Kad si trudna tvoje tijelo postaje opštenarodna svojina. Savjeta, i to obično kontradiktornih, dobila sam za tri visoke peći, što bi rekao Riđobrki. Od informacija kako iskoristiti šišmiševo krilo, dlake od crne mačke i užegao hljeb tokom punog mjeseca mogu sastaviti Enciklopediju triput zanimljiviju od one Krležine dosade. A od suvih šljiva kojima me ljudi časte počela sam krišom nizati džinovsku ogrlicu u namjeri da uđem u Ginisovu knjigu rekorda. Ormar mi se puni tuđim ogromnim košuljama, majicama i hlačama, što me baca u očaj. Zar ću stvarno, najstvarnije, jednom biti TOLIKA?

Niti jedne gaće mi više ne mogu. Svake pa čak i one što se pojavljuju za prvi dan mjesečnice, na meni izgledaju nekako... koji li je pravi termin... neupadljivo? Shvatila sam da je izraz nevidljive gaće možda bolji kad mi je dragi neki dan donio da obučem veš jer postojeći uopšte nije spazio na meni.

Što se tiče grudnjaka to mi je najmanja briga. Uvijek sam željela da mi iz njeg nešto viri. Ne sa strane od debljine, zlobnici, nego u visinu. I sad kad se to dešava ne namjeravam to baš skrivati. Ali, nije ni to neki urnebes. Čovjek se lako navikne na dobro. I vrati se prvobitnoj opsesiji. Zašto se sve promjene dešavaju meni i na mom tijelu a ništa Njemu?

To uopšte nije fer

To uopšte nije fer. Ja kvasam, patim, borim se kao lavica da dostojanstveno preživim jutro, jer nikad ne znam šta će me zateći u ogledalu – neka nova gigantska bubuljica ili oteklina u predjelu stomaka ili otečene noge ili praseći prsti ili... a on svjež ka ruža.

Gad.

Ovo stanje se ne zove džaba Drugo stanje. Bilo bi još tačnije da se zove vanzemaljsko stanje. Možda i napuhana vreća stanje. Ne bi bilo netačno ni Klupko golih živaca stanje!!! Ili ubiću se ako mi još jednom kažeš prasiću moj slatki stanje. Ako vam je teško shvatiti šta tačno želim reći evo jedna situacija. Fiktivna naravno.

Neki dan mi je jadničak pokušao tepati kao što je i prije radio kad sa očitim uživanjem slistim tanjir pomfrita: ma ko je to fino ručao, prasić moj slatki? I izazvao Nijagarine vodopade u trajanju sat i po. Kad ste s nekim sto godina možete mu dopustiti i ovo neliterarno obraćanje, u namjeri da dobijete još jednu porciju pomfrita a da prstom ne mrdnete. I nikad, baš nikad me nije vrijeđalo jer on to ne kaže zlobno. Ali sad!!! Sad me ujeo za srce. Iako je Nijagara presušila, nisam sigurna da sam mu halalila. Jer ne mijenja se on. Ne transformiše se njemu lice u Miss Piggy.

Moje tijelo me definitivno izdaje. Nekako kao da preko noći nabubri u namjeri da me upropasti, što bi rekao Radovan III. A najdraže mi je kad mi dobra drugarica kaže bože Dženana kad prije kupi te trudničke hlače (to je onaj modni holokaust – hlače sa gumiranim platnom koje se rasteže od želuca do pupka pa izgledaš kao debeli pingvin) Ja sam do trećeg mjeseca nosila djevojačke farmerke. Dođe mi da se izgrizem. Ili nju.

Moje je tijelo na žalost postalo jedan tipičan kvinsling. Koji ne poznaje ni radne dane ni vikende ni ikakve svece. Izdaje li izdaje na dnevnoj osnovi:

Ponedjeljak. Nikad se ljepše nisam probudila. Čak se i nožni prsti zadovoljno migolje. Zijev, dva, ideja o doručku se odmah kristalizirala, kažiprst je već u njegovim leđima da mu morzeovom azbukom prenese šta treba da mi priredi, kad gle jada a nije iz Mostara grada, slučajno rukom očešem bradavicu ...i sve krene naopako. Prvo i prvo da se razumijemo trudnice nemaju bradavice na dojkama. One imaju dvije velike crvene, grozdave, onako na mladežast način, grudve koje samo vrebaju neoprezne. U namjeri da zabole do kosti i natrag. I da unište svo moguće zadovoljstvo kojeg se možda mozak sjeća iz nekih pradavnih vremena a vezano je za grudi i kružne, ritmičke pokrete usana i ruku...I kako bol iz bradavice sijevne u mozak, život prestane biti veseo. Nije ti ni do kakvog doručka. Nožni prsti postanu kandže na kojima možeš samo da odšepesaš do kupatila. A grudi dva bolna, nikad omužena, vimena.

Gdje je blažena dosada

Utorak. Nema više mlijeka za tijelo. Nije mi jasno kako kad sam kupila veliko pakovanje neki dan. I onda, spoznaja, kao hladan tuš. Naravno da ga nema kad sad mažem površinu omanje slonice. Za stomak mi je nekad trebalo pola šake losiona ili mlijeka. Sad nanosim kutljačom. Leđa mi je nekad on mazao. Sad me okrene prema pločicama i pošprica šlaufom. Više nemam dvije hrapave pete. Na njihovom mjestu izrasla su kopita divljeg praseta, onog što je u stanju na planini na 1900 m nadmorske visine da kopitima iskopa najdublji korijen na svijetu?

Butine sam i prestala da mažem cijele. Ako ih počnem mazati i nazad, neće mi dvije plate mjesečno moći biti. Nego namažem naprijed malo više oko koljena i listove gdje se vidi...

Srijeda je posvećena gastroenterološkom sklopu. Nemam želudac i stomak, već unutrašnjeg neprijatelja. Podrigivanje mu je normalan način obraćanja. U sred govora sa donatorima samo čuješ Bluuurp. Kad držim predavanje sama sebi udaram dvoglas. Da živim u Americi najdraži bi me utrapio nekom lasvegaškom vodvilju da se skrivam iza lutke.

Ne sjećam se koji je četvrtak prošao u blaženoj dosadi. Uvijek je tu neki mokraćni kanal spreman da se upali, čisto onako za razonodu. Pa blaga temperatura praćena stezanjem u grlu i suzama u očima, Ništa strašno ništa strašno umiruje državna doktorica privatna doktorica najdraži mama svekrva sestra zet sestričina tata svekar tetka pratetka prijatelj 1 i prijatelj 2.

Petkom se obično prisjećamo predhodnih dana sa pravim suzama u očima. I čekamo vikend kad će se valjda probuditi i neki drugi hormoni. Oni o kojima mi bivše trudnice pričaju sa značajnim miganjem obrva. S E K S U A L N I hormoni. Koji su njih proganjali dan i noć tokom 9 mjeseci. Nikad veću želju osjetile nisu. I legnem ja tako u petak veče sa jednom molitvom – da se hoće i meni probuditi ti hormoni.

Subota i nedjelja – probudila se jedino zvjerska glad. Od doručka, do ručka, sa dvije užine da se preživi do večere koja mi prisjedne jer nemam dobro varenje, ali nisam prosto mogla da odolim, uostalom zašto ne mogu pojesti nešto slatko i ja nekad valjda sam živo biće a zašto si mi dozvolio da ovoliko jedem propade nam sad vikend šta tebe briga ti si u formi i ništa ti se ne prima a vidi mene sad jedva dišem kao da sam ja kriva što sam ovoliko pojela ne mogu svi da žive od dva krekera kao ti zašto me nikad ne zagrliš je l ti to nisam više privlačna slobodno reci neću se naljutiti svjesna sam i ja da više nisam privlačna vidim to po tebi ne krivim te i sebi sam odvratna stani gdje ćeš to s tim užetom nemoj toliko stiskati vrat poplaviće ti zašto guraš stolicu ispod svojih nogu šta se to pobogu dešava? Dragi sad ću zvati hitnu nego prije toga jedno pitanje- kad će večera?

Od seksa kao što vidite nema ni traga. Ako ga pronađete javite. Slijedi nagrada.

Zašto gledati: Zbog zanimljive ideje, pitkog scenarija, dobre glume i lijepe moralne poduke za sve koji svojevremeno nisu slušali roditelje. Sem toga, teško je odoljeti i hvalospjevima kako ovaj film vraća dostojanstvo SF-u. Skeptici mogu na internetu pogledati i kratki film Neilla Blomkampa Alive in Juburg na osnovu kojeg je razvijan District 9.

O čemu se radi: Leteći tanjir zaglavio je u svojoj strahotnoj veličini na nebu iznad Johannesburga. Pretpostavlja se da je ostao bez goriva. Ljudi šalju specijalce da pokucaju vanzemaljcima na vrata. Zatiču ih jadne i izmučene pa ih, humani kakvi ljudi već jesu (Čovjek je human onoliko koliko kokoš leti - Celine), strpaju u prigodan koncentracijski logor District 9. Ali, vanzemaljci, sem što su ružni, su i prilično drski jer imaju običaj ljude iritirati svojom pojavom. Zbog toga odluče da ih udalje od gradskog područja i smjeste u idiličan pustinjski krajolik. Taj posao dodijeljen je multinacionalnoj kompaniji koja usput vrši i zanimljive naučne eksperimente nad vanzemaljcima, ne bi li otkrila kako da ljudi koriste njihovo moćno oružje jer je za aktiviranje naprava neophodna vanzemaljska DNK. Birokratski gad Wikus van der Merwe (Sharlto Copley), zbog vlastitog kretenizma zarazi se virusom koji ga lagano pretvara u vanzemaljca...

Premotati: Nema potrebe. Debitant Blomkamp je zadao dobar ritam, od kvazidokumentarca na početku do konačnog raspleta i uzleta na kraju. Također, motivacija svih likova je uglavnom realna, bili oni zemaljskog ili izvanzemaljskog porijekla. Jedina neuvjerljivost leži u činjenici što sumnjam da osoba poput Wikusa može u sebi ikada osjetiti trunku humanosti, pa čak i kada je fizički nepovratno gubi. Tu skepsu crpim iz vlastitog iskustva, zamislite da onaj žmirkavi parlamentarac koji se onomad najviše zalagao za povećanje plate sebi i svojim kolegama(Remzija Kadrić, opaska članova redakcije Žurnala sa kvalitetnijom memorijom) naprasno odluči da stipendira neko siroče. Jasno vam je da takav ishod ne može opravdati ni SF scenarij.

Ponoviti: Scene u kojima se Wikus van der Merwe počinje pretvarati u vanzemaljca. U početku je ugodno, uživamo u relaksaciji pravičnog ishoda. Poslije nam ga bude i malo žao. Ljudi smo.

Zanimljivost: Puno je zanimljivosti oko ovog filma, a neke od njih su planirano prije premijere izbacivali i marketinški stručnjaci. Zato ćemo mi izdvojiti samo protest nigerijske vlada koja smatra da taj film vrijeđa njihovu zemlju. Tamošnja ministrica informiranja Dora Akunjili traži izvinjenje produkcije Sony jer su Nigerijci u filmu prikazani kao ljudožderi, kriminalci i prostitutke, a jedan od likova čak nosi i nadimak identičan predsjedniku Nigerije Olusegunu Obasanju.

Uloge: Sharlto Copley, Jason Cope, Nathalie Bolt

Redatelj: Neill Blomkamp

Producent: Peter Jackson

Scenarij: Neill Blomkamp & Terri Tatchell

Trajanje: 112 min

Dvojica vodećih vozača u generalnom plasmanu Formule 1 Jenson Button i Rubens Barrichello kažnjeni su pomjeranjem pet mjesta unazad na startu utrke za Veliku nagradu Japana, koja se održava u nedjelju.

Button i Barrichello su se našli među petoricom vozača koji su kažnjeni zbog nepoštivanja žutih zastavica tokom kvalifikacija na stazi "Suzuka". Britanac je zauzeo sedmo mjesto, ali će biti 12. na startu, dok je njegov timski kolega iz ekipe Brawn GP imao peto vrijeme, ali će startovati sa desete pozicije.

Pored Buttona i Barrichella kažnjeni su dvostruki svjetski prvak Fernando Alonso, Adrian Sutil i Sebastian Buemi.

S "pol" pozicije startovat će Sebastian Vettel, koji još ima šanse da ugrozi Buttona i Barrichella u borbi za titulu. Ipak, Button bi već u nedjelju mogao da osigura naslov prvaka ako osvoji pet bodova više od klupskog kolege, dok će ekipa Brawn GP osvojiti titulu u konkurenciji konstruktora ako njeni vozači sakupe sedam bodova više od Vettela i Marka Webbera, dvojca Red Bulla.

(Fena)

Prije osam godina, petnaestog oktobra 2001. godine, preminuo je književnik Dario Džamonja. Od ove godine u Sarajevu će se održavati tradicionalne večeri sjećanja na ovog pisca. Prva je upriličena 1. oktobra u kafani Šetalište u Sarajevu, gdje su o svom prijatelju govorili Abdulah Sidran, Nedžad Ibrišimović, Ferida Duraković, Marko Vešović, Nermin Tulić, Nedžad Ibrišimović, Miodrag Trifunov, Senad Avdić...

Žurnal objavljuje sjećanje Džamonjine prijateljice Nermine Omerbegović, priču koju mu je obećala napisati...

 Neispričana priča o sedam slonova

Vidi papanke, donijela mi ružu. Pogodila si, više bi mi prijala jedna piva, ali ni mrtvom mi ne daš. Ruža – ja patetike.

A znaš, nije ti meni loše ovdje, navratim dolje do Dubravka, a tu je i Dačo. Fino neko društvo. Mi uživamo, a vi samo pametujte svoje i pričajte kako sam mogao, da sam se “snašao” još koju godinu. Ma pustite me više na miru sa svim tim savjetima, dosta mi je. Od toga sam i pobjegao. Nemoj ovo, nemoj ono. E, jebi ga, prijatelju, pa najbolje ti je i ne živjeti. A ti se uhvati one priče. Obećala si napisati (25. novembra 2001. - 40 dana od Dacine smrti).

Zbilja, Daco, obećala sam napisati priču za tebe. Umjesto toga, pišem zamišljeni razgovor između nas dok s Erićem stojim iznad tvoga groba i čistim ga stavljajući neku – znam, znam – glupu, žutu ružu. Pišem ovako iako znam da ti nikad nisi vjerovao u neki drugi život, već samo u svoj vlastiti, onaj koji si živio, da ne kažem životario.

Ali, o čemu da pišem? Možda o tome kako si jednom, ljutit zbog stalnih obećanja o derneku u redakciji, u kojoj smo zajedno radili, sam poručio meze (glavušu, da budem precizna, koju niko nije jeo), piće, pozvao dvoje – troje prijatelja i onda, usred tužaljke o životu, jednostavno pao na moje krilo i zaspao. A meni nešto bi žao da te budim, pa tako odsjedih nekih sati i po, ukočila se. A ti, kad si se probudio, protrlja oči i samo progunđa: “Ja čudne li budale.”

Ili o onom vremenu kad bi se zamorio od lutanja pa došao na spavanje kod mene. Namjestim krevet, a ti me blijedo pogledaš i samo kažeš: “Ne muči se, meni to ne treba. Dobro je meni i na podu. Nisam ti ja više za kreveta.”

Ujutro, kad se probudim, vidim te kako ležiš na podu, a ispod glave ti umjesto jastuka flaša loze/štoka, šta li si već noć prije “zadužio” u kafani. Kad se probudiš, jastuk otvoriš i upotrijebiš umjesto doručka, uz komentar: “Budalo jedna, neću valjda jesti u ovo doba.”

Hajde, Daco, pomozi mi šta ispričati... Znam, i svoje živote i svoje priče živimo za sebe. I tuge... A tebi je mnogo lakše bilo tuge oživljavati pa ih pakovati u priču. Kao da je to način da ih se riješiš.

Možda da pričam o promociji u Domu pisaca, kad smrznuta sjedim i pokušavam nešto zapisati, a ti mi pogledaš u ruke (nikad nisam voljela rukavice) i počneš ih zagrijavati svojim dahom i rukama.

Ili, pak, kad sam s Jadrankom pošla kod tebe na kafu? Ušli smo u samoposlugu i ti si mi kupio čokoladu, a prodavačica te upitala: “Je li ti to Nevena?” Smijali smo se i komentarisali kako je prodavačica – vjerovatno znajući sve o tvojim kćerkama, svi su u ovom gradu znali za tvoju tugu – kad te vidjela da mi kupuješ čokoladu, pomislila da sam jedna od njih, ona starija. Iako je Nevena tad imala nekih dvanaest godina, a ja trideset i pet. Mala razlika, zar ne?

Sjećaš li se, blentovino jedna, kad si sazvao dernek za useljenje u stan? Iako sam znala da ti je stan opuhan, jednostavno mi nije palo na pamet da ti za naselje kupim nešto praktično. Umjesto tanjira, pepeljara, čaša i drugih kućnih potrepština, darovala sam ti sedam slonova, simbol sreće, misleći da je tebi sreća potrebnija od šerpe, i uz to privjesak za ključeve koji nikad nisi koristio.

I nikad, baš nikad nisam u stanu vidjela tih sedam slonova. Možda te sreća zato i nije dotakla, iako sam ti je poželjela, ili je možda istina da je uzalud prizivati sreću za Dacu, jer se njemu jednostavno ne da ili mu se nije dalo da bude sretan.

Ili da možda pričam o tome koliko sam bila ljuta na sebe nakon našeg zadnjeg susreta,. Sjećaš li se, putovali smo vozom u Mostar, u kojem je trebala biti promocija “Feralovih” izdanja? I dok su drugi vadili viski, ti si ponosno izvadio konzervu pive. Na povratku, izlazeći iz voza, ljuta što te opet vidim nadutog i žutog, umjesto pozdrava i molbi tipa: “Daco, hajde ostavi to”, dobacila sam ti: “Žućko, dobro mi izgledaš, kad ćemo te kopati?” Samo si se nasmijao i odgovorio: “Mrš, stoko jedna.”

Danas me to boli, kao i to što moja želja da budeš sretan, pa makar je naivno simbolizirala i lijepa priča o sedam slonova, nije ispunjena.

Tanja Stupar-Trifunović je rođena 1977. u Zadru odakle je '95. kao ratna izbjeglica došla u Banja Luku, trenutno svoju drugu domovinu. Nije čest slučaj da neko iz jedne ratom zahvaćene zemlje bježi u drugu ratom zahvaćenu zemlju, ali će baš ovakva mapa životnih puteva omogućiti Tanji pisanje poezije, koja će u startu biti oslobođena patetike, laži i suvišnih metafora. U njenoj dosadašnjoj književnosti izdvaja se knjiga pjesama O čemu misle varvari dok doručkuju (Naklada Zoro, Sarajevo – Zagreb, 2008.) za koju je nagrađena nagradom UniCredit banke za najbolju knjigu objavljenu u BiH u periodu 2006-2008. Ono po čemu se ova knjiga izdvaja iz množine objavljenih u zadnjih vrijeme jeste svježina i snaga pjesama napisanih na matrici svakodnevnog i običnog života, gdje autorica odbacuje starinske okove metaforičnih i nerazumljivih stihova, da bi svoj izraz prebacila na plan narativnog poetskog iskaza. Takav način pisanja joj omogućava neposredan i iskren pogled na vlastiti život, i svijet u kojem ga provodi. To su gorke, cinične, tople i emotivne pjesme, i pri tome se spisak ključnih epiteta nikako ne može iscrpiti, jer je ova knjiga tematski i motivski vrlo razgranata i bogata, i u cjelosti izvedena do kraja, pa se može čitati, kao i poezija Raymonda Carvera, gotovo kao roman u formi slobodnog stiha. Poezija Tanje Stupar-Trifunović je lišena teorijskog žongliranja, kojeg počesto možemo sresti u pjesmama koje pripadaju ženskom pismu, ovdje nema nikakve poze i nadobudne brige za položaj žene u današnjem svijetu, jer je ovo ona vrsta poezije koja iskupljuje i oslobađa svoju autoricu, a samim time i svoje čitaoce.

Nagrada Zaklade Fra Grgo Martić iz Kreševa za najbolju knjigu pjesama, koju si upravo dobila za rukopis Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću, nije nimalo zanemarljiva gledajući sastav žirija, ali i novčani iznos od 7.000 KM. Kakav je tvoj odnos prema nagradama, i koliko će ova nagrada značiti za tvoje buduće bavljenje poezijom?-Nagrade su reklama za pisca. Ali i podrška njegovom radu. Nagrada poput ove Zaklade Fra Grgo Martić je lijep vid i finansijske i moralne podrške piscu. Pogotovo kod nas gdje su nagrade sa značajnijim novčanim iznosom rijetke, stipendije ne postoje, izdavači ni časopisi ne isplaćuju honorare, čitaoci i kupci knjiga su rijetke vrste. Sa nagradama pokušavam (pošto su one iskustvo novijeg datuma) izgraditi „profesionalni“ odnos, radujem im se, ali se ne zaljubljujem u njih.Iako si originalno porijeklom iz Zadra, odakle kao izbjeglica dolaziš u Banjaluku, u tvojim javnim nastupima, i u tvojoj književnosti osjeti se izvjesni „bosanski“ šarm. Čini se kako u tebi ima više takvog šarma nego u mnogih pisaca koji su svoju slavu stekli, prvenstveno, književnim raspolaganjem tuđe muke iz rata u BiH?

-Drago mi je ako je to tako, zaista smatram da ljudi u Bosni i Hercegovini imaju neki svoj poseban šarm, pa ako je to i mene „zarazilo“, odlično. Još malo pa će se broj godina mog života u Banjaluci izjednačiti sa onima u Zadru, i mogu reći da se sad već podjednako i ovdje i tamo osjećam kao u svom zavičaju. I drago mi je zbog toga, dva zavičaja nude čovjeku više nego jedan. Iako prilika koja mi ih je „obezbijedila“ i nije bila lijepa, pokušavam i mislim da uspijevam tu situaciju pretvoriti u prednost. O ratu nisam puno pisala, a jedan od razloga je upravo i to što si ti označio kao raspolaganje tuđe muke, a često se to preobražava i u manipulaciju tuđom mukom. Mnogi pisci su pred rat euforično padali u ekstatičke nacionalne zanose ne videći u kom pravcu i dokle će stići eho njihovih riječi. Oni imaju svoj udio u mržnji koje se ne možemo riješiti ni petnaest godina poslije rata, a ako nastavimo ovako živjeti teško i da hoćemo, jer je mržnja postala legitimna i dijelom je i naših lektira i naših istorija.

Ili da pojednostavimo: iskrenost, oštrina i angažovanost je ono što krasi tvoju poeziju, ali i melanholija u pristupu stvarnosti, životu žene u izvorno patrijarhalnom društvu. Čitalac ne može da ne vjeruje tvojim pjesmama. Koliko je lično životno iskustvo važno za pisanje poezije?

-Sigurno se svi sjećaju one reklame za zubnu pastu kada djevojčica kaže sve je važno i zubi i duša, e, tako je nekako sve važno i za pisanje, i čitanje i talenat i iskustvo i potreba za pisanjem i za svakog još ponešto što on doživljava kao svoj podsticaj. Meni se sviđa priča koju mi je književnik Ranko Risojević ispričao prije par dana o japanskim mačevaocima koja kaže da oni uče mačevati deset godina, a onda godinu ne uzimaju mač u ruke. I poslije, tek po isteku te godine u kojoj ništa ne uče, oni postaju pravim majstorima mačevanja. Tako je nekako i s pisanjem. Prvo čovjek godinama čita i čita, a onda počne da živi i sve to zaboravi i odjednom se i ono iskustveno i literarno izvuče iz podsvjesti i pojavi pred tobom.

Kolika je tvoja vjera u poeziju, u pisanje uopšte? Može li se svet promeniti do kraja pesme? Ili je potrebno izići na ulice sa molotovljevim koktelima u rukama?

-Pa, već sam se izgleda odlučila, čim ne nosim uokolo molotovljeve koktele. Mislim da se svijet ne može promijeniti ni jednim ni drugim. Ali rađe biram (ako već moram) da ga uzaludno mijenjam pjesmama.

Tvoja poezija me neodoljivo podsjeća na jedan šamanski cinizam Zbignjeva Herberta, ili na karverovsku gorčinu običnog života. Ne želim te pitati o tvojim uzorima, zanima me šta je to izazov za tebe u književnosti? Može li to biti pisanje kratkih priča, ili roman?

-Lijepo je čuti ovo poređenje pošto uvažavam obojicu, priznajem da mi je Herbert još bliži. I ovo ostalo je tačno i priče (omakne mi se poneka), a pogotovo roman mi je izazov kojem još uvijek „uspješno“ odoljevam. Imam nekoliko početaka, ali ne znam šta bih s njima, Italo Kalvino je već napravio roman od početaka, a ja sam lijena da im dopisujem krajeve.

Ispravi me ako griješim: ti si prva osoba iz književnog života koja je, u knjizi O čemu misle varvari dok doručkuju, vrlo jasno, koliko to poezija dopušta, progovorila o tabu temama u RS-u? O masovnim egzekucijama, zločinu i zavjetu šutnje.

-U Bosni i Hercegovini je puno toga tabu tema. Sama Bosna i Hercegovina je postala jednom velikom tabu temom. To jeste strašno, ali ne iznenađuje s obzirom na sve ono kroz šta je prolazila i prolazi. Što se tiče literarnog bavljenja zločinima i njihovim prešutkivanjem, ne vjerujem da sam prva. Ne ćutim o tome, jer je to jedna od tema koja je dio mog života i iskustva iz kojeg pokušavam izvući nešto od istine o svijetu u kojem živim i čiji su i zločini i rat, nažalost, dio. Inače, već sam pomenula da nerado pišem o ratu, a i puno su mi kao autoru bliže one „borbe“ čovjeka koje se odvijaju na individualnom planu. Pjesma Svjedok iz pomenute knjige istina je, ukratko govori o zločinu i prešućivanju zločina. Što smatram zaista užasnim i ona je moj vid protesta protiv toga. Pjesma ne imenuje „strane“, po meni ona ima jednu univerzalnu dimenziju. Svi u Bosni i Hercegovini baštine jednu bolnu, i vrlo dugu istoriju stradanja, da li ćemo se zamisliti nad njom i prestati ili ćemo nastaviti vrtiti „prokleti krug“ zavisi od nas, naše spremnosti i zrelosti da jednom spoznamo svu stravu koju smo proživjeli i prestanemo biti i žrtve i zločinci, prestanemo razmišljati na nivou zaraćenih plemena i postanemo odgovorni ljudi koji zrelo promišljaju kako živjeti zajedno i osmišljavaju taj život da bude bolji.

Kako gledaš na trenutnu političku situaciju u BiH, ima li nade da naše društvo ikada poprimi obrise normalnosti, da se ratne traume (i svi njeni derivati) zaliječe, postoji li takav recept zapravo?

-Jedini recept je da odlučimo da nećemo grubo rečeno biti kreteni kakvi smo dobar dio istorije bili. To bi se moglo reći i za cijelo čovječanstvo, a mi smo samo malo očigledniji. Međutim kako je to nemoguće, niko nam neće kolektivno isprati mozak i učiniti od nas mirne, vrijedne, tolerantne i poštene ljude (da se ne boje oni koji se hrane teorijama zavjere), čovjek može samo pojedinačno tražiti svoj unutarnji mir i pokušati svojim ličnim djelovanjem biti više na dobrobit nego na štetu. I treba imati kutiju sedativa u kući, za svaki slučaj!

Haos i beznađe u kojem živimo dobre su potke za književnost, što je istovremeno loše za geto zvani privatni život. Šta je ono što ti daje najviše snage u borbi protiv, često, depresivne svakodnevnice?

-Pa ovi „gorepomenuti“ sedativi. Šalim se. Porodica, prijatelji, tvrdoglavost i smisao za humor ili bolje reći takmičenje sa svakodnevnicom u smislu za humoristično i apsurdno su moji „energetski napitci“ u stvarnosti kakvu živimo.

“Tekbir, Allahu ekber, tekbir Allahu ekber”, odjekivalo je danas u Sarajevu ispred zgrade Federalne vlade, uoči protesta Saveza dobitnika najviših ratnih priznanja i predstavnika ostalih boračkih populacija, zbog odluke Vlade da im se naknade umanje za deset posto. Više hiljada boraca iz raznih krajeva BiH napravili su užarenu atmosferu. Protestanti su prozivali ministre, premijera, politike, psovke su prštale na sve strane, a cijeli skup je bio na rubu incidenta.

 -Ostavljeni smo na cjedilu, kada smo državu trebali braniti trebali smo, a sada nas ne trebaju - ogorčeno će jedan od učesnika protesta.

Iako je prostest bio najavljen simbolično minut do dvanaest, kasnio je nekih petnaestak minuta, a počeo je govorom Šerifa Patkovića, sekretarom Saveza najviših ratnih priznanja. On je rekao da će borci istrajati u svojim zahtjevima: Mi ćemo ovdje ostati sve dok se naši uslovi ne ispune, a to je da nam se ne umanjuju naknade za deset posto zarad MMF-a. MMF nije rekao da treba nama smanjiti naknade, nego da treba smanjiti javnu potrošnju. Vlada će od MMF-a samo pokriti dugove i pokriti svoje plate.

Patković je zamolio da se prouči fatiha, što je i učinjeno. No, moglo je doći do incidenta radi banalne stvari, kada je jedan od protestanata vidio kako neki od policajaca koji obezbjeđuje zgradu Federalne Vlade, nije priključio njihovom pozivu, pa je počeo galamiti: Pi...a ti materina sto nisi proučio? Je l' te stid? Ni rahmetli Aliji Izetbegoviću ne bi proučuio fatihu, galamio je i energično mahao rukama. Situacija je postala napetija, borci su govorili policajcima “da se samo sklone” kako bi oni upali u zgradu Federalne Vlade koja je bila vjerovatno prazna. “Je..m im sve”, “lopovi”, “banditi”..., to su bile riječi koje su najčešće izgovarane. Na bini su se smjenjivali govornici, koji su manje-više ponavljali svoje prethodnike, samo glasnijim tonom, puštala se himna Bosne i Hercegovine nekoliko puta (što su neki protumačili kao degradaciju državnih simbola. ”Nije pjesma Dine Merlina, jarane da se pušta više puta”, reći će neko iz mase). Oko 13 sati na binu se ponovo popeo Šerif Patković, koji je saopštio da su pregovori u toku, te ukoliko se do 14 sati ne donese odluka, borci će krenuti na Vladu bez obzira na policiju i specijalce, koji su bili stacionirani unutar zgrade Vlade.

-Mi ćemo krenut, pa vi policajci ako hoćete pucajte, pobijte nas. Mi drugog izbora nemamo, poručio je Patković, nakon čega je uslijedio gromoglasni aplauz i povici “tekbir Allahu ekber”. Nakon toga se situacija primirila, borci su pohitali u obližnje pekare po obrok, i čekali 14 sati kada bi se trebala donijeti odluka.

U 14 sati Šerif je Patković izašao po treći put na binu i uputio borce pred Federalni parlament, gdje bi se trebala održati vandredna sjednica. Učinjeno, urađeno. Masa je krenula prema parlamentu, napravivši kratku blokadu centra Sarajeva. Vozači su negodovali, svirali, dobacivali...

Pred parlamentom opet ista situacija, galama, psovke, ali ništa konkretno. Samo ponovno obraćanje Patkovića koji je saopštio da se u 15 sati održava vanredna sjednica Federalnog parlamenta.

Borci čekaju, ali samo neki od njih znaju šta. Protesti i pregovori su još uvijek u toku.

{slimbox images/borci/1.jpg,images/borci/1.jpg;images/borci/2.jpg,images/borci/2.jpg;images/borci/3.jpg,images/borci/3.jpg;images/borci/4.jpg,images/borci/4.jpg;images/borci/5.jpg,images/borci/5.jpg;images/borci/6.jpg,images/borci/6.jpg;images/borci/7.jpg,images/borci/7.jpg;images/borci/8.jpg,images/borci/8.jpg;images/borci/9.jpg,images/borci/9.jpg;images/borci/10.jpg,images/borci/10.jpg;images/borci/11.jpg,images/borci/11.jpg;images/borci/12.jpg,images/borci/12.jpg;images/borci/13.jpg,images/borci/13.jpg}

(zurnal.info)

Sudstvo i tužilaštvo BiH još jednom su pali na ispitu. Ni na koji način reagovali nisu na izazivanje opšte opasnosti, koje je upriličio Fahrudin Radončić, svojim obznanjivanjem namjere da formira stranku i uključi se u borbu za vlast, u „simboličkih 12 sati i 5 minuta“. Pravu sreću što niko nije umro od smijeha, nego se sve završilo sa lakšim tjelesnim povredama, u vidu upale stomačnih mišića i hematoma nastalih padanjem sa stolice i lupanjem glavom o zid, u delirijumu, iskoristili su kao izgovor za nesankcionisanje posljednjeg u nizu nedjela ovog svestranog zločinca.

Na visini istorijskog zadatka pokazali su se tek odgovorni iz Ginisove knjige rekorda, koji su odmah poslali svoje ljude da provjere i ako se pokaže istinit (a jeste, Radončić je u zakazano vrijeme potvrdio da je to „simbolika da se možda s alternativom u iznalaženju načina izlaska iz krize već zakasnilo“) ovaj slučaj registruju kao dvostruki rekord - najidiotskiji politički start i najbučnije najavljeno kašnjenje u istoriji.

VIDJELA ŽABA DA SE KONJI POTKIVAJU, PA I ONA DIGLA NOGU

Dakle, kao što su iz Islamske zajednice i najavili – Spasilac nam je stigao. Sišao s neba. Drito sa vrha svog falusoidnog zamka. Hrabar, sposoban i pobožan. Onaj koji je dio Božijeg plana. I koji će Bošnjake ponovo učiniti subjektom istorije. U smislu Reisovog omiljenog političara i humaniste – Mehmeda el Fatiha. Ili bar Preporodovog istaknutog uzora borbe za nacionalnu stvar – Milorada Dodika.

Nezadovoljan rezultatima višegodišnje audicije za bošnjačkog Führera, suočen sa činjenicom da su mu iscrpljene sve mogućnosti i da ni jedan od raspoloživih kandidata nije zadovoljio njegove visoke kriterije, a da jedini koji mu se zaista sviđa ima mali hendikep - Srbin je, a nije ni na raspolaganju, jer, već igra tu ulogu u drugom entitetu - bošnjački Gebels je odlučio istovremeno biti i Führer i njegov (sam svoj, dakle) Rajh ministar javne zabave i propagande.

„Nije nikakva tajna da veliki broj zabrinutih građana, intelektualaca ili ljudi koji su i sada politički angažirani lobira da se Radončić stavi na čelo stranke ili političkog saveza koji će ponuditi ekonomski i nacionalni projekt izlaska BiH iz sadašnje katastrofalne situacije.“ piše, sa urođenom skromnošću, Radončić o samom sebi, najavljujući svoj dolazak dramatičnim naslovima na prvim stranicama: „Radončić sutra saopštava odluku“. (Evo sam se naježio, kao kad sam, kao mali, gledao kako herojskom smrću gine Drug Luks, spašavajući Vrhovnog nam Komandanta).

Izuzmemo li Islamsku zajednicu, najznačajnija podrška Radončiću dolazi od vođe Grupe TNT, Muhameda Filipovića (ekskluzivno razotkrivamo pravi identitet lika koji se dugo skrivao iza tajnog imana Broj Jedan) koji kaže: „Bošnjaci kao narod i BiH kao država vape za novim političkim vodstvom“, te, da „sadašnji lideri nisu dostojni zadatka“. S druge strane, teško je zaključiti da li se radi o senilnosti ili se taj popularni lik iz stripa samo zajebava sa svima nama, kada na pitanje „Šta bi Fahrudin Radončić mogao da donese našoj ukupnoj politici?“ odgovara sa: „Prije svega iskustvo kako se stvari uopće mogu rješavati na takav način da se ne dolazi u koliziju s moralom i zakonom.“ (Moral, zakon i Fahrudin Radončić?).

TENU ZA FÜHRERA

Ma koliko svi elementi priče bili jasni, motivi Spasioca prozirni (svedeni na spašavanje tajkunske imperije u stanju ozbiljne poljuljanosti) i čitava stvar iole inteligentnoj osobi smiješna i za porugu, nikada ne treba podcijeniti glupost ovdašnjih naroda i njihovu latentnu suicidalnost, odnosno spremnost da, kao ovce za klanje, krenu za svakim slijepcem ili slatkorječivim sjecikesom.

Niti ikada treba podcijeniti velike ambicije malih ljudi. Bili oni kaplari, traktoristi, hodže ili novinari.

Notorni medijski zločinac – serijski siledžija, koji na stranicama svojih novina javno mrcvari svoje žrtve, reketaš, huškač, kršitelj ljudskih prava, raspirivač nacionalizma i ksenofobije, tajkun sa sumnjivim porijeklom bogatstva,... svoj raskošni talenat za grabljenje i uvećanje vlastitog bogatstva i činjenje kriminalnih djela bez posljedica, želi krunisati političkom karijerom.

Medijski kanibal nam se, pritom, pokušava pretstaviti kao politički vegetarijanac, da parafraziram Čedomira Jovanovića. A ozloglašeni tajkun sa ozbiljnim finansijskim problemima kao političko osvježenje. Mada je jasno da se radi samo o dodatnom zagađenju političkog života u BiH. I da kanibal, ostaje kanibal.

„Bošnjaci osjećaju potrebu za alternativom“, pokušava ovo zagađenje opravdati Reis Cerić, čemu se i ne bi imalo šta prigovoriti da Fahrudin Radončić nije alternativa taman koliko je to i Dino Merlin, Seka Aleksić ili Stranka za BiH. I on i lider te stranke su bili uz bukvalno svaku vlast od rata naovamo. Tako da je manje više jasno da je Radončićeva stranka samo zamjena za Stranku za BiH u nestajanju. Nova interesna zajednica kojoj je jedini cilj biti u vlasti po svaku cijenu i musti/pljačkati narod i državu, pritom ništa ne radeći.

Jedini pravi alternativac na ovim prostorima (izuzmemo li Fadila Banjanovića, u širem kontekstu) da malo prosvijetlimo Reisa, je urbana legenda Senad Hadžimusić Teno, iz besmrtnog kultnog sarajevskog benda SCH. Pritom, zadovoljava sva tri uslova iz konkursa. A ima i reference za Führera.

JEDAN NAROD – JEDNA NOVINA – JEDAN GAZDA

Kriminalaca na bh. političkoj sceni je previše da bi pojava još jednog, i njegovog ganga, trebala da zabrine bilo koga osim konkurentskih mafijaških familija. No ono što je, eventualno, zabrinjavajuće, je pokušaj provociranja i bošnjačkog povratka na koncept „Jedan narod – jedna partija – jedan vođa“.

Fahrudin Radončić, naime, zagovara povratak na rigidni nacionalizam i (neformalnu ali suštinsku) etnokonfesionalnu podjelu zemlje. Na koncept zatvaranja u nacionalne torove i dodikovske zainteresovanosti samo za ono što se dešava u toru pod njegovom kontrolom. Koncept paralelnih svjetova i sistema, mafijaške podjele teritorija, koji smo na djelu imali prvih poratnih godina i čiji su reprezenti bili Bičakčić i Čović, koji su, u međuvremenu, zajednički boravak u vladi zamijenili zajedničkim boravcima u sudnici.

Koncept je to od koga su, bar prividno ili lažno, ali deklarativno-javno, odustali i SDA i Stranka za BiH, shvativši da je to opasan ćorsokak koji vodi u potpunu destrukciju države. No, upravo to odustajanje od transparentnog nacionalizma i okretanje bosanstvu, umjesto bošnjaštvu i muslimanstvu, od strane vladajućih bošnjačkih partija, ostavilo je prostor za jedan rigidni nacionalistički projekat.

Za suludi i suicidalni bošnjački odgovor na Dodika istim sredstvima.

PRODAVANJE MUDA POD BUBREGE

No, Fahrudin Radončić se, bar u javnim najavama, nema namjeru zadovoljiti osvajanjem krajnje desnog političkog prostora, nastalog pomjeranjem SDA i Stranke za BiH ka centru. On pokazuje ambiciju za još jedan radikalan retrogradan potez – povratak na filozofiju narodnog pokreta.

On, naime, zagovara povratak na politiku rane SDA – kao nacionalnog pokreta(!) Bošnjaka-muslimana, s jakim uticajem Islamske zajednice, a ne kao, u savremenom demokratskom smislu, profilisane političke stranke, u šta se ta partija na jedvite jade transformisala. Zagovara, praktično, stvaranje nacionalno-vjerskog monolita, koji bi unutar sebe objedinio nespojive polove lijevog i desnog, na način koji, istorijski dokazano, vodi u fašizam.

U pokušaju da „poklopi“ kompletan politički spektar, on u svom programu nudi i nacionalizam (koji kod Bošnjaka niko više otvoreno ne nudi), i priču o državi (uvaljujući se na prostor Stranke za BiH i SDA) i sdp-ovsku socijalističku brigu za siromašne, a protiv korumpirane i lopovske mafije na vlasti. Plus Vođu, koji „s narodom sklapa ugovor“. Isti onaj nacional-socijalistički bućkuriš koji su nudili Hitler i Musolini, a u novije vrijeme Milošević i Dodik, koji je i Fahrudinu Radončiću i Muhamedu Filipoviću i Reisu Ceriću, etalon po kojem pokušavaju postaviti mjeru „nove bošnjačke politike“ i „novog, jakog, liderstva“.

Pritom je ta propagandna priča o novom, zapravo obična prevara, ona na koju su pali svi Dodikovi dugogodišnji „građanski“, i domaći i inozemni, podržavaoci. To je „novo“ samo kao novo ruho starog. Onog koje više ne koristi niko. Na isti način na koji se Dodikovo „novo“ ispostavilo kao Karadžićevo staro (koje u RS-u niko više nije koristio, dok ga on nije revitalizirao), Fahrudin Radončić i Reis Cerić nam pod novim pokušavaju prodati rimejk najgoreg fragmenta u novoj istoriji Bošnjaka – onog koji je, Armiju RBiH, kao simbol države, od multietničke vojske međunarodno priznate države, rigidnom čistkom i islamizacijom, pretvorio u stranačko-vjersku miliciju i sveo na jednu od „strana u sukobu“. A odbijanjem da se obračuna sa arapskim ludacima i autohtonim zločincima, izjednačio sa paravojnim, kvislinškim falangama ubica, silovatelja, mučitelja i progonitelja.

ČETNICI, USTAŠE I ALIJA IZETBEGOVIĆ?

Još jedna specifičnost čitave situacije je obrnuti proces, da se ne stvara prvo stranka a onda potrebna joj infrastruktura, nego da se u stvaranje stranke, pokreta i politike, polazi od propagandnog aparata, koji više nema kome da služi, pa je primoran da sam kreira svog klijenta. Radončić naime, stvara stranku, po istom principu po kome diže kredit za jednu svoju firmu, kojim isplaćuje dug prema drugoj svojoj firmi, pri čemu firma koja diže kredit pod hipoteku daje imovinu firme kojoj isplaćuje dugove. On stvara stranku zato što je ona potrebna Avazu, di bi taj frankenštajnovski propagandni monstrum imao kome da služi. Zato što je, igrajući prljave političke igre i gazeći po svakom dojučerašnjem partneru, potrošio sve opcije, a on bez kontakta sa vlašću i javnih sredstava čije mu krčmljenje vlast omogućava, ne može opstati. On stvara stranku na isti način na koji je JNA početkom 90-ih grčevito tražila državu kojoj bi ona vojska mogla biti.

Zanimljivo je da je u sklopu svojih političkih proklamacija, Fahrudin Radončić, iako se navodno zalaže za „reafirmaciju državničkog djela Alije Izetbegovića“ (mada je potuno nejasno o čemu on to priča, ako ne o reafirmaciji podjele zemlje, politike „dopodne i odpodne“ i reafirmaciji Republike Srpske), po drugi put u vrlo kratkom vremenu teško uvrijedio prvog predsjednika SDA, praveći poređenja kakva nisu upotrebljavali ni njegovi najoštriji kritičari: „Ako imamo četničke i ustaške pokrete, koji traže reafirmaciju nečeg što se zove fašizam, tražit ću reafirmaciju državničkog djela Alije Izetbegovića.“ (???)

Sam program fantomske nove stranke tako neugodno asocira na osnovne smjernice nacional-socijalista: od povratka dostojanstva naroda, preko tobožnje brige za sirotinju, do izgradnje autoputeva. Samo su logori za neistomišljenike ostavljeni za kasnije. Ali generalna proba kristalne noći nije. Ona je već održana prije godinu dana, i regrutovane su snage za obračun. Sa „pederima“, ateistima, „vlasima“, sekularistima, zagovornicima pravne države i poštovaocima ljudskih prava, pripadnicima drugih stranaka,..., sa svima koji se, na bilo koji način suprotstave novom vođi.

Ime stranke još nije obznanjeno, ali se u svim verzijama koje su trenutno u opticaju, ide Silajdžićevim stazama zloupotrebe imena države, mada je jasno da nacionalistička stranka koja koristi i svojata ime države samo je dodatno time razara. Snaga Bosne je jedno od prvih ponuđenih imena. Iako bi, prema programu, bilo logičnije, da se zove Snaga Bošnjaka. Mada će eventualno glasanje Bošnjaka za ovu stranku biti dokaz ne njihove snage nego slabosti. Intelektualne, prije svega.

FINALNA DIJAGNOZA

Fahrudin Radončić je virus, koji u bosanskom karantinu, u kome hronične i potencijalno smrtonosne bolesti vrebaju na svakom koraku, zasad ne impresionira naročito.

U ovom je trenutku, naime, teško procijeniti stepen opasnosti koji prijeti od njega. S jedne strane zato što nam oslabljeni imunološki sistem napada gomila drugih bolesti, pa nismo u stanju razlučiti koja je od koje opasnija (od koje bi mogli umrijeti, a od koje ćemo samo par dana imati proljev). A s druge strane, on je virus koji je mutirao i pretvorio se u nešto sasvim drugo, na šta još ne znamo da li nam je organizam otporan.

U svakom slučaju, oko jednog nema nedoumice – on je bolest, a ne lijek.

Ali teško da, s obzirom na štetu koju inače čini i na štetočine koji već haraju našom političkom scenom, od njega može biti više štete nego što je već ima.

Mada... nikad ne treba zaboraviti na moto ovdašnjih optimista: Nikad nije tako loše da ne bi moglo biti još gore.

Za izgradnju grobnice, kako su utvrdili revizori, iz budžeta RS potrošeno je 235.684 maraka, a potom je vlasništvo nad grobnicom sa Vlade RS prebačeno na opštinu Modriča.

Nije se štedilo ni na sjedištu aktuelnog predsjednika RS, Rajka Kuzmanovića, pa je u prošloj godini rekonstrukcija i uređenje “Palate Republike”, porezne obveznike koštala 6,8 miliona maraka. Radilo se o poslovima ugovorenim još 2007. godine, a računi su za plaćanje pristigli 2008. godine.

Sami građevinski radovi koštali su 4,5 miliona maraka dok je opremanje zgrade progutalo 1,7 miliona maraka. Aktuelni predsjednik, ali i svi budući predjednici RS, više se ne mogu žaliti da su tokom obavljanja funkcije bili u mraku, s obzirom da je samo na rasvjetu sjedišta Predsjednika RS potrošeno je 273.319 maraka, ali je ugovor kojim su precizirani detalji ovog posla službeno klasifikovan kao “tajna” pa misterija basnoslovno skupe rasvjete ostaje nerazjašnjena.

Federalni premijer i njegovi ministri su na godišnjem - još od januara. Tako barem pokazuju rezultati analize Centra civilnih inicijativa o polugodišnjem radu federalne Vlade objavljene prije nekoliko dana. Ministri i oba premijera nadmašili su jedni druge: ove godine rade manje i lošije nego prošle. Završavanjem svake četvrte planirane zadaće, ovo je jedno od najlošijih polugodišta federalne Vlade još od njenog nastanka.
CCI je izračunao da su za šest mjeseci, od skoro hiljadu radnih sati na raspolaganju, članovi Vlade na zasjedanje potrošili tek 80. Njihov “rad” nas je koštao više od pola miliona maraka, tačnije, svaki sat zasjedanja Vlade košta 6.250 maraka. Ovo su samo njihove satnice, a piće, hrana, prevoz i plate, te troškovi njihovih savjetnika, sekretarica, vozača i ostalih u preglomaznoj birokratiji nisu uračunati što je građane Federacije u prvih šest mjeseci krizne 2009. koštalo preko 50 miliona maraka.
Naši ministri, očito, ne vole raditi zimi, pa su u prva dva mjeseca ove godine predložili svega 11 zakona. U martu su se konačno počeli zagrijavati, ali se iz broja usvojenih zakona vidi da su se “hladili” već krajem mjeseca i, pretpostavka je, počeli planirati svoje godišnje odmore. Sudeći prema njihovom ponašanju ranijih godina nešto efikasniju federalnu vlast možemo očekivati u septembru i mjestimično u novembru i decembru. Značajnijim promjenama i razvedravanju političke i ekonomske situacije u FBiH teško da se možemo nadati, ako je suditi po izvještaju CCI-a.

1. Desnica Radivojević, ministar trgovine

Radivojević je na vrhuncu ekonomske krize u prvih šest mjeseci ove godine na sjednicama Vlade predložio samo deset mjera i usvojio tek dva zakona a uspio je da izostane sa sedam od ukupno 23 sjednice Vlade. Za taj period ovo je ministarstvo planirano svega jedan zakon o unutrašnjoj trgovini, čiji je nacrt i usvojen. Broj izostanaka, neoprostivo mali broj usvojenih zakona i pasivnost na sjednicama osigurale su Radivojeviću krhku titulu najvećeg neradnika u Vladi Federacije BiH.

Mjesečna plata: 3.089,86 KM

Polugodišnja primanja: 25.123,52 KM

Izostanci: 7

Učešće u radu Vlade: 1.8%

Usvojeni Zakoni: 2

Neoprostivo: Pasivnost ministra koji je imao najveću odgovornost za ublažavanje ekonomske krize. Na vrhuncu krize, ili ako hoćete na dnu, ministar Radivojević je izjavio da građani trebaju da štede i manje troše. Ova je teorija možda dobra za pojedinca ali jako loše za ekonomiju i sasvim suprotno mišljenjima svjetskih ekonomskih stručnjaka koji smatraju da bi povećano trgovanje moglo oživiti ekonomiju.

Veoma bitna Strategija ekonomskog razvoja Federacije nije usvojena u analiziranom periodu a rad na ovom projektu započeo je još sredinom 2007. godine. Koordinator je bilo upravo Radivojevićevo ministarstvo.

Tip neradnika: Piljar

Admir Kapo, predsjednik Udruženja “Kupujmo i koristimo domaće”

-U trgovini je toliko problema da to ne možete ni zamislit. Evo naprimjer nama toliko potreban zakon o trgovačkim pravilima nije donesen. To je samo primjer, nijedan zakon koji bi našim proizvođaćima išao na ruku nije donesen. A to sve ide u korist stranim trgovačkim centrima koji mogu da rade šta hoće, jer im naša vlast to dozvoljava. Ne mogu nikako biti zadovoljan radom ministra Radivojevića, jer nije ništa urađeno u resoru u kojem je on ministar.

Mensud Lakota, sekretar Udruženja za zaštitu interesa potrošača BiH

-Gospodin Radivojević nije zadovoljio. Umjesto da bolje živimo, mi svake godine tonemo sve dublje i dublje. Mi nemamo uređeno tržište, što je u okviru posla pomenutog ministra, monopol trgovačkih centara je sve više prisutan, zbog čega nam cijene skaču, i opet je ministrov posao da to spriječi, crno tržište koje utiče na sve građane, na standard. Mnogo je problema u njegovom resoru, a on ništa ne rješava. I zbog toga ja ne mogu biti zadovoljan radom ministra Radivojevića.

Federalni ministar Desnica Radivojević svoju je političku karijeru uglavnom bazirao na činjenici da je jedan od rijetkih Srba u Stranci demokratske akcije. Zbog toga su ga često nazivali izdajnikom srpskog naroda. Na jednoj od sjednica federalnog parlamenta Radivojević je oštro reagovao na pitanje zašto u biografiji nije napisao šta je tokom rata radio u Srebrenici.

Bio sam u toku rata u Srebrenici, a nisam bio u Vojsci RS. Nađite mi takvog Srbina u Srebrenici!, odgovorio je tada Radivojević.

Radivojević, rođeni Srebreničan, po struci je diplomirani mašinac o inžinjer strojarstva. Prvi posao je radio kao profesor u Bratuncu od 1979. godine, a nakon odslušenja vojnog roka radi za Energoinvestovu Fabriku akumulatora u Srebrenici. Najduže se zadržao u Fabrici limene ambalaže, također u Srebrenici a odmah nakon rata postaje član Upravnog odbora Elektroprivrede Republike Srpske nakon čega se vratio u Fabriku limene ambalaže. U politiku zvanično ulazi 2000. godine kao predsjedavajući Opštinskog vijeća Srebrenice i nastavlja svoj političku uspon na mjestu potpredsjednika Federacije od 2002. do 2006. godine. U Predstavnički dom federalnog parlamenta je izabran 2006. odakle odlazi nakon godinu dana na današnje mjesto ministra trgovine.

Radivojević je magistar poslovnog upravljanja i finansijskog menadžmenta te ima odobrenu temu za doktorsku disertaciju.

O optužbi Mladena Ivanića da je bio član SDS-a: To nije istina. Pročitao sam članak u Politici. To je izjava gospodina Mladena Ivanića. Nikad nisam bio u SDS-u. U SNS-u sam bio i na kongresu u Doboju, 1996., gdje sam pozvan kao delegat, tražio da se ta stranka u potpunosti modernizuje. Vjerovao sam da će napraviti iskorak u politici, predsjednica RS bila je Biljana Plavšić, a Milorad Dodik premijer RS. Dodik se u to vrijeme deklarisao, po mom sudu pozitivno i vjerovao sam tom čovjeku tako da me danas iznenađuje njegov način sputavanja reformi koje se odvijaju, posebno policijske. Predložio sam da se prefiks “srpski” ukine i da SNS postane moderna stranka, da se na prostoru Srebrenice sagleda sve što je u ratu učinjeno i da se učini iskorak prema bošnjačkom narodu, da se napravi priznanje zločina i da se svi oni koji nisu učestvovali u tim zbivanjima distanciraju od njih. Međutim, bio sam jako naivan. Moj istup nije dobro primljen i isključen sam iz SNS. Tad je bilo malo ljudi koji su me podržavali, jedan od njih je bio predsjednik Opštine Srebrenica dr. Pavlović, danas je u SNSD. Mali je broj ljudi htio sa nama raditi na tom procesu.

O podjeli BiH: Postoje snage koje nas žele vratiti nazad i da nas podijele kroz nekakve etničke cjeline. Nisam zagovornik te ideje jer nije dobra za BiH. Ja zagovaram ideju pune multietničnosti a regionalizacije ne moraju biti četiri, može biti i više ekonosmkiih regija gdje žive svi građani. Mislim da se ta regionalizacija može uraditi i mislim da mi to možemo u prvoj fazi prebroditi samo uz pomoć Amerike. Ja vjerujem jedino Americi kao svjetskoj sili, bez obzira na ovu krizu ona ima snage da nam pomogne. Ona će nam vjerovatno u skorije vrijeme pomoći da riješimo traj ključni problem u BiH a to je bosanskohercegovački ustav. Sve ovo drugo bi bilo jedna loša poruka građanima BiH.

ZLATNI PARADAJZ: Žurnalovo priznanje najvećem neradniku u Vladi Federacije BiH

Magazin Žurnal pripremio je i priznanje za najvećeg neradnika u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine. Prvi na Top listi neradnika, prema ocjenama istraživanja CCI-a dobit će i zvanično priznanje za svoj nerad – Zlatni paradajz. Tako će titula najvećeg neradnika konačno dobiti svoj puni smisao, a dobitnik ove, ne baš prestižne nagrade, cijelog će života biti tituliran kao dobitnik Zlatnog paradajza, priznanja za nerad. Skulpturu zlatnog paradajza napravio je Admir Halilović, akademski kipar i vlasnik galerije B. Smoje.

Zašto zlatni paradajz? Zato što je bolje da im Žurnal na vrijeme uruči zlatni paradajz nego da ih ispred zgrade Vlade sačekaju mase nezadovoljnih ljudi sa gajbama pravog, trulog paradajza.

Nismo zaboravili ni najveće neradnike prema izboru čitalaca magazina Žurnal. Ministar koji dobije najviše glasova u našoj anketi dobit će plaketu i kilogram paradajza. Pretpostavljamo da plaketu neće staviti iznad svog radnog stola, a paradajz može iskoristiti po vlastitoj volji. Rekli bismo i savjesti, ali sumnja se da im je taj dio ličnosti amputiran još u ranom djetinjstvu.

2. Edin Mušić, ministar raseljenih osoba i izbjeglica

Bez ideje, inicijative i realizovanog zakona u prvoj polovini 2009. godine.

Mjesečna plata: 2.946,58 KM
Polugodišnja primanja: 25.579,42 KM

Izostanci: 3

Učešće u radu Vlade: 1,3%

Usvojeni zakoni: 0

Neoprostivo: Ministar Mušić očito smatra da je povratak završen a povratnici zbrinuti pa za njih na sjednicama Vlade ne radi gotovo ništa.

Fadil Banjanović Bracika, predsjednik mjesne zajednice Kozluk

Evo ja sam trenutno u jednom povratničkom naselju Glodama, gdje se vodi težak život, to se treba vidjeti da biste se uvjerili. A ministri, premijeri, i svi bitrokratski radnici uživaju, slabo, odnosno nikako ne rade, nije ih briga ni za izbjeglice ni za običan narod. Generalna ocjena je da sam jako nezadovoljan radom svih ministarstava. Ono što ja zamjeram ministru Mušiću jeste što je previše mehak prema premijeru, ministrima, previše njih sluša, stranački je radnik. Vidite šta se desi, dignu se borci, njima milioni. Premalo se para daje za povratak i za izbjeglice, mogao bih i ja sad hiljede ljudi povest pred parlament, ali nisam takav, i mrzim ljude koji tako rade. Samo terenski rad i trud može pomoći, a ministar umjesto da se obrati Braciki koji je kooperativan on se nekom drugom obraća.

3. Meliha Alić, ministrica obrazovanja i nauke

Još jedno ministarstvo bez realiziranog zakona u prvih šest mjeseci ove godine. Budžet ovog ministarstva smanjen je sa 36 na samo sedam i po miliona što je svakako utjecalo na kvalitet rada ovog ministarstva ali nije smjelo utjecati na angažman ministrice Alić. Ona radi još manje nego prošle godine kada je radila jako malo.

Mjesečna plata: 3.092,46 KM
Polugodišnja primanja: 26.047,08 KM

Izostanci: 0

Učešće u radu Vlade: 1,6%

Usvojeni zakoni: 0

Neoprostivo: Niti sa zakašnjenjem ovo ministarstvo nije istrajalo na donošenju Pravilnika o načinu čuvanja i korištenja udžbenika pa je većina besplanih prošlogodišnjih udžbenika ove neupotrebljiva. Alićeva se ove godine nije izborila za besplatne udžbenike pa će njih ove godine dobiti samo Romi i učenici koji ih prošle godine nisu dobili. Svojom apatijom ministrica ni ove godine nije uspjela napraviti iskorak u poboljšanju katastrofalnog sistema obrazovanja.

Tip neradnika: Vuk na grani

Salih Pozder, predsjednik Vijeća roditelja Sarajevo

Njen rad ocjenjujem vrlo loše, ništa nije ispunila što je obećala. Obećala je pomoći da realizujemo obavezno srednje obrazovanje, ali to nije učinila. Šta god da smo tražili od nje nije nam udovoljila, tako da njenim radom ne mogu biti nikao zadovoljan.

Dženana Tanović-Hamzić, predsjednica Sindikata srednjeg i visokog obrazovanja, nauke i kulture

U svakom slučaju, ja kao predsjednica sindikata, onoliko koliko sam sarađivala sa minisitricom Alić, ta naša saradnja je bila na kulturnom nivou. Kada pričamo o suštini onda slobodno mogu reći da se ništa konkretno nije uradilo. Sve je otalo na riječima. Federalno ministarstvo obrazovana je inertno, ono ističe svoju koordinirajuću ulogu, ali oni tu ulogu nikako ne koriste. Ne mogu biti zadovoljna radom ministricom Alić, jer je mogla mnogo više uraditi za obrazovanje.

4. Velimir Kunić, ministar razvoja, poduzetništva i obrta

Pohvalno je usvajanja svih zakona zaostalih iz prošle godine do polovine ove ali je Kunić još jedan ministar bez ijednog realizovanog u prvoj polovini ove godine.

Mjesečna plata: 3.012,66 KM
Polugodišnja primanja: 25.616,23 KM

Izostanci: 3

Učešće u radu Vlade: 1,8%

Usvojeni zakoni: 0

Neoprostivo: Intertnost prema zakonima o poticaju razvoja malog gospodarstva i garancijskom fondu u vrijeme recesije. Kunićevi ministarstvo je pripremilo radnu verziju Zakona o garancijskom fondu za mala i srednja preduzeća ali i ostalo samo na tome. Bezobrazno mali broj mjera ovog ministarstva i Kunićevo nezalaganje na sjednicama Vlade zagarantovali su mu visoko četvrto mjesto top liste neradnika u Vladi Federacije.

Tip neradnika: Kunić

 
Muris Nišić, direktor Razvojno-poduzetničkog centra Inkubator Lipnica

Nezadovoljan sam radom ministra Kunića iz jednog prostog razloga, a to je indolentnost prema malim obrtnicima i poduzetnicima. Naša firma je njegov nerad osjetila neoliko puta kada smo aplicirali sa dobrim projektima, ali oni su se oglušili. I jako sam žalostan kada pogledam situaciju u susjedstvu, oni za to izdvajaju pare, a naš ministar ne shvata da pomoć nama znači više radnih mjesta i manje gladnih usta.

5. Muhidin Alić, ministar unutrašnjih poslova

Bez realizovanih zakona u pola godine!

Mjesečna plata: 2.912,32 KM
Polugodišnja primanja: 25.312,97 KM

Izostanci: 3

Učešće u radu Vlade: 1,8%

Usvojeni zakoni: 0

Neoprostivo: Nezainteresovanost za rješavanje sigurnosti koju su građani, čini se, po važnosti stavili na drugo mjesto nakon ekonomske krize. Ministar Alić je morao raditi više i biti aktivniji na sjednicama Vlade te insistirati na poboljšanju sigurnosti.

Tip neradnika: Foteljaš

 

Demir Mahmutćehajić, aktivista pokreta DOSTA

-Što se tiče Muhidina Alića, vrlo lako se može reći da se radi o jednom velikom neradiku. Pogledajte sigurnosnu situaciju u Sarajevu, ali i u cijeloj Federaciji pa ćete doći do poraznih rezultata. Droga se dila na sve strane, ubijaju se djeca po ulici i još mnogo toga groznog se dešava u ovoj zemlji. A priča o poboljšanoj sigurnosnoj situaciji je čista ubleha ministra, jer građani svakodnevno svojim očima gledaju porast kriminala. On je veliki neradnik, i treba konstantno ukazivati na to.

Halid Genija, Unija samostalnih sindikata policije Federacije Bosne i Hercegovine

-Ja sam policajac, a Muhidin Alić je ministar, pa mislim da nema smisla da ja dajem komentare o njegovom radu.

6. Zahid Crnkić, ministar za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata

Bez realizovanih zakona u pola godine!

Mjesečna plata: 3.062,86 KM
Polugodišnja primanja: 26.245,71 KM

Izostanci: 1

Učešće u radu Vlade: 2.2%

Usvojeni zakoni: 0

Neoprostivo: Reforma boračko–invalidske zaštite nije ni približno završena, a stepen učešća ovog ministarstva na sjednicama Vlade Federacije BiH opada i ne obećava veći napredak, piše u izvještaju CCI-ja.

U posljednjih godinu i po dana Crnkić je realizirao samo dva zakona, njegovo ministarstvo najsporije planira budžet; nije realizirao tri planirana zakon o pravima branilačke populacije, fondu branilaca i pravima demobilisanih branilaca i članova njihovih porodica.

Zakon o fondu branilaca je jedan od najviše najavljivanih, još sa početka mandata Vlade Federacije BiH. Trebao je biti okosnica projekta „Jedan zakon – jedan fond“, a na sceni imamo tek nekoliko donesenih zakona na prijedlog ministra Crnkića, a u vezi sa poboljšanjem položaja socijalnih kategorija demobilisanih branilaca, ratnih invalida i članova njihovih porodica, koji su doveli Federaciju BiH do finansijskog kraha, smatraju u CCI-ju.

Tip neradnika: Stranački satelit

Bajro Šahbazović, RVI

- Ja kao stopostotni RVI mogu govoriti o Zahidu Crnkiću kao jednom velikom neradniku i stranačkom pijunu. On za borce, invalide nije ništa učinio, on nema ni srca ni duše jer se radi, dakle, o činovniku a ne čovjeku. On ne zna kako je hodati sa drvenom nogom, nemati ruku, kako das živi čovjek koji je nesposoban da radi, a ima porodicu koju treba prehraniti onom crkavicom koju nam daju. I to nam žele smanjuti, a svoje plate ostaviti iste. Mi od ove zemlje ne tražimo ništa, osim da nam ostave našu invalidninu, a ministra Crnkića nije briga to što mi nemamo šta jesti.

Safet Redžić, predsjednik Saveza ratnih vojnih invalida BiH

-Ne mogu biti zadovoljan radom ministra Zahida Cenkića. Smanjivanje naknada našim korisnicima nikako ne ide u prilog ministru. Međutim, problem je u tome što se sa ministrom nikako ne možemo dogovoriti, on neće da uvaži naše zahtjeve, nego igra kako mu se kaže sa viših političkih instanci.

Izet Ganić, predsjednik Organizacije porodica šehida i poginulih boraca

-Nemam razloga da budem zadovoljan pomenutim ministrom, on je samo satelit politike, koji izvršava naredbe. Ja sam u suštini nezadovoljan svim ministrima i političarima, a Zahid Crnkić je također jedan od njih.

 

7. Safet Omerović, ministar zdravstva

Doktor Omerović bavio se Zakonom o zdravstvenoj zaštiti punih pola godine, tačnije samo njegovim nacrtom koji u analiziranom periodu još nije bio usvojen u oba doma Parlamenta. Spisak ostalih zakona kojima se ove godine trebao baviti Omerović najbolje opisuje njegov nerad i nemar:

1. Zakon o zdravstvenom osiguranju u Federaciji BiH;

2. Zakon o krvi i krvnim sastojcima;

3. Zakon o transplataciji organa i tkiva u svrhu liječenja;

4. Zakon o zaštiti prava pacijenata;

5. Zakon o stomatološkoj djelatnosti;

6. Zakon o apotekarskoj djelatnosti.

Mjesečna plata: 3.017,39 KM

Polugodišnja primanja: 25.850,86 KM

Izostanci: 3

Učešće u radu Vlade : 3,3%

Usvojeni zakoni: 1

Neoprostivo: Jako bitan zakon o uzimanju i presađivanju ljudskih organa i tkiva u svrhu liječenja, Omerović je mrcvario preko 220 dana i nije ga kao prijedlog poslao Parlamentu. Zbog “rada” ministra Omerovića smo od Evropske komisije dobili kritiku jer nemamo strategiju informisanja o zdravstvu.

Tip neradnika: Nemarni ljenjivac

 

Titulu neradnika Obhođaš nije izbjegao niti stopostnim učinkom u realizaciji planiranih zakona u prvih šest mjeseci 2009. godine. Obhođaš je planirao tek tri zakona u šest mjeseci pa uz učešće u radu Vlade od tek 3,3 posto zaslužuje solidno osmo mjesto na listi ministara neradnika.

  Mjesečna plata: 2.924,72 KM

Polugodišnja primanja: 19.506,15 KM

Izostanci: 0

Učešće u radu Vlade: 3,3%

Usvojeni zakoni: 3

Neoprostivo: Obhođaševo ministarstvo nije za 220 dana uspjelo pripremiti prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o koncesijama, usvojenog u formi nacrta u federalnom parlamentu.

Tip neradnika: Zabušant

Nermin Pećanac, SDU

-Rad ministra Obhođaša je katastrofalan. No, nije on samo taj koji ne radi, nijedno ministarsvo ne radi kako treba. Pa ne donošenjem zakona o koncesijama BiH gubi ogroman novac, a to je u njegovoj nadležnosti. To je tipični stranački igrač koji brine samo za svoje interese. On svoj posao neće da radi, ali zato se gleda da se poveća PDV, lažu o ekonomskoj krizi... Radi se o jednom korumpiranom ministru koji ne radi svoj posao.

Ivo Lučić, predsjednik Speleološke udruge Vjetrenica-Popovo polje

-Imao sam iskustva sa ministrom Obhođašem 2007. godine kada se razgovaralo o prostornom uređenju Općine Ravno, koje je u najmanju ruku katastrofalno. Tada je ministar iznio svoj stav da se to mora promijeniti, te je obećao pomoć od Ministarstva. I kako to obično bude od svega rečenog ništa nije ispunio, tipično za našu zemlju i naše političare. A postoji i drugi problem, a to je nacionalno blago Vjetrenica, za koju snosi ogromnu odgovornost. I iz svega navedenog ja ne mogu biti zadovoljan radom ministra Obhođaša.

Bez realizacije ijednog zakona; ima najveću mjesečnu platu među ministrima.

 

Mjesečna plata: 3.178,15 KM

Polugodišnja primanja:  20.558,49 KM

Izostanci:0

Učešće u radu Vlade: 3,8%

Usvojeni Zakoni: 0

Neoprostivo:  Nemar prema Zakonu o pitanjima mladih FBiH čije usvajanje je obećao bivši premijer, pravednik Nedžad Branković. Ovaj zakon je u parlamentarnoj proceduri kao nacrt ali je rad na prijedlogu zakona prespor. Grahovac je zanemario i Zakon o sportu zaostalom još iz 2007. godine. Zbog ovih zakona mu je teško oprostiti paradiranje kulturnim manifestacijama sa brojnim zvijezdama i zanemarivanje svog posla ministra.

Tip neradnika: Glumac.

Husein Oručević, OKC Abrašević:

Što se tiče Federalnog ministarstva kulture moje mišljenje je da oni malo rade, puno ne rade. Konkretno, ja sam jako ljut što ove godine to isto ministarstvo na čelu sa Gavrilom Grahovcom nije nam odobrilo sredstva za koja smo aplicirali. Imali smo uredne papire, projekte, međutim, oni nam nisu pomogli iz nepoznatog razloga. Međutim, prošle godine nam je to isto ministarstvo pomoglo da se izgradi prostorija u kojoj smo smješteni, ali to je nije dovoljno. Sve u svemu, ovo ministarstvo kao i druga su tipična za ove prostore: malo toplo, malo hladno, suštinski nikako.

Predrag Pašić, direktor dječije škole fudbala Bubamara:

Nezadovoljan sam radom Gavrila Grahovca. Imao sam loše iskustvo sa njim i njegovim ministarstvom, kada je našoj školi obećao 10.000 KM pomoći. Postojale su čvrste garancije od ministra, međutim nisu ispoštovali dogovor, a i školu su doveli u nezavidan položaj. Gavrilo Grahovac je ministar koji obmanjuje ljude.

U prvoj polovini prošle godine radio jako malo. Ove - zvanično - radi još manje. Iz prošle godine prenio je 23 zakona, a ove realizuje po jedan svaka dva mjeseca. Platu, međutim, prima svakog mjeseca.

Mjesečna plata: 2.706,44 KM

Polugodišnja primanja: 24.139,65 KM

Izostanci: 3

Učešće u radu Vlade: 4.2%

Usvojeni Zakoni: 2     

Neoprostivo: Bahat odnos prema problemu sigurnosti u BiH i nedostatak želje i truda da se poboljšaju uslovi i poveća kapacitet zatvora u BiH. U prvih šest mjeseci ove godine radio na samo tri zakona a zanemario je zakone o zatvorima i osnivanje odgojno-popravne ustanove za maloljetnike, što građani trenutno smatraju jednim od najvećih problema Federacije.
Ministar Vidović odugovlači sa izradom prijedloga zakona o Sudskoj policiji FBiH čiji je nacrt usvojen u Parlamentu prije više od 500 dana. Ovim zakonom bi se regulisao položaj, mjesto i uloga sudske policije i predsjednika Vrhovnog suda FBiH koji upravlja policijom. Povećanje zatvorskih kapaciteta od 20 posto do kraja godine otvaranjem zatvora u Tuzli i završetkom gradnje zatvora u Orašju i Bihaću tek su kap u moru nagomilanih problema ministarstva Feliksa Vidovića.

Tip neradnika: Nezainteresirani demagog.

Muhamed Džemidžić, Helsinški komitet

Posljednji njegovi istupi vezani za zatvore djeluju pomalo iritirajuće. Feliks Vidović je čovjek koji samo konstatuje, a ništa ne radi. On komentariše ono što svi znaju, a ne djeluje. U praksi on nije šta uradio otkako je ministar pravde.

Šemso Maljević, Akcija građana:

Jako sam nezadovoljan. Njegovo ime se stalno provlači kroz medije kao neradnik. Do sada je mogao mnogo više uraditi, ima funkciju, moć, odgovornost. On je oličenje bosanskohercegovačkog političara.

(zurnal.info)

Nedostatak školovanja, odvajanje u specijalne ustanove i manji pristup obrazovanju za romsku djecu jedan je od razloga njihove isključenosti iz društva, izrazili su u ponedjeljak žaljenje evropski zvaničnici.

Stručnjak Fondacije za obrazovanje Roma Mihai Surdu je izjavio kako sve studije pokazuju da Romi provode dvaput manje godina u državnom obrazovnom sistemu nego njihovi sugrađani.

Visok je postotak Roma koji se nisu nikada školovali: 50 posto djece u Rumuniji i Bugarskoj, a 25 posto u nekim općinama u Srbiji, navodi ovaj stručnjak iz Fondacije koja je plod partnerstva između vlada, nevladinih organizacija i agencija za razvoj u centralnoj i jugoistočnoj Evropi.

Mihai Surdu osuđuje "smještanje romske djece u specijalne razrede, naročito u Slovačkoj, Republici Češkoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Srbiji i Crnoj Gori.

Organizacija predlaže jednu godinu besplatnog školovanja prije polaska u osnovnu školu.

Evropski povjerenik za obrazovanje Slovak Jan Figel smatra da su "neke zemlje učinile napore s efikasnim mjerama školske podrške ili stipendija, ali ističe kako je važno uspostaviti povjerenje između roditelja i obrazovnih ustanova.

On očekuje da će se poštovati evropski zakoni o diskriminaciji. Komisija predlaže globalni pristup, jer se obrazovanje ne može odvojiti od načina na koji se pristupa radu, stanovanju i socijalnoj pomoći.

(Fena)

Za Jasmina Imamovića ova presuda je sumrak civilizacije, dok je za Šarabu to zaslužena kazna. Raguž još nije “dobio stav”. Ministar Čolak se u Beogradu Jurišićem bavi “između ostalog”

Bosanci i Hercegovci su šokirani presudom Vijeća za ratne zločine Okružng suda u Beogradu koji je Iliju Jurišića osuđen na 12. godina zatvora zbog napada na kolonu Jugoslovenske narodne armije (JNA) 15. maja. 1992. godine. Suđenje Iliji Jurišiću koje je počelo 22. februara 2008. godine kulminiralo je sudskom odlukom dugogodišnje zatvorske kazne, jer je Ilija Jurišić kao “pripadnik rezervnog sastava policije MUP-a BiH i visoki starješina u opretativnom štabu Službe javne bezbjednosti, izdao nalog za otvaranje vatre na kolonu JNA kada su poginulo najmanje 92 vojnika, ranjeno najmanje 33 i uništen veći broj vojnih i sanitetskih vozila.” Prema odluci suda Jurišić ostaje u pritvoru, a dvije i po godine provedene koliko je bio u pritvoru bit će mu uračunate u kaznu. Tražili smo izjavu iz Ministarstva pravde BiH, ali su nam rekli da bez ministra Bariše Čolaka ne mogu ništa komentirati. Kada smo pitali gdje je ministar Čolak odgovor je bio u Beogradu.

SUMRAK CIVILIZACIJE

Na naš upit, da li ta posjeta ima ikakve veze sa presudom Iliji Jurišiću, kratko nam je odgovoreno”pa između ostalog će i to biti tema.”

Jasmin Imamović, načelnik Tuzle je u nevjerici, i kako kaže šokiran je presudom, koja je po svemu montirana politička farsa:

-To je sumrak civilizacije. Također, dokaz je to da današnji srbijanski režim nije ni pedlja odmakao od Miloševićevog režima, što su građani u BiH osjetili na svojoj koži. A s druge strane, Srbija ne želi da izruči najtraženijeg zločinca na svijetu Ratka Mladića. Zaista sam deprimiran. I ova presuda nam pokazuje koliko je bahtat i bezobrazan režim u Srbiji. To je politička presuda i optužnica su pisali političari koji se predstavljaju kao tužioci. On je praktički osuđen bez dokaza, a glavni argument im je bio nabrajanje imena ubijenih, koje nije imalo nikakve veze sa Ilijom Jurišićem - ogorčen je Imamović.

On navodi da je ova presuda pravi pokazatelj i dokaz nesposobnosti vlasti, i vladajućih partija koji nisu ništa uradili da pomognu nevinom čovjeku, te da BiH vode salonski političari kojima je jedino stalo do paušala i plata, te da se moglo mnogo više uraditi da se Ilija vrati u BiH.

-Da su oni koji imaju moć BiH htjeli Iliju da vrate kući, mogli su se vodit međunarodnim konvencijama i pravom, i ovakav ishod se ne bi dogodio, jer ovo nigdje nije dozvoljeno-zaključuje Imamović. Kada smo ga pitali da li će se u Tuzli održati neki skup podrške Iliji Jurišići, Imamović nam je odgovorio da će to biti vjerovatno skup protiv dvije vlade, bosanskohercegovačke i srbijanske.

PORAZ BiH

Beriza Belkića, potpredsjednika Stranke za BiH smo iznenadili ovim pitanjem, jer kaže kako nije znao za presudu dok nije saznao od nas: Zaledio sam se. To je skandalozno , katastrofalno, pa ne mogu da vjerujem da se tako nešto dogodilo. Da se ja sa pitam, ja bih sve veze sa Srbijom zaledio, jer bezobrazluku, očito nema kraja. Ovo je sraman čin prema Iliji i njegovoj porodici i poraz Bosne i Hercegovine - kazao je Belkić. 

Drago Kalabić, predsjednik Kluba poslanika SNSD-a u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH na početku razgovora nije želio komentirati presudu.

No, odobrovoljili smo ga kada smo ga pitali da li je ovo poraz države, pa nam je žarom počeo pričati: Naravno da je poraz države, nego šta, kao i u mnogim stvarima ova država je poražena. Trebala je da zaštiti svog državljanina, bez obzira šta ja mislim o tome. Da sam se ja nešto pitao, ja bih postupio drugačije, ne bih čekao da mu Srbija sudi, nego bi mu bilo suđenje u BiH. Ali kako je tako je. Nekome je čovjeka žao”, smatra Kalabić. A kada smo ga pitali da li je njemu žao Jurišića, odgovorio je: “Apsulutno ne, što bi mi ga bilo žao?”

Kontaktirali smo i Martina Raguža, zamjenika predsjednika HDZ-a1990. ali smo ostali uskraćeni za mišljenje, jer je on u fazi ”formiranja mišljenja o ovom slučaju.”

Slobodan Šaraba iz Demokratske partije slučaj Jurišić je pomno pratio iz medja. On smatra da je Ilija Jurišić dobio kaznu koju zaslužuje: “Dakle iz medija što znam, taj je čovjek kriv za dosta nevinih života, tako da je pravda zadovoljena.”

I za kraj, moramo li spominjati koje je medije gospodin Šarba pratio!?

Stid

Je l’ te stid Ilija Jurišiću što se nisi ispario kad si mog’o?

Je l’ te stid Ilija Jurišiću što si rođen u zemlji čija te demokratski, od naroda izabrana vlast, a boga mi i taj demokratski konstitutivni narod ne jebu pet posto?

Je l’ te stid Ilija Jurišiću što si živio u zemlji čija te demokratski, od naroda izabrana vlast, a boga mi i taj demokratski konstitutivni narod ne jebu pet posto?

Je l’ te stid Ilija Jurišiću što si branio zemlju čija te demokratski, od naroda izabrana vlast, a boga mi i taj demokratski konstitutivni narod, poslije kakve-takve odbrane te demokratske, nezavisne države, ne jebe pet posto?

Je l’ te stid Ilija Jurišiću što nakon krvi Srebrenice, Tuzle, Sarajeva,…. ti sjediš u zatvoru, dok Biljanu Kuharicu Plavšić puštaju zbog dobrog vladanja?

Je l’ te stid Ilija Jurišiću što si vjerov’o da je pravda jedan od kodeksa kojim se vodi današnje čovječanstvo?

Je l’ te stid Ilija Jurišiću što nakon dva-tri dana, u vrh glave sedam, nakon male pobune u “raju”, postaješ stara vijest i što te niko više neće spominjati, a u cilju dobrosusjedskih odnosa i ostalih baljezgarija koje nam podmeću u cilju konačnog zaborava na sve suze, krv i prazninu?

Je l’ te stid Ilija Jurišiću Bosne i Hercegovine?

Je l’ te stid Ilija Jurišiću konstitutivnih naroda?

Je l’ te stid Ilija Jurišiću Bosne, Vrbasa, Save, Jale, Neretve, Majevice, Treskavice, Maglića, Kozare,…. što šute i ne mogu pričati, a da mogu svašta bi ispričale jer ovo što sebe zove ljudima šute k’o zaliveni?

Je l’ te stid Ilija Jurišiću što si isp’o glup i otiš’o u Beograd prije Dine Merlina?

Stidiš li se Ilija Jurišiću mene koji urlam sa relativno sigurne udaljenosti od tvog budućeg dvanaestogodišnjeg boravišta?

Mene je stid al’ nemam s kim da se stidim.

iz stida: Nermin Čengić

 

(zurnal.info)

Socijalni darvinizam je nastavak fašizma drugim sredstvima. Današnje nacionalne finansijske elite rođene su u fašizmu devedesetih. Fašizam, u ovoj ili onoj formi, njihovo je prirodno okruženje.

Ako nešto može ujediniti srpske pravoslavno-naci-jugend organizacije i bosanske uzorite džematlije dugih brada i kratkih pantalona, onda su to – pederi. Queerovske bestidne akcije promocije nemorala uspješno su spriječene i u Sarajevu i u Beogradu. Amfilohije Radović, praktični lider Srpske pravoslavne crkve, po pitanju homoseksualnosti je iskazao visok stepen saglasnosti sa stavovima islamskih sveštenika. Narod se samoorganizovao i spriječio sramotu. Jer od svih stvari koje nam se dešavaju, najveća sramota, vaistinu, ona koja se ne bi mogla preživjeti, ona koja bi nam otkinula i ono dva prsta obraza što nam je preostalo, bili bi tih stotinjak queerova koji bi, probijajući se kroz psovke i pljuvačku okupljenog poštenog svijeta, prošetali ulicama Sarajeva i Beograda.

Crnogorska razglednica

Nasilna su ova naša društva. Nasilna, kao da rat momcima nije bio dovoljan da se izduvaju. Reklo bi se da momcima rat treba kao rekreacija, kao fudbal na male golove – dvaput sedmično, da izduše. Je li na djelu veliki povratak devedesetih? Ili iz devedesetih nikada nismo izašli?

Kako stvar izgleda u Crnoj Gori?

Rizo Alković je otvorio vrata svog stana, jutro nakon proslave Bajrama. Neko mu je na vratima iscrtao krst i poruku: seli odavde. Alković se već dugo žali na komšije: pucaju ispred njegovog prozora, kamenuju mu porodicu, grebu automobil. Naročito ih nerviraju njegove slave. On i njegova porodica nisu poželjni susjedi, jer su pogrešne vjere i nacije.

Vladimir Medović, funkcioner Hrvatske građanske inicijative, pretučen je dok je, obučen u dres hrvatske reprezentacije, šetao Sutomorem. Medović je pogrešne nacije i pogrešno se oblači.

U Herceg Novom, još jedno upozorenje Slobodanu Pejoviću. On je svjedočio o zločinu deportacije bosanskih izbjeglica iz Crne Gore. Zato ga napadaju metalnim šipkama i kao prijeteće poklone šalju mu puščana zrna. Pejović je pogrešan čovjek na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Istinoljubivost i hrabrost ovdje su greška koja se ne prašta.

Gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša je, najprije, odlučio da iz zgrade Opštine, dakle iz svoje zgrade, šutne slijepu djevojku Marijanu Mugošu i njenog psa-vodiča Xenu. Uprkos odlukama suda, djevojka i pas-vodič i dalje ne mogu na posao, u svoju kancelariju. Nakon toga, gradonačelnik je odlučio da izmlati novinara koji je snimao njegov pogrešno parkirani službeni automobil. I djevojka i novinar i pas našli su se na pogrešnom mjestu: tamo gdje smetaju gradonačelniku.

U Bijelom Polju, suđenje Ibrahimu Čikiću. Kada su ga, ratnih devedesetih, njega i grupu članova SDA, uhapsili i optužili za terorizam, bio je pogrešne vjere i nacije. Jedan od dokaza da je Čikić terorista bilo je to što su u njegovoj kući nađeni primjerci Monitora i islamska vjerska literatura. U optužnici je pisalo da je Čikić snajperista. Ibrahim Čikić je slijep. Sada, kada mu ponovo sude, pogriješio je zato što je torturu kojoj je bio izložen opisao u knjizi. Tužioci tvrde da ono što je opisao nije dobro razumio i dobro vidio – to nisu bili oni.

U svim navadenim primjerima stradali su slabiji. Oni koji su se odlučili za nasilje nad njima itekako su bili svjesni te slabosti. Odluka da zlostavljaju bila je učvršćena vlastitim osjećajem moći – koji katkada potiče iz činjenice da imaju više novca, više poznanstava, katkada iz saznanja da će ih zaštititi sistem, a katkada prosto iz mnoštva: iz činjenice da ih je više.

Nekada je ovo nasilje produkt sistema (Marijana Mugoša, Čikić), nekada njegov nusprodukt (Alković, Medović). Poruke koje neprekidno stižu iz samog vrha sistema potvrda su da sistem odbija da odustane od nasilja. Stalne demonstracije moći sistema ujedno su i potvrda njegove slabosti, premda sistem to ne razumije.

Socijalni darvinisti na vlasti još nešto ne razumiju: da između čopora i društva postoji značajna razlika. Ljudsko društvo golemi je pokušaj nadzilaženja ograničenja i okolnosti u kojima se nalazimo: odustajanje od tog pokušaja vraća nas u stepu svijeta kojim vladaju čopori i vučji klanovi.

Progon iz čopora

Gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša može da čini što hoće jer je dio najjačeg čopora – vladajuće Demokratske partije socijalista. Alkovića zlostavljaju jer nije dio pravoslavnog čopora koji kontroliše prašumu podgoričkog naselja Zagorič. Marijana Mugoša je prognana iz čopora koji vlada u Opštini Podgorica. Queerovi su prognani sa sarajevskih i beogradskih ulica zato što su pogrešni - tim gradovima vladaju nacionalno i vjerski osviješteni, tradiciji vjerni čopori koji svaki ugriz koji nanesu drugome tvrde da je u ime boga i tradicije.

U našoj zajednici, hrabra slijepa djevojka, hrabri slijepi čovjek, hrabri građanin i ljudi koji se usuđuju istaći svoju manjinsku naciju i vjeru, ili sutradan rod i seksualnu orijentaciju – oni su višak koji se izbacuje, protjeruje, tuče i grize. Nasilnici nad njima su, pak, mjera stvari, jer njih je više i jači su. Je li to, stoga, društvo ili čopor?

Nasilje se širi po vertikali, od vrha ka dnu. Od najbogatijih, koji drže kako samo zbog toga što sve imaju imaju i pravo na sve, do vozača na podgoričkim ulicama koji iskreno preziru pješake kao nižu rasu. Tajkunski portparoli, brižljivo raspoređeni na strateška mjesta, ističu kako su se bogati obogatili zato što su bili sposobniji. Nisu: obogatili su se zato što su bili privilegovani. Otud i njihov prezir prema ideji jednakosti – jer nejednakosti duguju sve što imaju.

Zvanična ideologija tajkunske elite u Crnoj Gori nije ni nacionalizam, ni vjerski fanatizam, nego – socijalni darvinizam, koji ideolozi socijalne nejednakosti i neosjetljivosti nazivaju crnogorskom verzijom neo-liberalizma. Ovaj ideološki frankenštajn ponegdje se naziva i Crnogorskom ekonomskom školom. Crnogorska vlast odlučna je u osudi fašizma. Vladina i skupštinska tijela slijede evropske upute i usvajaju hrpe projekata, zakona i odredbi koje Crnu Goru trebaju učiniti tolerantnim društvom politički korektnih građana. Vladajuća klasa se iz faze pro-miloševićevskog fašizma mirno transformisala u uspješne pro-evropejce.

Pobjednik uzima sve

Socijalni darvinizam je u osnovi – fašizam. Iz ideje da je život takmičenje proizilazi ideja da the winner takes it all, pobjednik uzima sve. Iz toga, opet, proizilazi da je gubitnik obespravljen – gubitnik ne uzima ništa, osim onoga što mu dobitnik da. Proizilazi da je gubitnik višak. Iz toga opet proizilazi potreba da se viška otarasi. To se ponekad zove rezanje troškova, ponekad otpuštanje viška radne snage, a ponekad - etničko čiščenje.

Veličanje sposobnijih ne razlikuje se u biti od veličanja rasno, nacionalno ili kulturno “superiornijih”. Zato se teror većinske vjere i nacije u Crnoj Gori devedesetih “prirodno” i spontano transformisao u teror “sposobnijih i uspješnih” dvijehiljaditih. Siromašni komšiluk koji zlostavlja jedinu muslimansku familiju u kraju, jer ih vrijeđa to što ti muslimani slave Bajram, i tajkuni sa privatnim vojskama koji se uvrijeđeno žale da su žrtve zavisti neuspješnih, iz iste su priče.

Socijalni darvinizam je nastavak fašizma drugim sredstvima. Današnje nacionalne finansijske elite rođene su u fašizmu devedesetih. Fašizam, u ovoj ili onoj formi, njihovo je prirodno okruženje. U održanju fašizma njihovi partneri su građani koje su opljačkali – zato je to savršen zločin.

Tranzicija je posljednji u nizu zločina fašizma na prostoru bivše Jugoslavije. Za sada.

(zurnal.info)