Život običnog tempa
Počela je 2010. Kraj prošle godine u medijima je uobičajeno bio rezerviran za sumiranje političkih događaja i ličnosti koje se u Bosni i Hercegovini već tradicionalno ocjenjuju nultim decimalama. Što se kulture i sporta tiče ( opet ubojita i zlatna reprezentacija u sjedećoj odbojci!) tu smo nekako i prolazili, ali jedino po čemu ćemo zaista pamtiti 2009. je ekonomska kriza zbog koje je, prema zvaničnim statističkim podacima, u ovoj zemlji bez posla ostalo više od sedamdeset hiljada radnika. To su, kako rekosmo, statistički a ne realni podaci. Realni podaci svjedoče o postignutom posdejtonskom državnom godišnjem rekordu od stotinu i pedeset hiljada „novonezaposlenih“. I o tome vrijedi pisati. Ne samo danas i ne samo u prvim danima Nove godine. Ali nešto razmišljam, nama nažalost ne gine da o općem kokuzluku, kriminalnoj vlasti, pljački, korupciji zbog koje nesretni radnici i njihove porodice završavaju na ulici pišemo tokom cijele „desete“ pa sam, po uzoru na uposlenike medijskih biltena mafijaške vlasti u Republici Srpskoj, donio nepopularnu odluku da odustanem od takozvanih životnih tema i bacim se na dvije važne godišnjice/ obljetnice koje padaju baš u 2010. (Usput, ovo 2010 baš onako dobro izgleda na monitoru laptopa pa mi se samo tom činjenicom izazvana probudi nada da će u ovoj izbornoj godini građani BiH birati bolje, pametnije, mudrije nego prije četiri godine)
Politička oluja u Hrvatskoj
Dakle, na samom početku 21. stoljeća, u njegovim, fudbalskim rječnikom kazano, prvim minutama u Hrvatskoj je pobijedila takozvana „trećesijećanjska koalicija“ na čelu sa pokojnim Ivicom Račanom i političkim pokojnikom Draženom Budišom. Ta je koalicija, nakon deset godina diktatorske vladavine, uklonila Tuđmanov HDZ sa vlasti. Kolege iz Hrvatske ovih dana nadugo i naširoko komentiraju kako je zapravo tek tada, 3.januara 2000. Godine dakle, u Hrvatsku stigla demokratija. I to je, vjerujem, apsolutno tačno. Nedugo nakon januarskih parlamentarnih izbora na čelo hrvatske države će doći Stjepan Mesić, predsjednik-građanin kako se samoprozvao u vlastitoj kampanji. Nije se Mesić ni upoznao sa salama i hodnicima Pantovčaka a na ulicama hrvatskih gradova su osvanuli grafiti slijedećeg sadržaja: „Sveti Ante ako si u stanju, uzmi Stipu a vrati nam Franju“. Normalno, ovo desničarsko prizivanje Sveti Ante je mudro ignorirao- Franju je zadržao pod mirogojskim mermerom, a Stipu u predsjedničkom uredu. Danas se može pouzdano konstatirati da se to višestruko isplatilo. Mesić je, kao rijetko koji hrvatski političar, dosljedno nosio feral i rastjerivao mrak u zemlji naših zapadnih susjeda, a nije da mu je bilo mrsko i da s vremena na vrijeme očita moralne lekcije i ovdašnjim, bosanskohercegovačkim, desničarima. No, bilo je kako je biti moralo, Mesić nakon deset godina i dva predsjednička mandata pakuje kofere s Pantovčaka i kao što je to lucidno primjetio Boro Dežulović, postaje prvi hrvatski predsjednik-umirovljenik. Na Mesićevo mjesto morao bi doći kandidat SDP-a dr. Ivo Josipović bez obzira na to što sam ja, uskraćen da odlučujem o bilo čemu u političkom životu RH, intimno i nerealno na tom mjestu priželjkivao Mesićevu stranačku koleginicu dr. Vesnu Pusić. Ali ko smo mi u Bosni Hercegovini da građanima Republike Hrvatske držimo lekcije iz demokratije i s njima rasparvljamo o političkoj odgovornosti i ukusima. Siguran sam, naime, da gospođa Pusić ili barem neko sličan njoj- neko ko se politikom ne bavi zbog ličnog već bogatstva čitavog društva, neko koga u politici vode savjest i moral a ne tender i nekretnina- na bh. izborima garantirano ne bi bio u stanju osvojiti niti trećinu od onih ohrabrujućih osam posto glasova koliko je kandidatkinja HNS-a dobila u prvom krugu hrvatskih predsjedničkih izbora.
Uglavnom, dok mediji u susjednoj Hrvatskoj objavljuju završna sučeljavanja dr. Josipovića i Milana Bandića, u hercegovačkoj izbornoj bazi gruđanskog buldožera sa zagrebačkom adresom stanovanja odvija se živa sms aktivnost tokom koje se ponovo priziva i Sveti Ante i gruda i narod i domovina i domovinski rat i Mesić i komunizam i ustaška emigracija... Sms kampanjom Bandiću se pokušava osigurati što više glasova ali, kao i u slučaju „antimesićevskih grafita“ od prije deset godina, od toga niko neće imati koristi osim telekom operatera. Uostalom, građani Republike Hrvatske, oni koji u toj zemlji žive, plaćaju poreze (uključujući i ovaj najnoviji koji se čak i na Markovom trgu naziva državnim haračem) nisu zaslužili da deceniju nakon što su se riješili Franje Tuđmana na Pantovčak dovedu još jednog potencijalnog diktatora koji, kako su to ispravno primjetili tamošnji psiholozi, čak ni tokom tv nastupa u predsjedničkoj kampanji svoje sagovornike ne gleda u oči. Na kraju krajeva, da Hrvati o budućem predsjedniku razmišljaju kao desničarski šaman MP Thompson sigurno bi se još davno i masovno uključili u kampanju jedinog pravog, čistokrvog, prirodnog nasljednika bivšeg predsjednika-Tuđmana mlađeg Miroslava. Dakle da zaključimo-Sveti Ante zašto bi riskir'o, nakon Stipe neka dođe Ivo.
Ploča koja je morala promijeniti svijet
1980. godine izašao je najvažniji album otkad postoji električna gitara. Bio je to treći studijski uradak kultnog The Clash-a „London Calling“! Šta reći o ploči koja je promijenila živote miliona mladih ljudi širom planete a da je to pritom novo, svježe, nepoznato? Nema mi druge nego sve „uglaviti“ u lični okvir jedne, tačnije dvije ploče. Kada se obilježavala deseta godišnjica njenog pojavljivanja u bivšoj Jugoslaviji je sve mirisalo na rat, pa čak i nama koji smo u to vrijeme tinejdžersko-akademski pronalazili načine da izbjegnemo služenje JNA. Petnaest godina nakon što su Strummer, Simonon, Jones, Headon planeti poklonili „London Calling“ rat je već bio uništio sve naše snove o socijalnoj jednakosti, pravdi, revoluciji. Na dvadesetu obljetnicu albuma „London calling“ nadali smo se da će 21. stoljeće biti barem malo bolje, poštenije, mirnije. Da tako biti neće dokazao je 11. septembar i godinu kasnije prerani odlazak Joe Strummera sa ovog svijeta. Danas, trideset godina nakon što se iskrcala sa britanskog ostrva, ploča London Calling (koju još uvijek čuvam u „kraljevskom dijelu sobe“) predstavlja mi rijetko preostalo svjedočanstvo da je svijet, ipak, mogao biti bolji i pravedniji. I pametniji.
(zurnal.info)
Najveće interesovanje za Džeku iskazao je Milan, koji je u svoje redove htio da ga dovede i tokom ljetnjeg prijelaznog roka.
Ipak, pretpostavlja se da je glavni razlog Džekinig ostanka u klubu visoko obeštećenje koje traži aktuelni šampion Njemačke, od 40 miliona eura, koliko Milan nije spreman da izdvoji sada.
(FENA)


Posao zeničkog načelnika izgradnje elektrane na gas sa kompanijom KTG počeo je loše: skrivanjem informacija od javnosti i optužbama da je svako ko sumnja u uspjeh ovog projekta neprijatelj Zenice. Posljednja odluka Općinskog vijeća Zenice o poklanjanju zemljišta zajedničkoj kompaniji mogla bi na koncu koštati građane ovog grada nekoliko miliona maraka. Donosimo hronologiju sumnjivih odluka i propusta u “zeničkom poslu stoljeća”

Lokalna vlast u Zenici do sada je dala sve što je mogla u poslu izgradnje elektrane na gas u ovom gradu, a da zauzvrat, od svojih partnera - kompanije KTG AG iz Švicarske, nije dobila gotovo ništa. Za ovaj posao još uvijek ne postoje nikakve bankovne garancije, a od svih obećanja KTG je ispunio samo uplatu od 45.000 maraka na račun zajedničke firme KTG Zenica. Svaki segment ovog projekta imao je barem po jednu nejasnu, skrivenu ili pogrešnu odluku zeničkog načelnika Husejina Smajlovića, jednoglasno podržanu od Općinskog vijeća. Idemo redom.
1.STRATEŠKI PARTNERI: Prije nego su bacili oko na Zenicu, Branko Montenegro i Behgjet Pacolli trebali su biti strateški partneri Federacije BiH u izgradnji elektrana. Sa njima je posao, bez saglasnosti Vlade i premijera, sklopio Vahid Hećo, federalni ministar energije, rudarstva i industrije. Već tada je otkriveno da su Pacolli i Montenegro ranije bili umiješani u razne afere. Švicarska je protiv Pacollija vodila istragu zbog namještanja posla renoviranja moskovskog Kremlja od milijardu dolara što je platio milionima na računima kćerki bivšeg ruskog predsjednika Borisa Jelcina. Poslove u BiH trebala je srediti Stranka za BiH kao zahvalnost za poslove koje je kompanija Unioninvest, pod kapom SBiH-a dobijala na Kosovu, Kazahstanu i Rusiji.
2.UPOZNAVANJE: Uprkos tome što ih je federalna Vlada proglasila nepoželjnim partnerima, zenički načelnik Husejin Smajlović dočekao ih je raširenih ruku. Tada je izjavio kako ranije nije poznavao ni Pacollija ni Montenegra ali da su ga sa njim upoznali njegovi prijatelji, zenički biznismeni. Sam je tada priznao da posao izgleda previše dobro da bi bio istinit.
3.MEMORANDUM: Javnost je za posao stoljeća, kako su ga optimistično nazvali iz načelnikovog ureda, saznala tek kada je potpisan Memorandum o razumijevanju u martu 2009. godine. Ovaj sporni memorandum javnosti i novinarima nikada nije bio javno dostupan. Njegova prva nejasnoća je: s kojom kompanijom je Memorandum uopšte postpisan. Negdje je pisalo da je to KazTransGas a negdje KTG. Tada je zvanično objašnjeno da se radi o skraćenici ali se ispostavilo da su to dvije sasvim različite kompanije sa jednom zajedničkom osobinom: objema upravlja Branko Montenegro. Nije bilo jasno ni zbog čega za njega vrijede švicarski zakoni što je Smajlović tada prokomentarisao riječima da su mu savjetnici objasnili da je to bolje!? U slučaju spora to bi značilo odlazak na teren Montenegra i plaćanje pravnih zastupnika iako općina već izdvaja sredstva za domaće pravnike. U memorandumu se spominjala saradnja sa Elektroprivredom i BH Gasom mada ove dvije kompanije o tome nisu bile zvanično obaviještene niti su bile spremne na takvu saradnju. Rok za izgradnu od dvije godine bio je teorijski moguć ali je u domaćoj praksi izdavanja dozvola i gradnje praktično od početka bio nerealan. Sam Smajlović je tada rekao da sumnja da će se elektrana zaista napraviti ali je i dalje nastavio sa bezrezervnom saradnjom sa Montenegrom.
4. UGOVOR: Tri mjeseca od početka saradnje sa Švicarcima, odnosno Kazahstancima, odnosno Montenegrom, potpisan je i Ugovor o zajedničkom ulaganju i formiranju preduzeća KTG Zenica. Problem je bio u tome što je ugovor potpisan sa drugom firmorm a ne istom iz Memoranduma. Haris Mašić, direktor novoformiranog preduzeća, isprva je govorio da nikakvih aneksa na memorandum nije bilo. Kasnije je za Žurnal izjavio da je promjena firme regulisana, pogađate, aneksom. Treba li napominjati da niti ugovor niti aneksi nikada nisu bili dostupni javnosti zvaničnim putem. Pravdano je to poslovnom tajnom i interesom projekta.
5. LIKVIDACIJA: Gašenje firme sa kojom su isprva potpisali saradnju svakom ozbiljnom političaru trebalo bi biti dovoljno da tu saradnju i prekine. Međutim, Smajlović i općinski vijećnici nastavili su “gurati” ovaj projekat kao da se ništa nije ni desilo usput izjavljujući da firma sa kojom su potpisali ugovor nije u likvidaciji. To jeste bilo tačno ali oni nikada javno nisu objasnili da su memorandum i ugovor potpisani sa dvije različite kompanije.
6. NOVI ANEKS: Sve do posljednje odluke zeničke lokalne vlasti da u zajedničku kompaniju ulože zemljište vrijedno skoro 12 miliona maraka iz posla se moglo barem donekle izaći bezbolno. Ovako, Zeničani se mogu samo nadati i moliti da će i druga strana ispoštovati makar djelić svojih obaveza i uložiti više od dosadašnjih 45.000 maraka. Istina, zenički načelnik je na sjednici Općinskog vijeća pročitao pismo garancije u kojem se navodi da izvjesni BSI pismeno garantuje za posao u Zenici. Kao i svaki put do sada, ovaj dokument nije javan i nejasno je da li se radi o švicarskoj banci BCI ili BSI-ju, još jednoj kompaniji u vlasništvu Montenegra i Pacollija.
Optužbe da smo protivnici poslovanja sa kontroverznim “biznismenima” prihvatamo sa punom odgovornoću i radošću. Iskreno priznajemo da nam cilj interes javnosti, građana Zenice i BiH, a ne bahata gramzivost lokalnih političara ili zaštita neke stranke. Jednostavno, posao koji je počeo loše, skrivanjem informacija od javnosti i nedopuštanje bilo kakve sumnjičavosti, teško da može završiti dobro i korisno. Previše je dvoznačnosti i nejasnoća u cijelom poslu, i kako reče Smajlović, sve izgleda previše obećavajuće da bi bilo istina.
(zurnal.info)

Proteklu smo godinu više nego uspješno protraćili i propustili sve lijepe stvari koje su nam se mogle desiti: ustavne promjene su propale, otišle su strane sudije i tužioci, i dalje imamo vize, nismo se približili NATO-u, a smanjenje javne potrošnje ostalo je samo lijepa ideja. Osam javnih ličnosti iz BiH za Žurnal komentariše pet ključnih događaja i procesa iz protekle godine

Bosni i Hercegovini se u 2009. godini, osim nekoliko dobrih utakmica fudbalske reprezentacije, nije desilo ništa lijepo: nismo dobili novi ustav, otišle su strane sudije i tužioci, bez viza i dalje ne možemo dalje od Hrvatske a ulazak u NATO i smanjenje javne potrošnje dobijaju zajedničke osobine: sve su dalje i sve manje ljudi vjeruje u njih.
Svoje komentare za Žurnal daju: Duška Jurišić, urednica informativnog programa FTV-a; Gojko Berić, kolumnista Oslobođenja; Asim Mujkić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu; Blažo Stevović, predsjednik "Alternativnog kluba Trebinje' i član "Savjeta za borbu protiv korupcije i kriminala"; Slobodan Vasković, novinar magazina 60 minuta; Enes Škrgo, kustos Muzeja ''Rodna kuća Ive Andrića'' u Travniku; Emir Habul, urednik BH radija 1; Aleksandar Trifunović, glavni i odgovorni urednik projekta BUKA.
Magazin Žurnal protekla je četiri dana objavljivao komentare o najvažnijim političkim događajima u 2009. godini. Posljednjeg dana ove godine objavljujemo peti i posljednjio dio priče, komentare o smanjenju javne potrošnje.
Jučerašnje komentare o našem ovogodišnjem putu ka NATO-u možete čitati na ovom linku.
5. Smanjenje javne potrošnje: Osim privremenog smanjenja plaća za deset posto svim zaposlenicima državnih i entitetskih institucija, gotovo da nije bilo nikakvog smanjenja javne potrošnje u 2009. godini. Umjesto toga, vlasti su se uglavnom odlučivale za smanjenje investicija i izdvajanja za bivše borce i njihove porodice. Beskonačnim prekrajanjem budžeta Vlada FBiH je tek nekoliko dana prije Nove godine uspjela da ispuni uslove MMF-a za novu novčanu pomoć i tako spasila ovaj entitet od finansijskog kraha, barem u prvih nekoliko mjeseci naredne godine.
Slobodan Vasković: MMF održava oba entiteta u životu. Priča se o RS-u i Federaciji a niko ne priča o državi. Imamo priliku vidjeti planove budžeta za 2010. godinu i milione već uračunate od MMF-a. Pitanje je da li ćemo dobiti taj novac ili otići do vraga jer su zakoni samo ušminkani, tu nije bilo nikakve stvarne štednje. Intervencija MMF-a je besmislena jer se do prije dva-tri mjeseca govorilo da nema krize a sad je odjednom ima. Mislim da političari koriste krizu za međusobna prepucavanja.
Ja nikome ne mogu poželjeti Novu godinu. Mogu poželjeti svima samo da je prežive kad vidim kako će nam biti. Slijedi nam crna rupa u koju ćemo pasti i ne vidim užeta koji će nas izvuči iz nje.
Enes Škrgo: Treba napraviti preraspodjelu budžeta. Troškovi reprezentacije su simbolični ali bi se za taj novac moglo stipendirati nekoliko studenata, naprimjer.
Duška Jurišić: Najteže nas tek očekuje. Budžetski korisnici će trpjeti, ali ne kao oni, koje u narednoj godini čeka gubitak posla. Naime, vlasnici malih i srednjih preduzeća bili su u ovoj godini strpljivi, omogućavali su svom osoblju zadržavanje radnih mjesta. Međutim, pitanje je da li će naredne godine biti sposobni da zadrže sadašnji broj uposlenika. Budžetski korisnici imaju razloga za nezadovoljstvo, naročito socijalne kategorije, međutim, oni će u u odnosu na one, koji rade u privatnom sektoru biti pravi sretnici. Samo u posljednjih 10-tak dana Federalna televizija je u nekoliko navrata informisala javnost o primanjima poslanika i ministara. Izostala je reakcija javnosti. To znači da smo spremni još dugo da šutimo i trpimo. To je odraz našeg podaničkog odnosa, pa ostaje tako kako je, a izgleda, da i više možemo izdržati.
Gojko Berić: Smanjenje javne potrošnje bilo je neizbježno. Time je zapaljen fitilj koji je priključen na bombu socijalnih frustracija. Eksplozija tek predstoji. S obzirom na sve što sam prethodno rekao, nijedan od pomenutih događaja nije bio važan, naprosto zato što nije doveo ni do kakvih promjena.
Asim Mujkić: Dakako treba srezati dodatno kulturu, umjetnost, nauku, obrazovanje, zdravstvo i sve ono u društvu što se ne da lako etnicizirati prije konačnog zaokruženja etnonacionalističkih dominiona unutar BiH. Ne vidim tu nikakve nedosljednosti. Osnovna karakteristika etnopolitičke ekonomije je držati što je moguće više ljudi na kapaljki socijale i davanja i tako ih stalnom neizvjesnošću njihovog položaja disciplinirati i usmjeravati ih ka uniformnom glasačkom obrascu. Onda se etnički lider, u osudnom trenutku, pojavi kao spasitelj i udijeli milostinju. Omogućiti ljudima dostojanstvo, zapošljenje, značilo bi omogućiti im da misle svojom glavom, a to je u vremenima stalne egzistencijalne opasnosti našeg naroda nepotreban luksuz.
Blažo Stevović: Smanjenje javne potrošnje je medijska žvaka za neupućene u prirodan ekonomski slijed, a on otprilike glasi ovako: nakrali smo se, nema se više odakle. E sada ćemo izigravati dobrotvore sa pričama o smanjenjima javne potrošnje. Podaci, kojima ja raspolažem, ne pokazuju na djelu to smanjenje. Naprotiv, eto inflacije koja se vješto kamuflira, a upitna je i konvertibilnost marke. Naredna godina je godina sveopšteg siromaštva, nedostatka osnovnih namirnica, lijekova i slično. Ko bude imao 100 maraka u džepu biće bogat. Ali, moralo je do toga doći. Zato će u 2011. uploviti samo najinventivniji i ljudi koji znaju i praktično šta je to tržišna ekonomija i socijalni sektor. Naravno, tada će BiH biti pravno uređena država.
Emir Habul: Sve poteze koje rade vlasti BiH, pogotovo federalne, predstavljaju iznudicu. Na sceni nemamo promišljenu politiku, već reagiranje na slučaj i problem. Potrošnja je kreirana bez računa i kao kupovina socijalnog mira, što ima vremenski ograničen rok. Da bi vlast zarezala potrošnju mora imati legitimitet, ali i neke moralne predpostavke. A imali smo muljanje. Vlast je sebi u dva navrata podizala naknade, a onda kao štedila što je mnogo više nego u decembru 2008. godine. Da bi bili uvjerljivi i ministri i poslanici moraju pokazati da dijele sudbinu naroda i imaju program izlaska iz krize. Problem je što ni jedan problem nije riješen.
Aleksandar Trifunović: Dok god javnost ove države, mehanizmima civilnog društva i uz pomoć medija, ne bude u stanju da kontroliše svaku utrošenu marku i smijeni svakog rastrošnog političara, smanjenje javne potrošnje će biti mrtvo slovo na papiru.
(zurnal.info)

Uz dozvolu Izdavačke kuće Vrijeme prenosimo odlomak iz romansirane biografije Safeta Sušića Pape, autora Zlatka Topčića. Topčić se prisjeća davnog susreta Ivice Osima i Safeta Sušića u Sarajevu tokom kojeg su njih dvojica otkrila tu rijetku esenciju koja čini pravog fudbalera
...i u atomskom navalnom redu Sarajeva: Sušić, Simić, Savić, Šljivo i Repčić.
Biser do bisera, dragulj do dragulja, a Sušić je kooh-i-noor!
Sead Hadžijahić, tv reporter
Sjedila, tako, jednom, u sarajevskoj Navi dva nesumnjiva fudbalera, dva znatna čovjeka: Safet i Ivica; Sušić i Osim; Pape i Švabo. Pili vino – pjesnicima svim, milo je to božansko piće, Hajamovo, Omerovo – učetvero-ušestero, sve im duplo i pretjerano. Švabo je čovjek otmjenog kova, pomalo stidljiv, filozof nemušte riječi, bohem, svaka je rečenica nezavršena, izrečena ležerno i preko volje, kao klještima iščupana, a misao naslućena, mutna, pa joj ne znaš izmjeriti dubinu... Svejedno, on duboko spoznaje stvari, zna suštinu. Gospodin čovjek, vole ga ljudi, i prost svijet. Široke ruke. Pije s taksistima, čašćava, pa se oni hvale kako su njegovi najbolji prijatelji i kako su s čašicom dočekivali zore. Tako se ovdje postaje raja, moraš svaki put iznova dokazivati da si ostao isti, iako se sve oko tebe promijenilo, a ni ti odavno ne ličiš na sebe. A i kako bi, živiš drukčiji život i juriš stotinu na sat. Trebaš se spustiti, duboko zagnjuriti, pa onda zavist neće prerasti u mržnju. Jedino tako, inače... Djeluje umorno, iskusno i mudro. Završava rečenicu na pola puta, odmahne, kao da se neke stvari podrazumijevaju ili su neizrecive, pa praveći po zraku polukrug rukom, samo kaže: Eh... ah... duga priča. On je legenda, a to je puno više od Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva. Ima nešto djetinje čisto u njemu, sačuvao je sposobnost da se bezrazložno postidi, iako nosi na leđima tolike godine. Rijedak je to dar, svjedoči o čestitosti. Ležeran je, povijen u leđima kao da po zemlji traži petobanku, usporen – djeluje nezainteresirano, ali vara takav dojam. Ima života u njemu, ima želje. Bio je odličan igrač, iako nije ostvario sve svoje mogućnosti – i po tome je ostao raja, velik, ali nekako nesretan, melanholik, ljudima nije predalek. Naizgled trapav, previsok za fudbalera, ali bio je u stanju da na maramici okrene dvojicu. Na ljude ostavlja dobar utisak. Više je volio namjestiti, nego dati gol. Niko više ne spominje polugodišnju zabranu igranja zbog namještanja rezultata. Ali, njega uhvatiše na djelu i njemu zvono o vrat, na njemu opraše grijehe. Uz malo sreće – eh, ah! – mogao 1990. postati prvak svijeta... i bi, da je pravde, kao što je nije! Bog zna! Kako je tanka ta linija između pobjede i poraza, iako... ništa na ovom svijetu se ne događa slučajno! Zna Švabo sudbinu. Vratio Safeta u reperenzetaciju, nakon sušnih godina i krivice, nikada dokazane, zbog neuspjeha u Španiji, grijeha kojeg metropolska štampa baci Sušiću na leđa jer čim nije bio najbolji – najgori mora biti. Bilo im nekako najlakše, bilo im zgodno, jer sve u životu puca tamo gdje je najtanje... Nekako je bilo glatko baš njega optužiti za debakl! Stara je to priča. Iako, Safetova jedina sportska nesreća je bila što nije imao nikada saigrače koji bi bili u stanju da ga budu dostojni. Pametan je čovjek, taj Osim! Ima štofa, zna cijeniti vrlinu. Uzvratio mu je Sušić dar, nikome on nije ostao dužan za dobrotu, oprostio je svaku pakost i jal.
– Onaj je mogao postati igrač – kaže Ivica – ali mu vidik kratak, želja mu bila, najveća, da časti, siromah, kafanu, pa kada je ostvario taj cilj, stao, kao da nema više ništa iznad tog... Častiti kafanu, kupiti auto, otvoriti kafić... i eto! To mu je bio san, i kada ga je ostvario – probudio se! Nije imao... kliker!
– A tek... Onaj! Sjećaš li se?! Sve je imao, i loptu, i pregled, i njuh, i dug korak, hoćeš lijevom, hoćeš desnom... Ali, džaba... velika mačku volovska glava – kaže Safet za nekog.
– A sjećaš li se tek...Onog! Gdje bi mu bio kraj da je imao zrno pameti!? Ne, prazna glava, zamutilo mu se, nije mogao ponijeti na leđima tu vreću slave i svjetlosti, pa... utrn’o! Više ga se niko ne sjeća. Eno ga pije, djeca dovikuju za njim... Bio bolji i od Ovog i od Onog, ali... falilo mu nešto! Nešto...
– Falio mu... kliker! Kliker mu falio!
Ostali prost svijet u kafani od znatnih ljudi očekuje duboke misli, kratke, jezgrovite, naizgled jednostavne, praktične upute, izgovorene na nekom drugom jeziku, ali jeziku koji znaju i kojim i sami govore, jer, bez tih misli koje su ih vodile životom, kako bi se inače popeli tako visoko iznad njih, pa su, ti ostali, čaršinlije, naćulili uši, sretni što su svjedoci, i ne dišu, nego upijaju svaku njihovu preglasnu i pretjeranu riječ, kao kvintesenciju života.
– Ali, ti... ti si imao... kliker! Ništa u životu ne možeš bez truni sreće i bez... klikera! Ništa, ni u čem, ni u pišanju udalj, ako nemaš kliker.
– Kliker, braco, kliker... nego šta?!
– Kliker, kliker – tu je tajna.
Oni za najbližim stolom prenesoše dalje tu riječ koju dvojica sagovornika izgovoriše kao da, u pijanstvu, neoprezno otkrivaju veliku tajnu. Raširiše se talasi mudrosti i višeg nivoa spoznaje, zapljusnuše i one nesretnike za najdaljim stolovima, koji su taj čuveni razgovor fudbalskih majstora svjedočili tek posredno, ali – ni to nije malo, pa će, što vrijeme bude više odmicalo od tog događaja, i njihovo svjedočenje biti pouzdanije i bliže. Talog vremena će im dati status apostola, živih svjedoka rađanja legende. Ja sam svojim ušima slušao, u sitne sate, one godine, u doba dok je još Bog po zemlji hod’o, u Titin vakat, kako Švabo i Pape – evo, k’o da ih sada gledam i čujem – izgovaraju onu čuvenu, legendarnu... duboku... jarane... istinu...
– Koju?!
– Kliker. Kako treba u životu imati – kliker, inače ništa od tebe. Možeš imati i znanje i pamet, i sve, ali ako nemaš kliker, baci u vodu. To kažu. Kliker!
– Kliker? – čudili su se jedni.
– Kliker!
– Paaa, kada dublje razgrneš misao... u pravu su... Ja sam uvijek govorio da onaj ko nema klikera, ništa nema. Evo, naprimjer, ja, da nisam imao klikera u životu, gdje bih danas bio? A vidi me sad!
– Kliker? – pitali su zbunjeni.
– Kliker!? – govorili su kolebljivi.
– Kliker!!! – potvrđivali su iskusni i jaki. – Kliker, braco!!!
Šta je to kliker, niko nije pitao, nije se usudio da pita, svako je znao jedno njegovo značenje, drukčije, slično ili čak suprotno, ali svi su bili sigurni da je u pitanju ključna riječ koja sadrži tajnu života. Ako oni koji su uspjeli kažu da je tu tajna, onda jeste, i ko bi postavljao suvišna pitanja. Uostalom, svi koji su, nekom srećom, tu noć bili svjedoci imali su kliker u životu, pa su također svjedočili svojim iskustvom kako je kliker presudna stvar.
Rasprava se rezimirala tek pred zoru, svjedoče pouzdani i uporni svjedoci, pa ako lažu oni, lažem i ja, koji nisam bio apostolske sreće da baš tu zoru dočekam u Navi.
– Sreća, rad, pamet i kliker – i to je onda to! – objašnjavao je Švabo, a ljudi pažljivo zapisivali na srebrni papir iz cigaret-kutija tek samo onu posljednju riječ u nizu. – Imao si kliker, a oni nisu – i zato si, Safete, bog!
– Ne, ti si, Švabo – bog!
– Ne, bog si ti!
– Ti!!!
– Jok, nego ti! Bog!!!
I tako se nadmetaše i svađaše do same zore! Ljudi prepričavali taj šturi dijalog od dvije riječi, kliker i bog, kao mudrost najvišeg reda, spuštenu s neba na zemlju, da ljudima otvore oči za istinu i objasne život. Bez klikera, dakle, ne možeš biti ni pisac, ni fudbaler, ni štogod drugo. Kliker, taj neprevodivi, metafizički, sarajevski, podrazumijevajući, fatalni – kliker, riječ s hiljadu različitih i suprotnih značenja, neobjašnjiva, a svakom jasna; kliker – bez kojeg ni najveći ne mogu uspjeti ako se pouzdaju samo u rad, znanje i pamet.
Ima neke istine u tom klikeru.
(zurnal.info)
Zenički vijećnici jučer su jednoglasno usvojili aneks ugovora o izgradnji elektrane na gas kojim su u vlasništvo zajedničke kompanije KTG Zenica upisali zemljište od 42.000 kvadratnih metara vrijedno više od 11 miliona maraka. Na ovaj način su vijećnici Općinskog vijeća Zenica faktički poklonili komad zemlje švicarskoj kompaniji KTG Branka Montenegra. Čak ni opozicija, koja mjesecima kritikuje nejasno postupanje općinskog načelnika Husejina Smajlovića, nije glasa protiv.
- Napravili smo veliku grešku, jebi ga – razočarano kaže Said Mujkanović, općinski vijećnik i predsjednik Općinskog odbora SDP Zenica.
Greška za greškom
On priznaje da su Smajlović i ostali vijećnici nasamarili SDP-ove predstavnike u ovoj općini. Saglasnost za potpisivanje memoranduma usvojena je jednoglasno iako se SDP, koji je u opoziciji u Zenici, već mjesecima protivi saradnji sa kompanijom KTG, čije je poslovanje u najmanju ruku sumnjivo, o čemu smo već ranije pisali.
- Imam osjećaj da je to jedan veliki kriminal. Nova firma će dobiti ovo zemljište. Ako sve padne u vodu oni mogu tražiti svoj dio – objašnjava Mujkanović, koji je svojim glasom i stvorio ovu mogućnost.
On tvrdi da su vijećnici SDP-a odluku donijeli pod pritiskom jer su tokom sjednice nazivani protivnicima razvoja Zenice, nevjernicima.
- Nas pet nije imalo šanse da postupi na drugi način – kaže Mujkanović, iako svi vijećnici imaju pravo da glasaju slobodno.
Svojim jučerašnjim glasom ZA vijećnici su dali saglasnost načelniku da ispuni jednu od posljednjih obaveza Zenice iz ugovora sa KTG-om dok sa druge strane nisu dobili nikakvu garanciju da će najvažnija obaveza druge strane strane, bankarska garancija i unos kapitala u firmu zaista biti ispoštovan. Smajlović je tokom jučerašnje sjednice rekao da je nekorektno tražiti od KTG-a Lugano bankarsku garanciju jer se radi o jako puno novca!?
Mujkanović tvrdi da ovo nije zvaničan stav stranke i da su sami odlučivali o glasanju. Damir Mašić, glasnogovornik SDP-a također kaže da ovo nije stav stranke i da se radi o lokalnom pitanju, iako je riječ o višemilionskom projektu i istim ljudima koji su trebali biti strateški partneri izgradnje termoelektrana u Federaciji, a čemu se SDP žestoko protivio.
- Izgradnja elektrane u Zenici nikada nije bila tema razgovora Glavnog odbora i Predsjedništva stranke. Nismo se očitovali o tome – objašnjava Mašić i dodaje kako vrh stranke čeka objašnjenje općinskih vijećnika o jučerašnjoj sjednici.
Čije interese brani Haris Mašić?
U do sada strogo čuvanom aneksu na ugovor, punom nejasnoća, navodi se da Haris Mašić, direktor zajedničke kompanije KTG Zenica “ne nastupa za sebe lično, nastupa u ime gospodina Branka Montenegra”. Ovo je u potpunoj suprotnosti sa potpisanim ugovorom po kojem bi Mašić trebao zastupati interese zajedničke kompanije u kojem četvrtinu udjela ima i općina, a od jučer taj omjer izgleda ovako: KTG Lugano-45.000 maraka i Općina Zenica-11.733.000 maraka. Smajlović je sa ponosom najavio da će omjer od 75 naprema 25 posto u korist KTG Lugano ostati isti i kada švicarska kompanija unese svoj dogovoreni udio od 250 miliona eura. U slučaju da se to ne desi i da dođe do raskidanja ugovora Montenegro bi mogao podjelom imovine na osnovu udjela dobiti svojih 75 posto sadašnjeg kapitala, tačnije 8.833.500 maraka. Bio bi to zaista posao stoljeća, kako ga naziva Smajlović, ali u ovom slučaju za Branka Montenegra.
Saradnja sa Brankom Montenegrom od samog početka bila je puna nejasnoća i netransparentnosti. Švicarski KTG pokazao je interes za gradnju elektrane na gas u Zenici nakon što ih je Vlada Federacije zvanično odbila kao strateške partnere, svojevoljno izabrane odlukom Vahida Heće, federalnog ministra energije, rudarstva i industrije. Memorandum potpisan 19. marta 2009. godine isprva nije bio dostupan javnosti a kada je zvanično objavljen u njemu je, između ostalog, pisalo da za njega vrijede švicarski zakoni, da se potpisuje sa kompanijom KazTransGas i da će se sve važnije odredbe regulisati aneksima. Tri mjeseca poslije potpisan je ugovor, također skriven od javnosti, kao i aneksi potpisani na memorandum i ugovor. Iz aneksa na memorandum jasno se vidi da su prava KazTransGasa prenesena na drugu kompaniju, KTG Lugano, čiji je šef također Montenegro. Zašto je potpisan ovaj memorandum postalo je jasno kada je Žurnal u novembru otkrio da je firma KazTransGas u likvidaciji!
Svi ovi sporni detalji i postupci kompanije koja bi trebala da gradi pola milijarde maraka vrijednu elektranu u Zenici odnedavno su poznati javnosti pa tako i vijećnicima. Ipak, oni su jučer jednoglasno podržali nastavak projekta i u ime građana Zenice ustupili 42.000 metara kvadratnih industrijskog zemljišta kompaniji u većinskom udjelu Branka Montenegra. Sa svojih 45.000 uloženih maraka on je za sada stekao zemljište, inače vrijedno 280 maraka po kvadratu, za nešto više od jedne marke po kvadratu! Nesumnjivo, dobar početak posla...
(zurnal.info)

Proteklu smo godinu više nego uspješno protraćili i propustili sve lijepe stvari koje su nam se mogle desiti: ustavne promjene su propale, otišle su strane sudije i tužioci, i dalje imamo vize, nismo se približili NATO-u, a smanjenje javne potrošnje ostalo je samo lijepa ideja. Osam javnih ličnosti iz BiH za Žurnal komentariše pet ključnih događaja i procesa iz protekle godine

Bosni i Hercegovini se u 2009. godini, osim nekoliko dobrih utakmica fudbalske reprezentacije, nije desilo ništa lijepo: nismo dobili novi ustav, otišle su strane sudije i tužioci, bez viza i dalje ne možemo dalje od Hrvatske a ulazak u NATO i smanjenje javne potrošnje dobijaju zajedničke osobine: sve su dalje i sve manje ljudi vjeruje u njih.
Svoje komentare za Žurnal daju: Duška Jurišić, urednica informativnog programa FTV-a; Gojko Berić, kolumnista Oslobođenja; Asim Mujkić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu; Blažo Stevović, predsjednik "Alternativnog kluba Trebinje' i član "Savjeta za borbu protiv korupcije i kriminala"; Slobodan Vasković, novinar magazina 60 minuta; Enes Škrgo, kustos Muzeja ''Rodna kuća Ive Andrića'' u Travniku; Emir Habul, urednik BH radija 1; Aleksandar Trifunović, glavni i odgovorni urednik projekta BUKA.
Magazin Žurnal u narednih pet dana objavljuje komentare o pet ključnih političkih i životno važnih događaja i procesa iz 2009. godine.
Jučerašnje komentare o (ne)ukidanju viza možete čitati na ovom linku.
4. Pristupanje NATO-u: Krajem 2009. godine još jedna međunarodna institucija počastila nas je kurtoaznom odbijenicom. Čelnici NATO-a objasnili su nam da je još rano da krenemo u posljednju fazu priključenja ovoj alijansi.
"Danas je Crnoj Gori odobren zahtjev da pristupi Akcionom planu za članstvo (MAP) i jasna poruka upućena je BiH da će pristupiti MAP-u kada postigne neophodan napredak u sprovođenju reformi. Saveznici su jedinstveni u stavu da BiH mora i da će pronaći svoje mjesto u NATO-u. To nije pitanje ako i da li će, već kada", objasnio je Anders Fogh Rasmussen, generalni sekretar NATO—a.
Slobodan Vasković: Jedan od potpunih krahova ovdašnjih političara. Stvari su postavljene naopako: da NATO-u i EU trebamo mi da bi konačno procvjetali. Suludo je da smo im mi potrebni. Oni su opstali i postali najjači. To je još jedno dno. Ulaskom u NATO svim ljudima koji ovdje žive to bi značilo zaštitu. Oni nas jednostavno neće jer vide šta se radi ovdje. Ko bi dozvolio da mu mafijaška država bude članica?
Enes Škrgo: Mi smo taoci etnokratije.To je nužnost bez koje se ne može. Tek kada oni ovdje instaliraju svoje baze rat će biti završen.
Duška Jurišić: Neprihvatanje Akcionog plana je potvrda djelovanja međunarodne zajednice po principu "mrkve i štapa" prema bosanskohercegovačkim političarima. Najveću cijenu ponovo plaćaju građani, za koje ulazak u ovaj vojni savez znači toliko potrebni osjećaj sigurnosti.
Gojko Berić: NATO je ozbiljna institucija. Nemamo mi miraza za nju.
Asim Mujkić: Neulaskom u MAP, kao i u slučaju sudstva i viza, do daljnjeg je osigurana vladavina etnonacionalista u BiH jer je ovoj zemlji, još jednom izmaknut sigurnosni okvir koji je preduslov za svaku dalju političku nadgradnju. Nedostatak sigurnosnog okvira legitimira strah kao temeljni motiv političkog djelovanja i razmišljanja, a tamo gdje vlada strah vi izlazite iz okvira politike i ulazite u situaciju 'prirodnog stanja' koga karakterizira rat svih protiv svih. Upravo zahvaljujući igranju na kartu straha etnopolitika nikada ne može biti legitimna politika, bez obzira što može biti legalna. Treba se prisjetiti da je pitanje opstojnosti naroda i atmosfera straha koja je u tijesnoj vezi s ovim egistencijalnim pitanjem bilo suštinsko pitanje svih dosadašnjih izbora u BiH, pa nema razloga da tako ne bude i naredne godine. Da li se izbori provedeni u atmosferi straha za etničku opstojnost mogu nazvati slobodnim i demokratskim? Da li je uopće moguće u jednom takvom kontekstu glasati za neku drugačiju opciju, kada se ova ne može ni pojaviti, kako to drve međunarodni predstavnici? Pristup bosanskohercegovačkom problemu zato upravo treba da bude obrnut od ovog sadašnjeg: prvo BiH inkorporirati u širi mehanizam kolektivne sigurnosti, a potom joj ustavno-pravni poredak uskladiti s europskim zahtjevima, a tek onda se nadati u slobodne i demokratske izbore i puni politički legitimitet.
Blažo Stevović: NATO je neminovnost, neophodnost i najbolja referenca da barem malo ličimo na državu. Dakle, NATO po svaku cijenu!
Emir Habul: Priključenje NATO savezu je garancija nezavisnosti BiH. Međutim, i tu je odgovornost međunarodne zajednice. Ukoliko želi stabilnu BiH, mora ubrzati priključenje NATO savezu.
Aleksandar Trifunović: BiH je potrebna podrška na unutrašnjoj sigurnosti i Partnerstvo za mir nudi dovoljno dobrih mogućnosti uz sve licemjerje "velikih prema malima" u NATO savezu.
Sutra čitajte komentare o smanjenju javne potrošnje.
(zurnal.info)

Bakir Hadžiomerović, urednik emisije 60 minuta, bio je gost na Žurnalovom chatu i dva sata odgovarao na pitanja posjetilaca chata. Donosimo vam nelekturisani transkript zanimljivog razgovora i izvinjavamo se zbog nedostatka prvih nekoliko redova chata (greška je, priznajemo, naša).
Gerila: Da li je tuziteljstvo BiH bas iskoristilo termin "hodajuce bombe" ? Nesto mi je to sumnjivo...
Bakir: nemojte nas gledati ako smo dosadni. Ima i drugih kanala..-.
no8: nemojte onda govoriti da ste najbolji
no8: cuj nemojte nas gledati....ccccc
guest: Ne bi ni napisao ovo gore, da upravo nije bila teza kako u 120 minuta ne moze sve da stane. Moglo bi, da nije 'redovnih' gostiju
Bakir: cccc jel to 4 c
no8: 5 ako izborjis
Gerila: Pa mi smo kriticni za razliku od vas...Niste valjda ocekivali hvalospjeve ?
no8: ocigledno jedte
Gerila: Nego, ne dobija ja odgovor: Jel dobro po NEZAVISNOST medija da ih Vlast nagradjuje ?
no8: jeste*
Bakir: a koji su to, molicu lijepo, gosti? Hajmo opet u arhiv, molim vas.
Bakir: pa ne bi vi bili gerila da niste opasni
Gerila:
balkañero: vec ranije sam napisao,Bakir se zeza s nama izgleda..
guest: IZ, kriminalni kutak, Dodik, ..., sadrzaj pola emisije je uvijek moguce unaprijed pogoditi
balkañero: i da,cekam na odgovor..
Bakir: super mi je ovo, naddam se da uzivate. Ozbiljni smo ljudi. A mozda sa ove strane i nije bakir...
no8: Usporit cemo mi ako treba sa odgovorima i pitanjima, cini se da neke preskaces
balkañero: fakat..
Bakir: imamo i mi pravo na nickove
guest: u isto vrijeme, o ublehi 'koja je trebala dovesti 7 milijardi investicija' ste dvije godine sutjeli, jer valjda nije bilo mjesta od intervjua sa Elezom
Gerila: Evo de ovo za Vlast plz. Zanima me bas ... Ovo svaki zurnalista treba da zna. Da li je dobro po nezavisnost medija da ih vlast nagradjuje ?
Bakir: hajmo redom...
Bakir: ne vidim sta je sporno u tome
no8: dobro dobro nisi se sam pozvao nego te Zurnal pozvao, neko ce pomisliti da stvarno nisi ti..
Gerila: Da vlast nagradjuje novinare ? Pa valjda onda novinari gube kredibilitet ?
Bakir: a otkad smo mi na ti?
Gerila: Znaci da vas Vlast voli ?
no8: pa ovdje su valjda svi na ti
Bakir: ne bih rekao. 60 minuta je u zadnjih osam godina dokazala da je jedna od rijetkih svijetlih tacaka u ovom mraku
no8:
Gerila: Eh to je parola... De malo konkretno.. nismo ovce ovdje
Bakir: znamo li se?
Bakir: gerila, ako ste vi novinar rado bih vam dao intervju
Gerila: Kada Dodik nagradi Nezavisne novine to znaci da ih voli. Kada Grad Sarajevo i Opstina Tuzla (SDP) nagrade "60 minuta", to znaci da... ?
Administrator: Ranije postavljena pitanja: Možeš li procijeniti stepen društvene odgovornosti štete od djelovanja osoba kao što su Sanja Vlaisavljević? I objasniti i sebi i nama kako je moguće postojanje takvih moralnih odrona?
Bakir: dobio sam ja prije nekoliko godina nagradu i od NN-novinar godine
Gerila: ali oni nisu vlast...
Gerila: to je ok, svaka cast
Gerila: ali kad od vlasti dobijes, onda je problem
Gerila: onda si medij u rukama (odredjenih) vlasti
shaban: Ej Bakire,gdje je puklo izmedju tebe i Vlaisavljevica
Bakir: svojevremeno sam na pitanje da prokomentiram neke tekstove F. Alispahica rekao da takve likove niko ozbiljan ne komentira. Isto se odnosi i na S.V
balkañero: nezgodno Vam izgleda (nisi s nama na ti) odgovoriti na pitanja ili..??Jedno lakse-kada ce Te promijeniti sliku koja stoji pored kolumni??..Izgleda nekako neozbiljno..
Gerila: Eh to je najlakse...Kad nemas odgovora - bjezi od njega
Bakir: no comment-ja guram deridu a ona neke druge
Bakir: slike nisu do mene vec do kolega iz zurnala. Btw, meni su slike ok
Bakir: imam ja odgovor, ali ne zelim da glumim, sto bi Sula rekao, da znam sva pitanja i sve odgovore
no8: znas ti dobro odgovoriti kao i sto mi znamo dobro pitati
Gerila: Pa dobro, ali imas valjda neki stav.. Nego, jesil citao zadnji tekst od Nikolaidisa na Zurnal.info?
Bakir: nisam, danas cu to da uradim. Maloprije m i je Sefke o tome govorio...
no8: samo sad odgovaras kao djeci, jer mislis da su ti neupuceni ovdje iza
Administrator: Ranije postavljena pitanja: Ubija li te, polako, i bez metka i noža, spoznaja da se, bar u dijelu javnosti, iz sve tvoje borbe za demokratsku, pravnu, sekularnu državu, protiv kleronacionalista, rasista, mafije na vlasti, unesrećitelja ove zemlje i njenih građana, izvodi optužnica ne protiv n
Bez brige, nema prevare, izbor koji je pred vama predstavlja presjek vaših prijedloga i ako dobronamjerno razmislite o njemu uočićete da je on prilično realan
Da, iznevjerili smo vas. Kao što vidite, nismo izabrali najbolji poslijeratni album u Bosni i Hercegovini, nego smo sačinili listu od deset najboljih. Ne bismo li umanjili razmjere vašeg opravdanog bijesa, dozvolite da objasnimo zašto smo se kukavički povukli iz borbenog zadatka.
Prvo, kao što je red, moramo se zahvaliti na velikom odzivu na naš poziv za pomoć. Bili ste humani i mudri i na tome vam hvala. Ali, nakon sabiranja i analiziranja rezultata uočili smo niz nepravilnosti tokom glasanja.
Naime, neki glasači doživjeli su ovaj izbor lično i strasno, pa su nas zasipali svojim glasovima. Nisu birali sredstva, potplaćivali su glasače, prijetili biračkom odboru, falsificirali, budili mrtve, agitirali po bogomoljama, organizirano privodili na glasanje i koristili još niz sličnih metoda kojim se uspješno mulja na izborima. Da smo poslušali isključivo takve glasove rezultat bi bio apsolutno ekstreman i neuporediv sa realnim stanjem stvari. Shvatili smo da, kao što je to čest slučaj, demokratski izbori ne moraju uvijek donijeti i prave rezultate (vidjeti pod Bosna i Hercegovina). Nismo mogli niti smjeli na sebe preuzeti teško breme tako nepravednog rezultata pa smo pribjegli zdravom razumu i izabrali deset najboljih poslijeratnih albuma u BiH.
Bez brige, nema prevare, izbor koji je pred vama predstavlja presjek vaših prijedloga i ako dobronamjerno razmislite o njemu uočićete da je prilično realan. Izabrani albumi su kvalitetni, svaki od njih je nakon svog objavljivanja izazvao veliku pažnju, imali su uticaj na razvoj scene, a neki su uspjeli usmjeravati pa i stvarati čitave nove škole. Što je najvažnije, oni su i danas svježi i predstavljaju ukras svakog CD playera.
Naravno, kao što je to obično slučaj kod izbora, i među vama će se sigurno pronaći nezadovoljnici. Neka ovo bude nauk, drugi put poranite na birališta. Slijedi deset najboljih poslijeratnih albuma u BiH. Redoslijed je abecedni.
Adi Lukovac & Ornamenti, Fluid
Adi Lukovac bio je pionir elektronske muzike u Bosni i Hercegovini. Pažljivi slušaoci sigurno pamte njegov emotivni nastup na sada već kultnoj kompilaciji Rock Under The Siege.
Objavio je tri albuma: Pomjeranja, Fluid i soundtrack za film Remake. Vlastiti muzički pravac nazivao je post war sound i opisao ga kao orgazam inspiracije i mašina. Neprestano je radio na proširenju izraza i među prvima počeo inteligentno koristiti elemente tradicionalnog zvuka što je svoj vrhunac imalo u saradnji sa Eminom Zečaj na soundtracku Remake.
Njegov najbolji album bio je Fluid čiji je sadržaj u jednom intervjuu opisao riječima: Sve što osjećaš, sve što zamisliš, sve što ne vidiš... fluid...
Poginuo je u saobraćajnoj nesreći na izlazu iz Sarajeva.
Damir Avdić, Mrtvi su mrtvi
Tuzlak Damir Avdić autentična je autorska pojava kakvu, koliko nas sjećanje služi, Bosna i Hercegovina nije imala u svojoj istoriji popularne muzike. U svim intervjuima ističe da vjeruje samo u moć pojedinca, ali desilo mu se ono što je najmanje želio: nehotično je izgradio pravi mali kult, regrutiran od obožavalaca sa područja čitave nekadašnje Jugoslavije. Najlakše bi ga bilo opisati kao kantautora sa električnom gitarom koji pjeva angažirane pjesme, ali on prezire takav opis. Svi koji su imali priliku da ga gledaju na koncertu, svjedoče o jedinnstvenom iskustvu koje je jedan od njih ovako opisao: Damirove riječi su istina ogoljena do srži - govori ih psihotično, ispraća vampirskim pogledom, urezuje tvrdim, moćnim gitarskim rifom koji više pripada hard core školi nego klubu kantautora.
Ako želite da saznate više o Diplomtzu, Bosanskom Psihu ili Grahi na Žurnalu možete poslušati radio emisiju Koraljke Kurcenberger Riff & Riječ. Na našoj listi Damir Avdić je zastupljen sa drugim albumom Mrtvi su mrtvi, ali ne bismo nimalo pogriješili da smo uvrstili prvenac Od trnja i žaoka. Trenutno priprema novi album, a mi ćemo uskoro ekskluzivno objaviti nekoliko tekstova s njega.
Damir Imamović Trio, Svira standarde/Plays Standards
- Sevdah se uvijek i samo tiče tvoje ljubavi. To nema veze s drugom osobom. Nema sevdaha ako se ne radi o tvojoj ljubavi – u jednom tekstu opisao je Damir Imamović najbitniji sastojak sevdaha.
Album Damir Imamović Trio snima standarde snimljen je u mostarskom Pavarotti studiju, osam dana potrošeno je na snimanje a dva dana na miksanje pjesama.
Ovako je nakon izlaska CD-a, Imamović opisao rezultat truda:
- Snimili smo minimalistički album, bar što se tiče broja instrumenata na njemu. Želio sam da sevdalinke izmjestim iz njihovog dosadašnjeg konteksta, iz bogatih orkestracija sa dvadesetak muzičara. Na snimku je vokal u prvom planu – što je u prirodi sevdaha, a aranžmani su potpuno drugačiji od svih dosadašnjih snimaka. Izvrsni muzičar Anouar Brahem na svojim albumima pronalazi ekstrakt u tradicionalnim melodijama magreba. Volio bih da smo mi to uspjeli učiniti sa našim sevdalinkama.
Ovaj lijepi CD sa logom Sevdah Republike već predstavlja pravu kolekcionarsku dragocjenost. Ipak, ne može se kupiti jer ga njegovi vlasnici doživljavaju kao intiman predmet. Porodičnu dragocjenost, tako reći.
Dubioza Kolektiv već odavno predstavljaju evropsku koncertnu atrakciju, ali ih je tek album Firma Ilegal proslavio u Bosni i Hercegovini i na prostoru nekadašnje Jugoslavije koji je sada popularno zvati region. Ugostio ih je čak i Tarik Heljić u svojoj emisiji Svako dobro Bosno i Hercegovino, gdje su demonstrirali pripremanje uzbudljivog rastafarijanskog bureka. Svojevremeno je na You Tube ovaj nastup bio prava atrakcija. Kamo sreće da im je Firma Ilegal donijela samo ovakve ugodne momente, bilo je tu i zabrana, uvreda, progona, a sve zbog njihovog beskompromisnog društvenog angažmana. Na albumu se nalazi devet pjesama Svi u štrajk, Šuti i trpi, Dosta, Blam, Stav, Firma Ilegal, Oni dolaze, Vlast i policija i Zrak koje predstavljaju obavezan soundtrack za sve ovdašnje proteste
Dubioza Kolektiv, Firma Ilegal
Edo Maajka, Slušaj mater
Moglo se neopreznim učiniti da je Edo Maajka preko noći, sa svojim albumom Slušaj mater, od ratne izbjeglice postao regionalna zvijezda. Ali, lako je tuđim CD-om karijeru snatriti. Iz njegovog ugla to je ovako izgledalo, kako je objasnio u jednom intervjuu:
- Živjeli smo u Privlaci kod Zadra, kod svoje familije. Ali, bilo je odvratno ići u školu, bilo je odvratno živjeti u toj sredini. To je jedno ruralno mjesto u kojem nisu znali za muslimane do rata. Došao sam u Zagreb, počeo pisati, raditi, i raditi, raditi, raditi... Došao u Tuzlu, onda napravio dva benda u Tuzli, i opet radio, radio, radio. I, kad nisam mogao više raditi u Tuzli, onda sam ponovo otišao u Zagreb, pa su oni prepoznali taj talenat u meni i izdali mi CD.
Hitove sa albuma Slušaj mater pjevala su i djeca po vrtićima. Edo više nikada nije uspio ponoviti uspjeh debitantskog albuma, ali ne zato što nije mogao, nego zato što nije htio. Nije želio ispunjavati tuđa očekivanja, više mu se sviđalo da pravi albume za pravovjerne fanove. Ipak, njegova slava pomogla nam je da upoznamo izvrsnu tuzlansku hip hop scenu, okupljenu oko radija FM Jam, poput žestokog Frenkiea koji upravo promovira novi album Protuotrov ili reggae benda Defence.
Letu štuke, Letu štuke
Zvuk svog benda Letu štuke Dino Šaran je u jednoj pjesmi opisao kao miks Lou Reeda i ranog Ranog Mraza. To je dobra dosjetka, ali nije sasvim precizna, jer pjesma Minimalizam je izvrstan politički komentar, Pero Papacoder analiza promjene sistema vrijednosti, Grad bez boje i Mjesto za dvoje su istinske poslijeponoćne (takvo vremensko određenje treba zaslužiti) balade, Signali pjesma za bračne krize, Kao na zapad pjevao bi rado i probirljivi Arsen, Rundek je to i učinio u pjesmi Sunce, a prazan hod na posljednjim solo albumima dobro bi popunio pjesmama Tuga i Šutiš...
Ovaj album mnogi su doživjeli kao generacijski, a Letu štuke su stigle taman kada su planirali dignuti ruke od domaće muzike.
SCH, Dance
Dance je deseti, jubilarni album najdosljednijeg i najzanimljivijeg bosanskohercegovačkog benda SCH. U nazivu Dance Senad Hadžimusić Teno naglašava svoje plesne afinitete koje je ljubazno demonstrirao na koncertima, a muzički nastavlja eksperimente koje je počeo na albumu Vril. U tri pjesme na albumu gostuje nekadašnja članica benda Azra Ijanetović.
Na omotu albuma Eat This, Teno je napisao:
- SCH je najautentičniji, najintenzivniji, najneobičniji, najradikalniji, najozbiljniji, najavangardniji, najalternativniji, najkontroverzniji, najkomplikovaniji, najutopijski, najdosljedniji, svakako on je najvažniji i najbolji alternativni bend, fenomen, projekt, umjetnički koncept, ideja i realizacija u istoriji Bosne i Sarajeva.
Niko mu do sada nije protivrječio. Teno je ostao Tito sve do danas, bar sudeći po Vašem glasanju, jer mnogi od vas su prostor predviđen za deset albuma jednostavno popunili naslovima iz SCH diskografije.
Sikter, Now, Always, Never
Jedan naš, očigledno dobro upućen glasač, ovako je opisao album Now, Always, Never: Ubitačnu metal-core-funk-rap kombinaciju na tragu Red Hot Chilli Peppers producentski čarobnjak Brian Eno podiže na gotovo kosmički nivo.
Sikter imaju izuzetno neobičnu karijeru o kojoj je snimljen i dokumentarni film. Prve koncerte imali su na mjestima koje mnogi muzičari mogu samo sanjati – u amsterdamskom klubu Paradiso i na stadionu SanSiro pred 120 hiljada ljudi. Prvi album snimili su sa Enoom, a promovirali ga na koncertu U2.
Nakon Now, Always, Never krenuli su u istraživanje disco zvuka, funka, soula. Za sada imaju dobre rezultate, ali treba sačekati i vidjeti kuda će ih sudbina dalje odvesti.
Skroz, Savršeni organizam
Vjerujem da je i vama dosadilo isticanje urbanog porijekla. Naročito kada znamo da oni koji insistiraju na tome pod urbanim podrazumijevaju navike razmnožavanja na istom mjestu i ispijanja kafe u istom kafiću, kao i nastavak porodičnog polulegalnog biznisa. Iako su, kako kažu, korjenski vezani uz ovdašnja urbana naselja, ako pratimo tekstove njihovih pjesama, čini se da oni obitavaju u zemlji Teletabisa u kojoj je najveći društveni problem to što stanovništvo ostavlja cura zbog drugog BMW-a ili što im neki hadžija uporno zabranjuje pristup u svoju avliju da mu ne bi obeščastili kćerku lijepu kao tufahija (mekana, saftali, okrugla, s rupom u sredini).
Ekran u prašini, ništa se ne vidi, glave svi saginju, pa se i ja stidim - pjeva Adnan Šaran u uvodnoj pjesmi Riječi te, sa albuma Savršeni organizam.
Skroz nemaju zbog čega da se stide i potpuno je izlišno, do kraja karijere, da bilo kom pomenu svoje urbano porijeklo i lokaciju zemlje iz koje dolaze. U njihovim tekstovima ima dovoljno cinizma, depresije, očaja i histerije da i najneosjetljiviji mogu osjetiti pustoš sarajevskog Alipašinog polja, zeničke Blatuše ili tuzlanske Malte.
Od navedenog uvodnog stiha pa do završnog mljevenja kafe u pjesmi Ravnica, album Savršeni organizam nema slabog organa.
Vuneny, Play That Silence
Tool gone dub, Post-Modern Post-Dadaist Balkan Space Aged Film Music, Dark unconfortable fusion, straight from the heart of balcans - su samo neki od epiteta koje su, u Britaniji i Americi, svojoj glazbi priskrbili mostarski bend Vuneny.
Vuneny su vjerovatno najcjenjeniji bosanskohercegovački bend u inostranstvu, a oni su u intervjuu koji je za Žurnal s njima uradio pjesnik Marko Tomaš čak rekli da se u BiH i ne osjećaju kao muzičari i objasnili:
- U BiH realno nemamo nikakav status. Distributer za BiH je uzeo čitavih 30 cd-ova u distrubuciju, i vjerovatno ih nije prodao. Niko nije napisao nikakvu recenziju, i osim par entuzijasta u zemlji niko nas nije pozvao da sviramo ili radimo promociju. Sve što mediji i velika većina ljudi, uključujući dosta naših prijatelja, zapravo zna o Vunenima je „da sviraju mnogo vani“ (kao da se bavimo nekakvim export-importom, a ne muzikom..). No, ne mislim da je to toliko loše, imati neki „status“ u BiH je isto kao biti neko ili nešto u snovima, zvijezda, kralj, bog – besmisleno.
Ipak, njihov debitanski album Play That Silence je u našem malom izboru dobio sasvim dovoljno glasova da uđe među deset najboljih poslijeratnih albuma u Bosni i Hercegovini. Bez ikakve štele, jer radi se o tako dobrom albumu, koji bi se morao dopasti i Sydu Barrety ako nije nepovratno izgubio zdravorazumski sluh.
(zurnal.info)
Prema podacima Agencije za statistiku BiH, prosječna mjesečna isplaćena neto plaća za oktobar 2009. u odnosu na isti mjesec prošle godine nominalno je viša za 1,1 posto.
Prosječna mjesečna bruto plaća za oktobar iznosila je 1.201 KM, što pokazuje nominalni rast za 1,6 posto u odnosu na decembar 2008.
Prosječna mjesečna bruto plaća za oktobar ove u odnosu na isti mjesec prošle godine nominalno je viša za četiri posto.
(FENA)

Već godinama kruži sumnja da je i Sanader osobno uzeo novac, dodaje list, podsjećajući da je izjavu dala bivša tajnica jednog tajkuna koji je godinama za Hypo obavljao diskretne poslove.
Sanader, kako prenosi dnevnik, šuti na sve optužbe i samo je na jednu elektroničku poruku odgovorio da je "na laži sve potrebno odgovorio".
"Odnos banke i ovog političara datira još iz kasnih osamdesetih. Godine 1988. se tada 35-godišnji trgovac, nakon što je otpušen iz firme u Splitu, vratio u Innsbruck gdje je studirao.
Sanader je 1990. sa svojim zemljacima u Tirolu osnovao udruženje Hrvatsku demokratsku zajednicu, stranku kasnijeg predsjednika Franje Tuđmana.
Još iz Hrvatske je Sanader u Innsbrucku osnovao tvrtku, zajedno s Michaelom Passerom, jednim "slobodarskim" desničara, kasnije mužem zamjenice Joerga Haidera, Susanne Riess-Passer", podsjetio je Standard.
"Direktor Hypo Tirola je upoznao Sanadera s Wolfgangom Kultererom, novim šefom Hypo Koruške. On je tražio kontakte ka Hrvatskoj, koja je bila u povoju. Još kada je Sanader bio šef vlade, ova dvojica su se sretala. U međuvremenu se ranije zalaganje za partiju počelo isplatiti Sanaderu. Brzo je postao ministar znanosti, ušao u ministarstvo vanjskih poslova i bio šef ureda kod predsjednika", navodi list.
"Sanaderu je zajedno s Kultererom tada pošlo za rukom da posreduje u prvom kreditu. On je to prodao kao pionirsko djelo. Hypo je bila jedina banka koja je tada Hrvatskoj dala kredit. Za posredovanje je Sanader, navodno, dobio proviziju u visini od 400.000 eura", naveo je Standard.
List je dodao da je Hypo banka svoju hrvatsku filmu osnovala tek 1997. Prethodno je njen partner u Hrvatskoj bila Glumina banka, koju je kontrolirao Tuđmanov savjetnika Ivić Pašalić, koji i dan-danas ima poslovne odnose s austrijskom bankom.
Ova veza je Austrijancima otvorila put u zlatni centar ranijih godina. Pašalićev prijatelj Miroslav Kutle, Tuđmanov partner u tenisu i šef 170 poduzeća, navodno je bio zadužen za mita banke Hypo. Sanaderovi inicijali nalaze se na neformalnoj listi, naveo je bečki dnevnik.
Osim toga, tadašnji zamjenik šefa diplomatije je krajem 1999. iz Kutleovog okruženja dobio još jednom 700.000 maraka u gotovini. Neposredno nakon toga gotovo nepoznati Sanader neočekivano se domogao vrha HDZ-a, konstatira Standard.
Hypo banka je finansirala i brojne predizborne kampanje HDZ-a, dodaje list, navodeći kako je u Zagrebu sve izvjesnije da će protiv Sanadera biti podignuta optužnica.
"Hrvatska Hypo banka reagirala je na to kampanjom za popravljanje imidža – gotovo nema nijednog filma koji se emitira na televiziji koji nije sponzorirala ta banka", zaključuje bečki dnevnik.
(FENA)
On nije želio posebno da govori o kritikama opozicije u RS-u da se referendum ponovo koristi u predizborne svrhe.
“Sve što smo rekli stoji i nemamo namjeru da odgovaramo opoziciji na njihove stavove. Mi smo oni koji određujemo kada će nešto biti i to ćemo raditi dok smo u vlasti”, naveo je entitetski premijer.
Do referenduma u RS-u, kazao je, doći će s ili bez opozicije i da je neophodno promijeniti postojeći Zakon o referendumu kako bi u pravo vrijeme bio i raspisan.
Vrijeme za to, kaže, bira vlast i ona smatra da je taj termin upravo sada kako bi RS legalizirala svoje pravo na lično izjašnjavanje.
Dodik nije želio da govori koliko će koštati RS raspisivanje i provođenje referenduma, dodajući također da ne očekuje sankcije zbog tog čina i pored činjenice da je visoki predstavnik u BiH kazao da je to antidejtonski čin.
Upitao je Valentina Inzka i da li će biti antidejtonski čin i to ukoliko u referendumu bude postavljeno pitanje i poštuje li se Dejtonski sporazum.
(FENA)

Proteklu smo godinu više nego uspješno protraćili i propustili sve lijepe stvari koje su nam se mogle desiti: ustavne promjene su propale, otišle su strane sudije i tužioci, i dalje imamo vize, nismo se približili NATO-u, a smanjenje javne potrošnje ostalo je samo lijepa ideja. Osam javnih ličnosti iz BiH za Žurnal komentariše pet ključnih događaja i procesa iz protekle godine

Bosni i Hercegovini se u 2009. godini, osim nekoliko dobrih utakmica fudbalske reprezentacije, nije desilo ništa lijepo: nismo dobili novi ustav, otišle su strane sudije i tužioci, bez viza i dalje ne možemo dalje od Hrvatske a ulazak u NATO i smanjenje javne potrošnje dobijaju zajedničke osobine: sve su dalje i sve manje ljudi vjeruje u njih.
Svoje komentare za Žurnal daju: Duška Jurišić, urednica informativnog programa FTV-a; Gojko Berić, kolumnista Oslobođenja; Asim Mujkić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu; Blažo Stevović, predsjednik "Alternativnog kluba Trebinje' i član "Savjeta za borbu protiv korupcije i kriminala"; Slobodan Vasković, novinar magazina 60 minuta; Enes Škrgo, kustos Muzeja ''Rodna kuća Ive Andrića'' u Travniku; Emir Habul, urednik BH radija 1; Aleksandar Trifunović, glavni i odgovorni urednik projekta BUKA.
Magazin Žurnal u narednih pet dana objavljuje komentare o pet ključnih političkih i životno važnih događaja i procesa iz 2009. godine.
Jučerašnje komentare o odlasku stranih sudija i tužilaca možete čitati na ovom linku.
3. Vize: Umjesto slobodnog ulaska u EU ponovo smo dobili samo obećanje da nam vize za ovu zajednicu neće trebati, u najboljem slučaju, tek od juna naredne godine. Pod pritiskom međunarodne zajednice i javnosti, naši su političari ove godine ipak uspjeli početi sa izdavanjem biometrijskih pasoša, što je bio jedan od najvažnijih uslova za ukidanje viza. Ostalo nam je još 11 uslova među kojima su poboljšanje granične sigurnosti, strategija o borbi protiv organiziranog kriminala te zakoni o pranju novca i borbi protiv terorizma.
Slobodan Vasković: To je praktično jedan od najvećih gubitaka za građane BiH. Vize bi omogućile povremene ulaske na tržište rada zemalja EU i ublažile posljedice ekonomske krize u zemlji.
Gojko Berić: Vize su još jedan poraz naše državne politike, a sve ostalo spada u domen teorije zavjere i sličnih besmislica.
Asim Mujkić: Vize, nažalost, imaju oni koji su opasnost po svoju mjesnu zajednicu a kamoli neku ozbiljnu državu. To su naše poglavice, dakle naša vlast, ljudi kojima su često ruke krvave, ljudi kojima se često sudi za lopovluke i slično. Oni na telefonski poziv dobijaju vize, pa ih briga za bezvizni režim. Uostalom, kada običan svijet počne da putuje bez viza, njih neće biti na vlasti. Ja se nadam da će oni tada biti tamo gdje im je po mom čvrstom ubjeđenju i projektovano mjesto, a to su kazneno popravni domovi.
Emir Habul: Očekivani rezultat bahatog odnosa javnosti prema ovom pitanju. Gadi mi se patetično cmizdrenje javnosti zbog uspjeha komšija umjesto da je ta energija utrošena na pritisak koji je trebao da domaće političare učini odgovornijim da završe ovo u korist građana BiH.
Sutra čitajte komentare o ulasku BiH u NATO.
(zurnal.info)
Ako je danas sumnjiv Djeda Mraz, sutra će biti sumnjiv svako ko ima televizijsku antenu, navedeno je, između ostalog, u izjavi zamjenika gradonačelnika Sarajeva povodom zabrane dolaska Djeda Mraza u sarajevske vrtiće
Prije svega, nevjerovatno je da je u zemlji makar nominalno demokratskoj Djeda Mraz kontraverzna tema: nažalost, u našem slučaju Djeda Mraz je postao simbol borbe za sekularni karakter države.
Uklanjanje plakata koji su najavljivali Djeda Mraza je poruka da zabrana ne važi samo u Javnoj ustanovi „Djeca Sarajeva“ nego i izvan nje. To je vrlo jasna poruka da će oni koji danas ukidaju Djeda Mraza sutra ulaziti u domove građana Sarajeva i kontrolirati koje televizijske programe gledaju; ako je danas sumnjiv Djeda Mraz, sutra će biti sumnjiv svako ko ima televizijsku antenu. I ovaj posljednji pokušaj progona Djeda Mraza treba konačno nazvati pravim imenom: nasrtaj bez presedana na građanske slobode i prava. Mi smo djeci upriličili susret sa Djeda Mrazom i tako će biti sve dok SDP ima vlast u gradu.
Na koncu, želim da se zahvalim onim medijima koji su o jučerašnjem dočeku Djeda Mraza izvještavali kao o onom što je i bilo: pokušaj da djeci iz sarajevskih vrtića, ali i svoj drugoj djeci priredimo malo veselja.
Želio bih se isto tako zahvaliti i onom dijelu medija i novinara koji se jučer nisu libili da zloupotrebe djecu, ali nisu imali ni profesionalnog integriteta, ni ljudske hrabrosti da bilo koje pitanje u vezi s dočekom Djeda Mraza postave ni direktorici JU „Djeca Sarajeva“ Arziji Mahmutović, ni kantonalnom ministru obrazovanja Safetu Keši, ni kantonalnom premijeru Besimu Mehmediću koji su zapravo i odgovorni za ovu sramotu.


Proteklu smo godinu više nego uspješno protraćili i propustili sve lijepe stvari koje su nam se mogle desiti: ustavne promjene su propale, otišle su strane sudije i tužioci, i dalje imamo vize, nismo se približili NATO-u, a smanjenje javne potrošnje ostalo je samo lijepa ideja. Osam javnih ličnosti iz BiH za Žurnal komentariše pet ključnih događaja i procesa iz protekle godine

Bosni i Hercegovini se u 2009. godini, osim nekoliko dobrih utakmica fudbalske reprezentacije, nije desilo ništa lijepo: nismo dobili novi ustav, otišle su strane sudije i tužioci, bez viza i dalje ne možemo dalje od Hrvatske a ulazak u NATO i smanjenje javne potrošnje dobijaju zajedničke osobine: sve su dalje i sve manje ljudi vjeruje u njih.
Svoje komentare za Žurnal daju: Duška Jurišić, urednica informativnog programa FTV-a; Gojko Berić, kolumnista Oslobođenja; Asim Mujkić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu; Blažo Stevović, predsjednik "Alternativnog kluba Trebinje' i član "Savjeta za borbu protiv korupcije i kriminala"; Slobodan Vasković, novinar magazina 60 minuta; Enes Škrgo, kustos Muzeja ''Rodna kuća Ive Andrića'' u Travniku; Emir Habul, urednik BH radija 1; Aleksandar Trifunović, glavni i odgovorni urednik projekta BUKA.
Magazin Žurnal u narednih pet dana objavljuje komentare o pet ključnih političkih i životno važnih događaja i procesa iz 2009. godine.
Jučerašnje komentare o ustavnim promjenama možete čitati na ovom linku.
2. Odlazak stranih sudija i tužilaca: Odlukom Valentina Inzka, visokog predstavika međunarodne zajednice u BiH, strane sudije i tužioci ostaju samo u savjetodavnoj ulozi u dva odjela Suda BiH, a u dosadašnjem kapacitetu prisutni su samo u odjelu za ratne zločine. Ovom odlukom nije bio zadovoljan niko jer se za sudije i tužioce ne može reći niti da su ostali niti da su u potpunosti “otišli”. Stavovi političkih stranaka bili su jasni: Sulejman Tihić i SDA zalagali su se za ostanak sudija, HDZ Dragana Čovića bio je između stavova Tihića i Milorada Dodika koji je bezrezervno tražio odlazak stranaca iz državnog suda.
Slobodan Vasković: Ako ću biti objektivan, a uvijek se trudim da to budem, oni nisu uradili ništa ovdje. Da je bilo pameti mi smo ih trebali kritikovati i natjerate ove naše da rade. Znam da je 300 predmeta o kriminalu ove vlasti upućeno na sud a ništa nije urađeno. U simboličnom smislu oni su predstavljali podršku institucijama pa su se naši političari bojali da će odgovarati. Simbolizirali su pravnu državu. Ovim su poslali vrlo lošu poruku da ovdje nikada neće biti pravne države. Sutra ćemo imati problem kada neku optužnicu potpiše sudija Musliman, nastat će haos jer Dodik ne dozvoljava da mu sudi Musliman.
Enes Škrgo: Zagovornik sam ostanka međunarodne zajednice. Uvijek sam govorio da BiH treba da bude protektorat. Ali, ako pogledamo učinak stranih sudija i tužilaca vidimo da njihov odlazak i neće puno škoditi.
Duška Jurišić: Ovo pitanje ima dvije dimenzije. Jedna je kvalitet njihovog rada, koji je najblaže rečeno, upitan. Druga je politička dimenzija. Na žalost, naše pravosuđe nije neovisno, podložno je različitim pritiscima i teško je očekivati da će biti u stanju voditi postupke za kriminal protiv političara. Činjenica je da je značajan broj postupaka propao, između ostalog, zbog neznanja stranih tužilaca. Međutim, pitanje je da li bi ijedan od tih postupaka uopšte bio pokrenut da njih nije bilo.
Gojko Berić: Odlazak stranih sudija i tužilaca izazvao je pravu pometnju i među političarima i u medijima. Za jedne je odluka visokog predstavnika bila dobar potez, dok je za druge značila propast državnog pravosuđa. Zanimljivo je da su ove druge demantovali domaći tužioci i sudije, koji su stali na stranu visokog predstavnika. Pitanje je, međutim, ko će sada ganjati i kažnjavati najelitnije kriminalce, poput Milorada Dodika, iako se ni strani tužioci ni sudije nisu u tom poslu proslavili.
Asim Mujkić: Od tri grane vlasti: zakonodavna, izvršna, sudska, ova posljednja je bila posljednja instanca koja je odolijevala etnonacionalističkom principu, ponajprije zbog prisustva stranih sudija i tužilaca. Da se razumijemo, bilo je tu dosta traljavosti, ali je barem ulijevalo nadu da ova zemlja može drugačije. Sada smo ostali bez te nade jer je sudska vlast ostala nezaštićena pred arbitrarnim naletima etnonacionalističkih moćnika. I ne samo to – sudska vlast je dobila i naputak kako treba ubuduće obavljati posao: po principu proporcionalnosti: 1 bošnjački ratni zločinac ili kriminalac + 1 srpski ratni zločinac ili kriminalac + 1 hrvatski ratni zločinac ili kriminalac. Ovaj naputak koji je izrekao ruski ambasador ne samo da predstavlja grubo miješanje u unutrašnje stvari BiH već i promoviranje jednog duboko antidemokratskog i necivilizacijskog pristupa i kao takav je smrtonosni udarac pravdi uopće. Doduše, možda takva proporcionalnost funkcionira u ruskom sudstvu, osobito u regionu Kavkaza, pa čovjek i ne zna za bolje.
Blažo Stevović: Stranci trebaju da nam budu po kućama, kafanama, toaletima a o sudovima da ne govorimo. Mi smo ipak u fazi sociološke retardacije, i to je proces. Mi još ne priznajemo ratne zločine, lopovluke i slično... dakle mi smo i bezobrazno društvo. Zato sam za ostanak stranaca u pravosuđu BiH. Kakvi god da su bolji su od naših!
Emir Habul: Ne mora po definiciji značiti da su strane sudije i tužioci kvalitetniji od domaćih. Međutim, ovdje je pitanje da li je stvoren politički ambijent da sudbena vlast autonomno djeluje. Dobro to znaju međunarodni predstavnici ali su ustuknuli pred Dodikovim prijetnjama. Nevolja je što sudije i tužioci ne rade i ne žive u vakumu i naravno da će splasnuti odlučnost da se pravosuđe uhvati u koštac sa korupcijom. Bojati se da se u nekom trenutku ne pojačaju zahtjevi za opstrukcijom Suda i Tužilaštva, što se već radi smanjivanjembudžeta.
Aleksandar Trifunović: Iako su pokrenuli nekoliko velikih slučajeva kojih bez neutralnog pristupa ne bi bio moguć, mislim da je pravosuđe osnovni dokaz administrativne punoljetnosti jednog društva i da sve ključne pozicije u pravosuđu moraju da preuzmu domaće sudije.
Sutra čitajte komentare o vizama koje nam još uvijek trebaju za ulazak u EU.
(zurnal.info)

Romska književnica Hedina Tahirović Sijerčić piše o romskoj književnosti, o počecima kada su se nomadi sporazumijevali simbolima pa do današnjih dana. Žurnal će ovaj zanimljivi tekst objaviti u tri dijela.
Jedan od najistaknutijih lingvista koji je poznavao sve romske dijalekte bivše Jugoslavije i jedan od najvećih prijatelja Roma na našim prostorima, koji je posebnu pažnju posvetio gurbetskom dijalektu Roma koji su živjeli u BiH u Sarajevu i Prijedoru, je romolog Rade Uhlik . Rodjen je 1.02.1899. u Sarajevu a umro je 12.06.1991. u Sarajevu. Iza sebe je ostavio više od 43 vrijedna djela iz gramatike romskog jezika, sakupljenih romskih priča, pjesama kao i srpsko-hrvatski-romsko-bosanski rječnik. Prvu zbirku pjesama objavio je 1937. godine u Prijedoru pod nazivom „Romane gilja“ /“Romske pjesme“. Prvi rječnik je napisao još davne 1947. godine pod nazivom „Srpskohrvatsko-ciganski rečnik: Romane alava“. Drugi Uhlikov „ Srpskohrvatsko-Romsko-Engleski rječnik-Romengo alavari“ objavljen je 1983. godine. Sva tri izdanja je objavila izdavačka kuća Svjetlost iz Sarajeva. Njegova djela su sačuvana u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine.
Osim ovih djela, postoji i nekoliko nacrta bukvara koji su odštampani u nekim zemljama, Sovjetskom Savezu 1927. i 1934. godine, u Švedskoj 1975.godine, u Sarajevu 1990. godine i autor ovog bukvara je francuski lingvista Marsel Kortijade.
Šabloni od predrasuda
Danas na pragu 21. Vijeka, Romi se nalaze ispod svih minimuma socijalnog, ekonomskog, obrazovnog i kulturnog razvoja civilizovanog čovjeka. Socijalni problemi i dalje potiskuju problem obrazovanja a samim tim i kulturnog stvaralaštva. Veliki broj autora ne- Roma pišu o Romima ne odmičući od šablona koje nose u sebi, a to su šabloni loših predrasuda, ismijavanja, predstavljajući romske likove samo u slučajevima kada pišu o bijednicima i prljavim varalicama, lopovima, neradnicima, o onima koji su bez samopoštovanja i samouvjerenosti, o onima koji otimaju tuđu djecu a svoju prodaju i ostavljaju itd. Ovakva književnost je pogubna za Rome. Moram reći i to da su mediji u velikom dijelu doprinijeli ovakvoj situaciji negativnog predstavljanja Roma.
Situacija se lagano mijenja i u posljednjih nekoliko decenija pojavljuje sve više romskih medija koje vode profesionalni romski novinari, da se pojavljuje sve više romskih pjesnika, književnika, lingvista, umjetnika, režisera itd. Svijest o nacionalnoj pripadnosti se budi, strah od proganjanja nestaje i intelektualni pokret Roma jača. Pa i ako se desi da neko bude i protjeran zbog pisanja istine o svom narodu uvijek se negdje može naći prostor za življenje. A u današnje vrijeme to nije sudbina samo romskog naroda.
Prvi rječnik napisao je mađarski Rom pod nazivom „Me kámas-mothav”/ "Un Dictionnaire Rromanie oublié Katar o" Gyok-Szótár de Ference Sztojka ", koji je objavljen od strane Malartn Kiado, Paris, 1890. Taj rječnik sadrži i pjesme i molitve.
Knjiga gramatike pod nazivom "Naš jezik/ Amari chib", objavljena je 1980. godine u Skoplju. To je knjiga školske romske gramatike čiji je autor Šaip Jusuf iz Makedonije u koautorstvu sa Krume Kepeskim.
Tokom više stotina godina dugih seoba, Romi su prolazili kroz mnoge druge zemlje i na taj način su dolazili u kontakt i sa drugim narodima i kulturama. Zato je i razumljivo da se u romskoj mogu prepoznati i elementi onih kultura sa kojima su Romi imali bliže kontakte. Tako se, u romskim pričama i legendama mogu uočiti starosemitski mitovi. Naravno, romski narod ima svoje originalne motive koje su do današnjih dana sačuvali: legende o princu Pengi, o Bengi (đavolu), o faraonovom carstvu, o Bogu (develu ili delu), priče čiji su junaci razni vragolani, spadala, skitnice i mnogi negativni likovi. U oblasti humora u romskim pričama dominiraju tri glavna tipa a to su Dilo (Budalaš), Xalo (Ćelo) i Phuro (Stari). Tematika romske književnosti, posebno priča, je raznovrsna. U njima se može naći i ono što ne romske čitaoce može da zbuni ili iznenadi. Priče koje se među Romima sasvim normalno pričaju, za ne- Rome su odvratne. Priče su često tako duge da pripovjedač zaboravi da ispriča njihov kraj. Te priče se mijenjaju od naratora do naratora. Svako nešto svoje nadodaje i izmišlja i kada su priče strašne pričaju ih tako vjerodostojno da se i sami preplaše iste. Likovi koji straše su razni bahvalja duhovi, choxane –vještice itd. Pošto Romi tokom minulog vremena nisu imali veće mogućnosti za zapisivanje svog stvaralaštva te priče su se prenosile usmeno, sa koljena na koljeno, zadržavajući samo osnovne motive. U skorije vrijeme mnoge priče – paramiche su i pismeno zabilježene i obrađene i naravno i objavljene.
Začetke pisane romske književnosti možemo tražiti u poeziji. U nedostatku vremena, prostora i ostalih životnih uslova, Romu koji se na neki način opismenio bilo je najjednostavnije pisati kratko, simbolično i prenositi svoj bolni i teški život i iskustvo u pjesmi. U prvo vrijeme pjesme su se pjevale i bile sastavni dio repertoara koji su naši Romi izvodili uglavnom na romskom jeziku. Na taj način su pokušavali skrivati svoje osjećaje, tugu, radost od onih kojih su ih omalovažavali i tjerali na vječito prognanstvo. Pjesme su bile komponovane uz čarobne zvuke romske muzike. Nakon što su pjesme bile prihvaćene i od strane ne-Roma mnoge su se i prevodile i objelodanjivale na drugim jezicima.
Otkrivanje tajni
Jedna od najpoznatijih romskih pjesnikinja je Branislawa Wajs Papusha 1910.-1987. (Poljska) koja je bila diskriminirana i progonjena od svog naroda jer je po njihovom mišljenju otkrila kroz objavljivanje svojih pjesama dio tradicije koju ne- Romi nisu nikako smjeli da saznaju. Papushina najčuvenija poema je Krvave suze /Ratvale jasva. Zatim moram napomenuti pjesnikinje, sestre iz Švedske Rosu i Katarinu Taikon, Mateo Maksimova iz Francuske, Karla i Ceija Stojka iz Austrije, te Ronalda Leea iz Canade, Iana Hankoka i Jorga Bernala Lola iz Amerike, Jonardhana Pathaniju iz Indije, Slobodana Berberskog, Rajka Đurića, Dragoljuba Ackovića i Jovana Nikolića iz Srbije, Ali Krasnićija, Bajrama Halitija i Kujtima Pačaku sa Kosova, Ruždiju Sejdovića iz Crne Gore, Šaipa Jusufa i Muharema Serbezovskog iz Makedonije, Šemsu Avdića i Hedinu Sijerčić iz Bosne... Sve su to autori čija su se djela pročula širom svijeta i čija su djela objavljivana i na romskom i na drugim svjetskim jezicima. Željela bih i da spomenem prvog romskog režisera sa naših prostora Rahima Burhana iz Skoplja. Njegov rad nije bio zasnovan samo na radu sa Romima sa kojima je osnovao i prvi romski teatar „Phralipe“ u Skoplju, nego i na radu u svim profesionalnim i državnim pozorištima bivše Jugoslavije.
Međutim, to ne znači da je time problem romskog književnog stvaralaštva i puštanja u javnost istih riješen i da tu više ne postoje problemi. Navest ću jedan primjer koji možda zvuči kao nebitan, ali je veoma bitan za romsku istoriju i narod: romski autor želi da objavi svoju zbirku pjesama i naslov mu je „romska duša“. Izdavač je prihvatio njeno štampanje i objavljivanje ali se ne slaže sa naslovom i sa rječju „romska“ ili „Romi“(nije dovoljno atraktivan za prodaju knjige) i uslov objavljivanja je da se naslov promijeni u „Ciganska duša“. U želji da zaradi nešto novca da bi opstao i opravdao familiji svoj rad „sjedeći i ništa ne radeći“ pristaje na te promjene. Naravno, ovdje nije razmišljao o narodu i o istoriji koja ostaje iza njega nego o sebi i svojoj familiji. Eto najprostiji primjer. Da je ovaj pjesnik imao osnovne uslove za život i dovoljno sredstava da prehrani porodicu ne bi pristao na mijenjanje naslova a pogotovo ako se radi o nazivu vlastitog naroda. Naravno postoje i primjeri kada Romi autori sami koriste taj naziv ignorišući našu romsku istoriju.
1971 godine u Londonu, Velika Britanija održan je prvi Internacionalni Kongres Roma. Na tom Kongresu usvojena je romska internacionalna himna romskog kompozitora Žarka Jovanovića-Jagdina „Djelem, djelem“, usvojena je romska internacionalna zastava (plavo – zeleno i u sredini crveni točak), donešena je odluka da se ponižavajući nazivi našeg naroda kao što su „Cigani“ i drugi (da ih ne navodim) ne koriste nego da se koriste nazivi Rom, Romkinja, Romi, romski itd. Pored tih osnivačkih odluka donešena je takođe odluka da se svaki Rom može i treba koristiti svojim dijalektom u komunikaciji bilo to usmenim ili pisanim putem.
(zurnal.info)



















