Glavni zgoditak je rezervisan samo za direktne potomke, pa čak i rođake SNSD-ovih kadrova. Za sve ostalo, tu je Biro za zapošljavanje

Koliko je danas teško dobiti posao u bilo kojoj javnoj službi u Republici Srpskoj, ukoliko niko iz vaše familije nije član SNSD-a, najbolje znaju oni koji igraju bingo, loto... Kada mislite da vas je sreća konačno pogledala, umiješa se „neko odozgo“ i jackpot dobije neko od „maminih“ i „tatinih“ sinova i kćeri. Glavni zgoditak je rezervisan samo za direktne potomke, pa čak i rođake SNSD-ovih kadrova. Za sve ostalo, tu je Biro za zapošljavanje.

POSAO U NASLJEDSTVO

Nepotizam, ili „popunjavanje radnih mjesta članovima vlastite porodice“ kod nas je dovedena do perfekcije i ta pojava je postala toliko uobičajena da se na to gotovo niko više i ne osvrće. Primjeri su brojni i gotovo nevjerovatni.

Direktor OŠ „Danilo Borković“ u Gradiški Miloš Francuz ignorisao je molbe devet profesora geografije i na radno mjesto nastavnika geografije zaposlio svoju kćerku Mirjanu Kecman, diplomiranog turizmologa, kojoj nedostaje grupa pedagoških predmeta i stručni ispit. Neuspješni kandidati za mjesto nastavnika geografije žalili su Ministarstvu prosvjete i kulture RS i Prosvjetnoj inspekciji, tvrdeći da je direktor u sukobu interesa zato što je na posao primljena njegova kćerka. Međutim, Francuz negira da je namjestio konkurs i tvrdi da je sve urađeno po zakonu.

-Konkursom je tražen pripravnik a ostali kandidati su već imali posao. Mirjana nije samo turizmolog nego i diplomirani geograf i u zakonskom roku od godinu dana položila je pedagošku grupu predmeta, plus stručni ispit. To što je ona moja kćerka, nema nikakve veze u ovom slučaju - pojasnio je direktor Francuz.

Kandidati koji nisu dobili posao žalili su se nadležnim institucijama ali niko nije reagovao: “Imamo saznanja da direktor škole ispunjava uslove za penziju, ali još ne odustaje od radnog mjesta. Pitamo, kada će prosvjetni radnici među kojima su i doživotni direktori konačno u penziju a priliku dati mladim i obrazovanim kadrovima“, naveli su kandidati u pismu Ministarstvu i medijima.

Miloš Francuz, inače član gradiškog SNSD-a, i na ovo je imao spreman odgovor: Ja ću u penziju do kraja februara, mada mi mandat ističe u novembru, ali je moje penzionisanje već u proceduri. Dakle, ne čuvam rukovodeće mesto po svaku cijenu, naprotiv.

Pravilnikom o stručnim profilima i zvanjima nastavnika objavljenom u Službenom glasniku 26. augusta 2 009. godine navedeno je da za radno mesto nastavnika geografije mogu konkurisati profesori geografije, profesori istorije i geografije te diplomirani geografi i turizmolozi sa grupom pedagoških predmeta i stručnim ispitom položenim u zakonskom roku.

Međutim, u slučaju OŠ „Danilo Borković“ i direktora koji je kćerki u nasljedstvo ostavio radno mjesto, ostaje dilema jesu li ispoštovana moralna načela.

Na pitanje, da li je direktor Miloš Francuz zbog prijema kćerke na posao u sukobu interesa, Ministar prosvjete i kulture Anton Kasipović je rekao da „etičnost nikada nije na odmet“, te da je u školi pokrenuta procedura direktorovog penzionisanja, za šta je ispunio uslove. Kasipović je pojasnio da Ministarstvo, osim saglasnosti na sistematizaciju, nisu uključeni u izbor radnika u školama.

„Direktor raspisuje javni konkurs i bira nastavnika na prijedlog komisije za izbor, sa liste kandidata koji ispunjavaju uslove konkursa“.

Budući da su i ministar i direktor iz iste stranke, vladajućeg SNSD-a, sijenka sumnje koja se nadvija nad ovaj slučaj time je veća. Nije li Francuz uticao na komisiju da na konkursu primi baš njegovu kćerku, a ne nekog drugog kandidata, i nije li mu ministar prećutno dao odobrenje za to?!

NAJBOLJI TATINI SINOVI I KĆERKE

Ovo nije jedini slučaj je da neko od direktora sa članskom knjižicom SNSD-a, ili simpatijom prema toj stranci, zaposlio nekog od najbližih srodnika u preduzeću ili ustanovi u kojoj je direktor. Primjeri su brojni u mnogim entitetskim institucijama, pa i samoj Vladi RS.

Direktorica banjolučke Filijale Fonda PIO RS Gordana Ković potrudila se da bude prva na top listi nepotizma. Ova vremešna dama, koja je na direktorsko mjesto također došla zahvaljujući stranačkom kadrovanju, za kratko vrijeme je zaposlila troje svojih srodnika. Rijeć je o njenim bratićima Maji i Adamu Marić, koji su postali službenici Fonda, i još jednom članu porodice, koji radi kao vozač. Iako direktorica Ković ispunjava uslove za penziju, napunila je 40 godina staža još polovinom prošle godine, za nju ne važe odredbe Zakona o radu, po kojem bi već odavno trebala biti penzionisana, bez obzira na godine života.

Ni direktor banjalučkog Kulturnog centra Banski dvor, Milorad Petrić, inače veoma blizak prijatej lidera SNSD-a Milorada Dodika, nije imun na ovu rasprostranjenu praksu unutar redova vladajuće strankeu Republici Srpskoj. On je zaposlio svoju kćerku Marinu na mjesto osobe zadužene za odnose s javnošću, uz obrazloženje kako “ona to najbolje može raditi”.

Prema izvorima Žurnala, nedavno je i Mile Banika, inače vršilac dužnosti direktora Poreske uprave RS, koji se na toj funkciji, suprotno zakonu, nalazi skoro već godinu dana, zaposlio svog sina Milana.

Uostalom, šta je to u odnosu na tri miliona kredita koje je lider SNSD-a kao predsjednik kreditnog odbora u Investiicono-razvojnoj banci RS, dodijelio preduzeću čiji je suvlasnik njegov sin?

 Dok se u Srbiji čeka na otvaranje tajnih dosijea, iskustva drugih postkomunističkih zemalja pokazuju da otkrivanje doušnika intelektualaca nije ugrozilo vrednovanje njihovih dela

U susret zahtevima Evropske unije, koja traži donošenje zakona o otvaranju tajnih dosijea, problem doušnika aktuelizovan je i na nedavno održanom „Politikinom” okruglom stolu o trivijalnoj i elitnoj književnosti. Podsetimo, u blagom verbalnom okršaju, Isidora Bjelica je rekla da je otvaranje dosijea neminovno, kako bi se dobila slika o pravoj istoriji srpske književnosti, dok je teoretičarka književnosti Tatjana Rosić, pomenuvši slučaj Mađarske, konstatovala da to nije bitno, jer su doušnici i posle saznanja o njihovom delovanju i dalje ostali najbolji pisci.

Primer Mađarske je ilustrativan, jer je poslednjih godina najveća bura oko otkrivanja poznatih umetnika-doušnika u javnosti upravo dignuta oko dvojice mađarskih stvaralaca – u pitanju su istaknuti pisac Peter Esterhazi, koji je morao da se suoči sa činjenicom da je njegov otac bio vrlo aktivan doušnik, i proslavljeni režiser, oskarovac Ištvan Sabo, koji je, za razliku od Petera, svojim dojavama lično doprinosio komunističkom teroru u otadžbini.

Otkriće da je otac Petera Esterhazija Matijaš čitavih 15 godina intenzivno sarađivao sa Mađarskom tajnom policijom, bio je, blago rečeno, šok za sistem.

– U ono što sam video nisam mogao da poverujem. Brzo sam spustio ruku na sto, jer je počela da drhti... – govorio je Esterhazi, opisujući emocije dok je iščitavao hiljade stranica iz dosijea očeve paralelne biografije. Esterhazi je poražavajuće saznanje o svom ocu pretočio u roman „Ispravljeno izdanje”, pa je u njegovom slučaju otkriće očeve doušničke prošlosti imalo i lustrirajući efekat. Tako je epopeja o čuvenoj aristokratskoj porodici, koju je Esterhazi prethodno već ispisao u romanu „Harmonija selestis”, dobila i novi momenat u romanu „Ispravljeno izdanje”. Knjiga o grofovima Esterhazi doživela je katarzu, a Peter je odlučio da, kao i svaki veliki pisac, napiše celu istinu.

Po otvaranju dosijea, otkriveno je da je otac Matijaš često bio na zadacima u ruralnim sredinama, tražeći anti-Sovjete među svojim sunarodnicima. Svoju policijsku poziciju otac je koristio i da bi svom sinu, kasnije čuvenom Peteru, obezbedio lakši upis na univerzitet. U prilog ovome, kako navodi mađarski novinar Adam Lebor, govori i pismo iz 1968. godine, koje je otac potpisao svojim konspirativnim imenom – Čanadi.

A cela mađarska nacija je, poput Esterhazija, imala priliku da doživi užasno suočavanje sa istinom u slučaju režisera Ištvana Saboa, rođenog 1938. godine, koji je priznao da je kao student potkazivao svoje bližnje tajnoj policiji. Sabo, dobitnik „Oskara” za film „Mefisto” 1981. godine, priznao je da je bio doušnik, ali „samo zato da bi spasao život kolegi”.

– Rad za državnu bezbednost bio je najhrabriji i najveći poduhvat u mom životu, jer smo posle revolucije 1956. spasli jednog od naših kolega, kojem je pretilo da bude otkriven i obešen – tvrdi Sabo.

Međutim, pitanje je koliko je ova izjava iskrena. Naš istaknuti prevodilac Sava Babić u novinskom tekstu iz 2006. godine beleži da je Sabo u periodu od 1956. do 1963. godine dostavio čak 48 izveštaja o kolegama i profesorima, a među njima su i režiseri Mikloš Jančo i Karolj Meč, kao i glumica Mara Terečik. Andraš Gavran, istraživač koji je otkrio dosije o Sabou, bio je u nedoumici da li da raskrinka veliko ime mađarske kulture. To je, na kraju, i uradio. Budući „oskarovac” imao je i neposrednu korist od uposlenja u tajnoj službi – imao je privilegiju da prvi film snimi u 26. godini, dok su njegove, ništa manje talentovane kolege, morale da čekaju 30. ili 40. godinu života, da bi dobili priliku za režiranje svojih prvih filmova. Malo ko je u Mađarskoj poverovao u Saboovu priču o navodnim plemenitim namerama za ulazak u doušničku mrežu. A i zašto bi? A opet, Babić prenosi da je preko sto mađarskih intelektualaca tada potpisalo peticiju u kojoj praštaju režiseru jezivi greh, ističući važniju stvar – da je Sabo stvorio značajne filmove i time širom sveta proneo glas o mađarskoj kulturi.

Dobro je poznat i primer Gintera Grasa, pisca koji je priznao da je bio član nacističkih jedinica, koji je, opet, bio žrtva u trouglu obaveštajci–država–progonjeni. Po zlu čuvena istočnonemačka policija „Štazi” Grasa je dovela u situaciju da je praktično svako sa kim je stupao u kontakt u stvari bio doušnik. Ni nemački kulturni poslenici nisu bili gadljivi na saradnju sa službom – to su, kako su krajem prošle godine preneli nemački mediji, mahom bili pisci, ljudi iz pozorišta, izdavači. Izdavač „Kristof Links” najavio je i knjigu „Ginter Gras na nišanu – arhiv Štazija”, autora Kaia Šlitera, koja će biti objavljena u martu ove godine. Inače, „Štazi” je otvorio Grasov dosije još 1961. godine, prilikom piščevog prvog „talasanja” – kada je objavio otvoreno pismo u kojem kritikuje izgradnju Berlinskog zida.

I Češka je morala da se suoči sa činjenicom da je Milan Kundera, slučajno ili namerno, pomagao komunističkoj policiji. Njegova dojava, brujale su vesti, dovela je do hapšenja Miroslava Dvoračeka, slučajnog posetioca u studentskom domu. Dvoraček je zatim zaradio etiketu da je američki špijun, što mu je uništilo život i oteralo ga u izgnanstvo. Kundera je izjavio da su optužbe na njegov račun „gnusne laži”, iako postoji detaljna policijska beleška o samom slučaju. Čitav slučaj sigurno može da doprinese drugačijem iščitavanju Kunderinog romana „Šala”.

Za sada, o zakonima koji omogućavaju otvaranje tajnih dosijea u našem regionu, stižu šture vesti. U Crnoj Gori još traje rasprava oko toga koliko bi štete ili koristi imao zakon. Makedonija je izglasala zakon početkom 2008. godine, pa se može reći da je isti još u povoju. Savet Evrope je krajem prošle godine kritikovao albanski zakon o lustraciji kao preoštar, uz razumevanje što Albanija ima potrebu da se suoči sa uspostavljanjem istine o komunističkom periodu.

Što se Srbije tiče, poznato je da Zakon o odgovornosti za kršenje ljudskih prava (zvaničan naziv) nikad nije zaživeo, iako je usvojen. Jer, kažu stručnjaci, potrebno je doneti i zakon o otvaranju tajnih dosijea, koji su za sada bezbedno pohranjeni u Arhivu Srbije. Ipak, nesumnjivo je i da će taj zakon doći na red, bar za raspravu, jer on čini paket zakonskih akata koje zahteva Evropska unija. Posebno s obzirom na činjenicu da je Srbija jedina postkomunistička zemlja koja nije otvorila tajne dosijee.

Sigurno je i u sferi kulture mnogo onih koji sa nestrpljenjem iščekuju otvaranje dosijea državne bezbednosti. Što komunističkih, što onih svežijeg datuma. Šta bi se, u tom slučaju, desilo sa umetnicima koji su možda bili doušnici? Odgovor bi mogao da leži u članku Roberta Brauna, koji je preneo Sava Babić:

- Umetnik ne dobija opravdanje, kao ni junak za svoje kasnije grehe. Ćutanje (Ištvana) Saboa, pa onda njegova samospasavajuća priča, ne ublažava presudu. Martin Hajdeger je bio veliki filozof i nacista. Herbert fon Karajan veliki dirigent i nacista. Čitamo njihove knjige, slušamo njihove ploče. Osuđujemo ih kao ljude.

Sa svešću o tome da svako postaje doušnik da bi spasao sebe i svoju porodicu, uz zlu nameru da usput uništi druge.

(članak prenesen sa www.politika.rs)

Dok čekamo početak XXI Zimskih Olimpijskih Igara u Vancouveru, Sarajevo i Bosna i Hercegovine obilježavaju 26.godišnjicu najvećeg sportskog događaja kojeg je ova zemlja imala – XIV ZOI u Sarajevu. Pripremili smo vam malu zvučnu razglednicu.

Glavni grad Bosne i Hercegovine je organizaciju Zimskih olimpijskih igara dobio ispred japanskog Sappora i zajedničke kandidature švedskih gradova Falun i Goteborg. Oni koji su lobirali za dolazak Igara u Sarajevo nisu krili – Međunarodni Olimpijski komitet u dobroj mjeri se tada vodio političkim razlozima (kao uostalom i u većini ostalih slučajeva op.a.). Izabrana je nesvrstana zemlja i grad za kojeg se vezuju događaji koji su bili neposredan povod za izbijanje Prvog Svjetskog rata.

I pored ekonomske krize, na izgradnju velikog broja sportskih objekata i ostale prateće infrastrukture potrošeno je skoro 150 miliona dolara. Uz olimpijske objekte, nakon ZOI, Sarajevu je na korištenje ostalo 2850 novoizgrađenih stanova, više hotela te 9500 novih radnih mjesta. Vlasti su se potrudile svijetu poslati najljepšu moguću sliku a u tome su im umnogome pomogle Sarajlije koje su, među sportistima, zapamćene kao izuzetno gostoprimljivi domaćini.

Iako su pred nama nove Igre, novi rekordi i junaci, zauvijek će biti memorisani podaci koji će na svakom mjestu simbolizirati ZOI u Sarajevu. Igre su svečano otvorene 8.februara 1984.godine a zatvorene jedanaest dana kasnije. U ime sportista tadašnje Jugoslavije, zakletvu je dao skijaš Bojan Križaj dok je olimpijsku baklju zapalila klizačica Sanda Dubravčić. Na Igrama je učestvovalo ukupno 1272 sportista iz 49 zemalja svijeta. Oni koji su te Igre doživjeli – sjetit će se, oni koji nisu – zapamtit će : skijaš Jure Franko osvojio je prvu medalju za tadašnju Jugoslaviju na ZOI – u veleslalomu je bio srebrni. Ovih dana je ponovo u Sarajevu i još jednom je ponovio :

- Vi ste dio mene i ja sam dio vas. Ovdje je počeo moj drugi život. Imam život prije i poslije Olimpijade u Sarajevu. Ovih dana navršavam 26.godina. Možda ne izgledam tako mlad ali se još uvijek sjećam svakog trenutka doživljenog tokom Olimpijade. 

Jure Franko je bio naš junak. Globalni junaci koje je iznjedrilo Sarajevo bili su : Marja-Liisa Hämäläinen koja je u skijaškom trčanju osvojila sve tri zlatne medalje u pojedinačnim utrkama, Gaétan Boucher (Kanada) i Karin Enke (Istočna Njemačka) koji su u brzom klizanju osvojili po dvije zlatne medalje, braća-blizanci Phil i Steve Mahre u alpskom skijanju te plesni par iz Velike Britanije Jayne Torvill i Christopher Dean. Oni su od sudija, za umjetnički dojam, dobili najviše ocjene pa su na brojne gledaoce ostavili možda i najupečatljiviji utisak.

Kako bi se podsjetili na 1984.godinu ali i samu ceremoniju na kojoj je objavljena vijest da je Sarajevo domaćin Igara, Žurnal vam donosi kratku zvučnu razglednicu. Ostat će upamćeno da je tadašnji Radio Sarajevo prvi put u svojoj istoriji prekinuo program a radosnu vijest prenio je doajen bosanskohercegovačkog sportskog novinarstva Nikola Bilić.

{audio}/images/mp3/zoi.mp3{/audio}

(zurnal.info)

Bosna i Hercegovina je, nakon Kosova, država sa najpobožnijim građanima u regiji. Kako su pokazali rezultati Gallupovog istraživanja provedenog na reprezentativnom uzorku u čitavoj regiji, za 76,5 posto građana BiH religija je “važan dio njihovog svakodnevnog života”.

U regiji veći stepen religioznosti pokazali su samo žitelji Kosova gdje je za čak 90 posto ispitanika religija važan dio svakodnevnog života. Zanimljivo je da za razliku od Kosova, samo za 39,3 posto građana Albanije religija jako bitna u svakodnevnom životu, što je ujedno i najniži procenat od svih zemalja u regionu.

U Hrvatskoj, koju prati imidž katoličke zemlje, taj procenat je 69,7 posto dok građanima Srbije religija igra nešto manju ulogu u svakodnevnom životu jer se 54 posto ispitanika složilo sa tvrdnjom o važnosti religije za njih lično.

Želja za pripadanjem važnije od same religije

-BiH je društvo koje funkcioniše isključivo na principu kolektiviteta i to može biti razlog što imamo veću stopu religioznosti nego u susjednim zemljama. Tu je i činjenica da su bh identiteti duboko ukorijenjeni u vjerskom, te i to možda igra ulogu. Ostaje opet činjenica da je stepen religioznosti u skoro svim bivšim komunističkim zemljama, Češka je drastičan izuzetak, nešto viši u poređenju sa možda nekim drugim evropskim zemljama,ali ne i sa SAD-om,, te ni taj faktor ne treba isključiti, kaže Muhamed Jusić, islamski teolog.

Objašnjenje za probuđenu religioznost građana BiH dio analitičara objašnjava i višedecenijskim prethodnim iskustvima “dirigovane religije” koja je bila, u većoj ili manjoj mjeri, direktno zavisna od vladajućeg režima.

Otkrivanje religije

-Svaki društveni ambijent, od ovih ispitivanih, ima svoje posebnosti i goli statistički pokazatelji ne daju punu sliku stanja. U BiH građani svoju religijsku baštinu, ne nužno i osobni duhovni identitet, vezuju za sve javne segmente identiteta, pogotovo kolektivnih identiteta. Osim nekolicine postotaka nereligioznih, ogromna većina stanovništva Bosne i Hercegovine tek proživljava svoj prvi, istinski, nepatvoreni susret sa slobodnom religioznošću, religioznošću koja nije produkt režima, koja nije pod skutom carske, imperijalne sile, koja nije "opako sredstvo mrskih klasnih neprijatelja". Ta slobodna religioznost je neotkriveno more potencijala, kako duhovnih, tako i društvenih, pa i političkih, zašto ne. Razlika u odnosu na zemlje regije je jasna, ni u jednoj susjednoj zemlji ne postoje ozbiljne društvene napetosti koje uključuju religiju kao važan segment kolektivnih identiteta, religiju ponekad kao žrtvu, ponekad kao motivaciju, kao što je to slučaj u Bosni i Hercegovini. Stoga sam spreman zaključiti da u Europi, a malogdje još u svijetu, uz Izrael i Palestinu, religija igra tako važnu ulogu u društvenim odnosima kao što je slučaj u Bosni i Hercegovini, smatra Marko-Antonio Brkić, direktor Inter-religijskog Instituta u BiH.

U slučaju BiH, visok stepen javno iskazane religioznosti objašnjava se i činjenicom da je poslednjih 20 godina na sceni prisutan proces etničke homogenizacije uz često poistovjećivanje religijske i nacionalne pripadnosti.

-Rekao bih da je građankama i građanima BiH važnije “pripadanje” od same religije i izražavanja religijskih osećanja. Potreba za “pripadanjem” zamagljuje zaista stvaran odnos bh. građana i građanki prema religiji. Pomalo iznenađuje visok procenat kosovskih Albanaca koji su religiji dali visok značaj, znajući da kod Albanaca religijski identitet nije priman, i u odnosu na nacionalni potpuno je irelavantan i nevažan. No, Kosovo je specifičan kontekst, i ovakvo izjašnjavanje Kosovara tumačim kao jedan od rezultata “islamofobične” manije koja je kreirana 90-ih u Beograda spram svih koju jesu ili nisu nužno vernici a nominalno pripadaju narodima koji u sebi imaju islamsku tradiciju , stav je koji zastupa Davor Marko, analitičar medija i religije.

Podjednako religiozni i mladi i stari

Podjela bh. društva na ruralno i urbano, mlade i stare, obrazovane i neobrazovane, kada je riječ o važnosti religije za pojedinca nema bitnu ulogu. Kako pokazuju rezultati Gallupovog istraživanje, religija je podjednako bitna i mladim između 15 i 24 godine (70,4 posto) kao i sredovječnoj populaciji između 40 i 54 godine (79,1 posto).

Ni stepen obrazovanje ne igra bitnu ulogu jer je je religija važna u njihovom svakodnevnom životu i za 70,7 posto visokobrazovanih građana. dok su jako male razlike između onih koji žive na selu (74 posto) ili u velikim gradovima (68,3 posto).

Osim odgovora da im je religija bitan dio njihovog svakodnevnog života čak 51,1 posto ispitanika iz BiH potvrdilo je da je u poslednjih sedam dana učestvovala u nekom vidu vjerske službe, što je najveći procenat među zemljama regije. Puno manje revnosni u obavljanju vjerskih dužnosti bile su naše komšije. U Hrvatskoj je taj procenat iznosio 37,2 posto a u Srbiji tek 25 posto ispitanika.

-Učešće u vjerskim obredima ljudima daje osjećaj pripadnosti, a to je nešto što nedostaje u društvu kakvo je naše koje ima, osim porodice i vjerske zajednice, izrazito nizak društveni kapital i alternativni oblik društvenog umrežavanja, kaže Muhamed Jusić.

Brojka o redovnom posjećivanju bogomolja i učešću u vjerskim obredima dovodi u pitanje iskrenost ispitanika kod davanja odgovora.

Nevidljivi vjernici

-Nisam siguran ni da su ovi statistički pokazatelji pouzdani. Ukoliko bismo se vodili ovim rezultatima, to bi značilo da je u prošlih tjedan dana dva milijuna ljudi posjetilo neki vjerski objekt uz određeni vjerski obred. Ne mislim da je takvo nešto moguće. Ipak, iz svakodnevnog iskustva, iz razgovora s religijskim službenicima, jasno je da je obredna religioznost u Bosni i Hercegovini dosta življa nego u susjednim zemljama. Razlozi su brojni. Od istinske vlastite duhovnosti koja predstavlja duhovnu hranu mnogim vjernicima diljem Bosne i Hercegovine, pa do običajnih gesti, gdje su crkve i džamije u nekim selima i naseljima najvažnije, ako ne i jedine socijalne institucije gdje se ljudi sreću ili kojima se obraćaju. Najbolji primjer su povratnička naselja, gdje se u mnogima život vrti i događa oko lokalnog svećenika ili imama, crkve ili džamije. Ja bih htio vjerovati da je visok postotak obredne religioznosti u Bosni i Hercegovini znak duhovne gladi i obraćanja Bogu, a ne socijalno poželjno ponašanje koje pojedinci koriste kako bi zadovoljili isključivo osobne potrebe, ili ne daj Bože, ciljeve svoje stranke, kaže Mario-Antonio Brkić.

Drugo pitanje koje se nameće je motiv za redovne odlaske u crkvu ili džamiju, da li je u pitanju samo zadovoljenje vlastitih duhovnih potreba ili je riječ o običnim, ovozemaljskim motivima vezanim za napredovanje u poslovnoj ili političkoj karijeri .

Važno je biti viđen

-Ovo je isti slučaj i sa rezultatima koje je dalo istraživanje o političkim elitama, koje je vodio profesor Nerzuk Ćurak, sa grupom svojih mladih saradnika iz Sarajeva i Banja Luke. Od 22 intervjuisana politička lidera u BiH, tek ih je 13 ili 59,1 posto reklo da je religiozno, ali zato na drugo pitanje, koliko često posećuju crkve ili džamiju, niko nije rekao da to ne čini. Čak 40,9 posto to čini makar jednom sedmično, po devet posto jednom mesečno ili za verske praznike, dok 41 posto to radi vrlo retko, ali ne kaže da ne ide. Neophodno je ovde istražite ne samo učešće i to izraziti procentima, već same motive učešća kako bi mogli iskreno i precizno reći, eto toliko je ljudi religiozno i zaista ide jer veruje, toliko ide da bi bilo u komunikaciji sa svojim istomišljenicima, toliko ide da bi saslušalo svog lidera, onoliko ih je bilo jer je bilo važno da ga vide, naglašava Davor Marko.

I ovdje se pokazalo da praktično nema razlike među ispitanicima koji žive na selima ili u velikim gradovima, između mladih i starijih, između onih sa mo sa osnovnom školom i onih sa fakultetskom diplomom.

U odmjeravanju snaga između religije, medija i politike, barem kada je riječ o povjerenju koje u njih imaju građani BiH, vjeska zajednice izašle su kao pobjednik.

Više se vjeruje vjerskim zajednicama nego medijima i političarima

Veliko povjerenje u vjerske zajednice kao instituciju, ima 27,5 posto građana BiH, u medije 7,8 posto dok veliko povjerenje u političke stranke ima tek 1,6 posto građana. Stoga ne ćudi da se političari na sve načine trude pridobiti naklonost vjerskih zajednica i njihovih lidera kojima njihovi birači očigledno vjeruju puno više.

-Za razliku od političkih partija, pa i sudija i policijskih činovnika, crkvene organizacije o kojima govorimo su dugotrajnije, nesmenjive i neupitne. Sve tri religijske tradicije koje dominiraju u BiH ne dozvoljavaju da se u pitanje dovedu istine koje njihovi dužnosnici propagiraju, pa bile one i nisko-političke prirode, smatra Davor Marko.

 

Za veće povjerenje koje vjerske zajednice u odnosu na političare imaju među običnim smrtnicima dobrim dijelom je zaslužna činjenica da su vjerski službenici sa njima svaki dan a političari u najboljem slučaju jednom u četiri godine.

-Mislim da značajnu ulogu igra činjenica što su za razliku od većine državnih i nevladinih organizacija i institucija, vjerske zajednice često jedine organizovane institucije u velikom dijelu BiH. Tako ćete ako odete u neko od, recimo, bošnjačkih povratničkih naselja u zabačenim dijelovima BiH naići na situaciju u kojoj je IZ jedina organizovana institucija koja se, na ovaj ili onaj način, brine o tim ljudima. Zato smo često svjedoci kako „iz džamije“ polaze akcije koje su usmjerene ne samo na poboljšanje vjerskog života nego i opće uslove života. Nisu rijetki slučajevi da se tu pokreću akcije za asfaltiranje puteva, izgradnju mostova i slično. Istovremeno, većina političkih partija se među tim ljudima pojavljuje samo pred izbore. Istovremeno, predstavnike svih silnih NGO- a većina ljudi u BiH može vidjeti samo na TV ekranima, kako izmišljaju toplu vodu i po pravilu rješavaju one probleme za koje su donatori spremni izdvojiti sredstva. A i kad ih “rješavaju“ sve se svede na pompozne tribine, diskusije, javna zagovaranja, od kojih najčešće korist imaju samo organizatori i stalni predavači i eksperti, objašnjenje je Muhameda Jusića.

Za razliku od političara čiji je autoritet, najblaže rečeno upitan, s obzirom da se na ovim prostorima politika nikada nije smatrala časnim i poštenim zanimanjem, vjerske zajednice imaju mnogo duži “minuli rad”, što im u čima građana daje i veći kredibilitet i autoritet.

-Nije teško proniknuti u razloge ovakvog izjašnjavanja građana Bosne i Hercegovine. U svim zemljama regije Jugoistoka Europe, gotovo bez izuzetka, građani najviše povjerenja imaju ili barem tako iskazuju, u crkve i vjerske zajednice. Razlog je jednostavan i trostruk. Prvo, povijesno-tradicijski gledano, crkve i vjerske zajednice su najstarije ustanove i organizacije u svim zajednicama i baštine najduže duhovno pamćenje, stoljećima je religijski establishment bio najobrazovaniji i najpozvaniji segment u svakoj zajednici, pa otud taj, rekao bih, naslijeđeni autoritet koji se teško gasi. Drugo, socio-ekonomski gledano, crkve i vjerske zajednice su za veliku većinu ljudi, pogotovo religioznih, institucije stabilnih pozicija i s osjećajem za potrebe, pogotovo onih najugroženijih. Primjerice kroz karitativna i dobrotvorna društva koja djeluju u sklopu crkava i vjerskih zajednica ili u tijesnoj suradnji s njima. Treće, usko politički gledano, religijski poglavari nisu osobe koje će biti pozvane na političku odgovornost zbog bilo kakve krize, zbog bilo kakve pojave, zbog bilo kakve njihove izjave, i njihov politički integritet nije predmet svakodnevne kritike prosječne osobe. Međutim, uz sve ovo čini mi se da je prisutna i jedna duhovna dimenzija. Naime, ljudi možda podsvjesno imaju povjerenja ili strahopoštovanja, u Onostranost, čiji su izaslanici na Zemlji upravo religijski lideri. Kod nas u Bosni i Hercegovini se nije dogodila raščlamba religioznosti na njezine dvije ključne sastavnice: izvanjsku, pojavnu i unutarnju, dubinsku religioznost. Uvjeren sam da je kronični nedostatak autentično življene religioznosti i duhovnosti pridonio umnogome okoštalim pristupom bavljenja religijom, kaže Mario-Antonio Brkić.

(zurnal.info)

Tolika količina primitivne homofobije koju Rajko Vasić demonstrira na svom blogu ne bi bila tolerirana ni u Gornjoj Maoči

Centri civilnih inicijativa BiH žalit će se ombudsmanu za zaštitu potrošača i vjerovatno tužiti kompaniju Europlakat zbog uklanjanja bilborda na kojima je bila kampanja za donošenje zakona o reciklaži. Europlakat je plakate skinuo samo dva dana nakon početka kampanje, još uvijek bez ikakvog zvaničnog objašnjenja

Plakati na kojima CCI proziva federalnog ministra okoliša i turizma Nevenka Hercega zbog neusvajanja zakona o reciklaži uklonjeni su samo dva dana nakon početka ove kampanje. Europlakat kod kojeg je CCI zakupio reklamni prostor jednostrano je otkazao saradnju, objašnjavajući to navodnim kršenjem pravilnika kompanije. Adis Arapović, project manager CCI-ja kaže da će sačekati reagovanje Europlakata do kraja naredne sedmice i onda odlučiti kako da riješe ovaj spor.
- Mi možemo dokazati direktnu poslovnu štetu. Imali smo dogovor da bilbordi budu postavljeni mjesec dana. Ako reakcija Europlakata ne bude korektna onda ćemo se žaliti ombudsmanu za zaštitu potrošača i vjerovatno ih tužiti – kaže Arapović i ocjenjuje pogrešnom odluku EP-a da šutnjom zataška cijeli slučaj: Njihova šutnja će samo intenzivirati našu kampanju.

Na plakatima širom Federacije CCI je ministra Hercega pozvao da brine o okolišu i ne “okoliša” sa usvajanjem zakona o reciklaži, koji bi prema procjenama CCI-ja, Federaciji godišnje mogli donijeti oko 20 miliona maraka. Kako bi ubrzali donošenje ovih zakona CCI je prije nekoliko mjeseci sam napravio i poslao Ministarstvu za okoliš i turizam prijedloge zakona.

Arapović kaže da nakon početka kampanje nisu imali zvaničnih razgovora sa Hercegom ali da im je on preko posrednika nezvanično poručio da će zakoni uskoro biti usvojeni.
- Zašto to nije uradio u protekle dvije godine? Ne vjerujem da će se to desiti u narednih nekoliko mjeseci – kaže Arapović.

On ne vjeruje da je razlog povlačenja plakata nesklad sa pravilima EP-a jer, kako kaže, u njihovom pravilniku ne piše ništa o sadržaju oglasa i čak se navodi da oni ne odgovaraju za njega.
- Zanimljivo je da Ministarstvo za okoliš i turizam već nekoliko mjeseci ima vlastitu kampanju kod EP-a čiji se troškovi mjere desetinama hiljada maraka našeg, javnog novca. Naša je kampanja koštala tek nekoliko hiljada maraka – objašnjava Arapović i dodaje da bi se na ovom primjeru odlično mogla vidjeti sprega političara i vlasnika kapitala, prava potrošača i slobode govora.

Kampanja će se uprkos uklanjanju plakata nastaviti, kaže Arapović i to intenzivnije nego do sada. CCI je pokušao kontaktirati druge marketinške agencije ali ni one za sada nemaju hrabrosti ustupiti svoje oglasne prostore ovoj ekološkoj kampanji. Zbog toga će CCI najvjerovatnije kampanju nastaviti u medijima pa će, kaže Arapović, biti zanimljivo vidjeti koji će mediji i agencije biti spremni objaviti oglase na kojima se kritikuje vlast. Pogotovo onaj dio vlasti koji izdaje okolišne dozvole za postavljanje reklamnih panoa.

Ovo je inače drugi put da EP sklanja plakate koji kritikuju vlast. Prošle godine su uklonjeni brojni plakati na kojima se prozivao tadašnji federalni premijer Nedžad Branković zbog načina na koji je kupio stan a zbog čega mu se trenutno sudi.

Direktor EP-a Nijaz Gracić ne dozvoljava svojim radnicima da razgovaraju sa novinarima a on je, navodno, na putu do kraja sljedeće sedmice i nije dostupan za objašnjenje postupka njegove kompanije. Slično se ponaša i ministar Herceg koji do trenutka pisanja ovog teksta nije javno govorio o cijelom slučaju.

(zurnal.info)

Ulice bosanskohercegovačkih gradova uskoro će zasuti leci nacističkog sadržaja, a u prvom udaru biće obuhvaćeni Sarajevo, Zenica, Bihać, Tuzla i Mostar. To će biti prva konkretna akcija Bosanskog pokreta nacionalnog ponosa, kako sebi tepa opskurna neonacistička grupa

Rom Ado ne može učiti našu djecu i raditi u našoj firmi, nezvaničan je i često jedini odgovor koji nezaposleni nastavnik Admir Pindžić iz Gračanice dobije kada se pokuša zaposliti. Za Žurnal je ispričao svoje iskustvo u borbi sa diskriminacijom Roma. Žurnal će u narednih nekoliko mjeseci pratiti njegovu potragu za poslom. Za visokoobrazovanog nastavnika tjelesnog odgoja Admira Pindžića iz Gračanice nema posla u ovoj sredini samo zato što je Rom! Ta činjenica čini ga nekvalificiranim za svaki iole ozbiljan posao. Mada je obrazovan da bude nastavnik, Admiru vlasti daju mogućnost da bude pčelar, zemljoradnik ili da poput većine ostalih Roma skuplja staro željezo.

Nekoliko je puta otpuštan i odbijan na konkursima bez ikakvog zvaničnog objašnjenja. Nezvanično objašnjenje, za koje je saznao od poznanika i prijatelja, najviše ga bole: Cigan Ado ne može učiti našu djecu i raditi u našoj firmi.
- Imam osjećaj da nam ne daju “bolje” poslove jer ih je strah da bismo to bolje radili od njih, da ne bi sebi skočili u stomak – kaže Admir i objašnjava kako on doživljava nepravdu: Znaš osjećaj kada misliš da bi poletio, razmahao se, samo da te puste da dokažeš da vrijediš, a oni te drže svezanog u lancima.

Magazin Žurnal pratit će Admira u njegovim pokušajima da se zaposli. U njegovo ime tražit ćemo zvanična objašnjenja odbijenica i prenositi njegova iskustva sa poslodavcima. Želja nam je iz prve ruke opisati i približiti diskriminaciju Roma te pomoći Admiru da napokon pronađe stalni posao. Pozivamo i Vas da sa nama podijelite slična iskustva ili pomognete Admiru u borbi protiv birokratske diskriminacije.

Koliko vrijede Romi?

Naš razgovor Admir je dočekao sa neskrivenom tremom. Umjesto desetak cigareta koje ispuši dnevno, čekajući nas i razgovarajući sa nama Admir je “smirio” gotovo cijelu kutiju. Nikada nije imao nikakvu odgovornost pa ne može imati “oraha u džepu”; njegova nervoza može dolaziti samo od njegove ljudskosti. Na trenutke se čini kao da na svojim ramenima nosi breme svih Roma mada to ničim nije zaslužio. On je jednostavan i jednostavno dobar čovjek. Kada je sa suprugom pričao o razgovoru za naš magazin ona se u trenutku trznula i pitala ga: Ado, da ti ljudi neće kakve kese donositi, pomoć neku, ne želeći da se to desi.

Admiru je “duša zbog obrazovanja puna”, ali su njegovi džepovi uglavnom prazni. Kada je prije pet godina završio fakultet za nastavnika tjelesnog u Mostaru Admir je mislio da je završio sa povremenim, nesigurnim i slabo plaćenim poslovima. Nije tada mogao ni naslutiti da će mu diploma donijeti još veća poniženja jer je sada imao sve potrebne kvalifikacije a i dalje je odbijan na konkursima.

Prijavio se za nastavnika u jednoj lokalnoj školi i saznao da ima velike izglede da bude izabran. Bio je drugi na spisku a ispred njega je bio nastavnik sa desetogodišnjim iskustvom rada u Tuzli.
- Pomirio sam se da je on bolji izbor od mene. Međutim, taj je čovjek odustao od posla nekoliko dana prije početka školske godine, a kako nije bilo vremena za novi konkurs oni su zaposlili novog nastavnika koji nije imao završen fakultet za to. Tada sam shvatio i saznao da je sve bilo namješteno kako bi taj čovjek umjesto mene dobio posao – ogorčeno priča Admir.

Sve bi možda izgledalo kao slučajnost da mu se još nekoliko puta nije ponovilo slično. U jednoj velikoj gračaničkoj firmi počeo je raditi kao zaštitar jer posao nastavnika nikako nije mogao dobiti. Čak je i položio ispit za odgovorno lice. Kada je kompanija za koju je do tada radio otkazala zaštitarske usluge, Admir se prijavio na konkurs u istoj firmi za poziciju odgovornog lica. Nekoliko sedmica poslije saznao je da se jedini on prijavio na tu poziciju. Radost i nada da bi uskoro mogao imati dobar posao istopile su se kada je objavljeno da je konkurs poništen. Zvanično objašnjenje nikada nije dobio ali je od prijatelja koji ima svoju zaštitarsku agenciju čuo poražavajuće objašnjenje: prijatelju, da ti budem iskren, konkurs je poništen jer si ti Rom!

Čak i kada bi uspijevao da pronađe posao i radio ga besprijekorno to nikada ne bi potrajalo.
- Radio sam u jednoj firmi i lokalni gazda je bio jako zadovoljan. Međutim, nekoliko mjeseci poslije samo mi je rekao da je direktor firme rekao da me otpusti. Taj me čovjek nikada nije upoznao i nikada mi nisu rekli zašto sam otpušten. Jedino što može biti razlog jeste da se raspitivao i saznao da sam ja Cigan. Ne vidim drugi razlog – kaže Admir.

Iako se pripravnička godina plaća, posebno u Tuzlanskom kantonu, Admir je sam morao plaćati doprinose da bi imao obaveznih godinu dana pripravničkog. Škola u kojoj je radio plaćala je 100 maraka a on iz svog džepa svaki mjesec još 230 maraka.

Tada je još imao želje da upiše magistarski studij ali kada je vidio da ni od fakulteta neće imati posebne koristi njegove su ambicije splasnule.
- Jednostavno sam ohladio. Kada bih ovdje bio doktor nauka ne bi pilo vode – objašnjava Admir i dodaje da najviše žudi za šansom da se dokaže: Željan sam dokazivanja. Želim dokazati da gazda kaže: baš nisam pogriješio što sam te zaposlio.

Nakon silnih odbijenica, Admir skoro da je izgubio nadu da će pronaći posao. One ožive sa novim konkursima u januaru i septembru ali se svaki put iznova razočara. Boli ga to, ta nepravda, kaže, ali ona od njega nije napravila lošeg čovjeka. Objašnjava kako je od oca naučio da se ne zamjeri ljudima ali niti da im podilazi. Sam priznaje da to možda i nisu dobre osobine u vremenu i sredini u kojoj živi.
- Volio bih da sam drugačiji, da se mogu dodvoriti ali ne mogu – kaže Admir.

Nakupi mu se, iskreno priznaje, sve ružno što o sebi čuje samo zato što pripada manjinskom narodu i skoro da počne vjerovati u sve to pa se otvori i zaplače svom najboljem prijatelju na šta mu ovaj samo kratko odgovori: Znam ja ko si ti i koliko vrijediš.

Direktna državna diskriminacija

Čini se da je Admir baš onakav Rom kakav ne odgovara vlastima. Ne uklapa se u statistike hiljada neobrazovanih Roma koji “ne žele” da rade. Nijedan dosadašnji program domaćih vlasti nije bio namijenjen obrazovanim Romima, kaže Admir. Mogao se prijaviti na konkurs za dobijanje pet hiljada maraka za samozapošljavanje. Problem je u tome što je taj novac mogao iskoristiti samo za zemljoradnju ali on nema svoje zemljište; pčelarstvo a tim se nikada ranije nije bavio; i skupljanje starih sirovina za šta bi mu trebao vlastiti auto koga također nema.
- A i nisam se obrazovao da bih skupljao stare sirovine. Mogao sam to i bez fakulteta. Zar oni stvarno misle da smo mi toliki levati koji sa pet hiljada maraka možemo riješiti egzistenciju? Imamo iskustvo koje kaže da će nas opet liferovati – objašnjava Admir razočaran riječima političara koje ponavljaju kao papagaji da nema obrazovanih Roma: Evo mene ali ne žele da me vide. Čekaju da bude deset obrazovanih Roma da bi nešto uradili. Zašto ne krenu od jednog? Zašto ne naprave dobar primjer ostalima?

Kaže da je svjestan da posla u BiH nema mnogo ali bi bilo pravedno da umjesto manje od pet posto zaposlenih Roma njih bude zaposlen isti procenat kao i svih ostalih.

Dičim se i šta mi možeš

Admirov otac Salih došao je u Gračanicu iz Bosanskog Šamca. U Gračanici ga, osim kao nastavnika, poznaju i kao odličnog igrača i trenera lokalne fudbalske ekipe Bratsvo. Fudbalski talenat pomogao mu je da od kluba dobije posao i stan ali često i bude izigran a njegove zasluge pokupe drugi, prepričava naš sagovornik.
- To što je dobio od opštine dobio je jer im je trebao. Nas dvojicu obično zovu kad je kakva džabalama a kada se plaća onda kažu nemoj njih – priča Admir i kaže da ima osjećaj da ostali samo čekaj njegov kiks i rečenicu: jesam ti reko.

Njihova porodica nije živjela u romskim naseljima a Admir nikada nije naučio romski jezik. Sve što na njemu zna izgovoriti je nekoliko rečenica naučenih iz Nadrealista i filmova Emira Kusturice. Romsku tradiciju ne poznaje i sve što o običajima zna naučio je od sasvim slučajnog poznanika.
- Često odem tu blizu kuće popiti kafu. Tamo sam se vremenom sprijateljio sa jednim čovjekom koji voli istraživati romski jezik i tradiciju. On mi često priča o običajima poput Đurđevdana. Od njega sam saznao za riječ gurbet – kaže Admir.

Krivicu za nezaposlenost i odnos prema Romima, kaže Admir, snose dijelom i sami Romi. Mada su natjerani na prosjačenje i skupljanje sirovina, naš sagovornik zagovara obrazovanje Roma pa je njegovom zaslugom već nekoliko djece krenulo u prvi razred ove godine. Sa druge strane nikako mu se ne sviđa licemjerstvo ljudi koji dadnu prosjacima a nakon toga negoduju: ako ćeš mu dati a prigovoriti bolje nemoj ni davati.

Admir prehranjuje suprugu koja ne radi i sina koji ide u drugi razred. Pored tih razloga, on ima još jedan zbog kojeg je pod posebnim pritiskom.
- Volio bih da se zaposlim i zbog svog oca. On mi je rekao da bih volio vidjeti da sam se zaposlio pa da može umrijeti.

Admir preživljava od pomoći porodice i honorarnih poslova. U neznanju ga ljudi često nazovu Ciganinom pa se poslije toga izvinjavaju, što je za njega još gore nego prvobitna uvreda. Mada ga je to ranije pogađalo danas je, kaže, oguglao na to.
- Sad se dičim time što sam Cigan. Nemaš mi šta reći – kaže Admir i nada se da neće morati čekati “vrijeme kada će obrazovanje biti bitno i kada će se pitati obrazovani”.

(zurnal.info)

“Došli smo na rub propasti, a onda učinili odlučan korak naprijed”, bio bi najkraći opis učinka aktuelne vlasti u BiH. Građani su itekako svjesni nerada, nesposobnosti i nekompetentnosti vlasti ali i uplašeni da javno iznesu svoje političke stavove.

 

Čak 77,4 posto građana smatra da se u BiH stvari lošem smjeru, pokazali su rezulatati najnovijeg istraživanja agencije Gallup koje je provedeno na području čitavog regiona.

Sa druge strane gotovo četvrtina građana BiH, njih 23,9 posto izlaz je pronašlo u bijegu od suočavanja sa stvarnošću, vodeći se pravilom “ono što ne vidim, to ne postoji”, pa se odlučilo da uopšte ne obraća pažnju na aktuelnu situaciju.

-Ovih, prosječno 25 posto, nezainteresiranih građana BiH, ne predstavlja naročito zabrinjavajući broj. To je ista ona četvrtina koja redovno ne izlazi na izbore, i koja se političkom i gradjanskom apatijom, neznanjem i izabranom ulogom objekta politike, prividno brani od vlastitog lošeg životnog standarda, za koji je primarno zasluzan vladajući paket političara. Ova tiha i apatična manjina ustvari je bezazlenija od militantne, izmanipulirane i etno-političkoj mobilizaciji podlozne većine, koja na izborima i izmedju njih, bira da „da stvari idu u pogrešnom smjeru“, djelom zbog neznanja, dijelom zbog lične koristi, a najvećim djelom zbog svjesne ili nesvjesne medijske indoktrinacije „ravnotežom straha“ od drugih, smatra Adi Arapović, projekt menadžer u nevladinoj organizaciji Centri civilnih inicijativa.

Zatvaranje očiju kao rješenje

Zatvaranje očiju pred stvarnošću, iako legitiman odbrambeni psihološki mehanizam, teško da će pomoći da se situacija koju “ne vidimo” promijeni nabolje. Zanimljivo je da je procenat apolitičnih građana u Republici Srpskoj, njih 30,4 posto, znatno veći nego u Federaciji BiH gdje iznosi 17,6 posto.

-U BiH građanin je politički relevantan samo kao pripadnik svoje etničke grupe, čime je isključen iz sfere dnevno-političkih problema. Iz toga proističe osjećaj da je svaki angažman u političkoj i javnoj sferi uopće uzaludan i irelevantan, kao što suštinski i jeste, jer jedina pitanja o kojim etnički građanin odlučuje jesu etnička pitanja (vitalnog nacionalnog interesa) koja se sabiru oko koncepcije opstanka što je još jedna izvanpolitička kategorija, pri čemu se te odluke donose na općim izborima. Nakon glasanja na općim izborima građanin se vraća u svoj van-politički default, kaže Asim Mujkić, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

I dok je većina građana savršeno svjesna da BiH ide u pogrešnom smjeru, istovremeno nemaju nikakvih iluzija da bi aktuelne političke elite mogle promijeniti situaciju na bolje jer, 50 posto građana nema nikakvo povjerenje u političke stranke.

 

Zanimljiv je i odnos prema predsjedavajućem Vijeću ministara BiH čijim dosadašnjim radom u FBiH je nezadovoljno 71,5 posto građana dok je u RS procenat nezadovoljnih znatno manji, 39,9 posto.

-Razlika je objasnjiva s dva aspekta. Prvi aspekt je u stvari pitanje šta se smatra rezultatima Predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. Ukoliko se rezultatima smatra zadržavanje status quo, blokada ili usporavanje euro-atlantskih integracija, blokada ili usporavanje unutrašnje integracije države i društva, produbljivanje međuetničkog, međuentitetskog i međustranačkog jaza, onda je uspjeh izuzetan. Naravno, iz perspektive FBiH, pa i analizirajući rezultate i komparativnu efikasnosti ove institucije rezultati su napadno loši. Takođe, zbog ekstremne nacionalne i stranačke polarizacije , percepcija gradjana RS, potpomognuta medijskom indoktrinacijom, značajno je izgubila na kritičkom sudu, te se politički predstavnici RS u državnim institucijama smatraju prvom linijom odbrane entitetskih i nacionalnih interesa, a ne jurišnicima u unutrašnjoj, regionalnoj ili globalnoj borbi za prosperitet i razvoj, kaže Adi Arapović.

Da se kroz etničku prizmu u BiH mjeri praktično sve, smatra i Asim Mujkić.

-Objektivno govoreći, Špirić nije obavio dobar posao kao premijer, zbog svojih zbog strukturnih, etnopolitičkih, ograničenosti. Ali inače, jedan od važnih kriterija međusobnog priznanja odnosno nepriznanja građana BiH je etnički. On počiva na nizu apriorističkih tvrdnji o “drugima” koje su negacijske prirode, pa stoga Srbin koji predsjedava Vijećem ministara već mora da djeluje dezintegracijski, odnosno Bošnjak mora biti unitaristički nastrojen, smatra Asim Mujkić.

Strah od iznošenja svoh mišljenja

Iako se u nedostatku drugih argumenata. demokratija i sloboda govora obavezno poteže kao jedan od najvećih uspjeha vlasti u BiH tokom poslednjih 20 godina, tu blagodet građani baš i ne osjećaju.

Porazno djeluje podatak da i pored desetina registrovanih političkih partija u BiH i brojnih medija čak 52 posto ispitanika iz FBiH i 39 posto iz RS smatra da se “većina ili mnogi građani” plaše da izraze svoj politički stav.

-Trenutno vidim dva razloga za ovu pojavu. Prvi je naslijedjena totalitarna svijest o državi kao neprikosnovenom autoritetu u kojoj individualni politički stavovi i sudovi mogu samo donijeti probleme onima koji ih iznose. Viševjekovna podanička pozicija ovog naroda ostavila je vidljiv trag. Posebno u manje obrazovanom i ruralnom dijelu stanovništva, koje inferirono percipira svaku figuru koja ima barem minimalnu moć odlučivanja ili utjecaja, bilo da su to političari, opštinski službenici, vjeroučitelji ili veterinari. S druge strane, u novije vrijeme, poremećen sistem vrijednosti, odsustvo države i pravde, narušen sigurnosni ambijent, pa dijelom i sitni oportunizam, tjeraju ljude da idu linijom manjeg otpora, da izaberu da je sloboda manje isplativa od prividne sigurnosti anonimnosti, objašnjava Adi Arapović.

Da iznošenje vlastitog političkog stava lako može završiti proglašavanjem za “izdajnika” smatra i Asim Mujkić, koji kaže da “u jednoj dominantno kolektivističkoj represivnoj kulturi kakva je naša, koja u naznakama individualnog djelovanja već vidi 'izdaju', 'prevrtljivost', na kraju 'neprijateljsko djelovanje' javno isticanje vlastitog stava može biti pogibeljno”.

Koga treba ojačati, entitete ili državu

Političari na vlasti ipak mogu biti zadovoljni svojim učinkom u poslednje četiri godine jer su u najvećem dijelu javnosti uspjeli stvoriti osjećaj straha i ugroženosti, te duboku polarizaciju na nacionalnoj osnovi. Tako se i pitanje promjene Ustava BiH svelo na to da li bi time entiteti postali jači ili slabiji.

Dubina podjela po entitetskim linijama najbolje se vidi iz podatka da 39,5 posto ispitanika iz RS smatra da bi kroz ustavne promjene trebalo ojačati entitete, dok takav stav dijeli samo 2,8 posto ispitanika iz FBiH.

U postizanje ozbiljnog političkog dogovora o promjenama Ustav BiH praktično ne vjeruje niko, ni građani, ni analitičari a ni sami političari.

-Nemoguć je dogovor zbog strukturne pervertiranosti naše političke zajednice u kojoj se pregovara o onome univerzalnom, o čemu se ne smije pregovarati – o poštovanju fundamentalnih ljudskih prava i sloboda, naprimjer, pa ćemo pregovarati u kojoj formi Ostali mogu biti izabirani u državne organe, a nipošto se neće pregovarati o onome što je predmet pregovora u svakoj pristojnoj demokratiji, dakle o partikularnom, na kraju izvedenom kao što su prava etničkih kolektiva. To je građenje kuće bez krova čiji je glavni rezultat koji se može postići sporazum o tome da se ni oko čega ne možemo sporazumjet, zaključak je profesora Asima Mujkića.

Ustav kao paravan za kriminal

Svođenje rasprave o ustavnim promjenama isključivo na pitanje gube li time ili dobijaju entiteti, sjajna je dimna zavjesa koja prekriva one goruće svakodnevne probleme, od nezaposlenosti, korupcije, kriminala pa do kolapsa penzionog, zdravstvenog i obrazovnog sistema.

-Ne vjerujem u politički dogovor ove generacije političara. Primarno zato što je njihov primarni interes zadržavanje postojećeg stanja, koje im daje visoku garanciju opstanka na sadašnjim pozicijama. Fabricirana je, lažna, destruktivna i dugoročno opasna teza prema kojoj ustavne promjene znače samo prenos nadležnosti i moći s entitetskog nivoa na drzavni ili obrnuto. Funkcionalnost i efikasnost, te vladavina prava i evropskih standarda, u službi gradjana BiH, jesu premise na kojima bi se reforme trebale zasnivati. Političko-pravna anarhija u nekim djelovima BiH, npr. u USK ili nevjerovatno nefunkcionalna vlast u FBIH, korupcijskim aferama opterećena vlast oba entiteta, dokaz su da je demagogija o bauku ustavnih reformi paravan kojim se zeli prikriti kriminal, neodgovornost i nerad neviđenih razmjera, ocjena je Adija Arapovića.

Koliko su građani zaista nezadovoljni aktuelnom vlašću i spremni da nadvladaju vlastite, nametnute strahove, pokazat će opšti izbori. Suočeni sa glasačkim listićem građani će se naći pred teškim izborom, da li vjerovati onome što svakodnevno gledaju svojim očima ili vjerovati onome što vlast kaže, da su “svi drugi” protiv njih a da je aktuelna vlast, takva kakva je, njihov jedini zaštitnik.

(zurnal.info)

Hoće li se jedanaestog jula ove godine, na petnaestu godišnjicu genocida u Srebrenici, Haris Silajdžić započinjući svoju kampanju, obavezati na obnovu postupka protiv Srbije? Zar neko misli da je to moguće...

Objavljivanje dokumentacije Vrhovnog savjeta odbrane je, zanatskim riječnikom, dobra priča i ne znam nijednog novinara koji je, svjestan mogućih implikacija prije svega pravosudne prirode, ne bi objavio. Ali, imam problem sa kampanjom koju je na temelju same činjenice objavljivanja pokrenuo Haris Silajdžić. Prije nego nastavim, hoću da priznam kako je i meni dosadno da se bavim Silajdžićem, ali ne dopuštam da mi bilo ko vrijeđa inteligenciju: dok on to bude radio ja ću se, potpuno svjestan uzaludnosti tih napora baviti njim.

POČETAK KAMPANJE

U vrijeme kada je tužilaštvo sklopilo sporazum sa Srbijom o proglašavanju dijela dokumenata povjerljivim, bio sam u Haagu nešto manje od dvije godine i imao sam prilično direktan uvid u zbivanja vezana za sporazum, kao i njegove posljedice.
Suština argumenata za objavljivanje dokumenata, onaj na kojem je zapravo pokrenuta kampanja, glasi, ako sam dobro razumio, ovako: tužiteljica jednog međunarodnog tribunala Carla Del Ponte je voljno i svjesno napravila sporazum o skrivanju dokaza u predmetu protiv Slobodana Miloševića koji bi u postupku „Bosna i Hercegovina vs. Srbija“ na drugom sudu, Međunarodnom sudu pravde, bez sumnje potvrdili navode tužitelja da je Srbija počinila genocid u Bosni i Hercegovini.
Sve i da je tako, što i ne mora biti sporno samo po sebi, ostaje jedno neodgovoreno pitanje: šta s tim? Šta Bošnjaci kojima je ova tvrdnja upućena, zapravo mogu učiniti? Hoće li nam se to jedanaestog jula ove godine, na petnaestu godišnjicu genocida u Srebrenici, Haris Silajdžić započinjući svoju kampanju, obavezati na obnovu postupka protiv Srbije? Je li to neko stvarno misli da je to moguće?
Kao što rekoh, ovaj, centralni navod kampanje koju su, i to je jasno pokrenuli Dani, odveć je površan i naprosto odbacuje one dijelove stvarnosti koji je na bilo koji način podrivaju. A stvari su izgledale malo drugačije. Carla del Ponte bila je glavna tužiteljica u predmetu protiv Slobodana Miloševića i činila je apsolutno sve što je smatrala shodnim da dokaže navode iz optužnice. I sve što bi joj taj posao olakšalo. Možemo to smatrati moralno upitnim činom, ali, za slučaj da ga neko od pravnih savjetnika i ad hoc eksperata nije pročitao, pozivam se na Statut tribunala u kojem ne stoji da je mandat tribunala da utvrđuje istorijsku istinu, nego da osudi pojedince, doduše cijeli niz njih, ali i dalje pojedince, za teške zločine koje su počinili. Štaviše, mislim da nema visokog zvaničnika tog suda koji to nije javno rekao barem jednom. Nigdje u tom statutu, također, ne piše ni da je mandat tribunala da zastupa državne interese Bosne i Hercegovine. To je posao njenih državnih organa. I da podvučemo, po cijenu da se ponavljam: međunarodna pravda je šarena laža i utješna nagrada za one koji gube ratove. Oni koji dobijaju ratove dobiju državu. Dakle, to što naši organi misle da će tribunal nekako osvetiti sve njihove promašaje je u krajnjoj konsekvenci lažni moralizam. Pravda prebiva u raljama topovskih cijevi velikog kalibra.
Dalje, Bosna i Hercegovina je izgubila spor iz dva razloga: objektivne nenaklonosti suda i loše pripreme predmeta. Krenimo od kraja.

NEPOPRAVLJIVE GREŠKE
Naši su zastupnici tokom postupka činili užasno krupne propuste, navodeći kako je, recimo, u Omarskoj ubijeno deset hiljada ljudi – u petnaest godina otkako je tužba pokrenuta nikome nije palo na pamet da revidira brojeve?! – što drugoj strani u postupku nije bilo teško da opovrgne, koristeći se upravo nalazima iz presuda suda za bivšu Jugoslaviju. Bosna i Hercegovina je izgubila spor jer tužba nije ni pokrenuta da dokaže da je Srbija počinila genocid u našoj zemlji, nego da posluži kao post facto ideološko opravdanje Alije Izetbegovića i njegovog režima. Stvari su se poslije rata promijenile, pa je svako ko je bio na vlasti, htio, ne htio – a mnogi su htjeli – bio doslovno vlasnik postupka.

Međunarodni sud pravde je odbio da dokumente Vrhovnog savjeta odbrane zatraži od tribunala za bivšu Jugoslaviju iz nikad objašnjenih i objašnjivih razloga. Tribunal bi, i pored sporazuma sa Srbijom, te dokumente ustupio, morao ustupiti, kao što bi ih i danas ustupio bilo kojem međunarodnom i državnom sudu - uključujući i Sud BiH - uz pravo valjan i argumentiran zahtjev. Ali, to podrazumijeva rad, a bijesno mahanje šakama i pljuvanje naprosto nije argument pred bilo kojim sudom. Uz valjanu pripremu, Bosna i Hercegovina je imala dovoljno dokaza koji bi svakog nepristrasnog „trier of facts“ dovela do zaključka da je zahtjev tužitelja opravdan. Ali, međunarodni sudovi ne operišu u politički zrakopraznom prostoru. Ishod postupka – kao što je to na koncu i sporazum koji je del Ponteova sklopila sa Srbijom – je odraz mjesta koje BiH zauzima ili je zauzimala u svjetskoj i evropskoj zajednici država.

VISOKI STANDARDI

Na suđenje se to odrazilo na sljedeći način: da bi sud prihvatio zahtjev tužitelja (laički, proglasio Srbiju krivom) bilo je potrebno utvrditi efektivnu kontrolu Srbije nad srpskim snagama u BiH. Samo dokumentacija 30. Kadrovskog centra Vojske Jugoslavije, koja je javna i dostupna, jedan je u cijelom nizu jasnih i bjelodanih grupnih dokaza tome u prilog, ali je sud primijenio tako visok standard efektivne kontrole i tako visok test odgovornosti države za postupanje državnih organa da ništa manje od audio i video zapisa direktnog Miloševićevog naređenja Ratku Mladiću da pobije kompletno stanovništvo Srebrenice ne bi bilo dovoljno. I to je tako.
Nepravda? Naravno. I šta ćemo sad? Hoćemo li zbog toga dati još jedan četvorogodišnji mandat Harisu Silajdžiću?
Ne dopuštam nikome u ovoj zemlji da kaže kako mu je istina o i pravda za zločine počinjene u BiH važnija nego meni. Poslije ove presude sam, za razliku od komesara za genocid i struju, morao prihvatiti da Srbija neće nikada morati nikome podnijeti račun zato što je vojnik, njen vojnik, sa desne obale Drine ispalio artiljerijski hitac i ubio mog oca. Živim s tim i ne očekujem nikakvu pravicu. Nikad. Naučio sam živjeti s tim. I hoću da živim sa onoliko pravde i istine koliko mogu dobiti. I ako s dogodi pa Silajdžić ovaj narod uspije natjerati u još jednu bitku protiv njegovih vjetrenjača, sasvim sigurno neću biti pod tom zastavom.
Znam da su istina i pravda u ovoj zemlji izigrane. Ali, također znam da su ih izigrali upravo tipovi poput Silajdžića.

(zurnal.info)

Band Lunar iz Zagreba prestao je sa radom nakon dva sjajna albuma. Bio je to band koji je suvereno vladao hrvatskom post-rock scenom. Čekalo se da se pojavi band koji bi pokrio prazni prostor ostao nakon gašenja Lunara. I na svu sreću to se i desilo. 

Man Zero je band sa osmogodišnjim stažom koji je tek 2009. godine objavio svoj album prvijenac pod nazivom „Telemark“. Snimljen je još 2007. godine a do objavljivanja je proteklo bespotrebnih dvije godine. Master albuma rađen je u Čikagu kod Carl Staffa koji se može pohvaliti da je radio sa Acid Mothers Temple, Xiu Xiu ili pak Magnolia Electric Co. No, na svu sreću ni ta spora realizacija albuma nije uticala na kvalitet ili pak svježinu albuma. Jedna od osobenosti post-rocka je da nikada ne zastarjeva i da je, ma kako i ma ko da ga odsvira, uvijek aktuelan. Inače, da podsjetimo, pojam post-rock prvi put se pojavljuje još 1994. godine u kritici Simon Reynoldsa za album Hex grupe Psychosis.

Muzička scena sa ovdašnjih prostora se baš i ne može pohvaliti sa velikim brojem post-rock bandova, a pogotovo ne sa kvalitetnim. Band Man Zero odlično popunjava prazninu koja je nastala sa raspadom već pomenutog Lunara predstavljaući se kao trenutno najbolji post-rock band sa ovih prostora. Na albumu pod nazivom „Telemark“ se nalazi sedam dugosvirajućih numera kojima je osnovna odrednica izmjena tihog i glasnog muziciranja kao i promjena dinamike samog sviranja kroz pojedine numere. Album je uglavnom sastavljen od kombinacije ambijentalnih impresija na koje se nastavljaju čvrsti udari kombinacije post-rocka i noisa gdje izvrsno kombinuju amplificirani električni zvuk gitare sa distorziranim efektima.

Zvuk na albumu je definiran upotrebom velikog broja zvučnih efekata kao što su recimo fender rhodes, ili vokoder, međutim osnovna stvar koja ovaj album svrstava u sami vrh post-rock albuma je svakako muzička harmonija i sklad koji postoji među sva tri člana banda.

Album otvara čvrsta „Changing Places“, slijedi izuzetno nježna i emotivna „40 Acres And A Mule“ gdje spori tempo pjesma nas poprilično uljuljka da bi nas vrlo brzo bas gitara trznula iz ugodne omamljenosti i uvela u sumanutu šestominutnu zvučnu kulisu. Da im nisu mrski ni etno elementi pa makar i u količini koja je skoro zanemarljiva, potvrđuje numera pod nazivom „Ennuyeux Comme La Pluie“. Slijedi pomalo ambijentalna „The Life You Wanted“, a na nju se nadovezuje izvrsna „Nods Of Approval“ koja može sigurno naći svoje mjesto na nekom antologijskom albumu post-rock scene. Nakon numere „Prošlost“, album zatvara „Echo Of My Cowboy Boots“ koja traje skoro 18 minuta. Pjesma je podijeljena na dvije zasebne cijeline gdje drugi dio donosi dašak Albinijevog noisa uz male vokalne fragmente.

Jedan od najboljih albuma u 2009. godini.

(zurnal.info)

 U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora “Žurnal” će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige

Gojko Šušak bio je neosporno moćna persona tek uspostavljene nezavisne Hrvatske, ali moć mu nije proizlazila iz genijalnih političkih zamisli što su Tuđmanu otvarale oči, nego iz njegove realne financijske snage koju je ostvario prikupljajući novac za obranu zemlje: Šušak je, ukratko, postao moćan ponajviše zato što je raspolagao velikim novcima, a pritom nitko nije mogao pratiti ni kako su novci dolazili, ni kako su odlazili. «Izuzev novca, njegova moć temeljila se i na činjenici da je uspio izboriti neposrednu kontrolu nad specijalnim jedinicama i Vojnom policijom: prema zakonu koji je vrijedio tokom devedesetih godina, te vojne formacije, koje su bile najuvježbanije, najmobilnije i najbolje opremljene – a uz to i najbolje plaćene – bile su pod direktnim zapovjedništvom ministra obrane i predsjednika Republike. U stvarnosti, to je bila Šuškova privatna vojska», reći će Mesić. Ti momci nosili su američke uniforme i američke čizme, bili su naoružani argentinskim puškama i najmodernijim pištoljima, ošišalo ih je na milimetar, na glave im je stavilo zelene beretke, smjestilo ih je u prostorije nekadašnje političke škole u Kumrovcu, te ih je podijelilo u dvije bojne: jednoj je nadjenuto ime Zrinski, a drugoj Frankopan.

 

Legija stranaca

U kasno ljeto i jesen 1991. godine počele su se širiti legende o tipovima što su u spomenuto mjestašce došli iz francuske Legije stranaca i drugih inozemnih armija: vrhovni capo kampa bio je Ante Zorislav Roso, a okruživala ga je družina koju su sačinjavali sve bivši plaćenici – Bruno Zorica Zulu, Milenko Filipović, Zvonimir Skender, Ante Gotovina, Željko Glasnović, Ivan Kapular, Aldo Lučev, Ilija Tot, Mladen Lukić, Yves Almodoval... To su redom bili ljudi što su godine i godine proveli ratujući po svjetskim kriznim žarištima na kojima su njihovi poslodavci imali financijsko-političke interese i kojima je jedini posao u životu bilo hladnokrvno ubijanje ljudi. Upravo ta profesionalna sklonost ubijanju bila je njihova najbolja preporuka za dolazak u Hrvatsku: rečeno zanimanje bilo je, naime, tih mjeseci u ovoj zemlji vrlo traženo, a Gojko Šušak bio je državni ovlaštenik za pronalaženje i okupljanje takvih osoba.

«Usporedo s istjerivanjem svih koji su prije bili u JNA, bila je vidljiva tendencija da se obnove duh i model NDH, u koju su svrhu Šuškovi ljudi stalno najavljivali povratak domobranskih i ustaških časnika iz emigracije, te su tim ‘provjerenim Hrvatima, nezatrovanima komunizmom i jugoslavenstvom’, spremali osigurati položaje i dužnosti. Takvih časnika, naravno, uopće nije bilo, odnosno ono što ih je i preostalo razasutih po svijetu bilo je u međuvremenu ostarjelo i ni jedan nije došao. Kad su to shvatili, odlučili su regrutirati kojekakve probisvijete iz europskog podzemlja i kriminalnih emigrantskih sredina, kao i avanturiste iz francuske Legije stranaca, dakle, iz skupina kojima su i sami pripadali», napisao je u svojoj memoarskoj knjizi Sjećanja vojnika (Znanje, Zagreb, 2001.), umirovljeni general zbora Martin Špegelj, prvi ministar obrane samostalne Hrvatske, dodajući da su ti ljudi ubrzo po dolasku počeli strelovito napredovati: narednik Legije stranaca Ante Roso poslije samo par mjeseci provedenih u Hrvatskoj postao je generalom; nešto duži put do generalskog čina prošao je kaplar Legije stranaca Ante Gotovina, a generalskim su se činom u proteklih desetak godina okitili i obični legionari poput Milenka Filipovića i Željka Glasnovića. Bili su to Šuškovi privatni soldati koji su ratovali i u Hrvatskoj i u Bosni, te koji su bespogovorno izvršavali sve što im je ministar obrane nalagao.

A ako im i nije izravno nalagao zločine, sasvim je izvjesno da je Šušak bio jedan od glavnih političkih pokrovitelja onih skupina i pojedinaca što su se isticali u zločinima nad hrvatskim Srbima: zločinima u Gospiću, Pakračkoj poljani, Vukovaru, Osijeku, Sisku, Šibeniku, Zadru, Splitu, Zagrebu... Mesić tvrdi da je zbog učestalih boravaka u Beogradu i poslova vezanih uz jugoslavensko Predsjedništvo godine 1991. bio slabo informiran o zločinima koje su hrvatski vojnici činili nad nezaštićenim srpskim civilima, ali se pritom ne doima pretjerano uvjerljivim. «Nitko me nije obavještavao da se događaju zločini i nedopuštene stvari. Reagirao sam, međutim, kad sam posjetio Slavoniju i vidio da se ruše kuće u mojoj Orahovici, te u drugim mjestima kroz koja smo prolazili. Onda su mi rekli da su neka sela u potpunosti srušena i spaljena. Kazao sam Tuđmanu da sam bio u Slavoniji, da sam vidio dosta porušenih kuća, da se radi o novim kućama i da je to rušenje hrvatskih domova, bez obzira tko je vlasnik. Rekao sam mu da to treba što prije zaustaviti. Razgovoru se tada priključio Gojko Šušak koji je rekao otprilike ovako: 'Predsjedniče, ja imam samo jedan prigovor na ovo što je kazao Stipe. Prosvjedujem samo ako ta rušenja nisu tehnički dobro izvedena'. To mi je bio očiti znak da se u vrhu države sve zna o zločinima koji se događaju i da se ti zločini u dobroj mjeri odobravaju i podupiru s vrha.»

Kad mu je završila beogradska misija «rušenja Jugoslavije», Mesić se početkom 1992. vratio u Zagreb, te je – nakon kratkotrajnog ljenčarenja i uživanja u općenacionalnoj popularnosti zbog neustrašivog i patriotskog držanja u Beogradu – zauzeo funkciju predsjednika HDZ-ova Izvršnog odbora i uselio se u kancelariju u sjedištu te stranke na Trgu žrtava fašizma. Dolazili su mu tada razni ljudi s različitim molbama i problemima, a jednog dana došla je gospođa Ika Štulić iz Gospića koja mu je ispripovijedala priču o nestanku svog supruga Branka Štulića, gospićkog istražnog suca koji je odveden u smrt samo zato što je bio Srbin: to je, uostalom, bio najvažniji (ako ne i jedini) kriterij za likvidacije desetaka Srba u Gospiću u listopadu 1991. godine. Žena je ispričala puno detalja o Štulićevu odvođenju, pa je šef HDZ-ova Izvršnog odbora shvatio da je sve što je kazala istina i da se u Gospiću očito događaju masovni zločini nad građanima srpske nacionalnosti koji su ostali u gradu. «Zvao sam u Vojnu policiju, u Ministarstvo unutarnjih poslova i Ministarstvo obrane i na svim tim mjestima rekli su mi da takvih slučajeva ima više i da je riječ o ljudima koji su prešli na drugu stranu. Poslije toga prestao sam se interesirati za taj slučaj, sve dok kao predsjednik Sabora – dakle, u drugoj polovici 1992. – na razgovor nisam pozvao svog dugogodišnjeg prijatelja Antu Karića, koji je u jesen 1991. bio Vladin povjerenik u Gospiću. On mi je tada rekao da je jedva izvukao živu glavu iz tog grada: ispričao je da se dogodio pokušaj atentata na njega, da je netko izvana dizao roletu kako bi ubacio bombu u njegovu sobu, a on je tada ispalio nekoliko hitaca iz revolvera i atentator je pobjegao. Kad je Karić ujutro došao u štab, onda ga je Tihomir Orešković, gazda života i smrti u Gospiću, dosta znatiželjno pitao: 'Ante, kako si spavao?', a on mu je odgovorio – 'Pa, valjda ti znaš'. U tom razgovoru Ante mi je još ispričao da su mnogi Srbi u Gospiću nestali, da je on o tome napisao pismo Tuđmanu i Manoliću i da je očekivao da će se nešto dogoditi nakon tog njegovog pisma. Nije se, međutim, dogodilo ništa. No, nikad mi nije dao to pismo da mi, kako je rekao, ne bi pravio probleme, a kasnije sam ga, 1997. godine, pročitao u Feralu.» Ante Karić potvrđuje da pismo o likvidacijama gospićkih Srba nije poslao svom prijatelju Mesiću i potvrđuje da je razlog tome bila želja da Mesića zaštiti od problema koje mu je moglo prouzročiti posjedovanje tog pisma. «U jesen 1991. Stipe zaista nije bio informiran o zločinima koji su se događali», govori Karić, «ali je za te zločine – pa i o onome što se zbilo u Gospiću – saznao u mjesecima što su došli kasnije. Možda nije znao detalje, ali je okvirno znao što se događalo. O Gospiću i aktivnostima Tihomira Oreškovića i Mirka Norca, koji su bili pod zaštitom Gojka Šuška, informirao sam ga nekoliko mjeseci nakon što se sve to dogodilo. Inače, svi ljudi iz vrha vlasti vrlo su brzo saznali što se zbivalo u Gospiću i koliko je Srba ubijeno. Sve su znali, ali ništa nije poduzeto da se oni koji su organizirali odvođenje Srba kazne ili barem uklone s rukovodećih položaja.»

Spoznaje o zločinima u Gospiću – o kojima je Mesić morao puno znati i prije nego što je pozvao Karića na razgovor, pošto mu je dotični ponajbolji životni prijatelj i pošto drugi čovjek u državi nije mogao biti tako neinformiran kao što se nastoji predstaviti, a i gospođa Štulić ispričala mu je početkom 1992. dosta potankosti o paklu rečenog grada – nisu, međutim, spriječile predsjednika Sabora da 24. rujna 1992. s parlamentarne govornice pročita službenu odluku o razrješenju Đorđa Kalanja s funkcije zamjenika Okružnog javnog tužitelja u Gospiću: u trenutku kad je Mesić, u izravnom televizijskom prijenosu, čitao odluku o razrješenju, Kalanj je nepunih godinu dana bio mrtav, a ubili su ga Norac-Oreškovićevi bojovnici zbog viška pogrešnih krvnih zrnaca. Tužitelj je, inače, razriješen zbog toga što «pet dana nije opravdao izostanak s posla». Draško Kalanj, sin ubijenog gospićkog tužitelja Đorđa, imao je 1992. dvadeset i tri godine. Danas živi u jednom mjestu blizu Novog Sada i ne razmišlja o povratku u Hrvatsku sve dok je Stipe Mesić na predsjedničkom položaju. «Nisam mogao vjerovati da razrješuju mog oca s tužiteljske funkcije skoro godinu dana nakon što je ubijen, a ni sad ne mogu vjerovati da su to napravili», priča Kalanj, «no, zaista su to napravili: dokaz je televizijska snimka saborske sjednice na kojoj je Mesić pročitao odluku o smjeni, dokaz je fonogram te saborske sjednice, dokaz su Narodne novine iz rujna 1992. u kojima je objavljena odluka o razrješenju mog mrtvog oca. Možda je Mesiću netko podvalio da pročita tu nečuvenu i sramotnu odluku, možda ga je netko time htio kompromitirati, ali taj čovjek nikad nije našao za shodno da se ispriča mojoj obitelji i da prizna da je napravio jedan strašan čin. I može Stipe Mesić sto puta biti dobar predsjednik države i mogu svi govoriti da je on dobar predsjednik, ali ja ga mogu gledati samo kroz prizmu onoga što je učinio mome ocu i mojoj porodici. Treba ga biti sram zbog toga! Nikad mu to neću oprostiti, jer ni moj pokojni otac, ni moja porodica nemaju nikakvu mrlju i nikome ništa loše nismo učinili. Da je Mesić dobar i pošten čovjek barem bi se javno pokajao zbog onoga što je učinio.»

Do Mesića su i iz Orahovice doprle priče o ubojstvima tamošnjih Srba, ali je slušao uvjeravanja da policija provodi istrage i da se traže ubojice. Ubojice, naravno, nikad nisu pronađene. U Čačincima, u Slavoniji, bila je, pored toga, minirana kuća Mesićeva bratića: on je teško ozlijeđen i malo potom podlegao je ranama, dok mu je supruga ostala na mjestu mrtva. Počinitelji su pronađeni i glavni argument u obrani bilo im je to što su mislili da se radi o srpskoj kući. Na te je ljude nešto kasnije primijenjen Zakon o oprostu. «Kad sam god govorio Tuđmanu da ima pljački, ubijanja i rušenja kuća, on je kazivao da je rat, da policija radi svoje, da se ne možemo sad zaokupljati pojedinačnim slučajevima, ali je dodavao da će sve biti procesuirano kad rat završi. No, to sa zločinima bio je, po meni, sistemski problem: specijalne jedinice bile su direktno podređene ministru obrane Šušku, te na njih Glavni stožer nije imao nikakva utjecaja i nitko nije znao što oni, zapravo, rade, a oni su očito radili svašta i za to što su radili imali su Šuškovu suglasnost. Tek poslije mog dolaska na mjesto predsjednika Republike uvedena je jedinstvena komanda i svi oni koji u ovoj zemlji nose uniformu stavljeni su pod nadležnost Glavnog stožera Oružanih snaga», kaže Mesić. Iz tog vremena, ranih devedesetih, datira i njegova puno puta citirana izjava da Srbi iz Hrvatske ne mogu odnijeti ništa, izuzev onog blata što su ga u ovu zemlju donijeli na svojim opancima. Predsjednik objašnjava da je ta njegova rečenica često zlonamjerno i pogrešno interpretirana. Kaže da je izjavio ovako: «Srbi na svojim opancima u Hrvatsku nisu donijeli Srbiju, nego su je mogli donijeti jedino u svojim srcima, kao što su Hrvati u Burgenland, u Gradišće, donijeli Hrvatsku u svojim srcima i lojalni su građani Republike Austrije. Tako i Srbi koji žive ovdje trebaju biti lojalni građani Hrvatske». Time je, veli, htio reći da je Hrvatska domovina Srba koji u njoj žive, a istu je poruku, domeće, htio poslati kad je – negdje u isto vrijeme – izjavio kako «ne može netko orati zemlju u Hrvatskoj i moliti boga da pada kiša oko Kragujevca».

Cementna pretvorba

Iz otprilike istog doba potječe i priča o pokušaju Mesićeve mlađe kćeri Dunje da se u privatizaciji domogne vlasničkoga udjela u našičkoj Cementari. «Moja kći Dunja imala je ponudu da uzme menadžerski kredit kako bi kupila jedan posto dionica u Našicecementu, ali je ubrzo shvatila da se radi o podvali koja bi trebala poslužiti tome da me se može optuživati i da me se može prikazati istim kao i sve one druge tipove koji su se u pretvorbi i privatizaciji domogli tvornica, poduzeća i golemog bogatstva. Ona nikad nije uzela taj kredit i nikad nije postala vlasnicom tog jednog postotka vlasništva u Cementari, ali i danas, više od deset godina kasnije, neki mi izvlače tu priču i nabijaju mi je na nos, a ja zaista u ovih petnaestak godina hrvatske samostalnosti nisam stekao ništa, osim jedne vikendice za koju sam, jedva jedvice, uspio skupiti novac», kazuje Mesić koji jedinim relativnim propustom u svom predsjedničkom mandatu smatra to što nije radikalnije i žešće inzistirao na raščišćavanju pretvorbeno-privatizacijskih afera i sankcioniranju otimačine tzv. društvenog vlasništva. Taj proces – u kojemu su se obnoć obogatili mnogi miljenici režima – predstavljao je (uz politiku u Bosni) navodno ključnu točku njegova sukoba s Franjom Tuđmanom: Mesić je smatrao da je pozvaniji od vrhovnika sudjelovati u određivanju pretvorbenog modela, pošto ovaj potonji nikad u životu nije imao nikakva dodira s privredom, no to ga nije smetalo da odlučuje o tome kako će se i kome prodavati ili darivati narodno bogatstvo. «Velike sam rasprave o tome vodio s Tuđmanom koji je stalno ponavljao da mi moramo imati dvije stotine bogatih obitelji koje će svojom vlasničkom logikom pokrenuti hrvatsko gospodarstvo. Pozivao se pritom na Francusku, Belgiju i Nizozemsku govoreći da u svakoj od tih zemalja postoji uzak krug bogatih koji pokreću sve ekonomske i razvojne procese. Nikako nije mogao shvatiti da te procese ne pokreću vlasnici, nego pametni i sposobni menadžeri koji rade za vlasnike. To je bila Tuđmanova zabluda i ona je, praktično, uništila našu privredu: htio je umjetno stvoriti krug bogatih ljudi koji nisu znali voditi poduzeća, a nisu ni htjeli prepustiti vođenje svojih firmi - koje su dobili na sumnjiv način - ljudima koji to znaju. Tako je moralo doći do kraha.»

Tuđmanu je, misli Mesić, vjerojatno netko sugerirao pljačkaški model pretvorbe, ali i ti ljudi – koji su jednim dijelom bili bliski Šušku – također nisu ništa znali o ekonomiji. Bivši general Jugoslavenske narodne armije koji se domogao predsjedničke funkcije bio je, osim toga, istinski uvjeren da će doći hrvatski iseljenici koji će donijeti milijarde dolara i biti agregatom hrvatskoga razvoja: petnaestak godine kasnije poznato je da poduzetnici iz dijaspore u ovu zemlju nisu uložili više od tristotinjak milijuna dolara i da su se iz iseljeništva vratili, uglavnom, oni koji su spazili dobru priliku da se na valu jeftinog nacionalizma i rodoljubne patetike egzistencijalno zbrinu. «Pokušavao sam ga uvjeriti da ti naši iseljenici koji imaju milijun-dva dolara nisu menadžeri, nego štedljivi ljudi, a nama su trebali menadžeri, ljudi koji će znati raditi s novcem. Tuđman to uopće nije razumio, a nije se ni trudio da to razumije. On je ekonomiju shvaćao samo kao sredstvo za ostvarivanje političkih ciljeva, a ne kao sredstvo boljeg života građana.»

«Nakon vukovarske epizode, te neslaganja oko toleriranja ratnih zločina i pljačkaške privatizacije, uslijedio je logičan sukob oko Bosne i Šušak je bio najžešći protiv Manolića i mene, odnosno protiv svih onih koji su se protivili hrvatskoj avanturi podjele susjedne zemlje», veli predsjednik, ali onda dodaje kako je siguran da nije Šušak nagovorio Tuđmana na tu avanturu. «Šezdesetih i sedamdesetih godina nalazio sam se s Franjom Tuđmanom kod Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala i on je uvijek zastupao tezu da je Hrvatska, u okviru Jugoslavije, trebala dobiti cijelu Bosnu i Hercegovinu, jer je Srbija dobila cijelu Vojvodinu. U to vrijeme on nije govorio o podjeli Bosne, nego je isključivo govorio da cijela BiH treba biti hrvatska, jer je 'oduzimanje' Bosne Hrvatskoj smatrao povijesnom nepravdom. Pritom ga je najčešće ismijavao general Ivan Šibl, a Tuđman se užasno ljutio na Šiblove dosjetke. Kasnije je došao do toga da Hrvatska treba za sebe uzeti dio BiH, jer se - zbog srpske nadmoći – realno nije moglo računati na prisvajanje čitave Bosne. Tuđman me je često uvjeravao da kao što ne može opstati cjelovita Jugoslavija, tako ne može opstati ni cjelovita Bosna. Koliko god sam mu ponavljao da je Bosna bila i prije Jugoslavije i da opstanak Bosne nema nikakve veze s opstankom Jugoslavije, te da se te dvije situacije ne mogu izjednačavati, on mi je uvijek govorio da ne znam 'povijesne silnice' i da pričam gluposti», obrazlaže Mesić svoju tezu da je Tuđman – a nikako Šušak – bio stvarni kreator hrvatske secesionističke politike u Bosni. Josip Manolić nije sklon prihvatiti takav Mesićev doživljaj odnosa između Tuđmana i Šuška. «Predsjednik Tuđman smatrao je da se Hrvatska, u slučaju raspada Jugoslavije i Miloševićeva posezanja za bosanskim teritorijem, ne može zadovoljiti postojećim republičkim granicama, nego da se onda trebaju otvoriti razgovori o hrvatskim pravima u Bosni i Hercegovini, odnosno o zaštiti Hrvata koji žive u toj državi, pa je u tom smislu govorio o granicama Banovine Hrvatske što su uspostavljene 1939. sporazumom Vladka Mačeka i Dragiše Cvetkovića. Nije Tuđman, dakle, nametnuo tezu o potrebi podjele Bosne, nego je smatrao da Hrvatska treba misliti o Hrvatima u BiH ako se razmaše srpska agresija i ako Milošević odluči uzeti jedan dio te zemlje. To je bila Tuđmanova osobna linija u pogledu Bosne, ali su sve više jačali pritisci hercegovačkog lobija koji je htio stvoriti svoju autonomnu državu Herceg Bosnu ili tu Herceg Bosnu pripojiti Hrvatskoj. Gojko Šušak snažno je zastupao te zamisli, a Mate Boban i drugi bili su ljudi što su neposredno izvršavali ono što im je Šušak nalagao. Šuškovi nalozi koji su išli u Hercegovinu nisu uvijek bili u skladu s onim što je zastupao predsjednik Tuđman. Ne treba pritom ispustiti iz vida da je hercegovački lobi u dobroj mjeri bio povezan sa stranim agenturama koje su konstantno imale snažan utjecaj na razvoj odnosa u BiH, pa je tim stranim agenturama u određenom trenutku odgovarala agresivna hercegovačka politika koju je Šušak vodio preko Bobana.» Priča o «agenturama» standardna je Manolićeva priča i u ovoj se zemlji tokom devedesetih godina nije dogodio apsolutno nijedan hrvatski zločinački nestašluk a da taj čovjek u pozadini nije vidio prste apstraktnih «stranih agentura». Mesić je, pak, oduvijek bio nesklon tim, više-manje, paranoičnim teorijama zavjere.

Smjene u HDZ BiH

Mate Boban, predratni direktor trgovačkog poduzeća Napredak iz Imotskoga, bio je četvrti po redu šef bosanskohercegovačkog HDZ-a i na tu je funkciju službeno postavljen u studenome 1992. godine: prije njega rečeni su položaj zauzimali Davor Perinović, pa Stjepan Kljujić i onda Milenko Brkić. Perinović, koji je bio liječnik po profesiji, odstranjen je kad je otkriveno da mu je djed bio pravoslavni svećenik, dok su Kljujić i Brkić degažirani zagrebačkim dekretom zbog probosanskih skretanja s Tuđmanove politike srpsko-hrvatskog dijeljenja te države. Mesić svjedoči da je upravo on početkom 1991. pokušavao dogovoriti susret između Tuđmana i njega, Mesića, s jedne strane, te Miloševića i Borisava Jovića, s druge. Zagovarao je da se pregovara o svim otvorenim hrvatsko-srpskim problemima, te da se pokuša zaustaviti obostrano naoružavanje i srljanje u rat. Tuđman je prihvatio pregovore sa srbijanskim vodstvom, ali 25. ožujka 1991. na susret u Karađorđevo, jednu od mnogih rezidencija pokojnog jugoslavenskog maršala i diktatora Josipa Broza Tita, nije poveo Mesića. «Kad se vratio iz Karađorđeva, Tuđman nam je u Zagrebu rekao da Milošević Hrvatskoj nudi tzv. banovinske granice plus Cazin, Kladušu i Bihać, te je dodao da je to nama prihvatljivo. Malo se, međutim, ogradio da ta stvar nije sasvim definirana i definitivna. Tada sam mu rekao da je teško vjerovati kako će se granice moći mijenjati bez rata, no on mi je opet otpovrnuo da ne znam 'povijesne silnice'. Nakon toga otišao je na drugi susret s Miloševićem u dvorac Tikveš, no tada nas nije obavijestio o rezultatima, niti o tome što Milošević nudi i traži. Kasnije se, naravno, vidjelo kako se situacija razvijala: pregovaralo se, formirane su posebne stručne grupe za crtanje karata, srpski eksperti za 'humano preseljenje naroda' dolazili su u Zagreb, hrvatski su putovali u Beograd... Činjenica je da se Tuđman i Milošević nikad nisu međusobno javno napadali, pa se i po tome moglo zaključiti da među njima nekakav dogovor postoji. Svi oni koji su odstupali od te politike srpsko-hrvatskog dogovora o sudbini Bosne morali su, prije ili kasnije, biti sklonjeni.»

Unatoč svim tim saznanjima, Stipe Mesić odigrao je u veljači 1992. godine ulogu izvršitelja jedne Tuđmanove kadrovske zamisli što je bila dodatni dokaz da se Bosni, osim beogradske agresije, sprema i hrvatski pohod dirigiran iz Zagreba. Naivno bi bilo vjerovati da Mesić to nije shvaćao već tada, ali je, ipak, pristao biti vrhovnikovim egzekutorom: po Tuđmanovoj je naredbi otišao u Široki Brijeg da bi uklonio Stjepana Kljujića s pozicije prvog HDZ-ovca u BiH. «Poslije smjene Davora Perinovića, za mjesto predsjednika HDZ-a BiH borili su se don Anto Baković i Stjepan Kljujić», priča Mesić, «a pošto je Kljujić bio novinar i obrazovan čovjek, on je prihvaćen, s tim da mu je Tuđman uvijek govorio da ne smije biti 'Alijin Hrvat' misleći pritom, naravno, na bošnjačkog lidera Aliju Izetbegovića. Kljujić je, međutim, bio svoj Hrvat i borio se za cjelovitu Bosnu. No, kako je previše dolazio do izražaja njegov stav da ta zemlja mora ostati cjelovita, u Zagrebu je donesena odluka da ga se smijeni. Bio sam predsjednik HDZ-ova Izvršnog odbora i Tuđman mi je posljednjih dana siječnja 1992. rekao da bih trebao prisustvovati sjednici Glavnog odbora HDZ-a BiH na Širokom Brijegu i da bih tamo trebao smijeniti Kljujića. Pitao sam zašto ga treba smijeniti, a Tuđman mi je kazao da je Kljujić sasvim otišao pod skute Alije Izetbegovića i da više ne brani interese hrvatskog naroda.»

Premda mu je, navodno, bilo malo čudno obrazloženje pod kojim se ima ukloniti Kljujića, Stipe Mesić nije pokazao značajniji otpor zamisli svog tadašnjeg šefa. Danas kazuje da mu je bila čudna i pratnja za put po Hercegovini, pa pripovijeda storiju koja kaže da ga je u Široki Brijeg pratilo osiguranje koje mu je dala hrvatska policija, ali se njegovoj sviti u Splitu priključilo nekoliko mladića u bijesnim automobilima i s opasnim fizionomijama, te su policajcima rekli da su i oni zaduženi da prate Mesića u Hercegovinu. On o tome ništa nije znao, ali su ljudi iz njegove pratnje uskoro shvatili da se radi o mladićima koje je poslao ministar obrane Šušak. «Premda smo već prije bili na ručku, namjerno sam zatražio da stanemo na Klisu u jednom restoranu samo da bih vidio tko su ti ljudi koje mi je poslao Šušak. Zovem jednog od tih obrijanih i pitam tko su oni, a on kaže: 'Mi smo oni što puše kosti i piju krv'. Malo sam se smrznuo od tog odgovora. No, moram kazati da su se na putu skroz korektno ponašali, a korektno su me i dopratili natrag u Zagreb», veli Mesić koji unatoč onom «smrzavanju od odgovora» po povratku u Zagreb nije poduzeo ništa, premda mu je moglo i moralo biti jasno da se radi o Šuškovoj pretorijanskoj gardi koja djeluje izvan redovnog državnog sistema. Mogao je, i morao, i onda znati ono što zna danas: «Tuđman je znao za postojanje te dvostruke linije zapovijedanja, pogotovo stoga što je često izjavljivao da mu je Šušak najbolji ministar. Ali dvostruka zapovjedna linija Tuđmanu se očito sviđala, jer je Šušak bio pod njegovom kontrolom».

U stanci sjednice Glavnog odbora HDZ-a BiH, koja je održana 2. veljače 1992., Mesić je pozvao Kljujića na razgovor u četiri oka i otvoreno mu je rekao s kakvim ga je zadatkom Tuđman spremio na put. «On mi je odvratio da njega Glavni odbor nije ni postavio, pa ga ne može ni smijeniti, ali je dodao da on odlazi ako je Tuđman tako naredio, jer bi mu se, kako je kazao, u suprotnom moglo dogoditi da bude smijenjen iz života. Kazao sam mu da sam razgovarao s dosta članova Glavnog odbora i da mu, po onome što sam čuo, devedeset posto ljudi daje podršku, te da bi trebao svoj mandat dati na glasanje. No, on je tada kazao da mu nije dobro, da se zapravo razbolio, da ustvari i ne može prisustvovati nastavku sjednice, da se vraća u Sarajevo i da odlazi s čela HDZ-a BiH. Tada je za vršitelja dužnosti predsjednika izabran profesor Milenko Brkić, a Bobana se u to vrijeme još uvijek nije spominjalo. Ali i Brkić je ubrzo izjavio da je za cjelovitu Bosnu, te je tek onda došao Boban. Njegovo imenovanje predstavljalo je, zapravo, definitivni trijumf onih snaga koje su radile na razaranju BiH: kad je on izabran, bilo je vidljivo na koju je stranu otišla hrvatska politika u Bosni», pripovijeda Mesić.

(zurnal.info)

(nastavak feljtona za sedam dana)