ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Petak je, kraj radne sedmice. Za tri dana, u ponedjeljak 14. decembra, iz Suda i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine svoje kofere počinju pakovati međunarodne sudije i tužitelji. Nekim od njih već će od narednog utorka biti zabranjen ulaz u najvažniju pravosudnu instituciju u državi. Stranci će zgradu u ulici Kraljice Jelene na broju 88 postepeno napuštati sve do prvih dana januara naredne godine kada zvanično ističe mandat i posljednjem uvezenom tužitelju u preduzeću Milorada Barašina. Za to vrijeme visoki predstavnik Valentin Inzko će vjerovatno odmarati u rodnoj Austriji, daleko od bosanskog blata i naše zimske „tmure“. Kada se jednog hladnog dana Inzko vrati, u ovoj zemlji više ništa neće biti isto...

PODRUM KAO TAKAV Na optužnice protiv najkrupnijih političkih kriminalaca će početi padati prašina kakva se da vidjeti samo u najzapuštenijim podrumima, na onim mjestima gdje se odlažu prazne kace za kiseli kupus i kante Jupola, neoprani „mačak“ kojim smo nekad okrečili dnevni boravak i gomila drugih zaboravljenih predmeta što smo ih davno zaključali, a ključ bacili u kanalizacioni šaht nadajući se da će ga neko drugi pronaći i počistiti nagomilano smeće. Među tim nabacanim „stvarčinama“, negdje između felge od bicikla marke Poni i vrata od ormara na kojem smo skuhali naše posljednje makarone u ratu, baš ispod slomljene daske za wc šolju, proviruje krivična prijava broj taj i taj. Tih nekoliko stotina stranica gusto kucanog teksta koje potpisuje izvjesni Dragan Lukač naslovljena je kao Milorad Dodik i ostali. A baš pored podrumskih vrata, na ostacima stare TA peći iz koje smo izvadili šamotne cigle i ugradili ih u kamin kod Feđe Isovića, prilično uredno, kao da su jučer slagane, stoje optužnice protiv Dragana Čovića, Nedžada Brankovića i Edhema Bičakčića. Pokriva ih gusta paučina i prašina, ali, kako ono kažu, nema te prljavštine koju ljudska ruka ne može oprati i očistiti. Za sve ostalo pobrinuo se Venish...

VELIKO ČIŠĆENJE Iz podruma poput ovog kojeg smo opisali, nikad ništa nije nestalo. Baš svaki predmet zateknemo tamo gdje smo ga i ostavili. Tako uvijek bude sa zapuštenim prostorima, na mjestima gdje nam se iz milion razloga ne ulazi... I dok nastaje ovaj tekst, stiže mi informacija da će u nedjelju, dan prije nego što prvom stranom sudiji i tužitelju istekne mandat u državnom Sudu i Tužiteljstvu, OHR donijeti odluku o produženju njihovih mandata. Da li to znači da je Inzko prije svog zimskog odmora ipak odlučio malo počistiti nered u Bosni i Hercegovini i da „ima ključ“ (dedicated to Dino Konaković) koji je vladajuća koalicija bacila u kanalizaciju, e, to još uvijek ne znamo pouzdano. Sigurni smo, međutim, da Austrjanac veoma dobro zna da, ukoliko državni Sud postane podrum iz naše priče, od države Bosne i Hercegovine malo toga ostaje. I zato je njegova odgovornost ovoga puta historijska. Baš kao što je od povijesne važnosti da optužnice protiv ovdašnjih političkih kriminalaca, umjesto u našem imaginarnom podrumu, završe u osvijetljenim sudnicama Suda BiH. Iz kojih će mračnjaci iz podzemlja mirno i dostojanstveno biti upućeni na izdržavanje zatvorskih kazni. Od prohladne Foče do ekološki nekorektne Zenice.

U novoformiranom Vijeću nacionalnih manjina Federacije BiH nema predstavnika romske populacije. Aktivisti udruženja Roma smatraju da je to još jedno od poniženja koja svakodnevno podnose

Vijeće nacionalnih manjina Federacije BiH zvanično je konstituirano potvrdom imenovanja članova od strane Doma naroda Parlamenta Federacija od 3. decembra 2009. godine. Predstavljaće više od 250.000 pripadnika manjinskih nacionalnih skupina, a sastoji se od jedanaest članova - predstavnika manjina. Također, ostavljena je mogućnost proširenja i na predstavnike manjina koje nisu imale kandidate prilikom konstituiranja Vijeća. Ali, među njima nema predstavnika romske populacije.

Izrevoltirani ovakvim konstituiranjem Vijeća u kojem nema predstavnika najbrojnije nacionalne manjine, članovi i aktivisti udruženja Roma u Bosni i Hercegovini odlučili su na Međunarodni dan ljudskih prava izdati saopćenje za javnost u kojem se osuđuje postupak Parlamenta Fedracije BiH.

U saopštenju koje u ime Romskog NVO sektora u Bosni i Hercegovini potpisuju Muradif Biberović i Nedžad Jusić, traži se od delegata Doma naroda da u što hitnijem postupku promijene odluku kojom se, prema njima, vrši diskriminacija romske populacije. Poručuju da je strpljenje Roma pri kraju. Diskriminacija, ponižavanja na svakom koraku i nepostojanje osnovnih ljudskih prava svakodnevnica je teškog života Roma u Bosni i Hercegovini.

U izjavi za Žurnal Muradif Biberović, predsjednik udruženja Roma Romodrom, kaže da krivicu za težak položaj Roma snosi vlast koja nema nikakav odnos prema manjinama. Biberović smatra da veliku krivicu za takav položaj Roma snosi i parlamentarni zastupnik Muharem Serbezovski koji je, kako, kaže u parlament dospio dospio glasovima Roma.

- Muharem bi trebao da se bori za prava Roma, a ne samo da voda one prosjake kad mu šta zatreba. Mi pobjegnemo od sramote kad se on pojavi s njima i počne pravit galamu i svađu. Nije ni obavijestio romska udruženja da se biraju ljudi u Vijeće. Niko od nas nije ništa znao. I Federacija je kriva što nas nije obavijestila. Ja sam predstavnik šesnaest udruženja Roma u Tuzlanskom kantonu i ništa nisam znao. I kako onda da se kandidujem?

Muradif Biberović ističe da neizbor vijećnika nije jedini problem Roma u Bosni i Hercegovini:

- Mi nemamo krovnu organizaciju da nas pokriva u Bosni i Hercegovini. Najugroženiji smo i najsiromašniji. Država okreće glavu od nas. A samo želimo da živimo kao i drugi. Mogu da se požalim na stotinu adresa od Strazbura do Brisela, ja sve te adrese imam kući. Ali neću, hoću pošteno i ljudski. To što su ostavili da se Vijeće može širiti ne znači nam ništa kad neće da nas obavijeste kada je sjednica, pa da i mi možemo predložit svog kandidata. I Evropska Unija je rekla da se može širiti pa Bosna ipak nikad neće ući u nju.

Osim Romske populacije, svoje predstavnike u Vijeću nacionalnih manjina Federacije nemaju nacionalne manjine Nijemaca, Rumuna, Rusa, Rusina i Ukrajinaca.

(zurnal.info)

Osobnost Nikolaja Gogolja, njegov život i stvaralaštvo nose u sebi mnoštvo elemenata koji izazivaju raznorazne nedoumice, znatiželju, očaranost, ali i odbojnost, pa i grubu osudu. Nakon objavljivanja njegovih najznamenitijih djela (najprije zbirki pripovijesti maloruskoga i peterburškoga ciklusa, a zatim komedije Revizor te romana Mrtve duše) Gogolj je proglašen ocem ruske proze, tvorcem realizma u ruskoj književnosti (s osobitom darom za realističku satiru), piscem koji je emancipirao rusku književnost od zapadnoeuropskih utjecaja te je usmjerio u pravcu koji će joj polovicom 19. stoljeća osigurati čelno mjesto u europskome i svjetskom književno-kulturnome kontekstu. No dok su mnogi kritičari, na čelu s Visarionom Bjelinskim i Nikolajem Černiševskim, uzdizali Gogolja u nebesa, drugi su ga s ne manjim žarom proglašavali klevetnikom Rusije, njezinim zlobnim karikaturistom, izdajicom koji zaslužuje ekspresno i nepovratno putovanje u Sibir. Taj smjer strastvena poricanja Gogolja kulminirat će početkom 20. stoljeća u stajalištu Vasilija Rozanova da je najnovija ruska književnost, u cjelini, „Gogoljeva negacija, borba protiv njega“. Naime, ruski su čitatelji, po Rozanovu, prihvatili mrtve duše kao stvarni odraz socijalnoga stanja cijeloga jednoga naraštaja – naraštaja hodajućih mrtvaca – te su zamrzili taj naraštaj. Zbog svoje „genijalne i zločinačke klevete“ Gogolj je zasluženo kažnjen patničkom i nesretnom smrću, ali je njegovo stvaralaštvo na negativan način utjecalo na razvoj ruskoga društva: „Upravo od Gogolja započinje u našem društvu gubitak osjećaja za stvarnost, baš kao što od njega započinje i odvratnost prema njoj.“
Zanimljivo je da je i sam Bjelinski, inače začetnik shvaćanja da je Gogolj genijalan socijalno-satirički književnik koji stvara u duhu naturalne škole, u relativno kratku razdoblju stubokom promijenio mišljenje o Gogolju. On je najprije na sva usta hvalio Gogoljevo književno stvaralaštvo, da bi nakon objavljivanja Izabranih mjesta iz dopisivanja s prijateljima (1847) optužio dotad hvaljena pisca da je „propovjednik knuta, apostol neukosti, zagovornik opskurantizma i natražnjaštva, panegirist tatarskih običaja“.
Iz rečenoga nudi se zaključak da je u samu Gogolju bilo nešto što je u kritičârâ izazivalo radikalno suprotne reakcije.
(N)i romantičar (n)i realist
Kompleksnost Gogoljeve poetike možda najviše dolazi do izražaja pri pokušaju da se njegovo stvaralaštvo ugura u neku od književnopovijesnih ladica. Tu su obično u igri dvije stilskoformacijske kategorije – romantizam i realizam, ali bi se s obzirom na satiričku protegu zrelih Gogoljevih djela (Revizor, 1836; Mrtve duše, 1842) moglo govoriti i o Gogoljevu priključku na klasicističku satiru (koja je, kao što je poznato, bila jedan od dominantnih žanrova u klasicizmu i prosvjetiteljstvu). S klasicizmom bi Gogolja mogla povezivati i prosvjetiteljsko-odgojna protega ne samo njegovih književnih djela nego i sveukupna intelektualnoga angažmana (pisma, kritike, eseji, pokušaj sveučilišne karijere). Dakako, racionalistička motivacija takvih odgojnih funkcija u Gogolja je zamijenjena mesijanističkim i propovjedničkim intencijama (osobito u završnici njegova djelovanja).
Nije posve uvjerljiva ni podjela Gogoljeva opusa na rane odnosno romantičke i zrele odnosno realističke radove. Iako u prvima prevladavaju romantički elementi poput fantastike, hiperboličnosti, tajanstvenosti, zagonetnosti te teme i motivi iz folklornih (ukrajinskih odnosno maloruskih) predaja, pjesama, bajki, običaja (Večeri u zaselku pokraj Dikanjke, prvi dio – 1831, drugi dio – 1832; Mirgorod, 1835), ipak gogoljolozi već u tim ranijim radovima jasno raspoznaju i realističke odnosno socijalnokritičke (satirične) elemente (npr. u pripovijestima kao što su Kočija ili Pripovijest o tome kako se posvadio Ivan Ivanovič s Ivanom Nikiforovičem). Na sličan se način u realističkim djelima mogu pronaći elementi romantizma (fantastika i groteska Nosa, fantazmagoričnost Kabanice, povijesna idealizacija Tarasa Buljbe – koja u drugoj redakciji prelazi u povijesnu krivotvorinu, iluzijska intriga u Revizoru, lirske digresije u Mrtvim dušama).
Ako dakle u različitim stvaralačkim fazama nalazimo i romantičke i realističke elemente, ne znači li to da Gogolj nije ni romantičar ni realist, pa bi zapravo trebalo tragati za takvom poetičko-stilističkom pozicijom koja nadilazi logiku binarnih književnopovijesnih (stilskoformacijskih) opozicija. U najmanju se ruku sa sigurnošću može ustvrditi kako Gogolj pripada u red iznadformacijskih pisaca.
Po shvaćanju Jurija Manna, jednoga od vodećih ruskih gogoljologa, Gogoljeva realistička sklonost opisivanju svakodnevnoga, banalnoga života zapravo je skrivanje bezdana „običnoga“. Ordinarnost života varljiva je – ona u sebi skriva ponore fantastičnoga, strašnoga, demonskoga. Spajanje svakodnevice i fantastike, svakodnevice i demonologije, aktiviranje iracionalnoga u trivijalnoj, dohvatnoj stvarnosti – to su mehanizmi koji rade u Gogoljevoj prozi. Dolazi do grotesknoga i hiperboličnoga napuhivanja detaljâ, koji tako postižu supstancijalnu i značenjsku autonomnost, što rezultira nepredvidljivošću, somnabulnošću, fantazmagoričnošću (Nos). Pritom je načelo kretanja (kinetizma), kojemu su podvrgnuti likovi i cjelokupan siže, postavljeno izvan i iznad likova i radnje (fatalno djelovanje više sile), što zbivanju pridaje karakter mehaničnosti, beživotnosti, slučajnosti, odnosno unutarnje nepovezanosti i beznadnosti (osuđenosti).
Umrtvljenost kao konačan učinak svekolike dinamike najočitija je u završnoj sceni Revizora. Postupak zamrzavanja ili okamenjivanja grupne scene, gdje je skupina ljudi zahvaćena jednom kritičnom emocijom (strahom), Gogolj je, prema Mannu, preuzeo iz slikarstva – točnije sa slike Posljednji dan Pompeja Karla Brjullova. Drugim riječima, konstrukcijsko načelo slike preneseno je na teren komedije. (Podsjetimo da se i tragedija Boris Godunov Aleksandra Puškina, inače Gogoljeva književnoga idola, svršava masovnom – zaleđenom i zastrašujućom – scenom: „Narod šuti.“) U povijesti ruske drame Revizor je važan po tome što je unio još najmanje dvije novine. Prvo, ulogu glavnoga lika preuzima „fantazmagorična osoba“ – „lažljiva utjelovljena podvala“, kako je sam Gogolj okarakterizirao Hlestakova (zanimljivo je pritom da Hlestakov ne odabire sam ulogu lažnoga revizora, tj. varalice), a drugo – Gogolj odustaje od tradicije kažnjavanja poroka, odnosno od scenskoga finala kojim se razrješuje (dokida) krizna situacija.
Ništa manje metafizičan ni zloslutan (iako možda nešto manje drastičan) oblik konačnoga umrtvljivanja sižea jest motiv dosade, koji je također tipičan za Gogolja. Riječ je o nekoj nepopunjivoj i nesavladivoj praznini što dolazi na kraju priče. Kraja zapravo nema, nego se pripovijedanje prekida svojevrsnim upućivanjem na dosadu-bezdan. Najpoznatija je u tome kontekstu završna rečenica Pripovijesti o tome kako se posvadio Ivan Ivanovič s Ivanom Nikiforovičem: „Dosadno je na ovome svijetu, gospodo!“
U Kabanici je, pak, kraj pripovijesti doslovce povezan sa smrću glavnoga lika, tj. s aktivnošću utvare umrloga Akakija Akakijeviča Bašmačkina, koji iz onostranosti zahtijeva ispravljanje nepravde učinjene na ovome svijetu.

Složenost Mrtvih duša
Roman Mrtve duše, objavljen kao prvi svezak zamišljene trilogije, najveće je, najsloženije, najsavršenije, najpoznatije Gogoljevo djelo. To je knjiga koja je „potresla svu Rusiju“. Složenost se očituje već u pokušaju da se djelo žanrovski specificira. Sam Gogolj dano djelo u podnaslovu određuje kao poemu: Čičikovljevi doživljaji, ili Mrtve duše. Poema. Takva odredba upućuje na autorovu namjeru da prikaže društveni i prostorni totalitet onoga što on zove Rus’ (a što mi na hrvatski, ne razlikujući pojmove Rus’ [pjesnički, mitski, simbolički prostor svih Istočnih Slavena] i Rossija [imperijalna državna tvorba Velikorűsâ, najveća država na svijetu – u kojoj sunce, doslovce, nikada ne zalazi], pogrešno prevodimo kao Rusija). Osim toga naziv poema može upućivati na osobni, lirski, angažman pripovjednoga Ja, koje se najjasnije i najeksplicitnije očituje u tzv. lirskim digresijama. (U nas se proučavanjem odnosa lirskih digresija i groteskno-satiričnoga aspekta romana bavio Aleksandar Flaker.) Nadalje, Mrtve duše aktiviraju elemente pikarskoga romana, putopisa, romana karaktera te romana svakodnevice (bytovoj roman). Mrtve su duše sve to zajedno i ništa od toga – jer je sinteza, odnosno cjelina, uvijek viša od svojih sastavnica.
Već spominjano načelo spajanja realnosti i metafizike ovdje se očituje kao prepletanje biznisa (poduzetništva, trgovine) i transcendencije (raskrinkavanja vraga kao trivijalnosti, pošlosti, i beskrajne ideje koju bi, po Gogoljevoj zamisli, morao poroditi neobuhvatni ruski prostor).
Mrtve duše nameću pitanje o naravi realizma (ili „realizma“) koji se obično pripisuje Gogolju. Dakako, potpuno je legitimno s književnopovijesnoga motrišta govoriti o tome piscu kao o ocu realizma ili kao o predstavniku naturalne škole (koja je zastupala stajalište da književnost treba oponašati i analizirati prirodu, odnosno zbilju, a ne – poput romantičara – izmišljati svjetove). Tu protegu možemo zajedno s Gogoljem nazvati zemaljskim realizmom, u što se dobro uklapa stajalište da njegova zrela djela imaju socijalnosatiričnu, raskrinkavajuću ulogu. Ruska kritika 19. stoljeća, a osobito Bjelinski i tzv. revolucionarni demokrati (Černiševski, Dobroljubov, Pisarev), čitala je Gogolja u tome kodu. Tek su književnici, kritičari i filozofi s početka 20. stoljeća (Merežkovski, Berdjajev, Bjeli, a zatim i Nabokov) obratili više pozornosti na drugu protegu Gogoljeva stvaralaštva – na ono što bi se moglo nazvati nebeskim, paklenskim ili jednostavno simboličkim realizmom. U tome je kontekstu možda najvažnija Gogoljeva misao kako je osnovni cilj književnosti – ismijati vraga: „Već se odavno trsim samo oko toga da se poslije mojega djela čovjek do mile volje ismije nad vragom.“ Ali to ismijavanje vraga, koje kreće od društvene i karakterologijske trivijalnosti (pošlost’), obrće se u nešto „čudno i strašno“ (Merežkovski). O tome svjedoči i ova Gogoljeva opaska: „Kada sam Puškinu počeo čitati prva poglavlja Mrtvih duša [...], Puškin, koji se uvijek smijao za mojega čitanja (ta on je bio velik poklonik smijeha), postajao je sve mračniji i mračniji, a napokon se sasvim smračio. Kada je pak čitanje završeno, progovorio je tjeskobnim glasom: ‘Bože, kako je tužna naša Rusija [Rossija]!’ Mene je to začudilo. Puškin, koji je tako poznavao Rusiju, nije primijetio da je sve to karikatura i moja vlastita izmišljotina. Tada sam shvatio što znači stvar uzeta iz duše, i uopće duševna istina, i u kakvu užasavajućem obliku može čovjeku biti predočena tama i zastrašujuća odsutnost svjetlosti. Od tada sam već počeo razmišljati kako da ublažim teški dojam što su ga mogle izvršiti Mrtve duše.“
Vidimo dakle kako realno postaje nadrealno i kako se imaginacija promovira u osnovni kriterij umjetničke istine. Pritom smijeh otkriva tajnu zla, a ismijavanje vraga obrće se u ismijavanje čovjeka, društva, Rusije – i to, na neki način, od strane sama vraga. Zato je Gogolj nakon objavljivanja svojih najvažnijih djela morao svaki put bježati iz Rusije u inozemstvo... Jedni zemaljski realisti nisu ga dakle bez razloga uzdizali u nebesa, dok su ga drugi s razlogom teško optuživali za klevetu domovine (ili, u svakome slučaju, države). A sâm Gogolj vjerojatno je bježao od vlastitih djela, od nadrealne tame kojom su bile obavijene njegove umjetničke vizije.
Posljednje pak Gogoljeve riječi: „Ljestve! Brže daj ljestve!“ svjedoče o trajnoj piščevoj potrebi da osigura oruđe kojim će se prebaciti u gornji svijet. No te iste ljestve možda još više govore o nesavladivu strahu od strovaljivanja u bezdan donjega svijeta...

(preneseno sa http://www.matica.hr/)

Autor tvrdi za svoj roman da je mračan i depresivan sa čime se ja nikako ne mogu složiti, jer ako i jeste, taj mrak i depresija su neotuđivi dijelovi naših biografija. Oni su srasli sa nama. Mi živimo u tamnim vodama

(o romanu Selvedina Avdića Sedam strahova, Algoritam media, Beograd i Algoritam, Zagreb 2009.)

Počeću odmah sa superlativom: roman Sedam strahova Selvedina Avdića je jedan od najboljih bh. romana koje sam pročitao od 09.12.1995. (to je vrijeme od kada počinjem pratiti bh. literaturu) do današnjeg datuma. Otprije poznat kao novinar reporter, pisac kratkih priča, ili nenametljivi muzički kritičar Selvedin Avdić ovim romanom dokazuje ono što je bilo vidljivo već u njegovoj knjizi kratkih priča Podstanari i drugi fantomi a to je da mu duga forma romana najbolje odgovara. A i najveće uspjehe u maratonu postižu ljudi u starosnoj dobi od preko 35 godina, jer su tada sposobni za najveća fizička dostignuća. Roman je dostignuće samo u onom smislu ukoliko su razlozi za njegovo pisanje potpuno iskreni i autentični. U Avdićevom slučaju je to baš tako.

Kineske kutije

O fabuli se možete pobliže informisati na zvaničnoj web stranici zagrebačkog Algoritma. Dovoljno je reći da je roman koncipiran po sistemu kineskih kutija, jer u svakoj kutiji koju čitalac otvori nalazi se nova narativna kutija, i tako sve do kraja koji čitaoca ostavlja u nedoumici šta će se dogoditi glavnom junaku. Ovo je roman o ljudskoj usamljenosti tako kaže sam autor, iako ono što će čitalac prepoznati kao najbitniju odrednicu knjige počesto ne mora biti podudarno autorovoj zamisli, jer je čitanje kao i knjiga – slobodan prostor, gdje postoji samo jedan vladar: čitaočeva svijest u samoći. Onda interpretacija može biti koliko i čitalaca.

Vještina sa kojom je roman ispričan u prvom licu je donekle na tragu klasičnog bosanskog pripovjedanja koje možemo naći u knjigama pisaca tzv. pripovjedačke Bosne i bh. filmu iz 20. vijeka (Ovo malo duše, Kuduz ili Sjećaš li se Dolly Bell), ali je ono inovirano stilom i uvjerljivošću sa kojom je napisana skoro svaka rečenica u romanu. Avdićev roman je lišen viškova i bespotrebnih odlomaka od kojih boluje savremena proza. Njegov svaki pasaž ima svoj smisao i motivaciju za razliku od jerihonskim trubama hvaljenih pisaca čija osnovna književna kvaliteta jeste njihova „genijalna“ stilska dosada i ispraznost. U takvim knjigama teško je odmaknuti od prve dvije rečenice, a ako u tome i uspijem potreban mi je paket Red Bulla kako ne bih istog momenta pao u tako dubok san da bi buđenje ličilo povratku iz mrtvih.

Selvedin Avdić je marljiv čitalac Borgesove literature što se da vidjeti iz njegove knjige. Ali ne radi se tu o pukom kopiranju (tako karakterističnom za „genijalne“ pisce) nego je riječ o jednoj čitalačkoj mudrosti koja fermentira u odličnu književnost, što se može čitati u jednom dahu, ali se može i gustirati danima. Njegova čitalačka i autorska posebnost se nalazi u svjetonazoru prema kojem je zadatak književnosti da opiše totalitet svijeta (slično Borgesu, Schulzu i mnogim drugim), bez obzira koliko je to nemoguća misija. Ta želja za sveobuhvatnošću unutar svijeta literarnog djela je itekako vidljiva u velikom broju citata, odnosno zabilješki na kraju knjige od kojih bih izdvojio stih velikog turskog pjesnika Nazima Hikmeta: Kao tamna voda živi ovaj čovjek. Sam tekst također obiluje citatima, pseudocitatima, mistifikacijama, aluzijama i drugim intertekstualnim pletivom gradeći jednu mrežu kojom će Avdić uspješno uhvatiti trenutke svijeta u raspadanju.

Radnja romana je smještena u neimenovani srednjobosanski rudarski grad za vrijeme posljednjeg rata u BiH. Grad je opisan realno-fantastično s tim da se udio fantastike, horrora može jednostavno nazvati: udjelom ratne stvarnosti. To je pokazatelj koliko ta stvarnost još uvijek čeka one koji će je ispisati, iako je dobar dio ovdašnjeg tzv. neovisnog literarnog establišmenta zamalo polomio noge u euforičnom ushitu kako je književnost o ratu definitivno mrtva, o čemu sam iscrpnije pisao u tekstu Manifest zelenog kalašnjikova. Da se ne ponavljam, tako su trudbenici tog establišmenta, bolje rečeno književnog lobija koji drži većinu žirija u BiH, požurili da zoru prevare. Knjiga Selvedina Avdića je krunski dokaz njihove literarno-intelektualne kratkovidnosti, ili, da budem direktan: gluposti.

U tamnim vodama

U ovom romanu stvarnost je toliko zakrivljena i izvitoperena da se s pravom može govoriti o jednoj vrsti magijskog realizma čiji zadatak nije da bude samo i jedino lijepa književnost (dužna da lijepo zabavi), jer je ova knjiga također i autobiografskog, dokumentarističkog karaktera, počev od klaustrofobičnog života glavnog lika pa do strave i užasa rata. Strava i užas nikad nisu direktni, niti se događaju baš tu gdje boravi glavni lik (osim epizode sa Pegazima), ali su sveprisutni i kruže nad čitavom radnjom kao usijano olovo u alhemijskoj laboratoriji.

Meni najzanimljiviji momenat romana jeste susret Alekse sa duhom rudnika perkmanom, kao i, sada već, antologijska priča o braći Pegaz koji treba da najave Smak svijeta, jer su kao motivi nastali po ugledu na Jedžudža i Medžudža (Gog i Magog), biblijsko-kur'anske vjesnike Apokalipse.

Isto tako ovaj roman jeste literarni dokument o svemu onom što smo vidjeli, ali je neopaženo prošlo pored nas kao talog ulične prljavštine uhvaćen u spirali vjetra. O nevidljivim ratnim zločinima koje je počinila bosanskohercegovačka vlast, tj. Armija BiH. O čemu smo imali bezbroj medijskih izvještaja, ali je u književnosti ta tema do sada bila podosta tabuizirana. Mada ovaj roman nije pisan zato što se treba pisati o „svojim“ zločinima, to je samo jedan važan tematski fragment unutar knjige.

Selvedin Avdić tvrdi za svoj roman da je mračan i depresivan sa čime se ja nikako ne mogu složiti, jer ako i jeste, taj mrak i depresija su neotuđivi dijelovi naših biografija. Oni su srasli sa nama. Mi živimo u tamnim vodama, ko se ne slaže neka što prije pročita roman Sedam strahova Selvedina Avdića.

(zurnal.info)

Vaše prijedloge za najbolje albume šaljite na redakcijski mail [email protected] do 29. decembra. Tog datuma će članovi vaše najdraže redakcije odgovorno sabrati rezultate

Bez obzira na strah od recesije i mutirane gripe odlučili smo da u zdravlju i veselju sačinimo listu najboljih poslijeratnih albuma koji su objavljeni u Bosni i Hercegovini. Željeli bismo se argumentirano uvjeriti da je domaća poslijeratna scena, bez obzira na nedostatak diskografskih kuća, muzičke kritike, odgovarajućih koncertnih prostora i slične logistike, zanimljivija i uzbudljivija od zlatne ere sarajevske pop rock škole. Tako obiman, ali i odgovoran zadatak, nismo u stanju sami izvršiti pa smo odlučili da svoje poštovane čitaoce i čitateljice zamolimo za pomoć.

Dakle, molimo vas da vaše prijedloge za najbolje albume (najbolje bi bilo da ih bude deset i da uz svaki date kraći komentar, ali ako nemate dovoljno strpljenja, volje ili koncentracije, može kako može) šaljete na redakcijski mail [email protected] do 29. decembra. Tog datuma će članovi vaše najdraže redakcije odgovorno sabrati rezultate, uporediti ih sa vlastitim zapažanjima i donijeti konačnu listu od deset najboljih poslijeratnih bosanskohercegovačkih albuma.

Da bismo vam potakli inspiraciju podsjetićemo da je nedavno hrvatski Jutarnji list donio svoju listu od 20 najboljih albuma koji su objavljeni na području regije. Listu su sačinili njihovi iskusni kritičari Ilko Čulić, Aleksandar Dragaš i Zlatko Gall. U tom izboru nalazi se čak sedam bosanskohercegovačkih radova.

Najbolje plasirani je Damir Avdić čiji se album Mrtvi su mrtvi nalazi na trećem mjestu, a prvi CD Od trnja do žaoka zaradio je sedmo mjesto. Na četvrtoj poziciji nalaze se Mostar Sevdah Reunion i Šaban Bajramović, Letu Štuke su na sedmom, Dubioza Kolektiv na 11. mjestu, Frenkie na 15., a Edu Maajku su svrstali među hrvatske albume gdje je njegov CD Slušaj mater zauzeo šestu poziciju. Sigurno smo da primjećujete kako na listi, između ostalih, nisu uvršteni SCH, Zoster, Skroz, Sikter, Protest, Defence, Validna legitimacija, Vuneny, No Rules, pa ni Basheskia, Damir Imamović, Amira Medunjanin, Adi Lukovac, Laka, Mara... Nadamo se da je ovoliko dovoljno za buđenje inspiracije. Koga smo propustili pomenuti neka pokuša oprostiti. Skromni smo ljudi, griješimo.

Očekujemo vaše prijedloge. Help Bosnia Now!

(zurnal.info)

Banjalučki Antikulturni teatar (AKT) Alija Sirotanović pjeva o Miloradu Dodiku, sumnjivim investicijama i privatizaciji. Poslušajte pjesmu Put, autoput

Sa šljemovima na glavama i pjesmom “Put, autoput” banjalučki Antikulturni teatar (AKT) Alija Sirotanović odlučio je predstaviti se široj javnosti.

Nastali su u bifeu Filozofskog fakulteta u Banja Luci prije šest godina a svoje početke vežu za klub Kastro i Dom mladih. Do sada se njihov rad uglavnom svodio na društvenu kritiku kroz skečeve, parodiranje historijskih, sportskih, kulturnih događaja.
Nedavno su odlučili uzeti gitaru u ruke... Inspiraciju za tekst pjesme “Put, autoput” pronašli su u običnoj šetnji Banja Lukom. Slušali su o čemu se priča i napisali tekst. Dakle: Milorad Dodik, investicije, autoput, Strabag, avion, vila, zgrada Vlade RS-a...

Dušan Jokić, osnivač AKT-a Alija Sirotanović u razgovoru za Žurnal kaže da je pjesma nastala po svom logičnom slijedu.
- Previše se ovdje priča o investicijama, privatizacijama, građevinskim objektima... Kada to na kraju realno sagledate sve je užasno smiješno. Ljudi stalno pričaju o tim stvarima, a mi smo samo te priče sakupili u pjesmu - kaže Jokić.
Zbog svoje pjesme nisu imali nikakvih neugodnosti, jer smatraju da je prošlo vrijeme batinjanja.
- Možda vladajućim dobro dođe ova kritika, pa da kažu kako su oni demokrati, dopuštaju drugačije mišljenje. U suštini se ne bojimo.

Dušana nervira pasivnost omladine, neobična sposobnost mladih ljudi da hladno prihvati sve što im ser kaže.
- U suštini, ja mislim da mi u BiH, ali i cijelom Balkanu imamo podanički mentalitet.
On navodi da je Dodik svima super kada priča o srpstvu, a kada ostanu bez posla onda je druga stvar.
- Jednom sa ovdje u Banja Luci izvodio skeč koji ironizira političko stanje... Prilazili su mi ljudi poslije nastupa i čestitali, a ja njima kažem, pa hajte i vi, recite šta imate, ne morate preko mene. Najlakše je preko tuđih leđa kritikovat.

Poslušajte pjesmu “Put, autoput”.

(zurnal.info)

Centar za humanu politiku je povodom Međunarodnog dana borbe protiv korupcije, pozvao parlamente, tužilaštva i Visoko sudsko i tužilačko vijeće da "spriječe dugogodišnju, svakodnevnu, organiziranu, razarajuću i nekažnjenu pljačku javnog novca, zbog koje su građani sve siromašniji, a pojedinci sve bogatiji".

-Mi smo pozvali najodgovornije institucije, paralamnet i tužilaštvo, da ih podsjetimo koliko je korupcija prisutna, koliko ona pojede javnog novca. Konstantno pričamo, prezentujemo, dokazujemo ali se ništa ne radi po ovom pitanju koje razara državu, te sam zbog toga pesimističan, mislim da će se nadležni oglušit kao i ranije. Možda će biti održan prigodan govor ili tako nešto, ali sumnjam da će navedene institucije bilo šta konkretno poduzet - smatra Momir Dejanović, predsjednik Centra za humanu politiku.

On navodi kako je Centar još prije godinu dana radio istraživanje u kojem se došlo do podatka da se godišnje opljačka milijardu maraka.

-Naplata i utaja javnih prihoda, javne nabavke, građenje i upravljanje javnim resursima su oblasti u kojima je pljačka najprisutnija. Mi smo na osnovu istraživanja od prošle godine došli do zaključka da se godišnje opljačka više od milijardu maraka. To je, tvrdim, najniža moguća suma. Opširnijim istraživanjem i analizom došlo bi se do mnogo veće cifre koju pojede korupcija - objašnjava Dejanović.
Prema istraživanjima ovog centra, u BiH se u prosjeku svakog dana opljačka najmanje tri miliona KM javnog novca.
Iz Centar za humanu politiku tvrde da je za pet godina opljačkano toliko javnog novca da bi se njim mogao izgraditi autoput na koridoru 5-C kroz BiH.

Širom Evrope UEFA daje nacionalnim savezima novac za razvoj omladinskog nogometa. Samo se u slučaju Bosne i Hercegovine pravi presedan i krovna evoropska nogometna kuća zaobilazi Nogometni/Fudbalski savez BiH i novac daje direktno klubovima. Jednostavno nemaju povjerenja u NSBiH.

SEDAM GODINA BEZ NOVCA

Znali smo da čelnici Evropske nogometne federacije nemaju baš najbolje mišljenje o ljudima koji rade u Nogometnom Savezu Bosne i Hercegovine. Međutim, uvijek nas nova informacija neugodno iznenadi i uvijek se zapitamo ima li kraja. Kako Žurnal ekskluzivno saznaje od izvora u NS BiH, krovna kuća nogometna u našoj zemlji u luku se zaobilazi kada je u pitanju podjela evropskog novca. Najnoviji dokaz je potez UEFA-e koja je u našem slučaju odustala od uobičajene prakse kojom se novac za razvoj omladinskog nogometa uplaćuje nacionalnom Savezu koji potom taj novac dalje distribuira klubovima. Ne! Našem Savezu taj novac neće biti uplaćen nego će se on direktno uputiti klubovima. Ovu informaciju potvrdili su nam i u premijerligaškim klubovima koji upravo ovih dana očekuju novac na svojim računima.

-Odgovorni ljudi iz Evropske nogometne federacije su nam naložili otvaranje posebnog žiro računa na koji će oni uplaćivati sredstva namjenjena razvoju omladinskog pogona. Radi se o posebnom elektronskom žiro računu u koji će ljudi iz UEFA-e konstantno imati uvid jer oni žele tačno da znaju gdje ide novac koji izdvajaju – kaže nam direktor FK Velež Sedin Tanović.

Evropska nogometna federacije za svoje članice svake godine izdvaja ukupno šest posto prihoda za razvoj omladinskog nogometa. No, klubovi iz Bosne i Hercegovine ta sredstva nisu primali punih sedam godina. Pitate se zašto?! Ne vjerujem da ne znate razlog. Klubovi koji imaju takvo vodstvo (Savez) ne treba da brinu za svoju budućnost...

-U siječnju smo potpisali sve dokumente kako bi se sredstva uplaćivala direktno klubovima. UEFA nam je dala sve potrebne papire, dokumentaciju koju trebamo pripremiti kako bi dobili novac – ističe generalni tajnik NK Široki brijeg Josip Bevanda, inače u posljednjem sazivu i član Izvršnog odbora NS BiH. Bez ikakve dileme, Bevanda je spreman okarakterizirati posljednji potez UEFA-e: Ovo je još jedan šamar našem Savezu budući da smo jedini od 53 asocijacije u Evropi kojem UEFA neće slati novac za ovaj projekat.

Premijerligaški klubovi bi za proteklih sedam godina, koliko nisu dobijali sredstva iz ovog projekta, trebali dobiti oko 70.000 eura, po 10.000 za svaku sezonu. Biće to dobar stimulans za ulaganje u omladinski pogon, u budućnost.

-I do sada smo mi sami finansirali rad omladinskog pogona ali iz svoje centralne kase. Sada su nam rekli da ta sredstva možemo pravdati. Naši susjedi u Srbiji i Hrvatskoj izgradiše terene, svašta nešto...nas nema nigdje. Ja se ne sjećam posljednjeg projekta. Čini mi se da je to bio projekat Goal u Orašju – govori direktor Veleža Tanović.

PROBLEM JE MENADŽMENT SAVEZA

Mnogi će se složiti da NK Široki brijeg ima najbolje uslove od svih premijerligaša i da je vjerovatno najorganizovaniji nogometni klub u državi. Jedini imaju vlastiti kamp na kojem se pripremaju sve selekcije kluba. Širokobriježani su odavno ozbiljno shvatili proces licenciranja pa će, vjerovatno, biti jedan od rijetkih klubova u našoj zemlji koji će ispuniti stroge kriterije UEFA-e. Zanimalo nas je da li su prilikom nedavne posjete klubovima, odgovorni čelnici UEFA-e jasno rekli zbog čega ne žele slati novac Savezu nego direktno klubovima?

-Nikad vam oni takve stvari ne govore direktno. Oni kažu menadžment pa vi sada isčitavajte iz toga. Kada smo ih mi u Širokom brijegu direktno pitali „koji je razlog zbog čega će se distribucija novca vršiti na taj način, šta je problem“ dobili smo odgovor „problem je menadžment“. Jasno vam je da ćemo za vraćanje povjerenja prema ljudima iz UEFA-e u budućnosti u Savezu trebati nove ljude. Od vrha pa na niže – kaže nam Bevanda.

Kad ovako razmišljaju ljudi u premijerligaškim klubovima, možete onda zamisliti kakvi su stavovi nogometnih legendi kojima su već godinama zatvorena vrata NS BiH. Predrag Pašić već 16 godina, vrlo uspješno, rukovodi nogometnom školom Bubamara.

-Mene niko ništa ne pita kada se dijele pare ili iz UEFA-e ili NS BiH prema tome ja nemam šta da to previše komentarišem. Neka to komentarišu oni koji dijele pare i oni koji su zaslužni za takav potez UEFA-e. Ja sam otrovan odnosom ove države i ljudi iz NS BiH prema meni kao čovjeku i kao sportskom radniku. Kad se prave umjetni tereni, nas u Bubamari nema nigdje. Napravili su Željezničaru i Sarajevu. Uredu. Ali, napravit će oni i drugi i peti ovim klubovima, a Bubamara nema šanse. Nijedne lopte od NS BiH nismo dobili kako je osnovana Bubamara! – ogorčeno priča Pašić.

Predrag Pašić je samo jedan iz plejade bosanskohercegovačkih nogometnih legendi koji ne želi ništa imati sa NS BiH dok su na vlasti ljudi koji trenutno tamo sjede. Šta mislite, što mnogi naši trenerski stručnjaci koji rade u inostranstvu na sve načine, kurtoazno, objašnjavaju kako ne mogu doći raditi u našoj nacionalnoj selekciji? Jedina prava istina je da ne žele ući u deal sa ljudima koji posljednjih 15-tak godina vedre i oblače bosanskohercegovačkim nogometom. Ti ljudi su ovdje samo da oblače. Izvedrit će nam se kad oni odu...

ZAOBILAŽENJE ISTINE

Nogometni Savez BiH i dalje se trudi u svjesnom zaobilaženju istine. Tako je juče na zvaničnoj web stranici Saveza objavljena informacija da su deblokirana sredstva za razvoj omladinskog nogometa te da je prvih šest klubova (Zrinjski, Željezničar, Slavija, Radnik iz Bijeljine, Budućnost iz Banovića i Široki brijeg) već dobili novac. Naravno, nigdje u toj informaciji ne stoji da im ta sredstva neće biti uplaćivana posredstvom NS BiH te da je Savez jedini krivac što se posljednjih sedam godina ta sredstva klubovima nisu redovno uplaćivala.

Nije dugo trajao prividan mir u zemlji u kojoj strance ubijaju, zar ne? Mada, mnogima to izgleda kao da je bilo davno. Da je danas priupitati onu amorfnu masu koja se slivala po skupovima podrške protiv nasilja ko je bio Brice Taton verovatno bi se dobro počešali po glavi pre nego odgovore na ovo pitanje.

Zvuči poznato, a onda bi se iz ladica sećanja, nakon što sa vrha prvo izbace slike predsednika Tadića u raznim perverznim pozama - samobičevanje ispred suda zbog ispijanja šampanjca na fudbalskoj utakmici, pretnja bičevanja ministara koji su se nesebično odnosili prema novcu iz budžeta, bolesno pokorni stav i pogled nakon smrti patrijarha i četiri dana klečanja zbog čega su mu kolena danas ko u kore drveta, došli bi i do nedelju dana žalopojki zbog ubistva nekog Francuza. Uz malo napora setili bi se i detalja jer se opet nekako sama po sebi nameće slika predsednika Tadića kako nosi vence, kako se njegovi potrčci utrkuju ko će ponuditi beskorisniju zamenu roditeljima Tatona - jal ulica, jal spomenik, a što da ne i grad. Kad se i to otkloni onda se vraća slika nasmrt pretučenog mladića, koji je u sred bela dana i u sred Beograda bačen u rupu pored stepenica sa nekih 10 m visine. “Da, kako se ne sećamo Tatona?

Njega su neki klinci premlatili jer je bio navijač francuskog kluba. Strašno. Koliko ja znam uhapšeni su i sada je sve u redu”. E, na ovakvo pojednostavljeno shvatanje naići ćete u Beogradu. Uostalom,u danima posle svega pokazali smo da nismo više divljaci. Patrijarh je sahranjen, na ulicama je bilo po procenama medija od 200 do 700 hiljada ljudi (sitnih 500 hiljada se pogubilo na putu od režimskih do nerežimskih medija) a nije stradao ni jedan izlog, ni jedna ambasada, ma ni jedan kontejner. Beograd je doživeo katarzu.

NAVIJAČI SA DOSIJEOM

A onda je Brankica Stanković, autorka “Insajdera”, kultne emisije na TV B92, jedine pred kojom se i danas skida kapa, jer ostalo je sve u rukama autorskog tandema Šaper-Krstić (čast “Peščaniku”, ali oni su na radiju), odlučila da se pozabavi pitanjem “navijača” i odnosa države prema njima. Još kao junoša pohađajući jedan od kurseva istraživačkog novinarstva u Vremenu predložili smo temu o “navijačima” koji su i tih ranih godina ovog milenijuma imali status bogova jer da njih nije bilo, pitanje je kako bi se završio onaj 5. oktobar. Mada, kad bolje razmislim i bolje da ih nije bilo jer se završio povratkom Miloševićevih socijalista zajedno sa nekad Đinđićevim, a danas Tadićevim demokratama. Trula koalicija, eto to nam je doneo taj 5. oktobar.

Elem, rečeno nam je da ako nam je život mio bolje da se manemo te teme. Neko je onda u zanosu predložio i sportske kladionice..., odgovor se sam nametnuo uz blagu dozu ironičnog osmeha.

E, upravo takav odnos već godinama vlada u medijima. Atraktivna tema ali pusti to. Sećam se panike kada sam sa TV ekipom išao da snimam navijače Partizana pred derbi sa Zvezdom, i to u vreme kada je “jug” bojkotovao tandem Zečević-Bjeković. Snimatelj je bio zabrinut jer bi mogli pomisliti da nas je policija poslala da ih snimimo. Mi smo dobro prošli ali teško mi izbrisati scene šutiranja kamermana, fotoreportera, a lično sam pratio i akciju lupanja slovenačke ambasade posle priznanja Kosova. Razularenu gomilu sa navijačkim i “patriotskim” obeležjima predvodio je golf koji se svako toliko pojavljivao i izdavao naređenja šta činiti. Na moje upozorenje i predaju registarskog broja policija je ostala nema. A šta se i ja mešam.

Uglavnom, to se već ustalilo. Srbija je postala zemlja kakvu je Arkan stvarao od osamdesetih godina. Nekad je to bio jedan, a danas ih ima na stotine sličnih, a to je pokazala i Brankica. Na desetine vođa raznih grupa u dosijeima policije već poseduju pozamašnu arhivu - od dilanja droge, pokušaja ubistava, pa čak i ubistava, prodaje i nošenje oružja, napada na službena lica...

BRANKICA KAO BAKIR

Brankica ih je sve uredno posložila u emisiju koja je često bila povod za akciju policije. Čak i oni koji nisu gledali ranije epizode već su poput vrabaca na grani govorili da je “Insajder” uvek korak ispred policije. Nakon emitovanja znala je da sledi i njihova akcija. Problema tu ima više jer hapšenje je samo deo posla u borbi sa kriminalom. Onda slede neažurna tužilaštva i još neažurniji sudovi.

U ovom slučaju, grupe za koje se tvrdilo da su osakaćene odlučnom akcijom države nakon ubistva Tatona pokazale su da im ni nokat sa malog prsta ne fali. Nakon samo prve epizode u serijalu “(Ne)moć države” usledila je prava bujica pretnji upućenih samoj Brankici što preko facebook grupa, što preko B92...

Gledaocima emisije “60 minuta” je poznato kako živi Bakir Hadžiomerović. E, i Brankica je na dobrom putu da dobije stalnu pratnju policije jer je sasvim izvesno da će napadi na nju jačati kako serijal bude odmicao, kao što je izvesno da će ova država biti nemoćna da to spreči i da adekvatno kazni.

Uostalom, i to će proći. Mislim na euforiju oko serijala “Insajdera”, a onda ćemo se vratiti dobroj zabavi u kojoj glavni tužitelj preti glavama države zbog ispijanja šampanjca na fudbalskom stadionu, a ovi se posle posipaju pepelom i priznaju krivicu jer, božemoj, zakon je isti za sve.

U ovoj predstavi u kojoj glavnu ulogu uvek i zauvek ima Boris Clooney Tadić nema mesta za vođe huligana koji su međutim glavni glumci u Brankičinom “Insajderu”. U toj predstavi su svi veseli, nasmejani ali hoće li im neko već jednom šapnuti da igraju u tragediji, ako uopšte znaju šta je to.

Filmovi postaju, neizbežnim protokom vremena, deo naših intimnih istorija, ali i više od toga: sastavni deo kolektivnog sećanja, gradivo koje se taloži u tlo po kome hodamo i živimo. Sada se odjednom i naizgled ničim izazvano javilo zanimanje za partizanske filmove; ako je tako u Hrvatskoj, gde na HTV-u ide ciklus tih filmova, e – onda je to ozbiljno.

Hajdemo prvo od intimne istorije. Klinci rođeni 1945/46. u bioskop su krenuli taman kad je raskid sa SSSR bio gotov i fiksiran, pa su bili pošteđeni obaveznog Pastira Kostje i Kako se kalio čelik (kasnije su tek, u Kinoteci, shvatili koliko su bili srećni). Domaća produkcija, međutim, pratila je misao druga Lenjina o važnosti kinematografije, ali je takođe uspela da pronađe i zaposli talente i majstore. Prvi film koji mutno pamtim je Slavica, projektovana na krevetski čaršav sa projektora od 16 mm u izvesnom hotelu u Biogradu na Moru, sredinom pedesetih. Kad smo krenuli u školu, nagledali smo se koječega, a američka propagandna serija dokumentaraca "Za šta se borimo" bila je hit među klincima (kasnije smo utvrđivali to gradivo i u Kinoteci). Od uže shvaćeno partizanskih filmova pamtim Kapetana Lešija sa nezaboravnim Aleksandrom Gavrićem (visok, brkat, lep ko slika): bio je to u stvari vestern, kao i većina tih tadašnjih filmova o NOB-u. Neko je bio dobro shvatio da ako već treba praviti propagandne filmove, onda je bolje držati se proverenog pristupa. Tih partizanskih vesterna bilo je mnogo, bili su odgovarajuće srcedrapateljni i melodramatski, jasni i jednostavni. Bila je i serija urbanih ilegalačkih trilera, kao inspirisana francuskim krimićima i sličnim ratnim filmovima o Pokretu otpora: Ne okreći se, sine, pa ono nešto o jevrejskoj devojčici (zaboravio sam ime, praštajte!) gde je debitovala prelepa Dušica Žegarac, pa legendarni Saša i na vrhuncu svega Valter. Čak su i Davičovu Pesmu ekranizovali – kako-tako. Kasniji Otpisani bili su samo usavršavanje i glancanje provereno uspešnog žanra, kao – uostalom – i briljantne Divlje svinje.

Naravno da jedna velika i jaka kinematografija, kakva je u novoj Jugoslaviji i bila, nije mogla da se ne razvija – formalno i sadržajima. Krajem šezdesetih oseća se polagano rastresanje "idejne poruke", nezavisno od Sesil B. de Milovskih superspektakala Neretve, Kozare i Sutjeske i njihove karikature Velikog transporta, koji su svi polako postajali industrija spektakla. Stereotip "naših" protiv "njihovih", ono što se u klasičnom vesternu zvalo "crni i beli šeširi", polako je ustupao pred autorskim i scenarističkim razmišljanjima, preispitivanjima i isprobavanjima ideoloških granica. To se moglo doživeti i kao kretanje misli u sledećem smeru: dobro, u redu, pobedili smo okupatora i domaće izdajnike već toliko puta; hajde sada da vidimo ima li u tome ratu još nečega osim puke pucnjave i po šablonu neizbežnih nesrećnih ljubavi po principu Za kim zvono zvoni.

Već su Divlje svinje bile znak da se nešto menja i razni Subnori su počeli tiho da reže, njušeći jeres. Onda je Tonči Vrdoljak snimio Kad čuješ zvona i U gori raste zelen bor. Nastala je izvesna galama uz prateće indignacije; sećam se toga jer sam tada radio na TV Zagrebu, pa su se ta gibanja odvijala preko naših glava.

Sve je to, međutim, bila dečja igra u odnosu na pojavu "crnog talasa" odmah zatim ili tu negde. Dva reditelja napravila su od partizanskog filma ono što su veliki američki reditelji krajem šezdesetih napravili od vesterna: prevrnuli su ih kao čarapu. Ta dvojica su Žika Pavlović i Bata Čengić; uskoro će im se pridružiti i drugi, neka mi oproste što im se ne sećam imena (ipak nisam filmski manijak). Film Bate Čengića Mali vojnici mene je bio "smrzao": jednostavan, jasan, briljantan i uznemiravajući do panike; kratko je trajao (dobro da se uopšte pojavio!) i pitanje je može li se više uopšte i naći na nekom CD-u. Onda se Žika Pavlović latio i tog žanra: Zaseda je snimljena tada, ali smo na nju čekali skoro do pada komunizma. Zaseda je završila sa partizanskim filmom i zato je u naslovu ovog teksta: bila je dvadeset godina ispred ostalih. Ako su Divlja horda i Pat Geret i Bili Kid apsolvirali vestern, Zaseda je apsolvirala pratizanski film, sasvim logično i razumljivo. Verujem da je i Žika shvatio da je malo prekardašio, vođen svojim uspomenama iz mladosti koje se vide u svakoj od njegovih knjiga. Crveno klasje pak na istoj je liniji revizije mita, ali na terenu slovenačkom i prerušeno u ljubavnu priču. Sve ostalo na tu temu manje-više je zanemarljivo, kao ponavljanje ili prerađivanje žanra na razne načine.

Sve je ovo, u stvari, pokušaj da se ispriča nešto o političkom i moralnom odrastanju jedne kinematografije. "Leši kapetan" – tako smo taj film zvali kao osmogodišnjaci, zbog pamtljive pesmice – početak je bezazlen i jasan, kako je to trebalo klincima; vestern, brate, etnički i politički korektan, crno-beo i kvit. Bezazleniji od toga i čak od legendarnog "Kekeca" bio je sladak filmić Poslednja dolina, o američkom pilotu oborenom negde nad Slovenijom (igrao ga je jedan sjajan i neverovatno simpatičan Afroamerikanac; je l’ se to tako kaže? ranije bismo rekli "crnja"), koga čuvaju i paze dvoje slovenačke dečice. Slavica i ostalo – bio je i jedan film o partizanskoj bolničarki koju je igrala ona lepa Nemica, Marija Šel – bilo je manje-više ista naivnost pakovana na različite načine. Proliferacija (razmnožavanje) te vrste filmova imala je, naravno, svoj uzrok i u republičko-pokrajinskoj ravnopravnosti, pa je svako morao da ima, ‘ajde ne baš "epopeju" federalnog značaja (i budžeta), ali "ovekovečenje na nepostojanoj celuloidnoj traci", što bi rekao Borhes. Slovenci, Hrvati (Dalmatinci još i posebno!), Bosančerosi, Srbi (sa sve Vojvođanima), Kosovari, Makedonci (nešto manje) i Crnogorci, zahvalni Mihajlu Laliću. Tutti quanti dobili su šta ih je spadalo, ali je onda taj žanr nekako dozreo – da ne kažemo tuknuo. Valjda od prezasićenosti bezazlenom naivnošću crnih i belih šešira (kao i vestern); svakako od nedostatka talentovanih filmadžija, mada ni u to nisam siguran: niko talentovan ne bi se bavio tuknutim žanrom, osim kao bezobraznom persiflažom i satirom tipa Crna guja ili Monti Pajton, ali dotle još nismo sazreli. Kad neko ovde na temu NOB-a snimi nešto nalik na Kvaku 22, plaćam vam svima piće u "Kaleniću". Uostalom, ni o vijetnamskom ratu još niko nije snimio tako nešto u Americi, a još ni četrdeset godina nije prošlo od kada su galantne saveznike helikopterima i u oblacima suzavca pokupili sa krova američke ambasade u Sajgonu (to se sada zove Ho Ši Min).

To što se sada javilo zanimanje za partizanske filmove – čak i u Hrvata, gde partizane vole manje nego u DSS-u – teško da je stvar "jugonostalgije", kako zli ljudi tvrde, osim ako je ta nesretna "jugonostalgija" krivo definisana. Naime, prošlost se ne dade obrisati metodima koje je još Orvel pažljivo i sa uživanjem opisivao u Hiljadu devetsto osamdeset četvrtoj: bio je to previše težak zadatak i za sovjetsku vlast, kako svedoče zaplenjeni arhivi iz Smolenska, jedini autentični materijal o konkretnoj praksi staljinizma ikad dostupan (od 1958. pa donedavno). Pošto je tome tako, zanimanje mladog sveta za našu "bolju prošlost" (hvala, Pero!), njenu muziku, običaje, svakidašnji život, viceve, umetnost i sve neizbežno obuhvata i kinematografiju, možda bližu načinu opažanja te dece čak i od muzike. Tate i mame, bake i deke pričaju im o filmovima, spontano i nesvesni da ta deca te filmove ne znaju. Razdvojeni, kao sekirom, novim granicama i pratećim mržnjama i prezirima, zgađeni nad prostačkom i nezgrapnom propagandom koju oni bolje čitaju ("provaljuju" je prava reč) od nas matoraca, radoznali (hvala Bogu!), ti klinci hoće sve to da vide svojim očima i da onda donesu svoj sud. Živela "ekstaza komunikacija" (Badi Savić): deca sada mogu da poskidaju filmove sa neta, da ih menjaju između sebe, da zaključe kakvi su, zašto su im takvi i da to kažu. Neka to traje, jer ove su nove generacije vizuelno i filmski perceptivnije od starijih; njihovi će zaključci, kad se jednom pojave – a pojaviće se – biti dragoceno merilo, jer budućnost sudi o umetnosti, na žalost ili na sreću.

(vreme)

 Rijetko kad osjetim nježnost prema svom najdražem. Toliko da ova pojava zaslužuje par redaka. A i mjesec je ljudskih prava pa eto...

Prvi titraj tog neobičnog fenomena osjetila sam neki dan kad smo presađivali cvijeće. U ovih 5,5 mjeseci koliko traje trudnoća, prema najdražem sam osjetila jedan široki dijapazon emocija, od kojih je nježnosti najbliža bila ledena hladnoća. Tog fatalnog dana me uhvatila neka neobična pomama da raspremamo kuću i da naravno presadimo kaktuse, pa šta ako je decembar, i oni su živa bića treba im njega! I tako, presađuje on kaktuse već sat i po, a ja povremeno sa visina taburea dodam lopaticu zemlje i zanovijetam po dužnosti...I sve što dobijem od njega jeste smiješak i strpljenje, iako je do lakata i koljena u zemlji i bodljama.

Pomisao na seks

I naravno da je on usisao zemlju koju sam isprosipala okolo (vrlo mi je teško da vučem usisivač okolo). I obrisao pod (malo mi se gadi ona prljava voda dok sam u drugom stanju). I pripremio mi treću večeru (ma ne moraš, ja ću dok se malo odmorim). I prostro veš (zar zaista ja moram sve sama?)

I onda me pitao jesam li za još nešto? Podrazumjeva se za aktivnost u kojoj ja ležim a on sve radi. Jezikom doduše ali i to je rad zar ne? Pričati do dugo u noć je pošten posao. Da pola naših političara upotrebljava jezik kao moj najdraži, ženska prava nikad ne bi bila ugrožena. Po mom skromnom mišljenju tema iskorištavanja jezika političara (onih mlađih naravno, eno puna ih je sad administracija Grada Sarajeva) trebala bi ući u redovne aktivnosti za promovisanje ženskih prava. Evo uskoro će 16 dana aktivizma, zamislite da dovedemo nekolicinu novih, još neiskvarenih administrativaca, koje će potom pametne žene na radionicama obučiti novim vještinama. Kakva bi to onda moderacija bila, koje facilitatorske vještine bi zamjenici, pomoćnici, sekretari, security momci, savjetnici stekli mmmmm... A sve u cilju napretka Grada.

Ne, nisam odlutala. Puno je sličnosti između presađivanja kaktusa i učenja muškarca kako da se pravilno služi jezikom. Tad sam shvatila šta sve jadničak preživljava tokom ovih mjeseci u krucijalnim životnim segmentima. Na primjer u seksualnom životu. Nakon prva tri mjeseca počela sam stalno misliti na seks. Što ne znači da ga on i prakticira. Pomisao na vođenje ljubavi dođe mi po hiljadu puta. I isto toliko puta izvjetri iz glave. Posljednji put tik pred njegov dolazak sa posla. Jer onda slijede važnije stvari. Šta ćemo ručati? Kad će večera? Da li ću imati hljeba za doručak? I moja specijalnost, teška pitanja između dvije kriške hljeba i sosa koji mi kapa niz vilicu: kako to da te ja više ne privlačim? Ne pamtim kad si me zaskočio onako iznenada!!! (pravedni gnjev me uopšte ne spriječava da uživam u njegovom kuhanju)

Nije da on ne pokušava da se odbrani, nikad ne bih bila sa krpom ili muškarcem slabijim od mene, samo što on to radi nekako pismeno, što ga samo po sebi odmah diskvalificira: Ali cico kako da te napadnem kad ti moram skuhati ručak, večeru, doručak... Moooolim?

Ubod oko srca

Da sam znala da ti je teško ne bih te nikad zamolila ....Ma ne otkud ti sad to znaš da meni nikad nije teško...Vidim, zato mi i prigovaraš. Ne prigovaram zaista ...Dok me ušutkava drugom sojinom šniclom sumnjičavo ga motrim ne bih li primjetila neki tračak iznerviranosti ili prezira zbog kojeg bih imala razloga da pustim hormonima, tim demonima, na volju, no jedino što vidim jeste smiješak i strpljenje. Prokletstvo. Zašto se osjetim tad šugavo, kao da ja njemu trebam da se izvinem? Zar zato što on nikad ne zaboravlja da ja trenutno nisam ona njegova, iz objektivnog razloga? A ne zato što glumim u nastavku filma Opsjednuta?

I na kraju dana koji je, kunem se, dug kao godina ne spava dobro. Zato što sam ja prvi put nakon 14 godina shvatila da mi se sviđa spavati njemu pod pazuhom. To što on ne može spavati na leđima je sitnica na kojoj još treba poraditi. Do tada kao proštac leži svaku noć, ne smije ni mrdnuti. Kako su to rekli u jednom filmu, da mu tad pop naiđe mislio bi da je mrtav i mogao bi ga odmah u zemlju spustiti koliko odrveni.

I svaki od milion puta kad odem noću u toalet poželim da je on trudan i da on mora piškiti svaki sekund a da ja nastavim blaženo spavati. A kad se vratim na svoje mjesto pa ga pogledam na tren osjetim neki ubod oko srca koji mi govori da možda nisam pravedna ali srećom uvijek sam mogla brzo zaspati...

Ponekad, samo ponekad se zagledam u njega i shvatim da se nikad ni na šta ne žali otkad sam trudna. Naprotiv. Tad opet osjetim onaj ubod oko srca (bar mislim da je to srce a ne žuč, porodično smo osjetljivi na žuč, možda da odem pregledati?...moram se sabrati ovo nije tekst o meni).

Šta vi mislite, ti ubodi oko srca, pa malo sažaljenje što ne može ni spavati ni disati kao čovjek, i to što ga povremeno pogledam znate duboko, toliko duboko da mi oči zasuze (ne nisu to emocije, neka alergija me napala) to je nježnost, zar ne?

I koliko ona traje? Ima li recidiva ova pojava? Zna li iko lijeka za to čudo?

(zurnal.info)

Strpljenje koje se može izmjeriti samo onim matematičkim znakom za beskonačnost +. Strpljenje koje je na čas zaustavilo bujicu prohtjeva

Smrt patrijarha Srpske pravoslavne crkve (SPC) Pavla pokazala je da su svi koji već godinama pričaju o Srbiji kao o zemlji koja sve više kroči ka klerikarnom društvu nisu to govorili džaba. Kako je u Srbiji, a i ostalim državama nastalim na pepelu SFRJ jačao nacionalizam, pa i razni oblici fašizma crkve su dobijale sve jači vetar u leđa. Najmorbidniji primer je bio upravo u Srbiji, zemlji nekad zakletih komunista, a danas zemlji gde se prema podacima SPC oko 95 posto građana izjasnilo vernikom pravoslavne veroispovesti. U godinama ratova, “nepravednih i ničim zasluženih sankcija” za razliku od drugih institucija poverenje u SPC nikada nije opadalo. Nije to bio slučaj ni kada su “božji pastiri” blagosiljali “škorpione” po bh. ratištima, ni kada su se slikali sa najvećim ratnim zločincima koje je svet upoznao nakon Drugog svetskog rata... Svo to vreme na čelu SPC-a bio je čovek o čijoj skromnosti se ispredaju legende, čovek sa čijom smrću je život u Srbiji gotovo pa stao na četiri dana.

Tokom ta četiri dana se pokazalo koliko je Srbija zapravo ogrezla o klerikarizmu. A, bože moj i popovi su samo ljudi sa svim svojim vrlinama, a posebno manama, željni slave a posebno vlasti, spremni na najniže ljudske porive ne bi li se dokopali iste, a to je proces koji se upravo dešava na vrhu SPC-a. O ulozi SPC-a i patrijarha Pavla za vreme proteklih gotovo 20 godina koliko je bio na čelu, kao i o izborima za njegovog naslednika koje bi trebalo da se održi 22. januara, a možda i neki dan posle, za zurnal.info govori Mirko Đorđević, sociolog religije, jedan od najvećih kritičara SPC-a, publicista i jedan od najvećih poznavaoca stanja u instituciji u koju Srbi imaju najveće poverenje.

“Stanje je trenutno neredovno. Prvi put u istoriji crkvom upravlja kolektivno telo”, započinje ovaj razgovor Đorđević: “Jedna zanimljiva pojedinost je mnogima promakla. Patrijarh Pavle je bio prvi srpski patrijarh koji je bukvalno sišao u narod, išao ulicama, vozio se tramvajem. On je prvi srpski patrijarh koji je išao ulicom i u tom pogledu će SPC teško moći da nađe ličnost koji je imao tu harizmu. To je čovek koji je ostavio sjaj, opštio je sa ljudima što je neubičajeno za takvu ustanovu, posebno za istočnu pravoslavnu crkvu u kojoj vizantijski sjaj i raskoš u obredima ne gubi na vrednostima od 10. veka do danas”.

U danima oko Svetog Save (22. januara) sledi izbor za 45. poglavnika SPC-a. Nekoliko kandidata se već ističe za naslednika patrijarha Pavla (Mitropolit Amfilohije, vladika bački Irinej, vladika zahumsko-hercegovački Grigorije, zvorničko - tuzlanski Vasilije Kačavenda...). Borba će po svemu sudeći biti neuobičajeno prljava?

-Lobiranje je počelo odavno. Po prirodi stvari vladike za tih 40 dana, sve do završetka sabora nemaju pravo na kampanju što nije ni uobičajeno. Stvari su međutim dobile dramatičan zaplet. Još 6. februara ove godine Sinod (crkvena vlada op.aut.) je objavio na sajtu SPC-a jedno saopštenje posvećeno statutu Vojvodine, upućeno u vidu pisma Slavici Đukić - Dejanović (predsednici Skupštine Srbije op. aut.), Borisu Tadiću kao šefu države i premijeru Cvetkoviću. To je pismo Sinoda vrlo jasno i kratko, i u njemu se kaže da se stvara nova država u državi, da se Srbija i dalje ubogaljuje, rasparčava... U međuvremenu Statut je usvojen, a usled rasprave ni Tadićeve strukture ni predsednica Skupštine nisu uopšte čitali to pismo, ali se našao radikalski poslanik koji je rekao da postoji takav stav SPC-a u vidu pisma i da ga je potpisao vladika Irinej bački. U prvom momentu mnogi nisu znali o čemu je stvar. Nije prošlo sat vremena stigao je demanti Irineja da on nikakvo pismo nije napisao, da nikad nešto slično nije rekao i da on ima duboko poverenje u poslanike Skupštine koji će odlučivati o statutu Vojvodine. Irinej zaista nije potpisao to saopštenje nego ga je potpisao Sinod, dakle cela vlada, a on je tada bio portparol. Bilo je jasno da se SPC ne odriče upliva u dnevnu politiku i da ne samo da hoće da se pita i za unutrašnju i za spoljnu politiku, nego hoće da igra i odlučujuću ulogu. Zanimljiv je rasplet u trenutku kad se nabrajaju kandidati za patrijarha gde spada i Irinej bački. On se u svom demantiju ograđuje od takvog stava crkve, izražava puno poverenje poslanicima koji će raspravljati o statutu Vojvodine. Kao što vidimo, on se prestrojio uz državnu većinu, a ranije je bio blizak i Miloševiću. Uvek ume da se prestroji uz vlast. Drugačije je sa predsednikom Sinoda i čuvarem trona SPC-a, Amfilohijem. On se pre nekoliko dana oglasio u Večernjim novostima rekavši da stoji iza svake izjave u pismu i da bi svaku reč potpisao. Zapažamo da se njih dvojica nalaze na suprotnim pozicijama. Svi se distanciraju od Amfilohija koji stoji na liniji stava koji u parlamentu predstavlja opozicioni blok. Dakle, borba je čisto politička. Patrijarhu su inače prišili jednu ulogu koju nikad nije imao - da je vođa nacije i da je iznad svega. Zato ova borba ima sve političke oblike.

Stiče se utisak da Amfilohije nema podršku jer je sa svim članovima Sinoda u nekom sukobu.

-Ne zavaravajmo se da je Amfilohije usamljen. Taj uvek ima jake karte van očiju javnosti. Ima snažnu podršku ruske crkve. Do Sabora ima još dosta. Do tad su mogući obrti, a moguće je i iznenađenje.

Iznenađenje u kom obliku? Izgleda da je profil kandidata poprilično jasan, ali i da niko od njih ne može biti siguran u izbor zbog konačnog načina biranja - tzv. apostolskog sistema gde se izvlačenjem imena zapravo bira patrijarh.

-Kao što je svojevremeno Pavle izabran za patrijarha žrebom, moguće je da će se i ovaj put neko novo ime pojaviti, a moguće je i da će se ići po principu većine ako Sinod ili Sabor tako odluči. Sve ćemo to znati kada se sastane Sabor koji počinje tako što se zatvaraju u kapelu. Ona se zaključava, i tu se održava jedan mistični čin koji se zove epilkeza - zazivanje duha svetoga. Onda se Sabor povlači. Sednice nisu otvorene za javnost, zgradu čuvaju jake snage žandarmerije pa i državnih specijalaca. Na prošlom saboru je bilo žučno i na pola se saznalo da se biju žestoke bitke. Vladiki tuzlansko-zvorničkom Vasiliju Kačavanedi je pozlilo na pola pa su ga odvezli u bolnicu.

Sukobi su vidljivi i golim okom. Koliko to može da utiče na poverenje u SPC, jedinu instituciju u koju Srbi imaju skoro bezgranično poverenje?

-Tačno je da SPC uživa ogromno poverenje. Respektabilna je ustanova. Onih 95 posto je politička legenda. Sada je momenat kada se crkva mora zapitati neće li ovim kombinacijama taj ugled prepoloviti. Postoje naznake da se vernici zamaraju od svih igara. Uveliko ih kolebaju visoke plate u episkopatu, luksuz, sjaj a na drugoj strani gotovo da nema njene karitativne misije. Probali su jadni u Crnoj reci da naprave centar za pomoć zavisnicima i videli smo u šta se to pretvorilo. To bi u ovom momentu dosta značilo za ugled crkve.

Crkva se i ranije često upletala u politiku. Jedan od poslednjih primera je uplitanje prilikom usvajanja Antidiskriminacionog zakona zbog čega je zakon povučen. Sada imamo situaciju da se država također upliće u izbor patrijarha. Predsednik Srbije Boris Tadić je čak posetio Sinod po smrti patrijarha Pavla. Koliko je moguć uticaj države u izbor novog patrijarha?

-Tadić na to nije imao pravo. Međutim, brzo je tragao i već na sahrani se ponašao kao šef sekularne države i izgovorio je one dve rečenice koje uzgred rečeno ništa ni ne znače. SPC ima ogromnu političku ulogu. Crkva se ne meša direktno u izbore ali kandidata ima i pod njenom su kontrolom stotine hiljada glasača. Odatle i želja države da ima dobre odnose sa crkvom. SPC se, što ne krije, mešala u ključna državna pitanja i ne krije svoj stav. Na to imaju i pravo, ali je vršila i pritisak na parlamentarnu većinu. Kad je reč o državi, ona nema nikakvo pravo da se meša u izbor patrijarha, u rad Sinoda ili Sabora jer su država i crkva odvojeni. A da bi se to izbeglo, da se država meša kod biranja patrijarha i pored Ustava doneta su i specijalna pravila kod izbora patrijarha koja predviđaju da nikad niko sa strane, pa ni država, ne mogu da imaju nikakvog uticaja i da se proces odvija na kraju bacanjem kocke.

Ima li država pravo na svoj stav kada je reč o izboru patrijarha?

-Država nema pravo javno, ni po državnom zakonu da se meša u izbor patrijarha, pa čak ni da navija. Ali, tu dolazi ono najvažnije. Uvek je bilo i biće da državi, kakva god ona bila, uopšte nije svejedno ko će biti patrijarh, i država preko određenih kanala, daleko od očiju javnosti, itekako se trudi da izvrši uticaj. Sve što se sada može reći, to je da su između dvora gde sedi Tadić i patrijaršije veze žive, ali tajne. Šef države ima mogućnost da kontaktira sa raznim vladikama i tu je problem. Vidimo da toga ima i po ovom prestrojavanju vladika prema raspodeli snaga moći na političkoj tabli. Tu je problem.

S obzirom na apostolski način odabira može li se uticati na konačan izbor?

-Kada je biran patrijarh German, biralo se apostolskim žrebom. Onaj koji izvlači poslednja tri je starešina studeničke lavre. Kada je stigao u Beograd sačekao ga je lično Aleksandar Ranković na železničkoj stanici pa su porazgovarali. Ovo govori da država uvek može da utiče kada je u pitanju izbor pre žreba. Ali kad se dođe do poslednje dvojice čak i tu može da utiče.

Kako?

-Vrlo lako. U zatvorenim strukturama kakva je SPC, a osobito u zatvorenim društvima gde se i tajne službe mešaju ništa nije nemoguće. To je potvrđeno izborom Germana. Vreme je prošlo i pokazalo se da on uopšte nije bio tako loš patrijarh kako su gunđali. Zvali su ga crvenim patrijarhom, a inače je rođeni tetak Dobrice Ćosića, iz Drenovaca.

Koliko ima istine u spekulacijama da je bosanska struja najjača unutar SPC?

-Dosta. To je najbrojnija struja, a danas i to igra ulogu. Naša crkva je do pre dvadesetak godina imala svega dvadesetak arhijereja, a danas ih ima 45. Bosanska struja ne samo da je najbrojnija, mada na Saboru neće odlučivati geografski princip, već ima vrlo jake političke karte. To može da odnese prevagu. One se ne otkrivaju javno ali se uglavnom zna šta na njima piše. A piše da su oni jedini garant, ako je već Kosovo otišlo, da će nadomestiti sa Republikom Srpskom. Idu sa jednom čistom političkom tezom. Međunarodna zajednica to neće dozvoliti, braniće Bosnu ali na unutrašnjoj sceni to je jaka karta tim pre što je jedan od najmoćnijih ljudi zvorničko-tuzlanski vladika Kačavenda koji je oduvek imao vrlo jake političke veze sa svim režimima. Nedavno je objavljena dvotomna knjiga “Ko su bili saradnici Titove UDBE od verskih poglavara u Jugoslaviji” i to među hodžama, rabinima, pravoslavnim sveštenicima. Tamo se nalazi ime Vasilija Kačavende, koji je imao neki nadimak Pablo. To do sada niko nije demantovao a dosijei o saradnji visokih dostojanstvenika svih konfesija još nisu otvarani. On je vrlo moćan čovek i ima jake političke veze. Legendarna istina je da njegov dvorac kod Bijeljine zovu srpski Versaj jer se od raskoši Versaja u Parizu razlikuje samo manjim dimenzijama. Tu je i treći momenat - on je kao i mnoge bosanske vladike u ratu igrao značajnu ulogu. Imamo hiljade snimaka koji ga pokazuju njih sa Karadžićem, Mladićem, Biljanom Plavšić i sa svima onima koji su zaslužni za katastrofu koja je zadesila BiH. Sve ovo govorim, ne kao činjenice koje su nepoznate, nego da ponovo kažem kako će u ovom slučaju izbor uveliko biti u senci političkih moći. To je na neki način i razumljivo jer celokupna istorija SPC-a je pokazala da je pravoslavlje bez oslonca na svoju državu nemoćno. Katolici su se davno pomirili sa tim da nemaju državu i da žive u sekularnim državama - još od Francuske revolucije. Struktura moći, bilo monarhistička ili komunistička je bila vezana poput pupčane vrpce uz SPC. Strukture moći i SPC se ponašaju po principu spojenih sudova. Crkva je uvedena u sve pore javnog života.

Nije Kačavenda, poznat i kao đavolji vladika, jedini koji se slikao i imalo bliske susrete sa zločincima. I sam patrijarh Pavle je imao sličnog iskustva, a nešto nismo primetili ni da je dizao glas protiv zločina koji su činjeni i u ime SPC. Skromnost i nemešanje kao vrlina u tom trenutku su postale mana jer se od vođe SPC-a ipak očekivala neka reakcija, osuda s obzirom na poverenje što bi sigurno imala odjeka i uticaja. Nikada se nije odredio i prema slugama SPC-a u ratu?

-To je pravo pitanje. Niko mu ne može osporiti da je bio skroman čovek, asketa. U poslednjem momentu udario je šamar i državi i crkvi. Pripremali su mu sahranu u kripti Saborne crkve ili još pompeznije u mermernoj grobnici u hramu Svetoga Save. Kad su otvorili testament pisalo je da je njegova želja da bude sahranjen na manastirskog groblju u Rakovici. Može se reći da je uspevao da ostane čovek ravnoteže s obzirom kakvo je bilo raspoloženje prethodnih 20 godina. Danas se u ovoj euforiji međutim zaboravljaju neke činjenice. Uoči Dejtonskog sporazuma kada Milošević još vodi rat, tražio je od patrijarha Pavla i SPC-a da potpiše papir na kojem piše da Milošević može da zastupa sve Srbe ma gde oni živeli. Patrijarh je to potpisao. Tri dana iza toga sazvan je Sinod na kojem je osam vladika javno zatražilo ostavku patrijarha Pavla zbog toga. On nije hteo da podnese ostavku ali je potpis povukao. Pre toga, isti patrijarh Pavle poslao je pismo lordu Karingtonu, politički dokument u kojem ubeđuje Karingtona, što će reći i Međunarodnu zajednicu, da svi Srbi imaju pravo da se okupe pod zajednički krov sa Srbijom. Postoji još nešto, 1994. godine, kad je Foča spaljena, muslimani proterani..., evropska štampa je podigla buku oko toga i direktno su prozvali patrijarha Pavla da podržava etničko čišćenje. Figaro, Le Monde, Corriere dela Sera objavili su fotografije gde je partijarh snimljen u Foči na zgarištu gde je odmah nikla nova bogomolja. SPC je tužila listove sudu u Parizu. Sud zakazuje ročište. Crkvu je branio zahumsko - hecegovački vladika Atanasije Jeftić. Svedočio je akademik Paul Garde koji je napisao “Život i smrt Jugoslavije”, srpski vizantolog Ivan Đurić... Završilo se presudom protiv SPC-a, što je prva presuda protiv SPC-a a to je patrijarh bolno podneo. U obrazloženju stoji da se ne mogu prihvatiti argumenti, a da se francuska štampa ne da ućutkati. To su bile gorke čaše koje je patrijarh ispio. Da li ga zbog ovog treba osuđivati? On nije nikoga lično blagoslovio rečima “idi, čini zlo”, ali nalazeći se na mestu pod pritiskom donosio je odluke za koje je morao da snosi posledice. Toga je bio svestan i zato je na kraju života slao takve poruke. On je ipak bio faktor ravnoteže. Njemu na kraju pripada izjava “neću veliku Srbiju, neću ni najmanju Srbiju po cenu ubijenog deteta”. Tu je sada ogroman problem i SPC će imati ogromne teškoće da nađe jednu takvu ličnost tih moralnih kvaliteta. Danas episkopi ogrezaju u bogatstvu, sjaju. Njihov vozni park premašuje vozni park češke vlade. Osim toga, teško će naći čoveka tog autoriteta da održava ravnotežu jer su tabori u crkvi žestoko sukobljeni.

Pre nego je patrijarh umro u javnosti se pojavilo pismo još jednog bh. vladike - zahumsko hercegovačkog vladike Grigorija koji je osudio dešavanja u i oko SPC. Koliko ima istine u tom pismu i koji je bio cilj?

-To pismo je donelo spisak otvorenih teških problema u crkvi i on je vrlo hrabro o njima progovorio. “Mi pilatovski peremo ruke pred probemom pedofilije, mi nećemo da priznamo da je veronauk pred kolapsom...” Izvršen je ogroman pritisak na njega. Lično je mitropolit Amfilohije putovao u Hercegovinu. On se od onda ućutao ali to pismo pokazuje u svojih osam tačaka da bi SPC trebalo da se otvori, da nađe svoje mesto u modernom društvu i da se odrekne političke uloge.

Grigorije se smatra članom progresivne struje i jednim od kandidata za patrijarha iako je javna tajna da se u Trebinju i okolici da ni jedan od poslova ne može obaviti bez njega?

-Sudeći prema njegovom pismu on bi bio najnadobudniji kandidat ako ostane kod tih stavova. Sa druge strane, postoji teškoća što je on u Trebinju i okolini ekonomski moćnik broj jedan, tako da mu neki u Beogradu i to zameraju i to oni čija moć takođe nije mala. Vi znate da je vladika kosovski Artemije u žestokom sukobu sa Sinodom. Kao što vidite stvari nisu samo u duhovnoj ravni nego, mnogo više u svetovnoj. Vladika Grigorije je mlad čovek, a mislim da je vreme da SPC ima mlađeg patrijarha koji bi imao viziju i hrabrosti da traži neke iskorake. Trenutno je u SPC-u mnogo tradicionalista, mnogo klanova, političke igre, tako da će i to otežavati izbore koje će biti neizvesni do poslednjeg momenta.

Koliko je Srbija danas klerikalno društvo i gde je granica klerikalizacije?

-Klerikalizacija u Srbiji je činjenica i dostigla je visok nivo. Crkva je počela da igra ulogu koju je nekad imao Savez komunista. Međutim, neopravdan je strah da će Srbija sada postati neka pravoslavna džamahirija, pravoslavni Iran... Ja u to ne verujem i to ne zato što mi nemamo kandidate za pravoslavne ajatolahe. Imamo ih koliko hoćete, nego jednostavno zbog toga što SPC nema uopšte tradiciju tzv. vertikalne klerikalizacije, odnosno da neki vladika bude predsednik vlade. Postoji horizontalna koja je sada visokog napona. Povremeno se ovde, a to se videlo ovih dana, gubi razlika između sekularne države i crkve, ali sekularizacija raste. Sekularizaciu podstiču politički moćnici koji se guraju kako bi iskoristili patrijarha i crkvu. U crkvi znaju da duhovna strategija crkve nije sekularizacija nego permanentna evangelizacija, da se elementi ljubavi prema bližnjem unose, a mnogi ne znaju da klerikalizacija nanosi ogromnu štetu državi i društvu, a još veću štetu nanosi crkvi jer je kompromituje, ona zanemaruje svoju izvornu misiju. Upušta se u borbu za ekonomsku, političku moć..., a tih pojava ima i drugde na čitavom pravoslavnom istoku. U zapadu je to nezamislivo. Zna se kako crkva sahranjuje verskog poglavara. Kad umre papa nikada država neće proglasiti četverodnevnu žalost. Repubika Italija izražava saučešće. Ovde su se dobro pomešali lončići, ali to ne znači da treba zamerati ovom silnom narodu na ulici jer ljudi uvek žele da se identifikuju sa nečim što oličava neko dobro.

Priznaćete da su one scene bile i degutantne?

-Tu je bilo i uvredljivih, nepotrebnih scena, klerikalno srednjovekovnih. Četiri dana otvoren kovčeg..., to nije u hrišćanskom duhu. Po hrišćanskom običaju postoji samo jedan trenutak da se ljudi pozovu na poslednje celovanje, da se pozdrave i tad nije obavezno ljubljenje mrtvog tela. To je neukusno urađeno i da je patrijarh mogao da odlučuje sa tim se ne bi složio.

SPC potresaju dva nerešena pitanja - makedonske i crnogorske pravoslavne crkve.

-Vaseljenski patrijarh je na opelu nad Pavlovim telom to rekao, a nijedan list nije objavio deo tog govora. SPC potresaju i unutrašnji problemi. Podeljeni su na novotarce i konzervativce. Jedni su da se započne sa reformama makar u služenju, a drugi su toliko konzervativni da neće nikakvu promenu. Čak je policija morala da reaguje. Nekome nije bitno na kom se jeziku čitaju delovi, ali tu je i kalendarsko pitanje. Krajnje je vreme da se usvoji gregorijanski kalendar, ali toliko je napeta situacija da će to pitanje još dugo opstati. Nelogično je..., još je papa Grgur sa astronomima uvideo da je ovaj pravilniji. Konzervativni duh i otpor reformama je dosta jak.

Kako zauzeti zdrav otklon u veru, boga...?

-Verovanje je lična stvar, ali vernik ima danas mnogo razloga da ozbiljno sumnja. Taj proces počinje. Danas ima mnogo ljudi koji su vernici u hrišćanskom smislu, ali ne i u crkven-dogmatskom. Ne možete se vi više protiviti Darvinovoj teoriji.Crkva mora da napravi otklon. Otuda dve zanimljive pojave. Veliki i negativan uticaj u crkvi vrši nacionalna elita van crkve - spisatelji, neki delovi SANU..., oni crkvi nanose veliku štetu. Osim toga, u crkvi postoji uticaj paracrkvenih organizacija. To su razne desničarske organizacije koje se pozivaju na crkvu a crkva se od njih ne ograđuje. Mladi Srbi u Novom Sadu sa pravoslavnim krstovima slave na trgu, javno rođendan Himlera. Crkva se nije ogradila. Ne treba reći da ih je podsticala jer Hajnrih Himler je bio nacista i ubeđeni ateista.

Polumesec nad Srbijom je u debeloj političkoj senci

Islamska zajednica je već godinama podeljenja. Ko je uticao na to i koliko su stavovi da Islamska zajednica ne bi trebalo da ima duhovni centar u Sarajevu nego u Beogradu pogrešni?

-U zakonu o crkvama stoji da država priznaje samo jednu zajednicu i to onu u Beogradu. Podelila ih je država, strukture moći i to po političkom ključu. Nije sporno što zajednica u Novom Pazaru zahteva da im duhovni centar bude u Sarajevu, jer je pravoslavcima duhovni centar u Carigradu ili Jerusalimu, a katolicima u Rimu. Problem nije u tome, problem je što su vođe obe islamske zajednice podlegle iskušenju moći pa su pristale na podelu. Islamska zajednica nije brojna pa se javlja ekstremizam. Krivica zbog podela je na državi i jednako snose krivicu obojica poglavara i ovaj u Beogradu i onaj u Novom Pazaru. Ovde su sve verske institucije, sem judaizma ispolitizovane i to poodavno. I to nanosi štetu. Polumesec nad Srbijom je u debeloj političkoj senci. Islam u Srbiji uopšte nije agresivan, a tek kad su počele političke trzavice pojavile su se ekstremne grupe.

Murmansk je u Finskoj jedan od najboljih mladih indie bandova koji je u maju mjesecu objavio svoj drugi album pod nazivom „Eleven Eyes To Shade“ za finsku izdavačku kuću Spinefarm Records

Ništa mi nije draže nego kada sasvim slučajno naletim na grupu koja mi se na prvo slušanje svidi. To je slučaj sa finskim bandom koji dolazi iz Helsinkija pod nazivom Murmansk i koji je oformljen 2003. godine.

Murmansk je u Finskoj jedan od najboljih mladih indie bandova koji je u maju mjesecu objavio svoj drugi album pod nazivom „Eleven Eyes To Shade“ za finsku izdavačku kuću Spinefarm Records. Za razliku od prvog albuma pod nazivom „Chinese Locks“ koji je realiziran 2008. godine ovogodišnji predstavlja znatno zrelije izdanje na kojem je jasno kazano šta je to što preokupira članove ovoga odličnog finskog banda. Čvrstom i beskompromisnom svirkom kao i specifičnom atmosferom to su u potpunosti pokazali na posljednjem albumu.

Na albumu „Eleven Eyes To Shade“ nalazi se 10 pjesama koje kombiniraju mračne tonove i depresivni i tužni glas pjevačice Laure. Muzika im je u potpunosti potčinjena stvaranju kompletnog muzičkog haosa, a u tome im velikodušno pomažu sva čuda tehnike a najviše eho i feedback.

Album otvaraju sa numerom „Sweet Trio“ koja se pretvara u omaž grupi The Cure iz perioda albuma Pornography iz još davnih osamdesetih godina. U tom stilu nastavljaju i dalje. Numera „Sumac“ je, uz njihov prvi singl „Moth“, pjesma koja je klasična odrednica zvuka koji će oni slijediti do kraja albuma i sigurno je najupečatljivija na albumu. Komplicirana bas dionica sa sumanutim udaraljkama uz jecajući vokal Laure i distorzirane gitare daju agresivni shoegaze za novo stoljeće. Međutim album nije u potpunosti skup agresivnog noise shoegaze već album iz numere u numeru polako prelazi u melanholični muzički izražaj.

Redaju se melanholična „Paper Dust“,“Silver Heel“ i predivno spora „Blink Your Loveless Eye“ koje nas odmaraju od agresivno mračnih „Sweet Trio“ i „Sumac”. Međutim sve to kratko traje jer nas numere „Robots in the Attic“, „The Wishing Machine“ i „Before Kitchen Knives“ vraćaju na već dobro trasirani put grupe Murmansk.

Odličan album, odlična grupa i srdačna preporuka.