Haranga protiv televizije BN, koja je počela upadom policije RS u RTV dom u Bijeljini u ranim jutarnjim satima u srijedu 13. januara, po nalogu Okružnog tužilaštva, nastavljena je pravim specijalnim ratom koji su protiv ove medijske kuće poveli mediji u službi vladajućeg SNSD-a, u prvom redu novinska agencija SRNA i pojedini printani i elektronski mediji u RS. Nakon što su na upad policije reagovali brojni mediji, novinarska udruženja i nevladine organizacije iz RS, BiH i okruženja, ali i političke, mahom opozicione partije, uslijedilo je saopštenje „fizičkog lica“ koje je podnijelo famoznu prijavu protiv BN televizije, a zbog „utaje poreza i zloupotrebe službenog položaja“.

"Policiji sam predao obimnu dokumentaciju o nezakonitom poslovanju BN televizije, utaji poreza i nesavjesnom poslovanju zbog neraščišćenih finansijskih računa sa vlasnikom Vladom Trišićem vezanim za nabavku opreme za televiziju", stoji u saopštenju koje je navodno napisao podnosilac prijave Milorad Lazić, a objavila agencija SRNA.

Ovo „navodno“ je zbog toga što oni koji Lazića dobro poznaju, tvrde da on nije u stanju napisati takav tekst, ali je nekome očito dobro došao za vođenje prave medijske akcije protiv BN televizije.

DOBRO UPUĆENI  NN

Lazić u svom saopštenju tvrdi da su mnogi mediji proteklih dana objavili sijaset neistina u vezi sa informacijama o „policijskom uviđaju“ u televiziji BN. Zna Lazić i to da "iza svega što se dešavalo u BN-u ne stoje nikakvi pritisci vlasti niti bilo koga drugog, niti je riječ o pritiscima na slobodno novinarstvo", pa čak ukazuje i na „ishitrene reakcije nekih stranaka, nevladinih organizacija, udruženja i pojedinaca“.

Nije Lazić, kojeg u Bijeljini zovu Lazo Ćurka (drugi nadimak mu je Lazo Greška), zaboravio da pomene i Transparency International, koji se po njemu „navodno bori protiv korupcije i kriminala“, a koji je „samo sat-dva nakon policijskog uviđaja izdao saopštenje podrške BN-u, ne sačekavši da se zvanično upozna sa činjenicama“.

„Činjenice“ su opet ugledale svjetlo dana posredstvom agencije SRNA, koja je, pozivajući se na „nepotvrđene informacije“, koje nije ni pokušala da provjeri kod odgovornih u BN TV, objavila da je policija prilikom pretresa zgrade pronašla oko 170.000 KM u gotovini.

Reagujući na ovu vijest, kolegijum RTV BN je u svom saopštenju sa gnušanjem odbacio SRNA-inu “nepotvrđenu informaciju”, za koju je rečeno da je objavljena „mimo svih kodeksa novinarstva“ i da predstavlja notornu laž.

„Istine radi, želimo vas, ali i cjelokupnu javnost informisati da prilikom upada u prostorije BN TV policija nije pronašla niti jedan jedini fening gotovine o čemu postoje uredno sačinjeni zapisnici, koje vam može dostaviti policija, ali i naša medijska kuća. Takođe, ovom prilikom pozivamo nadležne Centra javne bezbjednosti Bijeljina da obavijeste javnost o rezultatima svoje akcije u prostorijama BN TV kako bi spriječili objavljivanje “nepotvrdjenih” informacija“, navedeno je u saopštenju Kolegijuma RTV BN.

Iz BN-a pitaju: „Kome je u interesu da objavljivanjem netačnih informacija BN Televiziju predstavi u krajnje negativnom svjetlu, te da naše novinare sprečava u profesionalnom obavljanju novinarskih zadataka?„

Do odgovora nije teško doći. Reagujući na saopštenje podnosioca prijave, Milorada Lazića, kolegijum RTV BN navodi da je Lazić davne 1996.godine kratko vrijeme bio zaposlen na „BN radiju“ i to kao tonski realizator, što znači da mu nije bio omogućen pristup poslovnoj i finansijskoj dokumentaciji radija, a posebno ne televizije BN, koja tada nije ni postojala.„Istine radi treba reći da je riječ je o osobi koja je u više navrata upućivala prijetnje smrću generalnom direktoru RTV BN Vladimiru Trišiću i njegovoj porodici, o čemu je upoznata i policija, koja je nakon toga Laziću oduzela pištolj. Logično se postavlja pitanje po čijem naredjenju je instrumentalizovani Lazić i to radio i evo radi i danas”, stoji u saopštenju Kolegijuma RTVBN koji očiglednu medijsku hajku protiv BN TV naziva specijalnim ratom.

Ko je Milorad Lazić?

Milorad Lazić je, nakon odlaska iz Radija BN 1996. godine, radio u ITC Radio- televizije Republike Srpske u Bijeljini i važio za čovjeka veoma bliskog nekadašnjem šefu tog centra, a današnjem savjetniku premijera Republike Srpske, Peri Simiću. Lazić , takođe, važi za čovjeka veoma bliskog određenim krugovima bijeljinskog SNSD-a, ali i nekim kriminalnim krugovima. U Bijeljini je dobro poznato da je Lazo Ćurka blizak Peri Maljutki, koji je prije nekoliko mjeseci uhapšen zbog iznuđivanja novca u BiH, Srbiji i Hrvatskoj, a sa kojim je, navodno, učestvovao u brojnim prevarama u Semberiji.

Nekadašnje radne kolege dobro poznaju Lazićevu bivšu nevjenčanu suprugu. Ona i danas radi na BN-u, a za njega kažu da je prokockao i vlastitu kuću i prodao je bez njenog znanja, kao i da mnogima u Bijeljini duguje novac.

U medijsku bitku protiv BN TV uključila se i policija, koja je drugi dan nakon upada, ponovo došla u RTV BN, ovoga puta po dojavi da je neko bacio molotovljev koktel na zgradu. Već narednog dana iz kabineta direktora Policije RS Uroša Pene, koji, prema izjavi novinarima, nije ni znao za akciju policije u Bijeljini 13. januara, (i ministar unutrašnjih poslova Stanislav Čađo negirao da da zna bilo šta o toj akciji), izašlo je saopštenje u kojem stoji da je tokom pretresa BN TV “oduzeta i blagajnička dokumentacija, devet blokova priznanica o naplati usluga reklamiranja, nalozi za emitovanje reklama, te ručno vođenje evidencije o naplatama". Naravno, nije propuštena prilika da se kaže kako je sve urađeno po zakonu, u skladu sa naredbom Osnovnog suda u Bijeljini, kao i da policija nije ugrozila emitovanje programa.

-Dokumentacija o navodno kompromitujućem poslovanju RTV BN o kojoj govori Lazić u svom saopštenju, a na osnovu koje je izvršen upad policije, sastoji se od nekoliko blok-priznanica za gotovinsko plaćanje, koje se odnose na period od prije 11 i 14 godina, što je više nego smiješno - rekao je za Žurnal direktor i vlasnik RTV BN Vladimir Trišić.

CRNI MEDIJSKI TALAS

Gostujući u emisiji “Tema dana” BHT 1, urednica informativnog programa BN TV, Suzana Rađen-Todorić apelovala je na kolege iz branše da pruže podršku ovoj medijskoj kući, ističući da je ovdje riječ o klasičnom pritisku na medije, koji dolaze iz političkih centara moći.

“Mi ne sporimo pravo nadležnih institucija da rade svoj posao i vrše finansijsku i svaku drugu kontrolu, ali isto tako ne možemo da prigvatimo način na koji je to učinjeno ovog puta. Policija je upala na TV kao da je riječ o organizovanoj kriminalnoj grupi, a ne o ljudima koji profesionalno rade svoj posao”, rekla je Rađen-Todorić.

Ona je podsjetila da je u sudskom nalogu stajalo da kontrola treba da bud eizvršena u utorak, 12. januara od 12-17 sati.

Osnovna primjedba BN TV na rad policije odnosila se na činjenicu da je upad izvršen u šest sati ujutro, u vrijeme kada ne radi služba računovodstva, uz previše pompe i na osnovu prijave NN lica. Osim toga, upad je uslijedio uoči Srpske nove godine, kada se BN TV, koja je tokom januara najgledanija TV stanica iz RS na cijeloj teritoriji BiH, priprema za cjelovečernji program, čime je i samo prisustvo policije značilo ometanje normalnog funkcionisanja i rada.

“Kada se tome doda da su pojedini radnici od strane policije fizički spriječeni da budu na svojim radnim mjestima tokom sedmosatnog pretresa, jasno je da se radi o pritisku na našu kuću”, kategorični su u BN-u.

U BN televiziji podsjećaju i na ranije prijetnje, koje su sa različitih strana upućivanje novinarima i rukovodstvu ove kuće, u prvom redu na prijetnje izrečene tokom izborne kampanje 2006. godine, kada je iz SNSD-a poručeno da će BN TV završiti kao beogradska BK televizija.

Tokom prošle godine, u više navrata, lider SNSD-a i njegovi stranački puleni, prozivali su BN TV i njene novinare, svrstavaju ći ih, zajedno sa FTV-om, ATV-om i još nekim medijima, u „crni medijski talas“, koji, prema rječima izvršnog sekretara SNSD-a, Rajka Vasića, ima jedini cilj da okalja ugled SNSD-a i njegovog lidera Milorada Dodika.

Žurnal saznaje da je Dodikova reakcija nakon upada policije i prekida programa BN televizije, ali i medijske prašine koja se digla oko toga, bila: Vidite li šta mi ovi rade?!

I dok svi, Dodik, Čađo i Pena, tvrde da nisu upoznati sa akcijom policije u BN televiziji, pravo pitanje nije zašto je ona uopšte provedena pod okriljem mraka i na način na koji je provedena, kao ni bajat izgovor u vidu prijave NN lica zbog navodne utaje poreza i zloupotrebe službenog ovlašćenja. Ako ni zbog čega drugog, onda zato što je Poreska uprava RS samo nekoliko mjeseci ranije kontrolisala rad RTVBN, a finansijski izvještaji podneseni su i Vladi RS prilikom aplikacije za dodjelu novčane pomoći medijima u RS, kada je BN televizija dobila 400.000 KM od ukupno pet miliona, koliko je iz entitetskog budžeta medijima dodijeljeno kao pomoć zbog ekonomske krize i manjeg priliva novca od marketinga.

Ovdje se valja zapitati da li je akcija policije preduzeta s ciljem upozorenja i neverbalnom porukom koja bi mogla da glasi PLATILI SMO MEDIJSKI MIR, A VI NAS OPET NAPADATE.

Prošlo je deset godina od smrti ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana. Beogradski list “Vreme” objavio je obiman tekst o najpoznatijem beogradskom mafijašu. Kakvu je Srbiju Arkan ostavio svojim poštovaocima

Kada je ubijen, Arkan je imao četrdeset osam godina i devetoro dece. Govorio je najmanje tri svetska jezika i proveo bar deset godina u zatvoru. Bio je jedan od najpoznatijih svetskih paravojnih komandanata i najmoćniji mafijaški šef u regionu. U trenutku smrti, Arkan je bio lice sa crvene poternice Interpola i Tužilaštva Haškog tribunala

U nedjelju 15. januara 2000, poput rafala iz heklera u tišini akustične koncertne dvorane, odjeknula je vijest o ubojstvu Željka Ražnatovića Arkana. Barutni dim iz hola hotela Interkontinental jedva da se razišao kada su eksplodirali telefoni. Mobilni i stabilni. Novinari, političari, policajci, radni ljudi i građani, razmjenjivali su informacije, tračeve i špekulacije. I nisu samo Beograd i Srbija bili u stanju povišenog uzbuđenja. CNN, SKY, BBC i druge globalne informativne mreže prekinule su program da izvjeste o Arkanovoj likvidaciji. U ponedjeljak 15. januara 2000, do podneva su razgrabljene sve dnevne novine u Srbiji. I gotovo svi evropski dnevnici imali su na naslovnoj strani vijest o Arkanovoj smrti. Jedan od najpoznatijih paravojnih komandanata na planeti i najmoćniji mafijaški šef na Balkanu bio je mrtav.

Gotov je

Arkan je ubijen na početku godine u kojoj je inžinjer Milutin Mrkonjić obnavljao mostove porušene za vrijeme NATO intervencije 1999, a general Nebojša Pavković veličan je kao pobjednik nad Alijansom. U toku godine, nepoznati počinioci ubili su ministra vojnog SR Jugoslavije Pavla Bulatovića, a pripadnici Državne bezbjednosti bivšeg predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stambolića. Te 2000. godine, Otpor je lijepio plakate na kojima je pisalo "Gotov je", Petog oktobra konačno je bio oboren režim Slobodana Miloševića, a SR Jugoslavija, Rusija i Sjedinjene Američke Države dobile su nove predsjednike: Vojislava Koštunicu, Vladimira Vladimiroviča Putina i Džordža Buša mlađeg...

Prošlo je od tada deset godina. Mnogo toga se promijenilo u Srbiji, a i u svijetu. Ali i deset godina nakon smrti, Arkan je i dalje nedostižan uzor svakom kriminalcu; i dalje je srpski heroj ravan Milošu Obiliću za sve ultradesničare i nacionaliste; i dalje je najomiljenija ličnost svakog mitomana; i dalje nad njegovom romansom sa Cecom i njihovom "svadbom vijeka" uzdišu ljubitelji turbofolka i ružičaste estetike; i dalje njegovo ime izaziva strah.

Željko Ražnatović Arkan bio je i ostao simbol decenije u kojoj su se znanje, poštenje i naporan rad vezivali za gubitnike, a zločin, lopovluk i nasilje bili temelj uspjeha u životu. Njegova biografija, idealna za visokobudžetni holivudski film, bolje i od čega pokazuje što je bila Srbija tokom devedesetih.

Kako je počelo

Arkan je rođen 17. aprila 1952. Iste godine rođeni su i Zoran Đinđić, Tomislav Nikolić i Vladimir Vladimirovič Putin. Tito je tada bio u sukobu sa Staljinom, golootočani su dobivali tri decilitra vode na dan, general Dvajt Ajzenhauer postao je američki predsjednik, a Evropska zajednica za ugalj i čelik ugledala je svjetlost dana.

Arkan je rođen u Brežicama u porodici pukovnika Jugoslovenske narodne armije. U školi je učio o sedam neprijateljskih ofanziva, bratstvu i jedinstvu i socijalističkoj revoluciji koja teče. Arkan je vrlo kratko živio u Sloveniji; porodica Ražnatović preselila se vrlo brzo u Beograd.

U vrijeme Arkanovog djetinjstva, glavni grad Jugoslavije rastao je iz dana u dan. Bilo je to vrijeme ranih Bitlsa i Silueta, igranki, pada Aleksandra Leke Rankovića, crnog talasa u domaćoj kinematografiji i popuštanja ideološkog pritiska. Nešto je u Beogradu krenulo naopako u Arkanovom dječaštvu. Prvi put je kao tinejdžer priveden zbog otimanja ženskih torbica na Tašmajdanu. Ni zastrašivanja u policiji ni batine kod kuće nisu pomogli: Arkan je nastavio da otima i krade gdje stigne, da obija radnje i stanove. Hapšenja, u početku maloljetnički i, kasnije, pravi zatvori postali su sastavni dio njegovog života. Nije bio usamljen. Unutrašnjost Centralnog zatvora upoznali su već Rade Ćaldović Ćenta, Đorđe Božović Giška, Ranko Rubežić, Darko Ašanin, a da se ne govori o Ljubomiru Magašu, neuporedivo poznatijem kao Ljuba Zemunac. Svi oni će postati zvijezde srpskog kriminala i nijedan od njih neće umrijeti prirodnom smrću.

"U Beogradu su ostali samo džiberi i džeparoši", navodno su riječi Ljube Zemunca izrečene negdje krajem šezdesetih. Na stotine hiljada Jugoslavena tada je bilo na Zapadu u potrazi za poslom i zaradom. Zvanično su se zvali radnici na privremenom radu u inostranstvu; nezvanično – gastarbajteri. Njih su slijedili kriminalci: em je u zemlji policija bila efikasna, em se od kriminala u sistemu u kome su političke privilegije bile neuporedivo značajnije od novca, nije moglo živjeti.

Arkan je na Zapad otišao nakon posljednje izdržane kazne 1972. Poput Ljube Zemunca, Ćente i Giške, nije namjeravao da postane zidar ili konobar. Arkan je karijeru pljačkaša banaka i žutara, kako su srpski kriminalci u to vrijeme nazivali zlatare, započeo u Italiji. Slijedile su Švedska, Belgija, Holandija, Francuska, Njemačka, Švicarska... Prvi put, Arkan je uhapšen u Belgiji 28. decembra 1974. nakon pljačke jedne banke. Iz zatvora Vervije gdje je izdržavao desetogodišnju kaznu, pobjegao je 4. jula 1979. Na slobodi je bio kratko, ali dovoljno dugo da učestvuje u bar dvije oružane pljačke u Švedskoj i još najmanje tri u Holandiji, gdje je uhapšen 24. oktobra 1979. i osuđen na sedam godina robije. Nakon što mu je doturen pištolj, Arkan je 8. maja 1981. uspio pobjeći iz zatvora u Amsterdamu. Slijede nove pljačke i ponovno hapšenje 5. juna 1981. u Frankfurtu u Njemačkoj. Lakše ranjen u oružanom prepadu na zlataru, Arkan je smješten u zatvorsku bolnicu. Iz nje je pobjegao već 9. juna 1981. Navodno je iskočio kroz prozor, na ulici pretukao prvog prolaznika koga je sreo, oteo mu odjeću i potom nestao. Posljednji put na Zapadu, Arkan je uhapšen 15. februara 1983. prilikom jedne rutinske policijske kontrole u Bazelu u Švicarskoj. Iz zatvora Torberg pobjegao je dva mjeseca kasnije – 27. aprila 1983. Kada se podvuče crta ispod Arkanove razbojničke karijere na Zapadu, ispada da je duže bio u ćeliji nego na ulici.

Arkan se 1983. vratio u Beograd. Građani Jugoslavije već su treću godinu svakog 4. maja u 15.04 u stavu mirno odavali poštu Josipu Brozu Titu, na čelu Predsjedništva SFRJ bio je Mika Špiljak, a na sahrani utemeljitelja Udbe Aleksandra Rankovića Leke pojavilo se više hiljada ljudi. U novembru 1983, šest mjeseci po Arkanovom povratku, opljačkana je neka banka u Zagrebu, a razbojnici su na pultu ostavili ružu. Kako je – navodno – to bio Arkanov stil sa Zapada, dvojica pripadnika Desete stanice milicije SUP-a Palilula u civilu, potražili su ga u stanu njegove majke u Ulici 27. marta. Nisu ga zatekli, ali ga je majka telefonski obavijestila da ga čekaju dva nepoznata muškarca. Arkan je došao sa revolverom u ruci: prvog policajca je ranio na licu mjesta, a drugog koji je pokušao da pobjegne, na ulici. Odmah je uhapšen da bi nakon četrdeset i osam sati bio pušten. Iznenađenje teško da je moglo biti veće: sudovi u socijalističkoj Jugoslaviji poznavali su nužnu obranu samo u teoriji, a nekažnjeni oružani napad na policajce – ni u njoj. O čemu je ovdje bila riječ?

Saradnik SDB

Arkan je bio suradnik Uprave za neprijateljsku emigraciju Savezne službe državne bezbjednosti. Sedamdesete su bile godine disko muzike, panka, ljevičarskog i nacionalističkog terorizma. IRA je podmetala bombe i ubijala u Velikoj Britaniji, RAF u Njemačkoj, Crvene brigade u Italiji, a razne palestinske organizacije i izraelske tajne službe gdje god su stigle. U svijetu podijeljenom hladnim ratom, tajne službe nisu imale ograničenja u djelovanju i na terorizam se gledalo kao na nužno zlo u ideološkoj borbi. Jugoslavija je u svemu tome imala zapaženu ulogu. Na jednoj stani bile su emigrantske terorističke grupe koje su ubijale jugoslavenske diplomate, podmetale bombe u ambasade i konzulate, otimale avione… Na drugoj, bila je Državna bezbjednost, koja je pored stvarnih terorista organizirala i likvidacije političkih emigranata, odnosno – kako se u to doba govorilo – neprijatelja svih boja. Neposredni izvršioci atentata, ali i paljevina emigrantskih sjedišta i rasturanja njihovih skupova, bili su kriminalci iz Jugoslavije. Za uzvrat, Služba im je obezbjeđivala azil u zemlji. Čime je Arkan zadužio Državnu bezbjednost, ni danas nije poznato. Po svoj prilici, u pitanju je bilo nešto toliko krupno da mu je oprošteno ranjavanje dvojice policajaca. "Da je ubica, ubica je: vešt i sposoban", rekao je za Arkana šef Voždovačkog klana i čovjek koji je ubio Ljubu Zemunca, Goran Vuković Majmun, negdje početkom devedesetih. Obojica su zajedno proveli dovoljno vremena u kriminalnoj pečalbi pa je Vuković dobro znao o čemu govori. I poslije povratka u zemlju, Arkan je znao s vremena na vrijeme da ode na Zapad: navodno je u januaru 1984. ranio dvojicu švedskih policajaca kada su ga zaustavili u mercedesu nakon jedne pljačke u Geterborgu i pobjegao.

Sredinom osamdesetih Mihail Sergejevič Gorbačov započeo je perestrojku, Ronald Regan je pričao viceve na račun Sovjetskog Saveza, u Jugoslaviji je novi val bio na vrhuncu, a zbog nestašice goriva, vozilo se po sistemu "par–nepar". Arkan je kao jedan od suvlasnika držao diskoteku "Amadeus", vozio ružičastog kadilaka i kockao od Svetog Stefana, preko Beograda i Pančeva do Portoroža. Ima priča da se služio napunjenim pištoljem kao jačom kombinacijom od četiri keca u pokeru i da je, kad bi se kuglica ruleta zaustavila, stavio ulog na broj na kom je stajala. Ipak, zbog kocke, Arkan je ponovo završio u zatvoru. Nakon partije pokera u izvesnom stanu u Ulici Ive Lole Ribara, Arkan se u liftu posvađao sa izvesnim stanarom, pretukao ga i pištoljem mu polomio ruku. Na suđenju je naveo da je po zanimanju "radnik Saveznog SUP-a". Kada je tužilac to osporio, Arkan je izvadio dokument o kreditu za kupovinu i adaptaciju njegove kuće u Ulici Ljutice Bogdana koji je dobio od Savezne službe. Ovoga puta ipak nije oslobođen i odležao je šest mjeseci u Centralnom zatvoru. Povremeno su ga posjećivali operativci Službe i nagovarali ga da se ne hvalisa svojim angažmanom "na državnim poslovima". Arkan se naime volio razmetati pištoljima sa posvetama koje je dobio od Stane Dolanca, sive eminencije svih jugoslavenskih tajnih policija, a po svoj prilici, morao je imati neku vrstu pomoći od Službe prilikom svojih bjegova iz evropskih zatvora.

Kraj osamdesetih bio je obilježen rečenicom "Niko ne sme da vas bije" koju je Slobodan Milošević izrekao u Kosovu Polju, mitinzima, dolaskom Mila Đukanovića na mjesto premijera Crne Gore, padom Berlinskog zida i ogromnim usponom Crvene zvezde. U to vrijeme, na stadionima se kroz šovinističko vređanje, vandalizam i tučnjave formiralo javno mnijenje. A Zvezda nije bila samo jedan od najboljih evropskih klubova. Uz SANU i SPC, ona je slovila za jedan od "temelja srpstva". O tome, kao i o ogromnoj armiji navijača, Milošević je i te kako vodio računa. Ali, s navijačima se nikad nije znalo. Da bi spriječili opoziciju u nastajanju da stekne uporište na Marakani, Državna bezbjednost Srbije angažirala je Arkana. Čovjek koji se onoliko dokazao na Zapadu ne bi trebalo da omane. I nije. Arkan se, priča tako glasi, pojavio na Marakani sa grupom momaka sa metalnim štanglama – tek da se vidi tko je glavni na tribinama. Potom je pozvao vođe navijačkih grupa Zvezde na sastanak i izdiktirao im zaključke: svi navijači od tog trenutka pa nadalje zovu se Delije, transparenti se pišu isključivo na ćirilici, skandira se samo Srbiji i srpstvu, vređanje svih ostalih nacionalnosti se podrazumijeva i – što je najvažnije – zabranjuje se pominjanje bilo kog političara. O zadovoljstvu tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Radmila Bogdanovića dovoljno svjedoče fotografije na kojima se razdragano ljubi sa Arkanom. Da je Arkan odmah znao da naplati svoje usluge, pokazale su i njegova slastičarna nedaleko od Marakane i njegova firma "Delije", koja je imala ekskluzivno pravo na proizvodnju i prodaju Zvezdinih navijačkih rekvizita.

Stvaranje Garde

Svašta se dogodilo 1990. Raspao se Savez komunista Jugoslavije, u svim republikama održani su višestranački izbori, Irak Sadama Huseina okupirao je Kuvajt, Margaret Tačer je smijenjena sa mjesta britanske premijerke, a proglašena je i Srpska autonomna oblast Krajina sa centrom u Kninu.

Arkan je bio potpuno u duhu vremena. Legenda kaže da je 11. oktobra 1990. okupio dvadeset šest navijača Zvezde u manastiru Pokajnica i proglasio ih za Srpsku dobrovoljačku gardu, a sebe za njihovog komandanta. Radilo se – po svoj prilici – o još jednoj crnoj operaciji Državne bezbjednosti Srbije: Arkan i njegova Garda trebalo je da posluže kao organizacija preko koje bi se naoružavala i obučavala krajiška milicija. Policija i drugi državni organi – zvanično – ne bi imali nikakvu vezu s njima. Na čelu ove akcije bio je šef Državne bezbjednosti Srbije Jovica Stanišić, čovjek koji će kao Miloševićeva desna ruka vedriti i oblačiti tokom devedesetih u "svim srpskim zemljama" – kako se to tada govorilo.

Arkan nije dangubio. U Kninu je bio već 28. novembra 1990. Navodno – da obiđe navijače Crvene zvezde. Stvarno – da stvori uporište za svoju Gardu. Koliko da isplati put, isporučio je kninskim milicionerima bar šest automatskih pušaka. A onda je ponovo završio u zatvoru. Ovaj put u hrvatskom.

Na povratku iz Knina u Beograd, Arkan je sa trojicom saputnika uhapšen u noći 28. na 29. novembar 1990. u Dvoru na Uni. Hrvatska policija je u njegovom vozilu našla dva heklera, pištolj, revolver, dvije ručne bombe i tri stotine metaka. Arkan je u Zagrebu optužen za pripremanje oružane pobune i rušenje ustavnog poretka Republike Hrvatske. Mada ga je branio tim od petnaestak poznatih i uglednih advokata iz Srbije i Hrvatske, činilo se da zadugo neće izići na slobodu. Međutim, svi koji su se na to kladili, izgubili su. Dok je Arkan u zagrebačkom zatvoru Remetinac na video-rekorderu gledao filmove koji su mu donosili čuvari, Bogdanović i Stanišić su neumorno pregovarali sa hrvatskim kolegama po funkciji Josipom Boljkovcem i Josipom Perkovićem. Kakav su sporazum postigli i uz kakve kompromise, nikad se nije saznalo. U svakom slučaju, Arkan je u junu 1991. u Zagrebu osuđen na pet godina zatvora i pušten da se do pravosnažnosti presude brani sa slobode. Odmah je privatnim avionom odletio za Beograd.

U 1991, Crvena zvezda je postala evropski klupski šampion, izbio je i završio prvi američko-irački sukob, raspao se Sovjetski Savez, a u Jugoslaviji je izbio rat. Naoružana i opremljena od Državne bezbjednosti, Arkanova Srpska dobrovoljačka garda učestvovala je u prvim borbama u julu 1991. u Tenji nedaleko od Osijeka. Ako se Stanišić u Kninu i okolici mogao snaći bez Arkana, nije u istočnoj Slavoniji. Srbi ovdje nisu imali dominantnu većinu niti političku infrastrukturu kao u većem dijelu Krajine. Pored toga, ovo područje se nalazilo uz granicu sa Srbijom i zbog toga je bilo veoma osjetljivo. Koliko, možda pokazuje i činjenica da je komandant srpske Teritorijalne obrane bio Radovan Stojičić Badža, inače komandant Specijalne antiterorističke jedinice MUP-a Srbije.

Badža je Arkana i njegovu Gardu smjestio u jedan vojni objekt pored vinarije u Erdutu. Oni će tu provesti čitavih pet ratnih godina. Arkan je svoje gardiste regrutirao među Delijama i među pripadnicima podzemlja. Bolje od bilo koga, znao je s kim ima posla. Kapetan Dragan Vasiljković, komandant "Knindži" iz Knina koje su postale jezgro Crvenih beretki, pričao je da ga je Arkan jednom proveo kroz spavaonice i rekao: "U ovoj sobi ima dvesta pedeset godina robije." Disciplina i dril u Gardi bili su zato zatvorski. Za svaki prestup gardisti su vezani za stub i batinani nekom vrstom pendreka. U isto vrijeme, imali su solidan smještaj i ishranu, cigarete po izboru i sve ostalo izuzev alkohola. Sam Arkan bio je zakleti antialkoholičar i nepušač.

Ljubimac medija

Srpska dobrovoljačka garda imala je oko tri stotine pripadnika. Učestvovali su u borbama u istočnoj Slavoniji u Laslovu, Ernestinovu, Vukovaru i drugim mjestima, ponekad samostalno, ali mnogo češće u sadejstvu sa JNA. Arkan je pretrpan oružjem – znao je istovremeno nositi pištolj, "bebeći" hekler, kalašnjikov i snajpersku pušku – lično predvodio svoje ljude. Njegovo komandovanje bilo je mješavina urlanja, šamaranja, poticanja i zdravorazumskih savjeta da se ne puca utaman, da se uhvati zaklon itd. Arkan i njegova Garda istakli su se u ratnim zločinima i etničkom čišćenju. Ali još i više u industrijskom i sistematskom pljačkanju sela po istočnoj Slavoniji. Gardisti zaduženi za bijelu i drugu tehniku, industrijske i poljoprivredne mašine te sve ostale vrste roba, nazivani su inžinjerci.

U režimskim medijima u Srbiji, Arkan je dobio do tada neviđen publicitet. Slavljen je kao uzoran patriota, genijalan komandant i jedan od utemeljitelja prave srpske vojske koja se, za razliku od višenacionalne JNA, ne bi ni raspadala ni povlačila, a još manje znala za poraz. Arkan je više nego uživao u svemu tome: u svakoj svečanijoj prilici nosio je uniformu srpskog oficira iz Prvog svjetskog rata. Propaganda, ali prije svega postupci na terenu, pretvorili su Gardu u neku vrstu psihološkog oružja. Nitko ove ljude nije želio da dočeka u svom gradu ili selu.

Kada je rat u Hrvatskoj privremeno okončan potpisivanjem primirja u decembru 1991, istočna Slavonija je bila Arkanova privatna država. Odatle je hrastovinu, naftu, cigarete i vina zaplijenjena u vinariji u Erdutu prodavao u Srbiji, gdje je pride i reketirao razne firme pod izgovorom donacija za Gardu... Sa ličnom vojskom i Državnom bezbjednosti iza leđa, Arkan je do kraja života ostao neprikosnoveni čovjek broj jedan srpskog podzemlja. Svi klanovi su ga se plašili, svi su ga poštovali i svi su mu plaćali reket.

Godina 1992: za američkog predsjednika izabran je Bil Klinton, za prvog predsjednika SR Jugoslavije Dobrica Ćosić, Milošević je govorio da se "Srbija saginjati neće" zbog sankcija, a u Bosni i Hercegovini započelo je najveće krvoproliće u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Arkan je sa svojom Gardom bio spreman. U aprilu 1992. upao je u Bijeljinu. Nakon likvidacija civila i drugih zločina koje je fotografirao Ron Habib, rukovao se Fikretom Abdićem i izljubio sa Biljanom Plavšić, članovima predsjedništva BiH koji su u Bijeljinu došli na pregovore. Arkan se u tom gradu nije dugo zadržao. Sa svojom Gardom pregazio je Brčko, Zvornik i razna sela u istočnoj Bosni. Kao i u istočnoj Slavoniji i Bijeljini, opet uz ratne zločine, etničko čišćenje i sistematsku pljačku. Ipak, Vojska Republike Srpske nije bila JNA, pa Arkan nije mogao šamarati njene oficire po svom nahođenju na što se navikao u Vukovaru. General Ratko Mladić jednostavno nije mogao podnijeti postojanje bilo koje formacije kojom on lično nije komandovao. Arkan je zato bio prinuđen da se povuče iz BiH u ljeto 1992.

Cijelu tu godinu Arkan je krstario na čelu zloslutne kolone džipova između Erduta, Bijeljine, Beograda i Prištine. Moć i strah koje je izazivao raspalili su njegove ambicije. U Krajini i Bosni igrao je ulogu paravojnog komandanta; u Srbiji – poslovnog čovjeka; na Kosovu – predsjednika drugoligaškog kluba "Priština" i poslaničkog kandidata. Jovica Stanišić i Državna bezbjednost bili su zadovoljni ovakvom hiperaktivnošću. Zbog reputacije sa ratišta, Arkan je među Albancima na Kosovu sijao strah; njegov status u podzemlju omogućio je Službi da stalno bude u toku sa svim tokovima u svijetu kriminala; kandidiranje za parlament trebalo je da pokaže da je Arkan predstavnik patriotskog pokreta, a ne čovjek režima.

Ako Arkan i nije uspio da "Prištinu" silom ugura u Prvu ligu – na jednom od sastanaka, predsjednik Fudbalskog saveza Jugoslavije Miljan Miljanić mu je rekao da ne viče jer se "ovde niko nikog ne boji" – pošlo mu je za rukom da zajedno sa još četvoricom svojih "nezavisnih" kandidata bude izabran na Kosovu za poslanika. Na ove, kao i na sve ostale izbore, Albanci nisu izišli. Kakvu je politiku Arkan zastupao u Skupštini, teško je reći. Svi njegovi govori predstavljali su mješavinu otrcanih fraza o srpskom jedinstvu i najbanalnijih opštih mjesta.

Političke ambicije

U godini 1993. Čehoslovačka je prestala postojati, somalske milicije razvlačile su tijela američkih marinaca koje su pobile u Mogadišu, u Bosni i Hercegovini tekla je krv, u Srbiji je hiperinflacija obarala svjetske rekorde, a Hrvatska vojska je napala Krajinu kod Maslenice u Ravnim Kotarima. Arkan je odmah napustio poslaničku skamiju i sa Gardom otišao u Knin. "Ustašama poručujem ono što sam im uvijek poručivao. A to je da ću im jebati i oca i majku", rekao je čim je stigao. Arkan je sa Gardom učestvovao u borbama na Velebitu. Istovremeno je i utjerivao disciplinu u krajišku vojsku po metodama koje je primjenjivao u Erdutu: vezivanjem za stubove i batinanjem. Čini se da je ova strahovlada u jednom trenutku prevršila mjeru, pa se Arkan povukao iz Krajine. Ali, ne i iz politike. U zimu 1993. pala je vlada Nikole Šainovića. Arkan je odmah osnovao Stranku srpskog jedinstva i započeo izbornu kampanju. Mitinzi ove partije zapravo su bili estradni koncerti. Za Arkana nisu pjevali samo Oliver Mandić i Dušan Prelević koji su se još 1991. pridružili njegovoj Gardi, već i najveće zvijezde turbo-folk scene. A najveća od najvećih bila je Svetlana Ceca Veličković. Smatralo se tada da je režim nastojao da Arkan uzme dio glasova Vojislavu Šešelju i njegovim radikalima s kojim je Milošević bio u nekom sukobu. Uprkos impresivnoj i bjesomučnoj kampanji, Arkan nije uspio da pređe cenzus i uđe u Skupštinu. Uspjeh je međutim postigao na emotivnom planu. Ceca i on su započeli ljubavnu vezu. Tabloidi nikad nisu bili ushićeniji. Paravojni komandant dječačkog lica i četrnaest godina mlađa fol-diva nisu silazili sa naslovnih strana.

Vjenčanje Cece i Arkana nazvano je "svadbom vijeka". Televizija Pink je čitav dan emitirala odloženi prenos – onako kako su kasete stizale. Publika je tako gledala kako Arkan ide po mladu u Žitorađu u crnogorskoj narodnoj nošnji, kako neuspješno gađa jabuku iz pištolja i jedva je pogađa iz sačmarice, nezapamćen šenluk gostiju iz sveg raspoloživog oružja, Arkana u uniformi i Cecu u vjenčanici pred crkvom u Beogradu, viđene svatove poput Ivice Dačića i njegovog današnjeg koalicionog partnera Dragana Markovića Palme, vladike, građansko vjenčanje i slavlje u hotelu Interkontinental... Kaseta sa snimkom ove svadbe bila je dugo najviše iznajmljivana po video-klubovima u Srbiji.

Pored "svadbe vijeka", u 1995. pala je Krajina, SR Jugoslavija osvojila je zlatnu medalju na Evropskom prvenstvu u košarci u Atini, Ričard Holbruk gotovo da nije izlazio iz Belog dvora, Dejtonski sporazum okončao je rat u Bosni i Hercegovini, a Arkan je, nešto ranije, posljednji put otišao na ratište.

U jesen te godine, muslimansko-hrvatske trupe zauzele su gotovo dvije trećine Bosanske krajine. Na vrhuncu krize, u Banja Luku je na poziv predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića stigao Arkan sa svojom Gardom. Učestvovali su u borbama kod Sanskog Mosta, a Haški tribunal je optužio Arkana da je tu počinio najteže od svih svojih ratnih zločina. Kao i u Krajini, dvije godine ranije, ponovile su se scene batinanja običnih vojnika i oficira. Ali pripadnici VRS-a nisu bili izbjeglice koje je MUP Srbije te godine hapsio i deportirao u Arkanovu bazu u Erdutu da ih tamo gardisti tuku, maltretiraju i ponižavaju vezivanjem ispred psećih kućica i natjeravanjem da hodaju četvoronoške i laju. Nekoliko puta su se Garda i druge srpske jedinice u Bosanskoj krajini našle na ivici oružanih sukoba. "Arkan je imao tri stotine i pedeset ljudi, a moja brigada tri i po hiljade – pa da vidimo ko bi izašao kao pobjednik iz sukoba", objasnio je pukovnik VRS-a Ostoja Barašanin. Na pritisak generala Mladića i njegovog vojnog vrha, Arkan se nakon nekoliko nedjelja po drugi put povukao iz Republike Srpske. Mada to ni on ni bilo tko drugi nije znao, ratovanje je za njega bilo završeno.

Beogradski jet set

Kraj devedesetih obilježila je mobilna telefonija, smrt rock and rolla, skandal Bila Klintona sa Monikom Levinski, terorističke akcije Al kaide, kriza na Kosovu i NATO intervencija u SR Jugoslaviji. Arkan je vrijeme provodio u svojoj kućerini u Ulici Ljutice Bogdana koju je godinama sistematski proširivao i granao svoju poslovnu imperiju. Švercao je deficitarnu robu poput nafte i cigareta, bio vlasnik različitih firmi – SDG, Ari, "Delije", suvlasnik u mnogim drugim, njegova stranka bila je na vlasti u Jagodini... Išlo mu je i na privatnom planu – sa Cecom je dobio dvoje djece. Inače, njih dvoje su redovno zajedno gostovali u "Minimaksoviziji" na Pinku i, uopće, bili pravi lideri estradnog džet-seta. Viđani su po prijemima, na izložbama i koncertima, a Arkan je postao i kolekcionar slika srpske vojske iz Prvog svjetskog rata. Ipak, najviše strasti i najviše energije posvećivao je Fudbalskom klubu "Obilić".

Na čelo ovog drugoligaša Arkan je došao 1996. Već naredne godine "Obilić" je bio prvak Prve lige. Arkanovi igrači bili su solidno plaćeni, ali i dodatno motivirani disciplinom koja je u klubu uspostavljena po ugledu na bazu Garde u Erdutu. Neki od fudbalera došli su privučeni parama, a neki su jednostavno dobili ponudu koju nisu mogli odbiti. Pričalo se i da su pojedinci na "Obilićev" stadion stigli u gepeku džipa. Kako je završio trenersku školu, Arkan je imao pravo da sjedi na klupi za rezervne igrače. Sama njegova pojava bila je dovoljna da sudijama i protivničkim fudbalerima od straha spadnu šorcevi. Kakav je bio njegov uticaj na igru, možda je klasičan primjer revanš meč "Obilić" – Crvena zvezda u polufinalu nacionalnog Kupa. Isprepadani sudija pokazao je na utakmici sedamnaest žutih i dva crvena kartona, a kada ni to nije bilo dovoljno isključio je i Zvezdinog trenera Milorada Kosanovića, kojeg je potom Arkanovo obezbjeđenje istjeralo sa terena. Kako su prošli kroz "toplog zeca" prilikom izlaska na teren, Zvezdini igrači su pauzu između dva poluvremena proveli na terenu… "Obilić" je, naravno, pobijedio. Međutim, ako je ovako Zvezda prošla na Vračaru, ne treba mnogo mašte da se zamisli kako su prolazili drugi manji i nemoćniji klubovi. Na evropskim takmičenjima "Obilić" nije imao uspjeha. Umjesto Arkana, na gostovanjima ga je predstavljala Ceca. Za predsjednika kluba, poslije svega, nije ni bilo baš uputno da prelazi granicu.

Na samom početku NATO intervencije, Arkan se pojavio u hotelu Hajat: stranim dopisnicima koji su se tu zatekli dao je dvadeset četiri sata da napuste Srbiju. Na Kosovo nije otišao: em je ovaj put Srbija i zvanično proglasila ratno stanje, em je Vojska Jugoslavije imala dovoljno ljudstva, em Arkanov publicitet nije bio ono što je režimu u tom trenutku bilo potrebno. Zauzvrat, Arkan se slikao na koncertima protiv bombardovanja na Trgu Republike u Beogradu i davao izjave stranim televizijama protiv svjetskih moćnika. U isto vrijeme, tužilaštvo Haškog tribunala optužilo ga je za ratne i zločine protiv čovječnosti.

Nakon NATO bombardovanja Arkan je govorio kako nije bogat čovjek, kako je mnogo uložio u "Obilić" a ništa mu se ne vraća, kako je u dugovima, da je uzeo nepovoljne kredite... To vajkanje krilo je njegov – jači nego ikad – pritisak na gotovo cjelokupno srpsko podzemlje. Kako su rasle Arkanove fudbalske i poslovne ambicije, tako je povećavao reket koji je razrezao raznim kriminalnim klanovima i novobogatašima. Mnogi viđeniji kriminalci žalili su se jadan drugome da od Glavonje, kako su Arkana zvali između sebe, više ne mogu da dišu. To je, na koncu, dovelo do široke zavjere u podzemlju protiv njega..

Kraj...

Arkanu je suviše dugo išlo suviše dobro. Vjerovao je u sopstvenu nedodirljivost i nepovredivost. Nije ga zanimalo kome se sve zamjerio i kome se zamjera, pa je i mjere obezbjeđenja sveo gotovo na minimum. Tako nije primijetio da ga ekipa čiji je operativni šef bio Dragan Nikolić Gagi već nekoliko mjeseci prati; tako nije ni saznao da je ova grupa pokušavala da nabavi zolju kojom je namjeravala da ga gađa i dok vozi džip.

Arkan je ubijen 15. januara 2000. oko 17 sati. Imao je četrdeset osam godina i devetoro djece. Govorio je najmanje tri svjetska jezika i proveo bar deset godina u zatvoru. Bio je jedan od najpoznatijih svjetskih paravojnih komandanata i najpoznatiji mafijaški šef u regionu. U trenutku kad je ubijen, Arkan je ostao lice sa crvene potjernice Interpola i Tužilaštva Haškog tribunala.

Arkanov grob je na Novom groblju u Beogradu. Deset godina nakon njegove smrti, Srpska dobrovoljačka garda više ne postoji. Raspala se i Arkanova poslovno-mafijaška imperija. Nema više ni ljudi kojima je dugovao svoj nezapamćen uspjeh: Slobodan Milošević umro je 11. marta 2006. u pritvoru Haškog tribunala, Jovici Stanišiću suđenje pred istim sudom je u toku, a Radovan Stojičić Badža ubijen je još 11. aprila 1997.

Premda su Milorad Ulemek Legija i Dušan Spasojević i njihov Zemunski klan istrebili sve mafijaške šefove za koje su smatrali da su učestvovali u Arkanovom ubistvu, neposredni likvidator – Dobroslav Gavrić – u bjekstvu je od 2006. i nitko ne zna gdje se nalazi. Inače, Legija, bivši operativni komandant Srpske dobrovoljačke garde, na izdržavanju je kazne od četrdeset godina zbog atentata na premijera Đinđića i drugih zločina.

FK "Obilić" odavno više ne igra u Prvoj ligi. Ceca je tokom policijske akcije "Sablja" provela nekoliko mjeseci u zatvoru pod sumnjom da je učestvovala u mahinacijama sa transferima fudbalera, a istraga protiv nje je i dalje otvorena. Ona je sa uspjehom nastavila pjevačku karijeru; tabloidi pišu da se sada zabavlja sa manekenom Vladimirom Cvetkovićem.

Mnogo toga se promijenilo u proteklih deset godina u Srbiji i Evropi uključujući i podzemlje. Ipak, broj onih koji bi dali sve da ponove Arkanovu karijeru nije se smanjio.

Ime i nadimak

Arkan je volio da govori kako mu nadimak potiče od junaka izvjesnog stripa. Prema drugim izvorima, riječ je o imenu iz falsificiranog turskog pasoša kojim se služio neko vrijeme u zapadnoj Evropi tokom sedamdesetih.

U crvenoj potjernici Interpola nabrojana su imena koja je Arkan koristio od 1974. do 1993. Neka od njih su: Robert Betega, Paul Betega, Marcel de Kok, Stefan Kartni, Bob Elis, Gojko D. Peno, Damian Peno, Rodoljub Kaličanin, Marko Marković, Miroslav Petrović, Đorđe Rolović itd.

Smrt u hotelu Interkontinental

Hotel Kontinental se pre deset godina zvao Interkontinental. U proteklih deset godina izmenio se i hotelski hol sa garniturama za sedenje i ukrasnim biljem. Jedino što se ne može izmeniti jeste činjenica da je na tom mestu 15. januara 2000. ubijen Željko Ražnatović Arkan.

Nešto prije 17 sati, 15. januara 2000, ispred hotela stala su dva automobila. Iz "opel kalibra" izišli su Dragan Nikolić Gagi i Milan Đuričić Miki, lica odranije poznata organima gonjenja. Još jedno takvo lice – Zoran Nikolić Pegla – izišao je iz "golfa" kao i pripadnik Druge čete Prvog bataljona policijske brigade SUP-a Beograd, Dobroslav Gavrić. Dok su Gagi, Miki i Gavrić ušli u hotel, Pegla je ostao na hladnom i vjetrovitom parkiralištu.

U toplom holu Interkontinentala bilo je mnogo ljudi. Među njima i Arkan koji je sa Milenkom Mandićem Mandom i Draganom Garićem sjedio u separeu nedaleko od recepcije. Manda je slovio za biznismena, točnije za jednog od ljudi koji je za Arkana vodio različite poslove od kockarnica do fitnes klubova. Garić je bio radnik saveznog SUP-a zadužen, kako se govorilo, da za fudbalske klubove iz Srbije rješava probleme vezane za vize.

Arkan je u Interkontinental došao sa suprugom Svetlanom Cecom Ražnatović, njenom sestrom Lidijom Veličković i tjelohraniteljem Zvonkom Mateovićem. Dok su sestre u pratnji Mateovića obilazile butike, Arkan je sa društvom popunjavao tikete iz sportske kladionice. Nekoliko minuta poslije 17 sati, prišli su im Gagi i Miki: rukovali su se sa Arkanom, izljubili sa Mandom i krenuli ka stepeništu koje je vodilo ka hotelskim salama za banket. Gavrić je sjeo u drugi separe, nekoliko metara iza leđa Arkanu.

Oko 17.10 Gagi je pozvao mobilnim telefonom Peglu i pitao ga da li je sve u redu. Pegla je rekao da jeste i upalio motor "golfa". Minut kasnije, Gavrić je ustao od stola. Ispod kaputa je izvadio pištolj "CZ 99": tri metka je ispalio Arkanu u potiljak; sa tri metka u glavu i jednim u leđa pogodio je Mandu; sa dva metka Garića u leđa dok je pokušao da pobegne… Na pod hola u Interkontinentalu padale su čaure, čaše, šolje i flaše, na pod su zaljegli gosti. Uz miris baruta, sedam sekundi su odjekivali pucnjevi gotovo stopljeni u rafal.

U butiku "La Frans" Ceca i njena sestra Lidija čule su pucnjavu, kao i Mateović koji je sjedio ispred radnje. Tjelohranitelj je, kasnije, na sudu rekao da je vidio Gavrića kako puca u Mandića. Kada je Gavrić krenuo prema izlazu, ispalio je još dva hica prema svojim žrtvama: jedan metak je pogodio gošću hotela Ljiljanu Albijanić. U istom tom trenutku Mateović je otvorio vatru iz pištolja na Gavrića koji je, dok je brzo koračao prema izlazu, bio jedini čovjek na nogama u holu. Nekoliko metara od izlaza Gavrić je pao. Mateović ga je pogodio sa razdaljine od trideset metara u bok, između dvije ploče pancirnog prsluka. Ali, Gavrić je nastavio dalje: na laktovima je uspio da ispuže iz Interkontinentala.

Na sudu je Mateović rekao da je tada Gagi iz pravca lifta i stepenica otvorio paljbu na njega i krenuo da trči ka izlazu. Tjelohranitelj je uzvratio vatru i kada je ispraznio šaržer, otrčao do "La fransa" i od Cece uzeo pištolj koji je ona držala u tašni… Ali, sve je već bilo gotovo. Gagi je ubacio Gavrića u "golfa", a Pegla ga je odvezao do parkirališta pored bazena "11. april" na Bežanijskoj kosi…

Vrlo je vjerovatno da se sve ovako dogodilo, ali možda je bilo i drugačije. Ogromna većina prisutnih u holu Interkontinentala, doživjela je masovni napad vizualne amnezije. Na sudskim ročištima svjedoci su se sjećali da su čuli pucnjavu, ali ne i onog što su vidjeli.

Kada je paljba utihnula, Ceca je dotrčala do Arkana. Prstima mu je vadila krv koja se skupila u ustima. Vidjela je, kako je rekla na sudu, i da je mrtvom Mandi ispao bubreg. Nekoliko metara dalje, pored teško ranjenog Garića, bila je njegova poznanica Biljana Đokić, koja se slučajno zatekla u hotelu.

Policija je na lice mjesta došla brzo, ali ne i hitna pomoć. Ceca i Lidija su, plačući i moleći za pomoć, vukle Arkana do izlaza hotela. Pomogao im je gost hotela Stevan Glišić. Negdje kod vrata, Arkanu je ispao pištolj koji je držao za pasom. Lidija je pokušala da ga uzme, ali su je spriječili prisutni policajci. Ceca je zatim pokušala da nagovori jednog policajaca da službenim vozilom odveze Arkana do bolnice. Odbio ju je jer nije imao dopuštenje od pretpostavljenog. Konačno, Arkan je Glišićevim "BMW"-om prebačen u Urgentni centar. Tamo je i zvanično proglašen mrtvim.

Suđenje za ubistvo

Suđenje za ubistvo Željka Ražnatovića Arkana, Milenka Mandića i Dragana Garića trajalo je punih devet godina. Vrhovni sud je 18. februara 2009. donio konačne presude.

Dobrosav Gavrić uhapšen je u Loznici nekoliko dana nakon trostrukog ubojstva u Interkontinentalu. Na prvom suđenju osuđen je na trideset godina zatvora kao neposredni izvršilac zločina, ali kako sudija ni nakon godinu dana nije napisao obrazloženje presude, pušten je da se na novom pretresu brani sa slobode. Redovno je dolazio na suđenja do 9. oktobra 2006, kada mu je izrečena presuda od trideset pet godina zatvora. Od tada je u bjekstvu.

Dragan Nikolić Gagi uhapšen je u Austriji 2003. Osuđen je na trideset godina zatvora kao jedan od organizatora trostrukog ubojstva i nalazi se na izdržavanju kazne.

Milan Đuričić Miki također je osuđen za organizaciju likvidacije u Interkontinentalu na trideset godina zatvora. I on se kao i Gavrić iz istih proceduralnih razloga branio sa slobode. Od 9. oktobra 2006, kada mu je potvrđena kazna, nalazi se u bjekstvu.

Za pomaganje nakon izvršenog krivičnog djela, Đorđe Grubačić osuđen je na pet godina i šest mjeseci zatvora, Dejan Pitulić na pet godina, Vujadin Krstić na četiri godine i šest mjeseci, a Stojan Ranković na tri godine. Navedeni su izdržali ili izdržavaju kaznu.

Na suđenjima nisu rasvijetljeni uzroci koji su doveli do Arkanove likvidacije niti njeni nalogodavci. Mnogi svjedoci nisu se pojavljivali na ročištima, a veliki dio njih je tvrdio da gotovo ništa nije vidio ili da se ničeg ne sjeća.

Bivši šef policije iz Loznice Vojislav Jekić, koji je kao svjedok u svom iskazu rekao da su u Arkanovu likvidaciju upleteni Andrija Drašković i bivši šef Državne bezbjednosti Radomir Marković, ubijen je 26. aprila 2006. Njegove ubice nikad nisu nađene. Ranije – 30. oktobra 2004. – ubijen je još jedan svjedok, Branko Jeftović Joraga.

Tako je govorio zločinac

"Nećemo više biti ovce! Bićemo pre svega vukovi, ili još bolje moji ‘tigrovi’! U meni je krv Obilića, koja mi ne dozvoljava da sedim kod kuće i gledam kako se fašistička aždaja nadvila nad srpskim selima i kako ustaška kama opet kolje srpsku decu i njihove majke. Srbija je u stravičnom neprijateljskom okruženju. Uz pomoć svih naših neprijatelja, stvaraju se pred našim očima Velika Albanija na Srpskom Kosovu, Velika Hrvatska u Srpskoj Krajini, Velika Bugarska u Srpskoj Makedoniji. Muslimani su se povampirili u Bosni, a oni su srpski mučenici koji još ne shvataju da su Srbi i koje je jako sramota što su se iz velike nevolje poturčili i primili islamsku veru."

"Blic"

"Beograd je velegrad i svi bi hteli u njemu da budu prvi. Svi ti momci koji stave pištolj za pas ne shvataju da su i drugi momci koji takođe stave pištolj za pas jednako opasni kao i oni. Najbolje da niko nije stavio pištolj za pojas ili da nikada u životu nismo nosili oružje. Onda niko ne bi stradao, ni nedužan ni onaj ko je kriv..."

"Glas javnosti"

"Pomažu nam srpski patrioti iz inostranstva, srpski narod odavde i, najviše, Srpska pravoslavna crkva. Od JNA nismo dobili ni jedan jedini metak. Sve smo zarobili od neprijatelja. Pored ostalog, u Ernestinovu smo zarobili tri tenka, a u Laslovu pet tenkova. Od toga smo šest tenkova poklonili JNA, tačnije jedinici pukovnika Bore Ivanovića, a zadržali smo dva tenka kao začetak prve srpske oklopne mehanizovane brigade koja će dejstvovati sa JNA."

NIN, 13. decembar 1991.

Svojevremeno je izjavio da će svakog uhvaćenog neprijateljskog vojnika "časno streljati na licu mesta", ali kasnije menja stav:

"Bilo je to trenutno neraspoloženje kad sam video kako su ustaše masakrirale moje vojnike. Inače, sa zarobljenicima postupamo striktno po Ženevskoj konvenciji i sve one koji su se predali isporučivali smo JNA da posluže za razmenu zarobljenika."

NIN, 13. decembar 1991.

"Ko je Koča? Ne poznajem Koču Popovića!... Zna li neko ko je to Koča Popović?

NIN, 13. decembar 1991.

"Znam samo da sam oduvek bio patriota i veliki Jugosloven, iako su nas gledali kao smrdibube. Muvao sam se po kazinima, bio sam strastveni kockar, ali sam to kasnije batalio. Ničeg što je bilo ne stidim se i ne kajem se. Mogu svi da pričaju šta hoće, ali mislim da sam uvek bio pošten čovek koji je držao do svog morala."

"Duga", 8. novembar 1991.

"Istina je da sam bio na svim Slobinim mitinzima. Pratio sam ga od momenta kad je na Kosovu Polju rekao da niko ne sme Srbe da bije. Na mitingu pred Skupštinom, kad smo vikali ‘uhapsite Vlasija’, uhapsili su mene. Stajao sam pored Mirka Jovića, a Slobinom obezbeđenju bio sam sumnjiv, jer sam na sebi imao neko radničko odelo i pištolj, pa su me priveli u ‘29. novembar’ i držali dok se miting nije završio. Na opozicione mitinge nisam išao, jer u to vreme i nisam bio u Beogradu. Istina je da je advokat Velimir Cvetić dolazio kod mene da me u Vukovo ime moli da obezbeđujem prvi miting udružene opozicije, maja prošle godine, ali sam ja to odbio."

"Duga", 8. novembar 1991.

"Sa Šešeljem sam se zbog navijača i javno posvađao u ‘Ruskom caru". Posle dugog vremena sreli smo se nedavno na sahrani mog borca Slobodana Jocića koji je bio član njegove stranke. Tu smo se na grobu kao pravi Srbi izljubili i izmirili. Mogu otvoreno da kažem da sam oduševljen njime. Primio sam ga u gardu. On je pravi Srbin koji misli dobro svom narodu, u to sam uveren."

"Duga", 8. novembar 1991.

"Nikad nisam bio član nijedne bande, pa ni komunističke. Ja sam svoj čovek. I ne zavisim ni od koga, pa ni od režima. Moj otac je imao dvanaest najviših odlikovanja, ali sam ih ja sve prezirao."

"Duga", 8. novembar 1991.

"Mene samog ovaj rat košta dvesta hiljada dolara dosad. Odakle pare? Pa, ja sam poslovan čovek. Imam svoju poslastičarnicu i trgovinu. To znači da sam u svom poslu uspešan."

"Duga", 8. novembar 1991.

"Ovde dolaze junaci kafanskih tuča i drugi mlatimudani. Brzo se vraćaju kad shvate o čemu se radi. Ko se istakne u kukavičluku, vraća se preko mosta peške. Ko iskreno prizna da se plaši, vraća se ponekad prevozom. Ko baci oružje u toku borbe, dobije dvadeset po turu."

"Duga", 8. novembar 1991.

"Nije tačno da je na Kosovu normalno stanje. Ja prvi ne bih pobedio da je tamo normalno stanje."

Skupština Srbije, 1993.

"Veliku medijsku štetu imidžu Srbije u svetu pričinile su tzv. četničke jedinice Vojislava Šešelja. Četnici su se slikali sa nožem među zubima, zarasli u kosu i bradu, a te slike su obišle svet. Uzgred, koliko ja znam, nisu oslobodili nijedno selo, nijedan grad."

"Večernje novosti", 1995.

"Hag. To je smešno. Mogu samo ja njima da sudim."

"Borba", 1994.

"Moraću da razočaram one koji misle da je Slobodan Milošević negativna ličnost u mom životu. Milošević je srpski vožd."

Tiker, 1994.

"Ja sam pile. Mene privatno zovu Pile."

"Demokratija", 1998.

(preneseno iz magazina "Vreme")

-Ne može se desiti da do 2020. godine ostanemo bez dovoljno struje, kaže Mirza Kušljugić, jedan od vodećih domaćih stručnjaka u oblasti energetike. Profesor na Fakultetu elektrotehnike u Tuzli i zastupnik u Predstavničkom domu parlamenta FBiH, bivši ambasador BiH pri UN-u, u razgovoru za Žurnal upozorava i na nerealna očekivanja o struji kao glavnom izvoznom artiklu BiH, o prioritetima u izgradnji novih termo i hidro elektrana, ulozi domaćih i stranih kompanija i načinu izbora strateških partnera.

Nakon višegodišnje blokade unutar vladajuće koalicije u Federaciji BiH oko izbora strateških partnera za energetski sektor, Vlada FBiH ponovo je najavila početak velikih ulaganja u domaći energetski sektor. Koliko su ove najave realne a koliko se radi jednostavno o spisku želja?

Realni su projekti rekonstrukcije u termoelektranama u Kaknju i Tuzli i tu se radi o redovnom ulaganju u zamjenu postojećih kapaciteta. Kada je riječ o najavljenoj izgradnji malih hidroelektrana, zbog malih kapaciteta one neći imati nikakvog značajnijeg uticaja u budućnosti kada je riječ o proizvodnji i snabdjevanju strujom. Naravno uvijek je dobro imati hidroelektrane, pogotovu kada se grade vlastitim sredstvima. Kada je riječ o velikim projektima koji se najavljuju, preduslov je kvalitetna studija izvodljivosti i tek se onda može ozbiljnije razgovarati. Bio bi presretan kada bi u ovoj godini počela izgradnja bilo koje od planiranih hidro ili termo elektrana, što je malo vjerovatno. Prije početka gradnje potrebno je najprije obezbjediti svu neophodnu projektnu dokumentaciju, dozvole i saglasnosti, i kod velikih objekata sve je daleko komplikovanije i traje duže.

Prvo pravila, pa onda tender

Ključno pitanje ipak ostaje finansiranje ovih projekata jer je za njihovu realizaciju potrebno obezbjediti nekoliko milijardi eura. Postoji li taj novac u BiH?

Za projekte izgradnje novih blokova u Tuzli i Kaknju novac se može obezbjediti iz dobiti elektroprivrede i sredstava amortizacije a alternativni izvor sredstava može biti zaduživanje Elektroprivrede BiH kod međunarodnih finansijskih institucija poput Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD) ili Svjetske banke. Naravno u tom slučaju kao garant za kredit javila bi se Federacija BiH i odluku o zaduživanju morao bi potvrditi Parlament FBiH.

Hoće li ovog puta izbor strateških partnera za energetski sektor biti proveden transparentno ili će ponovo Vlada FBiH i resorni ministar birati partnere po svom ukusu?Prvi preduslov je da se jasno definiše model učešća strateških partnera u gradnji energetskih objekata, a u ovom trenutku taj model nije preciziran. Prema najavama, ovog puta čitav bi proces morao biti proveden transparentno, što znači da bi se najprije objavio javni poziv za izražavanje interesa, a potom, u skladu sa definisanim modelom izgradnje, zvanični tender za učešće u realizaciji projekta sa jasno definisanim obavezama.

Koliko je realna šansa da domaći konzorcij, sastavljen od Energoinvesta, Hidrogradnje i drugih domaćih kompanija, preuzme na sebe izgradnju dijela planiranih hidro i termo elektrana?
Jasno je da domaće firme nemaju novca da finasiraju takvo ulaganje ali bi mogle izgraditi takve objekte. Rješenje bi bilo da se na takvom projektu ujedine firme iz čitave BiH i uz podršku Vlade FBiH obezbjedi njihovo angažovanje na ovim projektima kao izvođači radova, dok bi novac obezbjedila Elektroprivreda BiH kroz uzimanje kredita. Nije tačno da BiH nikada nije pravila tako velike energetske projekte tako da nema razloga za bojazan da mi to ne bi mogli napraviti ponovo.

Loš ugalj, skupa struja

Prvobitna ideja bila je da strateški partneri ulože novac za izgradnju elektrane a potom da im se uloženi novac vrati kroz isporuku struje. Koliko je ovaj model dobar za BiH?

Nisam siguran da bi ozbiljni investitori pristali na ovaj model, jer cijena električne eneregije se mijenja na dnevnoj bazi što otvara prostor za različite kalkulacije.

Znači li to onda da je i upitna teza o struji kao glavnom izvoznom proizvodu BiH, na čemu insistira aktuelna vlast u svom zalaganju za gradnju novih energetskih objekata?

Ta priča o struji kao našem glavnom izvoznom artiklu ne stoji. Naši energetski kapaciteti bazirani su prvenstveno na uglju i to niskokaloričnom lignitu, što za posljedicu ima velike troškove proizvodnje. Zatim tu je i pitanje ekoloških standarda koji će morati biti ispoštovani što dodatno povećava troškove proizvodnje. Konačan rezultat je da će biti vrlo teško imati struju koja bi cijenom mogla biti konkurentna na regionalnom tržištu.

Za gradnju elektrane treba sedam godina

Dok je gradnja novih hidro i termo elektrana još uvijek samo ideja na papiru, u Zenici bi prema potpisanom ugovoru do juna iduće godine trebala biti završena elektrana na gas. Je li to realan rok?

Zenička elektrana je privatna investicija opštine koja nema veze ni sa federalnim ministarstvom industrija ni sa Elektroprivredom BiH. Koliko mi je poznato u ovom trenutku ne postoji saglasnost ni da će biti dovoljno gasa za potrebe ove elektrane, dok bi državni regulator, DERK, trebao sagledati način na koji bi se ova elektrana uklopila u elektroenergetski sistem.

Može li se elektrana napraviti za godinu i pol, uključujući izradu neophodne dokumentacije i pribavljanje svih dozvola i sagalasnosti?

Samo projektovanje i izrada prateće dokumentacije za velike objekte traju oko godinu i pol, pod uslovom da se jednostavno ne kopira postojeća dokumentacija, što nije najbolje rješenje. Ukupno, čitav taj proces izgradnje obično traje 5-7 godina. Kada se radi o nabavci opreme, to zavisi ko vam je partner. Manje firme poput elektroprivrede BiH na isporuku sigurno čekaju duže od velikih kompanija. naravno i tu postoji alternativa u vidu nabavke jeftinije kineske opreme ali je problem što je ova oprema bazirana na zastarjeloj tehnologiji.

(zurnal.info)

Živim u Doglodima. Tokom protekle sedmice najviše sam vremena proveo u ribarskim čizmama. Ne znam kako je bilo drugdje u Bosni i Hercegovini – jer posvuda su se rijeke izlilile, potoci nabujali, vode podigle – ali znam da je za poplavu u Sarajevu, čije su razmjere u jednom trenutku zaprijetle da postanu kataklizmične – ili se meni samo tako činili dok sam sizifovski lopatom gurao vodu sa ulaznih vrata u kuću – odgovornost isključivo ljudska. Tačnije, riječ je o kriminalnom nemaru vlasti – opštinskih, federalnih, kantonalnih...

KOME TREBA OVAKVA DRŽAVA?

Jedino gore od istinskog nemara koji su pokazivali tokom poplave – ne uzimajući u obzir činjenicu da se poplave zbivaju skoro svake godine i već deset godina zaredom – bila je paralelna stvarnost koju su zahvaljujući interesu medija stvorile takozvane „nadležne službe“. U toj paralelnoj stvarnosti, ako je vjerovati riječima Alije Tihića, direktora Federalne Civilne zaštite i Mustafi Kovaču, njegovoj sarajevskoj, kantonalnoj, inačici, CZ je „angažovala specijalizirane jedinice“, pomagala evakuaciju građana i branila kuće od poplava.

U našoj, pak, stvarnosti, dok je voda navirala u kuće, uz nas nije bilo nikoga; nismo imali čizama i sve i da je bilo ko htio, ne bi mogao napustiti kuću; a niko nije htio napustiti dom jer smo sami morali sprečavati dalje prodiranje vode. U paralelnoj stvarnosti ovdašnjih „nadležnih službi“, vatrogasci su zajedno s građanima pravili bedeme protiv poplave. U našoj pak, dok je voda nadirala u kuće, kada je već bilo prekasno, pojavio se kamion pijeska i nekoliko fizičkih radnika iz „Bosmala“, koji su po jakoj kiši pokušavali praviti bedem u vodi do pojasa; vatrogasci su za kamere Federalne televizije napunili nekoliko vreća pijeska i vratili se natrag u kamion u kojem su presjedili cijeli dan, odmah nakon što su novinari i kamere napustili Doglode. I ništa tu zapravo nije problem: dvojica vatrogasaca koji su tamo proveli cijeli dan nisu niti opremljeni, niti kvalifikovani da se izbore sa najvećom poplavom u Sarajevu poslije rata.

Poenta je zapravo u tome da je država još jednom ostavila na cjedilu građane zbog kojih i postoji, i da se – a tako stvari zapravo stoje od aprila 1992. godine – nije u stanju pobrinuti za njih, nije u stanju ispuniti svoj dio društvenog ugovora. Na nivou principa, poplava u Doglodima, se dakle ne razlikuje od ostavljanja žitelja ove zemlje ne cjedilu dok je četvrta najveća vojna sila u Evropi silovala Bosnu i Hercegovinu; nema nikakve razlike između reakcije države na poplavu u Doglodima i Osijeku, na jednoj i napada snaga Ratka Mladića na Srebrenicu na drugoj strani. Jer, suština države je da je uvijek u stanju ispuniti svoj dio društvenog ugovora: ako nije, onda za njom nema potrebe, a za ovakvom državom, utjelovljenoj u ovakvoj državnom aparatu, koja je svrha sama sebi, koja proizvodi potpuno paralelnu i virtuelnu stvarnost – očito nema potrebe.

MIZANSCEN ZA LJUDSKU DRAMU

To je, međutim, samo jedan dio ove priče. Drugi, veći i važniji, je laž koju su državni službenici zaduženi za zaštitu i odbranu imovine i ljudi od prirodnih nepogoda koristili u svoju odbranu, a mediji neselektivno prenosili, uz pomoć, na rasizam uvijek spremnih „najstarijih Sarajlija“, na web-portalima i forumima: sve su to, vele, ionako bespravno podignute kuće, u kojima žive primitivci iz istočne Bosne. Na stranu sada što je riječ o laži, to je zapravo i prava tema članka: poplava ima da posluži tek kao mizanscen za jednu mnogo veću ljudsku dramu, koja je započela odmah poslije rata i još uvijek traje, bez nekih naročitih izgleda da se na bilo koji način razriješi. Na stranu i to što bi, sve i da je tako, životi tih ljudi trebali biti podjednako vrijedni, njihovoj djeci potrebne pelene i dječija hrana, njihovim majkama lijekovi, koje nisu mogli dobiti zato što su danima ostali zatočeni u svojim kućama. Pravo je pitanje, dakle, odakle baš ti ljudi baš tu?

I oni i njihove kuće, legalno ili nelegalno napravljene, tu su od kraja rata i kao rezultat etničkog inžinjeringa, odmah iza uspješnog plana Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika da Srbe izvedu iz Sarajeva. Oni, sa svom svojom sirotinjom su tu kao rezultat političke odluke režima Alije Izetbegovića da osigura bošnjačku većinu u Sarajevu; i one kuće koje su legalne i one koje nisu i danas stoje u predgrađima Sarajeva, od Ilidže i Vogošće, preko Hadžića, do Ilijaša kao rezultat ne pasivnog odobravanja, nego aktivne politike SDA.

Mogao bih navesti mnogo brojnije i uvjerljivije dokaze, ali kako sam i sam žrtvom tog plana, evo kako je to zapravo izgledalo. Moju je familiju, majku i sestru, naime, iz takozvanog kolektivnog smještaja u Tuzli, pokupio nekakav lokalni referntić SDA, sve ih uredno popisao, potrpao u autobuse, koji su ih danima i sedmicama, sa desetinama hiljada drugih, prevozili do predgrađa Sarajeva koja su Srbi napustili. Implicitna u odluci da im – ili nam – dopusti da se naselimo u napuštene srpske kuće i stanove imovinu bilo je uvjerenje da ćemo zauvijek ostati ovdje. Onima koji nisu mogli drugačije putovati iz Sarajeva u Tuzlu – jer, jedno je doći i „zapikati“ imovinu, nešto sasvim drugo preseliti onaj jad iz jednog mjesta u drugo – opštinske su vlasti izdavale bonove koji su imali poslužiti umjesto autobuskih karti; siguran sam da je sve nadomješteno u budžetu. Tek kao fusnota, da je Izetegovićev režim uložio makar i dio tog napora u povratak, Milorad Dodik danas sasvim sigurno ne bi ovak olako potezao pitanje referenduma; a Bosna i Hercegovina u svojim istočnim dijelovima ne bi bila samo geografska, nego i politička odrednica.

Kada se, pak, ispostavilo da međunarodna zajednica pitanje imovine shvata ozbiljno i kad je vlast, sasvim nevoljko, dakako, morala ponekad i sa policijom izbacivati tek naseljeno stanovništvo iz tuđih kuća – naročito nakon što im je čvrsto obećala da će ostati tu gdje jesu – alternativno riješenje je pronađeno u naseljavanju onih dijelova Sarajeva u kojima do tada niko nije živio i koji naprosto nisu bili ni predviđeni za naseljavanje. I tako su mapu došli Osjek, Doglodi i brojna druga predgrađa: na koncu, Sarajevo je u 21. vijek ušlo kao kanton sa dominantnom bošnjačkom većinom koje je u demografskom, socijalnom i obrazovnom smislu bila idealno glassačko tijelo SDA, a kasnije i SBiH. Cijena za to je dvostruka: istočna Bosna je napuštena i bošnjačka zajednica tamo – ne dođe li do radikalnog zaokreta u politici – više nije održiva i prestat će da postoji u narednih petnaest do dvadeset godina; novonaseljeni stanovnici Sarajeva žive u temeljitoj bijedi, bez kanalizacije, sa nelegalnim priključcima za struju, jer Elektroprivreda odbija nove priključke i pored građevinskih dozvola, ali zato uredno naplaćuje račune za ilegalne priključke; bez kanalizacije ili ulične rasvjete, bez telefona; bez, infrastrukture, najviše nalik na brazilske favelle.

I to je to: proizvodnja sirotinje koja će držana u neznanju na jednoj i fizičkoj bijedi na drugoj strani, u kontinuiranoj zavisnosti od vlasti biti zadovoljna mrvicama sa stolova vlastodržaca, bez ikakve svijesti o svojim pravima ono što im pripada tumačiti kao privilegiju. I čak i ako su – raspamećeni kakvi jesu – birali takvu vlasti, nisu to sasvim sigurno činili sami. Ali, sami plaćaju cijenu.

Kao bilo gde u svetu, nezavisnost zahteva inventivnije modele finansiranja da bi se odbranila od perfidnih pritisaka. Zato se slobodna glasila moraju oslanjati na svoje čitaoce. Očuvanje e-novina koje su jedini regionalni portal, jeste građanska dužnost i građanski čin u sklanjanju zatvorskih zidina koji su preostali od rata. Sloboda nije jeftina, to i novinari dobro znaju, ali je najdragocenija i zato je svi zajedno moramo očuvati

Već dugo sam verni čitalac mnogih informativnih portala koji pokušavaju da nas informišu, uzdižući pritom dignitet naše profesije. Svugde u svetu novinarstvo je u krizi. Istraživačko, kritičko i ozbiljno obaveštavanje javnosti sve je manje zastupljeno na aktualnoj medijskoj svetskoj sceni gde sve više vlada hegemonija nebitnog, površnog i zabavnog najniže razine. Informacija je sve više, nikad dostupnije nisu ni bile, ali su sve uniformnije. Pored toga, mediji su podlegli diktatu zakona tržišta, informisanje je postalo obična tržišna roba ili sredstvo za prodavanje druge robe. Ekonomski modeli medija zavise od reklama, a naravno ne sme se uvrediti onaj ko vas hrani, jer će lako naći drugi medij gde bi se oglašavao. Neretko se sada teme biraju tako da služe određenim reklamnim kampanjama. Ta situacija je, naravno, otvorila prostor za sve vrste perfidnih pritisaka kojima novinari podležu da ne bi izgubili svoje radno mesto.

Svakako nije kraj nezavisnog novinarstva, ali prostor slobode se vidljivo i brzo sužava. Ljudi koji žele da pomognu stvaranju stabilnijeg sveta, traže utočište na portalima koji su praksom dokazali kvalitetno novinarstvo, lišeno bilo kakve manipulacije, slobodno i beskompromisno.

Našla sam nekoliko takvih utočišta na globalnoj internet mreži. I tako, svaki dan pravim svoje idealne svetske građanske novine koje još uvek veruju da je novinarstvo sedma sila zato što ima veliki uticaj na formiranje javnog mnjenja, kao poslednja odbrana slobode i demokratije. Do tog uverenja nije me dovelo ponovno čitanje Orwelove 1984, niti poseta spomeniku ubijenim novinarima iz celog sveta koji se nalazi u Normandiji, niti spisak kolega koji su lišeni slobode jer su je branili - već lično iskustvo ili bolje rečeno, trauma, nastala krajem osamdesetih i početkom devedesetih, kad sam živela na balkanskim prostorima.

Da su u to vreme mediji bili slobodni, neofašizam nastao u raspadu komunizma ostao bi na margini, demokratske promene koje su tada prodirale u region ne bi bile sprečene silom, jer zavere i mitovi koje je stvorila ratna propaganda ne bi bili prihvaćeni u javnosti. Bila sam svedok kako su kontrolisani mediji perfidno iskorišćeni da postanu nosioci agresivne nacionalističke, političke propagande kako bi pripremili javno mnjenje za rat. Videla sam kako se premali broj ljudi i novinara u regionu odupro tom ubitačnom procesu i razumela sam kako je sedma sila istovremeno poslednja odbrana slobode ali i njen potencijalni grobar.

Zato, u regionu gde je većina medija kontrolisana od političkih krugova ili ekonomskih tajkuna čija je imovina sumnjivog porekla, ili od delova ratnog aparata, neophodno je sačuvati ona retka glasila koja se trude ne samo da objektivno informišu, nego i da omoguće javnosti da zahvaljujući pravim informacijama misli i odluči slobodno o svim važnim pitanjima.

Portal www.e-novine.com je moje utočište. On je retki džep kiseonika na prostorima bivše Jugoslavije, jedna od odrednica za budućnost regiona. Ako nestane, više se neće disati, više neće moći da se otvori prozor i gleda preko zidova, virtualnih ili realnih. Zalaganje za razvoj demokratije ne može biti iskreno ako ne postoji slobodan prostor za pravo informisanje, posebno u zatvorenim društvima gde mitovi stvoreni u ratnoj propagandi žive u delovima javnosti do dana današnjeg. Mnoštvo medija nije garancija pluralizma i otvorenosti prema drugom. Društva suočena sa mnogim problemima, od ekonomske krize, preko ratne prošlosti i nepoznate budućnosti, ne smeju gledati stvari iz jedne vizure. Novinari ne smeju služiti kao ratna postrojba političkih i ekonomskih interesa. Moraju biti psi čuvari, ali jedino - demokratije. Nekad njihovo pero može ogrebati moćnike, nekad ih ubosti, ako je pero profesionalno ono može samo ojačati demokratiju. Ne postoje kategorije podobnih i nepodobnih novinara ili medija, valja se pitati samo jedno: koji su novinari pouzdani i beskompromisni.

Danas, kad je ne samo u vašem regionu novinarstvo u krizi, važnije nego ikad jeste očuvati potpuno nezavisna, kritička i beskompromisna glasila bez kojih se društva ne mogu odbraniti od manipulacije i ludila, jer ih ne bismo ni razumeli ni prepoznali. Kao bilo gde u svetu, nezavisnost zahteva inventivnije modele finansiranja da bi se odbranila od perfidnih pritisaka. Zato se slobodna glasila moraju oslanjati na svoje čitaoce. Očuvanje e-novina koje su jedini regionalni portal, jeste građanska dužnost i građanski čin u sklanjanju zatvorskih zidina koji su preostali od rata. Sloboda nije jeftina, to i novinari dobro znaju, ali je najdragocenija i zato je svi zajedno moramo očuvati.

(e-novine)

Posljednji film britanskog reditelja Guya Ritchieja Sherlock Holmes, u kojem igraju Robert Downey Jr. i Jude Law, ponovo su skrenuli pažnju na ekscentričnog detektiva iz ulice Baker.
U ovom vremenu opšte nesigurnosti Žurnal vam poklanja životnu filozofiju najvećeg kriminaliste svih vremena Sherlocka Holmesa. Naravno, according to Sir Arthur Conan Doyle. A šta ste mislili?

AMBICIJA:

- Sve što tražim od života su nova iskušenja. Ako je to ambicija, onda sam ja ambiciozna osoba.

CVIJEĆE:

- Čini mi se da najveću potvrdu dobrote Providnosti možemo naći u cvijeću. Sve druge stvari, naša snaga, naše želje, naša hrana, uistinu su nam potrebni u prvom redu za opstanak. Ali, ova je ruža višak. Ona miriši i bojom uljepšava život, ona nije neophodna. Samo dobrota daruje te viške pa tako ponavljam, moramo polagati velike nada u cvijeće.

ČOVJEK MAŠTE:

- Ja sam samo učenjak - čovjek mašte. Ne mogu objasniti praktične stvari u životu.

DETEKTIVI U ROMANIMA:

- Baš mi nije stalo do detektiva u romanima. To su mladići kojima sve polazi za rukom, a nikad ne vidite kako. Stvar inspiracije, ali ne pravog posla.

DJECA:

- Ja bih svoje prve utiske o karakteru roditelja često dobivao proučavanjem njihove djece.

FENOMEN:

- Suzdržanost u odnosu na privatni život samo je pojačavala dojam svojevrsne neljudskosti što je on pobuđivao u meni pa bih se koji put čak ulovio da o njemu mislim kao o posebnom fenomenu, o mozgu bez srca, kojemu nedostaje baš toliko ljudskih osjećaja koliki mu je pretičak inteligencije. Odbojnost prema ženama i nesklonost prema novim prijateljstvima bili su tipični za njegovu neosjećajnu narav, baš kao i posvemašnje izbjegavanje svakog spomena rodbine. (Watson o Holmesu)

GENETIKA:

- Postoji, Watsone, neko drveće koje raste do određene visine, a onda se na njemu počnu pojavljivati nekakve čudne, ružne izrasline. To se može često primijetiti i kod ljudi. Po mom mišljenju, u toku razvoja pojedinaca ispoljava se čitav niz njihovih predaka, pa iznenadan obrat u život svakog čovjeka prema dobru ili prema zlu stoji pod jakim utjecajem nečega što zapravo izvire iz njegova rodoslova. Prema tome, ličnost je u stvari samo jezgrovit izvod iz historije čovjekove porodice.

- Ta pretpostavka nije sasvim uvjerljiva.

- U redu, ja i ne tvrdim da je baš tako.

ISTINA:

- Kada se isključi nemoguće, istina je ono što ostane, ma kako izgledalo nevjerovatno.

JAVNOST:

- Pih, dragi moj prijatelju! Koliko ta javnost, to golemo anonimno mnoštvo koje ne zna razlikovati lakrdijaša od pravoga umjetnika, malo mari za finoću analize i zaključivanja.

KAPITALISTI:

- Pitam vas da li se kakav jadni sirovi divljak koji će u razdraženom stanju maznuti po glavi nekog svog druga može uopće usporediti s čovjekom koji, razbaškaren u najvećoj udobnosti, metodički mrcvari drugima dušu i tijelo, da bi još više natrpao svoje već ionako prepune kese?

LOGIKA:

- Zločin je nešto obično, a logika je rijetkost.

METOD:

- Znam da moji zaključci izazivaju čuđenje, ali sve je jako jednostavno. Svatko tko zdravo rasuđuje može izazvati u sugovornika prividno neobičan dojam, ako sugovornik previdi upravo ono na čemu zdrav um temelji svoje zaključke.

MLADOST:

- Nikad nisam bio naročito društven čovjek, Watsone, uvijek sam volio da sjedim sam u sobi, da razmišljam i u dokolici izgrađujem svoja mišljenja, pa se nisam mnogo ni miješao s ljudima svojih godina. Izuzev mačevanja i boksanja, ni sport me nije mnogo privlačio...

MORIARTY (svaka sličnost sa ovdašnjom kriminalnom elitom je očigledna):

- Najveći spletkar svih vremena, uvijek tamo gdje je zlodjelo na pomolu, mozak podzemlja – mozak koji je mogao mijenjati sudbine naroda. Eto, takav je Moriarty. Ali, on je istovremeno tako daleko od svake sumnje, tako imun na svaku kiritku, tako sposoban u poslovima, a skroman u očima javnosti da bi zbog riječi što ste ih netom izrekli na sudu bez teškoća dobio proces s odštetom za povredu časti, najmanje u visini vaše godišnje mirovine.

NEZAVISNO SUDSTVO:

- Svi moji instinkti vode u jednom pravcu, a činjenice u drugom. Sve se bojim da britanske porote još nisu postigle potreban stupanj inteligencije koji bi im omogućio da dadu veću važnost mojim pretpostavkama nego Lestradeovim činjenicama.

OVISNOST:

- Dosadni dani. Stvari su se vrlo sporo odvijale, a ja ne podnosim takve sušne periode. Moj mozak je tako nenormalno aktivan da je vrlo opasno ostaviti ga bez stimulativnog materijala koji bi ga mogao inspirirati. Tada padam u potpunu letargiju i mogu samo da ležim između violine i knjiga. Godinama sam se postupno odvikavao od opasne tabletomanije, koja mi je jednom čak bila zaprijetila usponu zadivljujuće karijere.

PONOS i OPRAVDANJE:

- Otvorena optužba, grub udarac po ramenu – kakav vam je to rasplet? Ali naprotiv, brzina donošenja zaključka, lukavo postavljena zamka, bistro predviđen razvitak situacije, pobjeda u obrani zamisli – zar to nije ponos i opravdanje našeg životnog zanimanja?

PRIRODA:

- Ne privlače me ni selo ni more. Volim ležati usred pet milijuna ljudi ispustivši sve pipce i loveći njima i najslabiji nagovještaj ili sumnju o postojanju kakva neriješena zločina. Divljenje prirodi nije jedna od mojih brojnih vrlina.

RAD:

- Rad je, dobri moj prijatelju, najbolji protivotrov za tugu.

SELO:

- Usamljena seoska imanja uvijek me ispunjavaju užasom. Uvjeren sam, Watsone, na temelju vlastitog iskustva, da je najozloglašenijim londonskim četvrtima manje grijeha i zločina nego u tom prekrasnom i vedrom seoskom krajoliku. U gradu javno mišljenje postiže ono što često izmiče zakonu. Ondje nema tako bijedne uličice u kojoj vrisak izudarana djeteta ili udarac pijana muža neće izazvati sućut i ogorčenje među susjedima. Osim toga, tamo je čitav aparat pravde nadohvat ruke. Ali, pogledajte te kuće na osami okružene poljima i njivama. U njima žive neuki ljudi koji o zakonu znaju vrlo malo. Pomislite na paklenu okrutnost i prikrivenu zloću koja se u njima krije, godinu za godinom, a da o tome nitko i ne sluti.

SKROMNOST:

- Ne mogu se složiti s onima koji svrstavaju skromnost u vrline. Logičar zahtijeva da se stvari vide onakvima kakve jesu, a potcjenjivanje samog sebe isto je takvo udaljavanje od istine kakvo je i preuveličavanje vlastitih snaga.

SMIRAJ:

- Kako to kaže stari kazališni komad, lutanju dođe kraj kad se ljubljeni nađu. 

UMJETNOST:

- Čovjek koji voli umjetnost zbog nje same često nalazi najveća zadovoljstva upravo u njezinim manje važnim, nižim manifestacijama.

ŽENE:

- Kao što znate, nisam svesrdan obožavalac žena... Ako bih se ikada odlučio za ženidbu, nadam se, Watsone, da bih znao pobuditi u supruzi takve osjećaje koji bi je spriječili da provede noć u društvu služavke dok je moje tijelo samo nekoliko metara udaljeno od nje.

(Citati su probrani iz četiri toma Avantura Sherlocka Holmesa, Alfa, Zagreb, 1978.)

(zurnal.info)

Pripadnici policije Republike Srpske po naredbi Osnovnog suda Bijeljina vrše pretres poslovnih prostorija RTV BN Bijeljina zbog, kako navode u MUPRS “postojanja osnovane sumnje da se u navedenim prostorijama nalaze predmeti i tragovi vezani za krivična djela utaja poreza i doprinosa i zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja”
„Zbog postojanja osnovane sumnje da su pravno lice i jedno fizičko lice počinili spomenuta krivična djela, prema naredbi Osnovnog suda Bijeljina, navedeni pretres ne obuhvata prostorije neophodne za emitiranje redovnog radio i televizijskog programa, i policija Republike Srpske postupa u skladu s tom naredbom“, navedeno je u saopćenju direktora policije RS-a Uroša Pene.
-Jutros u šest sati policija je upala u prostorije zgrade televizije. Kako smo obaviješteni radi se o Nalogu zbog navodne utaje poreza, a prijeve su došle od NN lica. Policija i inspektori izuzimaju dokumnetaciju, a emitovanje programa je trenutno prekinuto- za Žurnal kaže urednica na BN televiziji Suzana Rađen- Todorić.

Zbog pretresa novinarima je trenutno onemogućen rad, a program će se nastaviti nakon što nadležni završe svoj posao.

Menadžment Televizije BN najoštrije osuđuju jutrošnji, kako kažu, upad policije u zgradu te medijske kuće, koji je izvršen po nalogu Okružnog tužilaštva iz Bijeljine, i traži da nadležne institucije objasne na osnovu kojih se to saznanja vrši pretres te da javnosti saopće rezultate istrage.
“Ovim putem želimo da informiramo javnost da 'BN' TV nema ništa protiv rada nadležnih institucija, ali da ne može da pristane na ponižavajući odnos, koji ne možemo okvalifikovati nikako drugačije nego kao pritisak na rad naše televizije, koji traje već duže vrijeme, i kao realizaciju prijetnji koje su nam upućivane sa više adresa, što takođe traje duže vrijeme“, saopćila je ta medijska kuća.
Poziva nadležne institucije da „objasne javnosti zašto je bilo potrebno da policija upada u zgradu BN TV jutros u šest sati i pritom uznemirava njene radnike kao da je riječ o kriminalnoj grupi, a ne ljudima koji profesionalno obavljaju svoj posao“.
“Sav naš rad, kako profesionalni tako i finansijsko poslovanje, dostupan je svim nadležnim institucijama, koje su nebrojeno puta do sada kontrolirale poslovanje BN TV i pritom nisu našle ništa sporno“, navode iz te medijske kuće koja je kao znak protesta oko dva sata bila i prekinula emitovanje.

(zurnal.info)

Goražde,  januara – Već četvrtu godinu Abdulah Sidran živi na periferiji Goražda. Tu je sa suprugom Sabijom i sinom i kćerkom, osnovcima, našao svoj životni i stvaralački mir. U prostranoj i svetloj radnoj sobi, uz mnoštvo knjiga, zapisa i fotografija nalazi se i kompjuter na koji se, kako kaže, „morao prešaltati u poznim godinama”. Pokazuje nam požuteli i napola iscepani primerak „Politike” od 15. juna 1938. godine, na kome je fotografija „Abdulaha Sidrana koji skače smrtonosnu lastu, negde na moru”! Pošto je rođen 1944. godine, objašnjava nam da se, u stvari, radi o njegovom stricu po kome je dobio ime.

Sidran kaže da je dugogodišnji čitalac „Politike” i da je, zato što je nema na kioscima u Goraždu, kupuje u susednom Novom Goraždu.

U jednom intervjuu ste izjavili da ste Sarajevo napustili, između ostalog, iz razloga „mentalne higijene”.  Da li ste se preselili u Goražde i zbog ljutnje na glavni grad BiH?

Bilo bi to suviše jednostavno i naivno. Čovek se na vlastitu ženu naljuti hiljadu puta, pa je ne ostavlja. Mnogo se raznovrsnih razloga i motiva steklo u mojoj odluci da se povučem u osamu, na selo, u mir i tišinu. Od zdravstvenih, psiholoških i finansijskih, do profesionalnih i filozofskih. Zašto bi monaški, tj. derviški način života pripadao samo religijskim ljudima i bio samo njihova privilegija? Zar nije Leonard Koen, pesnik i muzičar, deset godina proveo u budističkom manastiru? I eno ga, u 75. godini pravi najlepšu muziku i radi najbolje koncerte. Istina, između mene i sarajevskih, tj. Federalnih, vlasti postoje neki ozbiljni nesvedeni računi (ponižavajuća penzija, nepodnošljiv i nepravičan stambeni kredit), i ja sam im se sklonio s očiju. Neka ne gledaju u moje ogorčenje. Pokušavam svoje probleme rešiti mimo njih.

I pored teških ratnih rana odlučili ste se na, da tako kažemo, obnavljanje pokidanog međunacionalnog i međudržavnog kulturnog dijaloga.

Krupne su to reči da bi se mogle odnositi na pesničkog usamljenika kakav sam ja i bukvalno već nekoliko godina. O međudržavnom kulturnom dijalogu nemam pojma, a međunacionalni dijalog nikada nisam ni prekidao. S onima koji umeju i žele razgovarati. Naš je problem, međutim, u tome što društvenu i političku elitu ne čini takav, za dijalog spreman i sposoban, svet. Nego je čine dojučerašnje ništice i marginalci, oni što, kako kaže Brodski, „tamo gde mi upotrebljavamo pridev – upotrebljavaju pištolj”. Tu smo mi i bespomoćni i nepotrebni.

Da li ste tokom svih ovih godina, uprkos razlikama, ostali u kontaktu sa prijateljima iz bivše Jugoslavije?

Da, koliko god je to bilo moguće. Moja književna generacija nije funkcionisala na primarno nacionalnim određenjima, mnogo šta nam je bilo važnije od toga. Nacionalni identitet nikako nije imao prednost nad drugim vrstama naših identiteta. Ako se svaki od nas upinjao da bude najbolji, nije to činio da bi bio najbolji u Srba, najbolji u Hrvata, najbolji u Bošnjaka – nego da bi, „uspevši se u visine”, prestao biti samo Srbin, samo Hrvat, samo Bošnjak... Većina pisaca moje generacije i danas tako razmišlja. I ta su prijateljstva ostala netaknuta, čak i kada postoje određena idejno-politička neslaganja, i različita tumačenja naše novije istorije. Kao što drinski splavari znaju napamet svaku podvodnu opasnu stenu, pa skreću splav na sigurnu udaljenost od nje, tako recimo Goran Babić i ja tačno znamo opasna mesta naših dijaloga, pa ih na vreme eskiviramo. Od onoga što je moguće raspraviti, ne bežimo.

Slažete li se da bi javni i kulturni stvaraoci u BiH trebalo, u duhu istinske tolerancije, da slede Vaš primer?

Neka svako sledi svoju pamet, svoj moralni instinkt i svoju sudbinu. Apstraktna tolerancija ne znači ništa, niti ja ikome mogu biti primer i uzor. Nisam ni tolerantan koliko se vama čini. Još uvek sam, recimo, besan zbog činjenice da su mojoj drami „U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce” oteli pozorišnu nagradu u Brčkom. Sedam hiljada maraka! Više se ne ljutim, nego mi postalo smešno, recimo ovo: jedan beogradski izdavač objavio je knjigu mojih izabranih pesama, ali je nije smeo staviti u izlog. Urednik iz knjige naučio napamet jednu ironičnu pesmu o jugonostalgiji, pa je recituje, u kafani, za stolom. Pošto niko ne zna čija je, pada opklada. Niko ne može poverovati da je to pesma onog „Alijinog” Sidrana. Nije moguće da Sidran napiše, za Jugoslaviju: „Osim što je propala / Kakvoga drugog dokaza imaju / da morala je propasti?“ Moj prijatelj, urednik, iz tašne izvadi knjigu, dokaže stvar – i uzima opkladu. Tako Sidran još živi po beogradskim kafanama. Milina jedna!

Kako vidite današnju Bosnu i Hercegovinu? Mogu li u njoj zajedno da žive Bošnjaci, Srbi i Hrvati?

Ovakva kakva jeste, današnja Bosna i Hercegovina je posledica nasilja koje se nad njom, iznutra i spolja, čini punih dvadeset godina. Mogućnost zajedničkog života Srba, Hrvata i Bošnjaka u njoj osporila je, najpre programski a potom i oružanom silom – SDS Radovana Karadžića. Setimo se koliko je puta on, na „raznim svetskim Si-En-Enima”, kazivao onu svoju metaforu o ulju i vodi. Ne mogu zajedno, i gotovo. Setite se njegove ratne komande iz 1992: „Na licu mesta ubiti svakog Srbina koji spomene reč komšiluk!” – Ako danas u BiH njena tri naroda ne mogu živeti zajedno, onda je Karadžić svoj posao temeljito obavio.

Šta trenutno pišete?

Romansiranu autobiografiju pod naslovom „Otkup sirove kože”. Shvatio sam, kad potroših šezdeset i pet godina, da mi cio život nije bio ništa drugo nego stalna, mučna i ružna borba za preživljavanje. Pisao pod moranje, katkad unutarnje, češće vanjsko moranje. O književnosti ne stizao razmišljati ni deset minuta godišnje. Otkup gole, sirove kože. Život kao zbir poniženja. Bolna, trajna misao o izgubljenom ljudskom dostojanstvu.

Priželjkujete li konkretniju saradnju kulturnih stvaralaca iz svih krajeva BiH?

Nisam optimist. Nekakva šminka se događa. Narodnjaci piče, za njih ne postoje prepreke ni brane. Mladi sarađuju. Muzika, teatar, film. Ali: čim se ugazi u minsko polje rasprave o minuloj, svežoj istoriji, svako zaleže u svoj rov, svako zauzima svoju busiju i ozbiljne saradnje nema. Nezamislivo je, na primer, da neko od desetak beogradskih pozorišta postavi moju dramu „U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce”, koja govori o događajima u aprilu/maju 1992. Istovremeno, u istom Beogradu traje suđenje ratnim zločincima iz Zvornika, izrečene su i neke višedecenijske presude za zločine izvršene nad zvorničkim Bošnjacima. Nema nikakvih šansi da se ta moja drama u Beogradu postavi ni u narednih dvadeset godina. A u Sarajevu se, pred punim dvoranama, igrala devet godina, postavljali su je na scenu u Italiji, dva puta, u Sloveniji, godinu dana igrala u Celjskom ljudskom gledališču.

Jeste li jugonostalgični?

Jesam. Nedavno sam, ljut na neke zapenjene nacionalističke urlatore, o Jugoslaviji zapisao: Da je bila sto puta gora nego što je bila, opet bi bila sto puta bolja od svega što je nakon nje nastalo! To šta mi živimo, to u čemu mi živimo, to još nema svoga naučnog imena. Tranzicija? Iz čega, u šta? To što se vidi jeste nekakva prvobitna akumulacija kapitala, sa elementima robovlasničkog sistema. Planetarna ideja slobode stropoštala se u karikaturu slobode štampe! Imamo slobodu štampe da pišemo o hiljadu drugih sloboda i prava koji su nam oteti! Mrak – i gotovo.

Saradnja sa Kusturicom?

Dostavili ste Emiru Kusturici dopunu scenarija pod naslovom „Prvi put s ocem na izbore”. Da li je na pomolu dogovor o saradnji, za šta su zainteresovani italijanski producenti koji posreduju između vas dvojice?

Što se mene tiče stvar je potpuno jasna: imam još dve filmske priče iz svog porodičnog ciklusa i smatram da bi bilo dobro da one budu urađene istim rediteljskim rukopisom kao prva dva filma („Sjećaš li se Doli Bel”, „Otac na službenom putu”). Ko će ih uraditi, kad će biti urađene, da li će ikad biti urađene – niko ne zna. Pomno pratim sve Emirove poslove, od septembra, kad se profulismo u Ankoni, i bojim se da on za moje projekte teško može izdvojiti potrebno vreme. Neke šanse postoje, ali... Pa se setih jedne sarajevske anegdote. Ispadao „Željo“ iz Prve lige. Nema šanse da se spasi. Ali se oko predsednika kluba, generala Hamdije Omanovića, sjatili klupski fanatici pa mu na papiru dokazuju da neke šanse postoje. „Ako onaj onoga, u Banjaluci, a ako onaj u Mostaru remizira, a onaj izgubi sa četiri razlike... Ako... ovo ovako, a ono onako... Ima šansi, druže generale! Teorijski, ima šansi.” A general veli: „Vidim da ima. Al’ valja bit dooo-bar teoretičar!” Tako vam je to i sa mnom i Kustom.

(preneseno iz Politike)