Iako je Dodik u Bileći prijetio, ucjenjivao, podmićivao i varao, SNSD je u tom hercegovačkom gradu zabilježio prvi izborni poraz od 2006. godine. Upućeni kažu da je Bileća bila lakmus papir za oktobarske izbore

Na prijevremenim izborima za načelnika opštine Bileća, Dragan Babić, kandidat koalicije "Zajedno za Bileću", koju čine SDS, PDP i SRS RS, pobijedio je kandidata SNSD-a, Blažu Vujovića.

Na 27 stalnih i dva mobilna biračka mjesta izašlo je oko 7500 od 9800 registrovanih birača. Prema prvim rezultatima do kojih je Žurnal došao, Babić je pobijedio sa više od 700 glasova razlike. Nakon dvije ubjedljive pobjede SNSD-a na parlamentarnim izborima 2006. i lokalnim 2008. godine, ovo je prvi poraz vladajućeg SNSD-a na izborima u Republici Srpskoj.

Vatrom na plakate

Zajedno sa vodenom stihijom koja je hladnih januarskih dana stigla u bilećka sela i skoro do krova poplavila 80-ak domaćinstava, stizali su u ovu siromašnu hercegovačku opštinu i politički emisari dva suprotstavljena tabora. Proteklih dana vođena je prljava izborna kampanja koja je po mnogo čemu ličila na pravi mali politički rat, na momente prelazeći i u otvorene sukobe. Pao je i fizički obračun između Šešeljevih radikala koji su “pukli” tokom kampanje i podijelili se u dvije struje, kako bi svako podržao svog favorita.

Bileća je nekada imala 4000 zaposlenih, a danas svega 1000 radnika i to je najveći problem u ovoj opštini. Otvaranje radnih mjesta, obnova i izgradnja infrastrukture i povratak mladih, najvažniji su zadaci koji stoje pred budućim načelnikom. Uz to, ovi izbori, iako lokalni, imaju mnogo više od simboličnog značaja za oba politička bloka koji su se borili za vlast, što se vidjelo i po javnim nastupima u kojima su se daleko više sučeljavali stranački lideri, nego dvojica kandidata. Pobjeda opozicije u Bileći mogla bi imati velikog odjeka na raspoloženje birača na jesenjim izborima, čiji je značaj, na njemu svojstven način, potvrdio i sam Milorad Dodik u obraćanju na završnom mitingu SNSD-a.

- Ovo nisu samo izbori za Bileću, ovo su izbori koji će odrediti buduće korake ovde u RS. Ako porazimo, a ovde se borimo protiv onih iz OHR-a, dakle broj 2 je ovdje lično OHR, Sulejmana Tihića, Harisa Silajdžića. A najbolji znak da je to tako je onaj Krsmanović.

Samo tri dana nakon što je u centru grada postavljen bilbord sa likom kandidata koalicije “Zajedno za Bileću”, Dragana Babića, nepoznate osobe su ga 22. januara polile benzinom i zapalile, što je dodatno pojačalo tenzije u gradiću na jugu Hercegovine. Ni ovo, kao ni naknadne prijetnje koje su građanima upućivali funkcioneri SNSD-a koji su svi listom pohitali u Bileću da podrže Blažu Vujovića, nije našlo mjesta u medijima u Republici Srpskoj, barem ne u onima koji su bliski entitetskim vlastima. Tako je prenesena izjava generalnog sekretara CIK BiH Božice Ban, koja je po završetku kampanje rekla da nije bilo većih problema i izrazila nadu da će se politički subjekti koji učestvuju u izborima pridržavati zakona.

- Jedino problem koji smo imali jeste to što je Opštinska izborna komisija Bileća došla u situciju da mora mijenjati odluku o imenovanju biračkih odbora obzirom da su neki članovi odustali, rekla je Banova.

Ovo odustajanje pojedinih članova biračkih odbora, koji zarad jedne dnevnice nisu željeli da imaju problema sa nabrijanim stranačkim aktivistima, očito nije nikog zabrinulo.

Već prvog dana kampanje, u Bileću je došao i lider SNSD-a Milorad Dodik, koji je Bilećane podsjetio da je njegova Vlada do sada obezbijedila 12 miliona maraka za razvojne investicije u ovoj opštini, i da će takva saradnja biti nastavljena, ako ostane SNSD-ova lokalna vlast.

- Bilećani treba da znaju da nema razvoja bez saradnje sa Vladom, a da je saradnja moguća preko Blaža Vujovića, Radovana Vukovića (poslanik SNSD u NSRS) i drugih ljudi sa kojima ja već sarađujem. Ako se opredijele za Mihaljičinog kandidata, saradnja sa Vladom neće biti dobra, poručio je Dodik, najavljujući izgradnju gradskog kolektora, usput napominjući da će tender biti otvoren 24. januara (na dan izbora).

Dodik nije zaboravio da pomene i kako je kao mladić proveo šest mjeseci u Bileći u čuvenoj Školi rezervnih oficira, kao i da je Bileća jako propala u poslijeratnom periodu zahvaljujući onima koji su vladali skoro dvije decenije.

Uslijedila su podsjećanja šta je sve entitetska vlast učinila za Bileću: obnova sportske dvorane i škole, obezbijeđen novac za asfaltiranje dijela regionalnog puta za Ljubinje, a posebno je potencirano 200 hiljada maraka za pokretanje proizvodnje u fabrici “Kovnica” i prijem novih 40 radnika, ali je obećano i dodatnih milion maraka za asfaltiranje lokalnih i seoskih puteva.

Ni opoziciona koalicija “Zajedno za Bileću” nije mazila aktuelnu vlast, pa je na izbornim tribinama podsjetila građane da je premijer Milorad Dodik po dolasku na vlast 2006. u entitetskoj kasi zatekao 90 miliona maraka, a da je ona danas i nakon prodaje Telekoma i NIRS-a, poluprazna. Kroz Bileću su prodefilovali svi opozicioni lideri - Mladen Bosić, Mladen Ivanić, Milanko Mihajlica, ali i veći broj stranačkih prvaka i narodnih poslanika iz ovih stranaka.

Potpredsjednik SDS-a i narodni poslanik iz Gacka Vukota Govedarica SNSD-ovu vlast je nazvao bahatom, bezobzirnom i kriminalnom, koja vodi računa samo o svojim interesima, porodici, finansijerima i drugima koji su joj bliski. On je rekao da u RS vlada mafija i organizovani kriminal, da su korumpirani policajci, sudije, tužioci, ministri i drugi državni službenici.

- Ova vlast predvođena laktaškim voždom i SNSD-om je bahata i osiona, ali to narod zna i zato će oni da izgube na ovim, ali i na narednim parlamentarnim izborima u oktobru, poručio je Vukota Bilećanima.

Špirić otvara seoski vodovod

Koliko su izbori u Bileći važni za SNSD pokazuje i dolazak predsjedavajućeg Vijeća ministara Nikole Špirića na otvaranje seoskog vodovoda u Mirilovićima, za koji je Vlada RS izdvojila 300, a opština Bileća 127 hiljada maraka. Bolje rečeno, premijerno ukazivanje državnog premijera, koji, da izbora nije bilo, vjerovatno nikada ne bi ni zavirio u ovu hercegovačku varoš, poznatu starijim generacijama po kasarni ŠRO JNA i Bilećkom jezeru. Interesantno je da je vodovod u Mirilovićima, selu od 40 domaćinstava, udaljenom od Bileće desetak kilometara, završen u rekordnom roku od četiri mjeseca. U presijecanju vrpce Špiriću je asistirao resorni ministar Vlade RS, Hercegovac Radivoje Bratić i SNSD-ov narodni poslanik iz Bileće Radovan Vuković. Visoka delegacija nije propustila priliku da Bilećane upozori da ovaj posao ne bi ni bio realizovan “da nije bilo dobre saradnje lokalne uprave i Vlade”.

- Treba da znate da samo dobra saradnja opštinske i republičke vlasti može da donese rezultate. Ja se nadam da će Bileća i u narednom periodu imati dobru saradnju sa Vladom, rekao je Špirić pred stotinjak okupljenih mještana.

Njegovo obraćanje pretvorilo se u predizborni skup podrške Blažu Vujoviću, kandidatu SNSD-a za načelnika opštine Bileća.

- Ukoliko Blažo ne pobijedi na ovim izborima, biće to prazan hod za Bileću i sve njene građane. Ova elementarna nepogoda (poplavljeno 80 domaćinstava) trajala je samo tri dana, pa je nanijela veliku štetu, a treba razmisliti da na izborima ne bude elementarna nepogoda koja bi trajala četiri godine - upozorio je Špirić.

Sasvim jasna poruka Bilećanima, čiji bi eho trebalo da odzvanja do oktobarskih parlamentarnih izbora.

Najfrapantniji primjer predizborne stranačke manipulacije u režiji SNSD-ovog ministra unutrašnjih poslova RS, Stanislava Čađe, odigrao se u završnici kampanje. Naime, Čađo je Vatrogasnoj jedinici u Bileći uručio alat za brze intervencije i izvlačenje unesrećenih iz vozila prilikom teških saobraćajnih nesreća, čija je vrijednost oko 21.000 KM. Donaciju MUP-a RS uručio je komandiru Vatrogasne jedinice u Bileći Radomiru Radmiloviću i poželio mu da imaju što manje takvih intervencija, a ukoliko ih i bude, da unesrećenima budu od pomoći.

Cirkus je nastao kada je opozicioni tabor od bilećkih vatrogasaca saznao da je aparat ubrzo odnesen put Trebinja i završio u tamošnjoj vatrogasnoj jedinici kojoj je i bio namijenjen. Kada su novinari “pritisnuli” komandira vatrogasaca, on je potvrdio da je aparat koji je “svečano uručen” tokom kampanje, odnesen u Trebinje.

- Znate, mi ćemo nabaviti aparat, tek je raspisan tender, priznao je Radmilović prevaru, nemajući kud.

Narednog dana, u Bileću je, po ko zna koji put u kampanji, došao premijer RS Milorad Dodik, koji, navodno, o svemu tome nije znao ništa.

- Ja pojma nemam o tome, ne znam odakle vam te informacije, ne verujem da je Čađo tako neozbiljan, rekao je Dodik.

Komentar antiesenesdeovski nastrojenih Bilećanaca nakon ovog događaja bio je: Ni manjeg čovjeka, ni veće prevare!

Izbori za načelnika opštine, čiji će mandat trajati tek dvije i po godine, ovdje imaju sporednu ulogu. U Bileći su se odmjeravale snage za veliku oktobarsku arenu i odsudnu političku utakmicu između SNSD-a, čiji lider svoj rejting u javnosti, poljuljan nakon pokretanja istrage za višemilionsku štetu nanesenu budžetu RS prilikom izgradnje administrativnog centra Vlade RS i autoputa Gradiška-Banja Luka, održava kupovinom medijske naklonosti, najavom brojnih graditeljskih poduhvata i referenduma, i opozicije koja polako zbija svoje redove.

Pobjednik na prijevremenim izborima u Bileći imaće obavezu da ispuni bar dio datih obećanja do oktobra, ali i priliku da ovu pobjedu politički kapitalizuje narednih mjeseci, tokom kojih su mogući brojni obrti na ustalasanoj političkoj sceni Republike Srpske. Opozicija je ovom pobjedom dobila zamah, koji, ako ga uspije doržati, može ozbiljno ugroziti poljuljani rejting SNSD-ove izborne mašinerije koja je pala na izbornoj probi u Bileći.

Bilećani će moći da predahnu do jeseni i naredne izborne kampanje, ali će šira javnost još dugo slušati pobjedničke talambase sa hercegovačkog krša. To je ono za šta su se protivnici i borili.

(zurnal.info)

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Uvijek je to tako u životu! Dok se čovjek bavi manje-više nevažnim stvarima i pojavama pokraj njega prolaze vozovi puni suštinskih problema koje bi moguće svaki nesretnik i riješio samo da je dovoljno pametan bio. Tako je to u životu, tako je u svakom njegovom trenu, a jednom, onda kad se zavjese krenu konačno spuštati, nema onog koji ne pomisli da je mogao bolje i nema ga što ne pomisli: E, kakva sam ja budala bio... Jučer je, čujem, u smrtnu komu pao moj dobar drug. On već dugo boluje od neizlječive bolesti(kao da ima ozbiljna bolest kojoj lijeka ima, rekao bi ozbiljan liječnik, inače doktor medicine po profesiji!) pa sam prilično siguran da ga, nažalost i po svemu sudeći, više nikad neću vidjeti, popit pivu, pojesti, s njim podijeliti...

KO O ČEMU...

Ali nećemo o propuštenim prilikama pa makar se one doticale i najbolnijeg kod svakog od nas. Nećemo o tome da nam je (sumnje u to nema!) danas nepopravljivo žao što nekad ranije nismo bili barem minut duže s dragom osobom. Džaba je jarane, uzalud vam trud svirači... Ovoga puta ćemo o političkoj odgovornosti onih likova koji na priči o brizi za sve nas, sve nas žive a posebno za one mrtve, godinama lijepo i raskošno žive. Evo, naprimjer, Mustafa Cerić. Sjećate li se ijedne teme u ovdašnjim medijima, od institucionalno-rijasetovske zaštite hodže pedofila iz Gluhe Bukovice do međudržavnih diplomatskih odnosa BiH i Sjedinjenih Američkih Država, o kojoj se taj prijeratni saradnik UDBA-e zaveden pod kodnim imenom CAR nije na neki, vjersko-diktatorski, način nije oglasio? Možete li i zamisliti da i to je moguće pa da nam Cerić ne poruči koju o ispravnosti indoktrinacije dječice u sarajevskim vrtićima pravdajući divljački uvedenu vjeronauku od malih nogu zaštitom islamskih vrijednosti; ima li nekog da ne zna šta Car misli o srebreničkim majkama ili elektroenergetskim projektima kreiranim po modelu Vahida Heće, OHR-ovim shemama, bh. ekonomijom na Summitu u Davosu, odnosima fašističkog Irana i Obamine Amerike...? Mogli bi ovako do sudnjeg dana ali za nabrajanje objektivno nema nikakve potrebe.

U IME VELIKE SRBIJE

Posljednjih nedjelja javno su prezentirani dokumenti koji nesumnjivo dokazuju da je bivša glavna haška tužiteljica Carla del Ponte „ o glavi radila“ Bosni i Hercegovini. Definitivno su raskrinkani i načini na koje je aktuelna švicarska ambasadorica sklapala dealove sa zvaničnim Beogradom, od premijera Koštunice do predsjednika Tadića, a sve u korist prikrivanja stvarne uloge zločinačkog režima Slobodana Miloševića u bosanskim masakrima. Izuzev FTV i magazina Dani, ovim se problemom (izvinjavam se ako sam nekoga greškom izostavio) nije bavio niti jedan ozbiljniji medij u BiH. Osim članova Predsjedništva BiH Željka Komšića i Harisa Silajdžića o Carlinoj skrivenoj dokumentaciji nije se oglasio niti jedan ozbiljniji političar u BiH. Za razliku od ovdašnjih „medijskih analitičara“,pozicioniranih od Avaza, Slobodne Bosne pa tamo do Preporoda, preko takozvanih političkih zaštitnika bh. interesa od Fahrudina Radončića do Sulejmana Tihića, dokumentacija objavljena u samo dva ovdašnja medija izazvala je, kako mi javljaju šmekeri iz Haaga, potpuno rasulo u Tribunalu za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Yu. Al, kome je još stalo da se bavi ratom i zločinima počinjenim u ime stvaranja Velike Srbije? Zašto je nekom u ovo recesijsko doba važno da se bavi razlozima zbog kojih je Carla del Ponte u dogovoru sa režimom u Beogradu, učinila sve što je bilo u njenoj moći da se istina o genocidu u BiH nikada ne otkrije? Pa zar vam nije dovoljna Srebrenica, kao da nam poručuju Carlini i zaštitnici Florence Hartmann... ?

Nema nade! BiH neće postati ozbiljna evropska država sve dok ovim teritorijem, sa bogovskih visina Miškovićevih tornjeva izgrađenih u centru Sarajeva, upravljaju likovi poput zaštitnika pedofila Cerića kojeg zaboli kurac za rat i ulogu Carle del Ponte u postdejtonskom prikrivanju zločina počinjenih u ratno vrijeme. Od države BiH ništa nema sve dok u njoj ne bude dovoljno čestitih novinara, intelektualaca, političara od kojih se ne očekuje ništa drugo nego da se ne prodaju za ručak i besplatnu vožnju po Haagu u režiji Amira Ahmića. Koji sve to plaća državnim parama i mrtvim glavama. Balijska je glupost pregolema, jarane!

Arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve izabrao je na izbornom zasjedanju episkopa niškog Irineja za 45. poglavara SPC. Novi patrijarh je, uprkos drugačijim predviđanjima većine medija, pa i vjerskih analitičara, izabran u rekordno kratkom vremenu, nakon četiri kruga glasanja, takozvanim “apostolskim žrijebom”, odnosno nasumičnim izvlačenjem ceduljice sa imenom jednog od tri kandidata koji su ušli u najuži izbor.

Izbor novog srpskog patrijarha oglasila su zvona na Sabornoj crkvi tačno u 14.30 sati, a u 15.00 na zgradi patrijaršijskog dvora podignuta je zastava koja je 15. novembra, na dan smrti patrijarha Pavla, bila spuštena na pola koplja. Kandidati za novog patrijarha, osim episkopa niškog Irineja, bili su mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije i Irinej bački, koji su takođe imali natpolovičnu većinu glasova prisutnih članova Sabora.

Po Ustavu Srpske pravoslavne crkve, za patrijarha je mogao da bude izabran svako ko je imao najmanje pet godina episkopskog staža. Sabor SPC ima 44 člana, a 34 episkopa ispunila su uslov da budu kandidovani za patrijarha.

Kovertu sa imenom novog patrijarha SPC izvukao je arhimandrit Gavrilo iz manastira Lepavina u Hrvatskoj. Izbornim Saborom je predsjedavao episkop šabački Lavrentije, najstariji po rukopoloženju episkop Srpske pravoslavne crkve.

DOSTOJAN!

Novoizabrani patrijarh SPC Irinej rekao je da je njegov izbor bio “volja Božja i Svetog arhijerejskog sabora SPC”.

"Na tu časnu i tešku dužnost izabran sam uz pomoć braće arhijereja sa kojima ću zajedno nositi breme i sve probleme", rekao je vladika Irinej, neposredno nakon izbora.

Ustoličenje novog patrijarha, prema ustavu SPC, biće upriličeno u Sabornoj crkvi u Beogradu, nakon čega će se obratiti javnosti.

Budući patrijarh Irinej smatra se dostojnim nasljednikom patrijarha Pavla. I do sada je slovio kao narodni vladika, koji je u svojoj episkoipiji uživao veliko povjerenje i ljubav vjernika. Nedavno je ispred zgrade Bogoslovije u Nišu podigao bistu Patrijarhu Pavlu, čiji je rad, kako tvrde upućeni, neizmjerno cijenio i ugledao se na njega.

BIOGRAFIJA

Irinej Gavrilović (Njegova svetost gospodin Irinej, mitropolit beogradsko-karlovački i patrijarh srpski, kako glasi njegova puna titula) rođen je u selu Vidova kod Čačka 1930. godine, a njegovo svjetovno ime je Miroslav Gavrilović. U rodnom selu završio je osnovnu školu, a potom gimnaziju u Čačku. Po završetku gimnazije upisao je Bogosloviju u Prizrenu, a potom i Bogoslovski fakultet u Beogradu.

Oktobra 1959. godine zamonašio se u manastiru Rakovica, gdje od tadašnjeg patrijarha Germana dobija monaško ime Irinej. Postdiplomske studije završio je u Atini, a1969. godine je postavljen za upravnika Monaške škole u manastiru Ostrog, odakle se vraća u Prizren za rektora Prizrenske bogoslovije. Sa te dužnosti 1974. izabran je za vikarnog episkopa patrijarha srpskog, sa titulom episkopa moravičkog. Godinu dana kasnije, 1975. godine, izabran je za episkopa niškog odakle će svoju duhovnu misiju nastaviti kao 45. patrijarh SPC.

KOME SE ŽURILO DA BIRA PATRIJARHA

Posljednjih godinu dana, a naročito nakon smrti prethodnog patrijarha SPC, Pavla, u javnosti se spekulisalo o njegovom nasljedniku. Čak se i u crkvenim krugovima, prema onom što je procurilo u medije, uveliko lobiralo među viđenijim vladikama. Tako su se kao najčešći kandidati za patrijarha pominjali mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, koji je nakon smrti patrijarha bio čuvar trona, zatim episkop bački Irinej Bulović, zvorničko-tuzlanski Vasilije, zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije, episkop niški Irinej, ali i još nekolicina vladika.

Mediji su, naročito oni u Srbiji, favorizovali pojedine vladike, idući dotle da su kao glavne argumente za izbor iznosili njihovu bliskost sa pojedinim političkim liderima, pa čak i broj potencijalnih glasova na Saboru.

No vrhunac je bio kada je objavljeno da je upravo vladika Vasilije Kačavenda ubjedljivi favorit na izborima za srpskog patrijarha, za koga je rečeno da ima najmanje 18, a najviše 28 vladičanskih glasova.

Beogradski mediji Vasilija su još ranije označili kao predvodnika tzv. “bosanskog lobija”, spočitavajući mu preveliku ljubav prema raskoši i materijalnom, ali i sklonost ka zakulisnim radnjama.

Prema izvorima Žurnala, predsjednik Srbije Boris Tadić i premijer RS Milorad Dodik, prilikom posljednje Tadićeve posjete Banjoj Luci, dogovorili su kome će dati svoj “blagoslov”. Dvojica političkih lidera, čiji je zapravo pravi favorit bio vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije, plasiranjem dezinformacije o Vasiliju, kao navodnom favoritu za patrijarha, zapravo su željeli da izvrše pritisak na njega da odustane od lobiranja za svoju kandidaturu. Episkop Vasilije blizak je lideru SNSD-a, kao i episkop Grigorije, ali su u političkim krugovima Beograda i Banje Luke smatrali da na čelo Crkve treba da dođe neko od mlađih episkopa.

Iako je vladika Vasilije u posljednje vrijeme javno odricao namjeru da želi biti patrijarh, te govorio kako budući patrijarh ne smije imati manje od 45 godina (koliko Grigorije nema), ali ni više od 65, pojedini izvori navode čak da su službe bezbjednosti bile spremne da plasiraju i neke tajne informacije o vladiki Vasiliju, kako bi bio spriječen da uđe u uži izbor za patrijarha.

Svojevremo se u medijima digla prašina, nakon što je vladika Grigorije uputio otvoreno pismo, u kojem je izrazio nezadovoljstvo što Sabor SPC na zasjedanju 11. novembra prošle godine, nije prihvatio molbu pokojnog patrijarha Pavla da bude razriješen dužnosti.

Takva nastojanja lidera partija u vlasti, u opoziciju su dočekana kao pokušaj pretvaranja Crkve u izborni štab pojedinih partija, budući da SPC kao institucija slovi za najugledniju u srpskom narodu.

Ono što predstoji patrijarhu Irineju, jest rad na obnovi Crkve, što će uslijediti odmah nakon ustoličenja u Beogradu i uvođenja u drevni tron srpskih patrijaraha u Pećkoj patrijaršiji na Kosovu. Tu će se novi patrijarh suočiti i sa starim, najbolnijim pitanjem za srpsku Crkvu i državu Srbiju, pa i sav srpski narod, a to je Kosovski problem, na kojem će polagati jedan od svojih prvih ispita, na kojem je srpska politika odavno pala.

On i njegove podrepne muhe – raširene u strijelce – kao kakvi packmani odasvud govore i dobacuju: „A Srebrenica?“, dok troše nikad i ničim zarađene masne poslaničke paušale, sa sve službenim vozačima i autima i generalno uživaju u stvarnosti koja se sa Srebrenicom, njenim padom i posljedicama nikada neće sresti

U posljednje vrijeme ne, ali dobar dio svog poslijeratnog zivota doživljavao sam kao uvredu, napad na tjelesni i mentalni integritet, svaki spomen Srebrenice. Vjerovao sam da, izuzme li se krivično gonjenje osumnjičenih ili optuženih za pojedinačne zločine u okviru operacije smrti, govor o Srebrenici – otvoren, težak, mučan, bilo kakav – treba da bude ograničen na privatno prebiranje uspomena, trenutno oživljavanje mrtvih, vraćanje u život onog čega se o njima želimo sjećati, jer ljudi smo i druge ljude pamtimo samo tako. Zaobilazio sam svaki javni govor na tu temu; trebalo mi je četiri godine da napišem prvi novinski članak o nekoliko dana vlastitog iskustva Srebrenice.

DVIJE SREBRENICE

I negdje tu, ne mogu tačno uprijeti prstom u trenutak kada se to dogodilo, ali se osjećam saučesnikom i krivim zbog toga, Srebrenica – svaki pojedinačni aspekt njenog pada, svaka moguća teorija zavjere, a zajedno s njima i „teoretičari“ upitnog mentalnog zdravlja – doslovno je provalila brane dobrog ukusa – ili je to zapravo bio samo šok izazvan nezapamćenim porazom i pokoljem u dugoj historiji pokolja? – i zauzela mjesto u političkim i stranačkim platformama i nacionalnim narativima, poprimajući skoro mitske razmjere i dimenzije.

Istovremeno, ni srebrenički mrtvi ni živi nisu postali nimalo važniji, njihovi životi – premda je preciznije reći da je riječ o bijednom preživljavanju – nimalo lakši; sudbina države na perfidan način je dovedena direktno u vezu sa Srebrenicom i njenim padom po cijenu zaborava svih ostalih zločina, Srebrenica postala najvažniji metak u moralističkom – moralističkom, ne moralnom – arsenalu prvoboraca legitimacije fizičke i duhovne mizerije u kojoj obitavamo.

U toj mizeriji postoje dvije Srebrenice, dva iskustva, dvije potpuno paralelne i nigdjedodirujuće stvarnosti: jedna javna i zvanična i druga osobna, privatna i pojedinačna stvarnost svakog preživjelog. Druge ne bi bilo bez smrtonosne kombinacije aljkavosti – rekao bih tipične za pojavu koju kolokvijalno nazivamo baliluk – nesposobnosti i nerazumijevanja države u vrhu Republike Bosne i Hercegovine; prva, pak, ima korijene u moralnoj golotinji koju u posljednjih nekoliko dana izlažu svi, od članova Predsjedništva BiH (Harisa Silajdžića, naime), prinčeva-prijestolonasljednika nezavisnog i istraživačkog novinarstva i njihovih pokrovitelja neutvrđenog imovinskog kartona i debelog voznog parka.

Jedna od ovih stvarnosti za drugu nimalo ne haje; štaviše, kad god joj se nađe na putu, bude pogažena, smrvljena, razbucana onako kao što je svojevremeno bila pogažena, smrvljena i razbucana i Srebrenica. I svaki put tako. I rijetko je to kada bilo očigledno kao u posljednjih nekoliko dana, dok kabinet Harisa Silajdžića – jer, na SBiH kao na stranku naprosto možemo zaboraviti na idućim izborima – na način koji vrijeđa inteligenciju – jer, ipak ima nas sa više od četiri razreda osnovne škole iza sebe – od Srebrenice ponovo napravi temu za kampanju. Temama izravno u vezi sa Srebrenicom – dokumentacija Vrhovnog savjeta odbrane, tužba pred Međunarodnim sudom pravde, eventualna rezolucija o Srebrenici u Skupštini Srbije – skoro perfektno tempiranim, sa Predsjednikom Svih Predsjednika uvijek u ulozi dežurnog kerbera, udahnut je novi i intenzivniji život. On i njegove podrepne muhe – raširene u strijelce – kao kakvi packmani odasvud govore i dobacuju: „A Srebrenica?“, dok troše nikad i ničim zarađene masne poslaničke paušale, sa sve službenim vozačima i autima i generalno uživaju u stvarnosti koja se sa Srebrenicom, njenim padom i posljedicama nikada neće sresti.

“VOĐA” KAO PORTRET

Moraš biti u najmanju ruku diletant da sudbinu kompletnog političkog procesa u Bosni i Hercegovini dovedeš u izravnu vezu sa sudskim ishodom postupka pred jednim generalno irelevantnim sudom (vidi pod: izraelski zid); međutim, moraš biti kompletan idiot da u to povjeruješ i drugi put; moraš biti moron da povjeruješ da je moguća obnova postupka pred Međunarodnim sudom pravde, a imbecil da povjeruješ da je Silajdžiću zapravo stalo do bilo čega od svega toga. Jer, jedini instrument kojim se Silajdžić bilo kada služio je zaborav: zaborav da je zapravo on bio premijer R BiH u vrijeme kada je Srebrenica pala i da osim petominutne ostavke, istina, tek prve u nizu, nikad nije podnio nikakav račun zbog toga; da je njegova uloga u ovjekovječenju Republike Srpske bila instrumentalna; zaborav koji kultivira govoreći jezikom dijametralno suprotstavljenom stvarnosti koju je pomogao uspostaviti.

Ima nešto istinski dijabolično u tome, postoji neko sljepilo koje – izuzmu li se još nerehabilitirane ukoljice koje se izdaju za novinare – moraš prihvatiti, potpuno mu se predati da bi povjerovao u bilo šta što Silajdžić može pomisliti ili reći. Ovdje – a možda bih to trebao naglasiti – nije riječ o njemu kao čovjeku; niti me zanima niti me bilo kada zanimalo bilo šta u vezi s njim, nego o političaru, kaobajagi državniku, neodgovornom slijepcu – znam da ni u medresi ni na prištinskom univerzitetu nije mogao čitati ništa od toga, ali istinski preporučujem pripovjetku „Vođa“, Radoja Domanovića, to je najbolji njegov ikada napisani portret – koji i narod i zemlju vodi iz jedne provalije u drugu, sve dok se svi zajedno nepovratno ne strovale. Dok sve ne vrati tamo gdje je bilo 11. jula 1995. godine.

Nije me, pošteno, briga ni za to. Ako je to izbor ovog naroda, nek mu bude: ja sam u Srebrenici bio i tamo se, ni fizički, ni vremenski ne vraćam. Sve što mi je od Srebrenice ostalo je nekoliko placeva, uglavnom – iz abecednih razloga – smješteno u sjevernom djelu mezarja u Potočarima i nikakvih drugih pretenzija nemam osim da pričam svoju, pojedinačnu, priču o Srebrenici. Ali, ne mogu podnijeti da se s time, najsvetijim što imam, bešćutno igra on i moralni pigmeji u njegovoj blizini ili telefonskom imeniku.

Ima jedna misao koja kaže ovako: "Dobro hoće da bude bolje, bolje bi da postane najbolje, a samo tupo i glupo misli da je dovoljno samo sebi, i da je dobro takvo kakvo je" (Meštrović).

Ovu knjigu čitao sam upravo sa gornjih pozicija: kao komunikaciju sa onima koji bi da ovo malo dobra (u jednom lošem svijetu, u kakvom živimo), učine nekako boljim. A o kakvom svijetu je riječ, najbolje da se uvjerite na sljedeći način: Nemojte platiti struju, vodu, telefon ili tramvajsku kartu. Kazna (sankcija) će vas stići za koji dan, a možda čak i istog momenta.

Ali, ako u tom istom tramvaju ubijete Denisa Mrnjavca proces će se povlačiti godinama. A na kraju će presuda biti i poništena, a sam postupak vraćen na neko daljnje razmatranje kao što se upravo ovih dana i dogodilo u Sarajevu.

Presuda poništena, i nikom ništa.

GOVOR O NEBITNOM

Uzeo sam samo jedan primjer. Ima ih, i znamo ih, na stotine. Ljudi pljuju sitne lopove, a velike zlikovce poštuju; čak i slave. Uprkos tome, dobar dio onoga što Ćurak naziva "javni um" filozofski mudro šuti. Šuti na razne načine. A najgori oblik šutnje skriva se pod posebnom vrstom javnog govora. Govora o nebitnom. Smisao javnog govorenja o nebitnom jeste u prikrivanju vlastite šutnje, odnosno, prozirnom prikrivanju odsustva govora o bitnom. Šutiti, u gladnoj i (o)pljačkanoj zemlji, znači voditi maratonske javne polemike oko nečega što se nas i naših života ni na koji način ne tiče. Zato govor o nebitnom nije komunikacija na koju se ova knjiga poziva i za koju iskreno pledira, pozivajući se na "bezgraničnu volju (autorovog) uma za komunikacijom".

ŠTA JE KOMUNIKACIJA?

Latinski i talijanski riječnici kazuju da commūnîco, comunicato, znači saopštiti; učiniti poznatim; izvijestiti nekoga nešto o nečemu. Dakle, komunikacija kao opštenje s nekim, podrazumijeva Drugog i Druge kao sagovornike okupljene oko nečeg bitnog, najčešće životno važnog. Njoj nasuprot, šutnja, i(li) govor o nebitnom, jeste govor sa samim sobom.

Govor o nebitnom je laganje samog sebe. U pitanju je toaletni monolog još nerasanjenog egosa pred jutarnjim ogledalom. Na djelu je maskirani socio-autizam narcističke samodovoljnosti, koji Ćurak (ako ga dobro razumijem), eufemistički, i ne baš najadekvatije onom što sam ima na umu, naziva "ohološću samoće". Samoća je, kako je ja iskustveno vidim, nešto drugo. Daleko od bilo kakve oholosti, samoća je stanje rezigniranog i pobunjenog uma. Samoća je uzvišeni gest pobune i nepristajanja. U govoru o nebitnom ne radi se, dakle, o oholosti samoće, nego o oholosti distance. Govor o nebitnom je jedan "baš me briga" stav. Tom stavu prethodi dobra egzistencijalna i društvena situiranost. Radi se o sasvim svrhovitom ("meni je dobro, baš me briga ..."), i licemjerno pragmatičnom zatvaranju očiju pred onim što jest.

A šta jest?

Jest bijeda i jest nevolja;

Jest nepravda i kriminal;

Jest nepotizam i jest primitivizam.

I, povrh svega toga, jest otvoreni ili prikriveni cinizam kao temeljni način drčno-hazjajinskog vladanja zemljom i ljudima. O tome se, danas i ovdje, intelektualno stidljivo govori, tj. šuti. I ne samo ovdje, nego i u velikom bijelom svijetu kako je jasno vidljivo iz racionalne politološke analitike, četvrtog poglavlja Ćurkove knjige.

Upravo zato, postmoderna demistifikacija politikantskih mitova svijeta modernih laži, traži trezven dijalog i i civliziranu komunikaciju, a ne advokate status quo-a. A pogotovo ne režimske kolumniste koji, kritikuju kritičare lošeg i neljudskog, čime (da se vlasi ne dosjete), zapravo, servilno i udvorički prilježno, služe osiljenim oholim i uzmožnim vlastodršcima. Riječ je onima, koji su "vjerujući sve (svoje) sumnje odagnali" (str. 61). Pri tom, ovdje ne mislim samo na sluganski dio klera, niti na nečasna a dobro plačena novinska piskarala. Mislim na dio akademske inteligencije, nama (ovdje, za ovim stolom) formalno ravne. Formalno ravne, ali, ne i moralno jednake.

Kao formalno ravni, oni (vjerovatno!!!) znaju sve ono što i mi znamo. I vide ono što i mi vidimo. Međutim, umjesto da ga iskazuju oni "svoje mišljenje skrivaju". Čine to upravo govorom šutnje. Odnosno, govorom o nebitnom. Na taj način, ma šta inače mislili sami o sebi i svom intelektualnom habitusu, oni, svjesno ili nesvjesno, okreću leđa nauci, moralu, čovjeku i društvu. Radi se, kako rekoh, o licemjerju ohole distance koja utemeljuje "Bosnu kao uniju straha, umjesto unije vrijednosti" (str. 68). Jer, ovdje se vlada strahom i bahatom prizemno-ruralnom retorikom po kojoj smo svi mi (oponenti, kritičari, politički protivnici, građani ... ), samo najobičnije šuše, budaletine, pederi, izdajnici, itd., kako već godinama slušamo ili čitamo sa ekrana i stranica režimskih medija. I svako onaj, ko snažno i otvoreno upre prstom na taj i takav način vladanja, pa kriminalca nazove kriminalcem; lopova lopovom; a razbojnika razbojnikom; biva od dežurnih i dobro plaćenih režimskih kolumnista i kolumnistica, optužen za "širenje jezika mržnje", direktno pušući u jedra upravo onom etno-lideru koji je taj prizemni jezik javne psovke i vrijeđanja uveo na javnu i političku bh scenu.

ŠTA NAM TO GOVORI?

To nam govori da stvarna opasnost danas, nije neznanje, kako smo to čitali kod Buddhe, Platona i Sokrata, nego – znanje. Znanje u službi neznanja.

Ali, šta da se radi?

Takvi smo kakvi smo.

Odnosno, pučkom, pravopisno išćašenom, leksikom govoreći: tak'i smo kak'i smo. Zapravo, u nešto drugačijoj i dužoj akcentuaciji te riječi, – kâki smo. To, u krajnjoj liniji, nije uopšte netačno! Problem je samo, što u svojoj moralnoj prehlađenosti, i intelektualnoj pothlađenosti, ne osjećamo smrad sopstvene kāke. Pa, u narcisoidnom zanosu sebeljublja, govorimo samo, i isključivo: o smradu Drugog i Drugih.

"Svakome je njegovo dupe dunja", kaže narodna mudrost.

Nažalost, u svojoj klero-etničkoj i etno-politikantskoj zavedenosti narod se oglušuje i o vlastitu mudrost. Zahvaljujući toj zavodljivoj dupe-dunja logici, i ugodnoj samoobmani njene olfaktivne iluzije, svako je sam sebi najbolji. I niko nikome ne valja.

Eto, zašto nam je, ovako kako nam je.

I zato smo svi zajedno, umjesto franjevačkoj filozofiji zagrljaja, izručeni zagrljaju filozofije. Filozofije mržnje, filozofije besmisla, cinizma, i nadmenosti. Zato ja, za razliku od dobrohotnog Nerzuka Ćurka, mislim da bi Zagrljaj filozofije cinizma i nadmenosti, bio pravi naslov ove knjige.

Ali, ko sam ja, ko je Nerzuk Ćurak, i ko smo svi mi?

I ko to mene; ko to Nerzuka Ćurka; i ko to, sve nas zajedno, bilo kad, i bilo šta, u ovom životu pita.

NIKO NIŠTA!

Na djelu je, čitam između redova Ćurkove knjige, pedagoški uzoran slučaj specijalne demokratije: demokratije bez naroda.

I (trebao bih ovdje da dodam), naroda bez pameti.

Ali neću to da dodam.

Hoću i ja malo da šutim!

NERZUK ĆURAK: Liberalizam u islamu (Odlomak iz knjige „Filozofija zagrljaja” Rabic 2009.)

Čovjek je biće puta, jedino biće svijeta koje putuje u svoju mogućnost. Za razliku od Boga koji, posjedujući sve nema kud da ode, čovjek, nemajući gdje da se sakrije, može samo da ode. Bilo u smrt bilo u život. Kada odlazi u smrt, ispunjava onostranu dimenziju svoje mogućnosti, kada dolazi u život i živeći život ispunjava ovostranu dimenziju svoje autentičnosti. Budući da ne možemo ništa znati o Onoj Strani sve dok ne budemo na Toj Strani, jedino nam ostaje da, sumnjajući vjerujući i vjerujući sumnjajući, hipotetički istražimo predjele Raja.

Moje istraživanje, čije nalaze mogu saopćiti jedino na Ovoj Strani, rezultiralo je metazaključkom: Raj je esencijalan. Esencija ne trpi bilo koji oblik pogrešne vladavine.

Raj je odsustvo vlasti. Iz takve apolitičke ambijentalnosti suvremeni fundamentalisti izvode vlast, premještajući u Ovaj Svijet izmaštane uzanse Onoga Svijeta.

Za taj proces, naročito prisutan u regiji svijeta koju geopolitički imenujemo domovinom islama, skovao sam tehnički termin bipolarna teologija, aludirajući na ambiciju mladodženetlija da proizvedu novi hladni rat (čija linija podjele rasijeca Boga na predegzistencijalni i egzistencijalni svijet) objavljujući kraj Egzistencije i trijumf Esencije u Egzistenciji. To nije ništa drugo do zahtjev za ukidanjem predstavničkih političkih projekata i predstavničkih oblika vladavine. To je pledoaje za kraj demokratije prije nego što je, u institucionalnom smislu, i zapljusnula obale Dar al - Islama. Ali, ko hrani fundamentaliste? Ko ih uvjerava da je demokratija najveće zlo na zemlji? Ko, pored njih samih, priječi mnogobrojne zajednice ovovremenih muslimana da prihvate demokratiju kao pravni i moralni stub islama? Pa upravo oni koji danas u Iraku instaliraju demokratiju, uvjereni da američki “cilj predstavlja cilj cijelog čovječanstva”, kako je to svojevremeno formulirao Benjamin Franklin. Ne znajući šta demokratija jeste, aktualni stanovnici muslimanske geografije očigledno primjećuju da demokratija jeste sila, moć, terorizam, strah, smrt… U njihovim očima demokratija je upravo ono što ona nije, a moderni fundamentalisti, manipulirajući stanovništvo, šalju poruku da je demokratija baš ono što ona nije, ilegalno konstruiranje permanentnog nasilja. Irak na jedan način i Iran na drugi način ogledne su zemlje dugotrajnog proizvođenja uvjeta za civilizacijski nesporazum islama i demokratije.

Sluteći goru budućnost od loše sadašnjosti, Khaled Abou El-Fadl, profesor prava na prestižnim američkim univerzitetima, “islamski pravnik i američki advokat”, ispisuje svojevrsni tekst afirmacije demokratskog konteksta islama. U filozofskopravnom smislu, autor, rukopisom Islam and the Challenge of the Democracy kao da proizvodi natkriljujućeobjašnjavajući tekst ključnih islamskih tekstova, tekst svih tekstova iz kojeg, radošću posvećenika, izbija autorova uvjerenost: islam i demokratija su jedno. Kako je i na Zapadu i na Istoku mali broj onih koji vide simbiozu ova dva pojma i ova dva svijeta a puno više onih koji svjedoče apsolutnu opozicionu binarnost demokratije i islama, Khaledov uspješni pokušaj “samjeravanja nesamjerljivog” herojski je poduhvat uma zapretenog u duboke brazde teorijskog mišljenja kao najvišeg mišljenja. Iako će mu oponenti zamjeriti određenu artificijelnost teksta, njegov irealitet i geopolitički pasivitet, te primjedbe ne stoje, jer je autor svoje umovanje usmjerio iznad “horizonata dostižnog”, boraveći samo i jedino samo u sferi Teksta pod kojim mislimo Knjigu, Učenje, Objavu, Interpretacije, Hadise, Rasprave, Tekstualizirane pravničke tradicije… Dakle, Khaled Abou El-Fadl nije bježao od realističnog beznađa, već je sjajnim filozofiranjem ostavštine islamskih pravnika posvjedočio da je realističko beznađe muslimanskog svijeta rezultat, između ostaloga, i bijega od demokratske tradicije islama.

Njegovo fokusiranje na “filozofska i doktrinarna pitanja” pravi je prst u oko onim modernim tumačima Objave koji su svoj fundamentalistički esencijalizam proglasili govorenjem Boga a sve drugo govorenjem ljudi, dakle greškom koju treba sankcionirati bilo bombom, bilo potkupljivanjem ili ideološkim zavođenjem.

Izdižući se iznad žabokrečine geopolitičkih entiteta i gotovo podrazumijevaće vesternizirane redukcije svijeta islama samo na teren političkog, onog političkog koje proizvodi centralnu krizu svijeta kao takvog, pisac ovog (r)evolucionarnog štiva pokušava zainteresirati čitaoce za zaboravljenu dimenziju islama. To je ona dimenzija koja se ne iscrpljuje u orijentalističkom poimanju geografije, već se otkriva u apstraktnoj zoni interpretacije Objave kao tubitak – biti pri Čovjeku, očovječena, biti za čovjeka, biti dogovor i milosrđe. A to su dvije moćne vertikale islama koje se u svijetu moderne

političke teorije transferiraju u dva prestižna toponima: demokratiju kao institucionalno dogovaranje i ljudska prava kao milosrđe. I zaista, Khaledovo filozofiranje prava, njegov, gotovo sveti odnos prema liberalnim muslimanskim pravnicima, ushićuje. Istovremeno žalite zašto unutar svekolike islamske tradicije demokratski duh nije postao predominantan.

Čitajući Khaleda, neka mi bude dozvoljena ova emotivna špekulacija autorove pravne hermeneutike, otkrio sam mogućnost da se u transpovijesnom i metapovijesnom smislu islam i sekularizacija slože: “Kada ljudi traže načine kako da se približe božanskoj ljepoti i pravednosti, oni ne poriču Božiji suverenitet; oni ga slave. Oni ga, također, poštuju pokušavajući da sačuvaju moralne vrijednosti koje reflektiraju atribute božanskog. Ako kažemo da je jedini legitiman izvor zakona sveti tekst i da su ljudsko iskustvo i intelekt nevažni u otkrivanju božanske volje, onda bi božanski suverenitet uvijek ostao instrument diktature i prepreka demokraciji.” (Podvukao N.Ć.)

Iako Khaled ne spominje izrijekom sekularizaciju znajući koje to napetosti sa sobom nosi imajući u vidu ontološki nemir koji taj pojam i njegov sadržaj proizvode u svijetovima i ljudima islama, afirmacija ljudskog iskustva i intelekta je afirmacija Boga ali i afirmacija ljudskog iskustva i uma koji mogu odvesti čovječanstvo u nove zone bivstvujućeg Drugog, u zonu gdje je Drugi Islama priznata sekularizacija. Biću krajnje provokativan, po cijenu pogrešnog razumijevanja: Da je Knjiga spuštena čovjeku negdje drugdje, u neku drugu geografiju, možda bi islam i sekularizacija konstituirali sinkretističko polje! Da li je ono još uvijek moguće, nakon brutalnih nasilnih intervencija imperijalnog Zapada u kolonizirano tkivo zaspalog Istoka, pitanje je za neki novi tekstualni iskorak. Ipak, Khaledovo nastojanje da prvo re-afirmira demokratiju kao karijatidu islama, važnije je od otvaranja najteže bitke.

Autor je impresivnim istraživanjem otkrio nemjerljivi simbiotički kapital islama i demokratije i baš zbog toga beskrajno je važno što se nije zapleo u kučine političkog realiteta. Naprosto, takvim, “ptičjim” pristupom Khaled emancipira pravnu i filozofsku teoriju, proizvodeći originalno teorijsko stanje kao novu startnu liniju: od sada možemo diskutirati o islamu i demokraciji a da se nužno ne referiramo na konkretne događajnosti recentnoga svijeta.

To je obećavajući pristup za koji bi intelektualci različitih usmjerenja i filozofskih tradicija morali imati razumijevanja. S druge strane, Khaled ponire u suvremenost samo onda kada mu je ona potrebna da bi pokazao prednosti metafizičke tradicije u odnosu na modernističke tlapnje sekulariziranog uma koji se prikazuje kao da je božansko namjesništvo.Primjer takvog sekulariziranog uma su sudske presude u teokratskim državama koje se donose i saopćavaju, ne u ime naroda, ne u ime kralja, već u ime Boga. Kakva blasfemija! Ne može čovjek donositi presudu u ime Boga, apriori znajući da donosi presudu u ime čovjeka. Khaled podvlači: “Zabrinutost o opsegu moći vlade pod šari’atskim zakonom ima preteče u islamskoj historiji, stoga prema parametrima modernog doba, to nije u cjelosti novo pitanje. No, takve zabrinutosti skoro da i nema u diskursu suvremenih islamista. Uspostavljanje islamističkog modela vlasti, bilo u Iranu, Saudijskoj Arabiji ili Pakistanu je omogućilo državi zakonodavnu vlast koja je iznad božanskog zakona. Na primjer, zahtjev za mjerama predostrožnosti (spriječavanje) se koristi u Saudijskoj Arabiji da se opravda širok spektar restriktivnih zakona protiv žena, uključujući i zabranu vožnje auta. To je relativno nov izum u praksi islamske države i u mnogim slučajevima se radi o tome da se koristi šari’at s ciljem potkopavanja šari’ata. Nametljiva moderna država koristi šari’at kako bi donijela zakone kojima se stvaraju opresivni uvjeti - uvjeti koji su sami po sebi u suprotnosti sa principima pravde u šari’atu.”

Upravo je ovaj citat moguće rodno mjesto teorijskih pobuna muslimanskih pravnika i komprehenzivnih mislilaca protiv despotskih režima muslimanskog svijeta. Ali oni, izuzimajući rijetke - a o kojima svjedoče i Khaled i njegovi kritičari čiji su osvrti uključeni u rukopis koji analiziram - odbijaju da misleći služe Bogu, već služeći tiranima odbijaju da misle Boga i najvažniji entitet njegove milosti – čovjeka, sa neporecivim ljudskim pravom da bude pojedinac. Khaled Abou El-Fadl odlično primjećuje da najveća prepreka razvoju individualnih prava u islamu “dolazi od samih modernih muslimana”, kao što je “fanatično konzervativni wahabijski pokret” čiji su misionari i sljedbenici šokirani predivnim Khaledovim razumijevanjem kuranskih ajeta o bezgraničnoj božanskoj milosti. Naime, ovaj profesor prava na Yale-u kazuje veliku mudrost kada primjećuje da “ovozemaljska mjera moralnih vrlina je čovjekova blizina božanskom kroz pravednost, a ne kroz religijsku pripadnost... naša primarna moralna odgovornost na zemlji je zalaganje za prava ljudi. Posvećenost ljudskim pravima je posvećenost božanskom stvaranju i konačno posvećenost Bogu.”

Abu Khaled je otvorio kutiju. Neću reći Pandorinu. Već novu kutiju islamskog lega. Nasiljem, taj lego se bez problema može srušiti. Razumijevanjem te demokratske kockice islamskog mišljenja otvaraju se vrata nove, veće epohe islama. No, socijalni uvjeti i intelektualna žabokrečina još uvijek ne garantiraju dolazak te veće epohe islama. Ona možda neće ni doći ali insajderski autsajderi, kao što je Khaled Abou El-Fadl, znaju da je, kako to primjećuje David Campbell, njihova “zadaća da razmišljaju izvan okvira… (nametnutih) političkih diskursa” i da ponude mišljenje kojim se “nadilazi tiranija koncepata i normativnih principa”, naročito onih škola mišljenja koje nešto proglašavaju božanskim nalogom samo zato što to kažu baš te škole mišljenja. Npr. Wahabije. Khaled Abou El-Fadl s onu je stranu vehabijskog misionarenja, tog paradigmatičnog nesporazuma sa svijetom. Njegov primarni rukopis, obogaćen kvalitetnim kritikama uvaženih oponenata ( Fadel, Feldman, Haykel, Khan, Novak, Esposito, Hashemi, Waldron, Reinhart, Mahmood, Quandt) te autorovim odgovorom na ta inspirativna (ne)slaganja, obećavajuće je štivo liberalne provinijencije. Kao takvo, ono je dar za našu zajednicu. A dar se ne odbija. Naročito kada je nemjerljivo vrijedan.

Zovu ga 'Građaninom Kaneom' lošeg filma i najvećim novim kultnim fenomenom na svijetu, o kojem eseje pišu čak i ozbiljne novine. Je li 'The Room' uistinu toliko grozan da je, baš kao što je to svojstveno svakom kreativnom ekstremu, dobio svoje fanatične sljedbenike?

Isprazna, besmislena i krajnje stupidna, ali beskonačno eksploatirana i silovana fraza 'najgori film svih vremena' izgubila je svoje značenje – ako ga je ikada i imala – onog trena kada je IMDB pustio raju da sipa svoje infantilne kretenarije po forumu, a WWW otvorio vrata pakla svakom mozgu željnom pražnjenja pa u duhu cyber-demokracije dao priliku kritičarskim blogerima da u vlastitom i svijetu njihovih prijatelja, kao i putnika namjernika koji zalutaju do pokojeg članka, krate predoziranje slobodnim vremenom beskrajnim svađama oko toga čija je pametna glava u pravu.

U takvoj situaciji, već se pomalo izgubila ona općeprihvaćena, iako ne i pretjerano smislenija tradicionalna teza da je 'najgori film ikada' Ed Woodov 'Plan 9 From Outer Space', što su neki mainstream kritičari izbrali za vijeke vjekova (pri čemu istodobno svi zaboravljaju na imena kao što su Jess Franco ili Ulli Lommel, recimo; naravno, najlakše je zastati kod Eda Wooda i praviti se da nitko ništa nije snimio nakon 1959), baš kao što su 'Građanina Kanea' odlučili proglasiti najboljim filmom ikada i zauvijek, bez obzira na to koliko se stotina i tisuća novih filmova u svijetu snimi svake godine i koliko se neviđeno genijalnih novih talenta od 1941. do danas pojavilo na filmu i videu.
Stoga je zanimljivo da je u 21. stoljeću, u dobu kada je svaki drugi film na IMDB-u 'najgori ikada snimljen', a neki 'klasici lošeg' čak dobivaju i svoje dokumentarne posvete (poput nedavnog filmskog spomenika 'Best Worst Movie', posvećenog nezaboravnom hororu 'Trol 2'), novi nositelj titule 'najgoreg filma svih vremena' proglašen je ujedno i ''Građaninom Kaneom' lošeg filma', kao omiljena nova igračka neumoljivog hipsterskog sarkazma.
Taj novi šampion mutne kategorije zove se 'The Room', a 2003. godine ga je Tommy Wiseau zamislio i snimio kao ozbiljnu dramu, iako se rezultat zbog tragičnog nedostatka miligrama talenta u bilo kojoj stanici autorovog tijela na kraju pretvorio u – čistu tragikomediju! 'The Room' je pravi primjer toga što se dogodi kada svatko zamisli da može biti indie redatelj – čista katastrofa, ako govorimo o neskladu ideje i realizacije, naravno, ali sigurno ne i u smislu pozornosti i medijskog učinka. Naime, 'The Room' je prvo šokirao time koliko je loš, a potom počeo veseliti kritiku koja si je mogla dati oduška kao rijetko kada do tada. Tako je IFC.com glas Wiseauova lika usporedio s 'Boratom koji oponaša Christophera Walkena koji glumi mentalnog bolesnika', a The Guardian je 'The Room' stavio uz bok Edu Woodu i 'Trapped In The Closet' R Kellyja.
Već je njegova premijera, kažu svjedoci, nakon prvih deset minuta postala poligonom za nezaustavljivo smijanje publike; nažalost, čak i oni koji su se smijali nisu ga preporučili nikome, jer je u toj prvoj distribucijskoj rundi na velikom platnu zaradio svega 2000 dolara! Na sedam milijuna uloženih!

U pravoj maniri američkog indie filma, Wiseau je sam skupio i spiskao tih sedam milja, bez ikakve pomoći studija; srećom, jer bi vjerojatno završio pod vodom s betonskim blokovima oko nogu da je ovakav proizvod donio na stol studijskih glavešina i njime pokušao opravdati investiciju. Nevjerojatno je da je ovo nedjelo uopće igralo u kinima, pa makar i tjedan dana, no kako mu se iz godine u godinu status transformirao od običnog 'lošeg filma' preko 'fenomena lošeg filma' do 'urnebesnog, najgoreg filma ikada', tako se vraćao u kino dvorane i konačno postao omiljeni 'midnight movie' novih generacija SAD-a i Britanije. Štoviše, reakcije publike i klasični kolektivni izljevi emocija vezanih za ovakve naslove pretvorili su ga u svojevrsnog, iako tragično neočekivanog, nasljednika fenomena 'Rocky Horror Picture Showa', pri čemu publika dolazi na projekcije odjevena poput glavnih likova, recitirajući pojedine lajne dijaloga i fizičkim imitacijama reagirajući na neke od najluđih scena. Štoviše, kada su pitali fanove u čemu je fora, bili su jasni – ni jedna komedija u povijesti nije mamila smijeh publike u ama baš svakoj svojoj sceni, kao što to radi 'The Room'. A to što nije zamišljen kao komedija, samo je bonus...

Nije trebalo dugo ni da film dobije svoje slavne pobornike pa su se tako kultnom sljedbeništvu pridružili svi, od Kevina Smitha preko Kristen Bell i Franka Blacka do Aleca Baldwina, a do danas, sedam godina nakon zadnje klape, 'The Room' je postao ozbiljan konkurent za preuzimanje titule 'Best Worst Film' pa do dobivanja vlastitog dokumentarca. Dovraga, njegovu neobičnu priču i analizu toga koliko se nekvaliteta isplati onda kada je toliko nekvalitetna da metodom punog kruga postane briljantna, baš poput maksimalne izvrsnosti, analizirali su mnogi, od televizijskih postaja ABC i Fox do filmskih analitičara Entertainment Weeklyja i The Timesa.
Tako je 'The Room' od jedva gledljivog, urnebesnog, kretenizma postao jednim od najvećih indie fenomena novog milenija. Teško je objasniti zašto, ako mu ne dopustite da se zavrti ispred vaših očiju i ušiju i kontaminira mozak te zategne trbušne mišiće nekontroliranim smijehom. Priča je to o ljubavnom trokutu mladih Amera, ženi koja vara budućeg supruga s njegovim prijateljem, a sve to snimljeno je poput kazališne predstave u nekoliko prostorija, s ogromnom količinom temeljito neerotičnih scena seksa po kvadratnoj minuti filma, a koje ga približavaju estetici soft-erotike TV filmova kasnih osamdesetih i ranih devedesetih.

Već prva dijaloška scena izgleda i zvuči kao skeč pa niste sigurni trebate li se smijati ili plakati od muke. Nije da su samo casting, set, gluma, zvuk, sinkronizacija, glazba i režija loši, jednostavno ništa, ali baš ništa ne funkcionira i raspada se duboko u svakoj pori svakoga kadra. 'The Room' je utoliko pomalo drugačiji od klasičnih 'trash horora' i promašenih blockbustera koji su vječni kandidati za ironičnu titulu 'najgorih, a najboljih'.
Na kraju krajeva, snimiti nešto istinski grozno ne može se 'znati' – samo učiniti bez svijesti, istinskim anti-umjetničkim procesom, ma koliko Wiseau danas tvrdio da je riječ o crnoj komediji, unutar koje su humorne debilane namjerne. Neki glumci su to odmah opovrgli, objasnivši da je čovjek jednostavno želio snimiti dramu, ali očito nije znao kako, a jedan neimenovani član ekipe novinama je izjavio: 'On je dobar lik. Ali strašno sere. Želio je snimiti dramu. To je bio poligon za demonstraciju njegovih glumačkih sposobnosti.'

I onda, je li 'The Room' najgori film svih vremena? Nije, ali je dovoljno grozan da ga jednostavno morate pogledati. Odmah!

(preneseno sa tportal.hr)

Sa tri godine zakašnjenja država završava evidentiranje romskih potreba iako su i bez toga doneseni planovi za pomoć Romima i za to odobrena sredstva. Ona bi se mogla prepoloviti jer je broj evidentiranih Roma manji od dosadašnjih procjena. Dio romske zajednice u BiH ovo evidentiranje naziva etiketiranjem Roma i još jednom vrstom diskriminacije ove manjinske zajednice

Tek 40.000 Roma živi u Bosni i Hercegovini, a ne dvostruko više kako se do sada procjenjivalo, kažu preliminarni rezultati “evidencije” državnog Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice. To bi moglo značiti i upola manje novca za Rome u narednih pet godina. Nedžad Jusić iz organizacije Euro Rom u ovom evidentiranju vidi etiketiranje Roma jer su već ranije donesene odluke o pomoći Romima zbog kašnjenja sa evidentiranjem.

Ovo istraživanje romskih potreba još uvijek nije završeno ali je jasno da će brojka koja će se koristiti kao zvaničan podatak biti znatno manja od dosadašnjih procjena. Predstavnici romskih nevladinih organizacija nezadovoljni su načinom evidentiranja za potrebe Dekade romske inkluzije, projekta kojim bi se za Rome trebalo izdvojiti oko 600 miliona maraka do 2015. godine.

Evidentiranje je trebalo poslužiti pravljenju akcionih planova i strategije za pomoć Romima, ali su zbog kašnjenja, ti planovi već usvojeni i odobren budžet za pomoć najugroženijoj manjini u BiH.
- Ovo je sada etiketiranje Roma – kaže Jusić i dodaje da za evidentiranje nije trebalo uzimati lične podatke.

Njegova organizacija bila je saradnik u ovom projektu ali se on povukao zbog loše metodologije.
- Otvoreno sam im rekao da nisam zadovoljan i da ne želim ulaziti u taj posao – objašnjava Jusić i tvrdi da je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglica dosta toga uradilo na svoju ruku.

O kako ozbiljnim propustima se radi najbolje govori to da Jusića niti ikoga iz njegova porodice ili organizacije nisu evidentirali, kao ni Sanelu Bešić, koordinatoricu Romskog informativnog centra, jedne od najpoznatijih romskih organizacija u BiH.
- U Tuzli se popis u naseljima pravio u jednoj prostoriji, jedan dan. Ljudi su dolazili i prijavljivali se. Pitanje je je li to vjerodostojno? Da li mogu tvrditi da je to tačno? – kaže Bešićeva i objašnjava da je proces bio posebno težak za nepismene Rome, a bilo je i jako puno Roma koji se uopšte nisu željeli prijaviti na evidenciju.
Uz sve nedostatke, za Bešićevu je evidentiranje korisno jer Dekada ima potrebu za bazom podataka kojom bi mjerila progres.

Jusić, sa druge strane, nije siguran da je uopšte bilo želje da se dođe do pravih podataka. Tvrdi da postoje cijela naselja gdje živi i do stotinu Roma koja uopšte nisu evidentirana.
- Ne znam da li je to slučajno ili namjerno – kaže Jusić.

U popisu 1991. godine oko devet hiljada ljudi u BiH su se izjasnili kao Romi. Međutim, druge statistike su govorile da je Roma barem šest puta više. Slično bi moglo biti i ovaj puta a stvarni broj pripadnika najugroženije bosanskohercegovačke manjine ćemo saznati tek sa zvaničnim popisom stanovništva.

Količina novca koju će BiH izdvojiti za pomoć Romima određena je prema dosadašnjim procjenama od 76.000 Roma. BiH bi do 2015. trebala izdvojiti oko 640 miliona maraka za obrazovanje, zapošljavanje i izgradnju stanova za Rome. Do sada se pokazalo da se izdvaja tek pet posto od godišnjeg plana od 80 miliona maraka pa Jusić s pravom strahuje da ova evidencije to ne smanji na dva i po posto.
- Ne vjerujem da će to utjecati na budžet ali opet naša je država spremna na sve – kaže Jusić.

Saliha Đuderija, pomoćnica ministra za ljudska prava i izbjeglice, tvrdi da smanjenja budžeta neće biti.
- I ovako imamo manje novca nego što treba tako da neće biti smanjenja – kaže Đuderija i dodaje da evidentiranje nije završeno.

Prema procjenama ovog ministarstva ostalo je još oko 20 posto neevidentiranih Roma i nadaju se da će posao završiti do kraja januara. Đuderija naglašava da se ne radi o popisu nego evidentiranju romskih potreba te da je proces bio dobrovoljan. Projekat koji je trebalo završiti još prije tri godine koštao je 250.000 maraka i Romi od njega još uvijek ne vide direktne koristi. Jusić objašnjava da sve to za Rome izgleda daleko i imaginarno.
- Država je daleko iznad nas, stvari se moraju spustiti na lokalni nivo.

(zurnal.info)

Da bi popravio „krvnu sliku“ uoči izbora, jer prema rezultatima sa posljednjih lokalnih izbora 2008. godine, kada je na svojoj, banjalučkoj regiji izgubio pet odbornika u gradskom parlamentu, ili 25 posto birača, Milorad Dodik je odlučio pokoriti i ono malo neovisnih medija. Žurnal objavljuje nove detalje o ofanzivi SNSD-a na medije

Nova godina u Republici Srpskoj počela je u znaku izbora, što ovih vanrednih lokalnih, za načelnika opštine Bileća, što redovnih parlamentarnih koji slijede u oktobru. Da kampanja uveliko traje, vidi se i po tome što čak ni praznični januarski dani nisu bili pošteđeni političkih prepucavanja u medijima. Formirana su i dva politička tabora, jedan koji čine partije koalicije na vlasti, SNSD-DNS-SP, a drugi još uvijek nehomogenizirana opozicija čiji je neformalni lider SDS, a prate ga PDP, SRS RS, DP, Nova socijalistička partija Zdravka Krsmanovića i još neke manje partije. Sličnu matricu usvojili su i ovdašnji mediji.

Po odnosu prema političkim blokovima, medije u Republici Srpskoj, osim na elektronske i printane, javne i privatne, bez imalo dvoumljenja možemo podijeliti na, uslovno rečeno, režimske i nezavisne. Zapravo, oni se svojom uređivačkom politikom sami svrstavaju u jednu od dvije grupe. Istina, egzistiraju i podvrste, a to su oni mediji koji pokušavaju djelovati u branši na način identičan onom kako prostitutka pokušava zaraditi novac, a da ne ide do kraja u pružanju usluga. Možemo reći da se tako ponašaju i mediji koji nisu u potpunosti „nasjeli na rudu“ vlasti. U servilnom odnosu prema Vladi RS, kojoj je stalo da bude u ljubavi sa svima, dakako, prednjače javni mediji, koji su i najpozvaniji da „blagovremeno i objektivno“ informišu javnost. Situacija je identična onoj u okruženju, gdje takođe nije u potpunosti prekinuta pupčana vrpca između javnih, naročito televizijskih servisa, kao najmoćnijih medija i vlasti.

SVI DODIKOVI MEDIJI

O ulozi i značaju medija u savremenim, više ili manje demokratskim društvima, sve je već rečeno. Opštepoznata je i „briga“ vlasti za medije, ali je manje poznata ljubav lidera SNSD-a Milorada Dodika prema njima. Svojevremeno je Dodik, zajedno sa Željkom Kopanjom učestvovao u stvaranju „Nezavisnih novina“, tada opozicione novine, a nekoliko godina kasnije, njegova kćerka Gorica postala je vlasnica radio stanice „Igokea“. Logično bi bilo da je sada na redu televizija. Da se ipak „Vlasi ne dosjete“, programiranje socijaldemokratskoj ideji (po Dodikovim aršinima) privrženog javnog mnjenja i dalje se najefikasnije provodi putem javnih medija.

Nakon privatizacije „Glasa Srpske“, od značajnijih medija u RS prefiks javni nose još novinska agencija SRNA i Radio-televizija RS, a oni su odavno udružili snage, na veliko zadovoljstvo Vlade i sve manje zadovoljstvo građana, koji su odavno primijetili da se „istina“ koja se plasira sa TV ekrana, uveliko razlikuje od one stvarne. Posebno zanimljivu ulogu u zatvaranju medijskog čarobnog kruga ima novinska agencija SRNA, čiji servis koriste gotovo svi veći mediji u RS i BiH. Retuširane vijesti, ili bolje rečeno činjenično osakaćene, postale su svakodnevica SRNE. Tako, na primjer, ako neko od opozicionih lidera održi press konferenciju u 11 sati prije podne i kritički se osvrne na rad Vlade , ili na stavove vladajućeg SNSD-a, izvještaj sa tog pressa biće objavljen kasno popodne, kada većina redakcija printanih medija već prelomi novinu, ali će zato reagovanje iz Vlade ili SNSD-a biti objavljeno u ekspresnom roku, prije osnovne vijesti na koju je uslijedila reakcija. O nepouzdanim i neprovjerenim informacijama zbog kojih je SRNA oposljednjih godina izgubila značajno na kredibilitetu koji je imala među korisnicima svog servisa, možemo naširoko.

Najdrastičniji i najsvježiji primjer neprofesionalizma SRNE pokazan je tokom medijske kampanje protiv BN televizije, kada je, nakon upada policije RS 13. januara zbog prijave o navodnoj utaji poreza i zloupotrebi službenog ovlašćenja, ova agencija objavila kako je „prema nepotvrđenim informacijama, policija tokom pretresa pronašla oko 170.000 KM u gotovini“. Pri tom, vijest nije potpisana, što jasno ukazuje na namjeru nalogodavca i autora, koji istinitost svoje tvrdnje nije ni pokušao da provjeri kod policije ili rukovodstva BN TV. Da ne bude zabune, policija nije pronašla ni jedan jedini fening.

Druga karika u lancu medijske mašinerije u službi vlasti Milorada Dodika je RTRS, koji se drži Srnine informativne matrice. RTRS-u je zbog „objektivnosti“ drastično opala gledanost , o čemu svjedoče i posljednja istraživanja Mareco Index Bosnia, prema čijim je mjerenjima tokom januara RTRS druga TV stanica po gledanosti u RS, a u pojedinim područjima nalazi se i na trećem mjestu.

Ne brine vlastodršce i upravljačko-uredničku garnituru na RTRS-u činjenica da komercijalne TV stanice imaju daleko gledaniji program, naročito zabavni, već to što je informativni program, naročito BN televizije, ali i ATV-a, sve gledaniji. U izbornoj godini to je za vladajući SNSD ravno medijskom puču. Kako RTRS svojim signalom gotovo u potpunosti pokriva Republiku Srpsku, i dobar dio Federacije BiH, za razliku od BN-a i ATV-a čija je mreža predajnika znatno manja, (BN i ATV se daleko više gledaju u kablovskoj mreži širom BiH, što piplmetri ne mjere), loša gledanost programskih sadržaja entitetskog javnog TV servisa time još više onespokojava vlast.

Zato i ne čudi ishitrena reakcija u vidu iznenadnog upada u BN televiziju 13. januara, na osnovu prijave bivšeg radnika o navodnoj utaji poreza, koji je direktoru Vladimiru Trišiću i ranije prijetio oružjem, zbog, opet navodnih, neraščišćenih računa.

Ako je policija sve to znala, a znala je, zašto joj je trebao tako loš izgovor? Ne predstavlja li pritisak na medije i stalna policijska pratnja koju je Trišić sada dobio, bez obzira što bi mu policijska zaštita trebala garantovati da će ostati živ?

DODIKOV MEDIJSKI MOGUL

Da bi se u susret izborima popravila krvna slika vladajućoj opciji naklonjenih medija na području krajiške regije, a posebno Banje Luke, gdje je SNSD na posljednjim lokalnim izborima 2008. izgubio pet odbornika u gradskom parlamentu, ili 25 posto birača, u pogon je stavljena i BEL televizija, koju je nakon stečaja kupio laktaški biznismen Milorad Janjetović, inače komšija Milorada Dodika. Ovaj kontroverzni biznismen vlasnik je i kompanije „Tamaris“, koja se bavi održavanjem zelenih površina širom svijeta, a naročito u Banjoj Luci. Osim što svojom travom pokriva mnoge poznate stadione u Evropi, Janjetović je vlasnik i dnevnog lista „Fokus“, koji je odavno u propagandnoj funkciji jer se aktivnosti vladajućeg SNSD-a pomno bilježe na prvim stranama. U kojoj mjeri je ova novina bilten SNSD-a i njegovog satelita, Socijalističke partije, dovoljno govori to da su primjerci „Fokusa“ na čijoj naslovnici su bili Petar Đokić i Ivica Dačić, besplatno dijeljeni delegatima Petog kongresa SP-a, koji su se trebali odlučiti između Đokića i Krsmanovića. Za čiji će groš raditi BEL možda ponajbolje govori redoslijed sjedenja prilikom dočeka Srpske nove godine u ugostiteljskom objektu „Kaldera“ u Laktašima, čiji je vlasnik takođe Dodikov blizak prijatelj Milenko Čičić. Za istim stolom, s lijeva na desno, našli su se predsjednik IO SNSD Nebojša Radmanović, Dodik, Čičić i Janjetović.

TV Bel Kanal počeo je emitovati program 18. decembra u 13 sati, a taj trenutak, osim po prisustvu ministara iz Vlade RS, gradonačelnika Banje Luke Dragoljuba Davidovića i drugih SNSD-ovih kadrova, ostaće upamćen i po anegdoti čiji je glavni akter ponosni vlasnik ove televizije. Janjetović je u svom pozdravnom govoru naveo kako BEL pretenduje da bude jedna od najglednaijih TV stanica u regiji, te da je za tu svrhu nabavljena „najsavremenija oprema u „Evropi“, posljednja riječ tehnike, te adaptiran prostor u zgradi „Čajaveca“

-Svi su nam govorili da ne možemo za sedam dana završiti renoviranje objekta i pokrenuti televiziju, ali mi smo dokazali da možemo. Istina, nismo završili sve, imamo još dvije nedovršene prostorije, ali i njih ćemo završiti i u njima ćemo smjestiti sve naše reprodukcije (!), poručio je Janjetović ponosno.

O efektima rada ove lokalne TV stanice još je rano govoriti, ali nema sumnje u to kakva će biti njena uloga u predstojećim predizbornim aktivnostima SNSD-a.

REZERVISANE NASLOVNICE

Što se tiče printanih medija, opšta je ocjena da najviše volje za pokazivanje nezavisnih stavova u odnosu na politiku pokazuje “Euro Blic”. Na stranicama bh.izdanja ovog beogradskog lista, nerijetko se mogu pročitati tekstovi koji se kritički odnose prema vlasti.

Za koju nijansu je u tom pogledu neodređeniji “Press”, dok svi drugi dnevni listovi sa značajnijim tiražom u RS balansiraju i bave se marginalnim društvenim temama, naročito bježeći od objavljivanja stavova opozicije.

U vrijeme SDS-ove vlasti, opozicione “Nezavisne novine” danas su utihnule. Nema ozbiljnijeg istraživačkog rada, ne prate se afere koje se vežu uz imena ljudi iz vladajuće koalicije, ili barem ne dublje od pukog pominjanja. Zato im i nije teško provjeriti rejting na kioscima. Po nekim informacijama, “Nezavisne” su se srozale na oko 2.000 prodatih primjeraka dnevno.

Profesionalni sunovrat “Glasa Srpske”, domaćeg dnevnog lista sa najdužom tradicijom, počeo je još u toku kampanje za parlamentarne izbore 2006., kada su se po novinarskim kuloarima zbijale šale o tome ko će osvanuti na naslovnoj strani. Tokom mjesec dana kampanje svakodnevno su se čitaocima sa naslovnice smiješili Dodik, Radmanović, Radojičić, Špirić… Za ostale nije bilo mjesta. Nije se mnogo promijenilo do danas. “Glas” je nakon privatizacije u rukama “Nezavisnih”, tačnije Željka Kopanje, koji je na mjesto urednika postavio Mirjanu Kusmuk, suprugu generelnog direktora RTRS Dragana Davidovića. Upućeniji u odnose ovog trojca tvrde da im Kopanja jednako izdaje zadatke. Nekada najtiražniji dnevni list danas u šali nazivaju penzionerskom novinom, čiji je tiraž znatno veći od “Nezavisnih”, valjda zbog većeg broja objavljenih čitulja.

Sve u svemu, prostora u medijima koji su naklonjeni vlasti, ima samo za istomišljenike, naročito one koji su spremni da negativno govore o suprotnoj opciji, ostali nisu dobro došli.

MEDIJE TREBA POKORITI

Iluzorno je govoriti o potpuno nezavisnim medijima u zemljama tranzicije, kakva je i BiH. Ipak, nezavisnost bi se mogla mjeriti stepenom profesionalnosti i izbalansiranog pristupa, naročito kada je riječ o jednakoj dostupnosti medijskog prostora svim političkim opcijama.

Politički analitičar Tanja Topić smatra da su mediji u BiH podijeljeni po etničkim i entitetskim granicama, što samim tim dovodi u pitanje njihovu objektivnost:

-Ako nisu naklonjeni etničkoj grupi kojoj pripadaju, mediji su onda u nekoj krajnjoj varijanti promotori određenih politika i interesa. U BiH je jako teško sačuvati profesionalizam i objektivnost, posebno usljed ekonomskih pritisaka na medije. Zato su uvijek manje više, blaže ili žešće, u nekom obliku zavisnosti, tako da je upravo suština na njihovom profesionalizmu i korektnosti.

Kada je riječ o sprezi politike i medija, Topićeva ističe da naši političari pokazuju dosta naslijeđa iz prošlosti i smatraju da medije trebaju pokoriti. Tako je poslušnima sve dopušteno, dok one nepodobne treba uništiti. Društvo koje ne poznaje različitost mišljenja od koje živi demokratija, kaže Topićeva, loš je okvir u kojem djeluju mediji:

-Veze između medija i politike uvijek je bilo i biće je. Za prepoznavanje te sprege potreban je obrazovan, samosvjestan građanin, a BiH je još daleko od toga. Mislim da tu granicu treba pojedinačno odrediti svako od nas, do koje granice ce dopustiti i koji su to interesi koji dopustaju da politika vlada njima. Međutim, da se ne zavaravamo, ta sprega je uzajamna. Brojni su mediji koji su se dobrovoljno stavili u službu određenih politika. I to je njihov izbor. Naš izbor su daljinski i odluka na kiosku za koga ćete izdvojiti jednu marku, kad je riječ o dnevnim novinama.

(zurnal.info)