Čarls Simić (1938, Beograd), američki pesnik srpskog porekla, Pulicerovoj i nizu drugih prestižnih američkih i evropskih priznanja nedavno je dodao i međunarodnu italijansku nagradu „Premio Napoli”. Osim što predaje kreativno pisanje na Njujorškom univerzitetu, naš sagovornik odnedavno vodi blog za „Njujork rivju of buks”

U Vašoj novoj knjizi eseja „Otpadnici” i sebe ste uvrstili među pesnike/renegate.  Ima li to veze s raspolućenošću između sveta Vašeg detinjstva i Amerike u kojoj živite šest decenija?

Nisam imao uobičajen odgoj, obrazovanje niti porodični dom. Zbog toga ne verujem u ono u šta ljudi veruju povodom većine stvari, uključujući i veru, politiku i nacionalizam. Dakle, neki me smatraju za otpadnika, izdajnika svake svetinje, mada bih rekao da samo govorim ono što mislim da je istina.

Možda reč „renegat” nije prava za moj slučaj. Imao sam na umu nekog ko je slobodouman i govori iz kontre, nekog ko se često oseća kao izgnanik, čak i u vlastitom narodu. Takvih ima mnogo, svuda. Većinom su to nepoznati ljudi i žene koji uporno žive svoje mirne živote, uspevajući da sačuvaju svoj nezavisni duh.

U mladosti, bili ste loš đak, problematičan adolescent, čak i u svojim prvim emigrantskim danima u Parizu… Kad ste okrenuli novi list?

Igrao sam se sa zločestim dečacima, počeo da pušim u jedanaestoj, lagao, krao i bežao iz škole kad god sam mogao. Ukratko, do šesnaeste sam činio sve ono što roditelji ne žele da im dete čini, a onda sam se obreo u Americi i počeo da shvatam da treba da se upristojim kako ne bih završio kao propalitet. Nije bilo lako. Bilo je jako zabavno biti loš momak.

Na svom blogu opisujete i današnje beskućnike koje je kriza rasula po ulicama. To su i likovi iz vaših pesama: Prosjaci, gatare, ulični svirači… Kakvu metafiziku oni nose?

Nema tu nikakve metafizike. Samo podsećanje na ono što se svakom u ovoj zemlji može desiti, plus nekoliko praktičnih nagoveštaja kako preživeti i osećati i dalje toplinu dok spavate na pločniku u hladnoj zimskoj noći. Moje pesme su pune takvih ljudi jer pedeset godina tumaram ulicama Njujorka i dajem im novac kad god mogu. Pomoć dobrotvornih organizacija je nedovoljna – svake nedelje federalna vlada troši deset milijardi dolara na vođenje ratova u Avganistanu i Iraku i održavanje 800 vojnih baza širom sveta pa joj ne ostaje ni prebijena para za te nesrećnike.

Koliko se pejzaži prosperiteta menjaju pod uticajem krize?

Najgore izgledaju nekadašnji industrijski gradovi, s napuštenim fabrikama, zatvorenim radnjama i poslovnim zdanjima, ali postoji izrazita beda i u svim seoskim područjima Amerike. Uglavnom ne delujemo mnogo prosperitetno jer to i nismo. Tu vrstu patnje ne mogu da oprostim niti da izbacim iz glave, zato se ona često sreće u mojim novim pesmama, bilo direktno, bilo da viri iz pozadine.

Ima li razlike između nemaštine koju ste doživeli u detinjstvu i sadašnje?

U vreme Drugog svetskog rata i posle njega, u Beogradu, trampili smo odeću, nakit i druge dragocenosti za prasiće, slaninu, salamu ili džak brašna. U Nju Hempširu, gde provodim polovinu vremena, sada se umnožavaju zalagaonice: prodaje se sve – od muzičkih instrumenata, do skija i automobilskih guma. Siromasi ih založe a onda se okrenu i u istoj radnji kupe poklon deci za Božić. U nekadašnjoj Jugoslaviji bili smo gladniji, ali to sustiže i neke delove današnjeg američkog društva.

„Novi američki san glasi: biti bogat i istovremeno smatrati sebe žrtvom”, zapisali ste. Kako to izgleda?

Ne baš dobro. Jedan posto ljudi na vrhu poseduje onoliko novca koliko svih devedeset posto na dnu, te više niko ozbiljno ne veruje u američki san. Svi smo dobro živeli od pedesetih do osamdesetih godina prošlog veka, kada je američkom kapitalizmu postalo jasno da su naši radnici preskupi te su svoje poslove izmestili preko okeana ne bi li povećali profit. Trenutno proizvodimo i izvozimo jedino oružje. Da nema ratova, naša privreda bila bi u još gorem stanju.

Da li je Obama i dalje „in“?

Predsednik Obama je veliko razočaranje za sve nas koji smo glasali za njega. Imenovao je ekonomske savetnike koji uglavnom služe finansijskim interesima Volstrita. Prigrlio dobar deo izvršne vlasti Buša i Čejnija i njihovo narušavanje privatnosti da poštedi od odgovornosti pojedince koji su činili ratne zločine i druga zlodela. On deluje kao čovek bez jedinstvenog, čvrstog principa koji lepo govori, ali povija kolena pred svakim interesom moćnika u Vašingtonu. Opet smo izigrani.

Na blogu ste pisali o američkim vojnim varošima u Iraku i Avganistanu kao o „spomenicima bogatstva i razmetljivosti”? Šta će biti s njima?

Bog sveti zna. Balad je vojna baza SAD severno od Bagdada, sa aerodromom, elektranama, bazenima, stotinak gradskih autobusa, noćnim barovima, prodavnicama, salonima za masažu… Okolo su varoši i sela koja jedva da imaju vodu i struju, nalik na šumadijska sela pedesetih. Te neokolonijalne, etnički segregisane varoši niču širom Iraka, a njihovu rasipnost i troškove niko ne preispituje. Pentagon zamišlja da će tamo biti bar pedeset, ako ne i više godina, ali čisto sumnjam. Kad god obesparimo od silnih ratova, nastavljamo da ratujemo pomoću novca pozajmljenog od Kineza i Japanaca.

Bili ste pod uticajem latinoameričke pesničke škole šezdesetih, njenog sveta čula i hedonističkog obilja. Da li Vas taj svet i danas uzbuđuje?

Možete se kladiti u to! Dajte mi tanjir svežih ostriga i čašu dobro ohlađenog vina i ja sam presrećan. Sve što ostavlja utisak na mene, pre ili kasnije se nađe u mojim pesmama. Recimo, pre neko jutro sam po njujorškoj cičizimi izašao da kupim novine. Sreo sam čoveka koji je šetao dva psa: jednog radosnog što je izašao, i drugog koji kao da je mislio: falilo mi je bar još pet minuta dremke kad nas je ovaj idiot probudio.

Bluz je Vaša religija. Koliko je Vaša poezija pod dejstvom tih „srećnih melodija odsviranih na tužan način”?

Ili obrnuto: tužnih melodija pretvorenih u plesne. Po mom mišljenju, potrebne su dve kontrastne emocije da bi se nešto „desilo” u pesmi. I u životu, obično smo raspeti između krajnosti: tuge i veselja, ili nekih drugih suprotnosti, tako da moje pesme odražavaju to iskustvo.

Družite se i s evropskim piscima, često gostujete u Evropi, da li i Vaš identitet određuju, pre svega, Evropa i slovensko poreklo?

Ne verujem. Kao pesnik, bliskiji sam američkim piscima i poetama. Plus, nikad nisam sreo nijednog evropskog intelektualca koji bi me smatrao jednim od svojih. Ne misle da sam „tipičan” Amerikanac, ali im je teško da me svrstaju. Istina je da mi nije tako lagodno u društvu Evropljana kao u društvu Amerikanaca, jer mi nimalo ne prijaju klasne razlike, titule i ponašanje koje s tim ide.

Postoje li razlike između evropskih i američkih intelektualaca u javnom i političkom angažmanu?

Uloga većine intelektualaca, svuda, jeste da sistemu daju izgovore i opravdanja. Oni nezavisni su malobrojni i uticajniji su u Evropi i Južnoj Americi, nego u Engleskoj i SAD gde niko ne mari šta pričaju. Potpisivao sam, zajedno sa grupom pesnika i pisaca, saopštenja protiv ratova u Iraku i Avganistanu, znajući da nećemo ništa postići. Takođe znam da je još više pisaca odbilo da ih potpiše jer im nije milo da kritikuju vladu. Tako je to.

Ko su, onda, najuticajnije javne ličnosti  u današnjem vremenu?

Možda blogeri. Svaka zemlja ima miljenike među njima. U Sjedinjenim Američkim Državama Glen Grinvald, Endru Salivan, Hujan Kol i žena koja sebe naziva Digbi čitani su i jako utiču na gledište mnogih ljudi.

Da li ste i vi uticajniji kao bloger nego kao pesnik?

Nemam pojma, blog pišem tek od oktobra. Vreme će pokazati.

(preneseno iz Politike)

Ovogodišnji Afrički Kup nacija u nogometu održava se pod strahom od terorizma. Teroristi su ubili dva reprezentativca Tagoa, i najavljuju da im je naredna meta Didier Drogba. Selektor Obale Slonovače Vahid Halilhodžić za Žurnal opisuje atmosferu straha u Angoli.

U Angoli je počelo 27. izdanje Afričkog Kupa nacija u nogometu. Iako je ovo svojevrsna generalna proba za Svjetsko prvenstvo koje će se narednog ljeta održati u Južnoj Africi, u Angoli se najviše priča o terorizmu i sigurnosti a ne o nogometu. Za to su se pobrinuli pripadnici fronte za nezavisnost pokrajine Cabinde koji su u petak, oružanim napadom na autobus sa reprezentativcima Togoa, ubili dva člana ove selekcije i vozača autobusa.

Umjesto da pišemo o majstorijama Drogbe, Adebayora, Keite i ostalih, najveće zvijezde šampionata zabrinute au za vlastitu sigurnost. Potvrdio je to za Žurnal i jedini bosanskohercegovački predstavnik na ovom takmičenu Vahid Halilhodžić. Popularni Vaha je selektor Obale Slonovače koja na prvenstvu važi za jednog od favorita. No, da su im misli daleko od nogometa i da nisu 100 posto unutra pokazao je već meč 1. kola grupe B u kojem su večeras sa Burkinom Faso odigrali samo 0:0.

Drogba je nova meta

Već danima su reprezentativci Obale Slonovače ali i ostalih selekcija, učesnica prvenstva, izolovani od ostatka svijeta. Osim onoga što se dešava u njihovom kampu, ne znaju ništa. Nedostatak informacija, u pravilu, pogoduje i širenju brojnih dezinformacija.

- Ja ne znam šta se vani dešava. Mi smo zatvoreni u nekim paviljonima, naseljima. Jedino što vidim i čujem su helikopteri, vojska, policijske snage i osiguranje svake vrste. Presija je prilično velika. Igrači se jako boje. Čak smo razmišljali da se vratimo kući. Nije baš situacija jednostavna. Do nas dolaze raznorazne priče – priznao je Halilhodžić uoči prvog susreta na šampionatu sa Burkinom Fasom.

Teroristi nisu i neće stati na strašnom zločinu koji su učinili prije tri dana. Već su najavili da će im nova meta biti jedan od najboljih igrača današnjice, napadač Chelsea Didier Drogba.

- Čuli smo i mi te priče. Drogbu su zvali iz Chelsea a ja sam ga uvjeravao da ostane s nama. Bio je jako uznemiren. I ne samo on. Teroristi su najavili da žele napasti i ostale naše najbolje igrače. Izazvalo je to poprilično panike među igračima. Međutim, mi pokušavamo da se skoncentrišemo na igru i da ne padamo pod presiju koja vlada u Cabindi. Treba biti hrabar i kuražan da se odupre tim stvarima. – smatra naš stručnjak.

Razgovori oružjem

Učesnici Afričkog Kupa nacija hrabre se izjavama, no prijetnje koje upućuju pobunjenici u Cabindi nisu nimalo bezazlene.

- Ova operacija samo je početak serije naših precizno ciljanih akcija. Afrička nogometna federacija odavno je upozorena da se nogometno prvenstvo održava u zemlji koja je u ratu. Budući da su ignorirali naša upozorenja i nisu povukli takmičenje iz Cabinde, sada za to moraju platiti – zvanični je stav terorista koji su na ovakav razvoj događaja upozorili još prije dva mjeseca.

Vrlo otvoren i jasan bio je generalni sekretar vojnog krila FLEC-a Rodrigues Mingas :

- Ovo će se nastaviti. Ova nacija je u ratu a predsjednik Afričke nogometne federacije Issa Hayatou je uporan da se utakmice igraju u Cabindi. Neka zna da će sada oružje nastaviti „razgovore“.

Sila kojom nastupaju teroristi prouzrokovala je kod većine selekcija inat. Mnogi su željni prkositi tom užasu. Čak je i dio reprezentativaca Togoa za to da se vrati u Angolu i ipak nastupi na Kupu. Takvog razmišljanja danas je bio i 58-godišnji bivši igrač Veleža, Nantesa i PSG.

- Kada bi sad prestali sa takmičenjem, to bi značilo da su teroristi napravili ono što su htjeli. Isto to bi onda napravili i na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi narednog ljeta. To onda znači da terorizam pobjeđuje i da su oni u stanju zaustaviti čitav svijet. Terorizma ima svugdje. Treba se nastaviti boriti protiv njega a ne da se poslije svakog njihovog napada zaustave društvene aktivnosti. Ovdje je najveći gubitnik fudbal jer mi smo ovdje došli da igramo fudbal, da se veselimo... Međutim, ovo što se dogodilo je velika sramota i skandal. To je još jedna poruka svima koji organizuju ovakve sportske manifestacije da je terorizam došao do svega – izjavio je za Žurnal Vahid Halilhodžić.

Bez obzira na veliku tragediju i prije samog početka, 27.izdanje Afričkog Kupa nacija se nastavlja. Nakon spektakularnog otvaranja u kojem su Angola i Mali igrali 4:4 dogodilo se i prvo veliko iznenađenje u kojem su Malavi sa 3:0 savladali Alžir. Titulu prvaka sa posljednja dva takmičenja brani selekcija Egipta.

Nafta – glavni razlog sukoba

Cabinda je glavni grad istoimene provincije u Angoli. Broji oko 400.000 stanovnika. Regija je izuzetno bogata naftnim izvorištima. Eksploatacija je počela 1954.godine a danas Cabinda proizvede 700.000 barela sirove nafte dnevno! Nije zbog toga ni čudno što secesionističke snage na sve načine žele prigrabiti najveći kolač od ovih prihoda. Cabinda je svojevremeno bila pod portugalskim protektoratom da bi prije 35 godine bila pripojena Angoli. No, upravljanju vlasti Angole suprotstavili su se tada a i danas pripadnici FLEC-a (Front for the Liberation of the enclave of Cabinda) – fronta za slobodnu enklavu Cabinde. Napadi na Vladine snage, kidnapovanje stranih državljanja, posebno zaposlenika naftnih kompanija, osnovni su modeli gerilskog ratovanja FLEC-a. GlobalSecurity navodi da se za nezavisnost Cabinde danas zalaže dvanaest organizacija, od kojih su tri naoružane.

(zurnal.info)

Ivo Josipović izabran je za novog hrvatskog predsjednika, objavilo je tačno u ponoć Državno izborno povjerenstvo (DIP). Sa 60,29 posto glasova on je postao treći predsjednik Hrvatske od proglašenja nezavisnosti.

Josipović je ukupno dobio 1,33 milijuna glasova hrvatskih državljana, dok je njegov protukandidat Milan Bandić dobio 881 hiljadu glasova ili nešto manje od 40 posto.

U drugom krugu izbora glasalo je 2,251.730 birača, odnosno 50,28 posto ukupnog broja registriranih birača.

U Bosni i Hercegovini glasalo je ukupno 97.735 glasača (otprilike duplo više u odnosu na prvi izborni krug), od kojih je gotovo 95 posto svoj glas dalo Milanu Bandiću.

U svom govoru pred 800 pristalica i 200 novinara Josipović se zahvalio porodici, stranci i svim pristalicama koji su ga podržavali ali i onima koji nisu glasali za njega te istakao da će biti i njihov predsjednik.
“U ovim trenucima pobjede iskreno zahvaljujem svima koji su prepoznali moj program nove pravednosti. Pobjeda nije samo moja, to je pobjeda svih. Svaki građanin ove zemlje je pobjednik jer svi želimo bolju i pravedniju Hrvatsku. Duboko vjerujem da želimo živjeti u zemlji u kojoj se rad plaća. Hoćemo živjeti u zemlji socijalne sigurnosti i pravde. Želim biti i predsjednik i onih koji nisu glasali za mene. Želim spajati a ne razdvajati. Služit ću vama, služit ću Hrvatskoj”, izjavio je Josipović u svom prvom govoru kao izabrani predsjednik i najavio žestoku borbu protiv korupcije i kriminala: “'Povjeravajući mi glas dali ste glas za beskompromisnu borbu s korupcijom. To ćemo ostvariti. Ne bojte se pobijedit ćemo korupciju, ekonomsku krizu, siromaštvo i bijedu. Čeka nas težak i velik posao. Hrvatska će biti zemlja kakvu zaslužujemo, dom poštenih i vrijednih ljudi”

Josipović je sveučilišni profesor, saborski zastupnik i skladatelj. Na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu predaje Kazneno procesno pravo, Međunarodno kazneno pravo i Prekršajno pravo. Objavio je 85 znanstvenih i stručnih radova u domaćim i inozemnim časopisima i napisao oko 50 skladbi. Rođen je u Zagrebu 28. kolovoza 1957. godine, gdje je diplomirao i postao doktor prava te stigao završiti i Muzičku akademiju.

Bio je član Saveza komunista Hrvatske od 1980. godine i napisao prvi Statut SDP-a. Politiku je napustio 1994. godine i, kako sam kaže, posvetio se pravu i umjetnosti. Na poziv Ivice Račana 2003. se vratio u politiku i postao zastupnik u Saboru. Kratko je bio u u Gradskoj skupštini Zagreba a potom se vratio u Sabor odakle je i krenuo u predsjedničku utrku.

Govori engleski, a služi se i njemačkim jezikom. Oženjen je i ima osamnaestogodišnju kćerku.

Njegov protukandidat u drugom krugu hrvatskih predsjedničkih izbora, Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba, zahvalio se mnogobrojnim i nimalo razočaranim pristalicama i rekao kako se sutra vraća na posao gradonačelnika.
“Moram priznati da je i najveće optimiste iznenadio rezultat. Prvi sam neovisni kandidat koji je ušao u drugi krug predsjedničkih izbora. Vraćam se sutra raditi svoj posao. Znat ću kako opravdati kapital koji smo dobili od 900.000 ljudi koji su nam dali glas i neću vas iznevjeriti”, izjavio je Bandić nakon objave zvaničnih rezultata.

Premijerka Hrvatske Jadranka Kosor najavila se ubrzo i zvanični sastanak sa Josipovićem i razgovore o budućoj saradnji.
“Vjerujem da će dati potporu onome što mislim da je jako važno, a to je jačanje parlamentarizma. Vjerujem također da će suradnja novoizabranog predsjednika i Vlade biti na dobrobit svih građanki i građana RH”, kazala je Kosor.

Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić koji je u Uredu predsjednika čekao rezultate predsjedničkih izbora izjavio je da je tokom večeri telefonom razgovarao s SDP-ovim predsjedničkim kandidatom Ivom Josipovićem i čestitao mu na izbornim rezultatima.
"Da, čestitao sam mu", izjavio je Mesić novinarima oko 23 sata.
Hrvatski predsjednik u Ured je stigao oko 20:30 sati, a rezultate izbora prati kao i u prvome krugu predsjedničkih izbora u jednoj od dvorana sa savjetnicima, članovima obitelji i prijateljima. Nakon objavljivanja zvaničnih rezultata on se obratio naciji i čestitao novom predsjedniku.
“Pobijedila je demokracija, europska Hrvatska, pobijedile su vrijednosti koje vrijede u Europi kojoj mi težimo. Pozivam građane da u idućim izborima ispune svoje pravo jer smao onda može pozivati na odgovornost one kojima daju svoj glas. Vjerujem da će Josipović ispuniti sva obećanja”, rekao je Mesić koji je u drugom krugu javno podržao Josipovića.

Njegov mandat traje do 18. januara kada će novi hrvatski predsjednik i zvanično preuzeti funkciju.

(zurnal.info/Fena)

Književnica Hedina Tahirović Sijerčić piše o romskoj književnosti, o počecima kada su se nomadi sporazumijevali simbolima pa do današnjih dana. Žurnal će ovaj zanimljivi tekst objaviti u četiri dijela

Ljudi koji imaju uslove za životnu egzistenciju mogu graditi kulturnu baštinu jednog naroda. Kako onda da se Romi, najsiromašniji i najugroženiji narod na našim prostorima, bave stvaranjem i nadogradnjom kulturne baštine, kad ih više od 80 procenata živi na minimunu i manje od minimuma životne egzistencije!?

Socijalne, zdravstvene i stambene potrebe potisnule su problem edukacije a samim tim i romskog kulturnog pisanog i umjetničkog stvaralaštva kao i kompletnu kulturnu baštinu našeg naroda ubrajajući i tradicionalne romske zanate. Protjerivanje, diskriminacija, omalovažavanje romskog naroda doveli su do izumiranja ne samo romskog jezika nego i do izumiranja romskih tradicionalnih zanata (onih koji se bave kalajisanjem, izdrada bakrenih stvari, pravljenje peći i šiševa, lonaca, pletenih od pruća korpa i drugih proizvoda).

Odumiranje jezika

Bosanskohercegovački Romi su najbrojnija nacionalna manjina u Bosni i Hercegovini.

Statistike romskih nevladinih organizacija govore da u BiH trenutno živi izmedju 80.000-100.000 Roma.

Činjenica da 80 % romske djece ne pohađa redovnu nastavu je primjer koji vam može poslužiti da biste vidjeli romsko stvaralaštvo u budućnosti. Samim tim zbog diskriminacije i predrasuda drugih prema Romima odumire i jezik, a vi i sami znate da ukoliko odumire jezik odumire i narod. Sad je pitanje da li ćete dozvoliti da 100.000 Roma u Bosni odumre i postane nevidljivo.

Sadašnja situacija je takva da 60% populacije Roma u BiH je nepismeno, i 80% nema nikakve (obrazovne) kvalifikacije. Obrazovanje je ključ ovih problema. I tako, život se vrti u krugu: nemaš završenu školu, nemaš posao, nemaš smeštaj, nemaš novac za osnovnu egzistenciju.... a u školu ne možeš ići ukoliko sve to nemaš...

Kako onda da se stvara romska kulturna baština, kako da se stvaraju pisana djela... I kada se rode romski talenti nemaju uslova za njegovo razvijanje, a kamoli za afirmacijom na tom polju... Već navedeni uslovi su potrebni da su ispunjeni da bi se došlo do neke afirmacije...

Istina je da se u posljednje vrijeme mnogo radi na uključivanju romske djece u škole i da državne institucije pomožu pri realizaciji takvih projekata. Romska djeca dobivaju besplatne knjige, grade se stambeni objekti za ugrožene Rome, koliko sam informisana do kraja ove godine treba da se izgradi 100 stambenih objekata, što po meni znači još 100 romske djece će ubuduće pohađati školu, 50 Roma će dobiti radna mjesta do kraja ove godine i ukoliko se to ostvari, a nadam se da hoće, naša romska književnost će sigurno biti bogatija za još nekoliko pjesnika ili književnika. Ali, uprkos tome veoma mali broj djece završava školu. Ženska djeca napuštaju školovanje već nakon trećeg ili četvrtog razreda osnovne škole. Malo je onih koji ustraju.

I pored svih tih problema, neimaštine, socijalne ugroženosti, stambenih problema, zdravstvenih problema, problema u oblasti edukacije, diskriminacije, poznata je i diskriminacija jezika. Romi se stide da govore romski na javnim mjestima jer oni koji nisu Romi zaziru od njih i sklanjaju im se s puta kao od virusa. Ista situacija je u školi. Djeca su diskriminirana ukoliko nedovoljno ili sa romskim akcentom govore romski i kao takve ih najčešće prebacuju u specijalne razrede sa djecom koja nisu u stanju da redovno gradivo brzinom ostale djece savladaju. Nije ni čudo što mladi ne žele da uče romski, to je nesvjesna strah od budućnosti...

Diskriminacija je doprinijela izumiranju jezika, a i izumiranju naroda što pokazuje izjašnjavanje Roma drugom nacionalnom pripadnošću. Svijest Roma o vlastitom identitetu splašnjava.

Statistika ubija

Neophodno je da se Romi obrazuju i na svom maternjem romskom jeziku a naravno za to su potrebni i stručni kadrovi koji se svakako moraju osposobiti i angažovati. Mnoge dileme su u tome na kojem romskom dijalektu je potrebno raditi na kojem prostoru, da li će se čekati dok se standardizacija jezika ne usaglasi, čiji je dijalekt bolji itd. Sve to buni one koji žele da nam pomognu: ne-Romi su u dilemi šta da odobre i šta da finansiraju tako da je prisutan ogromni i očiti problem zavlačenja u vremenu zbog problema standardizacije romskog jezika, diskriminacije u pogledu dijalekata, diskriminacije prema Romima i romskom jeziku uopšte ne samo od strane ne- Roma nego i Roma prema Romima. Tako mnogi Romi koji su u kontaktu sa institucijama koje ovo treba da odobre manipulišu ovim problemom i samim tim manipulišu dijalektima i romskim jezikom. U Bosni i Hercegovini živi par univerzitetski obrazovanih Roma. Problem je: koliko univerzitetski obrazovanih Roma zaista živi na ovim prostorima? Ovdje nije stvar samo popisa i broja, nego je stvar u tome da takvi treba da pomognu pripadnicima svog naroda i da poboljšavaju prosperitet istog svojim angažovanjem na rješavanju romskih problema.

Već sam vam rekla da nije rijetka i diskriminacija Roma prema Romima a posebno Roma prema Romkinjama. Evo navešću svoj primjer:

Prema istraživanjima nekih naših institucija naveden je podatak da među ženama u romskoj zajednici BiH nema onih sa univerzitetskim obrazovanjem. Ja sam jedina, ali oni to ignorišu i ignorišu moje bivstvovanje iako znaju da sam Romkinja i da se bez imalo straha i stida izjašnjavam onakvom kakvom sam se rodila.

Kakva statistika može da negira moje bivstvovanje na ovim prostorima? Citiram Amira Sarajlića u njegovom referatu “Pristup zapošljavanju romske populacije” u Projektu Vijeća Evrope: Među ženama u romskoj zajednici BiH nema onih sa univerzitetskim obrazovanjem. Slična je i analiza ljudi koji su napisali knjigu “Nismo naučili tako smo živjeli” u kojoj je napisano da Nijedna od žena (Romkinja) nije pohađala fakultet ili više škole, iako sam ja prevela njihovu knjigu na romski jezik a prije mog angažmana znali su moju biografiju. Ipak sam kod njih ostala nevidljiva. Po njihovom shvatanju sigurno se ne podudaram sa njihovom slikom jedne Romkinje ili Roma, kako hoćete, i tako ignorišu moje bivstvovanje.

Tačno je da sam jedna. Tačno je i to da su me 1986. godine upisali u knjigu Istorije Radio Televizije Sarajevo kao prvog diplomiranog novinara romske nacionalnosti. Nemojte da me shvatite pogrešno: Ja ne želim da ostanem jedina, ali ne želim da me zaborave. Ja postojim htjeli to oni ili ne.

1996. godine Katrin Remstma i ja smo posjetile naše Rome na području Federacije i za European Working Group for Roma – Europäische Arbeitgruppe für Roma in und Roma-Flüchtlinge aus Bosnien uradile informaciju o položaju Roma u Bosni pod nazivom Die Roma sind in ihren Positionen geblieben. Svi ti Romi, svi ljudi uključeni u rad sa Romima su me ponovo vidjeli u Bosni a niko se nikad nije sjetio da postojim kad su se dijelila radna mjesta i pozicije u BiH i nema me u statistici kao Romkinje sa više završenih univerziteta.

Moje prisustvo u Evropskom Parlamentu 1996. godine i u Briselu i u Strasbourgu je ostalo zabilježeno u tom smislu da je bilo dobro da se neko od Roma iz Bosne tu pojavio, u vrijeme kad su naši Romi umirali i ginuli sa ostalim bosanskim narodima na ovim prostorima, i da se time ispunila kvota problematike o kojoj se diskutovalo, jer su se naši romski muški lideri lijepo razdijelili sa radnim mjestima za koja nisu bili čak ni kvalifikovani. Moje kvalifikacije i moje bivstvovanje su zanemarili, jer ja sam za njih samo žena u tom našem tradicionalnom balkanskom shvatanju.

Izgonom iz Njemačke 1997. godine i nastanjivanjem u Torontu u Kanadi okrenula sam se samoj sebi i mom samostalnom radu. Pisala sam pjesme, priče, pisala o životu i sakupljala moja sjećanja. Tako sam ostala nepovrijeđena od strane drugih a najviše od strane svojih.

Sada živim u Njemačkoj i radila sam u staračkom domu na njegovanju staraca – kao pomoćnica, trenutno sam na liječenju jer me je posao zdravstveno slomio. A vi svi znate da od pisanja vrlo mali broj ljudi može živjeti.

Mislim da sam ovoj zemlji potrebna, i da mogu mnogo toga uraditi, ali kako stvari stoje mislim da ja nisam potrebna ... koruptivnim pojedincima.

Pisanje i moj rad mi niko ne može oduzeti, niko mi ne može oduzeti ono što mi je moj otac -Rom ko grom- Derviš Tahirović dao, a to je ponos. Ostaću ponosna na ono što jesam i kakva jesam.

(zurnal.info)

Krajem prošle godine svjetska muzička scena ostala je bez Rowlanda S. Howarda australijskog muzičara, gitariste i kantautora koji je preminuo 30.12.2009. godine nakon duge borbe s rakom jetre u svom domu u Melburnu.

Karijeru koja je bila iznimno bogata počeo je u bandu The Young Charlatans sa samo 15 godina kada je napisao fantastičnu pjesmu Shiver. Ona je1979. godine postala brojem jedan u Australiji, a planetarni uspjeh dostigla u izvedbi banda Boys Next Door, njegovog prvog banda u kojem je surađivao sa Nickom Caveom. Prošao je kroz mnoge bandove ali je svakako najzapaženiji njegov rad sa Boys Next Door, The Birthday Party, Crime and City Solution i kasnije sa matičnim bandom These Immortal Souls.

Za Berlin

Band Boys Next Door transformiše se u The Birthday Party i iz Melburna prelaze 1980. godine u London odakle su preselili u Berlin, grad koji je tada bio centar svjetske underground scene. Burni život sa živim provokativnim nastupima prepunim nasilja su u velikoj mjeri bili rezultat konzumacije teških droga koje članove The Birthday Party držali u konstantno destruktivnom raspoloženju. Poznata je činjenica da je Cave tek nakon skidanja sa heroina počeo da stvara muziku koja je bila prihvatljiva za malo širi krug slušalaca.

Međutim, Rowland S. Howard nije bio više u stanju da prati ritam The Birthday Partya, pa napušta band ne libeći se da sarađuje sa mnogobrojnim bandovima i pojedincima. U svojoj karijeri koja je trajala sve do njegove smrti s obzirom da je svoj posljednji album snimio i objavio prošle godine pod nazivom Pop Crimes, Howard je surađivao sa Lydiom Lunch, Nikki Suddenom, Barry Adamsonom kao i sa bandovima Einstutzende Neubauten, The Gun Clubom, Henry Rollinsom... Nakon napuštanja The Birthday Partya pridružuje bandu Crime and City Solution koji za razliku od The Birthday Party nisu svoj stil muziciranja potčinili žestokoj energiji, sirovoj i divljoj snazi, već na suptilan način, mada uz teške tonove i mračnu atmosferu, stvarali nešto sasvim novo u tom trenutku na svjetskoj muzičkoj sceni. U bendu je bas gitaru svirao njegov brat Harry, a zajedno su snimili dva EP albuma:The Dangling Man i The Kentucky Click/Adventure kao i mini LP Just South of Heaven koji su objavljeni 1985. godine.

Sa njima ostaje još godinu dana kada počinje da osjeća da ljudi sa kojima je radio nisu osobe sa kojima dijeli iste osjećaje i ideje. Međutim, i pored toga snimaju perfektan album pod nazivom Room Of Lights (1986) koji je ostavio fantastičan utisak na filmskog režisera Wima Wendersa. On ih je angažirao u svom kultnom filmu „Nebo nad Berlinom“.

Howard ubrzo napušta Crime and City Solution i 1987. godine, zajedno sa bratom i bubnjarom Paul Godfreyom (a.k.a. Epic Soundtracks, 1997. godine pronađen mrtav u svom apartmanu u Londonu) formiraju band pod nazivom These Immortal Soul. Netom po osnivanju pridružuje im se za klavijaturama Genevieve McGuckin.

These Immortal Souls svoj prvi album objavljuju 1987. godine pod nazivom Get Lost (Don't Lie!) za izdavačku kuću Mute Records dok ga je za Američko tržište objavila izdavačka kuća SST. Album je jednostavno pravo malo remek dijelo i prvi singl sa albuma je numera Marry Me (Lie! Lie!).

But if memories could walk
Boy I'd lie awake nights
Now I can't go home anymore little one
Now I don't mind chopping wood
But the memory don't do no one no good..."
Besmrtne duše

Na albumu se jasno može primjetiti da band već ima svoju muzičku osobenost. Na albumu se nalazi 11 psihotičnih i rastrganih indie numera sa pop senzibilitetom. Pjesme kao što su „Marry Me“ ili ti pak „These Immortal Souls“ su svakako pjesme koje i već nakon prvog slušanja ostavljaju dubok trag u duši čovjeka. Kroz čitav album glavna vodilja su sumanuti ritam bubnjeva, klavirske dionice i naposljetku glas koji mnogima može zvučati iritantno, lijeno i avetno sa specifičnim načinom sviranja gitare samog Howarda.

Vrijeme do izdavanja drugog albuma sa bandom Howard provodi radeći razne projekte s pa tako snima album pod nazivom „Kiss You Kidnapped Charabanc“ zajedno sa Nikki Suddenom da bi 1992. godine These Immortal Souls objavili svoj drugi album pod nazivom „Im Never Gonna Die Again“. Na njemu se nalazi 11 pjesama koje su za razliku od prvog albuma znatno brže i čvršće ali nemaju onu snagu i težinu kao što je bio slučaj sa prvim albumom. Album za razliku od prvog dosta podsjeća na stil i muziciranje The Birthday Partya. Tekstovi su, kao i na prvom albumu, rezultat Howardove fascinacije demonima i egzorcizmom.

U pjesmama Nick Cavea and Bad Seedsaa se uvelikoj mjeri može prepoznati dašak rada i stvaranja Rowland S. Howarda. I sam Cave priznaje:

- Prvi put kada sam vidio kako svira, bilo je jasno da je on fenomenalan talenat. Iako smo otišli na različite strane, uvijek sam volio Rowlanda - njegov talenat, njegov veliki smisao za humor i njegovo velikodušno srce. Bio je dobar prijatelj i bila je privilegija raditi sa njim. On će mi nedostajati veoma mnogo.

Nakon prestanka sa radom These Immortal Soulsa Howard poćinje samostalno raditi i 1999. godine izdaje svoj prvi samostalni album pod nazivom „Teenage Snuff Film“ gdje mu uveliko pomaže Mick Harvey. Da projekat bude još uspješniji pripomaže i Brian Hooper na sjajnoj bas gitari. I tu prestaje sva aktivnost Rowlanda S. Howarda.

Posljednjih godine dolaze samo rijetke informacije o njegovoj bolesti i o tome da je na listi za transplantaciju jetre. Međutim, deset godina od izdavanja svog posljednjeg solo projekta objavljuje svoj posljedni album pod nazivom „Pop Crimes“ za koji se može reći da je njegov epitaf. Požurio je da ga završi jer je bio svjestan da mu se bliži kraj. Na albumu se nalazi osam pjesama za koje se može reći da su briljantne. Pjesme nabijene emocijama, teškim zvukom bas gitare i tužnim i prekrasnim Howardovim glasom. Mick Harvey na bubnjevima i JP Shil na basu i violini pomogli su mu da stavi završnu riječ na svoju izuzetno bogatu muzičku karijeru.

(zurnal.info)

Moje ime je Marko Tomaš i ja sam frustrirani navijač. I to dvostruko. Naime, navijam za Velež i reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Nekad prije, situaciju je znao izvaditi Liverpool, ali u posljednje vrijeme i Merseyside Redsi postaju izvor frustracije.

Ovo i jeste priča o frustracijama.

Jasno mi je da svatko uzdiže vlastite heroje, ali frustrira me činjenica da je sarajevski lobi prije desetak godina proglasio Safeta Sušića najboljim nogometašem BiH u prošlom stoljeću. Nezahvalna je to priča, ali svatko iole razuman priznat će da to ne bi bilo tako unisono prihvaćeno da mostarski nogometni i novinarski pregaoci imaju moć suprostaviti se sarajevskim. Nekako razišljam na način da je to trebala biti nagrada za sveukupan doprinos razvoju nogometne igre u BiH. Nešto kao nagrada za životno djelo. A tu Pape ne bi imao šanse pored Sule Repca, Vahe, Duška ili Ivice Osima. Sve redom veliki igrači, ali i veliki treneri.

Sulejman Rebac

Uzmite npr. Sulejmana Sulu Repca. U neka davna vremena Sule je bio igračina. Dok sam živio u Splitu, Duje Lucić mi je govorio da je Sule za njegovog oca i tu, najstariju, generaciju Hajdukovih navijača, bio ono što njegovoj generaciji predstavlja Baka, netko nezaboravan, netko tko je igri davao magijsku dimenziju.

Sule je, legenda kaže, u Hajduk otišao za dva metra štofa, koji je poklonio svom prijatelju kojem je trebalo odijelo za vjenčanje. Kao legende ga se sjećaju stari nogometni navijači, a i običan svijet, koji se kod nas najviše sastaje u kafani (što je jedan od rijetkih gradskih običaja koji je ostao živjeti i dan danas). Sule Rebac, dakle, boem, veliki igrač, ali i tvorac jedne cijele nogometne škole, one prijeratne Veležove, koja je bila pojam za atraktivnu i lepršavu igru. Bio je igrač, nogometni inovator i pedagog koji je odgojio velike igrače poput Duška Bajevića, Envera Marića, Vahe Halilhodžića, Bore Primorca itd. Po meni, iako ga nisam nikad gledao kao igrača, Sule je bio veća i kompletnija nogomenta pojava od Sušića. Istu priču možemo vezati i za Ivicu Osima. Ali evo i četvorice Sulinih pulena koje sam naveo, sve redom veliki igrači i treneri. Duško je u AEK-u, Marić u Herthi, Vaha izbornik Obale Bjelokosti, a Boro Primorac pomoćnik Arsene Vengera u Arsenalu i jedan od glavnih klupskih skauta.

No, sad je sve to prdimahovina, Pape je dobio tu počast i točka, a ja i da neću moram se složiti s time. Rekoh već, ovo je priča o frustracijama.

Safet Sušić

Jednu od ranih nogometnih frustracija vežem uz Mundijal u Italiji 1990. godine. Za Sušića i Osima, uglavnom. Sušić, već na zalasku, spor, potrošen, igrač iz prošlog vremena, koji je tu bio zbog prijašnjih zasluga i Osimove tvrde glave, uzeo je mjesto nekim mladićima koji su par godina prije bili svjetski omladinski prvaci i to zbog Švabine taktike, koja je podrazumijevala da protivnik umre od dosade, a onda mi damo gol. Malo Sušić gnjavi loptu, pa Baždarević, pa Piksi i kad protivnici zaspu, smoreni dosadom, onda neki naš genijalac gurne mješinu u gol. Gledajte, Osim je malo poslije Mundijala dokazao svoju ljudsku veličinu. Činio je to i nebrojeno puta prije i poslije legendarne i potresne ostavke u FSJ. Dokazao se i kao trener u jednoj maloj nogometnoj sredini, Sturmu iz Graza, a i puno prije sa šampionskom generacijom Želje. Pape je igrao srcem, pošteno, koliko je mogao, ali, za mene, ostaje činjenica da su neki drugi, na njihovim mjestima, u datom trenutku, mogli više. Ali, zbog sentimentalnosti i starih dobrih vremena generacije će pamtiti taj Mundijal drugačije od mene. Pape je trebao Osimu zbog njegovih nogometnih vizija i opet točka. Ja ga uglavnom nisam upamtio kao velikog igrača, nikad ga nisam ni gledao u zenitu karijere i to je valjda to.

Dakle, ovo je priča o frustracijama.

Jedna od frustracija je nogometna selekcija Bosne i Hercegovine. A s njom skupa idu i novinari koji je prate. Uvijek su jednoglasni. Kad uzdižu među zvijezde i kad bacaju u trnje i blato. Kod nas, naprosto, pluralizam ne prolazi ni kad se priča o nogometu. Ako nisi s njima svi se prave da te nema, a ja više volim da mi puknu šamar nego da me ignoriraju. Doduše, nije baš ni da sam se, do sada, trsio da bilo što kažem, pogotovo na ovu temu.

Ćiro Blažević

Kad je Ćiro dolazio izbila je opća pobuna. Nakon dvije pobjede i par izljeva patriotskih osjećanja u medijima peder Ćiro je postao nogometni Sultan. Najrazvijenija industrijska grana našeg vremena jeste proizvodnja zaborava pa su svi odjednom zaboravili Ćirine velikohrvatske eskapade iz devedesetih i prigrlili ga kao najbliži rod. Nisam mogao vjerovati da su tome podlegli i moji najbliži prijatelji, koji su ga branili od mojih žučnih (frustriranih) napada. Nisam ga napadao samo kao medijskog klauna i prevrtljivca već i kao trenera. Ako pitate koji mu je najveći grijeh reći ću vam jednostavno: treće mjesto s Hrvatskom na prvenstvu 1998. Zvuči ludo, zar ne!? S onakvom ekipom je morao u finale. Ali, kapetan je morao igrati pa makar i ozlijeđen, a čovjek zbog kojeg je davno trebao pojesti trenersku diplomu je sjedio na klupi. No, sve je to šbb kbb. Treneri su valjda takvi, tvrdoglav i tašt svijet, a ti sviri kurcu što oni ne žele vidjeti što i svaki prosječan navijač.

O Ćiri sam ljudima govorio još jednu stvar kojom sam probao argumentirati moje stavove: on je toliki prevarant da ni Zdravko Mamić, glavom i bradom, nije s njim mogao izaći na kraj.

I tako, kad smo ispali od Portugala ljudi se odjednom otrijeznili pa Ćiro neznalica, Ćiro ovakav, Ćiro onakav. A on, stari lisac, slalomaš, junorski prvak BiH u skijanju, namiriše kad se treba povući pa spakira kufere i eno ga sad prodaje maglu na Dalekom Istoku i kune se u pradjeda Kineza, koji je stvorio recept za rebarca u umaku od malina, sudjelovao u osnivanju Komunističke partije i preplivao Jangcekjang.

Poštenom čovjeku dođe da se ispovraća.

Nitko nije radio pritisak kad je počeo činiti budalaštine i stavljati Ibričića i Salihovića na bekovske pozicije, dok je šikanirao Zlatana Bajramovića, a na njegovo mjesto stavljao Muratovića, napadača koji je igrao pošteno, ali naprosto ga bog nije dao za poziciju koju mu je Ćiro namjenio. Pritisak nisu radili, jer se nisu pitali što će biti kad dođu ozbiljne utakmice.

Daj ti nama, Ćiro Cezare, kruha i igara, jebo sustavan rad i razmišljanje o tome što će biti sutra.

U velikim utakmicama Ćiro je uzeo samo bod. Onaj protiv Turske u Zenici. To danas svi znaju. Priču o Belgiji može okačit' mačku o rep, jer Belgija ovog doba je tek prosječna ekipa od koje smo bolji za dvije ili tri klase skoro na svim pozicijama i to se moralo dobiti. Izgubiti od Španjolske je u redu, ali od onakvog Portugala nikako. Ali tko će Ćiru pozvati na odgovornost i pitati ga zašto je žrtvovao Salihovića, blamirao Ibričića, gradio autoritet na konfliktima s našim najboljim igračem Misimovićem, cijele kvalifikacije šikanirao Bajramovića, ignorirao Pjanićev nebeski talent, gurnuo Medunjanina u živčani slom...

Stvari su, po meni, jednostavne. Boljeg desnog beka od Džeme Berberovića nemamo. Zašto onda napadački orijentirani veznjak igra tu poziciju? Hrgović je kakav takav lijevi bek. Zašto onda žrtvujemo sjajnog lijevog veznog na toj poziciji?

Valjda Ćiro voli igrati s manjkom igrača, što li? Ne, nego se, kao i svi treneri, voli tvrdoglaviti i izmišljati toplu vodu u najbitnijim utakmicama. A i boli ga đon, pjesnički rečeno. Sam je rekao da, kad mu je teško, razmišlja o svom kontu u nekoj švicarskoj banci. Money is religion, isn't it? A kad je novac religija onda je bankovni račun jedina država koju priznaješ i od srca voliš. Tako Ćiro jedan dan može biti zakleti Hrvat, drugi dan Zmaj od Bosne, a treći dan Kinez Ći Ro.

Neka si otišao, prevarantu matori, daleko ti lijepa Kina!

Meho Kodro

Prije Ćire smo, ko zadnje pičke, dozvolili sebi da potrošimo jednog velikog igrača i perspektivnog trenera i to u rekordnom roku. Meho Kodro, negdašnji centarfor Barcelone, otišao je pognute glave i vjerovatno mu još uvijek nije jasno u kakvoj se žabokrečini našao i što mu se dogodilo.

Čovjek je htio ozbiljno raditi, a kad su to uvidjeli nogometni stručnjaci iz našeg saveza brže bolje su mu zakuhali takvu kašu da je ni pas s maslom ne bi pojeo.

Kod nas ozbiljnost ne prolazi, a želja za sustavnim radom još manje. Čim zucneš o takvim budalaštinama loše ti se piše. Idi ti negdje drugo tjerat' ljude da rade, napreduju i ozbiljno pristupaju poslu kojim se bave!

Sjećam se kad je Meho počeo igrati u prvom timu Veleža. Nekad bi mijenjao Seju Kajtaza, nekad Peđu Jurića. Na istočnoj tribini, legendarnom stajanju, stadiona Bijeli Brijeg bi nastala opća smijurija i tipično mostarsko podjebavanje u stilu: bjeri tamo, okle tebe s loptom! Nitko od nas nije mogao ni sanjati da će Meho, za kojeg se činilo da sam sebe sapliće dok trči, jednog dana obući Barcin dres i davati golove u El Clasicu, pa čak ni onda kad je zabio Borusiji Dortmund u Kupu UEFA. Objektivno, po talentu, Peđa Jurić je za njega bio svemirski brod, ali je karijeru završio u Hrvatskom Dragovoljcu, a Meho, uporno dijete hercegovačkog sela, u jednoj od najjačih liga na svijetu. Ozbiljnost, rad, upornost i želja za napretkom su ga odveli do dresa klubova iz španjolske Primere. Ta mu šema kod nas nije mogla proći.

Eh, da, ovo je priča o frustracijama.

Iskreno, žao mi je Papeta. Žalosno mi je bilo čitati knjigu Zlatka Topčića posvećenu Papetu, unatoč svemu ona zrači neuspjehom, nekakvom neobjašnjivom tugom kao da je sve moglo ispasti i bolje po Papeta. Tome je vjerovatno kriv autor knjige, ali zakačila se ta luzerska nota za Papeta kao drača. Žao mi je što ga ne pamtim iz najboljih dana njegove loptačke karijere.

Veliki igrač naprosto nije veliki trener. Po stavu mu se vidi da nema tu žicu i da mu fali samopouzdanja. Još je manje vješt u medijskom manipuliranju. A to će mu najviše trebati ukoliko želi preživjeti ovu našu močvaru. Bojim se da slijede najteži dani njegovog života.

A imao je puno teških dana, barem tako kaže knjiga.

Kroz karijeru i život je najviše patio zbog toga što su drugi vukli konce njegove karijere neodvojive od života, a samim tim i njega za nos. Pa sad vi zamislite takvog čovjeka, arhetip bosanske dobričine, kako surađuje s ovim hohštaplerima koji vode naš savez (za imena pitajte poreske inspektore, meni je lijeno navoditi, i ovako sam odužio)! Bojim se, iskreno, da će otići odavde i go i bos i žedan preko vode preveden.

Imamo sjajan tim, ali nedostaje nam sjajan trener, gromada koja može dobro raditi u nemogućim uvjetima i odjebati čaršijske interese, šutnuti ih daleko od nacionalnog tima. Molim boga da me Pape uvjeri kako je baš on ta dimenzija koja nam nedostaje da konačno odemo na jednu veliku nogometnu smotru. Odmah bi mu oprostio onu počast s početka ove priče i prihvatio je kao neprikosnovenu činjenicu. Halalio bih mu i Mudnijal 1990. Ali bojim se da neće biti tako. Osim ako stvarima ne bude pristupao jednostavno i puštao ljude da igraju kako najbolje znaju na pozicijama koje igraju cijeli život, a ne da Ibričić igra desnog beka kao kod Ćire, ili kao što je Barbarez igrao stopera kod blentavog Bake.

I neka zapamti da nije Ćiro, kako se voli hvaliti, stvorio te igrače, nije ih stvorio ni Baka niti Muzurović. Oni su nam se slučajno dogodili, kao dar s neba, odgojili su ih u nogometnim školama njihovi sadašnji i bivši klubovi. I tu su, spremni da igraju za Bosnu i Hercegovinu.

Baka iz pakla

Do sada se Sušić iskazao sa par potpuno nediplomatskih i promašenih izjava. One su mi dokazale da je iskren, prostodušan i pošten čovjek, jer treba biti stvarno lud(ili totalno glup, ispričavam se) pa izjaviti da nemaš pojma o igračima selekcije koju upravo preuzimaš. To obećava da će naredni period s njim biti interesantan, ali na žalostan način, jer će naše palanke i palančice jedva dočekati da srozaju u blato nekoga ko im se još jučer činio velik i nedodirljiv. I možda upravo zbog toga što je nekad bilo tako.

Jebiga, tako se liječe frustracije, a da samo napomenem, ovo i jeste priča o frustracijama.

Za Barbu je stvarno bilo prerano. Baka je bio opcija iz pakla. Acu Ristića nitko nije spomenuo. Salema Halilhodžića, također. Hadžibegić i Baždarević mi dođu kao i Pape, dobri, iskreni, ali sumnjam u njihove kapacitete. Duško i Vaha su predaleko, previsoko i mogli bi prihvatiti tu funciju isključivo iz luđačkog patriotizma ili samilosti(čekamo da polude, dakle).

I tako nam ostaje da vidimo što će Sušić uraditi. Može li uspostaviti autoritet nad velikim europskim zvijezdama? Sumnjam da će ih osvojiti prostodušnom iskrenošću, jebiga, ljudi smo i svi volimo zabušavati kad nam se dopusti, a sigurno im je već povrijedio taštine priznavajući kako malo zna o njima.

Selektor Mrduše donje

A da se za kraj malo igram trenera i kandidiram za selektora Mrduše Donje? Baš mi je volja. Evo idealnog tima.

U formaciji 4 – 4 – 2: Begović – Berberović – Jahić – Spahić – Hrgović(Papac, kad bi pristao) – Pjanić – Bajramović – Misimović – Salihović – Džeko – Ibišević.

U formaciji 4 – 5 – 1: Begović – Berberović – Jahić – Spahić – Hrgović/Papac – Pjanić – Bajramović – Medunjanin – Misimović – Salihović – Džeko.

A klupa: Hasagić, Ibričić, Rahimić, Nadarević, Muslimović, Vladavić. Mnogo smo jaki, rekli bi istočni susjedi.

Nije li to sadašnjost i budućnost u jednom!?

I otkud mi uopće sve ovo?

Jednostavno, sit sam mitskih poraza. Sit sam prevaranata i cirkusanata tipa Ćire. Riga mi se od provincijskih nakupaca i nogometnih mešetara, od neodgovornosti, bezidejnosti i luzerstva. Ovo već odavno nije zabavno. Sve skupa je prosto frustrirajuće.

(zurnal.info)