreza i zloupotrebe položaja, pisao je Izvršnom odboru Saveza, FIFA-i i medijima i Sud BiH optužio za donošenje presude zbog velikih sudskih troškova te zamolio svoje nadležne da ništa ne prejudiciraju, vjerovatno misleći na otkaz koji se u ovakvim slučajevima podrazumijeva. Pismo prenosimo u cjelosti.

PREDMET: Informacija o presudi po osnovu utaje poreza i zloupotrebe položaja

Poštovani,

Nažalost, danas je donešena Odluka na Sudu BiH o kažnjavanju po pet godina meni i Kureš Miodragu radi navodne utaje poreza i zloupotrebe položaja.
I ovom prilikom vas uvjeravam da nismo utajili niti prisvojili ni jednu konvertibilnu marku.
Iz obrazloženja presude se veoma kontradiktorno oslobađamo optužnice po osnovu nekih poreza, a po istom osnovu se optužujemo za druge poreze.

Također, oslobođeni smo za isplate premija po osnovu tri spiska, koja smo našli slučajno, a osuđeni za jedan spisak od 91.000 KM, koji nismo našli, iako su svi igrači potvrdili da su te pare primili, a nama se spočitava da smo ih prisvojili. Isto to se odnosi na još nekoliko isplata za troškove okupljanja i licenciranja trenera, jer su ti spiskovi izgubljeni, a svjedoci Talović, Katalinski, Jaha i ostali su potvrdili da su te isplate izvršene.

Nadalje, inspektori SIPA-e izuzimaju uz izdavanje potvrdu tri dokumenta o isplati oko Eura 50.000 sa prilozima. U postupku svjedoka odbrane isti su objasnili šta se podrazumijeva sa prilozima ističući da su bili svi prilozi koji pravdaju ove isplate. Međutim, Sud i ovo stavlja na teret optuženih kao da nema dokaza o isplati, a dokumentacija je vejrovatno izgubljena u Tužilaštvu.
Sve u svemu moja je pretpostavka da je Sud odlučivao kompromisno, pokušavajući opravdati ogromne troškove koji su nastali pokretanjem postupka od strane Tužilaštva.

I, na kraju, kao što vam je poznato, svake godine su Komisija za finansije, Izvršni odbor i Skupština usvojili skoro jednoglasno Izvještaj o radu, Finansijski izvještaj, Revizorski izvještaj, Budžet i sl., tako da nikada nismo ništa utajili, niti pronevjerili.

Uvjeravam vas da će u krajnjoj istanci biti čist i Savez i mi, te vas molim da u interesu Saveza ništa ne prejudiciramo.

S poštovanjem,

Munib Ušanović

(zurnal.info)

Neki će reći konačno: Generalni sekretar Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine Munib Ušanović i sekretar za finansije i marketing Miodrag Kureš proglašeni su krivima po tačkama optužnice za produženo krivično djelo porezne utaje i produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja te su osuđeni na po pet godina zatvora. Neki će reći pravna država, neki će reći da je Munib Ušanović žrtveno janje, nekome je drago, a nekome ga je i žao.

Elvira Bolića smo iznenadili sa ovom viješću u Istanbulu: “Ne znam zaista šta bih rekao. Ja sam bio i jedan od svjedoka na tom suđenju. I ova presuda znači da se konačno moraju mijenjati stvari iz korijena. Ne može se samo selektor promijeniti pa očekivati uspjeh. Nama ova velika prvestva prolaze, ali se stvari u Savezu ne mijenjaju. Ali ja opet u suštini mislim da je Munib Ušanović žrtveno janje rukovodilaca u Savezu, a zna se ko su oni.” On je također naglasio da presuda pokazuje zapravo o kakvom Savezu se radi.

Sergej Bararez nije bio raspoložen za razgovor, te nam je rekao da “nije lijepo kada čovjek završi u zatvoru.”
-Trenutno ne mogu komentarisat taj slučaj. Možda za dan-dva kada se sve smiri - rekao je Barbarez.

Selektor nogometne reprezentacije BiH Miroslav Ćiro Blažević je šokiran presudom:
“Ja vam ne mogu opisat koliko sam žalostan. Ne mogu da vjerujem”, riječi su selektora Blaževića. Na pitanje da li će nakon svega što se dešavalo u i okolo reprezentacije i ove presude ostati selektor kratko je odgovorio: “Ne znam, sine, ja trenutno ništa ne znam. Ne mogu ti opisati bol”, kaže Ćiro kojem je ovo poslije Hamdije Abdića Tigra, drugi prijatelj iz NSBiH koji je zbog novčanih malverzacija osuđen na zatvorsku kaznu.

Nizar Al-Tinawi, jedan od vođa BH Fanaticosa je prezadovoljan nepravomoćnom presudom, i smatra da će pravosnažna biti još veća. On je rekao da je konačno bilo vrijeme da ljudi iz Saveza počinju završavati iza rešetaka.
“Tamo im je mjesto. Ne mogu se ni pobrojati njihovi lopovluci. I moram priznati da sam ushićen, i nadam se na to neće stati na Munibu Ušanoviću”, smatra Al-Tinawi.

Zvjezdan Misimović (sa igračima Wolfsburga upravo sletio u Moskvu gdje u srijedu igraju utakmicu Lige Prvaka protiv CSKA)

- Moram priznati da sam malo u šoku. Toliko smo godinama bili zajedno i sarađivali. Iskreno, ne znam detalje svega toga ali mogu reći da mi je žao. Sad kad sam rekao tu informaciju svojim saigračima u Wolfsburgu, smijali su mi se. Oni ne mogu vjerovati da se takve stvari dešavaju. Vjerovatno ovo nije jedina stvar koja je izašla na vidjelo. Možda je ovo prilika da okrenemo list i krenemo ispočetka. Kod nas je uvijek naopako. Cijeli svijet na jednu stranu, mi kontra.

Blaž Slišković (u jednom periodu selektor nogometne reprezentacije BiH. Inače, od nas saznao za vijest)

- Čega bola?! - bila je prva reakcija Sliškovića kada smo mu rekli da su Ušanović i Kureš osuđeni na pet godina zatvora: Iznenađenje, ogromno. Negativno, naravno. Nemam loše mišljenje o Ušanoviću i Kurešu. Po onome što su mi oni govorili, nisam nikako mogao zamisliti da bi se ovakva presuda mogla donijeti. I mene je policija ispitivala o ovom slučaju. Ono što ja mogu reći jeste da unutar reprezentacije nije bilo nikakvih malverzacija. Sve je bilo korektno. Ako je bila dogovorena premija, ona je na vrijeme i isplaćena. Nije bilo duplih premija, nije bilo bjanko potpisa. Još ću vam nešto reći - Munib Ušanović i Miodrag Kureš jesu najodgovorniji ljudi kada su u pitanju finansije ali, ako su dokazane malverzacija, onda ne bi samo njih dvojica trebala završiti u zatvoru. Mislim da bi se tamo trebali naći i čelnici Saveza, od njegovog osnutka pa do danas. Munib Ušanović ne bi donio nikakvu odluku koja bi njemu mogla štetiti, da nije imao dopuštenje ljudi koji su bili iznad njega.

Priča Centra za istraživačko novinarstvo od 26. decembra prošle godine detaljno objašnjava za što su Ušanović i Kureš tada bili optuženi a danas za sve te stvari osuđeni na robiju.

Nogometni/Fudbalski savez Bosne i Hercegovine (BiH) našao se na udaru kritika zbog ogromnih poreskih dugovanja, finansijskih malverzacija, ne privlačenja i zadržavanja talentovanih igrača, i ne poduzimanju mjera u cilju jačanja i razvoja premijerligaških klubova.

Zbog neplaćanja poreza i doprinosa u iznosu od preko 2,2 miliona KM i manjka gotovine u blagajni, Munib Ušanović, generalni sekretar Saveza i Miodrag Kureš, sekretar za finansije optuženi su za krivično djelo utaje poreza i zloupotrebu položaja ili ovlaštenja. Suđenje je u toku.

U međuvremenu, imovina Saveza je stavljena pod hipoteku, a sa Poreznom upravom Federacije BiH (FBiH) je potpisan sporazum o reprogramiranju duga. Prema tom sporazumu Savez se obavezao da će platiti više od 3 miliona KM – ili će izgubiti svu svoju imovinu. Potpisivanje sporazuma je potvrdila i Porezna uprava.

Kritičari Savezu zamjeraju i to što dopušta da u njegovom vrhu budu i oni kojima nije strano sukobljavanje sa zakonom.

(…)

Sudski procesi protiv Ušanovića, Kureša i Sujelmanija još uvijek nisu okončan i oni nastavljaju obavljati svoje funkcije u Savezu. Abdić je osuđen je na kaznu zatvora od dvije godine, ali ostaje na slobodi podnošenjem molbi za odlaganje izvršenja kazne. Još uvijek je član Izvršnog odbora Saveza, mada je internim pravilnikom zabranjeno angažovanje osoba osuđenih za teža krivična djela. Abdić kaže da "nije upoznat" sa pravilima, te da ne namjerava podnijeti ostavku....

Izvještaj sudskog vještaka i na njemu utemeljena optužnica, napisana na 94 stranice, protiv Ušanovića i Kureša sadrže navode o manjku gotovine i neurednoj knjigovodstvenoj evidenciji Saveza. U njima se također navodi da je Savez, u periodu od 1. januara 2001. do 30. septembra 2006. godine izbjegao plaćanje različitih poreza i doprinosa, i tako oštetio budžete Federacije BiH (FBiH) i BiH.

Novac koji Savez duguje po osnovu neplaćenih poreza i doprinosa, poput doprinosa za zdravstvo i penzijsko-invalidsko osiguranje, nisu jedine nepravilnosti koje se stavljaju na teret Ušanoviću i Kurešu. U optužnici se navodi da je dvojac, u periodu od aprila 2001. do februara 2005. godine, iz blagajne Saveza, bez vjerodostojnog osnova i dokumentacije, podigao i prisvojio gotovinska sredstva u iznosu blizu 450.000 KM. Dio tog novca je isplaćivan je tadašnjem selektoru reprezentacije, drugim zvaničnicima, uposlenicima Saveza i igračima.

U izvještaju sudskog vještaka se navodi da je Ušanoviću 2001. godine odobren beskamatni kredit u iznosu od 30.000 KM. Ušanović je vlasnik trospratnice u sarajevskom naselju Bjelave.

Kritičari, uključujući i članove navijačkih skupina, žale se da je među čelnicima Saveza suviše onih u sukobu sa zakonom.

(…)

Nema javne odgovornosti

Iako je Savez registrovan kao udruženje građana, te se kao takav smatra javnom organizacijom, njegovi čelnici tvrde da nema odgovornosti da polaže račune javnosti.

U izvještaju sudskog vještaka i optužnici protiv Ušanovića i Kureša se navodi da je savez u periodu između 2001. i 2005. godine ostvario oporezivi prihod koji se kretao između 263.766 KM i 912.047 KM godišnje. U prosjeku je godišnje ostvarivao 660.650 KM oporezivog prihoda. U tom periodu Savez je izbjegao plaćanje poreza u iznosu 306.477 KM. Nakon što je mjesecima izbjegavao intervju sa novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva, Ušanović je konačno priznao neplaćanje poreza.

Međutim, iznos duga za doprinose je puno veći. U optužnici se navodi da Savez nije uplaćivao doprinose za zaposlene u periodu od 2001. godine do kraja septembra 2006. Savez u tom periodu nije uplatio preko 950.000 KM na ime doprinosa, uključujući i preko 617.000 KM na ime penzijsko-invalidskog osiguranja, te blizu 288.000 na ime doprinosa za zdravstvo.

Stalni sudski vještak za financije, Kerima Prašljivić, u izvještaju navodi da su odgovorni ljudi u Savezu bili nekooperativni, te da joj je bio onemogućen pristup kompletnoj dokumentaciji. Nije pristala na duži intervju, sa obrazloženjem da se u izvještaju nalazi svi njeni zaključci. Ipak je rekla da u svojoj preko 20 godina dugoj karijeri nije vidjela neurednije vođenje financija.

Pozivajući se na Zakon o slobodi pristupa informacijama, novinari CIN-a su od Saveza zatražili dodatne podatke, uključujući i izvještaje o finansijskom poslovanju u posljednjih nekoliko godina. Savez još nije odgovorio na ovaj zahtjev.

Na pitanje kada ćemo dobiti dokumentaciju, Ušanović je u junu rekao da Savez nema nikakvu obavezu da dokumentaciju proslijedi. Novinare je upitao da li bi oni njemu dostavili te izvještaje. Nedavno je na isto pitanje odgovorio da se u izvještajima nalaze plate i mnoge druge stvari koje nisu javne.

Izvještaji o finansijskom poslovanju je važan jer se iz njega može vidjeti da li je Savez promijenio praksu zbog koje je toliko kritikovan na sudu, dakle, primjera radi, da li se troškovi ispravno evidentiraju, te da li se isplaćuju doprinosi.

(…)

Suđenje Munibu Ušanoviću i Miodragu Kureši je još u toku, mada je Savez sa Poreskom upravom FBiH nedavno potpisao sporazum o reprogramiranju poreskih dugovanja, prema kojem će čitav dug Saveza biti otplaćen u narednih pet godina.

Ušanović se ponovno bio prijavio na poziciju generalnog sekretara.

Poreska uprava je potvrdila sporazum prema kojem će Savez otplatiti dug u 60 rata. U slučaju neplaćanja, Uprava će aktivirati hipoteku na imovinu, te će Savez izgubiti zgradu u ulici Fehadija u kojoj se nalazi njegovo sjedište.

(zurnal.info)