Trinaestogodišnja skijašica SK Željezničar Šejla Merdanović osvojila je drugo mjesto u kombinacijskoj utrci tradicionalnog Trofeo Topolino i tako na nezvaničnom prvenstvu svijeta postala viceprvakinja!

Samo najtalentovaniji skijaši i skijašice iz cijele Evrope dolaze na tradicionalni Trofeo Topolino u Italiji, nezvanično prvenstvo svijeta. Tiho, onako kako rade na bosanskohercegovačkim planinama, naši mladi skijaši i skijašice otputovali su na ovo takmičenje na kojem je zasjala jedna zvijezda. Članica SK Željezničar Šejla Merdanović osvojila je drugo mjesto u kombinacijskoj utrci u konkurenciji mlađih djevojčica! Nije riječ o klasičnoj kombinaciji nego utrci u kojoj su na jednom dijelu staze postavljene slalomske a na drugom veleslalomske kapije. Da je riječ o sjajnom rezultatu i činjenici da se na ovim prostorima rađa „bosanskohercegovačka Janica Kostelić“ potvrđuje i podatak da je upravo slavna hrvatska skijašica bila posljednja osoba sa područja bivše Jugoslavije koja je 1997.godine došla do postolja na ovom takmičenju.

BEZ KONKURENCIJE

-Pogledajte samo unazad 50 godina ko je sve osvajao ovaj trofej i biće vam sve jasno o kako kvalitetnom takmičenju se radi. Tamo je veliki uspjeh i kada dođete među prvih petnaest. A Šejla je bila druga. Ona je zahvaljujući ovom rezultatu, ali i sedmom mjestu u veleslalomskoj utrci dovela Bosnu i Hercegovinu na 14.mjesto. Znate li šta znači iza sebe ostaviti zemlje poput Njemačke ili Rusije – kazao je za Žurnal Šejlin otac Selver Merdanović.

Šejla Merdanović je danas najveći skijaški talent koji ima Bosna i Hercegovina. Iza nje su mnogi trofeji sa međunarodnih takmičenja u Austriji, Sloveniji i Hrvatskoj. Četiri godine uzastopno je prvakinja Bosne i Hercegovine u svojoj kategoriji.

-Proskijala je u svojoj trećoj godini. Često znam reći da je paralelno počela učiti hodati i skijati – priča nam otac Selver, uoči ratnih zbivanja u našoj zemlji skijaš-skakač koji je došao do „B“ reprezentacije bivše Jugoslavije: Mene je rat zaustavio u građenju sportske karijere tako da sam sada sve snage usmjerio u razvoj Šejline karijere. Ona u svom uzrastu u Bosni i Hercegovini nema konkurenciju, možda i u nešto starijoj dobi. Zato joj je teško raditi ovdje. Kada ima prednost od sedam-osam sekundi po utrci onda dolazi do svjesnog opuštanja a samim tim ni rezultati nisu onakvi kakvi bi bili da ima adekvatnu konkurenciju.

KREDITOM DO ZVIJEZDA

Konkurencija i finansijska podrška ključne su u daljem razvoju jednog od najvećih bosanskohercegovačkih talenata. Ni jednog ni drugog Šejla danas nema. Dok se na konkurenciju ne može mnogo uticati, na novčana sredstva sigurno može. No, priča porodice Merdanović klasična je priča porodice koja izdvaja posljednju marku kako bi osigurala svojoj kćerki da do kraja iskaže svoj talenat. Od četiri člana porodice, samo je majka Sabina zaposlena. Iako ne želi o tome glasno govoriti, otac Selver će tek napomenuti da se Šejlina putovanja i nastupi pokušavaju pokriti raznih kreditnim zaduženjima: Šejli smo samo za ovu sezonu uspjeli osigurati vlastitog novca negdje oko 10.000 maraka. Možete li vjerovati da smo sami morali platiti odlazak naše djece u Italiju. Samo taj nastup koštao je 570 eura. Odgovorni ljudi jednostavno nemaju sluha za nadarene sportiste i talente koji će za nekoliko godina, vjerujem, pronositi slavu svoje zemlje.

POBJEDNICI TOPOLINA: Girardelli, Tomba, Raich...

Biti na pobjedničkom postolju na Trofeo Topolino znači posjedovati kvalitet koji garantuje uspjeh u budućnosti. Naravno, uz adekvatan razvoj. U Courmayeuru, Monte Bondoneu, Folgarideu, Pinzolu i Panarotti, skijaškim mjestima gdje se kroz 52-godišnju tradiciju održavalo ovo takmičenje, pobjeđivali su kasnije svjetski junaci poput Marca Girardellia, Alberta Tombe, Benjamina Raicha, Giorgio Rocce, Jean-Pierre Vidala, Janice Kostelić, Elisabet Goergl, Anite Wachter ili Sarke Zahrobske. Samo devet skijaša sa prostora bivše Jugoslavije uspjelo je doći do pobjedničkog postolja na Topolinu. Najuspješniji je bio Rok Petrović koji se u periodu od 1977. do 1980.godine čak četiri puta u različitim kategorijama našao na pobjedničkom postolju. Nažalost, jedan od najuspješnijih alpskih skijaša bivše zemlje nesretno je izgubio život 1993.godine.

 

Štrajkujući glađu radnici iz BiH zaposleni u Prenovi pokušavaju dobiti svojih petnaest neisplaćenih plaća

Deset radnika iz Bosne i Hercegovine i jedan njihov kolega iz Srbije koji su uposleni u slovenačkom građevinskom preduzeću Prenova iz Kočevja već osam dana štrajkuju glađu jer punih petnaest mjeseci nisu dobili platu. Kako pišu slovenački mediji, glavni krivac za to je vlasnik firme Prenova Zorna Perković. Posljednju platu radnici su primili u 2008. godini, a cijelu 2009. godinu su preživljavali od novca koji im je vlasnik davao na kapaljku.

-Ova firma je nekada zapošljavala preko stotinu radnika. Međutim, kada su vidjeli da nema plata svi su otišli. Vlasnik je isplaćivao neke mizerne sume, radilo se o akontacijama, od 20 do 150 eura. Kada se uzme u obzir da su radnici morali platiti stanarinu, i sve ostale potrepštine, onda shvatite koliko je sitacija ozbiljna- kaže za Žurnal Goran Lukič, stručni saradnik slovenačkog Sindikata.

On dodaje da se samo čekalo kada će situacija eskalirati i kada će se radnici konačno pobuniti, ali i to da je Sindikat odmah stao u odbranu radnika i njihovih prava.

-Sindikat će biti odlučan u tome da se pare za radnike obezbijede. Možemo uraditi mnogo za ove radnike i istrajat ćemo u tome- govori Lukič.

Napomenimo i to da nadležna ministarstva u našoj zemlji nisu ništa učinili kako bi pomogli ovim radnicima, koji nemaju krova nad glavom, jer su izbačeni iz stanova zbog neplaćanja stanarine.

Bosna i Hercegovina kakvu je napravila politika kojoj je svoj doprinos dao i Ganić – i valjda u to ne treba sumnjati – je suštinski nepravedna i u njegovom slučaju ovo je prvi put da je elita okusila makar i komadić nepravde koju je sama odnjegovala

Neka djeca su siročad zato što nemaju roditelje, druga zato što ih imaju, piše Herta Muller u svojoj Zemlji zelenih šljiva, teškom i potresnom autobiografskom štivu o životu pod Ceaucescuovim totalitarnim režimom. Ne znam da li ljudski zakoni važe za države, ali ako važe – a to je veliko „ako“ – onda su neke siročad zato što imaju predjednike, a druge zato što predsjednici zapravo imaju njih.

Bosna i Hercegovina je jedna od potonjih. Navečer prvog marta ove godine bio sam na prijemu u Predsjedništvu BiH povodom Dana nezavisnosti. Ranije tog dana na aerodromu u Londonu uhapšen je bivši član Predsjedništva Ejup Ganić. Da li zbog toga, da li zato što je atmosfera na skupovima ove vrste uvijek takva, osjećao sam se kao da prisustvujem nečijoj smrti, imao dojam da čujem posmrtne hropce jedne zemlje i jedne ideje. I cijela se stvar činila nekako dekadentnom, kao posljednja velika zabava u opsjednutom gradu čija je odbrana popustila, dok neprijateljske trupe nezadrživo napreduju; bilo je u atmosferi na tom skupu nešto što sam posljednji put u zraku osjetio kada je Srebrenica padala, mješavine izvjesnosti propasti i rezignacije potrebne da su u neizvjesnost otisneš.

Hapšenje Ejupa Ganića na londonskom aerodromu prvog marta ove godine nije nikakav šamar Bosni i Hercegovini, nego poraz, duboki, diskreditirajući i ponižavajući poraz jedne politike. Hapšenje člana kolektivnog šefa države me podsjetilo na uzaludnu raspravu koju smo Reuf Bajrović i ja vodili sa Srđanom Dizdarevićem i Žarkom Papićem u Oslobođenju jer smo, ispostavlja se ispravno, tvrdili da nijedan post-miloševićevski srbijanski režim nije za ravnopravnu priznao državu Bosnu i Hercegovinu. To što smo tada napravljeni budalama i što nas proglasili „muslimanima-boljševicima“ svi od ekspertnog nevladinog sektora do medija samo pokazuje tužno nisku razinu ovdašnje „ekspertize“ i beznadežnu neinformiranost u novinarstvu.

RAČUN NARODU

Ganićevo hapšenje i ishod postupka o izručenju pred londonskim sudom – bez obzira na to vratio se Ganić u Sarajevo ili bio izručen Beogradu - je poraz, duboki, diskreditirajući i ponižavajući poraz jedne politike i političke logike. Politike u kojoj je Ganić bio instrumentalan, logike po prirodi nedržavničke i kapitulantske, zemlje u kojoj elite i narod nemaju ni izbliza isti ulog, za koju nisu ni izdaleko podjednako podnijeli: o tome je, naime, riječ. Tužnije od svega je što račun za njegovo hapšenje, hoćeš nećeš, mora biti ispostavljen narodu.

Ali, Ganićevo hapšenje na londonskom aerodromu, na stranu spin „patriotski“ nastrojenih medija od TV Vogošće, preko toksične TV Sarajevo, do Dnevnog avaza, nije poraz Bosne i Hercegovine. Prije svega zato što ne postoji jedna Bosna i Hercegovina: posljednjih petnaest godina ove zemlje, od kraja rata naovamo, tako su strašne da bi jedan dan kada se konačno izvučemo i budemo imali državu, trebalo naći način da se u odnosu na ovu deceniju i pol uspostavi politički i istorijski diskontinuitet. (Ovo tek zato što bi bilo ko pomislio da ne pravim razliku između ličnosti i institiucije.) Jer, njegovo hapšenje po nalogu druge države je rezultat i njegovih deset godina u politici i dio je jednog mnogo većeg procesa u kojem se iznova uspostavlja „dijalog sa činjenicama“. Pošto je ratni vokabular ponovo u upotrebi – naročito poslije hapšenja – i ako već govorimo o porazima, ova je zemlja mnogo ozbiljniji poraz pretrpila sedmicu ranije, kada je Milorad Dodik uz zaglušujuću artiljerijsku pripremu „ušao“ u Sarajevo i pred „gradom i svijetom“ podlo doveo u pitanje masakr na Markalama.

Da stvar bude razvidnija, nekoliko dana kasnije glavni urednik najbošnjačkije dnevne novine novine u zemlji – koja se sada u ime vlasnika i predsjednika takmiči sa Silajdžićem, njegovim kabinetom i Danima za preuzimanje monopola na „slučaj Ganić“ – na najcrnji način relativizira Dodikovu izjavu, objašnjavajući kako je suštinski, riječ o izjavi u svrhe dnevne politike i kako je, eto, zbog toga dopustivo čak i poricanje.

I jedno i drugo – i Ganićevo hapšenje i dirljiva, upravo dirljiva briga Fahrudina Radončića za javnu percepciju Milorada Dodika – dio su tog procesa u kojem se iznova uspostavlja „dijalog“ o onome što se u Bosni i Hercegovini zbilo između 1992. i 1995. godine. Nema nikakve razlike u Dodikovoj ponudi da se okolnosti pokolja na Markalama utvrde „komisijski“ i odluke režima Borisa Tadića – jer, ako nekad nije bilo sada je jasno da je srbijansko pravosuđe na vrlo kratkom povodcu – da pravosudnu istinu o zbivanjima u našoj zemlji utvrđuju srbijanski sudovi. Drugim riječima: hajde da na sto stavimo činjenice i da onda izaberemo one koje nam se dopadaju i o kojima se možemo dogovoriti.

Na djelu je planirana, sveobuhvatna i temeljita relativizacija. Koja je moguća upravo zato što je prvi korak već napravljen onda kada je prihvaćena koegzistencija sa četništvom. A zašto i kako je ona bila moguća je relativno lako objašnjivo time što naše elite nisu nikada podijelile teret rata sa narodom. Dok je najbolje što je ova zemlja imala gurano pred cijevi – strategija Armije R BiH mogla bi se, sa nekoliko izuzetaka, temeljila se na obilju topovskog mesa – potomci ljudi koji su donosili odluke nisu niti u jednom trenutku bili u opasnosti, njihova bliža i dalja rodbina uvijek je bila zbrinuta: naše elite nisu nikada morale da se suoče niti sa jednom odlukom egzistencijalne prirode kakvu je morao da donese svako od nas. Među njima nema siročadi. Izdvojenima od naše stvarnosti u ratu, u apartmanima i konferencijskim salama preskupih hotela, njima je četništvo postalo akademsko pitanje, dok je za ovu zemlju ostalo egzistencijalno.

DRŽAVA PROTIV UDRUŽENJA GRAĐANA

Ganićevo hapšenje bilo je moguće, na isti način na koji i Dodikovo poricanje Markala u Sarajevu, zato što je u ovom ratu s jedne strane DRŽAVA Srbija, a s druge UDRUŽENJE GRAĐANA Bosna i Hercegovina. Dilema o tome da li je Dodik nacionalista ili samo vlastoljubljiv, podjednako je lažna kao i ista dilema vezana za Slobodana Miloševića: i jedna i druga vode za sto sa Radovanom Karadžićem. A od tog stola nema povratka. Kada jednom sjedneš za taj stol iscrpio si sav simbolički kapital i zato su smiješni svi od Radončića i Avaza preko Muhameda Filipovića do Silajdžića i Dana u pokušajima da javnost mobiliziraju na temelju simboličkog kapitala koji bi moralo da ima hapšenje člana Predsjedništva. A nema, jer ništa u ovoj zemlji više nema simbolički kapital: značenje je, naime, iscrpljeno iz pojmova, sve je moguće interpretirati na sve moguće načine, a to je upravo vrsta društva na kojoj barem neki od njih predano rade decenijama.

Bosna i Hercegovina kakvu je napravila politika kojoj je svoj doprinos dao i Ganić – i valjda u to ne treba sumnjati – je suštinski nepravedna i u njegovom slučaju ovo je prvi put da je elita okusila makar i komadić nepravde koju je sama odnjegovala.

I stoga je ovo nesretno hapšenje zapravo prilika – vjerujem i golemo lično iskušenje za Ganića, ali lična iskušenja u državnim stvarima nisu relevantna – da se još jednom suočimo, svako od nas ko zna da ima jedno mjestu na svijetu gdje je uvijek dobrodošao i da se to mjesto zove Bosna i Hercegovina, s tim da ćemo ako nam kidnapuju – svi od Radončića, preko Sulejmana Tihića, do Silajdžića i njihovi čankolizi – još četiri godine života, kao što su kidnapovali prethodne dvije decenije – ostati i bez tog mjesta i tek tada uistinu svi ostati siročad.

U Los Angelesu sinoć je održana svečana 82. dodjela nagrada Američke filmske akademije Oscar, događaj godine u Hollywoodu.

Najboljim filmom proglašena je akcijska drama o ratu u Iraku Narednik James, koja je ujedno osvojila Oscare za režiju, originalni scenarij, montažu, ton i montažu tona. Sa šest osvojienih Oscara ovaj je film postao uvjerljivi pobjednik ovogodišnje dodjele Oscara.

Redateljica Narednika Jamesa Kathryn Bigelow prva je žena u 82-godišnjoj povijesti Oscara koja je osvojila nagradu za režiju. Zahvaljujući glumcima i ekipi filma, Oscare je posvetila američkim vojnicima u Iraku i Afganistanu.

Veliki je gubitnik James Cameronov 3-D spektakl Avatar. On je od devet nominacija dobio samo tri Oscara i to za kameru, umjetnički dizajn i posebne efekte.

Oscara za glavnu žensku ulogu osvojila je Sandra Bullock za The Blind Side, a za najbolju mušku ulogu Jeff Bridges za Crazy Heart. Mo'Nique je pobijedila u kategoriji sporedne ženske uloge za Precious, dok je Christoph Waltz osvojio Oscara za sporednu mušku ulogu u Nemilosrdnim gadovima.

Najboljim stranim filmom proglašena je argentinska drama The Secret in Their Eyes dok je nagrada za najbolji dokumentarni film pripala filmu Spilja, o tradiciji pokolja dupina u Japanu.

Animirani film Nebesa dobio je Oscara za najbolji animirani i za najbolju glazbu.

Najbolju kostimografiju imao je film The Young Victoria.

Film Precious nagrađen je i za adaptirani scenarij, za najbolji makeup Star Trek, a kao najbolji kratki dokumentarni film Music by Prudence. Oscara za najbolji kratki animirani osvojila je Logorama.

(Fena)

Iz Udruženja Bordo prijatelji 1946 upozoravaju NS/FS BiH da je Komisija za takmičenje grubo prekršila propise kada su donijeli odluku da se zbog uočenih neregulanosti ponovo odigra utakmica Sloboda-Sarajevo

 

Povodom odluke Komisija za takmičenje NS/FS BiH dana o ponovnom odigravanju utakmice 16. kola Premijer lige BiH između Slobode i Sarajeva, Udruženje Bordo prijatelji 1946 obratilo se javnosti sa saopštenjem u kojem navode “da je donesena odluka u potpunosti pravno neutemeljena i nije u skladu sa važećim aktima i propisima NS/FS BiH”.

Ovakva odluka je donesena nakon tužbe Sarajeva koja je stigla jer je Stefan Gavarić, greškom Slobodine administracije, nastupio za Slobodu sa tri žuta kartona u utakmici u kojoj je domaća Sloboda pobijedila Sarajevo sa 3:1.

Nakon prijave nadležnim u NS/FS BiH, predstavnici FK Sarajevo su tražili da se ova utakmica registruje rezultatom 3:0 za njih. Komisija za takmičenje nije prihvatila taj zahtjev nego je odlučeno da se igra nova utakmica.

Nezadovoljni tom odlukom, predstavnici Udruženja Bordo prijatelji 1946 su izdali svoje saopštenje argumentirajući zbog čega je odluka Komisije neregularna. Prema mišljenju predstavnika UBP 1946

u uvodu člana 73. Pravilnika o N/F takmičenjima u BiH tačno i eksplicitno se navodi:

„Na osnovu žalbe oštećenog kluba, biće donijeta odluka o registraciji utakmice rezultatom 3:0 (par-forfe) u njegovu korist, ukoliko nije postigao bolji rezultat, ako je protivnički klub“:

-nastupio sa igračem koji se nalazi pod kaznom zabrane nastupanja ili suspenzijom ili ukoliko je klub nastupio pod suspenzijom (stav 5. istog člana)

U uvodu člana 74. Pravilnika o N/F takmičenjima u BiH a na koji se pozvao nadležni organ prilikom donošenja svoje odluke, tačno i eksplicitno se navodi:

„ Na osnovu žalbe oštećenog kluba, utakmica će biti poništena i određeno ponovno odigravanje u slijedećim slučajevima:

-ukoliko je nastupio sa igračem koji je suspendovan ili kažnjen zabranom igranja ili je odigrao utakmicu sa kažnjenim ili suspendovanim klubom a o tome nije obavješten prema odredbama disciplinskog pravilnika NS/FS BiH“ (stav 4 istog člana).

Na osnovu naprijed navedenih odredbi Pravilnika, predstavnici UBP 1946 smatraju kako je “sasvim jasno da je u ovom slučaju nadležni organ NS/FS BiH prilikom donošenja svoje odluke, mogao primjeniti samo odredbe člana 73. Pravilnika a ne odredbe člana 74. koje se odnose na oštećeni klub, dakle u ovom slučaju FK Sarajevo.”

Udruženje Bordo Prijatelji 1946, smatra da ova odluka Komisije za takmičenja u BiH “na pravi način pokazuje da je na sceni grubo kršenje svih akata i normi donesenih od strane NS/FS BiH, koji svoje odluke temelje i baziraju na usko ličnim, regionalnim i klubskim interesima pojedinaca u ime organa NS/FS BiH.

Moramo spomenuti sumnjivu ulogu članova Komisije za takmičenje koji se nalaze u sukobu interesa i nespojivosti njihovih funkcija u NS/FS BiH, sa funkcijama koje obnašaju u pojedinim klubovima, a što je i produkt donošenja ovako tendencioznih odluka organa koji bi trebali biti ogledalo nogometnog saveza.”
Udruženje Bordo Prijatelji 1946 tim povodom traži da “Izvršni odbor NS/FS BiH, u skladu sa odredbama člana 84. Pravilnika o N/F takmičenjima u BiH, kao jedini nadležni organ NS/FS protumači i obavijesti BH javnost o primjeni gore navedenih članova Pravilnika.”

Udruženje Bordo Prijatelji 1946 također smatra da su članovi Komisije za takmičenje grubo prekršili odredbe članova 1., 2. i 5. Kodeksa o ponašanju članova N/F organizacije NS/FS BiH, te iz tog razloga traži od nadležnih organa NS/FS BiH da u skladu sa članom 62. stav 1., 6., i 11., zabrani članovima Komisije za takmičenje vršenje funkcije od jedne do dvije godine ili trajno isključenje iz N/F organizacije.

Na kraju svog saopštenja Udruženje Bordo Prijatelji 1946 apeluje na organe NS/FS BiH, da “ponište ovu nezakonitu i tendencioznu odluku, kako bi se zaustavila dalja erozija i srozavanje ugleda NS/FS BiH u očima bh. javnosti i organa UEFA, pogotovo poslije nedavnog slučaja sudije N. Panića.”

Radi se ustvari o nizu nevjerovatnih sličnosti poslovanja Oručevića i dvojice lobista protiv kojih se vodi istraga ali tih ključnih dijelova nema u Avazovom tekstu

Zbog samo nekoliko (na prste jedne ruke nabrojati) neprocesuiranih zločina časni ljudi i istinski borci za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, utemeljenu 1. marta 1992. na narodnom referenudumu, danas ne smiju maknuti sjevernije od Bihaća i južnije od Neuma

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

1. marta 1992. godine građani Bosne i Hercegovine su glasali za nezavisnu državu. 1. marta 2010. godine u Haškom tribunalu je počelo suđenje ratnom zločincu Radovanu Karadžiću. 1. marta 2010. godine na londonskom aerodromu Haethrow, pripadnici Scotland yarda su uhapsili bivšeg člana Predsjedništva RBiH Ejupa Ganića. Usput, 2. mart 2010. godine bio je utorak, u Sarajevu običan radni dan. U Španiji uhapšen zlikovac sa Grbavice Veselin Vlahović Batko...

Tri važna događaja u istom danu na tri strane Evrope. Nedavno smo na ovom istom mjestu govorili o tome kako Bosna i Hercegovina petnaest godina nakon rata nema čak ni jedinstvene datume i praznike. Geografski i mentalno, situacija je identična i sa haškim procesom Karadžiću te sa Ganićevim hapšenjem. Naprimjer, na Palama se ovih dana slavi Karadžićevo umijeće da haške sudije i čitavu planetu pravi budalama, a poneki slavljenički metak u zrak ispaljen je i nakon vijesti o pritvaranju bivšeg „vicepresident of B&H“. U Sarajevu se zločincu s razlogom psuje mater, a danas su boračke organizacije u gradu zakazale mirne proteste zbog Ganićevog hapšenja na aerodromu. A sve je moglo biti i drugačije...

DVA DOKTORA, DVIJE PRIČE

Kao što je poznato, zlikovac Karadžić se godinama slobodno skrivao u Srbiji kao dr. Dragan Dabić. Identitet suludog parapsihologa koji liječi mokraćom i seksualnim orgijama bolje je pristajalo zlikovcu sa Durmitora nego njegova funkcija predsjednika SDS-a iz devedesetih godina prošlog stoljeća. U javnosti se Dabić pojavljivao rijetko i to samo u onim prilikama kada je to od njega zahtijevala Državna bezbjednost Srbije, špijunska organizacija od koje je i nagrađen bradom i magijsko-iscjeljiteljskim moćima. Ganić se nakon debakla u SDA povukao tamo odakle je početkom devedesetih i upao u politiku-vratio se naučnom radu pa je u Sarajevu bez velike pompe osnovao vlastiti univerzitet. U međuvremenu je profesor Ganić na prevaru zauzeo i vilu u strogom centru glavnog grada BiH pored koje su Sarajlije godinama prolazile s razumljivim gađenjem...

Ne pada mi na pamet da izjednačavam Karadžićevu i Ganićevu historijsku odgovornost. Posebno se to odnosi na pojedinačne ratne uloge dvojice prijeratnih doktora nesretno zalutalih u politiku. Šta god ko mislio, „izvan svake razumne sumnje“ jeste da je Karadžić predvodio zločinačku organizaciju za uništenje jednog naroda i države članice Ujedinjenih naroda. Ganić je bio s druge strane barikade odakle je, koliko je znao i umio, branio napadnutu državu. Ipak, ni jedan rat ne prolazi bez zločina na obje strane. O Karadžićevim se manje-više sve zna i nema potrebe da ponovo podsjećamo na april '92. i četničke pohode u Bijeljini, Zvorniku, Višegradu, Foči, maj u Sarajevu, pa sve tamo do genocida 11.jula 1995. u Srebrenici...

ZLOČIN BEZ KAZNE

2. i 3. maja 1992. Sarajevo je prema „ramskim“ planovima JNA i Karadžićevih zločinačkih paravojski trebalo da „padne“. U to ime je JNA na sarajevskom aerodromu uhapsila i predsjednika tek priznate države Aliju Izetbegovića. S Izetbegovićem su u društvu bili i njegova kćerka Sabina te Zlatko Lagumdžija. Ganić se u to vrijeme nalazio u zgradi Predsjedništva iz koje je rukovodio i komandovao akcijom razmjene uhapšenog šefa države. Istovremeno, na ulicama Sarajeva, u mahalama i gradskim naseljima, pripadnici bosanskohercegovačkog MUP-a i brojne, tek formirane, jednice bh. patriota su branile ono što se obraniti moglo. „Kvaka 22“ se dogodila u Dobrovoljačkoj ulici. Tu dolazi do žestokih oružanih sukoba između velikosrpske JNA i bosanskih branilaca. Izetbegović i njegova pratnja se vraćaju u zgradu Predsjedništva BiH, JNA-ov general Milutin Kukanjac stiže u okupiranu kasarnu u Lukavici, a veliki broj JNA oficira i regruta gine u centru Sarajeva. Preživjeli su zatvoreni u sarajevskom FIS-u. Nekoliko dana kasnije razmijenjeni su za bošnjačke civile iz sarajevskih predgrađa kojim su zlikovci iz Karadžićevog SDS-a opljačkali imovinu pa ih svezane doveli na rubna područja Općine Stari Grad. JNA je nakon napuštanja Sarajeva sivomaslinaste tenkove, topove, minobacače i vojnike prekomadovala na brda oko grada odakle je tri i po godine sistematski ubijano sve što se kreće i diše.

U NEUM PREKO SVITAVE...

2. i 3. maja '92. Sarajevo jeste odbranjeno. Ta su dva dana (kao uostalom i ostalih 1.425 dana opsade) bili užasni za svakog stanovnika glavnog grada Bosne i Hercegovine. Da je ispalo drugačije, da se JNA zadržala na ulicama centra Sarajeva, danas ne bi bilo BiH. A kamo puste sreće pa da se bez obzira na cijenu javnog patriotizma skupilo i pronašlo dovoljno političke odgovornosti i pravosudne hrabrosti (Kao što nažalost nije!), danas Ejup Ganić ne bi sjedio u londonskom zatvoru i čekao gdje će ga britansko pravosuđe poslati- za Beograd ili Sarajevo. Kao i u slučaju nekih drugih zločina koje su nesumnjivo tokom troipogodišnje opsade počinili Bošnjaci (Kazani npr.) i u „slučaju Dobrovoljačka“ do istine i kazne se za ovih osamanaest godina trebalo doći baš u Sarajevu. Konkretnije, odgovorni za ubistva JNA vojnika u koloni 3. maja su morali završiti na sudu i odgovarati za zločin koji su počinili. Znam da ima i onih koji smatraju kako „nije u redu da se branioce Sarajeva u Sarajevu sudski progoni“. Rado bih se složio samo da se ne radi o historijski pogrešnom pristupu gdje se ne razmišlja o onoj suštinskoj istini da „mi nismo kao oni...“ i zbog kojeg se režimu u Beogradu omogućava da brutalno progoni naše državljane širom Evrope. Nažalost, besmisleno sistemsko prikrivanje zločina u Dobrovoljačkoj u svim prethodnim godinama dovelo je i Dragana Vikića, i Jovana Divjaka, i Zaima Backovića, i Stjepana Kljuića..., na vječne beogradske optuženičke liste. Zbog samo nekoliko (na prste jedne ruke nabrojati) neprocesuiranih zločina časni ljudi i istinski borci za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, utemeljenu 1. marta 1992. na narodnom referenudumu, danas ne smiju maknuti sjevernije od Bihaća i južnije od Neuma. I to kozjom stazom preko Svitave. Sve nam to govori da još uvijek živimo pod opsadom zvaničnog Beograda, tamošnje diplomatije i pravosuđa. Pravog, ispravnog, hrabrog odgovora državnih bh. institucija, naravno, opet nema. Ko to ne vidi, neka se sjeti Ilije Jurišića...

SDP BiH Regulatornoj agenciji za komunikacije uputio prigovor na dokumentarni film za djecu RTRS-a u kojem se veliča četnički pokret. Komentarišući SDP-ovu reakciju, direktor Radio televizije RS, dakle javnog servisa, imao je nekoliko izjava koje su u najmanju ruku idiotske, a koliko su fašističke prosudite sami. Žurnal ovaj sporni video prenosi u cjelosti.

Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine uputila je Regulatornoj agenciji za komunikacije prigovor zbog dokumentarnog filma za djecu Priče o pjesmama emitovanog na RTRS-u. U ovom dokumentarcu se veliča četnički pokret u BiH i djeci šalje zastrašujuća poruka, piše u dopisu Nermina Nikšića, sekretara SDP-a upućenom RAK-u.

PROMOCIJA FAŽIZMA
U nedjelju 28. februara 2010. godine, u terminu od 18:55 do 19:20, RTRS je u okviru zabavnog programa emitovao emisiju pod naslovom Priče o pjesmama: Sprem'te se, spremte, koji veliča takozvanu Jugoslovensku vojsku u otadžbini, odnosno četnički pokret osuđenog ratnog zločinca Dragoljuba Draže Mihajlovića, kaže Nikšić u svom dopisu i dodaje da ovakav sadržaj ne smije imati mjesta u medijima:
Četnički pokret bio je kvinslinška organizacija, koja je u jednom od najtežih perioda u historiji naroda Bosne i Hercegovina otvoreno surađivala sa okupatorima, njemačkim nacistima i italijanskim fašistima. Vrijednosti na kojima se taj pokret temeljio nemaju i ne smiju imati mjesta u javnom i medijskom prostoru Bosne i Hercegovine, utoliko više što Bosna i Hercegovina ove godine obilježava 65 godina oslobođenja od nacizma, fašizma i poraza njihovih domaćih sluga. Zločini četničkih jedinica počinjeni u Bosni i Hercegovini diskreditovali su četničku ideologiju kao zločinačku, a pokret i njegove članove kao pripadnike zločinačke organizacije.

SDP od RAK-a traži sankcionisanje odgovornih za emitovanje programa kojeg smatraju čistom manipulacijom.
Činjenica da je RTRS takav sadržaj emitovao u terminu predviđenom za program namijenjen djeci i omladini šalje zastrašujuću poruku i predstavlja manipulaciju bez presedana, te vjerujemo da narušava i moralni razvoj djece i maloljetnika, kažu iz SDP-a.

KO JE OVDJE IDIOT

Dragan Davidović, direktor RTRS-a ima potpuno drugačije viđenje emisije. Optužujući članove SDP-a da nisu ni gledali pomenuti dokumentarac, iznio je nekoliko zaista problematičnih izjava, a sami ocijenite jesu li one (anti)fašističe. Vrlo je vjerovatno da će ove izjave direktora javnog servisa izazvati reakcije antifašističkih organizacija, a vjerovatno i jevrejske zajednice, kao, uostalom i svakog normalnog, civiliziranog čovjeka.

- Oni su se nalupetali gluposti, to je idiotluk - kaže Davidović o reakcijama SDP-a i dodaje da su u istoj emisiji bile i priče o pjesmama Johnnya Štulića te pjesmi Mito bekrijo: pa se niko nije žalio.

Također najavljuje i kupovinu američkog filma iz 1943. godine u kojoj je kroz čitav film korištena pjesma Sprem'te se, spremte. -Šta ćemo sada? Hoćemo li objesiti Amerikance jer su koristili tu pjesmu?

Kaže da je dugo iščitavao historiju i da je raščistio stvari pa to preporučuje i drugim. Na taj način je uspio spojiti četnički pokret i antifašizam.
- Ja sam odrastao u antifašističkoj porodici. Moj otac je dobio partizansku spomenicu - objašnjava Davidović uz objašnjenje da su Nijemci uprkos svojim zločinima najveći stradalnici Drugog svjetskog rata!?
Na pitanje da li su prije emitovanja razmišljali o tome da bi emisija mogla nekoga uvrijediti Davidović kaže da poštuje svačiju bol i poredi pjesmu iz emisije sa partizanskim pjesmama: Vjerujem da se porodice stradalih od Partizana iz Hercegovine ne osjećaju lijepo kada gledaju partizanske filmove.

Uz objašnjenje da se u ovakvim i sličnim situacijama radi o običnim "komunističkim floskulama" Davidović najavljuje i emisiju o pjesmi Hej Slaveni u kojem ćemo moći vidjeti i negativne konotacije te pjesme.

A o čemu se govorilo u dokumentaracu RTRS-a Priče o pjesmama možete pogledati u četiri dijela.

 

 

 

(zurnal.info)

Nabavljanjem opreme i robe na tenderima skuplje i po nekoliko desetina hiljada maraka od realne cijene u Bosni i Hercegovini se godišnje izgubi 300 miliona maraka. Iz rezultata opsežnog istraživanja nevladine orgainzacije Tender može se izvuči zaključak da nabavljači na svaki mogući način pokušavaju favorizirati određene dobavljače svjesno kršeći zakon. U drugom dijelu priče donosimo primjere kako se na tenderima biraju lijekovi opasni po zdravlje, negira postojanje zakona i ne poštuju odluke žalbenih institucija

Direktori zdravstvenih institucija u Bosni i Hercegovini najviše vole kupovati od “svojih” dobavljača, bez objave i često po nekoliko puta većim cijenama od tržišnih. Ako već moraju objaviti javni poziv za nabavke onda su ti tenderi napravljeni tako da “samo nedostaje slika ili ime” kompanije koja će biti izabrana. Zbog toga je moguće da zaštita pacijenata košta više nego njihovo liječenje a da se odvoz ljudskih organa povjeri firmi koja za takav posao ima izričitu zabranu.

U prvom dijelu priče pisali smo o tome kako se više od 300 miliona maraka bespotrebno potroši na nabavku medicinske opreme i materijala u Bosni i Hercegovini i može se smatrati čistom korupcijom, prema rezultatima istraživanja banjalučke nevladine organizacije Tender. Oni su analizirali javne nabavke na godišnjem medicinskom tržištu vrijednom više od milijarde maraka. Biranjem favorizirane kompanije umjesto najpovoljnije ponude odgovorni troše javni novac bez ikakvog srama. Državni Ured za razmatranje žalbi zbog toga dobije oko 1.600 žalbi godišnje samo na ponašanje zdravstvenih institucija.

Tako je Klinički centar Univerziteta Sarajevo prošle godine dodijelio tender za odvoz i uništavanje patološkog odpada firmi Pokop iz Visokog iako su ovi imali izričitu zabranu obavljanja poslova za koje su dobili tender! Istina, imali su dozvolu mjesne zajednice!? Da stvar bude gora, prema pravilima raspisanog tendera nisu morali imati nikakvu dozvolu a jedini kriterij za izbor je bila najjeftinija ponuda.

Spomenuti tender KCUS-a možda najbolje pokazuje kako se samim kriterijima tendera unaprijed određuje ko će biti njegov pobjednik. Oni su u kriterijima tendera izostavili navesti najvažnije: da način uništavanja fetusa i dijelova ljudskog tijela ne smije biti štetno za ljude i okolinu! Uz silan trud, teško je povjerovati da ovakva “sitnica” može promaći vlasnicima najprestižnijih medicinskih titula. Tender je tada dodijeljen kompaniji koja za to nije imala potrebno uslove niti dozvolu da se bavi takvim poslom, što je potvrđeno poništavanjem tendera Ureda za razmatranje žalbi. U rješenju Ureda negativno je ocjenjen način na koji je KCUS pripremio tender i izabrao najboljeg ponuđača, ne mareći za zdravlje ljudi i zaštitu okoline.

JOŠ SAMO FALI SLIKA

KCUS u prosjeku dodjeljuje polovinu svojih godišnjih tendera putem konkurentskog zahtjeva bez ikakve objave, četvrtinu putem pregovaračkog postupka i desetak godišnje ubrzanim ograničenim postupkom.

Navedeni postupci vršenja nabavki, koji su provođeni bez predhodne objave omogućili su potpisivanje ugovora u kojima je objektivno postojala prevelika mogućnost utvrđivanja dogovorenih cijena, koje su u pravilu znatno više od cijena koje bi ponuđači ponudili da su nabavke provođene otvorenim postupkom ili konkurentskim zahtjevom sa predhodnom objavom. Kod ovog Ugovornog organa posebno je indikativno da je proveo čak 281 direktni sporazum za nabavku roba i usluga, piše u izvještaju organizacije Tender i dodaje kako je povećanje sume na šest hiljada maraka koju direktor može iskoristiti bez raspisivanja tendera omogućila da se ova mogućnost prečesto koristi.

Drugom prilikom, kada je KCUS želio fizički zaštititi svoje radnike i pacijente, to je skupo koštalo sve poreske obveznike. Na javnom tenderu izabrana je ponuda zaštitarske agencije Alarm West iz Mostara koja je bila marku po satu skuplja od druge ponude ili ukupno 17.000 maraka više. U žalbi zaštitarske agencije Sword Security, čija tadašnja ponuda je bila povoljnija, navodi se da od KCUS-a nikada nisu dobili bodovnu listu tendera te da se u njemu tražilo fizičko obezbjeđenje pa je tako nejasno kako postavljanje videonadzora može biti ključni kriterij iako to uopšte nije bilo u kriterijima. Da je u ovom tenderu bilo tendencioznosti govori i njegovo poništenje koje je došlo od Ureda za razmatranje žalbi koji je poništio postupak i potvrdio da se radilo o favoriziranju. Posao je na kraju dobio jeftiniji Sword Security ali samo nekoliko mjeseci poslije KCUS bez najave raskida ovaj ugovor.

O ovom slučaju menadžment KCUS-a je pristao govoriti isključivo pismenim putem. U odgovoru direktora KCUS-a Farisa Gavrankapetanovića piše da je ugovor sa Sword Securityem raskinut iz razloga brojnih propusta na obezbjeđenju i neprofesionalnog ponašanja zaposlenika ove agencije. Sword Security odgovorio je tužbom ali prije nego je počelo suđenje posao je ponovo dodijeljen Alarm Westu uz objašnjenje da je zaštita bila hitno potrebna zbog učestalih incidenata na Klinici urgentne medicine.

Pa dobro, vjerovatno će naredni put, prilikom prvog kašnjenja sanitetskog ili kog drugog bolničkog vozila na intervenciju (a ima ih nebrojano svaki dan, o čemu je javnost upoznata, štaviše osjeti na svojoj koži... nažalost), biti razlog da se nabavi 50-ak vozila bez provođenja zakonom predviđenih postupaka, transparentnih, javnih pa da jednom narod zna gdje se troši državni novac. A ne dao Bog da fasada otpadne sa ionako ruševnih zgrada... eto ti razloga da ti građevinska firma osvane ujutro i za tričavih par miliona KM obnovi kakvu zgradu, treba li reći, bez poštovanja zakonske procedure samo zato što je javnost o tome upoznata, piše u žalbi Sword Securityja.

Zakon zaista pruža mogućnost rješavanja hitnih slučajeva bez javne objave ali njihova vrijednost nije smjela prelaziti 3.000 maraka ili deset posto godišnjih troškova. Ta cifra je pomjerena na 6.000 maraka, što se nekako podudara sa cijenom mjesečnog osiguranja Kliničkog centra.

Pouzdano znamo da iznos fakture za tu vrstu usluga i ispod zagarantovane cijene rada iznosi minimalno 6.000 maraka mjesečno, evidentna je gruba povreda odredaba Zakona o javnim nabavkama BiH, piše u žalbi Sword Securityja i optužuje KCUS za fovoriziranje Alarm Westa: nedostajala je samo fotografija osobe kojoj žele dodijeliti ugovor.

Identičnu rečenicu u svojoj žalbi na tender KCUS-a ima sarajevska firma Eko-medic. Oni su se prijavili da urade zakonom obaveznu dezinfekciju, dezinsekciju i deratizaciju ali im je tražena dozvola za koju kažu da je bespotrebna i koju imaju samo dvije firme u Federaciji. Radi se o dozvoli za prvu grupu otrova, koja se prema riječima Sadete Džeko, menadžera Eko-medica, čak i ne smije koristiti u zdravstvenim institucijama. Bez obzira na to što su imali najpovoljniju ponudu odbijeni su na tenderu jer u propisima Federalnog ministarstva zdravstva samo firma sa ovom dozvolom može dobiti takav tender.
- Dva puta smo se žalili i nisu prihvatili našu ponudu, a treći put nas nisu niti uzeli u razmatranje. Oni se stavljaju iznad zakona a problem je što Ured za razmatranje žalbi nema nikakvu izvršnu vlast. Njihove preporuke mogu ali i ne moraju poslušati i uvijek imaju načina da ih izbjegnu – kaže Džeko i sumnja da je razlika u cijeni “data nekome”.

Uz sve prednosti i transparentnost Zakona o javnim nabavkama on ima i drugu stranu medalje. Svi sagovornici sa kojima smo razgovarali, i ponuđači i zdravstvene ustanove, nezadovoljni su ovim zakonom koji sa jedne strane dopušta favoriziranje kompanija dok sa druge obavezuje javne institucije da biraju najpovoljniju i ne nužno najkvalitetniju ponudu. Tako je KCUS prije nekoliko godina bio prinuđen izabrati najpovoljnijeg ponuđača za nabavku gipsa koji je sa beba, na koje je bio stavljen, jednostavno otpao!

SAMO DIREKTNO, NIŠTA JAVNO

Iako se sve firme imaju pravo prijaviti na tendere u oba entiteta, ovo istraživanje je pokazalo da je BiH podijeljena zemlja čak i u ovom slučaju. Nevidljive entitetske birokratske granice se uglavnom ne prelaze mada postoje velike razlike u cijeni istih lijekova ili opreme kod firmi iz “drugog” entiteta.

Ovakvo, ekonomski štetno ponašanje „federalnog lobija“, po procjeni upućenih medicinskih radnika omogućilo je prelijevanje u privatne dţepove više desetina miliona KM i učinilo da referalne cijene lijekova sa istim generičkim nazivom, oblikom, pakovanjem i jačinom (dozom), budu drastično skuplje, čak od četiri do 450 posto u odnosu na veleprodajne cijene iz proizvodnog programa proizvođača ljekova iz RS, piše u izjveštaju Tendera.

Oni su analizirali 77 javnih nabavki ove institucije i došli do podataka da je većina njih bila bez objavljivanja tendera i u direktnom dogovoru sa trgovcima i proizvođačima.

KCUS je najčešće sarađivao sa Medicalom iz Mostara, Siemensom čak sedam puta bez objave i Medlineom iz Sarajeva.

Neposrednijim uvidom u samu strukturu nabavljenih roba, primijećeno je prečesta kupovina roba koje su već obuhvaćene redovnim nabavkama u sklopu otvorenih postupaka, npr. nabavka roba iz domena kancelarijskog materijala, sredstava higijene i sl., ali po znatno višim cijenama. Kao značajan argument da tenderska dokumentacija nije dovoljno jasno sačinjavana u mnogome potvrđuje i neprimjereno visoke razlike i do 85 posto u visinama ponuda ponuđača za pojedine nabavke.

Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH imao je jako malo javnih nabavki u toku prošle godine ali je zanimljivo da je od analiziranih sedam čak pet bilo poništeno, što u značajnoj mjeri govori o propustima u pripremi tenderske dokumentacije ili u samom postupku provođenja.

Analizirajući desetine žalbi nailazili smo i na primjere tendera u kojima uopšte nije navedena količina potrebne robe pa je ponuđačima bilo nemoguće odrediti cijenu odnosno popuste za veće količine. Bilo je i primjera promjene ponude i to nakon otvaranja koverti, nakon što su se mogle vidjeti i ponude ostalih ponuđača, primjera u kojima se negiraju državni zakoni, odluke drugostepenih organa i sama država BiH. Na dan kada čitate ovaj tekst u BiH je objavljen ili izabran najmanje jedan tender u zdravstvenim institucijama. I na njega je uložena najmanje jedna žalba.

(zurnal.info)

Nakon oporavka, oboljeli kubanski diktator Fidel Castro ponovo nameće svoj autoritet, gaseći nadu u unutarnje reforme i detant sa Sjedinjenim Državama, piše u četvrtak američki tjednik Newsweek u online izdanju.

Kada je 2006. oboljelog Fidela zamijenio brat Raul Castro, postavši predsjednik Kube, pobudio je nade u zemlji i inozemstvu obećanjem strukturnih reformi.

Podijelio je parcele neiskorištenog poljoprivrednog zemljišta farmerima, potakao mlade da se uključe u otvorenu raspravu o problemima političkog sustava, odobrio Kubancima kupnju mobitela i računala, otvorio im turističke hotele u koje prije nisu imali pristupa.

Govoreći o odnosu sa SAD-om, u aprilu 2009. je rekao da je kubanska vlada spremna razgovarati o svemu, uključivo "ljudska prava, slobode medija i političke zatvorenike".

No, neki ugledni analitičari za Kubu kažu kako je u proteklih godinu dana Fidel postupno ponovo utvrdio svoj autoritet i zakočio te napore.

Usprkos izbivanja iz javnosti, Fidel je ponovo arbitar u svim ključnim pitanjima u državi, kazao je Brian Latell, bivši analitičar CIA-e, a sada viši znanstveni suradnik na Sveučilištu Miami. "Mislim da je Fidel odlučio kako Raul ide predaleko, da se Raul igra s vatrom", kazao je Latell.

Kao dokaz Latell ukazuje na nedavne smjene u kubanskom vodstvu za koje smatra da su uvreda za Raula, te na Fidelove komentare u više od 100 "Razmišljanja" koje je objavio u kubanskom tisku protekle godine.

Latell je ocijenio kako ne vidi nikakav mogući napredak u odnosima Kube s SAD-om u dogledno vrijeme.

Fidel Castro je bio "teško bolestan" prije tri i po godine, nakon operacije na crijevima, i činilo se da je prepustio uzde Raulu, kazao je Andy Gomez sa Sveučilišta Miami. No u prošloj godini njegovo se stanje nesumnjivo popravilo, kazao je Gomez, ističući da je brazilski predsjednik Luiz Inacio Lula da Silva prošloga mjeseca rekao da je Fidel "izuzetno dobro", nakon što ga je posjetio u Havani.

Na domaćem planu, promatrači kažu kako je Fidel blokirao temeljne gospodarske reforme nužne za izvlačenje zemlje iz najgore gospodarske krize od raspada Sovjetskog saveza.

"Prilično je jasno da je Raul Castro puno više otvoren za ekonomsku liberalizaciju od Fidela Castra", kazao je Filip Peters, specijalist za Kubu u Lexington institutu u Arlingtonu, kraj Washingtona.

Kako Latell opisuje u svojoj knjizi "Nakon Fidela", Raul se zauzimao za tržišne reforme 1990-ih godina i bio je nadahnut kineskim ekonomskim modelom.

Sada, kada je navodno na vlasti, on nije mogao provesti te promjene, dati više prilike privatnom poduzetništvu, ukinuti dvostruki valutni sustav (koji uključuje redovite pesose za rutinsku kupnju i za dolar vezani "konvertibilni pesos" za uvezenu robu, čemu su se mnogi Kubanci nadali, navodi Newsweek.

Nedavni režimski udar na disidente, aktiviste i blogere također nosi Fidelove otiske prstiju, kazao je Latell.

Fidel je također osigurao da napetost u odnosima sa SAD-om ostane visoka. Raulovu spremnost da sa SAD-om razgovara o svemu Fidel je u svojoj kolumni opisao kao "pogrešno tumačenje" riječi njegovog brata odanog tekovinama revolucije.

U decembru 2009., kubanske vlasti su uhitile američkog poduzetnika Alana Grossa koji je isporučio komunikacijske opremu za židovsku zajednicu na otoku. Gross se nalazi u zatvoru u Havani bez optužnice, a Raul Castro je rekao da se radi o američkom špijunu.

"Mi smo to vidjeli mnogo puta. Kada SAD omekšava, Kuba zaoštrava. Kao da je ponovljeno iz Fidelovog priručnika", kazao je Carlos Saladrigas, čelnik udruge Kuba Study Group, koja zagovara veći angažman SAD-a prema otoku.

Fidel, koji je napustio dužnost predsjednika Državnog vijeća i Vijeća ministara, ali je i dalje čelnik Komunističke partije, nije preuzeo nikakve dodatne dužnosti otkako se oporavio.

No, poduzeo je kadrovske promjene u čelništvu za koje neki analitičari smatraju su usmjerene na očuvanje njegove vizija revolucije. Ključna među njima je promaknuće Ramira Valdesa, bivšeg ministra unutarnjih poslova kojeg se smatra tvrdim Fidelovom privrženikom i okrutnim provoditeljem državne prisile.

Usprkos povijesti napetih odnosa s Raulom, Valdes je sada praktično treći čovjek režima u Havani, nakon braće Castro. "To je bilo Fidelovo imenovanje", rekao je Andy Gomez. Valdes će biti "Fidelove oči i uši na dnevnoj osnovi unutar užeg kruga", dodao je.

Sve dok Fidel ima zadnju riječ, kubansko gospodarstvo će ostati neproduktivno a odnosi sa SAD-om neće izaći iz slijepe ulice, smatra Gomez.

"Ništa se neće dogoditi dok je Fidel živ. Što ostavlja svakoga, na otoku i izvan njega, prilično na istom mjestu gdje je bio prije tri i po godine: čekajući da Fidel umre", zaključio je Gomez u razgovoru za Newsweek, prenosi Hina.

(Fena)

Alternativni klub Trebinje traži ostavke najoodgovornijih "za nepodnošljivo bezbjednosno stanje u Trebinju".

Kako se u saopćenju za javnost upućenom iz ove asocijacije navodi, analize pokazuju da su za spomenuto stanje najodgovorniji načelnik Centra javne bezbjednosti Goran Zubac, glavni okružni tužioc Slobodanka Gaćinović, direktorica Centra za socijalni rad Mira Ćuk, predsjednik Osnovnog suda Trebinje Milan Bosić i načelnik Sektora opšteg kriminiliteta pri CJB Trebinje Slado Ninković.

Alternativni klub smatra da su najodgovorniji nečinjenjem omogućili kriminalcima da utjeruju strah u kosti čestitim ljudima.

Stoga, Alternativni klub predlaže sazivanje vanredne sjednice SO Trebinje, te formiranje radne grupe za monitoring rada organa gonjenja i njihovih partnera.

Alternativni klub raspolaže podacima o tome da gradom hoda sve više ovisnika koji trebaju adekvatno liječenje.

Istovremeno, više od 95 posto građana Trebinja je izrazilo spremnost na saradnju sa organima gonjenja, ukoliko bude osigurana podrška nadležnih institucija.

Alternativni klub Trebinje poziva sve čestite građane da vlastitim saznanjima u vezi s prekršajnim ili krivičnim djelima prijave na besplatne telefonske linije 122, ili na ostale besplatne brojeve bezbjedonosnih agencija Bosne i Hercegovine, navodi se u saopćenju.

(Fena)

Austrijska korporacija Porr pod velikom je istragom zbog davanja mita dvojici lobista kako bi oni “pogurali” projekat useljenja jedne austrijske direkcije u zgradu koju su napravili. Lobisti Walter Meischberger i Peter Hochegger od Porra su dobili 200.000 eura za ovu uslugu, a da na taj novac nikada nije plaćen porez. Safet Oručević za Porr radi sličan posao i na sličnom principu u Bosni i Hercegovini

Austrijska policija još uvijek pretresa prostorije građevinskog koncerna Porr i firme kćerke UBM, u velikoj istrazi zbog davanja 200.000 eura mita lobistima Walteru Meischbergeru i Peteru Hocheggeru, potvrdio je Gerhard Jarosch, glasnogovornik državnog tužilaštva u Beču.

Ova afera već danima je glavna priča u austrijskim medijima. Profil piše da je pozadina svega isplata provizije na berzi kotirajućeg koncerna Porr Meischbergeru i Hocheggeru u visini od 200.000 eura, kako bi se „odstranile sve prepreke za realizaciju građevinskog projekta firme Porr u Lincu“.

SVE IDE PREKO KIPRA

Optužbe kažu da su njih dvojica trebali “ubrzati” useljenje Finansijske direkcije Gornje Austrije u građevinski kompleks Porra uz pomoć tadašnjeg ministra finansija Karl-Heinza Grassera, Meischbergerovog prijatelja i poslovnog partnera. Porr je dvojici lobista provizije isplatio 2007. godine preko firme Astropolis iz Kipra, što su njih dvojica priznali tek nakon što je priča procurila u medije.

Porr je isprva tvrdio da nije bilo uplata dvojici lobista, ali je kasnije priznao da ih je bilo ali da je taj novac bio namijenjen širenju na tržište Rumunije još 2005. godine.

„Povezivanje sa nekim projektom u Lincu za našu firmu nikako nije shvatljivo“, izjavio je Peter Walder, glasnogovornik Porra. Iz Porrove kompanije UBM kažu da oni nisu optuženi i da sarađuju sa policijom u njihovoj istrazi.

Za Meischbergera i Hocheggersea se veže i afera privatizacije državne stambene udruge Buwog kojeg je kupio Immofinanz zahvaljujući zaštićenim podacima dobijenim od ove dvojice lobista. Sumnja se da su oni potplatili Ernsta Karla Plecha, tadašnjeg predsjednika Buwoga i jednog od članova komisije koja je odlučivala o privatizaciji. Za tu su uslugu dobili deset miliona eura, također preko kiparske firme koja je u vlasništvu bivšeg političara Hocheggera.

PORR JE U MOSTAR DOVEO ORUČEVIĆ

Safet Oručević, bivši gradonačelnik Mostara i dugogodišnji lobista Porra u prvi mah je govorio kako nije čuo za istragu da bi kasnije odbijao da komentariše ovu aferu.
- Ne znam ništa o tome, nisam čuo za to. To je ovdje svakodnevnica. Stalno imaju neke istrage Strabaga, Porra... - kaže za Žurnal Oručević koji se trenutno nalazi u Austriji gdje u posljednje vrijeme uglavnom i živi.

Za Žurnal nije želio govoriti o ovoj istrazi jer, kako kaže, ne želi davati medijima materijal za pisanje:
- Ne želim dati mesa Avazu da pišu o meni.

Njegova lobistička firma IUC Consalting u Austriji već godinama sarađuje sa Porrom, a austrijski mediji pišu kako je upravo Oručević najzaslužniji za ulazak Porra na bh. tržište.

Novinarka Wirtschaftsblatta Tamara Depolo spominje Oručevića u priči o poslovima Porra u Mostaru.

"Sestrinska firma za razvojne projekte Porra AG, firma Porr Solutions GmbH, osnovala je u BiH zajedničko 50:50 projektno društvo sa firmom Mostar-film d.o.o., što potvrđuje Porr u Beču. Mostar-film d.o.o. posjeduje više centralno smještenih nekretnina u gradu Mostaru, dvije od tih su nekadašnje kino dvorane. Porr već od prošle godine na mjestu Kino-Zvijezda razvija projekat poslovno-stambenog objekta u vrijednosti oko pet miliona eura, a na mjestu Kina Partizan nastaje mješoviti projekat sa tri kinosale. Da se u Mostaru planira u pet objekata investirati ukupno 30 miliona eura, saopštio je Porr već prošle godine. U tih pet planiranih projekata spadaju dvije poslovne zgrade i jedna garaža. Dobre mostarske veze Porr treba da zahvali Safetu Oručeviću. Nekadašnji gradonačelnik Mostara je oficijelni Porrov predstavnik u Mostaru. U zajedničkoj firmi PID Porr je u Mostaru za 4,5 miliona eura podigao zgradu Vila-Neretva. Novim projektima Porr izrasta u najvećeg igrača na tržištu stambene novogradnje u gradu sa 100.000 stanovnika”, navodi Depolo u Wirtschaftsblattu.

Osim Mostara Porr je u BiH bio zainteresovan za još nekoliko projekata među kojima je i famozni i odbijeni projekat izgradnje elektrana. Tada je Porr pokušao kroz APET grupu direktno sa Vahidom Hećom, ministrom energije, rudarstva i industrije, dogovoriti ovaj posao. Zainteresovani su bili i za gradnju autoputeva u BiH, nekoliko zgrada u Sarajevu i udjele u domaćim građevinskim kompanijama Unioninvestu i Hidrogradnji.

Mediji u Austriji tvrde da je priča oko Porra mnogo komplikovanija i šira od ove koja je procurila u javnost i većina ih sumnja da se ne radi o izuzetku. Ugled Porra već je narušen posebno nakon promjene zvaničnog stava kompanije, iako je Oručević u svom intervjuu za Oslobođenje još u januaru 2008. godine branio ugled Porra: Oni imaju više do sto godina dugu tradiciju i ugled, najbolje međunarodne reference i nikad nisu i ne bi učestvovali u bilo kakvom netransparentnom projektu, izjavio je tada Oručević.

Za Žurnal kaže da za svoje usluge dobija redovnu mjesečnu platu, a ne proviziju poput Meischbergera i Hocheggera koji su za samo jedan posao uzeli 200.000 eura. Centar za istraživačko novinarstvo došao je do podatka kako je Oručević 2006. godine za svoje lobističke usluge zaradio 240.000 eura. Tek četrdeset više od spornog iznosa koji je ovih dana u centru pažnje austrijskih medija.

(zurnal.info)

Film «Na putu» je elegantna slika naše vlastite boli i kao takav ostaje da svijetli kao tračak nade u zemlji u kojoj su uspjeli izmanipulisati i one još nepronađene, neiskopane

„Na putu“ je autentično pomjeren film. I vrlo je konzistentan u toj svojoj dimenziji, što je indikativno jer se to onda doima i kao umjetnička intencija a ne kao greška ili čak problem. Implikacija ove osobenosti filma je i žanrovska i emotivna ali zapravo tu i ne postoji jasna linija razgraničenja, odnosno ta je linija ezoterično stopljena u dominantni motiv cijelog ostvarenja jer se radi o snažnoj i produkcijski uspješno realizovanoj autorskoj poetici.

Naime, to je samo prividno realističan film koji je ustvari dislociran iz samog realizma na način da se odlijepio od prepoznatljive svakodnevnice, nikad ne prestajući baviti se istom. Kako je to moguće ili gdje je ključ ovakvog filma koji je isklesan iz našeg traumatskog prezenta, ili, gdje se stapa a gde razdvaja od životnog realizma iz kojeg se iščilio? Vjerovatno negdje između spomenute traume, sa svim tragičnim aspektima njene neprožvakanosti, i autorske urgentnosti da se bavi istom. Izgleda da je ta stvaralačka urgentnost u direktnoj vezi sa nedostatkom duhovnog i istorijskog formata našeg tragičnog kolektiviteta da se nosi sa ozbiljnošću trenutka u kojemu se nalazimo.

Metaforičko Sarajevo

Jasmila Žbanić je napravila film koji je duboko uronjen u postratnu traumu, ali je pri tome to i na vrlo originalan način i bajkovit film jer je to jedno drugačije Sarajevo, ako je to u jednom metaforičkom smislu uopšte i Sarajevo, jer su to drugačiji ljudi a koji opet izgledaju i ponašaju se kao nama slični, i naročito a možda i prije svega, jer je to fascinantno dostojanstven film koji se uspijeva baviti jednom od najvulgarizovanjih tema našeg života, pitanjem postratne ekspanzije religioznosti u Bosni i Hercegovini.

Ruku na srce, u onom što se zove javni prostor kod nas još uvijek nije osvijetljen i osmišljen adekvatan način bavljenja ovakvo komplikovanim pitanjem koje se kao ogromni upitnik nadvilo nad, već sada deklarativnu sekularnost ove države. Pri tome, svjedoci smo pornografskog nasilja agresivne religioznosti koja želi rasvjetliti i kontrolisati sve poze naše privatnosti ali i prostačke kvazisocijaldemokratije koja kompleksaški pljuje na vjerske svetinje jer joj se valjda čini da se time postaje i veći socijaldemokrata!

Film «Na putu» je izrastao iz traume ali je upravo zbog spomenute vulgarizovanosti iste i umjetnički nadrastao tu traumu pomjerajući se u vlastiti autorski kosmos, pri tome nikada ne bježeći od suštinskog pitanja sa kojim, što je već spomenuto, i nemamo format da se nosimo: Kakav uopšte može biti odgovor ljudskog duha na ontološki poražavajuću činjenicu ratnog razaranja? Katastrofična je spoznaja da nekog odgovora i nema, niti tu frustraciju umanjuje činjenica da to, naravno, i nije osobenost samo ovog rata i poraća. Jasmila Žbanić i ne pokušava dati odgovor već nam maestralno, kao u nekom dijagnostičkom slideshowu rendgenski ukazuje na kompleksnost našeg kolektivnog stanja. Pri tome, ne upada u ideološku zamku držanja isključivo jedne strane, ne zato što nema stava, već naprotiv, zato što ne ulazi u jeftinu kafansku senadoavdićevsku kvazipolemiku - tu mjernu jedinicu vulgarnosti našeg javnog prostora - koja se ovdje još uvijek doima kao relevantna, što naravno, najviše govori o nama samim.

Emotivni doživljaj ovakve pomjerenosti filma „Na putu“ snažan je i šokantan. U svemu tome, čini se da ta šokantnost nije sama sebi bila cilj (ili makar nije bila jedini cilj... jer da je to isključivo bila, vjerovatno bi se desila i slična vulgarizacija samog filmskog izraza) već je rezultat autoričinog digniteta, i stvaralačke i ljudske veličine da se nosi sa tako ozbiljnom temom kao što je ovo gdje mi živimo. Žbanićka se očigledno vrlo sistematično i strastveno posvetila rješavanju ovakvih otvorenih pitanja našeg identiteta, što se možda najbolje vidi po samom kraju filma, koji se mogao tako organski oteti samo kao posljedica metodičnog rada na materijalu, kraja koji je tako ljudski nedovršen, nedorečen – i upravo zbog toga i tako snažan. Autorica se uspjela vlastitom umjetničkom elegancijom suprotstaviti vulgarnom. I sama ta pobjeda je elegantna, jer ne likuje, jer ne pljuje, jer ne objašnjava već pokazuje.

Poricanje poricanja

Interesantna je ekspozicija prvog čina, jer su likovi svjesno uspostavljeni kao tranzicijski plošni, sa nekim poslićima koji su, znamo, solidno plaćeni pa stoga im je kao pružena prilika, naivna naravno, da kao egzistencijalno potiskuju ono što se potisnuti ne može. Kasnije saznajemo da je Luna ustvari izbjeglica iz Bijeljine, zauvijek obilježena traumom jer su joj roditelji ubijeni. To, nepotrebno je i naglašavati, čovjek nikada ne može zaboraviti, pa makar bio i Bosanac ili Bosanka, narod kojem nije strano ni poricanje samog čina poricanja.

Izostavljena psihologizacija ovog i skoro svih ostalih likova u filmu vrlo vješto uvlači gledaoca da sudjeluje u drami, da sam popunjava izostavljeno, što su tačke identifikacije sa samim likovima. Luna je zauvijek amputirana od vlastitog doma i njen fantomski odlazak u Bijeljinu proleti kao snoviđenje, ili flashback, što je još jedan doprinos bajkovitoj pomjerenosti cijelog ostvarenja. Amaru je ubijen brat, heroj prošlog rata, na šta Amar kaže 'da mu bi bilo bolje da nije bio heroj, jer bi on i dalje imao brata'. Kada Amar izgubi posao, egzistencijalistički balon-od-sapunice puca ali samo kao najava jednog mnogo dubljeg pucanja po šavu. Luna i Amar bivaju vraćeni tamo odakle su pokušali pobjeći, bivaju vraćeni u srce vlastite traume. Racionalnog odgovora na traumu i nema. Amar pronalazi sebe u Islamu. Jedan od tokova priče, taj da Luna i Amar svo vrijeme pokušavaju dobiti dijete, izvrsnim dramaturškim preobratom postaje centralna dilema cijelog filma: Upravo kada Luna počinje da sumnja u ljubav između nje i Amara, ona ostaje trudna ali... ona više nije sigurna da želi njegovo dijete! Jasmila Žbanić je svojom rediteljskom intuicijom ovakvu dramaturšku bombu uspjela smiriti i svesti na mjeru kontrolisane eksplozivnosti koja u iščekivanju pulsira do samog kraja.

Glumcima u filmu «Na putu» vjerujemo da ne glume. Zrinka Cvitešić i Leon Lučev su već znani kao pravi profesionalci. Njihove odlične izvedbe nisu previše iznenadile. Ipak, Leonova zagledanost u daljinu u trenutcima duhovnog preobraćenja još jednom otkriva istinsku predanost ovog glumca. Ermin Bravo je ušao u lik jako strastveno, i što je bitno, bez predrasuda - da li on lično razumije ili voli Bahriju, lika kojeg glumi. Bravo je možda najveće glumačko otkrovenje ovog filma (kažem filma, jer znamo da se radi o itekako etabliranom pozorišnom glumcu), zato što je pokazao izuzetan profesionalni raspon i hrabrost da se upusti u takvu raznolikost glumačkih izazova. Tišina i karizmatičnost Izudina Bajrovića ukazuje da ovaj glumac možda još nije ni imao pravu priliku da pokaže šta sve može. Mirjana Karanović ne pripada tom svijetu i zbog toga funkcioniše. Usudiću se uporediti njeno pojavljivanje u filmu sa fantomskim odlaskom u Bijeljinu. Ima tu nekog sličnog snoviđenja, bajkovitog. Kostim i scenografija su urađeni u generalnom tonu cijelog filma, nevidljivi su, odnosno prvenstveno u službi priče. I oni su utkani u auru umjetničke zrelosti koja je odora cijelog ostvarenja. Kamera je hladna i precizna. Čini se da nema viška kadra u cijelom filmu. A bilo je puno prostora i zamki - spomenuću samo scenu šerijatskog vjenčanja u džamiji gdje vidimo Amara... i Lunu koja nijemo posmatra sa balkona. U trenutku, kao da se otvori prostor i potreba da izbliza vidimo i ostale vjernike kojih ima poprilično. Rediteljica ih ne pokazuje izbliza, ne elaborira. Djelimično zbog spomenutog pristupa odsustva psihologizacije ali i svjesnosti idološki skliskog terena na kojem se Jasmila ipak nije okliznula.

Prisustvo redateljice je neupitno ali je pri tome spomenuta pomjerenost filma vjerovatno uspješno realizovana upravo zbog suptilnosti autorskog izraza. Toliko traume, toliko ljubavi, toliko otvorene boli i tuge, a toliko mjere u svemu tome znak je autorske veličine. Film «Na putu» je elegantna slika naše vlastite boli i kao takav ostaje da svijetli kao tračak nade u zemlji... u kojoj su uspjeli izmanipulisati i one još nepronađene, neiskopane.

(zurnal.info)

 

Osumnjičeni ratni zločinac Božidar Debelonogić, zvani Komandant Balija, u svojoj knjizi sjećanja iz ratne Grbavice piše o zločinima Veselina Vlahovića Batka

Španska policija uhapsila je u gradu Altea monstruma sa Grbavice Veselina Vlahovića Batka. Sadistički zločinac uhapšen je u sklopu policijske istrage o organizovanoj grupi državljana istočne Evrope koja je umiješana u nasilne pljačke kuća.
U saopštenju španske policije navodi se da je Vlahović primijetio policajce koji su nadzirali njegov stan i da je pokušao pobjeći. Policija je ipak uspjela da ga uhapsi iako je pružao otpor.
Kod Vlahovića su pronađeni falsificirani bugarski dokumenti.
Tužilaštvo BiH sumnjiči Vlahovića za sadističke zločine koje je počinio na Grbavici.

Bio je poznat kao monstrum sa Grbavice. Jedna od njegovih žrtava je i Goran Čengić, nekadašnji član rukometne reprezentacije SFRJ. Čengić je ubijen u junu 1992. godine, a njegovo tijelo je nakon devet godina pronađeno i iskopano.
Vlahovićeva grupa s Grbavice bila je dio paravojne formacije “Beli anđeli”.
Prema izjavama preživjelih, učestvovao je u ubistvima više od stotinu građana nesrpske nacionalnosti. Posljednji put javnost je čula za njega 2001. godine, kada je pobjegao iz crnogorskog zatvora u Spužu 2001. gdje je izdržavao kaznu zbog više počinjenih razbojništava. Tužilaštvo BiH ga je optužilo za ratne zločine i izdalo međunarodnu potjernicu.

O Batkovim zločinima postoje brojna svjedočenja, a njime je bio inspiriran i Božidar Debelonogić koji mu je posvetio čitavo poglavlje u svojoj knjizi Balija.

Debelonogić se nalazi na spisku Federalne policije BiH iz 2004. godine na kojem se nalazi 166 osoba osumnjičenih za učešće u ratnim zločinima. Do rata je živio u Zenici, odakle prelazi na Grbavicu gdje je, kako tvrdi u knjizi, stekao nadimak Komandant Balija. Knjižicu Balija objavio je u maju 1997. godine za opskurnu novinsko - izdavačku kuću Jahorinski potok. U njoj je zapisao svoja sjećanja o danima na Grbavici, a najupečatljivija je epizoda o Veselinu Vlahoviću.

                                                                                Batko

Za razliku od drugih Crnogoraca Batko je bio izrazito niskog rasta. Više žut nego smeđ, slijepljenog lica i ružnih, malih očiju. Niko nije znao sa koje je strane doputovao u Sarajevo. Znalo se da je prije nego će izbiti rat bio bokser. Loš bokser. Iznad svega volio je Radovana Karadžića, tvrdeći da su Crnogorci plava krv srpskog naroda.

Batko Crnogorac je najviše volio voziti auta i ubijati Muslimane. Volio je on, doduše, i da ih bije, ali samo pred drugima, pokazujući svoje umijeće, tehniku aperkata i krošea. Tukao je samo krupne Muslimane. Nepotrebno je reći da su to bili civili. Ukoliko je neko od bijenih pokušao da se zaštiti, blokira ili eskivira, koristio je prljave udarce glavom i nogom. Dešavalo se da mu je neki od mučenika pokušao pružiti otpor, Batko bi mu pucao u koljena, a tada - znalo se šta već slijedi.

Muslimane niskog rasta nije tukao, njih bi odmah ubijao.

Komandant odreda “Bijelih anđela” u čijem sastavu je Batko djelovao, znao ga je često prekoriti zbog neodmjerenog ponašanja. Batko bi se tad snuždio i bivao neraspoložen. “Ma šali se Zoka”, tješio ga je njegov nerazdvojni prijatelj Krompir.

Batko je vozio razna auta i redovno ih uništavao. Da je neko drugi mogao mijenjati brzine, kočiti, davati i oduzimati gas, a da se Batko mogao baviti samo volanom, vjerovatno bi bilo manje slupanih automobila. Radnje neophodne za vožnju nikako nije mogao sinhronizovati, a i volan je okretao onoliko koliko je mogao zavrnuti ruke ne pomjerajući šake ni za milimetar sa volana. Muslimane je mučio i ubijao uvijek na drugi način, vršeći fizičke i psihičke eksperimente. Dileme je rješavao brzo i efikasno. Recimo, koliko ljudi postrojenih jednog iza drugog može ubiti jednim metkom iz papovke, riješio je tako što je pokupio po stanovima deset nesretnih Muslimana, ubjeđujući ih onako zbunjene i uplašene da su potrebni za razmjenu. Ljudi su se čudili i pitali kakvu razmjenu? 1992. godine niko nikog nije ni mijenjao ni razmjenjivao. Nagurao ih je u žutog “stojadina”, sjeo za volan prethodno davši Muslimanu do sebe pušku da je čuva dok on vozi.

Dok je vozio uz Vrace prema Trebeviću, zatečeni i u čudu, okretali su se prolaznici. Gore ih je poređao jedan iza drugog, uzeo pušku iz ruku zbunjenog čovjeka, stao korak ispred njih, repetirao naciljavši u predjelu stomaka i opalio. Zadnju dvojicu koji pokušaše pobjeći pobi pucajući im u leđa. Gledajući radoznalo u ljude koji su se grčili na zemlji, stade prebrojavati. Jedan, dva tri. “Samo osam”. Sjede u auto i ode niz Vrace prema Grbavici preznojavajući se od napora koji mu je pričinjavala vožnja, strahujući da mu se kao prošli put ne desi da umjesto kočnice pritisne gas.

Batko ženama nije vjerovao. Doduše, slabost su mu bile obrazovane žene, ili ako ne one, ono bar žene obrazovanih ljudi koji su ispred imena imali ono dr.,pr.,ing. Tragajući po zgradama, obilazeći od ulaza do ulaza, zagledao je imena i prezimena po vratima, tražeći ona sa titulom. Muževe je odvodio na ispitivanje zbog sumnje u lojalnost ili špijunaže. Fotografski aparat je uzimao kao krunski dokaz špijunaže, znajući da ga svaka porodica posjeduje. Za povod hapšenju i ispitivanju je mogao poslužiti i stari, pokvareni, ruski “Zorki”. Batko se nikad nije upuštao u suvišne diskusije. Doduše, priča mu i nije bila jača strana. Uhapšeni su poslušno išli, vjerujući da će na mjestu gdje ga vode sresti razumnog čovjeka, ali Batko svoje zarobljenike nikada nije vodio razumnim ljudima, nego uvijek Krompiru koji je preuzeo ispitivanje - “Znači – snimaš!!!” Zatim bi se vraćao u stan. Pri jednom takvom upadu u stan, učinila mu se previše komplikovana procedura privođenja. Poslije uobičajene torture obeća prestravljenoj i izmučenoj ženi da će joj poštediti život ako ubije muža. Dade joj pušku i stade iza nje govoreći joj da će ih obadvoje ubiti ako ga ne posluša. Žena jecajući opali, Batko je pogleda: “Kurvo, ubila si rođenog muža. Reci pošteno, zaslužuješ li da živiš?” Sagne se i uze pušku koja je ispala iz ženinih ruku. Uperi i sasu rafal. Batko ženama nije vjerovao.

Poslije Jukinog upada u Skupštinu BiH, Batko je počeo da pati. Činilo mu se da su poduhvati Juke Prazine sa druge strane Miljacke nekako veličanstveniji i da bolje kotiraju kod sarajevske raje. Juka mu se činio nedostižnim. Prestao je ubijati Muslimane. Nije vozio žutog “stojadina”. Nije tragao za obrazovanim ženama, odnosno ženama obrazovanih ljudi. Nigdje nije izlazio. Gledao je samo muslimanski TV Hajat u nadi da će ugledati Juku. Virio je kroz prozor očekujući da proleti na Kavasakiju ulicom Darovalaca krvi prkoseći mecima sa ove strane Miljacke.

Rano zorom banu kod Batka Krompir podbuo u licu, zakrvavljenih očiju u teškom stanju višednevnog pijanstva.

- “Batko, brate rođeni!”, zaurla nježno, promuklim glasom - “Nafato je tebi tvoj brat buljuk Turaka... Ajmo da ih na Trebeviću pobijemo, jebo te ćopavi Juka”.

Čuvši rafalnu paljbu u neposrednoj blizini komandnog mjesta Romanijske brigade, komandant izađe iz štaba imajući šta vidjeti. Batko, Krompir, kradljivac i preprodavac golfova Peđa sa svojom rajom, upravo su završavali posao pucajući u glave onih koji su pokazivali znake života. Nikom nije jasno kako se desilo da ih šokirani komandant ne strelja na licu mjesta. Batko je tada prvi put sa cijelom grupom bio uhapšen i sproveden u Lukavicu u vojni zatvor.

Malo potom pojaviše se na Grbavici bahati i samouvjereni. Batko je postao štićenik komandanta Sarajevskog korpusa general majora Šipčića, tačnije crnogorskog generala na proputovanju kroz gradove bivše Jugoslavije i službe u JNA.

Batko se od tog slučaja nikog na svijetu nije bojao. Ali, paničan strah, smrtni strah obuzimao ga je od Pere Petrovskog i Zenge Slavonca, vojnih policajaca Romanijske brigade. Pri pomenu njihovih imena, briznuo bi u plač poput djeteta, a kad bi ih ugledao padao je istog momenta u nesvjest, vjerujući da je to sudnji dan.

Život u Sarajevu postajao je sve teži. Ginuli su sa one strane Miljacke, ali i sa ove. Pero i Zenga su poginuli u borbama na trgu Pere Kosorića. Izgorjeli su u “11 plavih” , kod Željinog stadiona. Peđa je odvezao zadnjeg golfa i otvorio kafić kod Zvezdinog stadiona. Krompir je bukvalno propao u zemlju. Vođa “Bijelih anđela” pogođen je na Dobrinji od metka koji nije došao sa suprotne strane. Vjerenica princa Tomislava, Biljana – pokrovitelj “Bijelih anđela” obilazila je Zorana na Koranu u bolnici gdje je izdahnuo.

Shvativši da je slava prolazna i da se od nje ne živi, Batko je prešao Drinu i pokušao sa biznisom u svijetu kriminala. Čulo se da je pucao na komandanta “Bijelih orlova” Lainovića u Novom Sadu. Niko u to nije vjerovao, znajući da ovaj nije Musliman. Pričalo se da Batko više nije onaj i da ne ubija iz ljubavi, već za novac. Bez obzira, u te tračeve niko nije vjerovao.

(zurnal.info)

 

Pisac i slikar, nekada predstavnik „proze u trapericama“, a potom promoter literature u maskirnoj uniformi

U Beogradu je preminuo pisac Momčilo Momo Kapor.

Rođen je u Sarajevu 1937. godine. Diplomirao je slikarstvo 1961. godine na beogradskoj Akademiji likovnih umetnosti.
Objavio je veliki broj romana i zbirki priča, dokumentarnih filmova i televizijskih emisija, a po njegovim scenarijima snimljeni su filmovi Bademi s onu stranu smrti, Banket, Valter brani Sarajevo, Džoli džokej, Kraj vikenda.
Prevođen je na francuski, njemački, poljski, češki, bugarski, mađarski, slovenački i švedski jezik.

Posljednje slovo ovom piscu predajemo istinoljubivoj redakciji kulturno propagandnog kompleta Beton koja je svojevremeno u rubrici Bulevar zvezda zapisala:

 

KAPOR, Momo (Sarajevo, 8. IV 1937), pisac i slikar, nekada predstavnik „proze u trapericama“, a potom promoter literature u maskirnoj uniformi. Napisao je nekoliko zapaženih romana kao što su Foliranti, Provincijalac, Una. Omiljeni pisac tinejdžerki ranih osamdesetih, a zatim najtiražniji ratni autor u Srbiji, preteča fenomena Ljiljane Habjanović Đurović. Tokom ratova Kapor se otvoreno stavlja na „branik otadžbine“ nastavljajući svoju karijeru kao ratni izveštač iz Hrvatske i Bosne. Kao kolumnista Politike („011“) i JAT-ove revije godinama ispisuje svoje teze o ratu, srpstvu, Beogradu, ajvaru, sankcijama, čorbastom pasulju, Vuku Bojoviću i perfidnom Zapadu. Jedan je od aktivnih promotera i podržavalaca „borbe za stvaranje i održanje Republike Srpske“. S Radovanom Karadžićem, koji ga je fascinirao jedne davne zime kada je Sarajevom prošao noseći badnjak, ne deli samo političke aspiracije, već i specifičnu mržnju prema tom gradu koju je uobličio u svojoj Sarajevskoj trilogiji (Poslednji let za Sarajevo, Hronika izgubljenog grada i Čuvar adrese). Inače, Hroniku smatra svojom molitvom za izgubljeni grad Sarajevo. Pomenuti roman je napisao, kako priznaje, pod uticajem svog boravka na Hilandaru tokom 1997. Ovo nije usamljeni, ali je svakako markantniji primer književnog povezivanja turbo pravoslavlja s ratom u Bosni, tj. crkve i opsade. Moglo bi se reći da je Kapor tokom devedesetih percipiran kao nacionalistički trendseter koji je ukazivao kako na važne turističke i ratne destinacije, tako i na teme u književnosti i novinarstvu. Jedan je od generatora antievropskog diskursa u Srbiji. Zagovornik je „Blut-und-Boden“ ideologije koju u svojim tekstovima estetizuje i plasira kao etnički ekskluzivitet.
Kapor je nedavno u izdanju Derete objavio knjigu pod naslovom A Guide to the Serbian Mentality, nastojeći da na jeftinoj kvaziantropološkoj priči o ćevapčićima, opancima i kajmaku još jednom demonstrira srpsku superiornost. Dobitnik je mnogobrojnih književnih nagrada. Član je Međunarodnog odbora za istinu o Radovanu Karadžiću. Uzgred, Karadžića poredi sa Solženjicinom i Brodskim, dok Milorada Ulemeka Legiju i njegov Gvozdeni rov, čiji stil toliko podseća na Kaporov, stavlja u rang Paunda i Vijona. U jednom od Oktoihovih izdanja Zelene čoje Montenegra osporio je koautorstvo svom nekadašnjem prijatelju Zuki Džumhuru izbacivši njegovo ime s korica ove knjige. Živi i radi u Beogradu. Slike, ipak, izlaže u inostranstvu. Sarajevo i dalje, s Pala, posmatra kroz durbin.

 

(zurnal.info)

Prije više od devet godine Borka Ožegović je brutalno ubijena u svojoj kući u mjestu Ribnik kod Mrkonjić Grada, udaljenoj nekoliko stotina metara od masovne grobnice Bunarovi, gdje su zakopana tjela ubijenih Bošnjaka iz sela Humići. Ubice Ožegovićke su iza sebe ostavile i previše tragova ali do dan danas ovaj slučaj nije riješen

Selo Bunarevi nalazi se na Manjači, sat vožnje od Banjaluke. Pripada opštini Ribnik i granično je područje sa opštinom Mrkonjić Grad. Kuće raštrkane u pejzažu, vjetar neprestano duva, do prvog komšije najmanje pola sata hoda. Dom Ožegovića smješten je u zaseoku na osami, u zavjetrini. Kada skrenete sa glavnog puta Banjaluka-Čađavica, možete po kraškom predjelu voziti još petstotinjak metara, a onda pješke preko goleti, kroz jarugu, dok vam se hladoća nemilosrdno uvlači u kosti, do mjere da drhturite, osjećate se neprijatno, podilaze vas žmarci... U kućama Ožegovića nećete se ugrijati, jer u njima niko ne živi. Deceniju već. Kuća je u crno zavijena, miris smrti snažan je i intenzivan, teška nepravda ovdje stoluje, tjeskoba satire svakog posjetioca. Hodate puteljkom kojim su osamnaest godina prije vas hodali notorni koljači, vukući tijela pobijenih Bošnjaka prema rupčagi, vjerujući da će crna zemlja progutati i sakriti tragove i ostatke njihovog krvavog, zvjerskog pira; hodajući prepoznajete stope istih tih koljača koji su devet godina ranije ponovo obišli Bunareve i za sobom ostavili još jednu žrtvu, zaklanu iza vrata, u lokvi krvi, krivu samo zato što živi dvjestotinjak metara od jame koja nije sakrila zločin iz rata i koja u svojoj utrobi nije htjela zadržati tijela nevinih, na pravdi Boga pobijenih ljudi, krivih jedino zato što imaju drugačije ime.

KAFA ZA UBICE

Taj petnaesti januar 2001. bio je suncem obasjan, prevruć za to doba godine. Borka Ožegović ispratila je ranom zorom muža Miladina za Banju Luku, gdje je otišao da izvrši medicinske pretrage. Dok je nalagala vatru, sa glavnog puta skrenuo je bijeli golf, trojica su bili u njemu. Vozili su se nekih petsto metara, a onda zastali - puta više nije bilo. Nakon kratkog dogovora, dvojica su krenuli prema kući Ožegovića, treći je ostao u automobilu. Pokucali su na Borkina vrata, pustila ih je u kuću. Takav je običaj i red, gostoljubivost je ponos domaćinske kuće. A i čega bi se Borka plašila, kada joj je već 61. godina, unučad povelika, para nema, sem nekih 400 maraka u šifonjeru, nad kojima ne vrijedi drhtati. Gostima je skuhala kafu, nasula im sok-himber, malo jači je napravila, donijela pepeljaru, jer su pušili... Nakon pedesetak minuta dva muškarca napustili su Borkinu kuću, žurnim, gotovo trčećim korakom krenuli ka golfu, motor je zabrundao, bijelo vozilo lagano, oprezno je krenulo ka regionalnom putu, zamaklo iza krivine i nestalo. Dim iz odžaka Ožegovićevih vio se još neko vrijeme, posustajući u borbi sa sunčanim danom, da bi uskoro nestao, zgasnuo. Nije ga bilo već par sati, kada je to primijetila Rosa Ožegović, prva i jedina komšinica Borkina. Krenula je ka kući, kucala uzalud, uplašila se da je Borki pozlilo, nahrupila u stan i ugledala je kako leži u lokvi krvi, na sred kuhinjice, iz strašnog razreza na vratu ništa nije izlazilo, krv i život su odavno iscurili; grozomorna rasjeklina izgledala je kao crna jama.

Rosa je zajaukala, sleđena onim što vidi, prestravljena oteturala u selo, obavijestila poznanike, alarmirana je policija, inspektoru su stigli na lice mjesta. Nakon sahrane Rosa je napustila selo, a šest mjeseci od ubistva, umro je i Borkin muž Miladin. Srce mu je prepuklo od tuge.

SELOTEJP

Uviđajem je utvrđeno da su starici ruke i noge bile vezane selotejpom. Nakon toga zaklana je nožem iza vrata i ostavljena da leži na podu. «Profesionalno je zaklana», svjedočio je član istražnog tima. Šta znači «profesionalno»? Samo jedno-ubica je klao i ranije i to često, dok nije postigao nivo uažasavajućeg umijeća, koji su inspektori pohvalili, opisujući ga riječju profesionalno! Profesionalni koljači koji su smaknuli Borku iza sebe su ostavili opuške, otiske prstiju i ostale tragove, ali istraga u posljednjih devet godina nije domakla od početka, a neće ni odmaći, jer ubice su zaštićene od pojedinaca koji se nalaze u policijskim i pravosudnim institucijama Republike Srpske i koji su učinili sve da se u ovom slučaju ništa ne uradi. O hladnokrvnosti ubica, njihovoj beskrupuloznosti, brutalnosti i proračunatosti svjedoči potvrđeno saznanje da su popili kafu koju im je Borka napravila i još je uz to zalili sokom, a onda su staricu svezali i preklali. Ne postoji riječ ni u jednom jeziku kojom bi se mogla opisati ovakva monstruoznost.

Borkina smrt je, nažalost, samo vrh ledenog brijega ispod kojeg su, direktno, smrti još najmanje 26 lica bošnjačke nacionalnosti iz sela Humići, opština Ključ, zvjerski pobijenih u avgustu 1992. godine, a indirektno stotine pobijenih sa tog područja. Za ovaj zločin pred sudom BiH optužen je Vinko Kondić, a proces još uvijek traje.

Policija Republike Srpske je civile iz sela Humići pokupila tog avgusta i povezla ih u koncentracioni logor na Manjači. Prema svjedočenjima naših izvora, ovi nesretni ljudi su odvezeni u logor na Manjači, ali tamo nikada nisu stigli. Pobijeni su u neposrednoj blizini logora. Ubice su iz policije, u to nema nikakve sumnje. Nakon što su pobijeni, bačeni su u jamu koja se nalazi trista metara ispod kuće Borke Ožegović. Tijela su pronađena osam godina kasnije, avgusta 2000., ekshumirana i prebačena u Ključ. Od posmrtnih ostataka nađenih u jami sklopljeno je 26 čitavih tijela, a nakon toga ostalo je još dijelova skeleta, što svjedoči da je žrtava bilo više. Koliko, ne zna se i pitanje je da li će se ikada saznati. Nesporno je da u jamama u Bunarevima ima još tijela ubijenih, ali ekshumacije se ne vrše iz, kako se tvrdi, bezbjednosnih razloga, jer su grobnice minirane.

POLICAJCI UBICE

Borku Ožegović ubili su oni neljudi koji su zvjerski pobili seljane Humića samo zato što su muslimani. U to nema nikakve sumnje, kao što nema sumnje da su policajci pobili stanovnike Humića. Borka je ubijena zato što su vjerovali da je vidjela i da zna ko je bacio pobijene ljude u jamu ispod njene kuće, premda mještani Bunareva tvrde da pojma nisu imali da se tu uopšte nalazi masovna grobnica, te da to nisu znali ni Ožegovići. Uprkos tome Borka Ožegović je ubijena kako bi ubice uklonile svaku sumnju u svojim bolesnim glavama kako bi ona mogla da ih prokaže. Bez sumnje ih je na to ponukao susret koji se desio krajem dvijehiljadite, kada su pripadnici međunarodnih vojnih snaga posjetili Ožegoviće, interesujući se za njihova saznanja o masovnoj grobnici. Naši izvori tvrde da Borka zaista nije znala da je ispod njene kuće masovna grobnica i da je «greškom ubijena».

INSTITUCIJE RS ŠTITE UBICE

Zločinci su računali na još jednu stvar: svoj uticaj u institucijama RS, pravosuđu i policiji, za koji se sada može argumentovano reći da je ogroman. Jer da nije tako, ubice bi već bili otkriveni, pošto su ostavili brojne tragove iza sebe. Posebno je šokantno saznanje da su oni koji su vodili istragu svjesno činili sve da je opstruišu i skrenu njen tok, optužujući sve i svakoga za ubistvo. Tako su tvrdili da su Borku «ubili muslimani zbog osvete što je u blizini njene kuće nađena masovna grobnica». Zaista jadno, jer ko bi se «od muslimana» te 2001. usudio doći u Bunareve, smještene duboko u teritoriji RS i ubiti nemoćnu staricu iz osvete?! Tvrdili su i da je pljačka motiv: onih četiristotine maraka iz šifonjera!!! Niko ozbiljan nije povjerovao u ovakvu postvaku stvari, ali svako ko drži do sopstvenog razuma ubijeđen je da su ubice isti oni koji su '92. pobili nevine civile iz Humića i da te koljače štite pravosudne institucije RS, opstruišući istragu. Uostalom, šturi odgovori koje smo dobili iz Okružnog tužilaštva Banjaluka jedan su brojnih dokaza za to.

«Povodom Vašeg zahtjeva za pristup informacijama, od dana 22.02.2010. godine, a u vezi sa Vašim pitanjima, obavještavamo Vas, da je istraga o ubistvu Borke Ožegović u toku, odnosno preduzimaju se potrebne istražne mjere i radnje na otkrivanju počinioca ovog kirivičnog djela, a što se tiče pitanja o pronalasku masovne grobnice u dvorišto Borke Ožegović za ovo pitanje obratite se Komisiji za nestala lica Federacije BiH ili Institutu za nestala lica BiH», kratko nam je u dopisu odgovoreno, bez i jedne jedine riječi o tome ko je od tužilaca bio zadužen za ovu istragu.

ĆUTNJA TUŽILAŠTVA BANJALUKA

Za istragu ubistva Borke Ožegović bio je zadužen Vitomir Soldat, trenutno glavni tužilac Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci. Upravo zbog toga su odgovori ove institucije šturi i sasvim je svjesno izbjegnuto da se potvrdi da je Soldat vodio ovaj slučaj i doveo ga nakon devet godina u status nerješivog. Naši izvori dalje tvrde da nadležni za istragu nikada u prethodnih devet godina nisu pozvali nijednog jedinog člana porodice Borke Ožegović, kako bi ih saslušali u vezi sa njenim ubistvom. Ne samo da ih nisu pozvali, već im nisu pružili niti ijednu informaciju u vezi sa tim. Razlozi za ovakvo postupanje su više nego jasni, tim više jer su narečeni imali i odgovornost i obavezu da istraže ko je pobio Bošnjake iz Humića i bacio ih u jamu na Manjači, odnosno da počinitelje izvedu pred lice pravde. Ništa od toga nije učinjeno, a ovaj slučaj prepušten je Tužilaštvu i Sudu Bosne i Hercegovine.

Soldat je poznat po nečinjenju i u nizu drugih slučajeva, a njegov nedavni reizbor na mjesto Glavnog tužioca dokaz je kataklizme koja vlada u Visokom sudskom i tužilačkom savjetu BiH, koji ga je na to mjesto nanovo postavio. Soldat mora odgovarati zbog nečinjenja i opstruisanja istrage ubistva Borke Ožegović. Da je on radio i uradio svoj posao u ovom slučaju, ubice civila iz Humića odavno bi bili iza rešetaka. Strah da će biti ubijen, ukoliko istraži ovaj zločin, za njega nije opravdanje.

«Soldat zna ko je ubio Borku Ožegović, kao i ko je pobio civile iz Humića, ali ništa nije preduzeo plašeći se za svoju bezbjednost», tvrde naši izvori. Ako je to tako, onda Soldat mora biti smijenjen sa funkcije koju obnaša, jer je neprihvatljivo da se tužilac plaši raditi svoj posao. Posebno ako tim strahom štiti notorne ubice.

SOLDATI ZLA

Priča o Soldatu nije kraj užasa u banjalučkom Okružnom tužilaštvu. U toj instituciji radi i Rajko Dakić, i to na poslovima opšteg kriminaliteta. Dakić je iz Ključa gdje je do 1990. godine obnašao dužnost sudije, ali je sa tog mjesta suspendovan, jer je utvrđeno da je učestvovao u falsifikovanju pasoša. Početkom rata, Dakić postaje predsjednik Opštinskog suda u Ključu i blizak član Kriznog štaba u toj opštini, čiji je potpredsjednik bio njegov brat Tihomir. Tihomir Dakić u to vrijeme obavljao je dužnost sekratara Srpske demokratske stranke u Ključu. Dakić je suodgovoran za brojna zla počinjena na tom prostoru, jer ih je prikrivao i nije procesuirao, iako je znao ko su ubice. Tako je Dakić bio prisutan na nekoliko mjesta na kojima su izvršeni pokolji, gdje je izvršio uviđaj kao dežurni sudija. Utvrdio je zločin, saznao ko su ubice, a nije učinio ništa da ih privede pravdi, o čemu postoje relevantni dokazi.

U selu Kamičak, opština Ključ, 1992. godine ubijeno je pet lica bošnjačke nacionalnosti, od čega jedna osmogodišnja djevojčica. Žrtve su brutalno izmasakrirane i teško mučene, prije nego što su ubijene. Dakić je utvrdio da su ubice Dragan Bajić i Marko Paunović, pripadnici Vojne policije iz sela Podovi. Umjesto da ih pohapsi Dakić je, prema riječima svjedoka, naredio da se žrtve zakopaju u jamu.

U mjestu Reizovići ubijene su Hata i Fata Risović i Ramiza Adžemović, a teško je ranjen Mehmed Ćenanović. Zločin se desio 1993., zločinci su poznati, Dakiću posebno, ali on ništa nije preduzeo da se ubice kazne. Rajko Dakić bio je i na uviđaju u selu Humići nakon što je ubijen Branko Samardžija. Zločin se desio 1993. godine, a Samardžija je ubijen zato što se njegov sin godinu dana ranije oženio sa muslimankom, odbio da nosi pušku i napustio zemlju, odlazeći u inostranstvo. Ubice su i u ovom slučaju poznate, ali Dakić nije učinio ništa da budu kažnjeni. SIPA po nalogu Tužilaštva BiH istrage o ovim slučajevima intenzivno privodi kraju i u najskorije vrijeme očekuje se hapšenje počinilaca ovih gnusnih zločina.

Nažalost, Dakić je još uvijek na slobodi i obavlja vrlo značajnu tužilačku funkciju, iako je, uz sve navedeno, poznato da je lično potpisao rješenja o protjerivanju sudija Džemala Botonjića, Enise Dučanović, te još pet lica bošnjačke nacionalnosti iz Suda u Ključu 1992. godine.

Njegovo ime pominje se u «predmetu Kondić», a mnogim svjedocima je potpuno nejasno kako je moguće da je Dakić na slobodi i još uz to tužilac banjalučkog tužilaštva. Kada se ovako sagledaju stvari, jasno je zbog čega još uvijek nisu otkriveni zločinci koji su pobili mještane Humića, a devet godina nakon toga likvidirali i Borku Ožegović u selu Bunarevi. Jasno je i da pomirenja, pravde i slobode u ovoj zemlji neće biti dok god u pravosudnim institucijama i policiji sjede raznorazni slodati i dakići, koji primarno štite zločince, kako bi sačuvali svoje pozicije u čijim temeljima je krv nevinih.

Masovna grobnica Bunarevi

"Prilikom antropološke obrade sastavljeno je 24 tijela i definitivno je ostalo viška kostiju očito od nekih drugih tijela koja su ostala na dnu jame. Jednostavno, ekshumacija je totalno nekvalitetno odrađena od strane dva ljekara međunarodne komisije", rekao je za medije prije dvije godine Jasmin Odobašić, bivši načelnik u tadašnjoj Federalnoj komisiji za traženje nestalih lica. On je tada istakao da je imao namjeru da se vrati i završi posao u Bunarevima, ali mu čelni ljudi Instituta za traženje nestalih, zbog kako kaže, interesa pojedinaca, to nisu dozvolili.

 

Optuženi Vinko Kondić

Pred Sudom BiH vodi se postupak protiv Vinka Kondić koji je optužen zbog organizovanja grupe ljudi i “podstrekavanje na učinjenje krivičnog djela genocida, te zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina” na području Ključa.
Prema navodima iz optužnice, Kondić se tereti i za protivpravno hapšenje 24 muslimana u selu Humići, čija su tijela posle rata pronađena i identifikovana u masovnoj grobnici “Bunarevi 1”. Prema navodima iz optužnice, oni su uhapšeni u Humićima, odakle su povedeni prema logoru na Manjači, ali su usput ubijeni, a njihova tijela kasnije su pronadjena u toj masovnoj grobnici.

U optužnici, koja ima 22 tačke, Kondić se tereti da je imao jednu od “vodećih uloga u sprovođenju udruženog zločinačkog poduhvata” te da je “planirao, pripremio, pokrenuo, naredio i počinio ili propustio da poduzme nužne mjere da spriječi ili kazni činjenje krivičnih djela”.
Kondić je od jula 1991. do aprila 1994. godine bio načelnik Stanice javne bezbjednosti Ključ, posle čega postaje zamjenik načelnika Centra javne bezbjednosti Ključ. U decembru 1991. godine imenovan je za člana Kriznog štaba Skupštine opštine Ključ kao “najvišeg organa vlasti”, a od jula 1992. godine postaje član Ratnog predsjedništva opštine.
“Realizacija zajedničkog udruženog zločinačkog poduhvata započela je preuzimanjem vlasti od strane srpskih snaga u selima i naseljima na području opštine Ključ, a nastavljena protivpravnim hapšenjem, zatvaranjem civila, njihovim premlaćivanjem, mučenjem, zatvaranjem u nehumanim uslovima, prisilnim premještanjem i deportacijom iz njihovih domova”, navodi se u optužnici.
Kondić se tereti da je pod njegovom komandom policija učestvovala u hapšenju, ispitivanju, psihičkom i fizičkom zlostavljanju, te zatvaranju nesrba u logore na području Ključa.

U optužnici se, izmedju ostalog, navodi da je od 27. maja do kraja avgusta 1992. godine bošnjačko stanovništvo sa područja Ključa, Sanice, Krasulja, Ramića, Prhova, Velagića i drugih sela i naselja odvođeno i zatvarano u prostorije osnovne škole u Sanici i Osnovne škole “Nikola Mačkić” u Ključu, u SJB Ključ, bivšu željezničku stanicu u Sanici, kao i fudbalski stadion u Ključu i tvornicu mašina u Halinovskom Vrelu, gdje su civili ispitivani i zlostavljani.
U optužnici se još navodi da je 10. jula 1992. godine vojska, potpomognuta policijom, uhapsila muškarace iz sela i zaselaka opštine Ključ i zatvorila ih u osnovnu školu u Donjim Biljanima. Posle ispitivanja zatočenici su izvođeni i ubijani. Tom prilikom ubijeno je “najmanje 219” osoba, stoji u optužnici.
Tijela ubijenih osoba sa područja Ključa pronađena su u masovnim grobnicama “Bunarevi 1”, “Zableće”, “Vučije poljane”, “Crvena zemlja” i “Lanište 1”.

Tužilaštvo bez ikakvog odgovora

Okružno tužilaštvo Banjaluka

Glavni okružni tužilac Vitomir Soldat

Poštovani,

molimo Vas da nam u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama odgovorite na sledeća pitanja:

1. Prema našim informacijama, Borka Ožegović ubijena je 15. januara 2001. godine u svojoj kući, opština Ribnik. Da li su ubice otkrivene?

2. Da li je tačno da je u dvorištu Borke Ožegović otkrivena masovna grobnica u kojoj su pronađena tijela 26 lica bošnjačke nacionalnosti?

3. Da li su otkriveni počinioci ovog gnusnog ratnog zločina?

4. Ko je vodio istragu o ubistvu Borke Ožegović?

Molimo Vas da nam na ova pitanja u pismenoj formi odgovorite najaksnije do petka, 26. februara 2010. godine.

Slobodan Vasković

__________________

Broj:IT 17/10

Datum: 24.02.2010.

Banja Luka

Online magazin Žurnal

Ul.Nova 5

Sarajevo

Predmet: Odgovor na zahtjev za pristup informacijama

Povodom Vašeg zahtjeva za pristup informacijama, od dana 22.02.2010. godine, a u vezi sa Vašim pitanjima, obavještavamo Vas,

• da je istraga o ubistvu Borke Ožegović u toku, odnosno preduzimaju se potrebne istražne mjere i radnje na otkrivanju počinioca ovog kirivičnog djela, a što se tiče pitanja o pronalasku masovne grobnice u dvorišto Borke Ožegović za ovo pitanje obratite se Komisiji za nestala lica Federacije BiH ili Institutu za nestala lica BiH.

S poštovanjem,

Za Službenik za informisanje

Mira Miletić

Povodom slučaja Ejupa Ganića, Daily Telegraph u srijedu piše da je Britanija "pijun u hapšenju" nekadašnjeg lidera bosankih muslimana i diplomatskom sukobu Srbije i Bosne i Hercegovine.

List piše da je Ganić uhapšen na zahtjev Srbije na osnovu Evropske konvencije iz 1957. a koja predviđa proceduru u kojoj sudije ne razmatraju dokaze već samo relevantne informacije o identitetu i kredibilnosti optužbe o navodnom zločinu i u koju nadležni ministar može da se umiješa tek pri kraju i to na veoma ogranićeni način.

Daily Telegraph piše da je vlada prije samo nekoliko nedjelja bila umiješana u sličan spor kada nije mogla da garantuje bivšem ministrici vanjskih poslova Izraela, Tzipi Livni, da neće biti uhapšena ako dođe u London zbog palestinskih optužbi o ratnim zločinima.

Ganićev slučaj je, pak, piše list, obnovio zahtjeve za promjenu postojećeg zakona za koji je čak i bivša britanska premijerka Margaret Thatcher, inače blizak prijatelj Ejupa Ganića, u utorak rekla da postavlja opasan presedan za strane državnike koji dolaze u London.

Vanjskopolitički dopisnik Daily Telegraph, u zasebnom članku, piše da Ganić "nije ubica, več čovjek koji je zauzdavao ubice".

Po ocjeni većine stručnjaka za Balkan, počinje članak, "Ganić je posljednji čovjek koji treba da bude uhapšen za ubijanje Srba".

- Ironija njegovog hapšenja u Londonu je ta što se povukao iz političkog života zbog optužbi svojih bivših saveznika u Sarajevu da je suviše pro-srpski orijentisan" čemu Daily Telegraph dodaje da, ne samo da nikakvi dokazi protiv Ganića nisu pronađeni, već da je nasuprot tome, "on uvijek pokušavao da zauzda svoje sunarodonike u njihovim ubilačkim namjerama".

S druge strane, Ganić je smetao Srbima jer je kao "obrazovani i na engleskom jeziku veoma elokventan predstavnik svog naroda, rušio njihovu tezu da je rat u Bosni bio posljedica muslimanske zavjere protiv jedinstvene hrišćanske Evrope", piše u srijedu Daily Telegraph.

(Fena)