Objavljivanje dokumentacije Vrhovnog savjeta odbrane je, zanatskim riječnikom, dobra priča i ne znam nijednog novinara koji je, svjestan mogućih implikacija prije svega pravosudne prirode, ne bi objavio. Ali, imam problem sa kampanjom koju je na temelju same činjenice objavljivanja pokrenuo Haris Silajdžić. Prije nego nastavim, hoću da priznam kako je i meni dosadno da se bavim Silajdžićem, ali ne dopuštam da mi bilo ko vrijeđa inteligenciju: dok on to bude radio ja ću se, potpuno svjestan uzaludnosti tih napora baviti njim.

POČETAK KAMPANJE

U vrijeme kada je tužilaštvo sklopilo sporazum sa Srbijom o proglašavanju dijela dokumenata povjerljivim, bio sam u Haagu nešto manje od dvije godine i imao sam prilično direktan uvid u zbivanja vezana za sporazum, kao i njegove posljedice.
Suština argumenata za objavljivanje dokumenata, onaj na kojem je zapravo pokrenuta kampanja, glasi, ako sam dobro razumio, ovako: tužiteljica jednog međunarodnog tribunala Carla Del Ponte je voljno i svjesno napravila sporazum o skrivanju dokaza u predmetu protiv Slobodana Miloševića koji bi u postupku „Bosna i Hercegovina vs. Srbija“ na drugom sudu, Međunarodnom sudu pravde, bez sumnje potvrdili navode tužitelja da je Srbija počinila genocid u Bosni i Hercegovini.
Sve i da je tako, što i ne mora biti sporno samo po sebi, ostaje jedno neodgovoreno pitanje: šta s tim? Šta Bošnjaci kojima je ova tvrdnja upućena, zapravo mogu učiniti? Hoće li nam se to jedanaestog jula ove godine, na petnaestu godišnjicu genocida u Srebrenici, Haris Silajdžić započinjući svoju kampanju, obavezati na obnovu postupka protiv Srbije? Je li to neko stvarno misli da je to moguće?
Kao što rekoh, ovaj, centralni navod kampanje koju su, i to je jasno pokrenuli Dani, odveć je površan i naprosto odbacuje one dijelove stvarnosti koji je na bilo koji način podrivaju. A stvari su izgledale malo drugačije. Carla del Ponte bila je glavna tužiteljica u predmetu protiv Slobodana Miloševića i činila je apsolutno sve što je smatrala shodnim da dokaže navode iz optužnice. I sve što bi joj taj posao olakšalo. Možemo to smatrati moralno upitnim činom, ali, za slučaj da ga neko od pravnih savjetnika i ad hoc eksperata nije pročitao, pozivam se na Statut tribunala u kojem ne stoji da je mandat tribunala da utvrđuje istorijsku istinu, nego da osudi pojedince, doduše cijeli niz njih, ali i dalje pojedince, za teške zločine koje su počinili. Štaviše, mislim da nema visokog zvaničnika tog suda koji to nije javno rekao barem jednom. Nigdje u tom statutu, također, ne piše ni da je mandat tribunala da zastupa državne interese Bosne i Hercegovine. To je posao njenih državnih organa. I da podvučemo, po cijenu da se ponavljam: međunarodna pravda je šarena laža i utješna nagrada za one koji gube ratove. Oni koji dobijaju ratove dobiju državu. Dakle, to što naši organi misle da će tribunal nekako osvetiti sve njihove promašaje je u krajnjoj konsekvenci lažni moralizam. Pravda prebiva u raljama topovskih cijevi velikog kalibra.
Dalje, Bosna i Hercegovina je izgubila spor iz dva razloga: objektivne nenaklonosti suda i loše pripreme predmeta. Krenimo od kraja.

NEPOPRAVLJIVE GREŠKE
Naši su zastupnici tokom postupka činili užasno krupne propuste, navodeći kako je, recimo, u Omarskoj ubijeno deset hiljada ljudi – u petnaest godina otkako je tužba pokrenuta nikome nije palo na pamet da revidira brojeve?! – što drugoj strani u postupku nije bilo teško da opovrgne, koristeći se upravo nalazima iz presuda suda za bivšu Jugoslaviju. Bosna i Hercegovina je izgubila spor jer tužba nije ni pokrenuta da dokaže da je Srbija počinila genocid u našoj zemlji, nego da posluži kao post facto ideološko opravdanje Alije Izetbegovića i njegovog režima. Stvari su se poslije rata promijenile, pa je svako ko je bio na vlasti, htio, ne htio – a mnogi su htjeli – bio doslovno vlasnik postupka.

Međunarodni sud pravde je odbio da dokumente Vrhovnog savjeta odbrane zatraži od tribunala za bivšu Jugoslaviju iz nikad objašnjenih i objašnjivih razloga. Tribunal bi, i pored sporazuma sa Srbijom, te dokumente ustupio, morao ustupiti, kao što bi ih i danas ustupio bilo kojem međunarodnom i državnom sudu - uključujući i Sud BiH - uz pravo valjan i argumentiran zahtjev. Ali, to podrazumijeva rad, a bijesno mahanje šakama i pljuvanje naprosto nije argument pred bilo kojim sudom. Uz valjanu pripremu, Bosna i Hercegovina je imala dovoljno dokaza koji bi svakog nepristrasnog „trier of facts“ dovela do zaključka da je zahtjev tužitelja opravdan. Ali, međunarodni sudovi ne operišu u politički zrakopraznom prostoru. Ishod postupka – kao što je to na koncu i sporazum koji je del Ponteova sklopila sa Srbijom – je odraz mjesta koje BiH zauzima ili je zauzimala u svjetskoj i evropskoj zajednici država.

VISOKI STANDARDI

Na suđenje se to odrazilo na sljedeći način: da bi sud prihvatio zahtjev tužitelja (laički, proglasio Srbiju krivom) bilo je potrebno utvrditi efektivnu kontrolu Srbije nad srpskim snagama u BiH. Samo dokumentacija 30. Kadrovskog centra Vojske Jugoslavije, koja je javna i dostupna, jedan je u cijelom nizu jasnih i bjelodanih grupnih dokaza tome u prilog, ali je sud primijenio tako visok standard efektivne kontrole i tako visok test odgovornosti države za postupanje državnih organa da ništa manje od audio i video zapisa direktnog Miloševićevog naređenja Ratku Mladiću da pobije kompletno stanovništvo Srebrenice ne bi bilo dovoljno. I to je tako.
Nepravda? Naravno. I šta ćemo sad? Hoćemo li zbog toga dati još jedan četvorogodišnji mandat Harisu Silajdžiću?
Ne dopuštam nikome u ovoj zemlji da kaže kako mu je istina o i pravda za zločine počinjene u BiH važnija nego meni. Poslije ove presude sam, za razliku od komesara za genocid i struju, morao prihvatiti da Srbija neće nikada morati nikome podnijeti račun zato što je vojnik, njen vojnik, sa desne obale Drine ispalio artiljerijski hitac i ubio mog oca. Živim s tim i ne očekujem nikakvu pravicu. Nikad. Naučio sam živjeti s tim. I hoću da živim sa onoliko pravde i istine koliko mogu dobiti. I ako s dogodi pa Silajdžić ovaj narod uspije natjerati u još jednu bitku protiv njegovih vjetrenjača, sasvim sigurno neću biti pod tom zastavom.
Znam da su istina i pravda u ovoj zemlji izigrane. Ali, također znam da su ih izigrali upravo tipovi poput Silajdžića.

(zurnal.info)

Band Lunar iz Zagreba prestao je sa radom nakon dva sjajna albuma. Bio je to band koji je suvereno vladao hrvatskom post-rock scenom. Čekalo se da se pojavi band koji bi pokrio prazni prostor ostao nakon gašenja Lunara. I na svu sreću to se i desilo. 

Man Zero je band sa osmogodišnjim stažom koji je tek 2009. godine objavio svoj album prvijenac pod nazivom „Telemark“. Snimljen je još 2007. godine a do objavljivanja je proteklo bespotrebnih dvije godine. Master albuma rađen je u Čikagu kod Carl Staffa koji se može pohvaliti da je radio sa Acid Mothers Temple, Xiu Xiu ili pak Magnolia Electric Co. No, na svu sreću ni ta spora realizacija albuma nije uticala na kvalitet ili pak svježinu albuma. Jedna od osobenosti post-rocka je da nikada ne zastarjeva i da je, ma kako i ma ko da ga odsvira, uvijek aktuelan. Inače, da podsjetimo, pojam post-rock prvi put se pojavljuje još 1994. godine u kritici Simon Reynoldsa za album Hex grupe Psychosis.

Muzička scena sa ovdašnjih prostora se baš i ne može pohvaliti sa velikim brojem post-rock bandova, a pogotovo ne sa kvalitetnim. Band Man Zero odlično popunjava prazninu koja je nastala sa raspadom već pomenutog Lunara predstavljaući se kao trenutno najbolji post-rock band sa ovih prostora. Na albumu pod nazivom „Telemark“ se nalazi sedam dugosvirajućih numera kojima je osnovna odrednica izmjena tihog i glasnog muziciranja kao i promjena dinamike samog sviranja kroz pojedine numere. Album je uglavnom sastavljen od kombinacije ambijentalnih impresija na koje se nastavljaju čvrsti udari kombinacije post-rocka i noisa gdje izvrsno kombinuju amplificirani električni zvuk gitare sa distorziranim efektima.

Zvuk na albumu je definiran upotrebom velikog broja zvučnih efekata kao što su recimo fender rhodes, ili vokoder, međutim osnovna stvar koja ovaj album svrstava u sami vrh post-rock albuma je svakako muzička harmonija i sklad koji postoji među sva tri člana banda.

Album otvara čvrsta „Changing Places“, slijedi izuzetno nježna i emotivna „40 Acres And A Mule“ gdje spori tempo pjesma nas poprilično uljuljka da bi nas vrlo brzo bas gitara trznula iz ugodne omamljenosti i uvela u sumanutu šestominutnu zvučnu kulisu. Da im nisu mrski ni etno elementi pa makar i u količini koja je skoro zanemarljiva, potvrđuje numera pod nazivom „Ennuyeux Comme La Pluie“. Slijedi pomalo ambijentalna „The Life You Wanted“, a na nju se nadovezuje izvrsna „Nods Of Approval“ koja može sigurno naći svoje mjesto na nekom antologijskom albumu post-rock scene. Nakon numere „Prošlost“, album zatvara „Echo Of My Cowboy Boots“ koja traje skoro 18 minuta. Pjesma je podijeljena na dvije zasebne cijeline gdje drugi dio donosi dašak Albinijevog noisa uz male vokalne fragmente.

Jedan od najboljih albuma u 2009. godini.

(zurnal.info)

 U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora “Žurnal” će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige

Gojko Šušak bio je neosporno moćna persona tek uspostavljene nezavisne Hrvatske, ali moć mu nije proizlazila iz genijalnih političkih zamisli što su Tuđmanu otvarale oči, nego iz njegove realne financijske snage koju je ostvario prikupljajući novac za obranu zemlje: Šušak je, ukratko, postao moćan ponajviše zato što je raspolagao velikim novcima, a pritom nitko nije mogao pratiti ni kako su novci dolazili, ni kako su odlazili. «Izuzev novca, njegova moć temeljila se i na činjenici da je uspio izboriti neposrednu kontrolu nad specijalnim jedinicama i Vojnom policijom: prema zakonu koji je vrijedio tokom devedesetih godina, te vojne formacije, koje su bile najuvježbanije, najmobilnije i najbolje opremljene – a uz to i najbolje plaćene – bile su pod direktnim zapovjedništvom ministra obrane i predsjednika Republike. U stvarnosti, to je bila Šuškova privatna vojska», reći će Mesić. Ti momci nosili su američke uniforme i američke čizme, bili su naoružani argentinskim puškama i najmodernijim pištoljima, ošišalo ih je na milimetar, na glave im je stavilo zelene beretke, smjestilo ih je u prostorije nekadašnje političke škole u Kumrovcu, te ih je podijelilo u dvije bojne: jednoj je nadjenuto ime Zrinski, a drugoj Frankopan.

Legija stranaca

U kasno ljeto i jesen 1991. godine počele su se širiti legende o tipovima što su u spomenuto mjestašce došli iz francuske Legije stranaca i drugih inozemnih armija: vrhovni capo kampa bio je Ante Zorislav Roso, a okruživala ga je družina koju su sačinjavali sve bivši plaćenici – Bruno Zorica Zulu, Milenko Filipović, Zvonimir Skender, Ante Gotovina, Željko Glasnović, Ivan Kapular, Aldo Lučev, Ilija Tot, Mladen Lukić, Yves Almodoval... To su redom bili ljudi što su godine i godine proveli ratujući po svjetskim kriznim žarištima na kojima su njihovi poslodavci imali financijsko-političke interese i kojima je jedini posao u životu bilo hladnokrvno ubijanje ljudi. Upravo ta profesionalna sklonost ubijanju bila je njihova najbolja preporuka za dolazak u Hrvatsku: rečeno zanimanje bilo je, naime, tih mjeseci u ovoj zemlji vrlo traženo, a Gojko Šušak bio je državni ovlaštenik za pronalaženje i okupljanje takvih osoba.

«Usporedo s istjerivanjem svih koji su prije bili u JNA, bila je vidljiva tendencija da se obnove duh i model NDH, u koju su svrhu Šuškovi ljudi stalno najavljivali povratak domobranskih i ustaških časnika iz emigracije, te su tim ‘provjerenim Hrvatima, nezatrovanima komunizmom i jugoslavenstvom’, spremali osigurati položaje i dužnosti. Takvih časnika, naravno, uopće nije bilo, odnosno ono što ih je i preostalo razasutih po svijetu bilo je u međuvremenu ostarjelo i ni jedan nije došao. Kad su to shvatili, odlučili su regrutirati kojekakve probisvijete iz europskog podzemlja i kriminalnih emigrantskih sredina, kao i avanturiste iz francuske Legije stranaca, dakle, iz skupina kojima su i sami pripadali», napisao je u svojoj memoarskoj knjizi Sjećanja vojnika (Znanje, Zagreb, 2001.), umirovljeni general zbora Martin Špegelj, prvi ministar obrane samostalne Hrvatske, dodajući da su ti ljudi ubrzo po dolasku počeli strelovito napredovati: narednik Legije stranaca Ante Roso poslije samo par mjeseci provedenih u Hrvatskoj postao je generalom; nešto duži put do generalskog čina prošao je kaplar Legije stranaca Ante Gotovina, a generalskim su se činom u proteklih desetak godina okitili i obični legionari poput Milenka Filipovića i Željka Glasnovića. Bili su to Šuškovi privatni soldati koji su ratovali i u Hrvatskoj i u Bosni, te koji su bespogovorno izvršavali sve što im je ministar obrane nalagao.

A ako im i nije izravno nalagao zločine, sasvim je izvjesno da je Šušak bio jedan od glavnih političkih pokrovitelja onih skupina i pojedinaca što su se isticali u zločinima nad hrvatskim Srbima: zločinima u Gospiću, Pakračkoj poljani, Vukovaru, Osijeku, Sisku, Šibeniku, Zadru, Splitu, Zagrebu... Mesić tvrdi da je zbog učestalih boravaka u Beogradu i poslova vezanih uz jugoslavensko Predsjedništvo godine 1991. bio slabo informiran o zločinima koje su hrvatski vojnici činili nad nezaštićenim srpskim civilima, ali se pritom ne doima pretjerano uvjerljivim. «Nitko me nije obavještavao da se događaju zločini i nedopuštene stvari. Reagirao sam, međutim, kad sam posjetio Slavoniju i vidio da se ruše kuće u mojoj Orahovici, te u drugim mjestima kroz koja smo prolazili. Onda su mi rekli da su neka sela u potpunosti srušena i spaljena. Kazao sam Tuđmanu da sam bio u Slavoniji, da sam vidio dosta porušenih kuća, da se radi o novim kućama i da je to rušenje hrvatskih domova, bez obzira tko je vlasnik. Rekao sam mu da to treba što prije zaustaviti. Razgovoru se tada priključio Gojko Šušak koji je rekao otprilike ovako: 'Predsjedniče, ja imam samo jedan prigovor na ovo što je kazao Stipe. Prosvjedujem samo ako ta rušenja nisu tehnički dobro izvedena'. To mi je bio očiti znak da se u vrhu države sve zna o zločinima koji se događaju i da se ti zločini u dobroj mjeri odobravaju i podupiru s vrha.»

Kad mu je završila beogradska misija «rušenja Jugoslavije», Mesić se početkom 1992. vratio u Zagreb, te je – nakon kratkotrajnog ljenčarenja i uživanja u općenacionalnoj popularnosti zbog neustrašivog i patriotskog držanja u Beogradu – zauzeo funkciju predsjednika HDZ-ova Izvršnog odbora i uselio se u kancelariju u sjedištu te stranke na Trgu žrtava fašizma. Dolazili su mu tada razni ljudi s različitim molbama i problemima, a jednog dana došla je gospođa Ika Štulić iz Gospića koja mu je ispripovijedala priču o nestanku svog supruga Branka Štulića, gospićkog istražnog suca koji je odveden u smrt samo zato što je bio Srbin: to je, uostalom, bio najvažniji (ako ne i jedini) kriterij za likvidacije desetaka Srba u Gospiću u listopadu 1991. godine. Žena je ispričala puno detalja o Štulićevu odvođenju, pa je šef HDZ-ova Izvršnog odbora shvatio da je sve što je kazala istina i da se u Gospiću očito događaju masovni zločini nad građanima srpske nacionalnosti koji su ostali u gradu. «Zvao sam u Vojnu policiju, u Ministarstvo unutarnjih poslova i Ministarstvo obrane i na svim tim mjestima rekli su mi da takvih slučajeva ima više i da je riječ o ljudima koji su prešli na drugu stranu. Poslije toga prestao sam se interesirati za taj slučaj, sve dok kao predsjednik Sabora – dakle, u drugoj polovici 1992. – na razgovor nisam pozvao svog dugogodišnjeg prijatelja Antu Karića, koji je u jesen 1991. bio Vladin povjerenik u Gospiću. On mi je tada rekao da je jedva izvukao živu glavu iz tog grada: ispričao je da se dogodio pokušaj atentata na njega, da je netko izvana dizao roletu kako bi ubacio bombu u njegovu sobu, a on je tada ispalio nekoliko hitaca iz revolvera i atentator je pobjegao. Kad je Karić ujutro došao u štab, onda ga je Tihomir Orešković, gazda života i smrti u Gospiću, dosta znatiželjno pitao: 'Ante, kako si spavao?', a on mu je odgovorio – 'Pa, valjda ti znaš'. U tom razgovoru Ante mi je još ispričao da su mnogi Srbi u Gospiću nestali, da je on o tome napisao pismo Tuđmanu i Manoliću i da je očekivao da će se nešto dogoditi nakon tog njegovog pisma. Nije se, međutim, dogodilo ništa. No, nikad mi nije dao to pismo da mi, kako je rekao, ne bi pravio probleme, a kasnije sam ga, 1997. godine, pročitao u Feralu.» Ante Karić potvrđuje da pismo o likvidacijama gospićkih Srba nije poslao svom prijatelju Mesiću i potvrđuje da je razlog tome bila želja da Mesića zaštiti od problema koje mu je moglo prouzročiti posjedovanje tog pisma. «U jesen 1991. Stipe zaista nije bio informiran o zločinima koji su se događali», govori Karić, «ali je za te zločine – pa i o onome što se zbilo u Gospiću – saznao u mjesecima što su došli kasnije. Možda nije znao detalje, ali je okvirno znao što se događalo. O Gospiću i aktivnostima Tihomira Oreškovića i Mirka Norca, koji su bili pod zaštitom Gojka Šuška, informirao sam ga nekoliko mjeseci nakon što se sve to dogodilo. Inače, svi ljudi iz vrha vlasti vrlo su brzo saznali što se zbivalo u Gospiću i koliko je Srba ubijeno. Sve su znali, ali ništa nije poduzeto da se oni koji su organizirali odvođenje Srba kazne ili barem uklone s rukovodećih položaja.»

Spoznaje o zločinima u Gospiću – o kojima je Mesić morao puno znati i prije nego što je pozvao Karića na razgovor, pošto mu je dotični ponajbolji životni prijatelj i pošto drugi čovjek u državi nije mogao biti tako neinformiran kao što se nastoji predstaviti, a i gospođa Štulić ispričala mu je početkom 1992. dosta potankosti o paklu rečenog grada – nisu, međutim, spriječile predsjednika Sabora da 24. rujna 1992. s parlamentarne govornice pročita službenu odluku o razrješenju Đorđa Kalanja s funkcije zamjenika Okružnog javnog tužitelja u Gospiću: u trenutku kad je Mesić, u izravnom televizijskom prijenosu, čitao odluku o razrješenju, Kalanj je nepunih godinu dana bio mrtav, a ubili su ga Norac-Oreškovićevi bojovnici zbog viška pogrešnih krvnih zrnaca. Tužitelj je, inače, razriješen zbog toga što «pet dana nije opravdao izostanak s posla». Draško Kalanj, sin ubijenog gospićkog tužitelja Đorđa, imao je 1992. dvadeset i tri godine. Danas živi u jednom mjestu blizu Novog Sada i ne razmišlja o povratku u Hrvatsku sve dok je Stipe Mesić na predsjedničkom položaju. «Nisam mogao vjerovati da razrješuju mog oca s tužiteljske funkcije skoro godinu dana nakon što je ubijen, a ni sad ne mogu vjerovati da su to napravili», priča Kalanj, «no, zaista su to napravili: dokaz je televizijska snimka saborske sjednice na kojoj je Mesić pročitao odluku o smjeni, dokaz je fonogram te saborske sjednice, dokaz su Narodne novine iz rujna 1992. u kojima je objavljena odluka o razrješenju mog mrtvog oca. Možda je Mesiću netko podvalio da pročita tu nečuvenu i sramotnu odluku, možda ga je netko time htio kompromitirati, ali taj čovjek nikad nije našao za shodno da se ispriča mojoj obitelji i da prizna da je napravio jedan strašan čin. I može Stipe Mesić sto puta biti dobar predsjednik države i mogu svi govoriti da je on dobar predsjednik, ali ja ga mogu gledati samo kroz prizmu onoga što je učinio mome ocu i mojoj porodici. Treba ga biti sram zbog toga! Nikad mu to neću oprostiti, jer ni moj pokojni otac, ni moja porodica nemaju nikakvu mrlju i nikome ništa loše nismo učinili. Da je Mesić dobar i pošten čovjek barem bi se javno pokajao zbog onoga što je učinio.»

Do Mesića su i iz Orahovice doprle priče o ubojstvima tamošnjih Srba, ali je slušao uvjeravanja da policija provodi istrage i da se traže ubojice. Ubojice, naravno, nikad nisu pronađene. U Čačincima, u Slavoniji, bila je, pored toga, minirana kuća Mesićeva bratića: on je teško ozlijeđen i malo potom podlegao je ranama, dok mu je supruga ostala na mjestu mrtva. Počinitelji su pronađeni i glavni argument u obrani bilo im je to što su mislili da se radi o srpskoj kući. Na te je ljude nešto kasnije primijenjen Zakon o oprostu. «Kad sam god govorio Tuđmanu da ima pljački, ubijanja i rušenja kuća, on je kazivao da je rat, da policija radi svoje, da se ne možemo sad zaokupljati pojedinačnim slučajevima, ali je dodavao da će sve biti procesuirano kad rat završi. No, to sa zločinima bio je, po meni, sistemski problem: specijalne jedinice bile su direktno podređene ministru obrane Šušku, te na njih Glavni stožer nije imao nikakva utjecaja i nitko nije znao što oni, zapravo, rade, a oni su očito radili svašta i za to što su radili imali su Šuškovu suglasnost. Tek poslije mog dolaska na mjesto predsjednika Republike uvedena je jedinstvena komanda i svi oni koji u ovoj zemlji nose uniformu stavljeni su pod nadležnost Glavnog stožera Oružanih snaga», kaže Mesić. Iz tog vremena, ranih devedesetih, datira i njegova puno puta citirana izjava da Srbi iz Hrvatske ne mogu odnijeti ništa, izuzev onog blata što su ga u ovu zemlju donijeli na svojim opancima. Predsjednik objašnjava da je ta njegova rečenica često zlonamjerno i pogrešno interpretirana. Kaže da je izjavio ovako: «Srbi na svojim opancima u Hrvatsku nisu donijeli Srbiju, nego su je mogli donijeti jedino u svojim srcima, kao što su Hrvati u Burgenland, u Gradišće, donijeli Hrvatsku u svojim srcima i lojalni su građani Republike Austrije. Tako i Srbi koji žive ovdje trebaju biti lojalni građani Hrvatske». Time je, veli, htio reći da je Hrvatska domovina Srba koji u njoj žive, a istu je poruku, domeće, htio poslati kad je – negdje u isto vrijeme – izjavio kako «ne može netko orati zemlju u Hrvatskoj i moliti boga da pada kiša oko Kragujevca».

Cementna pretvorba

Iz otprilike istog doba potječe i priča o pokušaju Mesićeve mlađe kćeri Dunje da se u privatizaciji domogne vlasničkoga udjela u našičkoj Cementari. «Moja kći Dunja imala je ponudu da uzme menadžerski kredit kako bi kupila jedan posto dionica u Našicecementu, ali je ubrzo shvatila da se radi o podvali koja bi trebala poslužiti tome da me se može optuživati i da me se može prikazati istim kao i sve one druge tipove koji su se u pretvorbi i privatizaciji domogli tvornica, poduzeća i golemog bogatstva. Ona nikad nije uzela taj kredit i nikad nije postala vlasnicom tog jednog postotka vlasništva u Cementari, ali i danas, više od deset godina kasnije, neki mi izvlače tu priču i nabijaju mi je na nos, a ja zaista u ovih petnaestak godina hrvatske samostalnosti nisam stekao ništa, osim jedne vikendice za koju sam, jedva jedvice, uspio skupiti novac», kazuje Mesić koji jedinim relativnim propustom u svom predsjedničkom mandatu smatra to što nije radikalnije i žešće inzistirao na raščišćavanju pretvorbeno-privatizacijskih afera i sankcioniranju otimačine tzv. društvenog vlasništva. Taj proces – u kojemu su se obnoć obogatili mnogi miljenici režima – predstavljao je (uz politiku u Bosni) navodno ključnu točku njegova sukoba s Franjom Tuđmanom: Mesić je smatrao da je pozvaniji od vrhovnika sudjelovati u određivanju pretvorbenog modela, pošto ovaj potonji nikad u životu nije imao nikakva dodira s privredom, no to ga nije smetalo da odlučuje o tome kako će se i kome prodavati ili darivati narodno bogatstvo. «Velike sam rasprave o tome vodio s Tuđmanom koji je stalno ponavljao da mi moramo imati dvije stotine bogatih obitelji koje će svojom vlasničkom logikom pokrenuti hrvatsko gospodarstvo. Pozivao se pritom na Francusku, Belgiju i Nizozemsku govoreći da u svakoj od tih zemalja postoji uzak krug bogatih koji pokreću sve ekonomske i razvojne procese. Nikako nije mogao shvatiti da te procese ne pokreću vlasnici, nego pametni i sposobni menadžeri koji rade za vlasnike. To je bila Tuđmanova zabluda i ona je, praktično, uništila našu privredu: htio je umjetno stvoriti krug bogatih ljudi koji nisu znali voditi poduzeća, a nisu ni htjeli prepustiti vođenje svojih firmi - koje su dobili na sumnjiv način - ljudima koji to znaju. Tako je moralo doći do kraha.»

Tuđmanu je, misli Mesić, vjerojatno netko sugerirao pljačkaški model pretvorbe, ali i ti ljudi – koji su jednim dijelom bili bliski Šušku – također nisu ništa znali o ekonomiji. Bivši general Jugoslavenske narodne armije koji se domogao predsjedničke funkcije bio je, osim toga, istinski uvjeren da će doći hrvatski iseljenici koji će donijeti milijarde dolara i biti agregatom hrvatskoga razvoja: petnaestak godine kasnije poznato je da poduzetnici iz dijaspore u ovu zemlju nisu uložili više od tristotinjak milijuna dolara i da su se iz iseljeništva vratili, uglavnom, oni koji su spazili dobru priliku da se na valu jeftinog nacionalizma i rodoljubne patetike egzistencijalno zbrinu. «Pokušavao sam ga uvjeriti da ti naši iseljenici koji imaju milijun-dva dolara nisu menadžeri, nego štedljivi ljudi, a nama su trebali menadžeri, ljudi koji će znati raditi s novcem. Tuđman to uopće nije razumio, a nije se ni trudio da to razumije. On je ekonomiju shvaćao samo kao sredstvo za ostvarivanje političkih ciljeva, a ne kao sredstvo boljeg života građana.»

«Nakon vukovarske epizode, te neslaganja oko toleriranja ratnih zločina i pljačkaške privatizacije, uslijedio je logičan sukob oko Bosne i Šušak je bio najžešći protiv Manolića i mene, odnosno protiv svih onih koji su se protivili hrvatskoj avanturi podjele susjedne zemlje», veli predsjednik, ali onda dodaje kako je siguran da nije Šušak nagovorio Tuđmana na tu avanturu. «Šezdesetih i sedamdesetih godina nalazio sam se s Franjom Tuđmanom kod Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala i on je uvijek zastupao tezu da je Hrvatska, u okviru Jugoslavije, trebala dobiti cijelu Bosnu i Hercegovinu, jer je Srbija dobila cijelu Vojvodinu. U to vrijeme on nije govorio o podjeli Bosne, nego je isključivo govorio da cijela BiH treba biti hrvatska, jer je 'oduzimanje' Bosne Hrvatskoj smatrao povijesnom nepravdom. Pritom ga je najčešće ismijavao general Ivan Šibl, a Tuđman se užasno ljutio na Šiblove dosjetke. Kasnije je došao do toga da Hrvatska treba za sebe uzeti dio BiH, jer se - zbog srpske nadmoći – realno nije moglo računati na prisvajanje čitave Bosne. Tuđman me je često uvjeravao da kao što ne može opstati cjelovita Jugoslavija, tako ne može opstati ni cjelovita Bosna. Koliko god sam mu ponavljao da je Bosna bila i prije Jugoslavije i da opstanak Bosne nema nikakve veze s opstankom Jugoslavije, te da se te dvije situacije ne mogu izjednačavati, on mi je uvijek govorio da ne znam 'povijesne silnice' i da pričam gluposti», obrazlaže Mesić svoju tezu da je Tuđman – a nikako Šušak – bio stvarni kreator hrvatske secesionističke politike u Bosni. Josip Manolić nije sklon prihvatiti takav Mesićev doživljaj odnosa između Tuđmana i Šuška. «Predsjednik Tuđman smatrao je da se Hrvatska, u slučaju raspada Jugoslavije i Miloševićeva posezanja za bosanskim teritorijem, ne može zadovoljiti postojećim republičkim granicama, nego da se onda trebaju otvoriti razgovori o hrvatskim pravima u Bosni i Hercegovini, odnosno o zaštiti Hrvata koji žive u toj državi, pa je u tom smislu govorio o granicama Banovine Hrvatske što su uspostavljene 1939. sporazumom Vladka Mačeka i Dragiše Cvetkovića. Nije Tuđman, dakle, nametnuo tezu o potrebi podjele Bosne, nego je smatrao da Hrvatska treba misliti o Hrvatima u BiH ako se razmaše srpska agresija i ako Milošević odluči uzeti jedan dio te zemlje. To je bila Tuđmanova osobna linija u pogledu Bosne, ali su sve više jačali pritisci hercegovačkog lobija koji je htio stvoriti svoju autonomnu državu Herceg Bosnu ili tu Herceg Bosnu pripojiti Hrvatskoj. Gojko Šušak snažno je zastupao te zamisli, a Mate Boban i drugi bili su ljudi što su neposredno izvršavali ono što im je Šušak nalagao. Šuškovi nalozi koji su išli u Hercegovinu nisu uvijek bili u skladu s onim što je zastupao predsjednik Tuđman. Ne treba pritom ispustiti iz vida da je hercegovački lobi u dobroj mjeri bio povezan sa stranim agenturama koje su konstantno imale snažan utjecaj na razvoj odnosa u BiH, pa je tim stranim agenturama u određenom trenutku odgovarala agresivna hercegovačka politika koju je Šušak vodio preko Bobana.» Priča o «agenturama» standardna je Manolićeva priča i u ovoj se zemlji tokom devedesetih godina nije dogodio apsolutno nijedan hrvatski zločinački nestašluk a da taj čovjek u pozadini nije vidio prste apstraktnih «stranih agentura». Mesić je, pak, oduvijek bio nesklon tim, više-manje, paranoičnim teorijama zavjere.

Smjene u HDZ BiH

Mate Boban, predratni direktor trgovačkog poduzeća Napredak iz Imotskoga, bio je četvrti po redu šef bosanskohercegovačkog HDZ-a i na tu je funkciju službeno postavljen u studenome 1992. godine: prije njega rečeni su položaj zauzimali Davor Perinović, pa Stjepan Kljujić i onda Milenko Brkić. Perinović, koji je bio liječnik po profesiji, odstranjen je kad je otkriveno da mu je djed bio pravoslavni svećenik, dok su Kljujić i Brkić degažirani zagrebačkim dekretom zbog probosanskih skretanja s Tuđmanove politike srpsko-hrvatskog dijeljenja te države. Mesić svjedoči da je upravo on početkom 1991. pokušavao dogovoriti susret između Tuđmana i njega, Mesića, s jedne strane, te Miloševića i Borisava Jovića, s druge. Zagovarao je da se pregovara o svim otvorenim hrvatsko-srpskim problemima, te da se pokuša zaustaviti obostrano naoružavanje i srljanje u rat. Tuđman je prihvatio pregovore sa srbijanskim vodstvom, ali 25. ožujka 1991. na susret u Karađorđevo, jednu od mnogih rezidencija pokojnog jugoslavenskog maršala i diktatora Josipa Broza Tita, nije poveo Mesića. «Kad se vratio iz Karađorđeva, Tuđman nam je u Zagrebu rekao da Milošević Hrvatskoj nudi tzv. banovinske granice plus Cazin, Kladušu i Bihać, te je dodao da je to nama prihvatljivo. Malo se, međutim, ogradio da ta stvar nije sasvim definirana i definitivna. Tada sam mu rekao da je teško vjerovati kako će se granice moći mijenjati bez rata, no on mi je opet otpovrnuo da ne znam 'povijesne silnice'. Nakon toga otišao je na drugi susret s Miloševićem u dvorac Tikveš, no tada nas nije obavijestio o rezultatima, niti o tome što Milošević nudi i traži. Kasnije se, naravno, vidjelo kako se situacija razvijala: pregovaralo se, formirane su posebne stručne grupe za crtanje karata, srpski eksperti za 'humano preseljenje naroda' dolazili su u Zagreb, hrvatski su putovali u Beograd... Činjenica je da se Tuđman i Milošević nikad nisu međusobno javno napadali, pa se i po tome moglo zaključiti da među njima nekakav dogovor postoji. Svi oni koji su odstupali od te politike srpsko-hrvatskog dogovora o sudbini Bosne morali su, prije ili kasnije, biti sklonjeni.»

Unatoč svim tim saznanjima, Stipe Mesić odigrao je u veljači 1992. godine ulogu izvršitelja jedne Tuđmanove kadrovske zamisli što je bila dodatni dokaz da se Bosni, osim beogradske agresije, sprema i hrvatski pohod dirigiran iz Zagreba. Naivno bi bilo vjerovati da Mesić to nije shvaćao već tada, ali je, ipak, pristao biti vrhovnikovim egzekutorom: po Tuđmanovoj je naredbi otišao u Široki Brijeg da bi uklonio Stjepana Kljujića s pozicije prvog HDZ-ovca u BiH. «Poslije smjene Davora Perinovića, za mjesto predsjednika HDZ-a BiH borili su se don Anto Baković i Stjepan Kljujić», priča Mesić, «a pošto je Kljujić bio novinar i obrazovan čovjek, on je prihvaćen, s tim da mu je Tuđman uvijek govorio da ne smije biti 'Alijin Hrvat' misleći pritom, naravno, na bošnjačkog lidera Aliju Izetbegovića. Kljujić je, međutim, bio svoj Hrvat i borio se za cjelovitu Bosnu. No, kako je previše dolazio do izražaja njegov stav da ta zemlja mora ostati cjelovita, u Zagrebu je donesena odluka da ga se smijeni. Bio sam predsjednik HDZ-ova Izvršnog odbora i Tuđman mi je posljednjih dana siječnja 1992. rekao da bih trebao prisustvovati sjednici Glavnog odbora HDZ-a BiH na Širokom Brijegu i da bih tamo trebao smijeniti Kljujića. Pitao sam zašto ga treba smijeniti, a Tuđman mi je kazao da je Kljujić sasvim otišao pod skute Alije Izetbegovića i da više ne brani interese hrvatskog naroda.»

Premda mu je, navodno, bilo malo čudno obrazloženje pod kojim se ima ukloniti Kljujića, Stipe Mesić nije pokazao značajniji otpor zamisli svog tadašnjeg šefa. Danas kazuje da mu je bila čudna i pratnja za put po Hercegovini, pa pripovijeda storiju koja kaže da ga je u Široki Brijeg pratilo osiguranje koje mu je dala hrvatska policija, ali se njegovoj sviti u Splitu priključilo nekoliko mladića u bijesnim automobilima i s opasnim fizionomijama, te su policajcima rekli da su i oni zaduženi da prate Mesića u Hercegovinu. On o tome ništa nije znao, ali su ljudi iz njegove pratnje uskoro shvatili da se radi o mladićima koje je poslao ministar obrane Šušak. «Premda smo već prije bili na ručku, namjerno sam zatražio da stanemo na Klisu u jednom restoranu samo da bih vidio tko su ti ljudi koje mi je poslao Šušak. Zovem jednog od tih obrijanih i pitam tko su oni, a on kaže: 'Mi smo oni što puše kosti i piju krv'. Malo sam se smrznuo od tog odgovora. No, moram kazati da su se na putu skroz korektno ponašali, a korektno su me i dopratili natrag u Zagreb», veli Mesić koji unatoč onom «smrzavanju od odgovora» po povratku u Zagreb nije poduzeo ništa, premda mu je moglo i moralo biti jasno da se radi o Šuškovoj pretorijanskoj gardi koja djeluje izvan redovnog državnog sistema. Mogao je, i morao, i onda znati ono što zna danas: «Tuđman je znao za postojanje te dvostruke linije zapovijedanja, pogotovo stoga što je često izjavljivao da mu je Šušak najbolji ministar. Ali dvostruka zapovjedna linija Tuđmanu se očito sviđala, jer je Šušak bio pod njegovom kontrolom».

U stanci sjednice Glavnog odbora HDZ-a BiH, koja je održana 2. veljače 1992., Mesić je pozvao Kljujića na razgovor u četiri oka i otvoreno mu je rekao s kakvim ga je zadatkom Tuđman spremio na put. «On mi je odvratio da njega Glavni odbor nije ni postavio, pa ga ne može ni smijeniti, ali je dodao da on odlazi ako je Tuđman tako naredio, jer bi mu se, kako je kazao, u suprotnom moglo dogoditi da bude smijenjen iz života. Kazao sam mu da sam razgovarao s dosta članova Glavnog odbora i da mu, po onome što sam čuo, devedeset posto ljudi daje podršku, te da bi trebao svoj mandat dati na glasanje. No, on je tada kazao da mu nije dobro, da se zapravo razbolio, da ustvari i ne može prisustvovati nastavku sjednice, da se vraća u Sarajevo i da odlazi s čela HDZ-a BiH. Tada je za vršitelja dužnosti predsjednika izabran profesor Milenko Brkić, a Bobana se u to vrijeme još uvijek nije spominjalo. Ali i Brkić je ubrzo izjavio da je za cjelovitu Bosnu, te je tek onda došao Boban. Njegovo imenovanje predstavljalo je, zapravo, definitivni trijumf onih snaga koje su radile na razaranju BiH: kad je on izabran, bilo je vidljivo na koju je stranu otišla hrvatska politika u Bosni», pripovijeda Mesić.

(zurnal.info)

(nastavak feljtona za sedam dana)

Kako pokazujuju rezulati najnovijeg Gallupovog istraživanja provedenog na nivou regije, čak 55,5 posto građana BiH smatra da je danas stanje gore nego prije pet godina, dok u susjednim zemljama taj procenat iznosi 52,3 posto u Hrvatskoj a u Srbiji 48,9 posto.

Da je ukupna slika, kada se radi o korupciji, gledano iz ugla običnih građana, još gora najbolje se vidi iz podatka da samo 5,6 posto građana vjeruje da je korupcija u BiH danas manja nego prije pet godina. Očigledno, sva dosadašnja upozorenja nevladinog sektora i medija da je korupcija izmakla kontroli ne zabrinjavaju vlast koja uporno ignorira zahtjeve da se krene u obračun sa korupcijom na svim nivoima u BiH.

-Ovakvi podaci u stvari potvrđuju nalaze istraživanja Transparency International BiH, ali i drugih relevantnih institucija i organizacija, da je nivo korupcije u BiH u stalnom porastu i to posebno najopasniji vidovi odnosno politička korupcija. Prema istraživanju Transparency International, indeks percepcije korupcije, BiH je pozicionirana na najlošiju poziciju čak i u konkurenciji zemalja jugoistočne Evrope. Ne treba posebno naglašavati da je na samom dnu u okviru Evrope, kaže u razgovoru za Žurnal Srđan Blagovčanin, izvršni direktor Transparency International BiH.

Zanimljivo je da unutar BiH građani različito doživljavaju rasprostranjenost korupcije.

U Federaciji BiH čak 64,9 posto građana smatra da je stanje danas gore nego prije pet godina dok takvo mišljenje u Republici Srpskoj dijeli tek 37,7 posto ispitanika, mada je teško povjerovati da u stvarnosti postoji bitna razlika u raprostranjenosti korupcije između dva entiteta.

Mediji uljepšavaju sliku

-Razlika u percepciji korupcije između entiteta, prije svega je uslovljena potpunim medijskim mrakom koji vlada u RS. Činjenica je da Vlada RS kontroliše veliku većinu medija, i da je zvanična politika Vlade usmjerena na to da se RS prikaže kao ekonomsko čudo, koje doživljava renesansu i procvat u svakom pogledu. Što je naravno daleko od istine, objašnjava Srđan Blagovčanin.

Mediji imaju značajan dio zasluga za razlike u percepciji korupcije među građanima dva bh. entiteta smatra Dragomir Babić, predsjednik nevladine organizacije “Narodni front” iz Banja Luke.

- Razliku je teško objasniti, jer je situacija teška u oba entiteta. Vjerovatno su mediji, posebno u RS-u učinili da ovdje građanima zamažu oči, pa građanima govore da je bolje, iako oni znaju da nije. Zaista, teško mi je shvatiti razliku u razmišljanju kada svi znamo da je situacija katastrofalna, kaže Dragomir Babić.

Da korupcija nije nešto o čemu se samo priča i što postoji jedino u medijima potvrđuje i podatak da je 14,6 posto ispitanika tokom poslednjih 12 mjeseci dalo mito. Najčešće su podmićivani policajci i zdravstveni radnici.

Među ispitanicima koji su priznali da su dali mito čak njih 51 posto navelo je da su podmićivali policajca a 18 posto da je dalo mito doktoru ili medicinskoj sestri.

Policajci i doktori najčešće podmićivani

-Ovo nije nikakvo iznenađenje jer o građani imaju najviše doticaja sa policijom i zdravstvom. Što se tiče policije, uglavnom se to odnosi na saobraćajce. Većina građana će rađe dati mito nego se ganjat po sudu, nikome to nije ugodno. A što se tiče zdravstva to je postala tradicija. Čašćenje doktora, davanje mita , dolazak preko veze na pregled, to je uobičajeno. Mada je u nekim situacijama to opravdano, jer u većini slučajeva se susrećemo sa doktorskim bezobrazlukom, većina njih ne poštuje Hipokratovu zakletvu, pa se udomaćilo i kod doktora i pacijenata mito i korupcija, smatra Dragomir Babić.

Da je glavni glavni uzrok za najčešće podmićivanje policajaca i zdravstvenih radnika jednostavno činjenica da su građani najčešće u prilici da dođu u kontakt sa ovim javnim službenicima, slažu se i u Transparency International BiH.

-Razloge za ovakve rezultate treba prije svega tržaiti u činjenici da je daleko najveći broj prilika da se desi korupcija u ovim oblastima, jer građani imaju najfrekventnije kontakte upravo uposlenim u ovim oblastima. Svakako da su ovi rezultati uslovljeni i činjenicom da građani imaju svakodnevno priliku da prate u medijima da višemilionske afere i njihovi akteri ostaju nekažnjeni i onda i građani naprosto slijede model ponašanja koji im omogućava da "brže i efikasnije" ostvare svoja prava, kaže Srđan Blagovčanin.

Građani su itekako svjesni činjenice da je korupcija pogubna za čitavo društvo. Mada kratkoročno omogućava “brzo i bezbolno rješenje” svakodnevnih problema u kontaktu sa javnim službenicima, ipak korupcija nanosi više štete nego koristi, sa čime se složilo 78,5 posto ispitanika u Gallupovoj anketi.

Ipak, iako je svima jasno šta je korupcija, podmićivanje i korištenje veza među ljekarima ipak se među građanima ne doživljava kao “prava” korupcija.

“Prihvatljivo” podmićivanje doktora

Paradoksalno je da većina ispitanika, čak njih 51,1 posto, smatra prihvatljivim korištenje veza da bi se dobila odgovarajuća zdravstvena usluga, mada su građani tu uslugu već unaprijed platili kroz poreze i doprinose koje ubire vlast.

-To je kod nas uobičajeno i ne iznenađuje me. Častiti doktore i dolazak preko veze i nije ništa novo ne samo kod nas nego svugdje. Mislim da je to jedna vrsta kriminala koja se udomaćila u našem zdravstvu, a koja ne donosi ništa novo, ocjena je Dragomira Babića.

Da na korupciju u zdravstvu građani gledaju drugačije nego na ostale vidove podmićivanja pokazala su i istraživanja Transparency International.

- Građani su vrlo dobro svjesni okruženja u kojem žive i uobičajenih načina ponašanja. A korupcija svakako jeste odavno postalo uobičajeno ponašenje u BiH. Ovi podaci govore da su građani svjesni štetnosti korupcije, ali da na nju pristaju u situacijama kada su na to prinuđeni i nemaju drugog izbora kao što je slučaj sa podmićivanjem zdravstvenih radnika. Prema nalazima istraživanja Transparency International, građani su najmanje spremni da prijavljuju korupciju u zdravstvu. Jako je teško kriviti bilo koga ko se nadje u takvoj situaciji ili neko od njegovih bližnjih, da mu je neophodna hitna ljekarska intervencija za koju je uslov da plati mito, objašnjava Srđan Blagovčanin.

U BiH već godinama na posljedice korupcije upozoravaju samo mediji i nevladine organizacije. Građani gunđaju i plaćaju a političari u najboljem slučaju nevoljko priznaju da korupcije”vjerovatno ima negdje, ali da nije baš tako loše kao što novine pišu”.

Korupcija političarima ne smeta

Za obračun sa korupcijom sami mediji i nevladine organizacije nisu dovoljni, ukoliko država kroz adekvatne zakone i njihovo provođenje ne demonstrira konkretnu spremnost da se prekine sa dosadašnjom praksom. Očekivati od aktuelnih vlasti da se sami odluče na takav korak, bez snažnog pritiska javnosti i njihovih birača, prilično je nerealno. Koliko su građani i njihovi izabrani predstavnici zaista ozbiljni u namjeri da se BiH iščupa iz gvozdenog zagrljaja korupcije, vidjet će se već u oktobru.

U susjednoj Hrvatskoj do takvog preokreta je došlo, pa je na nedavnim predsjedničkim izborima borba protiv korupcije dominirala kampanjom svih predsjedničkih kandidata. U međuvremenu konačno je stigao i “onaj ponedjeljak” kada je počela funkcionisati i pravna država.

BiH nije Hrvatska, a da li ćemo i za godinu dana ponovo samo konstatovati da i dalje tonemo u korupcijsko blato ili će početi obračun sa korupcijom na svim nivoima vlasti i u svim segmentima društva, vidjet ćemo već po predizbornoj kampanji za opšte izbore.

Ukoliko problem korupcije bude na dnu liste prioriteta, i političara i njihovih glasača, onda to znači da korupcija izgleda nikome previše ne smeta a građanima samo ostaje da i naredne četiri godine ćute i plaćaju, kad god se to od njih zatraži.

(zurnal.info)

Marka Brecelja javnost još uvijek poznaje kao bivšeg frontmena slovenske avant-rock grupe Buldožer koju je napustio prije trideset godina. Danas je Brecelj kantautor, voditelj Omladinskog kulturnog i socijalnog centra (MKSC) u Kopru i autor serije društveno angažiranih performansa i akcija nazvanih “Meki terorizam”.

Brecelj skreće pažnju javnosti na nepravde i anomalije sistema u odnosu prema pojedincu. Istovremeno političare, crkvene velikodostojnike i organe reda dovodi do ruba živčanog sloma. Zaključio je da “Novosti” na neki način moraju platiti razgovor i u tom smislu ponudio razmjenu dobara: postignut je dogovor da vaš novinar odradi posao tehničara i binskog radnika na njegovom koncertu u lovačkom domu negdje blizu Idrije i da putem, u vožnji od Kopra do Idrije, napravi intervju. Razgovor je vođen u “tehnološki i moralno ispravnom kršu”, kako Brecelj tepa svom kombiju, na snijegom zametenoj cesti, s “ćelavim” ljetnim gumama i bez lanaca na pogonskim kotačima, te se doslovno pretvorio u avanturu.

Turski paradajz i “Titova macola”

Povod za razgovor je vaša akcija izvedena u Sarajevu pod radnim nazivom “Tito”. Možete li je u kratkim crtama opisati?

- Naziv akcije je bio “Titova macola”. Desila se 25. maja 2009. kod Vječne vatre u mom rodnom Sarajevu. Kupio sam turski paradajz i njime ispisao na asfaltu “Tito”. Onda sam macolom počeo tući paradajze, najprije slovo “T” i tako redom. Naišao je službeni čistač ulice i obećao mi svoju stručnu pomoć i mehanizaciju kod čišćenja. Neka žena pitala je da li je taj performans za Tita ili protiv njega. Jedino što su ljudi mogli učiniti, bilo je da spase paradajz pred macolom. To nisu učinili. Možda nisu htjeli narušiti natpis? Komunalac je obavio svoj zadatak i vodom isprao tragove slova. Došla su sedmorica policajaca. Objasnili su mi da je najpametnije ako platim dvjesto bosanskih maraka kazne zbog nuđenja i uživanja alkoholnog pića na javnom mjestu. U tom slučaju oprostit će mi vrijeđanje kulturno-povijesnog spomenika, države BiH i neprijavljenost manifestacije. Objasnio sam im da sam došao u Sarajevo na poziv Federalne televizije i s dobrom namjerom, a moje materijalno stanje u Sloveniji je takvo da nisam socijalni problem. Nudio sam, naime, ljudima po čašu dobrog domaćeg vina i nisam znao da je već godinu dana na snazi pravilo koje druženje uz piće označava kao prekršaj. Zato su mi zadržali pasoš, pozvali me u “maricu” i odvezli u policijsku stanicu. Tamo su odmah napravili zapisnik. Pet su me puta pitali kako je mome ocu ime, svaki put sam odgovorio: “Ivan.” Šesti put sam rekao da sam zaboravio.

Poslije pola sata dobio sam potvrdu da su mi oduzeli slobodu zbog sudskog postupka. Upozorili su me da imam mogućnost telefonirati u slovensku ambasadu, ali to nisam htio iskoristiti. Nakon 75 minuta pozvao me k sebi u kancelariju komandir stanice. Upitao me jesam li bio zadovoljan s postupcima njegovih suradnika. Odgovorio sam da su bili sasvim korektni. Popili smo kavicu i složili se u konstataciji da ne baš humana strogost zakona prodire iz Evrope u Bosnu i Hercegovinu. Zamolio me da mu sljedeći put kad budem imao performans telefoniram prije izvedbe i obećao da onda neće biti nikakvih problema. Obustavili su postupak i nakon sat i pol pustili su me da odem iz stanice. Zaboravio sam uzeti svoje dokumente. Inspektor koji me osobnim autom vozio natrag do Vječne vatre ljubazno se vratio po moj pasoš i donio mi ga. Ponudio sam mu u znak zahvale tri litre koparskog “Refoška”. Odgovorio je da ne može primiti poklon, ali kad sljedeći put dođem neka mu se javim pa ćemo to popiti u policijskoj garaži.

Možete li usporediti odnos organa reda prema vama u BiH i Sloveniji?

- Mogu opisati događaj koji se desio na završnoj večeri festivala “Koperground 2009″ kad je nastupao Edo Maajka. Nazvao sam ga “Šljive su zrele” jer smo moja žena Arijana i ja poslije bili u masnicama. Na početku koncerta u dvoranu su htjela ući dvojica policajaca, bez traženja moje suglasnosti i bez detaljnijeg objašnjenja razloga svoje namjere meni kao odgovornoj osobi. Kasnije sam saznao da su tražili do pojasa golog momka koji je, izazvan riječima “lijepe su ti sise”, udario šakom u glavu nekog provokatora. Incident se desio pola sata prije, na cesti pred klubom.

Suradnja policije, sudskog sistema i zdravstva

- Nisam im dozvolio da uđu u dvoranu i da traže mladića u polutami koncerta, među 150 za policijski posjet poprilično neraspoloženih hip hopera. Pozvali su pojačanje i nisu prihvatili moju ponudu da kao organizator prekinem koncert, zamolim Edu za pomoć, potražim momka, pozovem ga da ode ispred vrata MKSC-a i obavi razgovor s policijom.

Sa svojih 100 kila zagradio sam im put. Šestorici policajaca nije baš uspijevalo da me, pritisnutog na tlo, stave u lisice. Prizor je trajao u nastavcima i bio, najblaže rečeno, neukusan. Konačno su me, prečvrsto ulisičenog, strpali u “maricu” i uopće nisu potražili čovjeka po kojeg su došli. U stanici su me držali od pola jedanaest do pola dva, bez mogućnosti da nazovem advokata ili dam ikakvu izjavu. Nakon toga su mi ipak omogućili da izdiktiram izjavu. Pokazali su mi odluku istražnog suca kojom imaju pravo izvaditi mi krv i uzeti urin bez mojeg pristanka. Šestorica snažnih policajaca i jedna policajka otpratili su me na vađenje krvi za slučaj da se budem opirao. Tada sam shvatio da je taj performans bio dubinski rendgen o suradnji policije, sudskog sistema i zdravstva. Dva dana kasnije sazvali smo konferenciju za novine. Zahvalio sam policiji na uvjerljivom sudjelovanju u performansu “Šljive su zrele”.

Možete li usporediti odnos slovenske države i ostalih država nastalih raspadom Jugoslavije prema nacionalnim manjinama i homoseksualnim zajednicama?

- Mogu samo da više-manje intuitivno to procijenim; u Sloveniji imamo više subkulturnih klubova po glavi stanovnika, ali oni su u defenzivi. Zaborav i zabava sve više prožimaju generacije potrošača. Otpor tom svjetskom trendu pružaju pojedinci i šačice ljudi. Političke stranke novim zakonskim promjenama učvršćuju utjecaj među mladima. Nepodnošljivost raspadanja odnosa međuljudima mediji pokrivaju uspjesima sportaša. Može se braniti tvrdnja da je Slovenija u usporedbi s ostalim državama nastalima na tlu Jugoslavije mekša prema lezbijkama i gejevima. Beskućnicima izlazi čak i časopis “Kraljevi ulice”. Međutim, jedna Amerikanka, muzičarka, skoro mojih godina, koja je još sredinom devedesetih bila oduševljena Ljubljanom zbog ljudi i njihovog ponašanja, sada u našem glavnom gradu zamjećuje duboku hladnoću i otuđenost koje je već duboko zamrzila u Zapadnoj Evropi i Americi. Fakat je da u Sloveniji imamo najmanje Roma, ali ne vjerujem da ovdje ima manje rasizma nego u Srbiji ili u Hrvatskoj. U Trstu, u osnovnim školama, netrpeljivost prema slovenskoj manjini nije puno manja od one za vrijeme Mussolinija. U Italiji, koja je po kriterijima liberalofila “sređena” još bolje od Slovenije, svirao sam na ulicama “ljevičarske” Bolonje harmoniku, pjevao danima na slovenskom i skupljao novčiće. Fašisti u bifeu udaljenom sto metara “zamolili” su me da se maknem. Uvjeren sam da mi se to ne bi desilo u Beogradu i Sarajevu, a što se Zagreba tiče, u ovom trenutku nisam baš siguran. Ne tvrdim da je balkanski primitivizam vlastodrštva nešto što bi trebalo braniti ili čak gajiti. Samo upozoravam na to da “sređenost” društva ne štiti pred bezosjećajnošću i bjesnilom.

Koji su vam pravci djelovanja u ovoj godini?

- U dvadesetoj godini postojanja Društva prijatelja umjerenog napretka i u šezdesetoj godini svog života želim:

1. Konačno ozbiljnije pokušati da mojoj supruzi život sa mnom bude ljepši i manje naporan nego dosad. Barem jednom mjesečno izvlačit ćemo se iz jazbine MKSC-a na po četiri dana.
2. Konačno prodrijeti na slovensko tržište i šire, kao kantautor i profesor mekog terorizma. Devetnaestog januara ukazala mi se Djevica Marija skupa sa svojim blagajnikom; Cankarjev dom u Ljubljani, poslije dvadeset godina, zove me da zasviram i zapjevam za dvije hiljade eura bruto, pred 230 osoba. Želim što češće nastupati i na privatnim zabavama, za barem dvije osobe, u svakojakim prilikama. Na pogrebima i razvodima nudim sniženje.

3. Smanjiti za 15 posto snagu i vrijeme koje trošim na MKSC, ali tako da mlado suradništvo svojim doprinosom poveća ukupni obujam aktivnosti.

4. Šestu godinu uzastopce povećati posjećenost internetskog mikromedija www.dodogovor.org

5. Formalno registrirati fondaciju nevladinih udruga omladinskog polja “Pohorski bataljon”.

6. Svakog mjeseca napraviti jednu novu pjesmu.

7. Kandidirati se sa strankom Akacije na ovogodišnjim lokalnim izborima u Sloveniji i Kopru.

8. Smršavjeti pet kilograma i snimiti CD “Gore bez”. Parama od tog CD-a zamoliti doktora da mi napravi treće zube i zatim snimiti CD “Gore sa”.

(preneseno iz Novosti)

Na krsnoj slavi Bileće, nervozni vladika bacao je kletve na novinara BNTV i pred svjedocima izjavio da mu je draža fudbalska lopta od mjesta partijarha

Na prijemu povodom Svetog Save, krsne slave opštine Bileća i tamošnje crkve, vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije sručio je čitavu salvu optužbi na račun BN televizije koju je optužio za podjelu naroda u Hercegovini, a njenog novinara iz Trebinja, Nebojšu Vukanovića, nazvao “fićfirićem koji ne zna šta radi”.

Sijanje mržnje

Razgoropađeni vladika Grigorije održao je prilično neslovesno slovo o pogubnom djelovanju BN TV i njenog novinara, za čiji je rad rekao da je “velika drskost”. U njegovim riječima dala se naslutiti i latentna prijetnja u obliku nemušte kletve i opomene.

- Ne govorim to da nekog skrenem s njegovog puta, nego da, kad se poslije desi, kad se razboli, a ne zna od kuda, ne zna zašto… Da dijeli, sije mržnju, nema pravo niko, od vladike do najmanjeg. Vladika ima najveću odgovornost, pa onda načelnici i gradonačelnici – izgovorio je vladika.

Razočaranom episkopu, kojem u Hercegovini sve češće spočitavaju pretjeranu bliskost s liderom SNSD-a, ali i nekim kriminalnim krugovima, nije bilo dovoljno što je anatemisao BN TV, već je potvrdu svog stava zatražio i od prisutnih na slavlju (od kojih su neki pokušali da izbace novinara BN TV iz sale), ubjeđujući ih kako niko nema pravo da ružno govori o Hercegovini, pogotovo ne “iz nekih drugih, manjih sredina”, aludirajući na Semberiju, i “aždahu”- BN televiziju.

Vukanović, odavno naviknut na pritiske, omalovažavanja, oduzimanja opreme od strane Grigorijevih poslušnika, u svom televizijskom izvještaju je prokomentarisao da mu nije jasno kako vladika bezbožnim i lošim može smatrati borbu protiv kriminala i korupcije i zalaganje za pomoć siromašnima.

Poznato je da je vladika ranije znao spriječiti da kompletan tiraž pojedinih novina za istočnu Hercegovinu, u kojima su pominjane njegove nečasne radnje, dospije do čitalaca. Televizijski signal je za vladiku ostao neuhvatljiv, ali ne i za gledaoce u Hercegovini, koji su sve ogorčeniji na njegove neprimjerene istupe.

Neki od razloga za ovakvo nervozno i crkvenim velikodostojnicima nedolično ponašanje, možda leže i u tome što je Grigorije ovih dana doživio dvostruki poraz: na izborima za poglavara Srpske pravoslavne crkve, na kojima nije ušao među trojicu kandidata za patrijarha, ali i na izborima za načelnika Bileće, na kojima je izgubio kandidat njemu dragog SNSD-a, Blažo Vujović.

Iako je imao nesebičnu podršku predsjednika Srbije Borisa Tadića i premijera RS Milorada Dodika u nastojanjima da se domogne svetosavskog trona, Grigorije je dobio tek 15 glasova na izbornom Saboru SPC. U Bileći je ovako komentirao taj poraz:

- Drago mi je što nisam izabran za patrijarha. Opet mogu da šetam gradom, idem u kafane i igram fudbal!

Bratska pomoć Bratiću

Tokom izborne kampanje za načelnika ove opštine vladika Grigorije naredio je svim sveštenicima svoje eparhije da sav novac, prikupljen od dobrovoljnih priloga vjernika tokom januarskih praznika, upute u Bileću kao pomoć stanovništvu ugroženom od poplava, što je objavljeno u svim medijima pod Dodikovim patronatom.

Na svečanosti u Bileći učinjen je i jedan izuzetak, pa je opštinska povelja, koja se svake godine dodjeljuje posebno zaslužnom pojedincu, ili kolektivu, imala dvojicu laureata. Osim štabu Civilne zaštite Bileće, u znak zahvalnosti za pruženu pomoć i angažovanje u spasavanju ljudi i materijalnih dobara prilikom nedavne poplave u bilećkim naseljima Jezerine i Plužine, dodijeljena je i ministru poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske, Radivoju Bratiću.

Povelja je Bratiću, inače ministru iz SNSD-a, dodijeljena za velike zasluge i “pomoć pruženu u realizaciji projekata iz oblasti poljoprivrede, izgradnju vodovoda u više bilećkih sela, te za asfaltiranje lokalnih i dijela regionalnog puta Bileća – Ljubinje”.

Na ovogodišnje svetosavsko slavlje u Bileći, upriličeno u organizaciji Dodikove lokalne vlasti (novoizabrani načelnik Dragan Babić još nije preuzeo dužnost), pala je mrlja od žuči vladike Grigorija i lokalnih moćnika poraženog SNSD-a .

Sve Grigorijeve prijetnje

Na istup vladike Grigorija u Bileći reagovala je NVO „Pokret za Hercegovinu“:

- Nazivati novinara «fićfirićem» kako se Grigorije izrazio, ne dolikuje čovjeku koji nosi mantiju i nalazi se na tronu Svetog Vasilija! Očigledno, poslije poraza na Saboru gdje nije izabran za patrijarha i poraza u Bileći za mjesto načelnika, režim i njegovi sateliti pojačavaju pritisak na sve slobodnomisleće ljude i organizacije. Svima je već jasno da je vladika Grigorije apsolutno u službi režima Milorada Dodika i da je on na izborima za patrijarha bio kandidat vlasti i tajkuna. Međutim, Srpska Pravoslavna Crkva je organizacija stara oko 900 godina i opstala je uprkos raznim iskušenjima shodno vremenima. Tako je i ovaj put Bog pogledao Pravoslavne i podario im Patrijarha kome dolikuje mjesto svetog Save. Vladiki Grigoriju ovo nije prvi put da pravi nedopustive gafove. Podsjećamo da je Grigorije prijetio novinaru NIN-a Jovanu Janjiću, novinaru Večernjih novosti, Radivoju Gutiću (da će ga pojesti kao šampitu i to u vrijeme posta) a fizički se pokušao obračunati sa novinarom Slobodanom Vaskovićem. Zato pozivamo vladiku Grigorija da se kane politike (nismo znali da je on iznad načelnika opština kako reče juče u besjedi, u Bileći) i novinara, te da se vrati vjeri, Bogu i molitvi, što mu je i misija. Jer, ako ovako nastavi neće imati kome držati propovjedi i besjede koje su sve više satkane mržnjom i diobama.

(žurnal.info)