Do pred rat, Dragan Mikerević, poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske (RS) bio je zemljoradnik sa skromnim prihodima. Politika i javne funkcije koje je obnašao nakon rata pomogle su mu da danas na računu ima blizu milijun konvertibilnih maraka, te brojne nekretnine u Bosni i Hercegovini (BiH) i inozemstvu.

-On pripada grupi političara koja se vrlo brzo obogatila, za dvije – tri godine - kaže Momir Dejanović, direktor Centra za humanu politiku iz Doboja i dodaje: Mikerević pripada onima koji su maksimalno koristili vlast da bi se obogatili.

GLAMOUR I PAPARAZZO

Mikerevićeva majka Jovana se prisjeća da su prihodi obitelji Mikerević bili toliko mali da je ona strahovala da sinu Draganu i kćerki Snježani neće moći osigurati ni srednjoškolsko obrazovanje. U to vrijeme otac Jovo je kao službenik u Upravi prihoda imao malu plaću. Majka je prodavala mlijeko i sir koji je sama pravila a svi su se bavili zemljoradnjom.

-Ujutro poraniš u tri sata pa ne vidiš kako ćeš saditi - kaže majka Jovana u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva. Vidno ponosna na sinovljev uspjeh kaže kako su i fakultet plaćali od prihoda sa zemlje. Ona i suprug se i danas bave zemljoradnjom iako ih je, priča, sin Dragan nagovarao da prestanu jer su stari a on ima dovoljno novca da ih može financirati.

Mikerević je 1980-tih desetak godina zajedno sa suprugom Vojkom i sinovima Dejanom i Jovicom živio u zajednici sa roditeljima u obiteljskoj kući u Bukovačkim Čivčijama pokraj Doboja, napravljenoj u vrijeme njegovih srednjoškolskih dana. I dalje im je poljoprivreda bila osnovni izvor prihoda.

-On je od kupusa kupio cijelu primaću sobu..., on i snaha - prisjeća se majka. Nakon toga je, kaže, zahvaljujući vezi, počeo da radi u Opštini Doboj.

-Imali smo čovjeka tude koji ga je odmah zaposlio - kaže Jovanka Mikerević.

Ubrzo se seli u grad, u stan na adresi Stevana Prvovenčanog na kojem se i danas nalazi njegovo ime. Stan se, međutim, u zemljišnim knjigama ne vodi na njega.

Pred rat, 1991. godine Mikerević je postao vlasnikom poslovnog prostora u ulici Kolubarska u Doboju površine 54,72 metra kvadratna. Prostor je koštao tadašnjih 597.816 dinara i još uvijek je u Mikerevićevom vlasništvu.

U međuvremenu su uslijedile promjene, na profesionalnoj strani, ali i po pitanju imovine.

Do 1996. godine Mikerević je magistrirao i doktorirao na Ekonomskom fakultetu u Subotici, Srbija. Tri godine kasnije, 1999. pristupio je Partiji demokratskog progresa (PDP) s kojom je 2002. godine došao na čelo Vijeća ministara BiH.

Mikerević 1999. godine, u razmaku od dva mjeseca, kupuje novi poslovni prostor i garažu u Doboju od firme Dobojinvest. Poslovni prostor površine 44 kvadratna metra se nalazi na adresi Kralja Aleksandra i plaćen je u dvije rate u ukupnom iznosu od 60.368 KM. Garaža se nalazi na adresi Filipa Višnjića, površine je 18 metara kvadratnih i plaćena je 13.160 KM.

Stanovnici Doboja kažu da Mikerević u ovom gradu ima i dva kafića Paparazzo i Glamur. Ipak, prema podacima Odjeljenja za inspekcijske i poslove komunalne policije u ovom gradu, kafić Paparazzo je registriran na ime Slobodana Jevtića, a Glamur na ime Bojana Mitrovića.

U kratkom telefonskom razgovoru za CIN Mitrović je rekao da je on pravi vlasnik kafića, te da ne mora dati detalje o tome.

S druge strane, konobari iz kafića Glamur su novinaru CIN-a rekli da su Mikerevići pravi vlasnici, ali da se objekti vode na drugim imenima.

Na službenoj web stranici projektnog biroa Profil iz Novog Beograda u referencama se navodi kako je jedan od njegovih sinova, Dejan, naručio idejno rješenje enterijera u tim kafićima.

U kratkom telefonskom razgovoru za CIN Dejan je rekao da osim povremenih posjeta nema ništa s kafićima.

Njegov brat, Jovica, zaposlen u Upravi za indirektno oporezivanje u Doboju, također je kratko rekao: Neću uopšte da pričam o tome!

DOBAR STAN U LOŠEM STANJU

Mikerević se 2002. godine ispred PDP-a kandidirao za predsjednika RS i tada je u svom imovinskom kartonu Centralnoj izbornoj komisiji prijavio godišnju plaću od 24.000 eura. Naveo je godišnju plaću supruge Vojke od 5.000 eura, te godišnju naknadu za zakup poslovnog prostora od 9.000 eura.

U istom imovinskom kartonu prijavio je da posjeduje 2 hektara zemljišta u BiH vrijedna 100.000 eura, stambene prostore u BiH i bivšoj Saveznoj Republici Jugoslaviji vrijedne 110.000 eura, poslovni prostor od 190 metara kvadratnih vrijedan 90.000 eura, 50.000 eura u firmi Dragarlo čiji je vlasnik, te 155.000 eura gotovine u banci. Za sinove Dejana i Jovicu je naveo da imaju imovinu, ali ne i prihode, no druge detalje nije naveo.

Prema podacima iz tog kartona, Mikerevići nisu imali kreditnih zaduženja.

Mikerević je 17. januara 2003. godine izabran za predsjednika Vlade RS. Jedan od savjetnika bio mu je partijski kolega Ostoja Sremac koji danas obnaša dužnost načelnika odjeljenja za privredu u Bosanskom Brodu.

Mikerevićev sin Jovica je od Sremca kupio stan u Doboju površine 92 metra kvadratna u ulici Jug Bogdana. Kako se navodi u ugovoru sklopljenom 28. februara 2005. godine, stan je plaćen u gotovini u iznosu od 45.000 KM.

Sremac u razgovoru za CIN kaže da je to realna cijena jer je stan bio u ruševnom stanju: Parket nije uopšte bio za upotrebu. Kupatilo uopšte nije bilo da se može ući u njega. Prozori su bili potruli i tako dalje. Stvarno je bio u lošem stanju.

STOTINE KVADRATNIH METARA STAMBENOG PROSTORA

Prema podacima Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Doboj, stan je opterećen hipotekom za kredit u iznosu od 300.000 KM u korist Komercijalne banke Banja Luka s rokom otplate od dvije godine. Na telefonski upit novinara CIN-a o hipotekarnom kreditu u tom iznosu i sa tim rokom otplate, u Banci su rekli da takvog proizvoda za fizičke osobe nemaju.

Na pismeni upit CIN-a o detaljima kredita za Jovicu Mikerevića, Svjetlana Trkulja, zadužena za odnose sa javnošću u Banci, odgovorila je da on "nije korisnik kredita u Komercijalnoj banci i nikada nije bio korisnik kredita."

Dragan Mikerević i njegova supruga Vojka posjeduju stan od 103 metra kvadratna u Banjoj Luci na adresi Nikole Pašića. I ovaj stan je opterećen hipotekom za kredit u iznosu od 300.000 KM podignutom kod Komercijalne banke Banja Luka u aprilu 2007. godine. U izvodu iz knjige uloženih ugovora nije naveden rok otplate. Nije jasno je li riječ o istom kreditu ili o dva sa istim iznosom.

Novinari CIN-a su se obratili Banci sa zahtjevom za informacije o roku otplate te iznosu rate kredita. Trkulja je odbila dati podatke, uz obrazloženje da je to poslovna tajna.

Osim stana, Dragan Mikerević u Banjaluci ima i poslovni prostor od 124 metra kvadratna na atraktivnoj lokaciji u ulici Srpska. U poslovnom prostoru se nalazi restoran bar F Lounge. Od osoblja restorana CIN je doznao da je vlasnik restorana Biljana Mikerević, supruga Jovice Mikerevića. U istoj zgradi stan ima i Dejan Mikerević. Riječ je o trosobnom stanu površine 148 metara kvadratnih. Inače, Dejan je viši asistent na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci gdje je njegov otac prodekan za naučno-istraživački rad.

U telefonskom razgovoru Dejan je rakao da on nema stan u Banjaluci: Još uvijek živim s roditeljima.

Dragan Mikerević je poslanik u Narodnoj skupštini RS. Kandidirajući se na tu poziciju u ime PDP-a 2006. godine Mikerević je CIK-u predao novi imovinski karton.

U 2005. godini Mikerević je, prema podacima iz imovinskog kartona, ostvario 48.000 eura ličnih primanja, 10.000 eura naknade za autorska prava, te 51.000 eura prihoda od imovine. Prijavio je zemljište, stambene i poslovni prostor iste vrijednosti kao i 2002. godine. U međuvremenu je iznos gotovine u banci uvećan tri puta – na 480.000 eura.

Podaci iz imovinskog kartona pokazuju da je njegova supruga Vojka te godine zaradila 24.000 KM plate i honorara. Vrijednost njene polovine nekretnina u BiH i bivšoj SRJ iznosi 35.000 eura. Mikerevići ni ovaj put nisu imali kreditnih zaduženja.

Prema podacima Centara civilnih inicijativa, Mikerević, kao profesionalni poslanik u Narodnoj skupštini RS, prima mjesečnu plaću od 3.500 KM. Uz to, do 13. novembra 2009. godine primao je 350 KM kao predsjedavajući Odbora za reviziju. Donedavno je bio član Odbora za privredu i financije, a još uvijek je član Zakonodavnog odbora. Mikerević je redovni profesor i prodekan za naučno istraživački rad na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci i sudski vještak ekonomske struke.

Mikerević je sa 38,88 posto udjela pojedinačno najveći dioničar firme Finrar registrirane 1999. godine u Banjaluci za naučno-istraživačku i izdavačku djelatnost i intelektualne usluge, konzalting i menadžment poslove. U imovinskom kartonu iz 2006. godine Mikerević navodi da ima 10.000 eura u hartijama od vrijednosti i udjelima u drugim firmama.

Finrar su osnovali Savez računovođa i revizora RS i 10 fizičkih osoba. U 2003. godini ova firma je isplatila 235.000 KM, a već iduće godine 298.646 KM dividende. Osim toga Finrar je vlasnik i kuća i zgrada ukupne površine od 593 metara kvadratna, te parcele površine 1.914 metara kvadratnih u Banjaluci.

Mikerević je predsjednik Upravnog odbora Saveza računovođa i revizora RS. Iako je registriran kao neprofitna, nevladina organizacija, podaci pokazuju da Savez godišnje ostvaruje prihode u milionskim iznosima. Dragan i Dejan Mikerević su predavači u edukativnim programima Saveza.

Dejan Mikerević ima 50 posto udjela u firmi za reviziju, računovodstveni i financijski konsalting u Brčkom ACD Revizija.

Dragan Mikerević je odbio razgovarati za CIN o svojoj imovini. Pitanja na tu temu nazvao je provokacijama na koje ne nasjeda.

-Pustite me. Ostavite me na miru. Nemate pravo da me uznemiravate - odgovorio je Mikerević na ponovljena pitanja o porijeklu imovini. Na kraju je zaprijetio pozivanjem osiguranja Narodne skupštine RS u kojoj se susret s novinarima CIN-a dogodio.

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Petak je, kraj radne sedmice. Za tri dana, u ponedjeljak 14. decembra, iz Suda i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine svoje kofere počinju pakovati međunarodne sudije i tužitelji. Nekim od njih već će od narednog utorka biti zabranjen ulaz u najvažniju pravosudnu instituciju u državi. Stranci će zgradu u ulici Kraljice Jelene na broju 88 postepeno napuštati sve do prvih dana januara naredne godine kada zvanično ističe mandat i posljednjem uvezenom tužitelju u preduzeću Milorada Barašina. Za to vrijeme visoki predstavnik Valentin Inzko će vjerovatno odmarati u rodnoj Austriji, daleko od bosanskog blata i naše zimske „tmure“. Kada se jednog hladnog dana Inzko vrati, u ovoj zemlji više ništa neće biti isto...

PODRUM KAO TAKAV Na optužnice protiv najkrupnijih političkih kriminalaca će početi padati prašina kakva se da vidjeti samo u najzapuštenijim podrumima, na onim mjestima gdje se odlažu prazne kace za kiseli kupus i kante Jupola, neoprani „mačak“ kojim smo nekad okrečili dnevni boravak i gomila drugih zaboravljenih predmeta što smo ih davno zaključali, a ključ bacili u kanalizacioni šaht nadajući se da će ga neko drugi pronaći i počistiti nagomilano smeće. Među tim nabacanim „stvarčinama“, negdje između felge od bicikla marke Poni i vrata od ormara na kojem smo skuhali naše posljednje makarone u ratu, baš ispod slomljene daske za wc šolju, proviruje krivična prijava broj taj i taj. Tih nekoliko stotina stranica gusto kucanog teksta koje potpisuje izvjesni Dragan Lukač naslovljena je kao Milorad Dodik i ostali. A baš pored podrumskih vrata, na ostacima stare TA peći iz koje smo izvadili šamotne cigle i ugradili ih u kamin kod Feđe Isovića, prilično uredno, kao da su jučer slagane, stoje optužnice protiv Dragana Čovića, Nedžada Brankovića i Edhema Bičakčića. Pokriva ih gusta paučina i prašina, ali, kako ono kažu, nema te prljavštine koju ljudska ruka ne može oprati i očistiti. Za sve ostalo pobrinuo se Venish...

VELIKO ČIŠĆENJE Iz podruma poput ovog kojeg smo opisali, nikad ništa nije nestalo. Baš svaki predmet zateknemo tamo gdje smo ga i ostavili. Tako uvijek bude sa zapuštenim prostorima, na mjestima gdje nam se iz milion razloga ne ulazi... I dok nastaje ovaj tekst, stiže mi informacija da će u nedjelju, dan prije nego što prvom stranom sudiji i tužitelju istekne mandat u državnom Sudu i Tužiteljstvu, OHR donijeti odluku o produženju njihovih mandata. Da li to znači da je Inzko prije svog zimskog odmora ipak odlučio malo počistiti nered u Bosni i Hercegovini i da „ima ključ“ (dedicated to Dino Konaković) koji je vladajuća koalicija bacila u kanalizaciju, e, to još uvijek ne znamo pouzdano. Sigurni smo, međutim, da Austrjanac veoma dobro zna da, ukoliko državni Sud postane podrum iz naše priče, od države Bosne i Hercegovine malo toga ostaje. I zato je njegova odgovornost ovoga puta historijska. Baš kao što je od povijesne važnosti da optužnice protiv ovdašnjih političkih kriminalaca, umjesto u našem imaginarnom podrumu, završe u osvijetljenim sudnicama Suda BiH. Iz kojih će mračnjaci iz podzemlja mirno i dostojanstveno biti upućeni na izdržavanje zatvorskih kazni. Od prohladne Foče do ekološki nekorektne Zenice.

U novoformiranom Vijeću nacionalnih manjina Federacije BiH nema predstavnika romske populacije. Aktivisti udruženja Roma smatraju da je to još jedno od poniženja koja svakodnevno podnose

Vijeće nacionalnih manjina Federacije BiH zvanično je konstituirano potvrdom imenovanja članova od strane Doma naroda Parlamenta Federacija od 3. decembra 2009. godine. Predstavljaće više od 250.000 pripadnika manjinskih nacionalnih skupina, a sastoji se od jedanaest članova - predstavnika manjina. Također, ostavljena je mogućnost proširenja i na predstavnike manjina koje nisu imale kandidate prilikom konstituiranja Vijeća. Ali, među njima nema predstavnika romske populacije.

Izrevoltirani ovakvim konstituiranjem Vijeća u kojem nema predstavnika najbrojnije nacionalne manjine, članovi i aktivisti udruženja Roma u Bosni i Hercegovini odlučili su na Međunarodni dan ljudskih prava izdati saopćenje za javnost u kojem se osuđuje postupak Parlamenta Fedracije BiH.

U saopštenju koje u ime Romskog NVO sektora u Bosni i Hercegovini potpisuju Muradif Biberović i Nedžad Jusić, traži se od delegata Doma naroda da u što hitnijem postupku promijene odluku kojom se, prema njima, vrši diskriminacija romske populacije. Poručuju da je strpljenje Roma pri kraju. Diskriminacija, ponižavanja na svakom koraku i nepostojanje osnovnih ljudskih prava svakodnevnica je teškog života Roma u Bosni i Hercegovini.

U izjavi za Žurnal Muradif Biberović, predsjednik udruženja Roma Romodrom, kaže da krivicu za težak položaj Roma snosi vlast koja nema nikakav odnos prema manjinama. Biberović smatra da veliku krivicu za takav položaj Roma snosi i parlamentarni zastupnik Muharem Serbezovski koji je, kako, kaže u parlament dospio dospio glasovima Roma.

- Muharem bi trebao da se bori za prava Roma, a ne samo da voda one prosjake kad mu šta zatreba. Mi pobjegnemo od sramote kad se on pojavi s njima i počne pravit galamu i svađu. Nije ni obavijestio romska udruženja da se biraju ljudi u Vijeće. Niko od nas nije ništa znao. I Federacija je kriva što nas nije obavijestila. Ja sam predstavnik šesnaest udruženja Roma u Tuzlanskom kantonu i ništa nisam znao. I kako onda da se kandidujem?

Muradif Biberović ističe da neizbor vijećnika nije jedini problem Roma u Bosni i Hercegovini:

- Mi nemamo krovnu organizaciju da nas pokriva u Bosni i Hercegovini. Najugroženiji smo i najsiromašniji. Država okreće glavu od nas. A samo želimo da živimo kao i drugi. Mogu da se požalim na stotinu adresa od Strazbura do Brisela, ja sve te adrese imam kući. Ali neću, hoću pošteno i ljudski. To što su ostavili da se Vijeće može širiti ne znači nam ništa kad neće da nas obavijeste kada je sjednica, pa da i mi možemo predložit svog kandidata. I Evropska Unija je rekla da se može širiti pa Bosna ipak nikad neće ući u nju.

Osim Romske populacije, svoje predstavnike u Vijeću nacionalnih manjina Federacije nemaju nacionalne manjine Nijemaca, Rumuna, Rusa, Rusina i Ukrajinaca.

(zurnal.info)

Osobnost Nikolaja Gogolja, njegov život i stvaralaštvo nose u sebi mnoštvo elemenata koji izazivaju raznorazne nedoumice, znatiželju, očaranost, ali i odbojnost, pa i grubu osudu. Nakon objavljivanja njegovih najznamenitijih djela (najprije zbirki pripovijesti maloruskoga i peterburškoga ciklusa, a zatim komedije Revizor te romana Mrtve duše) Gogolj je proglašen ocem ruske proze, tvorcem realizma u ruskoj književnosti (s osobitom darom za realističku satiru), piscem koji je emancipirao rusku književnost od zapadnoeuropskih utjecaja te je usmjerio u pravcu koji će joj polovicom 19. stoljeća osigurati čelno mjesto u europskome i svjetskom književno-kulturnome kontekstu. No dok su mnogi kritičari, na čelu s Visarionom Bjelinskim i Nikolajem Černiševskim, uzdizali Gogolja u nebesa, drugi su ga s ne manjim žarom proglašavali klevetnikom Rusije, njezinim zlobnim karikaturistom, izdajicom koji zaslužuje ekspresno i nepovratno putovanje u Sibir. Taj smjer strastvena poricanja Gogolja kulminirat će početkom 20. stoljeća u stajalištu Vasilija Rozanova da je najnovija ruska književnost, u cjelini, „Gogoljeva negacija, borba protiv njega“. Naime, ruski su čitatelji, po Rozanovu, prihvatili mrtve duše kao stvarni odraz socijalnoga stanja cijeloga jednoga naraštaja – naraštaja hodajućih mrtvaca – te su zamrzili taj naraštaj. Zbog svoje „genijalne i zločinačke klevete“ Gogolj je zasluženo kažnjen patničkom i nesretnom smrću, ali je njegovo stvaralaštvo na negativan način utjecalo na razvoj ruskoga društva: „Upravo od Gogolja započinje u našem društvu gubitak osjećaja za stvarnost, baš kao što od njega započinje i odvratnost prema njoj.“
Zanimljivo je da je i sam Bjelinski, inače začetnik shvaćanja da je Gogolj genijalan socijalno-satirički književnik koji stvara u duhu naturalne škole, u relativno kratku razdoblju stubokom promijenio mišljenje o Gogolju. On je najprije na sva usta hvalio Gogoljevo književno stvaralaštvo, da bi nakon objavljivanja Izabranih mjesta iz dopisivanja s prijateljima (1847) optužio dotad hvaljena pisca da je „propovjednik knuta, apostol neukosti, zagovornik opskurantizma i natražnjaštva, panegirist tatarskih običaja“.
Iz rečenoga nudi se zaključak da je u samu Gogolju bilo nešto što je u kritičârâ izazivalo radikalno suprotne reakcije.
(N)i romantičar (n)i realist
Kompleksnost Gogoljeve poetike možda najviše dolazi do izražaja pri pokušaju da se njegovo stvaralaštvo ugura u neku od književnopovijesnih ladica. Tu su obično u igri dvije stilskoformacijske kategorije – romantizam i realizam, ali bi se s obzirom na satiričku protegu zrelih Gogoljevih djela (Revizor, 1836; Mrtve duše, 1842) moglo govoriti i o Gogoljevu priključku na klasicističku satiru (koja je, kao što je poznato, bila jedan od dominantnih žanrova u klasicizmu i prosvjetiteljstvu). S klasicizmom bi Gogolja mogla povezivati i prosvjetiteljsko-odgojna protega ne samo njegovih književnih djela nego i sveukupna intelektualnoga angažmana (pisma, kritike, eseji, pokušaj sveučilišne karijere). Dakako, racionalistička motivacija takvih odgojnih funkcija u Gogolja je zamijenjena mesijanističkim i propovjedničkim intencijama (osobito u završnici njegova djelovanja).
Nije posve uvjerljiva ni podjela Gogoljeva opusa na rane odnosno romantičke i zrele odnosno realističke radove. Iako u prvima prevladavaju romantički elementi poput fantastike, hiperboličnosti, tajanstvenosti, zagonetnosti te teme i motivi iz folklornih (ukrajinskih odnosno maloruskih) predaja, pjesama, bajki, običaja (Večeri u zaselku pokraj Dikanjke, prvi dio – 1831, drugi dio – 1832; Mirgorod, 1835), ipak gogoljolozi već u tim ranijim radovima jasno raspoznaju i realističke odnosno socijalnokritičke (satirične) elemente (npr. u pripovijestima kao što su Kočija ili Pripovijest o tome kako se posvadio Ivan Ivanovič s Ivanom Nikiforovičem). Na sličan se način u realističkim djelima mogu pronaći elementi romantizma (fantastika i groteska Nosa, fantazmagoričnost Kabanice, povijesna idealizacija Tarasa Buljbe – koja u drugoj redakciji prelazi u povijesnu krivotvorinu, iluzijska intriga u Revizoru, lirske digresije u Mrtvim dušama).
Ako dakle u različitim stvaralačkim fazama nalazimo i romantičke i realističke elemente, ne znači li to da Gogolj nije ni romantičar ni realist, pa bi zapravo trebalo tragati za takvom poetičko-stilističkom pozicijom koja nadilazi logiku binarnih književnopovijesnih (stilskoformacijskih) opozicija. U najmanju se ruku sa sigurnošću može ustvrditi kako Gogolj pripada u red iznadformacijskih pisaca.
Po shvaćanju Jurija Manna, jednoga od vodećih ruskih gogoljologa, Gogoljeva realistička sklonost opisivanju svakodnevnoga, banalnoga života zapravo je skrivanje bezdana „običnoga“. Ordinarnost života varljiva je – ona u sebi skriva ponore fantastičnoga, strašnoga, demonskoga. Spajanje svakodnevice i fantastike, svakodnevice i demonologije, aktiviranje iracionalnoga u trivijalnoj, dohvatnoj stvarnosti – to su mehanizmi koji rade u Gogoljevoj prozi. Dolazi do grotesknoga i hiperboličnoga napuhivanja detaljâ, koji tako postižu supstancijalnu i značenjsku autonomnost, što rezultira nepredvidljivošću, somnabulnošću, fantazmagoričnošću (Nos). Pritom je načelo kretanja (kinetizma), kojemu su podvrgnuti likovi i cjelokupan siže, postavljeno izvan i iznad likova i radnje (fatalno djelovanje više sile), što zbivanju pridaje karakter mehaničnosti, beživotnosti, slučajnosti, odnosno unutarnje nepovezanosti i beznadnosti (osuđenosti).
Umrtvljenost kao konačan učinak svekolike dinamike najočitija je u završnoj sceni Revizora. Postupak zamrzavanja ili okamenjivanja grupne scene, gdje je skupina ljudi zahvaćena jednom kritičnom emocijom (strahom), Gogolj je, prema Mannu, preuzeo iz slikarstva – točnije sa slike Posljednji dan Pompeja Karla Brjullova. Drugim riječima, konstrukcijsko načelo slike preneseno je na teren komedije. (Podsjetimo da se i tragedija Boris Godunov Aleksandra Puškina, inače Gogoljeva književnoga idola, svršava masovnom – zaleđenom i zastrašujućom – scenom: „Narod šuti.“) U povijesti ruske drame Revizor je važan po tome što je unio još najmanje dvije novine. Prvo, ulogu glavnoga lika preuzima „fantazmagorična osoba“ – „lažljiva utjelovljena podvala“, kako je sam Gogolj okarakterizirao Hlestakova (zanimljivo je pritom da Hlestakov ne odabire sam ulogu lažnoga revizora, tj. varalice), a drugo – Gogolj odustaje od tradicije kažnjavanja poroka, odnosno od scenskoga finala kojim se razrješuje (dokida) krizna situacija.
Ništa manje metafizičan ni zloslutan (iako možda nešto manje drastičan) oblik konačnoga umrtvljivanja sižea jest motiv dosade, koji je također tipičan za Gogolja. Riječ je o nekoj nepopunjivoj i nesavladivoj praznini što dolazi na kraju priče. Kraja zapravo nema, nego se pripovijedanje prekida svojevrsnim upućivanjem na dosadu-bezdan. Najpoznatija je u tome kontekstu završna rečenica Pripovijesti o tome kako se posvadio Ivan Ivanovič s Ivanom Nikiforovičem: „Dosadno je na ovome svijetu, gospodo!“
U Kabanici je, pak, kraj pripovijesti doslovce povezan sa smrću glavnoga lika, tj. s aktivnošću utvare umrloga Akakija Akakijeviča Bašmačkina, koji iz onostranosti zahtijeva ispravljanje nepravde učinjene na ovome svijetu.

Složenost Mrtvih duša
Roman Mrtve duše, objavljen kao prvi svezak zamišljene trilogije, najveće je, najsloženije, najsavršenije, najpoznatije Gogoljevo djelo. To je knjiga koja je „potresla svu Rusiju“. Složenost se očituje već u pokušaju da se djelo žanrovski specificira. Sam Gogolj dano djelo u podnaslovu određuje kao poemu: Čičikovljevi doživljaji, ili Mrtve duše. Poema. Takva odredba upućuje na autorovu namjeru da prikaže društveni i prostorni totalitet onoga što on zove Rus’ (a što mi na hrvatski, ne razlikujući pojmove Rus’ [pjesnički, mitski, simbolički prostor svih Istočnih Slavena] i Rossija [imperijalna državna tvorba Velikorűsâ, najveća država na svijetu – u kojoj sunce, doslovce, nikada ne zalazi], pogrešno prevodimo kao Rusija). Osim toga naziv poema može upućivati na osobni, lirski, angažman pripovjednoga Ja, koje se najjasnije i najeksplicitnije očituje u tzv. lirskim digresijama. (U nas se proučavanjem odnosa lirskih digresija i groteskno-satiričnoga aspekta romana bavio Aleksandar Flaker.) Nadalje, Mrtve duše aktiviraju elemente pikarskoga romana, putopisa, romana karaktera te romana svakodnevice (bytovoj roman). Mrtve su duše sve to zajedno i ništa od toga – jer je sinteza, odnosno cjelina, uvijek viša od svojih sastavnica.
Već spominjano načelo spajanja realnosti i metafizike ovdje se očituje kao prepletanje biznisa (poduzetništva, trgovine) i transcendencije (raskrinkavanja vraga kao trivijalnosti, pošlosti, i beskrajne ideje koju bi, po Gogoljevoj zamisli, morao poroditi neobuhvatni ruski prostor).
Mrtve duše nameću pitanje o naravi realizma (ili „realizma“) koji se obično pripisuje Gogolju. Dakako, potpuno je legitimno s književnopovijesnoga motrišta govoriti o tome piscu kao o ocu realizma ili kao o predstavniku naturalne škole (koja je zastupala stajalište da književnost treba oponašati i analizirati prirodu, odnosno zbilju, a ne – poput romantičara – izmišljati svjetove). Tu protegu možemo zajedno s Gogoljem nazvati zemaljskim realizmom, u što se dobro uklapa stajalište da njegova zrela djela imaju socijalnosatiričnu, raskrinkavajuću ulogu. Ruska kritika 19. stoljeća, a osobito Bjelinski i tzv. revolucionarni demokrati (Černiševski, Dobroljubov, Pisarev), čitala je Gogolja u tome kodu. Tek su književnici, kritičari i filozofi s početka 20. stoljeća (Merežkovski, Berdjajev, Bjeli, a zatim i Nabokov) obratili više pozornosti na drugu protegu Gogoljeva stvaralaštva – na ono što bi se moglo nazvati nebeskim, paklenskim ili jednostavno simboličkim realizmom. U tome je kontekstu možda najvažnija Gogoljeva misao kako je osnovni cilj književnosti – ismijati vraga: „Već se odavno trsim samo oko toga da se poslije mojega djela čovjek do mile volje ismije nad vragom.“ Ali to ismijavanje vraga, koje kreće od društvene i karakterologijske trivijalnosti (pošlost’), obrće se u nešto „čudno i strašno“ (Merežkovski). O tome svjedoči i ova Gogoljeva opaska: „Kada sam Puškinu počeo čitati prva poglavlja Mrtvih duša [...], Puškin, koji se uvijek smijao za mojega čitanja (ta on je bio velik poklonik smijeha), postajao je sve mračniji i mračniji, a napokon se sasvim smračio. Kada je pak čitanje završeno, progovorio je tjeskobnim glasom: ‘Bože, kako je tužna naša Rusija [Rossija]!’ Mene je to začudilo. Puškin, koji je tako poznavao Rusiju, nije primijetio da je sve to karikatura i moja vlastita izmišljotina. Tada sam shvatio što znači stvar uzeta iz duše, i uopće duševna istina, i u kakvu užasavajućem obliku može čovjeku biti predočena tama i zastrašujuća odsutnost svjetlosti. Od tada sam već počeo razmišljati kako da ublažim teški dojam što su ga mogle izvršiti Mrtve duše.“
Vidimo dakle kako realno postaje nadrealno i kako se imaginacija promovira u osnovni kriterij umjetničke istine. Pritom smijeh otkriva tajnu zla, a ismijavanje vraga obrće se u ismijavanje čovjeka, društva, Rusije – i to, na neki način, od strane sama vraga. Zato je Gogolj nakon objavljivanja svojih najvažnijih djela morao svaki put bježati iz Rusije u inozemstvo... Jedni zemaljski realisti nisu ga dakle bez razloga uzdizali u nebesa, dok su ga drugi s razlogom teško optuživali za klevetu domovine (ili, u svakome slučaju, države). A sâm Gogolj vjerojatno je bježao od vlastitih djela, od nadrealne tame kojom su bile obavijene njegove umjetničke vizije.
Posljednje pak Gogoljeve riječi: „Ljestve! Brže daj ljestve!“ svjedoče o trajnoj piščevoj potrebi da osigura oruđe kojim će se prebaciti u gornji svijet. No te iste ljestve možda još više govore o nesavladivu strahu od strovaljivanja u bezdan donjega svijeta...

(preneseno sa http://www.matica.hr/)

Autor tvrdi za svoj roman da je mračan i depresivan sa čime se ja nikako ne mogu složiti, jer ako i jeste, taj mrak i depresija su neotuđivi dijelovi naših biografija. Oni su srasli sa nama. Mi živimo u tamnim vodama

(o romanu Selvedina Avdića Sedam strahova, Algoritam media, Beograd i Algoritam, Zagreb 2009.)

Počeću odmah sa superlativom: roman Sedam strahova Selvedina Avdića je jedan od najboljih bh. romana koje sam pročitao od 09.12.1995. (to je vrijeme od kada počinjem pratiti bh. literaturu) do današnjeg datuma. Otprije poznat kao novinar reporter, pisac kratkih priča, ili nenametljivi muzički kritičar Selvedin Avdić ovim romanom dokazuje ono što je bilo vidljivo već u njegovoj knjizi kratkih priča Podstanari i drugi fantomi a to je da mu duga forma romana najbolje odgovara. A i najveće uspjehe u maratonu postižu ljudi u starosnoj dobi od preko 35 godina, jer su tada sposobni za najveća fizička dostignuća. Roman je dostignuće samo u onom smislu ukoliko su razlozi za njegovo pisanje potpuno iskreni i autentični. U Avdićevom slučaju je to baš tako.

Kineske kutije

O fabuli se možete pobliže informisati na zvaničnoj web stranici zagrebačkog Algoritma. Dovoljno je reći da je roman koncipiran po sistemu kineskih kutija, jer u svakoj kutiji koju čitalac otvori nalazi se nova narativna kutija, i tako sve do kraja koji čitaoca ostavlja u nedoumici šta će se dogoditi glavnom junaku. Ovo je roman o ljudskoj usamljenosti tako kaže sam autor, iako ono što će čitalac prepoznati kao najbitniju odrednicu knjige počesto ne mora biti podudarno autorovoj zamisli, jer je čitanje kao i knjiga – slobodan prostor, gdje postoji samo jedan vladar: čitaočeva svijest u samoći. Onda interpretacija može biti koliko i čitalaca.

Vještina sa kojom je roman ispričan u prvom licu je donekle na tragu klasičnog bosanskog pripovjedanja koje možemo naći u knjigama pisaca tzv. pripovjedačke Bosne i bh. filmu iz 20. vijeka (Ovo malo duše, Kuduz ili Sjećaš li se Dolly Bell), ali je ono inovirano stilom i uvjerljivošću sa kojom je napisana skoro svaka rečenica u romanu. Avdićev roman je lišen viškova i bespotrebnih odlomaka od kojih boluje savremena proza. Njegov svaki pasaž ima svoj smisao i motivaciju za razliku od jerihonskim trubama hvaljenih pisaca čija osnovna književna kvaliteta jeste njihova „genijalna“ stilska dosada i ispraznost. U takvim knjigama teško je odmaknuti od prve dvije rečenice, a ako u tome i uspijem potreban mi je paket Red Bulla kako ne bih istog momenta pao u tako dubok san da bi buđenje ličilo povratku iz mrtvih.

Selvedin Avdić je marljiv čitalac Borgesove literature što se da vidjeti iz njegove knjige. Ali ne radi se tu o pukom kopiranju (tako karakterističnom za „genijalne“ pisce) nego je riječ o jednoj čitalačkoj mudrosti koja fermentira u odličnu književnost, što se može čitati u jednom dahu, ali se može i gustirati danima. Njegova čitalačka i autorska posebnost se nalazi u svjetonazoru prema kojem je zadatak književnosti da opiše totalitet svijeta (slično Borgesu, Schulzu i mnogim drugim), bez obzira koliko je to nemoguća misija. Ta želja za sveobuhvatnošću unutar svijeta literarnog djela je itekako vidljiva u velikom broju citata, odnosno zabilješki na kraju knjige od kojih bih izdvojio stih velikog turskog pjesnika Nazima Hikmeta: Kao tamna voda živi ovaj čovjek. Sam tekst također obiluje citatima, pseudocitatima, mistifikacijama, aluzijama i drugim intertekstualnim pletivom gradeći jednu mrežu kojom će Avdić uspješno uhvatiti trenutke svijeta u raspadanju.

Radnja romana je smještena u neimenovani srednjobosanski rudarski grad za vrijeme posljednjeg rata u BiH. Grad je opisan realno-fantastično s tim da se udio fantastike, horrora može jednostavno nazvati: udjelom ratne stvarnosti. To je pokazatelj koliko ta stvarnost još uvijek čeka one koji će je ispisati, iako je dobar dio ovdašnjeg tzv. neovisnog literarnog establišmenta zamalo polomio noge u euforičnom ushitu kako je književnost o ratu definitivno mrtva, o čemu sam iscrpnije pisao u tekstu Manifest zelenog kalašnjikova. Da se ne ponavljam, tako su trudbenici tog establišmenta, bolje rečeno književnog lobija koji drži većinu žirija u BiH, požurili da zoru prevare. Knjiga Selvedina Avdića je krunski dokaz njihove literarno-intelektualne kratkovidnosti, ili, da budem direktan: gluposti.

U tamnim vodama

U ovom romanu stvarnost je toliko zakrivljena i izvitoperena da se s pravom može govoriti o jednoj vrsti magijskog realizma čiji zadatak nije da bude samo i jedino lijepa književnost (dužna da lijepo zabavi), jer je ova knjiga također i autobiografskog, dokumentarističkog karaktera, počev od klaustrofobičnog života glavnog lika pa do strave i užasa rata. Strava i užas nikad nisu direktni, niti se događaju baš tu gdje boravi glavni lik (osim epizode sa Pegazima), ali su sveprisutni i kruže nad čitavom radnjom kao usijano olovo u alhemijskoj laboratoriji.

Meni najzanimljiviji momenat romana jeste susret Alekse sa duhom rudnika perkmanom, kao i, sada već, antologijska priča o braći Pegaz koji treba da najave Smak svijeta, jer su kao motivi nastali po ugledu na Jedžudža i Medžudža (Gog i Magog), biblijsko-kur'anske vjesnike Apokalipse.

Isto tako ovaj roman jeste literarni dokument o svemu onom što smo vidjeli, ali je neopaženo prošlo pored nas kao talog ulične prljavštine uhvaćen u spirali vjetra. O nevidljivim ratnim zločinima koje je počinila bosanskohercegovačka vlast, tj. Armija BiH. O čemu smo imali bezbroj medijskih izvještaja, ali je u književnosti ta tema do sada bila podosta tabuizirana. Mada ovaj roman nije pisan zato što se treba pisati o „svojim“ zločinima, to je samo jedan važan tematski fragment unutar knjige.

Selvedin Avdić tvrdi za svoj roman da je mračan i depresivan sa čime se ja nikako ne mogu složiti, jer ako i jeste, taj mrak i depresija su neotuđivi dijelovi naših biografija. Oni su srasli sa nama. Mi živimo u tamnim vodama, ko se ne slaže neka što prije pročita roman Sedam strahova Selvedina Avdića.

(zurnal.info)

Vaše prijedloge za najbolje albume šaljite na redakcijski mail [email protected] do 29. decembra. Tog datuma će članovi vaše najdraže redakcije odgovorno sabrati rezultate

Bez obzira na strah od recesije i mutirane gripe odlučili smo da u zdravlju i veselju sačinimo listu najboljih poslijeratnih albuma koji su objavljeni u Bosni i Hercegovini. Željeli bismo se argumentirano uvjeriti da je domaća poslijeratna scena, bez obzira na nedostatak diskografskih kuća, muzičke kritike, odgovarajućih koncertnih prostora i slične logistike, zanimljivija i uzbudljivija od zlatne ere sarajevske pop rock škole. Tako obiman, ali i odgovoran zadatak, nismo u stanju sami izvršiti pa smo odlučili da svoje poštovane čitaoce i čitateljice zamolimo za pomoć.

Dakle, molimo vas da vaše prijedloge za najbolje albume (najbolje bi bilo da ih bude deset i da uz svaki date kraći komentar, ali ako nemate dovoljno strpljenja, volje ili koncentracije, može kako može) šaljete na redakcijski mail [email protected] do 29. decembra. Tog datuma će članovi vaše najdraže redakcije odgovorno sabrati rezultate, uporediti ih sa vlastitim zapažanjima i donijeti konačnu listu od deset najboljih poslijeratnih bosanskohercegovačkih albuma.

Da bismo vam potakli inspiraciju podsjetićemo da je nedavno hrvatski Jutarnji list donio svoju listu od 20 najboljih albuma koji su objavljeni na području regije. Listu su sačinili njihovi iskusni kritičari Ilko Čulić, Aleksandar Dragaš i Zlatko Gall. U tom izboru nalazi se čak sedam bosanskohercegovačkih radova.

Najbolje plasirani je Damir Avdić čiji se album Mrtvi su mrtvi nalazi na trećem mjestu, a prvi CD Od trnja do žaoka zaradio je sedmo mjesto. Na četvrtoj poziciji nalaze se Mostar Sevdah Reunion i Šaban Bajramović, Letu Štuke su na sedmom, Dubioza Kolektiv na 11. mjestu, Frenkie na 15., a Edu Maajku su svrstali među hrvatske albume gdje je njegov CD Slušaj mater zauzeo šestu poziciju. Sigurno smo da primjećujete kako na listi, između ostalih, nisu uvršteni SCH, Zoster, Skroz, Sikter, Protest, Defence, Validna legitimacija, Vuneny, No Rules, pa ni Basheskia, Damir Imamović, Amira Medunjanin, Adi Lukovac, Laka, Mara... Nadamo se da je ovoliko dovoljno za buđenje inspiracije. Koga smo propustili pomenuti neka pokuša oprostiti. Skromni smo ljudi, griješimo.

Očekujemo vaše prijedloge. Help Bosnia Now!

(zurnal.info)

Banjalučki Antikulturni teatar (AKT) Alija Sirotanović pjeva o Miloradu Dodiku, sumnjivim investicijama i privatizaciji. Poslušajte pjesmu Put, autoput

Sa šljemovima na glavama i pjesmom “Put, autoput” banjalučki Antikulturni teatar (AKT) Alija Sirotanović odlučio je predstaviti se široj javnosti.

Nastali su u bifeu Filozofskog fakulteta u Banja Luci prije šest godina a svoje početke vežu za klub Kastro i Dom mladih. Do sada se njihov rad uglavnom svodio na društvenu kritiku kroz skečeve, parodiranje historijskih, sportskih, kulturnih događaja.
Nedavno su odlučili uzeti gitaru u ruke... Inspiraciju za tekst pjesme “Put, autoput” pronašli su u običnoj šetnji Banja Lukom. Slušali su o čemu se priča i napisali tekst. Dakle: Milorad Dodik, investicije, autoput, Strabag, avion, vila, zgrada Vlade RS-a...

Dušan Jokić, osnivač AKT-a Alija Sirotanović u razgovoru za Žurnal kaže da je pjesma nastala po svom logičnom slijedu.
- Previše se ovdje priča o investicijama, privatizacijama, građevinskim objektima... Kada to na kraju realno sagledate sve je užasno smiješno. Ljudi stalno pričaju o tim stvarima, a mi smo samo te priče sakupili u pjesmu - kaže Jokić.
Zbog svoje pjesme nisu imali nikakvih neugodnosti, jer smatraju da je prošlo vrijeme batinjanja.
- Možda vladajućim dobro dođe ova kritika, pa da kažu kako su oni demokrati, dopuštaju drugačije mišljenje. U suštini se ne bojimo.

Dušana nervira pasivnost omladine, neobična sposobnost mladih ljudi da hladno prihvati sve što im ser kaže.
- U suštini, ja mislim da mi u BiH, ali i cijelom Balkanu imamo podanički mentalitet.
On navodi da je Dodik svima super kada priča o srpstvu, a kada ostanu bez posla onda je druga stvar.
- Jednom sa ovdje u Banja Luci izvodio skeč koji ironizira političko stanje... Prilazili su mi ljudi poslije nastupa i čestitali, a ja njima kažem, pa hajte i vi, recite šta imate, ne morate preko mene. Najlakše je preko tuđih leđa kritikovat.

Poslušajte pjesmu “Put, autoput”.

(zurnal.info)

Centar za humanu politiku je povodom Međunarodnog dana borbe protiv korupcije, pozvao parlamente, tužilaštva i Visoko sudsko i tužilačko vijeće da "spriječe dugogodišnju, svakodnevnu, organiziranu, razarajuću i nekažnjenu pljačku javnog novca, zbog koje su građani sve siromašniji, a pojedinci sve bogatiji".

-Mi smo pozvali najodgovornije institucije, paralamnet i tužilaštvo, da ih podsjetimo koliko je korupcija prisutna, koliko ona pojede javnog novca. Konstantno pričamo, prezentujemo, dokazujemo ali se ništa ne radi po ovom pitanju koje razara državu, te sam zbog toga pesimističan, mislim da će se nadležni oglušit kao i ranije. Možda će biti održan prigodan govor ili tako nešto, ali sumnjam da će navedene institucije bilo šta konkretno poduzet - smatra Momir Dejanović, predsjednik Centra za humanu politiku.

On navodi kako je Centar još prije godinu dana radio istraživanje u kojem se došlo do podatka da se godišnje opljačka milijardu maraka.

-Naplata i utaja javnih prihoda, javne nabavke, građenje i upravljanje javnim resursima su oblasti u kojima je pljačka najprisutnija. Mi smo na osnovu istraživanja od prošle godine došli do zaključka da se godišnje opljačka više od milijardu maraka. To je, tvrdim, najniža moguća suma. Opširnijim istraživanjem i analizom došlo bi se do mnogo veće cifre koju pojede korupcija - objašnjava Dejanović.
Prema istraživanjima ovog centra, u BiH se u prosjeku svakog dana opljačka najmanje tri miliona KM javnog novca.
Iz Centar za humanu politiku tvrde da je za pet godina opljačkano toliko javnog novca da bi se njim mogao izgraditi autoput na koridoru 5-C kroz BiH.

Širom Evrope UEFA daje nacionalnim savezima novac za razvoj omladinskog nogometa. Samo se u slučaju Bosne i Hercegovine pravi presedan i krovna evoropska nogometna kuća zaobilazi Nogometni/Fudbalski savez BiH i novac daje direktno klubovima. Jednostavno nemaju povjerenja u NSBiH.

SEDAM GODINA BEZ NOVCA

Znali smo da čelnici Evropske nogometne federacije nemaju baš najbolje mišljenje o ljudima koji rade u Nogometnom Savezu Bosne i Hercegovine. Međutim, uvijek nas nova informacija neugodno iznenadi i uvijek se zapitamo ima li kraja. Kako Žurnal ekskluzivno saznaje od izvora u NS BiH, krovna kuća nogometna u našoj zemlji u luku se zaobilazi kada je u pitanju podjela evropskog novca. Najnoviji dokaz je potez UEFA-e koja je u našem slučaju odustala od uobičajene prakse kojom se novac za razvoj omladinskog nogometa uplaćuje nacionalnom Savezu koji potom taj novac dalje distribuira klubovima. Ne! Našem Savezu taj novac neće biti uplaćen nego će se on direktno uputiti klubovima. Ovu informaciju potvrdili su nam i u premijerligaškim klubovima koji upravo ovih dana očekuju novac na svojim računima.

-Odgovorni ljudi iz Evropske nogometne federacije su nam naložili otvaranje posebnog žiro računa na koji će oni uplaćivati sredstva namjenjena razvoju omladinskog pogona. Radi se o posebnom elektronskom žiro računu u koji će ljudi iz UEFA-e konstantno imati uvid jer oni žele tačno da znaju gdje ide novac koji izdvajaju – kaže nam direktor FK Velež Sedin Tanović.

Evropska nogometna federacije za svoje članice svake godine izdvaja ukupno šest posto prihoda za razvoj omladinskog nogometa. No, klubovi iz Bosne i Hercegovine ta sredstva nisu primali punih sedam godina. Pitate se zašto?! Ne vjerujem da ne znate razlog. Klubovi koji imaju takvo vodstvo (Savez) ne treba da brinu za svoju budućnost...

-U siječnju smo potpisali sve dokumente kako bi se sredstva uplaćivala direktno klubovima. UEFA nam je dala sve potrebne papire, dokumentaciju koju trebamo pripremiti kako bi dobili novac – ističe generalni tajnik NK Široki brijeg Josip Bevanda, inače u posljednjem sazivu i član Izvršnog odbora NS BiH. Bez ikakve dileme, Bevanda je spreman okarakterizirati posljednji potez UEFA-e: Ovo je još jedan šamar našem Savezu budući da smo jedini od 53 asocijacije u Evropi kojem UEFA neće slati novac za ovaj projekat.

Premijerligaški klubovi bi za proteklih sedam godina, koliko nisu dobijali sredstva iz ovog projekta, trebali dobiti oko 70.000 eura, po 10.000 za svaku sezonu. Biće to dobar stimulans za ulaganje u omladinski pogon, u budućnost.

-I do sada smo mi sami finansirali rad omladinskog pogona ali iz svoje centralne kase. Sada su nam rekli da ta sredstva možemo pravdati. Naši susjedi u Srbiji i Hrvatskoj izgradiše terene, svašta nešto...nas nema nigdje. Ja se ne sjećam posljednjeg projekta. Čini mi se da je to bio projekat Goal u Orašju – govori direktor Veleža Tanović.

PROBLEM JE MENADŽMENT SAVEZA

Mnogi će se složiti da NK Široki brijeg ima najbolje uslove od svih premijerligaša i da je vjerovatno najorganizovaniji nogometni klub u državi. Jedini imaju vlastiti kamp na kojem se pripremaju sve selekcije kluba. Širokobriježani su odavno ozbiljno shvatili proces licenciranja pa će, vjerovatno, biti jedan od rijetkih klubova u našoj zemlji koji će ispuniti stroge kriterije UEFA-e. Zanimalo nas je da li su prilikom nedavne posjete klubovima, odgovorni čelnici UEFA-e jasno rekli zbog čega ne žele slati novac Savezu nego direktno klubovima?

-Nikad vam oni takve stvari ne govore direktno. Oni kažu menadžment pa vi sada isčitavajte iz toga. Kada smo ih mi u Širokom brijegu direktno pitali „koji je razlog zbog čega će se distribucija novca vršiti na taj način, šta je problem“ dobili smo odgovor „problem je menadžment“. Jasno vam je da ćemo za vraćanje povjerenja prema ljudima iz UEFA-e u budućnosti u Savezu trebati nove ljude. Od vrha pa na niže – kaže nam Bevanda.

Kad ovako razmišljaju ljudi u premijerligaškim klubovima, možete onda zamisliti kakvi su stavovi nogometnih legendi kojima su već godinama zatvorena vrata NS BiH. Predrag Pašić već 16 godina, vrlo uspješno, rukovodi nogometnom školom Bubamara.

-Mene niko ništa ne pita kada se dijele pare ili iz UEFA-e ili NS BiH prema tome ja nemam šta da to previše komentarišem. Neka to komentarišu oni koji dijele pare i oni koji su zaslužni za takav potez UEFA-e. Ja sam otrovan odnosom ove države i ljudi iz NS BiH prema meni kao čovjeku i kao sportskom radniku. Kad se prave umjetni tereni, nas u Bubamari nema nigdje. Napravili su Željezničaru i Sarajevu. Uredu. Ali, napravit će oni i drugi i peti ovim klubovima, a Bubamara nema šanse. Nijedne lopte od NS BiH nismo dobili kako je osnovana Bubamara! – ogorčeno priča Pašić.

Predrag Pašić je samo jedan iz plejade bosanskohercegovačkih nogometnih legendi koji ne želi ništa imati sa NS BiH dok su na vlasti ljudi koji trenutno tamo sjede. Šta mislite, što mnogi naši trenerski stručnjaci koji rade u inostranstvu na sve načine, kurtoazno, objašnjavaju kako ne mogu doći raditi u našoj nacionalnoj selekciji? Jedina prava istina je da ne žele ući u deal sa ljudima koji posljednjih 15-tak godina vedre i oblače bosanskohercegovačkim nogometom. Ti ljudi su ovdje samo da oblače. Izvedrit će nam se kad oni odu...

ZAOBILAŽENJE ISTINE

Nogometni Savez BiH i dalje se trudi u svjesnom zaobilaženju istine. Tako je juče na zvaničnoj web stranici Saveza objavljena informacija da su deblokirana sredstva za razvoj omladinskog nogometa te da je prvih šest klubova (Zrinjski, Željezničar, Slavija, Radnik iz Bijeljine, Budućnost iz Banovića i Široki brijeg) već dobili novac. Naravno, nigdje u toj informaciji ne stoji da im ta sredstva neće biti uplaćivana posredstvom NS BiH te da je Savez jedini krivac što se posljednjih sedam godina ta sredstva klubovima nisu redovno uplaćivala.

Nije dugo trajao prividan mir u zemlji u kojoj strance ubijaju, zar ne? Mada, mnogima to izgleda kao da je bilo davno. Da je danas priupitati onu amorfnu masu koja se slivala po skupovima podrške protiv nasilja ko je bio Brice Taton verovatno bi se dobro počešali po glavi pre nego odgovore na ovo pitanje.

Zvuči poznato, a onda bi se iz ladica sećanja, nakon što sa vrha prvo izbace slike predsednika Tadića u raznim perverznim pozama - samobičevanje ispred suda zbog ispijanja šampanjca na fudbalskoj utakmici, pretnja bičevanja ministara koji su se nesebično odnosili prema novcu iz budžeta, bolesno pokorni stav i pogled nakon smrti patrijarha i četiri dana klečanja zbog čega su mu kolena danas ko u kore drveta, došli bi i do nedelju dana žalopojki zbog ubistva nekog Francuza. Uz malo napora setili bi se i detalja jer se opet nekako sama po sebi nameće slika predsednika Tadića kako nosi vence, kako se njegovi potrčci utrkuju ko će ponuditi beskorisniju zamenu roditeljima Tatona - jal ulica, jal spomenik, a što da ne i grad. Kad se i to otkloni onda se vraća slika nasmrt pretučenog mladića, koji je u sred bela dana i u sred Beograda bačen u rupu pored stepenica sa nekih 10 m visine. “Da, kako se ne sećamo Tatona?

Njega su neki klinci premlatili jer je bio navijač francuskog kluba. Strašno. Koliko ja znam uhapšeni su i sada je sve u redu”. E, na ovakvo pojednostavljeno shvatanje naići ćete u Beogradu. Uostalom,u danima posle svega pokazali smo da nismo više divljaci. Patrijarh je sahranjen, na ulicama je bilo po procenama medija od 200 do 700 hiljada ljudi (sitnih 500 hiljada se pogubilo na putu od režimskih do nerežimskih medija) a nije stradao ni jedan izlog, ni jedna ambasada, ma ni jedan kontejner. Beograd je doživeo katarzu.

NAVIJAČI SA DOSIJEOM

A onda je Brankica Stanković, autorka “Insajdera”, kultne emisije na TV B92, jedine pred kojom se i danas skida kapa, jer ostalo je sve u rukama autorskog tandema Šaper-Krstić (čast “Peščaniku”, ali oni su na radiju), odlučila da se pozabavi pitanjem “navijača” i odnosa države prema njima. Još kao junoša pohađajući jedan od kurseva istraživačkog novinarstva u Vremenu predložili smo temu o “navijačima” koji su i tih ranih godina ovog milenijuma imali status bogova jer da njih nije bilo, pitanje je kako bi se završio onaj 5. oktobar. Mada, kad bolje razmislim i bolje da ih nije bilo jer se završio povratkom Miloševićevih socijalista zajedno sa nekad Đinđićevim, a danas Tadićevim demokratama. Trula koalicija, eto to nam je doneo taj 5. oktobar.

Elem, rečeno nam je da ako nam je život mio bolje da se manemo te teme. Neko je onda u zanosu predložio i sportske kladionice..., odgovor se sam nametnuo uz blagu dozu ironičnog osmeha.

E, upravo takav odnos već godinama vlada u medijima. Atraktivna tema ali pusti to. Sećam se panike kada sam sa TV ekipom išao da snimam navijače Partizana pred derbi sa Zvezdom, i to u vreme kada je “jug” bojkotovao tandem Zečević-Bjeković. Snimatelj je bio zabrinut jer bi mogli pomisliti da nas je policija poslala da ih snimimo. Mi smo dobro prošli ali teško mi izbrisati scene šutiranja kamermana, fotoreportera, a lično sam pratio i akciju lupanja slovenačke ambasade posle priznanja Kosova. Razularenu gomilu sa navijačkim i “patriotskim” obeležjima predvodio je golf koji se svako toliko pojavljivao i izdavao naređenja šta činiti. Na moje upozorenje i predaju registarskog broja policija je ostala nema. A šta se i ja mešam.

Uglavnom, to se već ustalilo. Srbija je postala zemlja kakvu je Arkan stvarao od osamdesetih godina. Nekad je to bio jedan, a danas ih ima na stotine sličnih, a to je pokazala i Brankica. Na desetine vođa raznih grupa u dosijeima policije već poseduju pozamašnu arhivu - od dilanja droge, pokušaja ubistava, pa čak i ubistava, prodaje i nošenje oružja, napada na službena lica...

BRANKICA KAO BAKIR

Brankica ih je sve uredno posložila u emisiju koja je često bila povod za akciju policije. Čak i oni koji nisu gledali ranije epizode već su poput vrabaca na grani govorili da je “Insajder” uvek korak ispred policije. Nakon emitovanja znala je da sledi i njihova akcija. Problema tu ima više jer hapšenje je samo deo posla u borbi sa kriminalom. Onda slede neažurna tužilaštva i još neažurniji sudovi.

U ovom slučaju, grupe za koje se tvrdilo da su osakaćene odlučnom akcijom države nakon ubistva Tatona pokazale su da im ni nokat sa malog prsta ne fali. Nakon samo prve epizode u serijalu “(Ne)moć države” usledila je prava bujica pretnji upućenih samoj Brankici što preko facebook grupa, što preko B92...

Gledaocima emisije “60 minuta” je poznato kako živi Bakir Hadžiomerović. E, i Brankica je na dobrom putu da dobije stalnu pratnju policije jer je sasvim izvesno da će napadi na nju jačati kako serijal bude odmicao, kao što je izvesno da će ova država biti nemoćna da to spreči i da adekvatno kazni.

Uostalom, i to će proći. Mislim na euforiju oko serijala “Insajdera”, a onda ćemo se vratiti dobroj zabavi u kojoj glavni tužitelj preti glavama države zbog ispijanja šampanjca na fudbalskom stadionu, a ovi se posle posipaju pepelom i priznaju krivicu jer, božemoj, zakon je isti za sve.

U ovoj predstavi u kojoj glavnu ulogu uvek i zauvek ima Boris Clooney Tadić nema mesta za vođe huligana koji su međutim glavni glumci u Brankičinom “Insajderu”. U toj predstavi su svi veseli, nasmejani ali hoće li im neko već jednom šapnuti da igraju u tragediji, ako uopšte znaju šta je to.

Filmovi postaju, neizbežnim protokom vremena, deo naših intimnih istorija, ali i više od toga: sastavni deo kolektivnog sećanja, gradivo koje se taloži u tlo po kome hodamo i živimo. Sada se odjednom i naizgled ničim izazvano javilo zanimanje za partizanske filmove; ako je tako u Hrvatskoj, gde na HTV-u ide ciklus tih filmova, e – onda je to ozbiljno.

Hajdemo prvo od intimne istorije. Klinci rođeni 1945/46. u bioskop su krenuli taman kad je raskid sa SSSR bio gotov i fiksiran, pa su bili pošteđeni obaveznog Pastira Kostje i Kako se kalio čelik (kasnije su tek, u Kinoteci, shvatili koliko su bili srećni). Domaća produkcija, međutim, pratila je misao druga Lenjina o važnosti kinematografije, ali je takođe uspela da pronađe i zaposli talente i majstore. Prvi film koji mutno pamtim je Slavica, projektovana na krevetski čaršav sa projektora od 16 mm u izvesnom hotelu u Biogradu na Moru, sredinom pedesetih. Kad smo krenuli u školu, nagledali smo se koječega, a američka propagandna serija dokumentaraca "Za šta se borimo" bila je hit među klincima (kasnije smo utvrđivali to gradivo i u Kinoteci). Od uže shvaćeno partizanskih filmova pamtim Kapetana Lešija sa nezaboravnim Aleksandrom Gavrićem (visok, brkat, lep ko slika): bio je to u stvari vestern, kao i većina tih tadašnjih filmova o NOB-u. Neko je bio dobro shvatio da ako već treba praviti propagandne filmove, onda je bolje držati se proverenog pristupa. Tih partizanskih vesterna bilo je mnogo, bili su odgovarajuće srcedrapateljni i melodramatski, jasni i jednostavni. Bila je i serija urbanih ilegalačkih trilera, kao inspirisana francuskim krimićima i sličnim ratnim filmovima o Pokretu otpora: Ne okreći se, sine, pa ono nešto o jevrejskoj devojčici (zaboravio sam ime, praštajte!) gde je debitovala prelepa Dušica Žegarac, pa legendarni Saša i na vrhuncu svega Valter. Čak su i Davičovu Pesmu ekranizovali – kako-tako. Kasniji Otpisani bili su samo usavršavanje i glancanje provereno uspešnog žanra, kao – uostalom – i briljantne Divlje svinje.

Naravno da jedna velika i jaka kinematografija, kakva je u novoj Jugoslaviji i bila, nije mogla da se ne razvija – formalno i sadržajima. Krajem šezdesetih oseća se polagano rastresanje "idejne poruke", nezavisno od Sesil B. de Milovskih superspektakala Neretve, Kozare i Sutjeske i njihove karikature Velikog transporta, koji su svi polako postajali industrija spektakla. Stereotip "naših" protiv "njihovih", ono što se u klasičnom vesternu zvalo "crni i beli šeširi", polako je ustupao pred autorskim i scenarističkim razmišljanjima, preispitivanjima i isprobavanjima ideoloških granica. To se moglo doživeti i kao kretanje misli u sledećem smeru: dobro, u redu, pobedili smo okupatora i domaće izdajnike već toliko puta; hajde sada da vidimo ima li u tome ratu još nečega osim puke pucnjave i po šablonu neizbežnih nesrećnih ljubavi po principu Za kim zvono zvoni.

Već su Divlje svinje bile znak da se nešto menja i razni Subnori su počeli tiho da reže, njušeći jeres. Onda je Tonči Vrdoljak snimio Kad čuješ zvona i U gori raste zelen bor. Nastala je izvesna galama uz prateće indignacije; sećam se toga jer sam tada radio na TV Zagrebu, pa su se ta gibanja odvijala preko naših glava.

Sve je to, međutim, bila dečja igra u odnosu na pojavu "crnog talasa" odmah zatim ili tu negde. Dva reditelja napravila su od partizanskog filma ono što su veliki američki reditelji krajem šezdesetih napravili od vesterna: prevrnuli su ih kao čarapu. Ta dvojica su Žika Pavlović i Bata Čengić; uskoro će im se pridružiti i drugi, neka mi oproste što im se ne sećam imena (ipak nisam filmski manijak). Film Bate Čengića Mali vojnici mene je bio "smrzao": jednostavan, jasan, briljantan i uznemiravajući do panike; kratko je trajao (dobro da se uopšte pojavio!) i pitanje je može li se više uopšte i naći na nekom CD-u. Onda se Žika Pavlović latio i tog žanra: Zaseda je snimljena tada, ali smo na nju čekali skoro do pada komunizma. Zaseda je završila sa partizanskim filmom i zato je u naslovu ovog teksta: bila je dvadeset godina ispred ostalih. Ako su Divlja horda i Pat Geret i Bili Kid apsolvirali vestern, Zaseda je apsolvirala pratizanski film, sasvim logično i razumljivo. Verujem da je i Žika shvatio da je malo prekardašio, vođen svojim uspomenama iz mladosti koje se vide u svakoj od njegovih knjiga. Crveno klasje pak na istoj je liniji revizije mita, ali na terenu slovenačkom i prerušeno u ljubavnu priču. Sve ostalo na tu temu manje-više je zanemarljivo, kao ponavljanje ili prerađivanje žanra na razne načine.

Sve je ovo, u stvari, pokušaj da se ispriča nešto o političkom i moralnom odrastanju jedne kinematografije. "Leši kapetan" – tako smo taj film zvali kao osmogodišnjaci, zbog pamtljive pesmice – početak je bezazlen i jasan, kako je to trebalo klincima; vestern, brate, etnički i politički korektan, crno-beo i kvit. Bezazleniji od toga i čak od legendarnog "Kekeca" bio je sladak filmić Poslednja dolina, o američkom pilotu oborenom negde nad Slovenijom (igrao ga je jedan sjajan i neverovatno simpatičan Afroamerikanac; je l’ se to tako kaže? ranije bismo rekli "crnja"), koga čuvaju i paze dvoje slovenačke dečice. Slavica i ostalo – bio je i jedan film o partizanskoj bolničarki koju je igrala ona lepa Nemica, Marija Šel – bilo je manje-više ista naivnost pakovana na različite načine. Proliferacija (razmnožavanje) te vrste filmova imala je, naravno, svoj uzrok i u republičko-pokrajinskoj ravnopravnosti, pa je svako morao da ima, ‘ajde ne baš "epopeju" federalnog značaja (i budžeta), ali "ovekovečenje na nepostojanoj celuloidnoj traci", što bi rekao Borhes. Slovenci, Hrvati (Dalmatinci još i posebno!), Bosančerosi, Srbi (sa sve Vojvođanima), Kosovari, Makedonci (nešto manje) i Crnogorci, zahvalni Mihajlu Laliću. Tutti quanti dobili su šta ih je spadalo, ali je onda taj žanr nekako dozreo – da ne kažemo tuknuo. Valjda od prezasićenosti bezazlenom naivnošću crnih i belih šešira (kao i vestern); svakako od nedostatka talentovanih filmadžija, mada ni u to nisam siguran: niko talentovan ne bi se bavio tuknutim žanrom, osim kao bezobraznom persiflažom i satirom tipa Crna guja ili Monti Pajton, ali dotle još nismo sazreli. Kad neko ovde na temu NOB-a snimi nešto nalik na Kvaku 22, plaćam vam svima piće u "Kaleniću". Uostalom, ni o vijetnamskom ratu još niko nije snimio tako nešto u Americi, a još ni četrdeset godina nije prošlo od kada su galantne saveznike helikopterima i u oblacima suzavca pokupili sa krova američke ambasade u Sajgonu (to se sada zove Ho Ši Min).

To što se sada javilo zanimanje za partizanske filmove – čak i u Hrvata, gde partizane vole manje nego u DSS-u – teško da je stvar "jugonostalgije", kako zli ljudi tvrde, osim ako je ta nesretna "jugonostalgija" krivo definisana. Naime, prošlost se ne dade obrisati metodima koje je još Orvel pažljivo i sa uživanjem opisivao u Hiljadu devetsto osamdeset četvrtoj: bio je to previše težak zadatak i za sovjetsku vlast, kako svedoče zaplenjeni arhivi iz Smolenska, jedini autentični materijal o konkretnoj praksi staljinizma ikad dostupan (od 1958. pa donedavno). Pošto je tome tako, zanimanje mladog sveta za našu "bolju prošlost" (hvala, Pero!), njenu muziku, običaje, svakidašnji život, viceve, umetnost i sve neizbežno obuhvata i kinematografiju, možda bližu načinu opažanja te dece čak i od muzike. Tate i mame, bake i deke pričaju im o filmovima, spontano i nesvesni da ta deca te filmove ne znaju. Razdvojeni, kao sekirom, novim granicama i pratećim mržnjama i prezirima, zgađeni nad prostačkom i nezgrapnom propagandom koju oni bolje čitaju ("provaljuju" je prava reč) od nas matoraca, radoznali (hvala Bogu!), ti klinci hoće sve to da vide svojim očima i da onda donesu svoj sud. Živela "ekstaza komunikacija" (Badi Savić): deca sada mogu da poskidaju filmove sa neta, da ih menjaju između sebe, da zaključe kakvi su, zašto su im takvi i da to kažu. Neka to traje, jer ove su nove generacije vizuelno i filmski perceptivnije od starijih; njihovi će zaključci, kad se jednom pojave – a pojaviće se – biti dragoceno merilo, jer budućnost sudi o umetnosti, na žalost ili na sreću.

(vreme)