Za 26.09.2009. u mostarskoj Kosači najavljen je koncert pod nazivom „Tri amigosa“ na kojem će nastupiti Sanel Marić Mara te Arsen i Matija Dedić kao gosti koncerta.
Kantautorski bard Arsen Dedić je u kratkom razgovoru koji smo imali sipao sve same hvalospjeve na račun Marinog albuma „Vasduh“ te najavio ovaj događaj i kao nešto što bi moglo prerasti u trajnu suradnju.
Mara je na sceni već dugo godina, ali uvijek se kretao pomalo na margini. Tek rijetko bi izašao pred lice šire javnosti, ali uvijek sa nekim zanimljivim konceptualnim projektom. I marginaliziranost i konceptualnost su prilično neobične obzirom se radi o autoru savršeno jasne, fine i pametne pop glazbe koja sigurno ima potencijal da obogati ono što nazivamo glazbenom scenom u BiH.
Album „Vasduh“ je vrijedan pažnje iz više razloga. Tekstovi su izvučeni iz bosanskohercegovačke književne baštine i stavljeni u kontekst koji im je udahnuo novi život i pokazao da mogu funkcionirati u trenutku sadašnjem. A glazba, glazba je nešto posebno, za naše podneblje neobično, bez obzira jeste li ljubitelj takvog zvuka. To je suptilni pop prepun tamnih tonova koji vas ne može ostaviti ravnodušnima. I ono što kod Mare igra na prvu loptu daleko je iznad prosjeka naše „ pop scene“, nije to ono na što smo navikli od petparačke sarajevske pop škole. Nađite „Vasduh“. Preporučujem.
U razgovoru za Žurnal Mara je objasnio kako je stvorio ovaj izvrsni album.
Album „Vasduh“ dugo se kuhao u tvojoj glavi. Dugo te nije bilo na sceni. Kako si uopće došao na ideju da uglazbiš stihove klasika našeg pjesništva?
- Da, dugo se sve ovo radilo, više od 5 godina. Ideja je nastala nakon pjesme “Uspavanka”, koju sam počeo raditi na času muzičke kulture u jednoj od škola gdje sam predavao. Nakon “Uspavanke - Nini sine”, odlučio sam da uradim muziku za poeziju naših već skoro zaboravljenih pjesnika. Tako nastaju “Đul miriše” i “Vas svijet” (Avdo Hasanbegov Karabegović i Safvet Beg Bašagić), a njihovu poeziju sam pronašao u Arhivu Hercegovine. Na inicijativu mojih prijatelja i Aide počeo sam raditi na muzici za pjesme Alekse Šantića, Antuna Branka Šimića i Maka Dizdara. Svi ti stihovi su prelijepi, emocije pršte, a više ih niko ne čita, ne spominje, samo skupljaju prašinu. Nekako mi šteta da to tako i ostane.
Mnogi ljudi na prvo slušanje tvog albuma čuju nekakav moderniziran sevdah. Mnogi i ostanu pri tome pa se tvoj album preslušava na nekim ethno i balkan blues večerima. Po meni, tu je jedino duhovnost koja zrači iz tvojih pjesama bliska sevdahu. Kakva je bila tvoja namjera?
- Moram ispičati priču koja je sastavni dio “Vasduha” i mislim da je pravi odgovor na ovo pitanje.
„Odlazak po vazduh je toliko stara priča da sam gotovo i zaboravio kako mi je otac još kao djetetu pričao o odlasku na planinu. Tamo bi se u određeno doba jutra miješali vjetrovi koji bi činili vazduh drugačijim, posebnim. Takav zrak bi oni sakupljali u vreće i oslobađali ga u svojim domovima Vjerovalo se da ta hava čini ljude pozitivnijim, zdravijim i sretnijim, i da te familije nikada nisu bile u svađi, niti su znale za mržnju. Zvali su ih SKUPLJAČI ZRAKA.“
“Vasduh” je bio moj način sakupljanja pozitivnog zraka i htio sam ga podijeliti sa dobrim ljudima.
Uvijek sam te vidio u nekoj ulozi, nazovimo je šansonjerskoj, kao nekog ko sjedi pred publikom sam sa svojom gitarom i glasom. Imao si taj fini pop senzibilitet i sigurno nekoliko pjesama koje su imale „hitoidni“ potencijal. Kako objašnjavaš činjenicu da si se do sada kretao na marginama scene i zašto nikad nisi pokušao izaći pred publiku isključivo kao singersongwriter?
- Ja sam do sada pred publiku uvijek izlazio kao singersongwriter, samo što me ljudi različito kontaju. Nekad su me doživljavali kao bend, nekad kao kantautora, zavisi kako ko. Meni je bitno da sviram svoju muziku, nekad na svoje stihove, a nekad na stihove drugih, i da u tome uživam, zajedno sa ljudima koji sviraju sa mnom, ali i sa onima koji to slušaju. Čak i u “Vasduhu” se može osjetiti pop zvuk, mada ovaj album ne mogu svrstati niti u jednu kategoriju, čak i sevdaha ima samo u frazama, ali tu je i ethno, blues...
Po meni “Vasduh” jeste idealan pop album. Ima nešto što pop muzika danas često nema, a to je pamet i jasna ideja. Sva ta fuzija svega drugog je samo primjesa, kao začin nekakav. No, reci mi hoćeš li se vratiti nekim sjajnim pjesmama iz tvoje rane faze, poput „Noći su dani moji“ idr.? Uvijek mi nekako žao da te pjesme nije čuo puno veći broj ljudi...
- I ja razmišljam u tom pravcu. Mislim da je to sljedeće što želim da radim. Neće biti samo stare pjesme, već kombinacija izabranih starih i nekoliko novih. Pjesma „Noći su dani moji“ sigurno zaslužuje da bude dio tog „novog“ albuma, zajedno sa „Pozovi riječi“ i dr. To je za sada samo ideja i nemam nekih konkretnih dogovora ili planova, ali imam novu pjesmu. To je dobar osjećaj.
Možda najveća zamjerka tvom albumu ide na račun produkcije. Gdje si producirao album i da li je atmosfera sobe ono što si želio dobiti ili je produkcija bila ograničena iz svima nam poznatih financijskih razloga?
- Album je produciran u studiju ˝Baraka˝, Atilla Aksoj je radio produkciju.
Ono što ja mogu reći je da sam ja zadovoljan produkcijom i radom mog kolege Atille. Mišljenja sam da mi niko u BiH ovaj posao ne bi uradio bolje od njega. Naravno da može bolje, samo to bolje je zahtijevalo rad van granica naše zemlje i van granica mog budžeta.
Interesantna su po meni bajkovita grafička rješenja omota na tvom albumu s nekoliko prekrasnim fotki koje zapravo puno govore o konceptu albuma. Ko je zaslužan za ta rješenja?
- Grafički dizajn je radila cura iz Sarajeva Ella Gazibara, koja živi i radi u Holandiji kao grafički dizajner. Jedan dio posla na dizajnu je uradio i moj drug Goran Tiro. Čovjek zaslužan za fotografije je moj dobar drug Amir Grabus. Režiser po profesiji, rodom iz Mostara, koji je muhajem iz Holandije došao ovdje sa ogromnim foto aparatom, i koji je ostavio koljena na podveleškim stijenama. Sama ideja/tema fotografija je produkt mojih maštarija. Najviša zasluga ide mom sinu Ishaku koji je bio više nego profesionalan na setu. Super mu bilo, cijeli dan skakao bez ograničenja...
Otkud tvoja već dugogodišnja opsesija otvorenim prostorom i zrakom? Dolazi li to možda kao neka želja podsvijesti da se odupreš mostarskoj i BiH 
klaustrofobiji?
- Mislim da sam se takav rodio, nikad nisam volio stanove i male prostore što me je nekad u djetinjstvu dovodilo do ludila i mučnine. U takvim situacijama bi me majka jednostavno deportovala nazad našoj kući, koja se nalazila nadomak guste borove šume gdje bih se gubio i fizički i psihički.
Jedan klišej: Kako si zadovoljan promocijom i prijemom albuma kod publike?
- Promocija nije bila urađena kako treba, ali se evo kvalitet prepoznaje. Nadam se da će se neke stvari što se promocije tiče poboljšati, jer je prije neki dan Aleksandra Savić to preuzela u svoje ruke. Otvoreno je rekla da je promocija loša, te izrazila želju da pomogne po tom pitanju. Kaže da joj se “Vasduh” svidio i da je emotivno 'razvaljuje', te kako je šteta što drugi ljudi još uvijek nisu čuli tu ljepotu. Dijelim njeno mišljenje i vjerujem da je baš ona ta koja će odraditi profesionalnu promociju.
Uskoro u Mostaru nastupaš zajedno sa velikim bardom šansone Arsenom Dedićem i njegovim sinom, poznatim pijanistom, Matijom. Kako je došlo do vaše suradnje?
- Ja i moj prijatelj Amer, koji je također i Arsenov dobar drug, smo jednu noć bili gosti na Arsenovom koncertu u Sarajevu. Tu smo imali priliku pričati i pokloniti mu “Vasduh”. Nakon par dana Arsen me je nazvao i rekao: “Mariću, Mariću šta si ovo uradio”...
Tako je sve počelo.
I Mariću, šta si to uradio?
- Ma nekako sam pokušao da muzikom osnažim prelijepe stihove punih emocija. Duh starih vremena da još mističnije dočaram i poklonim mlađoj generaciji, ali i starijoj. Ljudi kojima se “Vasduh” sviđa kažu da ih cijepa na sitne djeliće duše. Arsen je bio oduševljen i stvarno nije bio škrt sa komplimentima. Meni bilo drago. Šta ću?! Znaš, koliko god da osjećam kako je “Vasduh” dobar, ipak s vremena na vrijeme se umorim i imam svoje nedoumice, valjda kao i svaki umjetnik. Nekako mi drago kad jedan velikan kao što je Arsen uživa u “Vasduhu”.
Meni je izrazito drago da Arsen Dedić istupa pomalo “bowievski” i pokušava ukazati na pravu vrijednost među mlađim kolegama. Misliš li da ćeš uz Arsena lakše istupiti na „veliku“ scenu?
- Ne znam šta će se izroditi iz sveg ovog al sam siguran da “Vasduh” zaslužuje svu veličinu i da tu nema granica vezano za prostor gdje se svira... Planirane su velike scene i prije Arsena. Zbog Dedićeve podrške i njegovog stručnog mišljenja ljudi će posvetiti više pažnje “Vasduhu". Šta se dalje može desiti – iskreno nemam pojma.
Gledaj, ja govorim o velikoj sceni u smislu nastupanja u prestižnim dvoranama poput Lisinskog i šta ti ja znam, ne govorim o folkotekama:o)...
- Vjerovatno je sada mogućnost veća da se tako nešto nekada i desi, ali to je još uvijek daleko. Nemam baš nekih iluzija kako će zbog saradnje sa Arsenom da sve bude super lako, jer ipak moja muzika nije komercijalna, nemam profesionalnog menadžera, i sav napredak do sada je zbog podrške moje famillije i prijatelja koji žele da pomognu, i koji još uvijek imaju nekog entuzijazma u sebi.
Kako općenito gledaš na glazbenu scenu, prije svega u Mostaru, a onda i u BiH?
- E to je pravo kliše pitanje.
Pa jeste, ali evo, ja inzistiram da odgovoriš, da nekako opišeš stanje onako kako ga ti vidiš...
- Previše je turbo-folka i totalno dosadnih i na isti kalup pjesmuljaka. Ipak ima nade, zbog Zostera, Dubioze kolektiva, Vunenih, Letu štuke. Nažalost i oni su borci sa vjetrenjačama, u manjini smo, ali bitno je da smo tu.
Hoćeš li nastaviti koncertnu, ili možda čak i studijsku suradnju sa dvojcem Dedić i Dedić ?
- Sa Matijom bih trebao snimiti pjesmu koju sam završio prije par dana, samo moramo dogovoriti termine, a za ostale projekte nisam siguran. Većinu stvari nisam dogovarao ja direktno, pa ti ove odgovore moram ostaviti ovako polovično ili čekati sljedeći intervju.
Također na današnjoj sjednici Lijanović je informirao članove Predsjedništva stranke o aktivnostima vezanim za Zakon o zaštiti domaće proizvodnje, koje je on poduzeo u Zastupničkom domu PSBiH u prethodnom razdoblju, kazavši:
''Privremenom suspenzijom Zakona o zaštiti domaće proizvodnje unutar CEFTA-e, kažnjeni su svi domaći proizvođači, i ne samo oni. Kažnjeni su svi građani BiH. Dvije milijarde maraka koliko je Bosna i Hercegovina ove godine dala za uvoz hrane, mogle su se upotrijebiti za otvaranje novih radnih mjesta, za smanjenje rastuće nezaposlenosti. BiH mora zaštititi svoju proizvodnju, i stoga sam zahtijevao od Suda BIH da odbaci žalbu zastupnika Filipovića, jer je neutemeljena.''
Također, na sjednici se raspravljalo o aktualnom stanju u stranci, s osvrtom na ekonomsku i političku situaciju u zemlji.
(FENA)
Grupa od šestero marokanskih mladića i djevojaka bit će izvedena pred sud zbog „pokušaja javnog poticanja na prekid posta“ tokom ramazana, doznaje se od sigurnosnog izvora.
Odluka je donesena pošto su te osobe, među kojima i marokanski novinar, u nedjelju poslijepodne pokušale organizirati okupljanje u Muhamediji (80 km južno od Rabata) kako bi „javno prekinuli“ post u znak protesta protiv „zakona kojim se kažnjava neodržavanje ramazanskog posta u Maroku, dodao je isti izvor.
Službena marokanska novinska agencija MAP priopćila je u ponedjeljak navečer da su lokalne vlasti „uspjele u nedjelju spriječiti pokušaj okupljanja nakon kojega je bio predviđen javni prekid posta kako bi se postiglo poništenje članka kaznenog zakona“. Ovo je prvi put u Maroku da jedna grupa javno traži izuzeće od obaveze poštovanja ramazanskih propisa, ističu posmatrači.
Vijeće ulema (teologa) u Muhamediji osudilo je ovaj pokušaj nazvavši njegove organizatore „huškačima“. Riječ je o „gnusnom činu kojim se gazi Božji i Prorokov nauk, uz sve teške posljedice koje sa sobom nosi“, ističu teolozi u saopćenju, prenosi u utorak Hina.
Tokom ramazana, vjernici se trebaju uzdržavati od pića, jela, pušenja i spolnih odnosa od izlaska do zalaska sunca.
Glavni revizor RS-a Boško Čeko saopćio je na današnjoj pres-konferenciji da je od 55 izvršenih revizija Glavna služba dala pozitivno mišljenje kod 18 budžetskih korisnika u RS-u, mišljenje s rezervom ili napomenama dobila su 32 budžetska korisnika, a negativno je dobilo pet klijenata.
Negativna mišljenja data su IRBRS-u i njenim fondovima, a utvrđen je niz nepravilnosti u radu tih institucija.
Svega tri ministarstva Vlade RS-a dobila su pozitivno mišljenje o poslovanju i to resor rada i boračko-invalidske zaštite, uprave i lokalne samouprave i nauke i tehnologije.
Kod 13 ministarstava u Vladi RS-a izražena je rezerva, kao i za konsolidovani izvještaj Vlade RS-a.
Isto mišljenje revizori su dali i za Službu predsjednika, Narodnu skupštinu RS-a, Generalni sekretarijat Vlade RS-a, te kod Fonda PIORS-a.
Pozitivno mišljenej dobilo je Vijeće naroda RS-a, Ustavni sud RS-a, Ombudsmen RS-a,
Glavna služba za reviziju javnog sektora RS-a je od januara do kraja augusta izvršila reviziju Vladinog konsolidovanog godišnjeg izvještaja o izvršenju budžeta i reviziju finansijskih izvještaja ministarstava u Vladi sastavljenih za 2008.godinu.
(FENA)
"Žrtve većine nasilnih rasističkih ispada, uključujući i ubistvo 2007.godine, su uglavnom Romi, navodi ECRI u izvještaju i naglašava da se i dalje prijavljuju slučajevi policijskog nasilja prema manjinama, a posebno Romima.
Prema Komisiji u posljednjih nekoliko godina politički zvaničnici na nacionalnom i lokalnom nivou u Češkoj držali su govore protiv Roma koji su imali veliki publicitet u zemlji.
Istovremeno, dodaje se u izvještaju, stavovi prema Romima su "izrazito negativni" bilo da su izraženi u štampi ili na internetu.
Uprkos naporima čeških vlasti da poboljšaju stanje "zabrinjava povećanje aktivnosti ekstremne desnice" a jedna politička stranka je formirala i uniformisanu paravojnu grupu, prenosi u utorak Radio Slobodna Evropa.
(FENA)
Referendumsko izjašnjavanje o ovom pitanju ne bi riješilo dilemu i samo bi potvrdilo podjele koje postoje o ovom i drugim pitanjima u BiH, navedeno je u saopćenju koje je potpisao predsjednik Centra za humanu politiku Momir Dejanović.
Smatra da treba razdvojiti pitanje članstva BiH u Evropskoj uniji od članstva u NATO-u, reafirmirati globalnu političku i sigurnosnu ulogu Ujedinjenih nacija, osuditi agresivnu politiku i ratove u kojima učestvuje NATO i usvojiti ustavnu odredbu o zabrani učešća građana BiH u ratovima i drugim agresivnim operacijama na teritoriji drugih zemalja.
Nesvrstanost, neutralnost i demilitarizacija bolje su rješenje za BiH od članstva u NATO-u, naglašeno je u saopćenju.
(FENA)
U odluci o pomilovanju predsjednik Haaškog suda Patrick Lipton Robinson navodi da će Plavšić po švedskim zakonima 24. listopada ove godine odslužiti dvije trećine kazne te da tri dana kasnije 27. listopada stječe pravo puštanja na prijevremenu slobodu, prenosi u utorak Hina.
- Uvjeren sam da se gospođi Plavšić treba odobriti prijevremeno puštanje u skladu s njezinim pravom koje proizlazi iz švedskih zakona, piše predsjednik Haaškog suda u odluci donesenoj 14. rujna ove godine.
Plavšić (79) je 2003. godine nakon priznanja krivnje osuđena na 11 godina zatvora i kaznu je služila u Švedskoj.
U okviru dogovora s tadašnjom glavnom haaškom tužiteljicom Carlom del Ponte, Plavšić je priznala krivnju za zločine protiv čovječnosti u BiH, odnosno progon nesrpskog stanovništva u BiH, a tužitelji su zauzvrat odustali od sedam ostalih točaka optužbe koji su je teretili za genocid i ratne zločine.
Predsjednik Haaškog suda u prilog svojoj odluci o pomilovanju navodi da je u ranoj fazi sudskog postupka prihvatila svoju odgovornost za zločine i priznala krivnju te da se u zatvoru ponašala dobro, a svjedočila je i u predmetu Krajišnik.
Plavšić je bila predsjednica Republike Srpske od 1996. do 1998. godine i dobrovoljno se predala Haaškom sudu 10. siječnja 2001, podsjeća Hina.
(FENA)
TIHI DANI
Tuga i riječi su virus kojim te darivam.
Majko, u tvojoj ruci mahovina je jestiva!
Držim se gordo dok pućkam kubansku cigaru,
to sam vidio od francuskih jazzera,
ali za tvojim stolom je nedopustivo
gaditi sindikate i ljevicu i trpati sve to
u isti lonac s fašistima i liberalima
koji bi da kupe i preoru čitavu tvoju mladost.
Shoping mall je budućnost, ona je već tu, kako ne vidiš!?
Zamisli jedan na mjestu naše kuće, nakon tristo godina.
Ljudi bi dolazili u kafane slušati vlakove,
ako ponovo nekad vlakovi krenu,
jer naša kuća leži na brdu kroz koje prolazi tunel.
Ali što bi se dogodilo bakinom cvijeću!?
Kuda bismo otišli sa svim tim saksijama i preplašenom mačkom!?
Kad smo posjekli smokvu iz bašte htio sam plakati,
ipak glumio sam da sam ljut i da ti neću oprostiti nikad.
Volio sam tu smokvu i sjene koje je za sunčanih dana
njezino lišće bacalo po zidovima moje sobe.
To je to, rublje se suši na terasi,
tihe dane odnosi vjetar
pun soli i Sahare.
(Pjesma je preuzeta iz još uvijek neobjavljene zbirke "Zbogom fašisti")
Nakon što je Dnevni avaz napravio malu artiljerijsku pripremu za Kusturičin comeback u rodni grad, njemu se priključila i pravdoljubiva Slobodna Bosna tekstom na osam stranica o kulturnom festivalu Adriatic Mediterraneo u Anconi. Glavni događaj festivala je susret dvojice velikih umjetnika: Abdulaha Sidrana i Nemanje Emira Kusturice, kojeg su pompezno najavljivali organizatori. Susret se (premda je ozbiljno visio nad nama kao Damoklov mač), ipak, nije dogodio kako nas obavještava novinarka sarajevskog sedmičnika. I on će se upriličiti u Goraždu prema riječima Nemanje Emira, kada Sidran i on to odluče.
Na prvi pogled nema ništa spektakularno u ovim rečenicama, osim činjenice da je baš ovih dana jedna od agencijskih vijesti ona koja kaže: Vrhovni sud Crne Gore potvrdio je presudu Višeg suda u Podgorici kojom su novinar Andrej Nikolaidis i crnogorski nedjeljnik Monitor kažnjeni sa 12 000 eura zbog povrede časti i ugleda režisera Emira Kusturice.
Kunst i fašizam
Kusturica će dobiti 12 000 eura za duševne boli koje mu je Nikolaidis nanio tekstom Dželatov šegrt. Zbog kojeg je Andrej bio slavljen među Sarajlijama, bošnjačkim desničarima, „ljevičarima“ i svim anonimnim ljudima koji su prezirali čovjeka (još nije bio Nemanja) što je pljunuo na svoj grad i narod, kada je Karadžić, također stanovnik Sarajeva (multikulturalno odgojen u Sarajevu), zaprijetio uništenjem i gradu i narodu. Jednostavnije rečeno: Nikolaidis, lišen kukavičluka i autocenzure, je napisao ono što su svi mislili, a niko nije imao petlju javno iznijeti. Kukavičluk je, inače, najcjenjenija osobina danas u Sarajevu, i njen pravi naziv, to znaju oni što nikad nisu zauzimali strane u ratovima, zove se mudrost. Istočnjačka duboka mudrost – umijeće u kojem treba znati šutjeti kada se neko piša po vašoj glavi, ili vas gađa granatama, a vi mašete jugoslavenskim zastavama. Alija Izetbegović je to filozofski nazivao saburom.
Isto kao što je jasno da je Andrej Nikolaidis kolumnista baš te Slobodne Bosne, koja će na naslovnici objaviti eksluzivnu reportažu o neodržanom susretu dvojice, ratom, razdvojenih genija. Naravno, u tom tekstu neće biti ni riječi o konačnoj presudi protiv njihovog kolumniste. Kao što su sada svi, odjednom, kao pod dejstvom čarobnog štapića, zaboravili sve one uvrede i bljuvotine upućene odmetnutom Sarajliji, geniju, veleposjedniku & komunisti, antiglobalisti i preporođenom pravoslavcu Nemanji Emiru. Ne treba zaboraviti kako antiglobalizam ujedinjava sve one koji mrze SAD, a tu su i talibani i srpski radikali, babe, žabe, i Nemanja Emir, koji svu tu shizofreniju ovjerava svojim duplim imenom.
Imam tu sreću da nisam iz ovog grada, tako da će Nemanja Emir biti uskraćen za golemu količinu hrakotine, koju bi mu rado sasuo u lice, ali, jebiga, ne mogu, nemam četverogodišnje iskustvo života pod granatama u Sarajevu. Nemam etičku tapiju koju ima Slobodna Bosna, i ne samo ona, jer ovdje je kanon moralne nedosljednosti uveden upravo od onih ljudi što se u svojim tekstovima kunu u principijelnost i čistoću svojih intelekta i duša. Tu čistoću su izgradili konstantnim javnim napadima prema nekom drugom (uvijek taj Drugi), bilo da je on Sandžaklija, Srbin, papak, nacionalista, ultrabošnjak, kriminalac, tajkun, novinar, pisac, neprijateljima nikad kraja.
Napisao sam to već prije (Start br. 241) kako će od sarajevskog aerodroma do Vječne vatre biti napravljen red carpet od ljudskih tijela, tepih kojim će se prošetati noge starog Sarajlije, a u prvom safu, odmah nakon izlaska iz aviona, ležaće upravo oni koji su Kusturicu svih ovih godina napadali teškom medijskom artiljerijom. Može se lako pretpostaviti ko će imati autorska prava na ekskluzivu. Tako završavaju moralni svjetionici, u raljama medijskog žutila, proizvodeći sveopšti zaborav koji je, vjerovatno, najbolja metafora ovog i ovakvog Sarajeva, i Bosne i Hercegovine. Druže Nemanja samo reci, lećećemo kano meci!
Da nema toliko mrtvih civila (uglavnom sirotinje i jadnika koji nisu imali priliku pobjeći iz grada kao dobar dio ovdašnjeg kulturnog i medijskog establišmenta, apostrofiram njih, jer se oni najjače busaju moralnim čistunstvom), i da sam bio u Sarajevu od 1992-1995., vjerovatno se ne bih toliko začudio ratnoj sudbini Sarajeva. Niti bih ga previše sažaljevao. Shvatio bih kako se Sarajevo moralo sresti sa svojom okrutnom sudbinom.
Kani suzo...
Čak i kad shvatim malo koju sarajevsku suzu za sudbinom Goražda ili tadašnjeg Okruga Bihać, odakle dolazim, ispada kako sam bio u potpuno drugom ratu koji nije imao nikakve veze sa ovim u Sarajevu. Što, ipak, nije originalno moja spoznaja, nego sam na nju nailazio bezbroj puta kada bi me mnogi, biva naivno neinformisani, sarajevski kuferaš pitao: A š'o ste se ono, ba, vi, jarane, gore klali među sobom?
Tako da je prava mjera ovog i ovakvog Sarajeva dugo očekivani susret dva ratna havera, fali još samo jedan Hrvat i da priča bude kompletno sumanuto montipajtonovska. Kako bi se u očima drugih dokazali svi stereotipi o bosanskoj gluposti, prevrtljivosti, lažljivosti, ukratko: tragičnom osjećaju života koji se prodaje, kao na tržnici Markale, na vagu i za sitne pare. Ljudi bez dostojanstva ionako su osuđeni na propast, a to je drugi dio vica, bosanski crni humor i neizbježna autoironija kao argument za sve ono što nedostaje. Čast i dostojanstvo, pašajarane.
Zgrade su obnovljene i ofarbane veselim bojama. Na nekima su nacrtane čak i lastavice. Nema više rupa od gelera na fasadama. Novi ljudi se rađaju da nadomjeste mrtve sa Koševa i Kovača. Planeta Sarajevo diše punim plućima korporacijskog kapitalizma, ali i vodeći se otkucajima svog nevidljivog samorazarajućeg mehanizma. Kao u priči Sve će to narod pozlatiti Laze Lazarevića, i ja čekam kada će onima bez ruku narasti nove ruke. Kada će onima bez nogu narasti nove noge. Kada će iz ljudskih glava, iz duše nestati svaka bol, tuga, nesreća, frustracija, i kada će nam svima opet, kao nekada, biti onoliko godina koliko smo imali kada je počeo rat. Kada će se na nebu pojaviti novo lebdeće Sarajevo, ljepše i sjajnije od novog lebedećeg Jerusalema. Trenutak u kojem će mrtvi ustati iz grobova i zapjevati onu našu staru pjesmu: Cijela Bosna jedna avlija..., ili efektnije: Cijela Bosna jedna grobnica. Nakon trojezičnog izdanja Suza majki Srebrenice, ne vidim nekog razloga da Sidran tako ne naslovi svoju narednu knjigu pjesama na 33 svjetska jezika. Da konačno dočekamo i tu noć, u kojoj ćemo spaliti i ovo malo preostalih iluzija, ako ih je, uopšte, ikad i bilo. A i to će narod debelo pozlatiti. I zaboraviti.
U Vardi nema niti jedne prodavnice, pošte, kladionice niti bilo čega sličnog što imaju ostala kakanjska naselja. Ovo je sačinjeno samo od trošnih kuća od kojih su samo rijetke zidane ciglom, a kanalizacija je stigla samo do polovine naselja, pa se u naletima širi jak smrad. Kamion za odvoz smeća vjerovatno nikada nije ni prošao kroz Vardu pa se ono baca niz padinu prema gradu
Romi iz kakanjskog naselja Varda zadržali su tek nekoliko svojih običaja, većina ih ne zna romski jezik, samo rijetki zapjevaju, a još manje njih svira neki instrument. Ni nalik stereotipima iz Kusturičinih filmova. Ipak, Varda nije poput drugih bosanskohercegovačkih sirotinjskih naselja. U njima ćete teško sresti pet sposobnih muškaraca kako sjede i gledaju tri djevojke dok cijepaju drva za zimu.
- Ti ovo ne bi mogao prepoloviti – govori mi jedna od njih dok malom sjekirom polovi poveći komad drveta.
Za Rome nema posla
Od stereotipiziranih Roma današnji su naslijedili samo neopisivo siromaštvo i iskren osmijeh.
- Meni je vrijednije da mi se neki lijepo nasmije nego da mi sad dadneš pet hiljada maraka – kaže mi mlada Romkinja dok se igra sa jednogodišnjim djetetom na pragu svoje kuće.
Nije željela da navodimo njeno ime, poput većine vardanskih Roma, jer su razočarani ljudima koji zarađuju na njihovoj muci. Samo su rijetki od njih pristali razgovarati o svojim životima.
Tek desetak Roma radi “u preduzeće”, od preko 620 u ovom naselju, kaže Idriz Ramić, predsjednik Udruženja nezavisne romske organizacije Općine Kakanj - i to je najveći problem ovih ljudi. Za razliku od prepreka drugih Bosanaca i Hercegovaca u traženju posla, Romi se moraju nositi i sa predrasudama poslodavaca.
- Radio bih ja pošteno, hoću da zaradim za svoju porodicu, moram da hranim kćerku, ali mi niko ne želi dati posao – kaže dvadesetjednogodišnji mladić dok sjedi na stepeništu kuće bez fasade koju je sagradio njegov otac. Zatekli smo ga, kaže, u razmišljanju gdje danas da zaradi 20 maraka za dječiju hapicu. Njegova četiri godine mlađa žena drži bebu u naručju i objašnjava da Romi, čak i oni školovani, ne mogu naći posao.
- Moja je rodica završila frizersku školu i prijavila se na oglas za posao. Rekli su joj da je mjesto već popunjeno. Dva dana poslije taj je posao dobila njena prijateljica koja nije Romkinja – kaže ona ljutito: Govore nam da moramo raditi, a kada to želimo onda nam ne daju posla jer smo Romi.
U centru naselja je sve do prošle godine radila kafana. Ovdje nema niti jedne prodavnice, pošte, kladionice niti bilo čega sličnog što čini sva druga kakanjska naselja. Ovo je sačinjeno samo od trošnih kuća od kojih su samo rijetke zidane ciglom i imaju unutrašnji toalet. Cesta i kanalizacija stigli su do polovine naselja, pa se u naletima šir jak smrad. Kamion za odvoz smeća vjerovatno nikada nije ni prošao kroz Vardu pa se ono baca niz padinu prema gradu.
Bijeda i vlast
Kakanjski Romi preziru prosjačenje. To je za njih, kažu, posljednje rješenje. Glavno zanimanje im je prikupljanje odbačenih sirovina. I toga je, kažu, sve manje.
- Obralo se - kaže Sabahudin Fafulić, jedan od onih koji u eksremno siromašnom naselju živi ponajgore. Zatekli smo ga u povratku kući sa kesom u ruci. Od prosidbe svoja tri sina i pomoći komšija taj dan je uspio kupiti malu bocu plina i nekoliko pelena na komad za njegovu unuku. Kćerka i njen suprug ne mogu se brinuti o njoj pa je taj posao preuzeo on na sebe.
Sabahudin posti i kada nije Ramazan.
- Kada nemaš šta da jedeš – postiš - ili gladuješ - nazovi to kako hoćeš - kaže mi dok montira bocu plina na rešo i dodaje je sinu da za unuku napravi doručak. Beba ima tek nekoliko mjeseci i svoje prvo jelo toga dana pojela je tek oko jedan sat poslijepodne. Prvo dijete njegove kćerke umrlo je jer nije imala čime da ga hrani. Ona i Sabahudinova supruga od tada su mentalno oboljeli.
On je uspio zadržati zdrav razum, ali to nije život kojem se nadao kada se vratio iz Njemačke poslije rata.
- Tamo smo živjeli normalno. Ja sam radio, a djeca išla u školu. Kada se moja rodbina vratila ja više nisam mogao tamo, pa sam se i ja vratio - objašnjava Sabahudin. "Normalan život" nestao je nedugo nakon povratka.
- Stvari koje sam sa sobom donio sam i prodao.
Posao u BiH nikada nije dobio, a socijalnu pomoć su mu ukinuli jer je neko od socijalnih radnika, navodno, vidio parkirano auto ispred njegove kuće.
- Mislili su da je moje - kaže pedesetjednogodišnji Sabahudin, vidno narušenog zdravlja i umornog pogleda, kome nikada nije ponuđeno zvanično objašnjenje prestanka socijalne pomoći.
Njegova tri maloljetna sina nisu uspjela završiti ni osnovno obrazovanje, ali je četvrti uz pomoć lokalnog imama završio medresu u Gračanici. Tokom Ramazana "uči" u džamiji u selu kojem Sabahudin ne zna ime i sa strepnjom čeka šta će se desiti sa njim.
- Samo Allah zna hoće li upisati fakultet - kaže Sabahudin o čijem siromaštvu najbolje govori to da je više od dvije godine radio da plati priključak struje.
- Sad se borim da je plaćam da mi je ne isključe brže nego što sam je uveo - priča Sabahudin i dodaje da bi mu lakše bilo umrijeti nego živjeti sadašnjim životom.
Njegovu priču dijeli skoro svaka tamošnja kuća. Apatija vardanskih Roma ravna je osuđenicima na smrt.
- Narod je isprepadan od bijede i vlasti - kaže odmjereni, ali ipak gostoljubivi Idriz, čovjek koji se u naselju "pita" i ispred čije se kuće stanovnici najčešće okupljaju.
Patriotizam na klizištu
Vrata kuća sklepanih od svega što se na otpadu može pronaći cijeli dan su otvorena. Ograde između njih nikada nisu napravljene i oni dijele samo svoje siromaštvo. Svaki gost nepoznat domaćinima bit će okružen radoznalom djecom i starijima. Rado se zaustavljaju i pitaju zašto smo došli. Među njima i motorista u maskirnoj uniformi koji bezuspješno pokušava upaliti svoj bezbroj puta popravljani motor. Ženka psa mješanca obezglavljeno se otima u strahu od buke motora dok se psići komešaju u vreći za brašno. Objašnjava da ih vodi podaviti van sela, jer ih u naselju ima previše.
Opštinske vlasti imaju plan iseliti ovo, skoro stotinu godina staro naselje van grada. Zvanično objašnjenje je da klizište ne dozvoljava život na padini gdje su romske kuće.
- Ja sam svoju sagradio da vide da mogu i evo je godinama stoji - kaže Idriz i objašnjava da nijedna kuća nema građevinsku dozvolu pa ni dvije čiji izgled odskače od ostalih. Jedne od njih, na samom kraju naselja bliže gradu, ne bi se postidjeli ni u elitnim sarajevskim naseljima. Njen vlasnik radi u Francuskoj, a njegovi rođaci nam nisu dozvolili da je fotografišemo. Bez objašnjenja.
Besparica i nagon za preživljavanjem otupili su svaku želju za bilo kakve društvene aktivnosti i sve što nema veze sa borbom za koricu hljeba ovdje se rijetko sreće. Samir Agić i Hamza Ramić su jedini dječaci koji treniraju u klubu. Zajedno su osvojili preko 30 medalja, prvi u karateu a drugi u džudou. Drugi dječaci dane provode igrajući "lopte” na kamenjari ili pored naselja, na stadionu fudbalskog kluba Rudar.
Starije Cigane, kako ih Idriz radije naziva, najviše boli nepravedan odnos prema njima. Ibro Ramić, čiji su se sinovi borili tokom rata, a jedan i poginuo tokom njega, danas od države ne može dobiti niti penziju. Nedostaje mu mjesec i po dana staža i nema oko 250 maraka da ga otkupi.
Ipak, oni nikada nisu razmišljali da poput Roma čergaša idu trbuhom za kruhom.
- Ovo je naša jedina domovina i mi druge nemamo - kaže Ibro.
{slimbox images/Varda/1.jpg,images/Varda/1.jpg;images/Varda/2.jpg,images/Varda/2.jpg;images/Varda/3.jpg,images/Varda/3.jpg;images/Varda/4.jpg,images/Varda/4.jpg;images/Varda/6.jpg,images/Varda/6.jpg;images/Varda/7.jpg,images/Varda/7.jpg;images/Varda/8.jpg,images/Varda/8.jpg;images/Varda/9.jpg,images/Varda/9.jpg;images/Varda/10.jpg,images/Varda/10.jpg;images/Varda/11.jpg,images/Varda/11.jpg;images/Varda/13.jpg,images/Varda/13.jpg;images/Varda/14.jpg,images/Varda/14.jpg;images/Varda/15.jpg,images/Varda/15.jpg;images/Varda/16.jpg,images/Varda/16.jpg;images/Varda/17.jpg,images/Varda/17.jpg}
Očigledna je tesna povezanost poezije i muzike. Obe kao glavna sredstva koriste ritam, rimu i harmoniju; poezija se može nadopuniti jezičkim značenjem, konotacijom i različitim tradicionalnim figurama, a muzika, bar teorijski, harmonijom, kontrapunktom i tehnikama orkestracije. Obe su istorijski tesno povezane u engleskom jeziku. Anglosaksonska epska poezija je po svemu sudeći bila čitana ili pevana uz pratnju harfe; glagol koji se za takvo izvođenje koristi u Beovulfu, u epizodi o Finu, jeste singan, pevati, a imenica gyd, pesma. Glavni izvor lirske tradicije u engleskoj poeziji su trubadurske pesme.
Udaljenost između gleomannes gyd u Beovulfu ili Stiglo je leto (Sumer is Icumen In) i pesama Leonarda Koena ili Boba Dilana može se činiti velikom, ali se to više odnosi na protok vremena nego na estetiku. Lirska pesma kao književno delo i stihovi pop pesme su, u biti, ista stvar: poezija. Bilo da je naslov dela "Gerontion", "You Ain't Nothin' But a Hound Dog" ili "It's All Over Now, Baby Blue," naši kriterijumi za ocenu tih dela moraju biti isti.
Najvažniji preduslov za stvaranje značajnih stihova u popularnoj muzici je da je pisac veran svojoj vlastitoj, ličnoj viziji ili viziji pesme koju piše. Tu je neophodna sva veština i umešnost koja je obično potrebna za pisanje poezije, jer to su jedina sredstva pomoću kojih pesnik može da sačuva integritet svoje vizije. Bilo da je reč o pisanju za hit paradu ili manje poznati časopis, pesnik ne sme, zbog nedostatka umešnosti ili lažne muze popularnosti, bogatstva ili pozitivne ocene kritike, da napusti vlastitu viziju ili viziju svoje pesme – kako bi napisao nešto već viđeno ili trivijalno. Istorijski gledano, pisci i pevači stihova popularnih pesama često su bili nesposobni da stvore vlastitu viziju, brkajući originalnost i moralna merila sa servilnim ugađanjem popularnom ukusu. Tiny Tim i gospođa Miller su se istakli, pre svega, kao nesvesne karikature te vrste naivnosti.
Bob Dilan i Leonard Koen simbolišu dva vrlo odvojena pravca u nastojanju da se povrati značaj i integritet vizije u popularnoj muzici. Bob Dilan je od samoukog deteta prepuštenog samom sebi, svesno ulažući veliki trud, postao profesionalni muzičar kantautor. U tom procesu, on je slučajno postao i dobar pesnik, jer je intuitivno shvatio da dobre pesme treba da sadrže kvalitetnu lirsku poeziju. Leonard Koen je univerzitetski obrazovani pesnik u formalnom smislu, koji se kretao u suprotnom pravcu, sa svojim skorašnjim otkrićem da dobra lirska poezija može biti jednako dobra i kada se otpeva. Dilan u poeziju unosi spontanost ritma i bogatstvo slika koje su dugo krasile američku folk muziku, kao na primer muzika Hadija Ledbetera (Huddie Ledbetter) ili Dilanovog idola, Vudija Gatrija (Woodie Guthrie). Koen popularnu muziku obogaćuje stručnom preciznošću jezika i svojom obuzetošću formom.
Kao liričari, obojica visoko nadmašuju Karl Li Perkinse (Carl Lee Perkinses), Ričard Vajtinge (Richard Whitings), Irving Berline (Irving Berlins) i Džordž Geršvine (George Gershwins) prošlosti. Obojica pišu o svojim individualnim iskustvima, idejama, slikama, rečnikom koji projektuje vlastito sopstvo i njegove okolnosti, a ne fabrikuje svoju personu iz pretpostavki aktuelne kulture. U delu Boba Dilana, originalna imaginacija i intenzivno lična vizija odmah postaje očigledna.
I saw a new born baby with wild wolves all around it,
I saw a highway of diamonds with nobody on it,
I saw a black branch with blood that kept drippin',
I saw a roomful of men with their hammers a-bleedin',
I saw a white ladder all covered with water,
I saw ten thousand talkers whose tongues were all broken,
I saw guns and sharp swords in the hands of young children,
And it's a hard, and it's a hard, it's a hard, it's a hard,
And it's a hard rain's a gonna fall.
(Video sam novorođenče okruženo vukovima/ Stajao sam na praznom autoputu glatkom kao staklo/ Video sam slomljenu granu koja krvari/ Bio sam u sobi punoj ljudi sa krvavim maljevima u rukama/ Peo sam se beskrajnim belim merdevinama/ Sreo sam 10.000 zanemelih govornika/ Video sam puške i mačeve u dečijim rukama/ Ovde će pasti teška kiša)
Ritmička naivnost ovih stihova skoro sasvim se gubi pred bogatstvom slika. Dilanov stav je stav vizionara, proroka. Njegove slike dolaze iz našeg društva, ali viđene su njegovim očima, a ne na način na koji bi ovo društvo želelo da bude shvaćeno.
Ima mnogo zanimljivih elemenata u viziji Boba Dilana: njegova svest o patnjama i vrlinama potlačenih, njegov osećaj za nepodopštine savremenog društva u SAD, njegova mržnja prema ratu, njegova lična potreba za nezavisnošću od materijalističke kulture, kao i njegov predosećaj apokalipse. Dilanova vizija je, u stvari, bitno apokaliptička; uvek iznova on govori o zlom svetu koji će uskoro biti kažnjen i ukinut, onda kada „brod pristane“.
Svet Boba Dilana je svet u kome su nezaposleni Holis Braun (Hollis Brown), njegova žena i petoro dece, naočigled svojih zemljaka, prepušteni smrti od gladi u prljavoj kolibi
i na "prljavoj kiši" (The Ballad of Hollis Brown), u kojem borci za ljudska prava bivaju ubijeni (Oxford Town), u kojem zatvorenike maltretiraju sadistički čuvari (The Walls of Red Wing). To je svet ogorčenih iseljenika (I Pity the Poor Immigrant), eksploatisanih podstanara (Dear Landlord), površnih i pohlepnih žena (Sad-Eyed Lady of the Lowlands). To je svet u kome beli Amerikanci sistematski uništavaju čitava indijanska plemena, u kojem svaka od zaraćenih strana smatra da je Bog na njenoj strani (With God on Our Side), u kojem se "gospodari rata" kriju u svojim vilama, "dok krv mladih ljudi/ ističe iz njihovih tela/ zakopanih u blato" (Masters of War). Amerika je za Dilana zemlja koja uživa u prizoru boksera koji se ubijaju (Who Killed Davey Moore), zemlja u kojoj sudija može da prinudi devojku na seks, uz lažno obećanje da će joj oca spasti od vešala (Seven Curses); zemlja u kojoj siromašne belce bogataši uče da mrze crnce (Only a Pawn in their Game); zemlja u kojoj se rudnici i fabrike zatvaraju bez imalo brige o dobrobiti radnika (North Country Blues). Dilan smatra da je za mlade ljude Amerika jedno apsurdno, nadrealno mesto:
Ah get born, keep warm
Short pants, romance, learn to dance
get dressed, get blessed
try to be a success
Please her, please him, buy gifts
Don't steal, don't lift,
Twenty years of schoolin'
And they put you on the day shift
Look out kid, they keep it all hid
Better jump down a manhole
Light yourself a candle, don't wear sandals
Try to avoid scandals
Don't wanna be a bum
You better chew gum.
Subterranean Homesick Blues
(Rodi se, izađi iz kratkih pantalona, zaljubi se, nauči da igraš, lepo se obuci, ispovedi se, budi poslušan, kupuj poklone, ne kradi, odradi 20 godina škole, zaposli se od devet do pet, pazi mali, od tebe se kriju važne stvari, otrgni se, šmugni u slivnik, upali sveću, bolje da nestaneš, nego da žvaćeš njihovu žvaku, Bluz predgrađa)
Sam Dilan ne želi da ugodi nikome. On je protiv posesivnosti i dominacije nad ljudskim bićima koje Amerika sprovodi pomoću svoje spoljne politike, protiv rasne diskriminacije, bokserskih sindikata i maltretiranja radnika. Zaključno sa svojim poslednjim albumom Nashville Skyline on je i protiv posesivnosti i dominacije u ljubavi. U „Don't Think Twice it's All Right“ pesnik napušta ženu, jer ona zahteva previše: "Dao sam joj svoje srce, ali je ona želela moju dušu". U "It Ain't Me Babe" pesnik upoznaje devojku koja želi "nekoga ko će umreti" za nju, "i još više od toga." Njemu takvi zahtevi zvuče nerazumno. Dilan izražava vlastite ideje o idealnom odnosu između ljudi u svojoj pesmi "All I Really Want to Do". Te ideje se ne tiču samo odnosa između muškarca i žene već se u opštijem smislu odnose i na odnose radnika i poslodavca, građanina i policajca, studenta i profesora.
I ain't lookin, to compete with you,
Beat or cheat or mistreat you,
Simplify you, classify you,
Deny, defy, or crucify you.
All I really want to do
Is Baby, be friends with you.
(Ne želim da se takmičim sa tobom/ Da te bijem, varam i mučim/ Da te uprostim, da te svedem/ Poreknem, razapnem/ Ne, jedino želim da budemo prijatelji)
Dilan priželjkuje uništenje nehumanog, kompetitivnog, eksploatatorskog, klasifikatorskog i zatvorenog društva. Ali njegova vizija je apokaliptička i on ne vidi organizovanu revoluciju, već samo spontani bunt koji nastaje gotovo kao božanski čin. Savremeno društvo, njegove institucije i vrednosti ne zavređuju našu kritiku; njih treba odbaciti i napustiti. Ali čovekova sredstva za bekstvo su ograničena: neko će ubiti svoju izgladnelu ženu i decu, pa izvršiti samoubistvo, kao Holis Braun, tako da "se negde u daljini/ Rađa novih sedmoro ljudi" (Ballad of Hollis Brown). Može se slediti i "Gospodin tamburaš", pa pomoću marihuane, LSD-a ili težih narkotika "igrati pod dijamantskim nebom" (Mr. Tambourine Man). Suštinsku promenu može doneti samo sveobuhvatni događaj. Pesma "The Times They Are A-Changin'" sadrži nagoveštaj te nastupajuće apokalipse.
The line is drawn
The curse is cast
The slow one now will
Later be fast.
As the present now
Will later be past
The order is rapidly fadin'
And the first one now
Will later be last
For the times they are a-changin'.
(Crta je povučena/ Kletva je bačena/ Gubitnici će/ Postati pobednici/ Sadašnjost odlazi/ U prošlost/ Poredak se ubrzano osipa/ Oni sa vrha/ Padaju na dno/ Vremena se menjaju)
Dilan jasno sugeriše hrišćansku apokalipsu, sa njenim konvencionalnim uzdizanjem krotkih i propašću moćnih. Pesme poput "It's All Over Now, Baby Blue" ili "A Hard Rain's A Gonna Fall" prikazuju nadrealnu zbrku i skori dolazak sudnjeg dana. U poslednjoj sceni Bergmanovog Sedmog pečata ljudi tumaraju unaokolo u potrazi za spasenjem: "The Saints are coming through/ And It's all over now, Baby Blue". U "I Dreamed I Saw St. Augustine" sâm blaženi svetac silazi na zemlju kako bi ljudima, nakon uništenja, ponudio život. U sledeće četiri pesme Dilanova vizija sveopšte apokalipse je neposredno prisutna. U "Chimes of Freedom" Dilan opisuje jednu uzbudljivu scenu:
Thru the mad mystic hammering of the wild ripping hail
The sky cracked its poems in naked wonder
That the clanging of the church bells blew far into the breeze
Leaving only the bells of lightning and its thunder
Striking for the gentle, striking for the kind,
Striking for the guardians and protectors of the mind
An' the unpawned painter behind beyond his rightful time
An' we gazed upon the chimes of freedom flashing.
(Divlji krik nas doziva kroz tamu ispunjenu bubnjevima/ Iz neba se prolama pesma na zanemele ljude/ Vetar raznosi zvonjavu crkvenih zvona/ Čuju se samo zvona munja i gromova/ Ona zvone za blažene i krotke/ Ona zvone za čuvare bistroga uma/ Za nepotkupljive proroke ovoga dana/ Kada su zazvonila zvona istinske slobode)
U "Lay Down Your Weary Tune" on izveštava:
Struck by sounds before the sun,
I knew the night had gone,
The morning breeze like a bugle blew
Against the drums of dawn.
The ocean wild like an organ played
The seaweed's wove its strands,
The crashin waves like cymbals clashed
Against the rocks and sands.
I stood unwound beneath the skies
And clouds unbound by laws,
The cryin' rain like a trumpet sang
And asked for no applause.
(Zvuci jutra najavljuju sunce/ Noć se povlači/ Jutarnji vetar zviždi/ Naspram bubnjeva zore/ Okean se nadima kao orgulje/ Morske trave pletu svoje niti/ Talasi se obrušavaju kao timpani/ Na stenje i peščane dine/ Stojim sam pod nebom/ I uskovitlanim oblacima/ Kiša pljušti kao trubač u zanosu/ Koji ne čuje aplauz publike)
U "The Gates of Eden" Dilan razvija jasnu dihotomiju između onoga što je moguće na zemlji i u večnosti. Besmislena buka, vlasništvo, rodbinske veze, vreme, metafizika, pravo, nauka, san o zemaljskom raju – sve to, kaže Dilan, može postojati samo van kapije Edenskog vrta.
With a time rusted compass blade
Aladdin and his lamp
Sits with Utopian hermit monks
Sidesaddle on the Golden Calf
And on their promises of paradise
You will not hear a laugh
All except inside The Gates of Eden.
(Sa zarđalim kompasom u jednoj/ I čarobnom lampom u drugoj ruci/ Aladin sedi među usahlim kaluđerima/ Ne vredi klanjanje Zlatnom teletu/ I obećanje rajskog naselja/ Smeh se čuje/ Samo sa one strane Vrata Raja)
A jednoga dana, nakon što padne teška kiša, možda – Dilan svesno ostavlja nejasnim sve fizičke okolnosti kataklizmičkog uništenja našeg društva – kada teška radioaktivna kiša padne nakon atomskog rata, kada zaista sve bude gotovo za baby blue i ostale, Edenske kapije će se otvoriti, i nastupiće čas, "onaj čas kad pristane brod."
O the time will come
When the winds will stop
And the breeze will cease to be breathin'
Like the stillness in the wind
When the hurricane begins
The hour when the ship comes in.
O the sea will split
And the ship will hit
And the shoreline sands will be shaking
Then the tide will sound
and the wind will pound
And the morning will be breaking.
When the Ship Comes In
(Kucnuće čas/ Vetar će stati/ I prestati da diše/ U potpunoj tišini/ Kao pred uragan/ Jedan brod će uploviti u luku/ More će se razmaći/ I brod će tako udariti o obalu/ Da će se zemlja zatresti/ Onda će naići plima/ I vetar će uzdahnuti/ I svanuće novo jutro, Kada pristane brod)
Korpus pesama Leonarda Koena nije ni približno toliko veliki kao Dilanov. Ukupan broj do danas objavljenih numera je dvadeset –nesrazmerno pažnji koju su te pesme dobile u muzičkim časopisima. Kada ih proučimo, vidimo da su one, za razliku od Dilanovih, uglavnom ljubavne. One imaju izuzetan značaj i poetski integritet zahvaljujući produhovljenoj viziji koju sadrže.
Koen ne oseća nastupajuću apokalipsu. U njegovim pesmama postoji preteći, proždirući svet, u kojem ljudi žive u očajanju odlaganja svoje sudbine. Sve njegove pesme sadrže implicitnu kritiku društva, iako samo dve, "The Old Revolution" i "Stories of the Street," o tome otvoreno govore. Od njegovih pesama, najviše političkog naboja ima "Stories of the Street," koja počinje:
The stories of the street are mine
The Spanish voices laugh
The cadillacs go creeping down
Through the night and the poison gas
I lean from my window sill
In this old hotel I chose.
Yes, one hand on my suicide
And one hand on the rose.
(Ulica je moj svet/ Glasovi na španskom i smeh/ Bešumno klize kadilaci/ Kroz noć i otrovan vazduh/ Naginjem se kroz prozor/ Sobe trošnog hotela/ U jednoj ruci pištolj/ U drugoj ruža)
Koenova vizija je društvo pred nastupajućim kolapsom zbog ljudskih strasti i pohlepe.
I know you've heard it's over now
And war must surely come,
The cities they are broke in half
And the middle men are gone.
But let me ask you one more time
O children of the dust,
All these hunters who are shrieking now
Do they speak for us?
And where do all these highways go
Now that we are free?
Why are the armies marching still
That were coming home to me?
O lady with your legs so fine
O stranger at your wheel
You are locked into your suffering
And your pleasures are the seal.
The age of lust is giving birth
And both the parents ask the nurse
On both sides of the glass
Now the infant with his cord
Is hauled in like a kite
And one eye filled with blueprints
One eye filled with night.
(Kažu nam da je gotovo/ I da počinje rat/ Gradovi su podeljeni/ I svi posrednici su otišli/ Imam samo jedno pitanje/ Za vas, deco prašine/ Da li ste sigurni da ovi vojnici/ Urlaju po ulicama u vaše ime)
Koen, kao i Dilan, želi da pobegne iz ovog surovog sveta, ali to bekstvo mora da se odigra ovde i sada. Ako to nije moguće, on je spreman da podeli sudbinu ostalih ljudi i prihvati, iako nedužan, svoj život u iskvarenom društvu.
O come with me my little one
And we will find that farm
And grow us grass and apples there
And keep the animals warm
And if by chance I wake at night
And I ask you who I am
O take me to the slaughter house
I will wait there with the lamb.
(Kreni sa mnom malena/ Hajdemo na selo/ Da skupljamo seno, beremo jabuke/ I gajimo stoku/ A ako te noću probudim/ I upitam te ko sam/ Odvedi me u klanicu/ Da čekam svoj red sa jaganjcima)
U Koenovom svetu čovek živi kao Isak koji leži na očevom oltaru i čeka da bude žrtvovan. Postoji samo jedno mesto na kojem čovek može da bude – ono gde jeste – a ako su pokvarenost sveta i smrt neizbežni, on to prihvata kao deo svoje humanosti.
U svojim ljubavnim pesmama Koen se, kao i Dilan, bavi vrednostima, pre nego "želim te, volim te, trebam te" temom prosečnog autora pop pesama. Koen dolazi do zaključka koji izmiče mnogim piscima popularnih hitova: dovesti devojku u krevet je lako; teško je to učiniti bez ugrožavanja vlastitog integriteta ili bez udisanja "otrovnog gasa" ovoga sveta. U "The Stranger Song" Koen opisuje kukavičkog ljubavnika, koji svoju slobodu želi da zameni sigurnošću; ljubavnika "koji je kao neki Josif u potrazi za krčmom," koji "želi da zameni igru koju igra za sklonište". Sebe, tragača za smislom, Koen naziva "strancem", a onoga koji čuva "najbolju kartu/ toliko vrednu/ da ne želi drugu", on naziva "dilerom". Diler je mladoženja koji želi da okonča patnju i agoniju udvaranja; on nije pravi ljubavnik, kaže Koen.
I know that kind of man
It's hard to hold the hand of anyone
Who's reaching for the sky just to surrender.
(Znam tu vrstu ljudi/ Teško je biti sa nekim/ Ko stremi nebesima samo da bi se predao)
U "Winter Lady" i "Sisters of Mercy" Koen prikazuje ženski pandan "strancu." I ona je slobodna, nije se prodala za lak život zagarantovanog vlasništva u braku. Uzdržana, nezavisna, izbirljiva, ta "putujuća dama" zrači toplinom za koju Koen smatra da muškarcu znači više od ugovora na papiru. U "Sisters of Mercy" ta žena osvežava stranca koji traga, ublažavajući njegov umor bez ugrožavanja njegovog bića.
O the sisters of mercy
They are not departed or gone
They were waiting for me when I thought
That I just can't go on.
(Milosrdne sestre/ Me nikada nisu izdale/ Bile su tu uvek/ Kada sam mislio da ne mogu dalje)
Nema ljubomore ni posesivnosti u njegovom odnosu sa tim ženama; on iskreno želi da one pomognu i drugim strancima poput njega. 
When I left they were sleeping
I hope you run into them soon.
Don't turn on the lights,
You can read their address by the moon;
And you won't make me jealous
If I hear that they've sweetened your night
We weren't lovers like that
And besides it would still be all right
(Spavale su kada sam odlazio/ Nadam se da ćeš ih i ti pronaći/ Ne pali svetla/ Pusti da te mesečina vodi/ I neću biti ljubomoran/ Ako i ti sa njima provedes blaženu noć/ Mi nismo takvi ljubavnici/ A i da jesmo, sve je u redu/
Postoji zajedništvo u ljubavi u kojem svako pomaže svakome u njegovoj ili njenoj potrazi za ispunjenim životom.
Prolazna ljubav između muškarca i žene je u Koenovim pesmama poželjno bekstvo od iskušenja egzistencije. Trajnija veza je samo deo istog iskustva. U "So Long, Marianne" Koen detaljno razmatra protivrečnost između sigurnosti doma i lične slobode. On je "kao zalutalo Ciganče," i to kaže Marijani pre nego što joj dopusti da ga ona odvede kući. On joj kaže: "Uz tebe zaboravljam/ Da se pomolim svom anđelu/ A onda i anđeli zaborave da se mole za nas". Tu žena očajnički pokušava da ga veže za sebe: "Tvoja fina paučina/ Prikiva mi stopalo za kamen". Ona jeretički prijanja uz njega, kao da je on zamena za božansko biće, on oseća "Kao da sam krst raspeća/ Dok klečimo kroz tamu". U ovoj pesmi Koen okleva pred iskušenjem sentimentalnosti, prisećajući se njihove ljubavi "duboko u zelenom granju jorgovana", ali oslobađa se njene posesivnosti – koja je ovoga puta usmerena na drugoga čoveka.
O you are really such a pretty one
I see you`ve gone and changed your name again
And just when I climbed this whole mountainside
To wash my eyelids in the rain.
(Zgodno ti to radiš/ Čujem da si se već ponovo udala/ A ja sam sve to vreme proveo u planini/ Da mi kiša spere lice od suza)
"One of Us Cannot Be Wrong" je Koenova ironična priča o posesivnom ljubavniku, koji sadistički dominira nad ženom dok, s druge strane, mazohistički žudi za njenom dominacijom. Pesma ovako počinje:
I lit a thin green candle
To make you jealous of me,
Then I took the dust of a long sleepless night
I put it in your little shoe.
And then I confess'd that I tortured the dress
That you wore for the world to look through.
(Palim tanku, zelenu sveću/ Tvoje ljubomore prema meni/ Stavljam prah svojih besanih noći/ U tvoju malu cipelu/ Priznajem da sam pocepao tvoju haljinu/ Onu prozirnu, tvoju omiljenu)
Ljubavnik traži savet od doktora koji je i sam ranjiv, skrivajući se "među policama biblioteke", pričajući mu detalje sa svog medenog meseca. Onda posećuje sveca koji propoveda "da je dužnost ljubavnika da naruše zlatno pravilo"; ali i svetac je ranjiv. Ljubavnik izveštava:
And just when I was sure
That his teachings were pure
He drowned himself in the pool,
His body is gone, but back here on the lawn
His spirit continues to drool.
(Kada mi se učinilo/ Da je njegovo učenje bez greške/ On je skočio u bazen/ Njegovo telo se udavilo/ A njegov duh je ostao da balavi po travi)
Ovaj jadni ljubavnik ništa nije naučio iz ovih prljavih, lascivnih i samodestruktivnih primera i ostaje slep u svom mazohizmu, kao što se vidi iz poslednje strofe.
An Eskimo showed me a movie
He'd recently taken of you
The poor man could hardly stop shivering,
His lips and his fingers were blue.
I suppose that he froze
When the wind took your clothes
And I guess he just never got warm
But you stand there so nice
In your blizzard of ice
O please let me come into the storm.
(Eskim mi je pokazao traku/ Nedavno te je snimio/ Još uvek je drhtao/ Plavih usana i šaka/ Sigurno se smrzao/ Kada ti je vetar odneo odeću/ Ne može da se oporavi od prizora/ Tebe koja stojiš i smešiš se/ Zasuta snegom i ledom/ Molim te, pusti me unutra, u središte oluje)
Svi ljubavnici iz Koenovih pesama moraju da nauče kako da kažu zbogom; ne zato što je rastanak sam po sebi dobar, već zato što ljubavne veze sprečavaju ljude da ostvare svoju suštinsku muškost ili ženskost. Promena je nužni preduslov samoispunjenja u Koenovom nesigurnom svetu, a veze sprečavaju promenu, kao što se vidi u pesmi "That's No Way to Say Goodbye."
I'm not looking for another
As I wander in my time,
Walk me to the corner
Our steps will always rhyme,
You know my love goes with you
As your love stays with me,
It's just the way it changes
Like the shoreline and the sea.
(Ne želim nikog drugog/ Nije u tome stvar/ Isprati me do ugla/ Naši koraci se slažu/ Moja ljubav odlazi sa tobom/ Tvoja ostaje sa mnom/ To je u prirodi promene/ Kao između obale i mora)
Koenova najenergičnija osuda posesivnosti u ljubavi nalazi se u "Master Song", pesmi o njegovoj staroj ljubavi, koja je možda personifikacija same poezije koja je potpala pod kontrolu autokratskog gospodara. Taj novi gospodar se u čitavoj pesmi asocira slikama nasilja i prinude: on je čovek "koji se upravo vratio iz rata", koji je ženi dao "nemačkog ovčara za šetnju/ s ogrlicom od kože i eksera", koji vozi avion "bez ruku", koji "je ugasio svetla u usamljenoj ulici" i vodio ljubav sa ženom prerušen u "majmuna s anđeoskim žlezdama", uz "muziku gumenog orkestra". Zauzvrat, žena samog pesnika drži u zatočeništvu, nikada mu ne prilazeći, ne prinevši mu čak ni sakramentalni surogat "vina i hleba". Ovo je pesma o velikom razočaranju i frustraciji, ispunjena slikama sterilnosti i beznađa.
Pa ipak, u pesmama Leonarda Koena ljubav ostaje glavni lek za tegobnu posesivnost našeg društva. "Suzanne" je izgleda još jedna pesma o bekstvu iz stvarnosti pomoću droga, poput Dilanovih "Mr Tambourine Man" ili "Lucy in the Sky with Diamonds" Bitlsa. Ali to bekstvo je ambivalentno žensko i halucinogeno, dok sam pesnik traži spas u ljubavnom iskustvu. U prvom susretu sa egzotičnom Suzen Koen kaže da ćeš znati:
That you've always been her lover
And you want to travel with her
And you want to travel blind
And you think maybe you'll trust her
For you've touched her perfect body with your mind.
(Da si oduvek bio njen ljubanik/ I želiš da putuješ sa njom/ I želiš da je pratiš slepo/ I želiš da joj veruješ/ Jer si svojim umom dotakao njeno savršeno telo)
Kako se iskustvo sa Suzen produbljuje, želećeš da hodaš po vodi kao Isus. Pri kraju pesme Suzen uzdiže do lepote najrazličitije kontradiktorne realnosti ovoga sveta – "smeće i cveće" – i kroz ljubav nas sve dovela do savršenstva – "jer je svojim umom dotakla tvoje savršeno telo". Njoj se može prići, od nje se može otići, "možeš provesti noć pored nje" u halucinaciji; ona je uvek "milosrdna sestra", nikada pohlepna supruga.
Koenova pesma, u kojoj ljubav najočiglednije služi kao lek protiv društvenog zahteva za kontrolom, disciplinom i porobljavanjem životne sredine i bližnjega, jeste složena i neobjavljena pesma "Love Tries to Call You by Your Name". Koenova osnovna teza u toj pesmi je da se u predavanju materijalizmu i bezbojnosti društva predaje i svoj vlastiti identitet. Samo ljubav, kao što se kaže u naslovu, "pokušava da te zove tvojim imenom". Na početku pesme subjekat se postepeno gubi u nečemu mnogo većem i manje realnom nego što je on sam.
I thought it would never happen
To all the people that I became
My body lost in these legends
And the beast so very tame
But here, right here
Between the birthmark and the stain
Between the ocean and the rain
Between the snowman and the rain
Once again and again
Love tries to call you by your name.
(Mislio sam da je nemoguće/ Da se to desi bilo kome od nas/ Moje telo izgubljeno u drevnim legendama/ Zver tako mirna i pitoma/ Ali tu, baš ovde/ Između ovog mladeža i ovog belega/ Na liniji dodira okeana i kiše/ Pljuska i Sneška Belića/ Uporno, neprekidno/ Ljubav me doziva mojim imenom)
Od celine i integralnosti okeana do fragmentarnih kapi kiše, od monolitne egzistencije Sneška Belića do kiše koja ga otapa, od mladeža koji simbolizuje jedinstvenost bića, do belega koji je greška, pesnik je izgubljen, "zver" njegove individualnosti pripitomljena, a ljubav ga priziva da se vrati.
U narednim stihovima se naglašava Koenova slika čoveka pred samouništenjem, daleko od samospoznaje. On je kao diler iz "The Stranger Song". Njegovo ime je u aleji slavnih, živi za "doba" rađe nego za "čas," za "obično" pre nego za "sunčano vreme," i više voli banalnost opšteg mesta od zahtevne, autentične ljubavi.
I leave the lady meditating on the very love
Which I do not wish to claim
I journey down these hundred steps
The street is still the same.
On odbacuje prave ljubavnike, prave heroje, kako bi sledio široki društveni put ka prosečnosti, vulgarnosti, samoudovoljavanju i anonimnosti. U ovoj pesmi je posebno naglašeno samoudovoljavanje koje pojedinca udaljava od teškoća vlastitog samoispunjenja, okivajući ga u lance konformizma.
Where are you Judy, where are you Ann
Where are all the paths all your heroes came
Wondering out loud as the bandage pulls away
Was I only limping or
Was I really lame;
O here, come over here
Between the windmill and the grain
Between the traitor and her pain
Between the sundial and the plain
Between the newsreel and your tiny pain
Between the snowmen and the rain
Once again and again
Love tries to call you by your name.
Svet koji Koen opaža u svojim pesmama je dosledno materijalistički, prljav i iskvaren. Sveci postaju preljubnici, ljubavnici mazohisti, dok kadilaci šire otrovne gasove. Ljubav može postati "prašina u manžetnama starca" ("Master Song"). Sveštenici mogu pregaziti travu svetilišta kome služe ("Priests"). Sam Bog kaže čoveku:
Sometimes I need you naked
Sometimes I need you wild
I need you to carry my children in
I need you to kill a child.
("You Know Who I Am")
Koen upućuje na čoveka u ovome svetu koji prijanja uz svaku utehu koju nudi trenutak. Uplašeni čovek se zauvek drži jedne stvari; hrabriji ide od droge do droge, od žene
do žene. A u "The Old Revolution" Koen upućuje na svakoga ko se predaje toj "lomači" zvanoj život.
You who are broken by power
You who are absent all day
You who are kings for the sake of your children's story
The hand of your beggar is burdened down with money
The hand of your lover is clay
Into this furnace I ask you now to venture
You whom I cannot betray.
Koen je doista jedan tamni svet, osvetljen samo povremenim ljubavima, mističnom Suzen i bleštavim svetlom životne lomače. Koena su ponekad nazivali i "crnim romantičarem" - onim koji prihvata zlo i nečistotu ovoga sveta i traga za otkrivenjem kroz utapanje u sve to. Takvo tumačenje njegovog dela svakako podupiru i njegove pesme. Dilan se može slično tumačiti, osobito u svetlu svoje teme o materijalističkom samouništenju, u pesmama kao što su "A Hard Rain," ili o prolasku u Edenski vrt. Nijedan od njih nije aktivista; nijedan ne veruje u to da se utopija može dostići putem ljudske akcije. I obojica su sasvim nezainteresovani za iznošenje starih i jednostavnih romantičnih laži koje danas brojni pop umetnici, kao što su Donovan, Bi Džiz, Peta dimenzija ili Asocijacija, dosledno prodaju. Umesto toga, obojica pokušavaju da rade pesnički posao prikazivanja sveta na način na koji se svet ispoljava u rečima i slikama koje iziskuju njihove zasebne vizije.
Frank Davey, Alphabet br. 17, decembar 1969.
Preveo Milan Vukomanović
Priručni prevod stihova: Peščanik
(Preneseno sa Peščanik.net)
