Bob Dylan organizirao je prvu samostalnu izložbu slika u londonskoj galeriji Halcyon

Postavka je nazvana Bob Dylan na platnu. Radi se o slikama u uljanoj tehnici, koje su rađene prema skicama koje je Dylan crtao tokom svojih turneja od 1989. do 1992. godine. Blok sa skicama nazvao je DrawnBlank.

- Ti crteži pomagali su mi da odmorim mislim tokom naporne trogodišnje turneje. Nije bilo lako, utisci sa svih strana svijeta potpuno su mi ispunjavali mozak – kaže muzičar i objašnjava:

– To su intimni crteži, nisam želio dati neki društveni komentar.

Izložba je prodajna, a cijene slika kreću se od 108.000 do 512.000 eura. Umjetnički direktor galerije Paul Green tvrdi da je muzičar izgradio sopstveni stil, dok mediji jednostavno opisuju da se radi o slikama sa živopisnim bojama i smjelim potezima četkicom. Dylan s druge strane svoju umjetničku inspiraciju ovako opisuje:

– Osjećao sam da uvodim red u haos oko mene.

Časove crtanja uzimao je još šezdesetih godina u New Yorku, poslije teške saobraćajne nesreće. Od tada je često skicirao detalje koji bi ga fascinirali. Na njegovim djelima se primećuje, kaže kustos galerije, da se tokom turneje često osamljivao i posmatrao svijet iz skrivenih uglova.

- To što je godinama radio na sceni – izvodeći nove verzije starih pjesama kako bi im dao svježu interpretaciju – sada nastavlja na platnu, ocijenio je kritičar Frankfurter Allgemeine Zeitunga.

Izložba će biti otvorena do kraja aprila.

(zurnal.info)

Košarac je u izjavi novinarima u Banjoj Luci rekao da „iako ne želi da se miješa u uređivačku politiku” Klub Srba je ipak predložio Vijeću naroda zaključak kojim bi se „osudila” uređivačka politika Federalne televizije manifestirana u emisiji “60 minuta” koja “sistematski omalovažava legalne institucije RS-a i legalno izabrane predstavnike RS-a, koji se u spornom prilogu poistovjećuju s ‘Trećim Rajhom’”.

To, smatra on, ne doprinosi izgradnji povjerenja u BiH.

Na pitanje zašto bi se o tome izjašnjavalo Vijeće naroda RS-a, Košarac navodi činjenicu da su u tom tijelu zastupljeni predstavnici sva tri konstitutivna naroda i iz reda ostalih.

Iako njegova inicijativa u vezi s ovim nije dobila podršku za razmatranje na narednoj sjednici Vijeća naroda, on je najavio i da će „biti iskorištene i druge poslaničke mogućnosti da se o tome raspravlja, jer se u emisiji ’60 minuta' na veoma brutalan način napadaju institucije RS-a i srpski narod”.

(Fena)

Za Simfonijski orkestar koji nikada ne svira Mostarci će izdvojiti više od 100 hiljada maraka, a istovremeno će ukinuti Gorsku službu spasavanja

Mostar odnedavno ima novog-starog gradonačelnika. A ima i potpuno dezorjentiranu gradsku skupštinu. Još jedan slučaj koji toj tvrdnji ide u prilog, nakon jednogodišnjeg biranja gradonačelnika, jeste i najnoviji prijedlog nacrta gradskog proračuna koji u ovu godinu ulazi, a kako drugačije nego s deficitom. Srećom ovaj nacrt nije usvojen na prošlotjednom zasjedanju mostarskih mudrih glava. Ipak, ne treba sumnjati da će već ovaj tjedan glupost, bahatost i nedostatak ikakve vizije razvoja, izražena kroz nacrt proračuna, dobiti odobrenje gradske skupštine i potpis gradonačelnika na još jednu u nizu bruku i sramotu Mostara.

Babo i stričevi

Kako se, naime, u Mostaru vrši rebalans proračuna? Narodski rečeno, i u kratkim crtama opisano, to ide otprilike ovako: da bi pokrio minus, onima kojima si davao malo uzmeš sve i ne daš im ništa. To je prvi genijalni korak. Oni koji su dobijali najviše sad će dobiti još više i to tako što ćeš im dati ono što si uzeo od onih koji su dobijali najmanje. Istovremeno, da bi dao više ovima kojima daješ puno, a smanjio deficit, skinut ćeš i određeni dio onima koji spadaju u sredinu ljestvice gradskih davanja. A kriteriji za dodjelu gradskog novca ne da nisu potpuno jasni, nego ih vjerovatno i nema, odnosno, ako ih i ima, nitko nikad za njih nije čuo niti ih je vidio. To, naravno, ne važi za kriterij koji je jedini standard BH politike, a to je onaj po babi i po stričevima.

Naknada za troškove prijevoza. Naknada za topli obrok. Regres za godišnji odmor. Otpremnine. To su sve stavke na koje uposlenici Grada Mostara i Gradskog vijeća mogu računati. To bi bilo u redu da, istovremeno, Gorska služba spašavanja nije u potpunosti skinuta sa proračuna. O gadljivom financiranju političkih partija novcem građana, koje već godinama sustavno šikaniraju, ne treba trošiti riječi.

I onda dolazimo do briljantnih primjera kako se u Mostaru troši novac građana namijenjen za kulturu. Primjera je nekoliko, ali izdvojit ćemo samo par. Naime, ustanova za koju su čuli jedino oni koji detaljno pročitaju prijedlog gradskog proračuna, a radi se o Kulturnom centru Potoci, od Grada će ove godine dobiti 39.810, 00 KM. Budimo pošteni to nije mnogo. Ali zanimljivo je kako će taj novac biti raspodijeljen. Naime, na plaće dva uposlenika ove institucije otpada 35.810, 00 KM godišnje, ili 1.492, 00 KM per capita mjesečno. Onih 4.000, 00 KM viška u mojoj računici predviđeno je za programske aktivnosti.

Nema Nove godine

MC Pavarotti je još radikalniji primjer. Od ukupnih 168.000, 00 KM samo 5.000, 00 KM otpada na programske aktivnosti. Ako ne proizvode program, pitanje je što onda rade svi ti ljudi na čije urede i plaće Grad Mostar godišnje potroši 163.000, 00 KM. Ili što reći za Mostarski Teatar Mladih sa 69.784, 00 KM godišnje, od kojih na program otpada 5.000, 00 KM?

A tko je zadnji put čuo za mostarski Simfonijski orkestar? Niste čuli da takvo što postoji? E pa nisam ni ja, a ako se ne varam živim Mostaru, osim ako me netko žestoko ne zajebava. No, na stranu moji psihički problemi. Taj isti Simfonijski orkestar od Grada Mostara u ovoj će godini dobiti 107.994, 00 KM. A planiranih prihoda nemaju, što i ne čudi obzirom da ljudi naprosto ne nastupaju.

A dočeka Nove godine na otvorenom za Mostarce neće biti ni ovaj put. Mostarski ljetni festival također nije predviđen u proračunu. OKC Abrašević, koji godišnje producira minimum 100-injak raznih kulturnih programa, koje teškom mukom i vlastitim ugledom samostalno plaća, od Grada Mostara će ove godine dobiti proračunski šipak, duplo golo, čistu ništicu.

Opet ću, na ovom mjestu, ponoviti stvar koju neprestano ponavljam. Mostar je samo ogledalo cijele države, a, ponekad bih se usudio reći, i cijele regije. Nemojte se tješiti kako vam je bolje nego Mostarcima i Mostarkama.

Kad bi se od svake mostarske političke muke dopisala po jedna strofa za pjesmu "Čudna jada od Mostara grada" već danas bi to bila najduža pjesma na svijetu i jedan od Guinessovih fenomena. Svakako, Guinessova ekipa bi se zainteresirala i za količinu političke gluposti i bezobrazluka o kojima bi pjesma svjedočila. I to sasvim opravdano, jer da se glupost i bezobrazluk mjere u litrama Mostar bi odavno bio pod morem. Mostarcima i Mostarkama to ne bi ni smetalo. Svejedno i ovako dišu na škrge i žive od planktona, a velike ribe jedu male. Čisti kanibalizam, takva je politika i u vašem balkanskom dvorištu, nije li?

(zurnal.info)

Kada se romantično društvo okupilo pod okriljem noći ni u ludilu nisu mogli pomisliti da će biti optuženi za međunarodni terorizam. Pisali smo - šteta od 18 evra načinjena je tako što je upaljen plamen pod prozorom, izazvan nečim što je trebalo da bude “molotovljev koktel”. Pola godine posle, šestoro mladih ljudi izašlo je iz zatvora još uvek pod optužbom koja ih svrstava rame uz rame sa Osamom Bin Ladenom. Kako to izgleda biti međunarodni terorista zatvoren šest meseci u beogradskom Centralnom zatvoru kao glavnooptuženi razgovarali smo sa Ratiborem Trivuncom, anarhistom koji je zajedno sa još troje članova anarho-sindikalističke inicijative i dvoje simpatizera optužen za ovo delo.

- Život mi je obeležen time. Dovelo me do situacije da ne mogu da nađem stan u rodnom gradu jer niko ne želi da bude upleten u slučaj međunarodnog terorizma - započinje za Žurnal svoju ispovest Trivunac: Ja nisam planirao nikakvu akciju, međutim pretpostavio sam da će se pažnja usmeriti ka nama jer je mali broj anarhista u Srbiji, a posebno je mali broj onih koji nešto preduzimaju. Pretpostavio sam da će nas pohapsiti i da će pokušati da nam prišiju, recimo: izazivanje opšte opasnosti kao krivično delo. Računao sam da će nas lišiti slobode 48 sati i da ćemo se buniti i dokazivati da nemamo veze sa tim. Kad smo uhapšeni policija je pokušavala da nas prinudi da priznamo da smo učestvovali u napadu što je većina nas odbijala. Na silu su iznudili priznanja dečka koji boluje od epilepsije i devojke od 19 godina. U policijskim izveštajima piše da sam ja sve organizovao, ne navode se moje veze sa ostalima i prikazana je jedna hijerarhijska grupa što je u potpunosti u suptotnosti sa našom ideologijom. Kod nas ne postoji nikakva hijerarhija, ne postoji vođa. Po tim iskazima ispada da sam ja bio na dva mesta u isto vreme, a da su svi ostali bili poput nekih spavača terorista koji su samo čekali trenutak da ih aktiviram.

LEGIJA MEĐU ŠTRAJKAČIMA

To se sve dešavalo tokom tih 48 sati? Rezultat je bio optužnica za međunarodni terorizam. Kako si uopšte reagovao na to?

-Dok smo sedeli u ćeliji i čekali da istekne pritvor shvatamo da smo optuženi za međunarodni terorizam. Sve postaje neverovatno. Zapitao sam se da li je moguće da će nas neko goniti za međunarodni terorizam? Sve je toliko iracionalno, a nalazimo se u zatvoru i nikome ne možemo da objasnimo da ništa od svega nije tačno. I onda shvatamo da su potpuno poludeli.

Kamo sreće da je to razlog. Problem je međutim mnogo dublji.

-Pa da. To je vrlo jasan politički čin. Postojala je potreba da se napravi pandan desnom ekstremizmu, da pokažu da nisu samo neonacisti problem već da ima ludaka i na drugoj strani. Drugi razlog, je po mom mišljenju, ali iz percepcije nekog ko je bio zatvoren šest meseci, što postoji podudarnost našeg hapšenja sa eskalacijom štrajkova. To nije prvi put. Bio sam čak hapšen tokom akcije Sablja. Tada su zabranili štrajkove tokom vanrednog stanja a mi smo u našem saopštenju rekli da je ta ideja besmislena. Pa neće se Legija sakrivati među štrajkačima. Suzbio se talas štrajkova koji je u tom trenutku zaista i postojao.

Nije naša organizacija velika ni ugrožavajuća za poredak. Ipak levica ima potencijal koji lako može da se primi u zemlji poput Srbije. Ima gomila nezadovoljnog naroda koji svoj gnev ne može i ne zna da artikuliše pa se onda dešavaju neka nacionalistička ludila ili neka populistička demagogija. Kod nas je očigledno prepoznat potencijal kojim bi mogli da artikulišemo to nezadovoljstvo.

Tu su još i elementi straha “nezavisnog” sudstva od reizbora sudija. Kad je podignuta optužnica naši branioci su napisali kvalitetne pritužbe gde su pokazali neosnovanost u skladu sa svim međunarodnim konvencijama koje definišu šta je međunarodni terorizam. Biti osumnjičen jer je neko napisao grafit je idiotizam.

Idiotizam je i strpati šestoro mladih ljudi u zatvor sa ubicama, narkomanima, a posebno u uslovima kakvi jesu u zatvoru koji su pretrpani, i za koje baš i nema mnogo lepih reči. Kako si se borio sa tim?

-Zatvoriti bilo koga u CZ je tragedija. Jačalo me što sam kroz ceo proces dobijao permanentnu konfirmaciju naših političkih teza - kad smo govorili da zatvori nisu institucije koje sprečavaju kriminal već stvaraju ljude gorima nego što su bili. Tu je primitivna uloga odmazde, nema elementa resocijalizacije već je reč samo o odmazdi sistema koji ne može da izađe na kraj sa ljudima koji se iz raznih razloga odlučuju za kriminalna dela. To je notorna činjenica. Svako ko je ušao, izašao je gori, uslovno rečeno. Nakon šest meseci nemam nikakav problem da napravim krivično delo jer sam izgubio pojam o vremenu i za mene kazna od pet godina za neko delo može biti potpuno prihvatljiva. Toliko se izmestiš iz normalnog života da mi je potpuno isto jedan dan, jedan mesec ili jedna godina. Počeo sam da pravim planove za najmanje tri godine i već sam razmišljao kako bi bilo dobro da nas barem prebace u Zabelu, u blok za teroriste. Tu su bolji uslovi, možeš da pišeš. Sve je bilo prihvatljivo samo da ne bude 12 godina, nego eto tri koliko je minimalna kazna za međunarodni terorizam. Ljudi sede sa mnom u ćeliji i pričaju mi kako bi sve potpisali samo da dobiju kaznu od pet, a ne 20 godina. U vreme paranoje, sudija su zbog reizbora bukvalno drali sa kaznama. Video sam nekog navijača koji je dobio 30 godina robije jer je učestvovao u tuči i ubio čoveka. To nije bilo ubistvo sa predumišljajem, a onaj policajac koji je zaustavio kola i na službenoj dužnosti upucao čoveka u glavu je dobio sedam godina. Cela stvar je potpuno izvitoperena. Ovaj je dobio veliku kaznu jer je sudiji tako rečeno.

ŠTA JE VLAST BEZ OBRAZA?

Šta reći za pravdu u slučaju Brisa Tatona? Pohapsili su 10 klinaca a nalogodavce ne. Neko će od tih klinaca sigurno biti žrtvovan.

-Normalno, a sve to zato da bi se formiralo javno mnenje. Strašno je kako se to razvija. A onda ti se pojavi Boris Tadić na televiziji i kaže: “Mi ćemo se razračunati i sa levim i sa desnim ekstremistima”, pa se pitaš da li je taj čovek normalan. Mi nismo retardi iz nacionalističke opozicije. Dobro znamo Borisa Tadića, ljude oko njega. Znamo za njegove grehe iz mladosti, s kim je duvao, znamo sve, a on nije čovek koji toga nije svestan. Verujem da je to jedan od razloga njegove odmazde prema nama. Mi smo svedoci kako se ponašala omladina Demokratske stranke na skupu Socijalističke internacionale u Grčkoj. Zato smo mi koji poznajemo socijaldemokratiju mnogo veći problem Tadiću od nesposobne opozicije i nacionalističkih organizacija. Ne mislim da država ima legitimitet da zabrani Obraz jer ih je ona i formirala. Jedino može da ih raspusti. Zabrana je direktna laž. To je igranje sa ljudima koji znaju ko je, kada i na koji način formirao Obraz.

Akt napada na ambasadu Grčke se često uspoređuje sa napadima na ambasade SAD, Hrvatske, Slovenije nakon proglašenja nezavisnosti Kosova. Za razliku od vašeg slučaja, njihov nije ni približno ozbiljno shvaćen.

-Ne želim da opravdavam napad ali nemam pozitivan odnos prema nacistima. Na prvoj gej paradi sam dobio teške batine od nacista ali država nema legitimitet da nekog zabranjuje. Nije mi žao američke ambasade iako znam da je napad bio iz dijametralno suprotnih razloga. Ne bih podržao podizanje većih optužnica. To su debili, navijači praznog mozga i oni nisu odgovorni, oni su samo subjekt ideologije.

Pre ovog slučaja si privođen zbog paljenja američke zastave. Činjenica je da je taj tvoj akt podržale i desnica. Ko ne prati mnogo ovu problematiku pomisli da imate iste ciljeve. Poprilično su pobrkani lončići, pa se i sam Šešelj smatra antiglobalistom. U zemlji se za socijaldemokrate izdaju Miloševićev SPS, Milorad Vučelić se slika ispod slika Če Gevare. Kako se ti osećaš u takvoj stuaciji. Postoji li način da vaše delovanje pokažete kakvim jeste a ne onakvi kako mediji i država prikazuju, što se često ne razlikuje od njihove vizije?

-To je nemoguće u ovo trenutku uraditi. Jednostavno, ideologije se reprodukuju kroz državne ideološke aparate gde su mediji bitan element. Anarhizam je ideologija koja je sa jedne strane najeksplicitnija i najkoherentnija u odbrani individualnih prava čoveka, jedina ideologija koja se suštinski nalazi tu. Naša desnica je konfuzna. Većina ljudi se izjašnjava kao da su desničari ali se politički teško mogu odrediti kao desnica.

Prema istraživanju Centra za razvoj civilnog sektora koje se bavi preprekama tranzicije u Srbiji, ustanovilo se da tu prepreku čini radnička klasa, a unutar nje nekvalifikovani i polukvalifikovani radnici. Onda se izoluju elementi koji smetaju tranziciji - jedan je etnonacionalizam, a drugi egalitarnost. Etnonacionalizam je površan, 90 posto njih će reći da je Kosovo Srbija, a kada ih pitaš da li bi jednom godišnje izdvojili platu kao garant da će Kosovo ostati u Srbiji malo ih se odredi.

Etnonacionalizam je površan, lako se odbacuje, a mnogo je veći problem egalitarnost. Smatra se da nije u redu da neko ima ogromne pare, a neko ništa, što je bazična pretpostavka liberalnog kapitalizma - da neko ima prava da se obogati svojim radom. Ispostavilo se da ogroman broj tih ljudi smatra kako je potrebno težiti da najveći raspon plata bude 1:3 što je neprihvatljivo za liberalni kapitalizam, a na tome mi gradimo našu politiku. Takav sentiment u narodu je produkt prethodnog sistema i to je dobra osnova za rad. Nacionaliam, klerikalizam, homofobija, seksizam imaju osnovu u samom hijerarhijskom sistemu. Klasna svest koja podrazumeva otklon od svega se dobija brzo. Sada imamo brdo “četnika” koji su socijalisti. To je srpska konfuzija ali ne smatram da je rešenje što ću da kažem da “četnike” treba streljati. Mi smo pravili nalepnice sa natpisom “Četnici su sramota za srpski narod”. Nije rešenje otpisivanje čitave populacije. Moraš da komuniciraš sa njima i da im kroz praksu stvaraš svest.

ČETNICI IZ DS-a

U Hrvatskoj su studenti proteklih meseci pokazali da je ta svest gotovo sazrela. Sa druge strane i u Srbiji je bilo protesta, ali bilo je i morbidnih scena pa su se tako pevale i četničke pesme što podseća i na proteste rezervista koji traže od države isplatu dnevnica, dakle direktno su usmereni protiv iste, a sa druge strane spremni su koliko već sutra da ponovo krenu u boj u ime iste te države koja ih je iskoristila i bacila.

-U Zagrebu su deljeni leci sa mojim likom i tekstom u kojem piše da sam ja organizovao proteste što je kao dokaz da se Srbi ponovo mešaju u sve. To je neverovatno! To je bila mešavina nacionalističko - liberalnih argumenata. Ja sam kao Srbin a sa druge strane i čovek koji ne podržava privatizaciju i Zorana Đinđića. Hrvatski protesti su bili fenomenalni. Ljudi koji su to organizovali su naši prijatelji i politički saradnici. Prvi protesti za školarine tog tipa su organizovani u Beogradu 2006. Tada su nas kontaktirali drugovi iz Hrvatske koji su bili fascinirani time šta se desilo u Beogradu. Malo fakulteta je bilo uključeno pa se ni ne zna mnogo o tome - Filozofski, Fakultet likovne umetnosti i Arhitektonski. Tada su ostvareni prvi kontakti i onda su drugovi u Hrvatskoj mobilisali mase i to sada više nije samo njihova stvar već svih studenata u Hrvatskoj.

Kod nas se dešavalo na Fakultetu političkih nauka da studenti uz četničke pesme kače zahteve za smanjenje školarina. Ti “četnici” su u stvari iz DS, a ne neke druge stranke. Mislim ipak da potencijal postoji. Nazovi me bezrazložnim optimistom. Narod u Srbiji je anarhičan. Imaju taj momenat konzervatizma ali je užasno površan. To je od strane državnih ideoloških aparata poželjno - da mrzi šiptare, Hrvate, pedere..., da je mačo gaj koga žena sluša i da su četnici OK. Sve to je užasno površno.

A rezervisti su dobri. Imate iste ljude koji sede zagrljeni i pevaju “Čiča dražo gde je moje dete” i “Druže Tito mi ti se kunemo”. Oni mrze komunizam ali im je Tito bio super. U toj konfuziji onaj ko ima koherentne stavove može da ih usmeri i ukaže na činjenice da sami shvate na koji način da im bude bolje. Na Dan državnosti, imali smo one koji viču “Imamo kralja” a onda i “Druže Tito ljubičice bela”. Svi bi rekli da su komunjare grozne i da je super da postoji kralj ali da on bude Tito. Budući da je konfuzija velika mislim da iz toga možemo stvoriti red a to nije stvar koja će doći sutra ali potencijal postoji.

Misliš li da je Balkan plodno tlo za anarhizam?

-Da, mislim da je Balkan veoma dobar prostor za razvoj anarhističkih ideja. Ako je neki region video šta znače ratovi, koji su uvek u interesu gazda, a protiv interesa naroda, koje mračnjaštvo donosi šovinizam i ekspoloatacija, to je onda Balkan. Kao reakcija na sve to, nužno je stvaranje masovnog slobodarskog pokreta...

Naučili smo na razne diktature, od Titove lagane, preko Miloševića pa na dalje. Reklo bi se da smo poprilični mazohisti?

-Ne mislim da je u pitanju mazohizam. Mislim da je jako teško praviti paralele između npr. Titovog režima i onoga što je došlo kasnije. Smatram da je narod u Srbiji vrlo često spreman da jako dugo trpi ponižavanje i torturu, ali da kada se pređe neka granica dolazi do izuzetno jakog odgovora koji one koji sprovode represiju može da uništi u potpunosti. Poput situacije u drugom svetskom ratu - na neki način vrlo slične onome što se danas dešava. Nacionalisti svih nacija na exyu prostoru, koji su bili spremni da sarađuju sa okupacionom vojnom silom, i kao odgovor tome partizanski pokret, kao jedan vrhunski emancipatorni pokret koji je uspeo da okupi, organizuje narod i zada smrtonosni udar fašizmu (paralela sa NATO-om i odnosom srpskih i balkanskih političara prema njemu versus balkanski anarhistički, revolucionarni i antiimperijalistički pokret). Degeneracije i izdaje narodnih očekivanja koje je kasnije sporvela komunistička partija su druga stvar. Smatram da i danas na Balkanu, ali budući da su problemi globalne prirode - i u čitavom svetu, postoji potencijal za stvaranje jedne nove politike, kreirane odozo na gore, koja će za cilj imati stvaranja društva istinske individualne i kolektivne slobode i ravnopravnosti. Istinski samoupravnog sistema.

U BiH se, pre svega u Sarajevu izrodio pokret "Dosta!" Uspeli su da razmrdaju i donekle mobilizuju javnost zbog čega je doslo i do ostavki pojedinih političara. Kako vidiš njihovo delovanje?

-Nemam dovoljno informacija da bih mogao da dajem definitivan sud od pokretu "Dosta!", iako zna jedan broj vrlo finih ljudi koji su aktivni u njemu. No, čini mi se da je taj pokret suštinski na levo-libearlnim pozicijama, na pozicijama jednog građanskog pokreta, dok je anarhizam uvek bio pokret radničke klase, i verujem da je to bitna razlika koja se kasnije reflektuje u razlikama između stavova anarhističkog pokreta u globalu, ali i u Bosni, i pokreta "Dosta". No, svaka inicijativa ovog tipa je hvale vredna, i verujem da će vremenom doći do dodatne diferencijacije koja će rezultirati stvaranjem ozbiljne alternative nacionalizmu i NATO-u u Bosni i Hercegovini i čitavom regionu.

Imaš fenomenalne predispozicije za političku karijeru na Balkanu. Boravak u zatvoru zbog politike ti je veliki plus. Kako ćeš ga dalje koristiti?

-Racionalno pristupam ideološkim pozicijama i nisam našao neku alternativnu ideologiju i praksu koje mogu da dovedu do istinske slobode pojedinaca i društva u celini. Da, nastaviću da se bavim politikom u izvornom smislu, bavljenu opštim stvarima, politikom koja se stvara na ulicama - izlazak naroda, mladih da zauzmu ulice i na taj način da menjaju društvene odnose. To je postignuto u Grčkoj snagom anarhističkog pokreta. Tamo se policija plaši naroda ali ne zato jer je narod grozna nacistička banda nego zato jer ne dozvoljavaju da se ide na njega. Kod nas kad je policajac ubio čoveka bez razloga okupilo se 300 ljudi od čega je polovina otišla da napadne neki gej klub. Parlamentarna politika nam je večni neprijatelj.

Ejup Ganić, bivši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ponovo je zadržan na aerodromu i oduzet mu je pasoš kada se danas iz Velike Britanije pokušao vratiti u BiH, potvrđeno je danas iz Ministarstva sigurnosti BiH. Ganić je i u petak zadržan na aerodromu ali je pušten da obavi svoju posjetu univerzitetu u Buckhingamu. Ganić se, navodno, trenutno nalazi na saslušanju u sudu u Londonu gdje će mu biti iznijete optužbe koje je Srbija tokom njegove posjete dostavila Velikoj Britaniji u vezi sa slučajem “Dobrovoljačka” iz 1992. godine.

"Ganić je privremeno zaržan na aerodromu u Londonu, prilikom namere da napusti Veliku Britaniju, na osnovu srpske poternice i biće predat sudu koji će doneti prvostepenu odluku o daljem postupanju", rekao je zamenik premijera i ministar unutrašnjih poslova, Ivica Dačić na osnovu saznanja kojima raspolaže srpski Biro interpola, prenosi B92.

Njemu će, navodno, biti ponuđeno da se izjasni o optužnici nakon čega će sud odlučiti da li Ganić uz kauciju može napustiti Veliku Britaniju.

"Ganić nije uhapšen na osnovu Intrepolove potjernice, dakle ni crvene niti difuzne, nego se vjerovatno radi o zahtjevu Tužilaštva za ratne zločine Srbije", izjavio je danas novinarima Sadik Ahmetović, ministar sigurnosti BiH.

Srbija je u decembru 2008. godine raspisala potjernice za 19 osoba, među kojima je i Ganić, zbog navodnog ratnog zločina 3. maja 1992. godine u sarajevskoj ulici Dobrovoljačka. Tada su, navodno, ubijena 42 a ranjena 73 pripadnika JNA dok je njih 215 zarobljeno.

Iako je Ganić u petak kategorično tvrdio da je na aerodromu čekao prtljagu i da nije bilo nikakvog ispitivanja niti zadržavanja tu vijest potvrdio je Ahmetović kao i Ministarstvo vanjskih poslova BiH ali i većina srbijanskih medija i nadležnih institucija.

"Ovo je predmet koji dugo radimo, vezan je događaje iz 1992. godine. Tu je počeo rat... Ejup Ganić i još nekoliko lica su pod istragom. Iz ovoga se vidi ozbiljnost našeg pristupa i nijedna žrtva neće ostati bez zadovoljene pravde", rekao je srpski tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević u petak gostujući na B92.

(zurnal.info)

Vlade Srednjebosanskog i Hercegovačko-neretvanskog kantona JU Studentski centar Sarajevo duguju oko milion i dvjesta hiljada maraka. Ukoliko studenti iz ovih kantona do 1. marta ne plate dugove koje su napravile njihove vlade kantona iz kojih dolaze, studenti će se morati iseliti iz svojih soba.

NAJGORA SOLUCIJA

Već dva mjeseca nijedan kantonalni budžet u Federaciji nije uplatio sredstva koja su obavezna plaćati za podsticaj stanovanju studenata u Sarajevu. Odlukom Studentskog centra Sarajevo 589 studenata iz Srednjobosanskog kantona i 168 iz Hercegovačko-neretvanskog, ako namjeravaju ostati u svojim studentskim sobama, od 1. marta, pored redovnih uplata, moraju plaćati i dodatni iznos od 189 KM, što je puna cijena stanovanja u iznosu od skoro 300 KM.

- Ubijeđen sam da ako budu djeca morala davati punu cijenu da će pola njih povući studije, jer većina njihovih roditelja ne mogu plaćati punu cijenu. Je li moguće da će nadležne vlasti dozvoliti da se povuče obrazovanje djeci? – kaže Emir Kadrić, direktor Studentskog centra Sarajevo.

Upitan je status 778 studenata ili preko dvije trećine stanara domova. Kažu da su dovedeni pred zid, u situaciju u kojoj ne mogu ništa uraditi.

-To je najgora solucija. Već dva-tri mjeseca mi vodimo bitku, ali jednostavno niko nema sluha za naše probleme - kaže Jasmin Jarebica, predsjednik Asocijacije domova. Početkom sljedeće sedmice ponovo će pokušati da ukažu nadležnima u Travniku i Mostaru da im je hitno potreban novac da bi ostali u domovima.

Nije prvi put da iz Studentskog centra upozoravaju na neodgovornost cjelokupne vlasti u Federaciji i na neobzirnost prema studentskoj populaciji. Odluka je donesena zbog toga što je ova institucija, kaže Kadrić, došla u situaciju da mora raskinuti ugovore sa dva kantona koji najveći dužnici.

- Ne možemo nastavili raditi na bazi obećanja. Do marta smo se zaduživali, a svako dalje zaduživanje je krivično djelo - kaže direktor Studentskog centra.

- Ako ovo ne bude riješeno, onda će se organizovati protesti tamo gdje su Kantoni i ići će se organizovano do tamo. ASP će u dogovoru sa Asocijacijom studentskih domova dogovoriti do 4.marta na koji način će se priključiti - kaže Suvad Cibra, član neformalne grupacije sarajevskih studenata okupljenih kao Altenativni studentski parlament. Legitimni Studentski parlament, iako je ovaj problem star nekoliko mjeseci, nikada nije imao aktivnosti u rješavanju egzistencionalnih studentskih problema.

NIKAD GRĐA VLAST

JU Studentski centar u dugu je od oko 80 hiljada maraka za struju, 150 hiljada za plin, preko 30 hiljada maraka za vodu i preko milion maraka prema dobavljačima hrane. Odgovora od kantonalnih Vlada nema:

- Neće da kažu ni da će plaćati ni da neće plaćati. Naša obaveza je bila da kažemo da ne možemo dalje - dodaje Kadrić.

Od studenata stanara iz SBK i HNK se traži da do 5. marta ispoštuju dogovor, koji je trebala ispošovati Vlada njihovog kantona, u suprotnom slijedi raskid ugovora odnosno prestanak prava na korištenje smještaja i ishrane u domovima.

"Studentski centar je iskoristio do sada sve moguće mjere i resurse u cilju naplate subvencije (bez koje studentski domovi ne mogu dalje poslovati), te je u tom smislu ovakav zaključak bio krajnja nužda. Zato smatramo da pitanje subvencije vi studenti morate pokušati riješiti sa Vladom vašeg kantona, kako biste sebi olakšali uslove studiranja na Univerzitetu u Sarajevu", navodi se u Zaključku Studentskog centra upućenog stanarima iz Nedžarića i Bjelava.

Direktor ove institucije smatra da je krajnje vrijeme za međukantonalni ugovor kako bi počelo hitno rješavanje ovog problema, a poziva i Federalnu vladu da se pobrine za studente.

- Do sada to niko nije uradio ništa... Svima smo pisali. Niko nema ustavna ovlaštenja... Izbjegavaju odgovornost! Jadno je i čemerno koliko se daje za studente - kaže Kadrić i tvrdi da 70 posto djece nadležnih u vlasti studiraju u inostranstvu: Ogorčen sam! Nikad grđa garnitura vlasti nije postojala - ništa ne rade za mlade. Pogledajte samo sve ove privatne fakultete... ja ne mogu da prihvatim ovo da samo mogu studirati bogata djeca.

Više puta su upućena upozorenja kantonalnim vladama, ali odgovora, kažu, nije bilo. Za to vrijeme dodatno se otežavaju ionako nesređeni uslovi školovanja i nameću brige iz mjeseca u mjesec. A kakvi su uslovi stanovanja u sarajevskim domovima najbolje znaju oni koji u njima prate raspored tople vode za tuširanje i računaju između obroka.

(zurnal.info)

Marko Tomaš je od sebe napravio pjesmu, podijelio se u stihove, razlomio u strofe i ukoričio u zbirku

Kada je pročitao rukopis posljednje knjige Marka Tomaša Zbogom fašisti, Predrag Lucić je ovako opisao autora:

- Ako još niste upoznali Marka Tomaša, mislim da vam je krajnje vrijeme da to uradite. Pronaći ćete ga u ovim pjesmama, radosnog što je opet stao na prvu liniju obrane tuge. Potražit ćete ga potom, siguran sam, i u "Marku Tomašu" i u drugim starim pjesmama. Jer Marko Tomaš nije čovjek jedne knjige, jedne pjesme, jedne čaše, jednoga grada. Vidjet ćete, čim ga upoznate, da mu je srce smrskano kao kost, i shvatit ćete da je to baš zato što srce Marka Tomaša ne može okoštati. Kao što ni njegovi stihovi ne mogu okoštati. Jer ih piše čovjek neprestano zapitan kako je moguće živjeti i što uopće znači biti živ među tolikim smrtima. Jer ih piše čovjek neprestano zaljubljen među tolikim mržnjama. Čovjek smrtno živ i smrtno zaljubljen. Marko Tomaš. Čovjek koji pred vas iznosi svoje rane i svoju sol. Bez namjere da pjesmama olakša bilo čiji život. Pa tako ni ovaj svoj kojega je samom sebi poštedio da bi ga živio i pisao onako kako to radi Marko Tomaš. Bespoštedno.

Marko Tomaš je od sebe napravio pjesmu, podijelio se u stihove, razlomio u strofe i ukoričio je u zbirku pod nazivom Marko Tomaš i druge pjesme i ovako napisao:

Marko Tomaš je samoubica
Marko Tomaš je nužno zlo
On je paučina i pretežak kofer
Marka Tomaša možemo definirati kao pijanicu
A možemo ga zamisliti i kao žigola
Na nekom jeftinom mjestu poput Bulonjske šume
Okruženog kuratim ženama ili sisatim
muškarcima kako je kome drago
Marko Tomaš kad vidi loptu odmah poleti da je šutne
Marko Tomaš je lažov

Naravno, nije Marko samo to i samo toliko, ali ovoliko je sasvim dovoljno, jer pjesma može opisati čovjeka bolje od svakog doušničkog dosijea ili forenzičkog izvještaja. Čovjeka dobro opisuju i njegove želje. U posljednjoj zbirci Zbogom fašisti, Marko Tomaš pominje da bi volio biti savršen poput mora.

Da li je to zaista moguće? Šta čovjek mora uraditi da bi se približio apsolutnoj samodovoljnosti mora? Možda da se navikne na samoću? Da mu ona bude normalno, čak poželjno stanje? Da se umiri u sebi toliko da više ništa ne primjećuje? Da poznaje sve odgovore i prezire svako pitanje? Da ne osjeća druge? Da bude ogledalo nesavršenostima? Da nauči ljepotom skrivati okrutnost?

Jasno je, nemam pojma. Ali, čini mi se da je naš pjesnik daleko od takve savršenosti, previše je u njemu pitanja, previše žudnje, tuge, previše rana za toliku količinu soli. Previše je čovjek. Na sreću.

Prilažem nekoliko dokaza:

ŽEĐ

Mrtav je i komičan moj jezik, nezabilježen,

jednako kao zemlja, moja zemlja,

sahranjena uz plotun streljačkog voda

i moj grad leži na groblju strojeva

kojima smo tepali: savršeno, savršeno!

Ostajem ovdje tek da izmjerim vodostaj u čaši.

Sitnice me zaokupljaju,

pripremam ručak i dugo otpuhujem dimove,

mirno čekam tenk ili kakvu drugu mogućnost.

Spreman sam za prolaznost.

Lišće je moj uzor. Gusto dolazi ništa.

Neko drugi će primijetiti ptice na odlasku,

pokisli kolporter ili žena koja prodaje salatu.

Lave, žeđ je besprijekoran način da se naučiš poniznosti.

 

POLITIČKI ISKAZ

Koje su velike pjesme mog naroda? I koji je to moj narod?

Koja su brda moje DNA, koje rijeke, šume, gradovi?

Voljeti nije isto što i biti? Jesam li ono što volim?

Što piše na stećcima? Je li to bitnije za moj život

od reklama nad ulazom u novi tržni centar?

Je li povijest moje zemlje bitnija od moje osobne povijesti?

U kojem omjeru se religije miješaju u mojoj krvi?

Ja sam ciganin, svojom voljom. Volim preko državnih granica.

Ovo je politički iskaz. Ja sam masovni ubojica.

Imam snažnu erekciju i jedem previše mesa.

MY OLD FLAME

Zaprljan sam konačnošću tijela.

Ali to ništa ne rješava, sigurno

nije dio strategije kojom ću osvojiti

vrh tvoje žudnje.

Koža, meso, kosti,

zvuči stravično kad svedeš čovjeka na to.

Oblačim košulju na smrtni dio sebe,

treba se ugrijati

u prizemnom stanu na Križinama.

Zagrljaj, topao i mirisan

poput čaja od kamilice u zimskoj noći,

sedativ o kojem ovisimo

slušajući tužnu muziku

koja nas čini pomirljivima.

Satima razmišljam o onome što ti sanjaš.

Nikako ne uspijevam izvesti

bilo kakav suvisao zaključak.

Snovi su jutarnje vijesti o tvom tajnom životu,

uvijek me uznemire.

Ja se, s druge strane, ne sjećam ničega

osim vlastite smrti.

Suština mog umiranja je mutna.

Kućni duhovi znaju više o tome,

ali oni su šutljivi i sve što žele je u miru slušati jazz.

U svemu postoji tišina pa i u muzici,

u njoj pogotovo.

Smrznem se kad se takva tišina

iznenada obruši na nas,

sjetim se kako padaju granate

i da već idućeg trenutka sve ovo

može otići u krasni kurac.

Ali tišina traje taman toliko

da mi se oči u strahu napune vodom

i onda ti lažem da je svemu kriv saksofon

u staroj pjesmi koja nudi

neponovljivu tugu izvjesnog.

Pričaj mi, ipak, o vječnosti.

Na ceremoniji, polaznicima se obratila načelnica Centra za mlade Federalnog ministarstva kulture i sporta Azra Lojo Hajro koja je skrenula pažnju na veliku količinu kreativne energije i predanost koju su polaznici, animirajući svakog dana do kasnih noćnih sati, uložili u ovaj kamp animacije.

Prisutnima se obratio i Stiv Cinik, predavač na kampu a ceremoniji je prisustvovao i načelnik Općine Neum dr. Živko Matuško.

Tokom ceremonije zatvaranja, polaznicima, njihovim nastavnicima te školama iz kojih dolaze su dodijeljene zahvalnice a upriličena je i projekcija radova nastalih na radionicama kampa. Takođe, predstavljena je i izložba Likovne kolonije Neum 2010, na kojoj su predstavljeni radovi profesora škola iz kojih dolaze polaznici kampa.

Na kraju ceremonije, prikazano je nekoliko radova nastalih tokom održavanja kampa, a jedan od njih, kratki animirani film „Muha“ je izazvao ovacije prisutnih.

Kamp animacije Neum 2010 je u sedam dana održavanja okupio 40 učenika srednjih škola iz Sarajeva, Mostara, Tuzle, Fojnice, Olova, Hrasnice-Ilidže, Širokog Brijega, Travnika, Teočaka, Bosanske Krupe, Bihaća i Zenice koji su osnove animacije učili od predavača - autora animiranog filma.

Kako i prethodnih godina, kamp je organiziran u formi kombinacije predavanja i radionica 2D i 3D tehnike tokom kojih su polaznici savladali sve aspekte procesa izrade animiranog filma: kreiranje lika, storyboard, scenografije, kompjuterska grafika, modeling te samu animaciju.

Kao novost ove godine, Kamp animacije je uveo intenzivnu radionicu stop animacije koju je vodio Stiv Cinik, priznati autor animiranih filmova iz Zagreba te dugogodišnji predavač i prijatelj kampa. Cinik je takođe autor i izložbe karikatura učesnika koja je bila postavljena u hotelu Zenit u vrijeme održavanja Kampa animacije.

Federalno ministarstvo kulture i sporta od 2004. godine organizuje kampove animiranog filma u cilju pružanja mogućnosti mladima da se educiraju kroz praktičan rad, te daljeg razvoja ovog vida umjetnosti u Bosni i Hercegovini.

Nekoliko zimskih kampova je održano u Neumu, jedan ljetni kamp u Mostaru i nekoliko radnih kampova u sklopu Neum Animated Film Festivala (NAFF). Od 2009. godine održava se i ljetni Kamp animacije na Igmanu, u prostorijama omladinskog hostela Feri.

Podršku Kampu animacije i ovoga puta pružila je Prime Time Produkcija iz Sarajeva.

(Fena)

"To je dan kada je većina građana BiH izašla na referendum i izjasnila se za samostalnu i suverenu BiH. Samo jaka i pravedna država je u stanju pomoći svojim građanima i zaštititi ih. Siguran sam da većina upravo takvu državu želi, a želim vjerovati da ćemo je jednoga dana i imati. Kao suverena i demokratska zemlja imamo pravo da sami odlučujemo o svojoj sudbini, kao što smo to i do sada činili. Vrijeme je da svaki pojedinac, dakle, svaki građanin ove zemlje, mudro iskoristi to pravo i dobije upravo ono što želi.

Pokušajmo vratiti povjerenje među ljudima, budimo ustrajni i prepoznajmo ono što nam je zajedničko, ono što je vrijedno i ljudsko. Jedino tako ćemo svakom ponaosob uspjeti vratiti dostojanstvo i ponos, ono što nas čini dobrim ljudima.

Svim građanima Bosne i Hercegovine od srca čestitam Dan nezavisnosti, sa željom da svaka slijedeća godina bude bolja i da je svi koji žive na njenoj teritoriji osjećaju svojom domovinom", kaže se u čestitki predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, Željka Komšića.

Planirani izlazak na ulicu i blokadu saobraćajnica u poslijepodnevnim satima odgodili su nakon što je zakazan razgovor njihovih predstavnika s potpredsjednikom Vlade RS-a Antonom Kasipovićem.

Premijer RS-a Milorad Dodik rekao je danas da će pokušati da se iznađe najbolje rješenje za radnike Zavoda, ali da Vlada RS-a ne može utjecati na sudske odluke koje se donose u stečajnom postupku za to preduzeće koje zapošljava invalide.

Štrajk će trajati do ostavrenja zahtjeva da se svi radnici invalidi vrate na posao, kao i da se nakon toga dva njihova predstavnika uključe u stečajnu grupu koja radi na izradi organizovanja daljeg rada Zavoda distrofičara.

(FENA)

Vijest je bila grom u šumi sjećanja: poslije duge i teške bolesti, preminuo nekadašnji golman Petar Borota! U Đenovi, dvadeset dana prije svoga 58. rođendana. Datum i mjesto sahrane će biti objavljeni naknadno

To je bilo u petak, 12. februara, danas je utorak 16., a ni datuma ni mjesta nema ni u novinama ni na internetu. Mora da se neznan netko i neznano nešto oko Borotine sahrane pita. Te mi, koji bismo na tu sahranu pošli, ne znamo hoće li ova biti javna ili “u krugu najbližih”. Ne znamo, jer se ne može znati. A web stranice i novine su samouvjerene u neredu koji odašilju. Stvar ide dotle da više nije sigurno ni da je Borota na onaj svijet otišao iz Genove, jer na zvaničnoj stranici OFK Beograda, kluba u kojem je ponikao i u kojem je pokazao svoje čudesno umijeće branjenja gola, Genova se ni ne spominje, već Beograd. Zovem OFK Beograd, ljubazan ženski glas veli da pojma nema ni da je umro. Pa čitate li ono što piše na zvaničnom sajtu kluba? Ne čitam, veli ona, ja u klubu radim, a ta je vijest preuzeta od Tanjuga. Valjda oni znaju. Dobro, pa kad će biti Borotina sahrana? Pojma nemam, veli.

Lažna priča o kačketu

Nije se lako nositi s nepodnošljivom sklonošću svijeta da konfabulira. Borota je bio predmet najmaštovitijih izmišljotina, tako da me ne bi iznenadilo ni da ujutro čujem kako je živ i zdrav i kako priprema izložbu svojih slika negdje u Sinkve Tere. Pa i ako je umro, Petar Borota se i s onoga svijeta prema konfabulatorima ne ponaša drukčije no kao da je živ: on ništa ne demantira, njega ne obavezuje ono što svijetu izlazi iz ograde zubne.

Cijela je Jugoslavija pričala kako je Petru Boroti, nakon što je na golu Čelzija na nekoj tekmi odbranio penal, s glave kačket odletio u mrežu, a on, s loptom pod pazuhom, ušao u gol, uzeo kačket, i tako sam sebi dao gol. Ta je priča išla od usta do usta kao narodna pjesma i nije se mogao naći stvor ljudski da nije svojim očima, naravno preko televizije, vidio scenu Borotina zakoračenja u pakao jedinstvenoga autogola. Jedino što u Fudbalskom klubu Čelzi nema žive duše da to potvrdi. Jer sam jutros zvao i u London, arhivistiku Abramovićeva kluba. U Londonu mi uljudno vele da za takav slučaj nisu čuli, da toga na snimcima tekmi Čelzija nema, a da ima svašta i svačega drugog jelda, no takva nam se stvar, da mi znamo, vele, još desila nije, a da se desila, nama ne bi promakla, ne samo nama, već ni drugim u Engleskoj. Goodbye mad world!

A zapravo je Petar Borota odavno umro za svijet koji ga je stavio na branku svoje mitomanije. Taj svijet je zaboravo da je Borota 1977/78 postavio rekord u branjenju u jugoslavenskoj ligi od 18 klubova: primio je samo 19 golova, u jesen 9, u proljeće 10. zaboravio je mitomanski puk da je s Borotom na golu, Partizan osvojio naslov prvaka Jugoslavije s 54 boda, pri sistemu 2 boda za pobjedu, jedan za neriješeno. I da je to rekordan broj osvojenih bodova u toj ligi. S Borotom na golu, s bekovima kad s Golcem i Kozićem, kad sa Đurovićem, s half-linijom Trifunović, Stojković, Hatunić, a i s Kunovcem, a u napadu najčešće sa Zavišićem, Grubješićem, Santračom, Prekazijem i Klinčarskim. S trenerom nad trenerima Antom Mladinićem! S Borotom na golu Partizan je te godine oba puta pobijedio Zvezdu, ukupno je bilo 6:3. To je bila jedina titula prvaka koju je Borota osvojio.

Žrtva Šestićeva šibicarenja

Na stub srama ga je pjenušanju sklona rulja pribila za gol koji je u 2. minuti, iz slobodnog udarca s preko 40 metara, primio u Bukureštu, braneći za Jugoslaviju. A Jugoslavija je rečenu tekmu, 13. novembra 1977, dobila sa 6:4! A za taj gol je on kriv tek nešto više od mene, jer je udarac završio tamo gdje pauk plete svoju mrežu, tamo gdje ni puškom nije lako u trku pogoditi. Sljedeće godine je, 27. septembra u Drezdenu, nepažnjom svojom ostavio loptu na zemlju, a igrač Dynama Hans-Jirgen Derner mu je ćušnuo u mrežu, u teškoj utakmici koju će Partizan (nakon 2:0 u Beogradu i 0:2 u uzvratu) izgubiti na penale i ispasti iz Kupa šampiona. Gol koji će mu, dva mjeseca kasnije, po snijegu, dati Šestić iz Zvezde, na sličan način, nije umijeće već šibicarenje. Borota je bio fauliran i čuo se jasan zvuk pištaljke, čula ga je cijela Jugoslavija, bio je 29. novembar, prenos derbija bio je dar gledaocima za Dan Republike. Nakon zvižduka je Borota postavio loptu na peterac da izvede slobodan udarac. Šestić je prišao da ponovi slavu igrača iz Drezdena, a sudija je, šta drugo, no i sam vidio priliku da se proslavi, pa je Šestićev mangupluk nagradio priznavanjem gola, i večernjim opovrgavanjem svoga zvižduka. I danas tvrdim da je gol dao sudac, a ne Šestić.

Za Jugoslaviju je branio u četiri utakmice, a samo u dvije cijele. Obje cijele je branio u Bukureštu i primio ukupno sedam golova, u dvijema drugima nije primio nijedan, u Budimpešti, 5.oktobra 1977. (3:4 protiv Mađarske, zamijenio Katalinića) i 18. maja 1978. u Rimu (0:0 protiv Italije, opet zamijenio Katalinića).

Za OFK Beograd je, od 1970. do 1976, branio 161 puta, za Partizan 77, a za Čelzi 114. U drugoligaški Chelzi je prešao iz Partizana, februara 1979., za male pare. Naslijedio je ondje čovjeka sličnog reprezentativnog statusa u Engleskoj (7 utakmica) a sličnog i imena i prezimena, Petera Bonetija. Chelsea je tada bio klub mnogo niži no što je danas, a svakako manje slavan nego što je bio Partizan. Nakon dvije godine branjenja u Londonu je proglašen na najboljeg igrača FC Chelsea 1981. godine.

Približio se “Šoletu”

U Partizanu nije lako biti golman poslije Milutina Šoškića. U Šoškićevoj sjeni su i reprezentativci Šoštarić, Ćurković, Omerović, Stojić i Kralj, o Ivančeviću, Istatovu, Zaladu, Đukanoviću, Panduroviću, Damjancu da ne govorimo. Borota je prekratko bio u Partizanu da bi mogao ugroziti Šoleta, ali mu se, moglo bi se reći, najviše približio. Za nas koji smo imali sreću da ga gledamo, on je bio golman i bio je čudesan u svojoj ulozi: okretan kao mačka, sumanut na autentičan način, hrabar, svojeglav, božanstven i đavolast, i vitez i mangup, obožavan od partizanovaca, preziran od zvezdaša.

Bio je i slikar, imao je i pokoju izložbi u Beogradu, priča se da je slike prodavao dobro u Londonu, no o tome svjedočanstava dostupnih nema.

Zna se da je u Đenovi, 2004. godine imao izložbu, pod naslovom “Od nogometnog do slikarskog umijeća”. Ogranizator izložbe je bio likovni kritičar i bibliotekar Pietro Gela. I njega sam danas zvao: kaže da preko godinu dana nije imao nikakvih vijesti od Borote, od mene je čuo da je umro. Još veli da je izložba trajala oko dva mjeseca, da je Borota zanimljiv likovni slučaj, eklektik, da na njegovim platnima ima mnogo ženskih figura, da u Genovi nije živio ni u kakvom obilju, da je imao neku garažu u kojoj je slikao. Kaže da još negdje u svojim papirima čuva prospekt te izložbe.

(preneseno sa www.novossti.com)

U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora “Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige

«Mesiću sam još 1993. rekao da će postati predsjednikom države i zaista sam vjerovao u to. Čini mi se da je i on vjerovao da će biti tako», kaže Tomislav Karamarko koji je svog kasnijeg šefa i prijatelja upoznao potkraj 1989. kad su zajednički osnivali HDZ u Zagrebu: direktor Arhitektonskog studija bio je od kasne jeseni 1989. glavni Tuđmanov čovjek za skupljanje članstva u glavnom gradu, dok je Karamarko mobilizirao ljude za HDZ na Peščenici, istočnom predgrađu Zagreba što je, uglavnom, naseljeno radničkom populacijom i svakovrsnim doseljenicima. «Vrijeme osnivanja HDZ-a bilo je jedno lijepo i romantično vrijeme, barem sam ga ja tako doživio», nastavlja Karamarko, «vladao je veliki zanos i entuzijazam, jedan u drugome gledali smo prijatelje, bili smo jedinstveni, mislili smo da svi imamo istu ideju, a ta ideja bila je stvaranje samostalne države. Znali smo da sudjelujemo u stvaranju povijesti. Mesić je u to vrijeme bio operativac, sam je išao okolo, organizirao je ljude i mislim da se u tome dobro snalazio. Ništa mu nije bilo teško, ali tada nikome ništa nije bilo teško.»

Luđaci u Panorami

Stipe Mesić nije, međutim, bio izravno uključen u one konspirativne aktivnosti nacionalno svjesne i demokratski orijentirane «hrvatske inteligencije» što se koncem 1988. i početkom 1989. počela poluilegalno okupljati po metropolitanskim salonima, kavanama, krčmama, skrivenim vikendicama i gradskim perivojima, e kako bi kovala planove o formiranju različitih inicijativa, foruma, stranaka i pokreta koji su trebali razrušiti monolitnost tadašnje političke scene kojom je dominirala Komunistička partija. Junaci tog vremena – koje ne bilježi puno herojskih momenata, ali zato pamti bezbroj sukoba među uglednim nositeljima nabildanih taština – bili su Franjo Tuđman, Slavko Goldstein, Zvonimir Lerotić, Marko i Vladimir Veselica, Vlado Gotovac, Ante Paradžik, Ivan Zvonimir Čičak, Hrvoje Šošić, Dražen Budiša, Drago Stipac... Dok su svi ti ljudi – koji su se ubrzo podijelili u dvije suprotstavljene grupe, da bi se onda te dvije grupe opet raspadale unutar sebe – provodili besane noći pišući programske deklaracije budućih stranaka i snujući o samima sebi kao o liderima predstojeće nacionalne revolucije koja samo što nije započela, Stipe je Mesić stajao kod Charlieja u Gajevoj ulici, ispijao je svoje kave i – pogledavajući prema Savki Dabčević-Kučar i Miki Tripalu – osluškivao glasove što su tih mjeseci strujali po gradu i govorili o burnim danima koji slijede. Ante Karić, Ličanin iz Perušića koji je godinama živio u Zagrebu i koji je slovio za vazda dobro obaviještena čovjeka što voli i materijalno pomagati onima koji su se borili za «hrvatsku stvar», bio je glavni Mesićev informator o gibanjima u velegradskom političkom podzemlju: Karić je održavao veze sa svim opozicijskim frakcijama što su se upravo porađale, ali je – kao promućuran čovo, doduše, manjkava obrazovanja – ubrzo shvatio da je među svom tom zanesenom svitom, što se skupljala s koca i konopca, Franjo Tuđman, ipak, persona s najozbiljnijim i najkonkretnijim namjerama. Pa se Karić tako našao i na sjednici Inicijativnog kruga HDZ-a što je održana 28. veljače 1989. u prostorijama Društva književnika na Trgu bana Jelačića koji se onda još zvao Trgom Republike.

«Nakon te sjednice Inicijativnog kruga, uslijedili su tjedni i mjeseci podzemnih ratova za mjesto predsjednika HDZ-a, a glavni su konkurenti bili Franjo Tuđman i Marko Veselica», priča Karić. «Stvar je kulminirala 11. lipnja 1989. kad je održana sjednica Inicijativnog kruga u hotelu Panorama na Trešnjevci. Tuđman je, naime, predsjedavao tom sjednicom, ali se pojavila grupa koja je tamo došla s jasnom namjerom da ga smijeni, a u toj su grupi bili Marko i Vlado Veselica, Slobodan Praljak, Hrvoje Šošić, Ivan Gabelica... Bili su glasni, bezobrazni i tražili su sukob. Tuđman je u jednom trenutku prekinuo sjednicu i došao je do mene. Stajao sam u kutu i pušio. 'Ante, ja ću se ubiti, ovo nema nikakvog smisla', rekao mi je. Pitao sam ga zašto se toliko iznervirao, a on mi je odgovorio: 'Pa, tko može s ovim luđacima stvoriti Hrvatsku, vidiš li ti što oni rade i što govore!?'. Malo sam ga umirio i taj je sastanak nekako završen, ali ništa nije bilo riješeno, pa je iduća sjednica zakazana za 17. lipnja, također, u Panorami.»

Tog subotnjeg jutra, 17. lipnja, pred Panoramom se okupilo dvjestotinjak ljudi odjevenih u misna odijela, ali najveći broj njih nije imao blagog pojma da je prethodne noći – u uskom krugu Tuđmanovih pouzdanika – skovan plan da se zbog (stvarne ili naručene?), policijske zabrane skupa u Panorami probrane primjerke HDZ-ova prvoboračkoga cvijeća obavijesti o promjeni lokacije i da se na toj novoj adresi – igralištu NK Borac na Jarunu – ražalovanog generala JNA u miru i tišini jednom za svagda izabere na čelo HDZ-a. Ante Karić bio je među onima koji su bili upućeni u detalje prevare koja se, po svemu sudeći, rodila u glavi Josipa Manolića. «Bio sam zadužen da neke ljude obavijestim da se sjednica, zapravo, održava na Jarunu, te da neke od njih dovedem tamo», sjeća se Karić, «a među onima koji su pozvani na Jarun prednjačila je slavonska skupina na čelu s Ivanom Vekićem. Sjednica je trajala oko pola sata i Tuđman je izabran za predsjednika. Prijedlog da Tuđman bude predsjednik HDZ-a iznio je Branimir Glavaš i velika se većina složila. Dok se sve to odvijalo, Stipe Mesić čekao me je kod Charlieja. Kad sam došao tamo, rekao sam mu da je Tuđman izabran i da iste večeri putuje u Kanadu. Ova grupa koja ga je pokušala smijeniti, i koja je ostala kod Panorame, nakon toga je totalno poludjela: galamili su, optuživali, psovali, prijetili... Kasnije su osnovali Hrvatsku demokratsku stranku. Inače, ja sam Stipi savjetovao da se neko vrijeme drži po strani i da djeluje iz drugog plana, jer je on, ipak, bio u zatvoru i u slučaju da se nešto dogodi on bi bio više na udaru nego ja ili neki koji nisu bili suđeni.»

«Kad je HDZ osnovan i kad je Tuđman definitivno postao predsjednikom stranke, k meni je doma došao Joža Manolić, kojeg znam od 1965. godine iz Sabora, i rekao mi da je stiglo vrijeme da se i ja uključim», kaže Mesić i nastavlja: «Kazao mi je tada da Tuđman jest autoritativan i krut, ali je dodao da bismo oko njega mogli stvoriti krug koji bi ga držao pod kontrolom, a to držanje pod kontrolom značilo bi da se stranka vodi u evropskom pravcu. Naveo mi je neke ljude koji su se uključili i procijenio sam da je to skupina koja može nešto učiniti i kojoj vrijedi pomoći: recimo, Šime Balen, nekadašnji tajnik ZAVNOH-a, Joža Boljkovac, partizanski borac od 1941., Franjo Tuđman, borac od 1941., Joža Manolić, borac od 1941. godine... Antifašističke biografije tih ljudi ulijevale su mi povjerenje da neće biti buđenja nekih aveti iz prošlosti i da je tu riječ o hrvatstvu koje je do kraja na liniji antifašizma.» Mesić bi bio sretniji da su se tada, zadnjih mjeseci osamdesetih godina, Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo aktivnije uključili u političke procese, jer je bio puno bliže tom liderskom dvojcu iz 1971., nego generalu Tuđmanu, no njih dvoje uporno su šutjeli i meditirali ne dajući puno glasova od sebe. «Miko Tripalo imao je u to vrijeme neusporedivo veću karizmu od Franje Tuđmana, ali je Tuđman bio lukaviji, te je prepoznao i iskoristio nacionalni naboj što je tada postojao u ljudima. Miko se valjda nije usudio učiniti ono što je učinio Tuđman», kaže Ante Karić. «Mnogi od nas očekivali su da će upravo Savka i Tripalo ponijeti nacionalni barjak koncem osamdesetih i početkom devedesetih”, prisjeća se Manolić, «ali to se nije dogodilo. Po meni, razlog tome ležao je u popriličnoj istrošenosti ljudi iz 1971., ponajprije, Savke i Mike: kao da nisu imali snage da u novim okolnostima stanu na čelo naroda s idealima iz '71. godine. Savka je, čini mi se, bila opterećena tim negativnim 'proljećarskim' iskustvom i to ju je sputavalo, dok je Tripalo tada bio prebolio jednu tešku bolest i to je bio njegov hendikep.»

Vrijeme je letjelo brzo i nije bilo mjesta za kalkuliranje i meditiranje, pogotovo za one koji su – a Mesić je bio jedan od takvih – slutili da je prevratničko doba idealno za politički uzlet kojemu su oduvijek težili. Bilo je tada jasno da Jugoslaviji nema spasa, a isto je tako bilo jasno da se u Srbiji zahuktava agresivna velikodržavna mašina na čelu sa Slobodanom Miloševićem koji je već tada slao otvorene prijetnje svima koji su pokazivali bilo kakve naznake otpora njegovoj viziji budućih odnosa u Jugoslaviji. «Iz Srbije su dolazile ozbiljne prijetnje i trebalo se brzo organizirati. Prijetili su srbijanski mitingaši koji su se spremali za pohod na Ljubljanu, s planom da u Zagrebu 'tek otresu čizme' i tako se obračunaju s težnjama za hrvatskom samostalnošću. To je, naravno, pogodovalo bujanju HDZ-a, jer sve one snage što su išle na demokratsko uvjeravanje i smirivanje situacije nisu mogle dobiti veću podršku u javnosti. HDZ je na Miloševiću i njegovim prijetnjama izuzetno jačao. Vidio sam da u redovima HDZ-a ima galame i buke, ali smatrao sam to odgovorom na galamu i buku što je dolazila s druge strane. Nisam vidio da tadašnja komunistička vlast išta poduzima: oni jesu bili protiv Miloševića, ali nisu poduzimali ništa da se organizira nekakav otpor. Naravno, htio sam da se Savka i Miko, te druge karizmatične osobe iz 1971., kojima sam vjerovao, uključe u demokratske procese, ali oni nisu pokazivali jasne znakove da se žele uključiti i aktivirati. Razlog tome bio je, ponajprije, njihov animozitet prema Franji Tuđmanu», kaže Mesić. Nadovezuje se Ante Karić: «Tripalo mi je jednom rekao da dok je god Tuđman živ i dok je na čelu države neće biti sreće za hrvatski narod. Kazao mi je da ga zna dugi niz godina i da s njim nikad ne može biti na istoj strani. Njih su se dvojica, koliko je meni poznato, najviše razilazili na pitanju Bošnjaka, jer je Tuđman bio sklon da sve Bošnjake smatra Hrvatima, dok je Tripalo takve stavove smatrao glupima i štetnima».

Tuđmanov kurir

U jesen 1989. Mesić se s Tuđmanom sastao u zagrebačkoj Gradskoj kavani i tada je, nakon kraćeg razgovora o HDZ-ovu programu i ciljevima, prihvatio ponudu da se uhvati formiranja HDZ-ove podružnice u glavnome gradu. Šef HDZ-a Mesića je tom prilikom priupitao bi li otišao kod gospođe Dabčević-Kučar i kod gospodina Tripala da ispita kakvo je njihovo trenutačno političko raspoloženje i imaju li volje uključiti se u demokratske procese koji su započeli: konkretnije, imaju li volje pridružiti se njegovoj, Tuđmanovoj, partiji. I Mesić je zaista hodočastio kod istaknutih «maspokovaca» i prenio im je glasove Franje Tuđmana – čak ih je i nagovarao na pristupanje HDZ-u – no oni nisu htjeli ni čuti za to. «Savka i Miko nikako nisu htjeli s Tuđmanom, jer su ga dobro znali otprije i govorili su da je previše tvrd i autoritaran, te da se s njime ne može surađivati, nego bi ga se moralo slušati.» Karić, pak, pripovijeda kako je Tuđman njega i Mesića – koji mjesec prije prvih višestranačkih izbora – još jednom spremio k Savki Dabčević-Kučar s naputkom da joj prenesu kako joj šef HDZ-a nudi mjesto predsjednice Sabora u budućoj hrvatskoj vlasti, te s dodatkom da je to njegova posljednja ponuda njoj, «hrvatskoj ruži». «Stipe joj je prenio sve kako je Tuđman rekao. 'Ako ću ja biti predsjednica Sabora, što će biti Franjo?', pitala je Savka kad je čula najnoviju Tuđmanovu ponudu, a Stipe joj je rekao da će on, naravno, biti predsjednik države. Ona nam je tada demonstrativno pokazala 'bosanski grb' i rekla nam da je to njezin odgovor Franji i da mu ga obavezno prenesemo. Savka je nevjerojatno tašta osoba i valjda je mislila da će se nju na koljenima moliti da se uključi i da povede hrvatski narod. Osim toga, ona je tada jako kalkulirala i procjenjivala je što će se dogoditi, a isto tako, jasno je davala do znanja da misli kako Tuđman, Mesić i svi ostali nisu njezin politički kalibar.»

Nacionalno zaneseni Mesić, pun entuzijazma i volje da pomogne pokretu koji je hvatao zamah, ozbiljno je prionuo skupljanju ljudi za zagrebačku Gradsku organizaciju HDZ-a, ali je odmah počeo nailaziti na probleme pri vrbovanju viđenijih ljudi i intelektualaca. «Intelektualci su se zaista teško uključivali. Ne samo u Zagrebu, nego i u Lici i Slavoniji, gdje smo Mesić i ja često boravili, te obilazili nastavnike, učitelje, veterinare, liječnike... Teško su pristajali da se pridruže HDZ-u, premda je tada bilo evidentno da su komunizam i Jugoslavija stvar prošlosti», priča Karić kojega je Mesić bio poslao da razgovara s Vicom Vukojevićem oko ulaska u Tuđmanovu stranku. «Znao sam da je Vukojević svojevremeno bio u emigraciji, pa sam mislio da bi se relativno lako mogao uključiti. Karića sam poslao k njemu prije službenog osnivanja Gradske organizacije HDZ-a, dakle, prije skupa koji je 24. prosinca 1989. održan na Ekonomskom fakultetu», kazuje Mesić. «Vukojević je pitao Karića koliko nas ima u HDZ-u, a kad mu je Karić odgovorio da nas je nekoliko stotina, Vice mu je kazao: 'Kad vas bude petsto, ja ću biti petsto i prvi'. Kad je broj članova prešao petsto, opet sam poslao Karića k Vukojeviću i on se tada doista uključio. Ja sam, znači, kriv za Vukojevića koji je ubrzo postao tajnikom zagrebačkog HDZ-a. Inače, imam s njim zgodno iskustvo i od ranije: natjecao sam se, naime, koncem sedamdesetih ili početkom osamdesetih za pravnika u poduzeću Novogradnja i odbijen sam, jer nisam imao odgovarajuće moralno-političke kvalitete, a primljen je 'drug Vice Vukojević koji ima sve moralno-političke kvalitete i zadovoljava sve formalne uvjete'. Pa sam se kasnije, recimo, javio za pravnika u Croatia osiguranju i također sam odbijen zbog loših moralno-političkih karakteristika, a primljen je 'drug Bosiljko Mišetić koji ima sve kvalitete', pa je čak bio i partijski sekretar u toj firmi. Poslije su oni ispali velikim Hrvatima, a ja sam proglašen nacionalnim izdajnikom.» Tomislav Karamarko sjeća se Mesićeva držanja na početku 1990. kad je HDZ – skupa sa Srpskim pokretom obnove – proglašen ekstremnom neprijateljskom organizacijom i kad je prijetila opasnost da vojska preuzme vlast i da svi istaknutiji HDZ-ovci budu pohapšeni. «Držao se hrabro, ulijevao je povjerenje i bio je miran i staložen. Nije dopuštao da nas uhvati panika», kaže Karamarko.

Pošto se dokazao u formiranju HDZ-a u Zagrebu, Tuđman je Mesića u veljači 1990. postavio na mjesto glavnog tajnika stranke, te mu je – uz Josipa Manolića i Pericu Jurića – povjerio organizaciju Prvog općeg sabora HDZ-a koji je održan u prepunoj dvorani «Lisinski». Mesić se tada suočio s bezbrojnim faks-porukama različitih hrvatskih klubova i udruga iz cijeloga svijeta koji su se interesirali mogu li doći na HDZ-ov sabor: vrh stranke donio je odluku da mogu doći svi koji nisu na popisu traženih ratnih zločinaca i kojima nije zabranjeno političko djelovanje. «Otišao sam kod ondašnjeg sekretara za unutrašnje poslove SR Hrvatske Vilima Mulca i rekao mu što spremamo i što se događa», pripovijeda Mesić. «Tražio sam od njega da nam pomogne i da nam ustupi ljude koji će osiguravati taj skup, jer smo znali da dolaze razne grupe za koje je teško bilo predvidjeti što spremaju, a nama je bilo u interesu da sve prođe bez problema i provokacija. Mulc je rekao da će sve biti u redu ako dolaze ljudi koji nisu na popisu ratnih zločinaca, ali postavilo se pitanje što ćemo ako se pojave osobe koje nisu na spisku ratnih zločinaca, ali ih pravosuđe goni zbog nekih drugih krivičnih djela. Tada smo se dogovorili da takvi dobiju trodnevno pravo prolaza, odnosno da u Zagrebu mogu boraviti tri dana u tranzitu. Moram reći da je bilo i takvih, pa su oni policiji već na aerodromu davali izjave i poslije toga su normalno ulazili u zemlju s obavezom da nakon tri dana odu tamo otkud su došli. Upravo su ti ljudi užarili atmosferu na Prvom općem saboru. Čak se i Antun Vrdoljak uplašio te atmosfere, ljudi i pjesama, pa je sa svojim strahovima upoznao Savku Dabčević-Kučar. Ona mu je rekla da bi svoje prisustvo u 'Lisinskom' mogao amortizirati tako da se pridruži njezinoj Koaliciji narodnog sporazuma i on je to zaista i učinio da bi osigurao zaleđinu. Naravno, kad je HDZ pobijedio na izborima, smjesta nam se priključio i postao je vatreniji tuđmanovac od svih koji su bili u 'Lisinskom'.»

Prije prvih izbora Tuđmanu je, inače, došla grupa dosta radikalnih Hrvata iz Kanade i Amerike koji su inzistirali da HDZ potpiše pakt s Koalicijom narodnog sporazuma o zajedničkom izlasku na izbore, jer su smatrali da je to jedini način da se osigura pobjeda nad tada vladajućim komunistima. Tuđman nije htio ni čuti za takve ideje. Vrh HDZ-a imao je dosta dobar pregled situacije u čitavoj zemlji i bio je uvjeren da mogu samostalno pobijediti. «Dobar broj tih ljudi iz emigracije nije vjerovao u naše procjene i prije izbora su se vratili onamo otkud su i došli. Ostao je manji broj njih, a među njima su bili Ante Beljo, Gojko Šušak i još neki koji su vjerovali da HDZ može samostalno pobijediti, ali se, ipak, nisu htjeli direktnije uključiti u izbore i kampanju: nisu bili kandidati na listama i nisu se željeli javno eksponirati. Htjeli su biti sive eminencije. Tek kad je HDZ pobijedio na izborima, ti su se ljudi počeli gurati u prvi plan i počeli su stiskati krug oko Tuđmana, a našoj se 'antifašističkoj' skupini polako počeo smanjivati manevarski prostor i utjecaj. Šime Balen prvi je shvatio o čemu se tu radi i otišao je, a mi smo postupno odstranjivani ili smo odlazili u godinama što su došle kasnije.» Izuzev činjenice da je Tuđman pogodio tadašnje nacionalističko raspoloženje naroda i da je ponudio najozbiljniju viziju otpora prijetnjama što su stizale iz Srbije, dobar dio uspjeha na izborima HDZ, po Mesiću, duguje golemim financijskim sredstvima kojima je ta partija raspolagala, a koja su stizala iz iseljeništva. «Novci su manje-više dolazili svakodnevno, u manjim sumama ili u vrlo velikim iznosima. Što se tiče novaca, to je bio čisti komunizam: u HDZ-u je, naime, tada bilo novaca prema potrebama, odnosno bilo ga je koliko je god trebalo. Tuđman bi svaku večer pokupio one veće iznose koji su dolazili u vidu čekova, a manje svote ostajale su po torbama», veli tadašnji glavni tajnik HDZ-a i ponavlja priču o torbi punoj novaca koja je navodno ukradena Stjepanu Tuđmanu i Milanu Kovaču na zagrebačkom aerodromu. Mesić je o krađi odmah htio obavijestiti policiju, ali je na to žestoko reagirao Franjo Tuđman rekavši mu da zaboravi policiju. «Ako prijavimo policiji, morali bismo dokazivati otkud nam novac, a ovako će doći drugi novac i nema nikakvih problema», kazao je predsjednik stranke, pa se nikad nije saznalo što se uistinu dogodilo s torbom ispunjenom parama. «Znam da su Kovač i Stjepan Tuđman najavili da će me tužiti zbog toga što sam iznio tu priču i neka samo izvole. Znam što se dogodilo i znam što mi je šef stranke tada rekao. Mogu tužiti koliko god hoće, ali bi im bilo pametnije da kažu gdje je nestao onaj novac», veli Mesić.

Vila na Becićevim stubama

Poslije izborne pobjede u travnju 1990. glavešine Hrvatske demokratske zajednice ugnijezdile su se u prostranoj vili na Becićevim stubama, u blizini Gupčeve zvijezde. Prema svjedočenjima onih što su tih dana zalazili u HDZ-ovo sjedište, u kojemu su se užurbano dijelile državne dužnosti, autoritet Franje Tuđmana osjećao se u svakoj prostoriji tog pomalo kičastog zdanja, ali je pokretački duh i praktični gazda na Becićevim stubama neosporno bio Josip Manolić: on je sve konce držao u svojim rukama i iza većine tadašnjih kadrovskih rješenja stajao je taj bivši upravitelj komunističkih zatvora, dok se Tuđman više bavio osmišljavanjem vlastite povijesne misije u nadolazećim mjesecima i godinama. «Nakon što smo osvojili vlast, počeli su prvi ozbiljniji dogovori u vrhu stranke oko podjele funkcija. I mogu reći da se Mesić tada nametnuo kao praktično jedini kandidat za mjesto predsjednika Vlade. U tome smo se slagali i Tuđman i ja», kaže Manolić. Mesić se, međutim, na premijerskom položaju zadržao nepuna tri mjeseca, jer mu je Manolić koncem kolovoza 1990. namijenio dužnost člana Predsjedništva SFRJ, točnije potpredsjednika jugoslavenskog Predsjedništva: vrh novoformirane vlasti odlučio je s tog mjesta povući Stipu Šuvara, pošto je procijenjeno da dotični nije Hrvat u onoj mjeri koju je tada priželjkivao i zahtijevao HDZ. Tuđmanova je ideja, zapravo, bila da Šuvara zamijeni Manolić, no ovaj je vješto izbjegao odlazak u Beograd. «Rekao sam Tuđmanu da mi se s obzirom na godine i s obzirom na putovanja baš i ne ide u Beograd, pa je tako izbor pao na Mesića. On je bio dovoljno mlad, ali i dovoljno politički formiran da se prihvati tog posla. Vjerovali smo da će dosljedno zastupati hrvatske interese u Beogradu i to se, na kraju, pokazalo ispravnim», veli Manolić, dok Ante Karić nudi ponešto drukčiju pozadinu Manolićeva inzistiranja da netko drugi umjesto njega ode u Beograd: «Manolić se, prije svega, bojao boravka u Beogradu, a nije se htio odreći ni svog golemog utjecaja na Tuđmana i na sve što se tada zbivalo u Hrvatskoj. Znao je da mora biti u Zagrebu, uz Tuđmana, ako želi ostati onako moćan kao što je tada bio».

Početkom rujna 1990., otprilike dva tjedna nakon što su kninski Srbi – postavljanjem balvana na ceste – najavili svoju pobunu protiv novoizabrane hrvatske vlasti, Mesić je bio spreman na odlazak u Beograd, ali je službenu potvrdu svog statusa u Predsjedništvu Jugoslavije čekao sve do sredine listopada. «Da bih mogao legalizirati svoj status, morala me je potvrditi Savezna skupština u Beogradu, koja je činjenicu mog ulaska u Predsjedništvo SFRJ, praktično, samo trebala primiti na znanje i potvrditi ju. No, da bi skupština to primila na znanje, trebala se sastati, a dogovor u srpskom rukovodstvu bio je da se skupština, jednostavno, ne saziva i da se tako opstruira moj ulazak u Predsjedništvo. I skupština zaista uporno nije sazivana, pa nisam mogao preuzeti funkciju na koju me je imenovao hrvatski parlament. Izmišljani su različiti izgovori kako se skupštinski poslanici ne bi okupili... Na koncu, 19. listopada 1990. Savezna se skupština, ipak, sastala i potvrđen sam za člana Predsjedništva, odnosno za potpredsjednika Jugoslavije.» Mesić se u Beogradu nastanio u tzv. hrvatskoj kući u Užičkoj ulici, ali pošto su mu ubrzo počele stizati prijetnje, sve je češće u saveznu prijestolnicu odlazio samo na sjednice vrha države. Njegova supruga nije se selila u Beograd i zapravo ga je svega nekoliko puta posjetila dok je bio član najvišeg političkog tijela u raspadajućoj Jugoslaviji.

Smisao Mesićeva djelovanja u Predsjedništvu SFRJ u prvo se vrijeme svodio na suprotstavljanje srpsko-armijskim zahtjevima za razoružanjem nacionalnih vojnih formacija što su tada – koncem 1990. – uvelike stasavale pod okriljem novih režima u Zagrebu i Ljubljani. «Sve što je radio tadašnji predsjednik Predsjedništva Jugoslavije Borisav Jović – skupa sa svojim satelitima iz Crne Gore, Vojvodine i Kosova i po izravnom nalogu Slobodana Miloševića – može se sažeti u slijedeće: treba isprovocirati uvođenje tzv. izvanrednog stanja u kojemu bi Jugoslavenska narodna armija dobila mandat za pacificiranje svih oružanih trupa u Hrvatskoj i Sloveniji, s tim da je postojala i podvarijanta istog plana koja je podrazumijevala da JNA dobije mandat za razdvajanje sukobljenih strana u Hrvatskoj. Kako bi se armiji dao povod da iziđe iz kasarni i ureduje među sukobljenim stranama – točnije, kako bi se prosrpski nastrojenoj armiji omogućilo da zaposjedne zapadne granice zamišljene Velike Srbije – u Hrvatskoj je zaredala serija incidenata na područjima gdje su Srbi bili većinsko stanovništvo», priča Mesić, «a za organiziranje tih provokacija bio je zadužen general Aleksandar Vasiljević, tadašnji načelnik Kontraobavještajne službe JNA (KOS), koji se – čudnom igrom slučaja – u pravilu pojavljivao na svim onim lokacijama gdje su se događali srpsko-hrvatski oružani incidenti. Čudnom igrom slučaja, u Beogradu su se vrlo često nalazili tadašnji lideri hrvatskih Srba, ponajprije Kninjanin Milan Babić, koji su dolazili na konzultacije s Borisavom Jovićem i Slobodanom Miloševićem.» Paralelno s Babićevim dolascima u Beograd po instrukcije, JNA se bavila masovnim dijeljenjem oružja hrvatskim Srbima, pa su njihove lokalne vođe nadmeno izjavljivale kako će oni imati svoju državu i kako im ne pada na pamet živjeti u nekakvoj samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je, zapravo, bila Miloševićeva poruka: on je, naime, učestalo govorio da su svi Srbi dosad živjeli u jednoj državi i da im nitko ne može uskratiti pravo da i ubuduće žive u jednoj državi koja će se zvati Jugoslavijom i koja će obuhvaćati sve Srbe, što god o tome mislile novoizabrane vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji. «Milošević je varao i svijet i Srbe», kaže Mesić, «jer je međunarodnu zajednicu uvjeravao da se bori za Jugoslaviju i pritom je računao na sentimentalnost svijeta prema toj zemlji što je, u Titovo vrijeme, odigrala pozitivnu ulogu u sukobu Istoka i Zapada, dok je u Hrvatskoj i Bosni varao Srbe obećavajući im da će svi živjeti u jednoj državi, premda je to bilo nemoguće. Ostvarenje ideje o svim Srbima u jednoj državi predstavljalo bi krah međunarodnog poretka uspostavljenog poslije Drugog svjetskog rata, jer bi onda svaki narod mogao izići s takvim zahtjevom. Milošević je, dakle, lagao i obmanjivao, ali je i Srbima i svijetu dugo trebalo da prozru njegove obmane. Pritom je otpočetka bilo savršeno jasno da njega uopće ne zanima Jugoslavija – otvoreno je poručivao Slovencima da što prije odu iz zajedničke države – nego ga je jedino zanimalo pravljenje Velike Srbije koju je naumio stvoriti uz pomoć lokalnih Srba, koje je poticao na oružanu borbu, i uz pomoć JNA koja je tokom 1991. postala totalno srpska.»

(zurnal.info)

Ejup Ganić, bivši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, napustio je londonski aerodrom i na putu je za univerzitet Buckingham , kaže za Žurnal njegova kčerka Emira Ganić. Nezvanična vijest da je Ganić uhapšen odnosno zadržan na londonskom aerodromu stvar je nesporazuma, kaže Emina Ganić, i dodaje da se on zadžrao na aerodromu ali da se nije radilo o hapšenju, što je kasno večeras putem medija potvrdio i sam Ejup Ganić.

- Ni ja još uvijek ne znam o čemu se radi. Mislim da je bila neka banalnost sa izgubljenim prtljagom ili nešto slično. Čula sam se sa bratom Emirom koji je sa njim i oni su već na putu za  Buckingham gdje je večeras ceremonija dodjele diploma njegovim studentima - kaže Emina Ganić i dodaje da je sve apsolutno u redu.

B92, međutim, tvrdi da je "Ganić pušten sa aerodroma uz objašnjenje da je to urađeno iz logističkih razloga", prenoseći izjavu Ivice Dačića, ministra unutrašnjih poslova Srbije.

"Srpski Biro interpola je zbog toga zatražio zvanično objašnjenje", rekao je Dačić, prenosi B92.

"Ejup Ganić, bivši član Predsjedništva BiH, danas je bio nakratko zadržan na aerodromu u Londonu, ali će, zahvaljujući brzoj intervenciji i diplomatskim kontaktima, nesmetano obaviti aktivnosti zbog kojih je otišao u Veliku Britaniju. Tamo će noćiti i nesmetano se vratiti u Bosnu i Hercegovinu", izjavio je večeras za Agenciju Fena u Sarajevu izjavio portparol Ministarstva vanjskih poslova BiH Zlatan Burzić.

Uz napomenu da u vezi sa slučajem "Dobrovoljačka" za Ganićem nije na snazi međunarodna Interpolova potjernica, niti za bilo kojim bosanskohercegovačkim građaninom, portparol je kazao da je bh. ministar vanjskih poslova Sven Alkalaj odmah po saznanju za Ganićev slučaj kontaktirao njega lično te Ambasadu BiH u Velikoj Britaniji kao i britansku ambasadu u Sarajevu. Kontaktiran je Foreign Office, kazao je Burzić.

On se nada da će preduzete aktivnosti lišiti sve bosanskohercegovačke građane potencijalnih sličnih neugodnosti.

Njegov daljnji komentar je da Velika Britanija i Srbija vjerovatno imaju neki bilateralni sporazum kao pravno uporište na osnovu kojeg se desio ovaj slučaj.

I ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Sadik Ahmetović večeras je Feni prokomentirao da je Ganić bio na jedan sat u aerodromskom odjeljenju za dodatne provjere, ali i da se nije desilo ništa ozbiljno.

"Ništa neobično za aerodrome. Sve je uredu i on će se vratiti nesmetano", dodao je ministar.

Nezvanična informacija koja se pojavila oko 19 sati glasila je da je Ejup Ganić, bivši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine uhapšen u Londonu po potjernici Tužilaštva Srbije zbog slučaja “Dobrovoljačka”.

Srbija je u decembru 2008. godine raspisala potjernice za 19 osoba, među kojima je i Ganić, zbog navodnog ratnog zločina 3. maja 1992. godine u sarajevskoj ulici Dobrovoljačka. Tada su, navodno, ubijena 42 a ranjena 73 pripadnika JNA dok je njih 215 zarobljeno.

Srbijanski B92 prenio je da se Ganić trenutno nalazi na aerodromu i da je tu zadržan zbog provjere potjernice MUP-a Srbije, potvrdio je za B92 Vladimir Vukčević, srpski tužilac za ratne zločine.

"Ovo je predmet koji dugo radimo, vezan je događaje iz 1992. godine. Tu je počeo rat... Ejup Ganić i još nekoliko lica su pod istragom. Iz ovoga se vidi ozbiljnost našeg pristupa i nijedna žrtva neće ostati bez zadovoljene pravde", rekao je srpski tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević, gostujući u Vestima TV B92.

Prema riječima Borisa Grubešića, portparola Tužilaštva BiH, on još uvijek nema nikakvih informacija o tome.

(zurnal.info/FENA)

Iz te zdravstvene ustanove saopćeno je ranije da obustavljaju operacije u općoj anesteziji, a kao razlog naveden je nedostatak anestetika "fentanila“, koji je nastao zbog administrativnih problema i međunarodnih dozvola za uvoz na nivou BiH.

Hitni operativni zahvati, dodali su, radit će se po prioritetu.

Resorni ministar navodi u izjavi novinarima da su veliki klinički centri i bolnice u BiH suočene s problemom nedostatka lijeka „fentanila“, a da je banjalučki Klinički centar „posljednji uveo restrikcije operativnih zahvata“.

Navodi da je u toku nabavka „fentanila“, ali i da je moguće da je zbog komplikovane procedure došlo i do problema u administrativnom dijelu posla, jer se sve potrebne količine lijeka za BiH evidentiraju u Ministarstvu civilnih poslova BiH te zajednički naručuju od proizvođača.

“Činimo dodatne napore da vidimo da li je nešto i u administrativnom dijelu bilo zakočeno, a kako stvari stoje proizvođač je smanjio isporuke i mi sada tražimo i od drugih proizvođača da nam pomognu da krenemo s isporukama“, kaže Škrbić.

Do sada, tvrdi, nije bilo sličnih problema s nedostatkom tog anestetika i da je isporuka bila redovna.

Prethodno je i iz Fonda zdravstvenog osiguranja RS-a saopćeno da bi Kliničkom centru Banja Luka sutra trebalo da bude isporučen „fentanil“ te da, prema njihovim informacijama, bolnička apoteka te zdravstvene ustanove na zalihama ima ovog lijeka u količini koja omogućava zbrinjavanje svih urgentnih slučajeva.

(Fena)

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Za petnaest godina bh. protektorata vladajući nacionalisti su u više navrata bratski dijelili fotelje iz kojih se čak nisu bili u stanju dogovoriti o datumima koje ćemo obilježavati na svakom pedlju naše zemlje

Svojevremeno je dr. Nerzuk Ćurak u Danima napisao da „Bosna i Hercegovina nije država već prostor na kojem preživljavaju njeni stanovnici“. Prošlo je od tada šest-sedam godina a još uvijek se nije pojavila preciznija, tačnija, ubitačnija definicija priznate članice UN-a. Država sa minimumom državnih obilježja, država bez zajedničke historije, država geografski i mentalno podijeljena na najmanje četiri zasebna dijela, takva, dakle, država zapravo i nije ništa drugo nego „prostor za preživljavanje“ o kojem je doktor Ćurak lucidno pisao.

Ovih dana se navrašava osamnaest godina od referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine na kojem je šezdeset i kusur posto građana BiH glasalo za suverenu, nedjeljivu, multietničku... Dan nakon što su prebrojani glasovi, na sarajevskim ulicama su osvanule SDS-ove barikade. Bila je to samo generalna proba za ono što će tek da uslijedi-brutalna agresija, zločini, logori smrti, opsade gradova i sela, ubistva nedužnih civila i, na koncu, u ljeto '95. genocid u Srebrenici.

UEFINA GRUPA SMRTI

Petnaest godina traje međunarodni protektorat u („prostoru“) BiH. Od 1996. godine održano je pet velikih izbora a ove godine će uslijediti šesti. Za sve to vrijeme, OHR je nametnuo više od 900 stotina zakona, smijenjeno je na desetine političara, potrošen je ogroman novac evropskih i američkih poreznih obveznika i šta nam je ostalo osim onog „prostora“ sa početka teksta? „Prostora“ na samom evropskom dnu, negdje između diktatorske Bjelorusije i beznadežne Albanije, država s kojim (koje li ironije!) igramo u predstojećim kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo u fudbalu. Osim o političkim, moglo bi se naširoko govoriti i o ekonomskim aspektima mulja u kojem živimo, ali čemu to kad sve znate...

PRAZNIK KAO GODIŠNJICA BRAKA

Za petnaest godina bh. protektorata vladajući nacionalisti su u više navrata bratski dijelili fotelje iz kojih se čak nisu bili u stanju dogovoriti o datumima koje ćemo obilježavati na svakom pedlju naše zemlje. Među brojne značajne datume za noviju bosanskohercegovačku historiju spada i Dan nezavisnosti 1. mart, praznik koji se zvanično obilježava tek na federalnom „prostoru“. Za svaku ozbiljniju državu na planeti dan nezavisnosti predstavlja najznačajniji državni praznik, neku vrstu godišnjice braka u stabilnim porodicama. To je sjećanje na trenutak kada smo pred zakonom odlučili da živimo samostalno, zajedno, skupa i u dobru i u zlu. Nažalost, na jednoj polovini „prostora“ već skoro dvije decenije se slave (z)vjerski praznici vaspostavljeni još u vrijeme dok je ratni zločinac Radovan Karadžić „vedrio srpskom“.

Iako zvanično ne postoje državni praznici na državnom nivou, u Predsjedništvo BiH svakog 25. novembra i 1. marta stižu čestitke sa raznih strana svijeta, od engleske kraljice do predsjednika Kosova. Svaku čestitku jedan od članova Predsjedništva po pravilu baca u kantu za smeće. Druga dvojica organiziraju prijem. I tako će, kako stoje stvari, još dugo ostati. Nažalost, ovdašnja vlast (šta god pod tim podrazumijevali) neće da zaustavi međunarodno brukanje BiH i višegodišnje zbunjivanje ambasadora akreditiranih u Sarajevu. Dakle, da ne šiljimo dalje, od sjećanja na ZAVNOBIH i 1. mart ozvaničenih u državne praznike zadugo nema ništa.

SREBRENICA KAO POSLJEDNJA NADA

Ipak, nešto ohrabrujuće bi moglo da nam se zakotrlja iz dalekog Brisela. Nakon što je Evropski parlament usvojio posebnu rezoluciju o Srebrenici uslijedile su slične odluke u parlamentima brojnih civilizarnih država. Pitanje je dana kada će to učiniti i državna Skupština Srbije (sudski presuđenog aktera u srebreničkom genocidu) bez obzira na protivljenja tamošnjih nikolića, vučića i sitnijih šovinista. Kada se to jednom dogodi, BiH će postati osamljeni teritorij na tlu Evrope na kojem se čak ni genocid nad osam hiljada nevinih ljudi ne smatra vrijednim zrna zajedničkog sjećanja. Možda uzaludno vjerujem da to neće dugo trajati, moguće da nisam u stanju da razumijem mentalni sklop političara koji žrtvu zločina posmatra na šihti dnevne politike, ali sam siguran da će u parlamentu Bosne i Hercegovine tokom ove godine biti usvojena posebna rezolucija o srebreničkom genocidu. Planetarno tužna petnaesta godišnjica zločina tako bi mogla postati iskra nade za „prostor na kojem preživljavamo“. Kako god se na raznim stranama srebrenički genocid razumijevao i shvatao siguran sam da nas samo dostojanstveno državničko sjećanje na taj strašni zločin može vratiti u normalan život. Toliko normalan da barem imamo datume koje zajednički obilježavamo na svakom pedlju BiH.

U čuvenu beogradsku kafanu, jednu od poslednjih preživelih iz stare garde (a da ne spadaju u skadarlijski diznilend i slične turističke zamajotine) ulazi ubrađeni lik, pomalo jurodiv, i nepogrešivo se ustremljuje na naš sto, pa pravo na mene: "Gospodine P., evo lepe knjige, dobre knjige, o Komandantu", i još je nešto rekao, u sličnom tonu, no tu mi se zvuk polako muti i gubi, gledam naslovnu stranu sa koje se kočoperi Mladić Ratko, znameniti autor Sarajeva, Srebrenice i sličnih nedela. A knjigu-adoraciju njegovog lika i dela potpisuje Bulatović Ljiljana, jedna od novinarskih die hard perjanica srpskih devedesetih. Napadna ponuda da pazarim ovu gomilu papira uvezanih u knjigoliki predmet valjda je mala ironična provokacija Mladićevog akviziterskog jataka, šta li... Kako god, odmahujem rukom nasrtljivom prodavcu i Širitelju Blagovesti, govorim mu da nisam zainteresovan, jedva ga se otresam, a on se s neokrnjenim entuzijazmom odmah ustremljuje na mog prijatelja Ivana Č. koji se, megjutoa, odlično doseti da ga uvređeno eskivira tvrdnjom da, pošto prodavac njega nije prepoznao kao što je prepoznao mene, onda neće ni da kupi knjigu. I eto, tako, odmiče subotnje popodne, i sve to zajedno nije drugo doli jedna sitna beogradska kafanska anegdota za dokono prepričavanje nad hladećim se kotletima, a toga (anegdota, a bogme i kotleta) ovde bar nikada nije falilo...

Nuto đavla: te iste subotnje večeri, ali nekih sto i kusur kilometara u pravcu sever-severozapad, usred bačke ravnice, u ustaničkoj i nepokorenoj Crvenki (koja je čovečanstvu dala nekoliko tako velikih velikana da ih i Zemlja jedva nosi i podnosi, ali ponajveći je bezbeli Vučelić Milorad) odigrao se jedan Buran Društveni Događaj sa istom onom knjigom u središtu, i to bogme uz aktivno prisustvo autorke. Za naslovnog se junaka ne zna da je bio telom prisutan, ali nije isključeno: možda se maskirao u nekom dabićevskom stilu.

Elem, jake policijske snage sprečile su održavanje promocije narečene knjige-veličaljke Ratka M., koja je trebalo da se održi u crvenačkom Domu kulture. Hronologija slučaja je otprilike ovakva: promocija je bila uredno najavljena te odobrena od Nadležnog Lica – direktora Doma kulture. Tribinu prijavljuje izvesna Zelena stranka, što je pseudonim jedne lokalne živopisne pojave, a na čelu joj je stanoviti Hercen Radonjić (ne brkati s Tarzanom Miloševićem; ovaj potonji sjedi u Bijelo Polje), uzgred i predsednik MZ Crvenka. Hm, tamo gde su zeleni tamo je i ekologija, pa je mučeni direktor možda mislio da će se tu raspravljati o do sada nekako nedovoljno zapaženom ekološkom aspektu Mladićevog javnog angažmana. Onda se ispostavlja da je "pravi" organizator zapravo notorni pokret Obraz (kojem možda preti da ga za desetak-petnaestak godina zabrane, evo, samo dok Vrhovni sud natenane razmotri ima li, daleko bilo, čega zakonski spornog u njegovom delovanju), i da će neki od njegovih literarno nadarenijih aktivista tom prilikom da se reču, što bi rekao kolega Dragan T. Enivej, cela stvar počinje opasno da vonja na ekstremistički politički zbor iz čuvenog nož-žica-srebrenica žanra pod krinkom paraknjiževne večeri, tu počinju da rade i neki telefoni i ribanja Odozgo, pa onda direktor otkazuje gostoprimstvo promociji, kao biva zbog lažnog prijavljivanja organizatora; znamenita Paraknjiževnica i svita iz Beograda (i od koekude) ipak umarširavaju u Crvenku, policija mirno, ali odlučno rastura skup, oni se jopet okupljaju malo dalje, na nekakvom izletištu, policija ponovo naređuje razlaz... I tako, na kraju, ostade buntovna, ali lirici sklona Crvenka zakinuta za suptilnu i lirsku Književnu Reč...

O ovome se (zanimljivo? znakovito?) nije baš mnogo pisalo u prestoničkoj štampi, osim u njenim regionalnim vojvođanskim izdanjima, kao da je u pitanju tek "lokalni" događaj od komunalnog značaja, što je, rekao bih, prilično površna i pogrešna procena. Naime, cela je ova stvar paradigmatična na više nivoa, na mnogo načina, sa raznih aspekata; ili bi to barem mogla i morala da bude.

Koliko je poznato, knjiga Ljiljane B. nije sudski zabranjena, ona samo spada u onu razgranatu sivu zonu nehigijenskog publicističkog smeća koje veselo džiklja u našem medijsko-političkom podzemlju, a koje su nam Krasne Devedesete ostavile u nasleđe da se gombamo s njim kao s nekakvim Upornim Flekama koje nikakav vanish ne može da spere sa nas. Takođe, ni Obraz, kao navodni organizator, nije organizacija izvan zakona, mada se, časna pionirska, radi na tome. U tom je smislu prilično dvojbeno s kakvim je zakonskim pokrićem sprečeno održavanje promocije, i to uz masovno uredovanje policije. Naravno, znano je da Organi imaju pravo na procenu "bezbednosnih rizika" prilikom održavanja javnih skupova, što može da dovede i do preporuke da se neki skup ne održi. Setimo se samo kako je takvo pravo (zlo)upotrebljeno prilikom iznuđenog otkazivanja "Parade ponosa". Da li to znači da je policija, recimo, imala saznanja kako su se u crvenački Dom kulture zaputile stotine, možda i hiljade vojvođanskih antifašista, rešene da spreče tu Bruku i Sramotu? Pa je onda vlast rešila da reaguje preventivno, sprečivši sukobe i nerede? To bi zvučalo kao ubedljiv scenario – ali u Berlinu ili Pragu. U Crvenki ili u samom Beogradu – jok. Ništa od toga.

Dakle, na kraju cela aferica deluje kao improvizovana, nesolidna i nesuvisla politička palijativa: kao da je neko nekome rekao – dajte, sprečite one ludake da nam vršljaju i paradiraju po Srbiji s Mladićem baš ovih dana kada ga, evo, ponovo hvatamo i baš smo iznenađeni da ga opet nema kod kuće (ma, gde li taj čovek samo luta povazdan?!), i kada pokušavamo da skuckamo nekakvu Rezoluciju o Srebrenici, i to po famoznom erotskom obrascu "Pazi, tako da ostanem nevina"... A to glavinjanje potkopava svaku pravnu sigurnost; tamo gde Zakon postoji i deluje, tamo može nešto i da se zabrani, bez pardona, ako za to ima osnova; a sve ono što, pak, zabranjeno nije, jeste dozvoljeno – i tačka.

(Vreme, 25.02.2010.)

Nakon svjetske projekcije drugog filma Jasmile Žbanić, koja je održana na ovogodišnjem Berlinaleu, u četvrtak je pod pokoviteljstvom gradonačelnika Sarajeva Alije Behmena u Zetri upriličena i bh. projekcija njenog filma "Na putu".

U filmu, koji je priča o ljubavi i preprekama koje ljubav teži savladati, glavne uluge tumače Zrinka Cvitešić, Leon Lučev, Ermin Bravo, Mirjana Karanović, Izudin Bajrović, Nina Violić, Sebastian Cavazza, Jasna Ornela Bery, Marija Kohn i Jasna Žalica.

Nakon prikazivanja filma glumci su dali svoje viđenje sarajevske projekcije.

Zrnka Cvitešić, koja je sjajno odigrala ulogu Lune, mlade žene koja se svim svojim snagama bori da ljubav pobjedi sve prepreke, rekla je da joj je srajevska premijera najvažnija jer ipak igra nekoga odavde. Kazala je da nikad do sada nije prisustvovala projekciji na kojoj je 6.000 ljudi i da ju je to oduševilo. Mlada glumica je istakla da je ponosna što je uspješno savladala akcenat.

Ermin Bravo koji tumači lik vehabije rekao je da je film sa svojim tipičnim humorom i karakteristikama prepoznat od sarajevske publike.

Sebastijan Cavazza rekao je da je ovim filmom Jasmila Žbanić pokazala da nije autor jednog filma već za sad dva, istakavši da se nada da će biti još puno filmova koje će ova autorica napraviti. On je kazao da je ponosan na ovaj film jer je svjestan da su napravili dobar film, bez obzira što nije dobio nagradu na Berlinaleu.

I ostali akteri filma bili su puni riječi hvale i ponosa za film, koji očitio njegovi glumci s pravom vole.

(Fena)

{slimbox images/naputu/1.jpg,images/naputu/1.jpg;images/naputu/2.jpg,images/naputu/2.jpg;images/naputu/3.jpg,images/naputu/3.jpg;images/naputu/4.jpg,images/naputu/4.jpg;images/naputu/5.jpg,images/naputu/5.jpg;images/naputu/6.jpg,images/naputu/6.jpg;images/naputu/7.jpg,images/naputu/7.jpg;images/naputu/8.jpg,images/naputu/8.jpg;images/naputu/9.jpg,images/naputu/9.jpg;images/naputu/10.jpg,images/naputu/10.jpg;images/naputu/11.jpg,images/naputu/11.jpg;images/naputu/12.jpg,images/naputu/12.jpg;images/naputu/13.jpg,images/naputu/13.jpg;images/naputu/14.jpg,images/naputu/14.jpg} 

Biti Others, kao 'drukčiji', znači biti jedan od onih koji se ne mogu etnicizirati u ovakvom društvu jasno uspostavljenih crno-bijelih dihotomija i odnosa povlaštenosti i dominacije

Tragom strasburške presude protiv BiH od 22.12.2009. godine u javnim raspravama provlači se dilema, po mom mišljenju lažna: 'četvrti konstitutivni element – da ili ne?'. Mislim da nam se ona nameće samo zato da bi očuvala monolitnu vladavinu ona prva tri konstitutivna elementa, ili bolje reći, vladavinu njihovih elita koje će na kraju, pritisnute najprije zahtjevima iz Bruxellesa, a potom i predizbornom pragmatikom, već naći nekako jedno mjesto za tog 'ostalog' u nekom od predstavničkih tijela čime će samo povećati beznačajnost društveno-političke uloge 'ostalih' i dodatno zacementirati etnonacionalistički princip političke vlasti.

Ne! Prava dilema glasi ne 'da li četvrti?' već: 'ili Prvi ili Drugi', odnosno ili klasa etnopolitičkih poduzetnika (etnonacionalistički političari, instrumentalizirani kler, podobni intelektualci, biznismeni i s ove i s one strane klimavih zakona) ili klasa obespravljenih, depriviranih – bez obzira na etnički, kulturni ili rodni predznak. Dakle 'Others' (što je ionako izvorno ime za tu kategoriju na jedino važećem engleskom tekstu našeg ustava) shvaćati ili kao 'ostali' ili pak kao 'drugi', 'različiti' – oba su legitimni prijevodi. Bit ću skloniji 'Others' tumačiti na drugi način jer bih mogao promijeniti pristup ovom problemu. Dakle, ishodišno pitanje glasi: na šta mislimo kad kažemo Others u BiH?

Mogu se prepoznati, u načelu, tri moguće interpretacije 'Others' ili 'Ostalih' u BiH:

1. Ponajprije zahvaljujući dominirajućem etničkom obrascu, termin Others referira na etničke manjine: Rome, Jevreje, Ukrajince, Čehe i druge koji žive u BiH (ukupno 17 etničkih manjina). Ovo je uže, etničko ili partikularističko shvaćanje Ostalih koje je konzistentno s etničkom numeracijom konstitutivnih elemenata u Ustavu, no kao takvo ne može predstavljati neku koherentnu skupinu obuhvaćenu zajedničkim imeniteljem Ostalih jer ne postoji dovoljno ubjedljiv element općenitosti unutar kojega bi etničke partikularnosti mogle predstavljati funkcionalan, smisleni dio neke cjeline. Poput etnički konstituiranih 'konstitutivnih naroda' etnički Drugi predstavljaju 'cjeline za sebe'. Ustavne reforme koje bi bile rukovođene etničkim principom ništa ne bi riješile ako bi dodijelile neko predstavničko mjesto Jevreju ili Romu, jer bi se postavilo opravdano pitanje a šta je s Česima, Kinezima, Crnogorcima, itd? Ili, moglo bi se s pravom upitati da li bilo koja osoba može predstavljati partikularne etničke interese 17 etničkih manjina?

2. Šire tumačenje Ostalih moglo bi se nazvati kulturnim shvaćanjem, pa bi ono pored etničkih manjina, u skladu sa savremenim teorijama multikulturalizma, moglo da bude prošireno i na takozvane 'kulturne manjine' te u sebe uključiti ljude koji se smatraju Bosancima, odnosno Hercegovcima, 'mješoviti brakovi', Queer, ekološke inicijative i, uopće svaka druga supkulturna populacija koja ima neku posebnu strukturu međusobnog priznanja i prepoznavanja koja prevazilazi onu etničko-tradicijsko-(ponekad) konfesionalnu kao u prvom slučaju. Ovo shvaćanje istina načinje etnopolitički princip društvene organizacije jer nas iz sfere neposredovane datosti u kojoj čin rođenja predeterminira društvenu poziciju građanina uvodi u sferu društvenih interakcija i posredovanja, interesnog grupiranja, drugim riječima, uvodi nas u sferu individualnog slobodnog izbora jednog ili više kolektivnih identiteta. Međutim, široki diverzitet kulturno utemeljenih društvenih grupa ne dopušta njihovu međugrupnu koherenciju, njihova interna dinamika vodi ili ka disperziji i fragmentaciji, ili pak ostaje, što joj je u biti i svrha, temeljno određena nekim određenim partikularnim interesom zbog kojega se i oformila (npr. donošenje nekog povoljnog zakona ili ukidanje nekog nepravednog ili nepovoljnog zakona, te briga oko njegove implementacije itd.).

3. Najšire tumačenje Ostalih može se nazvati političkim shvaćanjem ove društvene grupe. Naime, određeni tip jedinstva među tim ljudima, odnosno objašnjenje kako je moguće međusobno povezivanje tih ljudi unatoč identitetskoj divergenciji oni mogu naći, kao prvo, u kontekstu univerzalnih ljudskih prava i sloboda, političkog egalitarizma, odnosno u jednom liberalno-demokratskom sistemu vrijednosti u opreci prema dominantno etnopolitičkom. Utemeljena u takvim vrijednostima, ova grupacija, za razliku od prethodna dva slučaja, nužno je inkluzivna i otvorenog kraja. Kao drugo, za moju argumentaciju važnije, jedinstvo i međusobno priznanje ovih ljudi divergentnih interesa nalazi se u samom poretku političke moći: svi oni ubrajaju se u skupinu 'politički irelevantnih', odnosno u skupinu onih koji ne mogu uticati ili to mogu vrlo ograničeno na procese političkog odlučivanja. Kada iz ove perspektive pogledamo društvenu sliku BiH, rezultati su iznenađujući: Ostalima se, pred pobrojanih grupa pod a) i b) mogu smatrati i pripadnici svih pobrojanih etnički konstitutivnih grupa, ogromna većina građanstva ove zemlje koja ne učestvuje u procesima političkog artikuliranja i odlučivanja, odnosno svi oni koji na direktan ili indirektan način nisu povezani sa etnopolitičkim elitama ove zemlje, na kraju, svi oni koji su upravo zahvaljujući etnopolitičkoj vladavini isključeni iz sfere politike. U političkom smislu, onda, Ostali ne predstavljaju nikakav četvrti element, već Drugi društveni konstituens suprostavljen onom Prvom, 'akviziterskom', elitnom sloju koji u svojim rukama drži sve poluge političkog odlučivanja, ekonomske moći i mrežu institucija putem kojih obezbjeđuje svoju društveno-političku dominaciju. U tom smislu, pitanje Drugih i njihove političke relevancije i unutarnje kohezije, moguće je smisleno interpretirati samo kao klasno pitanje.

Unutar etnopolitičkog obrasca dodavanje četvrtog na postojeća tri elementa, ili potencijalno beskonačno nizanje, ma kako harmonično ono bilo, svih partikularnih perspektiva nikada ne može doseći razinu općenitosti koja legitimira jednu ustavnu demokratiju. Ona može biti samo to što joj ime kaže beskonačnost, i to hegelovski kazano, jedna 'loša beskonačnost'.

Četvrti element

Partikulariziranje 'četvrtog elementa' čak i da se on može artikulirati kao jedinstven element, u tom kontekstu, ma kako se on ne slagao s perspektivama ostalih postaje dio te loše beskonačnosti, jer postaje jedna od niza partikularnih perspektiva unutar dominantnog etnopolitičkog obrasca. Želi li političku relevanciju s obzirom na ono za što se zalaže, četvrti element se mora konstituirati u jasnoj opreci spram etnopolitičkog obrasca.

Biti Others kao 'drukčiji', dakle u kulturalnom smislu, znači biti jedan od onih koji se ne mogu etnicizirati u jednom ovakvom društvu jasno uspostavljenih crno-bijelih dihotomija i odnosa povlaštenosti i dominacije. Opstojnost takvih ljudi uprkos strahu, diskriminaciji i marginalizaciji, potpunoj političkoj nemoći upravo onemogućava stavljanje tačke na partikularno identitetsko zaokruživanje čime se drži otvorenom mogućnost za širenje moralne zajednice, odnosno za stalno širenje kruga ljudi sa kojima ćemo se moći solidarizirati kada kažemo 'mi', što je smisao moralnosti uopće.

To su brojne 'kulturne grupe' koje se ne daju etnicizirati u od istinski etnički drugačijih – već pobrojanih manjina – do 'stvarno drugačijih': npr. homoseksualaca, feminista, anarhista. Međutim, ako govorimo o činu političkog samoodređenja ove, no u principu, bilo koje druge društvene grupe, onda istovremeno govorimo i sljedeće, da nema političkog 'mi' bez političkog 'oni', da nema politički 'drugih' bez onih 'politički prvih'. Karakter međusobnog priznanja 'Ostalih' u njihovom kulturalnom subjektivitetu nedovoljan je politički princip, jer se svojim opće-inkluzivističkim ethosom, kako smo vidjeli, opire partikularizmu, odnosno nužnoj prepoznatljivost političke platforme. Naime, piše Chantal Mouffe, „politički život tiče se kolektivnog, javnog djelovanja; on za cilj ima stvaranje jednog 'mi' u kontekstu razlika i konflikta. No, da bismo stvorili jedno 'mi' ono se mora razlikovati od 'njih', a to znači uspostavu granice, definiranje 'neprijatelja' ... 'konstitutivne vanjštine'“ (Mouffe, 2005: 69).

Ko su onda 'neprijatelji' Drugih BiH?

Ako je već prije pokazano da konstitucija političkog subjekta Drugih BiH ne smije slijediti etnopolitički obrazac konstituiranja, da ona ima različit princip grupnog solidariziranja kojemu je prepreka sadašnje ustavno-upitno stanje koje omogućava kolonizaciju države od strane povlaštenih društvenih kolektiva (odnosno političkih avangardi konstitutivnih naroda), onda njihovi neprijatelji nipošto nisu konstitutivni narodi BiH – Srbi, Hrvati i Bošnjaci – s kojima su pobrojani u preambuli Ustava. Onda, u kojoj društvenoj kategoriji, primjereno društveno-političkom konstektu BiH, smijemo konstituirati politički subjektivitet 'Others' i njegovo razgraničenje prema političkom subjektivitetu svojih neprijatelja? Slijed političke logike dovodi nas u, možda neprijatnu blizinu jednog olako odbačenog, ali po mom sudu, u našem slučaju itekako plauzibilnog obrasca političkog diferenciranja koji je u temelju dominantnog obrasca moći u našoj zemlji: klasnog pitanja. 'Ostali' ili preciznije kazano 'Drugi' moraju bi percipirani kao klasa ako želimo stvarne strukturne promjene naše političke zajednice.

Politički neprijatelj Others BiH kao političkog subjekta je klasa etnonacionalističkih poduzetnika, klasa ljudi koja drži i održava etnopolitičku vlast i kao svaka vlastodržačka grupa profitira od egzistencijalnog straha svojih podanika ('ugroženost naroda'), od političke proizvodnje kulturnih i društvenih razlika, na kraju, od mutnih privatizacijskih i općenito novčanih transakcija. U Weberovoj tipologiji klasa ona predstavlja primjer 'svojinske klase' sa sljedećim karakteristikama, prema Weberu:

Primarni značaj izričito privilegovane svojinske klase ogleda se u sledećim činjenicama: (I) njeni pripadnici su u stanju da monopolišu nabavku skupih potrošnih dobara, (II) oni mogu da kontrolišu mogućnosti sprovođenja sistematske politike monopola u prodaji ekonomskih dobara, (III) mogu da monopolišu mogućnosti akumulacije svojine preko neutrošenih viškova, (IV) oni mogu da monopolišu privilegije društveno korisne vrste obrazovanja ukoliko one uključuju izdatke (Weber, 1969: 550).

Ma kakav im etnički predznak bio, klasna svijest etnonacionalističkih poduzetnika se u praksi pokazuje identičnom. Model etnonacionalističkog poduzetništva operira uniformno bez obzira na etničke i političke podjele u svakom kutku naše zemlje. Stoga, u BiH postoje samo dvije, politički relevantne kategorije. Prva je vladajuća klasa etnonacionalističkih poduzetnika: političari, razni profesionalci u medijima, akademskoj zajednici i društveno-političkim institucijama, u sferi privatnog i državnog poduzetništva koji uživaju veliku moć koju prati razvijanje različitih diskurzivnih formacija koje objašnjavaju i legitimiraju specifične pozicije društvenih subjekata. Klasa etnopolitičkih poduzetnika je grupa ljudi čija trenutna volja limitira zakon. Druga je potlačena klasa Others, ili, prema Weberu, klasa 'negativno privilegovanih' – jednostavno svih drugih koji ne pripadaju klasi etnonacionalističkih poduzetnika bili oni Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Jevreji, Romi, Queer, ateisti i drugi.

Klasni interesi koji su negativno privilegovani u odnosu na svojinu pripadaju tipski jednom od sledećih oblika: (a) oni sami su predmeti posedovanja, tj. on nisu slobodni, (b) oni su 'odbačeni', tj. 'proleteri' u značenju koje je ovaj naziv imao u staro doba, (c) oni su klase dužnika i (d) 'siromašni' (Weber, 1969: 550).

Pripadnici Others nisu slobodni građani i čak su u kontekstu etnopolitičke vladavine ili predmeti posjedovanja kao biomasa svoje etničke elite, to jest 'izborno tijelo' za predstavnike svog naroda, ili su odbačeni jer ne mogu biti posjedovani ili etnički posredovani (npr. niko ne želi svoje etničke homoseksualce ili ateiste), pa su prezreni zbog svog kulturnog identiteta, svjetonazora, privrženosti emancipaciji i egalitarizmu. Općenito su i siromašni i dobrim dijelom kreditni dužnici. Ova klasa, nasuprot onoj vladajućoj, želi vladavinu zakona koja bi potvrdila njihove egalitarističke zahtjeve.

Njihova stvar

Ovako konstituirana opreka između 'nas' i 'njih' nam može poslužiti da damo jasan odgovor na pitanje zašto dejtonska BiH nije republika? Zato što je res-publica javna stvar, nešto što se tiče svih nas. Dejtonska etnonacionalistička država je definitivno 'njihova stvar', stvar 'njihovih' dogovora, razgovora, spletki i sukoba koji se tiču 'nas' samo u vrijeme izbora kada se od nas očekuje da 'njihovo' rukovođenje 'njihovih' stvari koje nam se širenjem krize i straha prikazuju kao nečim 'našim' verificiramo za naredne četiri godine. U tom smislu, kako to jednostavno i vrlo precizno opisuje Slavko Šantić:

Mi smo unikatni primjerak u planetarnom kontekstu ljudskih prava – mi, tj. ogromna većina časnih, nedužnih, osiromašenih, obeskućenih, obezljuđenih ... ukratko – sluđenih, zbunjenih i prevarenih ljudi ove države, mi činimo poniženu i uvrijeđenu većinu, u odnosu na minornu količinu primitivnih političara, previjanih lopova, prevaranata, kriminalaca i tajkuna, nemoralnih tzv. „zaštitnika“ nacionalnih i vjerskih interesa, mizernih, ali ostrašćenih i opasnih nacionalista, rasista i nevješto prikrivenih neofašista. Da, ali ta minorna količina“, tj. stvarna manjina, ima potpunu vlast, ogroman opljačkani novac, posjeduje neograničenu sposobnost proizvodnje i provođenja posvemašnjeg terora i minuciozno razrađenu strategiju i taktiku obezvrjeđivanja svih ljudskih, moralnih i etičkih vrijednosti ina kojima počiva život svakog zdravog društva. Trude se svim silama da u svijesti normalnog čovjeka unište svaku iluziju o ljudskim pravima i slobodama (Šantić, 2010: 30).

Međutim, potrebno je upitati se da li bi za ovu vrstu grupnosti građana mogla postojati neka vrsta empirijske potvrde, postoji li empirijski utvrdljiva neka društvena tenzija između ovako shvaćenih društvenih grupacija na koju bi se moglo računati u eventualnoj konstrukciji političkog subjekta Others? Tim prije odgovor na ovo pitanje je od izuzetne važnosti budući da dominirajuće interpretacije naše društvene dinamike, kako one domaće tako i one koje dolaze iz vana, a osobito iz neposrednoga susjedstva, već duže vrijeme tendenciozno operiraju samo sa jednim, etničkim tipom društvene grupnosti kao jedinoj 'realnoj' društvenoj grupnosti na koju se poziva kao na 'krunski' dokaz milenijske duboke podijeljenosti bosanskohercegovačkog društva na temelju kojega tek treba domišljati odgovarajući politički aranžman za jednu složenu političku zajednicu kakva je bosanskohercegovačka.

U nedavno objavljenom UNDP Izvještaju o humanom razvoju za BiH 2009 pod naslovom „Veze među nama / Društveni kapital u Bosni i Hercegovini“ kao jedan od posebno značajnih nalaza navodi se sljedeće:

Slično tome, tabela 3.8 pokazuje da su napetosti između bogatih i siromašnih (88% ispitanika registrira tenzije) i između rukovodstva i radnika (86%) čak i veće od napetosti koje ispitanici uočavaju između različitih etničkih grupa (79%). Drugim riječima, BiH ne možemo opisati kao društvo u kojemu postoje samo glavne linije razdvajanja među različitim nacijama i etničkim grupama, posebice, među tri konstitutivna naroda. Druge značajne linije razdvajanja u društvu postoje između bogatih i siromašnih te među rukovodstva i radnika. Ovaj se pak nalaz poklapa sa našim ranijim nalazima o slabim integrirajućim društvenim vezama, čak i unutar etničkih skupina. (...) ovi se obrasci protežu na cijelu zemlju i primjenjivi su jednako na stanovnike RS kao i na one iz FBiH. Jednako se, manje-više, odnose i na Srbe i na Hrvate i na Bošnjake, na muškarce i žene, na mlade i stare. Ovi su problemi zajednički za cijelu BiH i nisu ograničeni na određeni poseban segment društva (str. 42).

Iz rezultata istraživanja vidljivo je da su barem dvije interpretacije stanja bosanskohercegovačkog društva – ona o etničkoj podjeli i ona o socijalnoj podjeli – podjednako legitimne, odnosno ona etnopolitička, uprkos uvjeravanjima političara, akademika, medijskih uposlenika koji pripadaju akviziterskoj eliti nema nikakav epistemološki prioritet – odnosno nije nikako 'bliža' stvarnosti, ili 'istinitija' – nad ovom drugom, sociopolitičkom. Njezin 'prioritet' počiva na spletu historijskih okolnosti s kraja osamdesetih iniciranih u našem neposrednom susjedstvu, na rezultatima rata, diskriminatornim praksama i procedurama, ili kraće kazano na goloj sili. Njezin prioritet je 'politički' te je kao takav konstrukcija i ima određeni vijek trajanja, odnosno dok ga ne pomete nekakva 'ubjedljivija' konstrukcija. Prvi korak u tom smijeru otpočinje 'naivnim' pitanjem: „A šta ako društvene podjele pogledamo kroz socijalne naočare?“ „Da li bi takva jedna perspektiva bila korisnija za sve građane ove zemlje?“

Blizina socijalizma

Da zaključim, konstrukcija političkog subjekta Others BiH morala bi slijediti ovakav 'klasni' obrazac i izbjeći etnopolitički dominantni obrazac formiranja društveno-političkog grupstva koji bi ovu grupaciju zadržao možda tek u formi četvrtog konstitutivnog elementa ove etnopolitičke konsocijacije. Onda bi pravi cilj političke borbe Ostalih morao biti ne tek iznuđivanje priznanja njihove političke konstitutivnosti, premda može predstavljati početnu fazu borbe, već i rušenje etnopolitičkog klasnog poretka. U tome ne treba da se zanosimo metafizičkim predodžbama o mogućnosti beskonfliktne društveno-političke zajednice. Naprotiv, ono što treba s entuzijazmom prihvatiti je napor zbacivanja jedne hegemonije drugom hegemonijom. Koja bi bila suštinska karakteristika te nove hegemonije, možda hegemonije građanstva? Riječima Chantal Mouffe, to bi bila „konstrukcija jednog zajedničkog političkog identiteta koji bi stvorio uslove za uspostavu nove hegemonije koja se artikulira pomoću novih egalitarnih društvenih odnosa, praksi i institucija“ (Mouffe, 2005: 86). Dakle, riječ je o „političkom projektu čiji je cilj borba protiv svih formi subordinacije koje postoje u brojnim društvenim odnosima“ (Mouffe, 2005: 88).

Pored donekle razumljive metafizičke projekcije o beskonfliktnoj političkoj zajednici koju dugujemo svojoj političkoj nezrelosti, druga prepreka više je psihološke prirode, a tiče se ponovnog dolaska u blizinu pojma socijalizma kroz klasno pitanje pri čemu taj pojam konotira nešto 'prevaziđeno', s prezrenjem odbačeno, anahrono, ukratko 'politički nekorektno' u današnjem neoliberalnom svijetu.

Da li nas doista ovako definiran cilj političke borbe shvaćen prvenstveno kao klasno pitanje dovodi opet u blizinu neke vrste socijalizma? Chantal Mouffe iskreno zaključuje da je „socijalizam nužna komponenta jednog projekta radikalne i pluralne demokratije“ (Mouffe, 2005: 90). Međutim, red je upitati se, nema li socijalizam svoje legitimno mjesto u djelatno-povijesnoj naraciji identiteta ove zemlje. Naravno, upitnost o socijalizmu je u ovom slučaju samo nepotrebno skretanje s puta. Pravo pitanje nije 'socijalizam ili kapitalizam' već koji tip solidarnosti može ponuditi neku vrstu socijalnog lijepka nove bosanskohercegovačke političke zajednice?

Neka nam u traganju za novim formama društvene solidarnosti bude na umu stav Rastka Močnika koji kaže: „Solidarnost danas se ne osnažuje mistikom nacionalnog pomirenja, već u prozaičnoj borbi protiv nacionalističke mržnje“.

(zurnal.info)

Kada stvarne posljedice ekonomske krize počnu da se osjećaju i kada oštre reforme postanu neizbježne, temperatura će porasti u svim društvenim kategorijama - među mladima koji ne mogu da nađu posao, među ljudima srednjih godina čija su primanja sve manja, među starijima koji dobijaju sve manje penzije.

Times ocjenjuje da je pravi razlog za dolazeće društvene nemire nereformisani javni sektor u mediteranskim zemljama i izbjegavanje političara da jasno kažu koliko će pilula biti gorka.

I Brisel je djelimično odgovoran za krizu, jer nije pronašao način da zemljama eurozone nametne poštovanje nekih osnovnih pravila vezanih za javni dug i budžetski deficit. Umjesto da bude strog, Brisel je bio previše fleksibilan.

Njemačka i Francuska neće dozvoliti raspad eurozone, ali istovremeno nisu voljne da dijele novac šakom i kapom. To može da znači samo jedno - još jače stezanje kaiša u mediteranskim zemljama, koje bi moglo da stavi na probu njihove relativno mlade demokratske institucije.

Grčka je danas u vijestima, ali bi radnicima u Italiji, Španiji i Portugalu moglo da bude još teže, konstatuje Times.

Guardian danas upozorava da je trenutna kriza prvi pravi test za eurozonu i ključni momenat za cijeli projekat Evropske unije.

Da bi se kriza predvidjela, nije bilo potrebno raspolagati proročanskim darom - postojeće dileme su ekstenzivno razmatrane i prije uvođenja eura, prenosi BBC i pisanje Guardiana.

List konstatuje da je jednoj valuti potrebna ne samo centralna banka, već i ministarstvo finansija. Stabilnost valute zahtijeva fiskalnu i monetarnu displinu.

Iza monetarne unije stoji dakle fiskalna, iza fiskalne ekonomska, iza ekonomske politička, a iza političke - u evropskom slučaju - i istorijska unija.

(Fena)