Katastrofični scenariji, kojima Vlada FBiH prepada domaću javnost, po kojima bi BiH već za 10 godina mogla ostati u mraku, ukoliko se najkasnije do sutra ujutro, strateškim partnerima ne dodijeli posao izgradnje novih hidro i termoelektrana u FBiH, nemaju puno veze sa stvarnošću.
-Ne može se desiti da do 2020. godine ostanemo bez dovoljno struje, kaže Mirza Kušljugić, jedan od vodećih domaćih stručnjaka u oblasti energetike. Profesor na Fakultetu elektrotehnike u Tuzli i zastupnik u Predstavničkom domu parlamenta FBiH, bivši ambasador BiH pri UN-u, u razgovoru za Žurnal upozorava i na nerealna očekivanja o struji kao glavnom izvoznom artiklu BiH, o prioritetima u izgradnji novih termo i hidro elektrana, ulozi domaćih i stranih kompanija i načinu izbora strateških partnera.
Nakon višegodišnje blokade unutar vladajuće koalicije u Federaciji BiH oko izbora strateških partnera za energetski sektor, Vlada FBiH ponovo je najavila početak velikih ulaganja u domaći energetski sektor. Koliko su ove najave realne a koliko se radi jednostavno o spisku želja?
Realni su projekti rekonstrukcije u termoelektranama u Kaknju i Tuzli i tu se radi o redovnom ulaganju u zamjenu postojećih kapaciteta. Kada je riječ o najavljenoj izgradnji malih hidroelektrana, zbog malih kapaciteta one neći imati nikakvog značajnijeg uticaja u budućnosti kada je riječ o proizvodnji i snabdjevanju strujom. Naravno uvijek je dobro imati hidroelektrane, pogotovu kada se grade vlastitim sredstvima. Kada je riječ o velikim projektima koji se najavljuju, preduslov je kvalitetna studija izvodljivosti i tek se onda može ozbiljnije razgovarati. Bio bi presretan kada bi u ovoj godini počela izgradnja bilo koje od planiranih hidro ili termo elektrana, što je malo vjerovatno. Prije početka gradnje potrebno je najprije obezbjediti svu neophodnu projektnu dokumentaciju, dozvole i saglasnosti, i kod velikih objekata sve je daleko komplikovanije i traje duže.
Prvo pravila, pa onda tender
Ključno pitanje ipak ostaje finansiranje ovih projekata jer je za njihovu realizaciju potrebno obezbjediti nekoliko milijardi eura. Postoji li taj novac u BiH?
Za projekte izgradnje novih blokova u Tuzli i Kaknju novac se može obezbjediti iz dobiti elektroprivrede i sredstava amortizacije a alternativni izvor sredstava može biti zaduživanje Elektroprivrede BiH kod međunarodnih finansijskih institucija poput Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD) ili Svjetske banke. Naravno u tom slučaju kao garant za kredit javila bi se Federacija BiH i odluku o zaduživanju morao bi potvrditi Parlament FBiH.
Hoće li ovog puta izbor strateških partnera za energetski sektor biti proveden transparentno ili će ponovo Vlada FBiH i resorni ministar birati partnere po svom ukusu?Prvi preduslov je da se jasno definiše model učešća strateških partnera u gradnji energetskih objekata, a u ovom trenutku taj model nije preciziran. Prema najavama, ovog puta čitav bi proces morao biti proveden transparentno, što znači da bi se najprije objavio javni poziv za izražavanje interesa, a potom, u skladu sa definisanim modelom izgradnje, zvanični tender za učešće u realizaciji projekta sa jasno definisanim obavezama.
Koliko je realna šansa da domaći konzorcij, sastavljen od Energoinvesta, Hidrogradnje i drugih domaćih kompanija, preuzme na sebe izgradnju dijela planiranih hidro i termo elektrana?
Jasno je da domaće firme nemaju novca da finasiraju takvo ulaganje ali bi mogle izgraditi takve objekte. Rješenje bi bilo da se na takvom projektu ujedine firme iz čitave BiH i uz podršku Vlade FBiH obezbjedi njihovo angažovanje na ovim projektima kao izvođači radova, dok bi novac obezbjedila Elektroprivreda BiH kroz uzimanje kredita. Nije tačno da BiH nikada nije pravila tako velike energetske projekte tako da nema razloga za bojazan da mi to ne bi mogli napraviti ponovo.
Loš ugalj, skupa struja
Prvobitna ideja bila je da strateški partneri ulože novac za izgradnju elektrane a potom da im se uloženi novac vrati kroz isporuku struje. Koliko je ovaj model dobar za BiH?
Nisam siguran da bi ozbiljni investitori pristali na ovaj model, jer cijena električne eneregije se mijenja na dnevnoj bazi što otvara prostor za različite kalkulacije.
Znači li to onda da je i upitna teza o struji kao glavnom izvoznom proizvodu BiH, na čemu insistira aktuelna vlast u svom zalaganju za gradnju novih energetskih objekata?
Ta priča o struji kao našem glavnom izvoznom artiklu ne stoji. Naši energetski kapaciteti bazirani su prvenstveno na uglju i to niskokaloričnom lignitu, što za posljedicu ima velike troškove proizvodnje. Zatim tu je i pitanje ekoloških standarda koji će morati biti ispoštovani što dodatno povećava troškove proizvodnje. Konačan rezultat je da će biti vrlo teško imati struju koja bi cijenom mogla biti konkurentna na regionalnom tržištu.
Za gradnju elektrane treba sedam godina
Dok je gradnja novih hidro i termo elektrana još uvijek samo ideja na papiru, u Zenici bi prema potpisanom ugovoru do juna iduće godine trebala biti završena elektrana na gas. Je li to realan rok?
Zenička elektrana je privatna investicija opštine koja nema veze ni sa federalnim ministarstvom industrija ni sa Elektroprivredom BiH. Koliko mi je poznato u ovom trenutku ne postoji saglasnost ni da će biti dovoljno gasa za potrebe ove elektrane, dok bi državni regulator, DERK, trebao sagledati način na koji bi se ova elektrana uklopila u elektroenergetski sistem.
Može li se elektrana napraviti za godinu i pol, uključujući izradu neophodne dokumentacije i pribavljanje svih dozvola i sagalasnosti?
Samo projektovanje i izrada prateće dokumentacije za velike objekte traju oko godinu i pol, pod uslovom da se jednostavno ne kopira postojeća dokumentacija, što nije najbolje rješenje. Ukupno, čitav taj proces izgradnje obično traje 5-7 godina. Kada se radi o nabavci opreme, to zavisi ko vam je partner. Manje firme poput elektroprivrede BiH na isporuku sigurno čekaju duže od velikih kompanija. naravno i tu postoji alternativa u vidu nabavke jeftinije kineske opreme ali je problem što je ova oprema bazirana na zastarjeloj tehnologiji.
(zurnal.info)
Živim u Doglodima. Tokom protekle sedmice najviše sam vremena proveo u ribarskim čizmama. Ne znam kako je bilo drugdje u Bosni i Hercegovini – jer posvuda su se rijeke izlilile, potoci nabujali, vode podigle – ali znam da je za poplavu u Sarajevu, čije su razmjere u jednom trenutku zaprijetle da postanu kataklizmične – ili se meni samo tako činili dok sam sizifovski lopatom gurao vodu sa ulaznih vrata u kuću – odgovornost isključivo ljudska. Tačnije, riječ je o kriminalnom nemaru vlasti – opštinskih, federalnih, kantonalnih...
KOME TREBA OVAKVA DRŽAVA?
Jedino gore od istinskog nemara koji su pokazivali tokom poplave – ne uzimajući u obzir činjenicu da se poplave zbivaju skoro svake godine i već deset godina zaredom – bila je paralelna stvarnost koju su zahvaljujući interesu medija stvorile takozvane „nadležne službe“. U toj paralelnoj stvarnosti, ako je vjerovati riječima Alije Tihića, direktora Federalne Civilne zaštite i Mustafi Kovaču, njegovoj sarajevskoj, kantonalnoj, inačici, CZ je „angažovala specijalizirane jedinice“, pomagala evakuaciju građana i branila kuće od poplava.
U našoj, pak, stvarnosti, dok je voda navirala u kuće, uz nas nije bilo nikoga; nismo imali čizama i sve i da je bilo ko htio, ne bi mogao napustiti kuću; a niko nije htio napustiti dom jer smo sami morali sprečavati dalje prodiranje vode. U paralelnoj stvarnosti ovdašnjih „nadležnih službi“, vatrogasci su zajedno s građanima pravili bedeme protiv poplave. U našoj pak, dok je voda nadirala u kuće, kada je već bilo prekasno, pojavio se kamion pijeska i nekoliko fizičkih radnika iz „Bosmala“, koji su po jakoj kiši pokušavali praviti bedem u vodi do pojasa; vatrogasci su za kamere Federalne televizije napunili nekoliko vreća pijeska i vratili se natrag u kamion u kojem su presjedili cijeli dan, odmah nakon što su novinari i kamere napustili Doglode. I ništa tu zapravo nije problem: dvojica vatrogasaca koji su tamo proveli cijeli dan nisu niti opremljeni, niti kvalifikovani da se izbore sa najvećom poplavom u Sarajevu poslije rata.
Poenta je zapravo u tome da je država još jednom ostavila na cjedilu građane zbog kojih i postoji, i da se – a tako stvari zapravo stoje od aprila 1992. godine – nije u stanju pobrinuti za njih, nije u stanju ispuniti svoj dio društvenog ugovora. Na nivou principa, poplava u Doglodima, se dakle ne razlikuje od ostavljanja žitelja ove zemlje ne cjedilu dok je četvrta najveća vojna sila u Evropi silovala Bosnu i Hercegovinu; nema nikakve razlike između reakcije države na poplavu u Doglodima i Osijeku, na jednoj i napada snaga Ratka Mladića na Srebrenicu na drugoj strani. Jer, suština države je da je uvijek u stanju ispuniti svoj dio društvenog ugovora: ako nije, onda za njom nema potrebe, a za ovakvom državom, utjelovljenoj u ovakvoj državnom aparatu, koja je svrha sama sebi, koja proizvodi potpuno paralelnu i virtuelnu stvarnost – očito nema potrebe.
MIZANSCEN ZA LJUDSKU DRAMU
To je, međutim, samo jedan dio ove priče. Drugi, veći i važniji, je laž koju su državni službenici zaduženi za zaštitu i odbranu imovine i ljudi od prirodnih nepogoda koristili u svoju odbranu, a mediji neselektivno prenosili, uz pomoć, na rasizam uvijek spremnih „najstarijih Sarajlija“, na web-portalima i forumima: sve su to, vele, ionako bespravno podignute kuće, u kojima žive primitivci iz istočne Bosne. Na stranu sada što je riječ o laži, to je zapravo i prava tema članka: poplava ima da posluži tek kao mizanscen za jednu mnogo veću ljudsku dramu, koja je započela odmah poslije rata i još uvijek traje, bez nekih naročitih izgleda da se na bilo koji način razriješi. Na stranu i to što bi, sve i da je tako, životi tih ljudi trebali biti podjednako vrijedni, njihovoj djeci potrebne pelene i dječija hrana, njihovim majkama lijekovi, koje nisu mogli dobiti zato što su danima ostali zatočeni u svojim kućama. Pravo je pitanje, dakle, odakle baš ti ljudi baš tu?
I oni i njihove kuće, legalno ili nelegalno napravljene, tu su od kraja rata i kao rezultat etničkog inžinjeringa, odmah iza uspješnog plana Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika da Srbe izvedu iz Sarajeva. Oni, sa svom svojom sirotinjom su tu kao rezultat političke odluke režima Alije Izetbegovića da osigura bošnjačku većinu u Sarajevu; i one kuće koje su legalne i one koje nisu i danas stoje u predgrađima Sarajeva, od Ilidže i Vogošće, preko Hadžića, do Ilijaša kao rezultat ne pasivnog odobravanja, nego aktivne politike SDA.
Mogao bih navesti mnogo brojnije i uvjerljivije dokaze, ali kako sam i sam žrtvom tog plana, evo kako je to zapravo izgledalo. Moju je familiju, majku i sestru, naime, iz takozvanog kolektivnog smještaja u Tuzli, pokupio nekakav lokalni referntić SDA, sve ih uredno popisao, potrpao u autobuse, koji su ih danima i sedmicama, sa desetinama hiljada drugih, prevozili do predgrađa Sarajeva koja su Srbi napustili. Implicitna u odluci da im – ili nam – dopusti da se naselimo u napuštene srpske kuće i stanove imovinu bilo je uvjerenje da ćemo zauvijek ostati ovdje. Onima koji nisu mogli drugačije putovati iz Sarajeva u Tuzlu – jer, jedno je doći i „zapikati“ imovinu, nešto sasvim drugo preseliti onaj jad iz jednog mjesta u drugo – opštinske su vlasti izdavale bonove koji su imali poslužiti umjesto autobuskih karti; siguran sam da je sve nadomješteno u budžetu. Tek kao fusnota, da je Izetegovićev režim uložio makar i dio tog napora u povratak, Milorad Dodik danas sasvim sigurno ne bi ovak olako potezao pitanje referenduma; a Bosna i Hercegovina u svojim istočnim dijelovima ne bi bila samo geografska, nego i politička odrednica.
Kada se, pak, ispostavilo da međunarodna zajednica pitanje imovine shvata ozbiljno i kad je vlast, sasvim nevoljko, dakako, morala ponekad i sa policijom izbacivati tek naseljeno stanovništvo iz tuđih kuća – naročito nakon što im je čvrsto obećala da će ostati tu gdje jesu – alternativno riješenje je pronađeno u naseljavanju onih dijelova Sarajeva u kojima do tada niko nije živio i koji naprosto nisu bili ni predviđeni za naseljavanje. I tako su mapu došli Osjek, Doglodi i brojna druga predgrađa: na koncu, Sarajevo je u 21. vijek ušlo kao kanton sa dominantnom bošnjačkom većinom koje je u demografskom, socijalnom i obrazovnom smislu bila idealno glassačko tijelo SDA, a kasnije i SBiH. Cijena za to je dvostruka: istočna Bosna je napuštena i bošnjačka zajednica tamo – ne dođe li do radikalnog zaokreta u politici – više nije održiva i prestat će da postoji u narednih petnaest do dvadeset godina; novonaseljeni stanovnici Sarajeva žive u temeljitoj bijedi, bez kanalizacije, sa nelegalnim priključcima za struju, jer Elektroprivreda odbija nove priključke i pored građevinskih dozvola, ali zato uredno naplaćuje račune za ilegalne priključke; bez kanalizacije ili ulične rasvjete, bez telefona; bez, infrastrukture, najviše nalik na brazilske favelle.
I to je to: proizvodnja sirotinje koja će držana u neznanju na jednoj i fizičkoj bijedi na drugoj strani, u kontinuiranoj zavisnosti od vlasti biti zadovoljna mrvicama sa stolova vlastodržaca, bez ikakve svijesti o svojim pravima ono što im pripada tumačiti kao privilegiju. I čak i ako su – raspamećeni kakvi jesu – birali takvu vlasti, nisu to sasvim sigurno činili sami. Ali, sami plaćaju cijenu.
Kao bilo gde u svetu, nezavisnost zahteva inventivnije modele finansiranja da bi se odbranila od perfidnih pritisaka. Zato se slobodna glasila moraju oslanjati na svoje čitaoce. Očuvanje e-novina koje su jedini regionalni portal, jeste građanska dužnost i građanski čin u sklanjanju zatvorskih zidina koji su preostali od rata. Sloboda nije jeftina, to i novinari dobro znaju, ali je najdragocenija i zato je svi zajedno moramo očuvati
Već dugo sam verni čitalac mnogih informativnih portala koji pokušavaju da nas informišu, uzdižući pritom dignitet naše profesije. Svugde u svetu novinarstvo je u krizi. Istraživačko, kritičko i ozbiljno obaveštavanje javnosti sve je manje zastupljeno na aktualnoj medijskoj svetskoj sceni gde sve više vlada hegemonija nebitnog, površnog i zabavnog najniže razine. Informacija je sve više, nikad dostupnije nisu ni bile, ali su sve uniformnije. Pored toga, mediji su podlegli diktatu zakona tržišta, informisanje je postalo obična tržišna roba ili sredstvo za prodavanje druge robe. Ekonomski modeli medija zavise od reklama, a naravno ne sme se uvrediti onaj ko vas hrani, jer će lako naći drugi medij gde bi se oglašavao. Neretko se sada teme biraju tako da služe određenim reklamnim kampanjama. Ta situacija je, naravno, otvorila prostor za sve vrste perfidnih pritisaka kojima novinari podležu da ne bi izgubili svoje radno mesto.
Svakako nije kraj nezavisnog novinarstva, ali prostor slobode se vidljivo i brzo sužava. Ljudi koji žele da pomognu stvaranju stabilnijeg sveta, traže utočište na portalima koji su praksom dokazali kvalitetno novinarstvo, lišeno bilo kakve manipulacije, slobodno i beskompromisno.
Našla sam nekoliko takvih utočišta na globalnoj internet mreži. I tako, svaki dan pravim svoje idealne svetske građanske novine koje još uvek veruju da je novinarstvo sedma sila zato što ima veliki uticaj na formiranje javnog mnjenja, kao poslednja odbrana slobode i demokratije. Do tog uverenja nije me dovelo ponovno čitanje Orwelove 1984, niti poseta spomeniku ubijenim novinarima iz celog sveta koji se nalazi u Normandiji, niti spisak kolega koji su lišeni slobode jer su je branili - već lično iskustvo ili bolje rečeno, trauma, nastala krajem osamdesetih i početkom devedesetih, kad sam živela na balkanskim prostorima.
Da su u to vreme mediji bili slobodni, neofašizam nastao u raspadu komunizma ostao bi na margini, demokratske promene koje su tada prodirale u region ne bi bile sprečene silom, jer zavere i mitovi koje je stvorila ratna propaganda ne bi bili prihvaćeni u javnosti. Bila sam svedok kako su kontrolisani mediji perfidno iskorišćeni da postanu nosioci agresivne nacionalističke, političke propagande kako bi pripremili javno mnjenje za rat. Videla sam kako se premali broj ljudi i novinara u regionu odupro tom ubitačnom procesu i razumela sam kako je sedma sila istovremeno poslednja odbrana slobode ali i njen potencijalni grobar.
Zato, u regionu gde je većina medija kontrolisana od političkih krugova ili ekonomskih tajkuna čija je imovina sumnjivog porekla, ili od delova ratnog aparata, neophodno je sačuvati ona retka glasila koja se trude ne samo da objektivno informišu, nego i da omoguće javnosti da zahvaljujući pravim informacijama misli i odluči slobodno o svim važnim pitanjima.
Portal www.e-novine.com je moje utočište. On je retki džep kiseonika na prostorima bivše Jugoslavije, jedna od odrednica za budućnost regiona. Ako nestane, više se neće disati, više neće moći da se otvori prozor i gleda preko zidova, virtualnih ili realnih. Zalaganje za razvoj demokratije ne može biti iskreno ako ne postoji slobodan prostor za pravo informisanje, posebno u zatvorenim društvima gde mitovi stvoreni u ratnoj propagandi žive u delovima javnosti do dana današnjeg. Mnoštvo medija nije garancija pluralizma i otvorenosti prema drugom. Društva suočena sa mnogim problemima, od ekonomske krize, preko ratne prošlosti i nepoznate budućnosti, ne smeju gledati stvari iz jedne vizure. Novinari ne smeju služiti kao ratna postrojba političkih i ekonomskih interesa. Moraju biti psi čuvari, ali jedino - demokratije. Nekad njihovo pero može ogrebati moćnike, nekad ih ubosti, ako je pero profesionalno ono može samo ojačati demokratiju. Ne postoje kategorije podobnih i nepodobnih novinara ili medija, valja se pitati samo jedno: koji su novinari pouzdani i beskompromisni.
Danas, kad je ne samo u vašem regionu novinarstvo u krizi, važnije nego ikad jeste očuvati potpuno nezavisna, kritička i beskompromisna glasila bez kojih se društva ne mogu odbraniti od manipulacije i ludila, jer ih ne bismo ni razumeli ni prepoznali. Kao bilo gde u svetu, nezavisnost zahteva inventivnije modele finansiranja da bi se odbranila od perfidnih pritisaka. Zato se slobodna glasila moraju oslanjati na svoje čitaoce. Očuvanje e-novina koje su jedini regionalni portal, jeste građanska dužnost i građanski čin u sklanjanju zatvorskih zidina koji su preostali od rata. Sloboda nije jeftina, to i novinari dobro znaju, ali je najdragocenija i zato je svi zajedno moramo očuvati.
(e-novine)
U tekstu "Bošnjački sabor i posljednje naciotvorno iskušenje", koji je objavljen u Godišnjaku FPN, profesor Asim Mujkić analizira sve opasnosti ideje saborovanje jedne etničke grupe.Žurnal će ovaj izvrsni tekst objaviti u dva dijela.
U bosanskohercegovačkim medijima se tokom 2009. godine najavljivalo održavanje 'drugog' (Dž. Latić), odnosno 'trećeg'(N. Mulabegović) Bošnjačkog sabora, u organizaciji Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca, a koji treba da se održi 'u septembru', odnosno 'u oktobru'. Cilj ovog teksta nije da utvrdi da li je riječ o drugom trećem saboru (premda, prema meni dostupnim saznanjima, operiram samo s jednim takvim skupom iz 1993. na kojega ću se u tekstu referirati), niti da se utvrdi njegova legitimnost, s obzirom da ga saziva samo jedna od bošnjačkih institucija – Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca. U ovom tekstu pretrest ću samu ideju saborovanja kulturno-političke elite ili jednog njezinog dijela jedne etničke grupe u multietničkoj zemlji kakva je BiH, dakle u zemlji čija je 'nacionalnost' pluralna jer joj nedostaje etnički homogeni dominantni referent. Osobito, s tim u vezi, bit će pretresene noseće intencije za sazivanje jednog takvog, etnički ekskluzivnog skupa kojima je, čini mi se, implicitna potreba za donošenjem jednog temeljnog dokumenta – nacionalnog programa – koji bi neizostavno temeljio svaki budući potez političkih predstavnika bošnjačkog naroda u BiH.
U svjetlu političko-ekonomske krize koja potresa BiH već nekoliko decenija, te ratnih zbivanja čije tekovine – etničke podjele i diskriminacija po etničkoj osnovi u svim sferama javnog života – predstavljaju temelj ustavno-pravne političke organizacije ove zemlje, nadalje zastoji na putu ka euro-atlanskim integracijama te konstantno osporavanje bosanskohercegovačkog suvereniteta od strane srbijanskog političkog vrha, nekolicina bošnjačkih intelektualaca osjetila je potrebu da uradi svojevrstan inventar stanja bošnjačkog naroda u BiH, da razmotri njegovu poziciju u odnosu prema druga dva konstitutivna naroda, te da pokuša artikulirati temeljne postulate za dalje političko djelovanje. Očito je u pozadini ovih zahtjeva jedno duboko nezadovoljstvo nekih bošnjačkih intelektualaca dosadašnjim djelovanjem bošnjačkih političkih predstavnika (ponajprije lidera SDA i SBiH kao dvije vodeće bošnjačke političke stranke). Jedan od tih intelektualaca, Džemaludin Latić te intencije obrazlaže sljedećim riječima: „Želimo ujediniti bošnjačku i bosansku energiju, obratiti se gradu i svijetu, postaviti minimume ispod kojih ni jedan politički predstavnik Bošnjaka neće smjeti ni moći ići“ (Latić u Dizdarević, 2009: 28). S tim u vezi, novi bošnjački sabor se doživljava kao „projekt konačnog definiranja nacionalnog programa i nacionalnih interesa Bošnjaka u evropskoj BiH, državi u kojoj žive zajedno sa Srbima i Hrvatima“ (Alispahić, iz Mandal, 2009: 6). Sa sličnom idejom 'postavljanja minimuma ispod kojih se ne smije ići', naravno u daleko dramatičnijim okolnostima' u septembru 1993. godine bio je sazvan i prethodni sabor, pa je utoliko potrebnije u kontekstu s njim dovesti ovu novu inicijativu.
Problem nošenja s pluralnim referentom nacionaliteta, ili bolje reći, nedostatak dominantnog, nosećeg referenta u BiH na kojemu bi se po klasičnom državotvornom modelu izgraditi nacionalna država samo se dodatno umnožio na prvom i za sada posljednjem 'suočavanju bosanskih Muslimana sa samima sobom' iz 1993. Diskusije na tom Bošnjačkom saboru pokazale su da među vodećim bošnjačkim intelektualcima i političkim predstavnicima ne postoji koherentan stav o tome ko su uistinu Bošnjaci, što svjedoči o trajno prisutnom rivalitetu različitih identitetskih naracija među samim Bošnjacima. Filandra opisuje stanje pred 1991. godinu na sljedeći način: „bošnjački demokratski, liberalni i antikomunistički pokret u Bosni sve vrijeme čuvao se jedino u uskom krugu nacionalno svjesnih intelektualaca, koji su se već tada na prste jedne ruke mogli izbrojati, unutar zatvorenih mladomuslimanskih krugova i jednom broju ličnosti unutar struktura same Islamske zajednice“ (Filandra, 1998: 359). Kompromitacija lijevog diskursa u svim segmentima društvenog promišljanja, koji je, sa svoje strane, pokušavao pluralitet bosanskohercegovačkog etničkog referenta (ne)uspješno održavati u 'dijalektičkoj napetosti' čuvene formule naše političke zajednice sažete u „i-i-i“ i „ni-ni-ni“, pa tako i po pitanju nacije uistinu je u prvi plan, 1990. godine isturila antikomunističku struju među Bošnjacima mahom koncentriranu oko Islamske zajednice. Upravo po svojoj antikomunističkoj platformi, bošnjačko 'nacionalno buđenje' s kraja osamdesetih se ni po čemu nije razlikovalo od nacionalnog buđenja Srba i Hrvata, kako u Srbiji i Hrvatskoj tako i u samoj BiH. Uistinu, primjećuje Bogdan Denitch, vjerske zajednice služile su kao svojevrsni nacionalni repozitorij, pribježište nacionalnih osjećanja. Naime, „Religija ovdje služi tek kao nacionalni označitelj. (...) crkva... je postala repozitorij nacionalnog identiteta“ (Denitch, 1994: 132). Međutim, teško mi je složiti se s Filandrom kako je riječ o demokratskoj i liberalnoj grupi ljudi, a još teže govoriti o stupnju nacionalne svjesnosti među onima koji su pripadnici, kako sam 
Filandra kaže 'zatvorenih mladomuslimanskih krugova'. Mladomuslimanski svjetonazor upravo transcendira nacionalne granice fokusirajući se oko ideje općeg muslimanskog bratstva1. Tom pokretu ne samo da je strano svako nacionalističko homogeniziranje, nego je i suštinski iliberalan. Naime, „islam ne preferira naciju kao takvu, on je samo tolerira (M. Handžić). Zbog univerzalizma, kod muslimana je religijska pripadnost, pripadnost islamskoj kulturi, dugo bila primarnija od nacionalne pripadnosti“ (Cvitković, 2004: 299). Tako će prije biti da se na kraju XX stoljeća Bošnjacima desila repriza s početka stoljeća, kada su s uvođenjem modernog parlamentarnog života u BiH poziciju artikulanta nacionalnih interesa zauzele protumoderne snage unutar tog naroda. Tako i s početka devedesetih, pripadnici 'zatvorenih mladomuslimanskih' u svojoj doktrinarnoj suštini, anacionalnih snaga s univerzalističkim pretenzijama pozvani su da artikuliraju partikularni 'nacionalni interes'. Takav jedan nesrazmjer i neadekvatnost bošnjačkog odgovora odrazit će se u daljem političkom životu Bošnjaka i BiH kao opće nesnalaženje i lutanje nove bošnjačke političke elite okupljene oko Stranke demokratske akcije (SDA), stranke 'islamskog kulturno-povijesnog kruga' kako se u svojim počecima ona samodefinirala. Ove općenite identitetske magline novoosnovane stranke ubrzo su morale biti rastjerane usljed pojačanja etnonacionalne homogenizacije u svom neposrednom susjedstvu. S tim u vezi izdvojio bih Proglas SDA od 10.6.1991. godine u kome ova stranka iznosi svoj stav o etničkom pitanju:
Potvrđujemo punu saglasnost sudionika ovog skupa u ocjeni da taj izbor jeste i da može biti samo suverena i cjelovita BiH, kao domovina Bosanskih Muslimana. Kao otadžbina svih jugoslavenskih Muslimana. Za taj izbor spremni smo boriti se. (...) Bosna i Hercegovina je domovina Muslimana, Srba, Hrvata i svih građana koji u njoj žive. Ona nije djeljiva jer je izmješana. (...) Opredjeljujemo se za BiH kao građansku republiku u kojoj će biti poštovana sloboda i prava čovjeka i građanina i nacionalna prava naroda i manjina, u kojoj će vladati ekonomska i politička demokracija. (...) Muslimani su spremni dio svog nacionalnog suvereniteta prenijeti na građanski suverenitet BiH. Pozivamo bosanskohercegovačke Srbe i Hrvate da na isti način dio svog nacionalnog suvereniteta prenesu na građanski suverenitet BiH. Suverenitet biH jeste zalog nacionalnog suvereniteta svakog od nas (Filandra, 1998: 379-80).
Iz rečenog jasno je vidljivo da se SDA uglavnom pridržava ljevičarske identitetske naracije BiH kao domovine Muslimana, Srba i Hrvata, ali i prijedlog da se taj prvi bosanskohercegovački društveni ugovor iz 1943. sada u novim okolnostima etničkog homogeniziranja 'obnovi', naime da 'ugovorne strane': Muslimani, Srbi, Hrvati i svi građani koji žive u BiH dio svog nacionalnog suvereniteta prenesu na građanski suverenitet države. Strane u ovom svojevrsnom konsocijacijskom ugovoru, jasno se razaznaje, su etnički kolektivi i nedefinirani građani koji u toj zemlji žive. Šta ovo praktično znači? Po mom sudu to predstavlja jasno dovršenje etnopolitičke rekonstrukcije BiH. U odsustvu integrativne i određenoj mjeri 'nadnacionalne ideologije' kao što je to bio komunizam, s jedne, ili liberalno-demokratskog okvira, s druge strane, na scenu stupa, kako to Đinđić naziva, jedan čudan ideal: „politička država bez političkih građana“ (Đinđić, 1988: 53).
Princip etnonacionalnog političkog organiziranja (kolektivnog određenja) sadrži paradoks po kojem zasnivanje jedne multietničke političke zajednice na striktnom etničkom principu može značiti samo jedno – isključenje drugih, njihovu diskriminaciju pa čak i negaciju. Etničnost ne može poslužiti kao općeniti okvir za konstituciju političke zajednice, pogotovo ne multietničke zajednice, jer u jednom takvom kontekstu etnonacionalističkog rekonstruiranja multietničke političke zajednice, ne može se biti etničan u nekom općenitom smislu. Zato je odnos etnopolitičke države prema etniji samo etnički pa je njegovo 'izdavanje' za 'državno kao općenito' licemjerno. Odnosno jedini način da se općenitost postigne, i u tome je tajna djelomičnog komunističkog uspjeha u BiH, je da se bude pod zastavom, da parafraziram Slavoja Žižeka, anonimnog građanstva republike. Samo u jednom takvom općenitom okviru etničnost u svom punom smislu koji je uvijek partikularistički, mogla bi imati svoje mjesto u izgradnji te političke zajednice, istovremeno emancipirajući građanina, a ne obrnuto za što su se zalagale sve tri etnonacionalističke stranke u svojoj anti-komunističkoj platformi koja ih je, ustvari, jedino povezivala 1990. godine.
Nakon združene agresije velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalizma i zaokruženja međunarodno posredovanog mirovnog plana etnoteritorijalne podjele BiH koga su predložili Owen i Stoltenberg 1993. godine, 27. septembra održan je takozvani Bošnjački sabor s namjerom da se izvrše dodatne političke pripreme „za izjašnjavanje u ime Bošnjaka-Muslimana u BiH o predloženom mirovnom sporazumu“ (Hećimović, 2008: 71). Budući da su se građani BiH na Referendumu za nezavisnost BiH već godinu i pol prije jasno opredijelili o budućnosti svoje političke zajednice, traženje partikularnog izjašnjavanja Bosanskih muslimana o tom istom pitanju može se tumačiti jedino kao okretanje leđa građanskom republikanizmu i dovršenju etničke mobilizacije među Bošnjacima. Međunarodni medijatori predložili su plan za stvaranje unije tri etnički zasnovane republike, ustvari tri mini nacionalne države koje bi vremenom, najvjerovatnije dovele do disolucije takve unije. Čini se nevjerovatnim da je nekome uopće moglo pasti na pamet da se stvori unija tri međusobno krajnje ekskluzivistička nacionalizma, jer „ekskluzivistički nacionalizam ne osigurava smislenu osnovu za stvaranje stabilnog, narodnog, demokratskog režima koji može steći i očuvati legitimitet, osobito u modernim nacionalno heterogenim društvima“ (Denitch, 1994: 128). Nijedan drugi 'mirovni plan' za BiH nije tako eksplicitno prizivao etnoteritorijalno naciotvorstvo u BiH u potpunosti uvažavajući rezultate kampanje genocida i etničkog čišćenja koja je u proteklu godinu i po rata uzrokovala neviđene patnje i razaranja za milione bosanskohercegovačkih građana. Ovaj neviđeni, od međunarodne zajednice sponzorirani pokušaj delegitimacije i konačne razgradnje bosanskohercegovačke vlasti i njezinih institucija uz opsežne vojno-političke pritiske, van svake sumnje uticao je i na sužavanje diskurzivnih identitetskih obrazaca kod Bošnjaka i to u tolikoj mjeri da po prvi put (srećom i jedini put do sada) bošnjački politički predstavnici zamjenjuju skupštinske klupe stolicama u hotelu Holliday Inn, isto onako, kako su godinu-dvije prije njih, srpski politički predstavnici, jasno vođeni željom da razgrade institucije SRBiH konstituirali Skupštinu Srpske Republike BiH. U tom svjetlu, Bošnjački sabor je predstavljao još jedno etnopolitičko paratijelo, neka vrsta etnonacionalnog 
konventa, konstituirano na tragu sličnih paratijela srpskih i hrvatskih nacionalista u BiH. Napuštanje institucija i okretanje leđa legalnim procedurama u ma kakvim okolnostima ne može se drugačije shvaćati do saučešća u delegitimaciji bosanskohercegovačkog ustavno-pravnog poretka. Ovaj akt etnonacionalne partikularizacije, kako je već rečeno, izvršio je transformaciju političkog subjektiviteta s općeg na posebno, s općeg građanstva na posebne kolektivitete i time se izveo iz sfere republikanskog legitimiteta. Ne smijemo smetnuti s uma da „politička moć legitimna samo kada se provodi u skladu s ustavom (pisanim ili nepisanim)“ (Rawls, 2003: 41).
1 Ustvari, upitno je iz današnje perspektive koliko je učenje Muslimanske braće 1920-tih koje služilo kao inspiracija domaćem 'mladomuslimanskom pokretu' ustvari bilo anacionalno: „Povijesno gledano, arapski nacionalizam i islamistički pokreti imaju zajednička neka načela: potragu za jedinstvenom kolektivnom sviješću, želju za obnovom arapskog jezika i kulture, a poslije Drugog svjetskog rata i antiimperijalizam“ (El Alaoui, 2009: 4).
Abstract: Asim Mujkić: „Bosniac Sabor (Assembly) and the Last Temptation of State-Building“ The aim of the text is to inquire the very idea of 'assembling' o of a cultural-political elite or one distinct part of it within one particular ethnic group in a multiethnic country such as Bosnia and Herzegovina, a country with 'plural nationality', that is without a clear, ethnically homogeneous, dominant referent. Furthermore, inquired will be dominant ideas behind this initiative of ethnically exclusive assembly such as the idea of the need of a 'founding document', a 'national program' for an ethnic group envisioned by organizers as a document designed to determine every single future move of political representatives of Bosniac people in Bosnia and Herzegovina. As in previous cases from the beginning of 1990-s, when ethnically exclusive assemblies of Serb and Croat peoples in Bosnia had introduced this country into an ethnic cleavage which resulted in the establishment of ethnically ‘cleansed’ territories, author, reflecting on dilemmas exposed on the First Bosniac Assembly, that took place in 1993, inquires whether the new assembly is the final step in full ethnic tripartite division of Bosnia and Herzegovina. Cilj teksta je da istraži samu ideju ‘saborovanja’ jedne kulturno-političke elite ili jednog određenog dijela unutar partikularne etničke grupe u multietničkoj zemlji kakva je BiH, zemlji ‘pluralne nacionalnosti’, odnosno bez jasnog, etnički homogenog dominantnog referenta. Nadalje, biti će istražene dominantne ideje ove incijative sazivanja etnički ekskluzivnog sabora, kao što je ideja ‘temeljnog dokumenta’ ili ‘nacionalnog programa’ za datu etničku grupu koji organizatori shvaćaju kao dokument koji bi određivao buduće djelovanje političkih predstavnika bošnjačkog naroda u BiH. Kako prethodni slučajevi s početka devedesetih godina pokazuju, etnički ekskluzivni sabori srpskog i hrvatskog naroda su doprinijeli uvođenju ove zemlje u etnički sukob s ciljem uspostavljanja etnički 'čistih' teritorija. Autor analizira dileme koje su se pojavile na Prvom bošnjačkom saboru 1993. godine i istražuje da li bi novi bošnjački sabor mogao biti konačni korak u punoj etnički tripartitnoj podjeli BiH. |
(Tekst objavljen u Godišnjak 2008/09, Fakultet političkih nauka Sarajevo, 2009.; str.:103-118)
(zurnal.info)
Posljednji film britanskog reditelja Guya Ritchieja Sherlock Holmes, u kojem igraju Robert Downey Jr. i Jude Law, ponovo su skrenuli pažnju na ekscentričnog detektiva iz ulice Baker.
U ovom vremenu opšte nesigurnosti Žurnal vam poklanja životnu filozofiju najvećeg kriminaliste svih vremena Sherlocka Holmesa. Naravno, according to Sir Arthur Conan Doyle. A šta ste mislili?
AMBICIJA:
- Sve što tražim od života su nova iskušenja. Ako je to ambicija, onda sam ja ambiciozna osoba.
CVIJEĆE:
- Čini mi se da najveću potvrdu dobrote Providnosti možemo naći u cvijeću. Sve druge stvari, naša snaga, naše želje, naša hrana, uistinu su nam potrebni u prvom redu za opstanak. Ali, ova je ruža višak. Ona miriši i bojom uljepšava život, ona nije neophodna. Samo dobrota daruje te viške pa tako ponavljam, moramo polagati velike nada u cvijeće.
ČOVJEK MAŠTE:
- Ja sam samo učenjak - čovjek mašte. Ne mogu objasniti praktične stvari u životu.
DETEKTIVI U ROMANIMA:
- Baš mi nije stalo do detektiva u romanima. To su mladići kojima sve polazi za rukom, a nikad ne vidite kako. Stvar inspiracije, ali ne pravog posla.
DJECA:
- Ja bih svoje prve utiske o karakteru roditelja često dobivao proučavanjem njihove djece.
FENOMEN:
- Suzdržanost u odnosu na privatni život samo je pojačavala dojam svojevrsne neljudskosti što je on pobuđivao u meni pa bih se koji put čak ulovio da o njemu mislim kao o posebnom fenomenu, o mozgu bez srca, kojemu nedostaje baš toliko ljudskih osjećaja koliki mu je pretičak inteligencije. Odbojnost prema ženama i nesklonost prema novim prijateljstvima bili su tipični za njegovu neosjećajnu narav, baš kao i posvemašnje izbjegavanje svakog spomena rodbine. (Watson o Holmesu)
GENETIKA:
- Postoji, Watsone, neko drveće koje raste do određene visine, a onda se na njemu počnu pojavljivati nekakve čudne, ružne izrasline. To se može često primijetiti i kod ljudi. Po mom mišljenju, u toku razvoja pojedinaca ispoljava se čitav niz njihovih predaka, pa iznenadan obrat u život svakog čovjeka prema dobru ili prema zlu stoji pod jakim utjecajem nečega što zapravo izvire iz njegova rodoslova. Prema tome, ličnost je u stvari samo jezgrovit izvod iz historije čovjekove porodice.
- Ta pretpostavka nije sasvim uvjerljiva.
- U redu, ja i ne tvrdim da je baš tako.
ISTINA:
- Kada se isključi nemoguće, istina je ono što ostane, ma kako izgledalo nevjerovatno.
JAVNOST:
- Pih, dragi moj prijatelju! Koliko ta javnost, to golemo anonimno mnoštvo koje ne zna razlikovati lakrdijaša od pravoga umjetnika, malo mari za finoću analize i zaključivanja.
KAPITALISTI:
- Pitam vas da li se kakav jadni sirovi divljak koji će u razdraženom stanju maznuti po glavi nekog svog druga može uopće usporediti s čovjekom koji, razbaškaren u najvećoj udobnosti, metodički mrcvari drugima dušu i tijelo, da bi još više natrpao svoje već ionako prepune kese?
LOGIKA:
- Zločin je nešto obično, a logika je rijetkost.
METOD:
- Znam da moji zaključci izazivaju čuđenje, ali sve je jako jednostavno. Svatko tko zdravo rasuđuje može izazvati u sugovornika prividno neobičan dojam, ako sugovornik previdi upravo ono na čemu zdrav um temelji svoje zaključke.
MLADOST:
- Nikad nisam bio naročito društven čovjek, Watsone, uvijek sam volio da sjedim sam u sobi, da razmišljam i u dokolici izgrađujem svoja mišljenja, pa se nisam mnogo ni miješao s ljudima svojih godina. Izuzev mačevanja i boksanja, ni sport me nije mnogo privlačio...
MORIARTY (svaka sličnost sa ovdašnjom kriminalnom elitom je očigledna):
- Najveći spletkar svih vremena, uvijek tamo gdje je zlodjelo na pomolu, mozak podzemlja – mozak koji je mogao mijenjati sudbine naroda. Eto, takav je Moriarty. Ali, on je istovremeno tako daleko od svake sumnje, tako imun na svaku kiritku, tako sposoban u poslovima, a skroman u očima javnosti da bi zbog riječi što ste ih netom izrekli na sudu bez teškoća dobio proces s odštetom za povredu časti, najmanje u visini vaše godišnje mirovine.
NEZAVISNO SUDSTVO:
- Svi moji instinkti vode u jednom pravcu, a činjenice u drugom. Sve se bojim da britanske porote još nisu postigle potreban stupanj inteligencije koji bi im omogućio da dadu veću važnost mojim pretpostavkama nego Lestradeovim činjenicama.
OVISNOST:
- Dosadni dani. Stvari su se vrlo sporo odvijale, a ja ne podnosim takve sušne periode. Moj mozak je tako nenormalno aktivan da je vrlo opasno ostaviti ga bez stimulativnog materijala koji bi ga mogao inspirirati. Tada padam u potpunu letargiju i mogu samo da ležim između violine i knjiga. Godinama sam se postupno odvikavao od opasne tabletomanije, koja mi je jednom čak bila zaprijetila usponu zadivljujuće karijere.
PONOS i OPRAVDANJE:
- Otvorena optužba, grub udarac po ramenu – kakav vam je to rasplet? Ali naprotiv, brzina donošenja zaključka, lukavo postavljena zamka, bistro predviđen razvitak situacije, pobjeda u obrani zamisli – zar to nije ponos i opravdanje našeg životnog zanimanja?
PRIRODA:
- Ne privlače me ni selo ni more. Volim ležati usred pet milijuna ljudi ispustivši sve pipce i loveći njima i najslabiji nagovještaj ili sumnju o postojanju kakva neriješena zločina. Divljenje prirodi nije jedna od mojih brojnih vrlina.
RAD:
- Rad je, dobri moj prijatelju, najbolji protivotrov za tugu.
SELO:
- Usamljena seoska imanja uvijek me ispunjavaju užasom. Uvjeren sam, Watsone, na temelju vlastitog iskustva, da je najozloglašenijim londonskim četvrtima manje grijeha i zločina nego u tom prekrasnom i vedrom seoskom krajoliku. U gradu javno mišljenje postiže ono što često izmiče zakonu. Ondje nema tako bijedne uličice u kojoj vrisak izudarana djeteta ili udarac pijana muža neće izazvati sućut i ogorčenje među susjedima. Osim toga, tamo je čitav aparat pravde nadohvat ruke. Ali, pogledajte te kuće na osami okružene poljima i njivama. U njima žive neuki ljudi koji o zakonu znaju vrlo malo. Pomislite na paklenu okrutnost i prikrivenu zloću koja se u njima krije, godinu za godinom, a da o tome nitko i ne sluti.
SKROMNOST: 
- Ne mogu se složiti s onima koji svrstavaju skromnost u vrline. Logičar zahtijeva da se stvari vide onakvima kakve jesu, a potcjenjivanje samog sebe isto je takvo udaljavanje od istine kakvo je i preuveličavanje vlastitih snaga.
SMIRAJ:
- Kako to kaže stari kazališni komad, lutanju dođe kraj kad se ljubljeni nađu.
UMJETNOST:
- Čovjek koji voli umjetnost zbog nje same često nalazi najveća zadovoljstva upravo u njezinim manje važnim, nižim manifestacijama.
ŽENE:
- Kao što znate, nisam svesrdan obožavalac žena... Ako bih se ikada odlučio za ženidbu, nadam se, Watsone, da bih znao pobuditi u supruzi takve osjećaje koji bi je spriječili da provede noć u društvu služavke dok je moje tijelo samo nekoliko metara udaljeno od nje.
(Citati su probrani iz četiri toma Avantura Sherlocka Holmesa, Alfa, Zagreb, 1978.)
(zurnal.info)
Pripadnici policije Republike Srpske po naredbi Osnovnog suda Bijeljina vrše pretres poslovnih prostorija RTV BN Bijeljina zbog, kako navode u MUPRS “postojanja osnovane sumnje da se u navedenim prostorijama nalaze predmeti i tragovi vezani za krivična djela utaja poreza i doprinosa i zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja”
„Zbog postojanja osnovane sumnje da su pravno lice i jedno fizičko lice počinili spomenuta krivična djela, prema naredbi Osnovnog suda Bijeljina, navedeni pretres ne obuhvata prostorije neophodne za emitiranje redovnog radio i televizijskog programa, i policija Republike Srpske postupa u skladu s tom naredbom“, navedeno je u saopćenju direktora policije RS-a Uroša Pene.
-Jutros u šest sati policija je upala u prostorije zgrade televizije. Kako smo obaviješteni radi se o Nalogu zbog navodne utaje poreza, a prijeve su došle od NN lica. Policija i inspektori izuzimaju dokumnetaciju, a emitovanje programa je trenutno prekinuto- za Žurnal kaže urednica na BN televiziji Suzana Rađen- Todorić.
Zbog pretresa novinarima je trenutno onemogućen rad, a program će se nastaviti nakon što nadležni završe svoj posao.
Menadžment Televizije BN najoštrije osuđuju jutrošnji, kako kažu, upad policije u zgradu te medijske kuće, koji je izvršen po nalogu Okružnog tužilaštva iz Bijeljine, i traži da nadležne institucije objasne na osnovu kojih se to saznanja vrši pretres te da javnosti saopće rezultate istrage.
“Ovim putem želimo da informiramo javnost da 'BN' TV nema ništa protiv rada nadležnih institucija, ali da ne može da pristane na ponižavajući odnos, koji ne možemo okvalifikovati nikako drugačije nego kao pritisak na rad naše televizije, koji traje već duže vrijeme, i kao realizaciju prijetnji koje su nam upućivane sa više adresa, što takođe traje duže vrijeme“, saopćila je ta medijska kuća.
Poziva nadležne institucije da „objasne javnosti zašto je bilo potrebno da policija upada u zgradu BN TV jutros u šest sati i pritom uznemirava njene radnike kao da je riječ o kriminalnoj grupi, a ne ljudima koji profesionalno obavljaju svoj posao“.
“Sav naš rad, kako profesionalni tako i finansijsko poslovanje, dostupan je svim nadležnim institucijama, koje su nebrojeno puta do sada kontrolirale poslovanje BN TV i pritom nisu našle ništa sporno“, navode iz te medijske kuće koja je kao znak protesta oko dva sata bila i prekinula emitovanje.
(zurnal.info)
Goražde, januara – Već četvrtu godinu Abdulah Sidran živi na periferiji Goražda. Tu je sa suprugom Sabijom i sinom i kćerkom, osnovcima, našao svoj životni i stvaralački mir. U prostranoj i svetloj radnoj sobi, uz mnoštvo knjiga, zapisa i fotografija nalazi se i kompjuter na koji se, kako kaže, „morao prešaltati u poznim godinama”. Pokazuje nam požuteli i napola iscepani primerak „Politike” od 15. juna 1938. godine, na kome je fotografija „Abdulaha Sidrana koji skače smrtonosnu lastu, negde na moru”! Pošto je rođen 1944. godine, objašnjava nam da se, u stvari, radi o njegovom stricu po kome je dobio ime.
Sidran kaže da je dugogodišnji čitalac „Politike” i da je, zato što je nema na kioscima u Goraždu, kupuje u susednom Novom Goraždu.
U jednom intervjuu ste izjavili da ste Sarajevo napustili, između ostalog, iz razloga „mentalne higijene”. Da li ste se preselili u Goražde i zbog ljutnje na glavni grad BiH?
Bilo bi to suviše jednostavno i naivno. Čovek se na vlastitu ženu naljuti hiljadu puta, pa je ne ostavlja. Mnogo se raznovrsnih razloga i motiva steklo u mojoj odluci da se povučem u osamu, na selo, u mir i tišinu. Od zdravstvenih, psiholoških i finansijskih, do profesionalnih i filozofskih. Zašto bi monaški, tj. derviški način života pripadao samo religijskim ljudima i bio samo njihova privilegija? Zar nije Leonard Koen, pesnik i muzičar, deset godina proveo u budističkom manastiru? I eno ga, u 75. godini pravi najlepšu muziku i radi najbolje koncerte. Istina, između mene i sarajevskih, tj. Federalnih, vlasti postoje neki ozbiljni nesvedeni računi (ponižavajuća penzija, nepodnošljiv i nepravičan stambeni kredit), i ja sam im se sklonio s očiju. Neka ne gledaju u moje ogorčenje. Pokušavam svoje probleme rešiti mimo njih.
I pored teških ratnih rana odlučili ste se na, da tako kažemo, obnavljanje pokidanog međunacionalnog i međudržavnog kulturnog dijaloga.
Krupne su to reči da bi se mogle odnositi na pesničkog usamljenika kakav sam ja i bukvalno već nekoliko godina. O međudržavnom kulturnom dijalogu nemam pojma, a međunacionalni dijalog nikada nisam ni prekidao. S onima koji umeju i žele razgovarati. Naš je problem, međutim, u tome što društvenu i političku elitu ne čini takav, za dijalog spreman i sposoban, svet. Nego je čine dojučerašnje ništice i marginalci, oni što, kako kaže Brodski, „tamo gde mi upotrebljavamo pridev – upotrebljavaju pištolj”. Tu smo mi i bespomoćni i nepotrebni.
Da li ste tokom svih ovih godina, uprkos razlikama, ostali u kontaktu sa prijateljima iz bivše Jugoslavije?
Da, koliko god je to bilo moguće. Moja književna generacija nije funkcionisala na primarno nacionalnim određenjima, mnogo šta nam je bilo važnije od toga. Nacionalni identitet nikako nije imao prednost nad drugim vrstama naših identiteta. Ako se svaki od nas upinjao da bude najbolji, nije to činio da bi bio najbolji u Srba, najbolji u Hrvata, najbolji u Bošnjaka – nego da bi, „uspevši se u visine”, prestao biti samo Srbin, samo Hrvat, samo Bošnjak... Većina pisaca moje generacije i danas tako razmišlja. I ta su prijateljstva ostala netaknuta, čak i kada postoje određena idejno-politička neslaganja, i različita tumačenja naše novije istorije. Kao što drinski splavari znaju napamet svaku podvodnu opasnu stenu, pa skreću splav na sigurnu udaljenost od nje, tako recimo Goran Babić i ja tačno znamo opasna mesta naših dijaloga, pa ih na vreme eskiviramo. Od onoga što je moguće raspraviti, ne bežimo.
Slažete li se da bi javni i kulturni stvaraoci u BiH trebalo, u duhu istinske tolerancije, da slede Vaš primer?
Neka svako sledi svoju pamet, svoj moralni instinkt i svoju sudbinu. Apstraktna tolerancija ne znači ništa, niti ja ikome mogu biti primer i uzor. Nisam ni tolerantan koliko se vama čini. Još uvek sam, recimo, besan zbog činjenice da su mojoj drami „U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce” oteli pozorišnu nagradu u Brčkom. Sedam hiljada maraka! Više se ne ljutim, nego mi postalo smešno, recimo ovo: jedan beogradski izdavač objavio je knjigu mojih izabranih pesama, ali je nije smeo staviti u izlog. Urednik iz knjige naučio napamet jednu ironičnu pesmu o jugonostalgiji, pa je recituje, u kafani, za stolom. Pošto niko ne zna čija je, pada opklada. Niko ne može poverovati da je to pesma onog „Alijinog” Sidrana. Nije moguće da Sidran napiše, za Jugoslaviju: „Osim što je propala / Kakvoga drugog dokaza imaju / da morala je propasti?“ Moj prijatelj, urednik, iz tašne izvadi knjigu, dokaže stvar – i uzima opkladu. Tako Sidran još živi po beogradskim kafanama. Milina jedna!
Kako vidite današnju Bosnu i Hercegovinu? Mogu li u njoj zajedno da žive Bošnjaci, Srbi i Hrvati?
Ovakva kakva jeste, današnja Bosna i Hercegovina je posledica nasilja koje se nad njom, iznutra i spolja, čini punih dvadeset godina. Mogućnost zajedničkog života Srba, Hrvata i Bošnjaka u njoj osporila je, najpre programski a potom i oružanom silom – SDS Radovana Karadžića. Setimo se koliko je puta on, na „raznim svetskim Si-En-Enima”, kazivao onu svoju metaforu o ulju i vodi. Ne mogu zajedno, i gotovo. Setite se njegove ratne komande iz 1992: „Na licu mesta ubiti svakog Srbina koji spomene reč komšiluk!” – Ako danas u BiH njena tri naroda ne mogu živeti zajedno, onda je Karadžić svoj posao temeljito obavio.
Šta trenutno pišete?
Romansiranu autobiografiju pod naslovom „Otkup sirove kože”. Shvatio sam, kad potroših šezdeset i pet godina, da mi cio život nije bio ništa drugo nego stalna, mučna i ružna borba za preživljavanje. Pisao pod moranje, katkad unutarnje, češće vanjsko moranje. O književnosti ne stizao razmišljati ni deset minuta godišnje. Otkup gole, sirove kože. Život kao zbir poniženja. Bolna, trajna misao o izgubljenom ljudskom dostojanstvu.
Priželjkujete li konkretniju saradnju kulturnih stvaralaca iz svih krajeva BiH?
Nisam optimist. Nekakva šminka se događa. Narodnjaci piče, za njih ne postoje prepreke ni brane. Mladi sarađuju. Muzika, teatar, film. Ali: čim se ugazi u minsko polje rasprave o minuloj, svežoj istoriji, svako zaleže u svoj rov, svako zauzima svoju busiju i ozbiljne saradnje nema. Nezamislivo je, na primer, da neko od desetak beogradskih pozorišta postavi moju dramu „U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce”, koja govori o događajima u aprilu/maju 1992. Istovremeno, u istom Beogradu traje suđenje ratnim zločincima iz Zvornika, izrečene su i neke višedecenijske presude za zločine izvršene nad zvorničkim Bošnjacima. Nema nikakvih šansi da se ta moja drama u Beogradu postavi ni u narednih dvadeset godina. A u Sarajevu se, pred punim dvoranama, igrala devet godina, postavljali su je na scenu u Italiji, dva puta, u Sloveniji, godinu dana igrala u Celjskom ljudskom gledališču.
Jeste li jugonostalgični?
Jesam. Nedavno sam, ljut na neke zapenjene nacionalističke urlatore, o Jugoslaviji zapisao: Da je bila sto puta gora nego što je bila, opet bi bila sto puta bolja od svega što je nakon nje nastalo! To šta mi živimo, to u čemu mi živimo, to još nema svoga naučnog imena. Tranzicija? Iz čega, u šta? To što se vidi jeste nekakva prvobitna akumulacija kapitala, sa elementima robovlasničkog sistema. Planetarna ideja slobode stropoštala se u karikaturu slobode štampe! Imamo slobodu štampe da pišemo o hiljadu drugih sloboda i prava koji su nam oteti! Mrak – i gotovo.
Saradnja sa Kusturicom?
Dostavili ste Emiru Kusturici dopunu scenarija pod naslovom „Prvi put s ocem na izbore”. Da li je na pomolu dogovor o saradnji, za šta su zainteresovani italijanski producenti koji posreduju između vas dvojice?
Što se mene tiče stvar je potpuno jasna: imam još dve filmske priče iz svog porodičnog ciklusa i smatram da bi bilo dobro da one budu urađene istim rediteljskim rukopisom kao prva dva filma („Sjećaš li se Doli Bel”, „Otac na službenom putu”). Ko će ih uraditi, kad će biti urađene, da li će ikad biti urađene – niko ne zna. Pomno pratim sve Emirove poslove, od septembra, kad se profulismo u Ankoni, i bojim se da on za moje projekte teško može izdvojiti potrebno vreme. Neke šanse postoje, ali... Pa se setih jedne sarajevske anegdote. Ispadao „Željo“ iz Prve lige. Nema šanse da se spasi. Ali se oko predsednika kluba, generala Hamdije Omanovića, sjatili klupski fanatici pa mu na papiru dokazuju da neke šanse postoje. „Ako onaj onoga, u Banjaluci, a ako onaj u Mostaru remizira, a onaj izgubi sa četiri razlike... Ako... ovo ovako, a ono onako... Ima šansi, druže generale! Teorijski, ima šansi.” A general veli: „Vidim da ima. Al’ valja bit dooo-bar teoretičar!” Tako vam je to i sa mnom i Kustom.
(preneseno iz Politike)
- Mi već mjesecima kuburimo sa finansiranjem, jer nas je naš finansijer napustio usred leta, u fazonu, otišao po cigare i više se nije vratio. U međuvremenu mi smo se održali zahvaljujući donacijama i podršci naših čitalaca. Ovo je skupa zabava, a mi već četiri-pet mjeseci nismo primili plate niti saradnici honorare.
Mi se sa pravom smatramo jedinim pravim regionalnim portalom, ne samo srpskim, o čemu svedoče posetioci iz Srbije, BiH i Hrvatske. Suštinski, mi imamo problem sa režimom Borisa Tadića jer ljudi oko njega kontrolišu 95 posto marketinškog tržišta u Srbiji i odlučuju ko od medija može dobiti reklamu. Mi ne podržavamo ludačke odluke aktuelne vlasti niti se uklapamo u atmosferu sveopšte veselosti. Mi pišemo o zločinima počinjenim u prošlosti, protiv nacionalizma, i kao takvi mi smo jednostavno bastard koji nikome ne treba. I Evropa je stala na stranu Borisa Tadića kome je prepustila da odlučuje o sudbini slobodnih medija u Srbiji. Ako do 1. februara ne uspjemo rešiti problem finansiranja, e-novine će prestati da postoje, jer će to značiti da ne trebaju nikome, kaže Petar Luković.
(zurnal.info)
