Predočen interni dokument u kojem se od lokalnih organizacija traži da obave raspravu i ocijene rad direktora koje je SNSD postavio u preduzećima i javnim ustanovama, te da utvrde koliko je svaki od njih zaposlio aktivista i članova te stranke

 

Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika postigao je najbolje rezultate u procesu privatizacije. Za razliku od drugih tranzicijskih zemalja gdje su vlasti na manje-više (ne)uspješan način državne firme pretvarale u privatno vlasništvo, Dodikov SNSD je privatizovao čitavu Republiku Srpsku. Materijalni dokaz kako je SNSD Milorada Dodika privatizovao Republiku Srpsku i kako se prema javnim dobrima odnosi kao prema vlastitoj prćiji, novinarima je ovih dana predstavio potpredsjednik SDS-a Vukota Govedarica. Javnosti je predočen interni dokument SNSD-a upućen svim opštinskim odborima ove stranke u kojem se od lokalnih organizacija traži da obave raspravu i ocijene rad direktora koje je SNSD postavio u preduzećima i javnim ustanovama, te da utvrde koliko je svaki od njih zaposlio aktivista i članova te stranke, te da o tome dostave uzvještaj šefu SNSD-a Miloradu Dodiku.

KNJIŽICA BOJE TRULE VIŠNJE

U depeši koju je potpisao Dodik traži se da u roku od 20 dana Izvršni i Opštinski odbori svih lokalnih organizacija partije obave raspravu o djelovanju direktora preduzeća i javnih ustanova koje je postavio i imenovao SNSD po opštinama, te da se izvještaj naslovljen na predsjednika SNSD lično, dostavi u centralu, uz obaveznu ocjenu POZITIVNO ili NEGATIVNO. Uz pozitivnu ocjenu, stoji u uputstvu, ne treba obrazloženje, ali je ono zato obavezno ako neko od direktora nije ispunio očekivanje stranke.

U dokumentu je predsjednicima opštinskih odbora objašnjeno da prilikom analize rada SNSD-ovih direktora treba uzeti u obzir njihov opšti odnos prema stranci i odboru, obim zapošljavanja aktivista i članova SNSD-a , kao i da li su imali podršku lokalnog odbora ili kadrovske komisije. Na kraju depeše se navodi da sjednica Izvršnih odbora moraju biti zatvorene, a informacije prije i poslije sjednica ne treba da idu izvan kruga aktivista SNSD.

Potpredsjednik SDS-a i narodni poslanik Vukota Govedarica tvrdi da ovakvim ponašanjem i odnosom prema kadrovima koje je postavio na direktorke funkcije, SNSD podriva ustavno uređenje Republike Srpske, optuživši Milorada Dodika za stvaranje partijske države.

-SNSD zaboravlja na predizborno obećanje o zapošljavanju 40.000 ljudi, ali zaboravlja i da je tokom prošle godine u RS bez posla ostalo 26.000, a u januaru ove godine još 5.000 ljudi, rekao je Govedarica i upitao: “Da li umjesto znanja i iskustva prednost imaju oni sa partijskom knjižicom boje trule višnje?”

On je podsjetio da je SNSD u oktobru prošle godine zatražio od Vijeća ministara BiH da ovoj stranci dostavi izvještaj o svom radu.

-Zna se kome Vijeće ministara treba da podnosi izvještaj o svom radu, to je Parlamentarna skupština BiH, a ne svaka od parlamentarnih stranaka pojedinačno- rekao je Govedarica.

Odavno je poznato da u Banjoj Luci u javnim preduzećima, ustanovama i vladinim institucijama, prednost kod zapošljavanja imaju kadrovi koji su članovi SNSD-a, ili bliski rođaci direktora.

I PO BABU I PO ESENESDEOVCIMA...

Žurnal je već objavljivao podatke o sveprisutnom nepotizmu koji cvjeta pod okriljem SNSD-a, a jedan od drastičnih primjera je već zaboravljeni slučaj direktorice Centra za socijalni rad u Banjoj Luci Borke Vukajlović, koja je prije dvije godine u ovoj ustanovi udomila gotovo pola familije.

Vukajlovićeva je prvo zaposlila svog brata od tetke kao ličnog šofera, zatim njegovu snahu, nakon toga i svog starijeg sina, profesora fizičkog vaspitanja, a potom i njegovog najboljeg prijatelja, po struci profesora geografije, da radi sa maloljetnim prestupnicima.

Komentar SNSD-a na račun ponašanja vječite direktorice Centra za socijalni rad Borke Vukajlović, koja tu dužnost I dalje obavlja, došao je od gradonačelnika Banje Luke Dragoljuba Davidovića: "Ne znam je li tačno da je u Centru zaposlila sve te članove svoje porodice, ali ukoliko je to tačno, moram da kažem da sam apsolutno protiv takvih stvari i uvijek sam bio."

Davidović je to rekao, ali nije učinio ništa, kao što nije učinjeno ništa po tom pitanju ni kada se zna da u Javnom RTV servisu RS, RTRS, radi oko 40 članova porodica raznih šefova sektora i ranije zaposlenih radnika, da direktori masovno zapošljavaju svoje srodnike u javnim ustanovama i preduzećima, Poreskoj upravi, Fondu PIO, Vladi RS…

Nepotizam, kao ekskluzivitet SNSD-a i dalje cvjeta, po čemu je Republika Srpska zaista bolji i uspješniji entitet u BiH. Kada je nepotizam u pitanju, zaista se ostvarila Dodikova krilatica - RS je bolji dio BiH!

 

 

VASIĆEVO PRIZNANJE

Reagujući na objelodanjivanje ovog dokumenta, izvršni sekretar Glavnog odbora SNSD Rajko Vasić je poručio da se SDS “nepotrebno miješa u unutarstranačke stvari i organizacionu tehnologiju SNSD-a”, ističući da SNSD ne radi ništa ilegalno, ni protiv interesa građana.

Na optužbe Govedarice, da SNSD od Republike Srpske "pokušava napraviti privatnu i jednostranačku republiku", Vasić je rekao da SDS "maše papirima koji su internog karaktera, pokušavajući da javnost ubijedi u nešto što je suprotno onome što čitava javnost zna i što i sami rade u SDS-u".

"SNSD ne radi ništa što je ilegalno, niti što je protiv interesa građana, nego provjerava kako su koji ljudi koje je predložio SNSD obavljali svoj posao i to je, naravno, i u interesu građana da se provjeri", rekao je Vasić, faktički priznajući stvarne namjere svoje stranke da zapošljavanjem pridobije podršku građana.

These New Puritans napravili su snažan album, čiji se kvalitet povećava nakon svakog novog preslušavanja.

Veliko je pitanje šta se moglo očekivati od novog albuma benda profila kao što je These New Puritans. Cijela muzička javnost je bila oduševljena sa njihovim prvim albumom pod nazivom „Beat Pyramid“ koji je objavljen 2008. godine. Ove godine objavljuju svoj drugi album pod nazivom „Hidden“. Album će vjerojatno biti veliko razočarenje za mnoge. Međutim, ovo je jedan od onih albuma koji veoma teško sjedaju na prvo slušanje.

Ova četvorka iz Southenda, malog gradića koji se nalazi 30 kilometara od Londona, je svjesno i hrabro ušla u avanturu koja je proizvela album koji se od prvog razlikuje kao nebo i zemlja. Svjesno bježeći od poznate bolesti da drugi album liči na prvi, prouzrokovala je da su braća blizanci (Jack - vokal, gitara, kompjuteri i semplovi) i George Barnett (udaraljke) uz pomoća Thomasa Heina i Sophie Sleigh pretjerali u tom bježanju. Nakon prvog preslušavanja album je i na mene ostavio takav utisak da nisam ima nikakve više želje da ga opet preslušam. Međutim, zbog muzički siromašnog početka ove godine TNP su opet došli na red. I šta se dešava? Album tek nakon nekoliko preslušavanja daje pravu sliku i pokazuje da se suludi eksperiment i kompletna promjena stila itekako isplati. Hidden je album za male podrumske prostore koji uz veoma dobre video projekcije može da fascinira. Pjesme su im i dalje izuzetno jednostavne, uz upotrebu minimalističkih tekstova, koji svoje djelovanje na slušaoca imaju tek nakon dugotrajnih ponavljanja. Album im je producirao Graham Sutton (radio sa Bark Psyhosis) koji im je udahnuo komorni-art zvuk. Na albumu se nalazi 11 numera, prva „Time Xone“ ima duvačke instrumente i komorno-depresivnu atmosferu, „We Want War“ je numera čiji je zvuk najbliži njihovom prethodnom albumum u kojoj se nisu libili da ukomponuju plesnog industrijala, neo-folka i prije svega mističnosti koja je u potpunosti preuzela vodilju same pjesme. Pjesmu „Three Thousend“ nose teški udarci bubnja i slojevite vokalne dionice.

Druga polovica albuma ostavlja znatno jači utisak. Tematski se uglavnom naslanjaju na astrologiju, misticizam i grčku filozofiji što odlično pristaje veoma čudnom muziciranju tokom cijelog albuma. Na albumu je fantastično načinjen hibrid novog i starog, minimalizma i baroka, klasike i rokenrola, nikakav problem im ne predstavlja upotreba klasičnih harmonija, dječijeg hora ili pak primjena recitala u samim pjesmama. Kraj albuma zatvara prekrasna „White Chords“, koja u srednje laganom i za ovaj album čudno rezistentnom tempu, daje završni udarac ovom veoma dobrom i ujedno bez ikakve dvojbe čudnom albumu. Mnogi će im okačiti oko vrata tablu sa oznakom art-rock, ali These New Puritans napravili su snažan album, čiji se kvalitet povećava nakon svakog novog preslušavanja.

(zurnal.info)

U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora “Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.

Ivan Lovrenović, ugledni sarajevski književnik i publicist, prisjeća se Mesića iz vremena hrvatsko-bošnjačkoga rata: «Dok je još formalno bio predsjednikom Hrvatskoga sabora, Mesić je svoje drukčije gledanje na Bosnu javno iznosio, a u dva-tri navrata, kada smo u okviru nekih žalosnih pokušaja da se nešto učini, bivali primani u njegovu saborskome uredu u sastavu kojekakvih alternativnih bosansko-hrvatskih 'delegacija', mogli smo na vlastite uši čuti kako Mesić u svojemu poznatom šaljivo-ironičnom stilu kritizira HDZ-ovu bosansku politiku. Osobno, moram priznati da me je, i pored simpatije za toga čovjeka, takav njegov način tada veoma iritirao. Sve je, naime, izgledalo zaista apsurdno, ako ne i morbidno: čovjek bez ustručavanja izgovara jasnu kritiku hrvatske politike u Bosni, pokazujući da zna i što se dolje zbiva, dok istovremeno sjedi na položaju predsjednika državnoga parlamenta, s visokom funkcijom i u vladajućoj stranci, prvi do Prvoga, a ništa se ne mijenja, niti ta luda klaonica prestaje».

Kad je koncem ožujka 2000. godine otputovao u svoj prvi predsjednički posjet Sarajevu, vidjelo se, međutim, da su Bošnjaci u Mesiću prepoznali trajnog prijatelja i da mu ne zamjeraju kasni razlaz s Tuđmanom koji u susjednoj državi nije vidio ništa osim poligona za ostvarenje svojih velikodržavnih pretenzija. Mesićeva kolona tog se dana sarajevskim ulicama kretala krajnje otežano zbog tisuća građana koji su novom hrvatskom predsjedniku htjeli stisnuti ruku ili ga zagrliti. «Razloga tome vjerojatno ima više, a jedan od njih svakako je i specifična vrst sarajevske lakovjernosti kojom se kao 'raja', kao 'svoji', primaju svi ljudi koji imaju topao nastup i duhovitu besjedu», veli Lovrenović, «ali jedan je razlog od svih najveći: Mesić se Sarajevu uvijek znao predstaviti kao antipod Tuđmanu i ono ga je kao takvoga uvijek doživljavalo.» Slično kao 2000. godine u Sarajevu, bilo je 23. srpnja 2004., kad se Mesić pojavio na otvorenju obnovljenog Starog mosta u Mostaru: kad se popeo na rekonstruiranu Hajrudinovu ćupriju, prolomio se snažan pljesak koji je dugo odzvanjao mostarskim mahalama. «Bili su prigovori da puno košta obnova Starog mosta i čitava ceremonija otvaranja, ali nitko – pogotovo u Hrvatskoj – nije kazao da je puno više koštalo rušenje mosta 1993. godine. Kad je mostarski most srušen, sjećam se da su neki zastupnici i zastupnice u Hrvatskom saboru tvrdili da je to bio strateški cilj i da je most trebalo srušiti. To je, naravno, bila najobičnija laž. Neki ljudi, koji su nažalost pripadnici hrvatskog naroda, odlučili su srušiti most između civilizacija, most suradnje između dvaju naroda, odlučili su srušiti povijest. I povijest im to neće oprostiti», kaže on.

Podjela Bosne

Premda je stav o Bosni jedan od njegovih najtvrđih i najpoštenijih stavova, Mesić je, zapravo, lišen emocionalne veze s tom zemljom. Njegovo razmišljanje da se Bosna ne može dijeliti i da je zločin takvo što i pokušavati nije proizišao iz privatne privrženosti prema državi u kojoj vjekovima zajedno žive muslimani, pravoslavci i katolici, niti iz naročito ozbiljnog poznavanja bosanskohercegovačke historije i kulture življenja. Njegov stav o nedjeljivosti Bosne plod je najobičnije upotrebe zdravoga razuma i posjedovanja elementarnog instinkta za političku realnost. «Ja sam prije svega realan političar», veli, «i znao sam da se Bosna ne može podijeliti. Znao sam da svijet, prije ili kasnije, mora shvatiti da se Bosna ne može podijeliti. Podjela Bosne bila bi put u nastanak terorističkih skupina koje bi zagorčavale život čitavoj Evropi i bilo mi je jasno da međunarodna zajednica takvo nešto ne smije i neće riskirati. Samo sam, dakle, logično razmišljao. Imao sam zdrav razum i ništa više, jer zdrav razum govori da nije moguće da svi Srbi žive u jednoj državi ili da svi Hrvati žive u jednoj državi. Ostvarenje tih ideja, koje su se širile iz Beograda i Zagreba, predstavljalo bi krah međunarodnog poretka uspostavljenog nakon Drugog svjetskog rata. Na koncu se pokazalo da sam imao dobre procjene, a nekima u Hrvatskoj – ali i u Srbiji – sad sam kriv što sam u ono vrijeme bio pametniji od njih.»

«Riječ je, jednostavno, o tomu da je Mesić uvjereni i čvrsti legalist i demokrat, i da na Bosnu i Hercegovinu nikad nije prestao gledati na taj način. Kad to tako gledate, kad niste od onih što im je nacionalistička i velikodržavna svraka mozak popila, onda je u vezi s Bosnom, barem principijelno, sve jasno», smatra Ivan Lovrenović. Davoru Butkoviću nije neuvjerljivo obrazloženje po kojemu su se Mesić i Manolić s Tuđmanom razišli oko Bosne. «Na jednoj sjednici Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti (VONS) Šušak je izravno pitao Tuđmana je li Bosna i Hercegovina njegova, Šuškova, ili Manolićeva: Tuđman je rekao da je Šuškova. Bosna je, dakle, bila neposredni ideološki povod i mislim da je Manolić bio jedini čovjek u vrhu vlasti koji je do kraja razumio da hrvatska politika u BiH vodi u propast. Ne mogu, međutim, procijeniti je li Mesić samostalno razumio to što se događalo u Bosni ili su njegovi stavovi o tome proizlazili iz vezanosti za Manolića i njegove poglede», misli Butković. Premda je Butkovićeva dilema možda sasvim opravdana i iako je možda Manolić Mesiću stvarno otvarao oči glede pogrešne hrvatske politike u Bosni, čini se da Manolić ni 1993., a ni danas, nije shvatio ono što je Mesiću oduvijek bilo jasno: nije Šušak zloupotrijebio naivnog i dobrog Tuđmana, nego je velikodržavljem zadojeni Tuđman upregnuo Šuška u realizaciju svoje davne zamisli o pripojenju jednog dijela Bosne Hrvatskoj.

Stipe Mesić voli pričati da je se s Franjom Tuđmanom, u suštini, politički razišao još u rano proljeće 1991., ubrzo nakon što se saznalo za antibosanske sesije hrvatskog vođe sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu i Tikvešu. «Nije mi se nikad sviđala Tuđmanova očita fascinacija Miloševićem. Milošević je Tuđmana uvjeravao da će svijet podržati podjelu Bosne i Hercegovine, a to se ovome idealno poklapalo s njegovim dubokim povjesničarskim uvjerenjem i njegovom opsesijom da se Bosna ne može održati ako nestane Jugoslavija i da Hrvatska, u tom slučaju, treba za sebe uzeti onaj dio za koji je Tuđman mislio da Hrvatskoj pripada», kaže on. «Nije neuvjerljiva Mesićeva tvrdnja o razilaženju s Tuđmanom na pitanju Bosne odmah po Karađorđevu», reći će Ivan Lovrenović, «a vjerojatno je i to da je s Tuđmanom jedini on iz cijeloga 'dvorskoga kruga' imao takav odnos da mu je mogao to svoje protivljenje otvoreno i iznositi. Ali za principijelni politički – što je neminovno značilo: i ljudski – razlaz s Tuđmanom trebalo je mnogo više. Mesić je vjerojatno sam sebe zavaravao nekom vrstom uvjerenja da bi još mogao na diktatora utjecati, da bi mogao iznutra omekšavati i njega i HDZ, a kad je počeo taj luđački 'unutarnji' rat između HVO-a i Armije BiH, možda je smatrao da je korisnije biti blizu vrhu kako bi mogao spašavati što se spasiti dade... Bila je to, u svakom slučaju, pogrešna računica dobronamjernoga čovjeka, koji možda i iz svoje urođene benevolencije, pa i stanovitoga bonvivanstva, kao i zbog davnih 'proljećarskih' sentimenata, nije na vrijeme mogao shvatiti da ima posla s divljim političkim zvijerima. Shvatio je tek kad mu se silna hadezeovska mržnja počela obijati o glavu nakon raskida 1994. godine.»

Tuđman je u Miloševiću dobio idealnog partnera za ostvarenje svog davnog nauma o komadanju Bosne, o čemu je pričao po kvazidisidentskim sijelima šezdesetih i sedamdesetih godina i više ili manje zakukuljeno pisao u svojim knjigama Velike ideje i mali narodi (1969.) i Bespuća povijesne zbiljnosti (1988.). Tuđman je htio ući u povijest kao onaj koji je, na međunarodno prihvatljiv način, uspio uvećati Hrvatsku: Milošević mu se uvukao pod kožu upravo stoga što ga je uvjeravao – Tuđman mu je prilično vjerovao – da se svijet neće buniti protiv podjele Bosne i da će međunarodna politička javnost pristati na sve što se njih dvojica, gospodari balkanskoga rata i mira, dogovore. Nije naivno vjerovati da se Mesiću to istinski gadilo. Šušak se Tuđmanu, s druge strane, pod kožu zavukao pričama da je sasvim realno izvesti aneksiju dobrog dijela BiH i zaklinjao mu se kako će tu operaciju – u formi poklona voljenome vrhovniku – provesti upravo on, Šušak. Za taj posao nije se štedio državni novac: prema riječima Nikice Valentića, HDZ-ova političara koji je u vrijeme hrvatsko-bošnjačkoga rata bio predsjednik Vlade, od rane jeseni 1992. do proljeća 1994. iz državnog je proračuna u hercegovačku ratnu kasu svakoga dana odlazilo oko milijun i pol dolara. Značajan dio tih sredstava završio je u privatnim džepovima hercegbosanske vojno-mafijaške hunte koja je bila do boli odana Gojku Šušku. «Tuđmana su Šušak i njegovi sljedbenici uvjeravali da će svijet podržati Miloševića u podjeli Bosne, a Hrvatska će na mala vrata proširiti svoje granice. Rekao sam Tuđmanu kad je odlazio u Karađorđevo razgovarati s Miloševićem: 'Čuvaj se, jer on će te prevariti'. 'Ti misliš da je on pametniji od mene?', planuo je Tuđman i uopće nije htio čuti upozorenje. Mislio je, jednostavno, da u političkoj utakmici njemu nitko nije dorastao.»

Dotjerivanje francuskog

Istinski obračun Tuđmana i Mesića – kad je, dakle, njihov sukob izišao iz mračnih režimskih kuloara i katakombi njihova dugogodišnjeg relativnog prijateljstva, te se jasno ukazao čitavoj javnosti – počeo se, kako rekosmo, odvijati koncem 1993. i početkom 1994. godine. Tuđman je Mesića krajem 1993. pozvao na razgovor i pokušao mu objasniti da bi se trebao ukloniti s pozicije predsjednika Sabora: ostavio mu je, doduše, mogućnost da formalno ostane parlamentarni šef, ako mu je do te funkcije baš jako stalo, ali stvarni bi gazda na Markovu trgu bio Žarko Domljan, tadašnji potpredsjednik Sabora.

«Zašto ne bi malo otišao doraditi svoj francuski?», pitao ga je Tuđman i ponudio mu višemjesečni plaćeni boravak u Grenobleu u Francuskoj ili u belgijskom gradiću Spa.

«To će, Franjo, biti nešto teže izvedivo, jer ja sam izabran na izborima, a nisu me građani birali da popravljam svoje znanje francuskog jezika, nego da sjedim u Saboru», odvratio je Mesić.

«Ma, kakvi građani, nitko neće reagirati na to», uvjeravao ga je vrhovnik.

Mesić je, međutim, znao da bi pristajanje na Tuđmanovu ponudu predstavljalo njegovu političku smrt i potonuće u anonimnost jednog od onih likova iz okruženja Oca nacije, čije su političke ambicije primirene inozemnim sinekurama što su garantirale lagodan život. Tadašnji predsjednik Sabora nije bio od takve sorte: za nj nije miran i dosadan život daleko od ljudi koje dobro poznaje, daleko od javnosti koja prema njemu nije ravnodušna i daleko od političke vreve koja ga je odavno osvojila. Odlučio se suprotstaviti pokušajima vlastite javne eutanazije, a za saveznike je uzeo novinare. Davor Butković kazuje da je Mesić Globusu potkraj 1993. i početkom 1994. plasirao mnoštvo tajnih informacija koje su se odreda ispostavile točnima. «Mesić nam je osobno dostavio informaciju da ga je Tuđman naumio ukloniti iz političkoga života zemlje i Globus je to objavio kao udarnu političku temu», veli Butković i nastavlja: «Poslije tog teksta na Hrvatskoj je televiziji, u najgledanijem terminu, čitano saopćenje u kojemu se tvrdilo da Globus laže i izmišlja, jer ne postoji nikakva namjera da se Mesića smijeni. Uskoro se, naravno, pokazalo da je sve bilo točno. No, još važnija stvar je što mi je Mesić dao dokument o zločinačkim aktivnostima Tomislava Merčepa i njegove policijske ili parapolicijske jedinice. To je bilo pet ili šest dana prije Božića 1993. godine. Intervjuirao sam ga kao predsjednika Sabora i to je bio jedan od onih rutinskih intervjua kad nemate nikoga za razgovor, pa uzmete neku ličnost iz političkog vrha koja je medijski relativno atraktivna. Snimali smo, dakle, taj intervju u njegovu saborskom uredu i u jednom je trenutku Mesić zamolio djevojku koja je radila fotografije da iziđe iz prostorije i ostavi nas nasamo. Zatim je otvorio svoj sef i rekao da ima nešto za mene: to su bili dokumenti označeni državnom tajnom u kojima su bila priznanja ubojica iz Merčepove jedinice koji su likvidirali srpske civile iz Zagreba i šire okolice. I Globus je te dokumente objavio u božićnom broju. Bila je to bomba. U utorak navečer, dan prije izlaska tog broja, Mesić se nenajavljen pojavio u redakciji i molio je da mu vratimo papire, jer su, rekao je, bili označeni nekom posebnom šifrom i po toj šifri moglo se otkriti tko ih je pustio u javnost. Mi smo mu vratili papire. Danas mislim da nam je Mesić dao te materijale kako bi se obračunao s Branimirom Glavašem i Vladimirom Šeksom koji su tada bili logistička podrška Šušku, a kasnije su se odvojili od njega. Glavaša i Šeksa pokušao je uništiti preko Merčepa. U svakom slučaju, to je bio jedan od najvažnijih brojeva Globusa i tada sam se istinski divio Mesićevoj građanskoj hrabrosti».

Kad se, dakle, Mesić usprotivio Tuđmanovoj nakani da ga pošalje na «učenje francuskog», vrhovnik je do kraja otvorio karte. Mesić se sjeća: «Rekao je ovako: 'Kad bi se ti maknuo na dva-tri mjeseca, ja bih s Miloševićem sve završio i dogovorio, jer Milošević ne prihvaća sporazum sve dok si ti tu. Evo, čak da mi dadeš samo mjesec dana, sve bih riješio s Miloševićem'. Na to sam mu rekao da prihvaćam mjesec dana odmora i da ću otići odmah poslije Nove godine 1994., a to sam odlučio jer sam ionako morao obaviti manji kirurški zahvat na leđima. Rekao sam, znači, da mu dajem mjesec dana i da se za to vrijeme neću pojavljivati u javnosti». Kad je isteklo mjesec dana, predsjednik Sabora pojavio se na poslu, premda mu je bilo jasno da nije sklopljen nikakav sporazum između Tuđmana i Miloševića. Shvatio je i da navodno postizanje sporazuma zapravo i nije bilo stvarni razlog Tuđmanova pokušaja da ga ukloni s pozicije parlamentarnog šefa. Prvog dana po povratku napisao je, međutim, pismo predsjedniku Republike u kojemu ga je obavijestio da se vratio na posao i da stoji na raspolaganju za sve državne aktivnosti. Nakon dva dana nazvala ga je Zdravka Bušić, Tuđmanova tajnica, i kazala mu da predsjednik s njime želi razgovarati. Kratko su pričali telefonom, a onda je vrhovnik rekao da se što prije moraju vidjeti i da bi bilo dobro da, ako može, odmah dođe u njegovu rezidenciju na Pantovčaku.

«Slušaj, Stipe, mi jesmo dobri, jesmo prijatelji, ali ti si mene prevario», odmah je krenuo Tuđman, a Mesiću nije bilo jasno o čemu se radi. Nastavio je: «Ti si meni rekao da ćeš biti odsutan tri mjeseca, a vratio si se već nakon mjesec dana».

«Ne, Franjo, dogovor je bio da odem na mjesec dana, jer si rekao da ti je mjesec dana dovoljno da završiš stvari s Miloševićem. Nisam pristao ni na kakva tri mjeseca.»

«Dobro. I što ćemo sad?»

«Ništa. Vraćam se u Sabor i nastavljam raditi svoj posao.»

«Dobro, onda ti idi raditi svoj posao.»

Tuđman je Mesića tim riječima ispratio iz svog podsljemenskog zamka okruženog šumom i probranom divljači, ali naravno da mu ni u primisli nije bilo da ga prepusti nesmetanom obavljanju posla. Prava priča zapravo je tek započinjala: Tuđman je – uz pomoć Šuška i sitnijih izvođača radova – naumio neutralizirati unutarhadezeovski pokret otpora svojoj antibosanskoj politici, pošto je procijenio da bi mu taj pokret mogao oteti političku svemoć kojom je u tom trenutku – i sve do svoje smrti – neupitno raspolagao. Uslijedio je, naime, odstrel Josipa Manolića, tada predsjednika Županijskog doma Sabora, a za formalni povod toj akciji izabrani su njegovi novinski intervjui u kojima je napadao HDZ-ovu bosansku pustolovinu. Među tim intervjuima ponajvažniji je bio onaj iz ožujka 1994. u Feral Tribuneu. «Mislim da je Manolić bio svjestan da dajući intervju Feralu potpisuje svoje konačno isključenje iz matične stranke, mada to svakako nije bilo presudno. Pokušao je upravo preko Ferala poslati posljednju poruku kada mi je, na kraju tog intervjua u ožujku 1994., kazao ovako: 'Svakako napišite da Šušak mora otići!' To je i bio naslov intervjua, nakon kojega je, međutim, umjesto Šuška, definitivno otišao Manolić», kaže Heni Erceg koja je nekoliko tjedana kasnije objavila i intervju sa Stipom Mesićem u kojemu je ovaj navijestio svoj konačni razlaz s Franjom Tuđmanom. Ona nastavlja: «Iz razgovora s Mesićem 1994. godine stekla sam dojam da, razilazeći se s HDZ-om, pokušava isprati vlastitu savjest, budući da je rat u Bosni tada već završavao. Osim toga, sam mi je Mesić pričao kako je, mnogo prije Tuđmanova dolaska na vlast, znao za njegovu fiks-ideju o podjeli Bosne, samo, eto, nije vjerovao da će se ovaj doista u to i upustiti. Pokušao se distancirati, premda sa značajnim zakašnjenjem. Njegovi odgovori na pitanja o 'kasnom paljenju' bili su standardno sporni i neuvjerljivi: 'Htio sam i pokušao mijenjati stvari iznutra'. Iz moje vizure, to je oportunizam, ali ne mogu tvrditi da nije pokušavao utjecati na Tuđmana. Manolić i Mesić htjeli su se, zapravo, što efikasnije ograditi od politike Tuđmana i Šuška, doduše, s obzirom na vrijeme kada su to učinili, mislim da mrlja u njihovim biografijama može biti samo umanjena, ali nikako i sasvim izbrisana. Moram, međutim, reći da su se obojica držali odvažno, premda okolnosti njihova razlaza s Tuđmanom nisu bile ni bezazlene, ni bezopasne. Vjerujem da su dobro procijenili kako im i učestalo davanje intervjua pruža svojevrsnu zaštitu. Mesić se doimao usamljenim, ali istodobno mi se činilo kao da mu je pao kamen sa srca. Ponašao se opušteno i rasterećeno, kao čovjek koji je predugo ostao u birtiji i odjednom je postao svjestan u kakvom je društvu proveo noć. Uza sve zamjerke iz toga vremena, mislim da je Stipe Mesić hrabar čovjek».

U čemu je problem

«Manolić je, dakle, prvi počeo javno istupati protiv politike u Bosni za koju je mislio da je kreira i provodi Šušak. Ti njegovi javni istupi trebali su imati funkciju da Tuđmana uvjere kako se treba riješiti Šuška i prikloniti se – odnosno, vratiti se – nama», veli Mesić. Taj Manolićev javni pokušaj uvjeravanja Tuđmana da se priklonio pogrešnoj strani nije imao nikakve šanse za uspjeh, jednako kao što nikakve izglede nije imala ni Mesićeva inicijativa da se u vladajućoj stranci otvori prostor frakcijskom djelovanju. Od svega se dogodio samo vrhovnikov gnjev što je ubrzo rezultirao degažiranjem Josipa Manolića iz HDZ-ovih redova. U Predsjedničkim je dvorima, naime, sazvana sjednica HDZ-ova Predsjedništva kojoj je jedina svrha bilo brzinsko odstranjenje čovjeka što je nekoć bio najbliži Tuđmanov suradnik: zanemarena je pritom i utvrđena procedura i partijski statut i bolji običaji, jer šefu HDZ-a nije padalo na pamet da dopusti raspravu o svojoj nakani, a sve da je i dopustio drugima da nešto kažu, ne bi se čulo mnogo suprotstavljenih glasova. Jedini je, naime, Mesić bio protiv obračuna s Manolićem, obračuna što je odrađen u najboljoj boljševičkoj maniri. Nakon što je sesija HDZ-ove vrhuške uspješno okončana, Šušak je izišao iz dvorane i ovako rekao jednom od svojih tjelohranitelja: «Neka akcija u Saboru krene»! Bio je to signal da se u Saboru začne postupak skupljanja potpisa za Manolićevu smjenu s pozicije predsjednika Županijskog doma.

Uslijedio je potom razgovor šefa države i partije s predsjednikom parlamenta u četiri oka. Tuđman je znao da Mesić uživa popularnost u javnosti i nije ga se htio baš olako odreći, premda nije pokazao ni naročitu volju da ga zadrži u HDZ-u i vrhu državne vlasti.

«Stipe, u čemu je problem?», pitao ga je praveći se nevještim.

«Problem je u tome što me izbacivanje Manolića podsjeća na komunističke čistke», odgovorio je Mesić. «Ja sam se borio za demokraciju, a ovo što se događa karikatura je demokracije. Neću raditi protiv principa za koje sam se zalagao cijeli život. Ti znaš da mi funkcija ne znači ništa i da zbog funkcije nisam postao ni pametniji ni bogatiji. I hoću da znaš da se ovome što si napravio ne protivim toliko zbog Jože, koliko zbog metode. A metoda je totalitarna.»

«Bez Manolića ćemo biti jači! Bili su ovdje kod mene neki stranci i protestirali su zbog toga što u državnom vodstvu imamo čovjeka koji je bio pripadnik komunističkih obavještajno-policijskih službi. Bez njega će mi biti lakše, ali volio bih da ti ostaneš. Isto tako, moraš znati da i bez tebe možemo, jednako kao i bez Manolića.»

«Dobro, Franjo, ako možete, onda je ovo kraj», kazao je Mesić i ustao je pružajući ruku Tuđmanu.

«Nemoj prebrzo donositi odluke... Prespavaj, razmisli i javi mi se.»

Stipe Mesić više mu se nije javio. Niti danas taj razlaz pokušava učiniti dramatičnijim nego što je bio. Dogodilo se samo ono što se moralo dogoditi, a neizbježnost se nije ni pokušavala prikriti teatralnim i patetičnim gestama. «Mislim da on, ipak, nije bio sasvim ravnodušan prema mom odlasku», sjeća se Mesić, «jer je vidio s kim ostaje: s Ivićem Pašalićem, Gojkom Šuškom, Vicom Vukojevićem... Uostalom, često je znao kazati: 'Bože moj, s kim sam ja stvorio Hrvatsku'!

(nastavak feljtona za sedam dana)

(zurnal.info)

Ista je strast navela Karadžića da istrebljuje muslimane, i Vešovića da sa tim muslimanima četiri ratne godine ostane u Sarajevu. Kao što je opštepoznato, isto su komandir konc-logora i zatvorenik. Uprkos tome, meni se ipak čini kako su Radovan i gospođa Alikadić-Husović iz istog sela.

Oko hiljadu studenata protestuje danas ispred zgrade Vlade Kantona Sarajevo tražeći od premijera Besim Mehmedića da ispoštuje svoje obećanje besplatnog odnosno povoljnog javnog prevoza za studente u ovom kantonu. Studenti su se okupili ispred Zemaljskog muzeja u Sarajevu i u koloni došli pred zgradu kantonalne Vlade gdje su pojedinačno na protokol predavali zahtjeve premijeru da ispoštuje svoje obećanje.

Vlada će sutra raspravljati o dodavanju ove stavke u budžet kako bi se studentima subvencionisao javni prevoz. Njegovo prvo obećanje je bilo da će se studenti voziti besplatno, potom je nekoliko puta mijenjao odluku, a posljednje informacije govore da će studenti za godišnju kartu izdvajati po 50 maraka. Iako je premijera Mehmedića Alternativni studentski parlament, koji organizuje proteste, pozvao da se pridruži studentima njega na današnjim protestima nije bilo.

Kantonalni zastupnik Svetozar Pudarić, iz opozicionog SDP-a, kaže da ni on ni stranka ne žele biti dio ove priče u vremenu kada se kantonalni budžet raspada te da inicijativa još uvijek nije stigla do zastupnika.

-  Premijer je to obećao i on to po zakonu treba ispoštovati. Mi taj prijedlog nećemo podržati ako u pozadini ne bude para. To su najobičnije politikantske stvari. Mogu ja glasati u Skupštini da sunce sija svaki dan ali da li će ono zbog toga sijati? - objašnjava Pudarić.

Žurnal je već ranije pisao o ovoj inicijativi koja je na red studentskih zahtjeva došla ispred ulaganja u nauku, bolje uslove studiranja, bibilioteke ili studentske domove. Čini se da su se studenti našli u središtu stranačkog nadmudrivanja jer je javna tajna da svoj utjecaj u javnog gradskom prevozu GRAS već godinama odmjeravaju Stranka za BiH i SDA. Sa druge strane, studenti tvrde da je ovo tek početak i da će Alternativni studentski parlament nastaviti sa borbom za bolji studentski status.

- Molim Vas da nijedna grudva ne poleti prema zgradi danas. Ovo je mirni protest i želimo im pokazati da smo bolji od njih. Ako ne ispune naše zahtjeve na sljedećim protestima im neće pomoći ni cijela policija Bosne i Hercegovine – rekao je Demir Mahmutćehajić iz organizacije DOSTA.

{slimbox images/alternativniprotesti/1.jpg,images/alternativniprotesti/1.jpg;images/alternativniprotesti/2.jpg,images/alternativniprotesti/2.jpg;images/alternativniprotesti/3.jpg,images/alternativniprotesti/3.jpg;images/alternativniprotesti/4.jpg,images/alternativniprotesti/4.jpg;images/alternativniprotesti/5.jpg,images/alternativniprotesti/5.jpg;images/alternativniprotesti/6.jpg,images/alternativniprotesti/6.jpg;images/alternativniprotesti/7.jpg,images/alternativniprotesti/.jpg;images/alternativniprotesti/8.jpg,images/alternativniprotesti/8.jpg;images/alternativniprotesti/9.jpg,images/alternativniprotesti/9.jpg;images/alternativniprotesti/10.jpg,images/alternativniprotesti/10.jpg;images/alternativniprotesti/11.jpg,images/alternativniprotesti/11.jpg;images/alternativniprotesti/12.jpg,images/alternativniprotesti/12.jpg;images/alternativniprotesti/13.jpg,images/alternativniprotesti/13.jpg;images/alternativniprotesti/14.jpg,images/alternativniprotesti/14.jpg;images/alternativniprotesti/15.jpg,images/alternativniprotesti/15.jpg;images/alternativniprotesti/16.jpg,images/alternativniprotesti/16.jpg;images/alternativniprotesti/17.jpg,images/alternativniprotesti/17.jpg;images/alternativniprotesti/18.jpg,images/alternativniprotesti/18.jpg}

(zurnal.info)

U srijedu, 17. februara na Višem sudu u Beogradu počinje suđenje pripadnicima i simpatizerima Anarhosindikalističke inicijative (ASI) koji su 24. augusta 2009. godine, pred Grčkom ambasadom zapalili “molotovljev koktel” u znak podrške Teodisu Iliopunosu

U sredu, 17. februara na Višem sudu u Beogradu, nakon šest meseci od hapšenja počinje suđenje pripadnicima i simpatizerima Anarhosindikalističke inicijative (ASI) koji su 24. avgusta 2009. godine, pred Grčkom ambasadom zapalili “molotovljev koktel” u znak podrške Teodisu Iliopunosu koji je štrajkovao glađu. Vatra koju je je “koktel” napravio ugašena je golom rukom, a šteta koju je grčka ambasada pretrpila iznosi 18 evra. Čitava akcija izvedena je u tri ujutru kako ne bi ugrozili ikoga. Počinioci ovog nedela su pohapšeni, okrivljeni za delo međunarodnog terorizma i već se šest meseci nalaze u zatvoru.

U vreme kad je pustim beogradskim ulicama krstario američki potpredsednik Joseph Biden jedan građanin se usudio da u znak protesta protiv američke politike zapali američku zastavu. Bio je to Ratibor Trivunac, član ASI-a koji je zbog “remećenja javnog reda i mira” kažnjen desetodnevnim boravkom iza rešetaka. Uzalud je bilo pozivanje Trivunčevog advokata Nikole Barovića na činjenicu da “Vrhovni sud SAD u sličnim situacijama nije osuđivao ljude za remećenje javnog reda i mira, jer se paljenje zastave u SAD smatra izražavanjem mišljenja”, kao i da u Srbiji “nije uobičajeno da neko na takav način bude osuđen na zatvorsku kaznu. Dešavalo se mnogo slučajeva paljenja zastava, pa niko nije gonjen zbog toga”, naveo je Barović.

Paljene su ne samo zastave, već i ambasade, a tokom jednog sličnog nacističkog orgijanja ispred američke ambasade bilo je čak i mrtvih. Nikom ništa. Naprotiv! Tadašnja zvanična politika je opravdala lupanje ambasada revoltom “srpske omladine” nakon otimanja Kosova. Podsetimo, sve se dešavalo u i oko vremena proglašavanje nezavisnosti “lažne države Kosovo”, što je ušlo u zvanični rečnik srpskih političara, čemu je eto, igrom slučava ovih dana baš dve godine.

LETO VILOVITO: Leto kao leto. Bi vrelo, a temperaturu je u Grčkoj dodatno podizali svakodnevni nemiri zbog ubistva 15-godišnjeg dečaka, a tokom tih nemira uhapšen je i Todoris Iliopulos koji je svoje nezadovoljstvo hapšenjem odlučio da iskaže štrajkom glađu zbog čega je ASI pozvala sve pripadnike na solidarnost. Ta vest je prošla mimo Srbije, ali 24. avgusta 2009. ispred grčke ambasade u tri saja ujutru okupilo se šestoro mladih ljudi sa idejom da bacanjem “molotovljevih koktela” na zgradu grčke ambasade pokažu nezadovoljstvo ponašanjem grčke vlade. Jedan koktel je završio na prozoru ambasade a drugi je ostao na trotoaru, neupaljen.

Ispostavilo se da je vatru ugasio prolaznik rukom, a da šteta na ambasadi iznosi punih 18 evra. Tu se računalo i krečenje slova “A”.

Sledeći dan mediji su preneli vest o paljenju ambasade, a kao rezultat ovog čina 3. i 4 septembra su uhapšeni članovi ASI-a, kao podstrekač poznati nam Ratibor Trivunac (28), Tadej Kurepa (25), Ivan Vulović (24) i Sanja Dojkić (20), ali i simpatizeri ASI-a Nikola Mitrović (29) i Ivan Savić (25) koji je uhapšen naknadno jer je u to vreme bio u Grčkoj na letovanju. Tada im je na dušu stavljan samo teret ugrožavanja javnog reda i mira zbog čega im je određen i pritvor od 48 sati.

KAKO POSTATI TERORISTA U ROKU OD 48 SATI: U roku od tih 48 sati priča dobija sasvim drugačiji tok. Negde kod Albuquerquea skrenula je pogrešnim smerom a spomenuta šestorka optužena je za međunarodni terorizam. Uzalud činjenice da niko nije stradao ovom prilikom, zbog čega su i izabrali ranojutarnje vreme, da je šteta gotovo neznatna, kao i da Grčka ne želi da pridaje značaj ovom incidentu. E, pa Srbija želi. Da, ista ona Srbija koja već mesecima traži neki eufemizam za “genocid” u Srebrenici nema problema da jedno delo kojem ni Grčka ne pridaje značaj nazove međunarodnim terorizmom.

Tako se dvodnevni pritvor, prvo zbog istrage i odugovlačenja produžio na dva meseca, optužnica je podignuta u decembru, a pri takvoj optužnici gde je zaprećena kazna od tri do 15 godina zatvora, okrivljeni ne smeju na slobodu. Onda je došlo i do reorganizacije sudstva zbog čega će prvi pretres biti tek 17. februara, uz novog tužioca, i sudiju.

To može biti i olakšavajuća okolnost jer je sasvim jasno, a to sada više ne taje ni predstavnici države, da optužnica teško da može proći pa je sasvim moguće da brzo i “padne”, a da “šestorka” odgovara za remećenje javnog reda i mira.

Ostaje međutim više pitanja. Zašto, kako, tko, kada, gde...? Zašto je jedno beznačajno delo okarakterisano kao međunarodni terorizam, kako se to desilo, tko je krivac...Nije problem dopisati još neka pitanja, ali i na ova će se teško doći do odgovora.

Činjenica je da je jednom, relativno beznačajnom događaju dat ogroman publicitet. Zbog neadekvatne optužnice država je protiv sebe podigla omladinu, levičare, a podrška stiže čak i iz Hrvatske, BiH. Organizuju se koncerti podrške, javnost se poziva na suđenje...

TERORISTA U PREDSEDNIŠTVU: Jedan detalj je nekako promakao analitičarima, a koji bi mogao imati značaja u čitavom slučaju “beogradske šestorke”. Predsednik Srbije Boris Tadić koji je obećao bratskoj Grčkoj da će počinioce napada na ambasadu ekspresno locirati i uhapsiti i sam je početkom osamdesetih zbog slične “gluposti” bio hapšen. Da, u zvaničnoj biografiji piše da je Tadić hapšen zbog učestvovanja u “opozicionom radu tokom studija”.

Arhiva kaže da je Tadić uhapšen 30. jula 1982, dakle sa 24 godine, i da je priveden dežurnom sudiji za prekršaje i kažnjen sa 25 dana zatvora. Kazna je odmah izvršena, a zbog ‘’povrede nacionalnih osećanja građana'’.

Tadić je zapravo protestvovao ispred knjižare “Komunista” protiv hapšenja i zatvaranja grupe koja je 9. jula demonstrirala u znak podrške sindikalnom pokretu “Solidarnost”, a među uhapšenima je bila i tadašnja predsednikova devojka, a kasnija supruga Veselinka Zastavniković. Pohapšeni su dobili po 60 dana zatvora u Padinskoj skeli.

Teško da je Tadić zaboravio ovaj događaj, iako je jasno da ga se nerado seća. Da li je moguće da predsednik umeša prste i da se konačno pozove i na sopstvene nestašluke mladosti i tako se pokaže kao predsednik koji ima razumevanja i za takve i tako stekne koji poenčić u javnosti pomilujući “šestorku”?

U zemlji Srbiji ništa nije nemoguće osim očiglednog. Žrtve Srebrenice i dalje čekaju.

Četrdesetogodišnji Ilija Batljan, bivši student ekonomije u Mostaru i predsjednik državne studentske organizacije, preporodio je švedski gradić Nynäshamn i ubrzo postao jedan od najistaknutijih članova tamošnje Socijaldemokratske partije. Za Žurnal govori o svojoj izbjegličkoj muci, političkom uspjehu i očekivanjima na ovogodišnjim švedskim izborima

Iliju Batljana, najuspješnijieg mladog političara u Švedskoj, porijeklom iz Bosne i Hercegovine, mediji i javnost već su proglasili novim švedskim ministrom za socijalna pitanja, jednom od najvažnijih ministarstava u ovoj državi. Stanovnici gradića Nynäshamna još uvijek ne mogu da prežale njegovo odstupanje od mjesta gradonačelnika nakon što je ušao u glavni odbor Socijaldemokratske partije Švedske i postao jedan od njenih najjačih aduta za ovogodišnje izbore. Ilija se, uz nauku, već dugo bavi i politikom a pažnju na sebe je skrenuo kada je prije nekoliko godina oživio švedski Nynäshamn koga su i investitori i vlasti otpisali. Poznati svjetski proizvođač elektronskih uređeja Ericsson zatvorio je svoju fabriku u ovom gradu i iznenada je više od hiljadu ljudi ostalo bez posla. Pruga prema Stockholmu i lokalna luka od koje je grad zavisio bile su u raspadu.

Ilija je u samo nekoliko mjeseci od početka svog mandata u grad donio više od milion kruna investicija, počeo obnavljati luku i prugu, kao i gradnju savremenog autoputa do Stockholma, omogućio školarcima da na ljetnom raspustu zarađuju te do kraja svog prvog mandata ispunio i više nego što je na izborima obećao. U ovaj, do tada skoro zaboravljeni grad, naglo su se počeli doseljavati Šveđani iz svih krajeva zemlje i Nynäshamn je postao najveće švedsko gradilište. Medijima nije trebalo dugo da Iliju proglase najboljim mladim političarom i već ga jednoglasno nazivaju novim ministrom za socijalna pitanja nakon oktobarskih izbora u Švedskoj. On je u ovom ministarstvu već radio kao savjetnik i to ga, uz doktorat iz ekonomije i iskustvo gradonačelnika, postavlja na mjesto jednog od najboljih stručnjaka ove oblasti u Švedskoj.

Za Iliju će to biti prava poslastica na kraju trnovitog izbjegličkog puta. Njegov otac, porijeklom iz Kotor Varoši, preselio se u crnogorski Kolašin idući trbuhom za kruhom. Danas četrdesetogodišnjeg Iliju i njegovu sadašnju suprugu Sanju rat je natjerao da prekinu studije u Mostaru, gdje je on tada bio predsjednik državne studentske organizacije, i presele u Švedsku.

Ovaj obećavajući švedski političar koji je kao dječak sanjao da postane fudbaler za Žurnal govori o svom putu od izbjegličkom kampa do ministra u vladi jedne od socijalno najstabilnijih država.
U jednom intervjuu ste izjavili da ste kao dječak željeli postati fudbaler. Umjesto toga, rat Vas je natjerao u izbjeglički kamp. Odakle nakon svega toga odvažnost i upornost da se bavite politikom i postanete lider?
-Ja sam se uvijek interesirao za napredak u društvu. Politikom sam se počeo baviti kada sam uvidio da je u jednom demokratskom društvu moguće ostvariti promjene koje vode boljem životu. Konkretno, ja sam bio najviše ljut na kvalitet željezničkog saobraćaja od moga grada do Štockholma (svaki dan sam vozom išao na posao)... I tako je sve počelo.

Šta zbog rata niste stigli da uradite kao predsjednik bosanskohercegovačke studentske organizacije?
-Rat je uništio puno ljudi i snova. Tako da ja osjećam da moje ambicije u toj perspektivi nisu važne.

Kako je izgledao Vaš život u periodu nakon što ste otišli iz Mostara pa do dobijanja pozicije analitičara u Ministarstvu za socijalna pitanja u Vladi Švedske?
-Naš život se nije nimalo razlikovao od miljuna drugih izbjeglica, putovanje, kamp i teškoće da se shvati da je čovjek pobjegao od rata i da mora graditi novi život. Ja sam poslije dolaska u Švedsku završio ekonomiju na Štockholmskom univerzitetu i poslije toga imao sreće dobiti posao kao analitičar u Ministarstvu. Kasnije sam doktorirao socijalni rad na Stockholmskom univerzitetu.

Često su Vaši izbori na odgovorna mjesta jednoglasno usvajale čak i opozicione stranke. Kako Vam to polazi za rukom?
-Meni je rezultat najbitniji. To znači da su moji građani mene izabrali da ih ja predstavljam i da svaki dan pokušam doprinijeti da se naša opština razvija. Sa tim pred očima je lakše voditi dijalog sa svima da biste ostvarili rezultat. Istovremeno se ja nikada nisam dvoumio provesti prijedloge i sa malom većinom ako je prijedlog dobar za moje građane.

Da li Vam je, uz ekonomsku krizu kroz koje prolazio Vaš grad, poteškoću predstavljalo i Vaše porijeklo kada ste postali gradonačelnik?
-Naravno da je uvijek teže kada ste stranac. Ne zato što su ljudi zlovoljni, nego uvijek je teže stvarati nešto od početka bez obzira da li se radi o kontaktima, reputaciji ili znanju. Ali ja se nikad nisam osjećao, ni u jednom slučaju kao stranac nego kao jedan važan dio moga grada.

U vrlo kratkom vremenu ste uspjeli napraviti autoput, novu voznu traku, novu luku i privući investitore da ulože preko milijardu kruna u Nynäshamn. Možete li za naše čitaoce, a posebno bosanskohercegovačke političare, objasniti kako ste to uradili?
-Najvažnije je uvijek stvoriti uslove da ljudi vjeruju u budućnost. Vjera u budućnost je jedna strahovita snaga koja može pomjeriti brijeg. Ja ne mogu davati savjete bosanskohercegovačkim političarima.

Koliko ste svojim radom uspjeli povećati povjerenje prema izbjeglicama u Švedskoj? Očekujete li njihovu podršku na izborima?
-Ja se nadam da sam ja jedan dobar predstavnik za useljenike i da je moguće postiči rezultat. Ja se uvijek borim da dobijem podršku svih stanovnika.

Stanovnici Nynäshamna i lokalni mediji bili su razočarani kada ste napustili mjesto gradonačelnika. Kako ste Vi to podnijeli?
-Ja sam sam donio odluku da je vrijeme za mene da napravim mjesto da drugi ljudi preuzmu vlast, pošto ja mislim da sam ostvario rezultat koji su moji sugrađani očekivali od mene. Ja sam bio odlučio baviti se nečim drugim ali pošto su mnogi ljudi željeli da nastavim, ja sam obećao da ću se boriti na još jednim izborima u Štockholmskoj regiji.

Švedski mediji su Vas već proglasili najuspješnijim mladim političarom i budućim ministrom za socijalna pitanja. Koliko ste Vi sigurni u pobjedu na izborima?
-Ja ću se boriti da socijaldemokrati pobjede na izborima. Birači odlučuju da li oni imaju povjerenje u mene i za to se ja moram boriti da dobijem povjerenje.

Kakva su očekivanja stranke na predstojećim oktobarskim izborima? Na čemu se zasniva predizborna kampanja Vaše stranke i šta planirate uraditi ukoliko postanete ministar za socijalna pitanja?
-Mi se borimo da pobijedimo. Naša predizborna kampanja fokusira se na solidarnost i razvoj. Za nas su dobro zdravstvo i škola visokog kvaliteta najvažnija pitanja. Da svi naši građani mogu dobiti posao je naravno najvažniji prioritet na svim izborima.

Koliko pratite politička dešavanja u BiH i na Balkanu? Može li se Vaš način primijeniti u BiH i kako biste Vi oživjeli bh. ekonomiju?
-Ne stignem pratiti puno. Nemam odgovor na pitanje. Bilo bi vrlo čudno da se ja pravim važan i miješam u bosansku politiku.

Kao stručnjak za socijalna pitanja odnosno zaštitu čije su metode dokazane i provjerene možete li preporučiti model socijalne zaštite i jačanja socijalne države u BiH kao tranzicijskoj zemlji koja je iz socijalizma naglo zakoračila u najsuroviji kapitalizam?
-Prvo da kažem da u Švedskoj i socijaldemokrati i konzervativne partije prioritiraju socijalna pitanja. Surovi kapitalizam je puno puta prepreka da se društvo razvija i ide naprijed. Naprotiv, dobra socijalna drzava je moguća i u kapitalizmu. Moje mišljenje je da u današnjim uslovima, gdje je svjetska konkurencija veoma jaka, progresivna socijalna država može biti odlučujući faktor za uspjeh.

Šta Vas je potaklo da promijenite svoje planove od prije četiri godine kada ste izjavili da ne želite još dugo biti u politici i da se želite vratiti nauci?
-Politika je za mene način da čovjek žrtvuje nekoliko godina i uradi nešto dobro za svoj grad, regiju ili državu. Politika nije nikada bila za mene dugoročno zanimanje. Ja ću se vratiti nauci (ja još uvijek objavljujem naučne članke, zadnja dva su objavljena u septembru 2009.) ili prihvatiti neku od ponuda iz privatnog sektora.

Stignete li igrati fudbal?
-Zadnjih godina, nažalost, ne stignem. Ponekada odigram partiju tenisa ili stignem prošetati sa gospođom i to je to.

(zurnal.info)

Nasilnici se više uopće ne skrivaju pod okriljem noći niti prave zasjede na parkinzima zavučenim u hlad socijalističkih stambenih blokova. Nasilje iskazuju otvoreno, bez straha da će za svoje postupke morati odgovarati

Dvojica šesnaestogodišnjaka iz Bijelog polja i Čitluka stigli su taj dan u centar Mostara prigradskim autobusom. Jedan je nosio trenirku HŠK Zrinjski, kluba u kojem trenira. Negdje od zgrade HP-a u Kolodvorskoj ulici pratila ih je grupa mladića. Kad su ih sustigli, na Španjolskom trgu, fizički su ih napali. Teži sukob spriječili su prolaznici i vozači automobila koji su se našli na mjestu događaja. Sve to se odvijalo negdje oko 13.30 sati u samom centru grada. Tako govore novinska izvješća.

Krvi i mesa

Izgleda da mediji u BiH većinom služe kako bi se dizale tenzije pa su odmah ovaj napad povezali s napadom koji se dogodio na Bulevaru samo dan prije ovog, najnovijeg, incidenta. Krvi i mesa! Deru se medijski djelatnici. Objavljuju puno ime i prezime maloljetnika koji su napadnuti, vjerovatno kako bi svi mogli utvrditi, ne samo njihov osobni, već i nacionalni identitet. Sve u svemu kuhaju tenzije koje će biti gradska tema narednih sedam dana dok se ne dogodi neka druga pizdarija i sve ovo padne u zaborav kao da se nikad nije dogodilo. Tako ozljeđivanje jednog mladog sportaša postane instrument dnevne politike i medijskog senzacionalizma. I da padne glava nikog istinski nije briga. Uzrocima divljačkog ponašanja maloljetnika nitko se ne želi ozbiljno baviti. Nitko ne pokušava stvoriti odgojni sustav koji će to u budućnosti promijeniti. U Mostaru, Sarajevu, Tuzli, Banja Luci, svugdje ista priča.

Mogu vjerovati da je dečko napadnut zbog trenirke koju je nosio. Mogu vjerovati i da su nekakvi delikventići napali djecu u ime onoga što se dogodilo prethodnog dana. Ali automatski povezivati cijelu situaciju sa grupom KRE(A)KTIVA je potpuno sumanuto i neodgovorno. Naprosto, tupavo je misliti da će onaj tko ne skriva osobni identitet organizirati kazneno djelo fizičkog napada dan nakon što je i sam, umalo, postao žrtva istog. To je direktni poziv na linč i glupost od strane neodgovornih medija, koji su pak, mnoštvo puta, bili odgovorni za namjerno i sustavno dizanje tenzija i produciranje sukoba i onda kada su se sukobi mogli izbjeći. Najčešće se to događa pred mostarski gradski derbi čime gradski mediji direktno huškaju, uglavnom tinejdžere, jedne protiv drugih. Ali događa se to i kad se otvaraju masovne grobnice i sahranjuju žrtve. Umjesto dužnog poštovanja, mrtvi dobiju ulogu sitnog novca, kusura, kojim se bestidnici koriste za svoje kaubojske političke obračune.

Sunčani, košmarni dan

U Mostaru se svaka čupava situacija pretvori u navijački sukob. To je najverovatnije i ovdje bio slučaj. No, ostavimo, ovaj put, svaku ideologiju po strani. Ono što je košmarno u cijeloj priči jeste da se sve odigralo u sred bijelog, sunčanog, mostarskog dana i to u samom centru grada. Nasilnici se više uopće ne skrivaju pod okriljem noći niti prave zasjede na parkinzima zavučenim u hlad socijalističkih stambenih blokova. Nasilje iskazuju otvoreno, bez straha da će za svoje postupke morati odgovarati. Dakle, više se ne morate osvrtati samo kad usamljeni noću hodate sporednim gradskim ulicama. Strahujte u svakom trenutku da će vas netko napasti. Zato što vam znaju ime i prezime, zato što nosite nepoćudan dres, imate blesavu frizuru, slušate jazz ili punk, ne skrivate seksualnu orijentaciju ili radite posao koji se nekom ne dopada. To je Mostar. To je Bosna i Hercegovina u kakvoj živimo. Zemlja u kojoj vladajuće strukture svakodnevno cementiraju anarhično stanje u kojem se društvo nalazi. Zemlja u kojoj mediji koriste djecu i mrtve za podizanje tiraža. Tužna i izgubljena zemlja na kraju svijeta, na repu civilizacije, na brdovitom i krvavom Balkanu. Otok koji pluta u vlastitom izmetu i ograđuje se od civiliziranog svijeta širenjem sve većeg smrada.

(zurnal.info)

Glumac Robert de Niro i režiser Martin Scorsese planiraju da snime nastavak ili rimake zajedničkog kultnog filma "Taksist" iz 1976.

De Niro bi tako mogao ponovo da zaigra ulogu Travisa Bicklea , nestabilnog taksiste i veterana iz Vijetnamskog rata koji je opsjednut namjerom da počisti ulice New Yorka od nasilja i zločina.

Nakon tri i po decenije, slavni filmski tandem razmišlja o snimanju nastavka ili remakea čuvenog filma, saznaje se iz izvora Berlinala koji dodaju da Scorseze također ima u planu da zajedno s De Nirom realizuje još jedan film o mafijašima, prenose u utorak agencije.

Isti izvori navode da bi u projekat bio uključen i kontroverzni reditelj Lars von Trier kao i scenarista "Taksiste" Paul Schreder.

Scorseze je zajedno s De Nirom snimio osam filmova.

"Taksist", u kome pored De Nira glumi i Jodie Foster, bio je nominovan za četiri Oskara.

(Fena)

Independent u utorak u redakcijskom komentaru posvećenom turneji američke državne tajnice Hillary Clinton po zemljama Persijskog zaliva navodi da je taj potez Obamine administracije znak da se Washington sve manje distancira od već viđene Bushove politike u regionu, koja je slijedila princip "zavadi pa vladaj".

List ocijenjuje da to putovanje Clinton predstavlja "potez očajnika" kojim SAD žele da osiguraju podršku što većeg broja zemalja za kaznene mjere protiv pripadnika iranskog režima, zbog razvoja nuklearnog programa Teherana i oglušivanja o apele međunarodne zajednice.

Politika Baracka Obame na Bliskom istoku predstavlja sve veće razočarenje - pored neuspjeha u pregovorima s Iranom, SAD nisu mnogo postigle ni na planu pomirenja Palestinaca i Izraelaca, piše Independent.

Pitanje je, ocijenjuje list, da li će zalivske zemlje biti spremne da se samo iz naklonosti prema Americi oštrije suprotstave Teheranu, sve dok iz Washingtona ne stigne signal da su američke vlasti spremne za potpuno novi pristup rješavanju problema u regionu.

(Fena)

Članovi neformalne grupe Kre(A)ktiva organizirali su čišćenje spomenika žrtvama fašizma u Mostaru. Njihovu akciju pokušali su spriječiti maskirani neonacisti. Robert Jandrić, antifašista i inicijator akcije, za Žurnal govori šta se dešavalo u Mostaru i objašnjava zašto se neonacizam budi u BiH

Davno je Bukowski rekao: "Glup čovjek na zemlji je isto tako glup i na mjesecu!". To je to, i to je tako. Glupost isplivava u svim situacijama. Medije ne zanima suština, a jadnici koji se furaju na nacizam naprosto nisu u stanju djelovati konstruktivno. Mediji nalaze meso u reakciji gore navedenih jadnika na akciju mostarske djece koja su krenula čistiti spomenike posvećene žrtvama fašizma. Da je ovo stari dobri crno bijeli, a ne ovaj današnji sivi svijet, stvari bi bile jasne. Jedni čiste, drugi žele kamenovati. Pametnom dosta. Što se zapravo događalo i što je u svemu tome istinski bitno otkriva nam jedan od inicijatora akcije čišćenja spomenika na Bulevaru Robert Jandrić.

Da li si zadovoljan odzivom Mostaraca na akciju koju ste organizirali?

- Jako sam zadovoljan odzivom Mostaraca. Osim desetak, jako mladih aktivista/kinja neformalne grupe Kre(A)ktiva, u čišćenju fašističkih znakova sa zidova i antifašističkih spomenika na mostarskom Bulevaru pridružilo nam se još dvadesetak građana. Smatram da je to svakako zadovoljavajući broj ljudi za prvu samoorganizovanu antifašističku akciju u gradu. Čim se pročulo da se desio pokušaj napada na aktiviste na licu mjesta se počeo pojavljivati sve veći broj građana koji su dolazili da izraze podršku. Ovo budi nadu da će u slijedećoj akciji učestvovati još veći broj Mostaraca.

Primijetio sam da je ekipa koja je čistila spomenike sastavljena pretežito od maloljetnika. Kako objašnjavaš tu pojavu u ovom vremenu kad je većina njihovih vršnjaka u najmanju ruku indiferentna spram političkih zbivanja?

- Mislim da je to najviše posljedica opšte besperspektivnosti koja vlada u zemlji i protivljenja nametnutim podjelama, sa jedne strane, a sa druge direktan odgovor na pojave neonacističkih organizacija raznih boja širom BiH. Činjenica je da mladim ljudima nije ponuđen nikakav sadržaj, a oni, prirodno, imaju poriv da mijenjaju svijet. Jedan dio mladih se pod utjecajem intenzivne dugogodišnje nacionalističke propagande okrenuo krajnjoj desnici tražeći krivce uvijek u drugima i drugačijima. Ovi mladi ljudi u Mostaru su odgovore za teške probleme, s kojima je suočeno BH društvo, potražili u antifašističkim idejama zajedništva i socijalne pravde kao potpunim suprotnostima današnjem stanju. Određene zasluge za to imaju i svi aktivisti koji su antifašističku ideju pod izuzetno nepovoljnim okolnostima održali živom u godinama nakon rata.

Vidim da je grupica provokatora htjela izazvati incidente tijekom akcije. Smatraš li da će se uskoro u BiH sve češće sukobljavati aktivistička ljevica i desnica i do kojih granica sve to može otići?

- Tih sukobljavanja je bilo i do sada, a neki su bili i ozbiljni incidenti kao što su bili napadi vjerskih fanatika na Queer fest u Sarajevu i napad Nacionalnog stroja na Ex Yu Rocks festival u julu prošle godine. Uvijek se radilo o fašističkim napadima na mirovne i antifašističke aktiviste i borce za ljudska prava. Desnica je imala svojih “dvadeset godina slave, u kojima je pokazala sve svoje adute: masovne zločine i kršenja ljudskih prava, pustošenje sela i gradova, izazivanje i raspirivanje međunacionalne mržnje i stvaranje ogromnih socijalnih razlika. Aktivistička ljevica, iznevjerena od strane svih političkih partija se tek budi i radi na organizovanju. Iako me stvarnost uporno demantuje, želim da vjerujem da je vrijeme fizičkog obračunavanja prošlo. Ako otvoreni sukob sa ekstremnim desničarima znači da je ljevica ojačala dovoljno da se odupre konstantnim prijetnjama i napadima, onda se i to može i treba posmatrati u pozitivnom svijetlu. I sam sam bio žrtva prijetnji. Na rasističkom forumu Storm front su objavljene moja fotografija i fotografije ostalih članova Unutrašnje emigracije, benda u kojem sam svirao, kao i otvoreni poziv na linč. Zabrinjavajuća je činjenica da je napad na antifašističke aktiviste u Mostaru danima najavljivan po forumima i da je društveni ambijent takav da se šačica maloljetnih ekstrema usudila u sred dana pokušati napasti antifa aktiviste molotovljevim koktelom.

Sramotno je i jadno nepoštivanje drugog i drugačijeg u BiH. Dugi niz godina živimo suočeni s takvom situacijom, ali najgora je što se čini da stvari postaju sve gore i gore. Kako gledaš na ove budalaštine sa pojavom neonacističkih grupa u BiH, koje su prije svega pomiješali babe i žabe i u konfliktu su s vlastitim programom?

- BiH je, a u to se iz dana u dan uvjeravamo, idealno tlo za širenje ekstremno desnih ideja, a ne treba zanemariti ni vjerski fanatizam, kao ni godinama prisutni, povampireni klerofašizam. Riječ je o opustošenoj, postindustrijskoj zemlji sa sveprisutnim ratnim traumama u kojoj vlada opšti osjećaj beznađa. Udžbenički primjer, rekao bih. Kada tome dodamo i reviziju/e prišlosti te rehabilitaciju nacista i njihovih saradnika, prisutnu u školama i dijelu medija, nema mjesta čuđenju. Činjenica da je posljednjih nekoliko godina nacionalistička retorika pojačana, a da je ovo “izborna godina” i da su secesionistički zahtjevi sve glasniji čini situaciju još gorom. Izostanak jasne osude napada na Queer festival, na Ex Yu Rocks festival pa čak i manje ili više direktni pozivi na nasilje prema “nepoželjnim” društvenim grupama od strane vjerskih i državnih zvaničnika daju krila svima koji vjeruju da u etnički čistim torovima nema mjesta na “nevjernike, ljevičare, pedere” i sve druge i drugačije. Mali je korak od verbalnog do fizičkog napada. Jasno je da je BH društvo boluje od kolektivne šizofrenije. Nikad više “vjernika” u hiljadama novoizgrađenih bogomolja širom zemlje, a nikad više kriminala, mržnje, nasilja i devijantnog ponašanja svih vrsta.

Kako su mediji, prije svega mostarski, popratili ovu akciju. Jesi li zadovoljan njihovim odnosom spram cijele akcije?

- Skoro svi mediji su popratili akciju i omogućili nam prostor za predstavljanje antifašističkih ideja koji smo mi pokušali maksimalno iskoristiti. Sa izuzetkom dva ili tri portala poznata po svom nacionalnom “šmeku” svi su objavili afirmativne članke o akciji. Na žalost i ovaj put su incident, koji je zaista bio beznačajan u odnosu na akciju, stavili u prvi plan. Mediji su kao i obično željni senzacionalizma i krvi i to je teško izbjeći, ali mi ćemo pokušati i dalje akcenat stavljati na suštinu. Suština je to da se mladi konačno samoorganizuju i okupljaju oko ideja zajedništva, socijalne pravde i antifašizma te da je ta inicijativa ovaj put krenula baš iz Mostara. Pokrenuli su je mladi oba pola, raznih nacionalnosti iz svih dijelova grada.

(zurnal.info)