U Institutu za zaštitu zdravlja RS-a precizirali su da su nova četiri slučaja prijavljena u Banjoj Luci, po dva u Bijeljini, Trebinju i Istočnom Sarajevu, te jedan u Gradišci.

Kao što je bio slučaj i do sada najviše oboljelih je školske i mlađe životne dobi.

U Istitutu za zaštitu zadrvlja RS-a istuču da redovno prate situaciju u vezi s novom gripom.

(FENA)

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Vijeće za implementaciju mira pismeno je odgovorilo na nedavne optužbe koje je predsjednik Sabora Islamske zajednice BiH Edhem Bičakčić uputio na račun OHR-a. Očekivano, PIC je Bičakčićeve navode ocijenio neutemeljenim. „Sadržaj Vašeg pisma od 4. novembra 2009. iznenadio je i zabrinuo članove Vijeća za implementaciju mira... Uvjereni smo da optužbe nisu zasnovane na činjenicama i da OHR i dalje izuzetno dobro promovira bolju budućnost u BiH za građane koji pripadaju svim etničkim skupinama...“

VI SE BRANITE

PIC je, dakle, rekao svoje. Dva dana ranije, na višesedmičnu hajku pojedinih čelnika Islamske zajednice prema ovdašnjim novinarima koji argumentirano ukazuju na propuste i korupciju unutar „Cerićevog preduzeća“ ukazali su i federalni ombudsmani. Opet očekivano, ombudsmanski trio (Branka Raguz, Vera Jovanović, Esad Muhibić) nakon prezentiranja izvještaja žestoko je napadnut i izvrijeđan u federalnom parlamentu i to upravo od onih zastupnika koji sa moralom (a posebno sa islamskim) nemaju baš nikakve ozbiljne veze. „Mi ćemo napadati a vi se branite“, poručuju nam ovdašnji nacional-kleptomani pritom se služeći notornim lažima uz pomoć kojih dodatno homogeniziraju već odavno sluđeni narod. Od koga to avazi, cerići, bičakčići...“brane Bošnjake“? Čak i nakon površne analize lako je zaključiti kako to interesno-korupcijsko društvance nekog navodno štiti od istih onih novinara, institucija i pojedinaca koje je mafijaški režim Milorada Dodika još davno proglasio nepoželjnim u Republici Srpskoj, a neki sa te liste su od Dodikove Vlade optuženi čak i za zločinačko udruživanje.

KRIZNI MEDIJSKO-VJERSKI ŠTAB

Pismeni odgovor PIC-a Bičakčiću jeste važna poruka međunarodne zajednice radikalima skupljenim s koca i konopca, od Cerića do Šahinpašića, od Orića do Brankovića. Posebno ako se ima u vidu da je Bičakčić radi zaštite bošnjačkih bandita uspio izmanipulirati kompletan Sabor kojim predsjedava te je bez ispunjavanja predviđene procedure i rasprave ispunio svoj zadatak zaštitnika kriminalaca (i sebe samog) sa famoznih OHR-ovih shema.

Antibosanskohercegovačka koalicija nikada nije bila transparentnija. Dodik brani Cerića, Cerić brani Dodika, a obojica zapravo brane svoja prava na, hajmo reći, nacionalnu opravdanost kriminala i punu zaštitu njegovih najviđenijih protagonista. Ako ikada ovdašnje pravosudne institucije pokrenu istrage protiv izdašnih donatora izgradnje Cerićevog mauzoleja koji se divljački gradi na starom mezarju u sarajevskom naselju Kovači, e to ima da bude prikazano kao napad na sve muslimane ovog svijeta i nesumnjiva islamofobija. Ako u združenoj policijsko-tužiteljskoj akciji, recimo, jednog dana bude uhapšen višegodišnji direktor i pljačkaš Bosnalijeka, a današnji Cerićev donator, „krizni medijsko-vjerski štab“ će se ponašati identično kao i režimski mediji u Republici Srpskoj kada treba stati na otadžbinski branik laktaškog vožda od sve izvjesnije optužnice Tužiteljstva BiH. U tom smislu, već sada je izvjesno da se ni bošnjački ni srpski (a ni čovićevsko-hrvatski) „čuvari kriminala“ neće ustručavati od napada, uvreda i etiketiranja svakoga (od Raffija Gregoriana, preko američkog ambasadora u BiH, do „islamofobičnih novinara“) ko im se nađe na putu amnestriranja pljačke i drugih pripadajućih nezakonitosti. Još kad se čuvarima kriminala, onako principijelno, pridruži i ovdašnje intelektualno smeće koje za sitan groš i komad medijske slave gazi čak i po vlastitim životnim principima, onda nemamo nikakvog razloga da brinemo za budućnost ove zemlje. Jer budućnosti sa tom korumpiranom, kvazielitističkom, nikakvom inteligencijom upregnutom u kola čuvara kriminala zaista nema u zemlji koja nikada nije postala država i koja će to teško ikada postati.

STO DANA ZA JEDAN ZAKON Svakih 101 dan, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine usvoji jedan od zakona koje je Vijeće ministara planiralo realizirati u protekle tri godine, pokazao je najnoviji Monitoring Vijeća ministara i Parlamentarne skupštine BiH koje je Centar civilnih inicijativa predstavio javnosti. Tri mjeseca i desetak dana je, naime, potrebno samo jednom zakonu, od ulaska u parlamentarnu proceduru pa do njegovog usvajanja.

Prema podacima CCI-a, otkako je ova vlast zaposjela vlast u BiH 2007. godine, usvojena su svega 52 zakona od 305 planiranih, što je tek 17 posto. Kada se pogleda sastav Vijeća ministara BiH i državnog Parlamenta, onda bi se čak moglo reći kako smo dobro prošli, ali tu su naši zapadni susjedi da nas vrate u realnost. U Hrvatskoj je u istom periodu usvojeno 609 zakona, što je pet puta više u odnosu na PS BiH.

JEDAN ZAKON JEDAN DAN Vjerovatno će bh. ministri poželiti da se pohvale kako su u protekla tri mjeseca usvojili više zakona nego što je bilo planirano. To je djelomično tačno. Uz napomenu da ih je na turbo izglasavanje natjerala međunarodna zajednica kako bi ispunili uvjete iz Mape puta. Pritom je taj „višak”, tek 10 posto „manjka” napravljenog u prva dva kvartala ove godine, kada je umjesto 57 planiranih zakona usvojeno svega devet.

U prvih devet mjeseci 2009. Vijeće ministara je na 32 održane sjednice Vijeća ministara utvrdilo 42 zakona, od čega svega 29 iz Programa rada. Do kraja godine ostalo im je još “samo” 90 zakona koje moraju usvojiti, što bi u idealnoj varijanti značilo jedan zakon dnevno, a da pri tom rade i vikendima, i praznikom, i kada igraju Ćirini sinovi, i kada umre neki vjerski vjerodostojnik...

IMA GORIH I OD VIJEĆA MINISTARA Parlamentarna skupština BiH je gora od svih. Oni svojim neradom i opstrukcijama uspijevaju neutralisati i ono malo rezultata Vijeća ministara. U prvih devet mjeseci ove godine PS BiH je od planiranih 126 zakona usvojila tek 42. Ova skromna cifra mogla bi se opisati i kao dobar rezultat, kada od ta 42 zakona, njih 24 ne bi bili izmjene i dopune postojećih.

ENTITETSKIM GLASANJEM PROTIV DRŽAVNIH ZAKONA Da nas bh. parlamentarci još uvijek mogu iznenaditi, naravno u negativnom smislu, najbolje pokazuje podatak da na 42 usvojena zakona, dolaze 32 oborena. Uglavnom je to rezultat entitetskog glasanja. Čak 27 zakona je palo zbog nedostatka entitetskih glasova. Skoro po pravilu, to su glasovi političkih predstavnika iz Republike Srpske. Da sve bude još gore, među 27 odbijenih zakona, deset ih je izuzetno važno za brže ispunjavanje uvjeta za liberalizaciju viznog režima.

KOLIKO TO KOŠTA? Budžet parlamenta Bosne i Hercegovine za ovu godinu iznosi 17,6 miliona konvertibilnih maraka. Tako dobijemo da jedan dan rada državnog parlamenta plaćamo 48.220 KM. Ako je za jedan zakon potrebno 100 dana, lako je izračunati da nas on košta skoro pet miliona maraka. Zemlje u regionu možda imaju više usvojenih zakona potrebnih za evropske integracije, ali su naši zato ubjedljivo najskuplji.

Naravno, i u ovom slučaju postoji rješenje, a to je fiktivna prijava boravišta na području Srbije, ali to u praksi i nije tako jednostavno izvesti. Kao dokaz o prebivalištu traži se pisani dokument o vlasništvu stana ili kuće, a u slučaju podstanara mora se priložiti i odgovarajući ugovor, što opet za sobom povlači određene obaveze, prije svega poreske za stanodavca, bilo da je stvarni ili fiktivni.

Bez prijave boravka nema pasoša

Na ovaj način Srbija je ispoštovala džentlmenski sporazum sa EU po kojem u zamjenu za ukidanje viza građanima Srbije, srbijanska Vlada obećala da neće šakom i kapom dijeliti državljanstva i pasoše građanima drugih država na području bivše Jugoslavije, prije svega BiH, Crne Gore i Kosova.

Za Srbe sa Kosova nađeno je posebno rješenje pa se njima pasoši izdaju u Beogradu, ali je Srbija obećala EU da će ovi pasoši biti posebno označeni pa ostaje da se vidi da li će u praksi i za njih važiti bezvizni režim.

Iako je na snazi i dalje zakonska odredba po kojoj srbijansko državljanstvo može dobiti svaki državljanin zemalja bivše Jugoslavije, bez obzira na nacionalnu propadnost, u praksi je umjesto masovnog štancanja državljanstava uslijedilo usporavanje tog procesa jer se dobijanje državljanstva čeka u prosjeku godinu dana.

Elegantno rješenje, kojim bi se izbjegla optužba za diskriminaciju između državljana Srbije koji žive u zemlji i naturalizovanih državljana koji inače žive u drugim zemljama a nikada nisu ni živjeli u Srbiji, a istovremeno zadovoljila EU, tako je pronađeno u formalnom uslovu da je neophodno uz zahtjev za pasoš priložiti i prijau boravka izdatu od strane srbijanskog MUP-a.

Stanovnicima Srbije potvrda o prijavi boravka nije problem, ali za one izvan Srbije jeste, pa im ostaje da se snalaze kako znaju i umiju, što realno smanjuje broj novopečenih državljana koji će tražiti i dobiti novi srbijanski pasoš.

Za razliku od Srbije, susjedna Hrvatska je bila mnogo velikodušnija u davanju državljanstva Hrvatima izvan Hrvatske, prije svega Hrvatima u BiH, ne praveći nikakvu razliku kod izdavanja pasoša bez obzira da li se radi o državljanima koji žive u Hrvatskoj ili nekoj drugoj zemlji.

Olako obećani pasoši

U čitavoj priči oko ukidanja schengenskih viza najgore su prošli građani BiH koji imaju samo bh. pasoš. Zahvaljujući nesposobnoj i nezainteresovanoj vlasti, nakon 19. decembra, za ulazak u EU od balkanskih država vize će trebati samo stanovnicima BiH, Albanije i Kosova.

Iako se proteklih mjeseci stvarao privid da zadržavanje viza za građane BiH do daljnjeg, ne zanima građane iz RS jer ih čekaju srbijanski pasoši i državljanstva, očigledno je bila riječ o pogrešnoj računici i davanju lažnih obećanja.

Jedini koga stvarno ne pogađa priča oko viza su građani BiH sa hrvatskim pasošima. Njima vize nikada nisu ni trebale a za tri godine bi mogli postati i građani EU, pa im bh. pasoši sa ili bez viza ionako ne igraju bitnu ulogu u životu.

(zurnal.info)

Rajko Vasić, Dodikov dežurni fucker, graditelj multimedijalnih zidova, erotski pjesnik, rocker, enigmat i ratnik, na svom blogu komentirao je susret na Bilinom polju. Sa perverznim zadovoljstvom prenosimo taj zanimljivi uradak.

ZENICA – PORTUGAL 0 : 1
I tako su Portugalci, u Zenici, devedeset minuta bili Srbi.
Ljudi iz Republike Srpske su navijali za Portugal. Dobio sam poruku: Pozdrav od Portugalke. Doduše, i jest visoka, tanka i tamnokoža, skoro kao onaj Simao.
To je i logično. Država čiju reprezentaciju ne podržava svo stanovništvo, postaje generator daljih podjela. Kad se dio ljudi oprosti od reprezentacije, sjetite se devedesetominutnog zvižduka u Zagrebu, kada je igrala reprezentacija Jugoslavije protiv Holandije, i Hrvata, država se počne opraštati od sebe.
Osim toga, sastav reprezentacije, bošnjački, u najbratskijoj varijanti može proizvesti samo ravnodušnost.
A nema ni smisla da se, igrajući u toj selekciji, sramotimo. Nepotrebno je bilo voditi Portugalce u onu kaljugu na Bilinom Polju i još ih, zajedno sa sudijom, gađati upaljačima. To ne rade ni na stadionu Žeravice.
I, tako je BiH, propustivši pobjedu i plasman, još jednom propustila šansu da postane Država.
Naopakim putem. Što je dobro, dabome.

(zurnal.info)

Nema brige dok Sredoje brine
Kako je izjavio Ministar civilnih poslova Bosne i Hercegovine Sredoje Nović, od ranije postoji plan u slučaju pandemijske gripe. Nije pojasnio da li je trenutni haos koji je već odnio jedan ljudski život dio plana ili produkt njegovog neprovođenja. Umjesto pojašnjenja zašto Bosna i Hercegovina nije u koraku sa ostalim zemljama u regionu koje su na vrijeme nabavile dovoljne zalihe vakcine, ministar Nović osvrnuo se na ptičiju gripu kao globalni svjetski problem:

- Saradnja ministarstava je odlična. Vršimo razmjenu informacija, posebno onih koje se odnose na virus H1N1. S druge strane, konstatacija je da je to globalno pitanje u svijetu i šire oko gripe i da to nije nikakav specifikum nas ovdje.

Ministar zdravstva Republike Srpske Ranko Škrbić inzistirao je na tome da nema razloga za brigu jer prvi kontigent vakcina dolazi vjerovatno polovinom januara. Škrbić je naglasio da će „pandemija gripe trajati najvjerovatnije do polovine 2011. godine tako da će svi imati priliku da se vakcinišu do tada. Kada su u pitanju neželjene nuspojave nakon vakcinacije, dobili smo saznanja od Svjetske zdravstvene organizacije da im nisu poznati takvi slučajevi“. Na pitanje da li će ministarstvo koje nabavlja vakcinu odgovarati ukoliko se pojave takve neželjene posljedice s obzirom da proizvođači prilikom prodaje vakcine insistiraju na ugovorima kojima se ograđuju od bilo kakvog oblika odgovornosti, ministar je odgovorio da takvih posljedica neće biti.

Ministar zdravstva federacije Safet Omerović nije želio odgovoriti na isto pitanje.

Ukoliko se dogodi, kao što je to bio slučaj sa ptičijom gripom, da naprasno prestane pandemija virusa H1N1 do nove godine, Bosna i Hercegovina na taj način postat će jedina država koja je kupila vakcine a koje nije ni vidjela ni upotrijebila!

Za razliku od Bosne i Hercegovine, Švedska je nabavila dvostuko više vakcina nego što broji stanovnika. U većini EU zemalja do sada su vakcinisani svi koji su to htjeli učiniti a neke zemlje krenule su u proces vakcinacije cjelokupnog stanovništva. Jedina zemlja Evropske unije koja je odbila nabavku vakcine je Poljska.

Sumnjičavost prema vakcinama

Poljska ministrica zdravstva Ewa Kopacz odbila je da učestvuje u nabavci vakcina protiv virusa A (H1N1), poznatijeg kao svinjska gripa. Poljska će time do daljnjeg ostati bez zaliha vakcine a kao razlog odbijanja navodi se činjenica da ne postoji dovoljan broj informacija o učincima vakcine. Radi se o prvom slučaju da ministarstvo zdravstva jedne države odbije nabavku vakcina.

Stav ministrice Kopacz podržao je i poljski predsjednik Donald Tusk, koji je izjavio da Poljska neće kupovati neispitanu vakcinu uprkos ogromnim pritiscima farmaceutskih lobija. Sumnju u učinkovitost vakcine, pored neželjenih posljedica po zdravlje, izazvalo je insistiranje farmaceutskih kompanija da ne prodaju vakcinu na slobodnom tržištu već preko ugovora sa državnim ministarstvima zdravsta. Na taj način farmaceutske kompanije sa sebe skidaju svaku odgovornost za eventualne neželjene posljedice nastale upotrebom vakcine protiv svinjske gripe.

Televizijski prenos obraćanja ministrice Kopacz prekinut je a protiv njenog stava istupio je veliki broj nevladinih organizacija u Poljskoj. Državni pravobranilac za zaštitu ljudskih prava najavio je tužbu protiv ministrice ukoliko ubrzo ne promijeni odluku.

Jedan od razloga odbijanja ministrice Kopacz vjerovatno leži i u prošlogodišnjem skandaloznom slučaju testiranja vakcine protiv virusa ptičijeg gripa (H5N1). Tada je pokrenuta policijska istraga protiv devetoro medicinskih djelatnika iz poljskoga grada Grudziadza a nakon smrti velikog broja beskućnika na kojima u gradskoj bolnici testirano cjepivo protiv virusa ptičije gripe.

Policija je tada došla do saznanja da su žrtve dobijale oko dva eura za testiranje cjepiva za koji im je rečeno da je riječ o lijeku protiv obične gripe, a koje je bilo još neispitano cjepivo protiv ptičje gripe. Ministarstva zdravstvo na čijem se čelu i tada nalazila ministrica Kopacz našlo se u centru skandala.

Zašto Bosna i Hercegovina nije otišla u Južnu Afriku? Dosadnim, ohaerovskim birokratskim rječnikom kazano: zato što nisu ispunili uslov 5+1 – pet golova i jedna stativa/prečka. Ćirini sinovi su uspjeli samo da pogode dvije prečke i jednu stativu, gol niti jednom. (Za neupućene, Srbija je već ranije ispunila sve uvjete za odlazak. I oni idu. Besmisleno je analizirati kako je to Srbija ispunila sve uslove, ali navikli smo, naša je povijest, historija nepravde.)

No, uslovi su jedno, a surova bosanska realnost nešto sasvim deseto. Mi nismo prošli jer momci kojima je Ćiro dao povjerenje nisu ostvarili naše želje: ustavne promjene, hapšenje Dodika, ukidanje entitetskog glasanja, ispitivanje porijekla imovine Fahrudina Radončića, ignorisanje reisa Cerića, usvajanje seta zakona za evropske integracije, nabavka vakcina protiv H1N1, podjela državne imovine, imenovanje federalnog ministra saobraćaja, hapšenje ubica Milana Vukelića, imenovanje gradonačelnika u Mostaru, hapšenje Dodika (uh, to smo već rekli)... Sve to, morali su uraditi u dva puta po devedeset minuta.

I dok su Portugalci igrali fudbal, bh. reprezentativci su morali pisati domaću zadaću, pa tek onda mogu napolje. I, ko je za to kriv? Ćiro je kriv! Sam se prihvatio uloge visokog predstavnika. Nije koristio bonske ovlasti, podlegao je pritiscima bošnjačkih predstavnika, a i više je vjerovao Raffijevim shemama nego Fahri i svojim očima.

A iskreno, kada se pogleda s ove distance, Ćiro i nije taj kalibar. Zamislite samo sastanak u OHR-u gdje Ćiro bilateralno “jebe majke” bosanskim političarima.

-Suljo, Suljo, (Suljo se pravi da ga ne čuje, razgovara s nekim, pokrio uhom mobitel da drugi ne čuju s kim je u vezi)..., pička ti materina, ili ćeš da učestvuješ u ovim Ustavnim promjenama ili ćeš da ideš u pičku moje lijepe matere. Jesi me čuo, šta ti kažem?

-Ha, jel' me neko tražio? Izvolite visoki predstavniče...

-Nemoj ti meni, pička ti materina, da zabušavaš. Lijepo se sredi, obuci se fino, i idi u..., šta ja znam, idi u..., ma idi u pički materinu, samo se dogovori sa onim međedom oko ustavnih promjena.

-Kako ću, kad on neće sa mnom da priča?

-Ma, boli me kurac, vidi sa Čovom...

-Ne znam, nešto me i Dragan izbjegava.

-Jebem ti sunce žarko, daj mi taj telefon.

Ćiro galami na telefon:

-Halo, Čova, Čova..., reci Mići da se ne zajebava.

-Ko je to, jesi ti Baka?

-Jebo ti Baka..., Ćiro ovdje. Što ti nećeš da se vidiš sa Suljom?

-On me stalno zajebava, uzeo je sebi BH Telecom, a sada hoće da mi otme Eronet...

-Ma, jebaću vam ja sve, ili se lijepo igrajte ili ću vam uzeti igračke. Ćuj, zovi onog Miću i dogovori s njim sastanak oko ovih ustavnih promjena.

-Ne znam mu ja broj...

-O, jebem li vam... Mrš, mrš obojica u pičku materinu...

Suljo odlazi, a Ćiro uzima mobitel:

-Mićo sine, da ti Ćiro nešto kaže, moramo donijeti ove ustavne promjene. Moli te Ćiro tvoj ko Boga da zovneš onu dvojicu i da se dogovorite. Nemojte više da me zajebavate, nemoj da te ja moram mijenjati...

-Ma, možeš da me povućeš za...- tu se veza prekida.

Ne ide brate, nije Ćiro dorastao svim tim zadacima. Ali, eto on barem zna izabrati koga će pozvati u reprezentaciju. Koja bi noćna mora bila da mora igrati sa onim što mu narod izabere.

-Harise, Harise, pička ti materina, ne sam, dodaj malo, dodaj Sulji... Bez faula Mićo, bez faula sine..., jebem ti sve, hajde što sam rekao bez faula, al' što svog igrača? Mijenjaću te ako tako nastaviš... Je'l se on ono uhvatio za...? Ma, jebaću mu... Ljubiću vraćaj se na go, gdje ćeš u pičku materinu... Vidi onog, šta onaj radi? Halo, Čova, ostavi te zastavice, pička ti moje matere, trebaće nam opet...

S ovim timom mi ne bismo ušli ni u kvalifikacije.

Lako je Queirozu, njegovo je da postavi taktiku, ostalo je nogomet. Ćiro prvo mora da ispita koliko je Džeko ispunio uslova iz Mape puta, zašto Spahić nije uhapsio Dodika, koji kurac Hasagić nije na vrijeme obezbijedio vakcine i do kada Salihović misli da se zajebava s tim mostarskim gradonačelnikom. A, Pepe, Carvalho, Nani..., o tome ćemo kada Ćirini izabranici riješe sve ove probleme koje je nacija postavila pred njih. Jer oni koje je narod birao, hodaju po utakmicama, troše naš novac i pojma nemaju šta im je zadaća. S tim nek se zajebava visoki predstavnik, njemu će svakako na izlasku skandirati: Inzko pederu!

Draga sutkinjo, vrlo rado bih se odazvao Vašem pozivu, ali to ne bi bilo primjereno - tako započinje pismo upućeno sutkinji Općinskog kaznenog suda Nikola Lozančić (52), kojeg se tereti da je u zadnjih devet godina primio više od 600.000 kuna invalidske mirovine u Hrvatskoj, iako je u BiH zastupnik Parlamentarne skupštine.

Sutkinja je Lozančiću poslala poziv na kućnu adresu u Kaknju što je zastupnika gotovo uvrijedilo.

- Sudovi drugih država poput vašeg mi se mogu obraćati samo preko nadležnih tijela Bosne i Hercegovine. Ovako je to neprimjereno. Obnašam dužnost dopredsjednika Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH i to me dodatno obvezuje - najzanimljiviji su dijelovi Lozančićeva pisma.

Također navodi da ovo nije njegova obrana od bilo kakvih optužbi, već samo podsjećanje na elementarna pravila uvažavanja “suvereniteta između dvije prijateljske države”.

- Na vaše pozive koje mi budete dostavljali običnom poštom više neću odgovarati, a na ovaj sada neću se odazvati. I nemojte mi prijetiti prisilnim dovođenjem. U ovom slučaju to je neprimjereno - objašnjava parlamentarac.

Lozančića se tereti da je od 2. veljače 2000. do 14. rujna 2009. primio više od 600.000 eura invalidske mirovine, iako je znao da na nju nema pravo. On je 3. svibnja 1999. godine kao vojni osiguranik stekao pravo na invalidsku mirovinu od 5250 kuna mjesečno, ali kada je postao zastupnik u Parlamentarnoj skupštini BiH stekao je osiguranje kao zastupnik pa je izgubio pravo na isplatu mirovine. Također, tereti ga se da je znao da o toj promjeni mora obavijestiti nadležne institucije u Hrvatskoj.

Kao parlamentarac u BiH Lozančić prima mjesečnu plaću od oko pet tisuća konvertibilnih maraka, što iznosi oko 20 tisuća kuna. Uz to, parlamentarci u susjednoj državi naplaćuju mjesečni paušal, rad u raznim komisijama, dnevnice i topli obrok.

Prema nedavnom pisanju medija, ovaj predratni policjac je ranjen te mu je amputirana potkoljenica. Navodno je ranjen kao pripadnik teritorijalne obrane Kakanj, što nikad nije službeno demantirao, i to u sukobu s vojnicima HVO-a.

U rujnu prošle godine parlamentarci BiH odlučili su si povećati plaće za sto posto, a u objašnjenju je upravo Lozančić ustvrdio kako “zastupnike nitko ne pita imaju li novca za kravatu”.

No, on ima drukčije mišljenje. Kaže da su on i drugi prihvaćali mirovine kako bi preživjeli. Priznaje da nije imao ni dana radnog staža u Hrvatskoj.

- Nikog nismo varali. Mi smo samo objekti neizmjerne ljubavi, brige i skrbi Hrvatske. Da sam prije posumnjao, ne bih se sad s Vama dopisivao. Ovako, što je tu je - ironičan je Lozančić.

Sutkinja je na pismo hladnokrvno ‘odgovorila’ sa zahtjevom Kaznenom vijeću radi određivanja pritvora. Nikola Lozančić ima dvojno državljanstvo.

Pismo sutkinji

Draga sutkinjo,

vrlo rado bih se odazvao vašem pozivu, ali to ne bi bilo primjereno. Ja jesam državljanin Republike Hrvatske, ali sam puno prije toga i puno više državljanin BiH. Obnašam dužnost dopredsjednika Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH i to me dodatno obvezuje...

Sudovi drugih država poput vašeg mi se mogu obraćati samo preko nadležnih tijela BiH. Ovako, na kućnu adresu je to neprimjereno. Ovo nije obrana od bilo kakvih optužbi. Ovo je podsjećanje na elementarna pravila uvažavanja suvereniteta između dviju prijateljskih država. Na vaše pozive koje mi budete dostavljali običnom poštom neću više odgovarati, a na ovaj sada se neću odazvati. I nemojte mi prijetiti prisilnim dovođenjem. U ovom slučaju je to neprimjereno...

Meni i drugim Hrvatima iz BiH u posljednjih 20 godina i pod nama nejasnim okolnostima šakom i kapom su dodjelivana različita prava. To je predstavljano kao izraz skrbi o Hrvatima izvan Hrvatske. Davne su nam i prazne srpske kuće u Korenici, Gračacu, Udbini i mnogim drugim živopisnim krajevima tako da nismo morali razmišljati o odlasku u nedođije BiH...

Velika hvala svima za pruženu pomoć. Mi smo je prihvaćali kako bismo preživjeli. Tako smo doživjeli i dane mirovine iako nikada nismo imali nijedan dan staža. Nismo nikoga varali. Mi smo samo objekti neizmjerne ljubavi, brige i skrbi Republike Hrvatske. Da sam ranije posumnjao u sve to, ne bih se sada s vama dopisivao. Ovako - što je tu je. Ja sam tu gdje jesam i što jesam. Netko me se sjetio i odlučio me staviti na stup srama... Iskreni pozdravi, Niko Lozančić, 11. 11. 2009.

(jutarnji list)

Dvije države punile kućni budžet

Prije godinu i po magazin Slobodna Bosna je također pisala o “jadima” Nike Lozančića. On se požalio da “zastupnik ima velike dužnosti, radi se dvanaest sati dnevno, i niko ne pita koliko odijelo ili kravata koštaju.” Kako dalje navodi Slobodna Bosna, Niko Lozančić je skrivao kako je pravo na vojnu mirovinu stekao još dok je bio predsjedavajući Doma naroda Federalnog parlamenta, te da se izdašne novčane pomoći nije odrekao ni dok je obavljao dužnost predsjednika Federacije i, od 2006., dopredsjednika Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH nije, međutim, uvjetovana samo političkim razlozima. U ovom je slučaju posrijedi i ozbiljno kršenje Zakona o mirovinskom osiguranju Republike Hrvatske, i to po najmanje dva osnova.

- Pored toga, a prema istom Zakonu o mirovinskom osiguranju, osobe koje ostvaruju pravo na mirovinu kao invalidi, ne mogu u isto vrijeme raditi ni u Hrvatskoj, niti u drugim državama. Stoga su, nakon što odu u mirovinu, dužni priložiti svoju radnu knjižicu, ili, ukoliko se odluče za radni angažman, privremeno “zamrznuti” status umirovljenika. Ako je, međutim, suditi prema Niki Lozančiću, čini se kako je taj prijeratni kakanjski policajac i poratni priučeni pravnik ipak našao “rupu u zakonu”, jer njegov kućni proračun, gotovo punih osam godina, istodobno (su)financiraju dvije države, navodi ovaj magazin.

(zurnal.info)

Mračni oblak depresije koji je nakon poraza od reprezentacije Portugala pritisnuo Bilino polje bio je, čini mi se, otrovniji čak i od kancerogenih oblaka koje Mittal svakodnevno ispušta iznad Zenice.

Jer, previše se očekivalo. Zbog ove utakmice čitava nacija je zaboravila na probleme. U fudbalskoj euforiji niti je ko šta radio, niti se neko zbog nečeg brinuo. Na javnim mjestima bilo je nepristojno govoriti o bilo čemu drugom sem o okršaju sa Portugalom. Ništa nas drugo nije zanimalo.

Čak nismo osjećali ni pretjeranu zavist što će naše istočne komšije do kraja godine uživati u bezviznom režimu, da bi kao normalni Evropljani, kako im je rečeno, mogli za novogodišnje i božićne praznike samostalno izabrali mjesto gdje će slaviti. Nama se za utjehu obećalo, ako budemo dobri i naši političari mudri, da će se naše vize razmatrati sredinom naredne godine. Nismo uočili ni posjetu delegacije MMF-a koji su rekli da će nastaviti razgovore o aranžmanu nakon nove godine i to ako naši ministri izbace politiku iz ekonomije. Nije nas brinula ni kriza Federalne vlade iz koje niko ne vidi skorašnji izlaz.

Nismo imali vremena za to, u fudbalskoj euforiji razmišljali smo samo o tome ko će zamijeniti Spahića. Bezvizni režim, finansijske injekcije, budućnost zemlje bili su manje interesantni od tog skoro pa nerješivog problema.

Bitka protiv Portugala uspjela nas je odvratiti od minornih problema koje obično nazivamo preživljavanje. Voditeljica Centralne državne informativne emisije od državne zastave Svjetlana Topalić napravila je kravatu, njen sportski kolega ogrnuo je šal koji je raširen po reverima sakoa podsjećao na nekakav ritualan predmet. Ankete na ulicama svjedočile su da se narod već prepustio trijumfalnom zanosu, djeca, penzioneri, radni ljudi, građani i građanke predviđali su sigurne pobjede. Golovi Džeke i Ibiševića trebali su nam omogućiti odlazak u Afriku, a odatle ćemo lako do Evrope. Budućnost je bila svijetla, sigurna i bogata, pa je jedna prosjakinja pred televizijskim kamerama priznala da nikada nije imala veći promet. Jer, šta je novac pred sladostrašćem pobjede?

Na žalost, nije samo običan narod bio euforičan. Ne znam da li ste uočili, ali federalni premijer Mujezinović nije propustio niti jednu utakmicu. Bio je i u Portugalu, a agencije su objavile da je tamo otišao na poziv portugalskog premijera. To što su se važni razgovori poklopili sa terminom utakmice bila je čista slučajnost. Na Bilinom polju Mujezinović je sjedio sa Misimovićem. Blijedu igru u Portugalu lako smo oprostili Misketu, ali ovakvu mrlju u karijeri biće mu teško zaboraviti. (Sada razumijem šta je mislio Bakir Hadžiomerović kada je zamolio Blaževića da igrače sačuva od lošeg društva.) Nije samo Mujezinovića navijačka strast potpuno odvratila od posla za koji ga plaćamo. Ako ste čitali novine uočili ste da su Ćirinu strategiju danima po novinama komentirali federalni ministar Gavrilo Grahovac i njegov kantonalni kolega Emir Hadžihafizbegović. Kada sada razmislim, s takvim vođama navijačima i fudbalskim stratezima šanse za pobjedu bile su nam dodatno otežane.

Bez obzira na sve i ja sam vjerovao u pobjedu. Vjerovao sam i selektoru Blaževiću, a najviše mi se dopala ova njegova procjena o našoj prednosti nad Portugalom:

- Ništa nas ne može tako motivirat kao borba za domovinu. Znaš, Portugalci to nemaju jer oni su već napravili sve za afirmaciju svog nogometa, pa i za afirmaciju zemlje kad su okolo kao imperijalisti okupirali pola svijeta. Znaš, najjebenije se borit protiv sirotinje, a mi smo sirotinja!

I ovo se završilo. Narednih par dana pričaćemo o nedostatku sreće, propuštenim šansama, procjenama ko je zaista trebao igrati na mjestu Spahića, pa ćemo se vratiti pričama o nedostatku sreće, propuštenim šansama i procjenama ko bi trebao igrati na mjestu partijarha Pavla. I, naravno, Mittalov oblak vratiće se na svoje mjesto.

(zurnal.info)

Neki dan na treningu na Koševu je viknuo jedan s tribine: 'Ćiro, pederu!', a ovi svi ostali navijači skočili na njega, hoće da ga tuku, sine moj, nisam ni vidio gdje je završio, šmugnuo valjda ispod tribina

Nazvao je sam nakon popodnevnog odmora iz sarajevskog Hotela Hercegovina. Nikada prije nije zvučao tako izmučeno.
"Drago mi je da sam te čujem dobro moje dijete, bogami bi sada volio bit na tvojem mjestu. Evo još smo tu u Sarajevu, pokušao sam malo odspavat, ali ne ide nikako. Je.aji ga, pa kako ćeš spavat na ovakav dan, pospan sam, ali ne spavam", započeo je Ćiro te dodao kako će prema Zenici krenuti neposredno prije utakmice. Autobusom je to tek kakvih sat vremena.
"Sve je užareno, ne mogu nigdje proć, raja pjesme pjeva. Ma biću opet ili heroj ili peder. Ali teško ću biti peder, znaš. Neće me raja tako, sigurno neće, bez obzira, ja barem tako mislim, ne mogu da vjerujem. Vrlo je napeta situacija, vrlo, vrlo, sine moj. Fale mi ta četiri igrača, bože moj mili, ne znam kako ću to nadoknadit", zavapio je trener svih trenera pa izdiktirao momčad koja će večeras istrčati protiv Portugala na Bilinom Polju:
"Na golu je Hasagić, a igram sa pet obrambenih - Nadarević - Jahić - Pandža - Ibro će bit na desnom bočnom, a to je zato što to najbolje igra, ali igram to i silom prilika jer nemam drugo riješenje. Salihović je na drugoj stani i tih pet brane. Šesti koji također brani je Bajramović, a onda dolaze Pjanić i Medunjanin i naprijed Džeko i Ibišević".
Zvučao je umorno i iscrpljeno, nasmijao se tek kad se odjednom sjetio anegdote s jučerašnjeg treninga.
"Bilo je par ovih koji su me već prozvali pederom, ali ti su odmah dobili po nosu. Neki dan na treningu na Koševu je viknuo jedan s tribine: 'Ćiro, pederu!', a ovi svi ostali navijači skočili na njega, hoće da ga tuku, sine moj, nisam ni vidio gdje je završio, šmugnuo valjda ispod tribina", odobrovoljio se brzo Ćiro i taman kad je želio nastavit netko je zakucao na vrata.
"Evo, kucaju mi na vrata da crtam. Bog sine, bog i neka nam pomogne!".

(net.hr)

Uloge su davno podijeljene, bogati će ostati bogati, a siromašni će morati čekati naredni rat. Prvobitni kapital opran je u milion voda, a sa uglednih univerziteta vraćaju se nasljednici i preuzimaju imperije. Nema više nikakvih šansi da im se oduzme ratnoprofiterska stečevina. Jedino što se možemo nadati jeste da su im apetiti zadovoljeni

Golden Lilies

Ratne 1994. godine u Zenici je otvoren restoran pod nazivom Golden Lilies. Imao je vlastiti agregat, gigantsku napravu koja je strujom napajala terasu načičkanu lampionima. Bila je ukrašena slapovima plastičnog cvijeća, a u njenom centru dominirao je blistav frižider u kojem su rotirali kolači sa debelom kremom. U mračnom gradu terasa je sijala kao NLO pri uzlijetanju.

Pod jarkim svjetlom sjedili su, kako to i priliči, humanitarni radnici i kriminalci, i uz tihu muzikicu uživali u ratnim strahotama. Ispod terase bilo je mnogo življe. Bar pola grada okruživalo je Golden Lilies, narod je sjedio na stoličicama, žene su plele, djeca pisala domaće zadatke, muškarci popravljali bicikla, čitali stare novine... Svaki pedalj svjetlosnog pojasa bio je dobro iskorišten.

Gosti restorana pravili su se da ne primjećuju nametnike a narod se trudio da ne škilji u njih. Bila je to miroljubiva koegzistencija. A možda se radilo i o paralelnim svjetovima, bićima svjetla i mraka, mada je u ovom slučaju teško reći gdje počinje svjetlo i gdje završava tama.

Ako mogu još da dodam: nikada deblju kremu na kolačima nisam vidio nego u senzacionalnom frižideru Golden Liliesa.

Kako žive bogataši

Iste 1994. godine tadašnji član Predsjedništva Ejup Ganić pronašao je u Sarajevu vilu koja može zadovoljiti njegovu sliku o vlastitoj važnosti. Poslije ju je otkupio za tričavih 14 hiljada maraka i to u certifikatima. Narod se malo bunio, Ejup se čudio zašto se narod buni, a onda smo se svi navikli na tu lijepu bijelu zgradu, okruženu zelenilom, sa velikim prozorima, donekle nagrđenu metalnim stablom koje je novi vlasnik zavario na ogradu. To je sve što smo mogli znati o njoj sve dok nedavno čitavoj naciji nije omogućeno da zaviri u unutrašnjost.

Emina Ganić, izvršna direktorica Sarajevo Film Festivala i Ejupova kćerka, u vili je organizirala modnu reviju i na nju pozvala kremu Bosne i Hercegovine pojačanu gostima iz regije, poput riječkog hirurga na privremenom bijegu u našoj zemlji. Sudeći po medijskim izvještajima sa ovog glamuroznog događaja, sve je proteklo u najboljem redu, kao što se i očekivalo od domaćice koja je iskustvo sticala po kanskim zabavama.

Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv Emine Ganić. Ne vjerujem ni da ona ima nešto protiv mene, ne poznajemo se, živimo u miroljubivoj koegzistenciji ili u paralelnim svjetovima, kako vam odgovara. Vjerujem da se radi o sposobnoj gospođici, školovanoj na najprestižnijim univerzitetima i također vjerujem da nema kriminalnu prošlost niti da planira takvu budućnost. Ali, onog momenta kada je u kuću svojevoljno uvela kamere svih dostupnih televizija svoj privatni prostor pretvorila je u javni. Sama se pozicionirala kao tranzicijska princeza, dizajniran dokaz nepravednog raslojavanja društva. Sama je procijenila da je konačno vrijeme da se karte otvore, da je transformacija okončana, da je prošlost zaboravljena, da više nije važno na koji način je bogatstvo stečeno. Zaborav je nastupio, uživajmo u novoj realnosti.

Strah od bogataša

Uvjeravaju me da su sve velike imperije počele prljavo, da su Rockefellerovi unajmljivali batinaše za uklanjanje konkurencije. Problem je do nas, koji pamtimo kako je sve počelo, koji znamo na koji način je rođen ovdašnji jet set. Mislim da za rođendan treba uzeti datum kada je naš prvi demokratski predsjednik izjavio kako nema pravde na svijetu. Naša elita je, kako to povlaštenim i priliči, za razliku od puka pravilno dešifrirala ovu poruku. Dok su nane uzdisale za šarmantnim defetizmom bošnjačkog vođe, njegovi najbliži su išaret protumačili kao signal za mnogo slobodniju pljačku do konačnog oslobođenja zemlje.

Zato sam ja podozriv prema bogatašima. Jako sam oprezan ako se slučajno nađem s njima za stolom. Plašim se da će mi ukrasti socijalno osiguranje, povećati kamatu na kredit ili makar ukrasti upaljač.

Blizina tajkuna

Imao sam jednom nesreću da sjedim u blizini pravog tajkuna, begovskog. Sjedio je u kaljačama i skupoj košulji, a novac je formirao snažno polje sile koje je tjeralo sve njegove saradnike da se povijaju u struku. Sa svima je razgovarao s neupitne pozicije moći i pokušavao u svakoj rečenici sagovornika pronaći skrivenu namjeru. Meni je to bilo pomalo paranoično. I odvratno, naravno.

Kako se bogate bogataši

Ne vjerujem da se iko u Bosni i Hercegovini pošteno obogatio. Ne vjerujem da postoji ijedna kompanija koja je poslije rata uspjela zgrnuti milionski kapital na sasvim legalan način. Ne razumijem se u ekonomiju, privatizaciju, tranziciju i slične muljaže, posljednji u redakciji shvatim način na koji je neki tajkun uspio da prevari državu. Ali, sasvim mi je jasno da je u ovakvoj državi, potpuno korumpiranoj, nemoguće govoriti o poštenom poslovanju. Poznate su ovdašnje metode akumulacije prvobitnog kapitala: šverc humanitarne pomoći, oružjem, cigaretama, kafom, stranim plaćenicima i sličnim visokotarifnim robama.

Samo jedna stvar nije jasna, nacionalistički tajkuni vole se prisjećati kako su im komunisti oduzeli djedovinu i kako im je od silnog bogatstva ostao samo očev ručni sat i dukat koji je nana prošvercovala u njedrima. Istovremeno, kada im neko pomene korijene bogatstva, obavezno ističu da oni nisu nikakvi skorojevići i da su im familije bile bogate još od smrti posljednjeg bosanskog kralja. Naravno, lažu, kao što lažu da nisu krali humanitarnu pomoć i sipali gips u brašno, ali molim za malo originalnosti. Recimo, baš je nezaboravno bezobrazan bio Radončić kada je Gutića prosvijetlio da podizanje Avazovih tornjeva predstavlja razvoj Federacije, da je njegovo bogatstvo istovremeno i naše. Njemu materija, a nama duh.

Do narednog rata

Jasno vam je ko i meni, uloge su davno podijeljene, bogati će ostati bogati, a siromašni će morati čekati naredni rat. Prvobitni kapital opran je u milion voda, a sa uglednih univerziteta vraćaju se nasljednici i preuzimaju imperije. Nema više nikakvih šansi da im se oduzme ratnoprofiterska stečevina. Jedino što se možemo nadati jeste da su im apetiti zadovoljeni i da će od sada početi igrati pošteno. Da će plaćati porez, razvijati firme, ulagati, planirati... Da će nam zaposliti djecu. Da će nam dopustiti preživljavanje na rubovima svog svjetla.

Žurnal: Da li ste upoznati sa dešavanjima u Portugalu i kako komentarišete poraz reprezentacije Bosne i Hercegovine?

Vahid Halilodžić: Gledao sam utakmicu i sigurno je da kada govorimo o utakmici u Portugalu da se radi o jednoj nesreći, nikako o neznanju. Velika šteta je što rezultat barem nije neriješen jer bi prednost u uzvratu bila u potpunosti na našoj strani. Momci su zaslužili minimalno da postignu jedan gol. Ovakav rezultat ima i stranu koja nije skroz loša – primorava na neophodan oprez.

Žurnal: Imamo li pravo nadati se uspjehu u Zenici?

Vahid Halilodžić: Naravno. Proći će ekipa koja bude psihološki bolje pripremljena. Psihologija će u Zenici donijeti prevagu. Utakmica će biti vrlo teška, da bi se prošlo morat će se izgarati na terenu svih devedeset minuta, a ostati hladne glave do kraja. Ja mislim da će Bosna i Hercegovina pobjediti u Zenici.

Žurnal: Da li je u interesu FIFA-e prolazak Portugala?

Vahid Halilodžić: Uvijek postoji neki interes, uvijek nešto ima. Međutim, radi se o važnoj utakmici na kojoj je teško napraviti nešto takvo. Logično je da ukoliko imate negdje nekog delegata da će navijati da prođe njegova reprezentacija.

Žurnal: Bosna i Hercegovina je oslabljena neigranjem Elvira Rahimića, Samira Muratovića, kapitena Emira Spahića, a neizvjestan je i nastup Zvjezdana Misimovića. Hoće li to biti odlučujući faktor na meču u Zenici?

Vahid Halilodžić: Neigranje igrača sa velikim karijerama i iskustvom velikih utakmica jeste hendikep ali i nije nikakav odlučujući faktor. Bosna i Hercegovina u timu ima još dovoljno kvalitetnih fudbalera koji mogu obezbjediti plasman u Južnu Afriku. U našoj reprezentaciji imamo igrače koji mogu biti nosioci igre i pobjediti ovu utakmicu a imaju pravo nastupa. Važno je da se igrači pripremaju u miru, bez smetnji i opterećenja. Samo tako pripremljeni igrači mogu pružiti maksimum protiv respektabilnih ekipa kakav je Portugal.

Žurnal: Da ste Vi na mjestu selektora u ovom trenutku, da li biste u Zenici napali Portugalce od početka ili...?

Vahid Halilodžić: Ja nisam selektor tako da ne mogu o tome ni govoriti. Ali, sigurno znam da reprezentativci Bosne i Hercegovine znaju da mogu pobijediti onoliko koliko je dovoljno da prođu Portugal. Oni će sigurno i pružiti toliko. Znamo koliko za igrače znači igranje na Svjetskom prvenstvu, kakva je to promocija igrača i koliki je to uspjeh tima. I za jednu državu je najbolja reklama učešće na Svjetkom prvenstvu. Reprezentativci Bosne i Hercegovine to znaju i oni će, vjerujem u to, ostvariti taj cilj.

Žurnal: Poruka za navijače reprezentacije Bosne i Hercegovine?

Vahid Halilodžić: Navijači moraju bodriti ekipu od početka do kraja utakmice bez obzira na to šta će se dešavati na terenu. Trebali bi mi prvi postići gol, to bi rasteretilo igrače. Međutim, kako god stvari krenu na terenu, podrška navijača uvijek može okrenuti situaciju u našu korist i donijeti pobjedu.

Zašto gledati: MMF, Svjetska banka, prva tranša, druga rata, kamata, premijer Dodik, štrajk, premijer Mujezinović, neće biti isplata penzija – pojmovi su od kojih se prosječnom TV-gledaocu u Bosni i Hecegovini zavrti u glavi. Koliko smo “dobro” informirani najbolje govori podatak da građani u Bosni i Hercegovini još uvijek brkaju pojmove donatorske konferencije i tranše kredita MMF-a. Dok na jednoj strani opjevava bitke sa nekoliko zelenaša-uličara, vlada jedine nam domovine istovremeno bez imalo razmišljanja ulazi u kreditna zaduženja kod MMF-a kojih se neće kutarisati ni pokoljenja iz daleke budućnosti. U filmu “Let's make money” Erwin Wagenhofer na odličan način prikazuje razlike između donatorske konferencije i kredita MMF-a.

O čemu se radi: MMF i Svjetska banka su korporacije čiji je cilj da zaduženjima poklope siromašne države i na taj način, pod krinkom pomoći, iskamče im sve iole kvalitetne sirovine a stanovništvo pretvore u robove. To se događa zemljama “zastalim” u razvoju i siromašnim državama trećeg svijeta koje su kolonizatori stoljetnim izrabljivanjem odveli u katastrofu. Nakon prividnog oslobođenja od kolonizatorske čizme dolazi spasitelj u vidu investitora čiji kapital se uglavnom definiše kao efekti kolonizacije. Nova kolonizacija ima ukusan naziv – pomoć zemljama u razvoju, zemljama u tranziciji, izvedena bez biča i puške – kreditima i privatizacijom. Doduše, krediti MMF-a, Svjetske banke i sličnih investitora ne mogu se odbiti. Kao garant za prolaz kreditnih aranžmana postoji efikasan sistem - egzekutori – ljudi koji ispred investitora odlaze šefovima “zaostalih” država da im ponude kredit, šakali – plaćene ubice koje obavljaju smaknuća državnika koji odbijaju aranžmane i naposljetku američka vojska – za državnike koji iskuliraju i egzekutore i šakale. Vremenom su apetiti investitora porasli a okupacija se proširila i na države koje su važile kao uzor dobrog imunološkog sistema.

Obratiti pažnju: “Investicije” obuhvaćene filmom prevedite u vašu svakodnevnicu – i same vas je zadesila ista nesreća. Postali ste dio sistema, vaša vlada već se zavalila kod MMF-a i Svjetske banke. Djeca će vam sigurno vraćati kredit od kojeg ni vi niste imali koristi. Obratite pažnju i na riječi Hermann Scheera (člana njemačkog parlamenta i dobitnika alternativne Nobelove nagrade): Privatizacija je riječ latinskog porijekla i znači oduzeti, lišiti. Kada se dešava privatizacija javna dobra zaposjedaju privatnici ili se prodaju u bescjenje...što je jednako pljačkanju zajednice.

Premotati: Na početak.

Uloge: John Perkins, Antonio Baena Perz, Yves Delisle, Ramon Fenandez Duran, Mirko Kovach, Francis Kologo...

Ponoviti: Dio filma koji govori o Džersiju, raju za izbjegavanje poreskih obaveza sa šarmantnim guvernerom

Režija: Erwin Wagenhofer

Scenario: Erwin Wagenhofer

Studio: Allegro Film

Trajanje: 110' min

“Da mi je neko prije utakmice u Lisabonu ponudio poraz naše selekcije od jednog gola razlike, ponudu bi prihvatio bez razmišljanja”, izjavio je kapiten Emir Spahić netom poslije utakmice Portugal-Bosna i Hercegovina. Iako je uoči utakmice u Lisabonu atmosfera u glavnom gradu Portugala bila takva da se na prste mogao prebrojati oni koji će sumnjati u naš pozitivan rezultat, realisti su nudili priču o minimalnom porazu koji će nam ostaviti nadu da se možemo nadati uspjehu u revanšu. I,evo ga.

NADA: Nada je pred nama. Ispred nas je samo 90 minuta revanša. Povratka nema. Priča o grotlu zeničkog stadiona ne pije vode. Na Bilinom Polju može stati tek 10-tak hiljada gledalaca a Deco, Nani, Carvalho, Simao..., navikli su igrati pred mnogo većim brojem navijača. Kao što je bio slučaj u Lisabonu. No, publika u Zenici nije isto što na Lužu. Portugalci su se u subotu naveče budili tek nakon navijačke pjesme koja je puštana sa razglasa.

Ma oni su se usrali u gaće kad sam ja stavio trećeg napadača. Onaj (Quieroz), ruka ga zabolila vičući vraćaj se – reći će u noći nakon utakmice selektor Miroslav Ćiro Blažević, dok je dijelio utiske sa bosanskohercegovačkim novinarima. Priznao je, međutim, da je možda mogao i ranije napraviti prvu izmjenu i dati više prilike Muslimoviću i Pjaniću. Nakon što su suspenziju zaradili Muratović i Rahimić, veznjak Lyona će gotovo sigurno početi utakmice u Zenici. A vidjeli smo svi da je već u prvoj utakmici nakon ulaska u igru asistirao za gol šansu. Vidjeli smo, također, nezadovoljstvo na licu mladog reprezentativca upravo zbog toga što nije dobio veću šansu. Ima li bolje prilike da sav svoj talenat pokaže u srijedu.

ZADNJI VOZ: Da igrači vjeruju u konačan uspjeh mogli smo se uvjeriti u avionu, prilikom povratka iz Lisabona. Njihova lica govorila su „Da, mi to možemo učiniti!“.

-Portugaci su tehničari. Sve nešto idu preko boka. U Zenici to neće moći raditi. Mislim da je teren Bilinog Polja naša velika prednost. Ako mi zatvorimo puteve nazad, vjerujem da će naši napadači doći do šansi i vjerujem da će ih znati iskoristiti. 1:0 jeste opasan rezultat. Mač sa dvije oštrice. Moraš ići na sve ili ništa. Tako ćemo i ući u utakmicu. Nema druge. Ovo je zadnji voz – govorio je vašem reporteru stoper Safet Nadarević.

U Zenici neće imati pomoć kapitena Emira Spahića koji je dobio drugi žuti karton. Njegovo mjesto vjerovatno će zauzeti stoper Hajduka Boris Pandža. Posljednji put za našu selekciju je nastupio u susretima sa Belgijom.

-Moram priznati da sam više očekivao od Portugala. Istina, radi se o strašnim individualcima i koncentracija će morati biti na visokoj razini. Ali, idemo njihovu prednost poništiti u Zenici – optimističan je Pandža.

Svi u taboru naše reprezentacije mišljenja su da Portugal ne može mnogo više pokazati nego što je to učinio u subotu. Mi, pak, imamo mnogo više prostora za bolju partiju.

-Samo da Džeko,Ibišević,Misimović budu u svom elementu... -kaže u monologu Miroslav Blažević: Evidentno je da je njihova odbrana najslabiji dio tima. Dobio sam dojam da ta zadnja linija Portugala nije 18 karatno zlato. Jebo ti čovjeka koji nije toliki realista da ne bi tražio nemoguće. Mi ćemo pokušati sa jednim krvoločnim pristupom. Možda opet igramo sa tri napadača...

PODCJENJIVANJE: Kako god, ali Portugalcima vrijedi vratiti za sve smicalice koje su uradili našoj delegaciji. Počelo je sa više od jednog sata zadržavanja po dolasku na aerodrom u Lisabonu. Samo jedan otvoren šalter za sve putnike, ne samo našeg aviona. Potom, izgubljena prtljaga nogometaša i medijskih kuća, koja je nešto kasnije pronađena. Na dan utakmice, na meti su bili bosanskohercegovački novinari. Autobusom su kružili oko stadiona pola sata a na ljepotici od stadiona dočekala nas je gotovo nevjerovatna informacija da ne postoji mogućnost internet konekcije. Cenzura je u Portugalu Ustavom ukinuta 1976.godine, no domaćini su se svesrdno potrudili da ona ponovo bude uvedena. A u Evropskoj Uniji su već trinaest godina...

Kulminacija se dogodila u nedjelju kada je naša ekspedicija krenula prema Bosni i Hercegovini. Najprije su se svi, od reprezentativaca, preko Visokog predstavnika, federalnog premijera do novinara i sponzora smjestili u avion a onda su presjedili dva sata, čekajući posebne dozvole za let. Navodno, težina prtljage bila je sporna. Valjda se kupilo nešto više vina Porto nego što je trebalo. Ahaaa...

MILO ZA DRAGO: Zbog svih ovih podmetanja, u avionu koji se vraćao za Sarajevo smišljale su se razne podlosti.

“Treba ih spustiti u Tuzlu, pa ih odvesti u Kiseljak, malo im zavrnuti grijanje u Zenici i tako dalje...”, čuli su se razni prijedlozi, uglavnom u zadnje dijelu aviona rezerviranom za novinare. Čuvši ovu priču u prolazu, selektor Blažević je poentirao:

-Nema šanse. Biće dočekani kao kraljevi. Imaće najbolje uslove. Sve do početka utakmice. A onda ćemo im j.... m....!

Australijski indie band The Scare jedan je od najdosljednijih sljedbenika post punka sa najmanjeg kontinenta. Na novom albumu Oozevoodoo izvukli su sve najbolje što se može pronaći u muzičkoj filozofiji bandova kao što su The Birthday Party, Gang of Four, Gun Club ili pak The Fall. Iako većinu svog vremena provode u Engleskoj u njima je itekako ostao jak australijski zvuk tipa The Birthday Party i The Beasts of Bourbon. Album je u potpunosti urađen pod dirigentskom palicom karizmatičnog pjevača Kiss Reida koji pokušava da se u svom performansu u velikoj mjeri približi Nicku Caveu (fizička sličnost je već prisutna) i njegovim ludim danima iz perioda The Birthday Partya.

Band je osnovan 2004. godine a ubrzo nakon osnivanja prelaze da žive u Englesku u grad Birmingham gdje im je glavna preokupacija bila pronaći normalan prostor za spavanje. 

Međutim sve se mijenja povratkom u Australiju i snimanjem debut albuma 2007. godine kada objavljuju svoj prvi album pod nazivom “Chivalry”. Nakon dvije godine pojavio se novi album “Oozevoodoo” koji su snimili za dvije sedmice u Mangrove Studiju gdje im je podrška na snimanju bio Chris Townend poznat po tome što je radio sa Augie March, Art of Fighting i Portishead. Album nakon snimanja miksaju u BJB Studiju u Sidneju dok finalni master rade u Sterling Studiju u New Yorku gdje su svoj pečat ostavili Sonic Youth i TV On The Radio.

Na albumu se nalazi 10 veoma dobrih numera koje se kreću od The Birthday Party izražaja do The Fall i Gang Of Four gitarskih dionica. Na prvo slušanje se može primjetiti da prvi dio albuma nije mračan kao drugi. Dok u prvom dijelu preovladava znatno čvršća i brža svirka sa čak povremeno i pop varijacijama u drugom dijelu albuma je prikazana prava strana The Scare sa teškom i tmurnom atmosferom gdje brzina i tempo nisu glavni prioritet. Album možemo koncepcijski promatrati kao album sa dva različita lica.To se sve može odlično vidjeti u pjesmi “As He Walks” gdje se približavaju još jednim australijskim indie ikonama The Crime and City Solution koji su sa svojim izuzetnom depresivnim stilom smatrani za predvodnicima tadašnje svjetske dark scene. Reske gitare uz dominirajući bas i Reidovo na momente iskrivljeno pjevanje u pjesmi “Could Be Bad” odlično otvaraju album. Potom slijedi još jedan singl sa albuma pod nazivom “No Money” gdje u žestokom tempu uz povremeno neartikulisano vrištanje Reida i uz odlično vođenje Liama O’ Briena i Brock Fitzgeralda na teškim gitarama čvrsto prezentuju ono što nam slijedi. Da li svjesno ili ne ali drugi dio albuma može se shvatiti i kao omaž Nick Caveu. Na trenutak imamo naznake da se muzika kreće prema The Fallu i Mark E. Smithu na pjesmi “I’m Desperate” gdje nas bas Wade Keinghrana ipak vraća na staru priču sa The Birthday Party. The Scare nemaju onu divljačku i sirovu snagu koju je The Birthday Party imao dok je Nick Cave bio dobrano pod uticajem raznoraznih opijata. Da li bi ta sirova energija danas imala istu prođu kao u ono doba teško je reći... U pjesmi “As He Walks” približavaju se australijskim indie ikonama The Crime and City Solution koji su sa svojim izuzetnom depresivnim muzičkim stilom smatrani za predvodnike tadašnje nezavisne indie scene. Numera “Lucid Dreams” uključuje Gang Of Four gitarske rifove koji daju mističnost pjesmi i uporedo znatno ubrzavaju tempo. Dvije posljednje numere “I Saw Destruction” i “Cry” su logičan završetak albuma.

(ziurnal.info)

„Historija”, tvrdio je Hegel, „ima tendenciju da se ponavlja: prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa.“

DIJALEKTIČKI NACIONALIZAM

Radikalizacija političkih prilika u zemlji dovela je do toga da poređenje aktuelnog stanja s onim s početka 90-ih godina prošlog stoljeća više nije upozoravajuće pretjerivanje, nego defetističko priznavanje realnosti.

Najnovija antiOHRovska histerija, pod vođstvom medijskog siledžije i pretendenta na tron Velikog Pastira Bošnjačkog tora, Fahrudina Radončića, i plemenskog vrača, Mustafe Cerića, koji računa da je tron dovoljno velik za guzove obojice, i dovoljno značajan da se za njega žrtvuju i Narod i Bog, jedan je od posljednjih nedostajućih komadića Velike Slagalice, koja daje sliku zapanjujuće blisku onoj koja nas je već jednom uvela u tragediju.

Bošnjački klero-nacionalisti, s izraženim afinitetom prema kriminalu, po istom obrascu po kome su se početkom 90-ih udružili sa srpskim i hrvatskim ideološkim istomišljenicima i, u situaciji prijetećeg armagedona i nacionalističkog kasapljenja države, obrušili na komuniste u tranziciji, kao na svoje najveće neprijatelje (iako će u ratu, sa tragičnim zakašnjenjem i krajnje nevoljko, shvatiti da se jedino na njih – kao jedine stvarne patriote (jer svaki nacionalizam u višenacionalnoj zajednici je antipatriotizam) – mogu osloniti u borbi protiv separatizma kolaboracionista i agresora i s istoka i sa zapada) danas se, ponovo, udružuju sa otvorenim mrziteljima ove države, a protiv OHR-a i „građanskih medija“, kao posljednjih ozbiljnih brana novoj nacionalističko-mafijaškoj strahovladi.

Izbor Milorada Dodika za saveznika, a OHR-a i Amerikanaca za neprijatelje, i pokušaj stvaranja ksenofobne, nacionalističke i vjersko-fundamentalističke histerije kod Bošnjaka-muslimana, Fahrudina Radončića i Reisa Cerića označava kao ključne izvršitelje plana o definitivnoj podjeli države, plana koji je aktiviran usljed nemogućnosti srpskog i hrvatskog nacionalizma da sami dohakaju ovoj državi i prihvatanja kao činjenice teorije koja već neko vrijeme kruži javnim prostorom, da „Samo Bošnjaci mogu uništiti BiH“.

ZBUNJENOST SVEZANIM ZASTAVAMA

Ujedinjeni nacionalistički napad na OHR, remake je, dakle, ujedinjenog nacionalističkog obračuna s komunistima, početkom 90-ih. No, sličnost se tu ne završava, kao ni odgovornost za posljedice. Nije, naime, slično samo ponašanje napadača, nego i njihovih žrtava – komunista nekad i OHR-a danas.

Podsjetimo – komunisti su, predvođeni Nijazom Durakovićem, u ključnom momentu za budućnost zemlje, vlast predali bez ozbiljne (političke) borbe, praktično jedva dočekavši da je se riješe. Očito i sami nesvjesni kako će to sve završiti i zbunjeni pokazanim nacionalističkim zajedništvom (budući ratni zločinci nad bošnjačkim narodom na vlast su, podsjetimo, došli agitiranjem po džamijama).

Identičnu neodgovornost (prije svega prema građanima ove zemlje kao potencijalnoj ponovnoj žrtvi) pokazuje danas OHR, koji, pod pritiskom svojih osnivača, kojima je pun kurac i Bosne i naših lokalnih zajebancija, na sve načine pokušava da se samoukine. Pritom, kao i komunisti svojevremeno, ima sjajan izgovor. Komunisti su svoje reteriranje predstavili kao nužan korak u demokratizaciji zemlje, a OHR, svoje ukidanje predstavlja kao nužan korak na putu ka Evropskoj uniji.

Problem je samo što smo zakoračivši, na taj (a ne bar zehru oprezniji i pametniji) način prema demokratiji, završili u bezdanu ratno-mafijaške, klero-nacionalističke anarhije, a ne u demokratiji. Što smo umjesto demokratijom, komunističku diktaturu zamijenili naciokratijom i kleptokratijom. A diktaturu jedne (komunističke) partije u BiH, zamijenili kvazivišepartijskim fašističkim diktaturama po nacionalnim torovima.

I sad nam, nakon takvog iskustva, “međunarodna zajednica”, a posebno evropske birokrate i diplomate, obrazovane na čembrlenovskom puzanju pred Hitlerom (čiji je sastavni dio bio dopuštanje najvećem zločincu XX stoljeća aneksije jedne suverene države i okupacije dijela druge), odlazak OHR-a predstavlja kao: „još jednu priliku koju BiH ne bi trebala propustiti“. Priliku za samoubistvo? Pošto nam iz prvog pokušaja nije uspjelo?

PROIZVODNJA EKSTREMISTA

Ne umanjujući krivicu lokalnih siledžija, gangstera, terorista, zločinaca, rasističko-nacionalističko-šovinističke i vjerskofundamentalističke provinijencije, zaogrnutih plaštom javnih ličnosti i s maskom političko-vjersko-medijskih djelatnika, ključna krivica za postojeće stanje i za vrlo moguće još teže posljedice u nastavku, leži, ipak, na „međunarodnoj zajednici“. Kao što je ključna krivica za posljednji rat (ili ratove?) na prostoru bivše Jugoslavije – komunistička.

OHR, kao metafora te međunarodne zajednice, jeste(!) kriv za sve. Ali ne na način na koji to predstavljaju združeni nacionalističko-mafijaški vladari ovdašnjih torova i stočnog fonda uredno razmještenog po njima, ne, dakle zbog kriminaliziranja opskurnih likova na našoj političko-vjersko-medijsko-nacionalističkoj sceni, nego zbog toga što je dopustio da oni ne samo budu stvoreni, nego i ojačaju toliko da im, izgleda, više niko ništa ne može. Čak i kad na spolni organ natiču predstavnike međunarodne zajednice ili se upuštaju u nacional-šovinističku analizu nečijih privatnih veza (Obama, za razliku od Gregorijana, ima sreću da mu je žena afroamerikanka, a ne Srpkinja ili Bošnjakinja, a i kuma je „bolje birao“, pa mu je porodica, zasad bar, pošteđena Dodikovih i Reisovih odvratnih javnih insinuacija i uvreda i umobolnih teorija zavjere – mada ne sumnjam da oni koji mrze „pedere“ i djecu iz „mješovitih brakova“ išta bolje misle o „crncima“).

Radi se o klasičnom „zločinu nečinjenja“. „Međunarodna zajednica“, kao i početkom 90-ih (kao i, dezorijentisani i kapitulaciji skloni, komunisti, početkom 90-ih!), svojim nedjelovanjem, nepreduzimanjem odlučnih mjera u cilju sankcionisanja odgovornih za širenje mržnje, destruiranje države i provociranje rata, stimuliše nasilje na ovim prostorima, faktički ne samo podržavajući postojeće nasilnike i kriminalce u političkom establišmentu, nego i utičući na stvaranje novih. Na manufakturnu proizvodnju, koja prijeti da se pretvori u industrijsku, i preplavi tržište.

Fahrudin Radončić i Reis Cerić (i nešto prije njih Dragan Čović), naime, nikad(!) se ne bi usudili raditi to što rade danas da im „međunarodna zajednica“, na primjeru Dodika, nije pokazala da to ne samo da se može i smije, nego i izaziva respekt te iste zajednice.

NIGDJE PARTIZANA

Još je jedna tragična sličnost između OHR-a i nekadašnjih komunista: umjesto da vrijeme svoje apsolutne vlasti (ograničene samo svojoj voljom), iskoriste za uspostavljanje temelja za stvaranje istinski demokratskog društva i da se povuku upravo u trenutku kad je stanje u društvu najpovoljnije za jedan takav korak, i komunisti i OHR su svoje vrijeme prokockali, i, na kraju, nizom katastrofalnih poteza doveli do dramatičnog pogoršanja društvenih prilika, jačanja ekstremnog nacionalizma i do ruba društvene kataklizme.

Stupivši na scenu kao neprikosnoveni vladari zemlje, nakon jednog rata u kome su pobijedili, i komunisti i OHR, kao metafora „međunarodne zajednice“, naime, napuštaju je (komunisti prije 20-ak godina, a OHR sada) u predvečerje vrlo izvjesnog novog rata (mada propovjednici Novog Optimizma, varajući i sebe i druge, tvrde da „rata neće biti; ali, oni s malo boljom memorijom, sjetiće se da su nas u isto to uvjeravali i početkom devedesetih; a oni koji su nešto zapamtili iz istorije, znaju da su isto to, na sav glas, govorili i nakon prvog svjetskog rata, svega dvadesetak godina prije nego će se desiti još strašniji).

Mala digresija: U domaćoj javnosti, navikloj na propagandnu poštapalicu o „tri sukobljene strane u BiH“, s nacionalističkim predznakom, postoji klimavi konsenzus da u proteklom ratu niko nije pobijedio, što, ustvari, nije tačno. Pobijedili su, u nedostatku partizana, oni čije su oružane snage takođe, imale kao znak zvijezdu, samo ne petokraku, nego s jednim krakom manje. Kao što se to desilo s nizom zemalja u Drugom svjetskom ratu, koje nisu imale snage da se same obračunaju s nacističkim okupatorom i domicilnim fašistima, zemlja je oslobođenja (u smislu da je rat zaustavljen a „strane u sukobu“ razoružane i vojske im ukinute) od strane vanjske sile, pod vođstvom Sjedinjenih američkih država. Sile, koja se nekad nazivala „Saveznicima“, a za koju se, danas, uobičajio naziv „međunarodna zajednica“, čiji je vojni izraz NATO, a civilna vlast uspostavljena na oslobođenoj teritoriji – OHR.

EPILOG ili NADAJMO SE DA GRIJEŠIM

OHR je, dakle, pandan „narodne vlasti“ uspostavljene od strane komunista, kao pobjednika u NOR-u. Ili okupacione, „Savezničke“, vlasti u poslijeratnoj Njemačkoj, ako vam se to više sviđa.

Vlast koja nema demokratski legitimitet ali je nužna u temeljno nacifikovanoj zemlji. I (trebala je biti) tranzicijska faza, od društva zločina i ideologija Zla, do civilizovanog, uljuđenog, demokratskog društvenog okvira.

I upravo su na tome pali i (svojevremeno) komunisti i (sada) Novi Saveznici u Bosni.

Komunisti, zato što sebe nikad nisu shvatili kao fazu i što ih demokratija nije interesovala (kao i svi diktatori, sebe su smatrali ciljem a ne sredstvom), te su potrošivši najbolje vrijeme za tranziciju i, u konačnici, doveli do povampirenja zločinačkih ideologija i povratka zemlje u prošlost.

A OHR... OHR zato što ništa nije naučio iz prošlosti. I što, iz njemačkog i japanskog modela, nije shvatio da je osnova za bilo kakvu suštinsku promjenu – temeljna denacifikacija društva, dosljedan (pa i surov) obračun sa zločinačkim ideologijama i davanje šanse novim snagama u društvu, a ne saradnja sa zločincima i njihovim sljedbenicima.

Epilog? Epilog je, jebiga, da sad po svemu sudeći, moramo čekati novi mir. Koji, međutim, po elementarnoj logici je li, dolazi nakon novog rata.

Sve zbog fušeraja pobjednika. Koji ćemo platiti svojim životima.