Posljednji film britanskog reditelja Guya Ritchieja Sherlock Holmes, u kojem igraju Robert Downey Jr. i Jude Law, ponovo su skrenuli pažnju na ekscentričnog detektiva iz ulice Baker.
U ovom vremenu opšte nesigurnosti Žurnal vam poklanja životnu filozofiju najvećeg kriminaliste svih vremena Sherlocka Holmesa. Naravno, according to Sir Arthur Conan Doyle. A šta ste mislili?

AMBICIJA:

- Sve što tražim od života su nova iskušenja. Ako je to ambicija, onda sam ja ambiciozna osoba.

CVIJEĆE:

- Čini mi se da najveću potvrdu dobrote Providnosti možemo naći u cvijeću. Sve druge stvari, naša snaga, naše želje, naša hrana, uistinu su nam potrebni u prvom redu za opstanak. Ali, ova je ruža višak. Ona miriši i bojom uljepšava život, ona nije neophodna. Samo dobrota daruje te viške pa tako ponavljam, moramo polagati velike nada u cvijeće.

ČOVJEK MAŠTE:

- Ja sam samo učenjak - čovjek mašte. Ne mogu objasniti praktične stvari u životu.

DETEKTIVI U ROMANIMA:

- Baš mi nije stalo do detektiva u romanima. To su mladići kojima sve polazi za rukom, a nikad ne vidite kako. Stvar inspiracije, ali ne pravog posla.

DJECA:

- Ja bih svoje prve utiske o karakteru roditelja često dobivao proučavanjem njihove djece.

FENOMEN:

- Suzdržanost u odnosu na privatni život samo je pojačavala dojam svojevrsne neljudskosti što je on pobuđivao u meni pa bih se koji put čak ulovio da o njemu mislim kao o posebnom fenomenu, o mozgu bez srca, kojemu nedostaje baš toliko ljudskih osjećaja koliki mu je pretičak inteligencije. Odbojnost prema ženama i nesklonost prema novim prijateljstvima bili su tipični za njegovu neosjećajnu narav, baš kao i posvemašnje izbjegavanje svakog spomena rodbine. (Watson o Holmesu)

GENETIKA:

- Postoji, Watsone, neko drveće koje raste do određene visine, a onda se na njemu počnu pojavljivati nekakve čudne, ružne izrasline. To se može često primijetiti i kod ljudi. Po mom mišljenju, u toku razvoja pojedinaca ispoljava se čitav niz njihovih predaka, pa iznenadan obrat u život svakog čovjeka prema dobru ili prema zlu stoji pod jakim utjecajem nečega što zapravo izvire iz njegova rodoslova. Prema tome, ličnost je u stvari samo jezgrovit izvod iz historije čovjekove porodice.

- Ta pretpostavka nije sasvim uvjerljiva.

- U redu, ja i ne tvrdim da je baš tako.

ISTINA:

- Kada se isključi nemoguće, istina je ono što ostane, ma kako izgledalo nevjerovatno.

JAVNOST:

- Pih, dragi moj prijatelju! Koliko ta javnost, to golemo anonimno mnoštvo koje ne zna razlikovati lakrdijaša od pravoga umjetnika, malo mari za finoću analize i zaključivanja.

KAPITALISTI:

- Pitam vas da li se kakav jadni sirovi divljak koji će u razdraženom stanju maznuti po glavi nekog svog druga može uopće usporediti s čovjekom koji, razbaškaren u najvećoj udobnosti, metodički mrcvari drugima dušu i tijelo, da bi još više natrpao svoje već ionako prepune kese?

LOGIKA:

- Zločin je nešto obično, a logika je rijetkost.

METOD:

- Znam da moji zaključci izazivaju čuđenje, ali sve je jako jednostavno. Svatko tko zdravo rasuđuje može izazvati u sugovornika prividno neobičan dojam, ako sugovornik previdi upravo ono na čemu zdrav um temelji svoje zaključke.

MLADOST:

- Nikad nisam bio naročito društven čovjek, Watsone, uvijek sam volio da sjedim sam u sobi, da razmišljam i u dokolici izgrađujem svoja mišljenja, pa se nisam mnogo ni miješao s ljudima svojih godina. Izuzev mačevanja i boksanja, ni sport me nije mnogo privlačio...

MORIARTY (svaka sličnost sa ovdašnjom kriminalnom elitom je očigledna):

- Najveći spletkar svih vremena, uvijek tamo gdje je zlodjelo na pomolu, mozak podzemlja – mozak koji je mogao mijenjati sudbine naroda. Eto, takav je Moriarty. Ali, on je istovremeno tako daleko od svake sumnje, tako imun na svaku kiritku, tako sposoban u poslovima, a skroman u očima javnosti da bi zbog riječi što ste ih netom izrekli na sudu bez teškoća dobio proces s odštetom za povredu časti, najmanje u visini vaše godišnje mirovine.

NEZAVISNO SUDSTVO:

- Svi moji instinkti vode u jednom pravcu, a činjenice u drugom. Sve se bojim da britanske porote još nisu postigle potreban stupanj inteligencije koji bi im omogućio da dadu veću važnost mojim pretpostavkama nego Lestradeovim činjenicama.

OVISNOST:

- Dosadni dani. Stvari su se vrlo sporo odvijale, a ja ne podnosim takve sušne periode. Moj mozak je tako nenormalno aktivan da je vrlo opasno ostaviti ga bez stimulativnog materijala koji bi ga mogao inspirirati. Tada padam u potpunu letargiju i mogu samo da ležim između violine i knjiga. Godinama sam se postupno odvikavao od opasne tabletomanije, koja mi je jednom čak bila zaprijetila usponu zadivljujuće karijere.

PONOS i OPRAVDANJE:

- Otvorena optužba, grub udarac po ramenu – kakav vam je to rasplet? Ali naprotiv, brzina donošenja zaključka, lukavo postavljena zamka, bistro predviđen razvitak situacije, pobjeda u obrani zamisli – zar to nije ponos i opravdanje našeg životnog zanimanja?

PRIRODA:

- Ne privlače me ni selo ni more. Volim ležati usred pet milijuna ljudi ispustivši sve pipce i loveći njima i najslabiji nagovještaj ili sumnju o postojanju kakva neriješena zločina. Divljenje prirodi nije jedna od mojih brojnih vrlina.

RAD:

- Rad je, dobri moj prijatelju, najbolji protivotrov za tugu.

SELO:

- Usamljena seoska imanja uvijek me ispunjavaju užasom. Uvjeren sam, Watsone, na temelju vlastitog iskustva, da je najozloglašenijim londonskim četvrtima manje grijeha i zločina nego u tom prekrasnom i vedrom seoskom krajoliku. U gradu javno mišljenje postiže ono što često izmiče zakonu. Ondje nema tako bijedne uličice u kojoj vrisak izudarana djeteta ili udarac pijana muža neće izazvati sućut i ogorčenje među susjedima. Osim toga, tamo je čitav aparat pravde nadohvat ruke. Ali, pogledajte te kuće na osami okružene poljima i njivama. U njima žive neuki ljudi koji o zakonu znaju vrlo malo. Pomislite na paklenu okrutnost i prikrivenu zloću koja se u njima krije, godinu za godinom, a da o tome nitko i ne sluti.

SKROMNOST:

- Ne mogu se složiti s onima koji svrstavaju skromnost u vrline. Logičar zahtijeva da se stvari vide onakvima kakve jesu, a potcjenjivanje samog sebe isto je takvo udaljavanje od istine kakvo je i preuveličavanje vlastitih snaga.

SMIRAJ:

- Kako to kaže stari kazališni komad, lutanju dođe kraj kad se ljubljeni nađu. 

UMJETNOST:

- Čovjek koji voli umjetnost zbog nje same često nalazi najveća zadovoljstva upravo u njezinim manje važnim, nižim manifestacijama.

ŽENE:

- Kao što znate, nisam svesrdan obožavalac žena... Ako bih se ikada odlučio za ženidbu, nadam se, Watsone, da bih znao pobuditi u supruzi takve osjećaje koji bi je spriječili da provede noć u društvu služavke dok je moje tijelo samo nekoliko metara udaljeno od nje.

(Citati su probrani iz četiri toma Avantura Sherlocka Holmesa, Alfa, Zagreb, 1978.)

(zurnal.info)

Pripadnici policije Republike Srpske po naredbi Osnovnog suda Bijeljina vrše pretres poslovnih prostorija RTV BN Bijeljina zbog, kako navode u MUPRS “postojanja osnovane sumnje da se u navedenim prostorijama nalaze predmeti i tragovi vezani za krivična djela utaja poreza i doprinosa i zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja”
„Zbog postojanja osnovane sumnje da su pravno lice i jedno fizičko lice počinili spomenuta krivična djela, prema naredbi Osnovnog suda Bijeljina, navedeni pretres ne obuhvata prostorije neophodne za emitiranje redovnog radio i televizijskog programa, i policija Republike Srpske postupa u skladu s tom naredbom“, navedeno je u saopćenju direktora policije RS-a Uroša Pene.
-Jutros u šest sati policija je upala u prostorije zgrade televizije. Kako smo obaviješteni radi se o Nalogu zbog navodne utaje poreza, a prijeve su došle od NN lica. Policija i inspektori izuzimaju dokumnetaciju, a emitovanje programa je trenutno prekinuto- za Žurnal kaže urednica na BN televiziji Suzana Rađen- Todorić.

Zbog pretresa novinarima je trenutno onemogućen rad, a program će se nastaviti nakon što nadležni završe svoj posao.

Menadžment Televizije BN najoštrije osuđuju jutrošnji, kako kažu, upad policije u zgradu te medijske kuće, koji je izvršen po nalogu Okružnog tužilaštva iz Bijeljine, i traži da nadležne institucije objasne na osnovu kojih se to saznanja vrši pretres te da javnosti saopće rezultate istrage.
“Ovim putem želimo da informiramo javnost da 'BN' TV nema ništa protiv rada nadležnih institucija, ali da ne može da pristane na ponižavajući odnos, koji ne možemo okvalifikovati nikako drugačije nego kao pritisak na rad naše televizije, koji traje već duže vrijeme, i kao realizaciju prijetnji koje su nam upućivane sa više adresa, što takođe traje duže vrijeme“, saopćila je ta medijska kuća.
Poziva nadležne institucije da „objasne javnosti zašto je bilo potrebno da policija upada u zgradu BN TV jutros u šest sati i pritom uznemirava njene radnike kao da je riječ o kriminalnoj grupi, a ne ljudima koji profesionalno obavljaju svoj posao“.
“Sav naš rad, kako profesionalni tako i finansijsko poslovanje, dostupan je svim nadležnim institucijama, koje su nebrojeno puta do sada kontrolirale poslovanje BN TV i pritom nisu našle ništa sporno“, navode iz te medijske kuće koja je kao znak protesta oko dva sata bila i prekinula emitovanje.

(zurnal.info)

Goražde,  januara – Već četvrtu godinu Abdulah Sidran živi na periferiji Goražda. Tu je sa suprugom Sabijom i sinom i kćerkom, osnovcima, našao svoj životni i stvaralački mir. U prostranoj i svetloj radnoj sobi, uz mnoštvo knjiga, zapisa i fotografija nalazi se i kompjuter na koji se, kako kaže, „morao prešaltati u poznim godinama”. Pokazuje nam požuteli i napola iscepani primerak „Politike” od 15. juna 1938. godine, na kome je fotografija „Abdulaha Sidrana koji skače smrtonosnu lastu, negde na moru”! Pošto je rođen 1944. godine, objašnjava nam da se, u stvari, radi o njegovom stricu po kome je dobio ime.

Sidran kaže da je dugogodišnji čitalac „Politike” i da je, zato što je nema na kioscima u Goraždu, kupuje u susednom Novom Goraždu.

U jednom intervjuu ste izjavili da ste Sarajevo napustili, između ostalog, iz razloga „mentalne higijene”.  Da li ste se preselili u Goražde i zbog ljutnje na glavni grad BiH?

Bilo bi to suviše jednostavno i naivno. Čovek se na vlastitu ženu naljuti hiljadu puta, pa je ne ostavlja. Mnogo se raznovrsnih razloga i motiva steklo u mojoj odluci da se povučem u osamu, na selo, u mir i tišinu. Od zdravstvenih, psiholoških i finansijskih, do profesionalnih i filozofskih. Zašto bi monaški, tj. derviški način života pripadao samo religijskim ljudima i bio samo njihova privilegija? Zar nije Leonard Koen, pesnik i muzičar, deset godina proveo u budističkom manastiru? I eno ga, u 75. godini pravi najlepšu muziku i radi najbolje koncerte. Istina, između mene i sarajevskih, tj. Federalnih, vlasti postoje neki ozbiljni nesvedeni računi (ponižavajuća penzija, nepodnošljiv i nepravičan stambeni kredit), i ja sam im se sklonio s očiju. Neka ne gledaju u moje ogorčenje. Pokušavam svoje probleme rešiti mimo njih.

I pored teških ratnih rana odlučili ste se na, da tako kažemo, obnavljanje pokidanog međunacionalnog i međudržavnog kulturnog dijaloga.

Krupne su to reči da bi se mogle odnositi na pesničkog usamljenika kakav sam ja i bukvalno već nekoliko godina. O međudržavnom kulturnom dijalogu nemam pojma, a međunacionalni dijalog nikada nisam ni prekidao. S onima koji umeju i žele razgovarati. Naš je problem, međutim, u tome što društvenu i političku elitu ne čini takav, za dijalog spreman i sposoban, svet. Nego je čine dojučerašnje ništice i marginalci, oni što, kako kaže Brodski, „tamo gde mi upotrebljavamo pridev – upotrebljavaju pištolj”. Tu smo mi i bespomoćni i nepotrebni.

Da li ste tokom svih ovih godina, uprkos razlikama, ostali u kontaktu sa prijateljima iz bivše Jugoslavije?

Da, koliko god je to bilo moguće. Moja književna generacija nije funkcionisala na primarno nacionalnim određenjima, mnogo šta nam je bilo važnije od toga. Nacionalni identitet nikako nije imao prednost nad drugim vrstama naših identiteta. Ako se svaki od nas upinjao da bude najbolji, nije to činio da bi bio najbolji u Srba, najbolji u Hrvata, najbolji u Bošnjaka – nego da bi, „uspevši se u visine”, prestao biti samo Srbin, samo Hrvat, samo Bošnjak... Većina pisaca moje generacije i danas tako razmišlja. I ta su prijateljstva ostala netaknuta, čak i kada postoje određena idejno-politička neslaganja, i različita tumačenja naše novije istorije. Kao što drinski splavari znaju napamet svaku podvodnu opasnu stenu, pa skreću splav na sigurnu udaljenost od nje, tako recimo Goran Babić i ja tačno znamo opasna mesta naših dijaloga, pa ih na vreme eskiviramo. Od onoga što je moguće raspraviti, ne bežimo.

Slažete li se da bi javni i kulturni stvaraoci u BiH trebalo, u duhu istinske tolerancije, da slede Vaš primer?

Neka svako sledi svoju pamet, svoj moralni instinkt i svoju sudbinu. Apstraktna tolerancija ne znači ništa, niti ja ikome mogu biti primer i uzor. Nisam ni tolerantan koliko se vama čini. Još uvek sam, recimo, besan zbog činjenice da su mojoj drami „U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce” oteli pozorišnu nagradu u Brčkom. Sedam hiljada maraka! Više se ne ljutim, nego mi postalo smešno, recimo ovo: jedan beogradski izdavač objavio je knjigu mojih izabranih pesama, ali je nije smeo staviti u izlog. Urednik iz knjige naučio napamet jednu ironičnu pesmu o jugonostalgiji, pa je recituje, u kafani, za stolom. Pošto niko ne zna čija je, pada opklada. Niko ne može poverovati da je to pesma onog „Alijinog” Sidrana. Nije moguće da Sidran napiše, za Jugoslaviju: „Osim što je propala / Kakvoga drugog dokaza imaju / da morala je propasti?“ Moj prijatelj, urednik, iz tašne izvadi knjigu, dokaže stvar – i uzima opkladu. Tako Sidran još živi po beogradskim kafanama. Milina jedna!

Kako vidite današnju Bosnu i Hercegovinu? Mogu li u njoj zajedno da žive Bošnjaci, Srbi i Hrvati?

Ovakva kakva jeste, današnja Bosna i Hercegovina je posledica nasilja koje se nad njom, iznutra i spolja, čini punih dvadeset godina. Mogućnost zajedničkog života Srba, Hrvata i Bošnjaka u njoj osporila je, najpre programski a potom i oružanom silom – SDS Radovana Karadžića. Setimo se koliko je puta on, na „raznim svetskim Si-En-Enima”, kazivao onu svoju metaforu o ulju i vodi. Ne mogu zajedno, i gotovo. Setite se njegove ratne komande iz 1992: „Na licu mesta ubiti svakog Srbina koji spomene reč komšiluk!” – Ako danas u BiH njena tri naroda ne mogu živeti zajedno, onda je Karadžić svoj posao temeljito obavio.

Šta trenutno pišete?

Romansiranu autobiografiju pod naslovom „Otkup sirove kože”. Shvatio sam, kad potroših šezdeset i pet godina, da mi cio život nije bio ništa drugo nego stalna, mučna i ružna borba za preživljavanje. Pisao pod moranje, katkad unutarnje, češće vanjsko moranje. O književnosti ne stizao razmišljati ni deset minuta godišnje. Otkup gole, sirove kože. Život kao zbir poniženja. Bolna, trajna misao o izgubljenom ljudskom dostojanstvu.

Priželjkujete li konkretniju saradnju kulturnih stvaralaca iz svih krajeva BiH?

Nisam optimist. Nekakva šminka se događa. Narodnjaci piče, za njih ne postoje prepreke ni brane. Mladi sarađuju. Muzika, teatar, film. Ali: čim se ugazi u minsko polje rasprave o minuloj, svežoj istoriji, svako zaleže u svoj rov, svako zauzima svoju busiju i ozbiljne saradnje nema. Nezamislivo je, na primer, da neko od desetak beogradskih pozorišta postavi moju dramu „U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce”, koja govori o događajima u aprilu/maju 1992. Istovremeno, u istom Beogradu traje suđenje ratnim zločincima iz Zvornika, izrečene su i neke višedecenijske presude za zločine izvršene nad zvorničkim Bošnjacima. Nema nikakvih šansi da se ta moja drama u Beogradu postavi ni u narednih dvadeset godina. A u Sarajevu se, pred punim dvoranama, igrala devet godina, postavljali su je na scenu u Italiji, dva puta, u Sloveniji, godinu dana igrala u Celjskom ljudskom gledališču.

Jeste li jugonostalgični?

Jesam. Nedavno sam, ljut na neke zapenjene nacionalističke urlatore, o Jugoslaviji zapisao: Da je bila sto puta gora nego što je bila, opet bi bila sto puta bolja od svega što je nakon nje nastalo! To šta mi živimo, to u čemu mi živimo, to još nema svoga naučnog imena. Tranzicija? Iz čega, u šta? To što se vidi jeste nekakva prvobitna akumulacija kapitala, sa elementima robovlasničkog sistema. Planetarna ideja slobode stropoštala se u karikaturu slobode štampe! Imamo slobodu štampe da pišemo o hiljadu drugih sloboda i prava koji su nam oteti! Mrak – i gotovo.

Saradnja sa Kusturicom?

Dostavili ste Emiru Kusturici dopunu scenarija pod naslovom „Prvi put s ocem na izbore”. Da li je na pomolu dogovor o saradnji, za šta su zainteresovani italijanski producenti koji posreduju između vas dvojice?

Što se mene tiče stvar je potpuno jasna: imam još dve filmske priče iz svog porodičnog ciklusa i smatram da bi bilo dobro da one budu urađene istim rediteljskim rukopisom kao prva dva filma („Sjećaš li se Doli Bel”, „Otac na službenom putu”). Ko će ih uraditi, kad će biti urađene, da li će ikad biti urađene – niko ne zna. Pomno pratim sve Emirove poslove, od septembra, kad se profulismo u Ankoni, i bojim se da on za moje projekte teško može izdvojiti potrebno vreme. Neke šanse postoje, ali... Pa se setih jedne sarajevske anegdote. Ispadao „Željo“ iz Prve lige. Nema šanse da se spasi. Ali se oko predsednika kluba, generala Hamdije Omanovića, sjatili klupski fanatici pa mu na papiru dokazuju da neke šanse postoje. „Ako onaj onoga, u Banjaluci, a ako onaj u Mostaru remizira, a onaj izgubi sa četiri razlike... Ako... ovo ovako, a ono onako... Ima šansi, druže generale! Teorijski, ima šansi.” A general veli: „Vidim da ima. Al’ valja bit dooo-bar teoretičar!” Tako vam je to i sa mnom i Kustom.

(preneseno iz Politike)

- Mi već mjesecima kuburimo sa finansiranjem, jer nas je naš finansijer napustio usred leta, u fazonu, otišao po cigare i više se nije vratio. U međuvremenu mi smo se održali zahvaljujući donacijama i podršci naših čitalaca. Ovo je skupa zabava, a mi već četiri-pet mjeseci nismo primili plate niti saradnici honorare.

Mi se sa pravom smatramo jedinim pravim regionalnim portalom, ne samo srpskim, o čemu svedoče posetioci iz Srbije, BiH i Hrvatske. Suštinski, mi imamo problem sa režimom Borisa Tadića jer ljudi oko njega kontrolišu 95 posto marketinškog tržišta u Srbiji i odlučuju ko od medija može dobiti reklamu. Mi ne podržavamo ludačke odluke aktuelne vlasti niti se uklapamo u atmosferu sveopšte veselosti. Mi pišemo o zločinima počinjenim u prošlosti, protiv nacionalizma, i kao takvi mi smo jednostavno bastard koji nikome ne treba. I Evropa je stala na stranu Borisa Tadića kome je prepustila da odlučuje o sudbini slobodnih medija u Srbiji. Ako do 1. februara ne uspjemo rešiti problem finansiranja, e-novine će prestati da postoje, jer će to značiti da ne trebaju nikome, kaže Petar Luković.

(zurnal.info)

Čarls Simić (1938, Beograd), američki pesnik srpskog porekla, Pulicerovoj i nizu drugih prestižnih američkih i evropskih priznanja nedavno je dodao i međunarodnu italijansku nagradu „Premio Napoli”. Osim što predaje kreativno pisanje na Njujorškom univerzitetu, naš sagovornik odnedavno vodi blog za „Njujork rivju of buks”

U Vašoj novoj knjizi eseja „Otpadnici” i sebe ste uvrstili među pesnike/renegate.  Ima li to veze s raspolućenošću između sveta Vašeg detinjstva i Amerike u kojoj živite šest decenija?

Nisam imao uobičajen odgoj, obrazovanje niti porodični dom. Zbog toga ne verujem u ono u šta ljudi veruju povodom većine stvari, uključujući i veru, politiku i nacionalizam. Dakle, neki me smatraju za otpadnika, izdajnika svake svetinje, mada bih rekao da samo govorim ono što mislim da je istina.

Možda reč „renegat” nije prava za moj slučaj. Imao sam na umu nekog ko je slobodouman i govori iz kontre, nekog ko se često oseća kao izgnanik, čak i u vlastitom narodu. Takvih ima mnogo, svuda. Većinom su to nepoznati ljudi i žene koji uporno žive svoje mirne živote, uspevajući da sačuvaju svoj nezavisni duh.

U mladosti, bili ste loš đak, problematičan adolescent, čak i u svojim prvim emigrantskim danima u Parizu… Kad ste okrenuli novi list?

Igrao sam se sa zločestim dečacima, počeo da pušim u jedanaestoj, lagao, krao i bežao iz škole kad god sam mogao. Ukratko, do šesnaeste sam činio sve ono što roditelji ne žele da im dete čini, a onda sam se obreo u Americi i počeo da shvatam da treba da se upristojim kako ne bih završio kao propalitet. Nije bilo lako. Bilo je jako zabavno biti loš momak.

Na svom blogu opisujete i današnje beskućnike koje je kriza rasula po ulicama. To su i likovi iz vaših pesama: Prosjaci, gatare, ulični svirači… Kakvu metafiziku oni nose?

Nema tu nikakve metafizike. Samo podsećanje na ono što se svakom u ovoj zemlji može desiti, plus nekoliko praktičnih nagoveštaja kako preživeti i osećati i dalje toplinu dok spavate na pločniku u hladnoj zimskoj noći. Moje pesme su pune takvih ljudi jer pedeset godina tumaram ulicama Njujorka i dajem im novac kad god mogu. Pomoć dobrotvornih organizacija je nedovoljna – svake nedelje federalna vlada troši deset milijardi dolara na vođenje ratova u Avganistanu i Iraku i održavanje 800 vojnih baza širom sveta pa joj ne ostaje ni prebijena para za te nesrećnike.

Koliko se pejzaži prosperiteta menjaju pod uticajem krize?

Najgore izgledaju nekadašnji industrijski gradovi, s napuštenim fabrikama, zatvorenim radnjama i poslovnim zdanjima, ali postoji izrazita beda i u svim seoskim područjima Amerike. Uglavnom ne delujemo mnogo prosperitetno jer to i nismo. Tu vrstu patnje ne mogu da oprostim niti da izbacim iz glave, zato se ona često sreće u mojim novim pesmama, bilo direktno, bilo da viri iz pozadine.

Ima li razlike između nemaštine koju ste doživeli u detinjstvu i sadašnje?

U vreme Drugog svetskog rata i posle njega, u Beogradu, trampili smo odeću, nakit i druge dragocenosti za prasiće, slaninu, salamu ili džak brašna. U Nju Hempširu, gde provodim polovinu vremena, sada se umnožavaju zalagaonice: prodaje se sve – od muzičkih instrumenata, do skija i automobilskih guma. Siromasi ih založe a onda se okrenu i u istoj radnji kupe poklon deci za Božić. U nekadašnjoj Jugoslaviji bili smo gladniji, ali to sustiže i neke delove današnjeg američkog društva.

„Novi američki san glasi: biti bogat i istovremeno smatrati sebe žrtvom”, zapisali ste. Kako to izgleda?

Ne baš dobro. Jedan posto ljudi na vrhu poseduje onoliko novca koliko svih devedeset posto na dnu, te više niko ozbiljno ne veruje u američki san. Svi smo dobro živeli od pedesetih do osamdesetih godina prošlog veka, kada je američkom kapitalizmu postalo jasno da su naši radnici preskupi te su svoje poslove izmestili preko okeana ne bi li povećali profit. Trenutno proizvodimo i izvozimo jedino oružje. Da nema ratova, naša privreda bila bi u još gorem stanju.

Da li je Obama i dalje „in“?

Predsednik Obama je veliko razočaranje za sve nas koji smo glasali za njega. Imenovao je ekonomske savetnike koji uglavnom služe finansijskim interesima Volstrita. Prigrlio dobar deo izvršne vlasti Buša i Čejnija i njihovo narušavanje privatnosti da poštedi od odgovornosti pojedince koji su činili ratne zločine i druga zlodela. On deluje kao čovek bez jedinstvenog, čvrstog principa koji lepo govori, ali povija kolena pred svakim interesom moćnika u Vašingtonu. Opet smo izigrani.

Na blogu ste pisali o američkim vojnim varošima u Iraku i Avganistanu kao o „spomenicima bogatstva i razmetljivosti”? Šta će biti s njima?

Bog sveti zna. Balad je vojna baza SAD severno od Bagdada, sa aerodromom, elektranama, bazenima, stotinak gradskih autobusa, noćnim barovima, prodavnicama, salonima za masažu… Okolo su varoši i sela koja jedva da imaju vodu i struju, nalik na šumadijska sela pedesetih. Te neokolonijalne, etnički segregisane varoši niču širom Iraka, a njihovu rasipnost i troškove niko ne preispituje. Pentagon zamišlja da će tamo biti bar pedeset, ako ne i više godina, ali čisto sumnjam. Kad god obesparimo od silnih ratova, nastavljamo da ratujemo pomoću novca pozajmljenog od Kineza i Japanaca.

Bili ste pod uticajem latinoameričke pesničke škole šezdesetih, njenog sveta čula i hedonističkog obilja. Da li Vas taj svet i danas uzbuđuje?

Možete se kladiti u to! Dajte mi tanjir svežih ostriga i čašu dobro ohlađenog vina i ja sam presrećan. Sve što ostavlja utisak na mene, pre ili kasnije se nađe u mojim pesmama. Recimo, pre neko jutro sam po njujorškoj cičizimi izašao da kupim novine. Sreo sam čoveka koji je šetao dva psa: jednog radosnog što je izašao, i drugog koji kao da je mislio: falilo mi je bar još pet minuta dremke kad nas je ovaj idiot probudio.

Bluz je Vaša religija. Koliko je Vaša poezija pod dejstvom tih „srećnih melodija odsviranih na tužan način”?

Ili obrnuto: tužnih melodija pretvorenih u plesne. Po mom mišljenju, potrebne su dve kontrastne emocije da bi se nešto „desilo” u pesmi. I u životu, obično smo raspeti između krajnosti: tuge i veselja, ili nekih drugih suprotnosti, tako da moje pesme odražavaju to iskustvo.

Družite se i s evropskim piscima, često gostujete u Evropi, da li i Vaš identitet određuju, pre svega, Evropa i slovensko poreklo?

Ne verujem. Kao pesnik, bliskiji sam američkim piscima i poetama. Plus, nikad nisam sreo nijednog evropskog intelektualca koji bi me smatrao jednim od svojih. Ne misle da sam „tipičan” Amerikanac, ali im je teško da me svrstaju. Istina je da mi nije tako lagodno u društvu Evropljana kao u društvu Amerikanaca, jer mi nimalo ne prijaju klasne razlike, titule i ponašanje koje s tim ide.

Postoje li razlike između evropskih i američkih intelektualaca u javnom i političkom angažmanu?

Uloga većine intelektualaca, svuda, jeste da sistemu daju izgovore i opravdanja. Oni nezavisni su malobrojni i uticajniji su u Evropi i Južnoj Americi, nego u Engleskoj i SAD gde niko ne mari šta pričaju. Potpisivao sam, zajedno sa grupom pesnika i pisaca, saopštenja protiv ratova u Iraku i Avganistanu, znajući da nećemo ništa postići. Takođe znam da je još više pisaca odbilo da ih potpiše jer im nije milo da kritikuju vladu. Tako je to.

Ko su, onda, najuticajnije javne ličnosti  u današnjem vremenu?

Možda blogeri. Svaka zemlja ima miljenike među njima. U Sjedinjenim Američkim Državama Glen Grinvald, Endru Salivan, Hujan Kol i žena koja sebe naziva Digbi čitani su i jako utiču na gledište mnogih ljudi.

Da li ste i vi uticajniji kao bloger nego kao pesnik?

Nemam pojma, blog pišem tek od oktobra. Vreme će pokazati.

(preneseno iz Politike)

Ovogodišnji Afrički Kup nacija u nogometu održava se pod strahom od terorizma. Teroristi su ubili dva reprezentativca Tagoa, i najavljuju da im je naredna meta Didier Drogba. Selektor Obale Slonovače Vahid Halilhodžić za Žurnal opisuje atmosferu straha u Angoli.

U Angoli je počelo 27. izdanje Afričkog Kupa nacija u nogometu. Iako je ovo svojevrsna generalna proba za Svjetsko prvenstvo koje će se narednog ljeta održati u Južnoj Africi, u Angoli se najviše priča o terorizmu i sigurnosti a ne o nogometu. Za to su se pobrinuli pripadnici fronte za nezavisnost pokrajine Cabinde koji su u petak, oružanim napadom na autobus sa reprezentativcima Togoa, ubili dva člana ove selekcije i vozača autobusa.

Umjesto da pišemo o majstorijama Drogbe, Adebayora, Keite i ostalih, najveće zvijezde šampionata zabrinute au za vlastitu sigurnost. Potvrdio je to za Žurnal i jedini bosanskohercegovački predstavnik na ovom takmičenu Vahid Halilhodžić. Popularni Vaha je selektor Obale Slonovače koja na prvenstvu važi za jednog od favorita. No, da su im misli daleko od nogometa i da nisu 100 posto unutra pokazao je već meč 1. kola grupe B u kojem su večeras sa Burkinom Faso odigrali samo 0:0.

Drogba je nova meta

Već danima su reprezentativci Obale Slonovače ali i ostalih selekcija, učesnica prvenstva, izolovani od ostatka svijeta. Osim onoga što se dešava u njihovom kampu, ne znaju ništa. Nedostatak informacija, u pravilu, pogoduje i širenju brojnih dezinformacija.

- Ja ne znam šta se vani dešava. Mi smo zatvoreni u nekim paviljonima, naseljima. Jedino što vidim i čujem su helikopteri, vojska, policijske snage i osiguranje svake vrste. Presija je prilično velika. Igrači se jako boje. Čak smo razmišljali da se vratimo kući. Nije baš situacija jednostavna. Do nas dolaze raznorazne priče – priznao je Halilhodžić uoči prvog susreta na šampionatu sa Burkinom Fasom.

Teroristi nisu i neće stati na strašnom zločinu koji su učinili prije tri dana. Već su najavili da će im nova meta biti jedan od najboljih igrača današnjice, napadač Chelsea Didier Drogba.

- Čuli smo i mi te priče. Drogbu su zvali iz Chelsea a ja sam ga uvjeravao da ostane s nama. Bio je jako uznemiren. I ne samo on. Teroristi su najavili da žele napasti i ostale naše najbolje igrače. Izazvalo je to poprilično panike među igračima. Međutim, mi pokušavamo da se skoncentrišemo na igru i da ne padamo pod presiju koja vlada u Cabindi. Treba biti hrabar i kuražan da se odupre tim stvarima. – smatra naš stručnjak.

Razgovori oružjem

Učesnici Afričkog Kupa nacija hrabre se izjavama, no prijetnje koje upućuju pobunjenici u Cabindi nisu nimalo bezazlene.

- Ova operacija samo je početak serije naših precizno ciljanih akcija. Afrička nogometna federacija odavno je upozorena da se nogometno prvenstvo održava u zemlji koja je u ratu. Budući da su ignorirali naša upozorenja i nisu povukli takmičenje iz Cabinde, sada za to moraju platiti – zvanični je stav terorista koji su na ovakav razvoj događaja upozorili još prije dva mjeseca.

Vrlo otvoren i jasan bio je generalni sekretar vojnog krila FLEC-a Rodrigues Mingas :

- Ovo će se nastaviti. Ova nacija je u ratu a predsjednik Afričke nogometne federacije Issa Hayatou je uporan da se utakmice igraju u Cabindi. Neka zna da će sada oružje nastaviti „razgovore“.

Sila kojom nastupaju teroristi prouzrokovala je kod većine selekcija inat. Mnogi su željni prkositi tom užasu. Čak je i dio reprezentativaca Togoa za to da se vrati u Angolu i ipak nastupi na Kupu. Takvog razmišljanja danas je bio i 58-godišnji bivši igrač Veleža, Nantesa i PSG.

- Kada bi sad prestali sa takmičenjem, to bi značilo da su teroristi napravili ono što su htjeli. Isto to bi onda napravili i na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi narednog ljeta. To onda znači da terorizam pobjeđuje i da su oni u stanju zaustaviti čitav svijet. Terorizma ima svugdje. Treba se nastaviti boriti protiv njega a ne da se poslije svakog njihovog napada zaustave društvene aktivnosti. Ovdje je najveći gubitnik fudbal jer mi smo ovdje došli da igramo fudbal, da se veselimo... Međutim, ovo što se dogodilo je velika sramota i skandal. To je još jedna poruka svima koji organizuju ovakve sportske manifestacije da je terorizam došao do svega – izjavio je za Žurnal Vahid Halilhodžić.

Bez obzira na veliku tragediju i prije samog početka, 27.izdanje Afričkog Kupa nacija se nastavlja. Nakon spektakularnog otvaranja u kojem su Angola i Mali igrali 4:4 dogodilo se i prvo veliko iznenađenje u kojem su Malavi sa 3:0 savladali Alžir. Titulu prvaka sa posljednja dva takmičenja brani selekcija Egipta.

Nafta – glavni razlog sukoba

Cabinda je glavni grad istoimene provincije u Angoli. Broji oko 400.000 stanovnika. Regija je izuzetno bogata naftnim izvorištima. Eksploatacija je počela 1954.godine a danas Cabinda proizvede 700.000 barela sirove nafte dnevno! Nije zbog toga ni čudno što secesionističke snage na sve načine žele prigrabiti najveći kolač od ovih prihoda. Cabinda je svojevremeno bila pod portugalskim protektoratom da bi prije 35 godine bila pripojena Angoli. No, upravljanju vlasti Angole suprotstavili su se tada a i danas pripadnici FLEC-a (Front for the Liberation of the enclave of Cabinda) – fronta za slobodnu enklavu Cabinde. Napadi na Vladine snage, kidnapovanje stranih državljanja, posebno zaposlenika naftnih kompanija, osnovni su modeli gerilskog ratovanja FLEC-a. GlobalSecurity navodi da se za nezavisnost Cabinde danas zalaže dvanaest organizacija, od kojih su tri naoružane.

(zurnal.info)

Ivo Josipović izabran je za novog hrvatskog predsjednika, objavilo je tačno u ponoć Državno izborno povjerenstvo (DIP). Sa 60,29 posto glasova on je postao treći predsjednik Hrvatske od proglašenja nezavisnosti.

Josipović je ukupno dobio 1,33 milijuna glasova hrvatskih državljana, dok je njegov protukandidat Milan Bandić dobio 881 hiljadu glasova ili nešto manje od 40 posto.

U drugom krugu izbora glasalo je 2,251.730 birača, odnosno 50,28 posto ukupnog broja registriranih birača.

U Bosni i Hercegovini glasalo je ukupno 97.735 glasača (otprilike duplo više u odnosu na prvi izborni krug), od kojih je gotovo 95 posto svoj glas dalo Milanu Bandiću.

U svom govoru pred 800 pristalica i 200 novinara Josipović se zahvalio porodici, stranci i svim pristalicama koji su ga podržavali ali i onima koji nisu glasali za njega te istakao da će biti i njihov predsjednik.
“U ovim trenucima pobjede iskreno zahvaljujem svima koji su prepoznali moj program nove pravednosti. Pobjeda nije samo moja, to je pobjeda svih. Svaki građanin ove zemlje je pobjednik jer svi želimo bolju i pravedniju Hrvatsku. Duboko vjerujem da želimo živjeti u zemlji u kojoj se rad plaća. Hoćemo živjeti u zemlji socijalne sigurnosti i pravde. Želim biti i predsjednik i onih koji nisu glasali za mene. Želim spajati a ne razdvajati. Služit ću vama, služit ću Hrvatskoj”, izjavio je Josipović u svom prvom govoru kao izabrani predsjednik i najavio žestoku borbu protiv korupcije i kriminala: “'Povjeravajući mi glas dali ste glas za beskompromisnu borbu s korupcijom. To ćemo ostvariti. Ne bojte se pobijedit ćemo korupciju, ekonomsku krizu, siromaštvo i bijedu. Čeka nas težak i velik posao. Hrvatska će biti zemlja kakvu zaslužujemo, dom poštenih i vrijednih ljudi”

Josipović je sveučilišni profesor, saborski zastupnik i skladatelj. Na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu predaje Kazneno procesno pravo, Međunarodno kazneno pravo i Prekršajno pravo. Objavio je 85 znanstvenih i stručnih radova u domaćim i inozemnim časopisima i napisao oko 50 skladbi. Rođen je u Zagrebu 28. kolovoza 1957. godine, gdje je diplomirao i postao doktor prava te stigao završiti i Muzičku akademiju.

Bio je član Saveza komunista Hrvatske od 1980. godine i napisao prvi Statut SDP-a. Politiku je napustio 1994. godine i, kako sam kaže, posvetio se pravu i umjetnosti. Na poziv Ivice Račana 2003. se vratio u politiku i postao zastupnik u Saboru. Kratko je bio u u Gradskoj skupštini Zagreba a potom se vratio u Sabor odakle je i krenuo u predsjedničku utrku.

Govori engleski, a služi se i njemačkim jezikom. Oženjen je i ima osamnaestogodišnju kćerku.

Njegov protukandidat u drugom krugu hrvatskih predsjedničkih izbora, Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba, zahvalio se mnogobrojnim i nimalo razočaranim pristalicama i rekao kako se sutra vraća na posao gradonačelnika.
“Moram priznati da je i najveće optimiste iznenadio rezultat. Prvi sam neovisni kandidat koji je ušao u drugi krug predsjedničkih izbora. Vraćam se sutra raditi svoj posao. Znat ću kako opravdati kapital koji smo dobili od 900.000 ljudi koji su nam dali glas i neću vas iznevjeriti”, izjavio je Bandić nakon objave zvaničnih rezultata.

Premijerka Hrvatske Jadranka Kosor najavila se ubrzo i zvanični sastanak sa Josipovićem i razgovore o budućoj saradnji.
“Vjerujem da će dati potporu onome što mislim da je jako važno, a to je jačanje parlamentarizma. Vjerujem također da će suradnja novoizabranog predsjednika i Vlade biti na dobrobit svih građanki i građana RH”, kazala je Kosor.

Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić koji je u Uredu predsjednika čekao rezultate predsjedničkih izbora izjavio je da je tokom večeri telefonom razgovarao s SDP-ovim predsjedničkim kandidatom Ivom Josipovićem i čestitao mu na izbornim rezultatima.
"Da, čestitao sam mu", izjavio je Mesić novinarima oko 23 sata.
Hrvatski predsjednik u Ured je stigao oko 20:30 sati, a rezultate izbora prati kao i u prvome krugu predsjedničkih izbora u jednoj od dvorana sa savjetnicima, članovima obitelji i prijateljima. Nakon objavljivanja zvaničnih rezultata on se obratio naciji i čestitao novom predsjedniku.
“Pobijedila je demokracija, europska Hrvatska, pobijedile su vrijednosti koje vrijede u Europi kojoj mi težimo. Pozivam građane da u idućim izborima ispune svoje pravo jer smao onda može pozivati na odgovornost one kojima daju svoj glas. Vjerujem da će Josipović ispuniti sva obećanja”, rekao je Mesić koji je u drugom krugu javno podržao Josipovića.

Njegov mandat traje do 18. januara kada će novi hrvatski predsjednik i zvanično preuzeti funkciju.

(zurnal.info/Fena)

Književnica Hedina Tahirović Sijerčić piše o romskoj književnosti, o počecima kada su se nomadi sporazumijevali simbolima pa do današnjih dana. Žurnal će ovaj zanimljivi tekst objaviti u četiri dijela

Ljudi koji imaju uslove za životnu egzistenciju mogu graditi kulturnu baštinu jednog naroda. Kako onda da se Romi, najsiromašniji i najugroženiji narod na našim prostorima, bave stvaranjem i nadogradnjom kulturne baštine, kad ih više od 80 procenata živi na minimunu i manje od minimuma životne egzistencije!?

Socijalne, zdravstvene i stambene potrebe potisnule su problem edukacije a samim tim i romskog kulturnog pisanog i umjetničkog stvaralaštva kao i kompletnu kulturnu baštinu našeg naroda ubrajajući i tradicionalne romske zanate. Protjerivanje, diskriminacija, omalovažavanje romskog naroda doveli su do izumiranja ne samo romskog jezika nego i do izumiranja romskih tradicionalnih zanata (onih koji se bave kalajisanjem, izdrada bakrenih stvari, pravljenje peći i šiševa, lonaca, pletenih od pruća korpa i drugih proizvoda).

Odumiranje jezika

Bosanskohercegovački Romi su najbrojnija nacionalna manjina u Bosni i Hercegovini.

Statistike romskih nevladinih organizacija govore da u BiH trenutno živi izmedju 80.000-100.000 Roma.

Činjenica da 80 % romske djece ne pohađa redovnu nastavu je primjer koji vam može poslužiti da biste vidjeli romsko stvaralaštvo u budućnosti. Samim tim zbog diskriminacije i predrasuda drugih prema Romima odumire i jezik, a vi i sami znate da ukoliko odumire jezik odumire i narod. Sad je pitanje da li ćete dozvoliti da 100.000 Roma u Bosni odumre i postane nevidljivo.

Sadašnja situacija je takva da 60% populacije Roma u BiH je nepismeno, i 80% nema nikakve (obrazovne) kvalifikacije. Obrazovanje je ključ ovih problema. I tako, život se vrti u krugu: nemaš završenu školu, nemaš posao, nemaš smeštaj, nemaš novac za osnovnu egzistenciju.... a u školu ne možeš ići ukoliko sve to nemaš...

Kako onda da se stvara romska kulturna baština, kako da se stvaraju pisana djela... I kada se rode romski talenti nemaju uslova za njegovo razvijanje, a kamoli za afirmacijom na tom polju... Već navedeni uslovi su potrebni da su ispunjeni da bi se došlo do neke afirmacije...

Istina je da se u posljednje vrijeme mnogo radi na uključivanju romske djece u škole i da državne institucije pomožu pri realizaciji takvih projekata. Romska djeca dobivaju besplatne knjige, grade se stambeni objekti za ugrožene Rome, koliko sam informisana do kraja ove godine treba da se izgradi 100 stambenih objekata, što po meni znači još 100 romske djece će ubuduće pohađati školu, 50 Roma će dobiti radna mjesta do kraja ove godine i ukoliko se to ostvari, a nadam se da hoće, naša romska književnost će sigurno biti bogatija za još nekoliko pjesnika ili književnika. Ali, uprkos tome veoma mali broj djece završava školu. Ženska djeca napuštaju školovanje već nakon trećeg ili četvrtog razreda osnovne škole. Malo je onih koji ustraju.

I pored svih tih problema, neimaštine, socijalne ugroženosti, stambenih problema, zdravstvenih problema, problema u oblasti edukacije, diskriminacije, poznata je i diskriminacija jezika. Romi se stide da govore romski na javnim mjestima jer oni koji nisu Romi zaziru od njih i sklanjaju im se s puta kao od virusa. Ista situacija je u školi. Djeca su diskriminirana ukoliko nedovoljno ili sa romskim akcentom govore romski i kao takve ih najčešće prebacuju u specijalne razrede sa djecom koja nisu u stanju da redovno gradivo brzinom ostale djece savladaju. Nije ni čudo što mladi ne žele da uče romski, to je nesvjesna strah od budućnosti...

Diskriminacija je doprinijela izumiranju jezika, a i izumiranju naroda što pokazuje izjašnjavanje Roma drugom nacionalnom pripadnošću. Svijest Roma o vlastitom identitetu splašnjava.

Statistika ubija

Neophodno je da se Romi obrazuju i na svom maternjem romskom jeziku a naravno za to su potrebni i stručni kadrovi koji se svakako moraju osposobiti i angažovati. Mnoge dileme su u tome na kojem romskom dijalektu je potrebno raditi na kojem prostoru, da li će se čekati dok se standardizacija jezika ne usaglasi, čiji je dijalekt bolji itd. Sve to buni one koji žele da nam pomognu: ne-Romi su u dilemi šta da odobre i šta da finansiraju tako da je prisutan ogromni i očiti problem zavlačenja u vremenu zbog problema standardizacije romskog jezika, diskriminacije u pogledu dijalekata, diskriminacije prema Romima i romskom jeziku uopšte ne samo od strane ne- Roma nego i Roma prema Romima. Tako mnogi Romi koji su u kontaktu sa institucijama koje ovo treba da odobre manipulišu ovim problemom i samim tim manipulišu dijalektima i romskim jezikom. U Bosni i Hercegovini živi par univerzitetski obrazovanih Roma. Problem je: koliko univerzitetski obrazovanih Roma zaista živi na ovim prostorima? Ovdje nije stvar samo popisa i broja, nego je stvar u tome da takvi treba da pomognu pripadnicima svog naroda i da poboljšavaju prosperitet istog svojim angažovanjem na rješavanju romskih problema.

Već sam vam rekla da nije rijetka i diskriminacija Roma prema Romima a posebno Roma prema Romkinjama. Evo navešću svoj primjer:

Prema istraživanjima nekih naših institucija naveden je podatak da među ženama u romskoj zajednici BiH nema onih sa univerzitetskim obrazovanjem. Ja sam jedina, ali oni to ignorišu i ignorišu moje bivstvovanje iako znaju da sam Romkinja i da se bez imalo straha i stida izjašnjavam onakvom kakvom sam se rodila.

Kakva statistika može da negira moje bivstvovanje na ovim prostorima? Citiram Amira Sarajlića u njegovom referatu “Pristup zapošljavanju romske populacije” u Projektu Vijeća Evrope: Među ženama u romskoj zajednici BiH nema onih sa univerzitetskim obrazovanjem. Slična je i analiza ljudi koji su napisali knjigu “Nismo naučili tako smo živjeli” u kojoj je napisano da Nijedna od žena (Romkinja) nije pohađala fakultet ili više škole, iako sam ja prevela njihovu knjigu na romski jezik a prije mog angažmana znali su moju biografiju. Ipak sam kod njih ostala nevidljiva. Po njihovom shvatanju sigurno se ne podudaram sa njihovom slikom jedne Romkinje ili Roma, kako hoćete, i tako ignorišu moje bivstvovanje.

Tačno je da sam jedna. Tačno je i to da su me 1986. godine upisali u knjigu Istorije Radio Televizije Sarajevo kao prvog diplomiranog novinara romske nacionalnosti. Nemojte da me shvatite pogrešno: Ja ne želim da ostanem jedina, ali ne želim da me zaborave. Ja postojim htjeli to oni ili ne.

1996. godine Katrin Remstma i ja smo posjetile naše Rome na području Federacije i za European Working Group for Roma – Europäische Arbeitgruppe für Roma in und Roma-Flüchtlinge aus Bosnien uradile informaciju o položaju Roma u Bosni pod nazivom Die Roma sind in ihren Positionen geblieben. Svi ti Romi, svi ljudi uključeni u rad sa Romima su me ponovo vidjeli u Bosni a niko se nikad nije sjetio da postojim kad su se dijelila radna mjesta i pozicije u BiH i nema me u statistici kao Romkinje sa više završenih univerziteta.

Moje prisustvo u Evropskom Parlamentu 1996. godine i u Briselu i u Strasbourgu je ostalo zabilježeno u tom smislu da je bilo dobro da se neko od Roma iz Bosne tu pojavio, u vrijeme kad su naši Romi umirali i ginuli sa ostalim bosanskim narodima na ovim prostorima, i da se time ispunila kvota problematike o kojoj se diskutovalo, jer su se naši romski muški lideri lijepo razdijelili sa radnim mjestima za koja nisu bili čak ni kvalifikovani. Moje kvalifikacije i moje bivstvovanje su zanemarili, jer ja sam za njih samo žena u tom našem tradicionalnom balkanskom shvatanju.

Izgonom iz Njemačke 1997. godine i nastanjivanjem u Torontu u Kanadi okrenula sam se samoj sebi i mom samostalnom radu. Pisala sam pjesme, priče, pisala o životu i sakupljala moja sjećanja. Tako sam ostala nepovrijeđena od strane drugih a najviše od strane svojih.

Sada živim u Njemačkoj i radila sam u staračkom domu na njegovanju staraca – kao pomoćnica, trenutno sam na liječenju jer me je posao zdravstveno slomio. A vi svi znate da od pisanja vrlo mali broj ljudi može živjeti.

Mislim da sam ovoj zemlji potrebna, i da mogu mnogo toga uraditi, ali kako stvari stoje mislim da ja nisam potrebna ... koruptivnim pojedincima.

Pisanje i moj rad mi niko ne može oduzeti, niko mi ne može oduzeti ono što mi je moj otac -Rom ko grom- Derviš Tahirović dao, a to je ponos. Ostaću ponosna na ono što jesam i kakva jesam.

(zurnal.info)