Radončić, Silajdžić i Tihić su u ili oko vlasti punih ili skoro dvadeset godina. I možda vjeruju sebi kad kažu da su za Bosnu i Hercegovinu. Ali, u stvarnosti su učinili sve da od države naprave teritoriju. A, Ganić? On je sad konačno jedan od nas. Nezaštićenih
Količina galame u odbranu Ejupa Ganića, uhapšenog bivšeg člana Predsjedništva R BiH, u manje od deset dana od hapšenja na zahtjev srbijanskog tužilaštva, postala je nova mjera bošnjaštva. I svi se na bošnjačkoj desnici utrkuju da preuzmu monopol nad porukom: Svi smo mi Ejup Ganić. Od Harisa Silajdžića – koji se prvi prihvatio pokroviteljstva nad "slučajem" – preko Fahrudina Radončića – čiji Dnevni avaz uvjerava bošnjačke glasače da je moguće istovremeno se zalagati za njihove interese i održavati očigledno poslovno i političko partnerstvo s Miloradom Dodikom – do Sulejmana Tihića – koji se kampanji priključio poslije jedno desetak dana oklijevanja s lakomislenošću tipičnom za predsjednike SDA.
NEZAŠTIĆENI
Pritom su i jedan i drugi i treći direktno, manje ili više, odgovorni za uzrok cijele ujdurme: to da Bosna i Herccegovina ni petnaest godina poslije rata – a dvadeset otkako su barem dvojica od njih u vlasti – nema institucionalni kapacitet da obavlja osnovni zadatak svake države: da štiti svoje državljane. Svoj dio društvenog ugovora. I nemojte sumnjati u to, halabuka koja se podigla zbog Ganićevog hapšenja dijelom je motivirana i time što je on prvi od njih koji je nezaštićen onako kako smo mi, običniji dio državljana BiH, nezaštićeni svaki bogovetni dan. I tako dvadeset godina.
Kad kažem njih, mislim na režim i osobe i organizacije u nekoj vrsti klijentelističkog odnosa sa režimom. Politička i ekonomska elita i njena klijentela koja je u petnaest godina poslije rata pokazala samo bahatost, surovost i aroganciju prema narodu – o neodgovornosti u ratu ćemo kasnije – i razgrabila i upropastila sve što je taj narod gradio zahvaljujući prvom ozbiljnom periodu mira u ozbiljnoj državi, sada narodu ispostavljaju račun zato što nema državu, zato što je i ostatke tog državnog aparata nesmiljeno urnisala. Sada je Ejup Ganić Bosna i Hercegovina. E, nije.
Ejup Ganić je možda Bosna i Hercegovina koju su oni izborili, u koju su ugradili svoje političke i poslovne karijere, ali nije i moja. Ako znamo, a znamo, da je pravosuđe sve vrijeme, osamnaest godina od incidenta, instrument u rukama vladajuće kaste i svakog od njih trojice ponaosob na više nego što je to bio slučaj sa Savezom komunista – jer onda se makar nije smjelo "intervenisati" za ubice i sjecikese – histerična dernjava koju su sva trojica podigla nema ništa drugo za cilj nego da se za bošnjačko tijelo potraže novi neprijatelji.
Drugi, možda i veći problem s porukom je da je šalju gubitnici. Šalju je trojica ljudi (i njihovi klijenti, od akademika na apanaži Nezavisnih novina Milorada Dodika kao što je Muhamed Filipović koji širi antibritansku histeriju do "analitičara" tipa Nedžada Latića koji, ako me sjećanje na njegove memoare ne vara, vjeruje kako su se džini mogli mobilisati kao vojni saveznik Armije R BiH) koji su suštinski gubitnici, koji su bili tu ili tu negdje u svakom najgorem trenutku za ovaj narod i svaki put donijeli pogrešnu odluku zato što bolje ne umiju ili planirano minirali državni i narodni interes da bi ostvarili ličnu korist. A dvojica od njih trojice su izgubili i rat.
LOGISTIČAR MILORADA DODIKA
Zanemarimo sada zločine, dvojica od njih – Silajdžić i Tihić – bili su dio istog ovog sistema u vrijeme kada je narodu obećana nezavisna, suverena, nedjeljiva i sekularna republika, a isporučen je – narod, naime – u mrak i neprosvijetljenost feudalizma. Bošnjaci nisu glasali za ovo što danas imaju.
Njih dvojica bili su dio sistema i onda kada je taj isti narod ostavljen na cjedilu i prepušten sam sebi, kao što je i danas, u jednom od dva najteža trenutka u njegovoj modernoj istoriji. Ponašanje SDA na lokalnom nivou u aprilu 1992. godine – tamo gdje su imali vlast i dijelili je SDS-om – nije ništa drugo neko kriminalni nemar. SDA je sa zapanjujućom lakoćom SDS-u prepustila vlast – a to je uvijek bio uvod u početak pokolja, jer je etničko čišćenje u proljeće 1992. godine na organizacionom nivou počinjeno u opštini – poslovično, ispostavit će se, zanemarujući težinu posljedica i ostavili narod koji im je dao mandat da se stara o sebi pred hordama ubica. Kako je to završilo, vidjeli smo od Prijedora preko Bijeljine i Zvornika do Višegrada. Uostalom, više vjerujem svojim očima nego SDA: nije SDA organizovala odbranu u Bratuncu u maju 1992. godine, nego je njihov načelnik policije naredio mom ocu da automatsku pušku koju je imao kao policajac u rezervi, preda nekom zločincu iz Srbije – njih svega petnaestak – koje će poslije pobiti između tri do četiri stotine ljudi u fiskulturnoj Sali osnovne škole "Vuk Karadžić".
Na koncu, ako Srebrenica, tri godine kasnije, nije poraz, šta onda jeste? A njih dvojica bili su tu ili tu negdje i tada. To je dakle, bio temelj za Bosnu i Hercegovinu u čijoj su izgradnji manje ili više direktno učestvovali. Poraz.
I tu dolazimo do trećeg problema s porukom. Vjerodostojnost. "Slučaj Ganić" dio je politike režima Borisa Tadića u kojoj instrumentalnu ulogu ima i Milorad Dodik: potkopavanje institucionalnih kapaciteta države Bosne i Hercegovine ima za cilj da demonstrira kako je ona takozvana "weak state" i dugoročno neodrživa. Periodične demonstracije sposobnosti Srbije da destabilizuje političke prilike u BiH, a to Ganićevo hapšenje jeste, prava su mjera trenutnog odnosa Srbije prema BiH.
Svaki od trojice, i Radončić i Silajdžić i Tihić, u nekoj su vrsti veze sa Dodikom. Potonja dvojica s njim dijele vlast. Radončićeva menažerija, s druge strane, pružila je logističke usluge Miloradu Dodiku koji je krajem februara otvoreno i javno u Sarajevu rekao da se masakr na Markalama nije dogodio, odnosno da se dogodio malo drugačije nego što je opšteprihvaćeno. I da se i to mora utvrditi komisijski. Da bi njegov, Radončićev naime, glavni i odgovorni urednik, Sead Numanović na svom blogu – priznajem da sam fan – potom Dodikovu izjavu pravdao dnevnom politikom, zagovarajući najcrnju relativizaciju revizionizma.
I sad branimo Ganića jer tako branimo Bosnu. I ko ga najglasnije brani najviše brani Bosnu. 'Ajde?!
Jednostavan odgovor na pitanje zašto Srbija radi sve ovo što radi glasi: zato što može. Zato što nema posla s državom. Nema jer vlast čija je politička filozofija, kad bi ona bila jasno artikulisana, radikalno anti-etatistička, državu doživljava kao neprijatelja.
A Radončić, Silajdžić i Tihić su u ili oko vlasti punih ili skoro dvadeset godina. I možda vjeruju sebi kad kažu da su za Bosnu i Hercegovinu. Ali, u stvarnosti su učinili sve da od države naprave teritoriju.
A, Ganić? On je sad konačno jedan od nas. Nezaštićenih.
Navikli smo da vlast u Bosni i Hercegovini zakone donosi sporo ili, što je češći slučaj - nikako. Međutim, u slučaju donošenja Odluke o mjerama radi efikasnog provođenja mandata MKSJ prevazišli su sami sebe. Usvojili su akt sa rokom pravne valjanosti od mjesec dana i na taj način direktno podržali bjegunce koje traži Haški tribunal.
U protekloj deceniji u žiži su velike priče o pomagačima haških optuženika, njihovim mrežama, načinu djelovanja, tokovima novca..., a da nikada niko od prozvanih nije zbog tog krivičnog djela odgovarao pred pravosudnim organima Bosne i Hercegovine, kao ni tim entitetskim institucijama. Notorno je da su međunarodne vojne snage, zadužene za implementaciju mira, sprovele desetine akcija usmjerenih na otkrivanje haških bjegunaca ili njihovih pomagača; određene osobe zatvarane su na nepoznatim lokacijama i po mjesec dana, odakle su nakon toga puštane, ali ih niko nikada nije procesuirao, niti su organi ove zemlje izrazili bilo kakvu volju za tim. Evropska unija i Sjedinjene američke države tokom proteklih godina objavili su i takozvane “crne liste” sa imenima osoba za koje se tvrdilo da su pomagači haških bjegunaca, a Kancelarija visokog predstavnika donijela je na stotine odluka kojima je ta lica u potpunosti isključila iz javnog života, zabranila im bilo kakvo političko djelovanje, blokirala im račune..., ali ni nakon tih postupaka lokalni organi gonjenja nisu preduzeli ništa.
SAVJET MINISTARA MREŽA PODRŠKE
Jedini napor koji su ovdašnje vlasti učinile jeste donošenje Zakona o primjeni određenih privremenih mjera radi efikasnog provođenja mandata Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, te drugih međunarodnih restriktivnih mjera. Zakon je donesen 27. marta 2006. godine, a objavljen je u Službenom glasniku BiH u aprilu iste godine. Ovaj je Zakon donesen da se ne bi poštovao, a vrijeme nakon njegovog stupanja na snagu pokazalo je da u zajedničkim institucijama, primarno Savjetu ministara BiH vladaju javašluk, nerad, neznanje..., te da nikoga u ovoj zemlji zaista nije briga za zakone, još manje za njihovo sprovođenje. Zbog svega rečenog, možemo slobodno tvrditi da su članovi mreže pomagača haških optuženika i predsjedavajući Savjeta ministara Nikola Špirić, kao i njegov donedavni zamjenik Tarik Sadović, otjerani ministar bezbjednosti. Ova tvrdnja zvuči paradoksalno, ali činjenice koje je dokumentuju su neoborive i odvratna su slika jedne nesposobne, korumpirane vlasti koja oralnim terorizmom i isfingiranim međusobnim sukobima svakodnevno pokušava obmanuti javnost i tako stvoriti paravan za svoje omiljene poslove poput pljačke svega što oči vide. Krenimo redom.
ODLUKE
Na osnovu pomenutog Zakona, Savjet ministara je 30. avgusta 2007. godine donio odluku kojom se zabranjuje ulazak određenim osobama, čija su imena navedena na spisku objavljenom uz odluku, u BiH i korištenje BiH za dalje putovanje i tranzit. Ova odluka ne odnosi se na državljane BiH, mada su njihova imena navedena na listi, što je nevjerovatan nonsens.
Odluka je prestala da važi 30. avgusta 2008. godine, a nova odluka o zabrani kretanja određenih osoba kroz BiH donosi se 29. januara 2009. godine i kao i prethodna važi dvanaest mjeseci, u konkretnom slučaju do 29. januara ove godine. Zvuči nevjerovatno, ali činjenica je da ta odluka nije objavljena u Službenom glasniku BiH sve do 29. decembra prošle godine, dakle samo mjesec dana prije njenog isteka. De facto, u periodu od avgusta 2008. do 29. decembra 2009. godine sve osobe koje su označene kao pomagači haških optuženika Ratka Mladića i Gorana Hadžića, koji su još uvijek na slobodi, mogle su nesmetano ulaziti u BiH i izlaziti iz nje, a da ih Državna granična služba ne smije zaustaviti. Slijedeći tu logiku, zajedno sa svojim pomagačima u BiH su bez problema mogli ući i Mladić i Hadžić, što nikoga ne bi trebalo da začudi ukoliko se to i desilo. Sve to omogućio im je predsjedavajući Savjeta ministara Nikola Špirić i bivši ministar bezbjednosti BiH Tarik Sadović. Iz svega ovoga jasno je da je prvi zamjenik visokog predstavnika Rafi Gregorijan bio u pravu kada je nedavno tvrdio da u BiH djeluje mreža pomagača haškim optuženicima, s tim da je ta mreža, između ostalog, stacionirana i u Savjetu ministara BiH.
NEZNANJE
Najtragičnije u svemu ovome je što u Savjetu ministara BiH uopšte nisi znali da pomenuta odluka, koja bi trebalo da je jedan od krucijalnih dokumenata u borbi protiv mreža haških bjegunaca, nije objavljena u Službenom glasniku, te da, samim tim, nije ni važeća. To su saznali tek kada su im se pismeno obratili neki od lica čija imena se nalaze na spisku onih kojima je zabranjeno kretanje. Isti su zahtijevali od pripadnika Granične službe da ih prestanu kontrolisati, jer nemaju osnov po kojem bi to činili. Nakon nekoliko dopisa Savjetu ministara, što su ih uputili lica sa “crnog spiska” u Špirićevom kabinetu desila se bura, ali u čaši vode, te je odlučeno da se sve zataška objavljivanjem odluke u Službenom glasniku, jedanaest mjeseci nakon njenog donošenja. Međutim, tu nije kraj priče, jer je određen broj onih koji su zaustavljani i kontrolisani bez važeće odluke podnio tužbe protiv Savjeta ministara i Špirića lično zbog maltretiranja i nerješavanja njihovog statusa.
Tu ova saga ne završava, jer je posljednja Odluka o mjerama radi efikasnog sprovođenja mandata međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju prestala da važi da važi 29. januara ove godine, a kako nije donesena nova odluka, pomagači haških optuženika ponovo mogu nesmetano hoditi Bosnom i Hercegovinom već drugi mjesec zaredom.
Nakon ovoga bilo bi logično da Tužilaštvo BiH pokrene istragu protiv odgovornih iz Savjeta ministara zbog nečinjenja i pomaganja mreži podrške. Isto tako, ova institucija je davnih dana treba otpočeti, pa i završiti postupke protiv lica koja su navedena u odlukama Savjeta ministara, te ih smjestiti u zatvor ili osloboditi. Umjesto toga, prema našim saznanjima, ne postoji nijedna tužilačka odluka o sprovođenju istrage protiv ovih osoba. Cijela ova situacija dovedena je do aspurda, niko ništa ne čini, a pripadnici DGS-a lažiraju kontrole.
Zabranjen ulazak i umrlom OstojićuO kakvom javašluku funkcionera Savjeta ministara BiH se radi govori i činjenica da se u pomenutoj odluci, objavljenoj u decembru prošle godine, nalazi i ime Velibora Ostojića, koji je u međuvremnu preminuo.
Zet ostao na listi
Svi članovi porodice Radovana Karadžića nalazili su se na listi obavljenoj uz Odluku donesenu na 20. sjednici Savjeta ministara, održanoj 30. avgusta 2007. godine. Nakon Karadžićevog hapšenja i prebacivanja u Hag, u Odluci donesenoj 29. januara prošle godine i objavljenoj 11 mjeseci kasnije, svi članovi njegove porodice skinuti su sa liste sem njegovog zeta Predraga Jovičića. On je muž Karadžićeve kćerke Sonje.
Špirić: Malo ih pogledajte
Nakon učestalih protesta kontrolisanih, pripadnici Državne granične službe iz Gradiške upitali su predsjedavajućeg Savjeta ministara Nikolu Špirića, kada se našao na tom prelazu, šta da do donošenja nove odluke rade sa osobama koja kontrolišu potpuno nezakonito.
“Samo to malo prekontrolišite i onda ih pustite. Ne zamarajte ni sebe ni njih”, rekao je vispreni Špirić.
Pronašli su ga u hotelskoj sobi, gdje je ležao bez svijesti. Kada su ga bolničari podigli, njegovo srce je prestalo da kuca. Tek nekoliko minuta kasnije, aparati za reanimaciju registrovali su puls – seriju malih potresa koje niko na svijetu nije osjetio
Dođe čas kad onaj vide senke pod purpurnim suncem,
senke truleži u ogolelom granju;
veče kad je kraj sutonskog zida pevao kos
i duh prerano umrlog tiho se javio u sobi.
Georg Trakl
PORCELAN
Mark Linkous je bio mrtav.
Godina je bila: 1996. Grad je bio: London. Njegov bend, Sparklehorse, svirao je kao predgrupa Radiohead na njihovoj evropskoj turneji. Linkous je progutao antidepresive i valijum, nalio se alkoholom, a onda svemu tome dodao i jednu žlicu heroina.
Pronašli su ga u hotelskoj sobi, gdje je ležao bez svijesti. Kada su ga bolničari podigli, njegovo srce je prestalo da kuca. Tek nekoliko minuta kasnije, aparati za reanimaciju registrovali su puls – seriju malih potresa koje niko na svijetu nije osjetio.
Sljedećih šest mjeseci proveo je u invalidskim kolicima. Nije traćio vrijeme: pisao je Good Morning Spider, čarobni i tužni album. Pjesma Saint Mary govori o njegovim bolničkim danima.
Linkous se sklonio od svijeta. Povukao se na farmu, šetao mokrim šumama i vjetrenim poljima i napisao još dva albuma: It’s A Wonderful Life i Dremt For Light Year in the Belly of a Mountain. Sparklehorse nikada nisu postali popularni. Linkousova muzika zvučala je kao da se o mokri drveni pod u napuštenoj seoskoj kući, u koju kroz zastore od paučine prodire svjetlo hladnog zimskog dana, lomi najfiniji, vjekovima stari porculan. Njegova prva pjesme – Homecoming Queen - sa prvog albuma – Vivadixiesubmarinetransmissionplot – mogla je biti i posljednja: već tada sve je bilo polomljeno.
Mark Linkous je mrtav.
Dan je bio: subota, 6. mart 2010. Grad je bio: Knoxville, Tennessee. Mark Linkous je bio u posjeti prijatelju. Onda je shvatio da neizostavno mora otići. Iz prijateljeve kuće izašao je u vrt i pucao sebi u srce.
NOŽ SA DRŠKOM OD PLASTIKE
Stajao je na bini i slušao zvižduke publike.
Opet je zaboravio tekst pjesme. Ponekad bi zaboravio i akorde, ponekad se ne bi mogao sjetiti gdje se i zašto, za ime Boga, nalazi?
Odveli su ga u garderobu. Onda su otišli. Potom su se vratili i ubacili ga u kola.
Nije uspio prepoznati ulice kojima su ga vozili. Prisjetio se trenutka kada je na dodjeli Oscara svirao Miss Misery. Potom: koncert u holivudskom Henry Fonda teatru. Mikrofon je držao u ruci na kojoj je tintom ispisao „Kali – The Destroyer“. Jednom je bio na Beckovom koncertu. Tada ga je policija uhapsila i pretukla. Mislili su da je beskućnik.
Da: bio je zvijezda.
Probudio se u svom stanu. Ona je stajala nad krevetom. Glasno je govorila. Mahala je rukama. Bila je ljuta. Ustao je. Glavobolja je odjekivala kao grmljavina, glasnija čak i od njenih riječi.
Nastavila je da viče. Onda je on vikao na nju, ne bi li zaglušio njen glas, koji ga je ubadao među oči.
Ona je ušla u kupatilo i zaključala vrata. Osjetio je da ga obuzima bijes. Nogama je udarao o vrata. Prevrnuo je fotelju. Jastucima je gađao prozor. Volim te, vikao je dok je kao mali, uplašeni tajfun kružio sobom.
Na kuhinjskom stolu stajao je široki nož sa plastičnom drškom. To je jedini način da sve stane, pomislio je.
Dana 21. oktobra 2003. Elliott Smith je zario nož u svoje srce. Smithova djevojka, Jennifer Chiba, policiji je rekla da se tuširala kada je čula njegov vrisak. Kada je otvorila vrata kupatila, on je stajao pred njom, sa nožem u grudima. Tek kada je izvukla nož iz njegovog srca, on se srušio na pod.
ČOVJEK IZ THAILANDA
Jednom se čovjeku iz Thailanda u snu javila škorpija. Naglo se probudio i uspravio u krevetu. Mogao je čuti srce kako bubnja, teški disco ritam koji je dopirao iz njega. Pogledao je ženu: mirno je spavala na drugom kraju kreveta. Ujutro će joj sve ispričati.
Čovjek iz Thailanda volio je jesti škorpije. Pojeo je hiljade, milione škorpija, u čijem je mesu uživao više nego u bilo čemu drugom. Kada mu se u snu javila škorpija i optužila ga da je zločinima nad njenim rodom na sebe i potomke navukao prokletstvo, obuzela ga je krivnja koju nije uspijevao odagnati. Znao je: želi li ponovo mirno zaspati, moraće se odužiti škorpijama za zlo koje im je nanio.
Zato je čovjek iz Thailanda prizemlje svoje kuće naselio škorpijama. Sve otvore kuće zatvorio je daskama, tako da škorpije nisu predstavljale opasnost za njegovu porodicu. I ne manje važno: ništa iz spoljašnjeg svijeta nije predstavljalo opasnost za škorpije u njihovom zajedničkom domu. On, žena i djeca živjeli su na spratu, dok su, tamo gdje su nekada bile njihova kuhinja i gostinska soba, gmizale škorpije. Djeca su se isprva bunila, ali su se vremenom navikla na nove ukućane. Prijatelji su ih neko vrijeme izbjegavali. Oni grublji, koji nisu razumjeli, govorili su mu da je lud. A onda su bliski ljudi ponovo počeli navraćati u njihov dom...
Čovjek sa Thailanda pročitao je da škorpije iznad svega vole jesti muve. Stoga je on muve hvatao i muve kupovao. Kući je donosio vreće pune mrtvih muva koje je bacao škorpijama.
Godinama su u toj kući ljudi i škorpije živjeli u miru i slogi.
A onda se, jedne vrele noći, čovjeku iz Thailanda u snu javila muva. Naglo se probudio i uspravio u krevetu. Mogao je čuti srce kako bubnja, teški disco ritam koji je dopirao iz njega. E u pičku materinu, rekao je.
(zurnal.info)
Beat the Devil's Tattoo je konceptualno u potpunosti nejasan album, BRMC jednostavno ne znaju ponoviti formulu sa početka karijere
Grupu Black Rebel Motorcycle Club osnovali su Robert Turner i Peter Hayes 1995. godine u srednjoj školi. Zbližila ih je zajednička ljubav prema UK bandovima iz kraja ’80 i početka 90-tih (Ride, The Stone Roses, The Jesus & Mary Chain, My Bloody Valentine, itd.)
Međutim tek dolaskom bubnjara Nicka Jagoa 1998. godine počinju sa ozbiljnim radom. Jago im je u potpunosti odgovarao pošto je dolazio iz Engleske, odakle se nakon završene umjetničke škole 1996. godine preselio u Ameriku. Sa nastupima kreću u novembru 1998. godine i prvo su nastupali pod nazivom The Elements ali ubrzo mijenjaju naziv u Black Rebel Motorcycle Club po filmskoj bandi Marlona Branda.
Tokom 1999. godine snimaju 16 demo snimaka i prodaju svih odštampanih 500 kopija, a potom se sele u Los Angeles. Ubrzo kreću sa svirkama koje dovode do toga da postaju grupa o kojoj se najviše govorilo u L.A. u to vrijeme. Lokalna radio stanica Santa Monica, dio velikog KCRW-a, pravi kompilaciju sa snimcima zanimljivih grupa i među njima se nalaze i B.R.M.C. Ubrzo potom zainteresovanost za B.R.M.C. prelazi Atlantik i BBC Sheffield ih proglašavaju grupom tjedna dok braća Gallagher traže od njih da potpišu za njihovu izdavačku kuću.
Međutim oni se odlučuju za Virgin Records i u martu 2000. godine potpisuju ugovor. Nakon kraće turneje po Americi sa bandom Dandy Warhols grupa ulazi u studio i kreće sa snimanjem svog prvog albuma koji objavljuju u martu 2001.godine pod nazivom “Black Rebel Motorcycle Club”.
Gitare, distorzija i feedbackovi su obilježja njihovog zvuka. Prvo što nam padne na pamet su The Jesus & Mary Chain iz ranog perioda albuma Psychocandy iako je produkcija B.R.M.C. znatno ispeglanija što i nije čudo s obzirom na vremensku razliku. B.R.M.C. čak i fizički sa razbarušenim frizurama i odijevanjem u crno podsjećaju na braću Reid.
Kompletan zvuk ovog albuma je britanski i teško je povjerovati da grupa dolazi iz Amerike, a treba obavezno poslušati pjesme “As Sure As The Sun”, “Rifles”, “Head Up High”.
Nakon dvije godine koncerata i klupskih svirki B.R.M.C. u septembru 2003. godine objavljuju svoj dugoočekivani drugi album pod nazivom Take Them On, On Your Own.
Odmah na prvo slušanje može se zaključiti da se u te dvije godine nije ništa promijenilo u muzičkom shvatanju trojke iz San Francisca. Muzički izraz im je dalje na tragu engleskih gitarskih bandova sa mračnom i izuzetno tegobnom atmosferom. Pjesme su u odnosu na prvi album za nijansu brže dok je produkcija u potpunosti ista kao i na prvom albumu. Politika polako ulazi u njihov opus (“U.S. Government”) ali ljubav ipak ostaje glavna tematika njihovih pjesama.
A potom dolazi 2005. godina i sigurno prekretnica u karijeri B.R.M.C.
Da sve ne bi bilo tako sjajno kao do tada potrudili su se sami momci iz grupe B.R.M.C. sa svojim trećim po redu albumom koji izlazi u augustu 2005. godine pod nazivom “Howl”. Zašto su svoj dobro provjereni koncept odbacili u stranu i pokrenuli nešto što je za većinu bilo najblaženo rečeno čudno, teško je reći. U jednom su sasvim uspjeli, a to je da su napravili nešto sasvim drugačije od onoga što su radili do tada. Na žalost mnogo lošije.
Na čitavom albumu preovladavaju blues i kantri motivi što je za mnoge bilo zaista razočaravajuće. Sa velikom lakoćom su ubili svoj do tada prepoznatljivi fuzirani zvuk. Na albumu ne postoji pjesma koja bi sa svojim ritmom zavrijedila i jedan pomak našeg tijela.
U 2007.godini objavljuju novi album pod nazivom Baby 81 gdje je primjetno da blijedi sjenka The Jesus and Mary Chain koja ih je pratila tokom čitave karijere. U odnosno na prethodni amerikanizirani album ovaj album ostaje na tom putu ali sa znatno manjom mjerom. Bubnjar Nick Jago ih 2008. godine napušta već po drugi put i na njegovo mjesto dolazi Leah Shapiro iz banda The Raveonettes.
Živi album objavljuju 2009. godine i najavljuju svoje novo izdanje za 2010. godinu.
Novi album pod nazivom Beat the Devil's Tattoo sadrži 13 numera i datum objavljivanja je 8. mart 2010. godine.
Ukoliko bismo željeli najjednostavnije opisati ovaj CD mogli bismo reći da je to koktel svega što su do sada radili. Album otvara naslovna numera koja nas opet vraća u vremena divljeg zapada gdje preovladava jednolični ritam i slide zvuk gitare. Pjesma potom prelazi u izuzetno čvrst garage zvuk i odlično najavljuje sam album. Međutim varijacije između pjesama su više nego evidentne. Tako druga pjesma pod nazivom Conscience Killer kombinuje stil prethodne numere sa JAMC zvukom i tvrdim garage gitarskim ritmom. Slijede beskrvna Bad Blood, brza i brujeća War Machine te neinventivna Sweet Feeling. Da ne bismo zaboravili njihova prva dva izdanja pobrinula se numera Evol koja ponovo prikazuje BRMC u svom nekadašnjem sjaju. Najbolja numera na albumu je svakako Mama Taught Me Better u kojoj je sadržano sve ono dobro što su BRMC do najnovijeg albuma snimili i prezentovali.
Na ovom albumu BRMC prave nešto još gore nego sa albumom Howl. Na Howl su se držali jednog stila koji su, bez obzira na sve, izgurali do kraja albuma. Beat the Devil's Tattoo je konceptualno u potpunosti nejasan album.
(zurnal.info)
Ugledni pisci, poput Elmorea Leonarda i Jonathana Franzena kolegama početnicima otkrivaju tajne zanata
Pisci savjetodavci, pa čak i kvalitetni književnici, ponekad su pisali kojekakve gluposti, no među tom didaktičkom vrstom ima i određeni broj vrhunskih tekstova od kojih mladi pisci zaista i mogu imati koristi, poput primjerice Diderota, ili nama bližeg primjera Danila Kiša. Nedavno je engleski Guardian napravio veliku anketu među uglednim američkim i britanskim piscima koji su trebali ponuditi desetak korisnih savjeta za svoje kolege početnike. Mi smo odabrali pokoje savjete nekolicine njih, od Elmorea Leonarda do Margaret Atwood. Možda se u svoj sili natuknica nađe i pokoji koristan za vas. 
Elmore Leonard
1. Nikad ne počinjite knjigu s opisom vremena. Ako je samo zbog stvaranja atmosfere, a ne reakcije protagonista na vremenske prilike, to nikako ne smije trajati predugo. Čitatelj će početi preskakati stranice u potrazi za likovima.
2. Izbjegavajte prolog: može biti naporan, posebno ako dolazi nakon uvoda nakon kojeg slijedi uvodna riječ. No, to se najčešće nalazi u non-fiction knjigama. Prolog u romanu je priča u pozadini te je se može umetnuti u roman po volji. Lik u Steinbeckovom romanu Sweet Tuesday to je najbolje opisao: "Volim mnogo razgovora u romanu, ali ne volim kad mi netko objašnjava kako onaj koji govori izgleda. Želim to sam prokljuviti prema načinu na koji govori".
3. Nikad ne koristite niti jedan glagol osim 'reče'. Dijalog pripada likovima, a glagoli su upadice pisca u priču. No npr. 'rekao je' mnogo je manje napasno od primjerice 'slagao je', 'prostenjao je', 'promrmljao je', 'upozorio je' i slično. Najgore je kad autor koristi komplicirane glagole za koje vam treba riječnik.
4. Držite uskličnike pod kontrolom. Maksimalno dva do tri na sto tisuća riječi, osim ako niste vješti kao Tom Wolfe – u tom slučaju samo izvolite.
6. Nikad ne koristite riječ 'najedanput'. Primijetio sam da autori koji koriste riječ 'najedanput' imaju manjak kontrole nad svojim uskličnicima.
7. Probajte izostavljati dijelove koje čitatelji preskaču. Sjetite se što sami preskačete kad čitate roman: debele prozne cjeline s previše riječi.
Glavni savjet - "ako zvuči kao da je napisano, napišite ponovo".
Margaret Atwood
1. Uzmite olovke sa sobom u avion. Kemijske olovke znaju procuriti, a obične puknuti, a u avionu je ne možete našiljiti nožem. Zato uzmite dvije olovke.
2. Ako obje olovke puknu, možete ih improvizirano našiljiti.
3. Ponesite nešto na čemu ćete pisati. Papir, na primjer. U posebnim prilikama poslužit će i komad drveta pa i vlastita ruka.
4. Ako koristite računalo, stalno spremajte tekst, po mogućnosti na USB.
5. Radite vježbe za leđa. Bol ometa u pisanju.
6. Zadržite pažnju čitatelja. (To će se prije dogoditi ako ste sposobni zadržati vlastitu pažnju.) No, ne znate tko čita: ono što će oduševiti osobu A, osobu B ubit će u pojam od dosade.
7. Nikad ne možete čitati vlastitu knjigu s onim nevinim iščekivanjem koje dolazi s prvom slasnom stranicom nove knjige, zato što se napisali prokletu stvar. Bili ste u backstageu. Vidjeli ste trik pomoću kojeg mađioničar vadi zečeve iz cilindra. Zato dajte prijatelju ili dvojici da pogledaju što ste napisali prije nego date knjigu izdavaču. No, 
to ne bi trebala biti osoba s kojom ste u vezi, osim ako ne želite prekinuti.
Richard Ford
1. Vjenčajte se s nekim koga volite i tko smatra da je činjenica da se bavite pisanjem odlična stvar.
2. Nemojte imati djecu.
3. Ne čitajte kritike vaših tekstova.
4. Ne pišite kritike.
5. Nemojte se svađati sa suprugom ujutro ili kasno navečer.
6. Nemojte piti i pisati u isto vrijeme.
7. Nemojte pisati pisma vašem uredniku. (Nikoga nije briga.)
8. Nemojte željeti zlo vašim kolegama.
9. Činjenica da drugima 'ide' neka vam bude ohrabrenje.
10. Poštedite se bilo kakvih 'zajebavanja' od bilo koga.
Jonathan Franzen
1. Čitatelj je prijatelj, a ne neprijatelj niti promatrač.
2. Fikcija koja nije autorovo osobno putovanje u nepoznato i zastrašujuće nije vrijedna pisanja, osim zbog love.
3. Nikad ne koristite riječi 'uto' i 'nato'. Time se služe nevješti pisci koji se boje previše veznika 'i' na jednoj stranici.
4. Po mogućnosti pišite u trećem licu, osim ako se prvo lice samo ne nametne.
5. Najčišća moguća autobiografska proza zahtjeva čistu imaginaciju. Nitko nikada nije napisao nešto više autobiografsko od 'Metamorfoze'.
7. Interesantni glagoli vrlo su rijetko interesantni.
Neil Gaiman
1. Pišite.
2. Pišite jednu riječ za drugom. Nađite pravu riječ i zapišite je.
3. Završite što pišete, štogod morali napraviti, završite.
4. Stavite tekst na stranu. Čitajte ga praveći se da ga nikad prije niste čitali. Pokažite ga prijateljima do čijeg mišljenja držite i kojima se sviđa to što radite.
5. Zapamtite: kad vam prijatelji kažu da nešto nije u redu i da ne funkcionira, gotovo uvijek su u pravu. Kad pak točno kažu što nije dobro i kako to popraviti, gotovo uvijek su u krivu.
6. Popravite to. Sjetite se da ćete prije ili kasnije, prije nego što dosegnete perfekciju, morati staviti točku na 'i' i morati početi pisati sljedeći tekst. Savršenstvo je kao horizont. Nedostižno.
7. Smijte se vlastitim forama.
8. Glavno pravilo u vezi pisanja je da ako to radite s dovoljno samopouzdanja možete raditi što god hoćete. (To pravilo bi se moglo odnositi na život općenito, no definitivno se odnosi na pisanje.) I zato pišite vašu priču onako kako ona treba biti napisana. Pišite pošteno, i ispričajte najbolje što možete. Nisam siguran da postoji još pravila. Barem ona koja nešto vrijede.
Zadie Smith
1. Dok ste još dijete čitajte što više. Koristite vrijeme za to više nego za sve druge stvari.
2. Kad odrastete probajte čitati vlastite tekstove kao stranac, ili još bolje, kao svoj protivnik.
3. Nemojte romantizirati niti mistificirati svoju profesiju. Ili ste u stanju napisati dobru rečenicu ili niste. Ne postoji lifestyle pisca. Jedino je bitno ono što ostavite na papiru.
4. Izbjegavajte svoje slabosti. Ali činite to bez da se uvjeravate da ono što ne možete dobro napisati nije vrijedno pisanja.
5. Ostavite si dovoljno vremena između pisanja i objavljivanja.
6. Izbjegavajte klike, skupine i grupacije. Postojanje mase neće učiniti vaše pisanje boljim no što jest.
7. Radite na kompjuteru koji nije priključen na internet.
8. Zaštitite vrijeme i mjesto na kojem pišete. Držite druge podalje od sebe, čak i ljude koji su vam dragi.
9. Nemojte pomiješati nagrade s ostvarenjima.
10. Govorite istinu na bilo koji način – samo je izrecite. Pomirite se s činjenicom da ćete cijeli život biti nezadovoljni.
Colm Tóibín
1. Završite sve što ste započeli.
2. Radite.
3. Ostanite u mentalnoj pidžami čitav dan.
4. Prestanite se sažaljevati.
5. Nema alkohola, droge i seksa dok pišete.
6. Radite ujutro, uz malu stanku za ručak, zatim radite popodne, pogledajte Dnevnik i zatim radite dok ne odete na spavanje. Prije spavanja, slušajte malo Schuberta.
7. Ako morate čitati, zabavite se čitanjem biografija pisaca koji su skrenuli pameću.
8. Subotom si možete priuštiti poneki Bergmanov film, po mogućnosti Personu ili Jesenju sonatu.
9. Ne putujte.
10. Zapravo nemojte uopće igdje ići.
Annie Proulx
1. Krenite polako i oprezno.
2. Kako bi bili sigurni da radite polako, pišite rukom.
3. Pišite polako i rukom samo o stvarima koje vas zaista zanimaju.
4. Razvijte zanatsku vještinu na temelju godina iskusnog čitanja.
5. Pišite iznova i uređujte dok ne postignete najsretnije pogođenu frazu/rečenicu/odlomak/stranicu/poglavlje/priču.
Philip Pullman
Moje glavno pravilo je da ne sudjelujem u anketama ovog tipa koje me samo odvlače od posla.
(preneseno sa www.booksa.hr)
Samo najtalentovaniji skijaši i skijašice iz cijele Evrope dolaze na tradicionalni Trofeo Topolino u Italiji, nezvanično prvenstvo svijeta. Tiho, onako kako rade na bosanskohercegovačkim planinama, naši mladi skijaši i skijašice otputovali su na ovo takmičenje na kojem je zasjala jedna zvijezda. Članica SK Željezničar Šejla Merdanović osvojila je drugo mjesto u kombinacijskoj utrci u konkurenciji mlađih djevojčica! Nije riječ o klasičnoj kombinaciji nego utrci u kojoj su na jednom dijelu staze postavljene slalomske a na drugom veleslalomske kapije. Da je riječ o sjajnom rezultatu i činjenici da se na ovim prostorima rađa „bosanskohercegovačka Janica Kostelić“ potvrđuje i podatak da je upravo slavna hrvatska skijašica bila posljednja osoba sa područja bivše Jugoslavije koja je 1997.godine došla do postolja na ovom takmičenju.
BEZ KONKURENCIJE
-Pogledajte samo unazad 50 godina ko je sve osvajao ovaj trofej i biće vam sve jasno o kako kvalitetnom takmičenju se radi. Tamo je veliki uspjeh i kada dođete među prvih petnaest. A Šejla je bila druga. Ona je zahvaljujući ovom rezultatu, ali i sedmom mjestu u veleslalomskoj utrci dovela Bosnu i Hercegovinu na 14.mjesto. Znate li šta znači iza sebe ostaviti zemlje poput Njemačke ili Rusije – kazao je za Žurnal Šejlin otac Selver Merdanović.
Šejla Merdanović je danas najveći skijaški talent koji ima Bosna i Hercegovina. Iza nje su mnogi trofeji sa međunarodnih takmičenja u Austriji, Sloveniji i Hrvatskoj. Četiri godine uzastopno je prvakinja Bosne i Hercegovine u svojoj kategoriji.
-Proskijala je u svojoj trećoj godini. Često znam reći da je paralelno počela učiti hodati i skijati – priča nam otac Selver, uoči ratnih zbivanja u našoj zemlji skijaš-skakač koji je došao do „B“ reprezentacije bivše Jugoslavije: Mene je rat zaustavio u građenju sportske karijere tako da sam sada sve snage usmjerio u razvoj Šejline karijere. Ona u svom uzrastu u Bosni i Hercegovini nema konkurenciju, možda i u nešto starijoj dobi. Zato joj je teško raditi ovdje. Kada ima prednost od sedam-osam sekundi po utrci onda dolazi do svjesnog opuštanja a samim tim ni rezultati nisu onakvi kakvi bi bili da ima adekvatnu konkurenciju.
KREDITOM DO ZVIJEZDA
Konkurencija i finansijska podrška ključne su u daljem razvoju jednog od najvećih bosanskohercegovačkih talenata. Ni jednog ni drugog Šejla danas nema. Dok se na konkurenciju ne može mnogo uticati, na novčana sredstva sigurno može. No, priča porodice Merdanović klasična je priča porodice koja izdvaja posljednju marku kako bi osigurala svojoj kćerki da do kraja iskaže svoj talenat. Od četiri člana porodice, samo je majka Sabina zaposlena. Iako ne želi o tome glasno govoriti, otac Selver će tek napomenuti da se Šejlina putovanja i nastupi pokušavaju pokriti raznih kreditnim zaduženjima: Šejli smo samo za ovu sezonu uspjeli osigurati vlastitog novca negdje oko 10.000 maraka. Možete li vjerovati da smo sami morali platiti odlazak naše djece u Italiju. Samo taj nastup koštao je 570 eura. Odgovorni ljudi jednostavno nemaju sluha za nadarene sportiste i talente koji će za nekoliko godina, vjerujem, pronositi slavu svoje zemlje.
POBJEDNICI TOPOLINA: Girardelli, Tomba, Raich...
Biti na pobjedničkom postolju na Trofeo Topolino znači posjedovati kvalitet koji garantuje uspjeh u budućnosti. Naravno, uz adekvatan razvoj. U Courmayeuru, Monte Bondoneu, Folgarideu, Pinzolu i Panarotti, skijaškim mjestima gdje se kroz 52-godišnju tradiciju održavalo ovo takmičenje, pobjeđivali su kasnije svjetski junaci poput Marca Girardellia, Alberta Tombe, Benjamina Raicha, Giorgio Rocce, Jean-Pierre Vidala, Janice Kostelić, Elisabet Goergl, Anite Wachter ili Sarke Zahrobske. Samo devet skijaša sa prostora bivše Jugoslavije uspjelo je doći do pobjedničkog postolja na Topolinu. Najuspješniji je bio Rok Petrović koji se u periodu od 1977. do 1980.godine čak četiri puta u različitim kategorijama našao na pobjedničkom postolju. Nažalost, jedan od najuspješnijih alpskih skijaša bivše zemlje nesretno je izgubio život 1993.godine.
Štrajkujući glađu radnici iz BiH zaposleni u Prenovi pokušavaju dobiti svojih petnaest neisplaćenih plaća
Deset radnika iz Bosne i Hercegovine i jedan njihov kolega iz Srbije koji su uposleni u slovenačkom građevinskom preduzeću Prenova iz Kočevja već osam dana štrajkuju glađu jer punih petnaest mjeseci nisu dobili platu. Kako pišu slovenački mediji, glavni krivac za to je vlasnik firme Prenova Zorna Perković. Posljednju platu radnici su primili u 2008. godini, a cijelu 2009. godinu su preživljavali od novca koji im je vlasnik davao na kapaljku.
-Ova firma je nekada zapošljavala preko stotinu radnika. Međutim, kada su vidjeli da nema plata svi su otišli. Vlasnik je isplaćivao neke mizerne sume, radilo se o akontacijama, od 20 do 150 eura. Kada se uzme u obzir da su radnici morali platiti stanarinu, i sve ostale potrepštine, onda shvatite koliko je sitacija ozbiljna- kaže za Žurnal Goran Lukič, stručni saradnik slovenačkog Sindikata.
On dodaje da se samo čekalo kada će situacija eskalirati i kada će se radnici konačno pobuniti, ali i to da je Sindikat odmah stao u odbranu radnika i njihovih prava.
-Sindikat će biti odlučan u tome da se pare za radnike obezbijede. Možemo uraditi mnogo za ove radnike i istrajat ćemo u tome- govori Lukič.
Napomenimo i to da nadležna ministarstva u našoj zemlji nisu ništa učinili kako bi pomogli ovim radnicima, koji nemaju krova nad glavom, jer su izbačeni iz stanova zbog neplaćanja stanarine.
Neka djeca su siročad zato što nemaju roditelje, druga zato što ih imaju, piše Herta Muller u svojoj Zemlji zelenih šljiva, teškom i potresnom autobiografskom štivu o životu pod Ceaucescuovim totalitarnim režimom. Ne znam da li ljudski zakoni važe za države, ali ako važe – a to je veliko „ako“ – onda su neke siročad zato što imaju predjednike, a druge zato što predsjednici zapravo imaju njih.
Bosna i Hercegovina je jedna od potonjih. Navečer prvog marta ove godine bio sam na prijemu u Predsjedništvu BiH povodom Dana nezavisnosti. Ranije tog dana na aerodromu u Londonu uhapšen je bivši član Predsjedništva Ejup Ganić. Da li zbog toga, da li zato što je atmosfera na skupovima ove vrste uvijek takva, osjećao sam se kao da prisustvujem nečijoj smrti, imao dojam da čujem posmrtne hropce jedne zemlje i jedne ideje. I cijela se stvar činila nekako dekadentnom, kao posljednja velika zabava u opsjednutom gradu čija je odbrana popustila, dok neprijateljske trupe nezadrživo napreduju; bilo je u atmosferi na tom skupu nešto što sam posljednji put u zraku osjetio kada je Srebrenica padala, mješavine izvjesnosti propasti i rezignacije potrebne da su u neizvjesnost otisneš.
Hapšenje Ejupa Ganića na londonskom aerodromu prvog marta ove godine nije nikakav šamar Bosni i Hercegovini, nego poraz, duboki, diskreditirajući i ponižavajući poraz jedne politike. Hapšenje člana kolektivnog šefa države me podsjetilo na uzaludnu raspravu koju smo Reuf Bajrović i ja vodili sa Srđanom Dizdarevićem i Žarkom Papićem u Oslobođenju jer smo, ispostavlja se ispravno, tvrdili da nijedan post-miloševićevski srbijanski režim nije za ravnopravnu priznao državu Bosnu i Hercegovinu. To što smo tada napravljeni budalama i što nas proglasili „muslimanima-boljševicima“ svi od ekspertnog nevladinog sektora do medija samo pokazuje tužno nisku razinu ovdašnje „ekspertize“ i beznadežnu neinformiranost u novinarstvu.
RAČUN NARODU
Ganićevo hapšenje i ishod postupka o izručenju pred londonskim sudom – bez obzira na to vratio se Ganić u Sarajevo ili bio izručen Beogradu - je poraz, duboki, diskreditirajući i ponižavajući poraz jedne politike i političke logike. Politike u kojoj je Ganić bio instrumentalan, logike po prirodi nedržavničke i kapitulantske, zemlje u kojoj elite i narod nemaju ni izbliza isti ulog, za koju nisu ni izdaleko podjednako podnijeli: o tome je, naime, riječ. Tužnije od svega je što račun za njegovo hapšenje, hoćeš nećeš, mora biti ispostavljen narodu.
Ali, Ganićevo hapšenje na londonskom aerodromu, na stranu spin „patriotski“ nastrojenih medija od TV Vogošće, preko toksične TV Sarajevo, do Dnevnog avaza, nije poraz Bosne i Hercegovine. Prije svega zato što ne postoji jedna Bosna i Hercegovina: posljednjih petnaest godina ove zemlje, od kraja rata naovamo, tako su strašne da bi jedan dan kada se konačno izvučemo i budemo imali državu, trebalo naći način da se u odnosu na ovu deceniju i pol uspostavi politički i istorijski diskontinuitet. (Ovo tek zato što bi bilo ko pomislio da ne pravim razliku između ličnosti i institiucije.) Jer, njegovo hapšenje po nalogu druge države je rezultat i njegovih deset godina u politici i dio je jednog mnogo većeg procesa u kojem se iznova uspostavlja „dijalog sa činjenicama“. Pošto je ratni vokabular ponovo u upotrebi – naročito poslije hapšenja – i ako već govorimo o porazima, ova je zemlja mnogo ozbiljniji poraz pretrpila sedmicu ranije, kada je Milorad Dodik uz zaglušujuću artiljerijsku pripremu „ušao“ u Sarajevo i pred „gradom i svijetom“ podlo doveo u pitanje masakr na Markalama.
Da stvar bude razvidnija, nekoliko dana kasnije glavni urednik najbošnjačkije dnevne novine novine u zemlji – koja se sada u ime vlasnika i predsjednika takmiči sa Silajdžićem, njegovim kabinetom i Danima za preuzimanje monopola na „slučaj Ganić“ – na najcrnji način relativizira Dodikovu izjavu, objašnjavajući kako je suštinski, riječ o izjavi u svrhe dnevne politike i kako je, eto, zbog toga dopustivo čak i poricanje.
I jedno i drugo – i Ganićevo hapšenje i dirljiva, upravo dirljiva briga Fahrudina Radončića za javnu percepciju Milorada Dodika – dio su tog procesa u kojem se iznova uspostavlja „dijalog“ o onome što se u Bosni i Hercegovini zbilo između 1992. i 1995. godine. Nema nikakve razlike u Dodikovoj ponudi da se okolnosti pokolja na Markalama utvrde „komisijski“ i odluke režima Borisa Tadića – jer, ako nekad nije bilo sada je jasno da je srbijansko pravosuđe na vrlo kratkom povodcu – da pravosudnu istinu o zbivanjima u našoj zemlji utvrđuju srbijanski sudovi. Drugim riječima: hajde da na sto stavimo činjenice i da onda izaberemo one koje nam se dopadaju i o kojima se možemo dogovoriti.
Na djelu je planirana, sveobuhvatna i temeljita relativizacija. Koja je moguća upravo zato što je prvi korak već napravljen onda kada je prihvaćena koegzistencija sa četništvom. A zašto i kako je ona bila moguća je relativno lako objašnjivo time što naše elite nisu nikada podijelile teret rata sa narodom. Dok je najbolje što je ova zemlja imala gurano pred cijevi – strategija Armije R BiH mogla bi se, sa nekoliko izuzetaka, temeljila se na obilju topovskog mesa – potomci ljudi koji su donosili odluke nisu niti u jednom trenutku bili u opasnosti, njihova bliža i dalja rodbina uvijek je bila zbrinuta: naše elite nisu nikada morale da se suoče niti sa jednom odlukom egzistencijalne prirode kakvu je morao da donese svako od nas. Među njima nema siročadi. Izdvojenima od naše stvarnosti u ratu, u apartmanima i konferencijskim salama preskupih hotela, njima je četništvo postalo akademsko pitanje, dok je za ovu zemlju ostalo egzistencijalno.
DRŽAVA PROTIV UDRUŽENJA GRAĐANA
Ganićevo hapšenje bilo je moguće, na isti način na koji i Dodikovo poricanje Markala u Sarajevu, zato što je u ovom ratu s jedne strane DRŽAVA Srbija, a s druge UDRUŽENJE GRAĐANA Bosna i Hercegovina. Dilema o tome da li je Dodik nacionalista ili samo vlastoljubljiv, podjednako je lažna kao i ista dilema vezana za Slobodana Miloševića: i jedna i druga vode za sto sa Radovanom Karadžićem. A od tog stola nema povratka. Kada jednom sjedneš za taj stol iscrpio si sav simbolički kapital i zato su smiješni svi od Radončića i Avaza preko Muhameda Filipovića do Silajdžića i Dana u pokušajima da javnost mobiliziraju na temelju simboličkog kapitala koji bi moralo da ima hapšenje člana Predsjedništva. A nema, jer ništa u ovoj zemlji više nema simbolički kapital: značenje je, naime, iscrpljeno iz pojmova, sve je moguće interpretirati na sve moguće načine, a to je upravo vrsta društva na kojoj barem neki od njih predano rade decenijama.
Bosna i Hercegovina kakvu je napravila politika kojoj je svoj doprinos dao i Ganić – i valjda u to ne treba sumnjati – je suštinski nepravedna i u njegovom slučaju ovo je prvi put da je elita okusila makar i komadić nepravde koju je sama odnjegovala.
I stoga je ovo nesretno hapšenje zapravo prilika – vjerujem i golemo lično iskušenje za Ganića, ali lična iskušenja u državnim stvarima nisu relevantna – da se još jednom suočimo, svako od nas ko zna da ima jedno mjestu na svijetu gdje je uvijek dobrodošao i da se to mjesto zove Bosna i Hercegovina, s tim da ćemo ako nam kidnapuju – svi od Radončića, preko Sulejmana Tihića, do Silajdžića i njihovi čankolizi – još četiri godine života, kao što su kidnapovali prethodne dvije decenije – ostati i bez tog mjesta i tek tada uistinu svi ostati siročad.
U Los Angelesu sinoć je održana svečana 82. dodjela nagrada Američke filmske akademije Oscar, događaj godine u Hollywoodu. Najboljim filmom proglašena je akcijska drama o ratu u Iraku Narednik James, koja je ujedno osvojila Oscare za režiju, originalni scenarij, montažu, ton i montažu tona. Sa šest osvojienih Oscara ovaj je film postao uvjerljivi pobjednik ovogodišnje dodjele Oscara.
Redateljica Narednika Jamesa Kathryn Bigelow prva je žena u 82-godišnjoj povijesti Oscara koja je osvojila nagradu za režiju. Zahvaljujući glumcima i ekipi filma, Oscare je posvetila američkim vojnicima u Iraku i Afganistanu.
Veliki je gubitnik James Cameronov 3-D spektakl Avatar. On je od devet nominacija dobio samo tri Oscara i to za kameru, umjetnički dizajn i posebne efekte.
Oscara za glavnu žensku ulogu osvojila je Sandra Bullock za The Blind Side, a za najbolju mušku ulogu Jeff Bridges za Crazy Heart. Mo'Nique je pobijedila u kategoriji sporedne ženske uloge za Precious, dok je Christoph Waltz osvojio Oscara za sporednu mušku ulogu u Nemilosrdnim gadovima.
Najboljim stranim filmom proglašena je argentinska drama The Secret in Their Eyes dok je nagrada za najbolji dokumentarni film pripala filmu Spilja, o tradiciji pokolja dupina u Japanu.
Animirani film Nebesa dobio je Oscara za najbolji animirani i za najbolju glazbu.
Najbolju kostimografiju imao je film The Young Victoria.
Film Precious nagrađen je i za adaptirani scenarij, za najbolji makeup Star Trek, a kao najbolji kratki dokumentarni film Music by Prudence. Oscara za najbolji kratki animirani osvojila je Logorama.
(Fena)
Povodom odluke Komisija za takmičenje NS/FS BiH dana o ponovnom odigravanju utakmice 16. kola Premijer lige BiH između Slobode i Sarajeva, Udruženje Bordo prijatelji 1946 obratilo se javnosti sa saopštenjem u kojem navode “da je donesena odluka u potpunosti pravno neutemeljena i nije u skladu sa važećim aktima i propisima NS/FS BiH”.
Ovakva odluka je donesena nakon tužbe Sarajeva koja je stigla jer je Stefan Gavarić, greškom Slobodine administracije, nastupio za Slobodu sa tri žuta kartona u utakmici u kojoj je domaća Sloboda pobijedila Sarajevo sa 3:1.
Nakon prijave nadležnim u NS/FS BiH, predstavnici FK Sarajevo su tražili da se ova utakmica registruje rezultatom 3:0 za njih. Komisija za takmičenje nije prihvatila taj zahtjev nego je odlučeno da se igra nova utakmica.
Nezadovoljni tom odlukom, predstavnici Udruženja Bordo prijatelji 1946 su izdali svoje saopštenje argumentirajući zbog čega je odluka Komisije neregularna. Prema mišljenju predstavnika UBP 1946
u uvodu člana 73. Pravilnika o N/F takmičenjima u BiH tačno i eksplicitno se navodi:
„Na osnovu žalbe oštećenog kluba, biće donijeta odluka o registraciji utakmice rezultatom 3:0 (par-forfe) u njegovu korist, ukoliko nije postigao bolji rezultat, ako je protivnički klub“:
-nastupio sa igračem koji se nalazi pod kaznom zabrane nastupanja ili suspenzijom ili ukoliko je klub nastupio pod suspenzijom (stav 5. istog člana)
U uvodu člana 74. Pravilnika o N/F takmičenjima u BiH a na koji se pozvao nadležni organ prilikom donošenja svoje odluke, tačno i eksplicitno se navodi:
„ Na osnovu žalbe oštećenog kluba, utakmica će biti poništena i određeno ponovno odigravanje u slijedećim slučajevima:
-ukoliko je nastupio sa igračem koji je suspendovan ili kažnjen zabranom igranja ili je odigrao utakmicu sa kažnjenim ili suspendovanim klubom a o tome nije obavješten prema odredbama disciplinskog pravilnika NS/FS BiH“ (stav 4 istog člana).
Na osnovu naprijed navedenih odredbi Pravilnika, predstavnici UBP 1946 smatraju kako je “sasvim jasno da je u ovom slučaju nadležni organ NS/FS BiH prilikom donošenja svoje odluke, mogao primjeniti samo odredbe člana 73. Pravilnika a ne odredbe člana 74. koje se odnose na oštećeni klub, dakle u ovom slučaju FK Sarajevo.”
Udruženje Bordo Prijatelji 1946, smatra da ova odluka Komisije za takmičenja u BiH “na pravi način pokazuje da je na sceni grubo kršenje svih akata i normi donesenih od strane NS/FS BiH, koji svoje odluke temelje i baziraju na usko ličnim, regionalnim i klubskim interesima pojedinaca u ime organa NS/FS BiH.
Moramo spomenuti sumnjivu ulogu članova Komisije za takmičenje koji se nalaze u sukobu interesa i nespojivosti njihovih funkcija u NS/FS BiH, sa funkcijama koje obnašaju u pojedinim klubovima, a što je i produkt donošenja ovako tendencioznih odluka organa koji bi trebali biti ogledalo nogometnog saveza.”
Udruženje Bordo Prijatelji 1946 tim povodom traži da “Izvršni odbor NS/FS BiH, u skladu sa odredbama člana 84. Pravilnika o N/F takmičenjima u BiH, kao jedini nadležni organ NS/FS protumači i obavijesti BH javnost o primjeni gore navedenih članova Pravilnika.”
Udruženje Bordo Prijatelji 1946 također smatra da su članovi Komisije za takmičenje grubo prekršili odredbe članova 1., 2. i 5. Kodeksa o ponašanju članova N/F organizacije NS/FS BiH, te iz tog razloga traži od nadležnih organa NS/FS BiH da u skladu sa članom 62. stav 1., 6., i 11., zabrani članovima Komisije za takmičenje vršenje funkcije od jedne do dvije godine ili trajno isključenje iz N/F organizacije.
Na kraju svog saopštenja Udruženje Bordo Prijatelji 1946 apeluje na organe NS/FS BiH, da “ponište ovu nezakonitu i tendencioznu odluku, kako bi se zaustavila dalja erozija i srozavanje ugleda NS/FS BiH u očima bh. javnosti i organa UEFA, pogotovo poslije nedavnog slučaja sudije N. Panića.”
ŽIVOT OBIČNOG TEMPA
1. marta 1992. godine građani Bosne i Hercegovine su glasali za nezavisnu državu. 1. marta 2010. godine u Haškom tribunalu je počelo suđenje ratnom zločincu Radovanu Karadžiću. 1. marta 2010. godine na londonskom aerodromu Haethrow, pripadnici Scotland yarda su uhapsili bivšeg člana Predsjedništva RBiH Ejupa Ganića. Usput, 2. mart 2010. godine bio je utorak, u Sarajevu običan radni dan. U Španiji uhapšen zlikovac sa Grbavice Veselin Vlahović Batko...
Tri važna događaja u istom danu na tri strane Evrope. Nedavno smo na ovom istom mjestu govorili o tome kako Bosna i Hercegovina petnaest godina nakon rata nema čak ni jedinstvene datume i praznike. Geografski i mentalno, situacija je identična i sa haškim procesom Karadžiću te sa Ganićevim hapšenjem. Naprimjer, na Palama se ovih dana slavi Karadžićevo umijeće da haške sudije i čitavu planetu pravi budalama, a poneki slavljenički metak u zrak ispaljen je i nakon vijesti o pritvaranju bivšeg „vicepresident of B&H“. U Sarajevu se zločincu s razlogom psuje mater, a danas su boračke organizacije u gradu zakazale mirne proteste zbog Ganićevog hapšenja na aerodromu. A sve je moglo biti i drugačije...
DVA DOKTORA, DVIJE PRIČE
Kao što je poznato, zlikovac Karadžić se godinama slobodno skrivao u Srbiji kao dr. Dragan Dabić. Identitet suludog parapsihologa koji liječi mokraćom i seksualnim orgijama bolje je pristajalo zlikovcu sa Durmitora nego njegova funkcija predsjednika SDS-a iz devedesetih godina prošlog stoljeća. U javnosti se Dabić pojavljivao rijetko i to samo u onim prilikama kada je to od njega zahtijevala Državna bezbjednost Srbije, špijunska organizacija od koje je i nagrađen bradom i magijsko-iscjeljiteljskim moćima. Ganić se nakon debakla u SDA povukao tamo odakle je početkom devedesetih i upao u politiku-vratio se naučnom radu pa je u Sarajevu bez velike pompe osnovao vlastiti univerzitet. U međuvremenu je profesor Ganić na prevaru zauzeo i vilu u strogom centru glavnog grada BiH pored koje su Sarajlije godinama prolazile s razumljivim gađenjem...
Ne pada mi na pamet da izjednačavam Karadžićevu i Ganićevu historijsku odgovornost. Posebno se to odnosi na pojedinačne ratne uloge dvojice prijeratnih doktora nesretno zalutalih u politiku. Šta god ko mislio, „izvan svake razumne sumnje“ jeste da je Karadžić predvodio zločinačku organizaciju za uništenje jednog naroda i države članice Ujedinjenih naroda. Ganić je bio s druge strane barikade odakle je, koliko je znao i umio, branio napadnutu državu. Ipak, ni jedan rat ne prolazi bez zločina na obje strane. O Karadžićevim se manje-više sve zna i nema potrebe da ponovo podsjećamo na april '92. i četničke pohode u Bijeljini, Zvorniku, Višegradu, Foči, maj u Sarajevu, pa sve tamo do genocida 11.jula 1995. u Srebrenici...
ZLOČIN BEZ KAZNE
2. i 3. maja 1992. Sarajevo je prema „ramskim“ planovima JNA i Karadžićevih zločinačkih paravojski trebalo da „padne“. U to ime je JNA na sarajevskom aerodromu uhapsila i predsjednika tek priznate države Aliju Izetbegovića. S Izetbegovićem su u društvu bili i njegova kćerka Sabina te Zlatko Lagumdžija. Ganić se u to vrijeme nalazio u zgradi Predsjedništva iz koje je rukovodio i komandovao akcijom razmjene uhapšenog šefa države. Istovremeno, na ulicama Sarajeva, u mahalama i gradskim naseljima, pripadnici bosanskohercegovačkog MUP-a i brojne, tek formirane, jednice bh. patriota su branile ono što se obraniti moglo. „Kvaka 22“ se dogodila u Dobrovoljačkoj ulici. Tu dolazi do žestokih oružanih sukoba između velikosrpske JNA i bosanskih branilaca. Izetbegović i njegova pratnja se vraćaju u zgradu Predsjedništva BiH, JNA-ov general Milutin Kukanjac stiže u okupiranu kasarnu u Lukavici, a veliki broj JNA oficira i regruta gine u centru Sarajeva. Preživjeli su zatvoreni u sarajevskom FIS-u. Nekoliko dana kasnije razmijenjeni su za bošnjačke civile iz sarajevskih predgrađa kojim su zlikovci iz Karadžićevog SDS-a opljačkali imovinu pa ih svezane doveli na rubna područja Općine Stari Grad. JNA je nakon napuštanja Sarajeva sivomaslinaste tenkove, topove, minobacače i vojnike prekomadovala na brda oko grada odakle je tri i po godine sistematski ubijano sve što se kreće i diše.
U NEUM PREKO SVITAVE...
2. i 3. maja '92. Sarajevo jeste odbranjeno. Ta su dva dana (kao uostalom i ostalih 1.425 dana opsade) bili užasni za svakog stanovnika glavnog grada Bosne i Hercegovine. Da je ispalo drugačije, da se JNA zadržala na ulicama centra Sarajeva, danas ne bi bilo BiH. A kamo puste sreće pa da se bez obzira na cijenu javnog patriotizma skupilo i pronašlo dovoljno političke odgovornosti i pravosudne hrabrosti (Kao što nažalost nije!), danas Ejup Ganić ne bi sjedio u londonskom zatvoru i čekao gdje će ga britansko pravosuđe poslati- za Beograd ili Sarajevo. Kao i u slučaju nekih drugih zločina koje su nesumnjivo tokom troipogodišnje opsade počinili Bošnjaci (Kazani npr.) i u „slučaju Dobrovoljačka“ do istine i kazne se za ovih osamanaest godina trebalo doći baš u Sarajevu. Konkretnije, odgovorni za ubistva JNA vojnika u koloni 3. maja su morali završiti na sudu i odgovarati za zločin koji su počinili. Znam da ima i onih koji smatraju kako „nije u redu da se branioce Sarajeva u Sarajevu sudski progoni“. Rado bih se složio samo da se ne radi o historijski pogrešnom pristupu gdje se ne razmišlja o onoj suštinskoj istini da „mi nismo kao oni...“ i zbog kojeg se režimu u Beogradu omogućava da brutalno progoni naše državljane širom Evrope. Nažalost, besmisleno sistemsko prikrivanje zločina u Dobrovoljačkoj u svim prethodnim godinama dovelo je i Dragana Vikića, i Jovana Divjaka, i Zaima Backovića, i Stjepana Kljuića..., na vječne beogradske optuženičke liste. Zbog samo nekoliko (na prste jedne ruke nabrojati) neprocesuiranih zločina časni ljudi i istinski borci za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, utemeljenu 1. marta 1992. na narodnom referenudumu, danas ne smiju maknuti sjevernije od Bihaća i južnije od Neuma. I to kozjom stazom preko Svitave. Sve nam to govori da još uvijek živimo pod opsadom zvaničnog Beograda, tamošnje diplomatije i pravosuđa. Pravog, ispravnog, hrabrog odgovora državnih bh. institucija, naravno, opet nema. Ko to ne vidi, neka se sjeti Ilije Jurišića...
SDP BiH Regulatornoj agenciji za komunikacije uputio prigovor na dokumentarni film za djecu RTRS-a u kojem se veliča četnički pokret. Komentarišući SDP-ovu reakciju, direktor Radio televizije RS, dakle javnog servisa, imao je nekoliko izjava koje su u najmanju ruku idiotske, a koliko su fašističke prosudite sami. Žurnal ovaj sporni video prenosi u cjelosti.
Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine uputila je Regulatornoj agenciji za komunikacije prigovor zbog dokumentarnog filma za djecu Priče o pjesmama emitovanog na RTRS-u. U ovom dokumentarcu se veliča četnički pokret u BiH i djeci šalje zastrašujuća poruka, piše u dopisu Nermina Nikšića, sekretara SDP-a upućenom RAK-u.
PROMOCIJA FAŽIZMA
U nedjelju 28. februara 2010. godine, u terminu od 18:55 do 19:20, RTRS je u okviru zabavnog programa emitovao emisiju pod naslovom Priče o pjesmama: Sprem'te se, spremte, koji veliča takozvanu Jugoslovensku vojsku u otadžbini, odnosno četnički pokret osuđenog ratnog zločinca Dragoljuba Draže Mihajlovića, kaže Nikšić u svom dopisu i dodaje da ovakav sadržaj ne smije imati mjesta u medijima:
Četnički pokret bio je kvinslinška organizacija, koja je u jednom od najtežih perioda u historiji naroda Bosne i Hercegovina otvoreno surađivala sa okupatorima, njemačkim nacistima i italijanskim fašistima. Vrijednosti na kojima se taj pokret temeljio nemaju i ne smiju imati mjesta u javnom i medijskom prostoru Bosne i Hercegovine, utoliko više što Bosna i Hercegovina ove godine obilježava 65 godina oslobođenja od nacizma, fašizma i poraza njihovih domaćih sluga. Zločini četničkih jedinica počinjeni u Bosni i Hercegovini diskreditovali su četničku ideologiju kao zločinačku, a pokret i njegove članove kao pripadnike zločinačke organizacije.
SDP od RAK-a traži sankcionisanje odgovornih za emitovanje programa kojeg smatraju čistom manipulacijom.
Činjenica da je RTRS takav sadržaj emitovao u terminu predviđenom za program namijenjen djeci i omladini šalje zastrašujuću poruku i predstavlja manipulaciju bez presedana, te vjerujemo da narušava i moralni razvoj djece i maloljetnika, kažu iz SDP-a.
KO JE OVDJE IDIOT
Dragan Davidović, direktor RTRS-a ima potpuno drugačije viđenje emisije. Optužujući članove SDP-a da nisu ni gledali pomenuti dokumentarac, iznio je nekoliko zaista problematičnih izjava, a sami ocijenite jesu li one (anti)fašističe. Vrlo je vjerovatno da će ove izjave direktora javnog servisa izazvati reakcije antifašističkih organizacija, a vjerovatno i jevrejske zajednice, kao, uostalom i svakog normalnog, civiliziranog čovjeka.
- Oni su se nalupetali gluposti, to je idiotluk - kaže Davidović o reakcijama SDP-a i dodaje da su u istoj emisiji bile i priče o pjesmama Johnnya Štulića te pjesmi Mito bekrijo: pa se niko nije žalio.
Također najavljuje i kupovinu američkog filma iz 1943. godine u kojoj je kroz čitav film korištena pjesma Sprem'te se, spremte. -Šta ćemo sada? Hoćemo li objesiti Amerikance jer su koristili tu pjesmu?
Kaže da je dugo iščitavao historiju i da je raščistio stvari pa to preporučuje i drugim. Na taj način je uspio spojiti četnički pokret i antifašizam.
- Ja sam odrastao u antifašističkoj porodici. Moj otac je dobio partizansku spomenicu - objašnjava Davidović uz objašnjenje da su Nijemci uprkos svojim zločinima najveći stradalnici Drugog svjetskog rata!?
Na pitanje da li su prije emitovanja razmišljali o tome da bi emisija mogla nekoga uvrijediti Davidović kaže da poštuje svačiju bol i poredi pjesmu iz emisije sa partizanskim pjesmama: Vjerujem da se porodice stradalih od Partizana iz Hercegovine ne osjećaju lijepo kada gledaju partizanske filmove.
Uz objašnjenje da se u ovakvim i sličnim situacijama radi o običnim "komunističkim floskulama" Davidović najavljuje i emisiju o pjesmi Hej Slaveni u kojem ćemo moći vidjeti i negativne konotacije te pjesme.
A o čemu se govorilo u dokumentaracu RTRS-a Priče o pjesmama možete pogledati u četiri dijela.
(zurnal.info)
Nabavljanjem opreme i robe na tenderima skuplje i po nekoliko desetina hiljada maraka od realne cijene u Bosni i Hercegovini se godišnje izgubi 300 miliona maraka. Iz rezultata opsežnog istraživanja nevladine orgainzacije Tender može se izvuči zaključak da nabavljači na svaki mogući način pokušavaju favorizirati određene dobavljače svjesno kršeći zakon. U drugom dijelu priče donosimo primjere kako se na tenderima biraju lijekovi opasni po zdravlje, negira postojanje zakona i ne poštuju odluke žalbenih institucija
Direktori zdravstvenih institucija u Bosni i Hercegovini najviše vole kupovati od “svojih” dobavljača, bez objave i često po nekoliko puta većim cijenama od tržišnih. Ako već moraju objaviti javni poziv za nabavke onda su ti tenderi napravljeni tako da “samo nedostaje slika ili ime” kompanije koja će biti izabrana. Zbog toga je moguće da zaštita pacijenata košta više nego njihovo liječenje a da se odvoz ljudskih organa povjeri firmi koja za takav posao ima izričitu zabranu.
U prvom dijelu priče pisali smo o tome kako se više od 300 miliona maraka bespotrebno potroši na nabavku medicinske opreme i materijala u Bosni i Hercegovini i može se smatrati čistom korupcijom, prema rezultatima istraživanja banjalučke nevladine organizacije Tender. Oni su analizirali javne nabavke na godišnjem medicinskom tržištu vrijednom više od milijarde maraka. Biranjem favorizirane kompanije umjesto najpovoljnije ponude odgovorni troše javni novac bez ikakvog srama. Državni Ured za razmatranje žalbi zbog toga dobije oko 1.600 žalbi godišnje samo na ponašanje zdravstvenih institucija.
Tako je Klinički centar Univerziteta Sarajevo prošle godine dodijelio tender za odvoz i uništavanje patološkog odpada firmi Pokop iz Visokog iako su ovi imali izričitu zabranu obavljanja poslova za koje su dobili tender! Istina, imali su dozvolu mjesne zajednice!? Da stvar bude gora, prema pravilima raspisanog tendera nisu morali imati nikakvu dozvolu a jedini kriterij za izbor je bila najjeftinija ponuda.
Spomenuti tender KCUS-a možda najbolje pokazuje kako se samim kriterijima tendera unaprijed određuje ko će biti njegov pobjednik. Oni su u kriterijima tendera izostavili navesti najvažnije: da način uništavanja fetusa i dijelova ljudskog tijela ne smije biti štetno za ljude i okolinu! Uz silan trud, teško je povjerovati da ovakva “sitnica” može promaći vlasnicima najprestižnijih medicinskih titula. Tender je tada dodijeljen kompaniji koja za to nije imala potrebno uslove niti dozvolu da se bavi takvim poslom, što je potvrđeno poništavanjem tendera Ureda za razmatranje žalbi. U rješenju Ureda negativno je ocjenjen način na koji je KCUS pripremio tender i izabrao najboljeg ponuđača, ne mareći za zdravlje ljudi i zaštitu okoline.
JOŠ SAMO FALI SLIKA
KCUS u prosjeku dodjeljuje polovinu svojih godišnjih tendera putem konkurentskog zahtjeva bez ikakve objave, četvrtinu putem pregovaračkog postupka i desetak godišnje ubrzanim ograničenim postupkom.
Navedeni postupci vršenja nabavki, koji su provođeni bez predhodne objave omogućili su potpisivanje ugovora u kojima je objektivno postojala prevelika mogućnost utvrđivanja dogovorenih cijena, koje su u pravilu znatno više od cijena koje bi ponuđači ponudili da su nabavke provođene otvorenim postupkom ili konkurentskim zahtjevom sa predhodnom objavom. Kod ovog Ugovornog organa posebno je indikativno da je proveo čak 281 direktni sporazum za nabavku roba i usluga, piše u izvještaju organizacije Tender i dodaje kako je povećanje sume na šest hiljada maraka koju direktor može iskoristiti bez raspisivanja tendera omogućila da se ova mogućnost prečesto koristi.
Drugom prilikom, kada je KCUS želio fizički zaštititi svoje radnike i pacijente, to je skupo koštalo sve poreske obveznike. Na javnom tenderu izabrana je ponuda zaštitarske agencije Alarm West iz Mostara koja je bila marku po satu skuplja od druge ponude ili ukupno 17.000 maraka više. U žalbi zaštitarske agencije Sword Security, čija tadašnja ponuda je bila povoljnija, navodi se da od KCUS-a nikada nisu dobili bodovnu listu tendera te da se u njemu tražilo fizičko obezbjeđenje pa je tako nejasno kako postavljanje videonadzora može biti ključni kriterij iako to uopšte nije bilo u kriterijima. Da je u ovom tenderu bilo tendencioznosti govori i njegovo poništenje koje je došlo od Ureda za razmatranje žalbi koji je poništio postupak i potvrdio da se radilo o favoriziranju. Posao je na kraju dobio jeftiniji Sword Security ali samo nekoliko mjeseci poslije KCUS bez najave raskida ovaj ugovor.
O ovom slučaju menadžment KCUS-a je pristao govoriti isključivo pismenim putem. U odgovoru direktora KCUS-a Farisa Gavrankapetanovića piše da je ugovor sa Sword Securityem raskinut iz razloga brojnih propusta na obezbjeđenju i neprofesionalnog ponašanja zaposlenika ove agencije. Sword Security odgovorio je tužbom ali prije nego je počelo suđenje posao je ponovo dodijeljen Alarm Westu uz objašnjenje da je zaštita bila hitno potrebna zbog učestalih incidenata na Klinici urgentne medicine.
Pa dobro, vjerovatno će naredni put, prilikom prvog kašnjenja sanitetskog ili kog drugog bolničkog vozila na intervenciju (a ima ih nebrojano svaki dan, o čemu je javnost upoznata, štaviše osjeti na svojoj koži... nažalost), biti razlog da se nabavi 50-ak vozila bez provođenja zakonom predviđenih postupaka, transparentnih, javnih pa da jednom narod zna gdje se troši državni novac. A ne dao Bog da fasada otpadne sa ionako ruševnih zgrada... eto ti razloga da ti građevinska firma osvane ujutro i za tričavih par miliona KM obnovi kakvu zgradu, treba li reći, bez poštovanja zakonske procedure samo zato što je javnost o tome upoznata, piše u žalbi Sword Securityja.
Zakon zaista pruža mogućnost rješavanja hitnih slučajeva bez javne objave ali njihova vrijednost nije smjela prelaziti 3.000 maraka ili deset posto godišnjih troškova. Ta cifra je pomjerena na 6.000 maraka, što se nekako podudara sa cijenom mjesečnog osiguranja Kliničkog centra.
Pouzdano znamo da iznos fakture za tu vrstu usluga i ispod zagarantovane cijene rada iznosi minimalno 6.000 maraka mjesečno, evidentna je gruba povreda odredaba Zakona o javnim nabavkama BiH, piše u žalbi Sword Securityja i optužuje KCUS za fovoriziranje Alarm Westa: nedostajala je samo fotografija osobe kojoj žele dodijeliti ugovor.
Identičnu rečenicu u svojoj žalbi na tender KCUS-a ima sarajevska firma Eko-medic. Oni su se prijavili da urade zakonom obaveznu dezinfekciju, dezinsekciju i deratizaciju ali im je tražena dozvola za koju kažu da je bespotrebna i koju imaju samo dvije firme u Federaciji. Radi se o dozvoli za prvu grupu otrova, koja se prema riječima Sadete Džeko, menadžera Eko-medica, čak i ne smije koristiti u zdravstvenim institucijama. Bez obzira na to što su imali najpovoljniju ponudu odbijeni su na tenderu jer u propisima Federalnog ministarstva zdravstva samo firma sa ovom dozvolom može dobiti takav tender.
- Dva puta smo se žalili i nisu prihvatili našu ponudu, a treći put nas nisu niti uzeli u razmatranje. Oni se stavljaju iznad zakona a problem je što Ured za razmatranje žalbi nema nikakvu izvršnu vlast. Njihove preporuke mogu ali i ne moraju poslušati i uvijek imaju načina da ih izbjegnu – kaže Džeko i sumnja da je razlika u cijeni “data nekome”.
Uz sve prednosti i transparentnost Zakona o javnim nabavkama on ima i drugu stranu medalje. Svi sagovornici sa kojima smo razgovarali, i ponuđači i zdravstvene ustanove, nezadovoljni su ovim zakonom koji sa jedne strane dopušta favoriziranje kompanija dok sa druge obavezuje javne institucije da biraju najpovoljniju i ne nužno najkvalitetniju ponudu. Tako je KCUS prije nekoliko godina bio prinuđen izabrati najpovoljnijeg ponuđača za nabavku gipsa koji je sa beba, na koje je bio stavljen, jednostavno otpao!
SAMO DIREKTNO, NIŠTA JAVNO
Iako se sve firme imaju pravo prijaviti na tendere u oba entiteta, ovo istraživanje je pokazalo da je BiH podijeljena zemlja čak i u ovom slučaju. Nevidljive entitetske birokratske granice se uglavnom ne prelaze mada postoje velike razlike u cijeni istih lijekova ili opreme kod firmi iz “drugog” entiteta.
Ovakvo, ekonomski štetno ponašanje „federalnog lobija“, po procjeni upućenih medicinskih radnika omogućilo je prelijevanje u privatne dţepove više desetina miliona KM i učinilo da referalne cijene lijekova sa istim generičkim nazivom, oblikom, pakovanjem i jačinom (dozom), budu drastično skuplje, čak od četiri do 450 posto u odnosu na veleprodajne cijene iz proizvodnog programa proizvođača ljekova iz RS, piše u izjveštaju Tendera.
Oni su analizirali 77 javnih nabavki ove institucije i došli do podataka da je većina njih bila bez objavljivanja tendera i u direktnom dogovoru sa trgovcima i proizvođačima.
KCUS je najčešće sarađivao sa Medicalom iz Mostara, Siemensom čak sedam puta bez objave i Medlineom iz Sarajeva.
Neposrednijim uvidom u samu strukturu nabavljenih roba, primijećeno je prečesta kupovina roba koje su već obuhvaćene redovnim nabavkama u sklopu otvorenih postupaka, npr. nabavka roba iz domena kancelarijskog materijala, sredstava higijene i sl., ali po znatno višim cijenama. Kao značajan argument da tenderska dokumentacija nije dovoljno jasno sačinjavana u mnogome potvrđuje i neprimjereno visoke razlike i do 85 posto u visinama ponuda ponuđača za pojedine nabavke.
Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH imao je jako malo javnih nabavki u toku prošle godine ali je zanimljivo da je od analiziranih sedam čak pet bilo poništeno, što u značajnoj mjeri govori o propustima u pripremi tenderske dokumentacije ili u samom postupku provođenja.
Analizirajući desetine žalbi nailazili smo i na primjere tendera u kojima uopšte nije navedena količina potrebne robe pa je ponuđačima bilo nemoguće odrediti cijenu odnosno popuste za veće količine. Bilo je i primjera promjene ponude i to nakon otvaranja koverti, nakon što su se mogle vidjeti i ponude ostalih ponuđača, primjera u kojima se negiraju državni zakoni, odluke drugostepenih organa i sama država BiH. Na dan kada čitate ovaj tekst u BiH je objavljen ili izabran najmanje jedan tender u zdravstvenim institucijama. I na njega je uložena najmanje jedna žalba.
(zurnal.info)
Nakon oporavka, oboljeli kubanski diktator Fidel Castro ponovo nameće svoj autoritet, gaseći nadu u unutarnje reforme i detant sa Sjedinjenim Državama, piše u četvrtak američki tjednik Newsweek u online izdanju.Kada je 2006. oboljelog Fidela zamijenio brat Raul Castro, postavši predsjednik Kube, pobudio je nade u zemlji i inozemstvu obećanjem strukturnih reformi.
Podijelio je parcele neiskorištenog poljoprivrednog zemljišta farmerima, potakao mlade da se uključe u otvorenu raspravu o problemima političkog sustava, odobrio Kubancima kupnju mobitela i računala, otvorio im turističke hotele u koje prije nisu imali pristupa.
Govoreći o odnosu sa SAD-om, u aprilu 2009. je rekao da je kubanska vlada spremna razgovarati o svemu, uključivo "ljudska prava, slobode medija i političke zatvorenike".
No, neki ugledni analitičari za Kubu kažu kako je u proteklih godinu dana Fidel postupno ponovo utvrdio svoj autoritet i zakočio te napore.
Usprkos izbivanja iz javnosti, Fidel je ponovo arbitar u svim ključnim pitanjima u državi, kazao je Brian Latell, bivši analitičar CIA-e, a sada viši znanstveni suradnik na Sveučilištu Miami. "Mislim da je Fidel odlučio kako Raul ide predaleko, da se Raul igra s vatrom", kazao je Latell.
Kao dokaz Latell ukazuje na nedavne smjene u kubanskom vodstvu za koje smatra da su uvreda za Raula, te na Fidelove komentare u više od 100 "Razmišljanja" koje je objavio u kubanskom tisku protekle godine.
Latell je ocijenio kako ne vidi nikakav mogući napredak u odnosima Kube s SAD-om u dogledno vrijeme.
Fidel Castro je bio "teško bolestan" prije tri i po godine, nakon operacije na crijevima, i činilo se da je prepustio uzde Raulu, kazao je Andy Gomez sa Sveučilišta Miami. No u prošloj godini njegovo se stanje nesumnjivo popravilo, kazao je Gomez, ističući da je brazilski predsjednik Luiz Inacio Lula da Silva prošloga mjeseca rekao da je Fidel "izuzetno dobro", nakon što ga je posjetio u Havani.
Na domaćem planu, promatrači kažu kako je Fidel blokirao temeljne gospodarske reforme nužne za izvlačenje zemlje iz najgore gospodarske krize od raspada Sovjetskog saveza.
"Prilično je jasno da je Raul Castro puno više otvoren za ekonomsku liberalizaciju od Fidela Castra", kazao je Filip Peters, specijalist za Kubu u Lexington institutu u Arlingtonu, kraj Washingtona.
Kako Latell opisuje u svojoj knjizi "Nakon Fidela", Raul se zauzimao za tržišne reforme 1990-ih godina i bio je nadahnut kineskim ekonomskim modelom.
Sada, kada je navodno na vlasti, on nije mogao provesti te promjene, dati više prilike privatnom poduzetništvu, ukinuti dvostruki valutni sustav (koji uključuje redovite pesose za rutinsku kupnju i za dolar vezani "konvertibilni pesos" za uvezenu robu, čemu su se mnogi Kubanci nadali, navodi Newsweek.
Nedavni režimski udar na disidente, aktiviste i blogere također nosi Fidelove otiske prstiju, kazao je Latell.
Fidel je također osigurao da napetost u odnosima sa SAD-om ostane visoka. Raulovu spremnost da sa SAD-om razgovara o svemu Fidel je u svojoj kolumni opisao kao "pogrešno tumačenje" riječi njegovog brata odanog tekovinama revolucije.
U decembru 2009., kubanske vlasti su uhitile američkog poduzetnika Alana Grossa koji je isporučio komunikacijske opremu za židovsku zajednicu na otoku. Gross se nalazi u zatvoru u Havani bez optužnice, a Raul Castro je rekao da se radi o američkom špijunu.
"Mi smo to vidjeli mnogo puta. Kada SAD omekšava, Kuba zaoštrava. Kao da je ponovljeno iz Fidelovog priručnika", kazao je Carlos Saladrigas, čelnik udruge Kuba Study Group, koja zagovara veći angažman SAD-a prema otoku.
Fidel, koji je napustio dužnost predsjednika Državnog vijeća i Vijeća ministara, ali je i dalje čelnik Komunističke partije, nije preuzeo nikakve dodatne dužnosti otkako se oporavio.
No, poduzeo je kadrovske promjene u čelništvu za koje neki analitičari smatraju su usmjerene na očuvanje njegove vizija revolucije. Ključna među njima je promaknuće Ramira Valdesa, bivšeg ministra unutarnjih poslova kojeg se smatra tvrdim Fidelovom privrženikom i okrutnim provoditeljem državne prisile.
Usprkos povijesti napetih odnosa s Raulom, Valdes je sada praktično treći čovjek režima u Havani, nakon braće Castro. "To je bilo Fidelovo imenovanje", rekao je Andy Gomez. Valdes će biti "Fidelove oči i uši na dnevnoj osnovi unutar užeg kruga", dodao je.
Sve dok Fidel ima zadnju riječ, kubansko gospodarstvo će ostati neproduktivno a odnosi sa SAD-om neće izaći iz slijepe ulice, smatra Gomez.
"Ništa se neće dogoditi dok je Fidel živ. Što ostavlja svakoga, na otoku i izvan njega, prilično na istom mjestu gdje je bio prije tri i po godine: čekajući da Fidel umre", zaključio je Gomez u razgovoru za Newsweek, prenosi Hina.
(Fena)
Alternativni klub Trebinje traži ostavke najoodgovornijih "za nepodnošljivo bezbjednosno stanje u Trebinju".Kako se u saopćenju za javnost upućenom iz ove asocijacije navodi, analize pokazuju da su za spomenuto stanje najodgovorniji načelnik Centra javne bezbjednosti Goran Zubac, glavni okružni tužioc Slobodanka Gaćinović, direktorica Centra za socijalni rad Mira Ćuk, predsjednik Osnovnog suda Trebinje Milan Bosić i načelnik Sektora opšteg kriminiliteta pri CJB Trebinje Slado Ninković.
Alternativni klub smatra da su najodgovorniji nečinjenjem omogućili kriminalcima da utjeruju strah u kosti čestitim ljudima.
Stoga, Alternativni klub predlaže sazivanje vanredne sjednice SO Trebinje, te formiranje radne grupe za monitoring rada organa gonjenja i njihovih partnera.
Alternativni klub raspolaže podacima o tome da gradom hoda sve više ovisnika koji trebaju adekvatno liječenje.
Istovremeno, više od 95 posto građana Trebinja je izrazilo spremnost na saradnju sa organima gonjenja, ukoliko bude osigurana podrška nadležnih institucija.
Alternativni klub Trebinje poziva sve čestite građane da vlastitim saznanjima u vezi s prekršajnim ili krivičnim djelima prijave na besplatne telefonske linije 122, ili na ostale besplatne brojeve bezbjedonosnih agencija Bosne i Hercegovine, navodi se u saopćenju.
(Fena)
Austrijska korporacija Porr pod velikom je istragom zbog davanja mita dvojici lobista kako bi oni “pogurali” projekat useljenja jedne austrijske direkcije u zgradu koju su napravili. Lobisti Walter Meischberger i Peter Hochegger od Porra su dobili 200.000 eura za ovu uslugu, a da na taj novac nikada nije plaćen porez. Safet Oručević za Porr radi sličan posao i na sličnom principu u Bosni i Hercegovini
Austrijska policija još uvijek pretresa prostorije građevinskog koncerna Porr i firme kćerke UBM, u velikoj istrazi zbog davanja 200.000 eura mita lobistima Walteru Meischbergeru i Peteru Hocheggeru, potvrdio je Gerhard Jarosch, glasnogovornik državnog tužilaštva u Beču.
Ova afera već danima je glavna priča u austrijskim medijima. Profil piše da je pozadina svega isplata provizije na berzi kotirajućeg koncerna Porr Meischbergeru i Hocheggeru u visini od 200.000 eura, kako bi se „odstranile sve prepreke za realizaciju građevinskog projekta firme Porr u Lincu“.
SVE IDE PREKO KIPRA
Optužbe kažu da su njih dvojica trebali “ubrzati” useljenje Finansijske direkcije Gornje Austrije u građevinski kompleks Porra uz pomoć tadašnjeg ministra finansija Karl-Heinza Grassera, Meischbergerovog prijatelja i poslovnog partnera. Porr je dvojici lobista provizije isplatio 2007. godine preko firme Astropolis iz Kipra, što su njih dvojica priznali tek nakon što je priča procurila u medije.
Porr je isprva tvrdio da nije bilo uplata dvojici lobista, ali je kasnije priznao da ih je bilo ali da je taj novac bio namijenjen širenju na tržište Rumunije još 2005. godine.
„Povezivanje sa nekim projektom u Lincu za našu firmu nikako nije shvatljivo“, izjavio je Peter Walder, glasnogovornik Porra. Iz Porrove kompanije UBM kažu da oni nisu optuženi i da sarađuju sa policijom u njihovoj istrazi.
Za Meischbergera i Hocheggersea se veže i afera privatizacije državne stambene udruge Buwog kojeg je kupio Immofinanz zahvaljujući zaštićenim podacima dobijenim od ove dvojice lobista. Sumnja se da su oni potplatili Ernsta Karla Plecha, tadašnjeg predsjednika Buwoga i jednog od članova komisije koja je odlučivala o privatizaciji. Za tu su uslugu dobili deset miliona eura, također preko kiparske firme koja je u vlasništvu bivšeg političara Hocheggera.
PORR JE U MOSTAR DOVEO ORUČEVIĆ
Safet Oručević, bivši gradonačelnik Mostara i dugogodišnji lobista Porra u prvi mah je govorio kako nije čuo za istragu da bi kasnije odbijao da komentariše ovu aferu.
- Ne znam ništa o tome, nisam čuo za to. To je ovdje svakodnevnica. Stalno imaju neke istrage Strabaga, Porra... - kaže za Žurnal Oručević koji se trenutno nalazi u Austriji gdje u posljednje vrijeme uglavnom i živi.
Za Žurnal nije želio govoriti o ovoj istrazi jer, kako kaže, ne želi davati medijima materijal za pisanje:
- Ne želim dati mesa Avazu da pišu o meni.
Njegova lobistička firma IUC Consalting u Austriji već godinama sarađuje sa Porrom, a austrijski mediji pišu kako je upravo Oručević najzaslužniji za ulazak Porra na bh. tržište.
Novinarka Wirtschaftsblatta Tamara Depolo spominje Oručevića u priči o poslovima Porra u Mostaru.
"Sestrinska firma za razvojne projekte Porra AG, firma Porr Solutions GmbH, osnovala je u BiH zajedničko 50:50 projektno društvo sa firmom Mostar-film d.o.o., što potvrđuje Porr u Beču. Mostar-film d.o.o. posjeduje više centralno smještenih nekretnina u gradu Mostaru, dvije od tih su nekadašnje kino dvorane. Porr već od prošle godine na mjestu Kino-Zvijezda razvija projekat poslovno-stambenog objekta u vrijednosti oko pet miliona eura, a na mjestu Kina Partizan nastaje mješoviti projekat sa tri kinosale. Da se u Mostaru planira u pet objekata investirati ukupno 30 miliona eura, saopštio je Porr već prošle godine. U tih pet planiranih projekata spadaju dvije poslovne zgrade i jedna garaža. Dobre mostarske veze Porr treba da zahvali Safetu Oručeviću. Nekadašnji gradonačelnik Mostara je oficijelni Porrov predstavnik u Mostaru. U zajedničkoj firmi PID Porr je u Mostaru za 4,5 miliona eura podigao zgradu Vila-Neretva. Novim projektima Porr izrasta u najvećeg igrača na tržištu stambene novogradnje u gradu sa 100.000 stanovnika”, navodi Depolo u Wirtschaftsblattu.
Osim Mostara Porr je u BiH bio zainteresovan za još nekoliko projekata među kojima je i famozni i odbijeni projekat izgradnje elektrana. Tada je Porr pokušao kroz APET grupu direktno sa Vahidom Hećom, ministrom energije, rudarstva i industrije, dogovoriti ovaj posao. Zainteresovani su bili i za gradnju autoputeva u BiH, nekoliko zgrada u Sarajevu i udjele u domaćim građevinskim kompanijama Unioninvestu i Hidrogradnji.
Mediji u Austriji tvrde da je priča oko Porra mnogo komplikovanija i šira od ove koja je procurila u javnost i većina ih sumnja da se ne radi o izuzetku. Ugled Porra već je narušen posebno nakon promjene zvaničnog stava kompanije, iako je Oručević u svom intervjuu za Oslobođenje još u januaru 2008. godine branio ugled Porra: Oni imaju više do sto godina dugu tradiciju i ugled, najbolje međunarodne reference i nikad nisu i ne bi učestvovali u bilo kakvom netransparentnom projektu, izjavio je tada Oručević.
Za Žurnal kaže da za svoje usluge dobija redovnu mjesečnu platu, a ne proviziju poput Meischbergera i Hocheggera koji su za samo jedan posao uzeli 200.000 eura. Centar za istraživačko novinarstvo došao je do podatka kako je Oručević 2006. godine za svoje lobističke usluge zaradio 240.000 eura. Tek četrdeset više od spornog iznosa koji je ovih dana u centru pažnje austrijskih medija.
(zurnal.info)
Film «Na putu» je elegantna slika naše vlastite boli i kao takav ostaje da svijetli kao tračak nade u zemlji u kojoj su uspjeli izmanipulisati i one još nepronađene, neiskopane
„Na putu“ je autentično pomjeren film. I vrlo je konzistentan u toj svojoj dimenziji, što je indikativno jer se to onda doima i kao umjetnička intencija a ne kao greška ili čak problem. Implikacija ove osobenosti filma je i žanrovska i emotivna ali zapravo tu i ne postoji jasna linija razgraničenja, odnosno ta je linija ezoterično stopljena u dominantni motiv cijelog ostvarenja jer se radi o snažnoj i produkcijski uspješno realizovanoj autorskoj poetici.
Naime, to je samo prividno realističan film koji je ustvari dislociran iz samog realizma na način da se odlijepio od prepoznatljive svakodnevnice, nikad ne prestajući baviti se istom. Kako je to moguće ili gdje je ključ ovakvog filma koji je isklesan iz našeg traumatskog prezenta, ili, gdje se stapa a gde razdvaja od životnog realizma iz kojeg se iščilio? Vjerovatno negdje između spomenute traume, sa svim tragičnim aspektima njene neprožvakanosti, i autorske urgentnosti da se bavi istom. Izgleda da je ta stvaralačka urgentnost u direktnoj vezi sa nedostatkom duhovnog i istorijskog formata našeg tragičnog kolektiviteta da se nosi sa ozbiljnošću trenutka u kojemu se nalazimo.
Metaforičko Sarajevo
Jasmila Žbanić je napravila film koji je duboko uronjen u postratnu traumu, ali je pri tome to i na vrlo originalan način i bajkovit film jer je to jedno drugačije Sarajevo, ako je to u jednom metaforičkom smislu uopšte i Sarajevo, jer su to drugačiji ljudi a koji opet izgledaju i ponašaju se kao nama slični, i naročito a možda i prije svega, jer je to fascinantno dostojanstven film koji se uspijeva baviti jednom od najvulgarizovanjih tema našeg života, pitanjem postratne ekspanzije religioznosti u Bosni i Hercegovini.
Ruku na srce, u onom što se zove javni prostor kod nas još uvijek nije osvijetljen i osmišljen adekvatan način bavljenja ovakvo komplikovanim pitanjem koje se kao ogromni upitnik nadvilo nad, već sada deklarativnu sekularnost ove države. Pri tome, svjedoci smo pornografskog nasilja agresivne religioznosti koja želi rasvjetliti i kontrolisati sve poze naše privatnosti ali i prostačke kvazisocijaldemokratije koja kompleksaški pljuje na vjerske svetinje jer joj se valjda čini da se time postaje i veći socijaldemokrata!
Film «Na putu» je izrastao iz traume ali je upravo zbog spomenute vulgarizovanosti iste i umjetnički nadrastao tu traumu pomjerajući se u vlastiti autorski kosmos, pri tome nikada ne bježeći od suštinskog pitanja sa kojim, što je već spomenuto, i nemamo format da se nosimo: Kakav uopšte može biti odgovor ljudskog duha na ontološki poražavajuću činjenicu ratnog razaranja? Katastrofična je spoznaja da nekog odgovora i nema, niti tu frustraciju umanjuje činjenica da to, naravno, i nije osobenost samo ovog rata i poraća. Jasmila Žbanić i ne pokušava dati odgovor već nam maestralno, kao u nekom dijagnostičkom slideshowu rendgenski ukazuje na kompleksnost našeg kolektivnog stanja. Pri tome, ne upada u ideološku zamku držanja isključivo jedne strane, ne zato što nema stava, već naprotiv, zato što ne ulazi u jeftinu kafansku senadoavdićevsku kvazipolemiku - tu mjernu jedinicu vulgarnosti našeg javnog prostora - koja se ovdje još uvijek doima kao relevantna, što naravno, najviše govori o nama samim.
Emotivni doživljaj ovakve pomjerenosti filma „Na putu“ snažan je i šokantan. U svemu tome, čini se da ta šokantnost nije sama sebi bila cilj (ili makar nije bila jedini cilj... jer da je to isključivo bila, vjerovatno bi se desila i slična vulgarizacija samog filmskog izraza) već je rezultat autoričinog digniteta, i stvaralačke i ljudske veličine da se nosi sa tako ozbiljnom temom kao što je ovo gdje mi živimo. Žbanićka se očigledno vrlo sistematično i strastveno posvetila rješavanju ovakvih otvorenih pitanja našeg identiteta, što se možda najbolje vidi po samom kraju filma, koji se mogao tako organski oteti samo kao posljedica metodičnog rada na materijalu, kraja koji je tako ljudski nedovršen, nedorečen – i upravo zbog toga i tako snažan. Autorica se uspjela vlastitom umjetničkom elegancijom suprotstaviti vulgarnom. I sama ta pobjeda je elegantna, jer ne likuje, jer ne pljuje, jer ne objašnjava već pokazuje.
Poricanje poricanja
Interesantna je ekspozicija prvog čina, jer su likovi svjesno uspostavljeni kao tranzicijski plošni, sa nekim poslićima koji su, znamo, solidno plaćeni pa stoga im je kao pružena prilika, naivna naravno, da kao egzistencijalno potiskuju ono što se potisnuti ne može. Kasnije saznajemo da je Luna ustvari izbjeglica iz Bijeljine, zauvijek obilježena traumom jer su joj roditelji ubijeni. To, nepotrebno je i naglašavati, čovjek nikada ne može zaboraviti, pa makar bio i Bosanac ili Bosanka, narod kojem nije strano ni poricanje samog čina poricanja.
Izostavljena psihologizacija ovog i skoro svih ostalih likova u filmu vrlo vješto uvlači gledaoca da sudjeluje u drami, da sam popunjava izostavljeno, što su tačke identifikacije sa samim likovima. Luna je zauvijek amputirana od vlastitog doma i njen fantomski odlazak u Bijeljinu proleti kao snoviđenje, ili flashback, što je još jedan doprinos bajkovitoj pomjerenosti cijelog ostvarenja. Amaru je ubijen brat, heroj prošlog rata, na šta Amar kaže 'da mu bi bilo bolje da nije bio heroj, jer bi on i dalje imao brata'. Kada Amar izgubi posao, egzistencijalistički balon-od-sapunice puca ali samo kao najava jednog mnogo dubljeg pucanja po šavu. Luna i Amar bivaju vraćeni tamo odakle su pokušali pobjeći, bivaju vraćeni u srce vlastite traume. Racionalnog odgovora na traumu i nema. Amar pronalazi sebe u Islamu. Jedan od tokova priče, taj da Luna i Amar svo vrijeme pokušavaju dobiti dijete, izvrsnim dramaturškim preobratom postaje centralna dilema cijelog filma: Upravo kada Luna počinje da sumnja u ljubav između nje i Amara, ona ostaje trudna ali... ona više nije sigurna da želi njegovo dijete! Jasmila Žbanić je svojom rediteljskom intuicijom ovakvu dramaturšku bombu uspjela smiriti i svesti na mjeru kontrolisane eksplozivnosti koja u iščekivanju pulsira do samog kraja.
Glumcima u filmu «Na putu» vjerujemo da ne glume. Zrinka Cvitešić i Leon Lučev su već znani kao pravi profesionalci. Njihove odlične izvedbe nisu previše iznenadile. Ipak, Leonova zagledanost u daljinu u trenutcima duhovnog preobraćenja još jednom otkriva istinsku predanost ovog glumca. Ermin Bravo je ušao u lik jako strastveno, i što je bitno, bez predrasuda - da li on lično razumije ili voli Bahriju, lika kojeg glumi. Bravo je možda najveće glumačko otkrovenje ovog filma (kažem filma, jer znamo da se radi o itekako etabliranom pozorišnom glumcu), zato što je pokazao izuzetan profesionalni raspon i hrabrost da se upusti u takvu raznolikost glumačkih izazova. Tišina i karizmatičnost Izudina Bajrovića ukazuje da ovaj glumac možda još nije ni imao pravu priliku da pokaže šta sve može. Mirjana Karanović ne pripada tom svijetu i zbog toga funkcioniše. Usudiću se uporediti njeno pojavljivanje u filmu sa fantomskim odlaskom u Bijeljinu. Ima tu nekog sličnog snoviđenja, bajkovitog. Kostim i scenografija su urađeni u generalnom tonu cijelog filma, nevidljivi su, odnosno prvenstveno u službi priče. I oni su utkani u auru umjetničke zrelosti koja je odora cijelog ostvarenja. Kamera je hladna i precizna. Čini se da nema viška kadra u cijelom filmu. A bilo je puno prostora i zamki - spomenuću samo scenu šerijatskog vjenčanja u džamiji gdje vidimo Amara... i Lunu koja nijemo posmatra sa balkona. U trenutku, kao da se otvori prostor i potreba da izbliza vidimo i ostale vjernike kojih ima poprilično. Rediteljica ih ne pokazuje izbliza, ne elaborira. Djelimično zbog spomenutog pristupa odsustva psihologizacije ali i svjesnosti idološki skliskog terena na kojem se Jasmila ipak nije okliznula.
Prisustvo redateljice je neupitno ali je pri tome spomenuta pomjerenost filma vjerovatno uspješno realizovana upravo zbog suptilnosti autorskog izraza. Toliko traume, toliko ljubavi, toliko otvorene boli i tuge, a toliko mjere u svemu tome znak je autorske veličine. Film «Na putu» je elegantna slika naše vlastite boli i kao takav ostaje da svijetli kao tračak nade u zemlji... u kojoj su uspjeli izmanipulisati i one još nepronađene, neiskopane.
(zurnal.info)
Osumnjičeni ratni zločinac Božidar Debelonogić, zvani Komandant Balija, u svojoj knjizi sjećanja iz ratne Grbavice piše o zločinima Veselina Vlahovića Batka
Španska policija uhapsila je u gradu Altea monstruma sa Grbavice Veselina Vlahovića Batka. Sadistički zločinac uhapšen je u sklopu policijske istrage o organizovanoj grupi državljana istočne Evrope koja je umiješana u nasilne pljačke kuća.
U saopštenju španske policije navodi se da je Vlahović primijetio policajce koji su nadzirali njegov stan i da je pokušao pobjeći. Policija je ipak uspjela da ga uhapsi iako je pružao otpor.
Kod Vlahovića su pronađeni falsificirani bugarski dokumenti.
Tužilaštvo BiH sumnjiči Vlahovića za sadističke zločine koje je počinio na Grbavici.
Bio je poznat kao monstrum sa Grbavice. Jedna od njegovih žrtava je i Goran Čengić, nekadašnji član rukometne reprezentacije SFRJ. Čengić je ubijen u junu 1992. godine, a njegovo tijelo je nakon devet godina pronađeno i iskopano.
Vlahovićeva grupa s Grbavice bila je dio paravojne formacije “Beli anđeli”.
Prema izjavama preživjelih, učestvovao je u ubistvima više od stotinu građana nesrpske nacionalnosti. Posljednji put javnost je čula za njega 2001. godine, kada je pobjegao iz crnogorskog zatvora u Spužu 2001. gdje je izdržavao kaznu zbog više počinjenih razbojništava. Tužilaštvo BiH ga je optužilo za ratne zločine i izdalo međunarodnu potjernicu.
O Batkovim zločinima postoje brojna svjedočenja, a njime je bio inspiriran i Božidar Debelonogić koji mu je posvetio čitavo poglavlje u svojoj knjizi Balija.
Debelonogić se nalazi na spisku Federalne policije BiH iz 2004. godine na kojem se nalazi 166 osoba osumnjičenih za učešće u ratnim zločinima. Do rata je živio u Zenici, odakle prelazi na Grbavicu gdje je, kako tvrdi u knjizi, stekao nadimak Komandant Balija. Knjižicu Balija objavio je u maju 1997. godine za opskurnu novinsko - izdavačku kuću Jahorinski potok. U njoj je zapisao svoja sjećanja o danima na Grbavici, a najupečatljivija je epizoda o Veselinu Vlahoviću.
Batko
Za razliku od drugih Crnogoraca Batko je bio izrazito niskog rasta. Više žut nego smeđ, slijepljenog lica i ružnih, malih očiju. Niko nije znao sa koje je strane doputovao u Sarajevo. Znalo se da je prije nego će izbiti rat bio bokser. Loš bokser. Iznad svega volio je Radovana Karadžića, tvrdeći da su Crnogorci plava krv srpskog naroda.
Batko Crnogorac je najviše volio voziti auta i ubijati Muslimane. Volio je on, doduše, i da ih bije, ali samo pred drugima, pokazujući svoje umijeće, tehniku aperkata i krošea. Tukao je samo krupne Muslimane. Nepotrebno je reći da su to bili civili. Ukoliko je neko od bijenih pokušao da se zaštiti, blokira ili eskivira, koristio je prljave udarce glavom i nogom. Dešavalo se da mu je neki od mučenika pokušao pružiti otpor, Batko bi mu pucao u koljena, a tada - znalo se šta već slijedi.
Muslimane niskog rasta nije tukao, njih bi odmah ubijao.
Komandant odreda “Bijelih anđela” u čijem sastavu je Batko djelovao, znao ga je često prekoriti zbog neodmjerenog ponašanja. Batko bi se tad snuždio i bivao neraspoložen. “Ma šali se Zoka”, tješio ga je njegov nerazdvojni prijatelj Krompir.
Batko je vozio razna auta i redovno ih uništavao. Da je neko drugi mogao mijenjati brzine, kočiti, davati i oduzimati gas, a da se Batko mogao baviti samo volanom, vjerovatno bi bilo manje slupanih automobila. Radnje neophodne za vožnju nikako nije mogao sinhronizovati, a i volan je okretao onoliko koliko je mogao zavrnuti ruke ne pomjerajući šake ni za milimetar sa volana. Muslimane je mučio i ubijao uvijek na drugi način, vršeći fizičke i psihičke eksperimente. Dileme je rješavao brzo i efikasno. Recimo, koliko ljudi postrojenih jednog iza drugog može ubiti jednim metkom iz papovke, riješio je tako što je pokupio po stanovima deset nesretnih Muslimana, ubjeđujući ih onako zbunjene i uplašene da su potrebni za razmjenu. Ljudi su se čudili i pitali kakvu razmjenu? 1992. godine niko nikog nije ni mijenjao ni razmjenjivao. Nagurao ih je u žutog “stojadina”, sjeo za volan prethodno davši Muslimanu do sebe pušku da je čuva dok on vozi.
Dok je vozio uz Vrace prema Trebeviću, zatečeni i u čudu, okretali su se prolaznici. Gore ih je poređao jedan iza drugog, uzeo pušku iz ruku zbunjenog čovjeka, stao korak ispred njih, repetirao naciljavši u predjelu stomaka i opalio. Zadnju dvojicu koji pokušaše pobjeći pobi pucajući im u leđa. Gledajući radoznalo u ljude koji su se grčili na zemlji, stade prebrojavati. Jedan, dva tri. “Samo osam”. Sjede u auto i ode niz Vrace prema Grbavici preznojavajući se od napora koji mu je pričinjavala vožnja, strahujući da mu se kao prošli put ne desi da umjesto kočnice pritisne gas.
Batko ženama nije vjerovao. Doduše, slabost su mu bile obrazovane žene, ili ako ne one, ono bar žene obrazovanih ljudi koji su ispred imena imali ono dr.,pr.,ing. Tragajući po zgradama, obilazeći od ulaza do ulaza, zagledao je imena i prezimena po vratima, tražeći ona sa titulom. Muževe je odvodio na ispitivanje zbog sumnje u lojalnost ili špijunaže. Fotografski aparat je uzimao kao krunski dokaz špijunaže, znajući da ga svaka porodica posjeduje. Za povod hapšenju i ispitivanju je mogao poslužiti i stari, pokvareni, ruski “Zorki”. Batko se nikad nije upuštao u suvišne diskusije. Doduše, priča mu i nije bila jača strana. Uhapšeni su poslušno išli, vjerujući da će na mjestu gdje ga vode sresti razumnog čovjeka, ali Batko svoje zarobljenike nikada nije vodio razumnim ljudima, nego uvijek Krompiru koji je preuzeo ispitivanje - “Znači – snimaš!!!” Zatim bi se vraćao u stan. Pri jednom takvom upadu u stan, učinila mu se previše komplikovana procedura privođenja. Poslije uobičajene torture obeća prestravljenoj i izmučenoj ženi da će joj poštediti život ako ubije muža. Dade joj pušku i stade iza nje govoreći joj da će ih obadvoje ubiti ako ga ne posluša. Žena jecajući opali, Batko je pogleda: “Kurvo, ubila si rođenog muža. Reci pošteno, zaslužuješ li da živiš?” Sagne se i uze pušku koja je ispala iz ženinih ruku. Uperi i sasu rafal. Batko ženama nije vjerovao.
Poslije Jukinog upada u Skupštinu BiH, Batko je počeo da pati. Činilo mu se da su poduhvati Juke Prazine sa druge strane Miljacke nekako veličanstveniji i da bolje kotiraju kod sarajevske raje. Juka mu se činio nedostižnim. Prestao je ubijati Muslimane. Nije vozio žutog “stojadina”. Nije tragao za obrazovanim ženama, odnosno ženama obrazovanih ljudi. Nigdje nije izlazio. Gledao je samo muslimanski TV Hajat u nadi da će ugledati Juku. Virio je kroz prozor očekujući da proleti na Kavasakiju ulicom Darovalaca krvi prkoseći mecima sa ove strane Miljacke.
Rano zorom banu kod Batka Krompir podbuo u licu, zakrvavljenih očiju u teškom stanju višednevnog pijanstva.
- “Batko, brate rođeni!”, zaurla nježno, promuklim glasom - “Nafato je tebi tvoj brat buljuk Turaka... Ajmo da ih na Trebeviću pobijemo, jebo te ćopavi Juka”.
Čuvši rafalnu paljbu u neposrednoj blizini komandnog mjesta Romanijske brigade, komandant izađe iz štaba imajući šta vidjeti. Batko, Krompir, kradljivac i preprodavac golfova Peđa sa svojom rajom, upravo su završavali posao pucajući u glave onih koji su pokazivali znake života. Nikom nije jasno kako se desilo da ih šokirani komandant ne strelja na licu mjesta. Batko je tada prvi put sa cijelom grupom bio uhapšen i sproveden u Lukavicu u vojni zatvor.
Malo potom pojaviše se na Grbavici bahati i samouvjereni. Batko je postao štićenik komandanta Sarajevskog korpusa general majora Šipčića, tačnije crnogorskog generala na proputovanju kroz gradove bivše Jugoslavije i službe u JNA.
Batko se od tog slučaja nikog na svijetu nije bojao. Ali, paničan strah, smrtni strah obuzimao ga je od Pere Petrovskog i Zenge Slavonca, vojnih policajaca Romanijske brigade. Pri pomenu njihovih imena, briznuo bi u plač poput djeteta, a kad bi ih ugledao padao je istog momenta u nesvjest, vjerujući da je to sudnji dan.
Život u Sarajevu postajao je sve teži. Ginuli su sa one strane Miljacke, ali i sa ove. Pero i Zenga su poginuli u borbama na trgu Pere Kosorića. Izgorjeli su u “11 plavih” , kod Željinog stadiona. Peđa je odvezao zadnjeg golfa i otvorio kafić kod Zvezdinog stadiona. Krompir je bukvalno propao u zemlju. Vođa “Bijelih anđela” pogođen je na Dobrinji od metka koji nije došao sa suprotne strane. Vjerenica princa Tomislava, Biljana – pokrovitelj “Bijelih anđela” obilazila je Zorana na Koranu u bolnici gdje je izdahnuo.
Shvativši da je slava prolazna i da se od nje ne živi, Batko je prešao Drinu i pokušao sa biznisom u svijetu kriminala. Čulo se da je pucao na komandanta “Bijelih orlova” Lainovića u Novom Sadu. Niko u to nije vjerovao, znajući da ovaj nije Musliman. Pričalo se da Batko više nije onaj i da ne ubija iz ljubavi, već za novac. Bez obzira, u te tračeve niko nije vjerovao.
(zurnal.info)
