Povodom današnje inauguracije ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča, Financial Times poručuje Evropskoj uniji da mu mora pružiti ruku.Janukovič je pokazao da je dobro zna što su mu prioriteti, tako što je za destinaciju svoga prvog putovanja u inozemstvo nakon ustoličenja izabrao Bruxelles, ali nema sumnje da će se Ukrajina, nakon otvorenoga proevropskog kursa Viktora Juščenka, pod Janukovičem vratiti tradicionalnom balansiranju između Unije i Rusije.
Ukrajina je propustila priliku da nakon narančaste revolucije ubrza integraciju u EU. Kako je Unija sada preokupirana drugim problemima, novi zamah na tome planu nije moguć.
Balansiranje između Rusije i Zapada za Ukrajinu je razumna opcija. Pritom Viktor Janukovič ne smije zaboraviti da većina Ukrajinaca budućnost zemlje vidi u Uniji.
Nikakav kratkoročni sporazum s Moskvom ne smije narušiti dugoročne izglede za učlanjenje u Uniju, zaključuje Financial Times.
(Fena)
Rusko ministarstvo unutarnjih poslova optužilo je u srijedu jedan časopis za "laži" i "senzacionalizam" nakon što je on u ponedjeljak optužio pripadnike elitnih policijskih trupa OMON da otimaju imigrantske radnike kako bi od njih napravili robove na gradilištima.Mediji vode "veliku informativnu kampanju s ciljem diskreditacije" policijskih snaga za borbu protiv nereda OMON, saopćilo je ministarstvo, a prenijela ruska agencija Interfax.
Glasnogovornik ministarstva Oleg Elnikov je naveo u tom saopćenju da se optužba odnosi na The New Times, nezavisni sedmičnik koji je već početkom februara objavio svjedočenja pripadnika OMON-a o korupciji i zloupotrebi vlasti u njihovim redovima.
U članku objavljenom u ponedjeljak časopis se poziva na bivšu pripadnicu policije Larissu Krepkovu koja je u penziji od 2008. godine i koja optužuje OMON iz moskovske regije da hapsi imigrante i primorava ih da rade na gradilištima bez naknade.
Rusko ministarstvo unutarnjih poslova se našlo posljednjih mjeseci u središtu nekoliko skandala zbog korupcije ubistava, silovanja i krivotvorenja dokaza.
Prošle sedmice ruski predsjednik Dmitrij Medvedev je najavio veliku reformu ministarstva unutarnjih poslova, kako bi oštrije kaznio policajce koji su počinili kriminalne delikte.
(Fena)
Jelena Jovanović kaže da je Srebrenica najbolji grad za život na svijetu. Ima svoje razloge, tu je rođena, odrasla, završava srednju školu, i tvrdi da ima najbolje prijatelje koji su joj najvažniji. Nakon škole planira upisati fakultet. U Srebrenici. Sarajevo i Banja Luka joj nisu zanimljivi.
OVDJE IMAM SVE
Zatekli smo je ispred zgrade opštine Srebrenica gdje nestrpljivo čeka da počne Prva regionalna konferencija Mladi za mir koju organizuje Care International.
-Lijepo je Sarajevo, ali Banja Luka je meni ljepša radi parkova i zelenila. Bez obzira na to ja želim ovdje živjet. Ja se najbolje osjećam u Srebrenici i volim ovaj grad. Zašto bih išla igdje, kada ovdje imam sve- kaže nam šesnaestogodišnja Jelena.
Odmah, bez ikakvog pitanja nam želi objasniti da Srebrenica nije onakva kakvom je predstavljaju mediji i kako je općeprihvaćeno mišljenje kada se spomene ovaj grad. Iz njene perspektive problema nema, ide u školu, odlikašica je a ima pregršt obaveza.
-Najlakše je reći da je ovdje dosadno i depresivno, ali vjerujte nije kada se pozabavite nečim-objašnjava Jovana.
Prije godinu dana Jovana je postala član Savjeta mladih Srebrenica, organizacije koja radi na volonterskoj bazi. Ova organizacija je nastala 2003. godine, i do sada je organizovala nekoliko kulturnih događaja, sportskih takmičenja, radionica za mlade.
-Mi se u našoj organiziaciji družimo, planiramo aktivnosti, pokušavamo nešto napraviti. Ima nas svih boja, kako se kaže, i Srba i Hrvata i Bošnjaka. Ali mi ne gledamo na nacionalnost mi smo drugovi. Baš nas briga za nacionalnost i vjeroispovijest- govori Jelena.
Njena drugarica Nevena Elez iz Vlasenice koja treba da održi recital na konferenciji se sa Jelenom slaže u potpunosti. Priča nam da su mladi u Vlasenici previše pasivni, ali da postoji određena skupina koja pokušava da aktivira mlade ljude.
-Ja sam sa svojih šesnaest godina shvatila da mi u Vlasenici ili Srebrenici, ma bilo gdje, moramo sarađivati bez obzira ko smo i šta smo. Ja želim promjene. Mlada sam i neću da život provedem u svađi sa svojim vršnjacima samo što se drugačije zovu ili su pripadnici druge religije. Imam super prijatelje Bošnjake i Hrvate. Želim mir za sve nas- kaže Nevena.
MOŽE BOLJE
Međutim, s druge strane optimističan stav ove dvije djevojčice se ne nikako ne podudara sa Izvještajem o istraživanju stavova mladih u Bratuncu, Srebrenici i Vlasenici koje je proveo Care International. Podaci govore da su najveći problemi nezaposlenost, loša materijalna situacija, nacionalna netrpeljivost, te nedostatak kulturnih dešavanja. Dijalog među ljudima različitih nacija nije na visokom nivou. Najveći problem, prema rezultatima tih istraživanja, stvaraju političari i mediji, nerazvijena ekonomija, ekstremističke grupe, kriminalci... U Vlasenici su iz perspektive mladih najveći problemi nasilje, alkoholizam, nezaposlenost, neinformiranost, nacionalna netrpeljivost, odlazak mladih, neaktivnost mladih... Isti ovi problemi su u manjoj ili većoj mjeri zastupljeni u Srebrenici i Bratuncu.
Čedomir Glavaš, osnivač organizacije Odisej iz Bratunca smatra da situacija nije zadovoljavajuća za mlade u ova tri grada, ali ističe da je stanje društvene svijesti u određenoj mjeri uznapredovalo u odnosu na protekli period.
- Situacija u Bratuncu je bila takva da smo mi bili totalno besposleni. Po cijeli dan sam lutao gradom, pio kafe... Druga opcija je bila da sjednem kući i gledam televiziju. I baš iz tog razloga, depresije, bespolice..., kada sam vidio da taj život ne vodi ničemu, sa prijateljem sam osnovao 2001. godine Odisej, da se barem imam nečim pozabaviti. U početku smo se bavili radionicama, pričali smo o ratu, prošlosti... Smatrao sam da mi to moramo prebroditi, da moramo skupa živjeti. Moram priznati da je u početku bilo jako teško, mnogi su nas gledali kao da smo neki čudaci, bili smo napadani, bili smo pretučeni-objašnjava Čedomir.
BATINE ZBOG HAVIVA
Prije četiri godine Čedomir i njegovi prijatelji su napravili akciju kada su dijelili fotografije Rona Haviva. Na fotografijama su bile prikazane užasne scene gdje srpski vojnici zlostavljaju civile.
-Uslijedilo je privođenje u policijsku stanicu. Doživjeli smo prijetnje, tukli su nas... Cijeli Bratunac se ogradio od nas, a to me i ne čudi. Ovdje zaista ima ljudi kojima je Ratko Mladić heroj. Mi se borimo protiv toga. Ali smo nastavili dalje pa šta košta da košta. I mislim da smo uspijeli u svojim zamislima, već se vide rezultati. Možete se uvjeriti da omladina više ne priča o ratu, a nacionalnost, ime i vjeroispovijest su ovdje zaista nebitna stvar. Barem kod nekih, i to je uspjeh. Mi se družimo, organizujemo sportske turnire, izložbe, koncerte, karaoke...- kaže Čedomir.
Aktivista Savjeta mladih Srebrenica, dvadesetpetogodišnji Almir Salihović kaže da on nije imao problema sa policijom kao Čedomir, ali da je bilo neugodnosti druge vrste.
-Teško je bilo aktivirati omladinu u Srebrenici. Svi su se vodili mišljenjem da ovdje nema perspektive, mladi jedva čekaju da odu- kaže Almir.
Njegova organizacija trenutno ima zaposlenu menedžericu, finansijskog asistenta i koordinatora projekta.
-Veliki je uspjeh za nas što smo nekoga zaposlili, iz ničega smo napravili nešto, i dali smo primjer mladima da nije sve tako crno, da se može sve uraditi, ali uz dosta rada i ulaganja- zaključuje Almir.
ULOŽENO 1,2 MILIONA KMProjekat Mladi za mir započet je u januaru 2009. godine, uz podršku Evropske unije i Care Holandija. Osnovni cilje je osnaživanje mirovnog procesa na području Istočne Bosne i Hercegovine, uz ravnopravnu uključenost partnerskih organizacija Savjeta mladih Srebrenica, Omladinske organizacije Bratunac i Savjeta mladih Vlasenica. Projektne aktivnosti uključuju gradnju kapaciteta, osvještavanje, akcije razvoja zajednice, kao i lokalnu i regionalnu saradnju mladih. Do sada je uloženo 600.000 eura i projekat će trajati do 2012. godine.
Radnici Urbanističkog zavoda RS-a danas su mirnom šetnjom do zgrade Vlade RS-a u Banjoj Luci iskazali nezadovoljstvo zato što je 21 radnik tog preduzeća dobio rješenje o otkazu.Otkazi su im uručeni jučer, a osim tog problema, ukazuju i da nisu zadovoljni procesom privatizacije u Urbanističkom zavodu RS-a.
Predsjednik Sindikalne organizacije tog preduzeća Slaviša Lukić ističe da radnici današnjim mirnom protestnom šetnjom žele da skrenu pažnju Vladi RS-a da realizuje svoje odluke u vezi s kupovinom Urbanističkog zavoda i na taj način spriječi otpuštanje radnika i prodaju zgrade Zavoda.
“Ukoliko Vlada RS-a realizuje tu odluku, imamo obećanje uprave da će sve odluke vezane za prodaju Urbanističkog zavoda biti povučene, kao svi otkazi”, rekao je Lukić i pozvao Vladu RS-a da reagira u ovom otkaznom roku koji su dobili radnici Zavoda.
Ako to preduzeće ostane u privatnom vlasništvu došlo bi do novih otpuštanja radnika, a to bi izazvalo još veće nezadovoljstvo.
“Mi ćemo u roku od nekoliko dana zvanično uputiti pismo Vladi RS-a i tražit ćemo od poslodavca da ispuni neke naše zahtjeve, isplatu neizmirenih plaća i doprinosa i da nam detaljnije obrazloži razloge otpuštanja radnika”, naglasio je Lukić.
Nakon protestne šetnje koja je počela oko 11 sati do zgrade Vlade RS-a, radnici Zavoda su se razišli.
Podsjećamo, uprava Urbanističkog zavoda RS-a pokrenula je prije dva dana proceduru za prodaju ili zamjenu svog objekta u Banjoj Luci, dok u isto vrijeme Vlada RS-a razmatra ponudu za otkup akcija tog preduzeća da bi ga vratila u državno vlasništvo.
Entitetska vlada ranije je zatražila dopunski izvještaj o procjeni vrijednosti kapitala preduzeća, koje je ranije privatizirano, iako je bio institucija od entitetskog značaja.
Najveći akcionar, sa 48,8 posto, postao je Jovo Vidović, banjalučki biznismen.
Direktor „Urbanističkog zavoda RS-a“ je Borislav Bijelić, koji je ranije odlučio da otpusti 44 radnika od 108 zaposlenih u Zavodu.
Za sada su rješenja uručena za 21-og radnika.
Bijelić je nedavno smijenjen s mjesta predsjednika Komisije za reviziju privatizacije RS-a, koja je ranije tvrdila da je bilo neregularnosti u samom procesu privatizacije „Urbinističkog zavoda“.
Međutim, to nije bilo smetnja da postane direktor tog preduzeća i dobio je i stan vrijedan 157 hiljada KM.
(Fena)
Kakav grozan naslov! Ali šta očekivati od ovakvih novinara, primitivnih, neobrazovanih, islamofobičnih srbomrzaca, antifašističkih kurvinih sin..., uh previše gledam 60 minuta ovih dana...?! Šta očekivati od onih koji iz kuće nisu ponijeli osnovnu, čaršijsku kulturu dijaloga, kojima je jedini posao u životu da izmišljaju podmetanja, laži, neprovjerene informacije... Ma, uostalom, kakva novina takav i naslov.
-Premijeru, ne morate čitati ovaj tekst ako ne želite..., mislim, imate odličan program na PTPC-u, evo sada imate..., gdje je taj daljinski..., evo... 90. repriza vaše omiljene emisije “Dodikov pečat” ili na Alfi možete pogledati reprizu naše, hoću reći vaše briljantne javne debate "Otvoreni dijalog uotvorenom društvu", ona je odmah nakon emisije u kojoj novinar Fahro Radončić razgovara sa biznismenom Radončićem, neimarom Fahrom Radončićem i vlasnikom nekoliko najljepših nekretnina na Balkanu gospodinom Gazi Fahrudinom Radončićem, a kasnije će im se pridružiti predsjednik najjače političke stranke u Bošnjaka... Toliko divnog sadržaja a vi bi da...
-Sanja, Sanja..., s kim to pričaš luda ženo..., hej gdje si ti..? Opet nema papira u klozetu..., gdje je ono Oslobođenje? Potrošio sam sve Dane i Slobodnu Bosnu, krenulo me ovih dana..., hahaha..., dobra mi ova. Gdje si ti bona?
-Šta galamiš, vidiš da vodim kulturan dijalog preko telefona sa premijerom...
-Šta kaže kada će ono uplatiti?
-Nismo imali konverzaciju o tome. Argumentirano sam mu elaborirala aktualno stanje u “najvećem destabilizirajućem faktoru u Bosni i Hercegovini”...
-U najvećem čemu?!
-Tu premijer misli na medije iz Federacije, naravno, na onog kretena Bakira, na onog Mišu što će imati srčani udar..., na one pedere iz Žurnala... Jesi im vidio tekst danas? Čuj samo naslova: DODIK, LAŽI I S(R)ANJA, ovo R je u zagradi, kao ono...
-Ma, kontam...
-A ja sam imala tako divan naslov: “When Dodik Comes To Town”..., znaš po onoj pjesmi od Ju-tu...
-Aha, I was a sailor, I was lost at sea... Hej, daj mi da pročitam to sranje dok ja..., da prostiš...
DODIK, LAŽI I S(R)ANJA
Prema navodima medija iz Federacije jučer, u popodnevnim satima, u centru Sarajeva, desio se masovni zločin. Počinioci su poznati javnosti, ali kako sada stvari stoje, neće biti nikakve istrage. Razlog je, kako u tim medijim navode, to što su žrtve svojevoljno pristale da budu izmasakrirane. Mada se radilo o očitoj manipulaciji, nadležni smatraju kako nema osnova jer je skup jasno naslovljen kao javna debata "Otvoreni dijalog u otvorenom društvu" sa gostima Valentinom Inzkom i Miloradom Dodikom. To što se, kako navode ostrašćeni federalni mediji, javna debata pretvorila u javni linč nad nemalobrojnom masom koja se okupila u Uniticu, nadležni su nazvali “propustom organizatora”. Prisutni navodno vjeruju kako je sve bilo isplanirano.
Da bismo izbjegli manipulacije otišli smo na lice mjesta – on the face of the place, što bi rekle kolege s BBC-a i razgovarali s nekima od prisutnih koji su bili spremni dati izjave nakon javne debate. Uspjeli smo postaviti nekoliko pitanja, prije nego što su u pratnji svojih najbližih upućeni u najbližu ambulantu kako bi im se pružila prva pomoć.
-Ovo je zaista strašno-rekla je na izlazu iz dvorane, vidno uznemirena jedna od prisutnih na javnoj tribini: Ovako namamiti ljude na dijalog a onda im podijeliti papiriće, bez mogućnosti da odgovorite na laži, laži, i same laži kriminalca koji se maskiran u političara predstavlja kao mirotvorac, kao žrtva medija iz Federacije. Grozno zaista grozno. To vam je isto kao da ste doveli čovjeka na kafu, svezali mu ruke i zabili kašičicu u usta... Ovo je bio “vašar monologa” a ne debata ili kako to kažu: “kultura dijaloga”.
Zamolili smo našu sagovornicu da ne napada bez argumenata i tražili da objasni svoje teške optužbe na račun organizatora i prisutnih gostiju.
-Molim vas, čovjek usred Sarajeva kaže kako mu u Sarajevu , ili Teheranu kako ga on zove, najviše smeta što se reis Cerić mješa u politiku. I meni smeta što se reis mješa u politiku, međutim u tom istom gradu postoji intelktualna kritika takvog ponašanja Islamske zajednice. Međutim, na pitanje kako to da Republika Srpska ima Krsnu slavu i kako se pri tom osjećaju Bošnjaci i Hrvati, kao i svi drugi sekularisti, on samo kaže: “ostavimo sada Krsnu slavu na stranu...”, i opet nastavi srat' po Sarajevu i medijima u Federaciji.
Izvinjavamo se našim čitaocima na ovakvom rječniku ali morali smo upitati našu sagovornicu da nam malo objasni taj dio oko medija u Federaciji.
-Kaže on kako su mediji u Federaciji “najveći destabilizirajući faktor u Bosni i Hercegovini”. Zašto? Zato što, za razliku od medija u Republici Srpskoj-ako takvo što postoji, pišu o očitom kriminalu koji počinjen prilikom gradnje zgrade Vlade RS, što govore o pljački građana u Republici Srpskoj, što traže odgovor na pitanje ko je ubio Milana Vukeljića, što ne mogu da povjeruju da je kilometar nikad završenog auto-puta Banja Luka – Gradiška koštao tri puta više nego u Hrvatskoj... Kriminalcu smetaju mediji jer mu kvare posao...
Morate nam vjerovati na riječ da smo ozbiljno ukorili našu sagovornicu i posljednji put je upozorili da ne koristi Rječnik mržnje, jer je zastario, prevaziđen i to izdanje koriste još samo pojedini mediji u Federaciji.
No, ona se nije obazirala na naša upozorenja i nastavila je, u maniru građanskih medija, da vrijeđa i kalja lik i djelo uvaženog gosta.
-Zamislite bezobraznog gada, da u gradu, koji je skoro četiri godine bio pod opsadom i stalnim granatiranjima četnika, mrtav hladan kaže da granata koja je na Markalama ubila više od 60 ljudi nije došla sa srpskih položaja. Jok, došla je sa dobro utvrđenih položaja Sitha pod komandom ratnog zločinca Dartha Vedera... Čak negira i presudu Suda u Haagu, gdje je jasno dokazano sa čijih je položaja došla granata, postoje zločinci koji su optuženi za to, a ovaj to mirno negira. I tu još sjedi onaj Inzko i kao on ne razumije o čemu ovaj priča...
Ne, ipak ovo nismo mogli dalje da slušamo. Prekinuli smo razogovor i odlučili da među rijetkim preživjelim posjetiocima potražimo normalnog sagovornika. Ugledali smo gospodina koji je izgubljeno sjedio na stepenicama, vidno traumatiziran. U početku je odbijao da daje bilo kakve izjave ali je onda iz njega prgovorio čisti jezik mržnje. Upozoravamo čitaoce da naredni redovi ovog teksta sadrže eksplicitne izraze mržnje i da nastavak čitanja ovog teksta preuzimaju na vlastitu odogovornost:
-Kakav šupak, čuj “srebrenička tragedija”?! Kada sistemski ubiješ osam hiljada ljudi, zakopaš ih, pa otkopaš, pa ponovo zakopaš na različitim lokacijama, to vam je nešto kao Shakespearova “Romeo i Julija”... Sud kaže da je to genocid i da su ga počinile vojne i policijske formacije Republike Srpske, međutim za njega to nije relevantno, a ima i ono ali... Kao ne bi oni to uradili da nisu imali razloga... I, naravno, za sve što ne valja u BiH krivi su ovi iz Federacije. Oni se kao svađaju, a miri ih on koji za svako rješenje ima problem. On koji javno, opet pred visokim predstavnikom, kaže kako neće doći u Sud BiH ako ga pozovu zbog kriminala prilikom gradnje zgrade Vlade RS, kako njemu sigurno neće suditi sudije iz Sarajeva, koji su uglavnom muslimani... Došao kriminalac da nam prodaje demokratiju i dijalog u formi monologa. Same laži i sranja!
Prestali smo uzimati izjave kada smo definitivno shvatili da na ovoj javnoj tribini zapravo nije bilo nikoga ko je bio spreman na kulturan dijalog. Osim, naravno, pomenutog gospodina Milorada Dodika. Premijer RS je ponovo pokazao svoju veličinu i dokazao javnosti da zapravo svi problemi bosanskohercegovačkog društva dolaze sa adresa u Sarajevu. Gospodin Dodik ima te adrese i svi oni koji su zainteresirani mogu mu se obratiti na adresu Vlade RS. Gospodin Dodik je uvijek na usluzi onima koji su za kulturu dijaloga. Svi ostali mogu da se...
(zurnal.info)
Savez samostalnih sindikata BiH i radnička klasa ostvarila je danas veliku pobjedu, rekao je okupljenim demonstrantima ispred zgrade Parlamenta Federacije BiH predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH Ismet Bajramović, nakon što je Kolegij Predstavničkog doma Federalnog parlamenta jednoglasno usvojio ključni zahtjev Sindikata - skidanje s dnevnog reda današnje sjednice prijedloga zakona o uštedama.U skladu sa zahtjevom Sindikata, ovaj zakonski prijedlog morat će sada prvo ići na raspravu na Ekonomsko-socijalno vijeće, a Bajramović je okupljenim demonstrantima, njih oko 2.000, najavio da će Sindikat prije toga otvoriti i direktan dijalog s Vladom Federacije.
Povod za današnje demonstracije bilo je upućivanje ovog zakonskog prijedloga u parlamentarnu proceduru od Vlade Federacije bez prethodnih konsultacija sa socijalnim partnerima u okviru Ekonomsko-socijalnog vijeća.
Demonstracije su nakon objavljivanja zaključka Kolegija Predstavničkog doma završene. Nikakvi incidenti nisu zabilježeni.
Bajramović je kazao i da su današnje demonstracije pokazale jedinstvo sindikata te da radnici nisu nasjeli na poruke vlasti putem nekih medija o njihovom nejedinstvu.
- Pokazali smo jedinstvo i snagu i samo tako se može doći do radničkih pobjeda, poručio je on.
Međutim, iz izjava niza govornika s današnjih demonstracija te poruka koje su uzvikivali demonstranti ili koje su nosili na transparentima vidjelo se da su razlozi za radničko nezadovoljstvo mnogo dublji.
Demonstranti su imali zviždaljke i udaraljke, a posebno su bili glasni kada je u zgradu Parlamenta ulazio neko od federalnih poslanika ili ministara.
Čuli su se pozivi na "obračun s nesposobnim i nemoralnim ljudima", "Lopovi, napolje!", "Idu vam izbori!", "Pred skupštinu kao pred tenkove", pokazivani su crveni kartoni i drugo. Veliko oduševljenje okupljenih izazvao je govor predstavnika sindikata policije.
Predsjednik Suda časti Saveza samostalnih sindikata Aid Arnautović je novinarima izjavio da vlast svoju nesposobnost krije iza ekonomske krize, koja jenjava u svijetu, "a ovdje zbog nesposobnosti vlasti tek dolazi do izražaja".
- Svjedoci smo da se u zemljama okruženja ulažu velika sredstva u očuvanje radnih mjesta, a samo u Federaciji prošle godine je bez posla ostalo 100.00 radnika, pri čemu vlast sebi ne uskraćuje nikakve privilegije", rekao je Arnautović.
(Fena)
Grčka financijska kriza prijeti ne samo euru već i cijeloj Evropskoj uniji; to što se događa u Grčkoj moglo bi ugroziti jedinstvo evropske obitelji građeno tokom proteklih šezdeset godina, piše u utorak Financial Times.Ako Evropa na političkom planu ne napravi korak naprijed u odgovoru na grčku krizu, krenut će unatrag i dugi proces evropske integracije počet će da se raspliće.
Formiranje jedinstvenog tržišta i usvajanje zajedničke valute bili su samo početni element u stvaranju političke unije koja je dovela do širenja evropskih zakona i smanjenja nacionalnog suvereniteta.
Aktualna financijska kriza koja je pogodila Grčku, ali već prijeti Španjolskoj, Portugalu, pa čak i Italiji, zahtijeva snažan politički odgovor, koji je, međutim, do sada izostao.
Na vidjelo izbija istina koju zakleti proevropljani vrlo nevoljko priznaju, a to je da je većina građana Evropske unije i dalje daleko privrženija svojoj zemlji nego Uniji i zato ne želi iz svog džepa plaćati za tuđe probleme.
Pored nove krize eura, koja bi mogla nastupiti već za nekoliko mjeseci, prijeti opasnost da Evropska unija bude suočena i s krizom povjerenja koja bi vjerojatno dovela u pitanje i brojne druge ovlasti Bruxellesa, od useljavanja do socijalne politike.
Zato grčka kriza, zaključuje autor komentara u Financial Timesu, dovodi u pitanje mnogo više toga od novca.
(Fena)
Prema riječima predsjednika Saveza samostalnih sindikata Ismeta Bajramovića demonstranti još pristižu iz unutrašnjosti, a planirano je da demonstracije traju do 14.00 sati.
On je naglasio da Sindikat želi civiliziran dijalog sa Vladom ukazavši posebno na odluku Vlade da bez konsultiranja sa predstavnicima sindikata i bez upoznavanja Ekonomsko-socijalnog vijeća pokrene proceduru za izmjene Zakona o uštedama.
Sindikat očekuje podršku i drugih organizacija, a Bajramović je naveo da će se protestima danas pridružiti i taksisti Sarajeva.
Uporedo s protestima upozorenja više stotina članova Saveza samostalnih sindikata BiH koji su u toku pred zgradom Parlamenta Federacije BiH u Sarajevu, u toj zgradi je otvorna sjednica Predstavničkog doma.
U zgradi Parlamenta sjednica Predstavničkog doma se zasad odvija ustaljeno, a to znači da poslanici, prije zvaničnog utvrđivanja dnevnog reda, u jednosatnom terminu postavljaju pitanja na koja im odgovori stižu naknadno prema uobičajenoj praksi.
Jedno od pitanja već je postavila poslanica Stranke za BiH Amila Alikadić-Husović, a ona želi znati da li je istina da je za policijsku akciju u Maoči znala policija Makedonije, kao što se može pročitati u štampi i kako je ona navela, a nije znalo Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Ona od nadležnih očekuje odgovor na još jedno pitanje koje je postavljala i ranije na sjednicama u Parlamentu, a glasi: "Koliko je javnog novca potrošio za službena putovanja direktor Kliničkog centra u Sarajevu i koja je bila svrha tih njegovih putovanja?"
Sjednica je u toku.
(Fena)
U izdanju Federalnog Ministarstva obrazovanja i nauke Bosne i Hercegovine ovih dana je objavljen Bosansko-romski i romsko-bosanski rječnik autorice Hedine Tahirović Sijerčić
Želim da u ime bosanskohercegovačkih Roma kao i u svoje ime odam spomen i zahvalnost romologu Radu Uhliku na njegovom nesebičnom radu i doprinosu na razvijanju i proučavanju romskog jezika. Hvala mu na djelima koje je ostavio našem romskom narodu.
Uhlikov rječnik koji je izdat 1983.godine je moj bliski prijatelj i prati me čitav moj radni život.
U pisanju romsko-bosanskog rječnika koristila sam se uzorom rječnika preminulog romologa Rada Uhlika, knjigama gramatike s posebnim osvrtom na knjige (“Romski glagoli, njihovo poreklo i značenje”, “Zagonetke, mitovi i jezik Roma”) doktora Rajka Đurića, iskustvom i djelima “Learn Romani- Das duma Rromanes” and “Romani Dictionary” profesora Ronalda Leea, kanadaskog Roma Kalderaša, s kojim radim i saradjujem od 1997. godine, kao i uzorom pisane riječi elektronske korespondencije Roma širom svijeta.
Činjenica je da romski jezik još uvijek nije standardizovan, da se godinama radi na njegovoj stadardizaciji, kao i da se romski jezik još uvijek koristi na dijalektnoj osnovi onih koji se služe pisanom riječi i romskim jezikom uopšte.
S obzirom na specifičnost života Roma, Sinta i Kala koji žive u Kanadi i Americi (češki, poljski, rumunski, bugarski, madjarski, ex- jugoslovenski, albanski, engleski, kanadski, španski, njemački, italijanski, sjeverno američki, južno američki, itd.) radeći kao glavni i odgovorni urednik sa Ronaldom Lee, Amdijem Asanoskim, Mariom Inez Torresom, Zoltanom Heringom i drugim saradnicima na Romano Lilu, prvom magazinu za Rome u Kanadi na romsko-engleskom jeziku, 1998 - 2001, razmišljali smo i diskutovali kao i dogovarali jedan sistem pisanja na romskom jeziku kako bi svi Romi svijeta mogli bez poteškoća čitati naš magazin.
Morali smo uzeti u razmatranje različitosti pisanja na romskom jeziku, različitost pisama zemalja u kojima Romi žive (Romi pišu uglavnom pismom zemlje u kojoj žive). Pokušali smo da nađemo i pronađemo put kako približiti romsko pisanje svim Romima koji žive kako u Evropi tako i na teritoriji Sjeverne i Južne Amerike i Australije. Tom prilikom smo došli do saznanja (preko razmjene emailova Roma iz cijelog svijeta) da se Romi koji se koriste elektronskim načinom komunikacije služe pismom koje je jednostavno i razumljivo za sve nas podjednako. Takvom vrstom pisma smo se i mi služili i to pismo je još uvijek najadekvatniji put pismenog elektronskog sporazumijevanja Roma iz čitavog svijeta.
U mom rječniku služila sam se pismom koje se koristi putem elektronske svjetske komunikacije (engleska ortografija) sa dodatnom varijantom romskog pisma koje se koristi u Bosni i Hercegovini kao i u zemljama ex-Jugoslavije zbog boljeg razumijevanja i lakšeg prihvatanja svjetskog pisanja i njegovog razumijevanja i boljeg korištenja od strane naših Roma. Primjer: (abdest, vjersko pranje: pachapesko thovipe, paćapesko thovipe (nm) ili pachapesko thovipe, paćapesko thovipe (nm) abdest, vjersko pranje itd.)
ROMSKI BOSANSKI
| C, c | C, c |
| Ch,ch | Č,č Čh, čh Ć,ć Ćh, ćh |
| Dz, dz | Dž, dž |
| Dj, dj | Đ, đ |
| J, j | J, j |
| Sh, sh | Š, š |
| X, x | H, h (grleno h) |
| Zh, zh | Ž, ž |
U nedostatku romskih riječi za pojedine pojmove, koristila sam se internacionalnim riječima koje takodje koriste Ronald Lee, Yanko le Redzosko, Jorge Bernal, Nicolae Gheorghe kao i mnoštvo drugih Roma i romskih medija koji se služe pisanom romskom rječju. Na primjer: doktor, socijalno, internet, konferencija, televizija, fax, muzika, kao i primjer riječi za strane svijeta i mjesece u godini i druge. Romski jezik ni do današnjih dana nije standardizovan, i jezik se koristi na dijalektnoj osnovi onih koji se bave pisanom romskom rječju.
Romske riječi koje sam zabilježila su riječi koje se najviše upotrebljavaju u govoru Roma Bosne i Hercegovine, u bosanko-hercegovačkim romskim grupama Gurbeta (thanesko - mještanskih starosjedilaca i čergaša - pokretnih romskih grupa).
Zahvaljujem se Ronaldu Lee na zajedničkom radu i na punoj podršci u mom radu i stvaralaštvu. Najis tuke kako Ron.
Ukoliko nam izumre jezik, izumrijeće i naš narod.
Opre Roma!
(zurnal.info)
Mislim samo na seks. Svaki problem koji mi iskrsne uvjerena sam da bi bio manji kada bih mogla doživjeti olakšanje
Kad čujete, pročitate, naučite na biologiji, pa čak i vidite svojim očima da trudnoća traje devet mjeseci to prihvatite kao nešto najnormalnije, Bogom/Sudbinom dato.
Sve dok ne uđete u sopstveni osmi mjesec. To nije osmi da se razumijemo, već 1158!
Nikad kraja. Kao da sam trudna kćerka Radovana III kojoj nije dao 11 godina da se porodi. I baš u takvoj situaciji ja samo mislim na seks. Svaki problem koji mi iskrsne uvjerena sam da bi bio manji da mogu doživjeti olakšanje. Inače bilo je perioda kad sam mnogo mnogo duže bila bez te vrste olakšanja i uopšte mi nije nedostajalo, a sad kad je to fizički nemoguće...
Ja više nisam žena
Ja više nisam žena. Ne znam baš tačno šta jesam ali od žene ni ž. Jasno, imam i dalje grudi (zapremine Meggle mljekare, a isto tako i seksi). Ponekad uzmem ručno ogledalce da se uvjerim da mi ono među nogama i dalje postoji. Znate, posumnjam često u dugim noćima da mi je vagina dala otkaz i otišla negdje gdje ima više života i aktera osim urinarnog trakta.
Više ni vođenje ljubavi ili masturbacija ne mogu da mi vrate osjećaj ženstvenosti. Mislim, stvarno, kako da uživam kad onom mom jadničku treba dizalica za FAP dok me okrene? Ako je odozgo, ne valja pritišće me a i leđa me bole znaš da moram ležati na boku. S boka isto nije rješenje jer kako nema ruke kao u majmuna ne može da me obujmi. Dospije tik negdje do zadnjeg rebra i onda se osjećam kao da me grli prekratka potkošulja koja se zarola pod pazuh pa nervira.
Oralno zadovoljstvo i nije vala više neko zadovoljstvo obzirom da nemam nikakvog vizuelnog kontakta. Od stomaka ne vidim ni njega ni noge ni krevet ni majku mu ne vidim ništa! A ako slučajno uspijemo zajedničkim snagama dići moje noge, pogled na uštipke mi ubije svaku želju. Da se razumijemo ja nikad nisam bila tip žene, iako su me stotine njih možda tako doživljavale, koja stavi noge u crvenim štiklama dragom za vrat ili bar u pleksus. Ali čak i ja sa minus 10 dioptrijom znam da uštipak nije seksi i gotovo.
Jednostavno, kao da se sve dešava nekom drugom. Ne treba meni reflektor sa aerodroma da sve upijem, i naravno važnije je znati, osjetiti nego gledati, ali lijepo je nekad i vidjeti šta ti se dešava.
Salamica u mrežici
Masturbacija je također postala persona non grata. Kako i čime? S koje strane? Bavila sam se mišlju da kupim onu drvenu četku za pranje leđe - kontam ako možeš dosegnuti preko ramena do guzova s njom, možda uspijem i ovo. Ali kad sam je vidjela malo mi se zgadila i ona, a i ja, što o tome razmišljam.
Ostalo mi je samo da pokušam kao i one žene fenomeni - da čistim zamišljanjem ili stiskanjem bedara donesem svojoj napaćenoj duši mir. E tek je to bio zajeb. Zamišljanje uopšte nije tako jednostavno. Pogotovo kad u sred zamišljanja predmet tvoje požude se transferiše sa dvonožnog bića na slijedeći obrok ili bar komad čokolade. I to tako intenzivno da ne pomaže ništa do da ustaneš i pomažeš krišku.
A stiskanje bedara! Tja koja je to glupost! Kako ćeš stiskati nešto što je već stisnuto kao salamica u mrežicu? Potom nije ugodno, odavno već ne mogu da se depiliram kako treba tako da periodično preostane nekog šiblja. I sad to šiblje treba da me seksualno inspiriše? Jedino da sam Čubaka.
I pitam ja sad Vas šta mi je činiti? I što je važnije: Kako majku mu? Najboljem odgovoru slijedi velikodušna nagrada...
(zurnal.info)
Zajebancija je prevršila mjeru. Benigno izražavanje bojazni nekoliko nevladinih organizacija, na neformalnom sastanku sa evropskim parlamentarcima, da bi se aktuelna vlast mogla okoristiti uvođenjem bezviznog režima u neposrednom predizbornom vremenu i da bi, kao i toliko puta do sada, nešto za šta ima najmanje zasluga i na šta je praktično natjerana, pritiskom i izvana i iznutra, uključujući i višegodišnji pritisak upravo ovih nvo, mogla predstaviti kao svoju zaslugu i još iza nje sakriti 4 godine nerada, nesposobnosti, bahatosti, pohlepe, socijalne neosjetljivosti, politikanstva, pljačke i destrukcije, iskorištena je kao povod za brutalni obračun sa kompletnim nevladinim sektorom. U najboljoj tradiciji ovdašnje sklonosti autodestrukciji i kolektivnom samoubistvu.
Medijska histerija, uporediva možda samo sa onom jednoglasnom osudom prvih ozbiljnih demonstracija u Sarajevu, koja je kukavičke sarajevske medije jasno postrojila iza vlasti, a nasuprot naroda, i koje ih je nedavno ujedinila u ksenofobnom antievropskom urlikanju na Evropsku uniju, ponovo je za metu napada, umjesto ludačke vlasti, izabrala onog ko toj vlasti pokušava jebati mater.
USREĆIVANJE MILORADA DODIKA
Kombinacija bogtepitakakvihsve interesa, niskih strasti, nagomilanih frustracija, najobičnije gluposti, političke kratkovidosti i konformističkog slijeđenja bujice, proizvela je fascinantnu monolitnost, u inače do krvi posvađanom prostoru. I političkom i medijskom. Ujedinivši ne samo vladajuću koalicionu bagru, koja se još jedino oko nečega složila kad je odlučivala o povećanju svojih plata za 100%, nego, s njima, i najjaču opozicionu stranku. A s druge strane gotovo kompletnu medijsku scenu – od Glasa Srpske i Avaza, preko Oslobođenja do Slobodne Bosne (da navedemo samo printane).
Dodik se od sreće upišao u gaće i ozarena lica, onako upišan, podsjetio da je upravo On prvi govorio da su to sve izdajnici, špijuni, strani plaćenici, pederi i neprijatelji naroda i države (kako Republike Srpske, tako i tzv. BiH) i svojim medijima naredio da samo prate sarajevske budale i nipošto ne iskaču. Notorni nacista Ivo Miro Jović, iskoristio je priliku da ih nazove suludim i da pritom zaprijeti predizbornom radikalizacijom političkih prilika, a komični Tihić, koji sve više liči na svog prethodnika, koji je jedno mislio do podne a drugo otpodne, optužio ih je da se „bore za stagnaciju i propast bh. društva“.
Elem, Tihić, Dodik i Ivo Miro Jović, uz ostatak „vladajuće koalicije“ ubiše se radeći na obnovi, reformi, prosperitetu i procvatu bh. društva i priključenju države Evropskoj uniji, ali im to Transparency International i Centri civilnih inicijativa (naravno da namjerno izdvajam upravo njih, da bih dodatno potcrtao apsurdnost čitave situacije) ne dozvoljavaju. I zemlju guraju u ambis. Držeći njene građane kao taoce svojih političkih igara i kriminalnih aktivnosti.
Da ga jebeš, po našim medijima, ispada upravo tako.
A šta SDP radi u toj priči, i koja grandiozna glupost i političko sljepilo njega navodi da se pridruži cipelarenju faktički (zbog činjenice da je u opoziciji) najboljih saveznika koje ima u ovom trenutku – jer se radi o najradikalnijim kritičarima aktuelne vlasti – i da li je moguće da svakog onog ko nije pod direktnom mu kontrolom (a TI i CCI to, nesumnjivo, nisu) tretira kao neprijatelja i da ćemo ponovo gledati isti, na propast osuđeni, imbecilni, autodestruktivni predizborni film sa egocentričnim samoproglašenim spasiocem koji rastjeruje sve oko sebe i sam sebi predstavlja najveću prepreku da ostvari društvenu ulogu koju bi morao???
NE, NE, NISU NAŠI GRAĐANI GLUPI
Nema nikakve sumnje da je stav pomenutih organizacija (i još 2-3, uz njih), u vezi sa vizama, kontroverzan. Ali ne iz razloga kojim nas bombarduju političari i mediji. Koji su, eto, za razliku od nevladinih organizacija, tog „neljudskog sektora“ i „prepoznatljivih ublehaša“, kako je to ovih dana, baš onako „ljudski“ i neublehaški osvanulo na stranicama jednih sarajevskih dnevnih novina (ali, zajebali ste se, kao i ja, kad su mi prepričavali – nije u pitanju Avaz), puni povjerenja u inteligenciju naših glasača. Koji su nam zajebali samo 20 godina života. I uopšte nisu nepismeni i glupi kreteni, koji ne znaju razliku između popisa stanovništva i glasanja. I ne zavale nas na svakim izborima u još veće sranje.
Ne. Taj stav je kontroverzan, ili, ako hoćete – po meni – pogrešan, zbog toga što sankcije, a vizni režim možemo tretirati kao neki njihov lagani oblik, (skoro) nikad i nigdje u svijetu nisu rezultirale ničim pozitivnim. Naprotiv. Ne kažnjavajući vlast, nego narod, izazivale su negativnu reakciju koju je režim usmjeravao prema vanjskom i unutrašnjem „neprijatelju“, i koristio za svoje dodatno jačanje i obračun sa svojim „pederima“, „izdajnicima“, „špijunima“,...
Stav je, dakle, pogrešan, ne zato što, u pomenutim NVO, misle da su bosanskohercegovački građani glupi (pa će na njih uticati to ako vize budu ukinute neposredno pred izbore), kako to tvrde u medijima koji pljuju po njima, nego upravo zato što nisu svjesni stvarnog stepena te gluposti, nego vjeruju da su (građani) toliko inteligentni da bi u određenim idealnim(!!!) uslovima glasali kako treba (odnosno, da ne bi opet izabrali svoju propast). Ali – KURAC! To je najobičnija zabluda. Možda to političarima, koji drže ključeve od torova, ne odgovara da kažu, možda NVO to ne žele sebi priznati (iako svi dokazi govore u prilog tome), možda to mediji neće da kažu (iz tržišnih razloga), ali, svi to, zapravo, znamo – Narod je obična STOKA!
I svi strahovi ovih NVO, koji su ih naveli da prevale preko usta, nešto što je u neku ruku zaludni herojski samoubilački čin, su opravdani. Narod jeste stoka a vlast će da ih, uz pomoć medijskih pasa čuvara (pa čak i onih par za koje smo mislili da su vukovi), apsurdno (do bola!), koristeći (između ostalog, naravno) upravo priču o vizama, natjerati ponovo u torove.
I DOK NEMOĆ PRETVARA SNAGU U BOL...
Ono što u čitavoj priči, zapravo, najviše brine (a što prolazi nezapaženo), nije medijski linč organizacija koje su posljednjih godina predstavljale moralnu vertikalu društva i heroje otpora totalitarnom ludilu (TI) ili mukotrpno radile na izgradnji svijesti (putem konkretnih podataka) o bijedi, neradu, nekompetentnosti i nefunkcionalnosti aktuelne vlasti (CCI). Najviše brine to što navedeni čin (izražavanje stava u vezi ukidanja viza) govori o očaju unutar organizacija koje su najbolje upućene u karakter ove vlasti i posljedice koje ona ostavlja iza sebe. I njihovom paničnom strahu da bi se ova agonija u kojoj građani BiH žive, isključivom krivicom aktuelne vlasti, mogla nastaviti. Sa svim nesagledivim posljedicama.
Jedino je time, naime, moguće objasniti da organizacije koje su godinama pritiskale vlast da ispune uslove za odobravanje bezviznog režima (ali i druge uslove za euroatlanske integracije), u trenutku kad je dobijanje tog režima postalo izvjesno, ustuknu, svjesne da je vlast, i ovaj put, namjerno razvlačila sa procedurom, i držala građane kao taoce, da bi ispunjenje uslova tempirala za dobijanje bezviznog režima tačno pred same izbore. I da su se praktično i oni (NVO) i EU našli u ulozi ključnih šerafa predizborne kampanje vladajuće mafije.
Na izvjestan način to, ovih dana, dok se mediji bave „važnijim temama“, kao što je idiotski pokušaj sahranjivanja nevladinog sektora, pokušava da, građanima BiH, objasni i Visoki predstavnik, upozoravajući da jeste zabilježen određeni napredak u ispunjavanju uslova za liberalizaciju viznog režima, ali da je osim ovoga, postignuto jako malo pozitivnih stvari, te je podsjetio da BiH nije dobila Akcioni plan za članstvo u NATO-u, da je neophodno pronaći način da se vrati na put euroatlanstkih integracija, što, pored ostalog, zahtjeva donošenje ekonomskih reformi, da nisu izvršene izmjene Ustava, i, konačno, da su za zastoj u napretku BiH prema članstvu u Evropskoj uniji i NATO-u odgovorni - politički lideri koji nisu donijeli potrebne reforme na koje su se obavezali.
Hm... A zar nisu krive nevladine organizacije?
ŠAMARANJE? JA, BITE!
Idiotski frontalni napad na kompletan nevladin sektor (i to iz „pera“ idiota koji se nisu potrudili da tačno navedu onih par informacija koje su dostupne o tom slučaju), koji se valjda pojavio kao „prirodan“ nastavak ove umobolne sapunice sa vizama, otkriva ili potpuno neshvatanje elementarnih pojmova ili prototalitarnu platformu moćnika u pozadini čitavog slučaja.
Nevladine organizacije su neodvojiv dio demokratizacije jednog društva. Pritom se uopšte ne radi o homogenoj skupini. Tako da je frontalni napad na njih koliko glup i besmislen, toliko i antidemokratski, odnosno, prototalitaran u svojoj suštini.
„Od svih oblika civilnog društva, NVO-i imaju jednu od najvažnijih uloga u učvršćivanju demokracije, posebice u zemljama koje prolaze kroz tranziciju iz totalitarnog u demokratsko društvo. Oni sudjeluju u oblikovanju političkog društvenog života putem motrenja rada vladinih službenika, vršenja pritiska na vladu i njene odluke, zaštite ljudskih prava, promicanja vrijednosti tolerancije, prihvaćanja različitosti, solidarnosti itd.“ (Davorka Vidović)
Uništenje civilnog društva, garantuje trajni monopol državne moći. Odnosno apsolutnu kontrolu vlasti nad kompletnim životom. Fašizaciju društva.
Ali šta čovjek da radi sa klonovima Balkanskog Špijuna, koji postavljaju paranoična udbaška pitanja: „Ko je sve i za čije potrebe osnivao nevladine organizacije u BiH?“ i koji nešto što je dokaz demokratizacije zemlje („poplava nevladinih organizacija“) interpretira kao nekakvu deformaciju, „patriotski“ (e, to smo čekali) upozoravajući: „Ništa im nije sveto: ni narod, ni država, ni rat, ni genocid, ni vjera, ni ljudska tragedija... Ama baš ništa.“
Jebote! A krenuli smo od izražavanja bojazni par društveno najsvjesnijih, najaktivnijih i najhrabrijih organizacija, da bi katastrofalna vladajuća koalicija u zemlji, mogla iskoristiti uvođenje bezviznog režima, neposredno pred izbore (pominjan je septembar) da imbecilnom dijelu glasačkog tijela (koji, kao što znamo, nije uopšte mali) tu stvar, uz prigodan vatromet i proslavu i medijsku euforiju (već viđene u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji), proda kao svoj veliki uspjeh i iskoristi za ponovno grabljenje vlasti.
U jednom od tekstova posvećenih ovoj temi, stav pomenutih NVO o vizama nazvan je šamarom građanima? E, pa, nadam se da jeste. Ali ovakve građane (koji biraju ovakvu vlast) nije potrebno šamarati, nego tući k’o volove u kupusu! Kao i novinare koji jašu na jeftinom populizmu i, napadajući kritičare vlasti, služe bandi koja nas drži kao taoce svojih političkih igara.
Vlast države koja ima ovakve medije ne mora da brine za svoju budućnost. I nemoj da se ko slučajno našalio da mi na grobu upiše „novinar“. Rađe „poštovalac Transparency Internationala“ (Kad već nisam imao sreće biti njegov član). Ili „plivač uz maticu“. Fuck off!
(zurnal.info)
“Dodik je jedan od najvećih lažova koje sam upoznao u svom životu.” Ovim se riječima nedavno režiser Emir Kusturica požalio svojim prijateljima na ponašanje premijera Republike Srpske Milorada Dodika.
Ovakav Kusturičin stav, snažan je zaokret u negativnom pravcu u odnosu na Dodika, kojem je ne tako davno, u novembru prošle godine, ispjevao ode.
“Drago mi je što je Milorad promijenio ideju reforme kroz svoju autonomiju i autonomiju kraja u kome je, kada je nestala Jugoslavija, bilo neophodno da kažemo ko smo”, rekao je tada Kusturica, čime je pokazao da pojma nema kakav ga je mafijaš ugostio.
OPLEMENJENO FILMSKO PODRUČJE
Ili možda ima, ali mu se učinilo da su tri miliona maraka koja mu je Dodik obećao za izgradnju Kamengrada sasvim dovoljan razlog da zaboravi s kim ima posla.
Upravo ta tri miliona razlog su Kusturičinom razočarenju, tvrde naši sagovornici, ističući da je sve ostalo na obećanju.
“Dodik mi se uopšte više ne javlja na telefon, a zvao sam ga nekoliko puta. Očitio je da nema namjeru da ispuni obećano”, rekao je Kusturica svojim prijateljima.
Oni dalje kažu da, uprkos Dodikovim lažima, režiser ima namjeru da izgradi Kamengrad, snimi film “Na Drini Ćuprija”, nakon čega bi se povukao. Prema njihovim riječima, za izgradnju Kamengrada Kusturici je potrebno 25 miliona maraka.
Dodik i Kusturica su krajem novembra u Banjoj Luci razgovarali o snimanju filma “Na Drini ćuprija”. Tada je Dodik obećao pomoći, ističući da će Vlada RS obezbijediti potrebna sredstva i određenu logistiku i učiniti sve da lokacija snimanja filma bude prepoznatljivo mjesto, koje, spojeno sa Drvengradom, može biti velika turistička atrakcija.
On je izrazio nadu da će snimanje filma doprinjeti turističkoj i kulturnoj prezentaciji Višegrada, koje bi godišnje moglo posjećivati stitine hiljada turista.
Kusturica je tada rekao da će za potrebe filma oko ćuprije na Drini biti napravljen grad od kamena, koji bi se ugradio u koncept u kojem bi Drina i Višegrad “iz svoje surove istorije i tradicije bili vraćeni u oplemenjeno filmsko područje”.
ZVIŽDUCI
Kusturica nije naveo kada bi moglo početi snimanje filma, dodajući samo da će se u filmu “isti čovjek roditi tri puta kako bi se moglo obuhvatiti vremensko razdoblje od trista godina”.
Veče prije ovog bogougodnog razgovora, Kusturica je u Banjoj Luci (29.11.2009.) zajedno sa “No smoking orkestrom” održao koncert, koji je finansijski podržala Vlada RS. Gost koncerta bio je Milorad Dodik, koji je imao namjeru da se obrati prisutnima, ali su ga posjetioci spriječili u tome, upućujući mu salve zvižduka. Bilo je do te mjere degutantno da je Nele Karajlić nekoliko puta morao moliti publiku da prestanu zviždati. Utišali su se tek kada je Dodik odustao od namjere da ih “toplo pozdravi”.
“Sada mi je jasno zašto su ga izviždali ko posljednjeg…”, zaključio je Kusturica svoju žalopojku prijateljima i otputovao u Južnu Ameriku da prima ključeve gradova.
(zurnal.info)
Bojan Gudurić, zvani Bajone, jedan od optuženih za ubistvo Ive Pukanića, suvlasnika lista «Nacional» i Nike Franjića, šefa marketinga u toj izdavačkoj kući, još uvijek se nalazi u ekstradicionom pritvoru u Sarajevu, čekajući da bude izručen Hrvatskoj ili Srbiji. Obje ove zemlje za Gudurićem su raspisale međunarodnu potjernicu, a Bariša Čolak, ministar pravde u Savjetu ministara BiH, odlučiće o tome gdje će Gudurić biti izručen. Sam Gudurić zahtijevao je da bude upućen u Hrvatsku, gdje je prije dvadesetak dana počelo suđenje optuženima za ubistvo Pukanića i Franjića, tvrdeći da je nevin i da će to dokazati pred tamošnjim pravosuđem.
PREDAJA
Gudurić se 1. februara ove godine, dva dana prije početka suđenja u Hrvatskoj, «dobrovoljno» predao policiji u Banjaluci. Promptno je proslijeđen u Sarajevo, a niko iz vrha policije nije rekao ni jednu jedinu riječ o tome otkud Gudurić u Banjoj Luci, koliko dugo je boravio u najvećem gradu Republike Srpske i kako je moguće da se do CJB došeta u pratnji advokata?! Što je još gore, ne postoji nikakva istraga o tome gdje se Gudurić krio i ko su mu bili jataci. Sve je pokriveno teškom ćutnjom i snažnom željom da zaborav što prije prekrije ovaj događaj. Sam Gudurić je u «intervjuu» režimskim Nezavisnim novinama «objasnio» da se u Banjoj Luci predao zato što je «prilikom prelaska na granici sa Hrvatskom došlo do nekih komplikacija». Gudurićeve tvrdnje su smiješne i, naravno, neistinite, te sračunato plasirane kako bi se zaštitili njegovi jataci u Banjoj Luci, koji su mu mjesecima obezbjeđivali sigurno utočište. Nikakvih komplikacija na granici nije bilo, iz prostog razloga što je Gudurić najmanje tri mjeseca prije predaje, prema potvrđenim saznanjima «Žurnala», živio u Banjoj Luci i kretao se bez ikakve bojazni da će biti uhapšen. To samo po sebi potvrđuje da je uživao zaštitu moćnih pijedinaca iz vlasti, primarno iz bezbjednosnih struktura ovog entiteta.
ŠNICLE
Prema svjedočenjima naših izvora, Gudurić je tri mjeseca boravio u banjalučkom naselju Nova Varoš i to u ulici Petra Preradovića, gdje je imao iznajmljen stan. Toliko je bio siguran da mu se neće ništa desiti da je čak opominjao komšije, koji su, prema njegovom mišljenju, bili previše bučni i smetali mu u trenucima odmora.
«Nakon što se oglasilo zvono, otvorila sam vrata, a ispred je stajao meni nepoznat mladić, koji je imao tridesetak godina. Već nekoliko mjeseci primjećivala sam ga u naselju i kako ulazi u zgradu, ali nisam imala pojma o kome se radi. Nakon što sam ga upitala šta želi, oštro i prijeteći mi je rekao da više ni u kom slučaju ne lupam šnicle prije podne, jer mu to jako smeta i ne može zbog toga da spava», kaže za «Žurnal» Gudurićeva komšinica, koja iz razumljivih razloga želi da ostane anonimna. Dalje tvrdi da je shvatila o kome se radi, tek kada je u medijima vidjela vijesti o njegovoj predaji. Nakon ovog odbila je svaki dalji razgovor, tvrdeći da ne zna ko je posjećivao Gudurića u stanu i sa kim se družio tih nekoliko mjeseci koje je proveo u toj zgradi.
ŠUŠLJIK POD LUPOM
U bezbjednosnim strukturama BiH, «Žurnalu» su potvrđena saznanja da se Gudurić duže vrijeme skrivao u Banjoj Luci, ali nisu htjeli precizirati koliko je to trajalo. Naši izvori kažu da oko Gudurićeve predaje i svega vezanog za taj slučaj u Ministarstvu unutrašnjih poslova RS postoji «prava zavjera ćutanja». «Jednostavno je gotovo nemoguće dobiti bilo kakvu, pa i najbeznačajniju informaciju o tom slučaju», kažu oni. Na naš upit da li je moguće da je Mile Šušljik, savjetnik ministra unutrašnjih poslova Stanislava Čađe, bio glavni Gudurićev jatak i njegov zaštitnik, kratko su odgovorili da je narečeni pod punom opservacijom i da se temeljno istražuje njegova uloga u cijelom slučaju. Zagrebački «Nacional» je nekoliko dana nakon Gudurićeve predaje objavio da su «Gudurića skrivali ljudi Milana Šušljega, savjetnika u Vladi Republike Srpske». Nakon toga su uslijedili oštri demantiji iz «dvora» Milorada Dodika, uz tvrdnje da je riječ o «podvalama obavještajnog podzemlja».
Šušljik je u medijima navođen i kao pomagač u bijegu Željka Milovanovića, koji je iz Doboja umakao ovdašnjoj policiji, nakon što su im Hrvatske službe dojavile gdje se on tačno nalazi. Milovanović je optužen da je postavio eksplozivnu napravu koja je ubila Pukanića i Franjića, a uhapšen je lani u Beogradu, nakon višemjesečnog skrivanja u RS i Srbiji. Milovanović je uhapšen 31. maja prošle godine, mjesec dana nakon sto je u uhapšen Sreten Jocić zvani Joca Amsterdam, zbog sumnje da je organizovao Pukanićevo ubistvo za šta je naplatio milion i po evra.
MILOVANOVIĆA U DOBOJU SPASILI POLICAJCI RS
Neuspješna akcija hapšenja Milovanovića u Doboju, sprovedena 1.11.2008. godine, jedan je od najsramnijih postupaka ovdašnje policije, a sasvim je jasno da je okorjeli ubica umakao nakon što mu je iz MUP-a dojavljeno da se skloni. Špekulisalo se mnogo da su to učinili Dragi Milošević, zamjenik načelnika kriminalističke policije MUP RS i pomenuti Šušljik, ali nikada nije sprovedena istraga, niti se saznalo ko je bio «krtica». Prilikom upada u kuću u kojoj je boravio Milovanović, zaplijenjeno je oružje, brojni pasoši i veća količina novca. Izvor «Žurnala» iz Specijalnog tužilaštva RS, koje je rukovodilo tom akcijom, tvrdi da «ništa ne bi bilo pronađeno da je MUP saminicijativno vodio akciju».
-Prava je sreća u tom slučaju da smo mi bili na čelu operacije, te smo uspjeli spriječiti uklanjanje svih dokaza, jer nema nikakve sumnje da je Milovanović imao pomagače u policiji - tvrdi naš izvor.
Milovanović nije imao pomagače samo u policiji, već i u politici i medijima o čemu svjedoči i bezočna izjava Rajka Vasića, generalnog sekretara SNSD-a, data listu “Fokus”, netom nakom ubičinog bijega iz Doboja.
“Mislim da su ovo sumnjive konstatacije. Nije objavljen snimak skuteriste kada je skinuo kacigu. Foto-robot jest sličan tom nekom Milovanoviću iz Belog Manastira i Doboja … A taj neki Milovanović, kao Legijin ekspert za zločine, smiješna je priča. Danas svaka budala zna s eksplozivom. Nije potrebno imati Crvene Beretke u biografiji. I sve ono što je pokazano da je imao Milovanović u nekoj svojoj sobi u Doboju, ima svaki šibicar u bilo kojem mjestu triju država iz Titovog katastra”, rekao je tada Vasić, pokušavajući minimizirati domete hrvatske policije i na indirektan način opravdati Milovanovića.
MILOŠEVIĆ I ŠUŠLJIK I U SLUČAJU “VUKELIĆ”
Dragi Milošević i Mile Šušljik duboko su involvirani i u «slučaj Vukelić». Rječ je o Milanu Vukeliću koji je ubijen 6. novembra 2007. godine, tako što je njegov automobil raznesen u pokretu. Tom prilikom njegovi saputici Tomo Dobrinjac i Slava Pepinović teško su ranjeni, tako što je prvi ostao bez obje noge, dok je saputnica imala povrede po cijelom tijelu. Vukelić je za života javno tvrdio da su ga Milošević i Šušljik, po nalogu Čede Savića, direktora Zavoda za izgradnju grada Banjaluka i člana građevinske hobotnice, šikanirali i otvoreno mu prijetili, kao i njegovoj porodici. Ni Milošević ni Šušljik nkada nisu saslušani, posebno ne poligrafisani, u vezi sa ubistvom Vukelića, a paradoks je da je zamjenik načelnika krim-službe jedan od ljudi koji direktno učestvuje u istrazi ovog užasavajućeg zločina. Naravno, do sada u istrazi ništa nije otkriveno, niti će biti dok je na vlasti Milorad Dodik. «Žurnal» ima pouzdana saznanja da su visoki funkcioneri MUP-a RS nedavno dobili vrlo kvalitetne informacije o mogućim naručiocima ubistva Milana Vukelića, kao i o egzekutorima, ali ni nakon toga ništa nije učinjeno na rasvjetljavanju ovog slučaja.
ADVOKAT POD ISTRAGOM
«Žurnal» saznaje u bezbjednosnim strukturama BiH da je pod lupom istražilaca i Nenad Balaban, advokat u čijoj pratnji se Gudurić pojavio u CJB Banjaluka prilikom predaje. -Balaban je veoma blizak sa Šušljikom, tako da je potrebno detaljno istražiti njegovu ulogu u cijelom ovom slučaju - kaže naš izvor.
Posebno zbog činjenice da je Balaban rekao kako je Gudurić prije predaje bio «već neko vrijeme u BiH», ali je istakao da ne može tačno da kaže koliko i gdje se skrivao, jer mu to klijent nije otkrio.
Da je sve oko Gudurićeve predaje farsa, potvrđuje i nesaglasje Balabana i njegovog štićenika. Gudurićev advokat je netom nakon njegove predaje rekao da mu je na vrata došao uplašen i unezvijeren mladić koji se veoma plašio za svoj život.
“Rekao mi je da želi da se preda pravosuđu u Hrvatskoj što prije, jer se boji za život i misli da će biti likvidiran ako još koji dan ostane na slobodi», rekao je Balaban, dodajući da je Gudurić djelovao kao veoma prestrašen čovjek.
Sam Gudurić je nekoliko dana nakon predaje opovrgnuo ove tvrdnje, ističući da se ne plaši, niti ima razloga za to.
“Smatram da mi je porodica bezbjedna i neću tražiti nikakvu zaštitu za članove svoje porodice. Znam da nisam učestvovao u ubistvu koje mi je stavljeno na teret, pa tako nemam ni razlog da se bojim bilo čega”, napisao je Gudurić “Nezavisnim”.
Ko je sve učestvovao u skrivanju Gudurića u Banjaluci i dalje zvanično ostaje tajna, koju pomno čuvaju Dodikovi pretorijanci. Možda se cijela ova prljava priča konačno raspetlja ukoliko Gudurić bude izručen Hrvatskoj i tamo progovori, kako o svojoj ulozi, tako i o djelovanju svih ostalih učesnika u monstruoznom ubistvu Pukanića i Franjića.
BOJAN GUDURIĆ: Podmetnuli su mi ubistvo Pukanića
NN: Optužnica USKOK-a u Hrvatskoj Vas tereti da ste bili jedan od dvojice direktnih izvršilaca ubistva Pukanića. Kako mislite dokazati nevinost?
GUDURIĆ: Na to sam već odgovorio u pismu koje sam ranije uputio medijima, a koje ste vi korektno objavili. Ja i dalje tvrdim da sam Roberta Matanića i Amila Mafalanija, koji su takođe optuženi za ubistvo Pukanića i Franjića, posljednji put vidio početkom oktobra 2008. godine. Od tada ih više nisam vidio, niti sam učestvovao u bilo čemu s njima.
NN: Kako komentarišete tragove Vašeg DNK, koji je pronađen na snajperu nedaleko od mjesta ubistva Pukanića i Franjića. Ako negirate saučesništvo u ubistvu, smatrate li onda da Vam je neko podmetnuo čitav slučaj i zbog čega?
GUDURIĆ: Jedini način na koji sam povezao sebe i to oružje jeste događaj koji je bio nekoliko dana ranije kada sam bio na jednom useljenju u Novoj Gorici. Tu se zadesilo nekakvo oružje, ali pored mene tu je bilo još dvadesetak ljudi koji su to oružje takođe dirali. Pa gdje su njihovi tragovi na tom oružju? Ne znam zašto mi je neko podmetnuo cijeli ovaj slučaj, jer ja stvarno nisam nijednom jedinom radnjom učestvovao u svemu ovome.
(09.02.2010, Nezavisne novine)
OPTUŽENI
Ivo Pukanić i Niko Franjić ubijeni su 21. oktobra 2008. godine aktiviranjem eksplozivne naprave. Za njihovo ubistvo podignuta je optužnica protiv Sretena Jocića, zvanog Joca Amserdam, njegovog kuma Slobodana Đurovića, kojeg se tereti da je u ime naručioca ubistva finansirao operacije i nabavljao opremu; Amira Mafalanija za pribavljanje tehničke opreme za praćenje i fotografisanje Pukanića; Željka Milovanovića za pribavljanje i postavljanje eksplozivne naprave; Bojan Gudurić je optužen da je trebao pucati snajperom u slučaju da eksploziv zataji, dok je Robert Matanić optužen da je koordinirao sve učesnika zločina. Luka Kuzmanović se tereti da je organizovao Milovanovićev bijeg iz Hrvatske, a među optuženima je i Milenko Kuzmanović. Joca Amsterdam i Kuzmanović su u beogradskom zatvoru, u Zagrebu su uhapšeni Mafalani, Matanići i Đurović, a Gudurić je u ekstradicionom pritvoru u Sarajevu.
Pažljivo organizovano ubistvo Mahmouda al-Mabhouha u luksuznom hotelu u Dubaiju 20. januara pripisivalo se izraelskoj obavještajnoj agenciji Mossad, što Izrael negira, javlja DPA.
Kako navode britanske novine, citirajući Mossadovog eksperta, ubistvo je dogovoreno na sastanku šefa Mossada Meira Dagana i izraelskog premijera, koji ja tada donio finalnu odluku.
Novine takođe pišu da je odred koji je izveo atentat vježbao u hotelu u Tel Avivu, te da su koristili austrijske mobitele i lažne britanske, francuske, njemačke i irske pasoše.
Slike odreda sa mreže sigurnsonih kamera u Dubajiu objavljene su širom svijeta. Snimci i diplomatski promašaj zbog korištenja lažnih pasoša odgodili su planirane operacije ove vrste, pišu novine.
(FENA)
Ali je i istina da postoji i posttraumatski stresni sindrom, da postoje traumatizirane ličnosti koje, kad prežive najstrašnije stvari, teško da mogu obavljati vrlo odgovorne funkcije...apsolutno je neprihvatljivo da neko ko je žrtva preuzima odgovornost javne institucije...
Ugo Vlaisavljević
Isprva uopšte nisam razumio ni pitanja ni ushićenje. „Jooj, lud si jarane...“ ili „Stvarno imaš muda...“ Prvih nekoliko puta pokušavao sam prijateljima i poznanicima koji su me zvali ili da me upitaju da li sam normalan ili da kažu kako je to što sam rekao o Dnevnom avazu na onoj nesretnoj debati neki naročito hrabar čin, da objasnim kako nije riječ niti o jednom niti o drugom. Da li zato što sam ih shvatao ozbiljno ili ne, ukazivao sam im na to da je ludost to što je svojevremeno uradio moj otac kada je bez petarde u džepu krenuo na front; da je hrabrost ono što su radili neki od mojih prijatelja iz rata; da to što Dnevni avaz radi meni posljednjih nekoliko sedmica nije skoro ništa u usporedbi s tim što trpi Feđa Isović, da Bakir Hadžiomerović trpi mnogo gore stvari, mnogo duže. I da u tome što sam uradio nema ništa ni hrabro, ni ludo: ako je CDU-ova gradonačelnica Dresdena, Helma Orosz prošle nedjelje svojim sugrađanima neonacistima koji su pokušali organizovati protest povodom šezdesetipete godišnjice savezničkog bombardovanja, poručila da u njenom gradu nisu dobrodošli, najmanje što sam mogao uraditi jeste da fašizam nazovem pravim imenom i u svoje i u ime gradonačelnika Sarajeva.
VOĐA STRAH
Evo o čemu se radi. Dnevni avaz je, naime, i do sada bio smeće. Pištoljska, atentatorska, odstreljivačka novina – sjetite se samo monstruozne akcije "Džematlije okreću glavu od Zufera Derviševića“ negdje na početku istrage o Razvojnoj banci – ali su se stvari sada kvalitativno promijenile jer je Avaz u međuvremenu postao stranački organ. Koji, shodno tome, zagovara vrijednosti i političku platformu SBB-a. O tome zašto je i kako – na prvi pogled iznenada i odjednom – stvoren prostor za stranku koja otvoreno zagovara fašizam, kasnije.
Ali, suština je u sljedećem: stranka, njen vlasnik i svi tornjaci Fahrudina Radončića se zapravo hrane strahom. Svi ljudi koji su me ovih dana što zvali telefonom, što zasretali na ulici i govorili da se ne sekiram – ne znam otkud bilo kome ideja da se sekiram, jer u ovoj „igri“ uživam – su temeljno pristojni, dobri ljudi. Ali, njihov strah je ono čime se hrani Fahrudin Radončić i osovina zla koja se okuplja oko njegovog političkog projekta. Strah normalnih, pristojnih, poštenih ljudi u ovoj zemlji da budu izloženi tornjačkom prekopavanju privatnosti, pitbullovskom atentatu na karakter. Iz straha se dominantna, tiha i poštena većina povlači u privatnost, apatiju, ergo u apolitičnost; svoja mišljenja iznoseći isključivo u privatnosti vlastitog doma, dok je javni prostor postao off limits i okupirali su ga svi od Fadila Mandala koji je Radončićev attack dog, do misirskih baba kao što je izvjesni Sead Hodžić. Iznijeti mišljenje javno uključuje rizik da budeš diskvalifikovan kao peder, da ti supruga bude proglašena kurvom, da ti majku nazovu „lopovkom“, da te diskvalifikuju kao žrtvu – blagi je paradoks da istovremeno svi Radončićevi stranački skupovi započinju žalopojkom „Aman Srebrenice“ ili kako se već zove to turbo-folk smeće koje udara na najniže ljudske porive – da te suštinski izoluje i javno smakne, a onda u zastrašujućoj tišini koja se može objasniti samo strahom krene na narednu žrtvu. Upravo zahvaljujući tome, Radončić je u prethodnih nekoliko godina pojedince koji su se suprotstavljali Avazu bio u stanju predstaviti kao šačicu otpadnika, „ekscesnih tipova“ i borbu oko principa pretvoriti u valjanje u kaljuži u kojoj je on na domaćem terenu.
Osobno, ako je to uopšte bitno, nije me strah. Traumatiziran kakav jesam, 11. jula 1995. godine u Potočarima sam Đavolu gledao u oči – i zato znam da postoji – i znam Fahrudin Radončić ne može biti čak ni njegov osrednji šegrt. Sve svoje strahove sam potrošio dok je Radončić zgrtao bogatstvo.
VRIJEME ODLUKE
Ono što bi nas zapravo sve trebalo zabrinuti jeste da smo u toj tišini izgubili antifašističku većinu i da je fašizam kao politička ideja – u svim svojim varijacijama, jer ne vidim razliku između izjave Milorada Dodika o sudijama „muslimanim“ i Radončićeve o pripadnicima „manjeg naroda“ – stekao pravo građanstva. Povlačenje tihe i poštene većine iz javnog prostora suštinski za posljedicu ima to da je biranje strane postalo nedopustivo, da je apolitičnost postala nova politička korektnost, i da su shodno tome, sve političke ideje na tržištu podjednako prihvatljive. A nisu: jer, sve i da ova zemlja nije imala krvavo iskustvo fašizma dva puta u prošlom stoljeću, i sve da se brojanje krvnih zrnaca može biti legitimni dio političkog procesa, brojanje krvnih zrnaca nikad nije samo to – brojanje krvnih zrnaca – jer jedino, najvažnije pitanje, ostaje bez odgovora: motiv. Šta god o tome rekli poluučeni primitivci sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
Zato je ova godina jedna od ključnih u istoriji ove zemlje, važna na isti način na koji je to bila 1941. godina. I sada je vrijeme za odluku da li otići u šumu, u partizane ili ostati kod kuće. Nemojte sumnjati da su oni svoj izbor već napravili. Jedina je razlika u tome što ćemo za deset, petnaest ili dvadeset godina na 2010. godinu mi gledati kao na godinu kada smo izgubili ili sačuvali državu. Tornjaci su taj izbor napravili: njihov je plan da na šesnaestu godišnjicu „srebreničke tragedije“ – to se tako kaže u Dnevnom avazu i Glasu Srpske, zar ne? – idemo s pasošima.
(zurnal.info)
Profesionalnu ljubomoru Dine Mustafića i njegove proteste na stranu. Selim Bešlagić je ipak u pravu kad tvrdi da su nam se parlameni pretvorili u pozorišta i cirkuse (uostalom, kao dugogodišnji cirkusant mada, u konkurenciji jedne Majkićke, Bahtića, Remzije Kadrića, Drage Kalabića ili Ive Mire Jovića nikad nije imao šansu postati zvijezda - on to najbolje zna). Najbolje predstave odavno se ne igraju u pozorištu. I najbolji režiseri nisu oni iz kulturnih rubrika na zadnjim stranicama novina, nego oni što ne silaze sa naslovnih strana i udarnih vijesti sa „malih ekrana“. Klasično pozorište postalo je teška alternativa, zabava za zanemarivu manjinu, a na scenu je stupila njegova turbo varijanta – pozorište za široke narodne mase. U kome su one istovremeno i nijemi gledaoci i disciplinovani statisti.
U tom i takvom pozorištu, vrlo sklonom istorijskim temama i vraćanju u prošlost, ovih smo dana imali priliku gledati remake glasovitog hita iz 1997. godine - „Ružno prase“. Ta tragikomedija, u formi bajke (o kojoj je, svojevremeno, opširno pisao „vulgarni i blasfemični porno časopis za djecu i odrasle – POLIKITA“), zasnovana na motivima iz života našeg najuglednijeg borca protiv djece iz mješovitih brakova, Djeda Mraza, komunista i vlaha – Džemaludina Latića – odigrana je ovih dana ponovo, u Federalnom parlamentu. Glavnu ulogu, koju je u originalu igrao upravo Latić, ovaj put je, maestralno, na oduševljenje kukluxklanovski raspoloženog vlasnika bolje budućnosti i uz podršku nekoliko glumaca iz kulturno-umjetničkog društva SDA, odigrala prvakinja naše fašističke drame – Amila Alikadić Husović. Kuriozitet je da sporednu ulogu, pjesnika po kome se javno sere, i ovaj put igra Marko Vešović. Koji, budimo realni, nikad nije bio naročit glumac, ali mu ova uloga - vlaha, po kome sere bošnjačko fašističko smeće - izvrsno odgovara. Spomenimo i da majku glavnog lika, ovaj put igra Haris Silajdžić.
Sa dozvolom autora, prenosimo vam najzanimljivije dijelove scenarija, po kome je odigrana pomenuta predstava (vjerni čitaoci sjetiće se da je izvorni tekst objavljen u „na sve moguće načine, a naročito kulturološki i žurnalistički, katastrofalnom proizvodu“, kome, u skladu sa lokalnom tradicijom, ni ime nećemo više spominjati). Dakle...
IZ KULTURNOG BLAGA NAŠIH KONSTITUTIVNIH NARODA (BOŠNJAČKO-MUSLIMANSKE BAJKE): "RUŽNO PRASE ili BAŠ ONAKO BALIJSKI"
Baš onako kraaasno bijaše vani, u prirodi, u to doba godine. Nije, doduše, bilo zelenih livada i zelenih polja, sa zelenim šumama i šumarcima oko njih. A odavno više nije bilo ni zelenih Ljiljana, ni Zelenih beretki. Ali je zeleno bilo duboko u dušama Malih Zelenih, koji su svako malo padali sa Marsa. I polako, ali sigurno, ozelenjavali nekad šareni Olimpijski Grad, bojeći u zeleno sve, od trotoara, preko obdaništa, do filmskih festivala, upravnih odbora, institucija vlasti i života uopšte.
- Amaaan, kako zelenilo prija oku! – znali bi, u rezultatima svog rada, uživati Mali Zeleni.
Sunčeve zrake se prelamahu na bakru i staklu stare džamije, opasane dubokim jarkom, svrha kojega je bilo kanaliziranje svekolikog sranja što se posljednjih nekoliko godina izdešavalo oko te građevine, i na isti kanalizacioni sistem spojenih zgrada vlada i parlamenata.
Zeleni korov koji se, također, tih godina nakotio strahota jedna, zakačao se svojim pohlepnim kvržicama za džamijske zidove i sjedišta svih mogućih i nemogućih nivoa vlasti (a njih je, u zemlji zelenila, bilo baš, onako, mašala), bio je tako gust i isprepleten da nije bilo nikakve šanse da ti vidiš Čovjeka od njega.
Eh, nekako tu neđe, u toj zelenoj divljini usred Grada, u kome majmun na vrhu tornja sada više ne želi da glumi u King Kongu, nego bi da snima remake Velikog diktatora, na jednom skrovitom i prigodno blatovitom mjestu prasila se jedna postarija, ocvala krmača, kojoj je to bilo vjerovatno posljednji put.
- Otkud sad krmača u priči o zelenilu? - pitate se vi, štovani čitatelji.
Prvo, otud što je ovo što vi čitate, bajka a u bajkama je, kao što se zna, sve moguće, pa čak i, recimo, da krme u humorističkoj seriji uvrijedi vjerska osjećanja osjetljivih građana a da seksualne igrice seoskih hodža s maloljetnim djevojčicama vrijeđaju tek nekolicinu prononsiranih medijskih islamofoba ili da zemljom vladaju pljačkaške i rasističke svinje (iako svi znamo da nije tako, zar ne?), a drugo, vidim da niko ne pita za majmuna?
Elem, rečena krmača oprasi more jedno malih krmčića, oliti prasića. I, prasići se isprva pođoše oglašavat sa onim elementarnim - hrok, hrok... - da bi vrlo brzo uznapredovali u svakom, a posebno retoričkom, smislu, te počeli da daju izjave tipa:
- Kako je samo veeeliki ovaj svinjac!
Mama krmača, ko i svaka mama, nije mogla dopustiti da njeni dražesni potomčići žive u zabludi.
- Oh, pa vi mislite da je ovo čitav svinjac! - Edukativno ih zadirkivaše. - Neee, neee, djeco moja! Ovo vam je samo djelić svinjca... Njegov glavni grad.
Prasići u čudu zagroktaše.
- Aiii, ondak je to baš veeeliki, veeeliki, svinjac!
- Jedan od najvećih na dunjaluku! - zadovoljno potvrđivaše mama krmača, ponosna i na lični doprinos u kreiranju takvog stanja. A onda, uoči, u masi inače ne baš izbirljivom oku dragog okota, jedno posebno ružno prase. Ružnije, dakle, od svih ostalih, nekako kabasto, deformisano i teško odredivog pola, sad crno sad žuto,...
Krmača se u prvi mah zabezeknu. Ali, onda, pomirljivo zagrokta i svoje potomčiće povede u vaspitno-obrazovno čeprkanje po bunjištu historije.
Tamokarce, na pomenutom bunjištu, vladaše poprilična gužva. Neka stoka već bijaše iskopala kame i kokarde, par hektolitara tamjana i još koješta, drugi tamo nađoše davno izgubljenu majku i kosti konja na kojima im je, skupa sa sabljom i haračom, stigla vjera, ali bogatstvo što ga deponija skrivaše u svojim njedrima još nije bilo ozbiljno ugroženo.
Nabunjištariše se i krmača i njezini prasići. Svi su žitili, pa ni ružno prase ne zaostajaše. Dapače! Ono iskopa neku prljavu i smrdljivu nacionalističku žvaku i poče da je žvače i istovremeno sere i povraća po svima oko sebe, a bogami i da se valja po cijeloj toj kombinaciji.
- Haman je, ipak, moje. - pomisli, sa osmijehom zadovoljstva, krmača. - Pogledaj ti samo, kako to jede govna, bolan. A, ako ćemo pravo, nije ni tolko ružno. Kad malo bolje pogledaš... poizdaleka.
Ona trupnu papcima.
- Hrok hrok! - Pozva prasiće. - Hajte sad, da vas malo pokažem svijetu.
I tako, povede ona svoje potomke na malo dužu turneju, po 51% svinjca. I ono ružno prase, bezbeli.
Brzo se, međutim, pokaza tačnost poslovice da „samo majka ne more imat šćer kurvu i sina lopova, a samo Srbi Hrvati i Bošnjaci, stoku na vlasti“. Nijedno živo biće, naime, ne pokaza volju da podijeli s njom oduševljenje glede njenog čudnog potomčeta.
Naprotiv. Zgroziše se, na brzinu si sališe stravu i s gađenjem povikaše:
- Pa, zar je dragi Alah mogo stvorit nešto vako!? Zar je moguće da njegovom voljom i s njegovim dopuštenjem ova prikaza pogani dunjaluk i pripada djecu i...
...i, pođoše se iskučivat, bježat od ugovnanog i sobom ispovraćanog hajvančeta. Ono, opet, složi kontru, uleti u najbliži parlament, prileće nakom pjesniku i posra mu se na cipele. Pođe mu se posrat i na glavu, al za takvu kombinaciju bijaše premaleno (radilo se, naime, o povelikom pjesniku, koga je, osim toga, štitila i Poljska konjica). A onda se još obrnu oko sebe i priupita:
- Imal ovdje kakih novinara, pedera, žena ili nacionalnih manjina, da se poserem i na njih!? – i još nešto zarokta o dobrim starim vremenima španske inkvizicije, kad se nije samo masovno sralo, nego i spaljivalo.
Ubrzo oko njega ne bijaše gotovo ni jednog živog bića. Odustadoše od budale, ćutke kontajući - Šta zna svinja šta je dinja i ko zna šta more uradit kad skroz naskroz pomahnita!
Uz njeg, pak, ostadoše samo pacovi i debelocrijevne gliste, dakle kompatibilni organizmi, u smislu profesionalne orijentacije, te par lešinara koji se, ipak, držahu na sigurnoj distanci.
Ružno prase se osjeti usamljenim, odbačenim i žigosanim, pa to i pokaza, što ražalosti njegovu majku, te ona odluči da mu ispriča bajku o ružnom pačetu koje se na kraju pretvorilo u krasnog labuda i pokuša da ga uvjeri da će se i ono jednog dana pretvoriti u nešto krasno...
...uzaman. Ružno prase ništa više nije moglo utješiti. Ono je patilo i patilo i patilo... Naj je gore patilo kad bi naokolo počelo da se priča o demokratiji, ljudskim pravima, slobodi govora i tako to, a do ludila ga je dovodilo pominjanje multikulture, borbe protiv nacionalšovinizma, kritika vlasti, te, prava homoseksualaca, žena i nacionalnih manjina i slične, njemu strane teme. I dilema.
Patnja ga, međutim, nije sprječavala da žvavolji svoju staru žvaku, da sere đeikad ujagmi i sve nervoznije da nasrće na druga živa bića. Pogotovo ako bi slučajno naletilo na kakvog Čovjeka (inače izrazito rijetku vrstu u krugovima kojima se kretalo).
I tako su prolazile godine i ružno prase je postajalo sve tužnije i tužnije. I ružnije i ružnije. Često se sjećalo majke i njezine priče o ružnom pačetu, ali je već bilo izgubilo svaku nadu da će i od njega postati nešto krasno.
Jednog dana, ipak...!
Sunce žarko obasja i njega. Ono ugleda sebi slična bića i potrča im u susret. Njemu slična bića, ugledavši njega, nekadašnje ružno prase, kako im se trkom približava, obradovaše se i razdragano, uglas povikaše:
- Gledaj! Kakva kraaasna rasistička svinja!
Međunarodna nogometna federacija (FIFA) u cilju dolaska što većeg broja gledalaca na utakmice SP-a u JAR-u odlučila je smanjiti cijene ulaznica druge i treće kategorije.FIFA će tako za oko 30 posto smanjiti cijene tri miliona ulaznica.
Ulaznice druge i treće kategorije, koje su dosad koštale 840 randa (80 eura), prodavat će se po cijeni od 140 randa.
Organizatori tokom SP-a, koje je na rasporedu od 11. juna do 11. jula, očekuju oko 450.000 posjetilaca iz inozemstva.
(Fena)
U Sarajevu je danas završen 12. kongres Saveza samostalnih sindikata BiH, a za novog predsjednika u naredne četiri godine umjesto Edhema Bibera izabran je Ismet Bajramović, dosadašnji predsjednik Sindikata metalaca BiH.
Obraćajući se prisutnim delegatima i gostima, Bajramović je istaknuo da će tokom svog mandata aktivnosti Sindikata posebno usmjeriti na dosljednu primjenu kolektivnog ugovora, zahtijevanje od nadležnih državnih organa da se izvrši revizija privatizacije, efikasnu radnopravnu zaštitu članova sindikata i ostvarivanje veće socijalne sigurnosti zaposlenika i njihovih porodica.
Tokom dva dana rada Kongres je izabrao i novi glavni nadzorni odbor i statutarnu komisiju te programske ciljeve SSSBiH za period 2010.-2014.godina. U tim ciljevima iskazano je da Sindikat mora preuzeti odgovornost za promjenu teške ekonomsko-socijalne situacije u zemlji, te jedinstvo i solidarnost trebaju biti najveća snaga Sindikata, da se Sindikat značajnije mora založiti za učestvovanje u izradi radnopravnog zakonodavstva.
Također, istaknuto je da Sindikat u naredne četiri godine mora jačati pregovaračku funkciju, a posebno u zaštiti radničkih prava, jačati ulogu sindikalnih povjerenika , "natjerati" vlast da poštuje međunarodne ugovore i konvencije.
Kongresu je prisustvovalo 147 delegata koje zastupaju interese 200.000 članova ove najmasovnije radničke organizacije.
U svojstvu gostiju ovom četvrtom poslijeratnom Kongresu prisustvovali su sindikalni predstavnici iz Srbije, Hrvatske, Makedonije, Albanije, Italije, Španije, Švedske i Francuske, predstavnici poslodavaca, privrednih komora i drugi gosti, a jučer, prvog dana rada delegatima Kongresa su se obratili i potpredsjednica FBiH Spomenka Mićić, i premijer FBiH Mustafa Mujezinović.
(Fena)
Nakon što je u posljednjih nekoliko tjedana drugog mandata medijske predatore nahranio s više skandala nego u svih prethodnih deset godina, hrvatski je predsjednik Stjepan Mesić sam kraj mandata obilježio nezapamćenim incidentom, naprasno prekinuvši oproštajni televizijski intervju s novinarkom RTL-a, izgovorivši u još uključeni mikrofon kako mu je „dosta ovih sranja“. Par dana kasnije, nakon provincijske svečanosti na zagrebačkom Markovom trgu, čestitao je novoizabranom predsjedniku Ivi Josipoviću, pokupio ženu Milku i otišao u penziju.
Stari je predsjednik ukrao tako slavu novom: više se u Hrvatskoj proteklih tjedana priča o „prolupalom“ Mesiću, nego o Josipoviću, a analitičari razbijaju glavu nagađajući što se to dogodilo sa karizmatičnim Stipom, kojega – istina – ni u pretodnih devet godina i jedanaest mjeseci nisu odlikovali nordijski politički standardi, ali barem nije amnestirao ozloglašene ratne zločince, sijao po Balkanu genetski modificirano sjeme razdora, objavljivao ratove i bijesno prekidao intervjue.
Osim političkim „skretanjima“ i „zastranjenjima“, kako su se takve stvari nazivale u romantično doba totalne ideologije, kraj Mesićeva mandata obilježila je tako i pojava kojom se – valjda zbog ozbiljnosti situacije – nitko nije ozbiljnije pozabavio: duhoviti, šarmantni, vrckavi i ležerni zajebant pretvorio se na koncu u namrgođenog, nervoznog namćora. I to u trenucima kad je, u redu pred šalterom Mirovinskog fonda, potpuno opušteno mogao do kraja osloboditi u sebi i ljudsko i političko biće, pa otići u penziju sa stilom, u havajskoj košulji i kartom za put oko svijeta.
Mnogo je teorija izneseno u pokušajima da se objasni ta neobična pojava. Razmišljao sam i ja o tome, gledajući na RTL-u kako popularni Stipe par dana pred kraj drugog mandata na pitanje novinarke „je li istina da vas državni tužitelj drži u šaci“ – pitanje na koje bi nekad odgovorio „naravno, ali vam ne smijem reći točno gdje“ – sada gnjevno ustaje sa stolice, čupa mikrofon, sočno psuje i odlazi iz kadra, baš kao da je Emir Kusturica u svojoj kolibi na Mećavniku, a ne predsjednik države u svom kabinetu.
Tada mi je sinulo: hrvatskom je predsjedniku jednostavno - itekao rok trajanja.
Razmislite i sami: punih deset godina, slaže se velika većina hrvatskih građana i političkih komentatora, Stipe Mesić dobro je služio, tu i tamo otišao bi pokoji osigurač, ali nije bio loš, spriječio je vojni udar, otvorio Tuđmanove sefove, beskompromisno se obračunavao sa Crkvom, praktički sam samcat sačuvao i prenio u treći milenij izvorni hrvatski antifašizam, susjedima pružao ruku suradnje, izvinjavao se za zločine, rekao NATO-u historijsko „Ne“ i jednom za svagda demontirao u Hrvatskoj nedodirljivi francjozefinsko-titovsko-tuđmanovski vladarski mit, da bi se onda u posljednjih mjesec dana jednostavno - pokvario. Kao tetrapak mlijeka kad mu istekne rok trajanja.
Stipi Mesiću na etiketi je pisalo „rok trajanja: deset godina“, a mi smo u ovih deset godina sasvim zaboravili na to, kao što zaboravimo kad kupimo mlijeko, pa otvorimo onaj tetrapak s dna frižidera, kojemu je čep već malo zapekao, i s gađenjem ispljunemo prvi gutljaj. Jednako je tako istekao rok trajanja hrvatskom predsjedniku, tako se, eto, pokvario Stipe Mesić. Baš kao tetrapak mlijeka, kao frižider kad mu istekne garancija.
Slično je to, naime, kao s kućnom tehnikom ili automobilima, znate i sami kako su nekad sklapali pouzdane, robusne hladnjake, televizore, auta i predsjednike, pravili ih da traju četrdeset godina, i danas negdje u vikendici imate onaj stari Obodinov frižider, kao što ponegdje još čuvaju dobre, stare diktatore, pukovnike i kraljeve, veselo zuje i brekću Obodinovi frižideri, libijski pukovnici, opel kadeti i kubanski generali, radi stari Grundigov televizor kao prvog dana, nijednom se pokvario nije, i nikad niste imali razumno objašnjenje i uvjerljiv odgovor na pitanje zašto ste uopće nabavili novi, ono kromirano digitalno čudovište za čija uputstva treba završeni elektrotehnički fakultet, koji se kvari jedanput mjesečno i uvijek, bez greške, crkava točno dan nakon isteka garancije. Tako, naime, danas proizvode tehniku, nisu ni Japanci pizde pa da prave televizore koji će trajati kao Moamer Gadafi.
Tako danas, eto, u parlametarnoj demokraciji prave predsjednike, baš kao televizore, isporučuju ih uz precizan garantni rok i možeš se opušteno kladiti da će se pokvariti odmah nakon isteka garancije.
- Dobar dan, izvolite.
- Treba nam predsjednik, stari je crko.
- Kakav vam predsjednik treba, imamo različitih...
- Ovaj ovdje... kakav je taj?
- Dražen Budiša, odličan izbor. Prilagodljiv, fleksibilan, za svaku priliku. Hoćete demokrata, hoćete konzervativca, hoćete liberala, hoćete nacionalistu, socijalistu, demokršćanina, ateista, što god vam treba, multipraktik, sve u jednom. Obzirom na male predsjedničke ovlasti, vrlo isplativ model.
- Hm, dobro zvuči. A garancija?
- Pet godina.
- Šta ja znam, nekako mi je... A ovaj?
- Mate Granić. Fina elektronika, tih, bešuman, pouzdan, ne diže prašinu, ima ekološki certifikat, energetski razred A. Dosta ga sad traže.
- Garantni rok?
- Također pet godina.
- Nije mi nešto. A onaj tamo?
- Koji?
- Onaj s bradom.
- Ah, taj. Što da vam kažem? Stariji model, lampaš, nije neki dizajn, dosta je bučan. Tanki živci. Od stranih jezika jedino ruski, od funkcija samo antifašizam, antituđmanizam i antiklerikalizam. Ali garancija je deset godina.
Tako je u ponoć sedmoga na osmi veljače 2000. godine Državno izborno povjerenstvo objavilo na Hrvatskoj televiziji rezultate drugog kruga izbora, na kojima je Stipe Mesić pobijedio Dražena Budišu sa 56 posto glasova, Hrvatska je dobila novog predsjednika i sve papire uz njega, uputstvo za upotrebu i pečatiranu garanciju na kojoj je pisalo „expiration date february 8th 2010“.
Točno deset godina kasnije, jedva dan-dva nakon što mu je istekla garancija, navečer smo kao i obično upalili predsjednika, a on se malo nakašljao i nešto promucao, pa ustao iz stolice, bacio mikrofon i odbrusio „dosta mi je ovog sranja!“.
- Pokvario se? – zaprepašteno smo u servisu za predsjednike gledali čovjeka u neobičnom radnom odijelu. - Zar nije pod garancijom?
- Istekla prekjučer – pokazuje majstor datum u papirima.
- Pfu, jebem im mater baš.
- To vam je moderna tehnika.
- Pa koliko bi došao popravak?
- Ne isplati vam se, otišao je programator - autoritativno će serviser. – Skuplje bi vas koštao popravak, nego novi predsjednik.
(Preneseno sa Peščanika)
Imamo, dakle, jednu klasičnu scenarističku podjelu na dobre i loše momke. S jedne strane usamljen, ali beskompromisan borac za pravdu, biznismen od formata Imamović, a sa druge okoštala mafijaška struktura sastavljena od jednog privrednika i nekoliko političara...
Krajem oktobra prošle godine u ovdašnjim medijima otvorena je afera „ASA reket“. Sjećate se, to je ona priča u kojoj se kao glavni likovi pojavljuju dvojica biznismena „od ugleda i časti“, Nihad Imamović i Husein Sejo Hasibović. A zapravo je sve počelo još u ljeto 2009. Tada je, naime, Imamović prvi put ozvučio svoj ured, priveo u njega nekoliko kolega biznismena i, kao spontano, poveo priču o tome kako da se mimo zakona i regularne zakonske procedure legalizira više od 10 hiljada kvadratnih metara poslovno-stambenog kompleksa što ga je ASA Holding namjeravao izgraditi u sarajevskoj Općini Novi Grad. Tokom tog snimljenog razgovora Hasibović je otvoreno poručio da se sve može riješti ukoliko se „SDP-ovcima uplate 4, pa 3, pa 2,2 miliona KM“. „Staviš 400 hiljada maraka u torbu, odneseš je u Bošnjački institut, dođe Šef, uzme torbu i gotovo“.
Sve, dakle, izgleda kao u trećerazrednom krimi filmu u kojem scenarista baš i nije vodio računa o početnim činjenicama. Mito se od 4 miliona, spušta na četiri stotine hiljada KM što je, ako me matematika dobro služi, deset puta manje. Iza kodnog imena „Šef“ krije se predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija. On u čitavoj priči glumi stvarnog „boss-a SDP-ove mafije“. Imamo, dakle, jednu klasičnu scenarističku podjelu na dobre i loše momke. S jedne strane usamljen, ali beskompromisan borac za pravdu, biznismen od formata Imamović, a sa druge okoštala mafijaška struktura sastavljena od jednog privrednika i nekoliko političara...
IT AIN'T LIKE IN THE MOVIES AT ALL
Još nije poznato kako će svršiti ovaj film, ko će u zatvor a ko će uživati u blagodetima slobode i medijske slave. U međuvremenu, borci za pravnu državu, onaj policijsko-obavještajno-tužiteljski sektor, sve svoje resurse tokom ljeta Gospodnjeg 09. stavlja u službu „dokazivanja reketa“. Ozvučen je Imamović, ozvučene su njegove kancelarije, u promet se stavljaju obilježene novčanice, čelnicima SDP-a (uključujući i predsjednika države!) mjesecima se udbaški prisluškuju telefoni...Sve je bilo pripremljeno za veliki prasak. I onda, ništa!
KAKO MISLIŠ NIŠTA?
Tako mi barem tvrdi jedan policajac u čijoj je kuhinji sve i pripremljeno. Al nema veze, idemo dalje! Na osnovu „dokaza“ prikupljenih uz pomoć jednog od najviđenijih bošnjačkih tajkuna i izdašnog finansijera bošnjačke političko-vjerske mafijaške halke, na krilima medija i političko-policijskih centara moći, ovih je dana Tužiteljstvo BiH zvanično otvorilo istragu u predmetu „ASA reket“. U narednih šest mjeseci državno Tužiteljstvo se mora definitvno odrediti-podići optužnicu ili je odbaciti! To će biti u avgustu, u mjesecu kada će se predizborna kampanja za važne oktobarske izbore uveliko zahuktati. Iako je to u ovom trenutku nezahvalno potpisati, u kolovozu će državno Tužiteljstvo kompletan predmet „spustiti“ svojim kolegama u Kantonu Sarajevo. U septembru će kantonalno tužiteljstvo izvjestiti bh. javnost da je „predmet stigao i da traju konsultacije...“. Nakon 4. oktobra „ASA reket“ će biti odbačen usljed nedostatka dokaza! Čiča miča-gotova priča.
ČUVAJMO REZULTAT
Ako bude drugačije, ostavljam prostor da me dere k'o stigne. Uostalom, svako ko na kriminalan način ( A reket je upravo to!) puni svoje bankovne račune zaslužuje da nikad ne izađe iz zatvora. Ako su to SDP-ovci iz našeg filma, onda odlično. Ali šta ćemo sa dobro uštimanim terminima istrage i narednih izbora? Šta ako se zaista pokaže da je sve smišljeno kao najvažniji predizborni adut SDA, Stranke za BiH, SBB-a...? Ko će iz policije, obavještajnog sektora, tužiteljstva, odgovarati ukoliko se pokaže da se radi baš o tome? Ima tu još pitanja čije odgovore, nažalost, nećemo dobiti prije 4. oktobra. A tada će možda biti odveć kasno. Predmet će otići u medijsku i pravnu „zastaru“, a država će otići u qrac nakon što na izborima opet pobjede isti. Ili, sačuvajmebože, još gori. (Tornjeviti SBB for example)
I JOŠ JEDAN DETALJ ZA BOLJE RAZMUMIJEVANJE PROBLEMA
Za one koji ne znaju, krivična prijava SIPA-e protiv Milorada Dodika i članova njegove mafijaške hobotnice koja je opljačkala 145 miliona KM već se godinu dana kiseli u ladicama istog Tužiteljstva. Još uvijek se ne nazire ni I od zvanične istrage. Kako sada stvari stoje, tako će zauvijek i ostati. Što bi Džoni rekao-It ain't like in the movies at all-uh jebote, to nije nimalo kao na filmu.
(zurnal.info)
