U Smijuradi možete naći sve ono po čemu je Štulić bio poznat (britak, širokog duha, oštar, lajav, inteligentan i težak tip) ali i puno više od toga. Pisana je sa merom. Nema čak toliko ni poznate egoistične manijakalnosti koja mu je često pripisivana, nekad s razlogom, a još češće bez

I bi, dakle, trodnevna promocija Štulićevih izabranih dela u klubu Ilegala knjižare Plato. Da li je bilo iznad očekivanja? Može se reći, barem za prvo veče, kojem sam prisustvovao. Za jednu promociju (knjiga) bilo je iznad očekivanja i to po nekoliko osnova. Najpre, broj prisutnih. Izveštaji govore o nekoliko stotina, dok sam gotovo siguran da je tih nekoliko zapravo između osam i deset, dakle skoro hiljadu ljudi. Nešto takvo nismo imali prilike da vidimo, a da razlog okupljanja bude knjiga, u konkretnom slučaju četrnaest. Crveni tepih na filozofskom platou, izložba duž tepiha, reflektori, brojne kamere i neizbežne skockane promoterke, pa čak i plesne tačke sa bakljama, kao i koncert tribute benda, bile su tu da uveličaju događaj.

TKO ĆE GA ZNATI

Televizija Studio B prenosila je uživo sve što se događalo. Možda je nekoliko desetina ljudi (što mlađih, što slabije informisanih), shodno nazivu performansa A gde je Štulić? U ilegali, moglo i pomisliti da će videti Štulića uživo, to se nije dogodilo. Štulić je, u skladu sa stavom da je poruka najvažnija, očekivano izostao sa promocije, što i nije toliko loše, jer bi svojim prisustvom skrenuo pažnju sa sopstvenih knjiga. Ili pak ne bi. (T)Ko će ga znati.

Nikada promocija knjiga u Beogradu nije izgledala kao prošle srede, to jeste neporeciva činjenica, no daleko od toga da je bez zamerki. O govornicima na prvoj večeri utisci su šaroliki. Branislav Lečić bio je potpuno nepripremljen, zamuckivao je čitajući, a čitao je po par stranica iz nekoliko Štulićevih knjiga, patetičan, rečju loš. Za razliku od njega, Moma Rajin je bio odmeren, jasan, bez trunke patetike, dok je Rambo sa bine Štulića okarakterisao kao poluboga, uz odobravanje i smeh većine prisutnih. Gojković, vlasnik Platobooksa, bio je zadovoljan (prodajom verovatno), kako se u prolazu moglo čuti. Prikazano je nešto što je nazvano dokumentarnim filmom o Štuliću, no rađeno traljavo i na brzinu, poskidano sa interneta, bez nekog naročitog smisla. Poznavajući materijale koji su korišćeni, može se reći da je to moglo biti daleko interesantnije, no dobro. Do sledeće prilike.

Knjige se, na izričit Štulićev zahtev, mogu kupiti samo u kompletu - dakle, svih četrnaest ili ništa. Što zvuči sasvim logično i ne iznenađuje poznavaoce lika i dela dotičnog umetnika. Slične zahteve imao je na početku svog revolucionarnog rada (Bele), kada bi postojala opasnost da neka pesma bude skinuta sa ploče uoči njenog štampanja, uslov je bio isti. Ili će ići sve numere, ili ploče neće ni biti. Dakle, uz autobiografiju, i knigu novinskih tekstova o Azri i njegovoj ekselenciji, kao i knjigu svojih pjevanih pjesama, Štulić nam daje i deset knjiga antičke književnosti u svom prevodu, mada bi u pojedinim slučajevima reč prepev bila prikladnija. Kako izdavač poručuje sa poleđine svake od četrnaest knjiga, glavno nastojanje je da se ta dela, neka ponovo neka po prvi put, pročitaju, protumače i razumeju na pravi način, oslobođena svih dosadašnjih akademskih kočnica. Ili, kako podseća sam Štulić na stranicama autobiografije - Dobro prevođenje je više stvaranje novoga, ali pod uslovom da nije gore od izvornoga.

Pre nego što (eventualno) krenete u iščitavanje ovih antičkih dela, što negde i jeste Štulićev cilj, dobro bi bilo da pročitate Smijurijadu – pa zatim nastavite dalje.

Autobiografiju je nazvao Smijurijada, držeći se, između ostalog, i starog pravila da je dobro ime pola uspeha. A latinska izreka Nomen est omen sasvim stoji i u slučaju ovog teksta. Svojom Smijurijadom, dakle, Štulić će vas pre svega zabaviti. Postojala je doza skepticizma, verovatno zbog pojedinih delova Smijurije u mjerama (objavljene pre pet godina za Vreme), koja je zapravo bila neka vrsta najave za ovo četrnaestoknjižje, i u kojoj je bilo od svega pomalo.

U Smijuradi možete naći sve ono po čemu je Štulić bio poznat (britak, širokog duha, oštar, lajav, inteligentan i težak tip) ali i puno više od toga. Pisana je sa merom. Nema čak toliko ni poznate egoistične manijakalnosti koja mu je često pripisivana, nekad s razlogom, a još češće bez. Ili preterivanja raznih vrsta koje je potezao kad bi mu odgovaralo, nekad iz čiste dosade ili pak šale.

Džonijev ego ovom knjigom sveden je na meru, tako da se ne morate brinuti. U dokumentarcu “Kad Miki kaže da se boji” njegov dvorski fotograf, izvesni Kelčec, zaključio je da je Štulić uvek bio zabavljač. To se potvrdilo i ovom prilikom.

Smijurijadom Štulić pre svega zabavlja, a ispod poveće količine duhovitosti možete naći štošta drugo. I pouke, sećanja, ruganja, šale, citiranja, adekvatna i manje adekvatna poređenja antičkih sa tužnim vremenom u kome živimo, ima tu i autoironije, čak više nego ikad ranije, lucidnih opažanja i još lucidnijih zaključaka... sve povezano sa poprilično uspeha, bez velikih skokova. Zrele godine u kojima je autor sada možda su pridonele tome, mada Štulić je uvek Štulić. Uostalom, od prvih intervjua proglasili su ga veštim sa rečima, ostalo je povijest, što bi se reklo.

Posvećenicima i zaljubljenicima u Džonijev lik i delo, ova knjiga može biti i zanimljivija nego prosečnom čitaocu, naime Štulić opovrgava ili potvrđuje pojedine čuvene epizode iz sopstvenog života i karijere.

Osvrnuo se i na biografije i dokumentarne filmove koji su se shodno mitu o njemu, pojavljivale poslednje decenije.

U Smijurijadi ima najrazličitijih sećanja i komentara i bezbroj ličnosti koji se pominju na ovaj ili onaj način. Od Aleksandra Makedonskog, Bitlsa, Džajića, Bregovića, Tita, Homera, Esme Redžepove, Konfučija, Crnjanskog, Bizmarka, Staljina, Krleže, Periklea, Pankrta - pa do portala Pere Lukovića.

I nije nimalo haotično, kako bi se po ovom nabrajanju moglo možda zaključiti.

OBDUKCIJA GRUPE FILM

Prema kolegama, posebno onim netalentovanim, a scena nam je obilovala upravo takvim likovima, Štulić je i dalje bez dlake na jeziku, mada sada sa nešto manje strasti i ogorčenja, nego što je to ranije imao običaj po intervjuima.

Tako je Prljavom Kazalištu postavio dijagnozu, (uz napomenu da lečenje neće dati rezultate) utvrdivši da se radi o teškoj i opakoj bolesti zvanoj pubertetska umjetnička impotencija. Dok za obdukciju grupe Film preporučljivo umesto njihovih trupala koristiti njihove ploče na kojima je primećena akutna upala muzičkih intermeca između strofa u kojima se ništa ne događa. Još su slikovitiji opisi i aluzije na Boru Đorđevića i slične. O Bregoviću da i ne govorimo. Njemu Štulić priznaje tiraže i ništa drugo. Uz opasku da je karijeru napravio na mnogo smeća, te da se shodno prezimenu, Bregović slušao na planinama (Hajdemo u planine) dok se niže, u gradovima, slušala Azra.

Da ima zanimljivih tvrdnji koje bi većini delovale kao puko razmetanje, ima. Što ne znači da nisu istinite. Tako je recimo Šerbedžija od Štulića pokupio ona čuvena recitovanja na pločama, pa ga je od tada krenulo. Ili kako se zbog Džonija kompletan gitaristički kor na domaćoj sceni sa Gibsona prešao na Fendera, i u tom stilu. Ništa novo, neko će reći, međutim tako je samo na prvi pogled.

Pročitajte autobiografiju najvećeg mistika domaće rok scene, radi se o čoveku koji zaista nije kalkulisao ni sa čim, smatravši da je poruka najvažnija. Svoju karijeru rukovodio je tim načelom. I pritom se nije folirao. Da jeste, rastegao bi onolike ploče na petnaest godina, a ne bih objavio u manje od godinu i po dana, recimo. Da jeste, ne bi bio čovek bez dokumenata, bez prijatelja, bez države. Da se jeste folirao, danas bi bio bogat čovek. Lični primer je često najjača poruka.

Čitajte Smijurijadu. Za početak.

(preneseno sa prijateljskog sajta e-novine)

04.30: Kako je krasan moj novi život žene, majke, porodilje. Toliko je divan da hoću da se ubijem dnevno bar 5 puta. Pepeljuga je za mene početnica. I to trapava.

Prvo i prvo, dan mi počinje u pola 5. Molim Vas lijepo zar je to humano? U pola pet ona hoće da jede. Dok najdraži blaženo hrče ja čumim na krevetu golih sisa i ljuljam li ljuljam medenu i mislim si hoću li se ja ikad u životu naspavati, šta sam Bogu skrivila... Onda me uhvati griža savjest pa kakva sam ja to majka nemajka, o čemu ja to mislim umjesto da se zahvaljujem svaki minut na ovom daru..., što je samo uvertira za razmišljanja o smislu životu i kad smo posljednji put imali seks. To je dovoljno da me drži budnom do pola 7.

06.30: Ustajem da se uhavizam pred posao. Što jest jest dočeka me kafa i odvratni zdravi frape. Ali evo već 6 mjeseci ja ne uspijevam da popijem taj frape ili tu šugavu kafu do kraja. Kako i bi kad trebam: mačka nahraniti istresti pijesak pripremiti šta obući na posao, šta će ona obući kad se probudi, oprati strateška mjesta, pripremiti sve njene dnevne obroke a ima ih 50 jer ako to ostavim nanama i dedama zatećiću je sa ćevapom, poigrati se s mačkom jer je i on živo biće, posvađati se s najdražim jer mi je ostavio gomilu suđa, odgovoriti na 28 paničnih poziva najbližih koji žele znati kako je medena preživjela noć sa ovako neodgovornim roditeljima sklonim hazardnom životu i tako sve do pola 8 kad se ona budi.

07.30: Tek počinje pravi teferič. Idemo se oprati, presvući, pročistiti nos, platiti globu zbog uznemiravanja komšija koji ne mogu podnijeti te decibele koji prate svako odčepljavanje nosa, potom ponovno presvlačenje jer joj je najdraže piškiti po čistom, zatim brzo brzo dati doručak, spasiti mačka od čupanja repa, obući sebe, presvući sebe jer me je zagrlila i obrisala sve sline po novoj majici, potom spakovati njene stvari za „nana servis,“ vratiti se s ulaznih vrata jer sam obukla džemper naopako, shvatiti da sam krenula neopranih zuba, navući jednom cipelice, navući drugi put cipelice, navući treći put cipelice, potom auto, pozdrav pred naninim vratima i punom brzinom na posao da se odmorim kao čovjek

09.00: Grabim kafu palim računar i mislim si ha, konačno malo mira. Ali vraga.

Od 9 do pet još je gore, odmora ni za lijeka. Čini mi se da bih lakše preživjela odlazak u Dom zdravlja u sezoni gripa nego ovo odvajanje. Jer svakih 5 minuta me oblijevaju smrtni strahovi. Šta se s njom dešava? Šta li joj rade? Zovem svakih pola sata. Izmišljam razloge zbog kojih se želim čuti s roditeljima s kojima nemam šta pričati zadnjih 35 godina. Mislim oni su roditelji samim tim po defoltu neadekvatni za razne priče osim one koje me izbacuju iz cipela. Ma znate ih svi vi kojima djecu čuvaju nane i dede: dobar dan dobar dan kako ste, dobro smo što stalno zoveš sve je u redu nego reci kako je na poslu? Ja budala povjerujem da oni to stvarno misle i počnem e baš nam se ovih dana zakuhalo i tu nastane prvi prekid jeste jeste da vidiš šta je dijete ručkalo kako smo fino spavali zlato moje izvini nešto si pričala nastavi. Khhhhmm nešto nam se zakuhalo imamo projekat ....drugi prekid jesam li ti ispričala kako je dijete ručkalo i kako je fino spavala samo si je nešto lagano obukla bogami će ti se nahladiti moja komšinica iz stare kuće uvijek je govorila da treba djeci obući kapu i po kući...I tu ja već gubim.

Ali džaba ja opet za pola sata okrećem broj telefona mojih krvnika i pitam a jel kako je mala jel fino spavala.

05.00 PP: Trčim ko bez duše da objesim mlinski kamen oko vrata i sve klikčem od dragosti jer me je kamen prepoznao i zagrlio i vičem ti si život moj, što nije stilska figura već činjenično stanje. Nema drugog života osim onog što vidim ispod njenih trepavica. Idemo kući da se zagrlimo i uživamo kao one ispunjene porodice iz američkih filmova ali to ne može jer ide presvlačenje ručkanje čišćenje nosića brisanje suza oblačenje za šetnju pripremanje večere pranje i presvlačenje poslije večere ljubljenje i uspavljivanje i dok se okreneš već je

09.00 U: Kad krenem prema daljinskom napipam nečiju ruku i shvatim da je i najdraži tu, ma naravno ovo je i njegova kuća samo ga rijetko viđam jer ne dižem glavu iz pelena...

I tu krenu suze. Šta je, jesam ikad rekla da sam dostojanstvena?

10.00 U: Krene naš razgovor o životu, smislu istog, potežemo pitanja čemu život kao takav i ponosni na to kako održavamo našu vezu zagrljeni zaspemo u deset i pet, u nadi da se nećemo vidjeti sve do narednog jutra, pola 5 tačno.

Baš jedan šarolik ispunjen život, zar ne? Ko je mogao znati da će mi u 35 godini život ovisiti o broju mokrih pelena? A jesam li vam već pričala kako je divno jela i koliko je spaval? To je jedno divno dijete, nije što je moje ali...

(zurnal.info)

Više je nego izvjesno da slovenački CPM neće uspjeti da obezbjedi da dostavi finansijsku garanciju od 300 miliona evra kako bi stekli uslove da izgrade 72 kilometra autoputa od Banjaluke do Doboja, baš kao što je jasno ida Vlada RS nikada ozbiljno nije računala kako će mariborska firma graditi ovu dionicu puta

Mariborska firma CPM treba do 29. oktobra Vladi Republike Srpske (RS) da dostavi finansijsku garanciju od 300 miliona evra ako još namjerava da gradi 72 kilometra autoputa od Banjaluke do Doboja. Više je nego izvjesno da CPM neće uspjeti da obezbjedi kredite kod slovenačkih banaka, baš kao što je jasno da Vlada RS nikada ozbiljno nije računala da će mariborska firma graditi ovu dionicu puta.

PLATILI PARCELE KUPILI MIR

Potpisivanje koncesionog ugovora sa CPM i oživljavanje priče o izgradnji puta Banja Luka - Doboj bila je najobičnija predziborna prevara premijera RS Milorada Dodika, nakon što se više nije moglo sakriti da je posao sa “Štrabagom” propao i da od pompezno najavljivanje izgradnje mreže autoputeva nije ostalo ništa. Zaparavo, ostale su milionske štete po budžet RS, pride 200 hiljada evra duga koji Vlada RS austrijskoj kompaniji mora isplatiti na ime štete zbog raskidanja koncesionog ugovora. Sapunica o navodnoj izgradnji savremenog autoputa Banjaluka-Doboj bila je potrebna vlastodršcima kako bi pred izbore isplatili dodatnih 35 miliona za eksproprijaciju zemljišta i tako primirili vlasnike parcela na pomenutoj trasi. Vlada RS je za eksproprijaciju zemljišta ukupno platila 65 miliona maraka, a nevidljivi put budžetske obveznike koštao je i dodatnih deset milliona KM, isplaćenih “Deloitte” za konsultantske usluge. Uz to, ni Dodik niti njegov ministar saobraćaja i veza Nedeljko Čubrilović više ne pominju izgradnju mreže autoputeva u RS, koju su predstvaljali kao kapitalni projekat Vlade u prethodnom četvorogodišnjem mandatu. Ne samo da ne pominju izgradnju autoputeva Banja Luka – Novi Grad, Banja Luka-Kupres, Jakeš-Modriča, Modriča-Bijeljina, već mudro ćute na svaki pomen završetka radova autoputu Banjaluka-Gradiška, najskupljeg puta na svijetu. Na izgradnju ove dionce do sada je potrošeno oko 300 miliona maraka, a završeno je prekratkih šest kilometara. Cijena po kilometru iznosi 22,5 miliona maraka, što je skuplje nego put u svemir. Ministar saobraćaja i veza RS Nedeljko Čubrilović tvrdi da će put biti završen “do zime”, ali nije precizirao koje godine. Autoput Banjaluka-Gradiška trebalo je da bude završen davno, a poslednji rok iscurio je 1. oktobra.

STEČAJNI PARTNER

Ministar Čubrilović sada intezivno razmišlja o drugom poslu i rješava probleme sa CPM-om, zbog čega je nedavno boravio u Ljubljani. Po povratku je saopštio kako će Vlada RS “najverovatnije odbiti ponudu” mariborske firme o formiranju zajedničke kompanije za upravljanje i koordiniranje prihodima za autoput Banjaluka-Doboj. Vlada RS i slovenački CPM potpisali su 29. avgusta ugovor o dodjeli podkoncesije za Lot jedan, za izgradnju dionice autoputa Banjaluka-Doboj, vrijedan 300 miliona evra. Tada niko nije pominjao mogućnost formiranja zajedničke kompanije CPM i RS. Sam Dodik, par dana posle potpisivanja ugovora, izjavio je kako mariborskoj firmi nije ni dat posao na izgradnji autoputa Banjaluka – Doboj, već samo mogućnost da u roku od 60 dana dokaže da ima novac, poručujući da će u suprotnom ta šansa biti ponuđena novom partneru. Još je naglasio kako se Vlada RS za partnerstvo sa CPM-om odlučila jer su projekat podržali slovenački premijer Borut Pahor i banke iz Slovenije. Dodik je na ovaj način nastojao da amortizuje medijske navode o upitnom rejtingu CPM-a i činjenici da je ta firma u ogromnim finansijskim dubiozama. Cijelu stvar CPM-u dodatno je otežalo to što je navećoj slovenačkoj banci, Novoj ljubljanskoj banci (NLB), propao plan o 400 miliona evra dokapitalizacije, zbog čega je uprava banke odlučila da smanji kreditni portfelj za čak milijardu evra. CPM, umjesto kredita slovenačkih banaka, po svemu sudeći čeka stečaj zbog neizmirenih dugova od oko 2,3 miliona evra.

Riječju, cijeli posao sa mariborskom firmom bio je još jedan predizborni trik Milorada Dodika, majstora prodavanja magle. Svako ko ozbiljno radi svoj posao, što narečeni svakako nije, ne bi sebi dozvolio da nekome dodijeli posao bez prethodno raspisanog javnog tendera, a posebno ne firmi lošeg rejtinga, uz to odranije kompromitovanoj u BiH. CPM Maribor u BiH ima registrovanu kćerku-firmu CPM d.o.o. Lukavac, koja je takođe pred stečajem jer državi i dobavljačima nije izmirila obaveze u iznosu od 27 miliona KM.

(zurnal.info)

U državni i dva entitetska parlamenta ponovo su ušli predstavnici naroda koji u proteklom mandatu nisu radili ništa a zarađivali su hiljade maraka. Pobjednik na izborima- SDP BiH, nove je mandate dao za četiri svoja kandidata dok su SDA i HDZ BiH nagradili po tri svoja neradnika, SNSD i HSP po jednog

Magazin Žurnal je prije izbora napravio “listu bandita”-narodnih poslanika, debelo plaćenih parama poreskih obveznika koji su prošli mandat odspavali, bez ikakve zastupničke inicijative. Tada nismo skrivali nadu da će stranke znati kazniti svoje neradnike i cijeniti inteligenciju glasača pa im će im uskratiti nove mandate. Umjesto toga, SDP je dotadašanju poslanicu u Parlamentu Federacije Danijelu Martinović nagradio sa novim mandatom u državnom Parlamentu!? Martinović se na 125 sjednica na koliko je bila, nije udostojila postaviti niti jedno poslaničko pitanje, nije predložila niti jedan amandman niti je pokazala bilo kakvu inicijativu. Za 12 mjeseci 2009. godine Martinović je dobila 15.520 maraka samo zbog toga što se udostojila dolaziti na sjednice.

POSLANICI KAO NOGOMETNE SUDIJE

Kada se kandidovala na listama 2006. godine Martinović je imala stan u Hrvatskoj vrijedan 100.000 maraka i platu od 680 maraka mjesečno. Adresa stanovanja je bila sarajevska. Izbornoj komisiji je prije ovih izbora prijavila istu adresu stanovanja ali i vlasništvo nad ovim stanom od 38 kvadrata vrijednosti 80.000 maraka i štednju od 20.000 maraka. Sve to uz platu od preko 1.200 maraka u Parlamentu i privatni honorar od skoro 20.000 maraka godišnje, bez kredita, za četiri godine.

Njen poslanički kolega Mirza Kušljugić također je prekomandovan u državni parlament iako je protekli mandat završio sa ubilježene tri nule ispred popisa aktivnosti. Ovaj stručnjak za energetiku član je stručnog odbora Parlamenta za energiju, rudarstvo i industriju i na taj dio njegovog poslaničkog rada teško bi bilo ko mogao imati zamjerku. S druge strane, za pune četiri godine, prema podacima Centara civilnih inicijativa, Kušljugić niti jednom nije ušao u skupštinsku pisarnicu da zvanično podnese prijedlog amandmana, inicijative ili postavi pitanje. To se desilo prvi put tek prije nekoliko dana kada je SDP zaustavljao Stranku za BiH da iskoriste sudijsku nadoknadu i iz ofsajda postignu pogodak u famoznim elektroenergetskim projektima. Bila je to posljednja sjednica Parlamenta Federacije kada je njegov poslanički mandat već formalno istekao. Čini se da je Kušljugiću draža uloga sudije nego igrača.

Federalnim poslanicima Slaviši Šućuru i Rusmiru Mesihoviću nedostajalo vrlo malo da i njih SDP nagradi sa mandatima na višem nivou vlasti. Prevagu je, naizgled, odnijelo to što je Šućur za četiri godine imao jedno poslaničko pitanje a Mesihović po jedno pitanje i prijedlog amandmana u odnosu na navedeni dvojac bez ikakvih aktivnosti.

NULA U ARHIVI RADA, HILJADE U KNJIGOVODSTVU

HSP-ov Zvonko Jurišić ili Jurišićev HSP, kako god hoćete, ponovo će u državni Parlament u čijim arhivima za protekle četiri godine nećete naći niti jednu inicijativu, pitanje ili amandman sa Jurišićevim potpisom. U knjigovodstvu staklene zgrade na Marijin Dvoru situacija je potpuno drugačija: Jurišićevi potpisi na platnim listama su čitki, uredni i redovni.

Poslušnost Miroslava Kraljevića iz SNSD-a nagrađena je sa još jednim mandatom sa po tri hiljade maraka mjesečno u naredne četiri godine. Kraljević se dva puta usudio postaviti pitanje a za amandmane i inicijative je samo glasao bez ijednog vlastitog. Ako ostane poslušan Kraljeviću je zagarantovano novih najmanje 150.000 maraka. Ni ovoga puta neće biti obavezan postaviti ni ova dva pitanja.

ŠIROK OSMJEH I ZLATAN ZUB

Dosadašnji predsjedavajući Predstavničkog doma Federalnog parlamenta Safet Sofitć nije krio radost na posljednjoj sjednici koju je vodio sredinom oktobra. Za nekoliko njegovih kolega to je bio posljednji poslanički honorar ali Softićeva odanost SDA vrhu se isplatila i on će, zajedno sa Šemsudinom Dedićem, vjerovatno biti u skupštinskoj većini ovog parlamenta. Nadamo se da će Softić i Dedić svoju radost podijeliti i sa glasačima i napokon za njih uraditi nešto korisno jer u posljednje četiri godine nisu uradili ama baš ništa. Sve kriterije za pristup dvočlanom SDA-ovskom klubu neradnika ispunjava i kolega iz susjednog entiteta, dugogodišnji zahvalni član stranke, Šefket Hafizović. Ne sumnjamo da će njih trojica, nakon još četiri godine, biti glavni kandidati za top listu neradnika.

Žestoka konkurencija će im biti HDZ-ovi federalni poslanici Ljilja Pejić, Ivan Musa i Katica Čerkez ukoliko posljednja ne ponovi grešku iz prethodnog mandata i omakne joj se jedno poslaničko pitanje.

(zurnal.info)

Beogradski bend Električni orgazam 30 godina postojanja obilježava izdavanjem novog albuma To što vidiš, to i jeste. Frontmen Srđan Gojković Gile za Žurnal govori o novom albumu, Beogradu, Paradi ponosa, starenju...

Beogradski bend “Električni orgazam” ove godine je došao do svog 30. rođendana. Što će reći da je vršnjak s, recimo, velikom američkom grupom “R.E.M.”, odnosno godinu dana stariji od uticajnih sastava “Metallica” i “Sonic Youth”. I jedni i drugi i treći naravno da su mnooogo više zaradili od Srđana Gojkovića Gileta i ekipe, tako da im na proslavama tri decenije postojanja gosti mogu biti možda čak i predsednici država. Gile je odlučio da bendu i njemu “glavna proslava” bude objavljivanje novih pesama. “Orgazam” je ove jeseni izdao svoj novi studijski album, nazvan To što vidiš, to i jeste. “Prijatelj albuma” je Telekom Srbija, tako da su kupci mt:s pripejd paketa (200 din) novi CD “Orgazma” dobijali na poklon. Znam, jadno zvuči, pogotovo nakon što sam u drugoj rečenici spomenuo one američke muzičare. Ali, šta je tu je, album je u “promotivnom periodu” od mesec dana otišao u tiražu od 50.000 primeraka (!), tako da se sad očekuje njegovo novo, prošireno izdanje.

To što vidiš, to i jeste je veoma “šarena” kolekcija pesama – u rasponu od bazičnog roka i psihodelije do fanka i popa. Bend zvuči tako da ga je na prvo slušanje jako teško prepoznati. “Piko Stančić, naš dugogodišnji producent iz 80-ih, isto to mi je kazao. Bio sam u Zagrebu pre mesec dana, tamo smo zajedno preslušavali novi album, i on mi je za najmanje tri pesme rekao: Čoveče, ja ovo da sam čuo na radiju, ne bih prepoznao da je ‘Orgazam’. A to je i bila jedna od osnovnih ideja: da probamo da snimimo album s pesmama koje ljudi, maltene, neće moći da prepoznaju da su naše. Na kraju vidim da smo u nekim pesmama uspeli u tome”, priča za Žurnal Gile, frontmen “Električnog orgazma”.

Da li su pesme na novom albumu toliko međusobno različite i to što su nastajale tokom dugog vremenskog perioda? Album ste pripremali više od četiri godine.

– U januaru 2006. smo počeli da radimo na njemu. U startu smo doneli odluku da treba napraviti rezove u odnosu na to kako smo albume radili tokom proteklih dvadesetak godina. Pao je dogovor da ne budem ja autor svih pesama, što je do sada uglavnom bio slučaj, mada je na nekoliko zadnjih albuma i gitarista Banana počeo da se javlja kao autor ili koautor. I još, pošto nam se vratio Ljuba Đukić, jedan od osnivača “Orgazma” i drugi pevač benda, od početka rada na novom albumu imali smo plan da se prave pesme tako što bi se na sešnu nalazili nas trojica i onda bi iz tog nekog sešna gradili pesme. Znači, nisam donosio od kuće, bukvalno, nikakve spremne pesme ili barem ideje, već smo nastanku nečeg novog svi doprinosili. Na demo snimcima sam svirao bubnjeve, i tokom prve dve godine na albumu smo radili samo Banana, Ljuba i ja. Januara 2009. počeli smo pravo snimanje, u prostoru gde i inače vežbamo. Naravno, pridružili su nam se bubnjar Pače i basista Švaba.

Interesantno je i činjenica da ste na novom albuma Ljuba i ti gotovo jednako prisutni pred mikrofonom. Skoro kao na početku benda...

– Jeste, tako je bilo nekada... sve do albuma Kako bubanj kaže. Ali, nikada nije bilo pola-pola kao što je na ovom novom albumu, već sam ja uvek pevao 60 ili čak 70 posto, a Ljuba 30 posto pesama. Inače, ja jako volim kako Ljuba peva! I, s obzirom na to da ga nije bilo dugo, meni je sada bilo zabavnije da podelimo pevačke uloge. U nekim pesmama čak jedan deo pevam ja a drugi deo on, tako da ima raznih kombinacija, što je takođe bila jedna od ideja, jer smo želeli da bend dođe do nekog svog novog zvuka, do neke promene.

Ne samo da se smenjujete pred mikrofonom, već na novom albumu i, ako mogu da primetim, prilično neobično pevate. Neobično u odnosu na dosadašnje pesme.

– Tako je. Između ostalog, trudio sam se da u nekim pesmama pevam nekim jako dubokim glasom, koji do sada nisam koristio, ili nekim falsetom, kao u pesmi Nikad ne znam. Ima još jedan moj falset – u pesmi (Mister ministar, prim. P. Đ.) koja će moći da se čuje na integralnoj verziji albuma...

...koji će biti objavljen idućeg meseca. I to, prvi put u istoriji benda, za nekog inostranog izdavača, zar ne?

– Ovih sedam pesama koje su sada objavljene, to je, da tako kažem, prvo izdanje albuma To što vidiš, to i jeste. Izdavač je Dom omladine Beograda, a ekskluzivnu distribuciju tokom prva dva meseca, tj. septembra i oktobra, radi Telekom. Album može da se kupi samo u okviru njihovog paketa s telefonskom karticom... i ostalim stvarima koje poklanjaju. On je sada samo u kartonskom omotu, ali u novembru će hrvatska kuća “Dalas” izdati proširenu, normalnu verziju. Takva verzija albuma biće ponuđena celom eksjugoslovenskom prostoru. Ustvari, ne znam da li pokrivaju Makedoniju i Crnu Goru... Biće to tradicionalna, integralna verzija albuma. Ova traje 42 minuta, a druga će imati dodatih 20 minuta. “Dalas” jeste hrvatski izdavač, ali je prisutan i u Srbiji. Mi smo već prodali 50.000 diskova ove prve verzije albuma, i ne očekujemo da ćemo ovde još mnogo intergralnih verzija prodati. Ako ode još hiljadu ili dve diskova – biće super. Zapravo, drugo izdanje albuma biće najviše namenjeno tržištima regiona.

Tokom proteklih desetak godina, objavili ste dva studijska albuma. Da li je to premalo ili možda čak previše u datim uslovima?

– Nije isto kad bend ima dve, 10, 20 ili 30 godina starosti. Vremenom, sve teže postaje snimiti zanimljiv novi album, ne ponavljati se, ne ulaziti u šablone. Svakako da smo mogli svake godine da izbacimo novi album, ali oni sigurno da ne bi bili jaki kao ovaj novi. Sad smo baš hteli da pesme odstoje, da ih na neki način mariniramo. Često se dešavalo da uletiš u studio i odmah nakon snimanja objaviš album, i onda posle šest meseci ukapiraš da možda neku pesmu baš i nisi morao da staviš na album a da si neke druge pesme možda mogao drukčije da uradiš. To se često dešavalo u prošlosti, i to smo sad hteli da izbegnemo. Hteli smo da od 15 ili 16 pesama, koliko smo ih imali u demo fazi, odaberemo samo one koje se svima u bendu sviđaju.

Da li te kao autora muzike i čoveka koji od nje živi obeshrabruje to što danas većina ljudi muziku daunlouduje s interneta, kod nas uglavnom besplatno?

– Ne. Moje viđenje je da će u budućnosti sve biti na internetu. Ne znam za koji broj godina će se to desiti, ali sam sasvim siguran da će u jednom trenutku svi filmovi, sva muzika, sve knjige biti u jednoj velikoj bazi podataka i da više uopšte nećeš morati da poseduješ predmet, tj. disk, ploču, knjigu... A što se tiče, konkretno, našeg novog albuma, mi smo zahvaljujući ovom poslovnom ugovoru s Telekomom, zapravo, pokrili sve troškove koje smo imali oko samog albuma, i mi smo tom činjenicom zaista zadovoljni. Inače, ja, kao autor, svakako da želim da moja muzika dođe do što većeg broja ljudi.

U prošlosti, ne tako davnoj, jedna tvoja pesma stizala je bez problema i do onih koji možda i nisu znali za “Električni orgazam”. Pesma “Igra rokenrol cela Jugoslavija” tada je, raznim sportskim i sličnim povodima, toliko puštana da si, da su ovde neke drugačije prilike, mogao da budeš najbogatiji kompozitor. Kako su danas u Srbiji regulisana autorska prava?

– Pa, čuj, malo se popravljaju stvari. Zadnjih desetak godina, polako se dovode u red. Još je to daleko od neke normalne situacije, ali u poređenju s 90-im godinama, mora se priznati, situacija se bitno popravila, ali još uvek nije ni blizu kao što je, na primer, u Hrvatskoj ili Sloveniji. Nadam se da će u narednim godinama i to nekako da dođe na svoje mesto.

Ova godina je trideseta u istoriji benda. Kako ćete ovaj zaokruženi broj do kraja godine obeležiti?

– Moja ideja je i bila da za 30. rođendan izbacimo nove pesme. Meni je to mnogo bolja fora nego da izdaš neku kompilaciju. “Croatia Records” je prošle godine objavila dupli disk koji pokriva celu našu karijeru, naravno, osim novog albuma. Dakle, ovo je ta neka “glavna proslava” – nove pesme i novi album. Neće biti nikakvog “rođendanskog koncerta”, već je promocija ovog albuma naša proslava 30. rođendana “Orgazma”.

Probaj sad u mislima da se vratiš 30 godina nazad... i reci kako ti danas izgleda Beograd, pogotovo u odnosu na vreme kad je taj isti grad bio centar “novog talasa” i sličnih lepih stvari.

– Tokom zadnjih 30 godina, ljudi ovde prošli su kroz niz ubitačnih, drastičnih promena. Ne samo u Beogradu, nego uopšte na Balkanu, a pogotovo na eksjugoslovenskim prostorima. Osim istih zgrada, ovaj današnji ima jako malo sličnosti s Beogradom od pre 30 godina. Ali siguran sam da se i Njujork u istom periodu promenio... A što se tiče ovih najnovijih slika koje svetu stižu iz Beograda, mislim da se sve to moglo i očekivati, sve su to posledice onoga kroz šta je prošla ova država. To su ti klinci koji su 90-ih rasli na tzv. Miloševićevim vrednostima, a to su i klinci kojima danas puštaju ove glupave rijaliti šou programe, Grand parade i ostala zaglupljivanja. Posledice svega toga imali smo prilike da vidimo – i na utakmici u Italiji, i u vreme Parade ponosa. Videli smo tu njihovu tamnu stranu, frustraciju i beznađe zbog gubitka pravih vrednosti. Meni je, pre svega, jako žao tih mladih ljudi. To mi je neka prva emocija, a odmah iza nje ide bes što takve stvari postoje kod nas. Onog dana kad je bila Parada ponosa, nisam bio na ulici, ali mislim da Parada ponosa treba da bude neka najnormalnija stvar, da bude gradski karneval, kao što je i svugde... u normalnom svetu. Reakcije huligana su posledica ovdašnjeg tinjajućeg primitivizma, koji se s vremena na vreme, a pogotovo u ovakvim situacijama, rasplamsava.

Zvučaću neozbiljno, ipak... Da li su ti mladi ljudi možda takvi i zato što im roditelji svojevremeno nisu puštali “rokenrol za decu” koji si s Divljanom snimao i izvodio?

– Ma ne znam šta su im puštali, ali, što se tiče mog iskustva, na mene je najviše uticala muzika. Ipak, ljudi odrastaju pod različitim okolnostima, i ko zna šta bih i ja radio da sam rođen ’91. godine. Možda bih se i ja tukao na utakmici u Italiji... Okolnosti pod kojima neko odrasta, po mom mišljenju, važnije su od genetičkog nasleđa. Bitnije je kako se i u kojim socijalnim i društvenim okolnostima formira nečija ličnost nego ko je toj istoj ličnosti mama a ko tata.

Za kraj, još malo o tvom bendu. Za njega se obično kaže da je imao sreću da može da “odrasta u javnosti”. Da li imate u planu i da “ostarite u javnosti”?

– Pa skoro da smo već i ostarili. Ja kad sam imao 20 godina, mislio sam da si s 30 godina, tako reći, na korak do smrti, da je s tri banke sve već završeno i da nema još mnogo lufta. Naravno, kad sam napunio 30 godina, promenio sam mišljenje, a onda i kad sam napunio 40... a iduće godine ću napuniti 50 godina života. Samo, nisam baš siguran da nam je to što spominješ bila neka “sreća”! Nekada je znalo da bude i preteranih upliva u privatnost, u neke stvari koje bi čovek rađe zadržao za sebe. Kao i sve stvari na svetu, sve ima svetlu i tamnu stranu medalje, pa tako i popularnost. Ali svakako da je činjenica da sam ja od svoje 18. godine – kad sam napravio “Električni orgazam” i prve pesme, kao što su Krokodili, Papagaj i još neke – postao poznat i dostupan javnosti, tako da je praćeno moje delovanje i moj život na neki drugačiji način u odnosu na vreme kad sam bio tek nepoznati bubnjar grupe “Hipnotisano pile”.

(zurnal.info)

Ni SNSD ni HDZ ne žele da ispuste svoj dio kolača u vlasti u BiH naredne četiri godine. Dodik u četvrtak po prvi put nije odbio mogućnost ulaska u koaliciju sa SDP BiH, tvrdeći da je ta stranka, pored SDA, autentičan predstavnik bošnjačkog naroda

HDZ i SNSD će u novom sazivu parlamenta BiH prvi put u političkoj istoriji BiH zajedno predložiti izmjenu Izbornog zakona, kojima će tražiti tri izborne jedinice, kako bi svaki od tri naroda mogao da izabere svoje predstavnike. Ovo su iz zgrade Vlade RS u Banjaluci (šta stranački lideri rade na tom mjestu?!) u četvrtak poručili Milorad Dodik i Dragan Čović, predsjednici Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), krunišući tako prije nekoliko mjeseci promovisano političko savezništvo.

Ovaj dvojac, planirajući da promijeni Izborni zakon BiH, ali ne po obavezujućoj presudi Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, već potpuno suprotno, suštinski želi da na mala vrata uvede promjene Ustava BiH.

- Dodik i Čović predlažu izmjenu Izbornog zakona i uvođenje treće izborne jedinice, koja bi prerasla u treći, hrvatski entitet. Objelodanjivanje ovakve ideje u ovom trenutku je puštanje probnih balona i utvrđivanje startnih pozicija pred početak stranačkih pregovora o formiranju vlasti na državnom nivou, rekao je “Žurnalu” izvor iz vrha SNSD-a.

Prema njegovim riječima, i SNSD i HDZ BiH uveliko razmatraju mogućnost ulaska u koaliciju sa SDP BiH, svjesni da se i bez njih može napraviti vlast na državnom nivou.

- Ni SNSD ni HDZ ne želi da ispuste svoj dio kolača u vlasti u BiH naredne četiri godine. Dodik u četvrtak po prvi put nije odbio mogućnost ulaska u koaliciju sa SDP BiH, tvrdeći da je ta stranka, pored SDA, autentičan predstavnik bošnjačkog naroda, kazao je isti izvor.

Prema njegovim riječima, Dodik sada oštricu svojih udara usmjerava prema Zlatku Lagumdžiji, a ne prema SDP-u, šaljući poruku “SDP može, ali ne i Lagumdžija”.

- Mi smatramo da mjesto predsjedavajućeg Savjeta ministara pripada HDZ-u, a ne Zlatku Lagumdžiji, koji je za nas personalno neprihvatljiv, rekao je Dodik, ponavljajući da odbija svaku saradnju sa liderom SDP-a, ali ne i sa njegovom strankom.

Naš izvor tvrdi da na taj način Dodik namjerava Lagumdžiji napraviti probleme unutar SDP-a, kandidujući kao problem njega, a ne stranku.

- Dodik sada nastoji da izazove potrese u SDP-u i da dio visokih funkcionera te stranke okrene protiv Lagumdžije, kao navodno glavnog krivca za nemogućnost pregovora sa SNSD-om, kazao je isti izvor.

On dodaje da Dodik, između ostalog, Lagumdžiji ne može zaboraviti to što je prethodnih godina isposlovao da SNSD, osim iz Socijalističke internacionale, bude isključena iz gotovo svih asocijacija koje okupljaju partije socijaldemokratske provinijencije. U namjeri da ojačaju svoje početne pregovaračke pozicije, Dodik i Čović su najavili homogenizaciju srpskih i hrvatskih partija. Čini se da su pravili račun bez krčmara. Lider PDP-a Mladen Ivanić danas je ponovio da u bilo kojoj varijanti ne želi da ulazi u koaliciju sa SNSD-om, dok iz Srpske demokratske stranke (SDS) stižu jasni signali da bi rado bili dio vlasti na državnom nivou sa SDA i SDP-om, ali bez SNSD-a.

Napuštanje Posavine

Dodik je podržao Čovićev zahtjev da se formira treći, hrvatski entitet, ali pod uslovom da on teritorijalno i politički ne zadire u Republiku Srpsku. Prema njegovim riječima, Čović je pristao na takvu varijantu, što praktično znači da je odustao od dijela Posavine, koji je ranije pominjao kao mogući dio hrvatskog entiteta. Prema Čovićevom planu Federacija BiH bi se podijelila na tri dijela - bošnjački entitet, hrvatski entitet i distrikt Sarajevo, dok bi RS ostala netaknuta, što je nemoguća misija.

Nije cilj napada Željko Komšić. On je samo prigodna, formalna meta. Cilj je potpuno preuzimanje sistema, dosljedno „poklapanje“ društva i dovršenje njegove, nekon rata, stranom silom, privremeno zaustavljene, nacifikacije. Dokidanje ljudskih prava i sloboda, pervertiranje demokratije i njihova transformacija u svojevrsni pluralni soft fašizam

Beogradska „Parada ponosa“ seksualnih manjina, koje se u primitivnom balkanskom diskursu kolokvijalno grupno nazivaju pederima, završila je, dakle, krvavim obračunom homofobične militantne ekstremne profašističke desnice, kojoj se tepa da su huligani, i jakih policijskih snaga, koje je Država poslala da spriječe masakr.

BOLJE I NAZOR NEGO NIKAKO

Ne ulazeći u motive koji su vlast susjedne nam države naveli na prekid kukavičkog povlačenja pred prijetnjama ekstremističkim nasiljem (a motivi koliko god su, eventualno, pogrešni – „uvlačenje“ Evropi, a ne uvjereno branjenje civilizacijskih vrijednosti – postupci su ispravni), čitav slučaj možemo shvatiti kao pokaznu vježbu kako se, ustvari, rješavaju takve vrste problema. I za šta, ustvari, služi sila kojom raspolaže država i kada se ona koristi (ne za teror većine nad manjinom, niti za održanje na vlasti kriminalizovanih korumpiranih otuđenih moćnika i privatizacijskih pljačkaša, nego za dosljedno srovođenje zakona i zaštitu ljudskih prava i sloboda).

Bilo kakva normalnost i ispravnost, kao što znamo, ima vrlo malo veze sa nama. Naši „pederi“, od kako su im vehabijski fašisti, u organizaciji King Kongovog Dnevnog urlika i podršku iz Islamske zajednice, batinama i prijetnjama smrću zatvorili festival, naprasno shvativši gdje i s kim žive, i ne pomišljaju da ga ponovo otvore (pridružujući se ovdašnjoj šarolikoj gomili koja šuti i trpi). Naša policija pendrecima lomi Granit (ali isključivo njegov radnički a ne upravljačko-vlasnički dio), dovršavajući projekat „Radnička klasa odlazi u raj“. Naši fašisti s divljenjem i ne bez seksualnog uzbuđenja, šalju tople pozdrave i poruke podrške srpskim (uz omiljenu zajedničku pjesmu „Jebaćemo pedere“). A naši „liberalni“, „građanski“ intelektualci i mediji (naravno, ne svi), koji osuđuju uskraćivanje prava homoseksualcima i podržavaju LGBT zajednicu, istovremeno uskraćuju elementarna ljudska prava Željku Komšiću i njegovim glasačima. Pokazujući ili plitkost u percepciji problema (ne)poštovanja ljudskih prava ili ličnu motivisanost u svojim reakcijama.

A kakva je sličnost između Komšića i „pedera“? Upravo onakva kakva je razlika između principijelnog stava u svakoj situaciji i po svaku cijenu i odustajanja od takvog stava kad ti je „tvoj“ nacionalni čopor u pitanju. Velika, dakle. Ili, što bi Pjesnik rekao: „Princip je isti. Sve su ostalo nijanse“.

KAD JE SLJEDEĆI SFF?

Izuzmemo li vulgarno, nemoralno (i u svojoj suštini – nacionalističko) lamentiranje nad ugroženošću jednog od konstitutivnih naroda, u zemlji čiji je ustroj, zasnovan na konstitutivnosti (i obespravljivanju svih onih koji nisu ili se ne osjećaju „konstitutivni“), Evropski sud za ljudska prava proglasio kriminalnim djelom i, naprosto nevjerovatno, otvoreno, javno zagovaranje rasističkih segregacijskih rješenja (po kojim bi nam po rođenju na čelo utiskivali nacionalno obilježje, u cilju pojednostavljivanja i olakšavanja političkih procesa u zemlji (s naglaskom na onaj izborni – možeš glasat samo ako imaš znak i samo za one s istim znakom na čelu), izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH se najčešće problematizira sa „sigurnosnog aspekta“. Kao: „to će destabilizirati zemlju“. Izazivajući reakciju ekstremne desnice.

No, osim što se radi o notornoj gluposti (jer neće izbor Željka Komšića destabilizirati zemlju, nego nikad ugasle separatističke i secesionističke tendencije, unutar „konstitutivnih“ nacionalizama) pristajanje na takvu logiku (iz iskustva to znamo, je li) svodi život (kako javni, „društveno-politički“, tako i privatni) na njegovu redukciju. Na hiperprodukciju ucjena, strah i talačku krizu.

Srbijanska vlast je dobro znala (jer je već nekoliko puta posegla za takvim „rješenjem“) da nasilje na ulicama glavnog grada može izbjeći podilaženjem ekstremnoj desnici i zabranjivanjem okupljanja gay populaciji. Oduzmete prava „pederima“ i em ste zadovoljili primitivnu, homofobičnu masu em ste spriječili ekstremiste da vrše teror (odnosno, oduzeli im povod da to čine, do sljedeće situacije). No, to, osim što je moralno neprihvatljivo, ne rješava ništa! Kao prvo, prokazuje vas kao zemlju u kojoj su uskraćena osnovna ljudska prava manjinskim zajednicama. Kao drugo, samo odlaže nasilje, koje će se sigurno desiti (jer je „Parada ponosa“ samo povod, a ne uzrok eksplozije nasilja i bujanja ekstremizma – uzrok je u neprovedenoj denacifikaciji društva i kontinuiranom idiotskom koketiranju vlasti sa recidivima zločinačkih 90-ih). A, kao treće, dovodi i vlast i kompletno društvo u situaciju da njima, zapravo, upravljaju ekstremisti (što je, u lokalnim bh. okvirima, dovedeno do tragikomičnosti, „bježanjem“ Sarajevo film festivala od ramazana“).

SIEG HEIL

Identično tome, podilaženje nacionalistima u BiH (bilo kojim, jer je to, zbog „sistema spojenih posuda“, uvijek podrška svim) u smislu pristajanja na njihove ucjene i na daljnju redukciju ljudskih prava u ovoj zemlji, ne samo da je samoponižavajuće i mazohistički, nego je i kontraproduktivno. Nema tog nacionaliste koji ima sposobnost samokontrole i koji će se zadovoljiti prstom (bez obzira koliko dugačak i debeo on bio) – on će vam prvom prilikom iščupati ruku iz ramena.

Njih, zapravo, mada to u opštoj dernjavi ne uspijeva da dođe do svjesti javnosti, ne interesuje Željko Komšić. Niti mjesto u Predsjedništvu. Njih interesuje potpuno preuzimanje sistema, dosljedno „poklapanje“ društva i dovršenje njegove, nekon rata, stranom silom, privremeno zaustavljene, nacifikacije. Dokidanje ljudskih prava i sloboda, pervertiranje demokratije i njihova transformacija u svojevrsni pluralni soft fašizam.

Jedan narod, jedan entitet, jedan vođa. I izbori kao nacionalni referendumi, s kojih imaju biti odstranjeni svi „drugi“. Uključujući i one koje „drugim“ proglasi vođa ili odgovarajuća komisija za ideološko-rasnu čistoću (Posljednji izbori su pokazali da je i ono malo Bošnjaka što ih je preostalo u RS, za tamošnjeg od vlasti i moći poludjelog vožda previše, pa su, u najboljoj nacističkoj tradiciji optuživanja komunista za paljenje Raichstaga, Poljaka za otpočinjanje rata, Židova za rasno zagađenje, optuženi da mute srpske nacionalne vode i pokušavaju spriječiti Srbe da demokratski izaberu svog predstavnika – što znači da će ih se (Bošnjake) morati potpuno eliminisati bar iz tamošnjeg izbornog sistema, ako ne i iz života Republike. A i inače, je li. Kao što su pokazali da nije dovoljno što su ti majka i otac Hrvati, ako ti potvrdu o hrvatstvu nije izdao lokalni poglavnik.)

Željko Komšić je u čitavoj priči bitan tek kao „peder“ na gay paradi. Čisto simbolički. I jedan i drugi fašističkom umu su smetnja prije svega na toj simboličkoj ravni, kao najava mogućeg drugačijeg svijeta, koncipiranog na odbacivanju fašističkih vrijednosti (svijeta u kojem će biti normalno biti homoseksualac ili u kojem će normalno biti da glasaš za čovjeka ne obazirući se na njegovu i svoju nacionalnu pripadnost) a čiji dolazak treba po svaku cijenu osujetiti.

JEBEŠ TAKAV SVIJET U KOME MORAM HVALIT POLICIJU I PENDREK

Nije, stoga, slučajno, da se, u duboko zatrovanom i teško oboljelom društvu (u kome se svaka normalnost doživljava kao opasan virus) toliko društvene energije koristi na raspravu o Željku Komšiću (koji je sam, svojim radom i postupcima, nažalost, nije zaslužio) i da ključni destruktori zemlje SDP proglašavaju remetilačkim, destabilizirajućim i po državu opasnim faktorom (i to isključivo zbog nepristajanja na nacionalističku matricu organizovanja države, koja se, od lokalnih fašista proglašava, ni manje ni više nego njenom prirodom). A da istovremeno izbor ekstremnog velikosrpskog ultranacionaliste i dosljednog negatora genocida, za „hrvatskog“ potpredsjednika RS (da budem ciničan, pa da parafraziram Čovića: Sa 98,5% srpskih glasova), prolazi bez ikakvih reakcija.

Fašisti nikad nemaju problema s ekstremistima. Imaju ih jedino s normalnim ljudima. Tako su i domaćim fašistima bliži srpski fašisti, koji su ili učesnici u zločinima ili njihovi verbalni glorifikatori, nego „pederi“ čiji je „zločin“ njihova seksualna orijentacija. Tako je i Željko Komšić postao problem onog trenutka kad je javno odbio da ljude dijeli prema nacionalnoj pripadnosti i da radi za jedne a protiv drugih (odnosno da se uklopi u vladajuću doktrinu upravljača frankeštajnovskog čudovišta: „A sad svi zajedno pa ko koga zajebe“).

S druge strane, govor mržnje i destrukcije, pogotovo ako je prigodno upakovan i u službi klerofašističke mafije, OK je, čak i kad doživljava vratolomije kao u slučaju Vlajki. Službovanje „tuđem“ fašizmu je oprostivo, pogotovo ako fašizmi imaju zajednički cilj, ali je odbacivanje fašizma i propagiranje mu suprotnih ideoloških vrijednosti (demokratije, ljudskih prava, jednakosti među ljudima,...) neprihvatljivo.

Problem, međutim nije ni u „pederima“, ni u Komšiću. Problem je u fašistima. A način za rješavanje takvih problema demonstrirala nam je srbijanska policija na dan održavanja Parade ponosa – ako ne ide drugačije, ljudska prava se štite silom!

PS ili BRING THE SYSTEM DOWN

Jedan dosljedni kritičar pojave Željka Komšića na ovdašnjoj političkoj sceni, nekadašnja perjanica građanskog intelektualnog kruga, a danas sofisticirani advokat tvrdog nacionalističkog koncepta uređenja zemlje, ovih dana ustvrdio je kako niko još nije dao odgovor na pitanje zašto (po kojoj logici i kakvome kriteriju) je 300.000 ljudi glasalo za čovjeka čiji su rezultati u proteklom četverogodišnjem periodu tako skromni.

Odgovor je, međutim, krajnje jednostavan – po istoj logici po kojoj bez obzira na katastrofalne rezultate i destruktivne posljedice njihovog djelovanja, priglupa nacifikovana masa uporno glasa za „svoje“ nacionaliste. I po kojoj, uprkos svemu što znaju, za to smeće rade kritičari Željka Komšića koji njegov položaj dovode u pitanje nacionalističkim argumentarijem (dakle, nije sporno da o rezultatima, kako dosadašnjim tako i budućim, niko ne razmišlja). Za Željka Komšića glasali su oni kojima je nacionalista i njihovih ucjena i huškanja pun kurac, toliko da im konkretni rezultati (koji zaista daju povoda za ozbiljnu kritiku) i njegov (definitivno upitan) kapacitet za obavljanje tog posla ne znače previše i kojima sama činjenica da mogu poslati poruku na taj način, poruku da im se sistem gadi i da žele drugačiji, ljudskiji, oslobođen nacional-šovinističkog pritiska i zla, bio više nego dovoljan razlog za takvu glasačku odluku.

Željko je, naime, ideja i poruka. A ne konkretan čovjek.

Kao što silom zatvorena, i do dana današnjeg ponovo neotvorena, vrata Queer festivala nemaju veze (samo) sa homoseksualnom zajednicom u BiH, nego su sramota kompletnog društva. I ogledalo njegove fašisoidnosti.

(zurnal.info)

Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić primio je danas u svom uredu Iliju Jurišića, bivšeg predsjedavajućeg Općinskog vijeća Tuzla, kojeg su u maju 2007. na beogradskom Aerodromu "Nikola Tesla" uhapsile srbijanske vlasti pod optužbom za navodne zločine nad vojnicima JNA u slučaju Brčanska Malta.

Jurišić je u zatvoru proveo tri i po godine, nakon čega je odlukom Sudskog vijeća Apelacionog suda u Beogradu pušten na slobodu.

Ilija Jurišić je zahvalio članu Predsjedništva BiH Željku Komšiću za bezrezervnu podršku i zalaganje za njegovo puštanje iz beogradskog zatvora u kojem je, u vrlo teškim uvjetima, izdržao tri i po godine.

Naglasivši da je iznimno sretan vidjeti Jurišića, kako u njegovom gradu, tako i u Sarajevu i državi Bosni i Hercegovini, Komšić je kazao da je Ilija Jurišić čovjek koji braneći svoju zemlju nije ukaljao svoj obraz.

Sastanku su prisustvovali Jasmin Imamović, načelnik Općine Tuzla, Sinan Alić, predsjednik Fondacije “Istina, pravda, pomirenje”, i Jozo Nišandžić, zamjenik predsjedavajućeg Općinskog vijeća Tuzla, saopćeno je iz Komšićevog ureda.

(Fena)

“U novinare može da se ubroji svako, i sa tri hiljade prodanog tiraža. U politiku se ulazi sa dvjesta, trista hiljada glasova”, stoji, između ostalog, u pismu

Pismo Željka Kopanje, vlasnika Nezavisnih novina, Glasa Srpske, te još nekoliko medija u Bosni i Hercegovini, upućeno Miloradu Dodiku, aktuelnom predsjedniku Vlade Republike Srpske, izazvalo je burne reakcije u bh.javnosti a posebno u dijelu pod kontrolom laktaškog vožda.

Mediji su odmah krenuli u analiziranje sadržaja pisma, a političari su ispod glasa komentarisali i tražili tajne poruke skrivene između redova. Kako se ne bi prviše mudrovalo i gubilo vrijeme rješavanjima nepostojećih enigmi, primalac je poslao poruku pošiljaocu:

“Kao što vojsku prate tri K, kiša, kurve i kerovi, tako i politiku prate tri P, paroljupci, polutani i prostituti.
U politici je, kao i u fudbalu, krajnje opasno kada publika poželi da uđe na teren i igra utakmicu. Kakvigod su igrači, treba da ostanu igrači. Kakvagod je publika treba da ostane publika. Publika ne ide na treninge i nema odgovornost za rezultat kakvu imaju igrači, čak i kada gube. Publika je platila da dođe a igračima je plaćeno da dođu. Politici je dat glas da igra a publika daje glas da gleda. Glas, kojeg ne može da da sama sebi.
U novinare može da se ubroji svako, i sa tri hiljade prodanog tiraža. U politiku se ulazi sa dvjesta, trista hiljada glasova.
Na politiku se ne utiče pismima i prijateljstvima. Na politiku se utiče uspjehom. Vlastitim. U sportu. U kulturi. Na tržištu. U nezavisnoti od politike. Onaj ko hoće da utiče na politiku, dakle, ima dva izbora, da se uključi i ide na izbore ili da postiže vlastite nevladine rezultate koji postaju međaši, orijentiri i koordinate jednog društva.
Na politiku se ne može uticati sa osvojenih trista glasova niti sa tri hiljade prodatog tiraža niti sa publikom u tri mjesne zajednice. Niti se može uticati uspjesima ostvarenim u blizini i u sjeni politike.
Na politiku se ne može uticati a biti bez odgovornosti za svoje parapoteze u politici.
Milorad Dodik je sam stvorio sebe, svoju politiku, političku koncepciju, Savez nezavisnih socijaldemokrata, i političku viziju za jedan narod i za jednu održavljenu sastavnicu BiH.
Milorad Dodik nikad nije imao mentore, ideologe, savjetnike, pismare i parodavce. Svi iskreni Dodikovi ljudi znaju da su sa Dodikom sve a bez Dodika ništa. To nije kult ličnosti nego kult šanse. Milorad Dodik svakom da šansu, i kiši, i kurvama, i kerovima, i paroljupcima, i polutanima, i prostitutima.
Dodik ima političku viziju i, za godine i decenije bavljenja politikom, izrastao je u državnika. On nije imela oko koje se tići korov iz pisama. On je konceptualni umjetnik koji u svoje djelo dovodi one koji su kompatibilni sa djelom ili sa vizijom budućeg djela. I daje im šansu. Dodik od svojih saradnika, onih koji iskoriste šansu, stvara azbuku jednog nacionalnog, demokratskog političkog koncepta. Dodik, i taj koncept, daje šansu da se ljudi politički promijene, prilagode novim izazovima. To je njegov najveći uspjeh. Stvara galeriju političkih aktera za politički novotok. Nije njegov uspjeh ako je nekom dao mogućnost da napravi halu. S parama zna i budala. Ali, treba se sjetiti političkih likova iz njegove galerije od prije četiri, pet godina i njihove preobrazbe u skladu sa potrebama Novog Vremena Republike Srpske.
Dodikova politika se neće mjeriti po razgovorljivosti sa liderima iz drugih naroda ili sa onima iz radionice Velikih Krojača. Mjeriće se kvalitetom ustavnog, pravnog, teritorijalnog i političkog pozicioniranja Republike Srpske. Samo sa dobre takve pozicije može se razgovarati sa liderima okolnih faktora. Bez te pozicije nema perspektive osim žablje. Kao što nema pisma bez azbuke”, stoji u pismu, te dodaje:
“Dodika se ne može optuživati za budžetske tajkune, za svepametne savjetnike i za svađalice sa liderima iz drugih naroda. Jer to znači optuživati samog Dodika. Svi Dodikovi politički protivnici su prije ili kasnije, otišli sa scene. Lider drugog naroda bio je Haris Silajdžić, svojevremeno, mnogo veći nego što je Dodik bio lider Republike Srpske, pa mu je njegov narod, na izborima okrenuo leđa i tako se složio sa Dodikom.
Savjetovati Dodiku pomirljivost i razgovorljivost sa liderima drugih naroda, može biti i demokratska namjera a može biti i unitaristička namjera. U BiH je to uvijek ovo drugo jer je dobar dio političke scene kod nekih od drugih naroda, prevarantski, podjarmljivački, unitarni. Savjetovati Dodika drukčije, znati zahtijevati od njega da se pokori i da pokori Repubkiku Srpsku.
BiH nije tabula raza. Nije zemlja bez unutrašnjih granica. Nema bijele karte BiH. Dodik, i svako onaj ko misli dobro narodu i Republici Srpskoj, mora da bude graničar. Da polazi od granica unutar BiH. Jer na te granice se napada, ne na one vanjske, sa bijele prognostičke karte.
Tražiti od Dodika da se promijeni i odustane, znači unitarizovati Dodika. Bosna bez granica.
Razumijem da je Milorad Dodik na svom samostvorenom putu otišao, za mnoge, daleko, toliko daleko da ga se ne može stići niti razumjeti. U tom slučaju neko maše maramicom, neko listom hartije, nekad opismarenom, ali daljina je duga i vjetrovita a putevi naprijed imaju tu osobinu da nas ostavljaju iza sebe i udaljavaju. Maramice kojima se maše znak su želje za srećom a hartije, najčešće znak zaborava, zakašnjenja i ostanka.
Samokovanica o kojoj govorim nema pismo – glava. Kolikogod puta bacaš, gore je Dodik.
Pisma mogu da budu razna. Pismo Informbiroa, Pismo IK CK SKJ, Pismo na vrh glave... nekada su pisma napisana samom sebi, nekada su manje vrijedna od marke i koverte, nekad se ne razlikuje pismonoša od pismaša.”

Istina, ovo pismo je na svom blogu javno obznanio Rajko Vasić, ali upućeni u odnose unutar SNSD-a znaju da je on Dodikov alter ego i da je ovom porukom stavljena tačka na dugogodišnju ljubav između Dodika i Kopanje. A, sudeći prema ranijim “Vasićevim” tekstovima na blogu, željezna metla unutar SNSD je pokrenuta i neće se zaustaviti samo pred Kopanjinim vratima...

(zurnal.info)

Treba obratiti pažnju i na inventivnu upotrebu mobilnog telefona koju demonstrira nama anonimna tamnokosa krasotica

Zbog čega gledati: Machete je filmčina. Zamislite film u kojem istovremeno glume Steven Segal i to gluho bilo negativca, Robert De Niro odvratnog i ksenofobičnog američkog senatora, Lindsay Lohan kaluđericu, lijepa Michele Rodrigez izigrava revolucionarku... I na kraju Danny Treja, kojem je ovo vjerovatno prva i zadnja glavna uloga, kao Machete Cortez. Ako vam ovo nije dovoljno, dodaćemo da je ovo prvi film u kojem je Segal konačno nadjačan. Demonstracija pravde kao u slučaju kojota i ptice trkačice.

O čemu se radi: Nakon što jedva izvuče živu glavu u borbi protiv opasnog dilera Torreza, Machete, bivši federalac se povlači i radi kao nadničar na granici između Meksika i Teksasa. Vrlo brzo biva ucijenjen od korumpiranog biznismena koji od Machete naručuje ubistvo desničarskog senatora (Robert De Niro). No, radi se o klasičnoj namještaljci, kojoj je cilj da se donese pooštreni antiimigracioni zakon. Machete ponovo jedva ostaje živ, ali ovaj put je jako, jako ljut..

Obratiti pažnju: Na duhovite i simpatične opaske ( “Machete ne kuca poruku, Machete improvizira”, ili svećenikova poruka ranjenom zlikovcu “ Bog oprašta, ja ne”). Ove opaske će vjerovatno uću u legendu i postati dio filmske kulture.

Premotati: Nema potrebe. Premotavanjem riskirate da propustite neki fenomenalan detalj, duhovitu opasku ili brutalnu akcijsku scenu. A toga u Macheti ima na svakom koraku.

Ponoviti: U ovom filmu se morate naviknuti na brutalnost. A takve scene su nekako i najzabavniji dio filma (i neće vam se gaditi kao u nekim drugim filmovima), od otkidanja nekoliko glava jednim potezom, pa do skoka kroz prozor uz pomoć ljudskih crijeva umjesto konopa. Ako baš moramo izdvojiti ćemo zadnju scenu borbu između Machete Corteza (Danny Trejo) i narko-dilera Torreza (Steven Segal). Zamjeramo samo što traje prekratko. Iznenađenjima nikada kraja. Naravno, da ne zaboravimo, treba obratiti pažnju i na inventivnu upotrebu mobilnog telefona koju demonstrira nama anonimna tamnokosa krasotica.

Ekipa: Danny Trejo, Robert De Niro, Steven Segal, Jessica Alba, Michele Rodriguez, Lindsay Lohan

Režiser: Robert Rodriguez, Ethan Maniquis

Producenti: Robert Rodriguez, Rick Schwartz, Elizabeth Avellan

Studio: Troublemaker Studios

Trajanje: 105

(zurnal.info)

Jedna zvijezda je zasjala punim sjajem, a drugu smo prvi put u našim životima gledali kako posustaje i gubi moć

INTERNAZIONALE - TOTTENHAM

Moglo je biti i 7-8 golova razlike za Inter u prvom poluvremenu. Upravo je to poluvrijeme pokazalo sve veću razliku među top 10 klubova i onih ostalih, unatoč tome što i londonski pijetlovi spadaju u rang bogatijih. Naprosto, kako godine odmiču tako je sve teže, čak i za te bogate zapadnjačke klubove, da pariraju onim najvećima. Da se Inter nije opustio u drugom poluvremenu tko zna s koliko golova u mreži bi se Tottenham vratio u London.

Ipak, bila je to noć u kojoj je prst sudbine nježno dotaknuo Garetha Balea i dao mu priliku da se pretvori u glavnog aktera utakmice. Ludi Velšanin je gazio desnu stranu odbrane Intera i njihovu pobjedu smanjio na podnošljivih 4:3. Upravo na tom boku se odigravala velika nogometna drama. Jedna zvijezda je zasjala punim sjajem, a drugu smo prvi put u našim životima gledali kako posustaje i gubi moć. Riječ je naravno o već legendarnom kapetanu Intera Javieru Zanettiju. Bale je naprosto u jednom trenutku shvatio da je mlađi, brži i jači od Zanettija te potpuno izgubio respekt, koji je imao u prvoj polovici utakmice. Kad je to shvatio jednostavno je gazio po boku bez previše problema. Pogledajte smo prvi Baleov gol.

DERBI

Nekoliko je teorija o tome kako se ova riječ počela koristiti kako bi označila posebno važnu utakmicu. Jedna od njih kaže kako su stanovnici Liverpoola prvi u svijetu tako nazivali meč između Evertona i Liverpoola. Naime, njihove stadione razdvajao je Stanley Park, koji je bio u vlasništvu Vojvode od Derbya.

Derbi ovog kola igran je u Madridu. Na pozornicu su izašli igrači dva velika europska kluba. S jedne strane je stajala mlada i poletna momčad Real Madrida, a s druge milanski starački dom. Upravo je tako izgledala utakmica. Iskustvo ovdje nije moglo pomoći igračima Milana. Moć, koju posjeduje ekipa Reala naprosto je bila previše za njih. A ta moć još uvijek nije dosegla svoj puni potencijal i moram priznati, iako nisam fan Reala, da ih jedva čekam vidjeti za pola godine i godinu kad sve stvari u tom timu legnu na svoje mjesto.

KAZANJ

Glavni grad autonomne pokrajine Tatarstan osnovan je 1005. godine. Danas broji preko milijun stanovnika i centar je Islamske religije u Rusiji. Ovaj grad je i dom nogometnom timu Rubin, koji je protekle dvije godine bio prvak Rusije. To je ekipa, koja je u prošloj sezoni jedina, osim Intera, zadala probleme velikoj Barceloni, a igra slučaja htjela je da i ove godine ova dva tima završe u istoj skupini Lige prvaka. To što nisu uspjeli pobjediti slavni atenski Panathinaikos je puka nesreća. Cijelu utakmicu u Ateni su dominirali i stvorili puno više šansi od svog protivnika. Na koncu to im je bilo dovoljno tek za 1 bod. No, i ovaj klub je primjer koji pokazuje da će ruski klupski nogomet u nadolazećim godinama biti sve konkurentniji timovima iz Zapadne Europe.

MŠK ŽILINA

Klub našeg Admira Vladavića je potpuni outsider u Ligi prvaka. Zadnjih nekoliko godina redovito su prisutni na euro sceni. Primjer je to uspješnih Platinijevih reformi, koje su omogućile i malim istočnoeuropskim klubovima da igraju Ligu prvaka. Klub je osnovan 1908. godine i dolazi iz istoimenog grada na sjeveru Slovačke. Grad ima nešto manje stanovnika od Mostara, a povijest naseljenosti gradskog područja seže još u kameno doba.

EDUARDO

Sudbina je htjela da već pri prvom povratku na Emirates zabije gol svom bivšem klubu. Bio je to vrlo emotivan događaj za sve nogometne zaljubljenike. Pogotovo one koji prate sudbinu ovog hrvatskog Brazilca. Edurado nije slavio gol, a standing ovations je dobio od domaće publike, koja, očito, neizmjerno voli ovog simpatičnog momka. Arsenalovi fanovi su pokazali za čim sve imamo žaliti mi, koji smo ogrezli u mržnju i nepoštovanje. Za razumom prije svega.

4. KOLO

Četvrto kolo donosi uzvratne mečeve trećeg kola i konačni rasplet nekih grupa. Već za dva tjedna znat ćemo imena nekih sudionika KO faze Lige prvaka. Cirkus putuje dalje. Zaobilazi nas u širokom luku.

Magazin Žurnal ponovo je pokrenuo istraživanje o nepotizmu na fakultetima u BiH; objavljujemo prvu priču o Stomatološkom fakultetu u Sarajevu gdje profesorima nerjetko asistiraju vlastita djeca; istraživali smo i kako se pravila na fakultetu prilagođavaju privilegiranima te zašto je ovaj fakultet godinama na meti inspektora obrazovanja

Karijera na Stomatološkom fakultetu u Sarajevu Almi Prcić se „smiješila" još dok je bila studentica. Najprije je angažirana kao demonstratorica na jednom od predmeta što joj je kasnije, za izbor u viša zvanja bila neprocjenjiva prednost u odnosu na druge studente. Uz to je navodno imala i odličan prosjek ocjena. Koliko joj je, međutim, za posao asistentice koji je čekao na Katedri za dentalnu patologiju pomogla "važna referenca", majka Hajrija Konjhodžić-Raščić, aktuelna dekanesa fakulteta? Nebrojeno se puta, iz usta prvih ljudi fakulteta za takve upite kazalo da su "novinarske nebuloze". Argumenti za te tvrdnje su uglavnom navodne "suhe" desetke u indeksima profesorske djece.

NIJE MI TATA PISAO DOKTORAT

"Pogledajte samo prosjek ocjena te djece. Po prosjeku, a niti jedan nije ispod devet, moglo bi se zaključiti da su djeca profesora redom genijalci. Međutim, javna je tajna na fakultetu da u indeksima djece profesora osvane poneka desetka a da ih niko nije vidio na ispitu", kaže naš sagovornik koji nije želio da mu objavimo ime. Navodno se lično uvjerio u to još dok je studirao na Stomatološkom fakultetu.

Desetkama i, eto, ponekom devetkom, uglavnom nam se "maše pred očima" pri svakom pokušaju da razgovoramo o pojavi svojstvenoj doduše i na drugim visokoškolskim ustanovama, da od svih studenata nekako baš napreduju djeca profesora.

Naida Hadžiabdić, asistentica na Katedri za oralnu hirurgiju, prije nego je njen otac prof. Halid Sulejmanagić penzioniran, bila je čak asistentica na njegovom predmetu. Sulejmanagić je u to vrijeme bio šef katedre. Profesor se posvetio privatnoj praksi u Sarajevu, a među kolegama je ostao upamćen po tome što je svojevremeno uporno odugovlačio odlazak u penziju sve dok ne izvrši pripreme za izradu diktorata svoje kćerke. Kako u kćerkinom radu kolege ne bi slučajno prepoznale autorski pečat prof. Sulejmanagića, isposlovao je da Naidin mentor za izradu doktorske disertacije ne bude niko od sarajevskih kolega, već vanredni profesor iz Beograda.

Uz "savjete" autorici ovog teksta za teme o kojima bi trebala da piše, (između ostalog: zašto država izuzetnim kadrovima ne omogući finansiranje doktorata) Hadžiabdićka je glasine među kolegama da joj je otac pisao doktorat, nazvala ružnim lažima i kazala kako je njen rad vrlo značajno, specifično, multidiciplinarno istraživanje. Samo minut kasnije, u telefonskom razgovoru nakon kojeg se činilo kako više i nema smisla ugovarati sastanak, ustvrdila je da njen rad ipak još uvijek nije napisan. Izričito je zahtjevala da je ne citiramo, a autoricu teksta je pozvala da dođe na fakultet i pregleda njen indeks u kojem se među desetkama nalazi samo pet devetki. Pozvana je autorica i da se ozbiljnije upozna s kvalitetom Hadžiabdićkinog rada tako što će, za početak, "kao pravi novinar" ispitati kako Hadžiabdićka dobro radi i prisustvovati vježbama koje na fakultetu demonstrira studentima.

Lejla Redžepagić je asistentica na Katedri za ortodonciju Stomatološkog fakulteta u Sarajevu. I u njenom je slučaju sve bilo "po pravilima". Najprije je bila angažirana kao demonstratorica. Navodno bi malo ko od profesora odbio tu čast za kćer kolege Seada Redžepagića, Lejlinog oca. Profesor Redžepagić je šef Katedre za stomatološku protetiku a tokom aktuelnog izbora je i jedan od najizglednijih kandidata za budućeg dekana. Njegova kćerka tvrdi kako su priče da joj je otac pomogao čiste izmišljotine. U kratkom telefonskom razgovoru kazala je da o tome ne želi razgovarati s novinarima. Pa ipak, samo nekoliko minuta kasnije, autorica ovog teksta je imala "privatni" telefonski poziv od Lejline brižne majke??? Bio je to vrhunac "telefonskih prepucavanja" i "intervencija" kojima nam se želio udijeliti "dobronamjeran savjet" o tome šta bi trebao biti sadržaj ovog teksta te u kojem bi periodu trebao biti objavljen. Naravno, u svakom tom slučaju se polazilo od pretpostavke da će u tekstu biti napisane sve same laži.

ZAŠTITNIČKE MAJKE

Administracija u Dekanatu nam je na svaki pokušaj da razgovaramo s dekanesom Hajrijom Konjhodžić - Raščić obećavala sastanak ali niko nije znao kazati kada "jer je dekanesa zauzeta pripremama za proslavu godišnjice fakulteta" . Eto, hajde i da kažemo da je dekanesa bila oduševljenja zahtjevom za razgovor te da je bila veoma nesretna što zbog posla "preko glave" nema vremena za novinare Žurnala. A htjeli smo je "samo" pitati da li je ikada postupila po ranijim, brojnim preporukama kantonalnog inspektora obrazovanja. Između ostalog i da pojasni kako je završila prošlogodišnja priča o šest asistenata koji su primali platu i nakon isteka ugovora o radu te kako to da su i danas angažirani na fakultetu. Po čijoj su odluci potpisali nove ugovore? Htjeli smo je pitati i za kćer Almu Prcić, kada nas je već krenulo da umjesto asistentica pričamo s njihovim "zaštitnički raspoloženim" majkama.

Inače danima slušamo priče o desetkama u indeksima profesorske djece, i o njihovim genijalnim rezultatima tokom studija. Najmanji prosjek ocjena za koji smo čuli bijaše 9,8! Genijalno!

Lejlu Behramović nismo ni kontaktirali. Behramovićka je već napredovala i sada ima zvanje viši asistent na Katedri za stomatološku protetiku. Eto, nećemo tvrditi da joj je jedna od „preporuka“ na fakultetu bila i činjenica da joj je majka profesorica histologije Zekira Mornjaković.

I Mirjana Gojkov-Vukelić, kćerka profesora Toška Gojkova je već napredovala u zvanje viši asistent. Njen je otac u međuvremenu penzioniran a Mirjana je zasjela na šefovsko mjesto fakultetske Klinike za parodontologiju i oralnu medicinu. Nećemo, eto, tvrditi ni da djeca profesora na Stomatološkom fakultetu s iznimnom lakoćom magistriraju, samo ćemo pojasniti vrlo specifična pravila koja su uveli, neuobičajena za druge članice sarajevskog Univerziteta. Naime, po Pravilniku kojeg su donijeli na Stomatološkom fakultetu, formirano je Vijeće postdiplomskog studija. Detaljnijom analizom rada ovog vijeća reklo bi se da njegovi članovi, umjesto Naučno-nastavnog vijeća (NNV) kojemu je to u nadležnosti, faktički odlučuju o proceduri za sticanje magistarske titule. Pred „malim vijećem“, kako ga u žargonu zovu profesori, kandidat izlaže svoj istraživački projekat o kojem onda članovi Vijeća donose mišljenje. Tek tada ga prosljeđuju Naučno-nastavničkom vijeću koje zapravo ne donosi svoj sud već glasa o već formiranom mišljenju?! Navodno se još nije dogodilo da NNV ne potvrdi formalno ono što su im "predložile" kolege iz "malog vijeća".

DISKRIMINIRANI STUDENTI: Nemamo šansi kad god se na konkursu pojave djeca profesora

„Ne mogu reći da sam u nastavnom procesu na bilo koji način oštećen, mislim na predmete koje nam predaju djeca profesora ali zaista nije pravedno da samo oni imaju šansu da napreduju. Šta je s drugim studentima? Bez obzira na prosjek ocjena, drugi se ne mogu baš mnogo nadati zvanju asistenta ako se u konkurenciji pojavi neko od profesorske djece“, kazao nam je jedan od studenata Stomatološkog fakulteta s kojim smo razgovarali, a koji je želio ostati anoniman jer mu se sa sadašnjim profesorima i asistentima valja viđati još godinu.

ČIJI JE NOVI DEKAN: Ogavni tračevi

Uz brojne opaske o namjerama koje autorica teksta ima aktueliziranjem priče o nepotizmu na ovom fakultetu baš u vrijeme izbora novog dekana, željelo nam se valjda spočitati i to da se pričom uključujemo u veoma prljavu "predizbornu kampanju".

Naime, na Stomatološkom fakultetu već su formirane dvije suprotstavljene struje: oni koji podržavaju kandidata profesora Seada Redžepagića i kolege koji bi na mjestu dekana rado vidjeli profesora Sedina Kobašliju, inače jednog sa spiska onih šest uposlenika fakulteta o kojima htjedosmo upitati dekanesu. Htjelo nam se, valjda, reći da smo pristrasni, samo nam nije rečeno za koga lobiramo. Na Stomatološkom fakultetu se to bar precizno može utvrditi. U tekstu ćemo, naravno, preskočiti ogavne tračeve koje ugledni profesori Stomatološkog fakulteta ovih dana plasiraju jedni o drugima.

(zurnal.info)

Jedne tople ljetne večeri 2008. godine Lejla A. zajedno s mužem stiže u Banjaluku i na ulazu u diskoteku "Portoriko" pogled joj se susreće s pogledom redara Mihajla. Lejla prepoznaje te oči, i uskoro se s njim upušta u divlju sadomazohističku seksualnu vezu, nemoćna da se odupre vlastitoj mračnoj tajni: petnaestak godina ranije, kad je među njima planula strast, ona je bila zatočenica logora "Trnopolje", a redar Mihajlo - srpski oficir.

U jednoj od najintrigantnijih scena filma, davna logorašica Lejla, odjevena samo u vojničke hlače i srpsku oficirsku šapku, pleše pred davnim četnikom Mihajlom i senzualnim mu glasom pjeva pjesmu Dragane Mirković "Mnogo sam te poželela, od tuge se razbolela...".

Tako nekako ide - ili ne ide, svejedno - radnja već sad kontroverznog filma Angeline Jolie, radno nazvanog "Bosanska ljubavna priča bez naslova", koji je i prije nego što je snimanje uopće započelo izazvalo bujice gnjeva s obje obale Drine. Svejedno, kažem, ide li radnja tako nekako ili ne ide, jer od svih što su se o filmu do sad gnjevno oglasili - a gnjevno se oglasio svatko koga su pitali i svi koje nisu - baš nitko nije pročitao scenarij. Nije za to bilo nikakve potrebe, jer pročulo se, a balkansko je pročuvenje jedini medij brži od širokopojasnog interneta.

Prvi je o filmu progovorio nesuđeni koproducent Željko Mitrović, koji je prije tri mjeseca javno odbio sudjelovati u projektu što "srpski narod stavlja u negativnu konotaciju" i "po ko zna koji put predstavlja u lošem svetlu", jer navodno priča o ljubavi silovane muslimanke i njenog silovatelja, jasno, srpskog vojnika. "Znam da saradnja sa njom otvara vrata velikog filmskog biznisa, ali ne želim da budem deo nečega što po ko zna koji put predstavlja Srbe kao večite loše momke", izjavio je kralj balkanskog trasha, upisavši se u patriote kao heroj koji je zbog Srbije odbio Angelinu Jolie.

Mitrovićev sinopsis o ljubavnoj vezi silovane muslimanke i njenog silovatelja bio je dovoljan da priča dvanaest puta obiđe Balkan: glasine o Angelininom filmu širile su se od kafane do kafane, svatko je scenariju dodao ponešto svoga, i prije nego što je snimanje uopće počelo, već je u Bosni završen scenarij koji počinje brutalnom scenom silovanja i rezanja dojke, napisana uloga servilne Bošnjakinje koja svoje srce predaje pijanom četniku, i snimljen tako film koji sada, eto, "silovane muslimanke stavlja u negativnu konotaciju".

"Pred oči mi izlaze slike mog, ali i silovatelja drugih žena iz Udruge. To je naša životna trauma, a ne ljubavna opsesija", izjavila je za "Oslobođenje" predsjednica Udruženja "Žene-žrtve rata" Bakira Hasečić. "U scenariju smo mi, žrtve, prikazane na način kao da smo dragovoljno pristale na silovanje. Naravno da ćemo bojkotirati film jer nam je Angelina nanijela ogromnu bol i vratila nas u 1992. godinu."

Ulogu bosanskog Željka Mitrovića i rijetku patriotsku čast da odbije Angelinu Jolie u Bosni je prihvatio federalni ministar kulture Gavrilo Grahovac, potpisavši zabranu snimanja na teritoriju Federacije BiH. "Angelina Jolie će dobiti odobrenje za snimanje filma ako nam dostavi scenarij", objasnio je ministar Grahovac. Je li razlog, dakle, ipak samo administrativne naravi? Ne baš: ministra scenarij zanima jer je u njemu riječ o "priči koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima". Ako, međutim, od Angeline tek traži da mu dostavi scenarij, kako onda ministar Grahovac zna da je u njemu riječ o "priči koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima"? Ne zna, naravno, ali to tvrde "ljudi koji su pročitali scenarij".

"Ljudi koji su pročitali scenarij tvrde da je u njemu priča koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima", pojasnio je tako Grahovac, žaleći što "vlasti BiH neće moći spriječiti da se uopće snimi film koji vrijeđa toliki broj žrtava".

Ukratko, scenarij filma Angeline Jolie nitko živ nije ni vidio ni pročitao, ali ionako se kod nas nikad ni o čemu nije kompetentno pričalo ako se prije toga o tome išta znalo. Znanje opterećuje, neznanje oslobađa, činjenice smetaju tezama. U Bosni valjda još nije snimljen nijedan film o kojemu čaršija nije imala jasan stav prije nego scenarist ideju. Pod istom točkom optužnice o "stavljanju u negativnu konotaciju" napadani su ovdje zbog svojih filmova i Ahmed Imamović i Jasmila Žbanić. U cijeloj galami oko filma koji još nema ni naslov, a već ima stroge recenzije, nije se, međutim, još čulo ključno pitanje. A ključno pitanje glasi: "Pa što?"

Pa što, naime, ako film zaista priča o ljubavi žene koja se zaljubi u svoga silovatelja, pa što ako se u filmu nesretna Bošnjakinja stvarno zaljubi u pijanog, smrdljivog četnika, pa što ako film počinje brutalnom scenom rezanja dojke četničkom kamom? Otkad se to, naime, na akademijama uči da film mora "srpski narod stavljati u pozitivnu konotaciju" i "predstavljati u lijepom svjetlu", otkad to film uopće mora bilo koji narod predstavljati u lijepom svjetlu? I po kojim to dramaturškim i scenarističkim kanonima film mora "imati veze sa stvarnim ratnim događanjima"? Film, naime, jedino mora biti - dobar.

Angelinin film može ispasti dobar ili loš, sjajan ili smeće, može ispasti i površan, i eksploatacijski i patetičan, i moralizatorski i moralno dvojben, može zaista "srpski narod prikazati u lošem svjetlu" i jednako "uvrijediti toliki broj žrtava" među silovanim muslimankama, ali prije svega, slijedeći logiku filmske umjetnosti u užem smislu, mora biti - snimljen. Zadatak umjetnosti nije, kako to na Balkanu jednako misle i ružičasti playboyi, i udruženja žena žrtava rata, i ministri kulture, da podilazi stvarnosti - za te stvari izmislio je čovjek reality-show - već da je propituje i tamo gdje je najtanja. A stvarnost je, za razliku od umjetnosti, tanka, relativna i neuhvatljiva: samo u Bosni ima ih tri.

Uostalom, film po scenariju u kojemu bivša logorašica Lejla A. trinaest godina nakon završetka rata u banjalučkoj diskoteci susreće redara Mihajla, bivšeg srpskog oficira, i obnavlja s njim đavolsku vezu iz logora - polugola mu pjevajući pjesmu Dragane Mirković "Mnogo sam te poželela" - snimljen je još davne 1974. godine. Samo što se nekadašnja logorašica nije zvala Lejla, već Lucia, a ni on nije bio Mihajlo, već Max, i nisu se sreli u banjalučkoj diskoteci, već u bečkom hotelu. I da, nije bila 2008., već 1958., nije on bio nekadašnji srpski oficir, nego njemački, nije mu ona plesala pod srpskom šapkom, nego pod kapom SS-oficira, i nije polugola pjevala "Mnogo sam te poželela" Dragane Mirković, već "Wenn ich mir was Wünschen Dürfte" – "Kad bih mogla poželjeti nešto'' - Marlene Dietrich. Film se zvao "Noćni portir", a režiserka je bila Liliana Cavani. Takve priče valjda mogu i smiju snimati samo žene.

U vrijeme kad je snimljen, u doba seksualnooslobodilačkog rata sedamdesetih - a zgodna je slučajnost da su Jon Voight i Marcheline Bertrand napravili malu Angelinu gotovo istog dana kad se "Noćni portir" pojavio u američkim kinima - film je zbog svog hrabrog ulaska u prostor tabua, mračne strasti između žrtve logora i nacističkog  krvnika, izazvao planetarni gnjev. Istina, nije tada bio problem što je Nijemce "prikazao u lošem svjetlu", jer su se Nijemci do tada na "loše svjetlo" već bili navikli, i vrlo dobro u njemu raspoznavali stvari. Problem je, jasno, bio u tome što su, kako bi se to reklo, "ljudi koji su vidjeli film tvrdili da je u njemu priča koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima".

Mnogo je vremena od tada prošlo, i odavno je utihnula jeka bijesa koji je dočekao Lilianu Cavani. Kakav god bio film Angeline Jolie - a to ćemo, suprotno uzusima balkanske filmske kritike, ipak saznati tek kad se snimi - zasad im je samo taj plebiscitarni gnjev zajednički. Prema pouzdanim informacijama "ljudi koji su pročitali scenarij" znamo, naime, da film Angeline Jolie govori isključivo i samo o nama, kojima umjetnost što ispituje treba tek kao ispitivač električno-telefonskih instalacija. Da nas "prikazuje u dobrom svjetlu" i da "ima veze sa stvarnim događajima".

(preneseno sa nezavisne.com)

Radnici preduzeća “Granit” iz Jablanice i dalje čekaju rasplet situacije u njihovom preduzeću koja traje već nekoliko meseci. Zbog toga je danas održana vanredna sednica Opštinskog veća. Jedina tačka dnevnog reda bila je “Granit”. Kako nam je izjavio predsednika Sindikata "Granita", Mensuda Ćosića, radnici nisu ni očekivali da se donese bilo kakva odluka na ovoj sednici, jer su im oni davno okrenuli leđa.

- Znali smo da će tako biti. Nismo ni očekivali da će donjeti nekakvu odluku. Neki vijećnici su nakon sjednice htjeli da obiđu krug fabrike, ali im radnici nisu dozvolili – kazao je Ćosić.

Prema njegovim rečima, radnici trenutno najviše očekuju od Agencije za privatizaciju i Tužiteljstva, koji bi trebali da izvrše pritisak na Vrhovni Sud BiH, kako bi se što pre donela odluka o preregistraciji “Granita”.

Od dana kada su štrajkače žestoko isprebijali pripadnici Jedinica za posebne namenu, do danas se od političkih zvaničnika još uvek nije pojavio.

- Niko nam se nije obratio još uvek. Čekamo i dalje. Kolege koje su povređene pre neki dan su puštene iz bolnice i sada su na kućnom lečenju- kazao je Ćosić.

Da podsetimo. Radnike “Granita” su u ponedeljak 18. oktobra u četiri sata izjutra svim sredstvima napali pripadnici Jedinice za posebnu namenu. U napadu su korišćeni pendreci, topovski udari i suzavci...

Razlog ovog napada je bio ulazak stečajnog upravnika u preduzeće, Abdulaziza Mahmutovića, koji će inače biti na toj funkciji sve dok se ne donese konačna odluka o preregistraciji preduzeća “Granit”

(zurnal.info)

Elektroprivreda Bosne i Hercegovine i Federalno ministarstvo za energiju, rudarstvo i industriju ne smiju donositi nikakve strateške odluke niti birati strateške partnere za izgradnju novih elektrana u BiH do formiranja nove vlasti. To je zaključak usvojen na današnjoj sjednici Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH kojeg je predložio poslanik Mirza Kušljugić iz SDP-a. Ovo je ujedno bila i posljednja sjednica Parlamenta u starom sazivu a ovom je odlukom definitivno zaustavljena Stranka za BiH u svojim sumnjivim energetskim projektima. Ovaj prijedlog je usvojen sa 54 glasa za, šest protiv i pet suzdržanih. Tokom usvajanja ove odluke već se mogla primijetiti nezvanična koalicija SDP-a i SDA.

Kušljugić je novinarima objasnio da Elektroprivreda normalno nastavlja svoj rad te da je ova odluka neće u tome sprječavati. Namjera ovog zaključka jeste da se spriječe zloupotrebe vlasti Stranke za BiH do formiranja nove vlasti koja još uvijek ima svog ministra energije Vahida Heću čije energetske namjere je sud već ranije okarakterisao kao štetne za građane BiH. Energetski strateški partneri očito će morati sačekati formiranje nove federalne vlasti što bi moglo potrajati i do nekoliko mjeseci.

U odluci se također navodi da Hećino ministarstvo do formiranja nove vlasti ne smije imenovati nove članove društava u elektroenergetskom sektoru niti vršiti bilo kakve promjene u ovim društvima koja su u većinskom vlasništvu Federacije.

(zurnal.info)