Romska književnica Hedina Tahirović Sijerčić piše o romskoj književnosti, o počecima kada su se nomadi sporazumijevali simbolima pa do današnjih dana. Žurnal će ovaj zanimljivi tekst objaviti u tri dijela.

Jedan od najistaknutijih lingvista koji je poznavao sve romske dijalekte bivše Jugoslavije i jedan od najvećih prijatelja Roma na našim prostorima, koji je posebnu pažnju posvetio gurbetskom dijalektu Roma koji su živjeli u BiH u Sarajevu i Prijedoru, je romolog Rade Uhlik . Rodjen je 1.02.1899. u Sarajevu a umro je 12.06.1991. u Sarajevu. Iza sebe je ostavio više od 43 vrijedna djela iz gramatike romskog jezika, sakupljenih romskih priča, pjesama kao i srpsko-hrvatski-romsko-bosanski rječnik. Prvu zbirku pjesama objavio je 1937. godine u Prijedoru pod nazivom „Romane gilja“ /“Romske pjesme“. Prvi rječnik je napisao još davne 1947. godine pod nazivom „Srpskohrvatsko-ciganski rečnik: Romane alava“. Drugi Uhlikov „ Srpskohrvatsko-Romsko-Engleski rječnik-Romengo alavari“ objavljen je 1983. godine. Sva tri izdanja je objavila izdavačka kuća Svjetlost iz Sarajeva. Njegova djela su sačuvana u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine.

Osim ovih djela, postoji i nekoliko nacrta bukvara koji su odštampani u nekim zemljama, Sovjetskom Savezu 1927. i 1934. godine, u Švedskoj 1975.godine, u Sarajevu 1990. godine i autor ovog bukvara je francuski lingvista Marsel Kortijade.

Šabloni od predrasuda

Danas na pragu 21. Vijeka, Romi se nalaze ispod svih minimuma socijalnog, ekonomskog, obrazovnog i kulturnog razvoja civilizovanog čovjeka. Socijalni problemi i dalje potiskuju problem obrazovanja a samim tim i kulturnog stvaralaštva. Veliki broj autora ne- Roma pišu o Romima ne odmičući od šablona koje nose u sebi, a to su šabloni loših predrasuda, ismijavanja, predstavljajući romske likove samo u slučajevima kada pišu o bijednicima i prljavim varalicama, lopovima, neradnicima, o onima koji su bez samopoštovanja i samouvjerenosti, o onima koji otimaju tuđu djecu a svoju prodaju i ostavljaju itd. Ovakva književnost je pogubna za Rome. Moram reći i to da su mediji u velikom dijelu doprinijeli ovakvoj situaciji negativnog predstavljanja Roma.

Situacija se lagano mijenja i u posljednjih nekoliko decenija pojavljuje sve više romskih medija koje vode profesionalni romski novinari, da se pojavljuje sve više romskih pjesnika, književnika, lingvista, umjetnika, režisera itd. Svijest o nacionalnoj pripadnosti se budi, strah od proganjanja nestaje i intelektualni pokret Roma jača. Pa i ako se desi da neko bude i protjeran zbog pisanja istine o svom narodu uvijek se negdje može naći prostor za življenje. A u današnje vrijeme to nije sudbina samo romskog naroda.

Prvi rječnik napisao je mađarski Rom pod nazivom „Me kámas-mothav”/ "Un Dictionnaire Rromanie oublié Katar o" Gyok-Szótár de Ference Sztojka ", koji je objavljen od strane Malartn Kiado, Paris, 1890. Taj rječnik sadrži i pjesme i molitve.

Knjiga gramatike pod nazivom "Naš jezik/ Amari chib", objavljena je 1980. godine u Skoplju. To je knjiga školske romske gramatike čiji je autor Šaip Jusuf iz Makedonije u koautorstvu sa Krume Kepeskim.

Tokom više stotina godina dugih seoba, Romi su prolazili kroz mnoge druge zemlje i na taj način su dolazili u kontakt i sa drugim narodima i kulturama. Zato je i razumljivo da se u romskoj mogu prepoznati i elementi onih kultura sa kojima su Romi imali bliže kontakte. Tako se, u romskim pričama i legendama mogu uočiti starosemitski mitovi. Naravno, romski narod ima svoje originalne motive koje su do današnjih dana sačuvali: legende o princu Pengi, o Bengi (đavolu), o faraonovom carstvu, o Bogu (develu ili delu), priče čiji su junaci razni vragolani, spadala, skitnice i mnogi negativni likovi. U oblasti humora u romskim pričama dominiraju tri glavna tipa a to su Dilo (Budalaš), Xalo (Ćelo) i Phuro (Stari). Tematika romske književnosti, posebno priča, je raznovrsna. U njima se može naći i ono što ne romske čitaoce može da zbuni ili iznenadi. Priče koje se među Romima sasvim normalno pričaju, za ne- Rome su odvratne. Priče su često tako duge da pripovjedač zaboravi da ispriča njihov kraj. Te priče se mijenjaju od naratora do naratora. Svako nešto svoje nadodaje i izmišlja i kada su priče strašne pričaju ih tako vjerodostojno da se i sami preplaše iste. Likovi koji straše su razni bahvalja duhovi, choxane –vještice itd. Pošto Romi tokom minulog vremena nisu imali veće mogućnosti za zapisivanje svog stvaralaštva te priče su se prenosile usmeno, sa koljena na koljeno, zadržavajući samo osnovne motive. U skorije vrijeme mnoge priče – paramiche su i pismeno zabilježene i obrađene i naravno i objavljene.

Začetke pisane romske književnosti možemo tražiti u poeziji. U nedostatku vremena, prostora i ostalih životnih uslova, Romu koji se na neki način opismenio bilo je najjednostavnije pisati kratko, simbolično i prenositi svoj bolni i teški život i iskustvo u pjesmi. U prvo vrijeme pjesme su se pjevale i bile sastavni dio repertoara koji su naši Romi izvodili uglavnom na romskom jeziku. Na taj način su pokušavali skrivati svoje osjećaje, tugu, radost od onih kojih su ih omalovažavali i tjerali na vječito prognanstvo. Pjesme su bile komponovane uz čarobne zvuke romske muzike. Nakon što su pjesme bile prihvaćene i od strane ne-Roma mnoge su se i prevodile i objelodanjivale na drugim jezicima.

Otkrivanje tajni

Jedna od najpoznatijih romskih pjesnikinja je Branislawa Wajs Papusha 1910.-1987. (Poljska) koja je bila diskriminirana i progonjena od svog naroda jer je po njihovom mišljenju otkrila kroz objavljivanje svojih pjesama dio tradicije koju ne- Romi nisu nikako smjeli da saznaju. Papushina najčuvenija poema je Krvave suze /Ratvale jasva. Zatim moram napomenuti pjesnikinje, sestre iz Švedske Rosu i Katarinu Taikon, Mateo Maksimova iz Francuske, Karla i Ceija Stojka iz Austrije, te Ronalda Leea iz Canade, Iana Hankoka i Jorga Bernala Lola iz Amerike, Jonardhana Pathaniju iz Indije, Slobodana Berberskog, Rajka Đurića, Dragoljuba Ackovića i Jovana Nikolića iz Srbije, Ali Krasnićija, Bajrama Halitija i Kujtima Pačaku sa Kosova, Ruždiju Sejdovića iz Crne Gore, Šaipa Jusufa i Muharema Serbezovskog iz Makedonije, Šemsu Avdića i Hedinu Sijerčić iz Bosne... Sve su to autori čija su se djela pročula širom svijeta i čija su djela objavljivana i na romskom i na drugim svjetskim jezicima. Željela bih i da spomenem prvog romskog režisera sa naših prostora Rahima Burhana iz Skoplja. Njegov rad nije bio zasnovan samo na radu sa Romima sa kojima je osnovao i prvi romski teatar „Phralipe“ u Skoplju, nego i na radu u svim profesionalnim i državnim pozorištima bivše Jugoslavije.

Međutim, to ne znači da je time problem romskog književnog stvaralaštva i puštanja u javnost istih riješen i da tu više ne postoje problemi. Navest ću jedan primjer koji možda zvuči kao nebitan, ali je veoma bitan za romsku istoriju i narod: romski autor želi da objavi svoju zbirku pjesama i naslov mu je „romska duša“. Izdavač je prihvatio njeno štampanje i objavljivanje ali se ne slaže sa naslovom i sa rječju „romska“ ili „Romi“(nije dovoljno atraktivan za prodaju knjige) i uslov objavljivanja je da se naslov promijeni u „Ciganska duša“. U želji da zaradi nešto novca da bi opstao i opravdao familiji svoj rad „sjedeći i ništa ne radeći“ pristaje na te promjene. Naravno, ovdje nije razmišljao o narodu i o istoriji koja ostaje iza njega nego o sebi i svojoj familiji. Eto najprostiji primjer. Da je ovaj pjesnik imao osnovne uslove za život i dovoljno sredstava da prehrani porodicu ne bi pristao na mijenjanje naslova a pogotovo ako se radi o nazivu vlastitog naroda. Naravno postoje i primjeri kada Romi autori sami koriste taj naziv ignorišući našu romsku istoriju.

1971 godine u Londonu, Velika Britanija održan je prvi Internacionalni Kongres Roma. Na tom Kongresu usvojena je romska internacionalna himna romskog kompozitora Žarka Jovanovića-Jagdina „Djelem, djelem“, usvojena je romska internacionalna zastava (plavo – zeleno i u sredini crveni točak), donešena je odluka da se ponižavajući nazivi našeg naroda kao što su „Cigani“ i drugi (da ih ne navodim) ne koriste nego da se koriste nazivi Rom, Romkinja, Romi, romski itd. Pored tih osnivačkih odluka donešena je takođe odluka da se svaki Rom može i treba koristiti svojim dijalektom u komunikaciji bilo to usmenim ili pisanim putem.

(zurnal.info)

Ako se islam smatra problemom Bosne, što nije samo eksplicitna pozicija hrišćanske desnice u BiH, nego i implicitna pozicija bosanskohercegovačke građanske ljevice, rješenja nema

U knjizi „Uspon Kine i slom svjetske kapitalističke ekonomije“ Li Minqi, kineski teoretičar Svjetskog sistema, podsjeća da je američka globalna hegemonija, koja je uspostavljena sredinom XX vijeka, počivala na novom globalnom dogovoru koji je uključivao važne ustupke radničkim klasama u najrazvijenijim zemljama i narodima u perifernim i poluperifernim državama. Međutim: pitanje svih pitanja svih društvenih sistema zasnovanih na eksploataciji velike većine od strane manjine glasi - kako spriječiti ujedinjenje i pobunu većine? Odgovor na to pitanje znamo: kapitalizam je taj problem riješio podjelom većine na “veći niži sloj i na manji srednji sloj”. Ključ stabilnosti sistema je srednji sloj. Jer srednji sloj je i eksploatator i eksploatisani. Omogućivši srednjem sloju pristup dijelu viška proizvoda, vladajuće elite korumpiraju i „isplaćuju potencijalno političko vođstvo eksploatisane većine“.

Taj srednji sloj smo – mi: pisci novinskih tekstova, profesori, marketinški stručnjaci, NVO funkcioneri, izdavači, manje-više priznati umjetnici, vlasnici lap-topova, malih evropskih i japanskih automobila za koje otplaćujemo kredit, radeći u svojim kancelarijama svoje loše plaćene poslove koji su ipak bolje plaćeni od onih koje rade ostaci proleterske klase koja nikada neće stići u raj nego, sve do tihog nestanka koji niko neće ni primijetiti, kolektivno baulja limbovima privatizovanog svijeta. Mi smo čuvari sistema nejednakosti.

Nosioci znanja

Isto rješenje primijenjeno je i na međudržavni sistem svjetske kapitalističke ekonomije: hegemoniju država koje prisvajaju najveći dio globalnog viška vrijednosti obezbjeđuju zemlje poluperiferije (ekvivalent srednjoj klasi), koje su eksploatisane, ali i eksploatišu zemlje periferije (ekvivalent pauperizovanim slojevima stanovništva u jednom društvu).

Minqi se poziva na Wallersteinov spisak zemalja poluperiferije današnjice. Već na prvi pogled očito je da taj spisak obuhvata ogromnu većinu svjetskog stanovništva. To se kosi s definicijom poluperiferije kao malog srednjeg sloja koji obezbjeđuje stabilnost svjetskog kapitalističkog sistema. Ključ stabilnosti ipak je bio u zemljama siromašne poluperiferije, poput Kine i Indije: te zemlje, združene sa sirotinjom periferije, obezbjeđivale su dovoljno veliku bazu za održavanje svjetske kapitalističke ekonomije.

Ali... Od 1975. naovamo, Kina i Indija bilježe veliki rast, i postaju dio uspješne, takozvane „poluperiferije koja-dobro-radi“. Sadašnja razlika u platama između najrazvijenijih zemalja i Kine izražava se omjerom 20:1, ali kako pregovaračka pozicija proletarijata jača, uskoro bi se taj odnos mogao promijeniti u 10:1, ili čak 5:1.Uz Latinsku Ameriku, Istočnu Evropu i Bliski Istok koji takođe bilježe rast, proizilazi da je samo manje od trećine svjetskog stanovništva preostala baza namijenjena brutalnom eksploatisanju: praktično samo Afrika.

Priče o brzom izlasku iz ekonomske krize su bajka: posljedice se mogu ublažiti, da bi se kasnije manifestovale na drugi način, ali uzroci krize su, kao što vidimo, sistemski. Azijski eksperti iz investicione banke Morgan Stanley ističu kako je „kineski višak radnika tri puta veći od radne snage u fabričkom sektoru OECD zemalja, što znači da on može apsorbovati svjetski fabrički sektor a da ne izazove veliku inflaciju plata. Mi smatramo da kineske cijene postaju globalne cijene“. Oni tvrde da će za većinu zemlja biti teško da nastave sa trošenjem bogatstva da bi se sačuvao neodrživo visoki životni standard.

Šta se dešava na relaciji periferija-poluperiferija kod nas? U Crnoj Gori, u kojoj živim, ne nedostaje „baze“ za eksploataciju: broj siromašnih se, naprotiv, povećava. U maloj zemlji živi čitava jedna unutrašnja Afrika. Ali nema Kine. Nestabilnost crnogorskog sistema potiče iz nepostojanja jake srednje klase, čuvara poretka. Slična stvar dešava se i u Bosni i Hercegovini – nestaju i posljednji tragovi srednje klase, što dakako nije jedini, ali ni najmanji problem ove zemlje.

U BiH, taj problem vladajuća klasa nastoji riješiti daljom feudalizacijom zemlje. U tom procesu, vladajuća se klasa ne oslanja na srednji sloj i javne intelektualce kao njegove ideologe, nego na kler - ne na ideologiju, nego na religiju kao ideologiju. Taj proces, prirodno, ma šta akteri pričali i ma koliko se u suprotno zaklinjali, ne vodi jačanju i jedinstvu države: vodi daljoj fragmentaciji – mnoštvu manjih teritorija koje kontrolišu vlastelini koji svojim blatnjavim selima hodaju u pratnji sveštenstva. Taj proces je agresivno antimoderan, politika se svodi na identitetsku, a demokratske procedure služe samo za spoljnu legitimaciju – u praksi, glasači na izborima samo potvrđuju nacionalnu i vjersku dogmu. Evropska unija, držeći BiH na distanci, aktivno pojačava te tendencije, umjesto da sužava prostor za ostvarenje tih vlastelinskih fantazija.

Problem „građanske“ Bosne i Hercegovine, osim toga što nema podršku zapada, jeste u tome što daleko veću podršku ima u „manjem srednjem sloju“, koji daljom feudalizacijom društva gubi privilegije i značaj. Njena prisutnost u medijima i javnom životu daleko je veća od stvarne prisutnosti u biračkom tijelu. To je tako zbog često javne prirode poslova koje mi iz „srednjeg sloja“ obavljamo – to, takođe, zna gadno zavarati i dovesti do krivih procjena o vlastitoj brojnosti i političkom uticaju koji je, pokazuje se iz izbora u izbore, daleko manji nego što vjerujemo dok čitamo novine pune mudrih ideja šta da se radi.

„Veći niži sloj“ ostaje nedodirnut – eventualno može biti iznerviran – našom građanskom pričom o demokratskim procedurama i ljudskim pravima. Činjenica je da radnici koji svakodnevno ostaju bez posla u opljačkanim fabrikama ne mogu dobiti ni dio naše kolumnističke pažnje i zaštite, kakav su dobili napadnuti učesnici Queer festivala u Sarajevu. U zemlji koja svakim danom siromaši i u kojoj obrazovanje nije put do uspjeha, nego do biroa rada, prosvjetiteljske ideje i kult sumnje neminovno se povlače pred religijskim uvjerenjima. Figura profesora i javnog intelektualca povlači se pred figurom imama i seoskog sveštenika. „Nosioci znanja“ iscrpljuju se u javnim sukobima za kontrolu sve manje medijske teritorije.

Na kojoj strani je revolucija

Nedavno sam na Sajmu knjiga u Puli učestvovao na tribini na kojoj smo svi, kao, bili intelektualci i ljevičari, i svi smo, kao, bili zabrinuti zbog toga što su nam mase danas tako reakcionarne i radije slušaju sveštenike nego filozofe. Mi bismo radnike baš rado pozvali na ustanak, da rizikuju svoje živote za naše ideje, ali oni, jebiga, neće. Kao: ima ovdje poštene inteligencije, ali nam baza ne valja. Na kraju smo se složili da će sljedeća revolucija, bude li je uopšte, prije biti desna nego lijeva.

Današnja je naša ljevica, hoću reći, temeljno samozaljubljena i malograđanska, a iza brojnih poziva na jednakost često se kriju grupe privilegovanih koji shvataju da će sve teže biti održati privilegije. K tome, bazična pozicija ljevičara danas može se objasniti ovako: vrlo dobro znam šta oni rade, ali ne znam šta ja da radim? Naša građanska ljevica trijumfuje na polju deskripcije, samo da bi do nogu bila poražena na polju preskripcije.

New York Times je 16. aprila 2009. objavio tekst pod naslovom „Taliban exploit class rifts to gain ground in Pakistan“. Iz tog smo teksta imali priliku saznati da su talibani, kada su preuzeli kontrolu nad dolinom Swat u Pakistanu, izazvali „klasni revolt i pobunu seljaka bez zemlje protiv male grupe zemljoposjednika za koje su radili“. Pokazalo se da su talibani sklopili savez sa seljacima, i zajednički protjerali feudalce.

Podjela na „retrogradni islam“ i progresivnu „građansku“ demokratiju nije više od jeftine demagogije. Američka „progresivna“ demokratija saveznik je pakistanskih feudalaca, dok se talibani u Pakistanu pojavljuju kao oslobađajuća snaga koja napada feudalni poredak. To je, piše NYT, „dalo novu dimenziju pobuni i aktiviralo alarm koji upozorava na rizik za Pakistan, koji je ostao dominantno feudalna zemlja“. Mahboob Mahmood, pakistansko-američki odvjetnik i bivši školski drug Baracka Obame, izjavio je: „Narod Pakistana spreman je za revoluciju“. Militanti, pokazalo se, obećavaju ne samo islamske zakone, nego i ekonomsku redistribuciju. Naravno, demokrate ne propuštaju da istaknu kako islamski militanti ideju socijalne pravde koriste kao masku, samo da bi ostvarili svoje „retrogradne“ ciljeve. Pitanje od milion dolara glasi: ako talibani u Pakistanu „koriste“ ideju socijalne pravde da bi ostvarili svoj „pravi“ cilj, uspostavu islamske države, šta sprječava ljevicu da na nekom drugom mjestu „koristi“ islam da bi ostvarila svoj pravi cilj – socijalnu pravdu? Odgovor: to što je performativna ljevica u suštinskoj koaliciji sa onima koji će dozvoliti sve, osim ekonomske redistribucije.

Danas, islam je jedina ideja koja može pokrenuti Bošnjake, kao najveći narod u Bosni i Hercegovini.

Ako se islam smatra problemom Bosne, što nije samo eksplicitna pozicija hrišćanske desnice u BiH, nego i implicitna pozicija bosanskohercegovačke građanske ljevice, rješenja nema: jer nema Bosne bez islama (kao što je nema ni bez hrišćanstva). Takvu su Bosnu zamislili Karadžić&Mladić: njihovo pregalaštvo Bosnu je obogatilo svježim mezarjem, a islam pretvorilo u prkosni stav preživjelih. Na koncu, Karadžić&Mladić su više muslimana stvorili, nego što su ih ubili.

Ako postoji ljevica u Bosni, i ako postoji nešto što je njen zadatak, onda je to pokušaj odgovora na pitanje: kako islam ne tretirati kao problem, nego kao dio rješenja bosanskog problema.

(zurnal.info)

Uprkos lošem vremenu i kiši, više stotina djece i roditelja okupilo se danas na trgu ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu na dodjeli novogodišnjih paketa koju je organizirala uprava Grada Sarajeva.

Naime, ni ove godine u vrtićima u okviru JU "Djeca Sarajeva" nisu organizirane priredbe s Djeda Mrazom, navodno zbog straha od širenja nove gripe H1N1.
-Nismo bili u mogućnosti da idemo tamo gdje bi djeca trebala da uživaju u Djeda Mrazu i onda smo se odlučili da se okupimo na ovom prostoru. Ali to ne smeta mojoj unučadi i ovoj drugoj djeci - izjavio je novinarima gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen, koji je na priredbu došao sa troje svojih unučadi.
Plakati s pozivima na ovaj događaj koje su organizatori bili nalijepili na vrtićima JU "Djeca Sarajeva" bili su skinuti, ali Behmen kaže: “Mi smo ih ponovo nalijepili".

 -To je jedan izraz necivilizacijskog čina i mislim da svako pokazuje ko je i šta je - rekao je gradonačelnik. 
Prije dodjele paketića djeca su se mogla zabaviti u programu u kojem su, između ostalih, nastupili glumci Mladen Jeličić Troka i Mirela Lambić, a iz gradske uprave su najavili novogodišnju dodjelu paketića 31. decembra u Multimedijalnoj sali u Općini Novi Grad.

(Fena/zurnal: foto)

Proteklu smo godinu više nego uspješno protraćili i propustili sve lijepe stvari koje su nam se mogle desiti: ustavne promjene su propale, otišle su strane sudije i tužioci, i dalje imamo vize, nismo se približili NATO-u, a smanjenje javne potrošnje ostalo je samo lijepa ideja. Osam javnih ličnosti iz BiH za Žurnal komentariše pet ključnih događaja i procesa iz protekle godine

Bosni i Hercegovini se u 2009. godini, osim nekoliko dobrih utakmica fudbalske reprezentacije, nije desilo ništa lijepo: nismo dobili novi ustav, otišle su strane sudije i tužioci, bez viza i dalje ne možemo dalje od Hrvatske a ulazak u NATO i smanjenje javne potrošnje dobijaju zajedničke osobine: sve su dalje i sve manje ljudi vjeruje u njih.

Ovu 2009. godinu počeli smo oprezno optimistično i još jednom se ponadali da pregovori o promjeni Ustava u Prudu neće propasti. Kada su se strahovi još jednom pokazali opravdanim dobili smo posljednju šansu pred naredne izbore: pregovore u Butmiru. Nažalost, pregovori su propali prije nego su zvanično i počeli, kao i naše ovogodišnje šanse da nam konačno ukinu vize za ulazak u Evropsku Uniju, da nas pozovu i prime u NATO savez i da ove godine, konačno i tek nakon zahtjeva MMF-a smanjimo bahato javno trošenje političara. Umjesto da mi, poput susjeda, idemo slobodno u zemlje EU-a na novogodišnje praznike, iz BiH su otišli strani tužioci i sudije. Ukratko, ove godine nam se politički nije desilo ništa dobro. Razgovarali smo sa ljudima od pera i ugleda i pitali ih kako su oni doživjeli pet ključnih političkih događaja u 2009. godini:

1. Razgovore o ustavnim promjenama (Prud/Butmir)

2. Odlazak stranih sudija i tužilaca

3. (Ne)ukidanje viza

4. Pristupanje NATO-u

5. Smanjenje javne potrošnje

Svoje komentare za Žurnal daju: Duška Jurišić, urednica informativnog programa FTV-a; Gojko Berić, kolumnista Oslobođenja; Asim Mujkić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu; Blažo Stevović, predsjednik "Alternativnog kluba Trebinje' i član "Savjeta za borbu protiv korupcije i kriminala"; Slobodan Vasković, novinar magazina 60 minuta; Enes Škrgo, kustos Muzeja ''Rodna kuća Ive Andrića'' u Travniku; Emir Habul, urednik BH radija 1; Aleksandar Trifunović, glavni i odgovorni urednik projekta BUKA.

Magazin Žurnal u narednih pet dana objavljuje komentare o pet ključnih političkih i životno važnih događaja i procesa iz 2009. godine.

Uz pet stvari koje smo izdvojili Asim Mujkić dodao je sudski spor Finci/Sejdić u Strassbourghu.
- Dok ovo pišem ne znam kakva će biti presuda, ali taj spor je možda posljednja slamka spasa za BiH, jer bi u slučaju pozitivnog rješenja mogla porasti nada u mogućnost demontaže ovog protofašističkog sistema – smatra Mujkić.

Za Blažu Stevovića je uspjeh fudbalske reprezentacije jedan od najvažnijih događaja u protekloj godini.
- Nominiram za nešto lijepo u 2009. godini čudo zvano nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine. Oni su popriličlo ujedinili normalne ljude i što je bitnije bili ambasadori Bosne i Hercegovine za koje je čuo čitav svijet po dobru. To se za političare može reći ali u obratnom smjeru.

1. Razgovori o ustavnim promjenama (Prud/Butmir): Naslijeđeni pregovori iz kraja 2008. godine u novoj godini su postali samo mrtvo slovo na papiru pa su stranci, posebno diplomate SAD-a pokušale blagim zavrtanjem ruku dogovoriti kakve - takve ustavne promjene u vojnoj bazi Butmir. Iako niko još uvijek nije ove pregovore zvanično proglasio završenim, jasno je da će se već od januara pričati samo o izborima i da šanse za dogovor ne postoje.

Slobodan Vasković: U startu se znalo da je to propalo. Nejasno je zašto su stranci dolazili osim da smire užarenu situaciju u odnosima Sarajeva i Banje Luke, mislim da su međunacionalni odnosi došli do usijanja i na rubu sukoba. Butmir jeste primirio situaciju ali je ojačao nacionalne snage.

Enes Škrgo: To je sve uzaludno i ne može promijeniti generalni koncept BiH koji počiva na etnicitetu, etnokratiji.

 

 Duška Jurišić: Ustavne promjene najznačajniji su politički proces od kojeg zavise sve ostale reforme, uključujući i ekonomske. Međutim informacije, koje su učesnici dali nakon susreta, bile su kontradiktorne, odnosno isključivale su jedna drugu. I ukoliko su namjere bile najbolje, nije moguće da se pitanje teritorijalnog preuređenja dogovori na praktično dva sastanka. I opasno je, naročito bez učešća većeg broja aktera.
Kad je riječ o pregovorima u Butmiru, loše su pripremljeni, a za prijedlog, koji je preostao na kraju, niko nije ponudio razumljivo objašnjenje građanima - da li je riječ o kozmetičkim izmjenama Ustava, ponuđenim po principu "mrkve i štapa" kao uslov za euroatlantske integracije ili je bilo riječ o početku procesa, koji bi spustio tenzije u zemlji i nakon određenog vremena ipak doveo do normalizacije odnosa.
Ipak, i jedan i drugi "proces" pokazali su da ovdje ne postoji minimum političke volje da se od Bosne i Hercegovine napravi normalna država, u kojoj će njeni građani živjeti bez straha za svoju i budućnost svoje djece. Naprotiv, strahovima će biti hranjeni radi glasova na narednim izborima, koji će zadržati sadašnje beznadno stanje.

Gojko Berić: Oba ova pokušaja da se nešto učini na terenu ustavnih promjena propala su zbog neiskrenosti domaćih lidera, njihove surevnjivosti i njihovog populističkog koncepta lične vlasti. Nada su novi izbori, ali samo teoretska.

Asim Mujkić: Valjda bi nam trebalo biti jasno da ne može biti nikakvog smislenog dijaloga između etnonacionalističkih prvaka, ne što to možda oni ne bi htjeli, već zato što po defaultu etnonacionalistička politička pozicija počiva na tvrdoglavoj isključivosti prema svakoj drugoj poziciji, njezinoj vulgarnoj negaciji. Bit etnonacionalističke Bosne je odsustvo smislenog dijaloga. Etnopolitika je po svojoj prirodi monolog i samo kao takva može opstajati na vlasti jer se narodna masa ne može mobilizirati izvan crno-bijele matrice. Prud i Butmir pokazuju malicioznu suštinu etnopolitike koju najjezgrovitije izražava D. Majkić kada kaže: 'Mi smo ovdje da branimo svoj stav, pa makar bio i pogrešan'. U demokratski politički dijalog, naprotiv, ulazi se sa sljedećim stavom: 'Mi smo ovdje da pokušamo, zajedno sa svim drugim akterima, uraditi ispravnu stvar'. Da bismo imali elementarne pretpostavke za jedan takav dijalog koji dolikuje savremenim demokratijama, potrebno je najprije uskladiti ustav s konvencijama o fundamentalnim ljudskim pravima i slobodama građana, što ni pod razno nije bilo ni u Prudu ni u Butmiru, pa se u Prudu opet pričalo o mapama, a u Butmiru... o čemu se ono pričalo u Butmiru? Razgovor o takvom prilagođavanju našeg ustavno-pravnog poretka bi doveo do ukidanja etnonacionalističke vlasti, s jedne strane, dok bi dalji razgovor o mapama išao ka tradicionalnom načinu rješavanja takvih sporova kod nas – krvlju i željezom. Zato Bosnu – složni su oko toga i međunarodni emisari i domaći etnonacionalisti – treba što duže držati u onom između te dvije krajnosti. Dakako, takva pozicija održiva je samo na štetu svih građana BiH. Dugoročno, ova verzija je opasna jer i ona u konačnici može dovesti samo do nasilja.

Blažo Stevović: Prud je autodestrukcija domaćih poglavica, koji su izvarali javnost, narod, ali na kraju i sebe. Čudi me mentalni sklop takvih pojava. Prudski proces je kratko rečeno partija šaha čiji ishod je unaprijed dogovoren a to je pat pozicija. Razumljivo, u pat poziciji se najbolje čerupa državna imovina!
Butmir je predstava, koju gledamo, ali ne čujemo glumce. Koliko god neko potcjenjivao Butmir, mislim i znam da se vara. Ali i taj koji potcjenjuje to isto zna. Da ne lažem narod. Butmir je torta kojoj fali šlag. Kakvog će ukusa biti, ne znam ni ja!

Emir Habul: Nažalost još jedna izgubljena godina, a priča o promjeni Ustava nije pomaknuta s mrtve tačke. Ključno je pitanje šta hoće i šta namjerava međunarodna zajednica s Bosnom i Hercegovinom. Jasno je da ne postoji elementarni politički uslovi da se konsenzusom domaćih aktera postigne dogovor o ustavnim promjenama. Negativni trendovi na sceni su od 2005. godine, a eskaliraju nakon propasti aprilskog paketa 2006. Na sceni je jačanje RS-a kao paradržavne tvorevine i otvoreno udaljavnje od koncepta izgradnje zajedničke države. Šta je tu politika USA i EU? Kao da su pustili Bosni i Hercegovinu niz vodu, pa na šta izađe - možda preživi, a možda se i podjelili pa da onda kažu "prihvatimo nove realnosti". Notorna je stvar da su Dejton nametnuli USA i velike sile. Realno, oni ga mogu i popravljati i mijenjati. Dakle, Prud možemo gledati kao jalovi pokušaj, a Butmir, uz stav međunarodnih posrednika da neće ništa nametati, nije ni mogao dati nikakav rezultat.

Aleksandar Trifunović: Gubljenje vremena javnosti. Možda i poslednji pokazatelji nezainteresovanosti aktera političkog života u BiH za bilo kakve stvarne promjene postojećeg stanja. Previše ega i premalo argumenata.

Sutra čitajte komentare o odlasku stranih sudija i tužilaca.

(zurnal.info)

Dragi naši čitaoci, ostalo je još samo nekoliko dana do proglašenja najboljih poslijeratnih albuma u Bosni i Hercegovini.

Vašim masovnim odzivom na vapaj bespomoćne plavuše pokazali ste da vas krasi iznimna humanost, što nam je izuzetno drago jer ne bismo voljeli da nas čitaju drugačiji ljudi. Također, vaši sofisticirani prijedlozi dokazuju da ste ljudi od ukusa, što nas ne iznenađuje jer niste slučajno nabasali na Žurnal.

Nakon ovih laskanja trebali biste sa još više volje prionuti na glasanje, kako bismo 29. decembra zajedno izabrali najbolje!

Dakle, izaberite nabolje, glasajte da ne bi bili preglasani, deset najtežih godina s nama, mi imamo ključ, s nama u EU, 100% BiH... Naša adresa [email protected] željno vas očekuje.

(zurnal.info)

- Želimo da podsjetimo Evropsku uniju da izolacijom Bosne i Hercegovine omogućava dalji procvat korupcije, nacionalističkih diktatura i uvećavanje stanja apatije koje je uveliko pogodilo građane BiH. Građani BiH nisu i ne mogu više da budu zatočenici sistema i izolacija koje im se nameću bez ikakvog razloga, kaže se u subotu u saopćenju PRESS-a Studenskog pokreta BiH.

Pokret ističe da političari trebaju da nose krivicu, te da "jedino otvaranjem vrata Evropske unije bh. građanima, jer političare ne pogađa izolacija, doći će do promjena u načinu razmišljanja građana i povratak nade u bolje sutra.

- Shodno tome, rezultiraće se progresom na svim poljima, te na predstojećim izborima posebno, od kojih očekujemo poraz demagodije i nacionalističkih retorika, navodi se u saopćenju.

- Berlinski zid je srušen i molimo Evropsku uniju da pogrešnim pristupom problemu jedne evropske države ne omogućava podizanje istoga na svojoj teritoriji, jer za nas je BiH dio Evrope i civiliziranog svijeta, kaže se na kraju saopćenja Studentskog pokreta Bosne i Hercegovine.

(FENA)

- Želimo da Evropa zaista bude Evropa, a to bez Srbije neće biti tako, izjavio je Barrot na svečanosti u Srpskom kulturnom centru u Parizu.
Barrot je čestitao vlastima Srbije što su u veoma kratkom roku uspjele da ispune sve standarde za viznu liberalizaciju, ali i dodao da će morati još mnogo da rade kako bi bili zadovoljeni uslovi za članstvo u EU.
- Velika je sreća što imate na čelu države predsjednika poput Boris Tadića i takvog potpredsjednika vlade poput Božidara Đelića koji će mnogo učiniti na tom putu, ocijenio je Barrot i istakao da Srbija u narednoj deceniji treba da bude stožer demokratije, mira i stabilnosti u regionu.
Potpredsjednik vlade Đelić rekao je da mjeseci koji su prethodili viznoj liberalizaciji pokazuju da je sve moguće onda kada Srbija to želi i kada ima podršku EU.
- Pred nama su velike reforme i dosta iskušenja. Ne kažem da će sve ići lako, ali želim da se sada na kraju ovog našeg putovanja sjetimo da Srbija koja pobjeđuje jeste Srbija koja vjeruje u sebe, ne odustaje na prvoj prepreci i pronalazi nove saveznike, istakao je Đelić.
Izrazio je uvjerenje da će u 2010. Srbija napraviti veliki korak ka statusu kandidata i da će u ovo vrijeme dogodine slaviti takav formalni status ili biti veoma blizu tog cilja.
Đelić je, u znak zahvalnosti za pomoć koju je pružio Srbiji na putu vizne liberalizacije Barrotu poklonio ikonu svetog Nikole, zaštitnika putnika, a ambasador Dušan Bataković je visokom funkcioneru EK poklonio svoju knjigu o Kosovu koja je pisana i štampana na francuskom jeziku, javio je u subotu Tanjug.
Učesnici projekta "Evropa za sve" večeras će se, poslije osmodnevnog putovanja po EU, tokom kojeg su posjetili Bruxelles, Rim, Berlin i Pariz, vratiti u Beograd.
Prvih 50 građana Srbije koji su prije nešto više od jedne sedmice domovinu napustili samo minut po stupanju na snagu vizne liberalizacije s EU-om, posjetu zemljama šengenskog prostora završavaju u glavnom gradu Francuske, gdje su u subotu posjetili muzej Louvre.
(FENA)

- Popis OHR-a je nezakonit i neprihvatljiv, rekao je Dodik i ustvrdio da se ne radi o popisu imovine BiH, već imovine koja po Daytonu pripada entitetima u kojima se nalazi.
On je, u izjavi novinarima u Prijedoru, optužio bošnjačke političare da ne žele dogovor jer je podjela državne imovine jedan od uvjeta da se OHR zatvori.
Najavio je i da će spisak o popisu državne imovine, koji je sačinio tim OHR-a, biti pregledan nakon praznika u drugoj polovini januara.
(FENA)

Ostalo je još samo da Gazda, prije padanja u Traktoristin zagrljaj, u predigri strasnog odnosa dvojice istomišljenika, poentira: „Nama u Teheranu je neprihvatljivo da nam na televiziji rade novinari nemuslimani“

Pretprazničnu atmosferu u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, koji se zasad(!) još ne zove ni Reisograd ni Radončićevo, a bogami ni Grad sa dva tornja, ali mu zato nadimak što mu ga je dao vodeći traktorist iz Laktaša, sve više odgovara, uveličao je prigodan vatromet nacional-šovinizma, u organizaciji bošnjačko-muslimanskog medijskog i političkog podzemlja (jel to ispravan termin za dno dna?).

POVRATAK U BOLJENEDOŽIVITTAKVU BUDUĆNOST

Samozvana dnevna novina, koju neki zovu sredstvom za iznuđivanje reketa, drugi medijskim siledžijom, treći bejzbol palicom, kojom njen vlasnik lomi kosti svakom ko mu se usudi suprotstaviti, a četvrti omiljenim bošnjačkim toalet papirom (ali ni na jedne, ni druge, ni treće, ni četvrte, se ne obazirite, jer su svi oni zapravo stali u potpisnika ovog teksta, čije su konstrukcije tek klasičan govor mržnje – bar tako tvrdi Plavuša iz viceva o Avazu i Glasu Srpske), pokazala je svu raskoš svog nacional-šovinističkog talenta. I spremnost da za potrebe gazdine političke karijere daju novi smisao izrazu „medijski rat“.

Procjenjujući da je ovo pravi trenutak za sveopšti pičvajz, Gazda je privatnom zvjerinjaku, koga drži u svom falusoidnom (zlatnom?) kavezu i na kratkoj uzici, naložio da iz faze umjetničkog pljuvanja po ljudima i kreativnog nasilja, putem stvaranja simpatičnih pričica o smrdljivim i pijanim novinarima koji naokolo siluju, genetski su lopovi, mrze Bošnjake i islamofobi su, a u slobodno vrijeme, sa liderom opozicije, koji im je gazda, spremaju državni udar, pređu na frontalni rat svim sredstvima. Uključujući i fizičku silu. („A ni oružani sukobi nisu isključeni“, rekao bi Blaženopočivši, koga su Amerikanci, koji nisu imali sreće da im za vratom jašu kvazi-nvo glupače, zvali Balkanskim kasapinom).

I tako je Avaz, poslušno kao svako pseto, na Gazdin mig, nasrnuo na Federalnu televiziju, čija dosljedna antinacionalistička i antimafijaška politika stoji kao jedina ozbiljna prepreka bošnjačkom izbornom remakeu njemačkog zajeba iz 1932. Ili republičkosrpskog iz 2006.

Zubi Gazdine zvijeri zabili su se najprije u zbunjenu krhku urednicu Televizije, koja se, nećete vjerovati (priznajem da sam i sam zatečen), usudila ne biti Bošnjakinja i muslimanka. Što se u Gazdinoj viziji Teherana, ima najstrože kazniti. Za početak javnim bičevanjem na stranicama njegovih tzv. novina.

PRVORAZREDNI RASISTIČKI IDIOTI

Avaz, odnosno njegov Gazda (jer Avaz jeste Gazda, kao što Gazda jeste Toranj – pa, to, hajde da se zadržimo na duhu aktuelnih praznika, dođe kao Bošnjačko sveto trojstvo: Gazda, Toranj i Dnevni Avaz), glavnu i odgovornu urednicu Federalne televizije, pretvarajući je u ultimativno zlo, dovodi u kontekst „ostavljanja pola miliona ljudi bez hljeba“ i „ponižavanja naroda i boraca, a – naročito(!) Bošnjaka!“, te transparentno stajanje iza nesposobne vlasti“ radi - „sakrivanja svog nacionalistički motiviranog djelovanja“ („čak možda“).

Monstrum koga je vlast stvorila (tačnije vladajuća bošnjačka partija, a još tačnije njen liberalni & velikodušni makro, koji je, zalažući se za legalizaciju prostitucije, iz džepova izvukao dvije vreće bez dna, za bošnjačku sirotinju friško doniranih novčanica, i uručio ih Utamanitelju, s riječima: „Postoje pošteni novinari i novinari prostitutke. A nije sramota raditi za neku stranku.“) i koji je bio uz bukvalno svaku vlast koja je vladala ovom zemljom od stvaranja do danas (sve dok njegovo mijenjanje dresova i odstrjel bivših partnera nisu došli do tačke definisane izrekom: „Možete varati sve ljude neko vrijeme i možete varati neke ljude svo vrijeme, ali ne možete varati sve ljude svo vrijeme“), optužuje nekoga za „transparentno stajanje iza vlasti“? Pa licemjerje je nedovoljno ozbiljan pojam za karakterizaciju ove pojave.

Projeciranjem na druge vlastitih karakternih i svjetonazornih gadosti, Avaz-Radončić-Toranj (Onaj Koji Sve Vidi, Sve Čuje i Sve Zna), otkriva antibošnjačku zavjeru na federalnoj televiziji: „Bošnjaci su u toj medijskoj kući kadrovski svedeni na trećerazredni narod“, što „dodatno otkriva suštinu udaraca na Avaz koji pokušava zadati glavna urednica FTV“.

Miomirisni smrad dodikovskog rasizma, zapahnuo nas je iz tjelesnih otvora bošnjačkog medijskog Boga i Batine, otkrivajući nam da u Bosni i Hercegovini (da ne idemo dalje) postoje prvorazredni, drugorazredni i trećerazredni narodi (i to među konstitutivnim! – jer „ostali“ nisu ni nižerazredni, oni jednostavno u projekcijama rasista ne postoje). I sugerišući da se zna ko je u Federaciji (i Teheranu) drugorazredni i trećerazredni, a ko prvorazredni narod. I da tako treba biti i na pripadajućoj joj Televiziji.

Ostalo je još samo da Gazda, prije padanja u Traktoristin zagrljaj, u predigri strasnog odnosa dvojice istomišljenika, poentira: „Nama u Teheranu je neprihvatljivo da nam na televiziji rade novinari nemuslimani.“

AVAZ ZNA!

Fokusirajući svoj javni napad na Federalnu televiziju ne na direktora Televizije, koji je Bošnjak, nego na urednicu, koja pripada nekom od, za Avaz, nižerazrednih naroda, i optužujući je za nacionalizam, Avaz, računa da će naslov „Urednica mrzi Avaz“, usljed njegovog i Gazdinog stalnog samoproglašavanja zaštitnicima Bošnjaka-muslimana, biti, od njihove publike, isčitan kao „Urednica FTV-a mrzi Bošnjake i muslimane“. Što je, nakon višemjesečnih optužbi urednika i novinara magazina „60 minuta“ za islamofobiju, čini novim licem sa optužnice, na u Avazu neprekidno raspisanom konkursu za odstrjel nacionalno i vjerski nepodobnih osoba.

Još jedna cigla u zidu projekta „U svojoj vjeri, na svojoj zemlji“, koji podrazumijeva da oni koji nisu na „svojoj zemlji“ (što u tom kontekstu znači da im nacionalna grupacija na datom prostoru nije većinska) ima da ćute i slušaju, a ako već moraju nešto da pričaju, neka pričaju ono što nama većinskim nacistima godi, zamalterisana je podnošenjem tužbe s astronomskim odštetnim zahtjevom, protiv pomenute urednice FTV-a (koju je u srceparajućem i prepoznatljivo nepismenom pismu punom protivrječnosti potpisao Gazdin pravni tim) i Avazovim prijetnjama organizovanjem remakea miloševićevih jogurt revolucija, drito ispred bastiona antibošnjačke i antimuslimanske misli, u kome se neki pojedinci usuđuju baviti kriminalom i nemoralom realiziranih Bošnjaka.

Od SDS-ovih barikada i artiljerijskih projektila JNA nije bilo sličnog pokušaja da se silom uređuje program televizije na Alipašinom polju i njena nacionalna struktura. A ovaj dio države ne pamti ni dodikovske ultimatume da se problemi koje sam stvoriš rješavaju bilateralnim razgovorima, s ciljem iznuđivanja ustupaka, pod prijetnjom nasiljem.

Prošlogodišnje organizovanje homofobne histerije i fizičkog obračuna, u fašističkom divljanju po ulicama Sarajevu, sa učesnicima i posjetiocima Queer festivala, pokazuje se (kao što su neki od nas i tada upozoravali) tek kao svojevrsna vojna vježba Gazdine „teritorijalne odbrane“, odnosno, kao uvod u mnogo ozbiljnija dešavanja. (Da ne ponavljamo više onu: „Dođu da vode Židove...“)

U reakciji Avaza spominje se „Strah kvazirežimske urednice od nove političke stranke, koja već bilježi stotine hiljada pristalica“. Uz konstataciju nepotrebne skromnosti (zašto samo „stotine hiljada“, zašto ne „milioni“?) neko bi mogao da se zapita „Zašto bi bilo koga bilo strah od bilo koje partije, ako ona ima namjeru biti sastavni dio demokratskog političkog ustroja?“. No, pisac ovih redova nema nikakvu sumnju da Avaz zna nešto što mi ne znamo. I da je potpuno u pravu kad nas upozorava da treba da se bojimo „bolje budućnosti“ u interpretaciji njegovog gazde.

KAD ĆITA POKUŠAVA GLUMITI KING KONGA

Podsjetimo još jednom zaboravne – Gazda je taj koji je prvi počeo prebrojavati nacionalna krvna zrnca sudijama, a ne Traktorist. I koji je, protestvujući zbog sudskih presuda protiv njega, zahtjevao etničko čišćenje ovdašnjih sudova. On samo nije raspolagao dovoljnom moći da svoje misli pretvori u djela. Traktoristovo nekažnjeno rasističko divljanje i destruiranje pravnog sistema i države, otvorilo mu je oči i pokrenulo ga na akciju. Riječima legende sarajevske alternative S.H. Tene (SCH): „Sakupit ću jaliju / Stvorit ćemo partiju / Stvorit ćemo armiju / Ukinut anarhiju // Stavit ćemo ogradu / Zavest ćemo opsadu / Saveznike naći ćemo / Protivnike razbit ćemo // Ratno stanje uvest ćemo / Strah i teror sprovest ćemo / Pravit ćemo racije / Sve za dobro nacije // Vihorit će se zastave naše / Pjevat će se pjesme naše / Slavit će se pobjeda / Gorjeti će do neba“.

Uz neprikriveni nacionalšovinizam, u posljednje vrijeme učestalo Avazovo provociranje ksenofobije i podrška Reisovom pokušaju izazivanja fobije od islamofobije, u ovdašnjem većinskom stanovništvu, vode ka ponovnom utvrđivanju, vremenom i lupanjem klaustrofobičnih ovčica glavom o zid, dobrano destruiranog Tora i njegovim zatvaranjem, odnosno ostavljanjem samo male kapije kroz koju će u vanjski svijet izlaziti, i u ime ovčica i pasa koji ih čuvaju govoriti, samo Reis i Gazda.

Elem sve ovo možemo shvatiti i kao predizbornu poruka Gazde Avaza i lidera nove stranke jednog lica, na političkoj sceni BiH (kandidata za male diktatore s velikim apetitom nikad nestat), koja odslikava njegovu viziju bolje budućnosti koju nam sprema, dok zakačen za antenu svog tornja, kao njegov dalji rođak, posmatra grad ispod svojih nogu. Zamišljajući džunglu u koju ga ima namjeru pretvoriti.

Ja Tarzan, ti Džejn, a Ćita utemeljuje novine i izlazi na izbore.

 

Žestoki rock plus tvrdi i čvrsti tekstovi je njihov recept za stvaranje dobrog albuma

Pri kraju 2009. godine obradovao nas je izlazak još jednog dobrog albuma koji nam stiže i susjedne Hrvatske, benda Gatuzo, jednostavnog naziva !

Gatuzo su počeli raditi 1999. godine, a u današnjoj minimalističkoj postavi sviraju od početka 2003. godine. Iza sebe imaju jedan objavljen album pod nazivom Noge/Ruke/Glave koji je objavljen 2007. godine. Album prvijenac im odlično prolazi kod publike, a posebnu snagu i kvalitet pokazuju na koncertima. Muzički gledajući to je jedan surov, energičan rock koji pomalo podsjeća na miks australskog Jeta, američkih Kings Of Leon i Majki iz ranog perioda. Međutim, kako i sami tvrde na njih su Majke imale određen uticaj ali ne i presudan.

Nagrađeni su Porinom za alternativni rock album 2007. godine i uglavnom se spominju u kontekstu najbolje mlade hrvatske grupe. Iako su mnogi našli zamjerku da im je prvi album produkcijski ušminkan i da ne daje pravu sliku onoga što oni zaista rade, on je prošao odlično kod publike. Nakon dvije godine objavljuju svoj drugi album pod nazivom ! koji objavljuje njihova matična kuća Dancing Bear i na kojem se nalazi 11 novih numera plus bonus pjesma, a u pitanju je poluakustična parodija na izvedbu njihove pjesme Prljave ruke sa prvog albuma. Album je sniman u studiju Pleasentville u Zagrebu, pod produkcijskom palicom Marka Kalčića. Sve pjesme snimane su bez bas gitare, osim jedne na kojoj gostuje sam producent albuma.

Gatuzo nastavljaju sa svojim standardno čvrstim zvukom i prašećim garaž rockom sa dosta primjesa bluesa. Vrlo se lako može doći u nedoumicu prilikom slušanja albuma oko toga koliko instrumenata koriste članovi Gatuza. Međutim, ovaj dvojac sa svojom gitarom i bubnjevima vrlo vješto popunjava zvučnu kulisu i teško je povjerovati da je sve odsvirano na dva instrumenta. Ali, na albumu i oni padaju u iskušenje pa im se na numeri Stanje/demonstracije priključuje na basu Marko Kalčić koji daje još čvrći i jači zvuk dok u numeri Panika pridružuju i usnu harmoniku.

Album nije ujednačen po kvaliteti pjesama pa tako možemo zamijetiti odlične pjesme kao što su Na pola puta, Oslobodi strah, Taj naš stav ili najbolju Samo čovjek, a i svakako manje kvalitetne kao što su Daj mi da vidim ili Panika. Iako oni sami tvrde da im nije cilj svirati kratke pjesme ipak neke bez potrebe prelaze 4 minuta trajanja. To nije problem, glavni problem Gatuza je jednoličnost jer poneke pjesme u velikoj mjeri podsjećaju jedna na drugu.

Za razliku od debija čiji su tekstovi bili prepuni nasilja, uličnih tuča i psovki, novi album je znatno smireniji i nekoliko pjesama ima ljubavnu tematiku. Numera Oslobodi strah je sigurno muzički i tekstualno najprimjetnija. Muzička podloga koja dosta podsjeća na „Obojeni program“ sa prvog albuma sa tekstovima koji navode:

„Sam lutaš mračnim ulicama,

na svakom uglu svjetlost sja

u mračnom kutu vidiš čovjeka,

taj čovjek svjetlost promatra.“

Sve se pjesme na albumu duboko uvlače u život malih običnih ljudi koji svoje živote uglavnom provode na ulicama mračnog i prljavog grada. Žestoki rock plus tvrdi i čvrsti tekstovi je njihov recept za stvaranje dobrog albuma.

(zurnal.info)

Pamtite li onaj osjećaj kada s perona krene susjedno vozilo, a vama se učini da polazi vaš autobus? Isti osjećaj imamo kada pomislimo da se stvari u ovoj državi pomjeraju sa vječite, mrtve tačke. Čista iluzija, nigdje se mi ne mičemo, samo se svi drugi oko nas pomjeraju.

 

Ponekad mi se čini kao da mi dan promiče pred očima, tek što svanem odmah i zanoćim. Nizašta nemam vremena. S tim nemaju nikakve veze frenetičnost modernog svijeta, suludi tempo kapitalizma, ubrzani protok i dotok informacija. Ma kakvi, godinama je sve potpuno isto, niti gdje idemo, niti ko šta radi.

Ne znam zašto je tako. Savjet sam tražio od nekih poznanika, kažu da isto osjećaju, ali ne znaju objasniti zašto se to dešava. U nekim svetim knjigama piše da se pred smak svijeta vrijeme sabija, ali takve teorije treba ostaviti Rolandu Emmerichu da od njih napravi još jedan dosadan blockbuster i zaradi svoju koru hljeba.

...

Prirodno je da se čovjek plaši smaka svijeta, na tom strahu počiva dugovječnost religija, ali meni se čini da su Bosanci i Hercegovci umorni od apokaliptičnih predskazanja i da se više niko zaista i ne plaši. Kako da nas uplaši Babaroga koju svakodnevno srećemo, čak i po dnevnom svjetlu, i kojoj napamet znamo svaku gestu, vrisak ili škrgut kojim bi nas trebala uplašiti?

Očvrsli smo, jer svako malo plaše nas referendumom ili repriziranjem genocida, a nisu zaboravili ni da nam upropaste novogodišnje praznike. Dok Evropska unija čeka da je u 2010. ponese zvjezdani trag Coca Cola reklame, nama je rečeno da će gripa monstruozno mutirati odmah nakon praznika a da će nam vakcine s isteklim rokom trajanja biti dostupne tek krajem januara. Dok njih ohrabruju da recesija posustaje, nama se govori da će zube pustiti tek naredne godine, a istovremeno upozorava da zbog preglasavanja nije izglasan budžet (u kojem svakako nema prostora za pomoć siromašnim i nemoćnim). Dok njima puštaju prigodne pjesmice sa zvončićima i refrenima o bratskoj ljubavi i milosrđu, nama se kaže da će se kriza vlasti dodatno produbiti pred parlamentarne izbore i da tada ni najpijanijim neće biti do pjesme.

Dakle, kako da nas plaši drevno predskazanje Maja, kada nam je, putem javnih emitera, mirno saopšteno da ćemo svakako pocrkati naredne godine?

...

Nije nikakva tajna zašto je našim vlastima neophodno da nam u pravilnim razmacima ubrizgaju dozu straha. Nije samo nama, stradalnicima, jasno šta nas je spopalo. Nedavno čitam agencijsku vijest o susretu Raffija Gregoriana s austrijskim predsjednikom dr Heinzom Fischerom. U ugodnoj atmosferi, Gregorian je uvaženom predsjedniku izložio osnove terapije kojoj smo izloženi. Prepisujem:

- Politička situacija u BiH se pogoršava kao posljedica smišljenog djelovanja političkih lidera koji koriste šovinizam kako bi osigurali kratkoročne političke poene pred parlamentarne izbore sljedeće godine. (...) Problemi sa kojima se suočava Bosna i Hercegovina, kao što su parlamentarni zastoj i nesposobnost vlasti, imaju jasne političke korijene i nisu isključivo rezultat složene administrativne strukture BiH. Umjesto da rješavaju posljedice ekonomske krize i da rade na rješavanju stvarnih problema građana, političke stranke vode javne rasprave oko pitanja za koja znaju da će samo produbiti njihova neslaganja. Kao posljedica ovoga, donošenje velikog broja zakona - koji su bili potrebni za evroatlantske integracije i za zatvaranje OHR-a – kasni.

Terapija je za sada efikasna, pacijent savršeno odgovara na nju. Kontraindikacije zanemarljive.

...

Možda ste čuli za onaj vic o Bosancu/Hercegovcu koji nakon gledanja 60 minuta uplašeno kaže: treba bježat odavde, a onda počnu Paralele pa se vrati u fotelju i kaže: a gdje ću, uvraga...

Ja ne znam gdje bih prije stigao, pa se u toj panici nigdje i ne mičem. Najgore je što sam navikao na stanje mirovanja. Jedan moj drug kaže da smo postali takvi ljudi, letargični do te mjere da bi se lako navikli i na boravak u koncentracionom logoru: ujutro bismo spremno čekali da nas cappo šutne nogom u bubrege, uvježbano skrivali pogled pred esesovcem koji bira koga će likvidirati, vrijedno meli pepeo oko krematorija i razbijali kamen, pred spavanje zahvalno primili još jedan udarac u arkadu, trijebili vaške, lizali rane i bodro dočekali naredni dan.

Samo nek ne puca.

...

Slutim da je preuzimanje igre jedini pravi odgovor na terapiju kojoj smo izloženi. Potrebno je da nametnemo vlastiti tempo, da guramo svoje probleme o kojima će se oni zabaviti, da ih zatrpamo poslovima zbog kojih neće imati vremena da varaju, kradu i plaše. Napisao sam slutim, jer nemam blage veze kako da to uradimo, na koji način da im uzmemo loptu, kad već ne možemo napraviti reviziju pokradene imovine. Meni se može i mora oprostiti to neznanje, jer nisam politički angažiran. Za druge ne znam, svakom njegova savjest.

Znam samo da ću, čim osjetim da neko ima odgovarajući metod, zamoliti ga da mi dozvoli da besplatno lijepim njegove predizborne plakate.

...

 Imali ste sigurno priliku sjediti u parkiranom autobusu. Pamtite li onaj osjećaj kada s perona krene susjedno vozilo, a vama se učini da polazi vaš autobus? Isti osjećaj imamo kada pomislimo da se stvari u ovoj državi pomjeraju sa vječite, mrtve tačke. Čista iluzija, nigdje se mi ne mičemo, samo se svi drugi oko nas pomjeraju.

Kada je već tako, otkud onda taj čudni osjećaj da nam vrijeme izmiče. Kako je moguće da nemamo vremena, a ništa se u suštini ne dešava? Možda je za rješenje te zagonetke potrebno pokušati maksimalno usporiti život, pa motriti na njega frame po frame i škiljiti šta se uistinu događa dok mi vodimo naoko normalan, proevropski život.

Možda ćemo na taj način shvatiti kako smo kukavički dozvolili da se dovedemo u situaciju iz koje niko razborit ne vidi skoro izlaz. Slobodno pitajte koga god hoćete, nije u pitanju defetizam.

(zurnal.info)

Poreski obveznici u Federaciji BiH svake godine daju preko dva miliona konvertibilnih maraka za stranačke kadrove koje vlast iz budžeta plaća pod formom “savjetnik ministra”. O kakvim savjetnicima se radi najbolje govore rezultati rada samih ministara. Žurnal će se u narednom periodu baviti njihovim biografijama, životnim (ne)uspjesima, sumnjivim poslovima i ilegalnim aktivnostima. U prvom nastavku bavimo se savjetnicima premijera Federacije

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine potroši skoro dva i po miliona konvertibilnih maraka na plaćanje savjetnika ministara. U 16 federalnih ministarstava, plus kabinet premijera Mustafe Mujezinovića, uposlena su 62 savjetnika. Svakom od njih ponaosob godišnje se isplati između 25 i 60 hiljada KM, neto. Za njihove “genijalne savjete”, čije efekte svakodnevno osjetimo na vlastitoj koži, oni pored ovih stalnih primanja zarađuju i značajne honorare kroz angažmane u kojekakvim komisijama i savjetima...

Važno je napomenuti da za specifične oblasti u svakom ministarstvu već postoje uposleni stručnjaci, dakle stalno zaposleni kadrovi koji za svoj (ne)rad dobijaju solidne plate. Čemu onda služe savjetnici, ako ne daju savjete? Uglavnom, da bi se uhljebili kadrovi kojima vladajuće stranke nisu pronašle bolju i unosniju funkciju, a sve to na račun poreskih obveznika.

Kada je Žurnal prije nekoliko mjeseci krenuo sa istraživanjem: “Ko su savjetnici u Vladi FBiH?”, iznenadio nas je podatak da niko u federalnoj Vladi, pa čak ni sam premijer, ne zna ko su oni i koliko ih ima. A da i ne govorimo o rezultatima njihovog rada.

Za razliku od premijera, Žurnal je prikupio podatke o savjetnicima njegovih ministara i otkrili smo da se tu krije zaista šaroliko društvo. Ima tu svega, od istinskih stručnjaka, preko izbacivača i vlasnika kafića, pa do vječitih apartčika s kojima se već skoro dvije decenije sudaramo po javnom prostoru, a još nikada nismo otkrili čime se oni zaista bave.

KABINET PREMIJERA VLADE FBIH MUSTAFE MUJEZINOVIĆA

ŠEFIKA HAFIZOVIĆ: Neokrznuta

Opis posla: Savjetnica premijera Federacije BiH za finansije, europske integracije i odnose sa međunarodnim institucijama.Vrši najsloženije poslove koji zahtijevaju posebnu stručnost i samostalnost u radu koji se odnose na: saradnju Premijera sa Svjetskom bankom, Međunarodnim monetarnim fondom, Europskom bankom za obnovu i razvoj...

Karijera: Vječita savjetnica za finansije, europske integracije i odnose sa međunarodnim institucijama. Nekadašnja zamjenica ministra finansija, savjetovanjem se bavi još od mandata federalnog premijera, rahmetli Ahmeta Hadžipašića. Trenutno angažirana na dijeljenju savjeta premijeru, također federalnom, Mustafi Mujezinoviću.

Iz vremena doministrovanja ostala je poznata po isplati novca lažnom tajnom svjedoku u slučaju “Leutar”. Tada je bila na funkciji zamjenice federalnog ministra finansija. Iz tog perioda ostala je njena nikad razjašnjena uloga u potpisivanju lažnog Uvjerenja o izmirenim poreznim i carinskim obavezama Energopetrola, mada joj je bilo poznato da su u to vrijeme neizmirena dugovanja ove firme, samo po osnovu neplaćenog poreza, prelazila četiri milijuna KM.

Šefika je od 1998. do 2001. bila pomoćnica ministra za fiskalnu politiku. U njenoj nadležnosti su bili porezi i carine, a baš u to vrijeme su otkriveni i javnosti predočeni podaci o višemilijunskim carinskim prevarama u mesnoj industriji. Tadašnji direktor Carinske uprave Želimir Rebac je utvrdio kako su u vrijeme kada je Hafizovićka bila pomoćnica ministra finansija Lijanovići, Stanić, Mega Comm i G.P.I. promo oslobađani od prelevmana na uvoz pilećih separata, a otkrivene su i carinske prevare sa oslobađanjem od plaćanja akciza na cigarete i alkoholna pića u free shopovima u Bihaću i Orašju. Rebac je izvršio samoubistvo nekoliko godina nakon objavljivanja ovih, kao i mnogih drugih malverzacija i informacija o kriminalu i carinskim utajama, a akteri njegovih istraga su i dan danas na slobodi.

Interesantno je da se tadašnja pomoćnica ministra finansija Šefika Hafizović, u čijoj nadležnosti su bile carine i porezi, nekažnjeno izvukla iz svih skandala, a protiv njezinih bivših šefova Dragana Čovića i Mehmeda Alijagića podignute su kaznene prijave.

Dosta je zamagljen i njen politički background, s obzirom da ona ima podršku i SDA i Stranke za BiH. Prilikom formiranja Vlade Federacije BiH, kada je mandatar bio Nedžad Branković, Hafizovićka je bila najozbiljniji Silajdžićev kandidat. U Stranci za BiH su smatrali kako njima treba pripasti mjesto ministra finansija, a na tom mjestu su vidjeli Šefiku Hafizović. Na njihovu žalost, tu fotelju je popunio kadar iz HDZ BiH Vjekoslav Bevanda, a Šefika se morala zadovoljiti savjetničkom ulogom.

TIMUR NUMIĆ: Vječiti ključar Alijine sehare

Opis posla: Savjetnik premijera za društvene djelatnosti. Vrši najsloženije poslove koji zahtjevaju posebnu stručnost i samostalnost u radu iz oblasti obrazovanja, nauke, kulture i sporta i boračko-invalidske zaštite.

Karijera: Nekrunisani ključar blagajne Stranke demokratske akcije i siva eminencija ove stranke, kao bivši član Saveza komunista obreo se početkom devedesetih u društvu vođa SDA, osoba proganjanih i suđenih od strane Numićevih komunista. Karijera inžinjera Timura uzlaznu putanju dobiva početkom sukoba u Bosni i Hercegovini, u vrijeme kada je bio logističar u brigadi Mušana Topalovića Cace. Vještina u raspodjeli cigareta doprinijela je da Numić bude zapažen od vrhuške bošnjačke vlasti. Nakon toga sve se događa kao u fantastičnoj priči. Uvijek ogrnut skutima gospodara bošnjačkog dobra, Numić je redovno bio počašćen organizacijom kakve bošnjačke kulturne promocije, redovan član odbora za proslavu raznih duhovnosti, imao je rezervirano mjesto savjetnika ili ugodnu fotelju nekakvom upravnom odboru. Čovjek od povjerenja Alije Izetbegovića, čiju dobrotu i plemenitost inžinjer Numić nikada ne propušta pomenuti. Jedan od rijetkih koji posjeti mezar prvog predsjednika i u godinama koje nisu izborne. Kada je riječ o upravljanju državnom kasom, Numića redovno prate kritike i pohvale zbog načina raspodjele budžetskih sredstava. Kritikovan od medija zbog sunovrata bošnjačke kulture, hvaljen od umjetnika na državnim jaslama, čije su izložbe, stvaranje, promocije, istraživanja i opstanak uopšte, zavisili od raspoloženja i volje nakadašnjeg direktora Centrale SDA. Žestokim injekcijama državnog novca ubrizganog u lokalne teferiče, organizovane unutar bošnjačkog nacionalog korpusa, redovno priskrbljuje ogroman broj glasova Stranci. Veliki je pobornik piramidizacije Visokog te ideje da se prosperitet Bosne i Hercegovine temelji na otkrivanju kamenih kugli na području Zavidovića. Nekada, ne tako davno, Timur Numić bio je predsjednik Nadzornog odbora Fabrike duhana Sarajevo. U periodu Numićevog šefovanja Nadzornim odborom, dogodio se preustroj vlasničke strukture u FDS čime je Stranka Demokratske Akcije dugoročno obezbijedila sponzorstvo jedne od najjačih kompanija u BiH. Nakon „preuzimanja“ Fabrike duhana događa se i afera oko čelićke firme Fruteks gdje dio vlasništva preuzima FDS. U pozadini ovog propalog projekta najčešće pominjano ime bilo je Timur Numić.

MEHO REKIĆ: Guru za ekonomska pitanja, privatizaciju, strana ulaganja i investicije

Opis posla: Savjetnik za ekonomska pitanja, privatizaciju, strana ulaganja i investicije. Vrši najsloženije poslove koji zahtjevaju posebnu stručnost i samostalnost u radu iz ekonomske oblasti, privatizacije, stranih ulaganja i investicija.

Karijera: Malo je ko u Stranci demokratske akcije imao tako munjevit uspon u karijeri kao predsjednik medžlisa Islamske zajednice u Bihaću Meho Rekić. Baš onog medžlisa, koji je javnost upoznala kroz brojne afere vezane za izgradnju gradske džamije. U svim tim pričama neizostavno se spominjalo i ime ovog Mujezinovićevog savjetnika za ekonomska pitanja, privatizaciju, strana ulaganja i investicije. Da li je Rekićeva uloga u takvom radu bihaćkog medžlisa bila preporuka za ovo značajno savjetničko mjesto, vjerovatno se nikada neće otkriti, ali je mnogo teže povjerovati u neke druge stručne kvalitete ovog SDA kadrovika. Naime, prije zauzimanja ove značajne funkcije u medžlisu IZ u Bihaću, kadrovik Rekić je obavljao vrlo odgovornu funkciju predsjednika Mjesne zajednice Izačić. Vjerovatno zbog neupitnih zasluga prilikom služenja vrlo odgovorne funkcije u najzapadnijoj tački Bosne i Hercegovine, Rekić je nagrađen savjetničkom službom premijera Federacije BiH u oblastima ekonomskih pitanja, privatizacije, stranih ulaganja i investicija. Na to mjesto su ga preporučili predsjednici SDA Cazin Rifet Hozanović i Mujo Beganović, zvani Letva, koji je taj nadimak zaradio napadom na predsjednika Stranke za BiH Harisa Silajdžića. Ova dvojica su kasnije promijenili politički dres ali to nije zaustavilo Rekića u njegovoj karijeri.

Postoji mogućnost da je ovaj bivši prvi čovjek MZ Izačić, inače decertificirani policajac, stekao povjerenje vrha SDA kada je, uoči izbora natjerao bihaćkog imama da pozove vjernike da glasaju za SDA-ovog kandidata na mjesto načelinka Bihaća. On je bihaćkog muftiju Hasana Makića, ucijenio svojom ostavkom na mjesto predsjednika Medžlisa IZ Bihać ukoliko ovaj ne bajramskoj hutbi ne pozove vjernike da glasaju za kandidata SDA Zibiju Muslića.

Koje od svih nabrojenih Rekićevih kvaliteta njega delegiraju na mjesto savjetnika za ekonomska pitanja, privatizaciju, strana ulaganja i investicije, vjerovatno zna samo premijer Mujezinović i njegov stranački vrh.

Građane u Federaciji bi mnogo više trebao zanimati zašto su u 2009. godini strane investicije u Federaciji BiH manje za 40 posto u odnosu na prošlu godinu. Ili da to možda pitaju savjetnika Rekića?

RADOVAN VIGNJEVIĆ: Ikebana za penzionere

Opis posla: Savjetnik premijera za rad i socijalnu politiku

Karijera: Nakon blijedog ministrovanja u ministarstvu rada i socijalne politike nagrađen je savjetničkim mjestom u kabinetu premijera za istu oblast. Na tom mjestu ponovo nije učinio ništa po čemu bi se mogao pominjati. Najveći njegov kvalitet za SDA je bila činjenica da je predstavljao Srbina u federalnoj Vladi.

(zurnal.info)