Magazin TIME izabrao je deset najboljih fotografija objavljenih u protekloj godini u svom redovnom izboru svega najboljeg tokom jedne godine. Izvanrednim fotografijama i kratkim komentarima napravljen je presjek najvažnijih događaja u 2009. godini: od početka mandata prvog crnog američkog predsjednika, ratova, svjetskih kriza i smrti javnih ličnosti pa sve do čudesnog prizemljenja aviona u njujoršku rijeku i jahanja konja polugolog Vladimira Putina. U galeriji pogledajte koje je fotografije TIME izabrao za najbolje u prošloj godini.

1. Historijski trenutak

Barack Obama čeka iza bine nekoliko trenutaka prije preuzimanja ureda kao 44. američki predsjednik 20. januara. (Callie Shell / Aurora za TIME)

 2. Oprez

Američki vojnik iz 10. brdske divizije nadgleda put u afganistanskoj dolini Tangi 4. septembra (Adam Ferguson / VII Mentor za TIME)

3. Oproštaj

Članovi porodice okupili su se oko sanduka senatora Edwarda Kennedya na Arlington nacionalnom groblju 29. augusta (Doug Mills / New York Times / Redux)

4. Suze

Ožalošćena čeka početak odavanja počasti Michaelu Jacksonu u teatru Apollo u harlemskom susjedstvu u New York Cityju 30. juna(Todd Heisler / The New York Times / Redux)

5. Čudesno

Putnici aviona stoje na krilima Airbusa 320 jetlinera US Airwaysa koji se sigurno prizemljio u ledenu vodu rijeke Hudson u New York Cityju nakon što je jato ptica zaustavilo oba njegova motora 15. januara (Steven Day / AP)

6. Naoružani i opasni

Lokalni dileri drogom naplaćuju račun u Bisauu u državi Gvineja-Bisau. U proteklih nekoliko godina ova mala zapadnoafrička nacija je postala ključna tačka prevoza za narko kartele iz Južne Amerike. (Marco Vernaschi / Pulitzer Center on Crisis Reporting)

7. Eksplozija Irana

Pristalice poraženog iranskog predsjedničkog kandidata Mir-Hosejna Musavija trče ulicama tokom protesta u Teheranu 16. juna (Getty)

8. Gaza u ruševinama

Palestinska porodica se odmara na ruševinama svog doma na istoku regija Jebaliya nakon izraelskog upada u Gazu 16. januara. (Kevin Frayer / AP)

9. Suša

Žirafa umrla zbog žeđi leži na putu u Wajiru u Keniji 9. oktobra. Kiša u ovoj zemlji nije padala praktično nekoliko godina i uzrokuje ozbiljne nedostatke vode. (Stephano de Luigi / VII Network)

10. Ljetni odmor

Ruski premijer Vladimir Putin uživa u jahanju konja tokom odmora u Tuvi u Rusiji 3. augusta. (Alexey Druzhinyn / EPA)

(zurnal.info)

Reporter Žurnala posjetio je ilidžansko naselje Doglodi koje je kijametska kiša pretvorila u jezero. Civilna zaštita je nakon pet minuta čuđenja pobjegla od poplave

I zaista, voda je od ovog naselja preko noći napravila jezero, zbog obilne kiše došlo je izlijevanja Bosne i Dobrinje. Svake godine ovo mjesto bude poplavljeno u manjem ili većem obimu. Ovaj put, desetak kuća je poplavljeno, a ukoliko kiša nastavi jačim intenzitetom doći će do mnogo većih problema.

Kijametska kiša

Mještani koje smo sreli nam kažu da je ovo do sada najveća poplava koje se sjećaju.

Kuće su ostale bez telefonije i vode, a električnu energiju imaju zahvaljujući vanjskom napajanju.
- Očekivali smo snijeg, a dobili smo ovu kijametsku kišu – priča Abdulah dok gazi kroz vodu višu od koljena.

Automobili koji su se zaputili prema obližnjem naselju Bojnik se okreću. Samo najhrabriji pokušavaju preći most, ali i oni brzo odustaju.
- Prije sat vremena si mogao preći most, a sada nema šanse. Mi uvijek sami moramo rješavati probleme, jer niko drugi neće – kaže Safet Osmanagić.
Osmanagić drvenim štapom mjeri dubinu vode i odmahuje glavom. Kaže nam da ga zabrinjava dosadašnji nivo vode, ali još više činjenica da će biti gore jer se kiša ne smiruje.
- Malo prije gledam Kantonalnu televiziju i kažu da se voda povlači. Da su došli na teren, kao što nisu, vidjeli bi da voda iz sata u sat nadolazi.

Starca Tomislava Bajkušića brinu i neke druge stvari:
- Znaš li sinko kolika će katastrofa biti kada se voda povuče? Ja neću smjeti spavat u svojoj kući večeras iako voda nije došla do mene. Izlijeva se kanalizacija zbog siline vode, sve fekalije će se nataložiti na zemlji kada se voda povuče. A gdje su nestale silne pare namijenjene za kolektor?
Pored Dogloda, poplavljena su i naselja Stup i Osijek koji je najugroženiji.

Treći ešalon na terenu

Očekivano, predstavnici vlasti nisu obišli ugrožena naselja. Po starom dobrom običaju delegirali su treći ešalon - savjetnike i glasnogovornike. U Doglodima se na kratko ukazala pomoćnica načelnika Općine Ilidža Mira Boras, a automobil Civilne zaštite navratio je pet minuta. To vrijeme su se iščuđavali nad vodom a onda objasnili mještanima da je u njihovoj nadležnosti samo evakuacija stanovništva i otišli.

Mještani su ogorčeni na sve, posebno na kantonalnu Vladu za koju tvrde da je krivac što im se ovo događa svake godine.
- Da je Besimu Mehmediću došla voda do vrata bilo bi proglašeno stanje elementarne nepogode, ali njemu je fino, ugodno, kaže Abdulah.

Naravno, premijer Mehmedić ni ne pomišlja posjetiti poplavljena naselja. Ima on pametnija posla, poput javne sjednice Vlade KS u Domu mladih. Predlažemo mu da ipak ode do Dogloda, Stupa i Osijeka, ponese kišobran, na noge navuče duboke gumene čizme i počne nešto konkretno raditi. Neka makar uzme drveni štap u ruke i mjeri dubinu vode. Sve je bolje od estrade.

{slimbox images/Galerije/poplava/1.jpg,images/Galerije/poplava/1.jpg;images/Galerije/poplava/2.jpg,images/Galerije/poplava/2.jpg;images/Galerije/poplava/3.jpg,images/Galerije/poplava/3.jpg;images/Galerije/poplava/4.jpg,images/Galerije/poplava/4.jpg;images/Galerije/poplava/5.jpg,images/Galerije/poplava/5.jpg;images/Galerije/poplava/6.jpg,images/Galerije/poplava/6.jpg;images/Galerije/poplava/7.jpg,images/Galerije/poplava/7.jpg;images/Galerije/poplava/8.jpg,images/Galerije/poplava/8.jpg;images/Galerije/poplava/9.jpg,images/Galerije/poplava/9.jpg}

(zurnal.info)

Među osam romana koji su ove godine ušli u uži izbor za Nin-ovu nagradu nalazi se i djelo Prsti ludih očiju Rajka Vasića.

Ako kojim slučajem niste uočili ovaj zanimljivi primjerak iz ovdašnjeg političkog života, opisaćemo ga ukratko. Vasić je u jednoj osobi napredni grafički radnik, stolar, slikar, dizajner, enigmat, fudbaler banjalučkog drugoligaša Krajina, televizijski novinar, ratnik, posljednji ministar informacija Republike Srpske, inicijator osnivanja žurnalistike na banjalučkom Filozofskom fakultetu i portparol Stranke Nezavisnih Socijaldemokrata. To nije sve, on se poodavno hvali da je i autor nekakvih bestsellera nadahnutih naziva Nezavisno oko, BiH ne postoji, Esenesdum i Sarajevski atentat Miroslava Lajčaka.

Pored Vasićevog djela, u užem izboru nalaze se i romani: Tri slike pobede Zvonka Karanovića, Ljetopis vječnosti Žarka Komanina, Glasovi u vetru Grozdane Olujić, Taoci Sandre Petrušić, A ako umre pre nego što se probudi Đorđa Pisareva, Konstantinovo raskršće Dejana Stojiljkovića i Park Carmen Machado Mirjane Urošević.

Žirijem je ove godine predsjedavao Milan Vlajčić, a na natječaj pristiglo je više od 130 romana. Među njima su bili romani Mirjane Đurđević, Slobodana Tišme, Predraga Crnkovića i Vuka Draškovića, ali ih je Vasićevo djelo, u esenesdeovskom trijumfalnom maniru, do nogu potuklo.

Žurnal je obezbijedio ekskluzivan odlomak iz djela Prsti ludih očiju. Sve u slavu umetnosti! 

Bez udaha i izdaha

(odlomak iz romana Prsti ludih očlju)

Nisu prošli ni stotinjak metara brda. Novi je stao na ostatak sanduka koji je pod njim pukao. Razgrnuo je lišće i vidio stari zeleni jna sanduk za protivpješadijske mine. Stajao je i razmišljao kako ovdje može biti prazan sanduk za mine. Njemu je to djelovalo kao dugo razmišljanje i pretraga svih mogućnosti. Nema naselja da bi neko to koristio za nešto. Mnogi borci su ih nosili, napunjene kašikama i tanjirima opljčkanim u srpskim šopinzima, odjeću, rezbarije, i ostavljali ih kod kuća. Takvih sanduka nije bilo u civilstvu, mogu poslužiti za svašta, naročito na selu. Otkud ovdje u vukojebinama? Ne vidim da je ovdje bila linija, nikada linija nije u dolini. Nije ovuda išao put i neki transport. Otkuda tragovi gumenih točkova. Drvosječe i traktori? U njegovoj svijesti to je trajalo desetak treptaja lista. Neka stanu gore... Tri povezane eksplozije su se raščule brdima izlivenim u tišini. I onda je jeka počela da udara, jedna u drugu pa u brda, dok nije otišla, jedna po jedna, u nebesa. Novi je polovinom tijela stajao iza bukve, djevojka iza njega. Drugi su se kretali. I njih je zateklo u koraku. Dok zemlja i granje padaju, Novi gleda po ljudima svi leže, ne jauču. Oni bliži njemu se otresaju i mlate glavama. Oni dalji su nepomični. Treći sa čela se otkotrlja malo niz padinu a drob mu ostade zakačen za stari panj. I stade bez pokreta noge ili ruke. Novi gleda koljište. Tri promovke su bile vezane. Izgleda da su prošli kraj prve dvije i zakačili treću koja ih je aktivirala. Promovke su najkrovločnije protipješadijske mine. Podmukle, odskaču do pasa pa onda eksplodiraju. Aktiviraju se na potez ali vješti ljudi mogu da prave svakojake kombinacije. Novi je takođe vezao više raznih mina, potezne i električne, promovke i mrudove, igrao se, kombinovao smrt. I ovo je neko uradio ko je prošao dobru obuku. Ovo nisu radili seljaci. Belkisa ga jače uhvati za opasač i turi glavu u njegovu desnu plećku. Tri kratera se jasno vide, iako promovka ne pravi velike kratere. Ona prva je izgleda skočila Zengi do fišeklija i eksplodirala, zato je krater i najmanji a on nema stomaka ni bubrega. Novi razmišlja da li su sve eksplodirale. Stani iza bukve i ne izviruj na mene. Ne mrdajte se ljudi. Jeste li vas dvojica nepovrijeđeni. Slabo ga čuju. Pipaju se po prsima. Čovjek u strahu od smrti najprije gleda je li mrtav u prsima, onda sve ostalo. Po prsima se pipaš a ostalo gledaš. Svako ko je u opasnosti vidi odmah da mu je lice zdravo, nema ništa toplo. Ako je obamrlo pa onda toplo, zakačilo te. Samo ta dvojica pred njim se pokreću. Nisu valjda svi mrtvi. Novi staje u tragove čizama. Tad je siguran da neće stati na drugu minu ili zakačiti silk. Ide od jednog do drugog. Mrtav. Mrtav. Mrtav. Zašto me ovako bole noge. Ko je to. Ja sam, Novi. Ne bole te noge, ne brini. Plavuši su odbijene obje noge, samo se drže na šavovima hlača. Iz trupla vire bijele žile koje se trzaju. Iz poderanih vena skakuću mjehurići krvi, sve slabiji i slabiji. Plavuša mu pusti ruku. Ne boj se Plavac, ne bole te noge. Čuo se još jedan pokušaj da udahne a onda ostade kao zaleđen, bez udaha i izdaha. Da li vrijedi ići dalje? Mrtav. Mrtav. Mene je dobro zakačilo. Zakrklja.Okrenuo je Stevana. Dvije velike rupe u stomaku i na prelazu prema rebrima. Razderana crijeva i desno plućno krilo. Ko bijela džigerica kod krmaka. Desna noga prebijena u butini. Novi, umorio sam se... ne mogu više... nedaj da me zarobe... reko si da živi ne idemo nikom u ruke... nemam svoj metak... treba da me ubiješ... Nema ko da te zarobi. Ne boj se. Novi gleda i pribire imena. Mrga i Glavoboljac su čitavi. Stevan je za ubiti. I djevojka je živa.

Nas četvoro treba da idemo dalje.Vratio se, nabadajući, do žive dvojice. Djevojka još čuči iza bukve. Stevana moramo ubiti. Kako da ga ostavimo da se ovdje crva i raspada. A nositi ga ne možemo. Umerijeće nam na nosilima, opet u mukama. Treba pokupiti municiju i oružje koje nam može trebati i koliko možemo nositi. Municije što više. Belkisa, moraš i ti nositi pušku i municiju. Nosiću. Ne znam pucati. Ne treba pucati, samo da nosiš, može nam zatrebati. Odmaknite se malo niže. Novi se lagano vraća do Stevana. Imao je ruski pištolj tetejac. To je ruski vojni šumski pištolj. Oni koji su obrazovani o oružju, znali su da taj pištolj ima veće punjene od uobičajenog odnosa količine baruta i promjera čahure. Zato metak ima veću probojnost i može postići efekte i na terenu. Nije to samo sobno oficirsko oružje. Manji grabić može biti probijen kao od šale. Pošto je barutno punjenje veće, domet tetejca je veliki jer je i početna brzina zrna znatno veća od drugih sličnih pištolja. To je za tetejac bitno jer je te osobine imao prije nekoliko decenija. Ruska industrija ga je proizvela rano i on je korišten i u Drugom svjetskom ratu. Zbog svega toga nije dobar za ubijenje izbliza. Metak velikom brzinom prođe kroz tijelo i ne ostavi dovoljno povreda za brzu smrt. Tetejac je pištolj za odloženo umiranje. Novi ga nije volio. Poslije mora da obilazi jednog po jednog i provjerava i da doubija. Stevan je već bio u izmaglici ali je znao da je Novi došao do njega. Slike djece su mi ostale kod Čavke, i papiri. Odnesi ženi. Novi šuti. Pištolj je bio izvadio dole niže, nije bio siguran da će to moći kad stigne do Stevana. Kolikogod je bio okrutan i bezosjećajan, ruka mu je stajala nepomično. Gledao je u Stevana ali ništa nije vidio. Može li sav život da se pregleda i složi na svoje mjesto u ovih nekoliko trenutaka ili sekundi. Kolika je sekunda kad je smrt blizu? Sve što je Stevan preživio, otkako je počeo da pamti, do ove eksplozije, moraću sada da presiječem i zaključam. Kolikogod ubijao dosad, sad ne znam da li je božije i ljudski da to uradim. Kako može biti takva cijena da se čovjek spasi muka a da mu se uzme život. Da li bi ostao živ da je bolnica daleko sto metara. Ne znam, nisam doktor. Možda se noga može spasiti ili odjseći. Ali, crijeva i želudac su mu uništeni. Diše jednom plućnim krilom i brzo će izgubiti krv. Onda mu ne pomaže disanje. Štagod uradim, teretiće me. Ako odem, moram do kraja života misliti kako je umro Stevan. Ako mu ostavim oružje da se ubije, nisam mu pomogao, na njega sam bacio teret samoubistva. A on i nema snage da to uradi. Pored svega što mu se dogodilo i saznanja da nema izlaza, još treba da ga tjeram da se ubije. Nije čovjek za to. Ako odem, šta će biti u njegovoj glavi? Kakve će ga misli izjedati. I bunilo. Šta će misliti o svojim drugarima, ratnim drugovima? Jednostavno otišli, ko da sam pas.

Stevan drži oči zatvorene. Nije toliko slab da ih ne može otvoriti. I glavu na nalakćenom ramenu. Nekako mu je tu dobro, kao da mu nešto hladi čelo a uzglavlje od vlastitog ramena ko stvoreno je za njega i ovu tišinu. Malo mu zuje uši. Kao nekad, kad je od majke učio šta je to kad ona oca pita: koje mi uvo pjeva. Ako pogodi, njegova želja će se ispuniti. Poslije, kada se zadječačio, objasnila mu je da je to pjevanje u uhu, u stvari, zujanje, daleko pištanje i šištanje koje se odjednom javi i nestane. Kod djeda stalno zuji lijevo uho, rekao joj je jer je to od djeda Dragutin i čuo. On je star, govorila je majka. Znači i to da sam i ja došao na kraj. Na kraju zuje uši. Majka me rodila, mučila se, hranila, privijala repušnjak na prsa kad sam imao temperaturu, davala mi riblje ulje da budem jači. I sve uzalud. Došao sam do ove mine i gotovo. I ja imam djecu, nisu još odrasla. Mučio sam se koliko sam mogao. Ne da bog više i gotovo. Šta imam lijepo da se sjetim. Više ne mogu ružno ni zaboraviti, ni promijeniti. Ne mogu reći ženi šta da radi i da se uda ako ko naiđe. Samo da ne tuče djecu. Moram misliti na nešto lijepo. Da ne čujem metak. Da ne govorim Novom više ništa. Dobar je čovjek. Dobar je za rat. Za život nije. Ne znam da li ima ženu i djecu, da li ima prijatelje. Da li se ikad napije. Nema nikad ljudske riječi. Samo šuti i radi šta misli da treba. Ali, svejedno, dobar je, sve nam je rekao i sve što je dosad rekao pomoglo je i valjalo nam. Ja se idući s njim nisam bojao. Jedino nam nije rekao da će ove mine da eksplodiraju. Možda je znao pa je zato išao pozadi. Kako će znati, nije vidovit. A ovdje nema kuća i fronta pa da pretpostavlja. Mene bi mogao ubiti, nikad ne bi pomislio da ovdje ima mina. Tako sam i išo, gledo predase i mislio koliko je nogu daleko moja kuća. Tako se najbolje ide, ne valja misliti koliko još imaš koračati a ne znaš ni kud ideš. Mislim stalno do kuće. Kuća mi je ko bešika. Sad je gotovo. Novi će da puca. Treba da mu zahvalim.

Novi još uvijek gleda. Vidi samo mutnu izmaglicu koju nema ko da rastjera i prosvijetli, kao jutros kad je svanjivalo. Da li za to može ići u zatvor. Oni doktori stalno raspravljaju o nekoj eutanaziji. Da li imaju pravo da daju injekciju ako neko hoće da više ne živi. Ili ako ne zna za sebe nekoliko godina a nema pomoći. Šta ako ga žena i djeca tuže. Reći će da je mirno došao do njega i ubio nam oca. Imaju svjedoci. Ko će znati da mu nije bilo spasa. Valjda su čuli da je rekao da treba da ga ubijem. A da li će sud htjeti to da čuje? Nema sad suda, nema žene i djece, nema bolnice. Sad sam samo ja tu. Ja sam ih sve pitao da idu sa mnom. Sve sam im objasnio i rekao da vide ujutro oće li ili niće. Ja sam odgovoran za svakoga. Za mene niko nije odgovoran. Stevan je dao svoj život meni u ruke, čim je pošao sa mnom i sa ovim ljudima. Samo što nije to rekao i nije potpisao. Da li sam trebao u komandi napraviti papir da svi potpišemo. Bilo bi možda po pravu i sudu. Jebeš pravo i papir. Ako nisi čovjek, zalud ti. Mi smo živjeli preko očiju i pogleda. Malo smo govorili. Čim ljudi ne govore, znači nema problema, nema straha. Nije samo da ja nemam straha. Nisu imali ni oni. Ne bi išli sa mnom. Stevan nikada nije rekao da se boji. Znao bih ja.

Nije me strah. Možda Novi još nije došao do mene. Doći će, neće se omišljati. Šta je sada strah? Kada si na kraju nema straha, kao i u poslu, kada ga dotjeraš do zadnje lopate, do zadnje sjekire i do zadnjeg naramka, nema umora. Trebao sam se bojati dok sam živio. Sad je kasno. I ne drhtim. Kad uzme strah, drhti se. Sjećam se kad sam bio mali, pa su me slali da odem po doktora, po mraku. Čini mi se da nisam hodao nego skakutao od drhtanja. Toliko sam se bojao mraka da nisam smio da gledam. Mislio sam da ću žmireći otjerati i mrak i strah. Pa onda skrenem i upadnem u kanal. Kad se vratim sa doktorom, sva mi koljena budu zamazan blatom kroz koje prorošava krv. I sad je neko blato u meni, nema krvi, ne osjećam krv kao prije, kad razbijem nos, vidim teče krv i neka je željezna. Sad je nema. Mislio sam, kad umireš ranjen, prvo ti ide krv na usta i na nos. A nema je. To je zato što nemam straha. Sad će pucati, čuo sam šušanj. Samo da stane zujanje u ušima pa da razaberem sve. Volio bih otvoriti oči, da imam olovku. Da napišem djeci i ženi. Nešto. Bilo koja riječ njima bi bila velika. Stevan nije vidio svoje čelo, bijelo kao nova seoska crkva na golim njivama brijega iznad njegovog rodnog sela, porošeno prozračnim kapljicama znoja. Možda to i nije bio znoj nego život koji izlazi na kožu i stapa se sa kapljicama rose po odozgo sjajnom bukovom lišću i po paukovim mrežama koje u krošnjama odvajaju život ispod lišća od nebeskih prostranstava i pogleda zvijezda. Na licu mu se vidjelo da nema snage da otvori oči. Niti da pomjeri glavu najprije zabačenu a sada ukopanu u rame. Oči su mu otišle nekud, ostale su samo rupe a i one su se smanjile i uvukle trepavice u svoju bezdan.

Novi je vidio bijelo čelo i otišle oči. Najednom mu se vratila oštrina u vid. Stevanovo lice je već mrtvo. Samo još živi njegova svijest. Svijest se najteže ubija i najteže mre. Možda je umro pa neće ni znati da sam pucao. Ako ga sada pitam nešto, oživjeće. Lakše mi je da mislim da je mrtav. Ne znam kako je živ od ovolikih rana. Gledao sam ljude sa ranama kao mrve po tijelu a umirali su. Niko nije ni stigao do njih. Kako je Stevan još živ. Odlio mu se sigurno lavor krvi, samo što je otišla pod lišće pa se ne vidi. Ne diše. Novi pogleda u nozdrve, odzgo se vidjelo da se lagano proširuju i vraćaju. Diše. Pucaj Novi. Nema straha. Nema ništa. Samo pucaj. Hladno mi je, gotovo je. Novi ga je jedva čuo. Možda je samo vidio po usnama to što misli da je čuo. Pogledao je prema uhu. Dva metka. Jedan u školjku a drugi odmah iznad. Stevan se nije ni pomakao. Nikakav trzaj lica. To je tetejac. Samo su prošli, kao svjetlica.

(zurnal.info)

Osamdesetih godina američkom muzičkom scenom vladali su Hall & Oates, Phill Collins i slični (u ovom momentu ne mogu se sjetiti više imena). Bili su to krasni zetovi sa ispeglanim pantalonama, košuljama strogog kroja i osmijesima koji su sijali i kad treba i kad ne treba. S druge strane te maskarade, skrivao se svijet kokaina, visoke prostitucije, rasizma i sličnih gadarija... Ko ne vjeruje meni neka pogleda film The Informers Gregora Jordana ili pročita makar odlomak iz kakve knjige Breta Estona Ellisa.

Američki moral čuvali su ružni, prljavi i zli, washingtonska hard core scena predvođena bendovima tipa Fugazi, Minor Threat, Black Flag... Dok su njihove ušminkane kolege pjevale o skupim automobilima i prelijepim haljinama na providnim ženama, oni su detektirali slabosti društva. Dok su prvi imali privatne escort agencije sa ženama koje su nazivali grlima i porodične ljekare sa spremnim receptima za valijum, drugi su odbijali da daju intervjue za novine u kojima se štampaju reklame za alkohol i cigarete, propagirali uzdržavanje od poroka i nisu dozvoljavali da im karte za koncerte premaše pet dolara. Ko ne vjeruje meni trebao je pogledati dokumentarac Punk: Attitude koji je nedavno emitiran na BHT.

Dozvolite mi da se svi zajedno prebacimo u sadašnje vrijeme i na ove prostore. Poslušajte o čemu pjevaju ovdašnji najpoželjniji zetovi, gosti na ručkovima Hayat televizije i zvijezde tabloida. To su iste teme, iz domena priručnog bračnog savjetnika, za koje smo se nadali da su ih još Lieber i Stoller pedesetih godina odavno potrošili. Teme koje nas zaista dotiču ostavljene su onim drugim...

Jedan od njih je tuzlanski reper Adnan Hamidović Frenkie koji na svom posljednjem albumu Protuotrov ima pjesmu Haj to. Nije mi teško da je prepišem:

Vjerske institucije su ko firme proklete

označe teritorij praveći vjerske objekte

a prvi saff je rezervisan za mafiju

za njih ćemo sad proučit El Fatihu

Jer da nije bilo para od mafije

ne bi bilo ove crkve a Boga mi ni džamije

na izlazu vas čekaju blagdanski darovi

i upute za koju stranku da se daju glasovi

A za koga ćemo glasati, to dobro zna se

za iste ko i do sad, to jeste za se

ako su svi političari lopovi i tupi

onda su isto tako svi glasači glupi

Kako drugačije objasniti situaciju

da jedni te isti lopovi truju naciju

jer za bolesnu i pasivnu generaciju

je sasvim normalno da ide u izolaciju

Haj to, malverzacija i to!- kažem

Haj to, besparica, sivilo

Haj to, što mi ode po života

Haj to, e zato je dosta

Haj to - to je masovna hipnoza

Haj to - to je duševna narkoza, care

Haj to - tako nam je grah pao

Drugačije bi pao da nisi htio i dao – Dosta!

Zemlja je natopljena krvlju, mržnja je u zraku

živimo u nevjerici, živimo u strahu

u vječnom mraku kao u masovnoj grobnici

tragamo za izlazom al slijepi su hodnici

Krvava prošlost, moramo raditi na tome

dok to ne riješimo izlaz ostaje zatvoren

jedni na druge spremni smo pokazati prstom

al nismo spremni suočiti se sa kritikom istom

Mi smo žrtve, nipošto ne diraj u to

zbog toga imamo pravo biti iznad drugog

slijepi i gluhi na tuđi bol i patnju

u stvari bi trebali jedni drugima pokloniti pažnju

Svako gleda sebe i glumi svoju ulogu sitnu

a mogli smo skupa činiti masu bitnu

al oni samo šute i klimaju u ritmu

sistem ih pregazi i cijeli život su pri dnu!

Danas će reći da su zločine činili svi

i misle da ćemo tako tu priču završiti

ali nakon svih godina jedno znamo

bojim se da to nije tako jednostavno

Misle gotov je problem ako je otišo u Haag

zašto je on u narodu i dalje heroj i drag

da ti kažem iskreno ko brat – bratu

ovdje će se još dugo pričati o ratu

Nadam se da ćete se složiti sa mnom da je Frenkie u ovoj pjesmi precizan kao Gojko Berić i bijesan kao Slobodan Vasković (u suprotnom imate opciju komentara). Kada poslušate album Sreća i Protuotrov čini se da Frenkie i Hari MH, recimo, ne kroče istom zemljom. Jedan je u Bosni, a drugi u Pandori.

Na albumu se nalazi još 12 pjesama i većinu je producirao Edo Maajka. Ovo je njegov debitantski rad i čini mi se, s obzirom da nisam neki stručnjak, da će i u budućnosti imati još narudžbi, jer su beatovi izuzetno maštoviti, a to bi valjda trebao biti neki kvalitet. U pomoć su mu pritekli i stari saradnik King Mire, Xcirey, Rifle, Kandžija, Slasta, Kontra, Kandžija, Dj Venom, članovi Elementala, kao i uzori iz mladosti Masta Ace i Palone.

Kvalitet pjesama je prilično ujednačen i siguran sam da će u njemu uživati pravi ljubitelji hip hopa. Meni su se, naravno pored eseja Haj to, dopale moćna Noćna smjena, Ne žalim, mučna Nerko i vesela Superfreak.

Treba istaći jedan značajan Frenkiev iskorak iz klišea ljutog hip hopera. To je pjesma Tebi u kojoj Damir Imamović pjeva refren i svira gitaru, a Frenkie uzdiše: Da ti znaš šta bih ja za tebe uradio, rijeke bih zaustavio, brda bih sravnio, prepala bi se da znaš koliko te volim, koliko te obožavam i koliko gorim. Adnan Hamidović je odrastao, iskusan čovjek, dobro zna da pravi macho muškarci vole dobru ljubavnu poeziju.

Preporučujemo Protuotrov u svakoj prilici. Za kontraindikacije i nuspojave obratite se FMJamu.

Nemoj da bi neko reko: Haj to!

(zurnal.info)

Kako vreme od smrti Josipa Broza Tita polako odmiče, a evo u maju će biti punih 30 godina od tog događaja, svedoci smo povratka Tita na scenu u raznim oblicima. Oni koji su ga se odricali danas sa zadovoljstvom koriste Titov lik i delo. Hrvatska ima Kumrovec koji postaje turistička atrakcija, Srbija “Kuću cveća”, Slovenija nema ništa ali vraća imena ulica Maršala Tita, a Bosna... Bosna ima sećanje.

U čitavu priču oko povratka Josipa Broza Tita na scenu igrom slučaja baš na 30-godišnjicu uklopiće se i film Janka Baljka (“Vidimo se u čitulji”, “Vukovar, jedna priča), pod nazivom “Blue Train”, odnosno “Plavi voz”. Reč je o filmu u kojem se radnja dešava baš uoči i posle smrti druga Tita. Maturanti se 1980. godine pripremaju za izbor za “Princezu maja” i, dok su okupirani ljubavima, uzbuđenjem oko izbora za mis škole i krajem gimnazijskih dana, mediji prenose loše vesti o zdravstvenom stanju druga Tita, a onda i o njegovoj smrti.

Sedamnaest godina kasnije protagonisti te priče ponovo se sreću. Ko su ti ljudi danas i šta se sve sa njima dogodilo u postitovskoj Jugoslaviji, bremenitoj burnim dešavanjima i sudbinskim obrtima, otkriva novi film Baljka.

Snimanje ovog generacijskog filma je završeno i trenutno se radi na produkciji. Materijala ima na pretek u šta smo se uverili u montaži produkcijske kuće “Ideja”, a imali smo i ekskluzivnu priliku i da pogledamo do sada montirane sekvence.

O filmu, odnosu prema Titu, stanju u kinematografiji i društvu razgovarali smo sa Jankom Baljkom koji osim režije potpisuje i scenario za film, koji je, kako nam je rekao napisan još davne 1990. godine, a uz određene izmene, određene pre svega ratovima dobili smo “Blue Train”.

Premijera se očekuje na proleće, baš na 30-godišnjicu smrti Josipa Broza Tita. Jesi li ciljao na to?

- To se slučajno potrefilo. Ispada da sam ciljano gađao 30 godina. To je moj stari tekst, scenario koji sam napisao u nekoj optimističnoj ideji da s njim mogu da diplomiram. Ima tome skoro 20 godina. Uvek je figurirao kao potencijalno zanimljiv ali nikad nije bilo para za to. Kad sam već odustao od toga, i radio neke druge stvari, prošao je i dobio pare na gradskom konkursu. Tada je krenula priča. U međuvremenu sam, pošto se film završava susretom generacija nakon izvesnog broja godina prepravljao tekst. Uvek sam ga aktuelizovao. Ima sigurno jedno šest, sedam verzija i priča se sada završava '96./'97. godine u ono vreme studentskih protesta, a prvobitno se završavao '91.

Kad sam pisao tekst nije se pričalo o brendu “Tito” u bivšim republikama i pokrajinama. Tito nije bio tako popularan kao što je sada. Ispalo je slučajno, ali to naravno ne znači da ne treba iskoristiti pogodan trenutak. Ideja je da se na proleće organizuje niz premijera u ex-jugoslovenskim gradovima. Ima ideja da usput bude i koncerata jer muziku za film piše Zoran Predin, pa da se napravi neka mini turneja, možda čak i da putujemo od grada do grada Plavim vozom. U njemu se inače i završava film.

Odlučio si se da uloge poveriš mladoj ekipi glumaca od kojih većina nije uopšte poznata javnosti?

-Odlučio sam se za jednu veliku audiciju koja je trajala nekoliko meseci i gde se prijavilo oko 500 glumaca. Mislio sam da će se desiti neko čudo, da će doći neki klinci koji se ne bave glumom i filmom, neki apsolutni početnici i natruščici. Međutim škola je škola i to iskustvo se pokazalo pa tako u filmu imamo ili diplomirane glumce sa Fakulteta dramskih umetnosti ili apsolvente. Nije se dogodilo čudo da baš neko sa ulice prođe audiciju. Potrebno mi je bilo da promovišem u glavnim ulogama neke mlade, nepoznate ljude. Kao što je svojevremeno serija Darka Bajića “Sivi dom” izbacila mlade, nepoznate glumce, tako verujem da će se i o ovima tek čuti i da su u pitanju buduće velike zvezde.

Kakav je bio njihov odnos naspram teme, s obzirom da nisu bili ni rođeni kada je Tito umro?

-Njima Tito apsolutno ništa ne znači, nemaju nikakav odnos prema njemu. Načuli su nešto od svojih roditelja, ali ne mogu da vežu svoje uspomene za taj period i za Tita uopšte. O Titu se više ne uči ni u školama. Mi smo učili preterano, a oni sada ne uče uopšte. Još u fazi priprema snimanja držao sam im jednu vrstu kursa.

Puštao im filmove?

-Da, puštao filmove iz tog perioda iz Filmskih novosti, pošto će u filmu biti dosta arhivskog materijala. Gledali su detalje od bolesti, smrti i sahrane. Jako mi je bilo bitno da im približim, ubacim atmosferu koja je meni bila polazni motiv da se bavim tom temom. Kad sam počeo da pišem tekst pošao sam od varijante da je umro vođa i sedam dana je proglašena nacionalna žalost. To je neko vreme bezvazdušnog prostora u kojem se cela nacija našla. Nisu radili ni bioskopi, puštala se non stop ozbiljna muzika. To mi je bilo zgodno kad sam sastavljao tekst, a bilo je proleće, lepo vreme. Zamislio sam da postoje ljudi kojima je bilo do veselja, do radosti..., neki ljudi koji su se zaljubljivali u to doba, koji su se našli u situaciji da je to bilo taboo. Ko god je bio srećan nije se uklapao u opštenacionalnu žalost što je jako zgodno za dramu - taj kontrast između onoga što se dešavalo na ulicama i onoga što se njima intimno dešavalo u životima.

Mladost, radost i matura kao radostan čin i opšteproklamovana žalost, taj sukob dva sveta je bio jako zanimljiv za dramsku radnju. Osim toga, to je nekako period koji je zaista bio gubljenje nevinosti cele jedne generacije. Sve šta se posle toga dešavalo su bili neki poslednji bezbrižni dani, bez obzira koliko to glupo zvučalo. Nije se razmišljalo ni o krizi ni o nacionalizmu. Jedino što je bilo važno i što je visilo je osećanje opšte neizvesnosti šta će se dogoditi kad je otišao Tito. On za sebe nikad nije govorio “kad ja umrem” koristio je izraz “kad ja odem”. Kao hedonista nikad nije prihvatao da će umreti. To je isto zanimljivo za ceo period.

Bio sam klinac ali znam da je njegova smrt doživljena kao smrt najbližeg svog. Uostalom i oni koji su se rodili posle sigurno su imali prilike da vide barem detalje sa Poljuda i plač igrača Hajduka i Crvene Zvezde nakon što je saopšteno da je Tito umro.

- To su svi doživeli kao smrt roditelja. Sve te suze, mimohod, atmosfera..., sve je bilo vrlo iskreno. Niko te ljude nije naterao da prave predstavu po gradu. Ljudi su iskreno plakali. Opet su imali to osećanje neizvesnosti šta će se sa zemljom desiti. Pamtim vreme još dok je Tito bio bolestan u Ljubljani - šta kad on ode? Da li će nas okupirati Rusi kao što je to bilo 12 godina pre u Češkoj? Nije se desilo ništa specijalno sem što je zemlja počela da kopni. Ta cela ekipa, predsedništvo, birokratizovani aparat... Svesno ili ne, ali uopšte nije pripremio naslednika. Došla je garnitura nesposobnih apartčika koji jednostavno nisu znali da odgovore izazovu vremena i koji su postepeno dovodili zemlju i u krizu i nacionalizam i rat. Taj period mi je zaista ostao u sećanju kao trenutak gubljena nevinosti, a u filmu je to gubitak nevinosti jedne generacije. Mislim da će to biti prepoznato kao light motiv i da film može da komunicira i van ex-Yu prostora, jer to se može porediti sa odlaskom svakog diktatora.

Nekako se u tom postitovskom periodu, kada je već zemlja krenula da korača u propast uvek postavljalo pitanje šta će se desiti ako nas neko napadne. Sećam se scene nakon jedne nesreće u rudniku kada je cela zemlja pokazala solidarnost, kako se isticalo da ako nas neko napadna da ćemo se uvek tako ujediniti. Onda je novinar priupitao “a šta ako vas niko ne napadne?”

-Mi smo zapravo uvek učili da postoji opasnost od spoljnog neprijatelja, nismo bili svesni da smo sami sebi najveći neprijatelji. Tito je toliko insistirao na bratstvu i jedinstvu i nije bio blesav zato. On je negde imao i svest da to može da ode u jednom krvavom nacionalističkom pravcu, zato je uvek i suzbijao Maspok, liberale u Srbiji..., ali ga nije preterano zanimalo šta će se desiti posle njegove smrti. Savršeno je živeo taj trenutak i drugo ga nije zanimalo.

Nakon Titove smrti jedna po jedna republika se odricala Tita. Srbija možda i prva. Poslednje vreme dešava se pravi revival Tita, antifašizma, pa moglo bi se reći čak i jugonostalgije. Otkud to nakon što smo se uspešno i krvavo otarasili jugo prizvuka?

-U pitanju je pre svega tranziciona muka koja je svuda prisutna. Fenomen je da je u najrazvijenijoj zemlji, koja je jedina članica EU taj kult sada možda i najjači - Tito je najpopularniji u najrazvijenijoj zemlji. Ja bi to nazvao tranzicionim grčom i nostalgijom za bezbrižnim vremenima kada ljudi nisu razmišljali ni o vizama ni o putovanju. Sada je strašno velik uspeh što smo dobili beli šengen, a bili smo slobodni građani u to vreme. Ne daj bože da ti neko ukrade onaj crveni pasoš. Oni su i na zapadu i na istoku imali vrednost. Ljudi se sećaju mora, toga kako nisu morali da se grče, kako su mogli i oni siromašniji da priušte deci zimovanja, letovanja. Neko će reći da je zbog toga i došlo do toga, da se zemlja prezadužila, da je sve bilo lažno, da su to sve bila Potemkinova sela. Stoji činjenica da je sve - od infrastrukture, industrije..., da je sve napravljeno u to vreme. Nakon toga ništa nije urađeno. Posle Tita nismo uspeli da završimo ni autoput Beograd-Novi Sad koga nema ni 100 km. Iz ove perspektive to ljudima izgleda sjajno. Pa, ja sam 15 meseci bio u JNA. To je za mene bila najgora godina života, a sada se sećam samo nekih gluposti, nekih lepih stvari.

Kako vidiš odnos Srbije prema Titu? Koliko je iskreno pozivanje na antifašizam, posebno nakon posete Medvedeva kada su posećeni i grobovi oslobodilaca Beograda koji su bili zarasli, priča se o povratku imena ulica oslobodiocima i herojima. Srbija je jedina zemlja koja je izjednačila prava kolaboracionista, odnosno četnika i partizana.

-Sad si me podsetio. To je zaista bilo jezivo za gledanje, taj ulizivački pristup. Čupanje korova i poravnanje groblja oslobodioca Beograda posle iks godina, kao da nije normalno da se drži u pristojnom stanju. To su neke stvari koje su potpuno šizofrene. U isto vreme ta pomama za Dražinim grobom paralelno sa ovim. Tita su želeli da prebace u Kumrovec, a prvo je ovde krenula priča o tome da je Tito srbomrzac, štoviše taj termin je prvo korišten na Titovom primeru, valjda samo zato jer je bio Hrvat. Imali smo i Šešelja koji je nameravao da u Tita zabije glogov kolac. Ništa se tu nije slagalo pa su sledile kretenske paralelne biografije. Kao to nije bio Tito. Smešno je što sada ova vlast po potrebi uzima parčiće Titove politike i ikonografije. To šurovanje sa nesvrstanima koje Jeremić sprovodi je neverovatno. Dakle, može i Draža ali mogu i nesvrstani. Ista ekipa koja traži Dražu želi da organizuje samit nesvrstanih. To imitiranje Titove spoljne politike je u današnjem društvu kretensko posebno što se vezujemo za nesvrstane zemlje koje nisu priznale Kosovo. Tito nas je s puno razloga vezao za nesvrstane. Imali smo dva bloka, hladni rat i taj pokret je imao smisla. Danas su i Rusi u Partnerstvu za mir.

Godinu dana pre posete Medvedeva Srbija jedina nije odala poštu antifašističkoj borbi koja se u celom svetu proslavlja. Ljudima je teško da se odrede prema Titu i Draži Mihailoviću. Mi smo u školi učili jedno, a sada se uči potpuno drugačije. Ne znam kako će sada ova deca. Mi ćemo svi živeti u jednoj zajedničkoj zemlji ponovo, samo je veliko pitanje kako ćemo unutar sebe, kako će naša deca komunicirati. Uče potpuno druge istorije i to u istom gradu. Radio sam taj film o Vukovaru i bio sam svedok užasnih podela. Postoje hrvatska i srpska obdaništa koja su ograđena žicom. O udžbenicima da i ne govorim. Slično je i u Mostaru.

Kako oni mogu da žive jedni sa drugima kada udžbenici govore različito? Vlada potpuna histerija.

Nakon Titove smrti u zemlji je proglašeno sedam dana žalosti. Hteli ili ne, morali smo da žalimo. Slično je bilo i nedavno u Srbiji kada je umro patrijarh Pavle. Čak su i zabranjivani određeni kablovski kanali kako bi se nametnula žalost.

-To je bilo potpuno besmisleno. Žalost je pre svega privatna stvar. Ne može se proglasiti žalost. To mi je bilo zanimljivo za priču. Proglašavanje žalosti se kosi sa ljudskim bićem. Potpuno je besmisleno žaliti nekog ko ti nije ni rod, ni pomozbog, pa makar to bio i patrijarh. Bio je dobar čovek, eto, ali ja hoću da slušam glasnu muziku. Što nisu na nebu zabranili i satelitski prijem, što nisu hapsili ljude koji su slušali glasnu muziku, što nisu ukinuli internet? Besmisleno je i to utrkivanje ko će više da žali, pa u Beogradu još jedan dodatni dan. Ne razumem. To su izgubljeni dani, to je katastrofa i za privredu. Da ne ulazim u to kako je izgledala sahrana koja se kosila sa ličnošću tog čoveka - kao vojna parada.

Ahmed Burić te u jednom tekstu ili intervjuu nazvao “horničarem samodestrukcije” s obzirom na filmove koje si radio. Sada radiš priču o životu.

-Diplomirao sam '90. godine kada su mnoge moje kolege i vršnjaci otišli iz zemlje. Da sam to uradio morao sam da počnem sve iz početka jer kad odeš sa ovim zanatom moraš, čak i ako imaš iza sebe ogroman opus filmova, da kreneš od nule. Jako se teško napreduje jer su sindikati jaki, štite svoje ljude. Zato sam odabrao da ostanem. Igrani filmovi su devedesetih bili užasno gledani, prikazivali su se i u drugim republikama i pokrajinama ali su bili vezani za najgore pranje novca, za najprljaviji kapital. To je vreme kada se u najvećem siromaštvu produkcija zahuktavala, ali problematičnim novcem. Loše sam se snalazio u tome, nisam bio od ljudi koji će lako ući u priču sa Miloradom Vučelićem i “Komunom”. U toj celoj priči me privukao dokumentarni film i ono što je nekad bila 92-ka (RTV B92 op. aut.). Počeo sam da gledam oko sebe, kroz prozor. Imao sam jako dobru poziciju za čoveka koji se bavi dokumentarnim filmom da su se događaji nizali neverovatnom brzinom, količinom i da sam mogao da radim filmove. Cela istorija mi se dešavalo u blizini - i bombardovanje TV-a, protesti, šetnje, mitinzi... Počeo sam da radim filmove i postao sam hroničar samodestrukcije. Radio sam najbolnije, najdepresivnije teme. Posle “Vukovara” sam bio bolestan godinu dana. Nisam mogao psihički da se oporavim od rada na tom filmu koji je trajao godinu i po dana, a dobar deo tog vremena sam i živeo tamo. Sve je ostavilo traga. Nisam se zasitio, to je kao droga, ja sam na to navučen. Bavim se tim i kao direktor Festivala dokumentarnog i kratkometražnog filma, predajem dokumenarni film, a u neku ruku i ovaj film će imati puno dokumentarnih i arhivskih stvari. Imaće dokumentaristički pristup. Meni to sada prija, ja nisam zaboravio da radim sa glumcima i to saznanje mi je super i odmara me na neki način. To je jedini razlog, ali već sad imam gomilu ponuda da radim. U planu je i film o Jovanki Broz, ali videćemo kakva bude bila sudbina ovog flma.

Devedesetih je taj novac bio prljav, a danas?

- Igrani film je mukotrpan posao vezan za gomilu problema, finansijskih, organizacionih... U ovoj zemlji to nije lako. Taj put od teksta do premijere je toliko težak, mukotrpan i čovek se tu dosta potroši. Na žalost, reditelji se najmanje bave svojim poslom. Kod nas su reditelji i producenti i distributeri... Ja bih najviše voleo da se bavim isključivo svojim poslom, pristalica sam toga. Najviše mrzim kad glumci pametuju, daju lekcije iz života. Ja sam za to da glumci glume, reditelji da režiraju, producenti da produciraju. Kod nas se sve pobrkalo. Nema nekog reda, a film je skupa igračka, zabava i u startu već imaš ideju da ne može da vrati novac. Na blagajnama ne postoji sistem. Jedino da ga prodajemo na kioscima uz žvake i cigare kao što se sve prodaje. I to je problem. Uopšte neću da se iznenadim kad izađem iz montaže i vidim kopiju svog filma na tezgama. Još dok nastaje on je već piraterizovan; to ubija volju. Nema nikakvog sistema vrednosti. Možeš da napraviš film za Oskara, ali to tebi nije nikakva ulaznica da ćeš napraviti i drugi film. Napraviće neki zubar, neškolovan lik koji će oprati neke pare... Kod nas se gomila ljudi tako bavi poslom.

Država je bez problema izdvojila više od milion evra za film “Sveti Georgije ubiva Aždahu”, zajedno sa Republikom Srpskom. Čak se najavljuje i zajedničko snimanje filma o stradanju Srba u Jasenovcu, a o novcu koji će se izdvojiti za to možemo samo da sanjamo. To se posebno odnosi na vas koji se bavite filmom?

-Potpuno mi je idiotski da država uleće u te mega projekte za koje se nije pitalo koliko koštaju. Nemoralno mi je da država finansira filmove za koje se smatra da su od neke nacionalne vrednosti. Na šta to liči? I da ministar finansija može iz budžeta da zakripi rupu a da pri tom glumci ne dobiju honorar za svoj posao. Dragojevića cenim ali mi je neukusno praviti megalomanske filmove u ovo doba. Za te pare je moglo biti snimljeno 15 odličnih niskobudžetnih filmova koji bi nekome nešto i značili. Mogu ja da volim Duška Kovačevića..., ali Georgije koji ubiva aždahu? Nekome na Zapadu posle svih giga efekata, svega što je snimljeno u Holivudu u žanru spektakla mi nismo konkurentni. Koga to uopšte zanima?

Šta nekoga sa Zapada može da zanima, a da dolazi sa ovih prostora?

-Oni više ne žele ratnu tematiku. Njima je malo već dosta tih priča. Oni bi voleli da gledaju neku normalnu, najobičniju ljubavnu priču - što bi rekao moj profesor Điđa Karanović “dvoje se vole, a treći im smeta”. Tako nešto bi imalo mnogo više prođe neko filmovi koji se bave bližom istorijom. Zato su poslednje vreme uspeli i “Klopka” (Srđana Golubovića op. aut.), film koji nisu očekivali iz Srbije ili “Ljubav i drugi zločin” Stefana Arsenijevića. Bio sam baš u “Mostu” Radio Slobodne Evrope sa Harisom Pašovićem pa smo pričali na tu temu. Postoji gomila neispričanih priča i to je ono što se srpskoj kinematografiji zamera. Mi neke bolne teme i neko preispitivanje savesti i odgovornosti za zločine koji su počinjeni u naše ime nismo ni dotakli. Vlada neka vrsta eskapizma. Malo je izuzetaka poput “Vukovara” koji sam ja sa Dragom Hedlom uradio. Fali nam sigurno još ljudskih ratnih priča o onome šta se desilo u Srebrenici. Ali ne bih da taj film pravi bh. reditelj, ili da Hrvati snime film o Vukovaru. U celoj ex-Yu kinematografiji, na žalost većina filmova je bilo jednostrano. Propagandistički i besmisleni su, a toga je najviše nastajalo u Hrvatskoj.

Pa to ne treba da čudi. Imali su odličnu podlogu - Antona Vrdoljaka, majstora filmske propagande. A s obzirom da si radio film o Vukovaru pretpostavljam da i dalje pratiš kako se medijska propaganda odnosi prema tom mučenom gradu?

-Problem sa Vukovarom je to što su ga i Hrvati zaboravili. Taj grad je jedan užasno nesrećan grad i Hrvati su polako digli ruke od njega. Niko neće otvoreno da prizna o čemu se radilo ali će te stvari gurati pod tepih. Užasava me to nadmetanje, ko će gde da klekne, da li će Mesić ili Tadić da kleči, to je neukusno. Oni nisu političari kalibra jednog Vilija Branta. Sve što oni kaži i sve što na tu temu kažu najčešće služi dnevno političkim potrebama. Mislim da će se pre normalni ljudi vratiti jedni drugima nego političari. Što se to pre shvati tim bolje. Mi ćemo večito biti susedi, ne možeš da ih biraš. A doći će jedan dan kada ćemo morati da ga priznamo, to je politička realnost.

Planirao si ekranizaciju “Meksika”, romana Vladimira Arsenijevića, priču o prijateljstvu Srbina i Albanca, ali problem je novac.

-Na jednom konkursu u Francuskoj, od 50 prijavljenih sam dobio ček od 130.000 evra za postprodukciju filma pod uslovom da se te pare potroše u Francuskoj. Film je dosta skup za razliku od “Plavog voza” koji je gradska priča. Kalkulacija je bila na 1,2 miliona evra. Film na republičkom konkursu nije prošao, a uslov Francuza je bio da se film završi u roku od dve godine tako da od toga ništa nije bilo.

Već spomenuti film “Sveti Georgije ubiva aždahu” je koštao više od pet miliona evra, a finansirale su ga vlade Srbije i RS.

-Naš politički vrh, ljudi koji donose odluke, koji povlače finansijske konce... estradizovani su. Estradizacija je užasno prisutna u političkom vrhu. Ne možeš očekivati od ljudi koji komponuju za Kebu i idu na promicije pevaljki po splavovima da ozbiljno razmišljaju kada treba da naprave preraspodelu novca. Lični ukus formira kulturnu politiku što je nedozvoljivo, a ukus je najčešće loš i pod užasnim estradnim uticajem. Najviše na svetu vole da sede sa pevaljkama. Dosta novca je uloženo u renoviranje pozorišta koja izgledaju svetski, ali dobra predstava je incident u pozrištu. Imamo sjajne dve dramske spisateljice - Biljanu Srbljanović i Milanu Marković ali pozorišni repertoar nije na njihovom nivou. Kad god odem u pozorište, a odem povremeno, žešće se smorim. Ne pamtim da mi je neka predstava poslednje vreme bila zanimljiva. S druge strane, kinematografija funkcioniše uz pomoć štapa i kanapa. Javni servis bi trebalo da izdvaja iz pretplate deo za kinematografiju ali toga nema, a ne pamtim koja se televizija poslednje vreme pojavila kao producent dokumentarnog filma. Dokumentarni program ne postoji više na žalost ni u mojoj bivšoj kući - B92. Poslednji film sam uradio ja i otišao. Sve se pretvorilo u Velikog brata.

Jedan od likova koji je zahvaljujući tebi postao poznat u čitavom regionu ovih dana se pojavljuje po raznim televizijama davajući savete omladini. Reč je naravno o Kristijanu Goluboviću (“Vidimo se u čitulji”) koji je čak bio intervjuisan i za “60 minuta”. Govorili smo o estradizaciji političara, a estradizacija kriminalaca je već višegodišnji trend.

-Kristijan je filmski lik. Taj film ga je obeležio ali on je živ zato što je bio u zatvoru svo vreme. Svi koji nisu bili su mrtvi. On je isto to pričao i pre 15 godina. To nije nova priča, kako želi da uđe u porodične vode, da može da se prošeta sa verenicom, da uđe u poslastičarnicu. To je njegova stara priča. Tri meseca posle toga saznam da je verenicu u osmom mesecu trudnoće prebio od batina i da je izgubila dete. Radi se o takvom liku. Hoće on, želi, ima čak i iskrenu potrebu ali to se kosi sa njegovom prirodom. On je zver u koži čoveka. Njemu ništa ne verujem. Da li možeš da zamisliš da doživi duboku starost. Problem je jednostavno sa medijima koji mu daju prostora.

{slimbox images/Galerije/baljak/1.jpg,images/Galerije/baljak/1.jpg;images/Galerije/baljak/2.jpg,images/Galerije/baljak/2.jpg;images/Galerije/baljak/3.jpg,images/Galerije/baljak/3.jpg;images/Galerije/baljak/4.jpg,images/Galerije/baljak/4.jpg;images/Galerije/baljak/5.jpg,images/Galerije/baljak/5.jpg;images/Galerije/baljak/6.jpg,images/Galerije/baljak/6.jpg;images/Galerije/baljak/7.jpg,images/Galerije/baljak/7.jpg;images/Galerije/baljak/8.jpg,images/Galerije/baljak/8.jpg;images/Galerije/baljak/9.jpg,images/Galerije/baljak/9.jpg}

(zurnal.info)

Mora da jedva čekate odgovor na pitanje kako trudnice slave Novu godinu? Ma uzbudljivo, treperavo, vlažno i nezaboravno, u vražiju mater.

Uzbudljivo

Za razliku od predrasuda kojih su puni savjetodavci, trudnica se može lako uzbuditi na novogodišnju noć samo iz jednog razloga. Uzbudljivost dolazi i raste ne sa seksualnom energijom od koje navodno pršte sve trudnice na svijetu već od krucijalnog pitanja: šta će biti na meniju? Od 25.12. do 31.12. samo jedna stvar luta limbom uma svake skromne trudnice - da li će, o da li, biti 1000 vrsta sira, salata, ajvara, krompirića, čipsa, kajmaka, maslina, ruske salate (evo i dok pišem pritisak mi raste!) ili samo 999? Kojim redom da krenem jesti? Da li će iko primjetiti da sam napunila tanjir 8 put? Zašto mi je sestrić pojeo posljednji komad čipsa, gad mali? Kako se moglo desiti da zaboravimo donijeti kiselo vrhnje? O što je dobro ovo pecivo, mmm...

Treperavo

Treperavo? Pa naravno, sirota trudnica može samo da treperi cijeli dan u iščekivanju da li će se medeno čudovište u stomaku ritati ili pustiti na miru mamu da pase li pase bar tu jednu noć. Noć kad joj najdraži ne broji kalorije jer se još uvijek živo sjeća provale suza tokom posljednjeg mjerenja (...zašto si mi dopustio da se ovolikoooooo šmrc udebljam buhuhuhuhu.. i ostale standardne priče). Kako se prokletnik sjeća samo onoga što mi ne odgovara u trenutku kad mi ne odgovara? Kako se ne sjeća onih stotinu nagovještaja da bi mi baš pristajao jedan draguljčić oko vrata a ne silno srebro od cijelih 15 KM koje mi kupuje?

Vlažno

Vlažno iskustvo podrazumjeva notornu ali prešućivanu činjenicu da svako ko je ikad vidio trudnicu od 4 mjeseca pa dalje van vecea, može odmah da piše National Geographicu kako je svjedočio jednom nesvakidašnjem viđenju. Ugledati trudnicu na 5 minuta izvan toaleta ravno je podvigu rukovanja sa Jetijem na Nepalu...Zato duboko sumnjam u sve one savjete kako se ponašati od 4. mjeseca pa do 9 jer ne znam kako je ijedan doktor našao subjekat za posmatranje. Jedino ako mu je virio iz šolje i radio test sella stercoraria (ma znate onaj čudni običaj da svakom novoizabranom papi na stolici za nuždu jedan od đakona utvrđuje uvidom u genitalije pol).

Nezaboravno

A nezaboravno je tek poseban i pravi pridjev koji opisuje svu ljepotu i raskoš novogodišnjih proslava...Ne znam šta je nezaboravnije bilo te lude noći 31.12.2009... Svečana odjeća –u koju bi mogla stati kompletna trubačka postava sa Guče? Još svečanija obuća – kaljačice 44, što bi rekli Nadrealisti? Ili brzina kojom sam zaspala ni minut nakon 24:00? Možda pak zvuci hrkanja koji su nadjačali i Grand Show i utišali kompletno društvo koje nije imalo srca da me ritne?

O tome da li sam se depilirala ili ne, za slučaj da se muž napije a meni posreći, ne treba ni pomišljati. Dugo, dugo je prošlo otkad sam vidjela svoje tijelo ispod pupka. Znate, ja već dugo ne hodam i ne koristim noge. Najčešće se kotrljam. Kad zapnem, onda me neko pogura štapom i zakoluta kao staru gumu. Ponekad kad prođem pored ogledala iznenadim se jer ugledam kako zapravo ima nešto ispod materice veličine fudbalske lopte. Da, da, po kalendaru trudnoće upravo u ovom trenutku, 26 nedjelji, moja materica je veličine fudbalske lopte! Ako vjerujem natpisima, lopta je prilagođena veličini ljudske noge i njena masa može biti između 400 i 450 grama. Da li da kažem haos ili užas što nosim u sebi nečiju nogu?

Seksi

I hajd sad ti sa svješću da ne znaš kako ti međunožje izgleda već mjesecima, a iznad njega se ugnijezdio alien, da se osjetiš seksi i prpošno za najluđu od svih najluđih noći u godini. Ma nemoj. S leđa na bok se okrećem gracilno kao najstarija od najstarijih kornjača sa Galapagosa. Ustajanje iz kreveta je postalo olimpijska disciplina. Osjećam se seksi kao Stanlio. Nije ni čudo što moj najdraži, ko god ga pita kako mu je, odgovori vicem: Znaš kako ide seks u trudnoći? Prva tri mjeseca normalna. Druga tri mjeseca doggy style. A posljednja tri mjeseca WS. Šta je WS? Woolf Style. Sjediš pored rupe i zavijaš.

On bar zavija. I sjedi! A ja samo uhćem, dahćem, puhćem. I čekam taj april. Kažu mi da će se sve isplatiti kad vidim i uzmem bebu u ruke.

Haos

Nisam vjerovala u to sve dok neki dan, prvi put i mnoooogo kasnije nego sve trudnice koje me redovno obavještavaju o tome šta je normalno, nisam osjetila mrdanje u fudbalskoj lopti. Isprva sam mislila da su gasovi koji me prate mjesecima evoluirali u neku novu vrstu. Međutim onda mi je samo od sebe srce jače zakucalo, oči se napunile suzama a snagom Chuck Norisa ščepala sam njegovu ruku i spustila je na stomak, jer sam nekako, negdje, znala da se to javlja moja, dobro hajde n a š a, beba.

Počela je nova faza. Bliski susret sa trećom vrstom. Haos.

(zurnal.info)

Dva napadača pobjegla su s mjesta napada.

Cankov, koji je često javljao o organiziranom kriminalu u Bugarskoj, ubijen je na licu mjesta. Njegovi prijatelji primljeni su u bolnicu u teškom stanju.

U sličnom napadu u centru Sofije prije dvije godine naoružani napadači ubili su pisca Georgija Stoeva, autora nekoliko knjiga o organiziranom kriminalu u Bugarskoj.

(FENA)

Koruški poglavar time je reagirao na tvrdnje bivših bavarskih čelnika da nisu utjecali na prodaju Hypo Grupa Alpe Adria bavarskoj državnoj banci Bayern LB.

- Sve ovo nedvosmisleno i jasno pokazuje da je postojala ogromna želja da ta banka promijeni vlasnika, zaključio je Doerfler.

Zbog teških financijskih gubitaka nastalih prilikom kupnje Hypo Grupe Alpe Adria, koji njemačke porezne obveznike stoji 3,7 milijardi eura, na udaru javnosti našlo se i bivše političko vodstvo Bavarske s dugogodišnjim bavarskim premijerom Edmundom Stoiberom kao i tadašnje vodstvo Bayern LB-a.

Prije nekoliko tjedana njemački mediji su Stoibera optužili da je izvršio pritisak na Hrvatsku, odnosno bivšeg premijera Ivu Sanadera, kako bi Hrvatska narodna banka (HNB) dala svoj pristanak prodaji HGAA Bavarcima.

Od ponedjeljka i državno odvjetništvo u Muenchenu vodi istragu povodom napisa medija da je prilikom prodaje Hypo Group Alpe Adria došlo i do tzv. "insider tradinga" prilikom kojeg se obogatilo nekoliko njemačkih i austrijskih obitelji.

(FENA)

Iako je istakao da na tome ne treba raditi brzo i neozbiljno, izrazio je uvjerenje da će se zakonski uvjeti za provođenje referenduma osigurati u prvoj polovini ove godine.

Ponovio je i da je referendum ozbiljna stvar, da se o toj temi prije tri godine nije smjelo pričati u RS-u, a da je sadašnja vlast odlučila da donese novi zakon o referendumu.

"Odlučili smo da legaliziramo pravo na samu priču o referendumu, a druga faza je da se on institucionalizira kroz dogradnju sadašnjeg zakona i zatim provede na nekom od pitanja koje u određenom trenutku bude važno", rekao je Dodik, podsjetivši da je sada aktuelna priča oko nametnutih odluka visokog predstavnika u BiH.

Entitetski premijer je odbacio kao zlonamjrenu i netačnu izjavu lidera PDP-a Mladena Ivanića da dok je SNSD na vlasti u RS-u neće biti referenduma, a kritikovao je i još neke druge poteze PDP-a, među kojima i to što su poslanici te stranke nedavno, kako kaže, neozbiljno predložili skupštinski zaključak po kojem bi vlast RS-a trebalo da u određenom roku raspiše referendum o njenoj samostalnosti.

"Ako se PDP ne šali s tim, neka onda oni predlože donošenje odluke o statusu RS-a", dodao je Dodik, koji je zamjerio Ivaniću i zbog toga kojem je sarajevskom listu dao intervju na tu temu.

(FENA)

Novac za rezidenciju u mondenom središtu Švicarske isplaćen je dotadašnjoj vlasnici, nekada bogatoj nasljednici lanca Quelle Madeleine Schickeldanz.

To je i razlog zašto je o tajanstvenoj Slovenki pisao njemački tabloid budući da je ista vlasnica svoju drugu vilu u St. Moritzu mjesec dana ranije za samo 10 milijuna eura prodala njemačkom bankaru Phillipu Mallincroftu.

Slovenski mediji ovih dana špekuliraju o tome čijim je "tajkunskim" kapitalom stvorenim u Sloveniji vila zapravo kupljena. Ljubljanski dnevni list "Dnevnik" tvrdi u utorak da je tajanstvena Mirka Horvat majka slovenskog tajkuna Darka Horvata.

Horvat se stalno pojavljuje na listama najbogatijih Slovenaca iako već godinama živi u inozemstvu.

Rođen u Mariboru, on je svoje bogatstvo kao vrlo mlad čovjek počeo stvarati prije petnaestak godina, osnivajući tvrtke koje su upravljale kapitalom malih dioničara, odnosno građana koji su njegovim fondovima povjerili tzv. vlasničke certifikate koji su dijeljeni u procesu privatizacije nekadašnje društvene imovine.

Zbog poreznih ograničenja i želje da proširi poslovanje u međuvremenu je svoje tvrtke registrirao u Nizozemskoj, Velikoj Britaniji i u "poreznim oazama" iako i u Sloveniji još uvijek aktivno djeluju neke od njegovih firmi.

Horvat sada živi u Londonu, a prema pisanju slovenskih medija vjerojatno želi prijaviti boravak u Švicarskoj, kako bi izbjegao promjene poreznog zakonodavstva u Velikoj Britaniji. Tamo će se od 1. travnja uvesti 50-postotno oporezivanje svih prihoda iz dohotka koji prelaze 150.000 funti godišnje.

U Švicarskoj su, navodi "Dnevnik", najviši porezi na dohodak 11,5 posto, a oni koji u Švicarskoj steknu status stalno prijavljenog rezidenta mogu se s vlastima dogovoriti i o plaćanju paušalne glavarine, makar stvarno žive i posluju negdje drugdje.

(FENA)

- S obzirom da je Turska miljama udaljena od potrebnih političkih i gospodarskih uvjeta za primitak u EU trebalo bi joj uskratiti izglede za primitak u Uniju", navodi se u dokumentu koji bi trebao biti prihvaćen na skorašnjem stranačkom kongresu CSU-a i kojim raspolaže FAZ.

CSU se istodobno zalaže za zaustavljanje procesa proširenja EU "do daljnjega" s izuzetkom Hrvatske. Za zemlje regije zapadnog Balkana CSU odobrava "europsku perspektivu" ali se protivi davanju bilo kakvih obećanja vezanih uz datum pristupa i jamstva za pristup. CSU se isto tako zalaže i za nove forme vezivanja uz EU koje bi bile "ispod razine" punopravnog članstva.

Preuranjeni pristupi nekih članica EU su doveli do ruba izdržljivosti, stoji u nacrtu CSU-a. Bavarski demokršćani se ovim vanjskopolitičkim istupom protive koalicijskom programu demokršćansko - liberalne vlade Angele Merkel u kojem ove jeseni, na zahtjev liberala, nije uvrštena klauzula o odbijanju proširenja EU na Tursku.

CSU se umjesto punopravnog članstva zalaže za "privilegirano partnerstvo" između Turske i EU što podržava i veća stranka njemačkog demokršćanskog bloka Kršćansko demokratska unija (CDU) kancelarke Angele Merkel.

(FENA)