Marka Brecelja javnost još uvijek poznaje kao bivšeg frontmena slovenske avant-rock grupe Buldožer koju je napustio prije trideset godina. Danas je Brecelj kantautor, voditelj Omladinskog kulturnog i socijalnog centra (MKSC) u Kopru i autor serije društveno angažiranih performansa i akcija nazvanih “Meki terorizam”.

Brecelj skreće pažnju javnosti na nepravde i anomalije sistema u odnosu prema pojedincu. Istovremeno političare, crkvene velikodostojnike i organe reda dovodi do ruba živčanog sloma. Zaključio je da “Novosti” na neki način moraju platiti razgovor i u tom smislu ponudio razmjenu dobara: postignut je dogovor da vaš novinar odradi posao tehničara i binskog radnika na njegovom koncertu u lovačkom domu negdje blizu Idrije i da putem, u vožnji od Kopra do Idrije, napravi intervju. Razgovor je vođen u “tehnološki i moralno ispravnom kršu”, kako Brecelj tepa svom kombiju, na snijegom zametenoj cesti, s “ćelavim” ljetnim gumama i bez lanaca na pogonskim kotačima, te se doslovno pretvorio u avanturu.

Turski paradajz i “Titova macola”

Povod za razgovor je vaša akcija izvedena u Sarajevu pod radnim nazivom “Tito”. Možete li je u kratkim crtama opisati?

- Naziv akcije je bio “Titova macola”. Desila se 25. maja 2009. kod Vječne vatre u mom rodnom Sarajevu. Kupio sam turski paradajz i njime ispisao na asfaltu “Tito”. Onda sam macolom počeo tući paradajze, najprije slovo “T” i tako redom. Naišao je službeni čistač ulice i obećao mi svoju stručnu pomoć i mehanizaciju kod čišćenja. Neka žena pitala je da li je taj performans za Tita ili protiv njega. Jedino što su ljudi mogli učiniti, bilo je da spase paradajz pred macolom. To nisu učinili. Možda nisu htjeli narušiti natpis? Komunalac je obavio svoj zadatak i vodom isprao tragove slova. Došla su sedmorica policajaca. Objasnili su mi da je najpametnije ako platim dvjesto bosanskih maraka kazne zbog nuđenja i uživanja alkoholnog pića na javnom mjestu. U tom slučaju oprostit će mi vrijeđanje kulturno-povijesnog spomenika, države BiH i neprijavljenost manifestacije. Objasnio sam im da sam došao u Sarajevo na poziv Federalne televizije i s dobrom namjerom, a moje materijalno stanje u Sloveniji je takvo da nisam socijalni problem. Nudio sam, naime, ljudima po čašu dobrog domaćeg vina i nisam znao da je već godinu dana na snazi pravilo koje druženje uz piće označava kao prekršaj. Zato su mi zadržali pasoš, pozvali me u “maricu” i odvezli u policijsku stanicu. Tamo su odmah napravili zapisnik. Pet su me puta pitali kako je mome ocu ime, svaki put sam odgovorio: “Ivan.” Šesti put sam rekao da sam zaboravio.

Poslije pola sata dobio sam potvrdu da su mi oduzeli slobodu zbog sudskog postupka. Upozorili su me da imam mogućnost telefonirati u slovensku ambasadu, ali to nisam htio iskoristiti. Nakon 75 minuta pozvao me k sebi u kancelariju komandir stanice. Upitao me jesam li bio zadovoljan s postupcima njegovih suradnika. Odgovorio sam da su bili sasvim korektni. Popili smo kavicu i složili se u konstataciji da ne baš humana strogost zakona prodire iz Evrope u Bosnu i Hercegovinu. Zamolio me da mu sljedeći put kad budem imao performans telefoniram prije izvedbe i obećao da onda neće biti nikakvih problema. Obustavili su postupak i nakon sat i pol pustili su me da odem iz stanice. Zaboravio sam uzeti svoje dokumente. Inspektor koji me osobnim autom vozio natrag do Vječne vatre ljubazno se vratio po moj pasoš i donio mi ga. Ponudio sam mu u znak zahvale tri litre koparskog “Refoška”. Odgovorio je da ne može primiti poklon, ali kad sljedeći put dođem neka mu se javim pa ćemo to popiti u policijskoj garaži.

Možete li usporediti odnos organa reda prema vama u BiH i Sloveniji?

- Mogu opisati događaj koji se desio na završnoj večeri festivala “Koperground 2009″ kad je nastupao Edo Maajka. Nazvao sam ga “Šljive su zrele” jer smo moja žena Arijana i ja poslije bili u masnicama. Na početku koncerta u dvoranu su htjela ući dvojica policajaca, bez traženja moje suglasnosti i bez detaljnijeg objašnjenja razloga svoje namjere meni kao odgovornoj osobi. Kasnije sam saznao da su tražili do pojasa golog momka koji je, izazvan riječima “lijepe su ti sise”, udario šakom u glavu nekog provokatora. Incident se desio pola sata prije, na cesti pred klubom.

Suradnja policije, sudskog sistema i zdravstva

- Nisam im dozvolio da uđu u dvoranu i da traže mladića u polutami koncerta, među 150 za policijski posjet poprilično neraspoloženih hip hopera. Pozvali su pojačanje i nisu prihvatili moju ponudu da kao organizator prekinem koncert, zamolim Edu za pomoć, potražim momka, pozovem ga da ode ispred vrata MKSC-a i obavi razgovor s policijom.

Sa svojih 100 kila zagradio sam im put. Šestorici policajaca nije baš uspijevalo da me, pritisnutog na tlo, stave u lisice. Prizor je trajao u nastavcima i bio, najblaže rečeno, neukusan. Konačno su me, prečvrsto ulisičenog, strpali u “maricu” i uopće nisu potražili čovjeka po kojeg su došli. U stanici su me držali od pola jedanaest do pola dva, bez mogućnosti da nazovem advokata ili dam ikakvu izjavu. Nakon toga su mi ipak omogućili da izdiktiram izjavu. Pokazali su mi odluku istražnog suca kojom imaju pravo izvaditi mi krv i uzeti urin bez mojeg pristanka. Šestorica snažnih policajaca i jedna policajka otpratili su me na vađenje krvi za slučaj da se budem opirao. Tada sam shvatio da je taj performans bio dubinski rendgen o suradnji policije, sudskog sistema i zdravstva. Dva dana kasnije sazvali smo konferenciju za novine. Zahvalio sam policiji na uvjerljivom sudjelovanju u performansu “Šljive su zrele”.

Možete li usporediti odnos slovenske države i ostalih država nastalih raspadom Jugoslavije prema nacionalnim manjinama i homoseksualnim zajednicama?

- Mogu samo da više-manje intuitivno to procijenim; u Sloveniji imamo više subkulturnih klubova po glavi stanovnika, ali oni su u defenzivi. Zaborav i zabava sve više prožimaju generacije potrošača. Otpor tom svjetskom trendu pružaju pojedinci i šačice ljudi. Političke stranke novim zakonskim promjenama učvršćuju utjecaj među mladima. Nepodnošljivost raspadanja odnosa međuljudima mediji pokrivaju uspjesima sportaša. Može se braniti tvrdnja da je Slovenija u usporedbi s ostalim državama nastalima na tlu Jugoslavije mekša prema lezbijkama i gejevima. Beskućnicima izlazi čak i časopis “Kraljevi ulice”. Međutim, jedna Amerikanka, muzičarka, skoro mojih godina, koja je još sredinom devedesetih bila oduševljena Ljubljanom zbog ljudi i njihovog ponašanja, sada u našem glavnom gradu zamjećuje duboku hladnoću i otuđenost koje je već duboko zamrzila u Zapadnoj Evropi i Americi. Fakat je da u Sloveniji imamo najmanje Roma, ali ne vjerujem da ovdje ima manje rasizma nego u Srbiji ili u Hrvatskoj. U Trstu, u osnovnim školama, netrpeljivost prema slovenskoj manjini nije puno manja od one za vrijeme Mussolinija. U Italiji, koja je po kriterijima liberalofila “sređena” još bolje od Slovenije, svirao sam na ulicama “ljevičarske” Bolonje harmoniku, pjevao danima na slovenskom i skupljao novčiće. Fašisti u bifeu udaljenom sto metara “zamolili” su me da se maknem. Uvjeren sam da mi se to ne bi desilo u Beogradu i Sarajevu, a što se Zagreba tiče, u ovom trenutku nisam baš siguran. Ne tvrdim da je balkanski primitivizam vlastodrštva nešto što bi trebalo braniti ili čak gajiti. Samo upozoravam na to da “sređenost” društva ne štiti pred bezosjećajnošću i bjesnilom.

Koji su vam pravci djelovanja u ovoj godini?

- U dvadesetoj godini postojanja Društva prijatelja umjerenog napretka i u šezdesetoj godini svog života želim:

1. Konačno ozbiljnije pokušati da mojoj supruzi život sa mnom bude ljepši i manje naporan nego dosad. Barem jednom mjesečno izvlačit ćemo se iz jazbine MKSC-a na po četiri dana.
2. Konačno prodrijeti na slovensko tržište i šire, kao kantautor i profesor mekog terorizma. Devetnaestog januara ukazala mi se Djevica Marija skupa sa svojim blagajnikom; Cankarjev dom u Ljubljani, poslije dvadeset godina, zove me da zasviram i zapjevam za dvije hiljade eura bruto, pred 230 osoba. Želim što češće nastupati i na privatnim zabavama, za barem dvije osobe, u svakojakim prilikama. Na pogrebima i razvodima nudim sniženje.

3. Smanjiti za 15 posto snagu i vrijeme koje trošim na MKSC, ali tako da mlado suradništvo svojim doprinosom poveća ukupni obujam aktivnosti.

4. Šestu godinu uzastopce povećati posjećenost internetskog mikromedija www.dodogovor.org

5. Formalno registrirati fondaciju nevladinih udruga omladinskog polja “Pohorski bataljon”.

6. Svakog mjeseca napraviti jednu novu pjesmu.

7. Kandidirati se sa strankom Akacije na ovogodišnjim lokalnim izborima u Sloveniji i Kopru.

8. Smršavjeti pet kilograma i snimiti CD “Gore bez”. Parama od tog CD-a zamoliti doktora da mi napravi treće zube i zatim snimiti CD “Gore sa”.

(preneseno iz Novosti)

Na krsnoj slavi Bileće, nervozni vladika bacao je kletve na novinara BNTV i pred svjedocima izjavio da mu je draža fudbalska lopta od mjesta partijarha

Na prijemu povodom Svetog Save, krsne slave opštine Bileća i tamošnje crkve, vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije sručio je čitavu salvu optužbi na račun BN televizije koju je optužio za podjelu naroda u Hercegovini, a njenog novinara iz Trebinja, Nebojšu Vukanovića, nazvao “fićfirićem koji ne zna šta radi”.

Sijanje mržnje

Razgoropađeni vladika Grigorije održao je prilično neslovesno slovo o pogubnom djelovanju BN TV i njenog novinara, za čiji je rad rekao da je “velika drskost”. U njegovim riječima dala se naslutiti i latentna prijetnja u obliku nemušte kletve i opomene.

- Ne govorim to da nekog skrenem s njegovog puta, nego da, kad se poslije desi, kad se razboli, a ne zna od kuda, ne zna zašto… Da dijeli, sije mržnju, nema pravo niko, od vladike do najmanjeg. Vladika ima najveću odgovornost, pa onda načelnici i gradonačelnici – izgovorio je vladika.

Razočaranom episkopu, kojem u Hercegovini sve češće spočitavaju pretjeranu bliskost s liderom SNSD-a, ali i nekim kriminalnim krugovima, nije bilo dovoljno što je anatemisao BN TV, već je potvrdu svog stava zatražio i od prisutnih na slavlju (od kojih su neki pokušali da izbace novinara BN TV iz sale), ubjeđujući ih kako niko nema pravo da ružno govori o Hercegovini, pogotovo ne “iz nekih drugih, manjih sredina”, aludirajući na Semberiju, i “aždahu”- BN televiziju.

Vukanović, odavno naviknut na pritiske, omalovažavanja, oduzimanja opreme od strane Grigorijevih poslušnika, u svom televizijskom izvještaju je prokomentarisao da mu nije jasno kako vladika bezbožnim i lošim može smatrati borbu protiv kriminala i korupcije i zalaganje za pomoć siromašnima.

Poznato je da je vladika ranije znao spriječiti da kompletan tiraž pojedinih novina za istočnu Hercegovinu, u kojima su pominjane njegove nečasne radnje, dospije do čitalaca. Televizijski signal je za vladiku ostao neuhvatljiv, ali ne i za gledaoce u Hercegovini, koji su sve ogorčeniji na njegove neprimjerene istupe.

Neki od razloga za ovakvo nervozno i crkvenim velikodostojnicima nedolično ponašanje, možda leže i u tome što je Grigorije ovih dana doživio dvostruki poraz: na izborima za poglavara Srpske pravoslavne crkve, na kojima nije ušao među trojicu kandidata za patrijarha, ali i na izborima za načelnika Bileće, na kojima je izgubio kandidat njemu dragog SNSD-a, Blažo Vujović.

Iako je imao nesebičnu podršku predsjednika Srbije Borisa Tadića i premijera RS Milorada Dodika u nastojanjima da se domogne svetosavskog trona, Grigorije je dobio tek 15 glasova na izbornom Saboru SPC. U Bileći je ovako komentirao taj poraz:

- Drago mi je što nisam izabran za patrijarha. Opet mogu da šetam gradom, idem u kafane i igram fudbal!

Bratska pomoć Bratiću

Tokom izborne kampanje za načelnika ove opštine vladika Grigorije naredio je svim sveštenicima svoje eparhije da sav novac, prikupljen od dobrovoljnih priloga vjernika tokom januarskih praznika, upute u Bileću kao pomoć stanovništvu ugroženom od poplava, što je objavljeno u svim medijima pod Dodikovim patronatom.

Na svečanosti u Bileći učinjen je i jedan izuzetak, pa je opštinska povelja, koja se svake godine dodjeljuje posebno zaslužnom pojedincu, ili kolektivu, imala dvojicu laureata. Osim štabu Civilne zaštite Bileće, u znak zahvalnosti za pruženu pomoć i angažovanje u spasavanju ljudi i materijalnih dobara prilikom nedavne poplave u bilećkim naseljima Jezerine i Plužine, dodijeljena je i ministru poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske, Radivoju Bratiću.

Povelja je Bratiću, inače ministru iz SNSD-a, dodijeljena za velike zasluge i “pomoć pruženu u realizaciji projekata iz oblasti poljoprivrede, izgradnju vodovoda u više bilećkih sela, te za asfaltiranje lokalnih i dijela regionalnog puta Bileća – Ljubinje”.

Na ovogodišnje svetosavsko slavlje u Bileći, upriličeno u organizaciji Dodikove lokalne vlasti (novoizabrani načelnik Dragan Babić još nije preuzeo dužnost), pala je mrlja od žuči vladike Grigorija i lokalnih moćnika poraženog SNSD-a .

Sve Grigorijeve prijetnje

Na istup vladike Grigorija u Bileći reagovala je NVO „Pokret za Hercegovinu“:

- Nazivati novinara «fićfirićem» kako se Grigorije izrazio, ne dolikuje čovjeku koji nosi mantiju i nalazi se na tronu Svetog Vasilija! Očigledno, poslije poraza na Saboru gdje nije izabran za patrijarha i poraza u Bileći za mjesto načelnika, režim i njegovi sateliti pojačavaju pritisak na sve slobodnomisleće ljude i organizacije. Svima je već jasno da je vladika Grigorije apsolutno u službi režima Milorada Dodika i da je on na izborima za patrijarha bio kandidat vlasti i tajkuna. Međutim, Srpska Pravoslavna Crkva je organizacija stara oko 900 godina i opstala je uprkos raznim iskušenjima shodno vremenima. Tako je i ovaj put Bog pogledao Pravoslavne i podario im Patrijarha kome dolikuje mjesto svetog Save. Vladiki Grigoriju ovo nije prvi put da pravi nedopustive gafove. Podsjećamo da je Grigorije prijetio novinaru NIN-a Jovanu Janjiću, novinaru Večernjih novosti, Radivoju Gutiću (da će ga pojesti kao šampitu i to u vrijeme posta) a fizički se pokušao obračunati sa novinarom Slobodanom Vaskovićem. Zato pozivamo vladiku Grigorija da se kane politike (nismo znali da je on iznad načelnika opština kako reče juče u besjedi, u Bileći) i novinara, te da se vrati vjeri, Bogu i molitvi, što mu je i misija. Jer, ako ovako nastavi neće imati kome držati propovjedi i besjede koje su sve više satkane mržnjom i diobama.

(žurnal.info)

Ispod njegovog šinjela izašlo je i deset najtežih godina i sto posto BiH i naš narod voli kad smo „bir“ i ekonomijom do ujedinjene BiH i svaka druga retrogradna politika i retorika koja je u posljednjih dvadeset godina kidnapovala ili pretendovala na to da kidnapuje bošnjačku „nacionalnu stvar“

Samo sam jednom polemisao sa čitateljem. U redu, on nije bio moj nego čitatelj novine u kojoj sam radio i nije bio tipičan čitatelj nego novinar na privremenom radu u Resoru državne bezbednosti Srbije, ali nije ni važno, jer kao što rekoh to je bilo samo jednom. I tada sam to učinio samo zato da zaštitim svoj ljudski i profesionalni integritet, jer je suština njegovog pisma upućenog redakciji bila u tvrdnji da svoj posao izvještača sa suđenja Slobodanu Miloševiću nisam obavljao u duhu potpune neutralnosti. Kako nikad nisam vjerovao u neutralnost, a vjerujem da objektivnost i jednostranost mogu ići ruku pod ruku u određenim okolnostima – ne znam da je iko ikada tražio da čuje „drugu stranu“ među stražarima u Auschwitzu – bio sam prinuđen upustiti se u jednu prije svega mučnu polemiku, koja je srećom završila prije nego što je i počela.
Internet je drugačija životinja od novine i pisanje u magazinima kao što je Žurnal podrazumijeva različitu vrstu odnosa sa čitateljima. Najčešće ne čitam komentare na vlastite članke. Odustao sam jer me iskreno bilo malo stid vrste jezika i niskosti nekih komentara koje sam pročitao poslije prvih par članaka. Da se razumijemo, u takvom komentarisanju ne vidim ništa problematično jer javnost je po definiciji anonimna – ali su me od jednog komentara na članak o poplavama na periferiji Sarajeva dlanovi zasvrbili taman toliko da naprosto moram da otpovrnem. Riječ je naime o komentaru kako je „lahko uvijek po Aliji“, koji niti je zlonamjeran, niti cilja da za razliku od nekih drugih, autore diskredituje na ličnom planu, ali je, eto, dirnuo u temu koja po mom mišljenju, dugoročno, ključna za budućnost ove zemlje. Riječ je, naime, o odnosu prema vladavini i političkom nasljeđu Alije Izetbegovića.

Dakle, dragi čitatelju

Čvrsto vjerujem u to da Bosne i Hercegovina ne može prosperirati na bilo koji način dok vladavina Alije Izetbegovića ne bude u potpunosti diskreditovana među Bošnjacima. Naslijeđe njegove vladavine je tako teško da je zemlja koja je imala i više nego burnu istoriju, vjerovatno po prvi put došla ovako blizu tačke pucanja iznutra. On je uspio Bošnjake vratiti u mrak u kojem teologija caruje nad logikom – i jedno i drugo kao sistem rezonovanja; drugim riječima, to je rezultat njegovog sistema vrijednosti. Njegova politika, pak, bila je bez vizije i kao rezultat toga obilježena manjkom odlučnosti. On je izgubio rat i poraz ugradio u temelje društva koje je počeo stvarati poslije rata. On je posijao sjeme svake bošnjačke frustracije danas. I ako se dogodi da se Bosna i Hercegovina raspadne to će biti rezultat tih frustracija.
Ispod njegovog šinjela izašlo je i deset najtežih godina i sto posto BiH i naš narod voli kad smo „bir“ i ekonomijom do ujedinjene BiH i svaka druga retrogradna politika i retorika koja je u posljednjih dvadeset godina – ne znam da li se razumijemo, dijete koje je rođeno kada je Alija Izetbegović preuzeo vlast danas je punoljetno, vjerovatno nikad nije napustilo granice Bosne i Hercegovine, vrijeme provodi u kladionici, živi sa ocem i majkom, izbjegava školu, ne misli da je znanje vrijednost, naime, cijeli jedan promašen život – kidnapovala ili pretendovala na to da kidnapuje bošnjačku „nacionalnu stvar“. Suštinski, Alija Izetbegović nikada nije shvatio da Bosna i Hercegovina ne može koegzistirati sa ideologijama i politikama na kojima se temeljio svaki pokolj u njenoj modernoj historiji. Marko Attila Hoare – mladi britanski historičar koji je napisao jedinu ozbiljnu, studiju razvoja Armije BiH, How Bosnia Armed – mi je jednom skrenuo pažnju na temeljnu sličnost i temeljnu razliku između Josipa Broza Tita i Alije Izetbegovića: i jedan i drugi su, parafraziram, krenuli u rat na multietničkoj, ujedinjujućoj platformi u zemlji napadnutoj izvana i podijeljenoj iznutra, ali dok je Broz ostao dosljedan svojoj platformi i to demonstrirao sa velikom odlučnošću, Izetbegović je, u najvećoj mjeri zbog svoje kolebljivosti, tu polaznu političku platformu iznevjerio. I zato, temeljno, izgubio rat.
Antička mudrost, mislim da je Tacitova, veli da je nepravedan mir gori od rata. Upravo takav mir je potpisao Alija Izetbegović i iz te temeljne nepravde potiču sve današnje nepravde. Ne ratuje se za mir, ratuje se za državu. Njegov je posao bio utoliko lakši: on je državu naslijedio, i to ne bilo kakav državni aparat, nego aparat koji su komunisti gradili 45 godina.
Ako Vam se čini da je ovo naknadna pamet, moram Vam reći da jeste, jer ja ništa od ovog nisam znao u maju 1992. godine, kada sam napustio kuću. Mislio sam da je riječ o elementarnoj nepogodi, nije mi bilo jasno skoro ništa, osim da neko želi da me ubije i da sam potpuno nezaštićen. Nisam ništa naročito mnogo znao ni u julu, odnosno u novembru 1995. godine. Nisam imao nikakvu referencu. Ali sam naučio – ne shvatio, nije mi sinulo, nego sam mukotrpno sakupljao činjenice i tokom novinarske karijere i tokom proteklih nekoliko godina dok sam imao privilegiju da i u formalnom smislu studiram i učim – da je ono što je obilježilo moju generaciju odsustvo države, da moja generacija, i to je naša uvjerljivo najveća tragedija, nema iskustvo života u državi. Državi koja, kao takva, po definiciji, per definitionem, by default, ne znam kako da to dovoljno jasno naglasim, ispunjava svoj dio društvenog ugovora.
Ovo što imamo, ovog bastarda, napravio je Alija Izetbegović.
Uzgred, utoliko je tužnija borba na desnici u Bošnjaka, između Sulejmana Tihića, Fahrudina Radončića i Harisa Silajdžića za njegovo političko nasljeđe, usprkos tome ili upravo zato što je riječ o skoro arhaičnim, potrošenim idejama i idelogiji i poraženoj i pogubnoj politici.

Čiju istoriju živimo

Razlozi, iz kojih je tako, naime zašto je Izetbegović iza sebe ostavio upravo to i zašto nije umio ili mogao napraviti državu, nisu relevantni. Jer, da citiram jednog mnogo pametnog frajera, „U istoriji nema drugostepenog organa.“ To je jedino važno. A mi tu, Izetbegovićevu, istoriju živimo.
Zapravo, možemo raspravljati i o tome, i spreman sam da predočim argumente i u tom slučaju, ali mislim da to u svrhe ovog članka nije relevantno. Pošteno, ne vjerujem da moja generacija ima vremena da utvrđuje razloge. Mi se moramo naprosto vratiti na početak, napraviti potpuni raskid sa političkim narativom koji je uspostavio Alija Izetbegović. Jer, samo će tako ova zemlja preživjeti. Samo tako Bošnjaci neće svršiti u nekoj balkanskoj Gazi ili Zapadnoj Obali.
Na kraju, dužan sam i da objasnim zašto sam se odlučio da Vam odgovorim. Bosna i Hercegovina u kojoj hoću da živim od ove se razlikuje po tome što je to prosvijećena zemlja i društvo. Alija Izetbegović iza sebe je ostavio temeljno neprosvijećenu zemlju, u kojoj caruju harizme i despoti sitnog zuba. Naprosto ne želim pristati na to. I mislim da ne bi trebali ni Vi.

(zurnal.info)

Nama se čini kako je priča o jednakosti, slobodi i „istinskoj demokratiji“ podnošljiva samo ako se priča kao poučna basna ili religijska anegdota. Nema spora: to je nešto u što ljudi vjeruju. Međutim, sa jednakošću, slobodom i istinskom demokratijom slično je kao i sa Bogom – uvijek je problem prstom pokazati na njih

Ministarstvo odbrane Novog Zelanda će zamijeniti puške iz kojih pucaju novozelandski vojnici na službi u Avganistanu.

Puške sasvim uredno funkcionišu, čini se da nema nikakvih pritužbi na njihovu smrtonosnost. Oružje će biti zamijenjeno zato što brojevi ugravirani na cijev sadrže reference na Bibliju. Predstavnik novozelandskog Ministarstva odbrane požalio se novinarima: „Gravure... nas dovode u nezgodnu situaciju. Mi toga nismo bili svjesni, a proizvođač nam ničim nije nagovijestio o čemu se radi. Mi smatramo da su reference na Bibliju nedolične“.

Oružje pod imenom The Advanced Combat Optical Gunsight rifle na cijevi ima ugravirano "JN8:12,". Misli se na Jovan, 8:12: „Ja sam vidjelo svijeta: ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati vidjelo života“.

Druga puška, po imenu The Trijicon Reflex, ukrašena je gravurom „2COR4:6“. Pogađate: Pavlova Druga poslanica Korinćanima, 4:6. Gdje se kaže: „Jer Bog koji reče da iz tame zasvijetli vidjelo, zasvijetli u srcima našima na svjetlost poznanja slave Božije u licu Isusa Hrista“.

Predstavnik Ministarstva odbrane Novog Zelanda dodao je kako bi, imajući u vidu činjenicu da su vojnici te države na službi u nekim muslimanskim zemljama, citati Biblije na puščanim cijevima mogli biti pogrešno shvaćeni. U muslimanskim zemljama i inače imaju običaj da pogrešno shvate razne stvari. Na primjer: oslobođenje, preporod i demokratizaciju Iraka i Avganistana shvatili su kao okupaciju. Sada bi muslimani mogli pogrešno shvatiti to što novozelandski vojnici pucaju na njih.

***

Egipatski Veliki muftija Ali Gomaa poslao je fatwu na svoje vjernike.

U Egiptu, kuranski stihovi postali su popularan ringtone za mobilne telefone. Izgleda da su ljudi u toj zemlji tako duboko ispunjeni religijom, da čak i svoje telefone, koji su, kao i sve tehničke naprave, u biti religijski neosviješteni, podešavaju da se oglašavaju mujezinovom pjesmom. Osim toga, kuranske stihove koriste i kao screensaver, praznične čestitke, štampaju ih na naljepnicama koje lijepe na kola, i imaju običaj da ih, uz pominjenje Božijeg imena, citiraju kada kupuju kruh, sipaju gorivo ili se pozdravljaju sa komšijama.

Muftija Gomaa smatra da je Božija riječ sveta, i da je ono što čine njegovi vjernici svetogrđe.

Kao što se možemo sjetiti, još su stari Grci smatrali da pitanje mjere jedan od testova mudrosti. Oni, međutim, nisu imali mjere sa svojim mnoštvom Bogova: monoteizam je pokazao da je sve preko jednog Boga – višak, što je mudrost koju će kasnije osporiti ateisti, sa svojom tezom da je višak i taj jedan.

***

Bio je 7. avgust 2007. Tuniski ribarski brod bacio je sidro na 30 milja južno od Lampeduze. Posada je zaspala, ali san nije dugo trajao. Probudili su ih krici iz mora. Kada su upalili reflektore, vidjeli su gumeni čamac, i na njemu, izgladnjela i žedna, 44 ljudska bića na samrti.

Kapetan, čije je ime Abdelkarim Bayoudh, nesrećnike je ukrcao na brod i poveo ih do najbliže luke: već pomenute Lampeduze. Koja se, ako je neko slab iz geografije, nalazi u Italiji, a koja se, opet, i geografski i politički i civilizacijski nalazi u Evropi.

Kada su utopljenike iskrcali u luku spasa, kapetana i njegovu posadu su uhapsili i sproveli u zatvor. Protiv njih je podignuta optužnica za „pomaganje ilegalnim imigrantima“. Predviđena kazna za taj zločin - od godinu do petnaest godina zatvora.

Dobri ljudi su kasnije primijetili da protiv posada ribarskih brodova koje su udarcima vesala sprječavale ilegalne davljenike da se ukrcaju na njihov brod, a potom ilegalno usele u Italiju, policija i tužilaštvo nisu poduzeli mjere. Iz toga se zaključuje da je ilegalno spasiti, a nije ilegalno davljenika spriječiti da se spasi od utapanja, ukoliko je osoba koja se davi ilegalni imigrant.

Nama se čini kako je priča o jednakosti, slobodi i „istinskoj demokratiji“ podnošljiva samo ako se priča kao poučna basna ili religijska anegdota. Nema spora: to je nešto u što ljudi vjeruju. Međutim, sa jednakošću, slobodom i istinskom demokratijom slično je kao i sa Bogom – uvijek je problem prstom pokazati na njih. Primijetili smo zanimljivu stvar: da to što ih ne možemo vidjeti, ljude čini tvrdo ubijeđenim u njihovo postojanje.

***

Na blatnjavoj livadi iza podgoričke Kamionske pijace jedan je čovjek prodavao knjige. Zato što smo rasisti, primijetili smo da je on – Rom. Zato što nismo glupi rasisti, i poznajemo forme dozvoljenog, sistemskog rasizma, nećemo reći da je bio – Ciganin. Vješt je to prodavac bio, a k tome i dobru robu prodavao. Kod njega je čovjek mogao pronaći Manna i Heaneya. Iz nedjelje u nedjelju nudio je i sabrana djela De Sadea, za koja nije mogao naći kupca.

Na pitanje: pošto su knjige, prodavac je imao običaj da odgovori: „Sve knjige euro, Tarzan dva“.

Ko su zapravo ti, da prostiš, ljudi, ko su ti mladi majstori, gdje to naša budućnost srlja? Gdje je ta energija, naše internet mnijenje za 21. stoljeće?

Život običnog tempa

Ponedjeljak, 23 sata i 49 minuta. Vampirsko doba, pošten čovjek radnim danom u ova doba spava. I moje su poštene namjere bile da se srušim u krevet...I baš kad sam pojeo svoj treći tost ( a prije toga uspavao sina, popričao sa ženom, odgovorio na sms-ove i telefonske pozive koji tradicionalno slijede nakon 60 minuta...), e baš tada me šejtan natjera da provjerim e-mail. Na prvi pogled, ništa posebno! Prijatelj iz Londona mi kaže da je našao novi posao u Berlinu, drugi „dijasporac“ mi se žali da hitno mora na Haiti kako bi zaradio ozbiljnu lovu, a treći mi savjetuje da se bez razumnog razloga godinama grčim vjerujući da će u BiH biti bolje. „Uzalud ti je to! Što će tebi da te dere polusvijet. Pa znaš li ti onu-kad pametni šute tad govore budale...Svako želi biti važan i revolucionaran. Nisi ti spreman da se s njima gOnjaš, nemaš pet života...Napusti, odjebi i oprosti se druže.“, E baš tako mi napisa čovjek.Onda ništa, odgovorim mu poluiskreno.

Vidi ti sad novonastale situacije. Onaj tamo iz Londona ode u drugi evropski grad, drugi za parama trči na razoreni Haiti, a treći mi još soli pamet da sam u principu manje-više naivan!? Moram priznati, za svašta su me optuživali zadnjih osam godina, ali mi nikad niko nije rekao da sam naivan, dakle osoba koja radi u korist vlastite štete bez razumnog razloga i povoda. Vidno narušenog samopouzdanja odjavim se sa e-maila, razbije mi se san pa zabasam na internet- to čudo za gubljenje vremena. I otvorim ti ja Zurnal tacka info. Kad tamo, komentari na moj posljednji tekst koji sam, onako, iz poštovanja prema jednom važnom bandu, nazvao po starom Džonijevom „zavlakaču“ Gluperde lutaju daleko. Nadao sam se (uzaludno!) da će revnosni, osviješteni, napredni posjetitelji našeg web portala skontati u čemu je fol, da će prokljuviti da ovdje pravde nema sve dok se i zadnja skrivena istina o „so called bh war“ javno ne objavi i ne raskrinka. Al sam, kako bih rekao, žestoko precijenio postavljenu temu koja meni (džaba je) i sada izgleda izuzetno važna. Konkretan dokaz za to je da skoro pa niko od čitatelja u svojim komentarima teksta „Gluperde...“ čestitog slova o njemu napisao nije, ali su me svejedno momački oderali. Al, ko mi je kriv!

I tu se vraćamo na mail trećeg prijatelja koji mi spočitava temeljnu i neobjašnjivu naivnost. Već ga vidim kako mi uz veliku pivu u Avliji drži predavanje: Ima za to razloga raznih al, jebajga, šta rukovodi (dedicated tu Davorin Popović) nedobronamjernog besposličara da u svako doba dana, u svakoj nevažnoj prilici, u pauzama vlastite dokolice, sigurno skriven iza nicka, iskoristi ponuđenu internet-životnu šansu i održi „bank“ o svakoj temi o kojoj najčešće pojma nema? Svaka čast konstruktivnim izuzecima, svaka čast novinarima, ali otkud ta želja u mladim ljudima što godinama studiraju, gube godinu za godinom i parazitski životare na skromnom roditeljskom budžetu pa da nicknameovski „neutuživo“ gube dragocjeno vrijeme i piskaraju o Silajdžiću, Dodiku, Lagumdžiji, Tihiću, Džeki, Blaževiću, Komšiću, Salihamidžiću, Pećaninu, Avdiću, Džaferoviću, Inzku, Gregorianu, Radončiću, Selimbegovićki, Jurišićki, Obami, Putinu, Tetki Zilhi, tebi, meni, petom, desetom...?

Pa ti se ja vratim iz te zamišljene situacije u Avliji, i sad, bez velike pive u ruci, sam sa samim sobom, sebe samog pitam: Ko su zapravo ti, da prostiš, ljudi, ko su ti mladi majstori, gdje to naša budućnost srlja? Gdje je ta energija, naše internet mnijenje za 21. stoljeće? Znaš gdje je - samom sebi šapućem - u kanalu! Znam, sumnje nikakve nema da ću nakon ovoga postati genijalna meta različitih internet degustatora. To se posebno odnosi na one kompleksaše, nerealizirane fuckere, intelektualce opće prakse... Ali nemam ništa protiv, jer ko hoće da se bavi javnim poslom ima da se pomiri i sa javnim kritikama. Demokratija jarane! Izvolite, udarite, derite, „O mladosti...“. Samo, ako je ikako moguće, barem ponekad se lijepo i ljudski predstavite. Al „zaoprave“.

Svijet avatara smješten na planeti Pandora ljepši je, skladniji i življi od našeg ovozemaljskog - za neke gledaoce blockbustera Avatar toliko je zanimljiviji od ovoga koji imaju da su odlučili samo fizički ostati na Zemlji, a duhovno živjeti na Pandori i prema njenim principima

Sumnja se da stotine ljudi u svijetu živi u depresiji, jer na Zemlji ne mogu pronaći ljepotu kakvu su vidjeli na Pandori u novom filmu Jamesa Camerona Avatar. Većina bi ih bez razmišljanja pristala da postanu avatari, da im naraste rep, koža oboji u plavo i dobiju još po metar visine i odsele na planetu Pandora živjeti u sveopštem miru i ravnoteži, priznaju sami na internet forumima posvećenim životu na Pandori. Kako je transformacija u avatara (još uvijek!) nemoguća, čitav svijet kojeg je Cameron izmislio polako dobija mitološke dimenzije. Na brojnim internet stranicama se proučava jezik Na'vija, njihova konstitucija, običaji i veza sa prirodom. Zavirili smo u maštoviti svijet avatarskih zanesenjaka nastao na kompjuterskom disku od milion gigabajta i na osnovu čovjeka plave kože visokog tri metra iz sna Cameronove majke.

AVATAR: Na Zemlji se reinkarnacija hinduističkih bogova u ljudski oblik naziva avatarom ali je razvojem tehnologije ovaj termin dobio novo značenje kada se ljudska inteligencija prebaci u drugo biološko tijelo. U ovom slučaju smiještanje ljudskog uma u tijelo stanovnika Pandore, Na'vija, znači postajanje avatarom.

NA'VI: Čovjekolika indigo bića od nas se razlikuju po veličini koja može dostići i do skoro četiri metra, repu na dnu leđa i živim završecima dlaka sa glave kojima se povezuju sa drugim živim bićima. Uz to, veze koje ostvare sa svojim partnerima traju cijeli život i ne mogu se raskinuti pa im svakako nisu potrebni advokati. Poznati su po svojoj miroljubivosti ali i ratničkim sposobnostima samo u slučaju odbrane. Za razliku od ljudi ne pokušavaju prilagoditi svijet sebi pa umjesto toga nastoje pronaći sklad i utopiti se u okruženje. Mada imaju vlastiti Na'vi jezik, jako dobro govore i engleski koji su naučili od entuzijastične naučnice Grace Augustine.

DRVO-DOM: Visoko skoro 500 metara, drvo-dom je ustvari nekoliko stabala međusobno isprepletenih koji služe kao dom plemenu Omaticaya. Nezamislive visine dostiže zahvaljujući smanjenoj gravitaciji na Pandori. Na'viji na ovom drvetu provode većinu svog života a ono im je ujedno podsjetnik da je zajednica uvijek jača od skupa pojedinaca. Nažalost, korporacija RDA srušila je drvo i natjerala Na'vije u izbjeglištvo jer se ispod drveta nalazi jedno od najvećih nalazišta unobtanijuma na Pandori.

Još je jedno drvo posebno važno za Na'vije. Drvo života njihova je veza sa precima i sa njima mogu izravno razgovarati spajanjem svog repa i živih grana drveta. Na sreću, drvo života Na'viji su uspjeli odbraniti.

UNOBTANIJUM: U 20. i 21. stoljeću stanovnici Zemlje ovom su riječju nazivali sve nedokučive materijale, obično izmišljene i nepostojeće. Ruda koju su pronašli na Pandori imala je do tada nezamisliva svojstva: provodnost o kakvoj su naučnici maštali i mogućnost da stvori magnetsko polje i levitira iznad površine. Ovaj materijal postoji samo na Pandori i do njega se dolazi u “nehumanim” uslovima pa je njegova cijena na zemlji dostizala i 40 miliona dolara po kilogramu. Zbog njega je RDA i napravio svoju bazu na Pandori i ako se vojnici i rudari ikada vrate na ovu planetu, nakon poraza od Na'vija, to će biti isključivo radi “novog zlata”.

IKRAN: Zmajolika životinja za jahanje čiji raspon krila može biti i do 12 metara a brzina poniranja čak 260 kilometara na sat. Svaki Na'vi ratnik ima svog ikrana po kojeg odlazi na lebdeće planine. Prepoznaje ga po tome što ikran na početku pokuša ubiti Na'vi ratnika kojeg odabere za svog doživotnog vlasnika. Tek kada uspije pripitomiti svog ikrana, stanovnik Pandore postaje i istinski Na'vi ratnik. Pripitomljeni ikrani žive na vrhu Drveta života kako bi uvijek bili pri ruci ratnicima. Međusobno su povezani nervnim žavršecima na repovima i Na'vi njima upravljaju svojim mislima, na isti način na koji kontrolišu pokrete dijelova svoga tijela. Zbog ikranovog oblika usta pretpostavlja se da je evoluirao od ribolikih životinja. Uprkos godina istraživanja, ikrani su za ksenobiologe (naučnike koji izučavaju biologiju vanzemaljskog života) i dalje velika tajna. Zna se da im je tijelo jako slično pticama sa Zemlje ali su njihova tijela i kosti napravljene od bioloških karbonskih vlakana. Njihove kosti su mnogo lakše od ptičijih i neuporedivo tvrđe. Posebno je interesantan način hlađenja ove životinje: hladan vazduh ulazi kroz posebne otvore na glavi (baš kao kod mlaznih borbenih aviona) i struji cijelim tijelom te prolazi čak i kroz kosti. Ikran ima četvere oči. Velikim prednjim očima svijet vide poput ljudi a male oči sa strane glave imaju ultracrveni vid, pogodan za noćni lov, i posebno su osjetljive na pokrete. Nikada nije naučno dokazano ali se pretpostavlja da su ikranove oči osjetljive i na zvuk te da služe kao radar.
I ostale su životinje na Pandori veće i snažnije od onih koje mi poznajemo. Slično je i sa biljkama. Njihove su boje snažnije i življe od najljepših cvjetova dostupnih ljudskom oku. Biljke, životinje i čovjekoliki avatari u snažnoj su i neprekidnoj vezi a njihovu ravnotežu održava vrhovno božanstvo Eywa.

EYWA: Eywa se teško može nazvati bogom u kakvog vjeruje većina stanovnika plave planete. Kada bi se već moralo porediti Eywu sa nečim što poznajemo na našoj planeti, to bi vjerovatno bila sama majka Zemlja. Na'viji se ne klanjaju niti obožavaju Eywu, prije bi se moglo reći da se radi o poštovanju i zahvalnosti na životu kojeg ovo božanstvo čuva.

RDA: Administracija za razvijanje resursa (RDA) najveća je i najozloglašenija nevladina organizacija u svemiru. Njihovi su poslovi raznovrsni i zagarantovano sumnjivi: od iskopavanja ruda, prevoza, medicine pa do proizvodnje oružja. Javna je tajna da su snažniji od većine vlada istočnog svijeta. Jedino oni polažu pravo na sve resurse i prevoz van Zemlje. Mada su danas najstariji i najveći takozvani kvazi-vladin administrativni entitet sa milionima dioničara, RDA je projekat dva čovjeka koji su za njeno osnivanje posuđivali novac od porodice. Uspjeh im je donijela formula prevoza radnika na bilo koje mjesto na Zemlji ili van nje bez miješanja sa domorodnim stanovništvom. Tako su Zemlju povezali maglev vozovima za koje su potrebne velike količine unobtanijuma smještenog jedino na planeti Pandori.

Postoje nagađanja da je RDA koristila oružje namjenjeno samo za odbranu u hitnim slučajevima prema pravilima UN-a.

RDA je optuživana i za uništenje ekosistema Pandore. Udruženje za zaštitu životinja PETA potrošilo je 1,2 miliona dolara tokom 2148. godine na kampanju u kojoj su se mogle vidjeti fotografije iznemogle Na'vi žene za šta su optužili RDA. Kampanja je imala velikog utjecaja i čak dovela do pooštravanja kotrole RDA ali je sve palo u vodu kada je otkriveno da je fotografija montirana.

JEZIK: Na'vi jezik ima oko hiljadu riječi. Humanoidi koji su ga pokušali naučiti kažu da je teži od bilo kog zemaljskog jezika ali ljudi ipak mogu vremenom savladati neobični na'vi jezik. Ako uspijete naučiti riječi i gramatiku budite sigurni da u sklapanju rečenica ne možete pogriješiti: jednostavno, redoslijed riječi u rečenicama na'vi jezika nije bitan i bit će ispravno kako god ih poredali. Stanovnicima Etiopije i Novog Zelanda trebalo bi biti lakše naučiti ovaj jezik od ostalih jer postoji nekoliko sličnosti njihovih jezika i jezika Na'vi bića. Onima što već uče riječi svakako ne biste željeli reći da se radi o jeziku kojeg su izmislili Camerun i dr. Paul Frommer, lingvista i direktor Centra za upravljanje komunikacijama na Univerzitetu Južne Kalifornije.

ZA DALJE ISTRAŽIVANJE: Maria Wilhelm i Dirk Mathison objavili su knjigu Avatar: A Confidential Report on the Biological and Social History of Pandora, u kojoj su skupili sva saznanja ljudi o životu na Pandori. Od novembra prošle godine može se nabaviti u američkim knjižarama ili direktno preko izdavača Harper Entertainment.

Nepopravljivim zanesenjacima vjerovatno neće biti mrsko ni skoknuti do kineske provincije Hunan čiji su predjeli poslužili kao inspiracija za leteće planine na Pandori. One su nedavno preimenovane u Avatar i nema sumnje da će poslužiti fanovima da se pohvale kako su zaista bili na Pandori. I, naravno, dokažu to fotografijama.

(zurnal.info)

GOLI CAREVI I NEUGODNI MODNI KRITIČARI

ili PLJEŠĆE LI MASA VLADAREVOM NOVOM DEMOKRATSKOM RUHU ILI NACIONALISTIČKOJ KURČINI POD NJIM?

U stanju društvene poluonesvješćenosti, prisebnost zadržava tek manjina, koja silovanje, koje se nad nama vrši, odbija tretirati normalnim odnosom ili čak činom ljubavi. I koja se obraća za pomoć sigurnim kućama, od kojih jednoj, upravo ovih dana, zbog finansijskih problema, prijeti zatvaranje.

 “Što je novinar pametniji, to je društvu bolje bez njega.” (Warren Buffet)

MEDIJSKA GERILA PROTIV OMERTE

Najava gašenja E-novina, kao i svojevremeno sahranjivanje Ferala (a mogli bi navesti i sličan bosanski slučaj, ali... nećemo, zbog „sukoba interesa“) podsjeća na sudbinu onih talijanskih partizana, koji „oslobođenje zemlje od fašizma“ nisu dočekali kao slavljeni pobjednici, nego kao progonjene zvijeri, koje su isti oni policijski batinaši i zločinci, koji su ih proganjali i za vrijeme fašizma, nastavili proganjati i ubijati, kao „bandite“, i u novoj „demokratskoj“ Italiji, ovaj put pod pokroviteljstvom zapadnih saveznika, opsjednutih komunističkom opasnošću. Sve uz odobravanje svjetine „oslobođene“ moralnih skrupula, koja skandira svakoj vlasti i iznad svega mrzi svjedoke svog beščašća i one koji zajedno s njom ne pužu­­­­­ po rektumu režima. Ili – ako ćete nešto novijeg datuma – sliči sudbini latinoameričkih gerilaca koji su nakon godina ili čak desetljeća borbe sa zločinačkim diktatorskim režimima i njihovim odredima smrti, na kraju pobijedili, a onda na demokratskim izborima bili, glasovima onih za čiju su se slobodu borili, poraženi od bogataških pizdi koji su vrijeme pod diktaturom proveli „baveći se biznisom“ a puštajući da „za ideale ginu budale“.

Problem, naime, nije (samo) u režimu i polugama kojima on kontrolira društvo, kako se to naglašava u aktuelnoj egzistencijalnoj drami E-novina. Problem je u masi, njenoj sklonosti amneziji, licemjerju, navijačkom mentalitetu, negiranju vlastite odgovornosti i kukavičluka i samoodbrani po svaku cijenu. Sklonosti koja podrazumijeva ignorisanje i (ukaže li se prilika) uništenje onih koji svjedoče o istini i razotkrivaju laž „nove stvarnosti“, u kojoj se svi (osim relativno malobrojnih izuzetaka od pravila), konsensualno usvojivši strategiju zaborava i kolektivne (samo)amnestije, ponašaju kao da su pali s Marsa i (istinski) vrijeđaju kad im neko spomene bilo šta što je bilo prije par dana („pa jesmol se dogovorili da se ne bavimo prošlošću, da se okrenemo budućnosti“) i što zahtjeva uključenje mozga (shvatajući to, sasvim ispravno i opravdano, zajebavanjem, jer, da su mozga ikad imali ne bi nam se desilo sve ovo što jeste u zadnjih 2 desetljeća).

KURCEM U ČELO

„Nevolja s tranzicijom je što nikad ne traje kratko ni bezbolno“, napisaće svojevremeno Zoran Đukanović. A Stojan Cerović će tu stvar razobličiti do kraja: „Taj proces vraćanja normama građanskog društva svuda u bivšim komunističkim zemljama iziskivao je mnogo laganja, zaboravljanja, zatvaranja očiju, ušiju, nosa, i, uopšte, privremenu suspenziju većine normalnih ljudskih funkcija. Tranzicija je, naime, pristojno ime za jednu od najprljavijih operacija koja se u jednom društvu obavlja u mirnodopsko vreme. Razume se, oni najmanje gadljivi tada se najbolje snađu i postanu nova elita a obično potiču iz stare elite.“

Gadljivim i „nesnalažljivim“ ostaje da umru povraćajući, nad novom realnošću, koja pred našim očima izrasta nad masovnim grobnicama i kolektivnim jamama cara Trojana.

Goli nacionalisti šeću se okolo u svom novom demokratskom ruhu, a masa im aplaudira i divi se, ali ne nepostojećoj tkanini, kako neupućeni posmatrači misle, nego nacionalističkoj kurčini, koja i dalje, nakon poratnog postkoitusnog splašnjavanja, stoji poludignuta i spremna da svoje podanike, ritualno, svako malo, pukne u čelo. I, kroz tako nastali virtuelni otvor na nacionalnoj lobanji, jebe masu u, ionako nezdrav, mozak.

Svaka mogućnost ozdravljenja, mijenja se, na taj način, za kolektivni sadomazohistički užitak. Održavajući tako stanje društvene poluonesvješćenosti, u kojoj prisebnost zadržava tek manjina koja silovanje koje se nad njima vrši odbija tretirati normalnim odnosom ili čak činom ljubavi i koja se obraća za pomoć sigurnim kućama, od kojih jednoj, dakle, upravo ovih dana, zbog finansijskih problema, prijeti zatvaranje.

RAT JE BIO BOLJI

Svijet E-novina (koji obuhvata ne samo njihove kreatore, nego i čitaoce) dio je paralelnog svijeta izuzetaka od pravila, po prostorima bivše države i bjelosvjetskim azilima razbacanih, prezrenih jedinki, izdajnika nacija, bogohulnika, klevetnika, samoubica koji svjesno kidaju veze kojima su spojeni na Matricu ili borgovski kolektivni organizam i koji očaj pri pogledu na nepregledna polja humanoidnih biljki (ili borgovskih radilica) liječe povremenim izlaskom iz svojih usamljeničkih skloništa i posjećivanjem virtuelnih Ziona (oaza otpora kolektivnoj zombizaciji). Svijet je to progonjene i na mjestima iskorijenjene intelektualne manjine, koja, paradoksalno, s padom totalitarnih režima kojima su bili najistaknutiji, a povremeno i jedini otvoreni, neprijatelji i s dolaskom „demokratije“, biva desetkovan i izložen nestanku.

Ono što nije mogla učiniti otvorena represija totalitarnih, zločinačkih režima, nastalih na razvalinama nekadašnje zajedničke države, uspjeva rafiniranim sredstvima turbo demokratije i režimskog kapitalizma.

Jedan po jedan, nestaju simboli tog svijeta, i on se gasi, poput virtuelne Atlantide. Nepotkupljivi svjedoci kolektivnog zločina, nehumanosti i kukavičluka nepoželjni su. Kao i oni koji bi, i nakon pada diktature, da misle svojom glavom.

Pa u demokratiji nema razloga da mislimo. Za to imamo demokratsku vlast, koja se brine za nas. A mi treba samo da uključimo TV i da se prepustimo Velikom Bratu, Velikoj Mami i velikim silikonskim sisama naših pjevaljki. I „kulturi dijaloga“ koju nam sa stranica hard core nacionalističkih, zločinačkih, reketaških i demokratskofašističkih glasila propagiraju sofisticirane verzije režimskih dželata, koje mašu svojim otrovnim jezikom nad glavama nekolicine koja se odbija prilagoditi malograđanskim mjerilima pristojnosti i kvazi beskonfliktnosti, u koje se, zapravo, zamataju interesi kriminogenih političkih i vjerskih moćnika i njihovih medijskih i intelektualnih pasa čuvara.

ANARHIJA ALL OVER BAŠ ČARŠIA

Prostor za javno djelovanje, perverzno, samo se prividno širi, a stvarno sužava, sa sređivanjem stanja u društvu. On se, naime, puni šupljinom, formom, „govorom o nebitnom, kao najgorem obliku šutnje“ (kako je to sjajno okarakterizirao Esad Bajtal), dok se suština polako gubi. Mediokriteti, konformisti, licemjeri i majstori zamjene teza, plaćenici režima i volonteri kretenizma, zagušuju javni prostor i namjesto surovih slika stvarnosti i kritike odgovornih, nude nam tobožnju potrebu o „kritikovanju kritičara“, teze o „nacionalizmu antinacionalista“ a iz skuta notornih rasista, ratnih huškača i mega kriminalaca, jebavanje majke, tim i takvima, nazivaju govorom mržnje.

Zato je taj prostor zatvoren najprije u Hrvatskoj (ubijanjem Ferala). A neće biti slučajno ni da se E-novine gase upravo u trenutku kad Unija Srbiji otvara zadnji otvor da joj uđe polako i na obostrano zadovoljstvo.

Faktički, nakon pada otvoreno antidemokratskih režima i uspostavljanja onih čija nedemokratičnost svojom sofisticiranošću zadovoljava zapadnodemokratske kriterije, kritički mediji postaju nepoželjni u izmijenjenim političkim prilikama, ukoliko odbiju da se transformišu u korumpirane propagandiste Nove stvarnosti, odnosno, pokažu namjeru da zadrže svoju kritičnost.

Anarhija koja vlada u Bosni i Hercegovini, nesposobnost da se pređe iz stanja primirja u stvarni mir, još uvijek nedefinisana budućnost i hronična politička nestabilnost, ovu zemlju, zanimljivo, čini, faktički, posljednjom balkanskom oazom za izuzetke od pravila. Ne zbog njene tolerantnosti ili poštovanja ljudskih prava i medijskih sloboda, nego zbog haosa u kome je istovremeno i sve moguće i ništa nije moguće. I, naravno, zbog donatorskih sredstava koja se, zbog političkog neupristojavanja, još uvijek slijevaju u zemlju, odgađajući za neke igrače na domaćoj medijskoj sceni sudbinu koju je doživio Feral ili koju upravo proživljavaju E-novine.

Klasični izdanci feralovske ili lukovićevske subverzivnosti i beskompromisnosti (zanovijetajuće pičke bi rekle: „Ali ne i kvaliteta“, što je, čak i ako zanemarimo provincijske komplekse, klasično bosansko pretjerivanje i traženja hljeba preko pogače, u trenutku kad jalijaši koji nam vise nad glavama, gledaju kako da nas prevedu i žedne i gladne preko vode a onda na drugoj strani udave u plićaku) ovdje se nalaze na najčudnijim mjestima. Medijski gerilci čak su se uspjeli infiltrirati u javni servis i, zbunjenoj masi kleronacionalista, mrtvi hladni, notornu alternativu prodavati pod mainstream.

CILJ OPRAVDAVA SREDSTVA?

Ono što je bosanski nedostatak, u ovom kontekstu, nije nepostojanje lokalnih džepova otpora, medijskih gerilaca, izuzetaka od pravila koje diktiraju političko-vjerski lideri nacionalnih torova, nego svojevrstan nedostatak dosljednosti i zabrinjavajuća učestalost suicida, neshvatljivim bacanjem u zagrljaj političkim moćnicima. Eksperimentiranje s makijavelizmom ili posrtanje umornih ratnika, koje ubija beznađe? Šta god da je, bespovratno prlja ugled samoubica i pretvara ih u suprotnost ljudima koji su nekada bili. Ne možeš se jebat a da ti ne uđe, rakao bi narodni mudrac. Pogotovo ne s vlašću. (A ni tinejdžerska fatačina u medijskom mraku sa njegovim Berluskinimise vlasnikom, ne može proći bez posljedica).

Upravo u tome je veličina Feralovaca i Petra Lukovića, kao personifikacije E-novina. U dosljednosti kojom se odbija relativiziranje principa, trgovina s političarima i „konstruktivno djelovanje“ na štetu Istine, Pravde i Poštenja. U javnom djelovanju čija je suština izražena u svojevremenoj Ivančićevoj ciničnoj izjavi, koja u samo 7 riječi sumira čitavu životnu filozofiju: „Možda nisam koristan, ali nisam ni pička!“

Dio bosanske publike, međutim, svojim reagovanjem na probleme E-novina, pokazuje da zapravo ne shvata bit onoga što rade Luković i E-novine ili onoga što je radio Feral. Ne radi se tu o intelektualnoj zabavi, elitističkom čitalačkom klubu, nego o obračunu sa Zlom i borbi za goli život, za preživljavanje u septičkoj jami po kojoj plivaju mediokritetska, nacionalistička, kvazi intelektualna i kvazi građanska govna, koja prijete da nas udave. Podrška E-novinama i ode Feralu su podrazumijevajuće i stvar individualnog psihičkog zdravlja (samo bi bilo poželjno da se izražavaju manje riječima a više konvertibilnim novčanicama), ali one ne mogu biti zamjena za lokalno nedjelovanje i ne smiju se pretvoriti u svojevrstan bijeg u „drugu dimenziju“ ili novi oblik pljuvanja po lokalnim „bogohulnicima“. Jer je to, onda, samo još jedna laž i licemjerje, u nizu. Iskreno poput poratnog „uživanja u dobroj satiri“ bošnjačkih nacionalista, dok je Feral guzio Tuđmana, koje se završilo terorom kad su u lokalnoj radinosti dobili na sličan način istretiranog vlastitog vođu.

PS ili VADI NOVČANIKE!

Na kraju, slijedeći molbu E-novina za idejama za prevazilaženje stanja u kome se nalaze (a i dopuštajući sebi da sanjam otvorenih očiju), konstatujmo: na izvjestan način rješenje i za naše i za njihove probleme, bar kratkoročno, je jednostavno – njihovo preseljenje. Ali ne na ahiret, nego u tamnovilajetski džehenem. Sa svim njegovim krugovima. Rješenje je to, prisjetimo se, koje su već jednom oprobali Yutelovci, iskoristivši Bosnu kao posljednje utočište, mjesto za produženje svog života i preživljavanje svojih posljednjih dana. Do konačnog Armagedona. Ovaj put, nadati se, ne do Armagedona, nego do trenutka kad Bosna i Hercegovina bude bar ličila na normalnu, pristojnu zemlju, sa (naizgled, bar) normalnom, pristojnom vlašću, namjesto bande kriminalaca, kleronacionalista, rasista i pohlepnih, nesposobnih idiota i ljenčina, bez elementarnog morala i socijalne osjetljivosti. Do trenutka kad novinarima više ne budu prijetili odsjecanjem glava, invalidskim kolicima, nokautiranjem ili prolaskom kroz njih. Nego tek sofisticiranim finansijskim pritiscima. Što će već biti značajan napredak.

I have a Dream, kao što vidite. No, prije nego sam ga počeo sanjati, svratio sam do banke i uplatio „donaciju“ za E-novine. Što i vama preporučujem. Jer se snovima ne plaćaju računi. A neplaćanjem računa se, s druge strane, može ostati bez snova. A i ne radi se o donaciji, nego o plaćanju intelektualnih i emotivnih usluga. Pa i seksualnih, u neku ruku. Ponekad su, naime, „jebali sve po spisku“ nekome, tačno onako kako sam sam zaželio, pa to možemo tretirati kao, na obostrano zadovoljstvo, realizovanu telepatsku narudžbu.

Iako je Dodik u Bileći prijetio, ucjenjivao, podmićivao i varao, SNSD je u tom hercegovačkom gradu zabilježio prvi izborni poraz od 2006. godine. Upućeni kažu da je Bileća bila lakmus papir za oktobarske izbore

Na prijevremenim izborima za načelnika opštine Bileća, Dragan Babić, kandidat koalicije "Zajedno za Bileću", koju čine SDS, PDP i SRS RS, pobijedio je kandidata SNSD-a, Blažu Vujovića.

Na 27 stalnih i dva mobilna biračka mjesta izašlo je oko 7500 od 9800 registrovanih birača. Prema prvim rezultatima do kojih je Žurnal došao, Babić je pobijedio sa više od 700 glasova razlike. Nakon dvije ubjedljive pobjede SNSD-a na parlamentarnim izborima 2006. i lokalnim 2008. godine, ovo je prvi poraz vladajućeg SNSD-a na izborima u Republici Srpskoj.

Vatrom na plakate

Zajedno sa vodenom stihijom koja je hladnih januarskih dana stigla u bilećka sela i skoro do krova poplavila 80-ak domaćinstava, stizali su u ovu siromašnu hercegovačku opštinu i politički emisari dva suprotstavljena tabora. Proteklih dana vođena je prljava izborna kampanja koja je po mnogo čemu ličila na pravi mali politički rat, na momente prelazeći i u otvorene sukobe. Pao je i fizički obračun između Šešeljevih radikala koji su “pukli” tokom kampanje i podijelili se u dvije struje, kako bi svako podržao svog favorita.

Bileća je nekada imala 4000 zaposlenih, a danas svega 1000 radnika i to je najveći problem u ovoj opštini. Otvaranje radnih mjesta, obnova i izgradnja infrastrukture i povratak mladih, najvažniji su zadaci koji stoje pred budućim načelnikom. Uz to, ovi izbori, iako lokalni, imaju mnogo više od simboličnog značaja za oba politička bloka koji su se borili za vlast, što se vidjelo i po javnim nastupima u kojima su se daleko više sučeljavali stranački lideri, nego dvojica kandidata. Pobjeda opozicije u Bileći mogla bi imati velikog odjeka na raspoloženje birača na jesenjim izborima, čiji je značaj, na njemu svojstven način, potvrdio i sam Milorad Dodik u obraćanju na završnom mitingu SNSD-a.

- Ovo nisu samo izbori za Bileću, ovo su izbori koji će odrediti buduće korake ovde u RS. Ako porazimo, a ovde se borimo protiv onih iz OHR-a, dakle broj 2 je ovdje lično OHR, Sulejmana Tihića, Harisa Silajdžića. A najbolji znak da je to tako je onaj Krsmanović.

Samo tri dana nakon što je u centru grada postavljen bilbord sa likom kandidata koalicije “Zajedno za Bileću”, Dragana Babića, nepoznate osobe su ga 22. januara polile benzinom i zapalile, što je dodatno pojačalo tenzije u gradiću na jugu Hercegovine. Ni ovo, kao ni naknadne prijetnje koje su građanima upućivali funkcioneri SNSD-a koji su svi listom pohitali u Bileću da podrže Blažu Vujovića, nije našlo mjesta u medijima u Republici Srpskoj, barem ne u onima koji su bliski entitetskim vlastima. Tako je prenesena izjava generalnog sekretara CIK BiH Božice Ban, koja je po završetku kampanje rekla da nije bilo većih problema i izrazila nadu da će se politički subjekti koji učestvuju u izborima pridržavati zakona.

- Jedino problem koji smo imali jeste to što je Opštinska izborna komisija Bileća došla u situciju da mora mijenjati odluku o imenovanju biračkih odbora obzirom da su neki članovi odustali, rekla je Banova.

Ovo odustajanje pojedinih članova biračkih odbora, koji zarad jedne dnevnice nisu željeli da imaju problema sa nabrijanim stranačkim aktivistima, očito nije nikog zabrinulo.

Već prvog dana kampanje, u Bileću je došao i lider SNSD-a Milorad Dodik, koji je Bilećane podsjetio da je njegova Vlada do sada obezbijedila 12 miliona maraka za razvojne investicije u ovoj opštini, i da će takva saradnja biti nastavljena, ako ostane SNSD-ova lokalna vlast.

- Bilećani treba da znaju da nema razvoja bez saradnje sa Vladom, a da je saradnja moguća preko Blaža Vujovića, Radovana Vukovića (poslanik SNSD u NSRS) i drugih ljudi sa kojima ja već sarađujem. Ako se opredijele za Mihaljičinog kandidata, saradnja sa Vladom neće biti dobra, poručio je Dodik, najavljujući izgradnju gradskog kolektora, usput napominjući da će tender biti otvoren 24. januara (na dan izbora).

Dodik nije zaboravio da pomene i kako je kao mladić proveo šest mjeseci u Bileći u čuvenoj Školi rezervnih oficira, kao i da je Bileća jako propala u poslijeratnom periodu zahvaljujući onima koji su vladali skoro dvije decenije.

Uslijedila su podsjećanja šta je sve entitetska vlast učinila za Bileću: obnova sportske dvorane i škole, obezbijeđen novac za asfaltiranje dijela regionalnog puta za Ljubinje, a posebno je potencirano 200 hiljada maraka za pokretanje proizvodnje u fabrici “Kovnica” i prijem novih 40 radnika, ali je obećano i dodatnih milion maraka za asfaltiranje lokalnih i seoskih puteva.

Ni opoziciona koalicija “Zajedno za Bileću” nije mazila aktuelnu vlast, pa je na izbornim tribinama podsjetila građane da je premijer Milorad Dodik po dolasku na vlast 2006. u entitetskoj kasi zatekao 90 miliona maraka, a da je ona danas i nakon prodaje Telekoma i NIRS-a, poluprazna. Kroz Bileću su prodefilovali svi opozicioni lideri - Mladen Bosić, Mladen Ivanić, Milanko Mihajlica, ali i veći broj stranačkih prvaka i narodnih poslanika iz ovih stranaka.

Potpredsjednik SDS-a i narodni poslanik iz Gacka Vukota Govedarica SNSD-ovu vlast je nazvao bahatom, bezobzirnom i kriminalnom, koja vodi računa samo o svojim interesima, porodici, finansijerima i drugima koji su joj bliski. On je rekao da u RS vlada mafija i organizovani kriminal, da su korumpirani policajci, sudije, tužioci, ministri i drugi državni službenici.

- Ova vlast predvođena laktaškim voždom i SNSD-om je bahata i osiona, ali to narod zna i zato će oni da izgube na ovim, ali i na narednim parlamentarnim izborima u oktobru, poručio je Vukota Bilećanima.

Špirić otvara seoski vodovod

Koliko su izbori u Bileći važni za SNSD pokazuje i dolazak predsjedavajućeg Vijeća ministara Nikole Špirića na otvaranje seoskog vodovoda u Mirilovićima, za koji je Vlada RS izdvojila 300, a opština Bileća 127 hiljada maraka. Bolje rečeno, premijerno ukazivanje državnog premijera, koji, da izbora nije bilo, vjerovatno nikada ne bi ni zavirio u ovu hercegovačku varoš, poznatu starijim generacijama po kasarni ŠRO JNA i Bilećkom jezeru. Interesantno je da je vodovod u Mirilovićima, selu od 40 domaćinstava, udaljenom od Bileće desetak kilometara, završen u rekordnom roku od četiri mjeseca. U presijecanju vrpce Špiriću je asistirao resorni ministar Vlade RS, Hercegovac Radivoje Bratić i SNSD-ov narodni poslanik iz Bileće Radovan Vuković. Visoka delegacija nije propustila priliku da Bilećane upozori da ovaj posao ne bi ni bio realizovan “da nije bilo dobre saradnje lokalne uprave i Vlade”.

- Treba da znate da samo dobra saradnja opštinske i republičke vlasti može da donese rezultate. Ja se nadam da će Bileća i u narednom periodu imati dobru saradnju sa Vladom, rekao je Špirić pred stotinjak okupljenih mještana.

Njegovo obraćanje pretvorilo se u predizborni skup podrške Blažu Vujoviću, kandidatu SNSD-a za načelnika opštine Bileća.

- Ukoliko Blažo ne pobijedi na ovim izborima, biće to prazan hod za Bileću i sve njene građane. Ova elementarna nepogoda (poplavljeno 80 domaćinstava) trajala je samo tri dana, pa je nanijela veliku štetu, a treba razmisliti da na izborima ne bude elementarna nepogoda koja bi trajala četiri godine - upozorio je Špirić.

Sasvim jasna poruka Bilećanima, čiji bi eho trebalo da odzvanja do oktobarskih parlamentarnih izbora.

Najfrapantniji primjer predizborne stranačke manipulacije u režiji SNSD-ovog ministra unutrašnjih poslova RS, Stanislava Čađe, odigrao se u završnici kampanje. Naime, Čađo je Vatrogasnoj jedinici u Bileći uručio alat za brze intervencije i izvlačenje unesrećenih iz vozila prilikom teških saobraćajnih nesreća, čija je vrijednost oko 21.000 KM. Donaciju MUP-a RS uručio je komandiru Vatrogasne jedinice u Bileći Radomiru Radmiloviću i poželio mu da imaju što manje takvih intervencija, a ukoliko ih i bude, da unesrećenima budu od pomoći.

Cirkus je nastao kada je opozicioni tabor od bilećkih vatrogasaca saznao da je aparat ubrzo odnesen put Trebinja i završio u tamošnjoj vatrogasnoj jedinici kojoj je i bio namijenjen. Kada su novinari “pritisnuli” komandira vatrogasaca, on je potvrdio da je aparat koji je “svečano uručen” tokom kampanje, odnesen u Trebinje.

- Znate, mi ćemo nabaviti aparat, tek je raspisan tender, priznao je Radmilović prevaru, nemajući kud.

Narednog dana, u Bileću je, po ko zna koji put u kampanji, došao premijer RS Milorad Dodik, koji, navodno, o svemu tome nije znao ništa.

- Ja pojma nemam o tome, ne znam odakle vam te informacije, ne verujem da je Čađo tako neozbiljan, rekao je Dodik.

Komentar antiesenesdeovski nastrojenih Bilećanaca nakon ovog događaja bio je: Ni manjeg čovjeka, ni veće prevare!

Izbori za načelnika opštine, čiji će mandat trajati tek dvije i po godine, ovdje imaju sporednu ulogu. U Bileći su se odmjeravale snage za veliku oktobarsku arenu i odsudnu političku utakmicu između SNSD-a, čiji lider svoj rejting u javnosti, poljuljan nakon pokretanja istrage za višemilionsku štetu nanesenu budžetu RS prilikom izgradnje administrativnog centra Vlade RS i autoputa Gradiška-Banja Luka, održava kupovinom medijske naklonosti, najavom brojnih graditeljskih poduhvata i referenduma, i opozicije koja polako zbija svoje redove.

Pobjednik na prijevremenim izborima u Bileći imaće obavezu da ispuni bar dio datih obećanja do oktobra, ali i priliku da ovu pobjedu politički kapitalizuje narednih mjeseci, tokom kojih su mogući brojni obrti na ustalasanoj političkoj sceni Republike Srpske. Opozicija je ovom pobjedom dobila zamah, koji, ako ga uspije doržati, može ozbiljno ugroziti poljuljani rejting SNSD-ove izborne mašinerije koja je pala na izbornoj probi u Bileći.

Bilećani će moći da predahnu do jeseni i naredne izborne kampanje, ali će šira javnost još dugo slušati pobjedničke talambase sa hercegovačkog krša. To je ono za šta su se protivnici i borili.

(zurnal.info)