Da bi završili obnovu svoje škole i sačuvali je od zatvaranja, roditeljima iz Potočana je potrebno oko četiri prosječne ministarske plaće, deseti dio cijene automobila premijera Nikole Špirića, pedeseti dio novca kojeg općinska administracija potroši na materijale i razne usluge, dvanaesti dio regresa za godišnje odmore kantonalnim poslanicima ili dvadesetpeti dio isplaćenog iznosa za njihov rad u raznim komisijama. Da budemo precizni, nešto manje od 20.000 maraka!

Osamnaest učenika u Potočanima kod Livna vole svoju trošnu školu iako nemaju školsko zvono, kuhinju, biblioteku, niti salu za fizičko. Peć na drva grije učionice, a vode često nestaje pa su kanisteri uvijek spremni. Ovu su školu zaboravili svi koji trebaju brinuti o njoj pa su roditelji prije tri godine počeli sami da je renoviraju. Od kuće su donosili namještaj, novac izdvajali koliko je ko mogao a sa poslova dolazili pravo u školu, ne da bi pohađali večernju nastavu nego bez naknade radili majstorski posao. Učiteljica Marija Marinčić kaže da su učionice izgledale kao katakombe. Danas su učionice zagrijane i prijatne. To, međutim, nije dovoljno za kantonalnu inspekciju koja želi zatvoriti školu, slati učenike na put od nekoliko kilometara i poništiti trud njihovih roditelja.

U još gorem stanju je škola u Golinjevu. Tamošnjih 28 učenika moraju u gumenim čizmama proći poplavljeni hodnik svaki put kada padne kiša ili snijeg. Voda curi niz memljive zidove, toalet nije popravljan još od pravljenja zgrade pa uprkos trudu zaposlenih izgleda kao da nije čišćen godinama a sijalice u hodniku ne smiju niti postaviti zbog vlage. Još desetak škola u okolini Livna, prema mišljenju inspekcije, nije uslovno za nastavu pa će vjerovatno biti zatvorene ako za dva mjeseca ne poduzmu nešto. Direktora Uprave za inspekcijske poslove Dubravka Kovačevića pitali smo šta će biti sa djecom ako se škole zatvore?
- Šta me briga. To nije moj posao – kaže jasno Kovačević.

Bajkoviti planovi za učionice

To bi trebao biti posao općine, kantonalnog i federalnog ministarstva obrazovanja. Ali oni imaju drugi plan. Reforma školstva koju su pripremali službenici u klimatiziranim kancelarijama predviđa ujedinjavanje škola što znači zatvaranje malih seoskih nastava i slanje djece u velike područne ili centralne škole autobusima ili kombijima.
- To je jeftinije nego renoviranje tih škola – kaže Darko Jozić, direktor osnovne škole Ivan Goran Kovačić, jedne od dvije centralne škole u Livnu.

U ovu školu ide 800 djece a još 500 njih u tri veće područne i sedam malih škola. Uprkos daleko boljim uslovima od manjih škola, ni ova ne može pratiti preporuke ministarstava o broju djece u razredima, vannastavnim aktivnostima i opremljenosti. Učiteljica Marija iz Potočana kaže da planovi i propisi teško da imaju veze sa stvarnošću i da umjesto reforme djeca imaju užasne uslove.
- Dobili smo naputke kako raditi. Sve je to divno i bajkovito. Kod nas su na podu bile daske i prašina a mi bismo trebali sjediti na podu, trebamo imati izlete a ne daju nam novac za prevoz – kaže ona, a do kakvih apsurda dolazi zbog nerealnih propisa najbolje govori zabrana pušenja u nastavničkoj zbornici iako ova škola uopšte nema zbornice!

Sve do prošle godine, škola u Potočanima je imala samo jednu učionicu. Tek je nedavno nabavljena tabla a od ove godine dvije vrijedne učiteljice imaju katedre.
- Ja sam govorila da mi ne treba sto, važnije je djeci kupiti opremu ali su roditelji insistirali na tome – kaže Marinčićeva.

Njena kolegica u učionici na spratu Marija Đuran sjedi na kućnoj fotelji koju je donirao jedan od roditelja. Među njihovim donacijama su i ormari, rasvjeta, dvije peći kao i fasada školske zgrade. Tek nakon toga opština se sjetila da ova škola postoji i donirala im prozore i vrata. Od skupljenog novca u selu roditelji su laminatom zamijenili stari prašnjavi pod. Kažu da su se već dobro iscrpili, novčano i fizički.
- Mislili smo da neko mora brinuti o školi ali kada smo vidjeli da ne brine sami smo počeli raditi. Od kruha smo odvajali. Mi imamo jednu platu jer samo muž u porodici radi – kaže Marija Bošnjak, majka dvoje učenika.

Biljanu Perišu ljuti što odluke donose ljudi punih novčanika iz udobnih kancelarija.
- Roditelji se ništa ne pitaju – kaže Periša i dodaje da su baš u učionici gdje sjedimo političari pravili predizborne skupove: Svi su to vidjeli.

Kantonalna inspektorica u ovoj je školi vidjela neuslovan toalet, jednu učionicu sa betonskim podom, ciglama zazidan prozor u hodniku i potpuni haos oko zgrade. Učiteljica Marija i roditelji kažu da su tada bili radovi pa je moralo biti tako. Ne bi ni sami slali djecu u neuslovnu školu ali nemaju drugog izbora a školovanje im je na prvom mjestu.
- Ispalo je da se ne vidi njihov trud koji je zaista velik – kaže učiteljica Marinčić.

Lokalnim vlastima ne zamjere toliko što im svih ovih godina nisu pomogli ali ih boli nepoštovanje njihovog dobrovoljnog rada.
- Kad smo mislili da ćemo dobiti pohvalu mi dobismo pljusku – objašnjava Vinka Lozančić i jasno kaže da djecu neće slati u Livno u školu jer za to nema niti vremena niti novca: Ne bi stigla ručak napraviti. Ako treba ja ću ga kod kuće učiti slova.

Džipovi, regresi i miševi

Velika provjera Uprave za inspekcijske poslove Hercegbosanske županije u oko 50 osnovnih i srednjih škola ovog kantona završila je poražavajućim saznanjem da je otprilike svaka peta osnovno škola neuslovna.
- U srednjim školama je prolazno stanje ali je u osnovnim katastrofalno. Sanitarni čvorovi su neuslovni, drvene obloge su dotrajale, prozori su zakovani pa se učionice ne mogu provjetriti, zgrade prokišnjavaju – kaže inspektor Kovačević koji je spornim školama dao rok od dva mjeseca za popravak uslova ili će u morati naložiti njihovo zatvaranje.
Kaže da će insistirati na poboljšanju uslova za mališane uprkos pritiscima koje već ima.
Najgore stanje zatečeno je u područnim osnovnim školama Megdan i Potočani. Brojne nepravilnosti utvrđene su i u područnim školama Podhum, Golinjevo, Ljubunčić, Zagoričani i Držanlije, piše u njegovom izvještaju.

Vinka Lozančić kaže da joj je žao što ova inspekcija nije došla tri godine ranije da vidi deke umjesto vrata učionice i miševe kako trče iz prostorije u prostoriju.
- Učiteljica nije imala di sist – prisjeća se Vinka i kaže kako ne može riječima opisati koliko im znače njihove dvije učiteljice dok joj se u očima pojavljuju suze.

A u posjeti školama je prije otprilike tri godine bila Meliha Alić, federalna ministrica obrazovanja. Jozić kaže kako je bila šokirala izgledom i uslovima sportske dvorane. Obećala je pomoći da se ona renovira ali je Jozić od tada nije ni vidio ni čuo.

Zatvaranje škole moglo bi značiti puno više od dječijeg putovanja do nove škole. Jedine dvije institucije u selu su škola i crkva, kaže učiteljica Marija. Ako vlasti zatvore školu ljudima i njihovoj djeci će ostati jedino da se mole. Povratak koji je u Potočanima u porastu mogao bi dobiti obrnut tok. Ako nema škole ljudi imaju više razloga za odlazak iz već teškog seoskog života, smatra Marija, koja si ne može priuštiti lakiranje noktiju jer svaki dan mora prije nastave naložiti vatru i održavati je dok posljednji učenik ne izađe iz učionice.

Još jedan od argumenata protiv zatvaranja seoskih škola jeste kvalitet nastave koju dobiju u manjem razredu. Učiteljica poznaje sve svoje učenike i ima više vremena za svakog od njih.
- Ovdje imaju priliku raditi i više nego u velikoj školi – kaže Marija.
Premještanje djece iz škola na koje su navikli može se odraziti i na njihov uspjeh. Mališani iz Potočana ne žele seliti.
- Djeca su čula kako mi pričamo o zatvaranju i razočarali su se. Oni su radili sa nama i za njih bi to bila katastrofa – kaže Marija Bošnjak.
Ovi roditelji žele što je prije moguće obnoviti svoju školu i od starog dijela koji je ranije bio dom kulture a sada se ne koristi napraviti školsku dvoranu.

Da bi završili obnovu svoje škole i sačuvali je od zatvaranja, roditeljima iz Potočana je potrebno oko četiri prosječne ministarske plaće, deseti dio cijene automobila premijera Nikole Špirića, pedeseti dio novca kojeg općinska administracija potroši na materijale i razne usluge, dvanaesti dio regresa za godišnje odmore kantonalnim poslanicima ili dvadesetpeti dio isplaćenog iznosa za njihov rad u raznim komisijama. Da budemo precizni, nešto manje od 20.000 maraka!

Potočani
{slimbox images/Reportaze/Livno/1.JPG,images/Reportaze/Livno/1.JPG;images/Reportaze/Livno/2.JPG,images/Reportaze/Livno/2.JPG;images/Reportaze/Livno/3.JPG,images/Reportaze/Livno/3.JPG;images/Reportaze/Livno/4.JPG,images/Reportaze/Livno/4.JPG;images/Reportaze/Livno/5.JPG,images/Reportaze/Livno/5.JPG;images/Reportaze/Livno/6.JPG,images/Reportaze/Livno/6.JPG;images/Reportaze/Livno/7.JPG,images/Reportaze/Livno/7.JPG;images/Reportaze/Livno/8.JPG,images/Reportaze/Livno/8.JPG}

Golinjevo
{slimbox images/Reportaze/Livno/9.JPG,images/Reportaze/Livno/9.JPG;images/Reportaze/Livno/10.JPG,images/Reportaze/Livno/10.JPG;images/Reportaze/Livno/11.JPG,images/Reportaze/Livno/11.JPG;images/Reportaze/Livno/12.JPG,images/Reportaze/Livno/12.JPG;images/Reportaze/Livno/13.JPG,images/Reportaze/Livno/13.JPG;images/Reportaze/Livno/14.JPG,images/Reportaze/Livno/14.JPG;images/Reportaze/Livno/15.JPG,images/Reportaze/Livno/15.JPG;images/Reportaze/Livno/16.JPG,images/Reportaze/Livno/16.JPG}

Osnovna škola Ivan Goran Kovačić, Livno
{slimbox images/Reportaze/Livno/17.JPG,images/Reportaze/Livno/17.JPG;images/Reportaze/Livno/18.JPG,images/Reportaze/Livno/18.JPG;images/Reportaze/Livno/19.JPG,images/Reportaze/Livno/19.JPG;images/Reportaze/Livno/20.JPG,images/Reportaze/Livno/20.JPG;images/Reportaze/Livno/21.JPG,images/Reportaze/Livno/21.JPG;images/Reportaze/Livno/22.JPG,images/Reportaze/Livno/22.JPG;images/Reportaze/Livno/23.JPG,images/Reportaze/Livno/23.JPG}

(zurnal.info)

Pero Maljutka, alias Petar Cvijanović, bivši šofer Biljane Plavšić i Svetozara Mihajlovića, godinama je varao ljude u BiH i Srbiji lažno se predstavljajući kao Milorad Dodik. Koristeći sličnost sa premijerom RS, tražio je od svojih žrtava priloge za SNSD, ali i novac za pomoć teško oboljele djevojčice. Prevara je funkcionirala skoro savršeno. Lažni Dodik je pogriješio samo u jednom – tražio je premalo

 Samo što je sa stranica crne hronike sišla vijest o hapšenju Petra Cvijetinovića iz Bijeljine, zvanog Pero Maljutka, javnosti poznatog po tome što se po BiH, Srbiji, ali i Hrvatskoj, lažno predstavljao kao premijer Republike Srpske Milorad Dodik i tražio novčanu pomoć za liječenje teško bolesnog prijatelja ili siromašne djevojčice, u Republici Srpskoj otkriven je još jedan u nizu slučajeva iznuđivanja novca.

Dok je lažni Dodik molio naivne pojedince i preduzeća da uplate novac na određeni račun kako bi se platilo skupo liječenje, ne libeći se da uzme i gotovinu, najnoviji prevarant iz Prnjavora predstavlja se kao član nevladine organizacije koja prikuplja novac uz blagoslov mlađahnog načelnika opštine Darka Tomaša, inače člana SNSD-a.

POLICIJSKA ZAŠTITA

Tako je Zoran Žunić iz Bosanskog Broda uspio da prevari otpravnika Autobuske stanice u Prnjavoru, Vladeka Šikoru za 300 KM, kojem je za “donirani” novac obećao reklamne majice sa logom preduzeća. Slučaj je otišao toliko daleko da je reagovala i opštinska vlast, koja je u obraćanju javnosti navela da je zbog saznanja da su “neki od privrednika namjeravali da doniraju novac” lažnom aktivisti NVO, lopova prijavila policiji.

Ovo nije prvi, a ni posljednji slučaj da se dosjetljivi prevaranti kriju iza imena, lika, ili glasa neke javne osobe, najčešće političara, i tako lako i brzo dođu do novca. Istina, Žunić je, neka ne zamjeri, sitan lopov. Drugi, veći i opasniji, varaju za veće sume, prijete i ucjenjuju.

Proljetos je na svjetlo dana izašla afera iznuđivanja novca u opštinama banjalučke regije, gdje je samo u Čelincu, na prevaru, od nekoliko lokalnih biznismena uzeto oko milion i po konvertibilnih maraka. Lanac prevare prekinuo je privatni preduzetnik iz Čelinca i poslanik SNSD-a u Narodnoj skupštini RS, Ilija Vujičić, koji je policiji prijavio Vidosava Jungića iz Čelinca za pokušaj iznude 80.000 eura.

Jungić je danima pratio svoju žrtvu i pokušao da ga ucijeni prijetnjom njegovoj porodici, što je Vujičića i primoralo da zatraži zaštitu od policije.

Vidosav Jungić nije ucjenjivao samo Vujičića, već i pomoćnika ministra finansija u Vladi RS Jovu Radukića, desnu ruku ministra Aleksandra Džombića, takođe Čelinčanina. Naravno, nije bio usamljen u ovom poduhvatu. Na djelu je organizovana grupa koja se po Banjaluci i okolini odavno bavi kriminalnim poslovima, uglavnom iznuđivanjem, reketiranjem, ali i kamatarenjem zbog kojeg su neki ostali i bez krova nad glavom, a mnogi bez preduzeća i pozamašne imovine. Ovo posljednje dogodilo se braći Željku i Molovanu Noviću iz Kotor Varoši, koji su novac uzimali pod kamatu, uredno vraćali glavnicu s kamatom, a onda su uslijedile ucjene i prijetnje. Tako su braća Nović ostala bez tri šumska traktora, dva auta, motocikla... Kamatari su išli dotle da su im novac iznuđivali prijetnjom da će jednog od njih baciti s mosta ili da će “dovesti pedere da ih j...”

U ovom slučaju optužen je Goran Vrhovac iz Čelinca, dok je Damir Ostojić saslušan i oslobođen svake sumnje. Nezadovoljna braća Novići po advokata su otišli čak u Bijeljinu, jer sumnjaju u sprege policije, sudija i advokata u Banjoj Luci. Oni kažu da su im ucjenjivači rekli kako imaju policajce koji rade za njih i sve im dojavljuju, te da u šaci drže i neke visoke funkcionere, čija imena Novići ne pominju ni policiji ni novinarima.

PRIJETNJA DODIKU

Zanimljivo je da se Ilija Vujičić pokazao kao najtvrđi orah. On se obratio i svom stranačkom šefu, Miloradu Dodiku, ali i ministru unutrašnjih poslova Stanislavu Čađi i od njih zatražio da zaštite njega i njegovu porodicu, ali i da zaustave kriminalce koji su uzimali novac od privatnika pod kamatu, tvrdeći da tako skupljaju i peru pare za finansiranje SNSD-a. Naravno, sve dok iznos preuzetog novca ne bi dostigao značajniju cifru. Tada bi, po pravilu, isplata kamata prestajala, a “pošteni biznismeni” i “stranački aktivisti” netragom nestajali.

Vujičić je “priprijetio” Dodiku da će istupiti iz stranke ako se stvari ne istjeraju na čistac, a izašao je i u javnost, otvoreno govoreći u medijima o svemu što ga je snašlo. Banjalučka Alternativna televizija u više navrata objavila je ovu priču, dok se većina medija zadržala na prenošenju šturih policijskih saopštenja. Ministar unutrašnjih poslova Stanislav Čađo izbjegava da govori o ovom slučaju, najčešće tvrdeći da je istraga u toku i da je stvar osjetljiva. Kako i ne bi bila kada neki tvrde da su u sve bili uključeni i pojedini inspektori policije.

Svi ovi slučajevi imaju jednu zajedničku nit koja ih veže za vladajuću stranku u Republici Srpskoj. Iza autoriteta lidera SNSD-a Milorada Dodika krio se i “junak” s početka priče, Pero Maljutka, koji je svoju glumačko-prevarantsku karijeru započeo u Bijeljini. Kada je u svom gradu postao svima znan i kada mu priča o skupljanju novca za liječenje teško oboljelih nije prolazila, odlučio je da fizičku sličnost sa Dodikom unovči u Srbiji, gdje je i uhapšen nedavno. Ovom hohštapleru pošlo je za rukom da imitirajući Dodikov glas i pokrete prevari čak i velika imena srpskog biznisa, vlasnika “Comtrade-a” Veselina Jevrosimovića i “East pointa” Zorana Drakulića, koji su priznali da su bili mete lažnog Dodika. Vlasnik kompanije za proizvodnju vojne opreme, Mile Dragić, “primio” se na Maljutkinu priču o bolesnom djetetu i uplatio 2.000 eura.

Pero Maljutka, za kojim je MUP RS tragao od aprila 2007. godine zbog prevare je osuđen na godinu i po dana zatvora. U predizbornoj kampanji 2006. godine Petar Cvijetinović je od direktora preduzeća “Milinvest” iz Ugljevika, "Gumatekt" iz Bijeljine, "Elektro-Bijeljina", zatim vlasnika "Jovanović komerca", "Limar Rajka", prodavnice "Saša" i poznate bijeljinske poslastičarnice "San Marko", na ime priloga za SNSD uzeo više od 20.000 maraka.

ŽRTVE IZ DODIKOVOG DRUŠTVA

Cvijetinović je porijeklom iz Tuzle, a nadimak Maljutka stekao je tokom rata, nakon što je stradao od istoimenog projektila. Nakon ranjavanja bio je jedno vrijeme lični vozač Biljane Plavšić, a potom i Svetozara Mihajlovića, dok je ovaj bio u Vijeću ministara BiH, kada i započinje njegov uspon. Tu je Maljutka i došao do brojnih ličnih kontakata, brojeva telefona, što mu je uz poznavanje budućih žrtava i njihovih navika, omogućilo da se bez problema lažno predstavlja i bez većih teškoća ih prevari. Nerijetko se predstavljao i kao jedan od Dodikovih ministara, vjerovatno računajući da je njihov lik manje poznat, a time i manja šansa da bude razotkriven. Da bi se shvatilo koliko je umješnosti, ali i hrabrosti Maljutka pokazao, dovoljno je reći da je uspio prevariti i Matu Anđelića, direktora Parka prirode Blidinje, a da su se na njegovom udaru našli direktor Banje Vrućice Zdravko Ostojić, vlasnik lanca apoteka u Banjaluci Anđelko Kozomara, nekadašnji vlasnik Tropik centra Mirko Risović, bivši vlasnik “Milke” Laktaši Vukašin Vojinović, vlasnik “Ideal petrola” Nenad Luburić, gradonačelnik Banjaluke Dragoljub Davidović, zvornički biznismen Dragan Spasojević i mnogi drugi među kojima ima i Dodikovih saradnika i prijatelja.

Jedan od Maljutkinih poznanika ispričao je za novine da je ovaj još dok je bio na ratištu devedesetih godina govorio kako će otimati novac od bogatih i davati sirotinji, jer navodno nije bio zadovoljan kako narod živi u ratu, a i poslije njega. Neostvareni Robin Hud iz Bijeljine (nema dokaza da je novac davao sirotinji) ipak je dolijao, bez obzira što je dugo uspijevao da izmiče zakonu koristeći iskustva stečena u policiji.

Vodeći svoju “humanitarnu akciju”, na čijem spisku “donatora” su desetine direktora i vlasnika preduzeća, Maljutka je pokazao dokle seže ljudska naivnost, ali i servilnost ovdašnjih biznismena prema političarima, u čije ime je uspio da, prema nekim procjenama, sakupi gotovo 100 000 eura.

Onima koji poznaju ljude kojima se obraćao za “pomoć”, ali i one u čije ime ih je kontaktirao, jasno je da je Maljutka bio jako dobro informisan o njihovim poslovnim i prijateljskim relacijama. Mnogi od viđenijih biznismena od sramote nisu mogli da priznaju, niti da prijave policiji kako su i oni bili žrtve prevare, što je vjerovatno i otežalo istragu i usporilo Maljutkino hapšenje.

Dobro upućeni tvrde da je Maljutka svojevremeno bio u vrlo bliskim odnosima sa pojedincima iz Dodikovog užeg okruženja, što ga je u početku vjerovatno i štitilo, sve dok “Dara nije prevršila mjeru”.

Ako bi se poslije svega trebao izvući nekakav zaključak, on bi mogao biti sažet u formi konstatacije da veliki lopovi ne trpe miješanje u VLASTiti posao. Osim ako neko od “sitnih” nema valjane činjenice kojima ih može ucijeniti. Otud se Maljutka donedavno slobodno šetao po Bijeljini, Loznici, Beogradu, Novom Sadu... Otud se i dalje slobodno šetaju mnogi koji su, kako stvari stoje, po Banjaluci, Čelincu, Kotor Varoši... po ko zna kuda, najprije radili za nečiji (partijski, šefovski, policijski, rođački) a onda za svoj groš.

Mnogi od njih, radeći u službi kao vozači, lični ili stranački kuriri, policajci, imali su priliku da vide kako se “sakuplja” novac - “za partiju”, “za skrivanje Radovana”, “za srpsku stvar”, za razne vidove “pomoći”. Tako su i došli na ideju da razviju vlastiti biznis, obezbijeđen “ustima koja ćute kao zalivena”.

Nekada uspješna firma za proizvodnju sapuna i deterdženata - Astro - pod čudnim je okolnostima završila u stečaju i čini se planski upropaštena. Privatizacija i oživljavanje ove firme nije uspjelo, pa je na koncu imovina rasprodana da bi se namirili dugovi. Atraktivno zemljište na kraju je kupila kompanija AGradnja Nihada Imamovića po nekoliko puta većoj cijeni od one za koju je isto zemljište godinu ranije kupila kompanija Vinojug.

Samo deset od skoro 300 radnika građevinske firme Butmir ostalo je na gradilištu poslovno-stambene zgrade AGradnje Nihada Imamovića da prije vremena završi radove i pripremi gradilište za zimu, jer za ove zgrade ne postoji građevinska dozvola. Imamović je nedavno optužio Damira Hadžića, načelnika Općine Novi Grad, i Huseina Hasibovića, direktora Butmira, da su od njega tražili novac kako bi mu dozvolili nastavak gradnje i izdali dozvolu. Afera je na površinu izbacila i činjenicu da AGradnja nije imala potrebne građevinske dozvole, pa je gradnja dvije zgrade deset i 16 spratova prekinuta nakon pune godine bespravnih radova.

Priča sa mnogo nejasnoća o ovoj, sada spornoj lokaciji, počela je nekoliko godina prije nego ju je kupila Imamovićeva kompanija AGradnja. Privatizacija Astroa prodajom za certifikate završena je krajem 2002. godine i ukupna vrijednost kompanije tada je procijenjena na 4.823.250 maraka. Bez novog ubrizganog kapitala Astro je počeo trgovati sa gubicima i sve se više zaduživao. Nešto više od godinu dana nakon upisa certifikata tadašnji direktor Sead Kurtagić proglašava stečaj. U periodu od privatizacije do pokretanja stečaja broj radnika Astroa se smanjio sa 430 na 140. Stečajni upravnik, Emir Bajramović, tada odlučuje prodati imovinu ove firme kako bi izmirio dugove. Rizah Softić, predsjednik Udruženja dioničara, akcionara i udjeličara Bosne i Hercegovine smatra da je tada napravljena jedna od najvećih grešaka.

- Počeo je polako da prodaje što je van pameti, osuđujemo Bajramovića zbog toga. Nije došao na ideju da uradi program reorganizacije. Kad si bolesnik, izlječenje tog bolesnika je reorganizacija. Ne možemo da vjerujemo da to nije moglo biti u Astrou – kaže Softić i objašnjava da su postojala i druga rješenja: Stečaj se ne rješava prodajom imovine. Kad imaš kuću, štalu, dva auta, prodaš jedno auto i nastaviš da radiš, ne prodaješ sve.

On smatra da je na stečajni postupak izlobiran, te da je Astro definitivno mogao nastaviti proizvodnju.

Umjesto toga, svoje najveće bogatstvo, zemljište od 10.500 kvadrata na kojem se nalazi i stara zgrada tvornice proglašena nacionalnim spomenikom, prodaju firmi Vinojug za nešto manje od četiri i po miliona maraka. Trgovačku firmu Vinojug 1999. godine je kupio Izet Gadžo za 75.000 maraka iako je njena početna cijena bila veća od 250.000 maraka. Ta je kompanija, dakle, pet godina nakon svoje privatizacije kupila zemljište po cijeni 15 puta većoj od svoje prvobitne vrijednosti. Da stvari budu zanimljivije, godinu dana nakon kupovine zemljišta, bez ikakvih aktivnosti, ono je prodano kompaniji AGradnja, za nešto više od 14 miliona maraka. 

Na mjestu gdje su se nekada proizvodili sapuni danas je gradilište sa izgrađena tri sprata garaža pod zemljom i neizvjesnim nastavkom radova. Prodaja imovine u stečaju i njena preprodaja sasvim su posebna tema, za drugi dio priče o tome kako se gradi novo lice Sarajeva.

(zurnal.info)

 

Međutim, Kozarić napominje da broj zabilježenih slučajeva krivotvorenja novca nije značajan za BiH te da KM kao novčanica nije „napadnuta” od falsifikatora da se nadležni ne bi mogli odbraniti.

Trenutna vrijednost novčanica koje su u opticaju u BiH iznosi dvije milijarde i 24 miliona KM, a od toga je 38 miliona novčanica i 198 miliona kovanica.

”Dominacija gotovinskog plaćanja utječe i na kvalitet novca u opticaju, koji brzo opada, a prosječna starost novca u BiH je oko sedam godina, iako je standard papirnih novčanica pet godina”, rekao je Kozarić i dodao da, iako se pokušava da podigne kvalitet novca, od 25 do 30 posto koji se vrati u trezor Centralne banke ide na uništavanje.

U prvih šest mjeseci u BiH povećan je broj slučajava krivotvorenja novčanica, a evidentirano je 1.686 falsifikata novčanica konvertibilnih maraka, kovanica 1.648 komada, a prvi put ove godine zabilježni su falsifikati kovanice od pet KM.

Euro novčanice krivotvorene su u 1.012 slučajeva, a ostalih falsifikovanih novčanica bilo je oko 235.

Za razliku od prošle godine kada je najveća krivotvorena novčanica bila 50 KM, u ovoj godini je to 20 KM, s procentom 48,81 posto, a novčanica od 100 eura dominira među falsifikatima.

Guverner Centralne banke BiH je ukazao da se KM štampa na istom mjestu gdje i euro, a svaka nova serija ima i nivo zaštite, od tri koja se koriste.

Kozarić je, koji je govorio na dvodnevnom regionalnom stručnom seminaru o temi „Nove metode u zaštiti novčanica - iskustva eksperata centralnih banaka i policije”, kazao da se u 2006. i 2007. dogodilo 48 oružanih pljački banaka i pošta i otuđeno je oko 10,3 miliona KM i oko 2,2 miliona eura.

S druge strane, kazao je guverner Centralne banke, u proteklih devet mjeseci ove godine smanjen je broj pljački, odnosno na meti razbojnika je bilo 12 banaka i dvije pošte, a odneseno je 247.000 KM.

On je, pozivajući se na statistiku, kazao da su se pljačke najčešće događale subotom od 8 do 08.30 sati i ponedjeljkom od 16 do 18 sati.

Kada je u pitanju zaštita transporta novčanica, on je napomenuo da je Centralna banka BiH uvela prijevoz blindiranim vozilima sa satelitskim praćenjem, na osiguranju su angažirani i pripadnici Agencije za istrage i zaštitu s dugim cijevima, a i informacije o transportu su poznate malom broju osoba kako bi se smanjio broj mogućih insajdera o terminu, teretu, lokacijama i drugo.

Ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Stanislav Čađo ukazao je i da je razvoj savremenih tehnologija omogućio i veću šansu krivičnih djela falsifikovanja, što znači da će tih krivičnih djela biti više u narednom periodu, ali i napomenuo da policija ozbiljnije prilazi otkrivanju tih slučajeva.

U devet mjeseci MUP-u RS-a prijavljen je 81 slučaj falsifikovanih novčanica, a u istom periodu prošle godine evidentirano je 57 slučajeva, što znači povećanje za 47,2 posto.

Učesnike regionalnog stručnog seminara pozdravio je ambasador Švajcarske Konfederacije u BiH Rolf Lenc te generalni direktor firme „MRG Eksport-Import“ Milun Grbović čija je firma i organizator skupa.

(FENA)

Radi se o dokumentu u digitalnoj formi - geografskom informacionom sistemu (GIS), temeljenom na Google Earth tehnologiji koji sadrži činjenice o ratnim događajima u BiH te omogućava pristup dokumentiranim informacijama iz baze podataka IDC-a, ali i drugih organizacija i pojedinaca.

Predsjednik IDC-a Mirsad Tokača istaknuo je na pres-konferenciji da novi projekt predstavlja kvalitativan pomak u sakupljanju činjenica o ratu - ratnim zločinima, kršenju međunarodnog humanitranog prava, konvencija o genocidu i ženevskih konvencija te doprinos demonopolizaciji procesa suočavanja s prošlošću kojim se pokušava manipulirati u političke svrhe.

"Naša je namjera građanima BiH, kao i bh. dijaspori omogućiti sveobuhvatan pristup informacijama u posjedu IDC-a, ali podacima drugih institucija koje su spremne da sarađuju na ovom projektu", kazao je Tokača, uz napomenu da se radi o poslu koji nije završen, te koji će se nastaviti unosom novih, ili korigiranjem već unesenih podataka u skladu sa saznanjima do kojih će se doći.

Bosanski atlas ratnih zločina sadrži 50.000 geokodiranih tačaka, a tim IDC-a dosad je posjetio više od 2.500 mjesta na kojima su zločini počinjeni. Atlas nudi mogućnost za pretraživanje podataka po različitim specifičnim kriterijima, te uvid u geografski preciznu sliku lokaliteta gdje su zločini počinjeni, uz odgovarajuću videopotporu (sadrži oko 3.500 sati videozapisa).

Atlas predstavlja i svojevrsni memorijal svim žrtvama proteklog rata bez obzira na njihovu etničku, religijsku, političku ili socijalnu pripadnost.

Kako je rečeno, ovaj je projekt otvoren za dopunu novim relavantnim činjenicama i dokazima kao što su one sadržane u arhivi Haškog tribunala (ICTY), ili činjenicama o ratnim dešavanjima s prostora eks Jugoslavije, kao i novim sudskim presudama. Atlas može biti koristan za tužitelje, a s obzirom na brz pristup određenim činjenicama.

Svako ko ima pristup Internetu može posjetiti web-portal IDC-a (Hyperlink http:/www.idc.org.ba) i tako dobiti fajlove Atlasa, te koristeći Google Earth zumirati kartu Bosne i Hercegovine, a potom dodatno zumirati sva područja i lokacije na kojima su ratni zločini počinjeni.

(FENA)

 

Elling je bez sumnje jedan od najznačajnijih jazz pjevača današnjice. Svojim albumima zaslužio je osam nominacija za Grammy, već trinaest godina zaredom osvaja nagrade magazina Downbeat, a desetu godinu zaredom žiri kojeg čine muzički kritičari proglašava ga najboljim jazz pjevačem godine, saopćeno je iz direkcije Jazz festa.

 

Za 2008. osim žirija i čitaoci ovog uglednog magazina proglasili su ga najboljim, a istu nagradu peti put od 1998. dodijelili su mu i čitatelji JazzTimesa. Respektabilna je lista umjetnika s kojima je do sada sarađivao, kao i značajnih festivala i koncertnih dvorana u kojima je nastupao. Britanski The Guardian nazvao ga je “istinskim muzičkim fenomenom”.

Sutra, 4. novembra, Elling će u 12 sati u maloj sali BKC-a održati radionicu za mlade muzičare i studente muzičkih akademija, a istu večer u okviru glavnog programa 13. Jazz festa na sceni BKC-a nastupit će Anouar Brahem Quartet.

Riječ je o ansamblu jednog od najpoznatijih arapskih muzičara, po virtuoznosti možda najistaknutijeg. Muzika Anouara Brahema opire se klasifikaciji: u isto vrijeme odgovara svakoj definiciji od jazza do world musica, a opet niti jednoj u potpunosti. U njegovoj muzici prisutni su islamski, afrički i mediteranski muzički utjecaji što nerijetko donosi sasvim nove boje i nove forme muzičkog izraza. Kritičari i publika se slažu da je Brahemova muzika ravna poeziji i jedna od najljepših priča u umjetnosti našeg vremena, saopćeno je iz direkcije Jazz festa.

Publika Jazz festa će biti u prilici uživati u jednom od prvih koncerata Anouara Brahema s novim ansamblom s kojim je snimio album The Astounding Eyes of Rita, objavljen u septembru.

U srijedu u 22 sata program Next Generation predstavit će Arkul, projekt mostarskih umjetnika Atille Aksoja i Vladimira Mićkovića. Oni će predstaviti svoj prvi album sefardskih pjesama na ladino jeziku. Arkul je međunarodna kritika već prepoznala kao važnu pojavu na muzičkoj sceni, a Vladimir Mićković je jedno od najvećih muzičkih otkrića u Bosni i Hercegovini u proteklih nekoliko godina.

Ulaznice za sve koncerte mogu se kupiti u box officeu u BKC-u od 12 do 23 te pola sata prije koncerta u Pozorištu mladih.

(FENA)

Čitav napad Radončićevih kerbera koncipiran je upravo na tezama koje, u pokušaju otjerivanja stranaca sa ovih prostora i gašenja svjetla u balkanskoj krčmi, pred finalnu pljačku, emituje kriminalac, rasista, autokrata i prostak iz Laktaša.

 

Nakon, nedavne, ksenofobne histerije povodom odluke Evropske komisije o neuvrštavanju BiH na listu za ukidanje viza (zbog neispunjavanja minimalnih uslova, od strane aktuelne vlasti), Fahrudin Radončić, ponovo, ovih dana, uključuje, na maksimalnu brzinu, svoju veš mašinu za pranje bošnjačko-muslimanskih mozgova i, na sav glas, vrišti o nekakvoj međunarodnoj zavjeri protiv Bošnjaka-muslimana. Očekivano, u tome mu se pridružuje i Islamska zajednica, sa svojom fobijom o islamofobiji i sklonosti kriminalcima raznih vrsta.

KOL'KO KOŠTA KAD RADONČIĆA BOLI?

Mašući nekakvim šemama, od kojih neke neodoljivo podsjećaju na zidne novine koje prave djeca u predškolskim ustanovama, Gazdin novinarski zvjerinjak, koji se jedino dobro i prirodno osjeća u trenucima kad im On odredi metu i pusti ih sa lanca, ponovo je u svojoj omiljenoj ulozi – činjenja stravične, u punom kapacitetu nesagledive, štete onima čijim se zaštitnikom pretstavljaju.

Bošnjačko-muslimansko stanovništvo nastoji se uvjeriti da je stavljanje na papir najeksponiranijih likova iz bošnjačkog političkog, privrednog, vjerskog i kriminalnog miljea, i sugerisanje određenih veza između njih („Ma ne mogu vjerovat“, rekao bi prosječni građanin ove zemlje, prije nego bi umro od smijeha zbog ovog „otkrića“) – napad na „cjelokupan bošnjački narod“, na muslimane i na državu BiH.

I za taj napad se nastoji optužiti, niko drugi do – OHR.

Od Gebelsa, preko Miloševića, do Dodika i Radončića, svima je poznato da je potpuno nebitno da li u nečemu ima i grama istine, važno je da narodu ubacite „bubu u uho“ i da je onda, stalnim ponavljanjem istih gluposti, izludite i natjerate da probije bubnu opnu, smjesti se u lobanjsku šupljinu i počne roviti po mozgu nesretne žrtve.

U nepismenim tekstovima, „Istraživački tim“ Gazde Radončića, svoj krunski dokaz, naziva „lažnim shemama“, navedene likove „vičnijim Bošnjacima“, reisa Cerića kriminogenim (pa imatel bar lektora?), priznaju da ne znaju ni gdje su sheme nastale („najvjerovatnije u političkom odjelu OHR-a“), ni ko im je autor („izvjesni Erik“), ali „znaju“, ko da su ih sami crtali (ili u crtanju, držanjem svijeće, pomagali), šta im je cilj. Ni manje ni više nego – dovođenje u pitanje budućnosti bošnjačkog naroda na ovim prostorima i likvidacija osoba čije su slike na shemama (jer, zaboga, „koncentrični krugovi nedvosmisleno podsjećaju na metu“, neoborivi je argument Gazdinih genijalaca; mada autora ovog teksta više asociraju na „koncentrične krugove gluposti i neznanja“, kad smo već kod ličnih doživljaja).

Posebnu duhovitost u čitavoj priči predstavlja Gazdina najava da će podnijeti tužbu protiv OHR-a i tražiti 50 miliona eura odštete. Za Bošnjacima nanesenu duševnu bol, koja se skoncentrisala u Gazdinom međunožju.

U ZENICU KADA POĐEM JA

Da bi apsurd bio veći, ovaj pokušaj stvaranja nacionalne histerije, tobožnjom antibošnjačkom i antimuslimanskom zavjerom unutar OHR-a, deargumentovan je već na samom startu, od strane onih koji su ga i pokrenuli – tvrdnjom da su „prema istom principu pravljene montaže izmišljanjem nepostojećih veza s raznim sumnjivim klanovima širom svijeta, čija su imena pokupljena s interneta (??? - op.a.), i za najistaknutije srpske i hrvatske kadrove u BiH.“, čime se čitava konstrukcija razotkriva kao providna manipulacija a „briga za bošnjačke nacionalne interese“ kao briga za interese gangsterskih klanova u BiH.

U magli priče o nacionalnim interesima i ugroženosti naroda i države, uspostavljaju se temelji nove političko-mafijaške koalicije, koja bi trebala da starta nakon narednih izbora, čija bi okosnica trebali da budu Dodik, Radončić i Dragan Čović (ako Radončić, uz pomoć Reisa, uspije da objasni Bošnjacima, svoje glorificiranje Dodika i poslove sa najbližim saradnicima Balkanskog Kasapina). Koalicije čiji je temeljni cilj, u užem smislu, zaštita njenih lidera od krivičnog gonjenja, a u širem, trajno onemogućavanje funkcionisanja pravne države i konačna realizacija trojne nacionalno-gangsterske podjele teritorija i legalizacija činjenice da u BiH mafija ima svoju državu.

OHR se, u toj priči, očito, doživljava kao posljednja ozbiljna prepreka. Pri čemu je njegov zadatak „tumača i provoditelja Dejtonskog sporazuma“ potpuno nebitan, iako se, iz taktičkih razloga upravo on dovodi u pitanje. Ono što je, zaista, sporno, za svu trojicu navedenih, je OHR-ov rad na uspostavi pravne države. I strah da taj, pomalo utopijski, projekat zaista zaživi. I svu trojicu smjesti iza rešetaka. Što je, opet, preduslov da se „rešetke“, one na graničnim prelazima, uklone građanima ove zemlje.

Upravo u tom svjetlu treba posmatrati i Čovićevu najnoviju najavu promjene odnosa njegove stranke prema OHR-u i zaključak: „Ako će se Visoki predstavnik ovako odnositi prema problemima u BiH, onda je najbolje da se transformira u Ured specijalnog predstavnika EU“.

DRUŽE MILE MI TI SE KUNEMO, DA SA TVOGA PUTA NE SKRENEMO

Ofanziva Radončićevog medijskog carstva protiv OHR-a i sulude optužbe Gazde lično, o ulasku mafije u OHR i montiranju lažnih dosijea „svima nama“, OHR-ovom rušenju pravne države i legalnih institucija i o „političkoj i vjerskoj diskriminaciji najopasnijeg tipa“, opasni je pokušaj „prodavanja“ Bošnjacima i muslimanima Dodikovog projekta, pod firmom zaštite njihovog nacionalnog interesa i odbrane od antiislamske histerije.

To je, naime, nedostajući dio slagalice, pred sastanak Vijeća za implementaciju mira. Potvrda da ni jedna „strana“ u BiH ne želi dalji ostanak OHR-a.

Čitav napad Radončićevih kerbera koncipiran je upravo na tezama koje, u pokušaju otjerivanja stranaca sa ovih prostora i gašenja svjetla u balkanskoj krčmi, pred finalnu pljačku, emituje kriminalac, rasista, autokrata i prostak iz Laktaša. I ključna je potvrda teze o uvezanosti mafije na ovim prostorima i nacionalizmu i govoru mržnje kao tek sredstvima kojima se oni koriste za unutrašnju kontrolu na teritoriju kojim vladaju, a da između njih, izuzev što pojedinima povremeno proradi apetit, pa bi veći kolač nego mu trenutno pripada, nema nikakvih ozbiljnih problema.

Svi ključni elementi Dodikovog programa su tu: od proglašavanja OHR-a zavjereničkom organizacijom koja se bavi montiranjem procesa najistaknutijim političkim predstavnicima ovdašnjih naroda, preko napadnog pravljenja razlike između OHR-a i Visokog predstavnika (kao VP je OK, ali OHR je neprihvatljiv), tragikomičnih konstrukcija o OHR-u kao otuđenom centru moći koji manipuliše Visokim predstavnikom i vara „jadnog čovjeka“, sve do demoniziranja najznačajnijeg američkog čovjeka u OHR-u, Rafija Gregorijana, koji, eto, ne radi ništa drugo nego kuje zavjere – juče protiv Srba i Republike Srpske, danas protiv Avazovih 1/1 Bošnjaka i muslimana. I protiv koga još samo Čović, od slavne trojke, nije najavio podnošenje krivičnih prijava po svijetu.

„PEDERI“ ĆE NAS UJEDINITI

Svojevremeno sam, u zajebanciji naravno, Avazovu zločinačku antihomoseksualnu kampanju (tj. ugrožavanje ljudskih prava seksualnih manjina, garantovanih čak i domaćim zakonodavstvom) nazvao plemenitim pokušajem ujedinjenja zemlje i naroda u njoj, na „komunističkom“ principu borbe protiv zajedničkog unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja, odnosno, kroz pokretanje narodno-oslobodilačkog rata protiv agresora iz svijeta koji atakuje na nezaštićene bošnjačke, srpske i hrvatske guzice i, uz pomoć domaćih izdajnika, vrše teror nad domicilnim stanovništvom (i to u mjesecu Ramazana, dodao bi Dodik, sa zgražavanjem).

Osim bolesne homofobije, koja, kažu stručnjaci, sugeriše latentni homoseksualizam njenih nasilnih zagovarača (pa će biti interesantno posmatrati razvoj odnosa između Dodika i Radončića, u budućnosti), te, sklonosti kriminalu, ksenofobija se pojavljuje kao treća dodirna tačka aktuelnog srpskog i potencijalnog bošnjačkog lidera, i kao zanimljiva integrativna nada za BiH (umjesto samo separatno izvodivih pjesama o Četnicima, Ustašama i Balijama, sad će se moći zajednički pjevati „Ubij, ubij, pedera!“ ili „Ubij, ubij, tuđina!“). A tu je i vrlo sličan odnos prema ratnim zločinima. Još da se složimo pa da počnemo zajedno proganjati i maltretirati, recimo, Rome ili „Ostale“, više ništa ne bi stajalo na putu budućnosti BiH. Fašističkoj, naravno. Od koje ni danas nismo previše daleko.

(zurnal.info)

Hiljade mladih Roma koji su godinama živjeli u Njemačkoj ne uspijevaju se adaptirati poslije prisilnog povratka u zemlju koja više nije njihov dom

 

U kafiću u Bujanovcu, siromašnom gradiću na jugu Srbije, blizu granice s Kosovom, grupa mladih Roma ćaska na njemačkom.

Svi su rođeni ili su dugo živjeli u Njemačkoj, gdje su se njihove porodice preselile devedesetih godina, da bi se potom vratili u Srbiju. Neki od njih su se vratili dobrovoljno, a neki su deportirani.

Devetnaestogodišnji Enis Demirović još se sjeća šoka po dolasku. “Plakao sam danima”, kaže on. “Nisam mogao da se pomirim s tim da sam sve izgubio; ovo je bio neki drugi svijet.”

Enis izgleda “trendi”. Kosa mu je prošarana plavim pramenovima, u uhu ima veliku minđušu. “Svi su mi dobacivali: ‘Vidi ovog Ciganina, šta umišlja da je’”, kaže on. “U Njemačkoj me niko nije pitao ko sam i nikome nije smetalo kako izgledam.”

Enis je završio osnovnu školu u Wuppertalu, ali po dolasku u Srbiju nije nastavio školovanje, kao ni većina druge djece povratnika. “Nisam znao jezik i plašio sam se svega”, sjeća se on.

Dok sjedi u kafiću s prijateljima, Enis izgleda opušteno. Na gradilištu gdje nosi vreće s cementom, osmijeha nema.

Gradilište se nalazi u dijelu grada u kojem većinom žive Romi, punom siromašnih i oronulih kuća. Većina povratnika završava upravo u takvim kućama i naseljima, ne samo u Bujanovcu.

Enis kaže da niko iz njegove porodice nema stalno zaposlenje, ali odbijaju moliti za posao. “Sada nisam toliko tužan, ali istinski sam sretan jedino kada razmišljam o Njemačkoj. I ponekad sanjam na njemačkom. Sanjam da se vratim.”

Na hiljade mladih Roma koji su se vratili ili su vraćeni u Srbiju mogu ispričati slične priče.

Nakon što su u Njemačkoj ostavili dobre škole i udobne stanove i vratili se u zemlju čijeg su se jezika jedva sjećali, ovdje uglavnom žive u izolaciji, nerijetko i u beznađu. Za neke od njih, jedini izlaz je u kriminalu. Za druge, u samoubistvu.

Mada je vlada usvojila strategije za pružanje pomoći povratničkim porodicama, i mnoge nevladine organizacije realiziraju vlastite kratkoročne programe u istoj oblasti, za finansiranje dugoročne reintegracije nema dovoljno sredstava.

VRATITE SE DOBROVOLJNO – INAČE...

Devedesetih godina je nekoliko stotina hiljada ljudi napustilo Srbiju bježeći od siromaštva i ratova, a većina je otišla u zemlje Evropske unije.

Mnogi su tamo zatražili azil, ali čak ni oni kojima je zahtjev za azil odbijen nisu bili primorani da se vrate u Srbiju, zbog nestabilne političke situacije i sankcija uvedenih protiv Miloševićevog režima.

Poslije pada Slobodana Miloševića, 5. oktobra 2000., situacija se promijenila. Srbija je u nekoliko sljedećih godina s većinom zemalja EU-a potpisala ugovore o readmisiji, prihvatajući tako obavezu da primi natrag svoje državljane koji više nisu ispunjavali uslove za produženje boravka.

Zoran Panjković, iz Ministarstva za ljudska i manjinska prava Srbije, procjenjuje da je do sada oko 25.000 ljudi bilo deportirano, dok je broj dobrovoljnih povratnika bar dvostruko veći.

Tačan broj onih koji tek trebaju biti vraćeni u Srbiju nije poznat. Procjene Vijeća Evrope iz 2003. kreću se u rasponu od 50.000 do 100.000, ali u posljednjih nekoliko godina spominje se da bi taj broj mogao iznositi i cijelih 150.000.

Oko 70 posto dosadašnjih povratnika stiglo je iz Njemačke, dok su ostali uglavnom iz Skandinavije, Švicarske, Holandije i drugih zapadnoevropskih zemalja. Procjenjuje se da između 60 i 70 posto povratnika čine Romi.

Enisova porodica se vratila dobrovoljno. Međutim, da to nisu sami učinili, rizikovali bi da budu deportirani, uza sve posljedice koje deportacija nosi. Za početak, dobili bi zabranu ulaska u zemlje EU-a. Osim toga, većinu svojih stvari morali bi ostaviti u Njemačkoj.

Upravo to se dogodilo porodici Enisove šesnaestogodišnje drugarice Natalije Elezović. Policija je zakucala na vrata njihovog stana u Frankfurtu jednog jutra 2004. godine.

“Ustala sam da se spremim za školu, a oni su rekli da moramo ići”, sjeća se ona. “Poslije tri sata smo bili u avionu za Srbiju.”

Natalija, koja je tada imala 11 godina, sjeća se da u početku nije shvatila da odlaze zauvijek. “Ali kada smo stigli u Srbiju, u Bujanovac, bilo mi je jasno da se nećemo vratiti.”

Pavao Hudik, psiholog u berlinskoj organizaciji Südost-Europa Kultur e.V., koja pomaže integraciju izbjeglica iz bivše Jugoslavije, kaže da većina mladih Roma za sobom ostavlja društvo u koje su bili dobro integrirani.

“Ono što se zvanično naziva povratkom oni doživljavaju kao progonstvo”, kaže on. “Srbija, ili bilo koja druga država na Balkanu, za njih je strana zemlja.”

NOVI ŽIVOT U STARIM SLAMOVIMA

“Duldung” je njemačka riječ koja izaziva nelagodnost kod povratnika, naročito onih koji se još nisu vratili, ali to moraju učiniti u nekoliko narednih godina.

“To je status koji bi se mogao prevesti kao ‘trpljenje’ – država te trpi dok ne odeš”, objašnjava Sanela Selimagić, koordinatorica programa u Savjetovalištu za povratak Međunarodne organizacije za migracije (IOM) u Berlinu.

Ljudima koji imaju duldung zabranjeno je da rade ili studiraju. “Da bi se s duldunga prešlo na ‘normalan’ status, potrebno je da neko nauči jezik i pokaže želju da se integrira – a za to ima mnogo mogućnosti”, dodaje Sanela.

Ipak, mnoge izbjegličke porodice ne koriste takve mogućnosti i zadovoljavaju se socijalnom pomoći koju primaju. “Očekuju da će im se status stalno produžavati zbog toga što su im djeca rođena i školuju se u Njemačkoj”, kaže Sanela.

“Međutim, zakoni su sve strožiji. Ekonomska kriza pogađa sve, pa se tako smanjuje socijalna pomoć i skraćuje pravo na boravak”, dodaje ona. “Na kraju su primorani da odu.”

To je sudbina koja čeka Cecu, Anku i Vesnu Nikolić. Ove tri romske djevojčice sjede na klupi u berlinskom Preussen parku i na svojim CD plejerima slušaju srpsku folk muziku i Madonnine pjesme.

Na julskoj žezi, parkom se širi miris azijskih kuhinja. Na prostrtim dekama ljudi se kartaju i jedu. Parovi se šetaju držeći se za ruke.

Školska godina se upravo završila i počeo je raspust za Anku i Cecu, koje su završile peti razred. Ali one izgledaju zabrinuto. Baka s kojom žive odlučila je da ih vrati u Srbiju.

“Ići ćemo tamo, moramo”, kaže Ceca. “Ali malo nas je strah. Sve je tamo tako… strano.”

Vesni, koja ima 17 godina, rodbina u Srbiji je već poručila da su joj našli momka za udaju. Njoj se to nimalo ne dopada jer bi željela nastaviti školovanje.

Sve tri s nelagodnošću govore o kućici u Zrenjaninu, gradu na sjeveru Srbije, u kojoj će živjeti s još tri porodice. Ta kućica treba da zamijeni dvosobni socijalni berlinski stan u kojem su do sada živjele s bakom.

Ipak, kada je smještaj u pitanju, moglo bi se reći da su imale sreće. Četrdesetogodišnji “Hasan” (što nije njegovo pravo ime) morao je prije dvije godine da napusti udobni stan u Berlinu i preseli se u siromašno romsko naselje na Mirijevskom brdu u Beogradu.

Naselje koje većim dijelom čine oronule kućice od cigle, lima i kartona ima samo jednu asfaltiranu ulicu. U ostalim uličicama u naselju je umjesto asfalta zemlja.

U jednoj od takvih kućica živi Hasan sa svojim petnaestogodišnjim sinom “Aronom” i bratovom osmočlanom porodicom. Vjetar donosi smrad s gomila otpada koje leže na rubu naselja.

“I meni nedostaje Berlin, ali Aronu je mnogo gore”, kaže Hasan. “Dok nismo došli ovamo, nije ni znao da postoje ovakva mjesta.”

Dok sjedi pored oca, Aron uglavnom šuti. “Slabo zna srpski, a i malo ga je sramota što je ovdje”, dodaje Hasan. “Ali njemački govori savršeno.”

OPRAŠTANJE OD ŠKOLE

Aron je u Njemačkoj završio šest razreda, ali u Beogradu se nije upisao u školu. Kada se Hasan raspitivao o upisu, rečeno mu je da Aron prvo mora naučiti srpski.

“Rekli su mi da moram njegove diplome iz Njemačke da prevedem na srpski i nostrificiram”, dodaje Hasan. “Mnogo je koštalo, nisam imao ni para ni vremena.”

Aron sada pomaže ocu na obližnjoj pijaci, gdje prodaju polovne stvari. “Šta da radimo”, kaže Hasan. “Navići će se. I ostala djeca iz naselja tako žive.”

Više od 70 posto romske djece u Srbiji nikada ne završi osnovnu školu.

Prema podacima Kancelarije za readmisiju, koja radi u sklopu Ministarstva za ljudska prava, preko 90 posto djece povratnika je pohađalo školu u zemljama u kojima su prethodno živjeli.

Istraživanje koje je nevladina organizacija Grupa 484 obavila u beogradskoj općini Palilula, na uzorku od 64 povratničke porodice, pokazuje da 62 posto djece nije nastavilo školovanje po povratku u Srbiju.

Nije poznat broj onih koji su školu upisali pa je kasnije napustili.

Natalija Elezović je jedna od onih koji su odbili da se predaju. Za nekoliko mjeseci je naučila da govori, čita i piše srpski jezik i upisala se u školu u Bujanovcu.

Zaključila je da je školski sistem ovdje čudan jer, za razliku od škole u Njemačkoj, djeca moraju puno toga učiti napamet. Nema časova praktičnog rada, nema plivanja ili časova iz domaćinstva, kao što je šivenje.

“Željela sam da nastavim sa životom, da napravim nešto od sebe, i ljudi su me podržali”, kaže Natalija.

Završila je osnovnu školu sa odličnim uspjehom i sada je u drugom razredu srednje škole. Želi studirati medicinu i naći dobar posao. Iako se navikla na život u Srbiji, Natalija još priča o Njemačkoj kao o domovini u koju bi se željela vratiti.

Prepreke koje povratnicima otežavaju navikavanje na novu sredinu nisu samo problemi koje imaju s jezikom, stanovanjem i školom, nego i drugačiji običaji.

“Umalo me nije udario auto dok sam prelazio ulicu u Beogradu”, prisjeća se “Milan”, dvadesetogodišnji povratnik koji nije znao da vozači u Srbiji imaju običaj ignorirati pješačke prelaze.

“U Njemačkoj svaki auto stane da propusti pješaka. A meni je ovdje policajac koji je stajao u blizini doviknuo: ‘Sklanjaj se, budalo! Zašto nisi propustio auto?’”, uz smijeh priča Milan.

On se inače rijetko smije. Brat mu je izvršio samoubistvo dvije godine poslije povratka iz Njemačke. Imao je samo 16 godina.

“Izlaziš s prijateljima, ideš u školu, sve ti izgleda normalno, a onda u trenutku sve nestane i nađeš se ovdje. Neki ljudi puknu”, priča tiho Milan.

“Puno nas je ovdje, u naselju, iz Njemačke. U početku smo se sastajali i samo pričali o Njemačkoj i kako da se tamo vratimo. Onda se s vremenom navikneš”, nastavlja on. “Djevojke se udaju, rode djecu, momci počnu nešto da prodaju, fizikališu. Ali moj brat nije mogao da se navikne.”

Marija Denić, koordinatorica Centra za prava Romkinja, NVO-a sa sjedištem u Nišu, na jugu Srbije, kaže da mnogi mladi Romi povratnici pate od akutne depresije. “Izoliraju se, vrijeme provode sami ili u malim grupama, razgovaraju o povratku”, kaže ona.

Zorica Živojinović, koordinatorica programa u Grupi 484, kaže da su obično potrebni “mjeseci i godine” direktnog rada da bi se ovim mladim ljudima pomoglo da se uklope. Ali takav rad zahtijeva velika finansijska sredstva.

NIGDJE NE PRIPADAMO

Vlade Njemačke i Srbije i brojne nevladine organizacije u obje zemlje kroz različite projekte nude pomoć povratnicima, ali ta pomoć je vremenski ograničena zbog nedostatka sredstava. Osim toga, čini se da samo mali broj povratnika zna da takva vrsta pomoći postoji.

Njemačka i Srbija sarađuju u oblasti povratka samo do trenutka kada povratnici stignu u Srbiju. Nakon toga nema daljnje razmjene infomacija i zajedničkih baza podataka.

Ni Srbija ne raspolaže centralnom bazom podataka o povratnicima. Otuda se ne mogu svima dostaviti informacije o podršci koja im se nudi. Povratnicima je prepušteno da sami traže pomoć, dok u isto vrijeme pokušavaju pronaći posao i smještaj.

Zoran Panjković, iz Ministarstva za ljudska i manjinska prava Srbije, kaže da se država trudi da pomogne povratnicima i njihovoj djeci koliko je to u njenoj moći. Pomoć uključuje pojednostavljenu proceduru za upisivanje djece u škole, oslobađanje od taksi za nostrifikaciju dokumenata za korisnike socijalne pomoći i organiziranje časova jezika za djecu povratnika.

Međutim, ključno pitanje je novac. Za izvođenje dugoročnih programa reintegracije potrebno je mnogo više sredstava. Nažalost, vlade zemalja u tranziciji, kao što je Srbija, nemaju dovoljno sredstava ni za rješavanje problema već postojećih romskih zajednica, a kamoli za pomoć novopridošlima.

“Sredstva iz fondova EU-a namijenjena za integraciju povratnika nisu počela da pristižu, zbog toga što u Srbiji još nisu obavljena istraživanja na nivou čitave države kojima bi se procijenile socijalne potrebe, cijene stanovanja, školovanja i ostali troškovi”, kaže Panjković.

Povratnici se osjećaju napuštenim od obje domovine, i čini im se da ni jedna ni druga ne brinu šta će biti s njima. “Najteže je kada shvatite da zemlja koju ste doživljavali kao svoju želi da vas se riješi”, kaže Milan. “A zemlja u koju ste se vratili ima za vas samo jednu poruku: ‘Šta ćete ovdje? Ne trebate nam!’”

“Niko nas ne želi i nigdje ne pripadamo”, zaključuje on.

UGOVOR O POVRATNICIMA

Jedinstveni sporazum o readmisiji, potpisan između Srbije i Evropske unije, stupio je na snagu 1. januara 2008. godine. Potpisivanje tog sporazuma bilo je jedan od uslova kako bi se Srbija našla na listi zemalja čiji građani neće morati posjedovati vize pri ulasku u zemlje Šengenskog sporazuma.

ROMSKA NASELJA

Po riječima Marije Denić, iz NVO-a Centar za prava Romkinja, 80 posto povratnika u Srbiji živi u neformalnim romskim naseljima. U Srbiji ima oko 600 takvih naselja.

DEPORTACIJE

Elisabeth Riesel, advokatica koja od 1991. godine radi kao savjetnica za izbjeglice pri Crkvi Svetog križa u Berlinu, kaže da, po njemačkom zakonu, svaka osoba kojoj nije produžen boravak i kojoj su odbijene sve zakonske žalbe na tu odluku dobija od policije obavještenje da će biti deportirana nakon isteka roka za dobrovoljni odlazak. Ako takva osoba ne napusti zemlju u dostavljenom roku, policija ima pravo da je deportira. Nekada taj proces može trajati nekoliko sati, ali događa se da povratnici provedu u pritvoru i po nekoliko dana čekajući na deportaciju, dok se ne pribave potrebni dokumenti, ili dok se ne sakupi veća grupa za deportaciju.

(Ovaj tekst je rezultat programa Balkanske stipendije za novinarsku izuzetnost, inicijative fondacija Robert Bosch i ERSTE, u saradnji sa Balkanskom istraživačkom mrežom, BIRN)

Centar za humanu politiku podnio je prijavu Centralnoj izbornoj komisiji protiv načelnika općine Doboj i još šest općinskih službenika jer imaju direktne ili rodbinske veze sa firmama koje se finansiraju iz općinskog budžeta

Centar za humanu politiku podnio je prijavu Centralnoj izbornoj komisiji Bosne i Hercegovine, te Republičkoj komisiji za utvrđivanje sukoba interesa protiv rukovodilaca u Opštini Doboj zbog sumnje u postojanje privatnog interesa koji može utjecati na nepristrasno i objektivno vršenje njihovih dužnosti. Od institucija kojima su prijave podnešene traži se hitno otkrivanje i sankcionisanje osoba koje se nalaze u sukobu interesa.

POSLOVI PORODIČNI, PARE BUDŽETSKE

Prijave su podnesene protiv Obrena Petrovića, načelnika opštine Doboj i Enesa Suljkanovića predsjednika skupštine opštine Doboj kao članova rukometnog kluba „Sloga“ i fudbalskog kluba „Sloga“ koji se finansiraju iz budžeta opštine Doboj u godišnjem iznosu većem od 100.000 KM. Prijava protiv Enesa Suljkanovića se odnosi i na članstvo u organima Lokalne akcione grupe, dok je prijava protiv načelnika Petrovića proširena na privatno preduzeće „Josipović“ u kojem je zaposlen načelnikov sin, a koje ima ugovorene poslove sa načelnikom opštine u godišnjem iznosu većem od 100.000 KM.

Prijavljen je i Zdravko Petrović, potpredsjednik skupštine opštine Doboj, koji je uposlen na poziciji direktora filijale Unikredit banke u Doboju, a sa kojom opština Doboj posluje u godišnjem iznosu većem od 100.000 KM. Zbog mogućeg sukoba interesa prijavljena je i Simuna Žakula kadar SDS-a i odbornica u skupštini opštine Doboj i to zbog poslova koje opština Doboj ima sa komunalnim preduzećem „Progres“ a čiji je direktor i suvlasnik njen suprug. Ugovoreni poslovi između opštine Doboj i „Progresa“ u godišnjem iznosu prelaze iznos od 100.000 KM. Murvet Barjaktarević, odbornik u skupštini opštine Doboj, vlasnik je preduzeća MBA, koje je izvodilo radove na saobraćajnom fakultetu i prijateljskoj kući koje je finansirala opština Doboj u iznosu većem od 100.000 KM, koliko su prelazili i poslovi Srete Đurkovića, odbornika u skupštini opštine Doboj, a čije je preduzeće „Triotrans“ izvodilo radove koji su finansirani iz budžeta opštine Doboj.

Vanja Krulj, odbornica je u skupštini opštine Doboj, prijavljena je da se nije uzdržala od glasanja u zakonom propisanim situacijama te zbog poslova u godišnjem iznosu većem od 100.000 KM koje za opštinu Doboj izvodi firma njenog oca.

POTPREDSJEDNIK ODLAZI

Potpredsjednik Skupštine opštine Doboj Zdravko Petrović u izjavi za Žurnal.info odbacio je sve optužbe na svoj račun:

„Optužbe protiv mene su puka izmišljotina jer ja kao šef filijale ništa od toga ne mogu potpisivati. To se potpisuje i radi Banja Luka, dok moja nadležnost u Doboju uglavnom se svodi na poslove sa fizičkim licima. Prijava pogotovo nema smisla jer ja s krajem ove godine napuštam posao u banci zbog obaveza potpredsjednika skupštine“.

U Centru za humanu politiku kažu da navedeni slučajevi ukazuju na postojanje raširenog i obimnog sukoba interesa u organima vlasti Republike Srpske.

Mark Lanegan ima jedan od onih glasova koji mogu svakoj pjesmi dati dostojanstvo, zaista bilo kojoj, čak i ako vam u ovom momentu padaju na pamet ekstremne pojave, poput kajdanke Dine Merlina. Možete onda misliti kako zvuči kada čovjek zapjeva kakav pristojan napjev poput Senor (Tales Of Yankee Power) (na soundtracku za film I'm Not There), ili Where Did You Sleep Last Night ( na svom prvom solo albumu Winding Sheet)...

Svako malo pročitam da je neko i negdje gledao Lanegana i da se šokirao njegovom heroinskom devastiranošću. Ali, on se obavezno vrati, snimi izvrstan solo album (Bubblegum) kakav su trebali snimiti Stoogesi kad su već razmišljali o dostojanstvenom povratku, iznenadi sve saradnjom sa odlikašicom Isobel Campbell iz Belle and Sebastian (album Ballad Of Broken Seas), oplemeni balade na Queens Of The Stone Age albumima... I sve tako, u zdravlju i veselju, do dana današnjeg kada uživamo u zlaćanoj jeseni i albumu Broken koji je Lanegan snimio sa Soulsavers.

Soulsavers oformili su zaljubljenici u elektronsku muziku Rich Machin i Ian Glover koji su debi album Tough Guys Dont Dance snimili 2003. godine. Na njemu je pjevao Josh Haden, iz benda Spain koji su me svojevremeno tako slatko rastuživali. Drugi album nazvali su It’s Not How Far You Fall, It’s How You Land i s njim se dodatno udaljili od osnova elektrotehnike. Ovaj album treba pamtiti i po tome što su se na njemu upoznali sa Laneganom i izvršili temeljne pripreme za Broken. Napravljene su izvrsne melodije, rockerskije nego ikada do sada, a listu gostiju kao da je kreirao ljubitelj alternativne muzike iz ranih devedesetih.

U pristupu Soulsaversa odmah se osjeti da imaju izvanredan muzički ukus i bilo bi uživanje uvalit se u njihovu kolekciju vinila sa flašom vina i dobrom mezom. Rich i Ian su, i to je sasvim očigledno, pomno preslušali svoju uzoritu kolekciju. Ako tretiraju blues dobro znaju šta je njegova suština, i da je za njeno demonstriranje dovoljna fraza od dvije sekunde... Tako rade sa soulom, jazzom, hard rockom i svim ostalim što su uspješno dotakli na Brokenu. Rich je u jednom od rijetkih intervjua rekao:

- Nisam želio da budem u electronic bandu. Ili u rock'n'roll bandu. Želio sam slobodu da istražujem.

A u drugom dodatno pojasnio:

- Volim sve vrste muzike koje mi omogućavaju da otvaram vrata. Nema ništa bolje nego dovoditi ljude koji inspirišu, koji stvari čine svježim i nikada dosadnim.

Ovakve ploče obično nemaju hitove i slušaju se tokom čitave jesenje večeri, ali ipak na noge svaki put podiže opasna Unbalanced Pieces koja neodoljivo podsjeća na šarm pjesme I Nearly Lost You koju je Lanegan svojevremeno otpjevao sa neprežaljenim Screaming Trees. Ovdje Laneganu podršku pruža i Mike Patton da bi sve bilo još napetije. Blizu je i lijepa, horska All The Way Down kakva bi prijala onom ljubitelju tableta iz Spiritualized. Možda je zbog toga Jason Pierce i svratio u studio da bi nakon popijene kafe i kurtoaznih pozdrava zapjevao u Pharaohs Chariot. Sladokusci će sigurno uočiti i pjesmu Willa Oldhama You Will Miss Me When I Burn, krasnu ljubavnu tužbalicu kakve majstorki štanca naš depresivni prijatelj. Ostarjele alternativce obradovaće i gostovanje Gibby Haynesa iz Butthole Surfersa u pjesmi Death Bells. Da ne bi ispalo da se Soulsavers druže samo sa poznatim, tu je i australijska pjevačica Rosa Agostino koja je briljirala u pjesmi Rolling Skies i završnoj dramatici nazvanoj By My Side.

Da se razumijemo, zanimljivo je ponovo čuti sve te dobre ljude, ali Broken bi bio dobar album čak i da je snimljen sa Amelom i Kicetom na pratećim vokalima. Ova ploča je izvrstan izbor za tekuću jesen. Soulsaversi ne spašavaju dušu, to ne uspijeva ni mnogo bolje organiziranim zajednicama. Oni su tu da nam uljepšaju život, a to ne uspijeva ni mnogo bolje organiziranim duhovnim zajednicama.

(zurnal.info)

 Smatra se da je intervju koji je Džoni Štulić dao za beogradski Nin prvi pravi štampani razgovor koji je muzičar imao nakon više od dvije decenije. Novinaru i prijatelju Peci Popoviću, Štulić otkriva da pored materijala za 14 knjiga, ima čak 70 pjesama spremnih za snimanje. Žurnal prenosi u cjelosti ovaj intervju.

Ima nešto blesavo u svemu. U beogradsko nedeljno praskozorje budi me spot Džonija Štulića za pesmu „Moj galebe”. Nedovoljno odmoran stižem na surčinski aerodrom obasjan oktobarskim suncem. Tri sata kasnije i 1.650 kilometara zapadno nadomak Utrehta, iako je podne, nikako dan da pobedi tmurno sivilo. Ipak osmeh Branimira Štulića popravlja raspoloženje. Kako i ne bi kada se nismo videli dugih 14 godina.

Razlog našeg susreta je njegov povratak u žižu javnosti. Kažu da će uskoro premijera njegove biblioteke od 14 novih naslova. Na dan kad ovaj broj stigne na kioske, grupa muzičara pod imenom „Pozdrav Azri“ nastupiće prvi put u Beogradu. U medijima se svakodnevno pojavljuju njegove navodne izjave ili intervjui. Pričaju se mitovi o ogromnim finansijskim ponudama za koncerte u Zagrebu i Beogradu. Nedavno je jedna diskografska kuća objavila „Ultimate Collection“ sa 26 starih snimaka Azre sa sve oznakom „C&P 2009”, što je i teoretski nemoguće jer je ovaj čovek oduvek vlasnik svih svojih autorskih i izvođačkih prava.

Džoni već 25 godina živi na kraju gradića Hauten nadomak Utrehta sa svojom ženom i ključnim sponzorom Džozefinom. Vreme provodi u dnevnoj odnosno radnoj sobi koja gleda na pitomu ulicu. Sa desne strane je velika polica sa knjigama. Uglavnom istorija i rečnici. Sa druge strane stalaža sa kompakt diskovima. Ispred troseda koji je okrenut velikom prozoru stalci sa dve gitare. Jedna je akustični „martin“, a druga kanadsko-kineska verzija dvanaestice čuvenog rokerskog modela „gipson 335“. Pored prozora vise dva zvučnika uvezana sa portabl studiom za snimanje i kompjuterom.

Na televizoru, koji nije uključen, Zlatna ptica nekadašnjeg Jugotona za milion prodatih albuma, medalja osvojena u Hagu za pobedu na turniru fudbalera amatera i medalja Viminacijuma zbog podrške antičkoj istoriji.

Na stočiću razbacani tekstovi novih pesama i monografija o Štulićima i dalmatinskom gradiću Ninu.

U prizemlju, tačno iznad klozetske šolje, poster Azre iz osamdesetih štampan davno u sarajevskom „Venu“. Domaćin misli da je uslikana najbolja postava grupe.

To je ambijent čoveka koji je u svojevoljnoj emigraciji punih četvrt veka. Ima 56 godina. Dobru liniju čuva igrajući fudbal. Kosa mu se proredila mada je i dalje duga.

Domaćin će objašnjavajući kreativni raspored svog prizemlja reći: Ovde sam poslednjih 18 godina provodi po 16 sati dnevno radeći 14 knjiga i praveći 70 novih pesama. Ritam mu je takav da se budi oko podne a obično odlazi na spavanje u zoru. Što su EKV opevali stihom„menjamo noć za dan”.

Voleti Džonija je lakše negoli Štulića razumeti.

Dobija brojne ponude da svira i sve ih odbija a sa najvećim uživanjem supruzi i namerniku iz Beograda zatvorenih očiju, tiho ali zavodljivo, peva nove pesme i svoje verzije starih narodnih pesama. Raspoložen otpevaće i prvu pesmu koju je napisao davne 1971. Zove se „Kaleš bre mala“, sa stihom koji ume da zaboli „gde sevdah zamire, volim te bre“.

Takvih je sve manje...

Da li sebe ponekad vidiš kao doslednog hipi viteza, izigranog čoveka u velikoj igri ili nemoćnog emigranta bez korena?

- Ovo zadnje sigurno ne. Ja sam više bitnik nego hipik mada sam izgledao celoga života kao hipik. Ako si vjernik, onda si vjernik. Izigran sam i to je istina.

Kad si kao klinac prvi put uzeo gitaru, šta si hteo da budeš?

- Hteo sam da budem deo divne muzike kao Bitlsi. Tako velik da budem i da imam takve kolege. I danas kad nađem ljude koji znaju, niko sretniji od mene na svetu. Ja ne volim ništa da radim, ali volim da se družim sa boljim od sebe. Moj celi život je traženje boljih od sebe.

A ispostavilo se da si uvek sam.

- Samo zato što sam tražio mnogo. Tražio bolje od sebe, a ja najbolji. To je mongolska sudbina.

Zašto mongolska?

- Mongoli su imali poslovicu da je časno izgubiti od najboljega. Ako tražiš bolje, nikad ih nećeš naći, ali produkcija koju ne vidiš je da si najbolji jer si u potrazi.

Za reputaciju pametnog i knjiškog čoveka, ipak si premnogo puta izigran za jedan običan život. Kako to tumačiš?

- To je normalno. Ima priča o Talesu iz Mileta kad je gledao zvezde pa upao u rupu. Onda mu je baba rekla: Ti nama o bogovima, a ne vidiš šta ti je pred nosom. Ne da ja to nisam video, ali nemam vremena. Danas je lakše nego ikad zajebati, ali se ja ne bavim zajebavanjima. Ja nastojim da nešto napravim. Lako je nekom nogu postaviti, teže je nešto stvoriti.

Ako je tvoja verzija „Ilijada“ pre 14 godina dočekana đonom, šta se može očekivati za istorijski opus od 14 knjiga za koji se priča da će biti uskoro predstavljen? Bojiš li se procene „megalomanija“?

- Od izdavača nemam vesti, ali za mene je davno rečeno da sam megaloman. Ovo što sam uradio cela je zapadna istorija, znači naša istorija.

Ima li izmene na „Ilijadi“? Koliko se razlikuje od prvog izdanja iz 1995. godine?- Stavio sam interpunkciju i uveo je celu u meru. Ranije je bila slobodna mera.

Šta će reći čistunci?

- Da je poboljšana. „Ilijada“ je fantastična i ne može da bude bolja. Hoću da kažem ako bi Homer bio Francisko Goja, znači fotografija, ja bih išao prema Bošu, znači slobodna forma. Znaš, ne možeš Bitlse popravljati, jedino je Koker uspeo sa pesmom „Uz malu pomoć mojih prijatelja“... Tako sam i ja bio Koker kod „Ilijade“, malo sam izdužio. Da radim Bitlse, to mi je glupo jer su bolji od mene, bolji je original, a ko može da čita Homera u originalu. Zato sam htio nešto svoje napraviti, onako kako to meni zvoni. Ne moraš zbog toga da budeš filozof. A ako me napadaju, neka. Znaš šta Odisej kaže u Odiseji: „Vidiš li strnjiku nešto ćeš i o plodu zaključiti“. Ne moraš znati jezik da bi shvatio kako teče reka.

Šta može da se kaže o „Aleksandrijadi“?

- To je jedina knjiga na kugli zemaljskoj o Aleksandru, takva kakvu sam je ja napravio. Priča je bila rasparčana u četiri knjige i niko se nije setio da ih spoji u pravu celinu. To je jedina knjiga u svijetu koja postoji o njemu i to 2330 godina posle. Aleksandar je njome dobio ono što zaslužuje.

Po tvom, koliko je tačno da su Argonauti plovili našim krajevima?

- Kod Apolonija postoji Dunav i oni su išli uzvodno do Save. Moja teorija je da su posle Save ušli u Unu i onda sigurno išli do Ravnih kotara. Tamo su našli Hilejce koji su bili sa Heraklom.

Koliko te je dugogodišnje izučavanje grčkih istoričara dovelo u koliziju sa prihvaćenom verzijom?

- Jedina kolizija je sa ovom modernom tezom u poslednjih dvadeset godina da je sve krenulo iz Afrike, što uopšte nije istina. Sve je krenulo iz Azije, iz Sibira.

Kakva je poruka „Kali Juge“?

- Kaljuga, to je dobar srpski izraz za kali Jugu jer mu isto dođe.

Moje viđenje od zadnjeg potopa do danas, s tim što sam sebe malo lukavo uvukao u sve. Ne zbog sebe nego da se vidi da je to uradio čovek od krvi i mesa. Kao kad slikar stavi sebe na platno, bar potpisom.

„Azra“- Koja je to antologija pesama po redu i zbog čega objavljuješ pesme koje nisu snimljene?

- Prva je izašla ’82. godine Druga je bila „Big Band“ iz ’85. a moja je „Anonimni epigrami“ koju sam potpisao pre „Ilijade“. Nikada nisam objavljivao neobjavljene pesme, ali dugo nisam snimao a te pesme stoje. Nisam pesnik. Ja nikad ne pišem tekstove ako nemam melodiju. Moram da imam muziku da bih pisao tekst.

Kad kažeš da nisi pesnik da li time ne rastužuješ hiljade onih koji te tako doživljavaju?

- Imam apsolutni sluh, ali sam pesnik amater. Ponekad amateri mogu bolje da odigraju nego profesionalci. To na rezultatu ne piše. Ne znam note ali umem da napravim pesmu. Ne znam nijednog velikog kompozitora koji je završio akademiju. Kao što nema nijednog velikog pisca koji nije bio u zatvoru. Kaže se da je život samo dve stvari: ležanje i sedenje. Ležiš na groblju a sediš u zatvoru.

Kako objašnjavaš interesovanje za tebe iako si izvan muzike i uporno ćutiš?

- Sa jedne strane, što sam ja bio najveći kit koji se pojavio i koji je najviše napravio što se muzike tiče u jednom čoveku. A sa druge strane, što si dalje više si zanimljiv.

Posle toliko godina prećutkivanja u Hrvatskoj raste zanimanje za tebe? Priča se da ti tamo nude svašta.

- Na mene se sve vreme maljevima išlo. U Hrvatskoj je bila priča da ako ’81. na Terazijama baciš šibice na kojima piše Azra da će se saobraćaj zakrčiti. A ja sam to lično doživeo ’95. godine kad autobusi nisu kretali da bi me putnici mogli gledali. Međutim, o meni su tri decenije mnogi muljali, lagali, zataškavali, a istina na kraju nađe način da probije. A kad to vide onda bi da sebi sve pripišu, pa me svojataju. On je naš! Nisam ja vaš, nemam veze sa vama. Nisam ničiji. Sve to nema veze sa mnom osim što sam ja napravio to što sam napravio. To ima veze sa njima.

Kako bi uporedio svoje odrastanje sa svojim današnjim životom? Ima li pravde?

- O tome mogu da sudim po onome što znam iz istorije kako to ide. Ima samo jedna pravda za sve. Ne možeš biti srećan i živ. Kako može biti pravde kad ja nisam izabrao gde ću i kada biti rođen? Kako onda da budem odgovoran za bilo šta? Osim da radim na sebi najviše što mogu?

Koliko se svet oko tebe menja i kako to primećuješ?

- Nisam verovao, ali se svet na moj očigled menja. Čipovi su sve izmenili. Nema više privatnosti. Iz satelita ti čitaju misli. Ako nije sada, biće za koju godinu. Ali čovek nije čip. Niti čoveku ne priliči neograničena sloboda. On se izgubi u moru slobode. Ako želimo da se spasemo, moramo imati gravitaciju kad je već teleportacija nemoguća.

Hobs kaže: Život je grub, težak i kratak. Kako vidiš smisao svog života?

- Ne volim da govorim o svom životu. On je božja volja.

Šta je, po tvom mišljenju, potrebno da bi čovek danas uspeo u svet,u a šta na Balkanu?

- Kako da govorim o uspehu kad su Turci propali upravo zbog Balkana?! Ti si negde napisao da sam ja fasciniran Balkanom. To nije istina, nikad i ničim nisam bio fasciniran, ja Balkan volim i to je sve. Ja sam Balkan uveo u pesmu iz šege i odatle se vuče ta priča. Ja u životu nisam uzeo ništa ozbiljno osim sviranja, pogotovo ne tekstove. Njih sam pisao silom prilika jer sam morao nešto pevati. A nisam hteo pevati nešto glupo.

I da ne budeš glup stvorio si posebnu poetiku.

- Tačno tako je ispalo. Ja sam bio prinuđen da nešto kažem. Jer se sviralo i pevalo bez reči. Da sam svirao instrumentale ne bih nikad uspeo, jer ljudi vole kad im pevaš. A kadpevaš ne možeš gluposti pevati. Bar ja. Onda sam morao da napravim te tekstove, ali njima nikad nisam ozbiljno pristupao, već najbolje da uradim kako ne bih uništio osnovnu melodiju. Inače, tragedija najboljih melodija su glupi tekstovi koji ih prate. Jebi ga, dve dobre stvari ne idu nikad zajedno. Dobri tekstovi uvek skrenu pažnju sa melodije. To znam, ali sam nešto morao žrtvovati, platiti cenu.

Govoriš o raznim ljudima da imaju jednu, dve ili najviše tri dobre pesme. Šta misliš pri tom „dobra pesma“?

- Dobra je ona da je ja mogu izvoditi pošto ja imam fantastično dobar ukus.

Veruješ da dobru pesmu može napraviti loš čovek?

- Svakako. Možda se kosi sa antičkim principima ali se ne kosi sa prirodom. Mi moramo da jedemo hleb a on bez govana ne bi uspevao. Niko ne želi da jede govna, ali je to princip prirode. Kao što se najbolja i najskuplja hrana ubrzo pretvara u govna.

Po tebi, Bitlsi su napravili sve najbolje, a ko na našem prostoru i jeziku?

- Mimo mene, nema ih puno. Sve staje na jedan kompakt disk.

Hoćeš da kažeš da te raduje uspeh drugih?

- Da. Ja za sebe ne mogu očekivati ništa ako oko mene nema dobrih.

U kakvog posebnika stariš?

- Ne znam. Ništa ni ne želim. Jedino znam šta još moram da radim. Ja mogu da menjam čarape, ali sebe ne mogu. Šta ja mogu nema veze sa onim što volim ili želim.

Šta tebe tera na rad?

- Rad je dobar. Ja sam sretan kad radim.

Potreba svakog rada je da bude valorizovan, nagrađen. Tvoj rad nije nagrađen.

- Ja radim zbog sebe. Kad nešto imam to podelim sa drugima. Šta će to meni?!

To govoriš zato što ovde u Holandiji imaš jednu vrstu sigurnosti i zaštićenosti?

- Ovde imam sigurnosti koliko sam uvek imao. Ništa manje ni više. A to nije sigurnost. Kako može da bude sigurnost?!

Nekad si radio i zarađivao i imao svoju slobodu?

- Sada zarađujem više nego ikada, samo sada to ne dobijam. To je drugi par rukava. To kažem kad me pitaju zašto me moja žena trpi i ne izbacuje. Ona vidi koliko radim. Ja mnogo zarađujem samo me ne isplaćuju! Nije moja greška. Nisam ja napravio ovakav svet. Ja radim svoj posao najbolje što mogu, ali drugi ne rade svoj posao.

U šta su ostarili tvoji vršnjaci? Ima ih svuda, od vlasti do protuva.

- Izgleda paradoksalno ali moji vršnjaci su Bitlsi. Oni su dosta stariji od mene, ali sam ja krenuo sa njima. Kad su oni stali `66. godine svi su svirali hevi metal i ja sam morao da budem glasan. Nisam ni sa kim odrastao, oduvek sam bio sam sa sobom. Nisam se sa drugima poistovećivao, ni spadao među one sa kojima sam sedio u školskim klupama. Nigde nisam spadao. Muzički sam ’spadao’ sa Bitlsima, ne po kvalitetu nego sam pripadao generaciji koja je uz njih odrastala. To je generacija balada sa fantastičnim ritmom, tango sa visokim petama. Oni su bili smeđokosi kao ja. To zovem keltska slava.

Mene zanima kako vidiš karijere domaćih muzičara iz sedamdesetih. U šta su one otišle?

-Što se tiče karijere, tu jedino postoji Bijelo dugme i ja. I niko više. Sve ostalo je predvidljivo i nema umjetnosti. Ne govorim o manipulaciji.

Na koji način Azra i ti pripadate novom valu?

- Kao prvo, svi su u nazivu imali dve reči od Rolingstounsa. Najteže je naći pravo ime, koje nema š.đ.č.ć i ja sam došao do Azre. To je već bilo različito u pristupu od svega. I ja sam prvi koji je odmah krenuo sa svojim pjesmama, Azra je svirala samo svoje pesme. To je novi val. To nema veze sa muzikom, već s pristupom. To je pokrenulo sve ostalo. Onda je nastao Film, osnovao sam Haustor. Da nisam krenuo u Dubravi ne bi bilo Kazališta, Pankrti bi postojali ali sam ja dao ideju menadžeru za Parafe. Parni valjak je postojao, ali da ja nisam napravio taj singl sa Husom, verovatno oni ne bi pošli u tom pravcu.

Kako živiš bez bine? Bregović je jednom govorio o fizičkoj zavisnosti od scene.

- Kod mene bina je bila igralište. Kad god sam svirao ja sam zatvarao oči jer jedino tako sam mogao da pevam i onda sam sebe mogao videti kako igram na Vembli stadionu. Čak i kad je dvoje bilo ispred bine u publici, kao da je bilo dva miliona. Zatvorim oči i krenem. Na Vembliju trava, a publika očekuje pravi meč. I ništa mi ne odvlači pažnju.

Pod kojim uslovima bi svirao i gde?

- Da odgovorim teoretski i uvjetno na to pitanje. Znači, da nema telefonije, da nema snimanja, da nema Interneta, da nisam toliko važan koliko ispada da sam važan i da je ta zemlja slobodna kao što je nekad bila slobodna. Ona je sada okupirana, a ja ne sviram na okupiranim teritorijama.

A kad bi neko doneo ponudu koja se ne odbija?

- Ne bih mogao to da kažem dok se tako nešto ne dogodi. Draže mi je da ništa nemam nego da imam pa moram misliti.

Kako živiš u Holandiji?

- De fakto ja sam u Holandiji, ali ja sam sam sa sobom. Ako mogu mogu, a ovde mogu. Koliko mogu tako se i pokrivam.

Kako bi objasnio svoj radni dan?

- Čim se probudim idem da radim i radim dokle mogu. Otprilike, 16 sati dnevno.I za one dobijaš ništa.

- Ništa i ne očekujem.

Šta si naučio praveći sve ove knjige?

- Popravio sam svoje znanje istorije, postao bolji zanatlija kod pisanja. Pre sam sve radio u osam redova. A sada iza sebe imam 40.000 redova. U zatvoru stekneš i jednu disciplinu.

A nagrada?

- Ne očekujem nagradu ni novac. Ali, strašno je znati da si nešto zaradio, a toga nema. To je kao kad si u pustinji žedan, a imaš vodu u kolenu. To je grozno, ne zbog novca nego što ne mogu napraviti druge stvari.

Šta tvoj primer poručuje klincima po garažama i podrumima, koji maštaju da budu Džoni svoje generacije?

- Stvarno ne znam. Ja nisam osoba koja je primer. Šta ja imam sa klincima ili starijima? Sviralo se i pre mene, sviraće se uvek. Homer je napisao Helenu jer je znao da je sa dobrom pesmom menja svet. Ako nema dobre pesme nema lepšeg sveta. Svako delo popravlja svet. A kako da bude dobre pesme ako čovek nije sit? Lažna politika tera da se imaju uzori. Ja ne želim nikome da budem uzor. Ja sam protiv toga. Moj uzor je moja slobodna volja. Drugi beznačajni su sebi uzeli moć da meni govore šta ću ja da radim i kako ću da živim.

Smeta li ti što je Balkan postao jugoistočna Evropa?

- Ne. Balkan se samo poslednjih 150 godina tako zove.

Šta čitaš i slušaš sa teritorije Juge?

- Ništa. Mene je uvek zanimala samo istorija. Od beletristike jedino pamtim „Kad su cvetale tikve“.

Smeta li ti što nemaš pare?

- Fali mi što ne mogu da snimam. Da odštampam a nemam mašinu. To je grozno, pogotovo kad znam da zarađujem a jedini ništa od toga nemam.

Kako doživljavaš Pozdrav Azri?

- To je poslednjih dvadeset godina trend u svetu, ti tribjut bendovi, pošto nema Bitlsa, Abe, Kvin, Azre. U poslednje vreme postoji pet Azra tribjut bendova. To mi ne smeta. A što se tiče tog što Lajner radi oko Pozdrava Azri. Njega dobro znam. Ja se nikada nisam sudio i ne volim ići na sud. Mene je samo jednom na sud stavio čovek koji me je pokrao! Sud niti volim niti koristim.

Lajnera ja nisam napravio. Njegov prvi bend se zvao Kanibali. Više je svirao sa Vješticama nego sa Azrom, pa neka pravi koncert sa njihovim, a ne mojim pesmama. Sa mnom je sviralo preko 20 ljudi, a jedino on ne može da preživi ako ne zarađuje na mojim pesmama. Pošto niko ne može da prisvoji Azru neko kroz tu zagrebačku ekipu pokušava da je pridobije. A Azra sam ja, moje su pesme, aranžmani, produkcija, sve živo. Sve su dobili nalaž i prevaru, ali Azru neće tako dobiti. Ja se moram boriti protiv toga. Lao Ce kaže: njive su zapuštene, knjige bačene, ratni se konji gaje na granici, a jedino dedovi sa mačem o pojasu ne znaju šta će od obesti.

Tebi svi duguju, a ima li neko prema kome ti osećaš neki dug?

- Ne, nikom ništa ne dugujem. Ne spavam mirno ali nisam dužan.

Kakav dokument imaš?

- Samo ovdašnji ID. Pasoš nemam. Imao sam jugoslovenski. Od kada ta zemlja ne postoji ja drugi pasoš nisam ni tražio ni imao.

Od koga očekuješ da i ponudi pasoš?

- Od nikog ništa ne očekujem.

Čuo sam da ti se nešto u tom smislu radi.

- I ja sam čuo... Ali je istina da ja pasoš nemam. Prirodno sam imao pasoš zemlje u kojoj sam rođen. Ja nemam iskustvo da sam odaberem, to je kao kad se ženiš. A kad se ženiš to više nije samo ljubav. To su i strasti i interes. A ja ne želim pogrešiti.

Ajmo kondicionalno: kada bi ti istovremeno ponudili svih šest pasoša da li bi ih prihvatio?

- Ne. Imao sam jedan pa mi na kraju nije vredeo. Ja sam srećniji kad nemam ništa. Međutim, život nije bajka. Hoću da kažem, ako mi knjige nešto naprave, ako mi bude potrebna baza za rad u sledećih 20 godina, uzeću pasoš u praktične svrhe da bih mogao da radim.

Postoji priča da bi vrh Srbije voleo da ti radiš u Beogradu.

- Ne znam ništa o tome i ne mogu ništa reći. Ali kad fudbaleri menjaju sredinu oduvek svašta dobijaju. A ja sam poznatiji i trajniji od fudbalera i u Srbiji.

Sanjaš li nešto iz bivše zemlje?

- Za mene ona nije bivša. Ništa nije ni moje ni tuđe. Sanjam neke krajolike, neke brežuljke, neki kompleks zgrada i neko more i veliki brod. Ali nije vezano za određena mesta. Imao sam dva šokantna sna. Znam da je to vezano sa nekom silom.

Da li ti je u životu nedostajao tvoj Džordž Martin?

- Jeste, bilo bi sve drugačije. Kad kažem Džordž Martin mislim na sve što mi je pored mene falilo. Bilo bi mnogo bolje recimo da je Hus pored mene ostao, pa Kantađijev snimatelj koji je stara škola. Tehnički bi bilo bolje jer sam radio uz pomoć štapa i koca. Išao kao Don Kihot pa našta naletiš. Drugim rečima, ja sam putnik u autu. Ne vozim taj auto ali hoću da dođem od tačke A do tačke B. Ali vozač vozi. On pravi prekršaje, nesreće, ne zna da ga popravi a ja moram da budem sa njim da bi stigao. Moje pesme su oštećene na tom putu. Kao nedužni ratnici po besmislenim frontovima. Mene su nužde naučile mnogim stvarima. Sila boga ne moli. Sve sam radio za svoj groš i sramotio se za svoj groš.

Ima li neka ideja koja te zanosi?

- Onda kad je Jugoslavija bila sa Titom, ne što sam ja držao do Tita nego je takvo bilo vreme, svega je bilo ali je falila dobra domaća muzika. Sad je drugo vreme, ništa domaće ne postoji pa ne treba ni domaća muzika. Za tango je potrebno dvoje. Ja jesam za tango ali ne mogu sam.

Razgovarao: Petar Popović

(NIN, 15.10.2009)

Jedan od najznačajnijih medijskih projekata u poratnoj BiH, nažalost rahmetli satirični časopis POLIKITA (našeg redovnog saradnika Samira Šestana) još je u martu 1997. godine, u svom petom broju (nakon što je u prethodna 4 razguzio domaće nacionalne lidere), na naslovnoj strani, upozorio da je tadašnji „Visoki predstavnik Međunarodne zajebnice u BiH, zaražen teškom i neizlječivom bolesti, od koje boluje i većina čovječanstva – boli ga kurac za Bosnom i Hercegovinom“. Tekst, koji zvuči kao da je napisan juče, prenosimo u cjelosti, bez cenzurisanja. Sklanjaj žene, djecu i Glupu Plavušu Iz Viceva o Avazu i Glasu Srpske

Ovih je dana domaća i svjetska javnost ostala zatečena, zapravo šokirana, otkrićem dugo i brižljivo čuvane tajne - skoro metar i osamdeset centimetara visoki predstavnik Međunarodne zajebnice, Carl Bildt, boluje od teške i neizlječive bolesti, koja već godinama hara zemaljskom kuglom i svakodnevno odnosi nove žrtve.

A „HITNE“ NIGDJE

Tajna je otkrivena prilikom nedavnih rutinskih pretraga, izvršenih na zahtjev osobe koja se predstavila kao Bildtov bliski rođak, a odaziva se na ime Haris Silajdžić i nadimak Lesi. Gospodin Silajdžić je, naime, prvi posumnjao u mogućnost da je Predstavnik Bildt zaražen tom kugom 20-og stoljeća, Balkan-AIDS-om, kurčevom bolešću gorom od svih dosad poznatih zajedno, čije i samo ime izaziva strahopoštovanje i nelagodu.

Neupitnost postavljene dijagnoze garantovana je drugim šokom za međunarodnu i domaću javnost, tek nešto manjim od već pomenutog - jedinstvenom situacijom u kojoj su svi u jedinstvenoj Bosni i Hercegovini bili jedinstveni. Naime svi ljekari, misli se na ljekare iz svih entiteta jedinstvene nam domovine, jedinstveno su iskazali svoju jedinstvenu procjenu koja se, u skladu sa njihovom jedinstvenom profesijom, može slobodno nazvati još i dijagnozom, po kojoj nema nikakve sumnje da se bolest Carla Bildta svrstava u kategoriju Kurčevača, i to najopasnije, neizlječive i, (za sve Bosance i Hercegovce) sigurno fatalne vrste.

Ljekar koji je želio ostati anoniman, a član je Konzilijuma koji polaže autorsko pravo na pomenutu dijagnozu, rekao nam je da je učinjeno sve što se moglo učiniti, ali je upozorio i na činjenicu da je bolest već u poodmakloj fazi, te da je sada teško čak i utvrditi da li je zdravlje gosp. Bildta bilo ozbiljno narušeno još i prije njegovog dolaska u BiH ili je gospodin Predstavnik zaražen tek u kontaktu sa Bosanskim političarima, među kojima je bolest takođe vrlo raširena, samo dok neki svoju bolest uopšte ne skrivaju i svima jasno daju do znanja da je ona, dakle bolest, kod njih već u završnoj fazi, dotle drugi postojanje iste skrivaju od sopstvenih sunarodnika, pa se čak i javno zaklinju u svoje zdravlje.

OPAKA BOLEST S NEZGODNIM SIMPTOMIMA

Kako bilo da bilo, liječnički konzilij je konstatovao da na gosp. Bildtu, da se vratimo njemu (da ne kažem na njega), nije primjenjivana nikakva terapija i iz samo gosp. Bildtu znanih razloga, bolest je bila, praktično, prikrivana, kako od prijatelja i saradnika, tako i od domaće i međunarodne javnosti.

Nadalje, isti ljekar nam je kazao da se insistiranjem na što iscrpnijem, takoreći, dubinskom analiziranju anamneze došlo do izuzetno interesantnih podataka, koji su, da se na njih tada, tj. pravovremeno reagiralo, mogli poslužiti kao osnova za poduzimanje mjera prevencije, koja je u slučajevima oboljenja ovakove vrste, zapravo, alfa i omega svega.

Ono što, iz sadašnje perspektive, možemo slobodno nazvati simptomom pojavilo se, u svoj svojoj očiglednosti, kada je gosp. Bildt izjavio kako ga boli kurac za regularnost izbora, kako u Republici Srpskoj, tako i u Federaciji BiH, kao i za mogućnost da rezultati istih, hoće se reći izbora, dovedu do stvaranja klime, naravno, političke, kakva vlada, ili je doskora vladala u mnogim latinoameričkim zemljama, a koja se i ne bi mogla nazvati osobito demokratskom, dakle, klimom.

Anamneza, koju nam je ljubazno predočio već pomenuti dr. Izvor, zovimo ga tako, pokazuje nam da je bolest i sama, dakle, negdje duboko u gospodinu Bildtu, imala svoje periode primirenosti, da ne kažemo prikrivenosti. Tako se moglo desiti da u mnogim situacijama gosp. Bildt nije izgovarao famoznosimptomatičnu rečenicu - boli me kurac!, nego je, dapače, ispoljavao fantastičnu kreativnost i konstruktivnost pri donošenju pojedinih, čak sudbonosnih odluka, a da krajnje konzenkvence tih odluka budu iste kao da je i izgovorio to, dakle, famoznosimptomatično - boli me kurac!

Očigledno prerastanje simptoma u sindrom desilo se s početkom tzv. mostarskih zbivanja, nastavilo se učestalim zahtjevima da se konačno omoguće uslovi za povratak izbjeglica i prognanih, a kulminiralo je jednim divovskim - boli me kurac za Brčko(!), kao i još divovskijim - boli me kurac za zakone i propise i za specijalne sporazume i kojekakve druge nacrte, tlocrte, bokocrte i, uopšte, topografiju!

EPIDEMIJA ZAHVATILA I DOMAĆE POLITIČARE

Iskusni i svjetski poznati bosanskohercegovački medicinski eksperti su, od strane već pomenutog gospodina Silajdžića, alarmirani tek u završnoj fazi bolesti, kada je u ponašanju gosp. Bildta uočena natruha mogućnosti da, poslije svega, da pored svega, pa, slobodno možemo kazati i osim svega i unatoč svemu, izgovori i ono neizgovorljivo, rečenicu koja, izgovorena ili ne, predstavlja istovremeno i ključni dokaz oboljelosti i način prenošenja bolesti a i samo njeno zastrašujuće ime - Ma, boli me kurac za Bosnom i Hercegovinom!

Gore pomenuti, alarmirani stručnjaci nisu okolišali niti jednoga trenutka. Gospodin Bildt je, po hitnom postupku, smješten na Kliniku, gdje se odmah pristupilo seriji testova čiji rezultati, mađutim, kako već rekosmo u uvodu ove tužne informacije, bijahu porazni i/ili paradoksalni. Ljekarima je preostalo jedino da pokušaju poraditi, ako ne na suzbijanju, a ono bar na pravilnom informiranju javnosti i određenoj prevenciji.

U skladu s tim, dakle, preostatkom mogućnosti, sačinjen je spisak osoba sa kojima je g. Carl Bildt stupao u česte i, bar u određenom smislu, bliske kontakte.

Dr. Izvor se sa nelagodom i sa poprilično straha u očima osvrnuo oko sebe, kad smo mu postavili pitanje glede rezultata kontrole zdravstvenog stanja članova Predsjedništva i ostalih naših vodećih političara, a sve to u svezi sa, šire gledano, temom ovoga napisa. Nije nam htio kazati ništa konkretno, osim, ako je to uopće prihvatljivo, i/ili iskoristljivo, da su upravo ti rezultati razlog njegovom nastojanju i želji da ostane anoniman za šire mase, koje se još zovu i javnost.

(nastaviće se - na žalost)

►POLIKITA, 15.03.1997.◄

 

 

Pacijentica iz Sarajeva na pregled mozga čeka godinu dana. Imamo duplo manje ljekara od evropskog prosjeka i opremu iz prošlog vijeka. Može li se problem riješiti ili smo osuđeni na višemjesečne liste čekanja?

Nadira Hujić iz Sarajeva, čeka na pregled mozga punu godinu dana, na Institutu za radiologiju pri Univerzitetskom kliničkom centru Sarajevo. Kako kaže, zbog učestalih glavobolja 2. novembra prošle godine došla je na Klinički centar u Sarajevu na pregled, koji još uvijek čeka.

-Ja kada sam čula da moram čekati godinu dana, pomislila sam da se neko šali sa mnom. Trebala sam na CT mozga, da se vidi u čemu je problem. Međutim, sve što znam jeste da je u pitanju bolest cerebralnog mehanizma u mozgu, i odredili mi čekanje od godinu dana. Evo i dan-danas čekam na taj pregled. Razmišljala sam da odem na privatnu kliniku, ali sam odlučila da ne dajem novac, kada sam zdravstveno osigurana - kaže Nadira i dodaje da je nekome previše čekati tri mjeseca koliko se uobičajeno čeka, a kamoli godinu dana. U KCUS-u nisu mogli ni potvrditi niti demantirati ovu informaciju ali su prokomentarisali da je tako nešto nemoguće.

PODATKE NEMAMO, A I NE DAMO

Druga pacijentica, koja nije željela otkriti svoje ime, bila je naručena u Domu zdravlja u sarajevskom naselju Ilidža ali je tamo morala čekati mjesec i po.

-Medicinska sestra mi je dobronamjerno rekla da taj pregled brže mogu uraditi u Kliničkom centru – kaže ona.

Na pregled je, umjesto mjesec i po, čekala deset dana ali je u čekaonici provela već dva sata u trenutku kada smo sa njom razgovarali.

-Došla sam izgleda u međusmjenu. Jedni završili sat ranije, drugi počinju sat kasnije – objašnjava ona i smatra da se više radi o javašluku doktora nego o problemu sa aparatima.

Kaže kako nikada ne bih platila doktoru niti ima tih novaca da na red dođe ranije. Za nju je veći problem od čekanja neljubaznost ljekara. Doktorica na Ilidži joj je na pitanje o uzroku bolesti, navodno, samo skrušeno odgovorila sa: Ne znam.

- Malo se kod ljekara primjećuje ljubav za medicinu, za ljude. Sve se to već pretvorilo u biznis i zaradu – kaže naša sagovornica.

Ukoliko niste “hitan slučaj” u bosanskohercegovačkim bolnicama možete na listi čekanja provesti od sedmice do šest mjeseci, pa i godinu dana za preglede CT-om ili magnetnom rezonancom ali i za operacije bolesti koje vam ne ugrožavaju život. Ugrožavanje psihičkog zdravlja usljed takvog čekanja nije faktor odlučivanja uprkos Evropskoj povelji o pravima pacijenata gdje se jasno kaže da ljekari moraju poštovati pacijentovo vrijeme i pružiti mu uslugu u zakonom određenom roku. Naš je problem je u tome što je taj zakon “zaglavio” u federalnom Parlamentu pa je ljekarima sasvim normalno da pacijent na pregled čeka šest mjeseci.

- Pogledajte zapadne zemlje poput SAD-a, i tamo se čeka mjesecima, to nije ništa neobično – kaže Sandra Vegar-Zubović, direktorica dijagnostičkih disciplina Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu.

Biljana Jandrić, glasnogovornica KCUS-a prvo nam je rekla da nemaju podatke koliko je ljudi u Sarajevu na takozvanoj listi čekanja za pregled ili operaciju, a potom nas obavijestila da takve podatke ne može dati.

- To nisu podaci koji se daju, to su interni podaci. Niko vam neće dati te podatke – kaže Jandrić.

Slične odgovore dali su nam i u drugim bolnicama širom BiH.

SVE SE ZNA ALI SE NIŠTA NE PRIČA

Pacijenti šute i ne bune se pa je naizgled dobro svima, iako ni oni ni doktori nisu zadovoljni sistemom zdravstva. U BiH se u prosjeku na pregled čeka od sedam dana do tri mjeseca iako postoje slučajevi naručivanja pacijenta šest mjeseci unaprijed.

- Ko god traži neko liječenje stave ga na čekanje. Nešto vas boli a čekate tri ili četiri mjeseca - kaže Mario Bago, predsjednik Udruženja za zaštitu potrošača Futura i dodaje da imaju nekoliko žalbi na dugu listu čekanja u mostarskoj bolnici. On smatra da je najveći problem loš zakon o zdravstvenoj zaštiti i nepostojanje Zakona o zaštiti prava pacijenata. On bi trebao ubrzati sistem pregleda i definisati najduže vrijeme čekanja za određene bolesti.

Predugo čekanje u redovima radi pregleda, prema riječima doktorice Vegar-Zuboivić, je posljedica toga što pacijenti ne razumiju da neki doktori namjerno ili nenamjerno ne primjenjuju tzv. primarni, sekundarni i tercijalni nivo medicinske zaštite.

- Oko 70 posto pacijenata nam dolaze bez ikakvog razloga, i mislim da ti pacijenti prave problem onima kojima je pomoć doista potrebna – objašnjava Vegar-Zubović.

Ona dodaje da se godišnje izvrši oko 4.700.000 pregleda, odnosno 140 dnevno, što je mnogo, ali smatra da su za to najviše krivi domovi zdravlja koji uglavnom pacijente šalju u Klinički centar na dalje pretrage.

- Mi faktički radimo poslove domova zdravlja. Oni ili neće da se brinu o pacijentima ili ne znaju raditi svoj posao – kaže Vegar-Zubović.

Također, veliki problem predstavlja i zakon koji nije mijenjan pune 33 godine, gdje ne postoji regulator koji će nadzirati pobrojane nivoe, te uvesti malo reda u ovu oblast.

Međutim, liste čekanja nisu jedini problem.

- Mi nismo zlatni. Na kliničkom centru ima mnogo problema. Ja sam čula priče o tome da neki doktori uzimaju mito ili preusmjeravaju pacijente na svoje privatne klinike gdje ih odmah pregledaju bez čekanja, ali za to još nema dokaza- kaže Biljana Jandrić

U BiH na stotinu hiljada stanovnika imamo 146 doktora, dok je u zemljama Evropske Unije ta cifra u prosjeku preko tri stotine. Na isti broj stanovnika imamo 18 stomatologa nasuprot 66 njih u EU, duplo manje medicinskih sestara u odnosu na evropski prosjek od 800 i tri puta manje bolnica.

Ultrazvučni aparat za pregled srca u Domu zdravlja Centar u Sarajevu ne radi već više od godinu i neće raditi do daljnjeg, piše na odštampanom obavještenju. Ovom Domu osim aparata nedostaje i ljekara. Prije rata je ovdje radilo osam radiologa a njihov posao na približno isti broj stanovnika danas rade samo dva.

- Imamo upola manje doktora od evropskog standarda – kaže Zaim Jatić, šef porodične medicine u Sarajevu.

On kaže da danas “niko neće da bude doktor” i da nije novac najveći problem.

- Ako se sistem usmjeri, novac se nađe – objašnjava Jatić.

Da stvar bude gora, ljudi u BiH su “bolešljiviji” od stanovnika EU. Zbog toga i ljekari u Domovima zdravlja dnevno pregledaju više pacijenata nego u zemljama Unije. Svaki ljekar brine se za zdravlje oko 1.300 stanovnika i uradi do 20 pregleda dnevno. Jatić smatra da se ovaj problem djelimično može riješiti davanjem zdravstvenim osiguranicima mogućnosti da biraju između privatnih ordinacije i državnih bolnica.

- Ja bih volio da mogu poslati pacijenta privatno. Ja kao doktor ne mogu birati gdje ću se liječiti – kaže Jatić i dodaje da je veliki problem to što ljekari nemaju dovoljno vremena da ga posvete pacijentu pa dijagnoze često ostanu nedovoljno objašnjene: Mora doći do reforme. Novac mora pratiti građane.

NISMO NAJGORI ALI SMO JAKO LOŠI

Tek nekoliko zemalja u svijetu nema listu čekanja ili je ona jako mala. Francuska je godinama imala najbolji sistem zdravstva ali je prije nekoliko godina on došao u krizu pa su na koncu morali početi sa praksom listi čekanja. Jedan od najdrastičnijih primjera predugog čekanja je dvogodišnje očekivanje operacije srca Novozelanđanina Murraya Bentona. On je morao promijeniti svoj način života čekajući operaciju pa je izbjegavao sve stresne situacije do toga da više nije gledao ni televizijske prenoses ragbi utakmica. Uprkos tome što je teški srčani bolesnik sa ugrađenim bajpasom Benton je morao strpljivo čekati svoj red sa još više od dvije stotine pacijenata od kojih 30-ak čeka duže od šest mjeseci.

Sistem zdravstva u SAD-u već je dugo u krizi i jedan je od Obaminih prioriteta. Liste čekanja u državnim bolnicama su beskrajne i čekanje duže od godine nije rijetkost, za one “sretnike” koji dospiju na listu. Sredinom ove godine američko zdravstvo ponovo je uzdrmano aferom Stevea Jobbsa, vlasnika poznatog proizvođača računara Apple. On je navodno dobio prioritet za presađivanje jetre iako je bilo mnogo hitnijih slučajeva.

Razlika između BiH i država koje također imaju probleme sa listom čekanja je u tome što naša država ne radi gotovo ništa da to riješi. Najbolje se to vidi na primjeru Hrvatske gdje su liste čekanje i dužina čekanja bili daleko veći i duži nego u BiH. Krajem prošle godine hrvatsko Ministarstvo zdravstva pokrenulo je reformu i prepolovilo dužinu čekanja na preglede i operacije. Uvezali su sve bolnice u jedan sistem i pacijente slali tamo gdje će najprije doći na red. Čekanje na pregled CT-om smanjeno je sa 75 na 24 dana, magnetnom rezonancom sa 97 na 67 dana. Smanjen je i broj pacijenata na listi čekanja.

Da problem ipak nije najbolje riješen pokazao je slučaj 74-godišnjeg Ivana Jagnjića iz Sinja, srčanog bolesnika kome je trebao hitan pregled. Umjesto toga dobio je uputnicu za pregled za tačno devet mjeseci.

Mesud Lakota, sekretar Udruženja za zaštitu interesa potrošača BiH, tvrdi da postoji sprega između državnih i privatnih zdravstvenih ustanova.

- Aparati se često kvare. Samo dva dana da aparat ne radi i eto posla privatnicima – objašnjava Lakota čijem udruženju se javilo puno nezadovoljnih pacijenata.

Oni koji su se žalili ovom udruženju čekali su i po šest do sedam mjeseci, kaže Lakota i dodaje da najgore prolaze penzioneri koji si ne mogu priuštiti odlazak kod privatnika ili nemaju drugi način da ubrzaju dolazak na red. On smatra da su svi digli ruke od zdravstva te da je uzbuna već odavno trebala početi da zvoni.

Istraživanje agencija za ispitivanje tržišta GMS provedeno 2007. u bolnicama širom BiH:

Koliko vremena Vam je bilo potrebno da dodjete na čelo reda?
Tajni kupci su čekali 10 minuta

Prema Vašem mišljenju, da li se moglo nešto učiniti da se smanji vrijeme čekanja u redu?
(50%) – DA

Sta se moglo uciniti?
Otvoriti više šaltera ili radnih mjesta

Dok ste čekali u redu, da li je išta učinjeno da se pokuša smanjiti vrijeme čekanja?
(100%) - NE

Da li ste bili svjedokom nezadovoljstva kupaca koji su čekali?
(50%) – DA

Da li Vam se zaposleni/a izvinuo/la za čekanje?
(100%) - NE

Po Vašem mišljenju, da li je osoba bila susretljiva?
(100%) – NE

(zurnal.info)