- Zabrana manjinama da učestvuju na izborima nema objektivno i razumno opravdanje, i zato je u suprotnosti s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, koja zabranjuje diskriminaciju, ocijenile su evropske sudije, javio je u utorak Radio Slobodna Evropa.

Jevrej Jakob Finci i Rom Dervo Sejdić odvojeno su Sudu u Strasbourgu podnijeli prijave žaleći se da su kao pripadnici nacionalnih manjina u BiH diskriminisani u uživanju pasivnog biračkog prava, koje je zagarantovano Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.

Odredbe Ustava i Izbornog zakona BiH omogućavaju samo pripadnicima tri konstitutivna naroda, Srbima, Hrvatima i Bošnjacima da budu birani u Predsjedništvo i Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH.

(FENA)

Komentirajući činjenicu da predsjednik Srbije Boris Tadić danas u Stokholmu predaje švedskom premijeru Frederiku Rajnfeltu kandidaturu za punopravno članstvo Srbije u EU te to da su građani te zemlje, Crne Gore i Makedonije nedavno dobili bezvizni režim, Ivanić je u izjavi novinarima u Banjoj Luci ocijenio da je „tragedija“ građana BiH što su ostali zadnji u približavanju EU.

„Sve je to negativni efekat vladajućih struktura i činjenice da njih samo zanima kako je njima. To podrazumijeva sukobe, svađe, izolaciju. I krajni rezultat te izulacije jeste da jedino BiH nema ukinute vize i da BiH ostaje kao zadnja zemlja koja će podnijeti kandidaturu, čak i u odnosu na neke druge zemlje, kao što je Albanija“, rekao je predsjednik PDP-a.

(FENA)

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine predložila je da entitetski budžet za 2010. godinu iznosi tačno 1.747.272.490 KM.

To je za oko 375 miliona KM manje u odnosu na sumu predviđenu zadnjim (trećim) rebalansom ovogodišnjeg budžeta.

Planirani budžetski prihodi za 2010. su 1.412.272.490 KM.

Deficit od 335 miliona treba da bude namiren očekivanim novcem od stand-by aranžmana s Međunarodnim monetarnim fondom (248 miliona KM) te novcem od kredita Svjetske banke od 87 miliona KM.

Ministar Bevanda napominje da je predloženo budžetsko umanjenje u skladu s općim uštedama u javnoj potrošnji i da će iduća godina biti teška.

Uštede su planirane gdje god je to moglo, a oblasti industrije, energetike, turizma i zaštite okoliša, kao i poljoprivrede, pošteđene su, rekao je Bevanda.

Za brutoplaće i naknade u 2010. predviđeno je povećanje od 6,2 miliona u odnosu na 2009. i to je, prema Bevandinim riječima, rezultat ovogodišnjeg povećanja broja zaposlenih u javnim institucijama kao što su kazneno-popravni zavodi i Direkciji za ceste.

Povećanje broja zaposlenih u idućoj godini nije predviđeno, dodao je ministar, izuzev u uredu za reviziju, Zavodu za zdravstveno osiguranje i sudskoj policiji.

Opozicija je tokom jučeranje rasprave o budžetu u Predstavničkom domu Federalnog parlamenta spočitavala Vladi da će predloženi budžet najviše pogoditi najugroženije kategorije stanovništva jer ne predviđa njihovu adekvatnu finansijsku zaštitu.

Naročito je tada Vladi zamjerano što u budžetu nije predviđen iznos za prevenciju karcinoma dojke, materice i debelog crijeva za stanovništvo u Federaciji a na drugoj strani, predviđeno je pet miliona političkim strankama.

To je, prema mišljenju ovih diskutanata, dokaz da je predlagač budžeta imao na umu predizbrono vrijeme.

(FENA)

Još jedan rebalans budžeta Republike Srpske za 2009. Godinu, i to samo par dana prije isteka kalendarske i budžetske godine, otvorio je brojna pitanja i polemike. Opozicija takav potez Vlade smatra skandaloznim i tvrdi da on obesmišljava postojanje i planiranje budžeta. Ekonomski stručnjaci ukazuju na činjenicu da je Vlada, zadržavajući postojeći budžetski okvir, samo uzela novac od onih koji ga nisu utrošili i prebacila tamo gdje ga nedostaje i tako napravila poravnanje, kako bi u narednoj, izbornoj godini, mirno dočekala revizore Boška Čeke.

ZVIŽDUCI U PARLAMENTU

Iako je već početkom 2009. sve ukazivalo na to da će ovo biti godina krize sa znatno samnjenim prihodima u budžetu, jedino premijer RS Milorad Dodik i njegov ministar finansija Aleksandar Džombić tu činjenicu nisu željeli da prihvate. Odbijali su i pomisao o rebalansu budžeta u prvoj polovini godine. Ipak, Vlada RS je u julu sačinila prijedlog rebalansa budžeta koji je uz neznatne izmjene odmah i usvojen. Rebalansirani budžet za 2009. bio je manji za 70 miliona KM i iznosio je 1,6 milijardi KM, a Vlada je uštedjela na stavkama kao što su isplata unutrašnjeg duga, za koji je, umjesto prvobitno planiranih 65,9, rebalansom utvrđeno tek 14,7 miliona KM. Rebalansom nije predviđena ni isplata kamata na dugoročne obveznice koje su emitovane za isplatu unutrašnjeg duga, a koje su bile planirane u iznosu od osam miliona, niti 41,9 miliona KM za otplatu glavnice po emitovanim obveznicama.

Ipak, ostavljena je mogućnost da se obaveze po osnovu obveznica isplate iz drugog izvora, sa eskrow računa, na kojem se nalazi novac od privatizacije.

Prilikom usvajanja prvog rebalansa, poslanici SDS-a, PDP-a i SRS RS napustili su skupštinsku salu dok je ministar finansija Aleksandar Džombić obrazlagao odluku o zaduženju RS prema MMF-u. Prije nego što su napustili salu, izviždali su Džombića i nisu mu dali da govori.

Sve to nije bilo dovoljno pa je Vlada RS zatražila od Narodne skupštine, da po hitnom postupku usvoji još jedan rebalans budžeta za 2009., i to na samom kraju budžetske godine. U budžet, između ostalog, treba vratiti davanja za borce i invalide, jer su u prethodnom rebalansu ove socijalne kategorije zapostavljene.

Predsjednik Demokratske partije Dragan Čavić najavio je da će ova stranka zatražiti izmjene i dopune Zakona o budžetu RS prema kojima se rebalans ne bi mogao vršiti u posljednjem kvartalu. Čavić je naveo da bi se time spriječila praksa aktuelne Vlade Milorada Dodika da samo osam dana prije isteka budžetske godine utvrđuje rebalans budžeta.

On tvrdi da Vlada tako ispravlja greške u prethodnom rebalansu i sada želi da poentira tako što će obezbijeiti pare za borački dodatak i nosioce odlikovanja.

-Zakon o budžetu treba mijenjati i spriječiti Vladu da vrši rebalans budžeta u zadnjem kvartalu, čime se obesmišljava postojanje budžeta - kategoričan je Čavić: Skandalozno je što Vlada na ovaj način želi da realokacijom sredstava u određenim budžetskim stavkama preduprijedi buduću reviziju i poravna sve ono što je nenamjenski potrošeno tokom ove godine, čime se gubi smisao postojanja budžeta.

MREŽA OKO VRATA

Bivša ministrica finansija Svetlana Cenić smatra kako „Vlada pokušava da poravna faktičko stanje i tako spremno dočeka reviziju koja bi i te kako imala šta da vidi.“

-Ovo je samo šminkanje budžeta i kupovina vremena do narednog. Glavnoj službi za reviziju javnog sektora želim mnogo uspjeha u novoj godini, ako ih uopšte pripuste da u izbornoj godini vrše reviziju rada vladinih institucija- kaže Cenićeva.

Rebalans su morali ponoviti jer podloga za prvi rebalans nije bila ažurna, poručuje glavni revizor Boško Čeko.

-Iz izlaganja ministra finansija zaključio sam da se želi napraviti poravnanje na rashodovnoj strani budžeta i tako uzeti novac tamo gdje nije potrošen i namaknuti ga tamo gdje nedostaje - tvrdi Čeko.

On ne negira da Zakon o izvršenju budžeta omogućava Vladi da do kraja godine može vršiti rebalans, ali postavlja pitanje da li je do rebalansa moralo doći.

Primjedbi i to ozbiljnih ima i na budžet za 2010. godinu. Iz opozicije upiru prst u tri misteriozne stavke: sredstva namijenjena za javne investicije, koja za ovu i narednu godinu iznose više do 60 miliona KM, skoro 10 miliona za konsultantske usluge i 8,8 miliona za “pomoći u inostranstvu”.

Lider DP-a Dragan Čavić, koji je nedavno rekao da je osnovni cilj njegove stranke smijeniti bahatu vlast SNSD-a, postavio pitanje na šta je konkretno utrošeno skoro deset miliona KM kojima su plaćene konsultantske usluge kompaniji sa Cipra “Deloitte & Touche”, koje se odnose na izgradnju mreže autoputeva.

-Mreža autoputeva biće naša mreža oko vrata - tvrdi Čavić i pita šta znači budžetska stavka “pomoć u inostranstvu” za koju je izdvojeno 8,8 miliona KM u prošloj i ovoj godini.

-Ako već postoje predstavništva RS u inostranstvu, za čiji rad je obezbijeđeno finansiranje iz budžeta u iznosu od 2.150 000 KM, na šta se onda troši novac koji se izdvaja za “pomoć u inostranstvu” - upitao je lider DP-a, izrazivši sumnju da dio tog novca odlazi na finansiranje advokatskog tima premijera Milorada Dodika.

Intimni radovi su neka vrsta privatne izložbe u javnom prostoru, na kojoj posjetitelj može u mračnoj ćeliji ostati sam s umjetničkim djelom

Izložba američkog video-umjetnika Billa Viole Intimni radovi [Intimate works] postavljena je u muzeju suvremene umjetnosti De Pont u Tilburgu, jednom malom, no vrlo dobrom muzeju u Holandiji. Bivša predionica vune iz ovog gradića u kome je nekad cvala tekstilna industrija, pretvorena je osamdesetih godina prošlog stoljeća u muzejski prostor minimalističkog izgleda, koji se sastoji se iz jedne ogromne sale u obliku kvadrata, duž čijeg se jednog ruba proteže 12 malih prostorija u koje se nekad spremala oprana vuna.

U intervjuu za nizozemske novine NRC Handelsblad, Viola kaže da je ideja za ovu izložbu nastala još u to doba, prilikom jedne njegove posjete. Neposredno prije toga, proveo je par godina u Firenci, gdje su ga fascinirale ranorenesansne freske Fra Angelica koje je vidio u kaluđerskim ćelijama San Marca, bivšem dominikanskom manastiru koji je kasnije pretvoren u muzej. Prostorije za pohranjivanje vune u De Pontu asocirale su ga na ćelije iz tog manastira. Dvadeset godina kasnije napravio je, kako sam kaže, neku vrst privatne izložbe u javnom prostoru, na kojoj posjetitelj može na trenutak ostati sam s umjetničkim djelom ušavši u ove mračne ćelije, koje je i s prednje strane gdje se nalazi ulaz, zidom zaklonio od danje svjetlosti, a većinu i opskrbio klupicom s koje se mogu pogledati video-instalacije.

Stvarni razlog zašto se tako dugo čekalo na ovu izložbu tehnološke je prirode, kaže Viola. Svi njegovi radovi vezani su za dostignuća na polju komercijalne tehnologije i koji puta je prisiljen godinama čekati na realizaciju nekih svojih ideja. Na ovoj izložbi on tako koristi najnovija tehnička dostignuća, tzv. organic led-screens, koji su tek od prije nekih godinu i po dospjeli na tržište. Radi se o ekranima koji mogu emitirati savršeno crnu boju, što je po njemu revolucionarno dostignuće u povijesti filma i videa, a čiji je popratni efekt velika oštrina slike.

Viola ovu tehničku osobinu led-screensa uspješno koristi u radu Small Saints, koji se može vidjeti na izložbi. Ovdje je 6 takvih ekrana malih dimenzija ( 33cm × 28cm) poredano jedan do drugog na jednoj polici, tako da nas podsjećaju na niz uokvirenih obiteljskih fotografija. Na svakom od ekrana s vremena na vrijeme izranja jedna osoba iz mraka, okrenuta licem prema nama i mokre odjeće priljubljene uz tijelo. Uskoro zatim odnekud počinje štrcati voda sve jače i jače, tako da osoba posustaje, okreće se i nestaje ponovno u mraku iz kog je došla.

Viola smatra da je ovom novom tehnikom u stanju reproducirati efekte slične onima što ih proizvode minijaturna slikarska platna flamanskih Primitivaca.

U svim video- radovima na ovoj izložbi koristi se slow-motion, koji je Viola prvi uveo u video-umjetnost i koji je tipičan za njegove radove. Posebno je zanimljiva upotreba slow-motiona u radu The Greeting, koji je inspiriran Potormovim manirističkim platnom Vizitacija (Posjećivanje) nastalim između 1528-1529. U jednom statičnom kadru, vertikalno projektiranom tako da podsjeća na slikarsko platno, pratimo dvije ženske figure koje mirno razgovaraju. Ženama nakon nekog vremena hitro prilazi mlada i zagonetna treća ženska osoba. Radnja koja u naravi traje 45 sekundi, razvučena je ovdje na čitavih10 minuta, tako da se pretvara u malu kazališnu predstavu u kojoj prisustvujemo svakom micanju kapaka, pa čak i nesvjesnom pokretu lica ili tijela. Rezultat je emotivno nabijen doživljaj za koji se može reči da je po suptilnosti prikaza ravan Potormovom platnu. Violi, koji se bavi univerzalnim temama poput prijateljstva i smrti, ovakav vizualni jezik omogućava, da kroz susret ovih žena koje komuniciraju pogledima, grimasama lica i blagim dodirima, prikaže ono, nešto, opće u ženskoj komunikaciji neovisno o vremenu. Viola je izjavio da je ovaj rad nastao promatrajući njegovu suprugu i način na koji ona kontaktira sa ženskim djelom njegove familije.

Još jedan dobar rad s ove izložbe je The Lovers. U njemu se jedan muškarac i žena, crnac i crnkinja, koji na početku mirno stoje jedan nasuprot drugome i s licima okrenutima prema nama, hvataju ukoštac s vodenom stihijom koja ih želi odnijeti. Prateći ‘napetu’ igru mišića ispod mokre i prozirne bijele odjeće koju nose, prisustvujemo njihovom zbližavanju tokom zajedničke borbe protiv vodene nemani.

Mora se priznati, da je za razgledavanje ove izložbe u cijelosti potrebno dosta vremena i još više koncentracije, i da je zato najbolje negdje na pola puta okrijepiti se kavom i sendvičem, kao što je to uradio jedan čovjek za mojim stolom u muzejskom kafiću, mrzovoljno promrmljavši da ga malo smeta što su baš svi radovi na ovoj izložbi u slow-motionu.

Osim tog povremenog osjećaja da te netko potajno tjera da budeš ‘istrajan i discipliniran’ (a taj mi osjećaj nikad nije bio osobito drag), tu i tamo me je zasmetao i određeni perfekcionizam koji izbija iz ovih tihih i meditativnih video-instalacija. No sve u svemu, mislim da su to minorni nedostaci i da je Viola manje više uspio u svojoj namjeri da (citiram riječi kojima opisuje svoj projekt): u samoći svoje ćelije načini umjetničko djelo i potom ga iznese u svijet, odnosno u muzej poput ovog kao što je De Pont, kako bi ga podijelio s drugima.

Iako onaj tko pročita tekst na poleđini mini-kataloga s izložbe, u kom se navodi da je na radovima s ove izložbe koji su nastali u periodu od 1995. do 2008. godine, radilo više od sto ljudi iz Violinog studija, može lako zaključiti da je ‘ćelija’ odnsno studio iz kog potječu Violini radovi, morala biti nešto malo veća i prometnija od one Fra Angelica ili Pontorma.

Last but not least, ono što upada u oči na ovoj izložbi kao inovativno, je upotreba vremenske dimenzije u pozadini ovih video radova. Viola barata vremenom na sličan način kao što je njegov renesansni slikarski predak nekada koristio prostor kao okvir za svoje njegove freske. Snažnim i napetim estetičkim doživljajem uspijeva mu prikovati posjetitelja na klupici dok ne odgleda cijeli video, koji često traje i po deset minuta! Što je pravo čudo s obzirom na podatak, da se posjetitelj muzeja prosječno zadrži nekoliko sekundi pred jednim platnom.

(zurnal.info)

Chelsea bi u januarskom prijelaznom roku mogao da dovede bosanskohercegovačkog reprezentativca i napadača Wolfsburga Edina Džeku, za kojeg je spreman da ponudi 25 miliona funti, piše engleski sedmičnik People.

People Sport navodi da je trener Carlo Ancelotti saopćio čelnicima kluba da je dovođenje Džeke prioritet, jer će napadači Chelseaja Didier Drogba i Saloman Kalou početkom sljedeće godine nastupati na Afričkom kupu nacija.

Ancelotti je, navodno, odustao od dovođenja napadača Atletico Madrida Sergia Aguera jer Chelsea nije spreman da Argentincu plati 150.000 funti sedmično.

Tako je Anceloti, piše People, pažnju usmjerio na 23-godišnjeg bh. napadača, kojeg je pokušavao dovesti još dok je bio trener AC Milana.

People za Džeku piše da se "dokazao kao jedan od najboljih evropskih napadača, postigavši odličan gol na Old Traffordu u meču Lige prvaka protiv Manchestera. Chelsea je na tu utakmicu poslao i 'skauta', ali je Ancelotti već upoznat sa Džekinim kvalitetima".

(Fena)

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

DRŽAVLJANIN SRBIJE-STANOVNIK EVROPE „Prva skupina od 50 građana u društvu potpredsednika Vlade Republike Srbije za europske integracije Božidara Đelića, simbolično je, minut iza ponoći, otputovala u Bruxelles i tako označila početak putovanja državljana Srbije u EU bez viza. Građani Srbije koji žele putovati u zemlje Europske Unije, to ubuduće mogu učiniti bez ograničenja, pošto je u subotu stupila na snagu odluka članica Unije o ukidanju viza. Srpski ministar inostranih poslova Vuk Jeremić i građani Subotice u ponoć su, simboličnim prelaskom prelaza Horgoš ka Mađarskoj, obeležili ukidanje viza. Istim povodom tokom prepodneva to su učinili i ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić te srpska ministrica pravde Snežana Malović, a troje ministara je na granici dočekao mađarski ministar inostranih poslova Peter Balazs.“

DRŽAVLJANIN CRNE GORE-STANOVNIK EVROPE „Sporazum o viznoj liberalizaciji je i zvanično stupio na snagu. Građani Crne Gore od ponoći mogu bez viza putovati u zemlje šengen zone. U Aplikacionom centru u Podgorici, gdje su građani od oktobra 2007. godine mogli da podnose zahtjeve za izdavanja viza za putovanja u više zemalja EU, u petak je izdata posljednja "ulaznica" za ulazak u šengen zonu od ukupno 20.000 u posljednje dvije godine od kada je otvoren taj centar. Nacionalna-aviokompanija "Montenegro-erlajnz" u saradnji sa Vladom Crne Gore će 21. decembra organizovati besplatni let za Rim za 100 studenata, penzionera, poljoprivrednika i socijalno ugroženih učenika. Kompanija je smanjila cijene karata ka zemljama šengen zone i te tarife će važiti do kraja januara, što je povećalo interesovanje za letove ka evropskim destinacijama, poručili su iz Montenegro-erlajnza.Porastao je i broj zahtjeva za izdavanje novih, biometrijskih pasoša za 100%, saopšteno je iz Ministarstva unutrassnjih poslova Crne Gore. Crnogorski premijer Milo Đukanović ocijenio je da je ukidanje viza "najradosnija vijest" za Crnu Goru ove godine i dodao da će taj čin doprinijeti novom kvalitetu života građana.“

DRŽAVLJANIN MAKEDONIJE-STANOVNIK EVROPE "Европскиот шенгенски простор со 28 земји, петстотини милиони жители и територија од 4,3 милиони километри кавдратни е достапен за патување за македонските граѓани без визи. Со одлуката што ја донесе Советот на министрите за внатрешни работи и за правда на земјите-членки на ЕУ на крајот на ноември, граѓаните на Македонија се ослободуваат од вадење визи за краткорочен престој до 90 дена во рок од шест месеци, односно до 180 дена во рок од една година. Без визи ќе може да патуваат само лицата кои поседуваат биометриски патни исправи. За граѓаните со стари патни исправи ќе важат условите за олеснет визен режим односно ќе треба да приложат важечка шенген виза. Делегацијата на Европската комисија во Скопје пред стартот на безвизниот режим со цел за информирање на јавноста за условите на неговата примена подготви и дистрибуира лифлет со сите неопходни информации, кој е поставен и на нејзината веб-страница. Меѓу препораките на македонските граѓани им се сугерира да внимаваат при изборот на туристичката агенција со која ќе патуваат, да си обезбедат патничко и здравствено осигурување, а во случај на патување со сопствено возило да поседуваат меѓународна возачка дозвола и зелен картон за возилото. Од Мисијата потсетуваат дека сепак за подолг престој, студурање или работа во земјите од ЕУ ќе бидат потребни визи.Македонската Влада денеска организира бесплатен еднодневен излет во Париз за сто граѓани, селектирани по случаен избор на кои ќе бидат првите македонски државјани што ќе ги почувствуваат придобивките од патувањето без визи и европскиот дух.Тие се предводени од вицепремиерот за европски прашања Васко Наумовски и министерката за внатрешни работи Гордана Јанкулоска, придружувани од дваесетина најдобри студенти од државните и приватните универзитети во земјата и од група новинари.“

DRŽAVLJANIN BOSNE I HERCEGOVINE-STANOVNIK CRNE RUPE „Ukoliko bi se korupcija u BiH smanjila samo za 30 posto bruto društevni proizvod bio bi višestruko povećan, rečeno je danas na okruglom stolu o temi „Korupcija u BiH". Izvršni direktor Transparensi internešnela (TI) BiH Srđan Blagovčanin podsjetio je da je BiH najkorumpiranija zemlja u regionu, prema posljednjem istraživanju TI-a o stepenu percepcije korupcije, te da je zabrinjavajuće što se to direktno odražava i na ispunjavanje uvjeta za liberalizaciju viznog režima.“
Ništa vjerodostojnije kao ove četiri agencijske vijesti koje sam neselektivno kopirao sa interneta (izvori: RTS, RTCG, RTMK, RTVBiH) ne opisuje stanje duha i tijela prosječnog Bosanca i običnog Hercegovca. U strahu da bi svako novo slovo nepovratno moglo pokvariti prvi efekat kod čitatelja portala Zurnal.info ( poniženog vlasnika pasoša/putovnice sa onim trokutom i karikaturalnim zvijezdama) ne mogu a da se ne sjetim one stare pjesme Đorđa Balaševića koju je vojvođanska lala posvetila onim koji su na razne načine najebali tokom „olovnih“ godina vladavine režima ratnog zločinca Slobodana Miloševića u Srbiji. Za razliku od Miloševićevog režima iz devedesetih godina prošlog stoljeća, mi ovdje, u Bosni i Hercegovini, kao, imamo demokratsku vlast verificiranu na izborima. Imamo stranog protektora u liku licemjernog birokrate Valentina Inzka. Imamo EUFOR i vlastitu vojsku. Na najvišem nivou smo usvojili evropski reformski kurs, a, kao, imamo i državu sa svim onim pripadajućim institucijama uključujući i pravosuđe- iz kojeg su, btw, ambasadori Vijeća za implementaciju mira nedavno protjerali strance. I u čemu je onda problem, zašto i mi nismo uskočili u isti voz za Evropu kao Makedonci, Crnogorci i Srbijanci? Znamo da i u Beogradu, baš kao i u Skopju, a o Podgorici da i ne pričamo, korupcija i kriminal ne zaostaju značajno za bosanskohercegovačkim. Ni u državnom, čisto ustavno-pravnom segmentu tri zemlje čiji državljani od danas slobodno putuju Evrpskom unijom ne stoje ubjedljivo bolje od nas. Recimo, vlast u Srbiji na teritoriju koji još samo ona smatra svojim vlasništvom šizofreno ne vidi nezavisnu državu priznatu od Amerike do Australije. Kod Makedonaca je neriješivi problem što su im od dobrosusjedskih, međudržavnih, još samo katatsrofalniji unutarnji, međunacionalni odnosi. O crnogorskom režimu i njegovoj upletenosti u razgranatu mrežu međunarodnog kriminala, skrušeno priznajem, ne vrijedi pisati. To najbolje znaju italijanski novinari i pokojni Ivo Pukanić.

I onda, kako to da su se svi nekako uspjeli izvući iz redova za vize? Svi osim nas. Islamski nastrojeni zagovornici teorije zavjere će reći da je to rezultat planetarne islamofobije nastale nakon 11. septembra. Ok, a kako onda u bezvizni režim uđoše Bošnjaci iz oba Sandžaka gdje živi više poštovaoca Bin Ladenovog lika i (zlo)djela nego na čitavom Balkanu? Baštinici pravoslavne teorije zavjere s bh. strane Drine će kazati kako je problem rezultat „vekovne zavere protiv srpskog nebeskog naroda, da je to kriv NATO, Clinton, Blair, islamski fundamentalizam...“ U redu bratko, a šta ćemo sa Šumadincima, od danas slobodnim Evropljanima od kojih su neki, vrlo moguće, pucali i po Sarajevu i po Vukovaru? Kao najmalobroniji narod u BiH Hrvati zapravo i nemaju problem sa putovanjem u EU. Sve njihove probleme sa putovnicama još davno je riješio dr. Franjo Tuđman, diktator koji je međunarodno izolirao Republiku Hrvatsku kako bi integrirao Hercegovinu u granice, zločinačkim umom, omeđene banovine.

Nema, dakle, ništa od teorije zavjere. Situacija je čista kao ulice Brisela u zimskom periodu. Vize bh. građanima nisu ukinute samo zato što je to tako željela i predano na izolaciji radila bosanskohercegovačka vlast šta god mi pod tim koherentnim pojmom podrazumijevali. Ta vlast je kriva zato što smo i zvanično postali pakaš Evrope. Oni i niko drugi, vjerujte i ne dajte mi lagati. Zato, olovke u ruke, notese u džepove, pa da se svakog narednog jutra upiše: Da, bh. vlast je kriva što sam ponižen i što me u EU smatraju smećem. A onda na prvim slijedećim izborima, pamet u glavu! Ako opet ostane isto,onda ništa. Radne vize u plave pasoše, bauštel, članstvo u BH fanaticosima i vozdra.

„Da Milorada Dodika nema – trebalo bi ga izmisliti“, vjerovatno je zajednički, konsesualni zaključak svih bošnjačkih (a, bogami i hrvatskih, mada se u ovom tekstu nećemo baviti njima) nacionalista i kriminalaca na vlasti, i pridružnih im vjerskih i medijskih moćnika i javnih siledžija, te, mase nesposobnih neradnika i društvenih štetočina, koji u sjeni ovog manijaka s nedostatkom sposobnosti elementarne samokontrole, izvan fokusa interesa javnosti (zabavljene uvijek novim cirkuskim tačkama majstora za privlačenje pažnje i izazivanje najgorih emocija u čovjeku), žive svoje savršene živote. Slijedeći svog neprikosnovenog idola, kukavički, na sigurnoj udaljenosti, tek nakon što im on dobro utaba puteve i nakon što ih uvjeri da im ni od 10 puta ozbiljnijih poteza ne prijeti nikakva opasnost od međunarodne lavine.

„SRAM GA BILO!“

Reakcija bošnjačkih političara, na zahtjev Visokog predstavnika za smjenom Predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta FBiH, zbog narušavanja Ustavne odredbe o ravnopravnosti naroda (jer se Bošnjaci nalaze na 3 od 6 funkcija za koje je Ustav propisao nacionalni limit od 2), konglomerat je nevjerovatnog bezobrazluka, notornog licemjerja, kopiranja Dodikovih „lanjskih“ poteza, društvenog štetočinstva, podrške projektima razvaljivanja države, šprdanja sa najvišim zakonskim aktom i temeljem države i zaštite ljudskih prava njenih građana i samoubistva sa zadrškom, u konačnici.

„Poslanici Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH iznenađeni su što je sa 7 godina zakašnjenja Visoki predstavnik Valentin Incko, baš u momentu kad Federacija BiH grca u problemima, dodao i novi zahtjev za smjenom predsjedavajućeg tog doma Safeta Softića.“, obavještava nas, ovih dana, bilten Stranke za Boljenedoživittakvu Budućnost.

Visokog predstavnika, dakle, parlamentarci optužuju da je 7 godina gledao kako oni krše Ustav a da ništa nije preduzeo. (???) Ludilo!

Već sam pisao o tome da je zamjena teza omiljeno sredstvo u borbi raznog društvenog smeća (političkog, vjerskog, medijskog, intelektualnog,...) protiv zagovornika pravne države i boraca protiv kleronacionalista. No ovo je, zaista, jedan od vrhunaca besramnosti u tom kontekstu (stavimo li i Visokog predstavnika, uz malo „fleksibilnosti“, u njega).

KUHINJSKA SO, SO ZA POSIPANJE PUTEVA I SO ZA SOLJENJE PAMETI

Ne samo da se aktuelnog Visokog predstavnika (koji na ovoj dužnosti nije ni punih 9 mjeseci) optužuje za dugogodišnje tolerisanje kršenja Ustava, čije je otklanjanje bila dužnost upravo onog koji ga je i kršio i ko sada Visokom predstavniku „soli pamet“ – vlasti Federacije BiH, nego se njegova odluka stavlja u kontekst Federalnog „grcanja u problemima“. Pri čemu se, logikom bića koja su upravo pala s Marsa, potpuno zanemaruje činjenica da Federacija grca u problemima, ne zbog Visokog predstavnika, nego zbog nesposobnosti vlasti, odnosno „nervoznog“ Parlamenta i Vlade koju je taj Parlament ufoteljio, a čiji su nerad, nekompetentnost i nesposobnost uporedivi samo sa njihovom gramzivošću i socijalnom neosjetljivošću (Podsjetimo, u trenutku najave finansijskog sloma Federacije, objave budžetskog deficita od preko 350 miliona maraka i očekivanja udara strašnog kriznog vala, poslanici su, umjesto razmatranja hitnih mjera za zaštitu ekonomije i građana, pogotovo onih najranjivijih i najsiromašnijih, po hitnom postupku – povećali svoje plate. I to astronomski. A onda ih, u uslovima sveopšte krize i nužnosti kresanja Budžeta, grčevito branili, dovodeći u pitanje čak i aranžman sa MMF-om i, istovremeno, krajnje licemjerno i vulgarno nemoralno, pričajući o potrebi štednje, smanjivali ili ukidali primanja i prava drugima, uključujući i invalide i druge socijalne kategorije.)

Radi se o parlamentu koga, već godinama, Centri civilnih inicijativa proglašavaju nejneefikasnijom institucijom vlasti u BiH. U kome dolazi kako ko i kada hoće, u kome pojedine poslanike niko nikad nije vidio na sjednici. Čiji procenat ispunjavanja obaveza govori da bi im za ispunjenje vlastitog četverogodišnjeg plana trebalo četvrt stoljeća.

I radi se o parlamentu koji nema nikakvu konzistentnu politiku, koji predstavlja stranačko lutkarsko pozorište, kukavički popušta pod pritiscima gomile, koga ne interesuje čak ni ekspoze premijera koga biraju, koji već godinama najuticajniji federalni medij pokušava staviti pod stranačku kontrolu i odbija osuditi čak i prijetnje smrću pojedinim novinarima, parlamentu koji protestvuje protiv izvještaja ombudsmana koji ga upozoravaju na kršenje ljudskih prava u entitetu (pa i od samog tog Parlamenta) i koji se, po potrebi, pretvara u advokata Islamske zajednice, radeći protiv interesa vlastitih građana.

A BOLNICA ZA MENTALNO POREMEĆENE NIGDJE

Sve navedeno, a i gomila drugih stvari, koje nećemo nabrajati, jer to nije tema ovog teksta, govori da je smjena Predsjedavajućeg Parlamenta FBiH krajnje logična. Ne radi se, dakle, samo o tome da ju je lakše sprovesti nego smjenu Premijera (koju je, u trenutnim odnosima na političkoj sceni, praktično nemoguće izvesti) i da je manje upitno od smjenjivanja Predsjednika Vrhovnog suda (što bi se moglo protumačiti kao atak na nezavisnost sudstva) nego je Predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta FBiH, kao čelni čovjek najvišeg zakonodavnog tijela u Federaciji najodgovornija osoba za katastrofalne rezultate Parlamenta i, posljedično, ukupno stanje u Federaciji, te, za eklatantno kršenje najvišeg zakonskog akta ovog dijela zemlje. I davno ga je trebalo smijeniti!

Igranje providne igre „Šta je starije – koka ili jaje?“, u cilju dokazivanja da je u formalnom smislu Predsjedavajući Parlamenta prvi koji se bira, iz „nacionalne kvote“, pa OHR ne može tražiti njegovu smjenu, osim što je „zaobilaženje istine“ (bazirano na činjenici da su nam zakonski akti pisani tako da ih svako može tumačiti kako mu odgovara), ukazuje i na nevjerovatnu drskost bošnjačkih nacionalista (koje, iz svojih razloga, podržavaju i huškaju i hrvatski). Koji na zahtjev Visokog predstavnika da se otkloni protivustavni nacionalni debalans i ponuđeno rješenje, reaguju idiotskim provociranjem i „objašnjavanjem“ („glupom Predstavniku“) kako je problem njihovog kršenja ustavne odredbe o ravnopravnosti naroda mnogo širi i ozbiljniji, od konkretnog slučaja.

Perverzno se naslađujući nad činjenicom da im, nakon odluke OHR-a da se eutanazira, više niko ništa ne može, ma koliko štete pravili, oni, između redova, polumrtvom Visokom predstavniku poručuju da bi ako želi riješiti problem koji su oni napravili, po slovu Ustava morao preduzeti korake koji bi dodatno produbili krizu vlasti i destabilizovali zemlju (te je najbolje da ništa ne preduzima, jer bi oni mogli napraviti i mnogo veće sranje od aktuelnog).

Faktički, isčitavajući između redova, bošnjački politički predstavnici, iz nacionalističkog kružnog isječka, Visokom predstavniku prijete da ih ne dira ili će izvršiti samoubistvo. (???)

ŠUTANJE ZABORAVLJENIH ASOVA

Po istom rušilačkom principu ekstremne egocentričnosti i pohlepe, koja je svojevremeno, u raspravi o povećanju plata parlamentaraca i nemoralnosti tog čina i socijalnoj neosjetljivosti koja iz njega isijava, izrodila stav „Ako građani nemaju razumjevanja za nas, zašto bi mi imali razumijevanja za njih“, uspostavlja se „dirljivo“ zajedništvo u branjenju kastinskih interesa, pripadnika različitih stranaka i nacija, u Parlamentu FBiH, koji jednoglasno rezolutno odbijaju vlastitu odgovornost za nastalu situaciju i tu odgovornost nastoje locirati na polje van stranačkog uticaja - kriv je Vrhovni sud, na čiji sastav oni ne mogu neposredno uticati (a samim tim im je nebitan). I kriv je - Visoki predstavnik. Za sve!

Suludo jalijaško bošnjačko-nacionalističko pridruživanje cipelarenju grogiranog Visokog predstavnika, koji nema vremena doći sebi od udaraca koji mu naizmjenično zadaju srpski i hrvatski nacionalisti, s namjerom da ga išutaju iz zemlje, izraz je zapanjujuće, idiotske kratkovidosti, nepercipiranja da udaraju ne baš sjajnog, ali blagonaklonog (odnosno – „dobar-je-kakav-bi-mogao-biti“) sudiju i da će već u sljedećem trenutku ostati sami u ringu sa 2 protivnika koji će se tada okrenuti prema njima.

Nakon nedavnih Reisovih i Radončićevih stupidarija sa „OHR-ovim shemama“, ovo je, praktično, novi bošnjački nacionalistički akt podrške srpskom i hrvatskom nacionalističkom zahtjevu za odlaskom OHR-a.

Dovođenjem u pitanje odluka Visokog predstavnika, sada i SDA urušava ionako već gotovo nepostojeći ugled ove institucije (Umjesto održavanja bar privida, u interesu vlastitog naroda i države). Pritom dovode u pitanje izvršenje zahtjeva Visokog predstavnika i najavljuju čak i njegovo odbijanje, u trenutku kad Visoki predstavnik, oštrim pismom HDZ-ovoj Predsjednici Federacije, nastoji deblokirati popunu Vlade Federacije, koju je HDZ, imitirajući Dodika, i ucjenjujući koalicionog partnera, onemogućava već par mjeseci.

LIKOVI IZ VICEVA NA ČELU ZEMLJE

Mnogo ozbiljniji problem je, međutim, u poruci koju bošnjački nacionalisti ovim šalju. Istinu o njima (i nama svima?) je, u svoj njenoj odvratnosti, izručila urednica „Teme dana“ BHT-a, upitavši Zdravka Kneževića, glavnog federalnog tužioca Tužilaštva FBiH: „Nije valjda da ste pomislili da će premijer Federacije biti Srbin?“.

Slično retoričko pitanje je, svojevremeno, prilikom izbora novog premijera Federacije, na upozorenje o ustavnim obavezama, postavio, uz neprikrivenu zajedljivost, jedan od SDA-ovih najnemoralnijih parlamentarnih kokošara. Ukazavši, praktično, na to da je SDA-ovo mahanje bosanskim opredjeljenjem, pa čak i multietničnošću, stranke, lažno koliko i Silajdžićevo zalaganje za građansku BiH.

Na djelu je rigidni, ali toliko, u ovom dijelu zemlje ukorijenjeni, da ga javnost čak i ne registruje kao takvog, nacionalizam i protivustavna djelatnost, koji omiljenu bošnjačku nacionalističku krinku o građanskoj BiH razobličava kao notornu obmanu kojoj je cilj upravo onaj kojim srpski i hrvatski nacionalisti plaše svoj narod – politička i svaka druga dominacija na prostoru cijele BiH.

Bošnjačkim nacionalistima je sama ideja da na čelu Federalne vlade (a sad i Parlamenta) bude Hrvat ili Srbin, toliko strana, da s njom zbijaju šale ili plaše malu djecu pred izbore. Oni do te mjere insistiraju na svom pravu da kao izborni pobjednici postavljaju čelne ljude po svom nahođenju, da je jasno da, ovom filozofijom (i praksom), Hrvat nikad neće biri Predsjednik Vlade. A Srbin nitad!

Pritom se nekontrolisana nacionalistička pohlepa i krajnja društvena neosjetljivost predstavljaju kao – zalaganje za ravnopravnost: „SDA je opredjeljena za punu ravnopravnost i u sklopu toga Bošnjacima pripada mjesto Premijera i Predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta FBiH“.

Čak i ozbiljni Ustavni stručnjak u odbrani „nacionalnih interesa“ postaje lik iz vica (onog „Njih su dvojica a ja i ti smo sami“), lamentirajući: „Nakon predstojećih izbora Bošnjacima će ostati samo jedno mjesto, jer je jedno već zauzeto“ (??? – ono „zauzeto“ mjesto, naime, znači da se na jednom od 6 mjesta iz kvote već nalazi Bošnjak!)

JEBEŠ TEKST U KOM REISA I FAHRE NEMA

Na putu ovom političkom, društvenom, institucionalnom nasilju, ni Ustav ne predstavlja prepreku nacionalističkim siledžijama.

Čime se, dakle, srpski i hrvatski strah od građanski uređene države, u kome oni neće raspolagati jakim odbrambenim mehanizmom, pokazuje više nego opravdan. Ni čuveno „entitetsko glasanje“, koje je Dodik doveo do apsurda, koristeći ga za uspostavu (ili ozvaničenje?) konfederalnog uređenja zemlje, u takvoj postavci stvari, više ne izgleda tako umobolno.

Bošnjački nacionalisti, iako, po nekim postupcima, svjesni potrebe drugačijeg odnosa, ne mogavši protiv svoje prirode, iskazujući na svakom koraku neutaživu pohlepu i grabeći sve što na bilo koji način (uključujući i protuzakonite, dakle) mogu zgrabiti, učinili su Bosnu i Hercegovinu zemljom bez nade, nemogućom zemljom. Ne, dakle, srpski i hrvatski nacionalisti sa secesionističkim težnjama.

Ne umanjujući opasnost od srpskog i hrvatskog nacionalizme, činjenica je da su samo Bošnjaci mogli definitivno uništiti Bosnu i Hercegovinu. I, kako sada stvari stoje, u njihovo ime su to nacionalisti organizovani u političke partije (SDA i SBiH) uspjeli. Radončić i Reis se, u ovom kontekstu, pojavljuju samo da zadaju finalni udarac, ideji na umoru. Jer, Bosna i Hercegovina je, oduvijek, bila više ideja nego država.

Na identičan način, kojim Dodik razara državu, odbijajući da prihvati „duh Dejtona“ i zahtjevajući ograničenje na njegovo „slovo“, bošnjački nacionalisti su razorili budućnost ove države tretirajući je kao prostor (lebensraum) a ignorišući ideju koji taj prostor i čini državom.

Sva priča o „normalno uređenoj državi“, „građanskoj BiH“, „državi ravnopravnih naroda i građana“, „u kojoj nikom nije tijesno“, svela se na „pravo“ bošnjačkih nacionalista, izvedeno iz brojčane nadmoći, da odlučuju o tome šta će uzeti a šta (i da li će uopšte išta) ostaviti drugima. Pri tome su politički apetiti stranaka i njihova tapija na davanje priznanja o nacionalnoj pripadnosti iznad svega (uključujući i Ustav, dakako). Identično Dodikovom odbijanju da na čelu RAK-a bude međunarodno priznati stručnjak, koja je po nacionalnosti Srpkinja, a po mjestu stanovanja Sarajka, i insistiranja da to bude „Srpkinja iz Banjaluke“ (sa dna njegove kace?) ili hrvatskom nacionalističkom mahnitanju povodom izbora Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH, bošnjački nacionalisti, ako su već primorani „predati“ neko mjesto koje su „poklopili“ Bošnjaci, odriču se onog koga oni sami nisu izabrali, nego je došao na položaj zadovoljavajući profesionalne standarde (što mu je samo po sebi minus, ali se trpilo, jer je „bolje bilo kakav Bošnjak, nego Hrvat, Srbin, ili nedajbože neko od „Ostalih“).

Pritom se izbor Bošnjaka na ključna mjesta političkog odlučivanja i društvene moći pravda uvredom: „Mi samo na funkcije biramo najbolje ljude“.

PS ili MATEMATIKA FOR DUMMIES

Posebna zanimljivost je što je iz reakcije medija na ovaj skandal vidljiva posljedica dugotrajnog kolektivnog nam ispiranja mozga od strane nacionalističkih monolita. Iako u amandmanu XLIX na Ustav Federacije BiH, koji je donio Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch, stoji „Od niže navedenih funkcija najviše dvije se mogu popuniti iz reda jednog konstitutivnog naroda ili iz reda ostalih...“ u takoreći masovnu upotrebu ušao je obrazac 2+2+2 (iako je ispravna formula: ?+?+?+?) i konstatacija da je trenutni debalans na štetu Srba. „Ostali“, iz Ustavne odredbe, su netragom nestali, i čitava stvar je svedena na nacionalne kvote i paritet „konstitutivnih naroda“.

Ako je tako sa javnim servisima i tzv. nezavisnim medijima, šta je tek u glavama nacionalističke mafije na vlasti (za njihove sljedbenike se nećemo pitati, odgovor znamo – praznina!).

Čitava stvar je zanimljiva i zato jer se (kad sa zajedničkog neprijatelja – Visokog predstavnika – pređu na međusobne odnose) koristi za međustranačke i unutarstranačke obračune (u kojima se svojim licemjerjem i nemoralom ponovo ističe Stranka za BiH). To da se radi o kršenju ustava i to na najosjetljivijem pitanju, pitanju ravnopravnosti naroda, percipira se tek na margini kao nešto nebitno. U čitavoj priči, akteri na političkoj sceni, pokušavaju isčitati skriveni motiv i stvarni razlog reagovanja OHR-a. I nalaze ga ili u „komunističkom“ balansu odnosa prema različitim nacionalizmima ili u frakcijskim obračunima unutar SDA. „Pa neće valjda neko nešto preduzimat „samo“(!) zbog kršenja Ustava?“

Čitav slučaj, u svojoj skandaloznosti, predstavlja, konačno, van želje onoga koji ga je pokrenuo, još jedan razlog zbog koga bi Visoki predstavnik i „međunarodna zajednica“ morali ostati u Bosni i Hercegovini. Očito je, naime, da našim političarima iz nacionalističkih brloga, ni Ustav i zakoni ne predstavljaju ništa. A kamoli moral, politička korektnost, elementarna društvena pristojnost u višenacionalnoj zajednici,... Čak i sa „međunarodnom zajednicom“ na ovim prostorima vlada anarhija, bezakonje i grabež. Njihovim odlaskom oni će metastazirati u sveopšti haos. A Bosna i Hercegovina će postati jedna od onih, od civilizovanog svijeta skrivenih, sigurnih luka za gusare, zločince i probisvijete raznih vrsta. Pod zastavom klerofašizma.

Građani Srbije koji žele putovati u zemlje Europske Unije, to ubuduće mogu učiniti bez ograničenja, pošto je u subotu stupila na snagu odluka članica Unije o ukidanju viza.

Kako su izvjestili beogradski mediji, ministar vanjskih poslova Vuk

Jeremić i građani Subotice u ponoć su, simboličnim prelaskom prelaza Horgoš ka Mađarskoj, obilježili ukidanje viza.

Istim povodom tijekom prijepodneva to su učinili i ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić te ministrica pravosuđa Snežana Malović, a svo troje ministara je na granici dočekao mađarski ministar vanjskih poslova Peter Balazs.

Odlukom EU od 30. studenog vize su također ukinute građanima Makedonije i Crne Gore, pri čemu će građani sve tri zemlje, ali samo oni s biometrijskim putovnicama, moći ostati unutar schengenskog prostora do 90 dana i nemaju pravo na rad.

Oni će moći putovati u zemlje Europske unije, osim u Veliku Britaniju i Irsku, pri čemu će također moći putovati i u Norvešku, Švicarsku i Island, te u dvije nove članice EU-a koje još nisu dio schengenskog prostora, Bugarsku i Rumunjsku.

(FENA)

"Građani od 11.00 do 15.00 sati mogu sjesti s našim voditeljima, razgovarati o gašenju radija, iznijeti svoja mišljenja o svemu ovome i na taj način nam dati podršku", kazao je Naprta.

Pojasnio je da je ovo tek jedna u nizu akcija koje Radio 202 poduzima, a u cilju spašavanja ovog medija kojem, sukladno Zakona o javnim emiterima, 1. januara 2010. prijeti gašenje.

"U toku su i dogovori i pregovori s Gradom Sarajevom i članovi uprave Grada su zainteresirani da nam pomognu, ali to je još uvijek samo priča. Naravno, hvala im na iskazanoj zainteresovanosti", izjavio je Naprta.

(FENA)

 Novac iz budžeta kantona Sarajevo nemilice se troši bez ikakvih kriterija, u skladu sa raspoloženjem, željama i naklonostima resornih ministara.

 “Godišnji finansijski izvještaj Budžeta Kantona Sarajevo ne prikazuje istinito i objektivno, po svim bitnim pitanjima, stanje imovine i obaveza”, zaključak je revizora iz Ureda za reviziju institucijau FBiH nakon kontrole utroška budžetskog novca najbogatijeg kantona u 2008. godini.

Da sve bude gore, ova poražavajuća ocjena ne odnosi se na poslovanje neke minorne kantonalne institucije sa godišnjim budžetom od par stotina hiljada maraka, već na budžet kantona kroz koji je u prošloj godini prošlo 777 miliona maraka, dok je planirani budžet iznosio 820 miliona maraka.

Privatnoj školi 374.000 maraka

Velikoj gomili para kantonalni ministri jednostavno nisu mogli odoljeti.

Neplanirano, novcu iz budžeta sarajevskog kantona obradovala se Akademija nauka BiH kojoj je u 2008. godini doznačeno 974 hiljade maraka ali i privatna sarajevska osnovna škola “All Walidein Gazzaz” kojoj je doznačeno 374 hiljade maraka.

Jedini problem sa ovim transferima iz kantonalnog budžeta je što novac za ove institucije nije bio planiran u budžetu, a još manje je jasno po kom kriteriju su izabrane baš ove dvije institucije.

I dok se za Akademiju nauka BiH i može pronaći logično objašnjenje, jer ipak samo je jedna akademija nauka na nivou BiH, ostaje nejasno zašto je od svih privatnih škola u Kantonu Sarajevo impresivan grant doznačen baš školi “All Walidein Gazzaz”. Radi se o osnovnoj školi čiju je gradnju finansirao saudijski biznismen Hussein Bakry Gazzaz i u kojoj se uglavnom školuju djeca bez jednog ili oba roditelja.

Revizori nisu uspjeli naći po kojim kriterijima je novac odobren za ove dvije institucije, konstatujući tek da se “ne može se potvrditi osnovanost i opravdanost doznaĉavanja sredstava za sufinansiranje rada”.

Nije se štedjelo ni na izdvajanjima z “vrhunski sport i takmičarsko-razvojni sport” na šta je potrošeno 1,43 miliona maraka, mada su revizori utvrdili da “nisu postojali kriteriji i jasno utvrđeni parametri”.

Vlada Kantona Sarajevo pokazuje neizmjerno povjerenje u ljudsku dobrotu i poštenje, pa se tako uglavnom ne zamara traženjem izvještaja o utrošku novca iz budžeta koji je doznačen institucijama ili preduzećima.

Pola miliona maraka za uklanjanje pasa lutalica

Među primjerima bezgraničnog povjerenja je i pola miliona maraka za kafilerijske usluge koje je kantonalna vlada prebacila gradskoj upravi a ovi sarajevskom komunalnom preduzeću “Rad”. Šta je na kraju bilo sa ovim novcem, kako je i na šta utrošen, ne zna se, jer niko nikada nije tražio izvještaj o tome.

Slična situacija ponovila se i sa 2,1 milion maraka koje je Ministarstvo prostornog uređenja Kantona Sarajevo doznačilo Zavodu za izgradnju , za održavanje i sanaciju javne rasvjete.

Kako su revizori naknadno utvrdili, od dobijenog novca Zavodu za izgradnju ostalo je viška 1,1 milion maraka koji nisu vraćeni natrag u budžet kantona.

Da paradoks bude veći, dok je više od milion maraka stajalo neiskorišteno na računu Zavoda za igradnju , u isto vrijeme Vlada KS nije imala novca da plati račun od 290.136 maraka za struju utrošenu za rasvjetu ulica. Pri tome, ovaj neplaćeni račun nije bio evidentiran među dugovima.

Za subvencioniranje mjesečnih karti za gradski prevoz za penzionere, Vlada KS je je preduzeću “GRAS” u 2008. uplatila 5,72 miliona maraka. Problem što GRAS prilikom pravdanja dobijenog novca uz fakturu nije dostavljao listu sa imenima penzionera kojima su izdati kuponi, što je bila obaveza.

Ovako, ostaje da se vjeruje na riječ GRAS-u da je zaista izdato onoliko kupona penzionerima koliko je navedeno u fakturi, ali očigledno za kantonalnu vladu i resorno ministarstvo to nije nikakav problem.

Pusti zakon, uzmi pare

Imajući u vidu želje i apetite kantonalnih ministara, za čije zadovoljenje ne bi bio dovoljan ni budžet SAD, pojavio se problem odakle navući novac u budžet.

Jedno od genijalnih rješenja, do kojih su došli u Vladi Kantona Sarajevo, bilo je preusmjeravanje svog raspoloživog novca u budžet, čak iako je riječ o direktnom kršenju postojećih zakona.

Harač u vidu “naknade za zaštitu od prirodnih i drugih nesreća” za koji sva pravna lica i samostalni privrednici moraju izdvajati 0,5 posto od sume za neto plate, po zakonu, pripada Kantonalnoj upravi civilne zaštite a ne budžetu kantona.

Zakon je izričit da se ta sredstva mogu koristiti samo za preventivu i sanaciju posljedica nesreća, pri čemu se neutrošena sredstva prenose u narednu godinu kako bi se vremenom stvorila dovoljno velika rezerva za nepredviđene situacije.

Višak želja kao prirodna nepogoda

Ipak, za Vladu KS ovaj raspoloživi novac bio je preveliki izazov, pa je mimo zakona 4,1 milion maraka skrenut u budžet gdje mu se gubi svaki trag. Zakon je zakon ali keš je keš.

Ministre treba razumjeti, iz njihove perspektive novac je namjenski utrošen, jer nema gore nesreće nego kad njihove želje nadilaze finansijske mogućnosti budžeta. A ova nesreća se lakše podnosi kada se ne troši vlastiti novac, već novac građana sarajevskog kantona.

(zurnal.info)

Jednom mi je rekao, skoro osvetoljubivim tonom, da mu je cilj da „nekoliko generacija profesora lupa glavu“ sa njegovim knjigama

Menhetn Bič u okrugu Los Anđeles deo je takozvanog Južnog zaliva, koji se prostire južno od Santa Monike. Pedesetih godina, kad sam tamo odrastao, grad je uglavnom bio naseljen belcima iz srednje klase, i bilo je to lepo mesto. Igrao sam odbojku na plaži, a jednom godišnje održavala su se takmičenja u surfovanju i odbojci blizu Luke Menhetn. Tu sam 1961. završio srednju školu. Početkom leta 1970. godine, bio sam sa nekim prijateljima u priobalnom delu Oregona. Iznajmili smo kuću sa baštom, pecali pastrmke i lovili krabe na obližnjem pristaništu u Valdportu. Moj drug Čarli Vermont, pesnik, upoznao me je sa Dejvidom Šeclinom i njegovom ženom M. F. Bil. Oboje su bili pisci, i živeli su blizu nas, u mestu zvanom Biverkrik. Išli smo na žurke, gutali tripove i razgovarali o svetskim problemima.

Šeclin je pedesetih studirao sa Tomasom Pinčonom na univerzitetu Kornel, i dao mi je Pinčonovu adresu u Menhetn Biču. Kada sam otišao da posetim roditelje, pokucao sam i na njegova vrata. Odrastao sam u 32. ulici, a Pinčon je živeo u 33. U prvi mah je bio neljubazan, pa čak i paranoičan. „Jeste li vi g. Pinčon?“ upitao sam ga. „Ko pita?“ Kada sam mu objasnio da poznajem Šeclina pozvao me je da uđem. Bio je to mali, jednosoban stan, tipičan za taj kraj, oskudno opremljen. U stanu su bila neka deca i jedna devojka sa bebom. Ponudio me je kafom i cigaretom. Živeo je uglavnom na travi, kafi i Kool cigaretama. Bacili smo neku žvaku, o istoriji Menhetn Biča, o šezdesetim, o Los Anđelesu. Pričao sam mu o komuni koju sam osnovao u Nju Meksiku 1967. godine, o UCLA i časovima poezije kod Džeka Hiršmana. Tom je čuo za Džeka i njegovo glupiranje na predavanjima, kao i da se Džek protivi ratu u Vijetnamu.

Pinčon je uživao u tome da ga neka devojka iz komšiluka vozi po Los Anđelesu dok joj on izlaže svoje teorije o vojnoj industriji. Obično je gluvario u jednom lokalu koji se zvao Tommy's, gde su pravili dobre čizburgere sa čilijem, a Tom je imao običaj da na brzinu pojede dva odjednom. Mucao je i kada bi se uzbudio baš je zapinjao u govoru. Jednom mi je rekao, skoro osvetoljubivim tonom, da mu je cilj da „nekoliko generacija profesora lupa glavu“ sa njegovim knjigama. Rekao mi je da je Objavu broja 49 napisao pod uticajem Borhesa i za novac, ali da na kraju ništa nije zaradio, a i da mu se knjiga ne sviđa. Mislio je da je V dobar roman. Tog leta je pisao Dugu gravitacije, u koju je polagao mnogo nade. Na stolu je bila hrpa papira – isečaka iz novina, pisanih beležaka, papirića raznih boja – i ako bi pomislio da ste rekli nešto što vredi zabeležiti, dodavao bi nove. Rekao mi je kako više ne ide na plažu.

Njegova tadašnja devojka, koja je imala bebu, bila je ćerka jedne od glumica koje su igrale Lois Lejn u TV seriji Superman. Pinčonov krug prijatelja činili su vrlo mladi ljudi, uglavnom tinejdžeri. Ja sam imao 25 godina i tih nedelja sam bio njegov ubedljivo najstariji gost. Stekao sam utisak da Pinčon ne želi da pripada odraslom svetu srednje klase koji mu je bio namenjen. Uživao u mlađem društvu, od njih je dobijao više informacija, a i sam je bio detinjast. Često je pisao pod uticajem kafe i trave; to pokazuju i neka poglavlja u njegovim knjigama. Dosta smo razgovarali i o Rilkeu.

Iz ove perspektive, mislim da je Pinčon čitav život posvetio pisanju i eksperimentisanju sa idejama koje u književnosti niko nije isprobao. Sećam se da mi je jednom pokazao fioku punu priručnika o pištoljima i puškama. Oružje je smatrao za ambivalentne seksualne činioce podzemlja u čiji smisao je pokušavao da prodre. Književnosti nije pristupao sentimentalno: želeo je da njegove knjige budu velike i da na njima dobro zaradi. U to vreme ga je zastupala Kandida Donadio, i mislim da mu je bilo omogućeno da se u životu ne bavi ničim drugim osim pisanjem. Privatnost mu je bila zaštićena. Ako se dobro sećam, mogao je da zove sa svog telefona, ali ne i da prima pozive. Niko nije imao njegov broj. Imao je nekoliko istih zelenih somotskih pantalona i ljubičastih košulja i samo je to nosio. Moji stari prijatelji iz komšiluka rekli su mi da su ga viđali na ulici, ali da ih nije zanimalo ko je to. Što je njemu odgovaralo. Imao je svoje tinejdžerke i kad nije pisao zezao se sa klincima. Ali nikada nije pio. Njegov porok je bila trava.

Što se tiče knjiga koje je voleo, to je bilo zanimljivo. Obožavao je Helerovu Kvaku 22, govorio je da je to najbolji roman našeg doba. Takođe je cenio Džona Hoksa, čiji je roman Limunova grana smatrao vrlo značajnim. Tvrdio je da je Hoks neprevaziđen kao stilista. I naravno, voleo je Nabokova koji mu je predavao na Kornelu. Bio je zainteresovan za rad Dejvida Šeclina, i govorio da će se Dejvid jednoga dana vratiti tradicionalnom pripovedanju. Mislio je da je svet opsednut oružjem i paranojama i bio je u pravu. I danas je tako.

Preveo: Ivica Pavlović

(Preneseno sa www.pescanik.net)