Na debati o maloljetničkoj delinkvenciji koju je organizovao Centar za kulturu dijaloga, savjetnik gradonačelnika Sarajeva Alije Behmena iznio je svoje stavove koji su izazvali različite reakcije od odobravanja do oštrih kritika. Tim povodom je Emir Suljagić, kao gost komentator u dnevnom listu Oslobođenje, prezentirao svoju verziju tog sukoba sa kolumnisticom Dnevnog avaza. Prenosimo u cjelosti tekst objavljen u Oslobođenju 09.02.2010.

Nakon što je moja izjava na nedavnoj debati o maloljetničkoj delinkvenciji koju je organizovao Centar za kulturu dijaloga (drugim riječima, Sanja Vlaisavljević) upućena Sanji Vlaisavljević bila predmetom osude Centra za kulturu dijaloga (odnosno Sanje Vlaisavljević), dužan sam javnosti radi pružiti dodatno objašnjenje. Žao mi je što to u najvećoj mjeri činim zbog toga što mi je moderator debate i predstavnik Centra civilnih inicijativa Adis Arapović, isključujućio mikrofon, uskratio mogućnost da zapravo završim izjavu koju sam bio pripremio.

Moji komentari bili su upućeni mnogo više ostatku civilnog društva nego Sanji Vlaisavljević, odnosno nevladinom sektoru, pošto je ovdje jako teško razlučiti gdje jedno prestaje, a drugo počinje, jer Vlaisavljevićeva i drugi glasnogovornici Fahrudina Radončića su svoju stranu izabrali. Nakon svega, mog nastupa se dohvatio Avaz u svom atentatorskom maniru, pa je ono što sam rekao palo u drugi plan, a u prvi plan je došao moj karakter. Na koncu, ako ikada budem u situaciji da mi Avaz s pravom drži prodike o šovinizmu i jeziku mržnje, znaću da je i za mene i za ovu zemlju odveć i fatalno prekasno i da su svi moji prijatelji i rodbina zapravo pali za to da Radončić pravi kule ni na nebu ni na zemlji. 

Hajde da se sada vratimo na događaj.

Dakle, javnosti radi, "sporni" dio izjave glasi ovako: "Sad želim da se obratim organizatoru: gospođo Vlaisavljević, vrhunac vašeg javnog angažmana je kolumna u jednom stranačkom biltenu koji posljednjih nekoliko sedmica vodi bjesomučnu i prizemnu rasističku i šovinističku kampanju protiv jedne žene samo zato što je Srpkinja. Naravno, riječ je o kampanji koju Dnevni avaz vodi protiv Duške Jurišić, urednice FTV-ovog magazina 'Pošteno'. Razgovarati o maloljetničkoj delinkvenciji, a kukavički ignorisati rasizam, šovinizam i ako hoćete, neofašizam, nije samo dvolično nego i kontraproduktivno. Djeca koja odrastaju u sredini i atmosferi u kojoj su rasizam i neofašizam prihvatljivi neće ni imati nikakav drugi izbor nego da ubijaju jedni druge. Sve dok svi vi ovdje koje se nazivate civilnim društvom ili nevladinim sektorom odlučno ne osudite rasizam i neofašizam, svi napori i resursi koje smo i mi uložili u borbu protiv maloljetničke delinkvencije biće uzaludni i protraćeni, a vi nećete biti vjerodostojni".

I kao predstavnik gradonačelnika na tom skupu – dakle, u svom zvaničnom svojstvu – i kao esdepeovac i kao čovjek stojim iza tih riječi. Ako je pitanje da li je to zvanični stav gradonačelnika, onda je odgovor potvrdan i cilj moje izjave bio je dvojak: Jedan, da javno, u ime jednog nivoa vlasti, stanemo u zaštitu naše sugrađanke izložene javnom progonu, a drugi da ukažemo na zaglušujuću tišinu onog dijela društva koje ima obavezu da stane u zaštitu principa (principa, ne ličnosti) na kojima se temelji svaki demokratski poredak.

Svako društvo počiva na konsenzusu o nekim, temeljnim, vrijednostima. Antifašizam je temeljna vrijednost ovog društva, toliko temeljna da svaki put kada se u politici makar i malo odškrinu vrata nacionalizmu i drugim, srodnim izmima, ova zemlja bude okupana u krvi. O svemu se ostalom može raspravljati, samo je antifašizam neupitan. Stoga, svako ko zagovara, koketira ili izbjegava da se očituje o fašizmu se automatski diskvalifikuje iz demokratskog procesa. Fašizam je kao trudnoća: ni jedno ni drugo se ne može biti malo i svako "ašikovanje" s fašizmom neminovno vodi u vrstu nasilja kakvo smo imali priliku gledati devedesetih godina prošlog vijeka. A ja sam u Srebrenici imao priliku vidjeti svojim očima kako fašizam zapravo izgleda.

Civilno društvo nema pravo da šuti o tome, također. Njihova obaveza javnog angažmana ne završava na međunarodnim i domaćim nevladinim ili vladinim javnim pozivima za grantove organizacijama nevladinog sektora, nego zapravo tu počinje. Dakle, svi od ACIPS-a do CCI-ja, koji uživaju plodove demokratije, dužni su da ustanu u odbranu vrijednosti na kojima demokratija počiva. Sa rijetkim izuzecima, nevladine organizacije koje pretenduju na to da budu čuvari demokratije i rade na demokratizaciji društva, pokazale su preispoljni kukavičluk kad je riječ o suštinskim pitanjima za ovu zemlju. Daljnjom šutnjom o pitanjima od ključnog značaja za ovu zemlju, nevladin sektor, odnosno civilno društvo uopšte uzevši, postaće agent sistema. (Autor je savjetnik gradonačelnika Sarajeva)

(Oslobođenje)

Bošnjačke stranke u Narodnoj skupštini RS-a zatražile su odmah na početku današnje posebne sjednice da Vlada RS-a povuče s dnevnog reda Prijedlog zakona o referendumu i građanskoj inicijativi, koji je uputila u skupštinsku proceduru po hitnom postupku.

Najavili su da u suprotnom neće prisustvovati razmatranju te tačke, jer smatraju da bi Vlada trebala povući ovaj zakon s dnevnog reda iz više razloga.

Šef Kluba poslanika SDA-SDPBiH Ramiz Salkić obrazložio je na početku zasjedanja da je puno negativnih kritika i klime bilo o donošenju ovog zakona i mogućih referendumskih pitanja.

„Svjedoci smo da postoji značajno uznemirenje građana u RS-u, oglasile su se i međunarodne organizacije i Vlada RS-a bi u interesu svih nas trebalo da povuče zakon, a da se on usvoji u nekom drugom obliku i vrememu“, rekao je Salkić, ali i dodao da vjerovatno Vlada neće prihvatiti te prijedloge.

On je iznio niz primjedbi na ovaj zakon, ali mu je predsjednik Narodne skupštine RS-a Igor Radojičić zamjerio da njegova stranka nije u zvaničnoj formi zatražila da se ova tačka skine s dnevog reda zasjedanja.

Salkić je odgovorio da je bilo i drugačijih situacija i da su poslanici mogli iznijeti svoj stav o predloženim tačkama, dok su oni usklađivani, na šta mu je Radojičić oduzeo riječ.

Adib Đozić iz Stranke za BiH također je predložio da se ova tačka skine s dnevnog reda današnjeg posebnog zasjedanja, jer Skupština ima mnogo prečih pitanja za razmatranje, nezaposlenost, siromaštvo, stvaranje boljeg političkog ambijenta...

„Ova tačka je antiustavna i mi ne bismo željeli učestvovati u antiustavnom djelovanju. Ona je i antidemokratska i anticivilizacijska“, rekao je Đozić i iznio stav da iako se entitetska vlast poziva na demokratska prava, ali nije omogućila sva prava izbjeglim i raseljenim Bošnjacima i Hrvatima, koji nemaju mogućnost da se izjašnjavaju o onom što se tiče njihovog života.

Ali je i njemu Radojičić oduzeo riječ jer, kaže, ni ta stranka nije podnijela pisanu inicijativu da Prijedlog zakona o referendumu i građanskoj inicijativi RS-a bude povučen s dnevnog reda.

Nakon toga njegov stranački kolega, Muharem Murselović, zatražio je pauzu pošto Radojičić ne dozvoljava da obrazlože svoje stavove.

U tom periodu, naveo je, zauzet će stav kako će se dalje ponašati.

(Fena)

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Ponekad pomislim, kako bi se ponašali bezmudi i be-ha-bijama naklonjeni političari da su policajci, umjesto u Maoču, u ranim jutarnjim satima upali u Bakince?

U momentu kada nastaje ovaj „Život...“ još uvijek se niti jedna politička stranka nije oglasila povodom važne, za državu bitne, združene akcije više policijskih agencija i uprava u Gornjoj Maoči. Dakle, šta se zapravo dogodilo u tom pitoresknom selu na entitetsko-distriktnoj granici na sjeverioistoku Bosne? Gornja Maoča je, kao što znamo, godinama bila „enklava“ u BiH gdje nisu poštovani zakoni ove zemlje. Djeca su pohađala nastavu prema nastavnom planu i programu Jordana, ljekari nisu liječili tu istu djecu, a male nesretnike su njihovi roditelji utjerivali u suru iz koje nikad neće vidjeti, recimo, celofan od čokolade, keks, sladoled i slične, djeci drage, sitnice( Uostalom, svi mi smo bili djeca-zamislite sebe kako ste se osjećali kad ste u svojim rukama držali svoju prvu, vašu ličnu i ničiju više, limenku Coca-Cole?). I onda je Država odlučila da djeluje pa da suverenitet Bosne i Hercegovine ( ma što to značilo!) primjeni i u Maoči Gornjoj, vehabijskoj zabiti daleko od oka, srca i državnih zakona. Policijska akcija je prošla manje-više mirno. Više od šest stotina policajaca nije napravilo nijedan, službene prijave vrijedan, inicident. Džematlije su u jeku akcije, regularno otišle na rani sabah, svoje otklanjale, a sigurnosno zanimljiva lica involvirana u veze sa najcrnjim terorom mirno su i dostojanstveno plasirana u pritivor. Njih osam, ukupno.

Bosna i Hercegovina, suverena država? Zašto da ne! Posljednja policijska akcija kodnog naziva „Svjetlost“ dokazala je da su i takva čuda moguća. Pravosuđe BiH (pripadajući tužitelji i sudije) vrlo dobro znaju da se na primjeru Gornje Maoče ruše ili grade temelji države Bosne i Hercegovine. Pritom, policijske agencije i uprave samo izvršavaju naloge pravosudnih institucija i tu, u smislu zakonskih nadležnosti, nikakve dileme ne bi smjelo da bude.

Ali šta je političkim strankama? Šta se, u ovom slučaju, događa sa samozvanim „zaštitnicima pravne države i poretka“? Ništa jarane, ništa izvan privatnih ratova koje čelnici akcije „Svjetlost“ vode sa nekim od najzastupljenijih političkih čelnika. Ili, ako ćemo obrnuto, ništa manje od onog što čelnici političkih partija misle o pojedinim tužiteljima, policijskim rukovodiocima i vehabijsko-bjelosvjetskoj bandi skupljenoj s koca i konopca u Gornjoj Maoči.

Je... državu u kojoj se velika akcija poput ove u Maoči ocjenjuje po privatnoj liniji! Je... državu u kojoj od političara očekuješ da ocjenjuje- ovisno od toga u čije se selo, stan, poslovni prostor policija upada- vrijedi li ta akcija javne podrške ili ne valja ničemu! Je li „prekomjerna upotreba sile“ opravdana ili ne, pitaju se uvijek neinformirani dežurni moralisti ? Uostalom, šta reći o političkoj javnosti u kojoj jedino Dnevni avaz (SBBBiH) ima konkretan stav oko „Svjetlosti“! A avazov stav je, barem prema tekstovima objavljenim u njegovih nekoliko posljednjih brpojeva, takav da su u Gornjoj Maoči „grubo prekršena ljudska prava muslimana koji su krivi samo zato što su muslimani, i da ih progone zato što su muslimani, i da se radi o antimuslimanskoj histeriji koja je uperena protiv muslimana, i, generalno, muslimanskogg naroda čiju cijenu plaćaju svi muslimani muslimanskog porijekla“. Tako barem govore avazovi, uvijek dobro, informirani sagovornici. Poput sveprisutne Nađe Dizdarević i seoskih hodža koji nas sa stranica lista bošnjačkih radikala upozoravaju na to da je policija u Maoču stigla kako bi maltretirala ljude samo zato što su muslimani!? Nije mi frka zbog Nađe, nemam problem sa Avazom, ne zanimaju me hodže koji svoje javne gluposti obilato naplaćuju u eurima. Frku mi i beznađe stvara što ni SDP, ni Naša stranka, ni Liberali, ni SDA, ni SZBIH, ni NSP, ni DP, ni oba HDZ-a a ni ostali da ih ne nabrajam, nemaju dovoljno muda i savjesti pa da podrže policijsku akciju koja spriječava protuustavno djelovanje nekolicine, terorizmu sklonih, bradonja u Maoči Gornjoj. Ponekad pomislim, kako bi se ponašali bezmudi i be-ha-bijama naklonjeni političari da su policajci, umjesto u Maoču, u ranim jutarnjim satima upali u Bakince? Za one koji još uvijek ne znaju, radi se o velikom imanju u blizini Laktaša. Vjerujte mi, gorilo bi od saopćenja i saopštenja.

 

 (zurnal.info)

Vehabije koje su prošle nedjelje uhapšene u Bosni i Hercegovini imaju veze s Bečom, piše bečki dnevnik "Standard".

List prenosi da mjesto Gornja Maoča, u kome je provedeno hapšenje, već godinama važi za tvrđavu vehabija i da je jedino srpska televizija B92 napravila reportažu o stanju u tom mjestu, u kome je šef mjesta Nusret Imamović provodio islamski zakon, prenosi u ponedjeljak Tanjug.
"Standard" ukazuje i da se usred ovog ultrakonzervativnog mjesta našao i jedan automobil s bečkim tablicama.
Između Beča i Gornje Maoče postoji već dugo veoma "intenzivna razmjena".
Bosanski državljanin Imamović koji je, prema izvještajima, živio u Beču i  često putovao na relaciji Austrija - BiH, važi za povjerenika Muhameda Porče, hodže bosanske džamije u 12. bečkom okrugu, koji se pominje u kontekstu nabavljača sredstava za vehabije.
U džamiji u kojoj propovjeda Porča u Beču nije samo Imamović dolazio, već i Asim C. koji je 1.oktobra 2007. pokušao da sa dvije granate uđe u ambasadu SAD-a u Beču.
Porča, kako podsjeća "Standard", školovan je za hodžu u Saudijskoj Arabiji, a Imamović je preko jedne internet stranice samoubilačke atentate opravdavao vanrednim situacijama.
U izvještaju Ustanove za zaštitu ustavnosti i borbu protiv terorizma u Austriji iz 2007. navodi se da su unutar bosanske dijaspore u Austriji ustanovljene grupacije koje pripadaju neofundamentalističkoj interpretaciji vehabizma.
"Standard" podsjeća da istorija nastajanja tih poketa datira još od Dejtonskog sporazma kada su te grupacije uspostavljene od bivših boraca bosanskih mudžahedinskih brigada s ciljem uspostavljanja  islamske države.
Regrutacija je uslijedila prvenstveno u ciljnoj grupi mladih muslimana druge generacije, koji su odrasli na zapadu, konstatuje list, dodajući da  se kao centri islamskih fundamentalističkih aktivnosti navode Beč i austrijska pokrajina Gornja Austrija.

- U periodu koji obuhvata izvještaj su poznate osobe i grupe muslimana druge generacije imigranata koji se nalaze pod uticajem ideologije Al-Qaide, navodi se u izveštaju vlasti za 2008. o sigurnosti u Austriji.
Portparol Ministarstva unutarnjih poslova Austrije Rudolf Golia smatra da Beč nije "glavni grad vehabija".
- Prema našim saznanjima, Beč nije glavni grad vehabija, već postoje u više evropskih gradova bosanske zajednice s vjerskom pozadinom, kazao je on "Standardu".
Istovremeno je ukazao da Porča, kao i drugi članovi vehabija u Austriji, nisu do sada prekršili austrijski zakon, prenosi Tanjug.

(Fena)

Pet kandidata prijavilo se za nasljednika Edhema Bibera koji će se birati na kongresu Saveza samostalnih sindikata BiH (SSSBiH) 19. i 20. februara u Sarajevu.

Prema informacijama iz Informativne službe SSSBiH, na Kongresu će učestvovati 147 delegata iz sindikalnih organizacija. Oni će odlučiti o tome kako je SSSBiH radio u protekle četiri godine, donijeti programske ciljeve za naredni četverogodišnji period, usvojiti druge kongresne dokumente, izvještaje, te izabrati organe i predsjednika sindikata.

Aktuelni predsjednik Edhem Biber nije se kandidovao za funkciju predsjednika SSSBiH u narednom periodu.

Kandidati koji su dostavili aplikacije za novog predsjednika Sindikata u naredne četiri godine su: Ismet Bajramović (Sindikat metalaca BiH), Avad Bahto (Sindikat BH Telecoma), Salih Kruščica ( Sindikat državnih službenika i namještenika u FBiH), Kemal Lukšić (Sindikat komunalne privrede) i Amer Toskić (Sindikat grafičkih, izdavačkih i medijskih radnika).

(Fena)

Radnici Centra za medicinska istraživanja i razvoj zdravstvene zaštite zahtijevaju da se izvrši revizija privatizacije „Medicinske elektronike“ Banja Luka, a danas su podnijeli i krivičnu prijavu protiv Upravnog odbora tog preduzeća.

Radnici Centra, koji se nalazi u sklopu "Medicinske elektronike" Banja Luka, i danas su ostali, već osmi dan, ispred ulaza u objekt u koji im se ne dozvoljava ulazak.

Oni zahtijevaju da se riješi situacija u kojoj su se našli prošle sedmice od kada im osiguranje „Medicinske elektronike“ ne dozvoljava da uđu u prostorije Centra, jer je istekao ugovor o zakupu prostorija.

Iako im je premijer RS-a Milorad Dodik u petak obećao pomoć da se vrate na svoja radna mjesta ili da se pronađe adekvatno rješenje za novonastalu situaciju, u subotu popodne su morali da spriječe osiguranje da po nečijem nalogu demontira i iznese opremu Centra iz „Medicinske elektronike“.

Budući da se radi o osjetljivoj medicinskoj opremi koja bi mogla biti uništena pozvali su i policiju, a i lično su dežurali da ona ne bi završila van objekta.

Podsjećanja radi, menadžment Centra za medicinska istraživanja i razvoj zdravstvene zaštitu, prema sporazumu o raskidu ugovora o zakupu prostorija i opreme potpisanom u decembru prošle godine s Medicinskom elektronikom, trebalo je da iseli opremu iz objekta „C“ do 30. januara.

Također, menadžment je bio dužan da organizira djelatnost na drugoj lokaciji.

S obzirom na to da nije ispoštovan sporazum, radnicima Centra osiguranje zabranjuje ulazak u prostorije Medicinske elektronike.

U Centru se nalazi ambulanta za kardiologiju, otorinolaringologiju, te porodičnu medicinu u kojoj se liječi oko 3.500 građana Banje Luke, koji su se danas pridružili u protestu nezadovoljnim doktorima i medicinskom osoblju.

Njihove ordinacije Uprava Medicinske elektronike namjerava, prema nekim informacijama, izdati pod kiriju Telekomu Srpske.

Doktori i medicinsko osoblje su podnijeli Osnovnom sudu Banja Luka zahtjev za otvaranje stečajnog postupka u Medicinskoj elektronici u kojoj je državni kapital, nakon afere s trgovanjem akcijama tog preduzeća, sredinom prošle godine, kupio banjalučki biznismen Mile Radišić za 183.000 KM.

(Fena)

Glavni zgoditak je rezervisan samo za direktne potomke, pa čak i rođake SNSD-ovih kadrova. Za sve ostalo, tu je Biro za zapošljavanje

Koliko je danas teško dobiti posao u bilo kojoj javnoj službi u Republici Srpskoj, ukoliko niko iz vaše familije nije član SNSD-a, najbolje znaju oni koji igraju bingo, loto... Kada mislite da vas je sreća konačno pogledala, umiješa se „neko odozgo“ i jackpot dobije neko od „maminih“ i „tatinih“ sinova i kćeri. Glavni zgoditak je rezervisan samo za direktne potomke, pa čak i rođake SNSD-ovih kadrova. Za sve ostalo, tu je Biro za zapošljavanje.

POSAO U NASLJEDSTVO

Nepotizam, ili „popunjavanje radnih mjesta članovima vlastite porodice“ kod nas je dovedena do perfekcije i ta pojava je postala toliko uobičajena da se na to gotovo niko više i ne osvrće. Primjeri su brojni i gotovo nevjerovatni.

Direktor OŠ „Danilo Borković“ u Gradiški Miloš Francuz ignorisao je molbe devet profesora geografije i na radno mjesto nastavnika geografije zaposlio svoju kćerku Mirjanu Kecman, diplomiranog turizmologa, kojoj nedostaje grupa pedagoških predmeta i stručni ispit. Neuspješni kandidati za mjesto nastavnika geografije žalili su Ministarstvu prosvjete i kulture RS i Prosvjetnoj inspekciji, tvrdeći da je direktor u sukobu interesa zato što je na posao primljena njegova kćerka. Međutim, Francuz negira da je namjestio konkurs i tvrdi da je sve urađeno po zakonu.

-Konkursom je tražen pripravnik a ostali kandidati su već imali posao. Mirjana nije samo turizmolog nego i diplomirani geograf i u zakonskom roku od godinu dana položila je pedagošku grupu predmeta, plus stručni ispit. To što je ona moja kćerka, nema nikakve veze u ovom slučaju - pojasnio je direktor Francuz.

Kandidati koji nisu dobili posao žalili su se nadležnim institucijama ali niko nije reagovao: “Imamo saznanja da direktor škole ispunjava uslove za penziju, ali još ne odustaje od radnog mjesta. Pitamo, kada će prosvjetni radnici među kojima su i doživotni direktori konačno u penziju a priliku dati mladim i obrazovanim kadrovima“, naveli su kandidati u pismu Ministarstvu i medijima.

Miloš Francuz, inače član gradiškog SNSD-a, i na ovo je imao spreman odgovor: Ja ću u penziju do kraja februara, mada mi mandat ističe u novembru, ali je moje penzionisanje već u proceduri. Dakle, ne čuvam rukovodeće mesto po svaku cijenu, naprotiv.

Pravilnikom o stručnim profilima i zvanjima nastavnika objavljenom u Službenom glasniku 26. augusta 2 009. godine navedeno je da za radno mesto nastavnika geografije mogu konkurisati profesori geografije, profesori istorije i geografije te diplomirani geografi i turizmolozi sa grupom pedagoških predmeta i stručnim ispitom položenim u zakonskom roku.

Međutim, u slučaju OŠ „Danilo Borković“ i direktora koji je kćerki u nasljedstvo ostavio radno mjesto, ostaje dilema jesu li ispoštovana moralna načela.

Na pitanje, da li je direktor Miloš Francuz zbog prijema kćerke na posao u sukobu interesa, Ministar prosvjete i kulture Anton Kasipović je rekao da „etičnost nikada nije na odmet“, te da je u školi pokrenuta procedura direktorovog penzionisanja, za šta je ispunio uslove. Kasipović je pojasnio da Ministarstvo, osim saglasnosti na sistematizaciju, nisu uključeni u izbor radnika u školama.

„Direktor raspisuje javni konkurs i bira nastavnika na prijedlog komisije za izbor, sa liste kandidata koji ispunjavaju uslove konkursa“.

Budući da su i ministar i direktor iz iste stranke, vladajućeg SNSD-a, sijenka sumnje koja se nadvija nad ovaj slučaj time je veća. Nije li Francuz uticao na komisiju da na konkursu primi baš njegovu kćerku, a ne nekog drugog kandidata, i nije li mu ministar prećutno dao odobrenje za to?!

NAJBOLJI TATINI SINOVI I KĆERKE

Ovo nije jedini slučaj je da neko od direktora sa članskom knjižicom SNSD-a, ili simpatijom prema toj stranci, zaposlio nekog od najbližih srodnika u preduzeću ili ustanovi u kojoj je direktor. Primjeri su brojni u mnogim entitetskim institucijama, pa i samoj Vladi RS.

Direktorica banjolučke Filijale Fonda PIO RS Gordana Ković potrudila se da bude prva na top listi nepotizma. Ova vremešna dama, koja je na direktorsko mjesto također došla zahvaljujući stranačkom kadrovanju, za kratko vrijeme je zaposlila troje svojih srodnika. Rijeć je o njenim bratićima Maji i Adamu Marić, koji su postali službenici Fonda, i još jednom članu porodice, koji radi kao vozač. Iako direktorica Ković ispunjava uslove za penziju, napunila je 40 godina staža još polovinom prošle godine, za nju ne važe odredbe Zakona o radu, po kojem bi već odavno trebala biti penzionisana, bez obzira na godine života.

Ni direktor banjalučkog Kulturnog centra Banski dvor, Milorad Petrić, inače veoma blizak prijatej lidera SNSD-a Milorada Dodika, nije imun na ovu rasprostranjenu praksu unutar redova vladajuće strankeu Republici Srpskoj. On je zaposlio svoju kćerku Marinu na mjesto osobe zadužene za odnose s javnošću, uz obrazloženje kako “ona to najbolje može raditi”.

Prema izvorima Žurnala, nedavno je i Mile Banika, inače vršilac dužnosti direktora Poreske uprave RS, koji se na toj funkciji, suprotno zakonu, nalazi skoro već godinu dana, zaposlio svog sina Milana.

Uostalom, šta je to u odnosu na tri miliona kredita koje je lider SNSD-a kao predsjednik kreditnog odbora u Investiicono-razvojnoj banci RS, dodijelio preduzeću čiji je suvlasnik njegov sin?

 Dok se u Srbiji čeka na otvaranje tajnih dosijea, iskustva drugih postkomunističkih zemalja pokazuju da otkrivanje doušnika intelektualaca nije ugrozilo vrednovanje njihovih dela

U susret zahtevima Evropske unije, koja traži donošenje zakona o otvaranju tajnih dosijea, problem doušnika aktuelizovan je i na nedavno održanom „Politikinom” okruglom stolu o trivijalnoj i elitnoj književnosti. Podsetimo, u blagom verbalnom okršaju, Isidora Bjelica je rekla da je otvaranje dosijea neminovno, kako bi se dobila slika o pravoj istoriji srpske književnosti, dok je teoretičarka književnosti Tatjana Rosić, pomenuvši slučaj Mađarske, konstatovala da to nije bitno, jer su doušnici i posle saznanja o njihovom delovanju i dalje ostali najbolji pisci.

Primer Mađarske je ilustrativan, jer je poslednjih godina najveća bura oko otkrivanja poznatih umetnika-doušnika u javnosti upravo dignuta oko dvojice mađarskih stvaralaca – u pitanju su istaknuti pisac Peter Esterhazi, koji je morao da se suoči sa činjenicom da je njegov otac bio vrlo aktivan doušnik, i proslavljeni režiser, oskarovac Ištvan Sabo, koji je, za razliku od Petera, svojim dojavama lično doprinosio komunističkom teroru u otadžbini.

Otkriće da je otac Petera Esterhazija Matijaš čitavih 15 godina intenzivno sarađivao sa Mađarskom tajnom policijom, bio je, blago rečeno, šok za sistem.

– U ono što sam video nisam mogao da poverujem. Brzo sam spustio ruku na sto, jer je počela da drhti... – govorio je Esterhazi, opisujući emocije dok je iščitavao hiljade stranica iz dosijea očeve paralelne biografije. Esterhazi je poražavajuće saznanje o svom ocu pretočio u roman „Ispravljeno izdanje”, pa je u njegovom slučaju otkriće očeve doušničke prošlosti imalo i lustrirajući efekat. Tako je epopeja o čuvenoj aristokratskoj porodici, koju je Esterhazi prethodno već ispisao u romanu „Harmonija selestis”, dobila i novi momenat u romanu „Ispravljeno izdanje”. Knjiga o grofovima Esterhazi doživela je katarzu, a Peter je odlučio da, kao i svaki veliki pisac, napiše celu istinu.

Po otvaranju dosijea, otkriveno je da je otac Matijaš često bio na zadacima u ruralnim sredinama, tražeći anti-Sovjete među svojim sunarodnicima. Svoju policijsku poziciju otac je koristio i da bi svom sinu, kasnije čuvenom Peteru, obezbedio lakši upis na univerzitet. U prilog ovome, kako navodi mađarski novinar Adam Lebor, govori i pismo iz 1968. godine, koje je otac potpisao svojim konspirativnim imenom – Čanadi.

A cela mađarska nacija je, poput Esterhazija, imala priliku da doživi užasno suočavanje sa istinom u slučaju režisera Ištvana Saboa, rođenog 1938. godine, koji je priznao da je kao student potkazivao svoje bližnje tajnoj policiji. Sabo, dobitnik „Oskara” za film „Mefisto” 1981. godine, priznao je da je bio doušnik, ali „samo zato da bi spasao život kolegi”.

– Rad za državnu bezbednost bio je najhrabriji i najveći poduhvat u mom životu, jer smo posle revolucije 1956. spasli jednog od naših kolega, kojem je pretilo da bude otkriven i obešen – tvrdi Sabo.

Međutim, pitanje je koliko je ova izjava iskrena. Naš istaknuti prevodilac Sava Babić u novinskom tekstu iz 2006. godine beleži da je Sabo u periodu od 1956. do 1963. godine dostavio čak 48 izveštaja o kolegama i profesorima, a među njima su i režiseri Mikloš Jančo i Karolj Meč, kao i glumica Mara Terečik. Andraš Gavran, istraživač koji je otkrio dosije o Sabou, bio je u nedoumici da li da raskrinka veliko ime mađarske kulture. To je, na kraju, i uradio. Budući „oskarovac” imao je i neposrednu korist od uposlenja u tajnoj službi – imao je privilegiju da prvi film snimi u 26. godini, dok su njegove, ništa manje talentovane kolege, morale da čekaju 30. ili 40. godinu života, da bi dobili priliku za režiranje svojih prvih filmova. Malo ko je u Mađarskoj poverovao u Saboovu priču o navodnim plemenitim namerama za ulazak u doušničku mrežu. A i zašto bi? A opet, Babić prenosi da je preko sto mađarskih intelektualaca tada potpisalo peticiju u kojoj praštaju režiseru jezivi greh, ističući važniju stvar – da je Sabo stvorio značajne filmove i time širom sveta proneo glas o mađarskoj kulturi.

Dobro je poznat i primer Gintera Grasa, pisca koji je priznao da je bio član nacističkih jedinica, koji je, opet, bio žrtva u trouglu obaveštajci–država–progonjeni. Po zlu čuvena istočnonemačka policija „Štazi” Grasa je dovela u situaciju da je praktično svako sa kim je stupao u kontakt u stvari bio doušnik. Ni nemački kulturni poslenici nisu bili gadljivi na saradnju sa službom – to su, kako su krajem prošle godine preneli nemački mediji, mahom bili pisci, ljudi iz pozorišta, izdavači. Izdavač „Kristof Links” najavio je i knjigu „Ginter Gras na nišanu – arhiv Štazija”, autora Kaia Šlitera, koja će biti objavljena u martu ove godine. Inače, „Štazi” je otvorio Grasov dosije još 1961. godine, prilikom piščevog prvog „talasanja” – kada je objavio otvoreno pismo u kojem kritikuje izgradnju Berlinskog zida.

I Češka je morala da se suoči sa činjenicom da je Milan Kundera, slučajno ili namerno, pomagao komunističkoj policiji. Njegova dojava, brujale su vesti, dovela je do hapšenja Miroslava Dvoračeka, slučajnog posetioca u studentskom domu. Dvoraček je zatim zaradio etiketu da je američki špijun, što mu je uništilo život i oteralo ga u izgnanstvo. Kundera je izjavio da su optužbe na njegov račun „gnusne laži”, iako postoji detaljna policijska beleška o samom slučaju. Čitav slučaj sigurno može da doprinese drugačijem iščitavanju Kunderinog romana „Šala”.

Za sada, o zakonima koji omogućavaju otvaranje tajnih dosijea u našem regionu, stižu šture vesti. U Crnoj Gori još traje rasprava oko toga koliko bi štete ili koristi imao zakon. Makedonija je izglasala zakon početkom 2008. godine, pa se može reći da je isti još u povoju. Savet Evrope je krajem prošle godine kritikovao albanski zakon o lustraciji kao preoštar, uz razumevanje što Albanija ima potrebu da se suoči sa uspostavljanjem istine o komunističkom periodu.

Što se Srbije tiče, poznato je da Zakon o odgovornosti za kršenje ljudskih prava (zvaničan naziv) nikad nije zaživeo, iako je usvojen. Jer, kažu stručnjaci, potrebno je doneti i zakon o otvaranju tajnih dosijea, koji su za sada bezbedno pohranjeni u Arhivu Srbije. Ipak, nesumnjivo je i da će taj zakon doći na red, bar za raspravu, jer on čini paket zakonskih akata koje zahteva Evropska unija. Posebno s obzirom na činjenicu da je Srbija jedina postkomunistička zemlja koja nije otvorila tajne dosijee.

Sigurno je i u sferi kulture mnogo onih koji sa nestrpljenjem iščekuju otvaranje dosijea državne bezbednosti. Što komunističkih, što onih svežijeg datuma. Šta bi se, u tom slučaju, desilo sa umetnicima koji su možda bili doušnici? Odgovor bi mogao da leži u članku Roberta Brauna, koji je preneo Sava Babić:

- Umetnik ne dobija opravdanje, kao ni junak za svoje kasnije grehe. Ćutanje (Ištvana) Saboa, pa onda njegova samospasavajuća priča, ne ublažava presudu. Martin Hajdeger je bio veliki filozof i nacista. Herbert fon Karajan veliki dirigent i nacista. Čitamo njihove knjige, slušamo njihove ploče. Osuđujemo ih kao ljude.

Sa svešću o tome da svako postaje doušnik da bi spasao sebe i svoju porodicu, uz zlu nameru da usput uništi druge.

(članak prenesen sa www.politika.rs)

Dok čekamo početak XXI Zimskih Olimpijskih Igara u Vancouveru, Sarajevo i Bosna i Hercegovine obilježavaju 26.godišnjicu najvećeg sportskog događaja kojeg je ova zemlja imala – XIV ZOI u Sarajevu. Pripremili smo vam malu zvučnu razglednicu.

Glavni grad Bosne i Hercegovine je organizaciju Zimskih olimpijskih igara dobio ispred japanskog Sappora i zajedničke kandidature švedskih gradova Falun i Goteborg. Oni koji su lobirali za dolazak Igara u Sarajevo nisu krili – Međunarodni Olimpijski komitet u dobroj mjeri se tada vodio političkim razlozima (kao uostalom i u većini ostalih slučajeva op.a.). Izabrana je nesvrstana zemlja i grad za kojeg se vezuju događaji koji su bili neposredan povod za izbijanje Prvog Svjetskog rata.

I pored ekonomske krize, na izgradnju velikog broja sportskih objekata i ostale prateće infrastrukture potrošeno je skoro 150 miliona dolara. Uz olimpijske objekte, nakon ZOI, Sarajevu je na korištenje ostalo 2850 novoizgrađenih stanova, više hotela te 9500 novih radnih mjesta. Vlasti su se potrudile svijetu poslati najljepšu moguću sliku a u tome su im umnogome pomogle Sarajlije koje su, među sportistima, zapamćene kao izuzetno gostoprimljivi domaćini.

Iako su pred nama nove Igre, novi rekordi i junaci, zauvijek će biti memorisani podaci koji će na svakom mjestu simbolizirati ZOI u Sarajevu. Igre su svečano otvorene 8.februara 1984.godine a zatvorene jedanaest dana kasnije. U ime sportista tadašnje Jugoslavije, zakletvu je dao skijaš Bojan Križaj dok je olimpijsku baklju zapalila klizačica Sanda Dubravčić. Na Igrama je učestvovalo ukupno 1272 sportista iz 49 zemalja svijeta. Oni koji su te Igre doživjeli – sjetit će se, oni koji nisu – zapamtit će : skijaš Jure Franko osvojio je prvu medalju za tadašnju Jugoslaviju na ZOI – u veleslalomu je bio srebrni. Ovih dana je ponovo u Sarajevu i još jednom je ponovio :

- Vi ste dio mene i ja sam dio vas. Ovdje je počeo moj drugi život. Imam život prije i poslije Olimpijade u Sarajevu. Ovih dana navršavam 26.godina. Možda ne izgledam tako mlad ali se još uvijek sjećam svakog trenutka doživljenog tokom Olimpijade. 

Jure Franko je bio naš junak. Globalni junaci koje je iznjedrilo Sarajevo bili su : Marja-Liisa Hämäläinen koja je u skijaškom trčanju osvojila sve tri zlatne medalje u pojedinačnim utrkama, Gaétan Boucher (Kanada) i Karin Enke (Istočna Njemačka) koji su u brzom klizanju osvojili po dvije zlatne medalje, braća-blizanci Phil i Steve Mahre u alpskom skijanju te plesni par iz Velike Britanije Jayne Torvill i Christopher Dean. Oni su od sudija, za umjetnički dojam, dobili najviše ocjene pa su na brojne gledaoce ostavili možda i najupečatljiviji utisak.

Kako bi se podsjetili na 1984.godinu ali i samu ceremoniju na kojoj je objavljena vijest da je Sarajevo domaćin Igara, Žurnal vam donosi kratku zvučnu razglednicu. Ostat će upamćeno da je tadašnji Radio Sarajevo prvi put u svojoj istoriji prekinuo program a radosnu vijest prenio je doajen bosanskohercegovačkog sportskog novinarstva Nikola Bilić.

{audio}/images/mp3/zoi.mp3{/audio}

(zurnal.info)

Bosna i Hercegovina je, nakon Kosova, država sa najpobožnijim građanima u regiji. Kako su pokazali rezultati Gallupovog istraživanja provedenog na reprezentativnom uzorku u čitavoj regiji, za 76,5 posto građana BiH religija je “važan dio njihovog svakodnevnog života”.

U regiji veći stepen religioznosti pokazali su samo žitelji Kosova gdje je za čak 90 posto ispitanika religija važan dio svakodnevnog života. Zanimljivo je da za razliku od Kosova, samo za 39,3 posto građana Albanije religija jako bitna u svakodnevnom životu, što je ujedno i najniži procenat od svih zemalja u regionu.

U Hrvatskoj, koju prati imidž katoličke zemlje, taj procenat je 69,7 posto dok građanima Srbije religija igra nešto manju ulogu u svakodnevnom životu jer se 54 posto ispitanika složilo sa tvrdnjom o važnosti religije za njih lično.

Želja za pripadanjem važnije od same religije

-BiH je društvo koje funkcioniše isključivo na principu kolektiviteta i to može biti razlog što imamo veću stopu religioznosti nego u susjednim zemljama. Tu je i činjenica da su bh identiteti duboko ukorijenjeni u vjerskom, te i to možda igra ulogu. Ostaje opet činjenica da je stepen religioznosti u skoro svim bivšim komunističkim zemljama, Češka je drastičan izuzetak, nešto viši u poređenju sa možda nekim drugim evropskim zemljama,ali ne i sa SAD-om,, te ni taj faktor ne treba isključiti, kaže Muhamed Jusić, islamski teolog.

Objašnjenje za probuđenu religioznost građana BiH dio analitičara objašnjava i višedecenijskim prethodnim iskustvima “dirigovane religije” koja je bila, u većoj ili manjoj mjeri, direktno zavisna od vladajućeg režima.

Otkrivanje religije

-Svaki društveni ambijent, od ovih ispitivanih, ima svoje posebnosti i goli statistički pokazatelji ne daju punu sliku stanja. U BiH građani svoju religijsku baštinu, ne nužno i osobni duhovni identitet, vezuju za sve javne segmente identiteta, pogotovo kolektivnih identiteta. Osim nekolicine postotaka nereligioznih, ogromna većina stanovništva Bosne i Hercegovine tek proživljava svoj prvi, istinski, nepatvoreni susret sa slobodnom religioznošću, religioznošću koja nije produkt režima, koja nije pod skutom carske, imperijalne sile, koja nije "opako sredstvo mrskih klasnih neprijatelja". Ta slobodna religioznost je neotkriveno more potencijala, kako duhovnih, tako i društvenih, pa i političkih, zašto ne. Razlika u odnosu na zemlje regije je jasna, ni u jednoj susjednoj zemlji ne postoje ozbiljne društvene napetosti koje uključuju religiju kao važan segment kolektivnih identiteta, religiju ponekad kao žrtvu, ponekad kao motivaciju, kao što je to slučaj u Bosni i Hercegovini. Stoga sam spreman zaključiti da u Europi, a malogdje još u svijetu, uz Izrael i Palestinu, religija igra tako važnu ulogu u društvenim odnosima kao što je slučaj u Bosni i Hercegovini, smatra Marko-Antonio Brkić, direktor Inter-religijskog Instituta u BiH.

U slučaju BiH, visok stepen javno iskazane religioznosti objašnjava se i činjenicom da je poslednjih 20 godina na sceni prisutan proces etničke homogenizacije uz često poistovjećivanje religijske i nacionalne pripadnosti.

-Rekao bih da je građankama i građanima BiH važnije “pripadanje” od same religije i izražavanja religijskih osećanja. Potreba za “pripadanjem” zamagljuje zaista stvaran odnos bh. građana i građanki prema religiji. Pomalo iznenađuje visok procenat kosovskih Albanaca koji su religiji dali visok značaj, znajući da kod Albanaca religijski identitet nije priman, i u odnosu na nacionalni potpuno je irelavantan i nevažan. No, Kosovo je specifičan kontekst, i ovakvo izjašnjavanje Kosovara tumačim kao jedan od rezultata “islamofobične” manije koja je kreirana 90-ih u Beograda spram svih koju jesu ili nisu nužno vernici a nominalno pripadaju narodima koji u sebi imaju islamsku tradiciju , stav je koji zastupa Davor Marko, analitičar medija i religije.

Podjednako religiozni i mladi i stari

Podjela bh. društva na ruralno i urbano, mlade i stare, obrazovane i neobrazovane, kada je riječ o važnosti religije za pojedinca nema bitnu ulogu. Kako pokazuju rezultati Gallupovog istraživanje, religija je podjednako bitna i mladim između 15 i 24 godine (70,4 posto) kao i sredovječnoj populaciji između 40 i 54 godine (79,1 posto).

Ni stepen obrazovanje ne igra bitnu ulogu jer je je religija važna u njihovom svakodnevnom životu i za 70,7 posto visokobrazovanih građana. dok su jako male razlike između onih koji žive na selu (74 posto) ili u velikim gradovima (68,3 posto).

Osim odgovora da im je religija bitan dio njihovog svakodnevnog života čak 51,1 posto ispitanika iz BiH potvrdilo je da je u poslednjih sedam dana učestvovala u nekom vidu vjerske službe, što je najveći procenat među zemljama regije. Puno manje revnosni u obavljanju vjerskih dužnosti bile su naše komšije. U Hrvatskoj je taj procenat iznosio 37,2 posto a u Srbiji tek 25 posto ispitanika.

-Učešće u vjerskim obredima ljudima daje osjećaj pripadnosti, a to je nešto što nedostaje u društvu kakvo je naše koje ima, osim porodice i vjerske zajednice, izrazito nizak društveni kapital i alternativni oblik društvenog umrežavanja, kaže Muhamed Jusić.

Brojka o redovnom posjećivanju bogomolja i učešću u vjerskim obredima dovodi u pitanje iskrenost ispitanika kod davanja odgovora.

Nevidljivi vjernici

-Nisam siguran ni da su ovi statistički pokazatelji pouzdani. Ukoliko bismo se vodili ovim rezultatima, to bi značilo da je u prošlih tjedan dana dva milijuna ljudi posjetilo neki vjerski objekt uz određeni vjerski obred. Ne mislim da je takvo nešto moguće. Ipak, iz svakodnevnog iskustva, iz razgovora s religijskim službenicima, jasno je da je obredna religioznost u Bosni i Hercegovini dosta življa nego u susjednim zemljama. Razlozi su brojni. Od istinske vlastite duhovnosti koja predstavlja duhovnu hranu mnogim vjernicima diljem Bosne i Hercegovine, pa do običajnih gesti, gdje su crkve i džamije u nekim selima i naseljima najvažnije, ako ne i jedine socijalne institucije gdje se ljudi sreću ili kojima se obraćaju. Najbolji primjer su povratnička naselja, gdje se u mnogima život vrti i događa oko lokalnog svećenika ili imama, crkve ili džamije. Ja bih htio vjerovati da je visok postotak obredne religioznosti u Bosni i Hercegovini znak duhovne gladi i obraćanja Bogu, a ne socijalno poželjno ponašanje koje pojedinci koriste kako bi zadovoljili isključivo osobne potrebe, ili ne daj Bože, ciljeve svoje stranke, kaže Mario-Antonio Brkić.

Drugo pitanje koje se nameće je motiv za redovne odlaske u crkvu ili džamiju, da li je u pitanju samo zadovoljenje vlastitih duhovnih potreba ili je riječ o običnim, ovozemaljskim motivima vezanim za napredovanje u poslovnoj ili političkoj karijeri .

Važno je biti viđen

-Ovo je isti slučaj i sa rezultatima koje je dalo istraživanje o političkim elitama, koje je vodio profesor Nerzuk Ćurak, sa grupom svojih mladih saradnika iz Sarajeva i Banja Luke. Od 22 intervjuisana politička lidera u BiH, tek ih je 13 ili 59,1 posto reklo da je religiozno, ali zato na drugo pitanje, koliko često posećuju crkve ili džamiju, niko nije rekao da to ne čini. Čak 40,9 posto to čini makar jednom sedmično, po devet posto jednom mesečno ili za verske praznike, dok 41 posto to radi vrlo retko, ali ne kaže da ne ide. Neophodno je ovde istražite ne samo učešće i to izraziti procentima, već same motive učešća kako bi mogli iskreno i precizno reći, eto toliko je ljudi religiozno i zaista ide jer veruje, toliko ide da bi bilo u komunikaciji sa svojim istomišljenicima, toliko ide da bi saslušalo svog lidera, onoliko ih je bilo jer je bilo važno da ga vide, naglašava Davor Marko.

I ovdje se pokazalo da praktično nema razlike među ispitanicima koji žive na selima ili u velikim gradovima, između mladih i starijih, između onih sa mo sa osnovnom školom i onih sa fakultetskom diplomom.

U odmjeravanju snaga između religije, medija i politike, barem kada je riječ o povjerenju koje u njih imaju građani BiH, vjeska zajednice izašle su kao pobjednik.

Više se vjeruje vjerskim zajednicama nego medijima i političarima

Veliko povjerenje u vjerske zajednice kao instituciju, ima 27,5 posto građana BiH, u medije 7,8 posto dok veliko povjerenje u političke stranke ima tek 1,6 posto građana. Stoga ne ćudi da se političari na sve načine trude pridobiti naklonost vjerskih zajednica i njihovih lidera kojima njihovi birači očigledno vjeruju puno više.

-Za razliku od političkih partija, pa i sudija i policijskih činovnika, crkvene organizacije o kojima govorimo su dugotrajnije, nesmenjive i neupitne. Sve tri religijske tradicije koje dominiraju u BiH ne dozvoljavaju da se u pitanje dovedu istine koje njihovi dužnosnici propagiraju, pa bile one i nisko-političke prirode, smatra Davor Marko.

 

Za veće povjerenje koje vjerske zajednice u odnosu na političare imaju među običnim smrtnicima dobrim dijelom je zaslužna činjenica da su vjerski službenici sa njima svaki dan a političari u najboljem slučaju jednom u četiri godine.

-Mislim da značajnu ulogu igra činjenica što su za razliku od većine državnih i nevladinih organizacija i institucija, vjerske zajednice često jedine organizovane institucije u velikom dijelu BiH. Tako ćete ako odete u neko od, recimo, bošnjačkih povratničkih naselja u zabačenim dijelovima BiH naići na situaciju u kojoj je IZ jedina organizovana institucija koja se, na ovaj ili onaj način, brine o tim ljudima. Zato smo često svjedoci kako „iz džamije“ polaze akcije koje su usmjerene ne samo na poboljšanje vjerskog života nego i opće uslove života. Nisu rijetki slučajevi da se tu pokreću akcije za asfaltiranje puteva, izgradnju mostova i slično. Istovremeno, većina političkih partija se među tim ljudima pojavljuje samo pred izbore. Istovremeno, predstavnike svih silnih NGO- a većina ljudi u BiH može vidjeti samo na TV ekranima, kako izmišljaju toplu vodu i po pravilu rješavaju one probleme za koje su donatori spremni izdvojiti sredstva. A i kad ih “rješavaju“ sve se svede na pompozne tribine, diskusije, javna zagovaranja, od kojih najčešće korist imaju samo organizatori i stalni predavači i eksperti, objašnjenje je Muhameda Jusića.

Za razliku od političara čiji je autoritet, najblaže rečeno upitan, s obzirom da se na ovim prostorima politika nikada nije smatrala časnim i poštenim zanimanjem, vjerske zajednice imaju mnogo duži “minuli rad”, što im u čima građana daje i veći kredibilitet i autoritet.

-Nije teško proniknuti u razloge ovakvog izjašnjavanja građana Bosne i Hercegovine. U svim zemljama regije Jugoistoka Europe, gotovo bez izuzetka, građani najviše povjerenja imaju ili barem tako iskazuju, u crkve i vjerske zajednice. Razlog je jednostavan i trostruk. Prvo, povijesno-tradicijski gledano, crkve i vjerske zajednice su najstarije ustanove i organizacije u svim zajednicama i baštine najduže duhovno pamćenje, stoljećima je religijski establishment bio najobrazovaniji i najpozvaniji segment u svakoj zajednici, pa otud taj, rekao bih, naslijeđeni autoritet koji se teško gasi. Drugo, socio-ekonomski gledano, crkve i vjerske zajednice su za veliku većinu ljudi, pogotovo religioznih, institucije stabilnih pozicija i s osjećajem za potrebe, pogotovo onih najugroženijih. Primjerice kroz karitativna i dobrotvorna društva koja djeluju u sklopu crkava i vjerskih zajednica ili u tijesnoj suradnji s njima. Treće, usko politički gledano, religijski poglavari nisu osobe koje će biti pozvane na političku odgovornost zbog bilo kakve krize, zbog bilo kakve pojave, zbog bilo kakve njihove izjave, i njihov politički integritet nije predmet svakodnevne kritike prosječne osobe. Međutim, uz sve ovo čini mi se da je prisutna i jedna duhovna dimenzija. Naime, ljudi možda podsvjesno imaju povjerenja ili strahopoštovanja, u Onostranost, čiji su izaslanici na Zemlji upravo religijski lideri. Kod nas u Bosni i Hercegovini se nije dogodila raščlamba religioznosti na njezine dvije ključne sastavnice: izvanjsku, pojavnu i unutarnju, dubinsku religioznost. Uvjeren sam da je kronični nedostatak autentično življene religioznosti i duhovnosti pridonio umnogome okoštalim pristupom bavljenja religijom, kaže Mario-Antonio Brkić.

(zurnal.info)

Tolika količina primitivne homofobije koju Rajko Vasić demonstrira na svom blogu ne bi bila tolerirana ni u Gornjoj Maoči

Centri civilnih inicijativa BiH žalit će se ombudsmanu za zaštitu potrošača i vjerovatno tužiti kompaniju Europlakat zbog uklanjanja bilborda na kojima je bila kampanja za donošenje zakona o reciklaži. Europlakat je plakate skinuo samo dva dana nakon početka kampanje, još uvijek bez ikakvog zvaničnog objašnjenja

Plakati na kojima CCI proziva federalnog ministra okoliša i turizma Nevenka Hercega zbog neusvajanja zakona o reciklaži uklonjeni su samo dva dana nakon početka ove kampanje. Europlakat kod kojeg je CCI zakupio reklamni prostor jednostrano je otkazao saradnju, objašnjavajući to navodnim kršenjem pravilnika kompanije. Adis Arapović, project manager CCI-ja kaže da će sačekati reagovanje Europlakata do kraja naredne sedmice i onda odlučiti kako da riješe ovaj spor.
- Mi možemo dokazati direktnu poslovnu štetu. Imali smo dogovor da bilbordi budu postavljeni mjesec dana. Ako reakcija Europlakata ne bude korektna onda ćemo se žaliti ombudsmanu za zaštitu potrošača i vjerovatno ih tužiti – kaže Arapović i ocjenjuje pogrešnom odluku EP-a da šutnjom zataška cijeli slučaj: Njihova šutnja će samo intenzivirati našu kampanju.

Na plakatima širom Federacije CCI je ministra Hercega pozvao da brine o okolišu i ne “okoliša” sa usvajanjem zakona o reciklaži, koji bi prema procjenama CCI-ja, Federaciji godišnje mogli donijeti oko 20 miliona maraka. Kako bi ubrzali donošenje ovih zakona CCI je prije nekoliko mjeseci sam napravio i poslao Ministarstvu za okoliš i turizam prijedloge zakona.

Arapović kaže da nakon početka kampanje nisu imali zvaničnih razgovora sa Hercegom ali da im je on preko posrednika nezvanično poručio da će zakoni uskoro biti usvojeni.
- Zašto to nije uradio u protekle dvije godine? Ne vjerujem da će se to desiti u narednih nekoliko mjeseci – kaže Arapović.

On ne vjeruje da je razlog povlačenja plakata nesklad sa pravilima EP-a jer, kako kaže, u njihovom pravilniku ne piše ništa o sadržaju oglasa i čak se navodi da oni ne odgovaraju za njega.
- Zanimljivo je da Ministarstvo za okoliš i turizam već nekoliko mjeseci ima vlastitu kampanju kod EP-a čiji se troškovi mjere desetinama hiljada maraka našeg, javnog novca. Naša je kampanja koštala tek nekoliko hiljada maraka – objašnjava Arapović i dodaje da bi se na ovom primjeru odlično mogla vidjeti sprega političara i vlasnika kapitala, prava potrošača i slobode govora.

Kampanja će se uprkos uklanjanju plakata nastaviti, kaže Arapović i to intenzivnije nego do sada. CCI je pokušao kontaktirati druge marketinške agencije ali ni one za sada nemaju hrabrosti ustupiti svoje oglasne prostore ovoj ekološkoj kampanji. Zbog toga će CCI najvjerovatnije kampanju nastaviti u medijima pa će, kaže Arapović, biti zanimljivo vidjeti koji će mediji i agencije biti spremni objaviti oglase na kojima se kritikuje vlast. Pogotovo onaj dio vlasti koji izdaje okolišne dozvole za postavljanje reklamnih panoa.

Ovo je inače drugi put da EP sklanja plakate koji kritikuju vlast. Prošle godine su uklonjeni brojni plakati na kojima se prozivao tadašnji federalni premijer Nedžad Branković zbog načina na koji je kupio stan a zbog čega mu se trenutno sudi.

Direktor EP-a Nijaz Gracić ne dozvoljava svojim radnicima da razgovaraju sa novinarima a on je, navodno, na putu do kraja sljedeće sedmice i nije dostupan za objašnjenje postupka njegove kompanije. Slično se ponaša i ministar Herceg koji do trenutka pisanja ovog teksta nije javno govorio o cijelom slučaju.

(zurnal.info)

Ulice bosanskohercegovačkih gradova uskoro će zasuti leci nacističkog sadržaja, a u prvom udaru biće obuhvaćeni Sarajevo, Zenica, Bihać, Tuzla i Mostar. To će biti prva konkretna akcija Bosanskog pokreta nacionalnog ponosa, kako sebi tepa opskurna neonacistička grupa

Rom Ado ne može učiti našu djecu i raditi u našoj firmi, nezvaničan je i često jedini odgovor koji nezaposleni nastavnik Admir Pindžić iz Gračanice dobije kada se pokuša zaposliti. Za Žurnal je ispričao svoje iskustvo u borbi sa diskriminacijom Roma. Žurnal će u narednih nekoliko mjeseci pratiti njegovu potragu za poslom. Za visokoobrazovanog nastavnika tjelesnog odgoja Admira Pindžića iz Gračanice nema posla u ovoj sredini samo zato što je Rom! Ta činjenica čini ga nekvalificiranim za svaki iole ozbiljan posao. Mada je obrazovan da bude nastavnik, Admiru vlasti daju mogućnost da bude pčelar, zemljoradnik ili da poput većine ostalih Roma skuplja staro željezo.

Nekoliko je puta otpuštan i odbijan na konkursima bez ikakvog zvaničnog objašnjenja. Nezvanično objašnjenje, za koje je saznao od poznanika i prijatelja, najviše ga bole: Cigan Ado ne može učiti našu djecu i raditi u našoj firmi.
- Imam osjećaj da nam ne daju “bolje” poslove jer ih je strah da bismo to bolje radili od njih, da ne bi sebi skočili u stomak – kaže Admir i objašnjava kako on doživljava nepravdu: Znaš osjećaj kada misliš da bi poletio, razmahao se, samo da te puste da dokažeš da vrijediš, a oni te drže svezanog u lancima.

Magazin Žurnal pratit će Admira u njegovim pokušajima da se zaposli. U njegovo ime tražit ćemo zvanična objašnjenja odbijenica i prenositi njegova iskustva sa poslodavcima. Želja nam je iz prve ruke opisati i približiti diskriminaciju Roma te pomoći Admiru da napokon pronađe stalni posao. Pozivamo i Vas da sa nama podijelite slična iskustva ili pomognete Admiru u borbi protiv birokratske diskriminacije.

Koliko vrijede Romi?

Naš razgovor Admir je dočekao sa neskrivenom tremom. Umjesto desetak cigareta koje ispuši dnevno, čekajući nas i razgovarajući sa nama Admir je “smirio” gotovo cijelu kutiju. Nikada nije imao nikakvu odgovornost pa ne može imati “oraha u džepu”; njegova nervoza može dolaziti samo od njegove ljudskosti. Na trenutke se čini kao da na svojim ramenima nosi breme svih Roma mada to ničim nije zaslužio. On je jednostavan i jednostavno dobar čovjek. Kada je sa suprugom pričao o razgovoru za naš magazin ona se u trenutku trznula i pitala ga: Ado, da ti ljudi neće kakve kese donositi, pomoć neku, ne želeći da se to desi.

Admiru je “duša zbog obrazovanja puna”, ali su njegovi džepovi uglavnom prazni. Kada je prije pet godina završio fakultet za nastavnika tjelesnog u Mostaru Admir je mislio da je završio sa povremenim, nesigurnim i slabo plaćenim poslovima. Nije tada mogao ni naslutiti da će mu diploma donijeti još veća poniženja jer je sada imao sve potrebne kvalifikacije a i dalje je odbijan na konkursima.

Prijavio se za nastavnika u jednoj lokalnoj školi i saznao da ima velike izglede da bude izabran. Bio je drugi na spisku a ispred njega je bio nastavnik sa desetogodišnjim iskustvom rada u Tuzli.
- Pomirio sam se da je on bolji izbor od mene. Međutim, taj je čovjek odustao od posla nekoliko dana prije početka školske godine, a kako nije bilo vremena za novi konkurs oni su zaposlili novog nastavnika koji nije imao završen fakultet za to. Tada sam shvatio i saznao da je sve bilo namješteno kako bi taj čovjek umjesto mene dobio posao – ogorčeno priča Admir.

Sve bi možda izgledalo kao slučajnost da mu se još nekoliko puta nije ponovilo slično. U jednoj velikoj gračaničkoj firmi počeo je raditi kao zaštitar jer posao nastavnika nikako nije mogao dobiti. Čak je i položio ispit za odgovorno lice. Kada je kompanija za koju je do tada radio otkazala zaštitarske usluge, Admir se prijavio na konkurs u istoj firmi za poziciju odgovornog lica. Nekoliko sedmica poslije saznao je da se jedini on prijavio na tu poziciju. Radost i nada da bi uskoro mogao imati dobar posao istopile su se kada je objavljeno da je konkurs poništen. Zvanično objašnjenje nikada nije dobio ali je od prijatelja koji ima svoju zaštitarsku agenciju čuo poražavajuće objašnjenje: prijatelju, da ti budem iskren, konkurs je poništen jer si ti Rom!

Čak i kada bi uspijevao da pronađe posao i radio ga besprijekorno to nikada ne bi potrajalo.
- Radio sam u jednoj firmi i lokalni gazda je bio jako zadovoljan. Međutim, nekoliko mjeseci poslije samo mi je rekao da je direktor firme rekao da me otpusti. Taj me čovjek nikada nije upoznao i nikada mi nisu rekli zašto sam otpušten. Jedino što može biti razlog jeste da se raspitivao i saznao da sam ja Cigan. Ne vidim drugi razlog – kaže Admir.

Iako se pripravnička godina plaća, posebno u Tuzlanskom kantonu, Admir je sam morao plaćati doprinose da bi imao obaveznih godinu dana pripravničkog. Škola u kojoj je radio plaćala je 100 maraka a on iz svog džepa svaki mjesec još 230 maraka.

Tada je još imao želje da upiše magistarski studij ali kada je vidio da ni od fakulteta neće imati posebne koristi njegove su ambicije splasnule.
- Jednostavno sam ohladio. Kada bih ovdje bio doktor nauka ne bi pilo vode – objašnjava Admir i dodaje da najviše žudi za šansom da se dokaže: Željan sam dokazivanja. Želim dokazati da gazda kaže: baš nisam pogriješio što sam te zaposlio.

Nakon silnih odbijenica, Admir skoro da je izgubio nadu da će pronaći posao. One ožive sa novim konkursima u januaru i septembru ali se svaki put iznova razočara. Boli ga to, ta nepravda, kaže, ali ona od njega nije napravila lošeg čovjeka. Objašnjava kako je od oca naučio da se ne zamjeri ljudima ali niti da im podilazi. Sam priznaje da to možda i nisu dobre osobine u vremenu i sredini u kojoj živi.
- Volio bih da sam drugačiji, da se mogu dodvoriti ali ne mogu – kaže Admir.

Nakupi mu se, iskreno priznaje, sve ružno što o sebi čuje samo zato što pripada manjinskom narodu i skoro da počne vjerovati u sve to pa se otvori i zaplače svom najboljem prijatelju na šta mu ovaj samo kratko odgovori: Znam ja ko si ti i koliko vrijediš.

Direktna državna diskriminacija

Čini se da je Admir baš onakav Rom kakav ne odgovara vlastima. Ne uklapa se u statistike hiljada neobrazovanih Roma koji “ne žele” da rade. Nijedan dosadašnji program domaćih vlasti nije bio namijenjen obrazovanim Romima, kaže Admir. Mogao se prijaviti na konkurs za dobijanje pet hiljada maraka za samozapošljavanje. Problem je u tome što je taj novac mogao iskoristiti samo za zemljoradnju ali on nema svoje zemljište; pčelarstvo a tim se nikada ranije nije bavio; i skupljanje starih sirovina za šta bi mu trebao vlastiti auto koga također nema.
- A i nisam se obrazovao da bih skupljao stare sirovine. Mogao sam to i bez fakulteta. Zar oni stvarno misle da smo mi toliki levati koji sa pet hiljada maraka možemo riješiti egzistenciju? Imamo iskustvo koje kaže da će nas opet liferovati – objašnjava Admir razočaran riječima političara koje ponavljaju kao papagaji da nema obrazovanih Roma: Evo mene ali ne žele da me vide. Čekaju da bude deset obrazovanih Roma da bi nešto uradili. Zašto ne krenu od jednog? Zašto ne naprave dobar primjer ostalima?

Kaže da je svjestan da posla u BiH nema mnogo ali bi bilo pravedno da umjesto manje od pet posto zaposlenih Roma njih bude zaposlen isti procenat kao i svih ostalih.

Dičim se i šta mi možeš

Admirov otac Salih došao je u Gračanicu iz Bosanskog Šamca. U Gračanici ga, osim kao nastavnika, poznaju i kao odličnog igrača i trenera lokalne fudbalske ekipe Bratsvo. Fudbalski talenat pomogao mu je da od kluba dobije posao i stan ali često i bude izigran a njegove zasluge pokupe drugi, prepričava naš sagovornik.
- To što je dobio od opštine dobio je jer im je trebao. Nas dvojicu obično zovu kad je kakva džabalama a kada se plaća onda kažu nemoj njih – priča Admir i kaže da ima osjećaj da ostali samo čekaj njegov kiks i rečenicu: jesam ti reko.

Njihova porodica nije živjela u romskim naseljima a Admir nikada nije naučio romski jezik. Sve što na njemu zna izgovoriti je nekoliko rečenica naučenih iz Nadrealista i filmova Emira Kusturice. Romsku tradiciju ne poznaje i sve što o običajima zna naučio je od sasvim slučajnog poznanika.
- Često odem tu blizu kuće popiti kafu. Tamo sam se vremenom sprijateljio sa jednim čovjekom koji voli istraživati romski jezik i tradiciju. On mi često priča o običajima poput Đurđevdana. Od njega sam saznao za riječ gurbet – kaže Admir.

Krivicu za nezaposlenost i odnos prema Romima, kaže Admir, snose dijelom i sami Romi. Mada su natjerani na prosjačenje i skupljanje sirovina, naš sagovornik zagovara obrazovanje Roma pa je njegovom zaslugom već nekoliko djece krenulo u prvi razred ove godine. Sa druge strane nikako mu se ne sviđa licemjerstvo ljudi koji dadnu prosjacima a nakon toga negoduju: ako ćeš mu dati a prigovoriti bolje nemoj ni davati.

Admir prehranjuje suprugu koja ne radi i sina koji ide u drugi razred. Pored tih razloga, on ima još jedan zbog kojeg je pod posebnim pritiskom.
- Volio bih da se zaposlim i zbog svog oca. On mi je rekao da bih volio vidjeti da sam se zaposlio pa da može umrijeti.

Admir preživljava od pomoći porodice i honorarnih poslova. U neznanju ga ljudi često nazovu Ciganinom pa se poslije toga izvinjavaju, što je za njega još gore nego prvobitna uvreda. Mada ga je to ranije pogađalo danas je, kaže, oguglao na to.
- Sad se dičim time što sam Cigan. Nemaš mi šta reći – kaže Admir i nada se da neće morati čekati “vrijeme kada će obrazovanje biti bitno i kada će se pitati obrazovani”.

(zurnal.info)