Direktorica DEI-a Nevenka Savić i njeni saradnici održali su krajem septembra u Briselu sastanke s predstavnicima EK, koji su prezentirali preliminarne nalaze izvještaja o napretku BiH u ovoj godini.

- Predstavnici Direkcije su zamoljeni da o ovim preliminarnim nalazima ne istupaju javno sve dok izvještaj službeno ne bude objavljen - rečeno je Feni u DEI-u.

Ističu kako će EK o glavnim porukama i ocjenama u izvještaju o napretku BiH obavijestiti predstavnike vlasti u BiH nakon što izvještaj bude objavljen sredinom oktobra.

U ovogodišnjem izvještaju o napretku za BiH, a prema nacrtu strateškog dokumenta koji su objavili mediji, EK će pozvati BiH da bez odgađanja izvrši promjene Ustava.

Navodi se da je ova reforma nužna kako bi se omogućilo efikasno funkcioniranje državnih institucija te kako bi EK mogla preporučiti status kandidata za BiH.

Najavljeno je i da bi ton ovogodišnjeg izvještaja o napretku BiH trebalo bi da bude manje pesimističan nego u prošloj godini.

(FENA)

Kako je navedeno u obrazloženju nagrade koju dodjeljuje norveški Nobelov komitet, Obami je nagrada dodjeljena “za izuzetan trud u jačanju međunarodne diplomatije i uspostavljanje saradnje među ljudima”.

Nagrada će biti uručena u Oslu 10 decembra, a novčani dio nagrade iznosi 1,4 miliona dolara.

(Fena/Žurnal)

Los Angeles Galaxy, klub Davida Beckhama  spreman je da ga ponovo pusti na pozajmicu u Milan kako bi se izborio za mjesto u reprezentaciji za Svjetsko prvenstvo.

„Beckham je vrhunski nogometaš  i ponosan sam na tio što radi sa nacionalnim timom. Ako David ne bude igrao u Evropi u januaru, neće ići na SP sa Engleskom. Zato ćemo biti počastvovani da ponovo uradimo isto što i prošle godine i pomgnemo Davidu da ostvari san“ izjavio je Tim Leiweke, izvršni direktor Galaxyja.

Beckham je bio kritikovan od strane nekih navijača i igrača Galaxyja zbog prošlosezonskog odlaska u Milan, ali  Leiweke ne dijeli to mišljenje.

“Da nas danas pitate da li bismo ponovo napravili dogovor sa Beckhamom, naravno da bismo. David je doveo našu ligu u centar pažnje, što joj je i bilo potrebno, a naučio nas je i nogometu”.

David Beckham je 1991. godine, kao 16-godišnjak, došao u Manchester United. Sa 'Crvenim đavolima' je šest puta trijumfovao u Premijer ligi, osvojio je dva FA kupa i jednu Ligu šampiona (1999).

Zbog loših odnosa sa menadžerom Alexom Fergusonom, Beckham napušta Old Traford 2003. godine i prelazi u Real za sumu od 35 miliona eura. U Madridu je proveo četiri godine, bio je član čuvenih 'Galaktikosa', ali je uzeo samo jedan veliki trofej – Primeru 2007. godine.

U januaru 2007. godine dogovoreno je da David pređe u Los Angeles Galaxy, sa kojim je pet mjeseci nakon  potpisao petogodišnji ugovor vrijedan 128 miliona eura. U Milanu je već na pozajmici proveo šrvih šest mjeseci prošle godine.

(Fena)

Antijunaci poput Srđana Aleksića potrebni su na putu pomirenja, ali kako ćemo se pomiriti ako ne znamo gdje živimo? Jer ne živimo samo u Hrvatskoj ili Srbiji, Pančevu ili Trebinju. Isprepletenost zločina podsjeća nas da je regija ipak prostor našega djelovanja i pomirenja.

 Kamo idemo i idemo li tamo zajedno, bio je radni naslov Dana izgradnje mira održanih nedavno u Grožnjanu. Sasvim je prikladnog naslova za ono što se događa posljednih dana u regiji/ regionu za kojeg se još uvijek ne možemo odrediti da li je prostor u kojem bi trebalo nastupiti pomirenje ili se trebamo po dobroj staroj navadi zatvoriti u svoje nacionalne tabore i zanemariti stare povezanosti i nove rane, a žrtve gledati samo kroz prizmu naših i njihovih.

Građanska akcija iz Pančeva, skupa sa još 120 nevladinih organizacija, podnijela je još u prosincu prošle godine inicijativu da se jedan prolaz u centru toga grada preimenuje u Prolaz Srđana Aleksića, nekoliko mjeseci nakon što je ulica u Novom Sadu dobila njegovo ime. Tko je bio Srđan Aleksić i zašto je bitno da se prolaznici koji će prolaziti njegovom ulicom zapitaju zašto ona nosi njegovo ime? Bio je juniorski plivački rekorder i amaterski glumac iz Trebinja. Srbin. Godine 1993. pripadnici vojske RS na smrt su ga premlatili kundacima pušaka, naočigled prolaznika i policajaca. A sve zbog toga jer je pokušao obraniti svog prijatelja, muslimana, Alena Glavovića kojeg su napala četvorica vojnika.

Inicijativa je ovih dana dobila odbijenicu koju su članovi Komisije za imenovanje ulica Pančeva obrazložili na prilično simptomatičan način. Petar Madžarević iz Demokratske stranke Srbije je izjavio da je "to besmislica" i da "ulicama treba davati imena drugih zaslužnih građana". Dušanka Stajić smatra da bi promjena naziva pasaža "unela zabunu" jer pasaž dugi niz godina nosi isti naziv" i "da nije opravdano da se prolaz u centru grada zove po mladiću iz Trebinja". Dakle, zaustavimo se na činjenici da se radi o mladiću iz Trebinja i koji samim time nema što tražiti na ulicama jednog Pančeva. Osim što ne vuče korijene iz Pančeva, ono što mu se zamjera, a nije na glas izgovoreno, jest činjenica da se radi o antiratnom junaku koji je odlučio istupiti iz sigurnog nacionalnog tabora i nije povjerovao u histeriju podjelu na „nas i „njih". Nacionalni tabori vole nacionalne junake, nacionalne zločince, nacionalne žrtve. Zbunjuća rošada u obliku Srbina koji daje život za muslimana kod je koji rasplinjava etničke jednadžbe i kategorije. Znak za uzbunu.

Ili kako to kaže Ljiljana Spasević iz Građanske akcije Pančevo, Srđan Aleksić nije tema Trebinja, on je tema svih nas. U Pančevu, koji je multietnička sredina, treba da dijelimo zajedničke vrijednosti i možda je ponekad potrebno da zbog tih zajedničkih vrijednosti i dajemo život jedan za drugog. Gradske vlasti su nas upravo demantovale u tome i to je njihov način  da nas uvjere u neispravnost našeg djelovanja.

Antijunaci poput Srđana Aleksića potrebni su na putu pomirenja, ali kako ćemo se pomiriti ako ne znamo gdje živimo. Jer ne živimo samo u Hrvatskoj ili Srbiji, Pančevu ili Trebinju. Isprepletenost zločina podsjeća nas da je region/ regija ipak prostor našega djelovanja i našega pomirenja.

Pomirenje je potrebno kao garancija da se zlo neće ponoviti, a unutar zatvorenosti u etničke i nacionalne kategorije nije moguće da do pomirenja uopće dođe. Ali kako je to izrazio Bryan Philips, profesor na Oxfordu, na već spominjanim Danima izgradnje mira, „društvo zakopano u etničkom ne odlučuje se na postavljanje pitanja pomirenja”. Srđan Aleksić je istovremeno antijunak i žrtva, a žrtve su nama na ovim prostorima, jednostavno, postale dosadne. Gdje god se okrenemo-žrtve. Popisujemo ih, slušamo njihova svjedočenja, ignoriramo njihovo postojanje. Vrijeme je za zakopavanje rana. Baš poput svih dosad zakopanih žrtava.

(preneseno sa portala H-Alter.org)

Iz perspektive Evropske unije, BiH je završila na dnu balkanske ljestvice, zajedno sa Kosovom. Sve ostale zemlje regije, od Hrvatske do Albanije već su nas prestigle.

Zvanično i nezvanično, balkanske zemlje u Briselu rangiraju se po tome koliko su se približile ulasku u EU. Hrvatska i Makedonija odavno su postale i službeni kandidati za prijem u EU pri čemu je Hrvatska nadomak punopravnog članstva.

Albanija i Crna Gora su već predale zahtjeve za članstvo, zahtjev Srbije je već napisan, dok Kosovo i BiH ostaju crne rupe Evrope.

Iako smo skloni da sebe vidimo kao centar svijeta pa čekamo da nas bez urađene “domaće zadaće” sama EU ubaci preko reda u punopravno članstvo “jer EU nema izbora”, u sjedištu EU i ne dijele naš optimizam.

-Ako BiH ne želi u EU niko se neće baš naročito zabrinuti zbog toga. Za velike članice EU, BiH je jednostavno suviše malo i ne previše bitno tržište da bi predstavljalo ekonomski strateški interes, kaže u nezvaničnom razgovoru za Žurnal, evropski zvaničnik u Briselu.

Puno obećanja, malo promjena

Na riječima, bh. političari podjednako su glasni u iskazivanju svog opredjeljenja za ulazak BiH u EU kao i njihove kolege iz bližeg i daljeg okruženja. Jedina je razlika što u ostalim zemljama iza tog verbalnog opredjeljenja stoje i opipljivi rezultati dok u BiH toga nema.

Temeljni uslovi za ulazak u EU i nisu nepremostivi, jer se od buduće članice očekuje da pokaže da dijeli temeljne “zajedničke vrijednosti” sa zemljama članicama. U ekonomskoj sferi da ima dovoljno snažnu ekonomiju, koja omogućava da se u unutrašnjem tržištu EU od 500 miliona stanovnika može nositi ravnopravno sa konkurencijom i da ima usklađeno zakonodavstvo i i administrativnu praksu sa zakonodavstvom i praksom EU.

Iza fraze “zajedničke vrijednosti” kriju se puno opipljiviji kriteriji. Prije svega opredjeljenost za mir, solidarnost, demokratiju i poštovanje ljudskih prava. Đavo leži u detaljima, pa tako BiH, zahvaljući prije svega političarima, teško da se može svrstati u red zemalja koje dijele temeljne evropske vrijednosti.

Dok je za Evropljanje mir svetinja, u BiH smo svjedoci poslednjih mjeseci da politički lideri manje ili više otvoreno najavljuju i moguće “sukobe”, ukoliko ne bude po njihovom. Za političare je to samo prigodna retorika za već početu predizbornu kampanju za opšte izbore u oktobru iduće godine, ali njihovi birači to shvataju ozbiljno i prve žrtve već padaju.

Međusobna solidarnost kao jedan od temelja EU, u zemlji gdje caruje mentalitet “nek komšiji crkne krava”, a najveću radost pričinjava vijest da je “onim drugim” u drugom kantonu ili entitetu ipak malo gore nego “nama“ i nije na nekoj cijeni.

Barem se na demokratiju se ne možemo požaliti. Izbori su nam slobodni i fer i narod demokratski za svoje političke predstavnike uporno bira političare koji im umjesto viših plata, penzija, novih radnih mjesta, škola, bolnica, nude “zaštitu vitalnih nacionalnih interesa”, što opet više govori o građanima a manje o političarima.

Evropa na riječima, Balkan na djelu 

Iako je BiH jedina zemlja u Evropi gdje je sastavni dio Ustava i Evropska konvencija u ljudskim pravima, što nas barem na papiru, čini gotovo po savršenom državom, stvarni život i nema previše veze sa onim što piše na papiru.

Ko ne vjeruje, može jednostavno provjeriti kako izgleda biti manjima u BiH koja se nesretnim slučajem zadesila na “tuđoj” teritoriji, i to u slučajevima kada se radi o pripadnicima konstitutivnih naroda. Položaj onih “pravih” manjima, poput Roma i ostalih još je gori. Da stanje ljudskih prava nije samo jedna od formalnosti za priključenje EU mogu potvrditi i Slovaci, koji su se zbog odnosa prema Romima u Slovačkoj svojevremeno našli na tapetu EU.

Koliko je BiH ekonomija u stanju da se nosi sa konkurencijom iz EU, čak i kad bi nekim čudom EU odlučila da nas od sutra ujutro primi u punopravno članstvo, “onako”, posebna je priča.

Domaća proizvođači i izvoznici godinama su prepušteni sami sebi bez bilo kakve sistemske podrške i strategije i od uvozne konkurencije gube bitku i u vlastitom dvorištu dok na izlazak na strana tržišta jednostavno nisu dovoljno konkurentni.

Da sve bude gore, kada se vlast i odluči da navodno nešto uradi u korist domaćih proizvođača, tada poseže za najglupljim mogućim potezom, uvođenjem carina. Na ovaj način aktuelna vlast je pokušala da riješi problem višegodišnjeg vanjskotrgovinskog deficita BiH u trgovini sa susjednim državama Hrvatskom i Srbijom, iako je riječ o kršenju međunardonog sporazumma CEFTA, koji je BiH potpisala i ratifikovala.

Iako direktno ovakav potez nema veze sa EU, u Briselu su vrlo pažljivo pratili šta se dešava i izvukli jedini mogući zaključak, ekonomija BiH još nije spremna. Ako nije u stanju da se nosi sa konkurencijom iz ostalih balkanskih država onda pogotovu nema šanse protiv konkurenata iz EU, gdje čak ni formalno ne bi postojala zaštita domaćih proizvođača.

Jedina svijetla tačka su makroekonomski pokazetelji za BiH, pa je ocjena koja se može čuti u Briselu “da BiH tu uopšte ne stoji loše, s obzirom na globalnu ekonomsku krizu”.

BiH na pola puta

Kada se radi o ispunjavanju ekonomskih kriterija za članstvo u EU i provođenju ekonomskih reformi, sagovornici Žurnala u Evropskoj komisiji procjenjuju da je “BiH uradila polovicu posla”. Jedino što ne žele, čak ni nezvanično, je prognozirati koliko će vremena trebati BiH da završi drugu polovicu posla.

Poučeni dosadašnjim iskustvom, svjesni su da u BiH i najjednostavnije reforme mogu trajati godinama ali isto tako kada se nad glavom aktuelne vlasti pojavi batina, problemi se znaju riješiti i preko noći.

Suština čitave priče o reformama na kojima insistira EU je da su one prije svega potrebne građanima ove zemlje zbog njih samih, kako bi konačno bili u prilici da žive dostojanstveno i sigurno. Dok to ne shvatimo, može nam se lako desiti da nas i Kosovo pretekne.

(zurnal.info)

Njemačka književnica Herta Müller dobitnica je ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost, saopćila je u četvrtak Švedska akademija. 

Ova književnica, esejistkinja i pjesnikinja, porijeklom iz Rumunije, rođena je 1953. godine u obitelji poljoprivrednika. Nakon što je završila studij germanistike i romanske literature, Herta je 1967. počela raditi kao prevoditeljica za jednu inžinjersku kompaniju.

Zbog odbijanja saradnje s tajnom policijom u doba komunizma izgubila je posao prevoditeljice, te je 1979. počela preživljavati dajući privatne časove iz njemačkog jezika.

Herta Müller je poznata kao visokoprofilirana književnica i esejistkinja koja u svojim djelima opisuje ljudsku destrukciju u razdoblju režima u Rumuniji, i bezobzirnost političkog azila u kojem se i sama našla.

U svojim najpoznatijim djelima – kratkom poetskom romanu Niederungen (Nizine) i Druckender Tango opisala je licemjerstvo seoskog života i nemilosrdnu opresiju nekonformista. 

Portretirala je fašistički mentalitet njemačke manjine u Rumuniji, te je bila optužena za uništavanje idilične slike njemačkih seoskih naselja u Rumuniji. Zbog cenzure Niederungen je izašao tek 1982.

Herta Müller je dobitnica brojnih priznanja iz područja književnosti i literature, od kojih je Nobelovo priznanje kruna njezinoga rada, prenijele su agencije.

(Fena)

Čim je Branimir Štulić objavio da sprema sabrana djela od 16 knjiga, ponovo je pozvao vraga na svoj prag. Iz Bosne ga zovu novinari Dnevnog Avaza, iz Srbije pokušavaju uvući u reality show, u Hrvatskoj mu nude milione da nastupi u zagrebačkoj Areni...

Osvježenu medijsku pompu prati prigodna rasprodaja nostalgije, jer njegova najjača ritam sekcija Leiner & Hrnjak najavljuje spektakularan povratak. Tridesetu obljetnicu singlice A šta da radim/Balkan proslaviće velikim koncertom u beogradskom Domu omladine. Štulićevo mjesto ovaj put neće zauzeti bronzana bista (koju Leiner na internetu prodaje za 12 hiljada eura), mikrofon će uzeti Davorin Bogović, prvi pjevač Prljavog kazališta.

Štulić ostaje dosljedan, kao i uvijek do sada uostalom, odbija milione i čuva čist obraz. Što i očekujemo od fantoma slobode, mada sumnjam da je njemu više stalo do tuđih očekivanja.

Žurnal objavljuje neke od najzanimljivijih izjava koje je davao tokom karijere. Tek toliko da se podsjetimo s kim imamo posla...

 Azra: Ja sam čitav život plazio po cesti i poznajem svako zagrebačko dvorište, a Azru sam napravio po sebi. To je ulični bend, Azra je u stvari artistički ulični bend i to je sve.

( Polet, 1980.)

Bajaga: Kao što se Marković oslanjao na Tita, tako se ovaj oslanjao na mene, i još bezočnije, razumiješ?

( Arkzin, 1993.)

Balkan: Balkan je moja fascinacija. Ja ga vidim kao Spartu. Ona je bila sastavljena Iz četiri plemena, a možda su i Židovi tu bili, jer se u sve nekako upetljaju; no, to nikada neću saznati. Sparta, o kojoj ja pevam, to je Balkan sa četiri svoja plemena: Albanlja, Bugarska, Rumunija i Jugoslavija. Grčka tu dođe kao Hong-kong Kini. To čudesno tlo je na mnoge načine zanimljivo. Voleo blh da kažem kako je za svaku državu, kao i za svakog čoveka, važno da je rođena pod srećnom zvezdom. Zvezde ispod kojih je Balkan rođen još su velika tajna.

(Ćao, 1990.)

Balkanac: Eno, Ćiro Blažević, veli "ja sam Balkanac". Treći je Balkanac Bajaga. Marš u pičku materinu, nisam više Balkanac.

( Arkzin, 1993.)

Balkanska partija rada: Uzgred bih voleo da osnujem Balkansku partiju rada. Ona bi, u svom programu, insistirala na trima stvarima: trideset posto Ijudi bi se bavilo naukom, trideset posto turizmom, trideset posto agrokulturom a deset posto i ovako svuda i uvek smeta, te na njih, ne treba ozbiljno računati. Mislim da je krajnje vreme da se ova zemlja okrene nauci, da veže i motiviše umni kapital kojim još raspolaže. Čovek ne može da dobije atomsku bombu sa nekoliko hidrocentrala. Znači, valja stvarno stvoriti kompletnu infrastrukturu, uslove za zaokret ili povratak naučnoj misli. Kad kažem turizam ne mislim na menjanje jastučnica, i da se pri odlasku maše gostima uz apel: Dođite nam opet! To znači da se zemlja toga ozbiljno prihvatila, da se održava u kondiciji. Da dihta. A ne da, kad padne kiša u Zagrebu, to odmah znači poplava. Tu podrazumevam i ekologiju, permanentno čuvanje prirode. Pod agrokulturom smatram ne samo proizvodnju hrane nego korišćenje svega što nam podneblje pruža; kvalitet, dopremanje, transport. Mislim da su to tri fundamentalne stvari kojima se moramo okrenuti u sledećem periodu. Tako ćemo izaći i iz svoje zemlje. Praktična stvar je to što bismo tako korisno zaposlili Ijude za opšti interes. Tako se dobija naslućena snaga i mobilnost, a sa snagom ide mir. Mir je nužan ne radi mira samog, ili da bi neko plandovao, nego što bi se onda energija usmerila ka korisnom radu.
(Vreme, 1998.)

Beatlesi: Kod mene sve počinje sa Beatlesima, de facto. Ali, sjećam se i Pola Enke, kojeg sam pjevao u Skoplju 1959. godine. "O Dajana, volim te, skini gaće molim te, da vidim bijelu picu, da ti turim kobasicu."

( Vreme, 1998.)

Bregović (1): Ali ono što je meni kod Bregovića išlo na kurac je sljedeće: ja sam tada već bio poznat, imao sam 32 godine, znači punoljetan, tada se ima i glasačko pravo, imao sam osjećaj svih ovih stvari što će doći. I htio sam sve vrijeme da razgovaram o politici, a ovaj neće pa neće... Jedino što on hoće, to je kad je uhvatiš i zavrćeš joj uši, zabiješ noge u plafon, a ona skiči ko svinja. To je bilo jedino što je njega interesiralo. Ja popizdim! Idem da ga zguzim, a on pobjegne pod krevet, niti zguzit ga ne mogu. Pa, mislim se, šta da radim s tobom, ne mogu da pričam o politici, ne mogu da te jebem, šta da radim?

( Vreme, 1998.)

Bregović (2): Bregović je napravio nekoliko izvrsnih pesama, ali nije napravio tekst za te pesme. Takve su, recimo, "Loše vino" ili "Selma". Ali, samo mu je jedna kompletna - "Zaboravi ako možeš". Ni ona mu nije loša, sve će to pokriti tralala... Kako se zove ta? Ja je zovem Čajkovski. Dan-- danas ne razlikujem ko je Tompson, a ko Alka Vuica. To je, bre, sve sedam osmina.

(Večernje novosti, 2009.)

Citati: Naravno da se pokazuje šta sam jeo, šta sam slušao, čitao. Pa i Šekspir je bio na grčkim klasicima. Ja sam to svjesno radio.

( Vreme, 1998.)

Dugovanja: Ja sam u sporu sa "Croatia Recordsom". Zaključno sa današnjim danom tužim ih za okruglo deset i po miliona maraka. Bezočno su ukradene moje stvari, moj materijal, moji snimci. Od "Komune" potražujem 720 hiljada maraka.

(Rock Express, 1999.)

Država i vlast: Beznačajan čovjek teži da ima vlast, šta bi drugo. Jedina šansa mu je da ukrade, da zajebe, da nešto napravi da ima neku važnost, inače je niko i ništa.

( Vreme, 1998.)

Ekologija: Volim vrlo ekologiju... A boga ti, mi imamo više ljudi nego drveća na ovom svijetu! Ljudi nam ne trebaju jer samo dišu taj kisik, i sad ko je vrijedniji na ovom svijetu?

( Ćao, 1991.)

Fudbal (1): Obično spavam do četiri, onda radim cijele noći i jedino živim, ako uopće živim, kada igram fudbal.

( Vreme zabave, 1994.)

Fudbal (2): Rođeni sam fudbaler. Meni je to kao ribi voda. Ali, video sam da je linija manjeg otpora sadržana u svemu. I da živim milion godina, nikad ništa ne bih napravio sa fudbalom. Nisam ga takao ima tri godine. Poslednje tri godine sam samo knjige tipkao, tako da sam poludeo.
(Večernje novosti, 2009.)

Generacija: Općenito, svi ljudi koje sam upoznao iz te generacije, ne samo u glazbi - devet od deset njih - bili su obične male jajare i lopovi koji nisu znali ništa drugo nego ukrasti i zajebati. I zato se guraju da budu stupovi društva.

(Večernji list, 2002.)

Gitarsko umijeće: Šta misliš kada bi te ja sada pitao koliko dobro znaš čitati.

( Ilustrovana politika, 1991.)

Historija i religija: Naša je religija potekla od paganske, a vrhovni je paganski bog uvijek bio onaj koji je pucao gromovima, munjama i sasvim je prirodno da čovjek gleda gore. Budisti traže Boga u sebi, ali mi to već znamo, čim imamo onaj termin "ubiju Boga u tebi". Historija je riječ koja označava traganje, nešto kao Scherlok Holmes.

( Dragan Todorović 1993.)

Holandija: Holandija je ispod nivoa mora, ali je to - za mene - zemlja dobrog pregleda. Suočen sa svim, tamo imam veći strah pa bolje mislim. Kod nas ne može puno da se misli. Mi smo vrlo pametni kad smo instinktivni, kad počnemo puno da mislimo nešto ne funkcionira. Tamo nema puno instikata, tamo sve imaju, sa puno promišljaja. Na ovim prostorima izgleda da nikada nismo imali vremena da dovoljno mislimo, i oduvek smo se oslanjali na instinkt.

(Ćao, 1990.)

Homer: Ja sam Homera napravio sigurno kakav je izgledao prije nego su ga počeli prenositi hiljadama godina, pa su ga očistili ko rižu, sve su mu vitamine izvukli... Neko mora da bude pjevač, pa da zna.

( Vreme, 1998.)

Humanizam: Jednom sam ispričao onu priču kad su Persijanci provalili u Grčku, pa ih je Leonida sa Spartancima dočekao u Termopilskom klancu. Kad su vidjeli da su opkoljeni, onda je izdao dnevnu zapovijest koja je izgledala ovako:"Doručak ovdje, večera u Hadu". To je bilo sve. I ako su takvi ljudi mogli da poginu, e, stvarno me zaboli kurac za sve na ovome svijetu. Toliko, da se razaumijemo.

(Ćao, 1990.)

Idoli: Kad bi ljudi znali kakvi su privatno njihovi idoli - ne bih ih više voleli. lli možda bi, ali ja čisto sumnjam... Privatno, idoli su mediokriteti, guzičari i prevaranti. Mediokriteti nemaju pravo biti idoli, jer je to ogromna obaveza, odgovornost. Ovi naši će svakom služiti i svima se udvarati - da bi spasli svoju guzicu! Zašto, kod nas, Ijudi idu u školu? Ne da nauče - nego da dobiju diplomu. Da tako stignu do nekog položaja i vrate onima, koji su ih nekad zlostavljali. Tako i muzičari. Ne radi muzike, ideje, nego radi slave. Da se dočepaju popularnosti i da se revanširaju svima... To je jedna velika peta kolona.

(Ćao, 1990.)

Inteligencija: Pametni ljudi ubiru profit a cijela klima je otišla u pizdu materinu. Previše nas je na sceni. Ja sam inteligentan, a ne pametan. Pametni rade za opću guzicu, a inteligentni samo za svoju.

(Rock Express, 1999.)

Iskreno: Ja sam ponešto Picasa, pomalo Dostojevskog i možda malo Miro i Mao Ce Tung.

( Dragan Todorović 1993.)

Jugoslavija (1): Pa, ja Jugoslaviju nikada nisam volio. Nije imala dobro ime, to ime mi je uvijek značilo južna robija. Ma dobro, to me nije smetalo, dizajn je bio izvrstan, ali ljudi nisu bilo OK. Ali sad je još gore.

Jugoslavija (2): Šteta zapravo što više nema Jugoslavije, jer gdje će sada svi ti kreteni i lopovi?

(Feral Tribune, 1993.)

Komponiranje: Još davno, kao klinac pročitao sam da je Smetana danima pamtio melodiju sve dok mu ne bi došle riječi. Tako i ja radim.

(Polet, 1980.)

Kompozitor: Šta mi vrijedi da se osjećam kao kompozitor dok sjedim na zahodu?

(Pop Rock, 1991.)

Kusturica: Zato kod slikara imaš palac, pa onda znaš kako mu glava dođe. Ako je normalan, dođe mu 1:7, ako je Kusturica dođe mu 1:6.

(Večernje novosti, 2009.)
Mandić Oliver: Nisam ga nokautirao kako se priča ali je bilo gadno. To je sramota za Srbiju da ima takve ljude. Ranije je u Kneževini Srbiji bio običaj da onoga ko sramoti Srbiju vani, mlate. On je sramotio Balkan, a nije mu se moglo zabraniti.

( NON, 1990.)

Makedonija: Da ti kažem, novu Makedoniju stvorili su Tito i Štulić!

( Vreme zabave, 1994.)

Neron: Imam nostalgiju za samim sobom. Hoću da kažem da se osjećam kao Neron, stalno velim - jao kakva veličina propada sa mnom.

( Vreme, 1998.)

Nostalgija: Kad kažem zemlja, mislim miris. Svuda sam lutao i uvijek sam volio mirise. A ljudi mi nisu falili, jer više su bili loši nego dobri, mada se to ne smije reć generalno. Falili su mi mirisi, onaj tempo života, moj posao...

( Dragan Todorović 1993.)

Obrazovanje: Kada sam 1972. godine završio gimnaziju počeo sam se muvati po Filozofskom fakultetu. Imao sam kasnije svoju "katedru" u podrumu Filozofskog faksa. Bilo je to svakog dana od dva do devet. Hektolitri vina su se tamo popili.

(Polet, 1980.)

Poezija: Treba tona ruža za jednu bočicu kolonjske vode.

( Dragan Todorović 1993., na pitanje kada će objaviti zbirku poezije)

Porodica: Morao sam nešto raditi, meni je život kod kuće uvijek bio pakao. U njoj sam se osjećao kao stranac.

( Polet, 1980.)

Popularnost: Što me manje ima, to se više volim. Što me više ima, to se više mrzim.

(Novi list, 2005.)

Prošlost: Često, kada se osvrnem na protekle godine, i to na svoje, moram da kažem da prezirem sam sebe, i gadim se samog sebe. Sada se gadim na sebe, ali onda kada nisam ništa znao, stvarno sam bio iskreno i naivno u svemu.

( Vreme, 1998.)

Reklama: Uvijek su mi govorili da ja moram, recimo, promovirati ploču, da se moram slikati, davati intervjue... Pa sam ih pitao: "Jeste li čitali Dostojevskog?" Vele "Jesmo"! "A jeste li ga kad vidjelio?"

(Nin, 1991.)

Retrospektiva: Često, kada se osvrnem na protekle godine, i na to svoje, moram da kažem da prezirem sam sebe, i gadim se samog sebe.

(Vreme, 1998.)

Revolucija: Svoju revoluciju sam finansirao sam, pokazao sam da mogu, izveo što je trebalo i - znao sam na vreme da odem. Šta bi još trebalo? Ono, što sam ja napravio, nije niko pre mene. Problemi, na koje sam nailazio, bili su vrlo korisni. Tako sam jedino i mogao da pobedim. Jer, kako je čovek pobedio životinju? Tako što je mislio a slabiji misli i pobedi.

(Ćao, 1990.)

Rimsko pravo: Inače vjerujem u rimsko pravo čija je osnova, što niko ne zna, da otac može da ubije sina i sve u kući, ako baš hoće.

(Vreme, 1998.)

Riječi: "Kao i jučer" sam snimio 1983. i jedino što pamtim je da sam u avionu i kratim vreme sa Borhesom, koji je imao tu jednu fazu metafizike. Uvek sam imao prvo muziku, a onda sam naknadno radio tekst. To niko ne veruje. A žao mi je što sam mnogo tih melodija uništio zbog teksta. U principu, možeš savršeno da pogodiš vreme i meru, ali reči su kao šansona, vuku te u neke svoje prostore. Uvek mi je melodija bila draža od reči. Reči ništa ne znače. One su nužno zlo.

(Večernje novosti, 2009.)

Sevdah: Svirao sam sevdah. Imao sam kući tridesetak albuma, sve sama narodna kola i slično. Išlo je to po ofucanom sistemu: u gimnaziji sam čitao istočnu filozofiju da bih bio pametniji no što jesam, pa sam preko posjećivanja nekih predavanja o ciganima stigao i do sevdaha.

Sloboda: Još su Grci to tako definirali: slobodan čovjek se bavi onim što najbolje zna. Ja se bavim umjetnošću a privatno sam historičar.

( Dragan Todorović 1993.)

Tanja & Tom: Pre dve godine sam provalio u stan Torbarini. Želeo sam da vidim ko je to, ko u mom dvorištu živi a da o njoj ne znam mnogo. U američkom slengu Ti Ti ima sasvim određeno značenje. I ona, ništa više od toga. Ona je kao Bajaga ili Crvena Jabuka u muzici. Ni stida ni srama. Da se sa takvim pesmicama izlazilo sedamdesetih ili početkom osamdesetih - Ijudi bi ih linčovali. Druga osoba je Tom Gotovac. To je drugi par rukava. Jedan čudan, pomalo off čovek, zdrav mozak sa kojim se može komunicirati. Radi svoj paranoidni art i ostavlja utisak Volim Ijude koji misle svojom glavom... koji se trude, nisu pokondirene tikve. Koji imaju muda da sve izdrže, budu poslednji, pa na kraju dođu na svoje. Volim fajtere koji se ne svete.

(Ćao, 1990.)

Tito: Danas Tita nema a on je bio najveći zapadni anarhist.

( Vreme, 1998.)

Trud: Apsolutno ne. Nije vredjelo truda.

(Rock Express, 1999.)

Turci (1): Čini mi se da ćemo opet morati da provedemo 500 godina pod Turcima. Oni su nam ostavili lepe pesme. Po meni najlepšu narodnu muziku imaju Turci. Ta muzika je nešto najbolje što je bilo u Jugoslaviji. Ostalo me nije zanimalo. Pogledajte kakva je današnja narodna muzika. Ljudi nisu prešli tu ravan.

(Novosti, 2005.)

Turci (2): Ma, zapravo mi se više sviđa kartka kosa, samo, kad sam kratko ošišan ličim na Turčina, a pošto je ženi sa kojom jesam u Holandiji socijalni status zbog toga grozno pao, zamolila me je sa pustim kosu - ili da se selim. Onda sam pustio kosu kao bolje rješenje, malo da se civiliziram.

( NON, 1990.)

Zavjetrina: Nisam ni pobegao ni odustao ni potražio zavetrinu. Uradio sam ono i što je i Likung napravio:,napravio što sam hteo i sklonio se da ne smetam svom delu, da ono više dođe do izražaja. Kad si tu - od tebe se, obično, ne vidi šta si napravio. Dao sam što niko nije i - sklonio se. Morao sam zbog sebe. Običaj je da oni, koji naprave, zasednu i ne daju drugima. Ja to nisam hteo. Mene niko nije skinuo, i to je važno da se zna.

(Ćao, 1990.)
Žene: Džoni je go kurac. To su bile gluposti za malu djecu Ljudi svašta pišu, moraju nečim da barataju, dosadan je život. I onda uzmu nekog nesretnika, jednog idiota i od njega naprave šta oni hoće. A kad dođe sljedeće proljeće, ženka hoće nešto novo, onda ga zamijeni neki čovjek. Sve se radi samo da se žene zadovolje. Ovaj bijeli svijet to više ne može da podnese. Samo žene, žene, žene...

( Vreme zabave, 1994., komentar na grafit Džoni je bog)

(zurnal.info)

Oni tu vlast, s pravom, doživljavaju kao svoju (za nju su se borili, za nju uporno glasaju, od nje redovno primaju mito...), i oni ne žele nikakvu promjenu. Zapravo su – i interesantno je kako to nije shvaćeno – protesti i organizovani ne Za, nego Protiv promjena, za zadržavanje Status Quo-a. Od vlasti, oni jedino hoće nastavak, vanjskom intervencijom narušenog, simbiotskog odnosa. Zajedničkog parazitiziranja na društvenom organizmu. Ne žele nikakve promjene, nego pare, svoj dio kolača

„'Posmrtne povorke za idealima počinju defileima u čast pobjede!' I poslije svega sjahuješ ti sa bijelog konja da ga ja potkujem, ja! Naišao si na pravog potkivača!“, govori jedan od likova romana „Bio jednom jedan čovjek“ Vladimira Jovičića.

KURVANJE S VLAŠĆU

Boračke i srodne im organizacije, otkako postoje u istoriji, legla su konzervatizma, profesionalnih „patriota“ i odanih sluga režima, koji njihovu odanost obilno nagrađuje novcem i drugim privilegijama. Pri tome zloupotrebljavaju borbu čiji su, njeni članovi, dio(!) bili. Kao i žrtve te borbe. U miru živeći na njihov račun.

Nusproizvod toga je srozavanje rata, u kome su učestvovali, na nivo izgovora za reketiranje društva u cjelini i iznuđivanje naplate svog „patriotizma“, tj. učešća u ratu.

Nizak intelektualni nivo članstva, koristoljublje, zapakovano u oblandu nagrađivanja ratnih zasluga, i preuzimanje kontrole nad tim organizacijama od strane onih koji se ili na drugi način nisu uspjeli društveno realizovati ili položaj koriste za rješavanje ličnih egzistencijalnih problema ili su, zapravo, plaćeni „igrači“ vlasti, koja ih, povremeno, koristi kao sredstvo pritiska, u cilju ostvarivanja svojih interesa ili za odbranu svoje pozicije (što i jeste njihov temeljni interes), svodi te organizacije na rigidna desničarska legla i manje-više otvorenu prijetnju društvu (ne državi, ne poretku, ne vlasti, nego – društvu!).

Služenjem režimu i pretvaranjem svog članstva u socijalnu kategoriju, pa još na grbači ostatku društva, čitava borba se, čak i ako je bila najpozitivnije motivisana i usmjerena (a iz našeg posljednjeg rata znamo da je bilo raznih borbi i raznih boraca, pa čak i unutar iste vojske) prostituiše a za učešće u njoj se ispostavlja račun.

Kolektivni cilj borbe je obesmišljen i izvrgnut ruglu.

ŠTA HEROJI RADE NA TITANIKU?

Posljednji protesti u Sarajevu, koji se pretstavljaju kao pobjeda heroja rata nad otuđenom, nezahvalnom i nehumanom vlašću, koja se ružno odnosi „prema onima koji su se borili za ovu državu“ zapravo su samo još jedan u nizu stravičnih poniženja i poraza - i ideala i civilnog društva i same institucije građanskog organizovanja i borbe protiv vlasti.

Istaknuti zahtjevi sveli su protestante na sebične bijednike, koje ne interesuje ništa drugo do debljina vlastitog novčanika. Koji umjesto da, zarad opšteg dobra, zahtjevaju bezuslovni odlazak vlasti koja je dovela do bankrota države, totalnog društvenog kolapsa i urušavanja sistema, ispoljavaju identičnu životnu filozofiju kao i pohlepna, nesposobna i sveuništavajuća vlast: „Daj ti nama, a za ostale i ostalo nas boli kurac!“

Gomila koja nam se predstavila ratnim herojima, nije se, ovih dana, na ulicama glavnog grada, borila i izborila za nešto svoje, kako se to uporno pokušava predstaviti, a još manje je rušila vlast (što je tragična zabluda dijela medija koji su ih podržali), nego se samo, sa svojim političkim gazdama, koji ih čitavo vrijeme drže na finansijskoj uzdi i korumpiraju povlaštenim društvenim statusom, sporječkala oko dijeljenja tuđeg. (A u situaciji nedostatka novca u kasi, zbog koga je čitav problem i nastao, ta činjenica – o dijeljenju tuđeg - je samo naglašena.)

Između njih i vlasti ne postoji nikakva razlika, oni niti vide niti žele vidjeti ikog drugog osim sebe. Ponašaju se kao na Titanik zalutala sirotinja, koja u trenutku dok brod tone, koriste opšti haos da se nažderu sa postavljenog „švedskog stola“ i da se utrpaju na ono par čamaca za spašavanje. Umjesto da, u skladu sa titulom kojom sami sebe časte, i kojom im tepaju mediji, spašavaju (od katastrofe u vidu aktuelne vlasti) djecu, žene, starce, bolesne i nemoćne, ne misleći na sebe.

No, kao što parlamentarna i ministarsko-premijerska bagra ne pristaje na smanjenje svojih plata, čak ni u situaciji prijetećeg armagedona i sveopšte anarhije (a o priznanju svoje odgovornosti za nastalo stanje, kolektivnoj ostavci i raspisivanju vanrednih izbora, da ne govorimo), tako i „ratne heroje“ interesuje samo njihovih 10% i jebeš sve ostalo. „Poslije nas – potop!“.

Licemjernost čitave situacije naglašena je sakrivanjem prizemnih zahtjeva, zaklinjanjem u državu (što je metod koji je bio poznat svakom štrajkaču ili pijanici, u bivšem režimu, koji se od „organa javnog reda i mira“ pokušavao spasiti nosanjem vođine slike ili pjevanjem „Druže Tito mi ti se kunemo...“). Puštanje himne (sjajan komentar iz mase: „Nije pjesma Dine Merlina, jarane, da se pušta više puta“) i izdavanje proglasa „Sve za Bosnu, Bosnu nizašta“, na kraju se svelo na „Sve za 10%, 10% nizašta“.

SIMBIOZA PARAZITA NA DRUŠTVENOM ORGANIZMU

Vlast, praktično, iako je medijski stvorena takva percepcija, ni jednog trenutka nije bila ugrožena. Niti će, od „boračkih populacija“ ikada biti. Pojedini likovi iz te vlasti možda (što je potpuno nebitno). Možda će čitavu situaciju, za lov u mutnom, iskoristiti jedan od segmenata vlasti, da bi napakostio drugom i pokupio par prljavih poena (kako je to, i tokom posljednjih „događanja“, kurvanjski radila Stranka za BiH). Ali, suštinski, oni ne protestvuju protiv vlasti. Ni u primisli nemaju namjeru da je svrgnu, promjene, da je zamjene njenom opozicijom (vjerovatno se to ne bi desilo čak ni kad bi im opozicija, u napadu dodatne neodgovornosti, umjesto smanjenja i ukidanja naknada ponudila njihovo udvostručavanje). Oni tu vlast, s pravom, doživljavaju kao svoju (za nju su se borili, za nju uporno glasaju, od nje redovno primaju mito...), i oni ne žele nikakvu promjenu. Zapravo su – i interesantno je kako to nije shvaćeno – protesti i organizovani ne Za, nego Protiv promjena, za zadržavanje Status Quo-a. Od vlasti, oni jedino hoće nastavak, vanjskom intervencijom narušenog, simbiotskog odnosa. Zajedničkog parazitiziranja na društvenom organizmu. Ne žele nikakve promjene, nego pare, svoj dio kolača.

Nemoralnost čitave situacije samo je dodatno naglašena finalnim dilom sa federalnim parlamentom, kao leglom egoizma, bolesne pohlepe, neviđenog nerada, hronične nesposobnosti, nemorala, socijalne bezosjećajnosti, kukavičluka i društvene neodgovornosti. Parlament koji je odbio da dijeli sudbinu ostalih budžetskih korisnika i, umjesto da smanji, svoja primanja drastično povećao, skupina daljinski navođenih bijednika bez digniteta, koja otvoreno priznaje svoj kukavičluk i odluke donosi pod pritiskom i zbog straha po vlastitu kožu, nije ni teoretski mogla učiniti ništa drugo do ispuniti sve zahtjeve gomile koja prijeti rušenjem i paljenjem. No, je li to vlast koju žele „ratni heroji“? I koju nam ostavljaju, nakon što su sebe obezbijedili?

Svođenjem svojih zahtjeva na sindikalnu borbu za nesmanjenje „dnevnica“ za angažman u ratu, i zadovoljno povlačenje nakon što im se zahtjevi ispune (i ostavljanje vlasti da na miru sprovodi dalju pljačku i destrukciju zemlje), neodgovorno je, bezobrazno, neljudski i – nepatriotski. To je pljuvanje po svim ostalim građanima i zagovaranje države u kojoj će oni koji mogu otimati i imaju čime prijetiti, i imati, a nejaki, nenasilni, usamljeni, neorganizovani – patiti i skapavati od gladi.

Zar heroji nisu to što jesu zato što se bore za druge, ugnjetavane, nedužne i nejake, a protiv jakih, moćnih, nasilnih? Ili su ratni heroji postali mirnodopski plaćenici i saučesnici nacionalističke, pljačkaške vlasti koja zemlju vodi u provaliju?

PATRIOTIZAM I HEROJSTVO NA RASPRODAJI

Dva su ključna problema koja se, u obliku pitanja, nameću. Prvo je adresirano „ratnim herojima“: „Jeste li se to zato borili?“. Da bi ste svoj „patriotizam“ u miru naplaćivali do kraja života? pa još imate preciznu cijenu za to, te ste zbog umanjenja od 10% spremni rušiti, paliti i proljevati krv (svoju ili tuđu, nebitno je)? I niste mogli naći ozbiljijeg razloga u zemlji za svoje proteste od smanjenja vam apanaže za 10%?

Drugo je: Da li smo zaista svedeni na animalni oblik, da svako brine samo o sebi i pred problemima drugih zatvara oči? Da li je zaista, u ovoj zemlji, proteste moguće organizovati samo kad nekoga „udare po džepu“? Da li je od svih užasa koji nas okružuju, to jedino važno. Da li u ovoj zemlji žive sve sami kreteni koji ne shvataju gdje je izvorište njihovih problema, koji od Boga, Amerike ili visokih predstavnika očekuju da rješavaju probleme njihovog vlastoručnog izbornog pretvaranja ove zemlje u septičku jamu (sere se u WC-u, a ne na glasačkom mjestu!).

Kako je moguće da se na protestima na kojima se zahtjeva obračun sa kriminalom i podrška policiji, tužilaštvu i sudovima u toj borbi, skupi svega dvjestotinjak građana, na onima na kojim se zahtjeva smjena odnarođene vlasti, ni toliko, a da se na najavu smanjenja primanja od 10% dignu hiljade, pa možda i desetine hiljada? Kako je moguće da nam zaposleni u školstvu i zdravstvu, npr. protestvuju zbog visine svojih plata, ali ne zbog katastrofalnih uslova u kojima djeca uče ili zbog stanja u zdravstvu i loše usluge pacijentima? Kako je moguće da se nebrojenoglava administrativna aždaha, koja uništava kompletno društvo, usuđuje i pisnuti, a kamoli protestvovati zbog kresanja njenih dugačkih pipaka i stavljanja čudovišta na dijetu? Kako je moguće da „ratni heroji“ ne vide ozbiljnijeg problema od debljine gute u svome novčaniku? Saborci im se masovno ubijaju, a oni brinu brigu o „svojih“ 10%, umjesto da od vlasti zahtjevaju otvaranje lječilišta za oboljele od PTSP-a, finansiranje nužnih operativnih zahvata, nabavku savremenih proteza i pomagala za invalide, radna mjesta, zakone o oduzimanju nelegalno stečene imovine ratnim i poratnim profiterima i privatizacijskim pljačkašima...

Kako je moguće da je nekome prihvatljivo da, u zemlji koja je u ovakvom stanju, odrasli ljudi, u punoj životnoj snazi, žive na grbači ostatka stanovništva. Bez obzira na zasluge. Zapravo, upravo zbog njih, jer, od stvarnih patriota i heroja to se ne bi očekivalo.

Bosanska djeca, rođena i odrasla u ratu, zaslužuju prije naknadu od države nego bivši ratnici (govorim o onim koji su kraj dočekali živi i zdravi). Mi smo imali izbora (i rat, i naše individualno učešće u njemu, bilo je dio tog izbora, i sramotno je da to sad naplaćujemo), ona nisu.

ZAŠTO DRŽAVA ZA KOJU SE NIKO NIJE BORIO PLAĆA SVIMA KOJI SU SE NA NJENOJ TERITORIJI BORILI

Odgovor na pitanje „kako je sve to moguće?“ je vrlo jednostavan, mada bolan – sve je to moguće zato što je čitav sistem izgrađen na komformizmu, sluganstvu i mitu i korupciji. Vlast plaća odanost čitavih slojeva stanovništva. Njihovu ćutnju i „gledanje svog posla“. Radi se o korupciji masovnih razmjera koja se kao takva čak i ne percipira.

I konačno – država (pa ni njen entitetski dio) nije uopšte adekvatno mjesto za isporučivanje računa. I to „borci“ izgleda i shvataju – otud, zapravo, njihovo direktno obraćanje SDA i njenom predsjedniku. Kao „legitimnom nasljedniku“ vladajuće bošnjačko-muslimanske partije iz ratnog doba i „Oca nacije“.

Ta priča o „borbi za državu“, naime, sporna je po nekoliko osnova.

Prvo: za koju državu? Ne vjerujem da se ijedan borac Armije RBiH borio za ovu i ovakvu državu (a pogotovo ne za entitet, kome se danas obraćaju za naplatu svog „patriotizma“). Kao ni bojovnik HVO-a? (oni su posebna priča, da je sad ne načinjemo). Jedino što je koliko-toliko logično je plaćanje bivših pripadnika Vojske RS iz budžeta tog entiteta. I to samo zato što taj entitet ne funkcioniše po Ustavu – kao multietnički – nego upravo onako kako je zamišljen od svojih osnivača, ratnih zločinaca, i za kakav se ta vojska borila - kao jednonacionalni rasistički monolit.

Drugo: Vjerska identifikacija dijela demonstranata dodatno dovodi u pitanje opravdanost zahtjeva za njihovo priključenje na državnu sisu. Za koga, koju i kakvu državu su se borili razni patkovići, „heroji“ koji i dan danas, umjesto pozdrava domovini, uzvikuju tekbire, u multietničkoj, multikonfesionalnoj, sekularnoj, državi, a policajcima prijete zato što s njima ne uče fatihu („Pizda ti materina što nisi proučio? Je l' te stid? Ni rahmetli Aliji Izetbegoviću ne bi proučuio fatihu”), podrazumijevajući da je rahmetli Aljo i sarajevsku policiju “počistio” kako im je u ratu počistio i vojne jedinice. E, pa, te države nema, mada je političko-vjerska bagra čitavo vrijeme od rata naovamo drži kao rezervno rješenje.

Treće: Koliko ih se bunilo kad su im saborce drugih nacija protjerivali iz Armije RBiH i od legitimne vojne sile međunarodno priznate države pravili stranačko-vjersku miliciju, po uzoru na bliskoistočne?

Dobar dio tih pretendenata na priključak na državnu sisu, dakle, logički bi trebao da se obraća Stranci ili Islamskoj zajednici, a ne državi. Jer se za nju nisu ni borili (pa nek ih plaća onaj za koga jesu), niti im je borba okončana rezultatom koji bi bio za nagrađivanje (ponekad mi se čini da bi smo mi koji smo bili borci Armije RBiH, trebali ne da dobijamo nešto, nego da plaćamo odštetu ostatku stanovništva, zbog jadnih rezultata naše borbe. Da nam se odbija od plata, kao kredit).

P.S. ili NEŠTO LIČNO (KAO DA OVO PRIJE NIJE BILO?)

Dio gorčine u ovom tekstu svakako je i rezultat ličnog razočarenja (Što bi „onaj iz Utrechta“ rekao: „Istresi gorčinu do kraja / Na strateškim mjestima njihovi ljudi / Kurvini sinovi!“).

S jedne strane ovu vulgarnu sebičnost, sljepilo, nezainteresovanost za druge, i prljave dilove s vlašću, smatram još jednom uvredom svega zbog čega sam se sam borio u proteklom ratu (i stid me, za razliku od Komšića, ovakve „braće po oružju“, kao što me u ratu bilo stid onih koji se ponižavaju i primaju „platu“ od nekoliko cigareta mjesečno ili onih zbog kojih je nastala čuvena kletva: „Dabogda te Merhamet hranio, HVO branio, a „ljiljani“ ti kroz kuću prošli“).

A, s druge strane (ovog razočarenja), ne mogu da sperem tu gorčinu što sam konačno dočekao malo „pristojnije“ demonstracije, i u kvantitativnom smislu i u smislu nužnog negativnog naboja (jedan sam od onih koji ih otvoreno zaziva već... predugo), a one se, svojim istaknutim ciljevima, pokazale tako jadne i bijedne. I u svojoj suštini – manemo li se šupljiranja i privida – provladine (u onom smislu u kome vladajuća koalicija, kao najodgovornija za katastrofalno stanje u zemlji, nije ni jednog trenutka dovedena u pitanje).

Hoće li ikad u ovoj zemlji moći nešto da se uradi iz principa i zbog ideala (zbog opšteg ili tuđeg dobra) ili ćemo raditi samo ono što se plati, a protestvovati samo onda kad nam se ne plati? A vlast istovremeno sadomazohistički pljuvati i ništa ne raditi da bi je promijenil? Ne, nemojte mi davati odgovor. Znam da je pitanje besmisleno.

Zlo nije nešto što se pojavljuje tek tako, ono stalno prebiva u ljudima u manjim ili većim količinama, sastavni je dio ljudske prirode, premda ja više vjerujem u onu dobru stranu. Kada se stvore okolnosti da se tamna strana stimuliše, a ne sankcioniše, onda je vrlo opasno.

Radmila Karlaš (1963.) je široj javnosti poznata kao novinar. radila je za mnoge svjetske i domaće printane i elektronske medije kao što su VOA, WDR, BBC, „Sarajevski svijet“, „BH Dani“, AIM, banjalučki „PRELOM“ i drugi.
U svojim višestrukim angažmanima u zemlji i svijetu bila je bespoštedni kritičar i oponent akterima razdora i nacionalističkog politikanstva na teritoriji bivše Jugoslavije.
Razgovor smo vodili u povodu izlaska njenog prvog romana „ Četverolisna djetelina“.


U javnosti se pojavio Vaš prvi roman „Četvorolisna djetelina.“ Kako biste ga  predstavili čitaocima?

Nisam ga predstavljala ni u Banjaluci, 18. septembra kada je bila promocija, do fizički,  već su o romanu govorili drugi. Knjiga sada ima sopstveni život i kako će je ko tumačiti, zavisi od svih vas.

Neosporna je činjenica da je ovo prvi roman u ovom dijelu BiH koji se, između ostalog,  bavi delikatnim temama, zločinima...  Koliko treba hrabrosti da  čovjek odluči da napiše roman o mučnoj strani nedavne istorije i kolika je tu moralna odgovornost autora?

Ovaj roman je zapravo trebalo da izađe još početkom prošle godine. Imao je neku svoju specifičnu putanju, ali je ipak osvanuo. I krenuo je odakle je trebalo, iz Banjaluke. Što se tiče teme, nisam se ja tu nešto odlučivala. Tema je izabrala mene. Istina je oduvijek, od kada sam izgovorila prvo aaaa, nešto što prvenstveno dugujem samoj sebi, mrzim da se saplićem o kojekakve zablude, laži, poluistine, gluposti. I zato volim da upalim svjetlo kako bih vidjela što bolje.  Ne mislim da sam hrabra, ili pak da nisam hrabra. Samo sam takva kakva sam.  To je dakako teži put, ali je moj.

Volim da dišem punim plućima

Ali, u romanu pišete o zločinima u Prijedoru, o izgonu nesrpskog stanovništva iz Vašeg grada, Banjaluke...

Naravno, red je da se pomete vlastiti prag. Volim da dišem punim plućima. Dešavalo se zlo, bolilo je vraški i ja sam ga samo stavila u literarni kontekst. Ranije sam o tome pisala kao novinar, ovo je neki drugi vid interpretacije, druga optika. Nikada se nisam libila da stvari nazivam pravim imenom. Samo, ovaj roman mnogo više govori o ljubavi. U biti sam nepopravljivi idealista, tačnije, vjerujem u dobro. Poznajem dosta ljudi u svom gradu, potpuno anonimnih koji nisu bili zli, koji su pomagali svojim sugrađanima, skrivali ih, prevozili preko koridora pod lažnim imenom. I ako ste bili „podobni“ po nacionalnosti, mogli ste da stradate, od kojekakvog polusvijeta. Moj tadašnji svekar, Crnogorac porijeklom, stari partizan, koji je prošao sve bitke za  Bosnu i Hercegovinu u onom ratu je pretučen u gradskom autobusu, jer je nosio zeleni ceker, a nije htio da ćuti na provokacije jednog uniformisanog picopjevca o zelenoj boji. Našli su ga prolaznici tokom noći u travi, izbačenog iz autobusa, u nesvijesti, razbijene glave. Njegov sin, a moj tadašnji suprug takođe je pretučen dok se vozio na biciklu preko jednog od gradskih mostova od tadašnjih grupacija SOS-a, tzv srpskih odbrambenih snaga, koji su bili grupisani od kojekakvog polusvijeta i tek tako su vas zaustavljali dok ste prolazili gradom. Moj suprug, koji je rođen u Banjaluci jednostavno je pobjesnio na te provokacije i dobio kundakom u glavu i lice. Njemu na čelu nije pisalo da mu je mati Dalmatinka, Solinjanka. Jednostavno se pobunio protiv tog zla. Ti, naizgled neprimjetni ljudi takođe zaslužuju da se zlo imenuje, kako se svi ne bi stavljali u isti koš.

Otkud inspiracija za književno djelo koje se bavi prisustvom univerzalnog zla na našim prostorima. Da li je zlo teško opisivo rječima, odnosno, kako piščeva riječ može obuhvatiti pojam zla?

Ha, inspiracije je bilo napretek u ovoj našoj zemlji. Zlo nije nešto što se pojavljuje tek tako, ono stalno prebiva u ljudima u manjim ili većim količinama, sastavni je dio ljudske prirode, premda ja više vjerujem u onu dobru stranu. Kada se stvore okolnosti da se tamna strana stimuliše, a ne sankcioniše, onda je vrlo opasno. I mi tu nismo izuzetak od naprimjer Ruande, Avganistana ili bilo koje zemlje na svijetu, poprskane krvlju. Ratovi se vode danonoćno, samo se karakterišu ovako ili onako. A pisana riječ se oduvijek bavila fenomenom zla. Kako ćete je predočiti kroz literaturu, stvar je umjeća onog koji piše. Samo, zlo prvo morate imenovati, pogubno je zvati ga drugim imenima. U ljudskoj prirodi postoje opasni zavijutci koji zlo guraju pod tepih ili što je još gore, projektuju ga negdje izvan. Vrlo zajebana manipulacija, ali nimalo nova.

Da li ste prilikom pripreme romana naišli na neki zanimljiv detalj, na nešto što Vas je posebno zaintrigiralo?

Zaintrigiralo? Pričate s emotivno invalidnom osobom. Nije BiH neka posebna tvorevina koja tavori iznad nas, mi smo ta zemlja. Kako je ona brutalno razarana, razarana sam i ja, sva se moja nutrina razapela, iskidala, raščerečila. Sva ta prolivena krv je i moja sopstvena, bez obzira što većinu od tih ljudi, tih stradalnika nikada nisam upoznala.

Da se vratimo na činjenicu da ste prva osoba iz književnih krugova u RS koja otvoreno piše u svom romanu o zločinima...

Oduvijek sam teško poimala da neko s nakanom čini zlo. A zla je bilo i u miru, pokažite mi čovjeka koji ga nije prepoznao. Samo, ja sam pokušavala da prodrem u suštinu zla, tog fenomena ljudske prirode. Nikako mi nije ulazilo u glavu da čovjek svjesno čini zlo. I tako sam ja to isto zlo  potcjenjivala, čak i kada se na mene obrušavalo. Ponekad mi je izgledalo da sam promašila Planetu, a opet ta Planeta je tako lijepa. I onda se desilo da je neko postao zločinac jer ima malu ćundaru, pa mu je oružje jednog dana počelo služiti kao nadomjestak za njegov jadni libido. I onda taj neko, u službi gospodara rata kaže: “Sad ću da vam se najebem majke”. A ćundara mu ipak ostane mala. Samo, zlo je počinjeno. Činjenica je da sam se ja emotivno skršila kada se zlo desilo pred mojim očima u tako brutalnim razmjerama. Ali ne toliko da zatvorim oči pred njim. Ni kao dijete nisam podnosila da nekog maltretiraju, uvijek sam bila onaj bundžija koji će se i potući da zaštiti nekog slabijeg. I neko ko će progovoriti makar na dupe. Onda se okrenem i vidim da su gotovo svi polijegali, niko mi ne štiti leđa. Već tada sam skopčala da većina ljudi jednostavno žmiri, da spavaju. A sa zlom se čovjek mora suočiti. Pogledati ga u oči i reći, “Ti si zlo, zoveš se tako” i tako, istrgnuti ga iz gomile gdje se ta kukavica obično skriva.I ne bojati ga se, zlo je na to alergično. Naravno, najteže je pregovarati sa zlom unutar samog sebe. Ljudi će učiniti svašta da izbjegnu tu bitku, većina će radije i dalje bauljati po govnima. I što je još gore, pokušaće i vas uvaljati u njih da se naprosto ugušite. A ja kažem, e ne može.  Pak, zlo jeste jednim dijelom  stavljeno u kontekst ovog romana, ali su teme koje mene zaokupljuju bezvremene. BiH je i dalje moja velikia bol, ali ja kopam dublje, tražim. I vjerovatno ću tražiti do kraja života.

Vjerujete li da pisac može nešto promjeniti svojom rječju i koliko uopšte ima pisaca koji su spremni da kopaju do istine, a da ne budu u službe pragmatične politike ?

I pisci su ljudi sa svojim slabostima. Bilo ih je ihahaj nekad, ima ih danas, a biće ih i ubuduće u službi neke nakaradne politike. Pokazali su se i kao jako opasni. Mene zanimaju oni drugi, malobrojniji. Da se ne zavaravamo o procentu ljudi koji misle i pišu svojom glavom. Malo brate. Ali postoje ili su postojali. I šta sad. Ili jeste ili niste.  Može, riječ može da utiče, ako utiče na jednog čovjeka, dobro je. Vjerujem u riječ. Može li šta promjeniti, svakako ne u onom revolucionarnom smislu, ali može pokrenuti neki zamajac u glavi. Lično,  ne pišem da bih bila neki literarni tribun, meni je cilj da  budem bolji čovjek i da živim širom otvorenih očiju. Svako ko razmišlja slično je mali svijetli kamičak u mozaiku ne samo svoje zemlje, svijeta, već i univerzuma.   Nije to nešto što čovjek odabere, ono kao, sad ću da se upišem na listu svjetlećih kamičaka, ma jok, poniranje u sebe je jedini način, traženje te svjetlosti u onom najgušćem mraku koji vas poklopi. A mora da vas poklopi kad ste na tom putu.

U inat malim ćundarama

Ovaj roman je ipak odjeknuo. Plašite li se etiketiranja? Ljudi nerijetko svrstavaju u tabore, s nama ste protiv onih ili obratno.

Mojoj prirodi ne pristaje bilo kakvo grupisanje, svrstavanje, totalno sam na svoju ruku. Etiketiranja je bilo i biće. Ako čoban potjera ovčice, zagarantovano neću biti u stadu. A ako se sama strmeknem s neke klisure, neće mi biti prvi put. Samo, znam se ja pridići i tražiti i dalje svoj vidikovac s malo čistijim zrakom.

Kako objašnjavate da se zlo pojavilo u mnogim multietničkim sredinama u BiH, pa tako i u Prijedoru?

O tome bi mogli nadugo i naširoko. Postoji tako puno mehanizama koji ljude svrstavaju u torove. U pozadini je uvijek neki vrlo pragmatičan razlog. Nije Hitler mrzio Jevreje, već su mu, odnosno ekonomskom krizom sjebanoj Njemačkoj,  trebali kao žrtveni jarac i mobilizator širokih narodnih masa, pod naznakom NEPRIJATELJ. To je ta usrana ideologija. Gospodari rata vrlo perfidno osmišljavaju na koji način voditi rat i naravno nazvati ga drugim imenom. To se između ostalog zovu i stereotipi. Baš kao što je i Bush, kao istureni  interpretant politike suludih moćnika započeo rat zbog crnog zlata u Iraku, a ne zbog onog crnog Sadama i nekakve prijetnje islama i terorizma. Nažalost, i ovdje se mnogi bave posljedicama, a ne uzrocima rata. Krleža je cijeli život trubio o tome kako malo poznajemo i sebe  i svoju istoriju. Slutio je, zapravo znao je šta bi se moglo dogoditi na ovim prostorima i prema sopstvenim riječima bio jako sretan što to neće dočekati. Ovaj rat nije počeo kad je počeo. Pripreme su krenule mnogo ranije, dok smo svi uljuljkano spavali.Te zle namjere tvorene su jako blizu. Bosna i Hercegovina je bila žrtveni jarac. Ali, kako rekoh, duga je to tema i ja već odavno nemam živaca uvijek iznova objašnjavati da korijen ovog rata nije u tobožnjoj mržnji jednih naspram drugih, već da je ova lijepa bosansko-hercegovačka isprepletenost poslužila kao razarač u rukama istrošenih političara, kojima je rat bio jedina solucija da ostanu na vlasti. A to kako je došlo do toga da baš ti političari odlučuju o našoj sudbini je već druga tema. Rat je nama u Bosni i Hercegovini uvezen, pokusali smo. I u tom ludilu, neki ljudi su postali zvijeri....I tu opet dolazimo do male ćundare, do toga da se nekom svidjela nečija žena, stan, imanje, kuća, da je neko indoktriniran toliko da druge smatra nižim bićima u toj mračnoj teoriji krvi i tla. Eto, upirem prst u te zvijeri između ostalog o čemu pišem u svom romanu.

Pominjete i Sarajevo, urušeno iznutra nakon rata..

Nije Sarajevo slučajno bilo žrtva grad u početku. Trebalo je na njegovom primjeru pokazati nakaradnost te politike kako se tobož ne može zajedno. Sarajevo poslije svega je opet jedna tragična priča. Toliko mojih prijatelja koji su cijeli rat proveli u tom gradu je posljednjih godina otišlo iz njega. Tako je i taj grad postao tužna sjenka nekadašnje zemlje, grad sa tobožnjom multietničnošću. Sarajevo je bolesno, Banjaluka je bolesna, Bosna i Hercegovina nam je bolesna, jako je bolesna, što naravno ne znači da je trebamo pustiti da umre. Ali, samo zdrav može pomoći bolesnom.

Povukli ste se iz novinarstva prije tri godine. Kako i od čega ste živjeli, dok ste pisali ovaj roman?

Bilo je sve manje prostora za novinarstvo kako sam ga ja doživljavala. Kada sam izašla iz tog svijeta, a pišem za medije od jedanaeste godine, vjerovali ili ne, prodavala sam ekološke proizvode. Znate, one što ne zagađuju okolinu, deterdžente, kreme, pa čajeve.... Nisam bila baš nešto uspješna, ljudi slabo kapiraju tu priču o ekologiji, mada je meni sve to blisko. Tu i tamo, radila sam s režiserom Farukom Sokolovićem i njegovom ženom Dudom u producentskoj kući Mebius iz Sarajeva.  Iskreno, ove osamljeničke godine, ma kako bile teške, bile  su i neophodne da bih ja iz svojih ladica izvukla rukopise, koji su čekali. I da bih napokon odlučila da se prestanem „lažno“ predstavljati kao novinar. Kako pišem prozu dugo, više od 30 godina, bio je red da se otvorim i tu svoju nutrinu pokažem drugima. Oduvijek sam u tom smislu bila razapeta između „nečinjenja“, kako ga je prije tri i po hiljade godina artikulisao Lao Ce, a oni koji su zaronili u Tao Te Đing, u prevodu Riharda Vilhelma iz 1925., znaju o čemu govorim i činjenja, kako ga ljudi uglavnom doživljavaju. I mada evo objavljujem, u meni je i dalje klica Lao Ceovog poimanja postojanja, koja se i prije nego što sam pročitala tu knjigu ispreplela sa mnom. Pročitavši je prvi put, osjetila sam da nisam tako sama. S druge strane, tokom proteklih godina, često sam „pričala“ i s Krležom. Ne umijem racionalno objasniti zašto toliko volim tog čovjeka. Nikada se nismo upoznali, po senzibilitetu mi je bliže Selimovićevo pisanje, ali je Krleža sa svojom lucidnom erudicijom i buntom za mene ostao najjači lučonoša koji razgrće tamu s ovih naših prostora. Nisam nikad bila sklona ljubljenju lika i djela, satelitskom oblijetanju oko Sunca, uvijek imam svoj stav o svemu, ali tog Krležu sa svim njegovim vrlinama i manama u paketu, jednostavno jako, jako volim. I dok je bio galamdžija prije onog rata i kada to nije bio u tolikoj mjeri. Volim ga kompletnog, takvog kakav je i to je jedna misterija i za samu mene, kad pogledam neku njegovu fotografiju imam osjećaj da kroz njega volim cijeli svijet. Jer, jedno je poštovati nekog i da vam se jednostavno dopada kako neko piše ili dela u životu. Ali, ovolika količina emocija.  Mislim da je bio jako osamljen, mada uvijek u središtu pažnje i možda je tu ta neka veza. Na isti ili sličan način volim i Van Gogha, premda su mi ljepša Moneova ili Maneova platna. Da me ne bi strpali u ludaru s rukama na leđima (smijeh), od živućih mi je najbliži Bob Dylan, on mi dođe nešto poput duhovnog brata.

Šta je sljedeće u planu za objavljivanje?

Ah, kao što rekoh, gomila je napisanog. Najlucidnija sam bila sa petnaest godina nesumnjivo. Kao pala s Marsa, sestra me u šali zove indigo child, ma šta to značilo. Knjiga priča je sljedeći projekat. Završena je odavno. Kad budem imala novaca da je objavim, učiniću to. A kad će to biti, ne znam. Kad prodam dovoljno ekoloških proizvoda (smijeh).

Na kraju, rekao bih da je poruka romana „Četvorolisna djetelina“ da je dobro nešto oko čega se valja potruditi, baš kao i oko te četvorolisnice.

To ste Vi rekli. Ja pokušavam da to živim. Radi sebe i svoje mentalne higijene, a iskreno i u inat malim ćundarama.

(preneseno sa prijateljskog portala Buka www.6yka.com)

Naime, 11. septembra 2009. godine premijer Republike Srpske je na javnom skupu u Bijeljini poricao dokazane ratne zločine počinjene na pijaci Markale u Sarajevu i na Kapiji u Tuzli. Milorad Dodik je uvrijedio građane Sarajeva i Tuzle, brojne žrtve i njihove porodice, izazivajući i potpirujući razdor i netrpeljivost među narodima BiH.

Dalje, proglašavajući generala Novaka Đukića nevinim, premijer Dodik je pružio pomoć osobi kojoj se sudi za ratni zločin na sudu BiH i time počinio krivično djelo pomoći učinitelju poslije učinjenog krivičnog djela.

Nakon objavljivanja priloga putem sredstava javnog informisanja, građani Grada Sarajeva su bili revoltirani, uznemireni i ogorčeni. U skladu s tim je Gradsko vijeće Grada Sarajeva na sjednici održanoj 29.09.2009.godine, donijelo Izjavu kojom se najoštrije osuđuje poricanje zločina nad građanima Sarajeva i Tuzle i ovlastilo Gradonačelnika Grada Sarajeva Aliju Behmena da podnese krivičnu prijavu protiv Milorada Dodika.

Gradonačelnik Behmen podnošenjem krivične prijave želi ukazati na činjenicu da je poricanje zločina nedopustivo, te naglašava da je obračun sa ratnim zločinima i naslijeđem ratnih zločina suštinsko pitanje za budućnost Bosne i Hercegovine.

(FENA)

"Tražimo identitet osoba koje su privedene i pod pritiskom potpredsjednika Federacije BiH Mirsada Kebe puštene, pitamo zašto nije provedena istraga protiv onih osoba koje su počinile pokušaj ubojstva Željka Zadre i ostalih građana Širokog Brijega, zahtjevamo smjenu županijskog tužitelja koji je pod Kebinim pritiskom naložio puštanje huligana koji su inscenirali nemile događaje u Širokom Brijegu, tražimo bezuvjetno puštanje na slobodu Olivera Knezovića do okončanja istrage?" – zahtjevi su upućeni od strane Kluba navijača "Škripari" i građana Širokog Brijega s mirnoga dvosatnog prosvjednog skupa ispred zgrade Zapadnohercegovačke županije.

Nakon okupljanja pred zgradom Županije, prosvjed je nastavljen ispred zgrade Policijske uprave.

(FENA)