Prema podacima Agencije za statistiku BiH, prosječna mjesečna isplaćena neto plaća za oktobar 2009. u odnosu na isti mjesec prošle godine nominalno je viša za 1,1 posto.

Prosječna mjesečna bruto plaća za oktobar iznosila je 1.201 KM, što pokazuje nominalni rast za 1,6 posto u odnosu na decembar 2008.

Prosječna mjesečna bruto plaća za oktobar ove u odnosu na isti mjesec prošle godine nominalno je viša za četiri posto.

(FENA)

Doskorašnji hrvatski premijer, još moćni Ivo Sanader, u središtu je afere nakon što je na raznim funkcijama preko 15 godina bio idejni, a ponekad i operativni predstavnik austrijske Hypo Alpe Adria banke, kojoj se prebacuju poslovi s ilegalnim trgovcima oružjem, lopovluci s nekretninama i pranje novca, ističe bečki dnevnik Der Standard.
Već godinama kruži sumnja da je i Sanader osobno uzeo novac, dodaje list, podsjećajući da je izjavu dala bivša tajnica jednog tajkuna koji je godinama za Hypo obavljao diskretne poslove.

Sanader, kako prenosi dnevnik, šuti na sve optužbe i samo je na jednu elektroničku poruku odgovorio da je "na laži sve potrebno odgovorio".

"Odnos banke i ovog političara datira još iz kasnih osamdesetih. Godine 1988. se tada 35-godišnji trgovac, nakon što je otpušen iz firme u Splitu, vratio u Innsbruck gdje je studirao.

Sanader je 1990. sa svojim zemljacima u Tirolu osnovao udruženje Hrvatsku demokratsku zajednicu, stranku kasnijeg predsjednika Franje Tuđmana.

Još iz Hrvatske je Sanader u Innsbrucku osnovao tvrtku, zajedno s Michaelom Passerom, jednim "slobodarskim" desničara, kasnije mužem zamjenice Joerga Haidera, Susanne Riess-Passer", podsjetio je Standard.

"Direktor Hypo Tirola je upoznao Sanadera s Wolfgangom Kultererom, novim šefom Hypo Koruške. On je tražio kontakte ka Hrvatskoj, koja je bila u povoju. Još kada je Sanader bio šef vlade, ova dvojica su se sretala. U međuvremenu se ranije zalaganje za partiju počelo isplatiti Sanaderu. Brzo je postao ministar znanosti, ušao u ministarstvo vanjskih poslova i bio šef ureda kod predsjednika", navodi list.

"Sanaderu je zajedno s Kultererom tada pošlo za rukom da posreduje u prvom kreditu. On je to prodao kao pionirsko djelo. Hypo je bila jedina banka koja je tada Hrvatskoj dala kredit. Za posredovanje je Sanader, navodno, dobio proviziju u visini od 400.000 eura", naveo je Standard.

List je dodao da je Hypo banka svoju hrvatsku filmu osnovala tek 1997. Prethodno je njen partner u Hrvatskoj bila Glumina banka, koju je kontrolirao Tuđmanov savjetnika Ivić Pašalić, koji i dan-danas ima poslovne odnose s austrijskom bankom.

Ova veza je Austrijancima otvorila put u zlatni centar ranijih godina. Pašalićev prijatelj Miroslav Kutle, Tuđmanov partner u tenisu i šef 170 poduzeća, navodno je bio zadužen za mita banke Hypo. Sanaderovi inicijali nalaze se na neformalnoj listi, naveo je bečki dnevnik.

Osim toga, tadašnji zamjenik šefa diplomatije je krajem 1999. iz Kutleovog okruženja dobio još jednom 700.000 maraka u gotovini. Neposredno nakon toga gotovo nepoznati Sanader neočekivano se domogao vrha HDZ-a, konstatira Standard.

Hypo banka je finansirala i brojne predizborne kampanje HDZ-a, dodaje list, navodeći kako je u Zagrebu sve izvjesnije da će protiv Sanadera biti podignuta optužnica.

"Hrvatska Hypo banka reagirala je na to kampanjom za popravljanje imidža – gotovo nema nijednog filma koji se emitira na televiziji koji nije sponzorirala ta banka", zaključuje bečki dnevnik.

(FENA)

“Mart je mjesec u kojem je moguće da se raspiše referendum, ukoliko stignemo da promijenimo zakon o referendumu u januaru”, rekao je Dodik novinarima u Banjoj Luci i dodao da je mart ili april sigurno vrijeme u kojem će biti raspisan referendum.

On nije želio posebno da govori o kritikama opozicije u RS-u da se referendum ponovo koristi u predizborne svrhe.

“Sve što smo rekli stoji i nemamo namjeru da odgovaramo opoziciji na njihove stavove. Mi smo oni koji određujemo kada će nešto biti i to ćemo raditi dok smo u vlasti”, naveo je entitetski premijer.

Do referenduma u RS-u, kazao je, doći će s ili bez opozicije i da je neophodno promijeniti postojeći Zakon o referendumu kako bi u pravo vrijeme bio i raspisan.

Vrijeme za to, kaže, bira vlast i ona smatra da je taj termin upravo sada kako bi RS legalizirala svoje pravo na lično izjašnjavanje.

Dodik nije želio da govori koliko će koštati RS raspisivanje i provođenje referenduma, dodajući također da ne očekuje sankcije zbog tog čina i pored činjenice da je visoki predstavnik u BiH kazao da je to antidejtonski čin.

Upitao je Valentina Inzka i da li će biti antidejtonski čin i to ukoliko u referendumu bude postavljeno pitanje i poštuje li se Dejtonski sporazum.

(FENA)

Ako je danas sumnjiv Djeda Mraz, sutra će biti sumnjiv svako ko ima televizijsku antenu, navedeno je, između ostalog, u izjavi zamjenika gradonačelnika Sarajeva povodom zabrane dolaska Djeda Mraza u sarajevske vrtiće

 

 

Prije svega, nevjerovatno je da je u zemlji makar nominalno demokratskoj Djeda Mraz kontraverzna tema: nažalost, u našem slučaju Djeda Mraz je postao simbol borbe za sekularni karakter države.

Uklanjanje plakata koji su najavljivali Djeda Mraza je poruka da zabrana ne važi samo u Javnoj ustanovi „Djeca Sarajeva“ nego i izvan nje. To je vrlo jasna poruka da će oni koji danas ukidaju Djeda Mraza sutra ulaziti u domove građana Sarajeva i kontrolirati koje televizijske programe gledaju; ako je danas sumnjiv Djeda Mraz, sutra će biti sumnjiv svako ko ima televizijsku antenu. I ovaj posljednji pokušaj progona Djeda Mraza treba konačno nazvati pravim imenom: nasrtaj bez presedana na građanske slobode i prava. Mi smo djeci upriličili susret sa Djeda Mrazom i tako će biti sve dok SDP ima vlast u gradu.

Na koncu, želim da se zahvalim onim medijima koji su o jučerašnjem dočeku Djeda Mraza izvještavali kao o onom što je i bilo: pokušaj da djeci iz sarajevskih vrtića, ali i svoj drugoj djeci priredimo malo veselja.

Želio bih se isto tako zahvaliti i onom dijelu medija i novinara koji se jučer nisu libili da zloupotrebe djecu, ali nisu imali ni profesionalnog integriteta, ni ljudske hrabrosti da bilo koje pitanje u vezi s dočekom Djeda Mraza postave ni direktorici JU „Djeca Sarajeva“ Arziji Mahmutović, ni kantonalnom ministru obrazovanja Safetu Keši, ni kantonalnom premijeru Besimu Mehmediću koji su zapravo i odgovorni za ovu sramotu.

 

Romska književnica Hedina Tahirović Sijerčić piše o romskoj književnosti, o počecima kada su se nomadi sporazumijevali simbolima pa do današnjih dana. Žurnal će ovaj zanimljivi tekst objaviti u tri dijela.

Jedan od najistaknutijih lingvista koji je poznavao sve romske dijalekte bivše Jugoslavije i jedan od najvećih prijatelja Roma na našim prostorima, koji je posebnu pažnju posvetio gurbetskom dijalektu Roma koji su živjeli u BiH u Sarajevu i Prijedoru, je romolog Rade Uhlik . Rodjen je 1.02.1899. u Sarajevu a umro je 12.06.1991. u Sarajevu. Iza sebe je ostavio više od 43 vrijedna djela iz gramatike romskog jezika, sakupljenih romskih priča, pjesama kao i srpsko-hrvatski-romsko-bosanski rječnik. Prvu zbirku pjesama objavio je 1937. godine u Prijedoru pod nazivom „Romane gilja“ /“Romske pjesme“. Prvi rječnik je napisao još davne 1947. godine pod nazivom „Srpskohrvatsko-ciganski rečnik: Romane alava“. Drugi Uhlikov „ Srpskohrvatsko-Romsko-Engleski rječnik-Romengo alavari“ objavljen je 1983. godine. Sva tri izdanja je objavila izdavačka kuća Svjetlost iz Sarajeva. Njegova djela su sačuvana u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine.

Osim ovih djela, postoji i nekoliko nacrta bukvara koji su odštampani u nekim zemljama, Sovjetskom Savezu 1927. i 1934. godine, u Švedskoj 1975.godine, u Sarajevu 1990. godine i autor ovog bukvara je francuski lingvista Marsel Kortijade.

Šabloni od predrasuda

Danas na pragu 21. Vijeka, Romi se nalaze ispod svih minimuma socijalnog, ekonomskog, obrazovnog i kulturnog razvoja civilizovanog čovjeka. Socijalni problemi i dalje potiskuju problem obrazovanja a samim tim i kulturnog stvaralaštva. Veliki broj autora ne- Roma pišu o Romima ne odmičući od šablona koje nose u sebi, a to su šabloni loših predrasuda, ismijavanja, predstavljajući romske likove samo u slučajevima kada pišu o bijednicima i prljavim varalicama, lopovima, neradnicima, o onima koji su bez samopoštovanja i samouvjerenosti, o onima koji otimaju tuđu djecu a svoju prodaju i ostavljaju itd. Ovakva književnost je pogubna za Rome. Moram reći i to da su mediji u velikom dijelu doprinijeli ovakvoj situaciji negativnog predstavljanja Roma.

Situacija se lagano mijenja i u posljednjih nekoliko decenija pojavljuje sve više romskih medija koje vode profesionalni romski novinari, da se pojavljuje sve više romskih pjesnika, književnika, lingvista, umjetnika, režisera itd. Svijest o nacionalnoj pripadnosti se budi, strah od proganjanja nestaje i intelektualni pokret Roma jača. Pa i ako se desi da neko bude i protjeran zbog pisanja istine o svom narodu uvijek se negdje može naći prostor za življenje. A u današnje vrijeme to nije sudbina samo romskog naroda.

Prvi rječnik napisao je mađarski Rom pod nazivom „Me kámas-mothav”/ "Un Dictionnaire Rromanie oublié Katar o" Gyok-Szótár de Ference Sztojka ", koji je objavljen od strane Malartn Kiado, Paris, 1890. Taj rječnik sadrži i pjesme i molitve.

Knjiga gramatike pod nazivom "Naš jezik/ Amari chib", objavljena je 1980. godine u Skoplju. To je knjiga školske romske gramatike čiji je autor Šaip Jusuf iz Makedonije u koautorstvu sa Krume Kepeskim.

Tokom više stotina godina dugih seoba, Romi su prolazili kroz mnoge druge zemlje i na taj način su dolazili u kontakt i sa drugim narodima i kulturama. Zato je i razumljivo da se u romskoj mogu prepoznati i elementi onih kultura sa kojima su Romi imali bliže kontakte. Tako se, u romskim pričama i legendama mogu uočiti starosemitski mitovi. Naravno, romski narod ima svoje originalne motive koje su do današnjih dana sačuvali: legende o princu Pengi, o Bengi (đavolu), o faraonovom carstvu, o Bogu (develu ili delu), priče čiji su junaci razni vragolani, spadala, skitnice i mnogi negativni likovi. U oblasti humora u romskim pričama dominiraju tri glavna tipa a to su Dilo (Budalaš), Xalo (Ćelo) i Phuro (Stari). Tematika romske književnosti, posebno priča, je raznovrsna. U njima se može naći i ono što ne romske čitaoce može da zbuni ili iznenadi. Priče koje se među Romima sasvim normalno pričaju, za ne- Rome su odvratne. Priče su često tako duge da pripovjedač zaboravi da ispriča njihov kraj. Te priče se mijenjaju od naratora do naratora. Svako nešto svoje nadodaje i izmišlja i kada su priče strašne pričaju ih tako vjerodostojno da se i sami preplaše iste. Likovi koji straše su razni bahvalja duhovi, choxane –vještice itd. Pošto Romi tokom minulog vremena nisu imali veće mogućnosti za zapisivanje svog stvaralaštva te priče su se prenosile usmeno, sa koljena na koljeno, zadržavajući samo osnovne motive. U skorije vrijeme mnoge priče – paramiche su i pismeno zabilježene i obrađene i naravno i objavljene.

Začetke pisane romske književnosti možemo tražiti u poeziji. U nedostatku vremena, prostora i ostalih životnih uslova, Romu koji se na neki način opismenio bilo je najjednostavnije pisati kratko, simbolično i prenositi svoj bolni i teški život i iskustvo u pjesmi. U prvo vrijeme pjesme su se pjevale i bile sastavni dio repertoara koji su naši Romi izvodili uglavnom na romskom jeziku. Na taj način su pokušavali skrivati svoje osjećaje, tugu, radost od onih kojih su ih omalovažavali i tjerali na vječito prognanstvo. Pjesme su bile komponovane uz čarobne zvuke romske muzike. Nakon što su pjesme bile prihvaćene i od strane ne-Roma mnoge su se i prevodile i objelodanjivale na drugim jezicima.

Otkrivanje tajni

Jedna od najpoznatijih romskih pjesnikinja je Branislawa Wajs Papusha 1910.-1987. (Poljska) koja je bila diskriminirana i progonjena od svog naroda jer je po njihovom mišljenju otkrila kroz objavljivanje svojih pjesama dio tradicije koju ne- Romi nisu nikako smjeli da saznaju. Papushina najčuvenija poema je Krvave suze /Ratvale jasva. Zatim moram napomenuti pjesnikinje, sestre iz Švedske Rosu i Katarinu Taikon, Mateo Maksimova iz Francuske, Karla i Ceija Stojka iz Austrije, te Ronalda Leea iz Canade, Iana Hankoka i Jorga Bernala Lola iz Amerike, Jonardhana Pathaniju iz Indije, Slobodana Berberskog, Rajka Đurića, Dragoljuba Ackovića i Jovana Nikolića iz Srbije, Ali Krasnićija, Bajrama Halitija i Kujtima Pačaku sa Kosova, Ruždiju Sejdovića iz Crne Gore, Šaipa Jusufa i Muharema Serbezovskog iz Makedonije, Šemsu Avdića i Hedinu Sijerčić iz Bosne... Sve su to autori čija su se djela pročula širom svijeta i čija su djela objavljivana i na romskom i na drugim svjetskim jezicima. Željela bih i da spomenem prvog romskog režisera sa naših prostora Rahima Burhana iz Skoplja. Njegov rad nije bio zasnovan samo na radu sa Romima sa kojima je osnovao i prvi romski teatar „Phralipe“ u Skoplju, nego i na radu u svim profesionalnim i državnim pozorištima bivše Jugoslavije.

Međutim, to ne znači da je time problem romskog književnog stvaralaštva i puštanja u javnost istih riješen i da tu više ne postoje problemi. Navest ću jedan primjer koji možda zvuči kao nebitan, ali je veoma bitan za romsku istoriju i narod: romski autor želi da objavi svoju zbirku pjesama i naslov mu je „romska duša“. Izdavač je prihvatio njeno štampanje i objavljivanje ali se ne slaže sa naslovom i sa rječju „romska“ ili „Romi“(nije dovoljno atraktivan za prodaju knjige) i uslov objavljivanja je da se naslov promijeni u „Ciganska duša“. U želji da zaradi nešto novca da bi opstao i opravdao familiji svoj rad „sjedeći i ništa ne radeći“ pristaje na te promjene. Naravno, ovdje nije razmišljao o narodu i o istoriji koja ostaje iza njega nego o sebi i svojoj familiji. Eto najprostiji primjer. Da je ovaj pjesnik imao osnovne uslove za život i dovoljno sredstava da prehrani porodicu ne bi pristao na mijenjanje naslova a pogotovo ako se radi o nazivu vlastitog naroda. Naravno postoje i primjeri kada Romi autori sami koriste taj naziv ignorišući našu romsku istoriju.

1971 godine u Londonu, Velika Britanija održan je prvi Internacionalni Kongres Roma. Na tom Kongresu usvojena je romska internacionalna himna romskog kompozitora Žarka Jovanovića-Jagdina „Djelem, djelem“, usvojena je romska internacionalna zastava (plavo – zeleno i u sredini crveni točak), donešena je odluka da se ponižavajući nazivi našeg naroda kao što su „Cigani“ i drugi (da ih ne navodim) ne koriste nego da se koriste nazivi Rom, Romkinja, Romi, romski itd. Pored tih osnivačkih odluka donešena je takođe odluka da se svaki Rom može i treba koristiti svojim dijalektom u komunikaciji bilo to usmenim ili pisanim putem.

(zurnal.info)

Ako se islam smatra problemom Bosne, što nije samo eksplicitna pozicija hrišćanske desnice u BiH, nego i implicitna pozicija bosanskohercegovačke građanske ljevice, rješenja nema

U knjizi „Uspon Kine i slom svjetske kapitalističke ekonomije“ Li Minqi, kineski teoretičar Svjetskog sistema, podsjeća da je američka globalna hegemonija, koja je uspostavljena sredinom XX vijeka, počivala na novom globalnom dogovoru koji je uključivao važne ustupke radničkim klasama u najrazvijenijim zemljama i narodima u perifernim i poluperifernim državama. Međutim: pitanje svih pitanja svih društvenih sistema zasnovanih na eksploataciji velike većine od strane manjine glasi - kako spriječiti ujedinjenje i pobunu većine? Odgovor na to pitanje znamo: kapitalizam je taj problem riješio podjelom većine na “veći niži sloj i na manji srednji sloj”. Ključ stabilnosti sistema je srednji sloj. Jer srednji sloj je i eksploatator i eksploatisani. Omogućivši srednjem sloju pristup dijelu viška proizvoda, vladajuće elite korumpiraju i „isplaćuju potencijalno političko vođstvo eksploatisane većine“.

Taj srednji sloj smo – mi: pisci novinskih tekstova, profesori, marketinški stručnjaci, NVO funkcioneri, izdavači, manje-više priznati umjetnici, vlasnici lap-topova, malih evropskih i japanskih automobila za koje otplaćujemo kredit, radeći u svojim kancelarijama svoje loše plaćene poslove koji su ipak bolje plaćeni od onih koje rade ostaci proleterske klase koja nikada neće stići u raj nego, sve do tihog nestanka koji niko neće ni primijetiti, kolektivno baulja limbovima privatizovanog svijeta. Mi smo čuvari sistema nejednakosti.

Nosioci znanja

Isto rješenje primijenjeno je i na međudržavni sistem svjetske kapitalističke ekonomije: hegemoniju država koje prisvajaju najveći dio globalnog viška vrijednosti obezbjeđuju zemlje poluperiferije (ekvivalent srednjoj klasi), koje su eksploatisane, ali i eksploatišu zemlje periferije (ekvivalent pauperizovanim slojevima stanovništva u jednom društvu).

Minqi se poziva na Wallersteinov spisak zemalja poluperiferije današnjice. Već na prvi pogled očito je da taj spisak obuhvata ogromnu većinu svjetskog stanovništva. To se kosi s definicijom poluperiferije kao malog srednjeg sloja koji obezbjeđuje stabilnost svjetskog kapitalističkog sistema. Ključ stabilnosti ipak je bio u zemljama siromašne poluperiferije, poput Kine i Indije: te zemlje, združene sa sirotinjom periferije, obezbjeđivale su dovoljno veliku bazu za održavanje svjetske kapitalističke ekonomije.

Ali... Od 1975. naovamo, Kina i Indija bilježe veliki rast, i postaju dio uspješne, takozvane „poluperiferije koja-dobro-radi“. Sadašnja razlika u platama između najrazvijenijih zemalja i Kine izražava se omjerom 20:1, ali kako pregovaračka pozicija proletarijata jača, uskoro bi se taj odnos mogao promijeniti u 10:1, ili čak 5:1.Uz Latinsku Ameriku, Istočnu Evropu i Bliski Istok koji takođe bilježe rast, proizilazi da je samo manje od trećine svjetskog stanovništva preostala baza namijenjena brutalnom eksploatisanju: praktično samo Afrika.

Priče o brzom izlasku iz ekonomske krize su bajka: posljedice se mogu ublažiti, da bi se kasnije manifestovale na drugi način, ali uzroci krize su, kao što vidimo, sistemski. Azijski eksperti iz investicione banke Morgan Stanley ističu kako je „kineski višak radnika tri puta veći od radne snage u fabričkom sektoru OECD zemalja, što znači da on može apsorbovati svjetski fabrički sektor a da ne izazove veliku inflaciju plata. Mi smatramo da kineske cijene postaju globalne cijene“. Oni tvrde da će za većinu zemlja biti teško da nastave sa trošenjem bogatstva da bi se sačuvao neodrživo visoki životni standard.

Šta se dešava na relaciji periferija-poluperiferija kod nas? U Crnoj Gori, u kojoj živim, ne nedostaje „baze“ za eksploataciju: broj siromašnih se, naprotiv, povećava. U maloj zemlji živi čitava jedna unutrašnja Afrika. Ali nema Kine. Nestabilnost crnogorskog sistema potiče iz nepostojanja jake srednje klase, čuvara poretka. Slična stvar dešava se i u Bosni i Hercegovini – nestaju i posljednji tragovi srednje klase, što dakako nije jedini, ali ni najmanji problem ove zemlje.

U BiH, taj problem vladajuća klasa nastoji riješiti daljom feudalizacijom zemlje. U tom procesu, vladajuća se klasa ne oslanja na srednji sloj i javne intelektualce kao njegove ideologe, nego na kler - ne na ideologiju, nego na religiju kao ideologiju. Taj proces, prirodno, ma šta akteri pričali i ma koliko se u suprotno zaklinjali, ne vodi jačanju i jedinstvu države: vodi daljoj fragmentaciji – mnoštvu manjih teritorija koje kontrolišu vlastelini koji svojim blatnjavim selima hodaju u pratnji sveštenstva. Taj proces je agresivno antimoderan, politika se svodi na identitetsku, a demokratske procedure služe samo za spoljnu legitimaciju – u praksi, glasači na izborima samo potvrđuju nacionalnu i vjersku dogmu. Evropska unija, držeći BiH na distanci, aktivno pojačava te tendencije, umjesto da sužava prostor za ostvarenje tih vlastelinskih fantazija.

Problem „građanske“ Bosne i Hercegovine, osim toga što nema podršku zapada, jeste u tome što daleko veću podršku ima u „manjem srednjem sloju“, koji daljom feudalizacijom društva gubi privilegije i značaj. Njena prisutnost u medijima i javnom životu daleko je veća od stvarne prisutnosti u biračkom tijelu. To je tako zbog često javne prirode poslova koje mi iz „srednjeg sloja“ obavljamo – to, takođe, zna gadno zavarati i dovesti do krivih procjena o vlastitoj brojnosti i političkom uticaju koji je, pokazuje se iz izbora u izbore, daleko manji nego što vjerujemo dok čitamo novine pune mudrih ideja šta da se radi.

„Veći niži sloj“ ostaje nedodirnut – eventualno može biti iznerviran – našom građanskom pričom o demokratskim procedurama i ljudskim pravima. Činjenica je da radnici koji svakodnevno ostaju bez posla u opljačkanim fabrikama ne mogu dobiti ni dio naše kolumnističke pažnje i zaštite, kakav su dobili napadnuti učesnici Queer festivala u Sarajevu. U zemlji koja svakim danom siromaši i u kojoj obrazovanje nije put do uspjeha, nego do biroa rada, prosvjetiteljske ideje i kult sumnje neminovno se povlače pred religijskim uvjerenjima. Figura profesora i javnog intelektualca povlači se pred figurom imama i seoskog sveštenika. „Nosioci znanja“ iscrpljuju se u javnim sukobima za kontrolu sve manje medijske teritorije.

Na kojoj strani je revolucija

Nedavno sam na Sajmu knjiga u Puli učestvovao na tribini na kojoj smo svi, kao, bili intelektualci i ljevičari, i svi smo, kao, bili zabrinuti zbog toga što su nam mase danas tako reakcionarne i radije slušaju sveštenike nego filozofe. Mi bismo radnike baš rado pozvali na ustanak, da rizikuju svoje živote za naše ideje, ali oni, jebiga, neće. Kao: ima ovdje poštene inteligencije, ali nam baza ne valja. Na kraju smo se složili da će sljedeća revolucija, bude li je uopšte, prije biti desna nego lijeva.

Današnja je naša ljevica, hoću reći, temeljno samozaljubljena i malograđanska, a iza brojnih poziva na jednakost često se kriju grupe privilegovanih koji shvataju da će sve teže biti održati privilegije. K tome, bazična pozicija ljevičara danas može se objasniti ovako: vrlo dobro znam šta oni rade, ali ne znam šta ja da radim? Naša građanska ljevica trijumfuje na polju deskripcije, samo da bi do nogu bila poražena na polju preskripcije.

New York Times je 16. aprila 2009. objavio tekst pod naslovom „Taliban exploit class rifts to gain ground in Pakistan“. Iz tog smo teksta imali priliku saznati da su talibani, kada su preuzeli kontrolu nad dolinom Swat u Pakistanu, izazvali „klasni revolt i pobunu seljaka bez zemlje protiv male grupe zemljoposjednika za koje su radili“. Pokazalo se da su talibani sklopili savez sa seljacima, i zajednički protjerali feudalce.

Podjela na „retrogradni islam“ i progresivnu „građansku“ demokratiju nije više od jeftine demagogije. Američka „progresivna“ demokratija saveznik je pakistanskih feudalaca, dok se talibani u Pakistanu pojavljuju kao oslobađajuća snaga koja napada feudalni poredak. To je, piše NYT, „dalo novu dimenziju pobuni i aktiviralo alarm koji upozorava na rizik za Pakistan, koji je ostao dominantno feudalna zemlja“. Mahboob Mahmood, pakistansko-američki odvjetnik i bivši školski drug Baracka Obame, izjavio je: „Narod Pakistana spreman je za revoluciju“. Militanti, pokazalo se, obećavaju ne samo islamske zakone, nego i ekonomsku redistribuciju. Naravno, demokrate ne propuštaju da istaknu kako islamski militanti ideju socijalne pravde koriste kao masku, samo da bi ostvarili svoje „retrogradne“ ciljeve. Pitanje od milion dolara glasi: ako talibani u Pakistanu „koriste“ ideju socijalne pravde da bi ostvarili svoj „pravi“ cilj, uspostavu islamske države, šta sprječava ljevicu da na nekom drugom mjestu „koristi“ islam da bi ostvarila svoj pravi cilj – socijalnu pravdu? Odgovor: to što je performativna ljevica u suštinskoj koaliciji sa onima koji će dozvoliti sve, osim ekonomske redistribucije.

Danas, islam je jedina ideja koja može pokrenuti Bošnjake, kao najveći narod u Bosni i Hercegovini.

Ako se islam smatra problemom Bosne, što nije samo eksplicitna pozicija hrišćanske desnice u BiH, nego i implicitna pozicija bosanskohercegovačke građanske ljevice, rješenja nema: jer nema Bosne bez islama (kao što je nema ni bez hrišćanstva). Takvu su Bosnu zamislili Karadžić&Mladić: njihovo pregalaštvo Bosnu je obogatilo svježim mezarjem, a islam pretvorilo u prkosni stav preživjelih. Na koncu, Karadžić&Mladić su više muslimana stvorili, nego što su ih ubili.

Ako postoji ljevica u Bosni, i ako postoji nešto što je njen zadatak, onda je to pokušaj odgovora na pitanje: kako islam ne tretirati kao problem, nego kao dio rješenja bosanskog problema.

(zurnal.info)

Uprkos lošem vremenu i kiši, više stotina djece i roditelja okupilo se danas na trgu ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu na dodjeli novogodišnjih paketa koju je organizirala uprava Grada Sarajeva.

Naime, ni ove godine u vrtićima u okviru JU "Djeca Sarajeva" nisu organizirane priredbe s Djeda Mrazom, navodno zbog straha od širenja nove gripe H1N1.
-Nismo bili u mogućnosti da idemo tamo gdje bi djeca trebala da uživaju u Djeda Mrazu i onda smo se odlučili da se okupimo na ovom prostoru. Ali to ne smeta mojoj unučadi i ovoj drugoj djeci - izjavio je novinarima gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen, koji je na priredbu došao sa troje svojih unučadi.
Plakati s pozivima na ovaj događaj koje su organizatori bili nalijepili na vrtićima JU "Djeca Sarajeva" bili su skinuti, ali Behmen kaže: “Mi smo ih ponovo nalijepili".

 -To je jedan izraz necivilizacijskog čina i mislim da svako pokazuje ko je i šta je - rekao je gradonačelnik. 
Prije dodjele paketića djeca su se mogla zabaviti u programu u kojem su, između ostalih, nastupili glumci Mladen Jeličić Troka i Mirela Lambić, a iz gradske uprave su najavili novogodišnju dodjelu paketića 31. decembra u Multimedijalnoj sali u Općini Novi Grad.

(Fena/zurnal: foto)

Proteklu smo godinu više nego uspješno protraćili i propustili sve lijepe stvari koje su nam se mogle desiti: ustavne promjene su propale, otišle su strane sudije i tužioci, i dalje imamo vize, nismo se približili NATO-u, a smanjenje javne potrošnje ostalo je samo lijepa ideja. Osam javnih ličnosti iz BiH za Žurnal komentariše pet ključnih događaja i procesa iz protekle godine

Bosni i Hercegovini se u 2009. godini, osim nekoliko dobrih utakmica fudbalske reprezentacije, nije desilo ništa lijepo: nismo dobili novi ustav, otišle su strane sudije i tužioci, bez viza i dalje ne možemo dalje od Hrvatske a ulazak u NATO i smanjenje javne potrošnje dobijaju zajedničke osobine: sve su dalje i sve manje ljudi vjeruje u njih.

Ovu 2009. godinu počeli smo oprezno optimistično i još jednom se ponadali da pregovori o promjeni Ustava u Prudu neće propasti. Kada su se strahovi još jednom pokazali opravdanim dobili smo posljednju šansu pred naredne izbore: pregovore u Butmiru. Nažalost, pregovori su propali prije nego su zvanično i počeli, kao i naše ovogodišnje šanse da nam konačno ukinu vize za ulazak u Evropsku Uniju, da nas pozovu i prime u NATO savez i da ove godine, konačno i tek nakon zahtjeva MMF-a smanjimo bahato javno trošenje političara. Umjesto da mi, poput susjeda, idemo slobodno u zemlje EU-a na novogodišnje praznike, iz BiH su otišli strani tužioci i sudije. Ukratko, ove godine nam se politički nije desilo ništa dobro. Razgovarali smo sa ljudima od pera i ugleda i pitali ih kako su oni doživjeli pet ključnih političkih događaja u 2009. godini:

1. Razgovore o ustavnim promjenama (Prud/Butmir)

2. Odlazak stranih sudija i tužilaca

3. (Ne)ukidanje viza

4. Pristupanje NATO-u

5. Smanjenje javne potrošnje

Svoje komentare za Žurnal daju: Duška Jurišić, urednica informativnog programa FTV-a; Gojko Berić, kolumnista Oslobođenja; Asim Mujkić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu; Blažo Stevović, predsjednik "Alternativnog kluba Trebinje' i član "Savjeta za borbu protiv korupcije i kriminala"; Slobodan Vasković, novinar magazina 60 minuta; Enes Škrgo, kustos Muzeja ''Rodna kuća Ive Andrića'' u Travniku; Emir Habul, urednik BH radija 1; Aleksandar Trifunović, glavni i odgovorni urednik projekta BUKA.

Magazin Žurnal u narednih pet dana objavljuje komentare o pet ključnih političkih i životno važnih događaja i procesa iz 2009. godine.

Uz pet stvari koje smo izdvojili Asim Mujkić dodao je sudski spor Finci/Sejdić u Strassbourghu.
- Dok ovo pišem ne znam kakva će biti presuda, ali taj spor je možda posljednja slamka spasa za BiH, jer bi u slučaju pozitivnog rješenja mogla porasti nada u mogućnost demontaže ovog protofašističkog sistema – smatra Mujkić.

Za Blažu Stevovića je uspjeh fudbalske reprezentacije jedan od najvažnijih događaja u protekloj godini.
- Nominiram za nešto lijepo u 2009. godini čudo zvano nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine. Oni su popriličlo ujedinili normalne ljude i što je bitnije bili ambasadori Bosne i Hercegovine za koje je čuo čitav svijet po dobru. To se za političare može reći ali u obratnom smjeru.

1. Razgovori o ustavnim promjenama (Prud/Butmir): Naslijeđeni pregovori iz kraja 2008. godine u novoj godini su postali samo mrtvo slovo na papiru pa su stranci, posebno diplomate SAD-a pokušale blagim zavrtanjem ruku dogovoriti kakve - takve ustavne promjene u vojnoj bazi Butmir. Iako niko još uvijek nije ove pregovore zvanično proglasio završenim, jasno je da će se već od januara pričati samo o izborima i da šanse za dogovor ne postoje.

Slobodan Vasković: U startu se znalo da je to propalo. Nejasno je zašto su stranci dolazili osim da smire užarenu situaciju u odnosima Sarajeva i Banje Luke, mislim da su međunacionalni odnosi došli do usijanja i na rubu sukoba. Butmir jeste primirio situaciju ali je ojačao nacionalne snage.

Enes Škrgo: To je sve uzaludno i ne može promijeniti generalni koncept BiH koji počiva na etnicitetu, etnokratiji.

 

 Duška Jurišić: Ustavne promjene najznačajniji su politički proces od kojeg zavise sve ostale reforme, uključujući i ekonomske. Međutim informacije, koje su učesnici dali nakon susreta, bile su kontradiktorne, odnosno isključivale su jedna drugu. I ukoliko su namjere bile najbolje, nije moguće da se pitanje teritorijalnog preuređenja dogovori na praktično dva sastanka. I opasno je, naročito bez učešća većeg broja aktera.
Kad je riječ o pregovorima u Butmiru, loše su pripremljeni, a za prijedlog, koji je preostao na kraju, niko nije ponudio razumljivo objašnjenje građanima - da li je riječ o kozmetičkim izmjenama Ustava, ponuđenim po principu "mrkve i štapa" kao uslov za euroatlantske integracije ili je bilo riječ o početku procesa, koji bi spustio tenzije u zemlji i nakon određenog vremena ipak doveo do normalizacije odnosa.
Ipak, i jedan i drugi "proces" pokazali su da ovdje ne postoji minimum političke volje da se od Bosne i Hercegovine napravi normalna država, u kojoj će njeni građani živjeti bez straha za svoju i budućnost svoje djece. Naprotiv, strahovima će biti hranjeni radi glasova na narednim izborima, koji će zadržati sadašnje beznadno stanje.

Gojko Berić: Oba ova pokušaja da se nešto učini na terenu ustavnih promjena propala su zbog neiskrenosti domaćih lidera, njihove surevnjivosti i njihovog populističkog koncepta lične vlasti. Nada su novi izbori, ali samo teoretska.

Asim Mujkić: Valjda bi nam trebalo biti jasno da ne može biti nikakvog smislenog dijaloga između etnonacionalističkih prvaka, ne što to možda oni ne bi htjeli, već zato što po defaultu etnonacionalistička politička pozicija počiva na tvrdoglavoj isključivosti prema svakoj drugoj poziciji, njezinoj vulgarnoj negaciji. Bit etnonacionalističke Bosne je odsustvo smislenog dijaloga. Etnopolitika je po svojoj prirodi monolog i samo kao takva može opstajati na vlasti jer se narodna masa ne može mobilizirati izvan crno-bijele matrice. Prud i Butmir pokazuju malicioznu suštinu etnopolitike koju najjezgrovitije izražava D. Majkić kada kaže: 'Mi smo ovdje da branimo svoj stav, pa makar bio i pogrešan'. U demokratski politički dijalog, naprotiv, ulazi se sa sljedećim stavom: 'Mi smo ovdje da pokušamo, zajedno sa svim drugim akterima, uraditi ispravnu stvar'. Da bismo imali elementarne pretpostavke za jedan takav dijalog koji dolikuje savremenim demokratijama, potrebno je najprije uskladiti ustav s konvencijama o fundamentalnim ljudskim pravima i slobodama građana, što ni pod razno nije bilo ni u Prudu ni u Butmiru, pa se u Prudu opet pričalo o mapama, a u Butmiru... o čemu se ono pričalo u Butmiru? Razgovor o takvom prilagođavanju našeg ustavno-pravnog poretka bi doveo do ukidanja etnonacionalističke vlasti, s jedne strane, dok bi dalji razgovor o mapama išao ka tradicionalnom načinu rješavanja takvih sporova kod nas – krvlju i željezom. Zato Bosnu – složni su oko toga i međunarodni emisari i domaći etnonacionalisti – treba što duže držati u onom između te dvije krajnosti. Dakako, takva pozicija održiva je samo na štetu svih građana BiH. Dugoročno, ova verzija je opasna jer i ona u konačnici može dovesti samo do nasilja.

Blažo Stevović: Prud je autodestrukcija domaćih poglavica, koji su izvarali javnost, narod, ali na kraju i sebe. Čudi me mentalni sklop takvih pojava. Prudski proces je kratko rečeno partija šaha čiji ishod je unaprijed dogovoren a to je pat pozicija. Razumljivo, u pat poziciji se najbolje čerupa državna imovina!
Butmir je predstava, koju gledamo, ali ne čujemo glumce. Koliko god neko potcjenjivao Butmir, mislim i znam da se vara. Ali i taj koji potcjenjuje to isto zna. Da ne lažem narod. Butmir je torta kojoj fali šlag. Kakvog će ukusa biti, ne znam ni ja!

Emir Habul: Nažalost još jedna izgubljena godina, a priča o promjeni Ustava nije pomaknuta s mrtve tačke. Ključno je pitanje šta hoće i šta namjerava međunarodna zajednica s Bosnom i Hercegovinom. Jasno je da ne postoji elementarni politički uslovi da se konsenzusom domaćih aktera postigne dogovor o ustavnim promjenama. Negativni trendovi na sceni su od 2005. godine, a eskaliraju nakon propasti aprilskog paketa 2006. Na sceni je jačanje RS-a kao paradržavne tvorevine i otvoreno udaljavnje od koncepta izgradnje zajedničke države. Šta je tu politika USA i EU? Kao da su pustili Bosni i Hercegovinu niz vodu, pa na šta izađe - možda preživi, a možda se i podjelili pa da onda kažu "prihvatimo nove realnosti". Notorna je stvar da su Dejton nametnuli USA i velike sile. Realno, oni ga mogu i popravljati i mijenjati. Dakle, Prud možemo gledati kao jalovi pokušaj, a Butmir, uz stav međunarodnih posrednika da neće ništa nametati, nije ni mogao dati nikakav rezultat.

Aleksandar Trifunović: Gubljenje vremena javnosti. Možda i poslednji pokazatelji nezainteresovanosti aktera političkog života u BiH za bilo kakve stvarne promjene postojećeg stanja. Previše ega i premalo argumenata.

Sutra čitajte komentare o odlasku stranih sudija i tužilaca.

(zurnal.info)

Dragi naši čitaoci, ostalo je još samo nekoliko dana do proglašenja najboljih poslijeratnih albuma u Bosni i Hercegovini.

Vašim masovnim odzivom na vapaj bespomoćne plavuše pokazali ste da vas krasi iznimna humanost, što nam je izuzetno drago jer ne bismo voljeli da nas čitaju drugačiji ljudi. Također, vaši sofisticirani prijedlozi dokazuju da ste ljudi od ukusa, što nas ne iznenađuje jer niste slučajno nabasali na Žurnal.

Nakon ovih laskanja trebali biste sa još više volje prionuti na glasanje, kako bismo 29. decembra zajedno izabrali najbolje!

Dakle, izaberite nabolje, glasajte da ne bi bili preglasani, deset najtežih godina s nama, mi imamo ključ, s nama u EU, 100% BiH... Naša adresa [email protected] željno vas očekuje.

(zurnal.info)

- Želimo da podsjetimo Evropsku uniju da izolacijom Bosne i Hercegovine omogućava dalji procvat korupcije, nacionalističkih diktatura i uvećavanje stanja apatije koje je uveliko pogodilo građane BiH. Građani BiH nisu i ne mogu više da budu zatočenici sistema i izolacija koje im se nameću bez ikakvog razloga, kaže se u subotu u saopćenju PRESS-a Studenskog pokreta BiH.

Pokret ističe da političari trebaju da nose krivicu, te da "jedino otvaranjem vrata Evropske unije bh. građanima, jer političare ne pogađa izolacija, doći će do promjena u načinu razmišljanja građana i povratak nade u bolje sutra.

- Shodno tome, rezultiraće se progresom na svim poljima, te na predstojećim izborima posebno, od kojih očekujemo poraz demagodije i nacionalističkih retorika, navodi se u saopćenju.

- Berlinski zid je srušen i molimo Evropsku uniju da pogrešnim pristupom problemu jedne evropske države ne omogućava podizanje istoga na svojoj teritoriji, jer za nas je BiH dio Evrope i civiliziranog svijeta, kaže se na kraju saopćenja Studentskog pokreta Bosne i Hercegovine.

(FENA)

- Želimo da Evropa zaista bude Evropa, a to bez Srbije neće biti tako, izjavio je Barrot na svečanosti u Srpskom kulturnom centru u Parizu.
Barrot je čestitao vlastima Srbije što su u veoma kratkom roku uspjele da ispune sve standarde za viznu liberalizaciju, ali i dodao da će morati još mnogo da rade kako bi bili zadovoljeni uslovi za članstvo u EU.
- Velika je sreća što imate na čelu države predsjednika poput Boris Tadića i takvog potpredsjednika vlade poput Božidara Đelića koji će mnogo učiniti na tom putu, ocijenio je Barrot i istakao da Srbija u narednoj deceniji treba da bude stožer demokratije, mira i stabilnosti u regionu.
Potpredsjednik vlade Đelić rekao je da mjeseci koji su prethodili viznoj liberalizaciji pokazuju da je sve moguće onda kada Srbija to želi i kada ima podršku EU.
- Pred nama su velike reforme i dosta iskušenja. Ne kažem da će sve ići lako, ali želim da se sada na kraju ovog našeg putovanja sjetimo da Srbija koja pobjeđuje jeste Srbija koja vjeruje u sebe, ne odustaje na prvoj prepreci i pronalazi nove saveznike, istakao je Đelić.
Izrazio je uvjerenje da će u 2010. Srbija napraviti veliki korak ka statusu kandidata i da će u ovo vrijeme dogodine slaviti takav formalni status ili biti veoma blizu tog cilja.
Đelić je, u znak zahvalnosti za pomoć koju je pružio Srbiji na putu vizne liberalizacije Barrotu poklonio ikonu svetog Nikole, zaštitnika putnika, a ambasador Dušan Bataković je visokom funkcioneru EK poklonio svoju knjigu o Kosovu koja je pisana i štampana na francuskom jeziku, javio je u subotu Tanjug.
Učesnici projekta "Evropa za sve" večeras će se, poslije osmodnevnog putovanja po EU, tokom kojeg su posjetili Bruxelles, Rim, Berlin i Pariz, vratiti u Beograd.
Prvih 50 građana Srbije koji su prije nešto više od jedne sedmice domovinu napustili samo minut po stupanju na snagu vizne liberalizacije s EU-om, posjetu zemljama šengenskog prostora završavaju u glavnom gradu Francuske, gdje su u subotu posjetili muzej Louvre.
(FENA)

- Popis OHR-a je nezakonit i neprihvatljiv, rekao je Dodik i ustvrdio da se ne radi o popisu imovine BiH, već imovine koja po Daytonu pripada entitetima u kojima se nalazi.
On je, u izjavi novinarima u Prijedoru, optužio bošnjačke političare da ne žele dogovor jer je podjela državne imovine jedan od uvjeta da se OHR zatvori.
Najavio je i da će spisak o popisu državne imovine, koji je sačinio tim OHR-a, biti pregledan nakon praznika u drugoj polovini januara.
(FENA)

Ostalo je još samo da Gazda, prije padanja u Traktoristin zagrljaj, u predigri strasnog odnosa dvojice istomišljenika, poentira: „Nama u Teheranu je neprihvatljivo da nam na televiziji rade novinari nemuslimani“

Pretprazničnu atmosferu u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, koji se zasad(!) još ne zove ni Reisograd ni Radončićevo, a bogami ni Grad sa dva tornja, ali mu zato nadimak što mu ga je dao vodeći traktorist iz Laktaša, sve više odgovara, uveličao je prigodan vatromet nacional-šovinizma, u organizaciji bošnjačko-muslimanskog medijskog i političkog podzemlja (jel to ispravan termin za dno dna?).

POVRATAK U BOLJENEDOŽIVITTAKVU BUDUĆNOST

Samozvana dnevna novina, koju neki zovu sredstvom za iznuđivanje reketa, drugi medijskim siledžijom, treći bejzbol palicom, kojom njen vlasnik lomi kosti svakom ko mu se usudi suprotstaviti, a četvrti omiljenim bošnjačkim toalet papirom (ali ni na jedne, ni druge, ni treće, ni četvrte, se ne obazirite, jer su svi oni zapravo stali u potpisnika ovog teksta, čije su konstrukcije tek klasičan govor mržnje – bar tako tvrdi Plavuša iz viceva o Avazu i Glasu Srpske), pokazala je svu raskoš svog nacional-šovinističkog talenta. I spremnost da za potrebe gazdine političke karijere daju novi smisao izrazu „medijski rat“.

Procjenjujući da je ovo pravi trenutak za sveopšti pičvajz, Gazda je privatnom zvjerinjaku, koga drži u svom falusoidnom (zlatnom?) kavezu i na kratkoj uzici, naložio da iz faze umjetničkog pljuvanja po ljudima i kreativnog nasilja, putem stvaranja simpatičnih pričica o smrdljivim i pijanim novinarima koji naokolo siluju, genetski su lopovi, mrze Bošnjake i islamofobi su, a u slobodno vrijeme, sa liderom opozicije, koji im je gazda, spremaju državni udar, pređu na frontalni rat svim sredstvima. Uključujući i fizičku silu. („A ni oružani sukobi nisu isključeni“, rekao bi Blaženopočivši, koga su Amerikanci, koji nisu imali sreće da im za vratom jašu kvazi-nvo glupače, zvali Balkanskim kasapinom).

I tako je Avaz, poslušno kao svako pseto, na Gazdin mig, nasrnuo na Federalnu televiziju, čija dosljedna antinacionalistička i antimafijaška politika stoji kao jedina ozbiljna prepreka bošnjačkom izbornom remakeu njemačkog zajeba iz 1932. Ili republičkosrpskog iz 2006.

Zubi Gazdine zvijeri zabili su se najprije u zbunjenu krhku urednicu Televizije, koja se, nećete vjerovati (priznajem da sam i sam zatečen), usudila ne biti Bošnjakinja i muslimanka. Što se u Gazdinoj viziji Teherana, ima najstrože kazniti. Za početak javnim bičevanjem na stranicama njegovih tzv. novina.

PRVORAZREDNI RASISTIČKI IDIOTI

Avaz, odnosno njegov Gazda (jer Avaz jeste Gazda, kao što Gazda jeste Toranj – pa, to, hajde da se zadržimo na duhu aktuelnih praznika, dođe kao Bošnjačko sveto trojstvo: Gazda, Toranj i Dnevni Avaz), glavnu i odgovornu urednicu Federalne televizije, pretvarajući je u ultimativno zlo, dovodi u kontekst „ostavljanja pola miliona ljudi bez hljeba“ i „ponižavanja naroda i boraca, a – naročito(!) Bošnjaka!“, te transparentno stajanje iza nesposobne vlasti“ radi - „sakrivanja svog nacionalistički motiviranog djelovanja“ („čak možda“).

Monstrum koga je vlast stvorila (tačnije vladajuća bošnjačka partija, a još tačnije njen liberalni & velikodušni makro, koji je, zalažući se za legalizaciju prostitucije, iz džepova izvukao dvije vreće bez dna, za bošnjačku sirotinju friško doniranih novčanica, i uručio ih Utamanitelju, s riječima: „Postoje pošteni novinari i novinari prostitutke. A nije sramota raditi za neku stranku.“) i koji je bio uz bukvalno svaku vlast koja je vladala ovom zemljom od stvaranja do danas (sve dok njegovo mijenjanje dresova i odstrjel bivših partnera nisu došli do tačke definisane izrekom: „Možete varati sve ljude neko vrijeme i možete varati neke ljude svo vrijeme, ali ne možete varati sve ljude svo vrijeme“), optužuje nekoga za „transparentno stajanje iza vlasti“? Pa licemjerje je nedovoljno ozbiljan pojam za karakterizaciju ove pojave.

Projeciranjem na druge vlastitih karakternih i svjetonazornih gadosti, Avaz-Radončić-Toranj (Onaj Koji Sve Vidi, Sve Čuje i Sve Zna), otkriva antibošnjačku zavjeru na federalnoj televiziji: „Bošnjaci su u toj medijskoj kući kadrovski svedeni na trećerazredni narod“, što „dodatno otkriva suštinu udaraca na Avaz koji pokušava zadati glavna urednica FTV“.

Miomirisni smrad dodikovskog rasizma, zapahnuo nas je iz tjelesnih otvora bošnjačkog medijskog Boga i Batine, otkrivajući nam da u Bosni i Hercegovini (da ne idemo dalje) postoje prvorazredni, drugorazredni i trećerazredni narodi (i to među konstitutivnim! – jer „ostali“ nisu ni nižerazredni, oni jednostavno u projekcijama rasista ne postoje). I sugerišući da se zna ko je u Federaciji (i Teheranu) drugorazredni i trećerazredni, a ko prvorazredni narod. I da tako treba biti i na pripadajućoj joj Televiziji.

Ostalo je još samo da Gazda, prije padanja u Traktoristin zagrljaj, u predigri strasnog odnosa dvojice istomišljenika, poentira: „Nama u Teheranu je neprihvatljivo da nam na televiziji rade novinari nemuslimani.“

AVAZ ZNA!

Fokusirajući svoj javni napad na Federalnu televiziju ne na direktora Televizije, koji je Bošnjak, nego na urednicu, koja pripada nekom od, za Avaz, nižerazrednih naroda, i optužujući je za nacionalizam, Avaz, računa da će naslov „Urednica mrzi Avaz“, usljed njegovog i Gazdinog stalnog samoproglašavanja zaštitnicima Bošnjaka-muslimana, biti, od njihove publike, isčitan kao „Urednica FTV-a mrzi Bošnjake i muslimane“. Što je, nakon višemjesečnih optužbi urednika i novinara magazina „60 minuta“ za islamofobiju, čini novim licem sa optužnice, na u Avazu neprekidno raspisanom konkursu za odstrjel nacionalno i vjerski nepodobnih osoba.

Još jedna cigla u zidu projekta „U svojoj vjeri, na svojoj zemlji“, koji podrazumijeva da oni koji nisu na „svojoj zemlji“ (što u tom kontekstu znači da im nacionalna grupacija na datom prostoru nije većinska) ima da ćute i slušaju, a ako već moraju nešto da pričaju, neka pričaju ono što nama većinskim nacistima godi, zamalterisana je podnošenjem tužbe s astronomskim odštetnim zahtjevom, protiv pomenute urednice FTV-a (koju je u srceparajućem i prepoznatljivo nepismenom pismu punom protivrječnosti potpisao Gazdin pravni tim) i Avazovim prijetnjama organizovanjem remakea miloševićevih jogurt revolucija, drito ispred bastiona antibošnjačke i antimuslimanske misli, u kome se neki pojedinci usuđuju baviti kriminalom i nemoralom realiziranih Bošnjaka.

Od SDS-ovih barikada i artiljerijskih projektila JNA nije bilo sličnog pokušaja da se silom uređuje program televizije na Alipašinom polju i njena nacionalna struktura. A ovaj dio države ne pamti ni dodikovske ultimatume da se problemi koje sam stvoriš rješavaju bilateralnim razgovorima, s ciljem iznuđivanja ustupaka, pod prijetnjom nasiljem.

Prošlogodišnje organizovanje homofobne histerije i fizičkog obračuna, u fašističkom divljanju po ulicama Sarajevu, sa učesnicima i posjetiocima Queer festivala, pokazuje se (kao što su neki od nas i tada upozoravali) tek kao svojevrsna vojna vježba Gazdine „teritorijalne odbrane“, odnosno, kao uvod u mnogo ozbiljnija dešavanja. (Da ne ponavljamo više onu: „Dođu da vode Židove...“)

U reakciji Avaza spominje se „Strah kvazirežimske urednice od nove političke stranke, koja već bilježi stotine hiljada pristalica“. Uz konstataciju nepotrebne skromnosti (zašto samo „stotine hiljada“, zašto ne „milioni“?) neko bi mogao da se zapita „Zašto bi bilo koga bilo strah od bilo koje partije, ako ona ima namjeru biti sastavni dio demokratskog političkog ustroja?“. No, pisac ovih redova nema nikakvu sumnju da Avaz zna nešto što mi ne znamo. I da je potpuno u pravu kad nas upozorava da treba da se bojimo „bolje budućnosti“ u interpretaciji njegovog gazde.

KAD ĆITA POKUŠAVA GLUMITI KING KONGA

Podsjetimo još jednom zaboravne – Gazda je taj koji je prvi počeo prebrojavati nacionalna krvna zrnca sudijama, a ne Traktorist. I koji je, protestvujući zbog sudskih presuda protiv njega, zahtjevao etničko čišćenje ovdašnjih sudova. On samo nije raspolagao dovoljnom moći da svoje misli pretvori u djela. Traktoristovo nekažnjeno rasističko divljanje i destruiranje pravnog sistema i države, otvorilo mu je oči i pokrenulo ga na akciju. Riječima legende sarajevske alternative S.H. Tene (SCH): „Sakupit ću jaliju / Stvorit ćemo partiju / Stvorit ćemo armiju / Ukinut anarhiju // Stavit ćemo ogradu / Zavest ćemo opsadu / Saveznike naći ćemo / Protivnike razbit ćemo // Ratno stanje uvest ćemo / Strah i teror sprovest ćemo / Pravit ćemo racije / Sve za dobro nacije // Vihorit će se zastave naše / Pjevat će se pjesme naše / Slavit će se pobjeda / Gorjeti će do neba“.

Uz neprikriveni nacionalšovinizam, u posljednje vrijeme učestalo Avazovo provociranje ksenofobije i podrška Reisovom pokušaju izazivanja fobije od islamofobije, u ovdašnjem većinskom stanovništvu, vode ka ponovnom utvrđivanju, vremenom i lupanjem klaustrofobičnih ovčica glavom o zid, dobrano destruiranog Tora i njegovim zatvaranjem, odnosno ostavljanjem samo male kapije kroz koju će u vanjski svijet izlaziti, i u ime ovčica i pasa koji ih čuvaju govoriti, samo Reis i Gazda.

Elem sve ovo možemo shvatiti i kao predizbornu poruka Gazde Avaza i lidera nove stranke jednog lica, na političkoj sceni BiH (kandidata za male diktatore s velikim apetitom nikad nestat), koja odslikava njegovu viziju bolje budućnosti koju nam sprema, dok zakačen za antenu svog tornja, kao njegov dalji rođak, posmatra grad ispod svojih nogu. Zamišljajući džunglu u koju ga ima namjeru pretvoriti.

Ja Tarzan, ti Džejn, a Ćita utemeljuje novine i izlazi na izbore.