Smrt patrijarha Srpske pravoslavne crkve (SPC) Pavla pokazala je da su svi koji već godinama pričaju o Srbiji kao o zemlji koja sve više kroči ka klerikarnom društvu nisu to govorili džaba. Kako je u Srbiji, a i ostalim državama nastalim na pepelu SFRJ jačao nacionalizam, pa i razni oblici fašizma crkve su dobijale sve jači vetar u leđa. Najmorbidniji primer je bio upravo u Srbiji, zemlji nekad zakletih komunista, a danas zemlji gde se prema podacima SPC oko 95 posto građana izjasnilo vernikom pravoslavne veroispovesti. U godinama ratova, “nepravednih i ničim zasluženih sankcija” za razliku od drugih institucija poverenje u SPC nikada nije opadalo. Nije to bio slučaj ni kada su “božji pastiri” blagosiljali “škorpione” po bh. ratištima, ni kada su se slikali sa najvećim ratnim zločincima koje je svet upoznao nakon Drugog svetskog rata... Svo to vreme na čelu SPC-a bio je čovek o čijoj skromnosti se ispredaju legende, čovek sa čijom smrću je život u Srbiji gotovo pa stao na četiri dana.

Tokom ta četiri dana se pokazalo koliko je Srbija zapravo ogrezla o klerikarizmu. A, bože moj i popovi su samo ljudi sa svim svojim vrlinama, a posebno manama, željni slave a posebno vlasti, spremni na najniže ljudske porive ne bi li se dokopali iste, a to je proces koji se upravo dešava na vrhu SPC-a. O ulozi SPC-a i patrijarha Pavla za vreme proteklih gotovo 20 godina koliko je bio na čelu, kao i o izborima za njegovog naslednika koje bi trebalo da se održi 22. januara, a možda i neki dan posle, za zurnal.info govori Mirko Đorđević, sociolog religije, jedan od najvećih kritičara SPC-a, publicista i jedan od najvećih poznavaoca stanja u instituciji u koju Srbi imaju najveće poverenje.

“Stanje je trenutno neredovno. Prvi put u istoriji crkvom upravlja kolektivno telo”, započinje ovaj razgovor Đorđević: “Jedna zanimljiva pojedinost je mnogima promakla. Patrijarh Pavle je bio prvi srpski patrijarh koji je bukvalno sišao u narod, išao ulicama, vozio se tramvajem. On je prvi srpski patrijarh koji je išao ulicom i u tom pogledu će SPC teško moći da nađe ličnost koji je imao tu harizmu. To je čovek koji je ostavio sjaj, opštio je sa ljudima što je neubičajeno za takvu ustanovu, posebno za istočnu pravoslavnu crkvu u kojoj vizantijski sjaj i raskoš u obredima ne gubi na vrednostima od 10. veka do danas”.

U danima oko Svetog Save (22. januara) sledi izbor za 45. poglavnika SPC-a. Nekoliko kandidata se već ističe za naslednika patrijarha Pavla (Mitropolit Amfilohije, vladika bački Irinej, vladika zahumsko-hercegovački Grigorije, zvorničko - tuzlanski Vasilije Kačavenda...). Borba će po svemu sudeći biti neuobičajeno prljava?

-Lobiranje je počelo odavno. Po prirodi stvari vladike za tih 40 dana, sve do završetka sabora nemaju pravo na kampanju što nije ni uobičajeno. Stvari su međutim dobile dramatičan zaplet. Još 6. februara ove godine Sinod (crkvena vlada op.aut.) je objavio na sajtu SPC-a jedno saopštenje posvećeno statutu Vojvodine, upućeno u vidu pisma Slavici Đukić - Dejanović (predsednici Skupštine Srbije op. aut.), Borisu Tadiću kao šefu države i premijeru Cvetkoviću. To je pismo Sinoda vrlo jasno i kratko, i u njemu se kaže da se stvara nova država u državi, da se Srbija i dalje ubogaljuje, rasparčava... U međuvremenu Statut je usvojen, a usled rasprave ni Tadićeve strukture ni predsednica Skupštine nisu uopšte čitali to pismo, ali se našao radikalski poslanik koji je rekao da postoji takav stav SPC-a u vidu pisma i da ga je potpisao vladika Irinej bački. U prvom momentu mnogi nisu znali o čemu je stvar. Nije prošlo sat vremena stigao je demanti Irineja da on nikakvo pismo nije napisao, da nikad nešto slično nije rekao i da on ima duboko poverenje u poslanike Skupštine koji će odlučivati o statutu Vojvodine. Irinej zaista nije potpisao to saopštenje nego ga je potpisao Sinod, dakle cela vlada, a on je tada bio portparol. Bilo je jasno da se SPC ne odriče upliva u dnevnu politiku i da ne samo da hoće da se pita i za unutrašnju i za spoljnu politiku, nego hoće da igra i odlučujuću ulogu. Zanimljiv je rasplet u trenutku kad se nabrajaju kandidati za patrijarha gde spada i Irinej bački. On se u svom demantiju ograđuje od takvog stava crkve, izražava puno poverenje poslanicima koji će raspravljati o statutu Vojvodine. Kao što vidimo, on se prestrojio uz državnu većinu, a ranije je bio blizak i Miloševiću. Uvek ume da se prestroji uz vlast. Drugačije je sa predsednikom Sinoda i čuvarem trona SPC-a, Amfilohijem. On se pre nekoliko dana oglasio u Večernjim novostima rekavši da stoji iza svake izjave u pismu i da bi svaku reč potpisao. Zapažamo da se njih dvojica nalaze na suprotnim pozicijama. Svi se distanciraju od Amfilohija koji stoji na liniji stava koji u parlamentu predstavlja opozicioni blok. Dakle, borba je čisto politička. Patrijarhu su inače prišili jednu ulogu koju nikad nije imao - da je vođa nacije i da je iznad svega. Zato ova borba ima sve političke oblike.

Stiče se utisak da Amfilohije nema podršku jer je sa svim članovima Sinoda u nekom sukobu.

-Ne zavaravajmo se da je Amfilohije usamljen. Taj uvek ima jake karte van očiju javnosti. Ima snažnu podršku ruske crkve. Do Sabora ima još dosta. Do tad su mogući obrti, a moguće je i iznenađenje.

Iznenađenje u kom obliku? Izgleda da je profil kandidata poprilično jasan, ali i da niko od njih ne može biti siguran u izbor zbog konačnog načina biranja - tzv. apostolskog sistema gde se izvlačenjem imena zapravo bira patrijarh.

-Kao što je svojevremeno Pavle izabran za patrijarha žrebom, moguće je da će se i ovaj put neko novo ime pojaviti, a moguće je i da će se ići po principu većine ako Sinod ili Sabor tako odluči. Sve ćemo to znati kada se sastane Sabor koji počinje tako što se zatvaraju u kapelu. Ona se zaključava, i tu se održava jedan mistični čin koji se zove epilkeza - zazivanje duha svetoga. Onda se Sabor povlači. Sednice nisu otvorene za javnost, zgradu čuvaju jake snage žandarmerije pa i državnih specijalaca. Na prošlom saboru je bilo žučno i na pola se saznalo da se biju žestoke bitke. Vladiki tuzlansko-zvorničkom Vasiliju Kačavanedi je pozlilo na pola pa su ga odvezli u bolnicu.

Sukobi su vidljivi i golim okom. Koliko to može da utiče na poverenje u SPC, jedinu instituciju u koju Srbi imaju skoro bezgranično poverenje?

-Tačno je da SPC uživa ogromno poverenje. Respektabilna je ustanova. Onih 95 posto je politička legenda. Sada je momenat kada se crkva mora zapitati neće li ovim kombinacijama taj ugled prepoloviti. Postoje naznake da se vernici zamaraju od svih igara. Uveliko ih kolebaju visoke plate u episkopatu, luksuz, sjaj a na drugoj strani gotovo da nema njene karitativne misije. Probali su jadni u Crnoj reci da naprave centar za pomoć zavisnicima i videli smo u šta se to pretvorilo. To bi u ovom momentu dosta značilo za ugled crkve.

Crkva se i ranije često upletala u politiku. Jedan od poslednjih primera je uplitanje prilikom usvajanja Antidiskriminacionog zakona zbog čega je zakon povučen. Sada imamo situaciju da se država također upliće u izbor patrijarha. Predsednik Srbije Boris Tadić je čak posetio Sinod po smrti patrijarha Pavla. Koliko je moguć uticaj države u izbor novog patrijarha?

-Tadić na to nije imao pravo. Međutim, brzo je tragao i već na sahrani se ponašao kao šef sekularne države i izgovorio je one dve rečenice koje uzgred rečeno ništa ni ne znače. SPC ima ogromnu političku ulogu. Crkva se ne meša direktno u izbore ali kandidata ima i pod njenom su kontrolom stotine hiljada glasača. Odatle i želja države da ima dobre odnose sa crkvom. SPC se, što ne krije, mešala u ključna državna pitanja i ne krije svoj stav. Na to imaju i pravo, ali je vršila i pritisak na parlamentarnu većinu. Kad je reč o državi, ona nema nikakvo pravo da se meša u izbor patrijarha, u rad Sinoda ili Sabora jer su država i crkva odvojeni. A da bi se to izbeglo, da se država meša kod biranja patrijarha i pored Ustava doneta su i specijalna pravila kod izbora patrijarha koja predviđaju da nikad niko sa strane, pa ni država, ne mogu da imaju nikakvog uticaja i da se proces odvija na kraju bacanjem kocke.

Ima li država pravo na svoj stav kada je reč o izboru patrijarha?

-Država nema pravo javno, ni po državnom zakonu da se meša u izbor patrijarha, pa čak ni da navija. Ali, tu dolazi ono najvažnije. Uvek je bilo i biće da državi, kakva god ona bila, uopšte nije svejedno ko će biti patrijarh, i država preko određenih kanala, daleko od očiju javnosti, itekako se trudi da izvrši uticaj. Sve što se sada može reći, to je da su između dvora gde sedi Tadić i patrijaršije veze žive, ali tajne. Šef države ima mogućnost da kontaktira sa raznim vladikama i tu je problem. Vidimo da toga ima i po ovom prestrojavanju vladika prema raspodeli snaga moći na političkoj tabli. Tu je problem.

S obzirom na apostolski način odabira može li se uticati na konačan izbor?

-Kada je biran patrijarh German, biralo se apostolskim žrebom. Onaj koji izvlači poslednja tri je starešina studeničke lavre. Kada je stigao u Beograd sačekao ga je lično Aleksandar Ranković na železničkoj stanici pa su porazgovarali. Ovo govori da država uvek može da utiče kada je u pitanju izbor pre žreba. Ali kad se dođe do poslednje dvojice čak i tu može da utiče.

Kako?

-Vrlo lako. U zatvorenim strukturama kakva je SPC, a osobito u zatvorenim društvima gde se i tajne službe mešaju ništa nije nemoguće. To je potvrđeno izborom Germana. Vreme je prošlo i pokazalo se da on uopšte nije bio tako loš patrijarh kako su gunđali. Zvali su ga crvenim patrijarhom, a inače je rođeni tetak Dobrice Ćosića, iz Drenovaca.

Koliko ima istine u spekulacijama da je bosanska struja najjača unutar SPC?

-Dosta. To je najbrojnija struja, a danas i to igra ulogu. Naša crkva je do pre dvadesetak godina imala svega dvadesetak arhijereja, a danas ih ima 45. Bosanska struja ne samo da je najbrojnija, mada na Saboru neće odlučivati geografski princip, već ima vrlo jake političke karte. To može da odnese prevagu. One se ne otkrivaju javno ali se uglavnom zna šta na njima piše. A piše da su oni jedini garant, ako je već Kosovo otišlo, da će nadomestiti sa Republikom Srpskom. Idu sa jednom čistom političkom tezom. Međunarodna zajednica to neće dozvoliti, braniće Bosnu ali na unutrašnjoj sceni to je jaka karta tim pre što je jedan od najmoćnijih ljudi zvorničko-tuzlanski vladika Kačavenda koji je oduvek imao vrlo jake političke veze sa svim režimima. Nedavno je objavljena dvotomna knjiga “Ko su bili saradnici Titove UDBE od verskih poglavara u Jugoslaviji” i to među hodžama, rabinima, pravoslavnim sveštenicima. Tamo se nalazi ime Vasilija Kačavende, koji je imao neki nadimak Pablo. To do sada niko nije demantovao a dosijei o saradnji visokih dostojanstvenika svih konfesija još nisu otvarani. On je vrlo moćan čovek i ima jake političke veze. Legendarna istina je da njegov dvorac kod Bijeljine zovu srpski Versaj jer se od raskoši Versaja u Parizu razlikuje samo manjim dimenzijama. Tu je i treći momenat - on je kao i mnoge bosanske vladike u ratu igrao značajnu ulogu. Imamo hiljade snimaka koji ga pokazuju njih sa Karadžićem, Mladićem, Biljanom Plavšić i sa svima onima koji su zaslužni za katastrofu koja je zadesila BiH. Sve ovo govorim, ne kao činjenice koje su nepoznate, nego da ponovo kažem kako će u ovom slučaju izbor uveliko biti u senci političkih moći. To je na neki način i razumljivo jer celokupna istorija SPC-a je pokazala da je pravoslavlje bez oslonca na svoju državu nemoćno. Katolici su se davno pomirili sa tim da nemaju državu i da žive u sekularnim državama - još od Francuske revolucije. Struktura moći, bilo monarhistička ili komunistička je bila vezana poput pupčane vrpce uz SPC. Strukture moći i SPC se ponašaju po principu spojenih sudova. Crkva je uvedena u sve pore javnog života.

Nije Kačavenda, poznat i kao đavolji vladika, jedini koji se slikao i imalo bliske susrete sa zločincima. I sam patrijarh Pavle je imao sličnog iskustva, a nešto nismo primetili ni da je dizao glas protiv zločina koji su činjeni i u ime SPC. Skromnost i nemešanje kao vrlina u tom trenutku su postale mana jer se od vođe SPC-a ipak očekivala neka reakcija, osuda s obzirom na poverenje što bi sigurno imala odjeka i uticaja. Nikada se nije odredio i prema slugama SPC-a u ratu?

-To je pravo pitanje. Niko mu ne može osporiti da je bio skroman čovek, asketa. U poslednjem momentu udario je šamar i državi i crkvi. Pripremali su mu sahranu u kripti Saborne crkve ili još pompeznije u mermernoj grobnici u hramu Svetoga Save. Kad su otvorili testament pisalo je da je njegova želja da bude sahranjen na manastirskog groblju u Rakovici. Može se reći da je uspevao da ostane čovek ravnoteže s obzirom kakvo je bilo raspoloženje prethodnih 20 godina. Danas se u ovoj euforiji međutim zaboravljaju neke činjenice. Uoči Dejtonskog sporazuma kada Milošević još vodi rat, tražio je od patrijarha Pavla i SPC-a da potpiše papir na kojem piše da Milošević može da zastupa sve Srbe ma gde oni živeli. Patrijarh je to potpisao. Tri dana iza toga sazvan je Sinod na kojem je osam vladika javno zatražilo ostavku patrijarha Pavla zbog toga. On nije hteo da podnese ostavku ali je potpis povukao. Pre toga, isti patrijarh Pavle poslao je pismo lordu Karingtonu, politički dokument u kojem ubeđuje Karingtona, što će reći i Međunarodnu zajednicu, da svi Srbi imaju pravo da se okupe pod zajednički krov sa Srbijom. Postoji još nešto, 1994. godine, kad je Foča spaljena, muslimani proterani..., evropska štampa je podigla buku oko toga i direktno su prozvali patrijarha Pavla da podržava etničko čišćenje. Figaro, Le Monde, Corriere dela Sera objavili su fotografije gde je partijarh snimljen u Foči na zgarištu gde je odmah nikla nova bogomolja. SPC je tužila listove sudu u Parizu. Sud zakazuje ročište. Crkvu je branio zahumsko - hecegovački vladika Atanasije Jeftić. Svedočio je akademik Paul Garde koji je napisao “Život i smrt Jugoslavije”, srpski vizantolog Ivan Đurić... Završilo se presudom protiv SPC-a, što je prva presuda protiv SPC-a a to je patrijarh bolno podneo. U obrazloženju stoji da se ne mogu prihvatiti argumenti, a da se francuska štampa ne da ućutkati. To su bile gorke čaše koje je patrijarh ispio. Da li ga zbog ovog treba osuđivati? On nije nikoga lično blagoslovio rečima “idi, čini zlo”, ali nalazeći se na mestu pod pritiskom donosio je odluke za koje je morao da snosi posledice. Toga je bio svestan i zato je na kraju života slao takve poruke. On je ipak bio faktor ravnoteže. Njemu na kraju pripada izjava “neću veliku Srbiju, neću ni najmanju Srbiju po cenu ubijenog deteta”. Tu je sada ogroman problem i SPC će imati ogromne teškoće da nađe jednu takvu ličnost tih moralnih kvaliteta. Danas episkopi ogrezaju u bogatstvu, sjaju. Njihov vozni park premašuje vozni park češke vlade. Osim toga, teško će naći čoveka tog autoriteta da održava ravnotežu jer su tabori u crkvi žestoko sukobljeni.

Pre nego je patrijarh umro u javnosti se pojavilo pismo još jednog bh. vladike - zahumsko hercegovačkog vladike Grigorija koji je osudio dešavanja u i oko SPC. Koliko ima istine u tom pismu i koji je bio cilj?

-To pismo je donelo spisak otvorenih teških problema u crkvi i on je vrlo hrabro o njima progovorio. “Mi pilatovski peremo ruke pred probemom pedofilije, mi nećemo da priznamo da je veronauk pred kolapsom...” Izvršen je ogroman pritisak na njega. Lično je mitropolit Amfilohije putovao u Hercegovinu. On se od onda ućutao ali to pismo pokazuje u svojih osam tačaka da bi SPC trebalo da se otvori, da nađe svoje mesto u modernom društvu i da se odrekne političke uloge.

Grigorije se smatra članom progresivne struje i jednim od kandidata za patrijarha iako je javna tajna da se u Trebinju i okolici da ni jedan od poslova ne može obaviti bez njega?

-Sudeći prema njegovom pismu on bi bio najnadobudniji kandidat ako ostane kod tih stavova. Sa druge strane, postoji teškoća što je on u Trebinju i okolini ekonomski moćnik broj jedan, tako da mu neki u Beogradu i to zameraju i to oni čija moć takođe nije mala. Vi znate da je vladika kosovski Artemije u žestokom sukobu sa Sinodom. Kao što vidite stvari nisu samo u duhovnoj ravni nego, mnogo više u svetovnoj. Vladika Grigorije je mlad čovek, a mislim da je vreme da SPC ima mlađeg patrijarha koji bi imao viziju i hrabrosti da traži neke iskorake. Trenutno je u SPC-u mnogo tradicionalista, mnogo klanova, političke igre, tako da će i to otežavati izbore koje će biti neizvesni do poslednjeg momenta.

Koliko je Srbija danas klerikalno društvo i gde je granica klerikalizacije?

-Klerikalizacija u Srbiji je činjenica i dostigla je visok nivo. Crkva je počela da igra ulogu koju je nekad imao Savez komunista. Međutim, neopravdan je strah da će Srbija sada postati neka pravoslavna džamahirija, pravoslavni Iran... Ja u to ne verujem i to ne zato što mi nemamo kandidate za pravoslavne ajatolahe. Imamo ih koliko hoćete, nego jednostavno zbog toga što SPC nema uopšte tradiciju tzv. vertikalne klerikalizacije, odnosno da neki vladika bude predsednik vlade. Postoji horizontalna koja je sada visokog napona. Povremeno se ovde, a to se videlo ovih dana, gubi razlika između sekularne države i crkve, ali sekularizacija raste. Sekularizaciu podstiču politički moćnici koji se guraju kako bi iskoristili patrijarha i crkvu. U crkvi znaju da duhovna strategija crkve nije sekularizacija nego permanentna evangelizacija, da se elementi ljubavi prema bližnjem unose, a mnogi ne znaju da klerikalizacija nanosi ogromnu štetu državi i društvu, a još veću štetu nanosi crkvi jer je kompromituje, ona zanemaruje svoju izvornu misiju. Upušta se u borbu za ekonomsku, političku moć..., a tih pojava ima i drugde na čitavom pravoslavnom istoku. U zapadu je to nezamislivo. Zna se kako crkva sahranjuje verskog poglavara. Kad umre papa nikada država neće proglasiti četverodnevnu žalost. Repubika Italija izražava saučešće. Ovde su se dobro pomešali lončići, ali to ne znači da treba zamerati ovom silnom narodu na ulici jer ljudi uvek žele da se identifikuju sa nečim što oličava neko dobro.

Priznaćete da su one scene bile i degutantne?

-Tu je bilo i uvredljivih, nepotrebnih scena, klerikalno srednjovekovnih. Četiri dana otvoren kovčeg..., to nije u hrišćanskom duhu. Po hrišćanskom običaju postoji samo jedan trenutak da se ljudi pozovu na poslednje celovanje, da se pozdrave i tad nije obavezno ljubljenje mrtvog tela. To je neukusno urađeno i da je patrijarh mogao da odlučuje sa tim se ne bi složio.

SPC potresaju dva nerešena pitanja - makedonske i crnogorske pravoslavne crkve.

-Vaseljenski patrijarh je na opelu nad Pavlovim telom to rekao, a nijedan list nije objavio deo tog govora. SPC potresaju i unutrašnji problemi. Podeljeni su na novotarce i konzervativce. Jedni su da se započne sa reformama makar u služenju, a drugi su toliko konzervativni da neće nikakvu promenu. Čak je policija morala da reaguje. Nekome nije bitno na kom se jeziku čitaju delovi, ali tu je i kalendarsko pitanje. Krajnje je vreme da se usvoji gregorijanski kalendar, ali toliko je napeta situacija da će to pitanje još dugo opstati. Nelogično je..., još je papa Grgur sa astronomima uvideo da je ovaj pravilniji. Konzervativni duh i otpor reformama je dosta jak.

Kako zauzeti zdrav otklon u veru, boga...?

-Verovanje je lična stvar, ali vernik ima danas mnogo razloga da ozbiljno sumnja. Taj proces počinje. Danas ima mnogo ljudi koji su vernici u hrišćanskom smislu, ali ne i u crkven-dogmatskom. Ne možete se vi više protiviti Darvinovoj teoriji.Crkva mora da napravi otklon. Otuda dve zanimljive pojave. Veliki i negativan uticaj u crkvi vrši nacionalna elita van crkve - spisatelji, neki delovi SANU..., oni crkvi nanose veliku štetu. Osim toga, u crkvi postoji uticaj paracrkvenih organizacija. To su razne desničarske organizacije koje se pozivaju na crkvu a crkva se od njih ne ograđuje. Mladi Srbi u Novom Sadu sa pravoslavnim krstovima slave na trgu, javno rođendan Himlera. Crkva se nije ogradila. Ne treba reći da ih je podsticala jer Hajnrih Himler je bio nacista i ubeđeni ateista.

Polumesec nad Srbijom je u debeloj političkoj senci

Islamska zajednica je već godinama podeljenja. Ko je uticao na to i koliko su stavovi da Islamska zajednica ne bi trebalo da ima duhovni centar u Sarajevu nego u Beogradu pogrešni?

-U zakonu o crkvama stoji da država priznaje samo jednu zajednicu i to onu u Beogradu. Podelila ih je država, strukture moći i to po političkom ključu. Nije sporno što zajednica u Novom Pazaru zahteva da im duhovni centar bude u Sarajevu, jer je pravoslavcima duhovni centar u Carigradu ili Jerusalimu, a katolicima u Rimu. Problem nije u tome, problem je što su vođe obe islamske zajednice podlegle iskušenju moći pa su pristale na podelu. Islamska zajednica nije brojna pa se javlja ekstremizam. Krivica zbog podela je na državi i jednako snose krivicu obojica poglavara i ovaj u Beogradu i onaj u Novom Pazaru. Ovde su sve verske institucije, sem judaizma ispolitizovane i to poodavno. I to nanosi štetu. Polumesec nad Srbijom je u debeloj političkoj senci. Islam u Srbiji uopšte nije agresivan, a tek kad su počele političke trzavice pojavile su se ekstremne grupe.

Murmansk je u Finskoj jedan od najboljih mladih indie bandova koji je u maju mjesecu objavio svoj drugi album pod nazivom „Eleven Eyes To Shade“ za finsku izdavačku kuću Spinefarm Records

Ništa mi nije draže nego kada sasvim slučajno naletim na grupu koja mi se na prvo slušanje svidi. To je slučaj sa finskim bandom koji dolazi iz Helsinkija pod nazivom Murmansk i koji je oformljen 2003. godine.

Murmansk je u Finskoj jedan od najboljih mladih indie bandova koji je u maju mjesecu objavio svoj drugi album pod nazivom „Eleven Eyes To Shade“ za finsku izdavačku kuću Spinefarm Records. Za razliku od prvog albuma pod nazivom „Chinese Locks“ koji je realiziran 2008. godine ovogodišnji predstavlja znatno zrelije izdanje na kojem je jasno kazano šta je to što preokupira članove ovoga odličnog finskog banda. Čvrstom i beskompromisnom svirkom kao i specifičnom atmosferom to su u potpunosti pokazali na posljednjem albumu.

Na albumu „Eleven Eyes To Shade“ nalazi se 10 pjesama koje kombiniraju mračne tonove i depresivni i tužni glas pjevačice Laure. Muzika im je u potpunosti potčinjena stvaranju kompletnog muzičkog haosa, a u tome im velikodušno pomažu sva čuda tehnike a najviše eho i feedback.

Album otvaraju sa numerom „Sweet Trio“ koja se pretvara u omaž grupi The Cure iz perioda albuma Pornography iz još davnih osamdesetih godina. U tom stilu nastavljaju i dalje. Numera „Sumac“ je, uz njihov prvi singl „Moth“, pjesma koja je klasična odrednica zvuka koji će oni slijediti do kraja albuma i sigurno je najupečatljivija na albumu. Komplicirana bas dionica sa sumanutim udaraljkama uz jecajući vokal Laure i distorzirane gitare daju agresivni shoegaze za novo stoljeće. Međutim album nije u potpunosti skup agresivnog noise shoegaze već album iz numere u numeru polako prelazi u melanholični muzički izražaj.

Redaju se melanholična „Paper Dust“,“Silver Heel“ i predivno spora „Blink Your Loveless Eye“ koje nas odmaraju od agresivno mračnih „Sweet Trio“ i „Sumac”. Međutim sve to kratko traje jer nas numere „Robots in the Attic“, „The Wishing Machine“ i „Before Kitchen Knives“ vraćaju na već dobro trasirani put grupe Murmansk.

Odličan album, odlična grupa i srdačna preporuka.

Na sjednici Narodne skupštine Republike Srpske (RS) polovinom jula 2009. godine, predsjednik Vlade RS Milorad Dodik izjavio je da ima vilu u elitnom naselju Dedinje u Beogradu. Premijer Dodik je također rekao da je vlasnik dva stana u Beogradu, iako je ranije izjavio da će te stanove prodati

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva željeli su saznati kako je premijer Dodik došao u posjed vile i dva stana. Prema procjenama agencija za nekretnine vrijednost ovih nekretnina je oko dva miliona eura. Pribavljeni su vlasnički list, te potvrda nadležnog suda iz Beograda o plaćenoj cijeni vile a obavljen je razgovor sa i sa prethodnim vlasnikom vile. Na osnovu dokumenata prikupljenih iz različitih izvora, utvrđeno je na koji način je kupljena vila.

Goran Miličević, direktor marketinga Komercijalne banke iz Beograda izjavio je za CIN da je kompanija Koling iz Beograda podigla kredit kod ove banke za izgradnju stambenih objekata koje su namjeravali prodati na tržištu. Kako nisu vratili kredit, banka je preuzela četiri ili pet vila i objavila tender za njihovu prodaju.

Rekao je da je jedna od ponuđenih vila bila i ona koju je kupio Dodik.

Prema izvodu iz katastra nekretnina, u pitanju je troetažan objekat veličine 342 metra kvadratna sa pripadajućom garažom i dvorištem koji je nalazi u sklopu dupleks zgrade.

U prvom razgovoru za CIN u julu 2009. godine, Miličević je izjavio da je Dodik bio najbolji od ponuđača i da je "nudio plaćanje u kešu", što je ova banka prihvatila. Međutim, nekoliko dana kasnije, u ponovljenom telefonskom razgovoru, on je izjavio da se "baš i ne sjeća da je ponuda Dodika bila u kešu."

NAČIN STICANJA VLASNIŠTVA U aprilu 2007. godine održana je javna rasprava Komisije za izlaganje sa zadatkom utvrđivanja prava na nepokretnostima Republičkog geodetskog zavoda Srbije kojoj su prisustvovali predstavnici kompanije Koling i Komercijalne banke iz Beograda.

Komisija je Komercijalnoj banci odobrila preuzimanje vlasništva od kompanije Koling nad dupleks zgradom u ulici Vaska Pope. Nakon pobjede na objavljenom tenderu Dodik je 16. maja 2007. godine sklopio ugovor s Komercijalnom bankom o kupovini jedne od dvije stambene jedinice po cijeni od 850.000 eura. Prema procjeni nekoliko agenata za nekretnine, tržišna vrijednost vile u tom periodu kretala se između 1,2 i 1,5 miliona eura, zavisno od opremljenosti.

Na upit novinara CIN-a kako je moguće da banka proda vilu za nižu cijenu od tržišne Miličević je rekao da banka ima pravo prodati kako bi zaštitila uloženi novac, te da je Dodik ponudio najbolju cijenu.

Odgovarajući na pitanje Vukote Govedarice, poslanika Srpske demokratske stranke (SDS) u Narodnoj skupštini RS u julu 2009. godine, premijer Dodik je rekao: "Tačno je da imam vilu u Beogradu, ali je pod hipotekom." Izjavio je kako je vilu iznajmio jednom stranom predstavništvu i da od kirije otplaćuje kredit.

Uvidom u pribavljenu dokumentaciju se vidi da je vila pod hipotekom na iznos od 750.767 eura. No, vrijeme dobivanja kredita i upisa hipoteke, kao i upis prava vlasništva se ne podudaraju.

Premijer Dodik je vilu kupio u maju 2007. godine. Da bi vilu mogao upisati na svoje ime, morao je platiti 850.000 eura Komercijalnoj banci.

Direktor marketinga ove banke, Milićević u telefonskom razgovoru sa novinarom CIN-a rekao je da prema važećem zakonu u Srbiji Dodik je prvo morao uplatiti novac kako bi istu mogao registrovati kao svoje vlasništvo: "Normalno je da se kupoprodajna cijena mora uplatiti u potpunosti kako bi se prenijelo pravo vlasništva."

Također, vlasništvo se ne može upisati ukoliko nije plaćen porez na kupovinu nekretnine. Poreska uprava odbila je CIN-u dati informaciju da li je Dodik platio porez, pravdajući to Zakonom o zaštiti ličnih podataka.

Početkom novembra 2007. godine, Komisija za izlaganje je Dodiku odobrila uknjižbu vlasništva nad vilom.

Nepunih osam mjeseci kasnije, krajem juna 2008. godine, Dodik je podigao kredit kod Pavlović International banke iz Bijeljine u iznosu od 1.468.373 KM ili 750.767 eura na rok otplate od 102 mjeseca ili 8,5 godina, sa kamatnom stopom od 7 posto godišnje.

Hipoteka na vilu je upisana 19. marta 2009. godine na osnovu Rješenja Četvrtog opštinskog suda u Beogradu od 3. novembra 2008. godine.

Prema kreditnom kalkulatoru sa web stranice Pavlović International banke Dodikova mjesečna rata kredita iznosi 19.141,52 KM ili 9.786,90 eura. Prema podacima Sekretarijata Vlade RS Dodik je u 2008. godini zaradio ukupno 64.406 KM. Dakle, Dodik bi za tri i pol rate kredita morao dati svoja ukupna godišnja primanja.

Dodik je u Narodnoj skupštini RS izjavio da je vilu izdao u najam jednom stranom predstavništvu, te da od te kirije otplaćuje kredit. Novinar CIN-a je kontaktirao pet agencija za nekretnine iz kojih mu je rečeno da se cijena vila te kvadrature u ovom elitnom naselju kreću od 2.000 do 5.000 eura mjesečno, pod uslovom da su kompletno namještene. U ovom trenutku cijena iznajmljivanja jednog kvadrata se kreće oko 10 eura.

Pavlović International banka je inače u vlasništvu kontroverznog biznismena iz Čikaga, porijeklom iz Popova kod Bijeljine Slobodana Pavlovića, o kojem je CIN pisao vezano za njegove poslove oko privatizacije u RS-u.

Bivša ministrica finansija RS, Svetlana Cenić kaže da je ovakav kredit gotovo nemoguć.

"Ni najjača banka u BiH, pa i šire nikada ne bi odobrila ovoliki iznos kredita jer bi time ugrozila svoju likvidnost. Pavlović International banka iz Bijeljine je minorna banka koja nema ta sredstva za plasirati", kaže Cenić.

Predstavnici Pavlović International banke nisu o ovom kreditu željeli razgovarati sa novinarom CIN-a. Sekretarijat Vlade RS-a nije odgovorio na zahtjev za razgovor sa Dodikom kojeg je uputio CIN.

Scenarij za pilot-epizodu serije The Lone Gunman, u kojoj se avioni zabijaju u WTC, napisan je devet mjeseci prije pravog napada 11. rujna 2001, ali ovaj serijal nije jedini prorok u televizijskom programu

Mobiteli, laseri, put u svemir, biokemijsko ratovanje, genetski inženjering pa čak i pokretne stepenice te vrata na automatsko, senzorsko otvaranje samo su neki fenomeni, izumi i trendovi koje je u svojim knjigama pisanima između 1898. i 1933. predvidio legendarni pisac H. G. Wells, uz Julesa Vernea pionir znanstvene fantastike te istaknuti društveni i politički komentator.

Njegove kolege Aldous Huxley, koji je 1932. knjigom 'Vrli novi svijet' upozorio na distopijsku budućnost mentalne kontrole, države-roditelja i socijalnog inženjeringa hedonizmom te George Orwell, koji je 1949. klasikom '1984' najavio televizijsku manipulaciju i izmišljanje ratova, a i stvorio Emmanuela Goldsteina kao budući prototip mitološkog 'diznificiranog' negativca potrebnog vlasti i vijestima – zapravo Bin Ladena prije Bin Ladena – imaju također pozamašan udio u fenomenu 'literarnih najava' budućnosti 20. i 21. stoljeća, zapravo naše sadašnjosti.

The Lone Gunman

Jedna od teorija koja pokušava objasniti sve te silne 'koincidencije' kaže da su momci bili toliko precizni u svojim vizijama upravo zato što to uopće nisu bile vizije, ni plodovi mašte – povezani s političkim, industrijskim, bankarskim i intelektualnim silama svojih era, sva su trojica itekako dobro poznavala planove globalne elite i društvenih arhitekata, puno prije nego što su ih počeli provoditi u djelo. Huxleyjev brat Julian bio je predsjednik Britanskog eugeničkog društva i jedan od vodećih evolucijskih biologa i internacionalista 20. stoljeća, a Wells je napisao i knjige 'New World Order' (1940) i 'The Open Conspiracy' (1928), svojevrsne političke programe brisanja nacionalnih suvereniteta i globalnog ujedinjenja planeta pod jednom vladom, a koja će, kako je 1933. istaknuo u 'The Shape Of Things To Come', poprimiti svoje prve obrise u Iraku, mjestu rođenja Novog svjetskog poretka.
Osim političkih radova, Wells je bio javni eugeničar i istaknuti član elitnih društava Coefficients Club i Fabian Society te i kao takav nikada i nije bio samo pisac fikcije, a na njegovu važnost u društveno-političkoj klimi prve polovine 20. stojeća ukazuje i to da je Winston Churchill neke od svojih najvećih govora pisao izravno inspiriran rečenicama iz Wellesovih djela 'Rat svjetova' i 'Moderna utopija'. 'To je kao da Tony Blair posuđuje fraze iz 'Zvjezdanih staza' i 'Dr. Who'', kaže Dr. Richard Toye, predavač povijesti na sveučilištu Cambridge. Jedan drugi profesor, Oliver Curry, stručnjak za evoluciju, za BBC je izjavio da će ljudska vrsta u idućih 100.000 godina posve izbrisati razlike među rasama te biti podijeljena na dvije velike podvrste, jednu fizički i intelektualno razvijenu i drugu kržljavu, podaničku – gotovo identične onima o kojima je Wells pisao u romanu 'The Time Machine', što je samo nabacilo još jednu 'viziju' na hrpu već ispunjenih predviđanja.
Naravno, to ne znači da je Wells bio Nostradamus i braća Tarabić u jednom tijelu, iako bi nekima takvo objašnjenje bilo najjednostavnije i vjerojatno prihvatljivije od velike 'otvorene zavjere'. A to kojem društvu pripada Chris Carter, kreator 'Dosjea X' te je li i on reinkarnacija velikih proroka i kakve je točno informacije imao čak devet mjeseci prije 11. rujna 2001. također nitko ne zna, ali ostaje činjenica da su proročansku ulogu ukoričenih djela puno godina nakon Wellsove smrti preuzeli televizijski serijali, koji ponekad zastrašujuće točno pogađaju budućnost. Čak do te mjere da idu u detalje – baš poput pilot-epizode sada već legendarnog serijala 'The Lone Gunman', spin-offa 'Dosjea X', koja i danas, osam godina kasnije, uzrokuje češkanje po glavi svih analitičara, ali i samih autora serije.
Doduše, pola godine prije povijesnog 11. rujna, kontroverzni i danas pokojni američki radijski voditelj William Cooper u eteru je najavio kako očekuje skori napad na SAD, objasnivši da će krivac biti američka vlast, koja će najvjerojatnije optužiti CIA-inog agenta Bin Ladena; zatim je neka tri mjeseca prije napada, u ljeto 2001, isto ponovio i radijski voditelj Alex Jones. No ipak, ono što su scenaristi i producenti 'The Lone Guman' učinili prije svih jest to da su čak DEVET mjeseci prije 11. rujna napisali i pripremili epizodu koja detaljno prikazuje ono što se događalo tog kobnog dana u New Yorku. I baš poput Coopera i Jonesa, za zločin optužili vlastite tajne službe, koje su preuzele kontrolu nad zrakoplovima i zabile ih u tornjeve Svjetskog trgovačkog centra, a sve s ciljem izazivanja profitabilnog rata za koji je potrebna podrška ljute i uspaničene nacije.

- Ono što me najviše uznemiruje jest to da ako ja kao pisac fikcije mogu izmisliti takav scenarij, onda i ljudi koji imaju moć i vlast i čiji je posao zamišljati ovakve scenarije, mogu učiniti isto to, izjavio je Frank Spotnitz, jedan od producenata 'The Lone Gunman'. Condoleezza Rice, savjetnica za nacionalnu sigurnost SAD-a, prisjetimo se, izjavila je: Mislim da to nitko nije mogao predvidjeti... da bi koristili otete zrakoplove kao projektile – očito nije gledala televiziju.
Jack Bauer ima posebnu poziciju u neobičnom trendu. Optuživali su ga da glorificira i opravdava mučenje kao nužnu i pomalo 'seksi' manifestaciju novog američkog patriotizma, a cijelu seriju '24', zbog Dennisa Haysberta u ulozi crnog američkog predsjednika Palmera neki danas shvaćaju i kao javni trening za Obamu. Potonje možda i nije bilo namjerno, ali je zasigurno imalo učinka – jer ako može kod Bauera, može i u komšiluku.
Tu priča o televizijskim proročanstvima ne staje, a jedan od fascinantnijih starijih 'proročanskih' TV projekata je i 'The Year Of The Sex Olympics', britanska 'televizijska predstava' o budućnosti televizije i društva, snimljena još 1968. Scenarist Nigel Kneale jedan je od cjenjenijih britanskih scenarista proslavljen i po – gle koincidencije! – adaptacijama Orwellovih i Wellsovih romana za male ekrane te čovjek kojeg nazivaju 'ocem moderne televizije', a u svom prvom razvikanom projektu 'The Year Of The Sex Olympics' zamislio je svijet budućnosti u kojem ljudi 24 sata dnevno ovise o televizijskom programu, hipnotizirano buljeći u sve što im se servira. Vladajući establišment, uplašen naglim porastom globalnog stanovništva, gledatelje 'terorizira' pornografijom, kako bi im ubio volju za seksom. No kad se ljudi zasite takvog programa, direktor televizije dobije sjajnu novu ideju – odvesti izabranu obitelj na otok i snimati ih 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu pa to emitirati pod nazivom 'The Live Life Show'! Proći će nekoliko desetljeća do pojave 'Big Brothera' i eksplozije reality televizije, koju je Nigel najavio još šezdesetih, upozorivši s 'The Year Of The Sex Olympics' na dobre i loše strane njezine garantirane popularnosti.

MI5 aka 'Spooks'

Britanska serija 'The Troubleshooters' emitirala se u razdoblju od 1965. do 1972, a u prvoj sezoni, prije tranzicije u kolor emitiranje, nosila je ime 'Mogul', prema međunarodnoj naftnoj kompaniji, kolektivnom 'glavnom liku' serijala. Tri dana prije negoli je u stvarnom životu British Petroleum počeo bušiti Aljasku u potrazi za naftom, 'The Troubleshooters' je šokirao gledatelje prikazujući posve isti scenarij u jednoj od svojih epizoda, snimljenoj nekoliko mjeseci ranije. I to nije sve. Jedna epizoda govorila je o preuzimanju kemijske kompanije od strane Mogula – BP je istu stvar učinio do kraja istog tjedna u kojem je ona bila prikazana! Epizoda u kojoj se dogodila eksplozija naftne bušotine nije ni stigla biti emitirana, prije negoli je grunula u stvarnosti na Sjevernom moru. Predvidjeli su podvodne baze naftnih kompanija pa čak i najavili tadašnju cijenu nafte prije vijesti i TV Dnevnika, a to koliko je serija bila bliska stvarnosti govori podatak da je glavni glumac Geoffrey Keen pozvan na elitnu večeru Kluba naftne industrije, gdje su ga prigrlili kao jednog od kolega.
'MI5' (na lokalnom tržištu emitirana pod nazivom 'Spooks'), još jedna britanska serija, ovog puta špijunske tematike, govori o tajnoj službi iz naslova, a njezina radnja baš kao da je pisana u uredima istih tih tajnih službi. Glavni glumac Robert Penry-Jones je 2007. usporedio snimanje 'MI5' s čitanjem novina: Ponekad scenariji dolaze u isto vrijeme kada i novine, s posve istim pričama. To je zastrašujuće.
I baš poput 'The Lone Gunman' s druge strane Atlantika, 'MI5' aka 'Spooks' najavio je terorističke napade u Londonu, a scene napada u podzemnoj željeznici snimljene su prije negoli su se 7. srpnja 2005. uistinu i dogodile. Morali smo promijeniti neke stvari prije emitiranja, jer je sve bilo pomalo neukusno, kaže Penry-Jones, dodavši:
- Činilo se kao da zarađujemo na tome što se dogodilo, ali mi smo sve to snimili dan prije negoli se uistinu dogodilo.
(tportal.hr)

„Iza prozora nemirnog sna / Osjećam njihove sjene / Gledam kako kroz zidove plešu / Kurvini sinovi / Zatvori gubicu / Nije vrijedna zanata / Istresi gorčinu do kraja / Na strateškim mjestima njihovi ljudi / Kurvini sinovi / Lutke od krvi / Bez trunke ideje / Ubice na cesti / Loša noć, bježim iz grada / Oni dolaze / Kurvini sinovi / Otišao sam daleko, do krajnjih granica / More je uzimalo od neba / Na drugoj strani znaci oluje / Vidio sam kako plaze u tami / Hladna noć pred velike događaje / Znali su gdje će me naći / Kurvini sinovi.“ (Branimir Štulić)

SEX, POLITIKA & TURBO-FOLK Frontalni rat između sekularista, demokrata, zagovornika pravne države, medijskih sloboda i ljudskih prava, s jedne, i kriminogenih kleronacionalista, s manje-više otvorenim antidemokratskim, totalitarnim težnjama, kolektivističkim filozofijama, pokušajima sprječavanja uspostave pravne države i sklonošću upotrebe nasilja protiv neistomišljenika i manjinskih grupacija, s druge strane, nastavlja se svom žestinom. I, u neku ruku je postao dominantniji od međusobnog razračunavanja nacionalista, na koje smo, na ovim prostorima, navikli.

Zapravo, zajednički neprijatelj, što ova nevelika skupina građanski orijentisanih pojedinaca za kleronacionaliste jeste, na izvjestan način je ujedinio ovdašnju fašisoidnu desnicu ili ju je, što je vjerovatnije, samo razgolitio pred ovdašnjom javnošću, ukazujući na njenu frapantnu sličnost i kompatibilnost (na sladostrasni seksualni čin ispod pokrivača, nad kojim zmijske glave, krijući suštinu odnosa, glume sukob).

Nacionalno-religijske razlike između ovih militantnih, nadrkanih monolita, koji jedinku, građanina, drže taocem kolektivističkih delirija, odjednom se ukazuju kao beznačajne u usporedbi sa njihovim identičnim (negativnim) odnosom prema setu civilizacijskih dostignuća: prema jednakosti svih pred zakonom, kažnjavanju zločina, pravima manjina, transparentnosti rada vlasti, slobodi govora, garantovanju i štićenju ljudskih prava, odvojenosti vjere i politike, te, u konačnici, prema demokratiji u punom smislu tog pojma, a ne samo kao pervertiranom tranzicijskom sinonimu za izbore, na kojima se legitimira nedemokratska vlast.

„NE SE BUNIT!“ U neobjavljenom ratu do istrebljenja, u kome kleronacionalistički golijat i njegovi sljedbenici i plaćenici, u obračunu sa nejakim, (hajde da u nedostatku bolje riječi u ovom trenutku, nastavimo koristi tu ne baš najprecizniju) građanskim davidom, koristi sva raspoloživa sredstva (osim što se glave još nisu počele kotrljati, mada se i time prijeti), jedna od omiljenih taktika kleronacionalista je - zamjena teza.

Nasilnik se, klasičnim gebelsovskim inžinjeringom (uz podrazumjevajuće odsustvo morala), pokušava prikazati žrtvom, a stvarna žrtva, čiji je jedini „grijeh“ što se protiv nasilja usudila pobuniti, proziva se zločincem. I imenuje najstrašnijim imenima, za koje se očekuje da će izazvati negativnu reakciju u javnosti i izroditi „samoinicijativnog“ egzekutora.

Golijatovo kukavičko zapomaganje na sav glas, što ga je maleni David mrko pogledao, s jedne strane, služi kao poziv masi moralnih bijednika, rektalnih alpinista i konformista, da se priključe moći i novcem nabildanom jalijašu, u cipelarenju slabašnog jadnika, a s druge, kao opravdanje surovosti s kojom se ima namjeru obračunati sa svojim nezaštićenim i nejakim protivnikom.

„Ovoj zemlji potrebna je kritika kritike kleronacionalizma“, glasi teza jednog od intelektualnih opslužilaca ovdašnjih kriminaliziranih političkih, vjerskih i medijskih moćnika i potencijalnog ideologa Novog poretka. Onog koji će nastati kad građanski david, kad mu iz ruku uzmu OHR-ovsku praćku, bude zgažen od kleronacionalističkog golijata.

ČUDESNI SVIJET REKTALNOG ALPINIZMA Za potrebe odbrane neodbranjivog - kleronacionalista, rasista i kriminalaca na vlasti - i demoniziranje njihovih protivnika (bilo da se radi o novinarima, ombudsmanima, opozicionim političarima ili malobrojnim intelektualcima, koji se usuđuju javno suprotstavljati nakaznim političko-vjersko-medijskim moćnicima i zločinačkom sistemu koji stvaraju), izgrađen je čitav jedan matrix-ovski svijet vulgarnih laži, obmana i poluistina, koji se zbunjenoj masi, raznim avazima ispranih mozgova, pokušava predstaviti kao stvarnost (po principu „Nije valjda da više vjerujete svojim očima nego nama“).

Svijet u kome se za govor mržnje i nacionalizam ne optužuje političara koji izjavljuje: „Nama u Republici Srpskoj je neprihvatljivo da nam sude sudije muslimani“, sveštenika koji organizuje gomilu za linč novinara i aktivista nevladinog sektora, reisa i njegovog medijsko-političkog partnera koji ljude optužuju da su islamofobi, četnici, mrzitelji muslimana i Bošnjaka i time ih obilježavaju za odstrjel vjerskim fanaticima i ludacima kojim zemlja vrvi, postavljače križa nad Mostarom, novinu koja organizuje i podstrekava ekstremno nasilje nad manjinama i ksenofobiju, vlast na govoru mržnje uspostavljenu, nacionalističke medije iz kojih mržnja naprosto isijava,... (ne, za sve njih se – teško shvatljivim odsustvom elementarnog morala - nalaze riječi hvale), nego se za govor mržnje i nacionalizam optužuje – „građanske, antinacionalističke medije u Sarajevu“ i „izdajnike“ koji s njima sarađuju po RS-u, te, one koji rječnikom koji se ne obazire na malograđanska mjerila pristojnosti, kritikuju nosioce negativnih pojava u društvu (te, npr. Dodika nazivaju nadrkanom rasističkom svinjom, Reisa, zaštitnikom pedofila, Avaz omiljenim bošnjačkim toalet papirom, a povremeno i „kolektivno“ jebu majku onima koji su nas doveli u ovu situaciju – evo da ponovo dam povoda za priglupe javne intelektualne masturbacije, bićima iz Zone sumraka). Ili se histerično obrušava na one koji samo na govor (i ne samo govor) mržnje, i njegovu duboku inkorporiranost u strukture vlasti i društvene moći, ukazuju (teško je izabrati u masi bedastoća, ali recimo da je vrhunac ludila bio nazivanje nacionalizmom i govorom mržnje 60-minutaškog puštanja snimka na kome bradati direktor „jednog javnog emitera“ pjeva „Sprem'te se sprem'te četnici“, u okruženju folklornog društva ljubitelja klanja kamom).

POKUŠAJ DA SE ZBUNJENIMA OPET PRIĐE ZGUZA Jedna od najopasnijih teza koju proturaju ti besramni advokati aktuelnih moćnika i bolesnog sistema koji uništava i državu i narode i jedinku, a godi samo političko-vjersko-medijskoj mafiji i njihovim slugama, je da je trajući sukob i grčeviti otpor kriminalu, nacionalizmu, vjerskom fanatizmu, zločinima, kršenju ljudskih prava, zloupotrebi vjere i nacionalnih osjećaja, koji pružaju pojedini novinari i intelektualci ali i dijelovi sistema (ne treba zaboraviti hrabrost i poštenje ombudsmana federacije ili dijelova policijskog, tužilačkog i sudskog aparata, na RAK, pa i na rijetke ali dragocjene „izuzetke od pravila“ u politici) - motivisan antireligijskim ideološkim profilom onih koji pružaju otpor.

Tobože „takve, 'žestoke' novinare, veoma iritiraju vjernici(!) koji su se primakli politici“, i spominje se „veoma prihvaćeno stanovište, po kojem su deklarirani vjernici ustvari uljezi u polju politike“.

Osim što je ovo sofisticirana manipulacija, kojom se široki dijapazon tema koje kritički obrađuju mediji i pojedinci koje se napada, pokušava svesti na „teške i brojne uvrede na račun vjerskih vođa“, koje se pritom još interpretiraju kao ideološki sukob vjernika i nevjernika, računajući da će ih se tako lakše moći javno diskreditovati, ovo je i notorna glupost, koja računa na maloprije pomenutu paralelnu „matrix-ovsku“ stvarnost.

Pa zar u našem političkom (pa i javnom) životu, postoji iko ko nije vjernik? Ili ko se usuđuje priznati da nije? Zar ateizam nije proskribovan i u javnoj upotrebi takoreći kao uvreda i optužba? (pisac ovih redova se upravo zbog tog remakea rigidnog ideološkog nasilja iz prošlosti, kome je promjenjena samo odrednica, svojevremeno, javno samodenuncirao). Zar ne postoji gotovo redovna fluktuacija kadrova između institucija vlasti i organa vjerskih zajednica? Pa o kakvoj „iritaciji vjernicima koji su se primakli politici“ može biti riječ?

Niokakvoj, naravno. Radi se o običnoj podvali onih koji nastoje opravdati otvoreno miješanje vjerskih zajednica(!) u politiku, odnosno ignorisanje jednog od osnovnih postulata savremenih demokratskih društava – odvojenosti religije od države. Ne vjernika, nego religije, vjerskih zajednica kao institucija.

LJUDSKO DOSTOJANSTVO NEČOVJEKA A, u konačnici, ne radi se čak ni o tome. Nego o pokušaju da se izmisli(!) nekakav ozbiljan, principijelan, ideološki razlog aktualnog obračuna u javnom životu zemlje.

Da se prikriju stvarni uzoci i povodi. Kriminal, zloupotrebe, korupcija, nemoral, vlastoljublje, pohlepa, zločini i njihovo podstrekavanje, socijalna neosjetljivost, kršenje ljudskih prava, nasilje,... To(!) su razlozi negativnih natpisa u medijima, ocjena ombudsmana, tužbi i sudskih procesa. Adresirani na individualne adrese ili, eventualno, na adrese određenih organa nadležnih i odgovornih za određenja djela, a ne na religijske zajednice, vjeru, naciju, Boga.

Advokati moćnika, sasvim u skladu sa manirima svojih gazda, i u cilju njihove odbrane po svaku cijenu, međutim, uporno pokušavaju u precizno upućenim kritikama i optužbama isčitati kolektivističke poruke mržnje. Odnos prema kompletnim narodima i religijama.

A kritičare se, omiljenim manirom kleronacionalista, pokušava diskreditovati kao relikt komunističke prošlosti, s „prevaziđenim shvatanjem politike“. No, ne radi se o ostacima bivšeg sistema, nego o zametku istinski demokratskog društva. Otuda i tolika upornost da ih se zatre.

Za kraj, hajde da odgovorimo na jedno javno postavljeno pitanje iz Zone sumraka. „Ako prag ljudskog dostojanstva ne igra odlučujuću ulogu u osiguravanju politike dostojne svog imena – šta onda igra?“ pita izvjesni profesor, s poremećenim osjećajem za moral, lamentirajući nad „gaženjem ljudskog dostojanstva“ moćnika, od strane „izvjesne skupine novinara“.

Odlučujuću ulogu u osiguravanju politike dostojne svog imena igra – izgradnja i poštovanje pravne države, profesore! Rad u interesu zajednice. Poštenje. Skromnost. Socijalna osjetljivost. I zaštita ljudskih i manjinskih prava.

I, kad smo već kod toga, jedno više retoričko (ali može biti i anketno) pitanje: Postoji li ljudsko dostojanstvo pedofila, silovatelja, naručioca ubistva, rasiste, ratnog zločinca, inkvizitora, mafijaša, političara koji sebi poveća platu 100% a ukine naknadu invalidima ili djeci nezaposlenih roditelja? I, u konačnici, postoji li ljudsko dostojanstvo advokata Zla?

Neobrazovanost, politička letargija i permanentni osjećaj beznadežnosti da se išta može promijeniti kod ovdašnjeg običnog čovjeka, bio je jedan od najvažnijih projekata nacionalističkih stranaka

Nedavno su u centru Ljubljane radnici, penzioneri, i „poštena inteligencija“ organizirali proteste zbog ozbiljnog pogoršanja ekonomskih uvjeta u Deželi nastalih usljed globalne recesije. Tako se i Slovenija zvanično upisala na dugu listu zemalja Evropske unije gdje građani protestima, pištaljkama, a nerijetko i revolucionarnim parolama, iskazuju nezadovoljstvo učincima rada državne vlasti. „ Možete li zamisliti masovni protest radnika iz cijele Bosne i Hercegovine koji bi se, poput onog prošle subote u Ljubljani, održao u klasičnom ljevičarskom dekoru u Sarajevu. Čak i kad bi se, nekim čudom, nešto slično desilo, javili bi se oni koji bi to uzeli kao dokaz da je ovaj grad tvrđava titoizma. A možda i kao dokaz domaće islamofobije“, napisao je u svom odličnom komentaru o ljubljanskim protestima u Oslobođenju kolega Gojko Berić.

VIJESTI IZ SNOVA

I zaista, da li je realno vjerovati da se bosanskohercegovački poniženi radnici sa obje strane entitetske crte, sa obje strane Neretve, svih vjera i nacija, ujedine makar oko jedne zajedničke ideje pa makar ona predstavljala i elementarni zahtjev o stvaranju minimalnih preduvjeta za njihovo puko preživljavanje. Ovoga puta ne govorimo o „crvenim“ protestima „klasičnog ljevičarskog dekora“, kako je to napisao kolega Berić, već o mogućnosti da se jednako gladni Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Ostali zajednički izbore za vlastiti komad kruha u zemlji u kojoj je sve više onih željnih bijelog hljeba. Hajmo pokušati lažirati tu situaciju. „Pred Zgradom inistutucija BiH, na Trgu Bosne i Hercegovine u Sarajevu, okupilo se oko pedeset hiljada građana naše zemlje koji od Vijeća ministara BiH, Vlade FBiH i Vlade RS traže hitno ispunjavanje svih postavljenih uvjeta za prijem BiH u NATO i EU, te povećanje minimalnih plaća za deset, a penzija za 15 procenata. Prosvjednici su tražili da se u državnom parlamentu hitno usvoji Zakon o oduzimanju opljačkane imovine i da se sva nezakonito stečena imovina zaplijeni, a novac od njene prodaje uplati u entitetske Zavode PIO/MIO. Osim toga, sa protesta/prosvjeda je upućen jedinstven poziv građana Banje Luke, Širokog, Mostara, Drvara, Foče, Doboja, Orašja, Dervente, Bijeljine, Bihaća, Tuzle, Livna..., da u slučaju neispunjavanja ovih zahtjeva vladajuća koaliciji odmah raspiše vanredne izbore kako bi na vlast došli bolji i sposobniji političari.“

Tako bi otprilike izgledala agencijska vijest sa Marijin Dvora, vijest koju po svemu sudeći nikada nećemo doživjeti. Jer ovdje odgovorna radnička klasa praktično ne postoji, u BiH nema niti jednog sindikalnog udruženja čiji čelnici odavno nisu korumpirani od kriminalne vlasti, a o ozbiljnom promicanju ljevičarskih ideja da i ne govorimo. Ovo je zemlja u kojoj se svako crvenilo“ (uključujući i, recimo, privrženost crvenim odjevnim predmetima) od političko-vjerskih elita podvodi pod „staljinističko-ateističke tekovine bivšeg režima“. Siguran sam da bi ozbiljnija anketa u BiH dokazala da ovdašnji radnici na pitanje o ljevičarskoj političkoj doktrini i borbi za radnička prava „k“o iz topa“ odgovaraju da se radi o „povratku u prošlost i rigidni komunizam“. Pa otkud onda, majka mu stara, toliko „komunjara“ u razvijenoj Zapadnoj Evropi, od moćne Njemačke do socijalnog raja Švedske? Otkud mrske „komunjare“ u svim tim prebogatim državama, tamo gdje komunizam nikad nije ozbiljno zaživio kao politički pokret?

NASTAVAK RATA MODNIM SREDSTVIMA

Neobrazovanost, politička letargija i permanentni osjećaj beznadežnosti da se išta može promijeniti kod ovdašnjeg običnog čovjeka, bio je jedan od najvažnijih projekata nacionalističkih stranaka. Samo na taj način, dakle pretvaranjem kompletnih naroda u zapuštena stada koja se međusobno mrze, nacionalisti su mogli osigurati sigurne preduvjete za nesmetanu pljačku, lično bogaćenje i dosljedno uništavanje države Bosne i Hercegovine.

Nema nikakve sumnje da je ovo što se nama danas događa samo nastavak rata i ratne izolacije drugim sredstvima, rata iz kojeg su svi izašli demolirani, osiromašeni i bez ikakve realne perspektive osim onih nekoliko stotina privilegiranih političkih kleptomana i njihove elitističke rodbine. Pa je zato ovih dana u kitnjastoj viletini koju je Ejup Ganić ukrao u centru Sarajeva održana poluprivatna modna revija na kojoj se pojavila „gradska raja“, fudbaleri, privatizacijski tajkuni i ostali korumpirani polusvijet. Sa takve modne revije, iza velikih prozora Ganićevog doma, ne vidi se jad i čemer na ulicama glavnog grada Bosne i Hercegovine. Prizor je usmjeren na manekenke, pogled je uperen na noge, na lica, frizure, na modne detalje, na raskošni coctail-corner u uvalnom uredu skorojevićke vile...

Da bi sve bilo pošteno i do kraja utemeljeno, predlažem ovdašnjim, uglavnom netalentiranim, modnim kreatorima i kreatoricama da ubuduće u svojim „proizvodima“ (a to se posebno odnosi na šalove i marame) ni u kom slučaje ne koriste crvene nijanse jer bi vrlo lako mogli biti optuženi/e za prizivanje komunističkih tekovina. Istih onih tekovina u čijem su vihoru izgrađene i Ganićeva, i vila Mustafe Cerića, i stan Nedžada Brankovića na Ciglanama...

I da na kraju ne zaboravim. Radničkoj klasi drugarski sugeriram da i dalje šuti, trpi i vjeruje političarima više nego vlastitom stomaku i vlastitim očima. Neka jednom zauvijek zaborave na glad i ne vide životnu raskoš i vile vladajuće elite kraj kojih svakodnevno prolaze. A što se onih vječito nezadovoljnih i namrgođenih Slovenaca tiče, nadaleko je poznato da se radi o ljudima koji su bili i ostali komunjare u duši. Zato i ne čudi što su nedavno Ljubljanu crvenim obojili...

Veselinović je kazao da su najviše otkaza posljednjih mjeseci dobile osobe iz preduzeća koja su radila za izvoz, odnosno koja su obavljala tzv. lon poslove.

-Tu bih spomenuo tekstilnu, kožarsku i industriju obuće, autoindustriju, trgovinu, ali i naglasio da je takav slučaj i s osobljem iz administracije - kazao je Veselinović.

(FENA)

 Johan Stenebo, bivši radnik poznatog proizvođača namještaja IKEA, tvrdi da direktor ove kompanije Ingvar Komprad špijunira i maltretira svoje radnike, naziva ih crnčugama i ne dopušta poslovni napredak ženama. U svojoj knjizi Istina o IKEA-i (The Truth about IKEA) on prepričava svoja dvadesetogodišnja radna iskustva u ovoj kompaniji. Kako piše, direktor Komprad koristi metode tajne istočnonjemačke policije Stasi kako bi uvijek znao šta se dešava među radnicima i šta oni o njemu misle.

- Nisam se sa tim mogao pomiriti i također nisam želio ćutati – kaže Stanebo čija je knjiga izašla devet mjeseci nakon odlaska iz ove kompanije poslije sukoba sa upravom.

On tvrdi da Komprad tačno zna šta se dešava u svih 300 prodavnica u preko 40 zemalja širom svijeta. Prema njegovim riječima osamdesettrogodišnji vlasnik jedne od najpoznatijih svjetskih firmi njom upravlja poput najcrnjeg diktatora i od svojih radnika traži lojalnost do smrti. Stenebova knjiga izazvala je brojne i oprečne reakcije te poljuljala inače besprijekoran imidž IKEA-e, koji se počeo urušavati prije 15 godina kada je otkriveno da je Komprad bio član pronacističke grupe tokom Drugog svjetskog rata.

Saradnja sa Engdahlom

Odala su ga lična pisma Peru Engdahlu, poznatom švedskom fašističkom aktivisti, objavljena nakon njegove smrti 1994. godine. Iz njih se vidi da je Komprad prikupljao novac i regrutirao članove takozvane Engdahlove grupe sve do septembra posljednje godine rata. Novinari nikada nisu uspjeli saznati tačan datum njegovog napuštanja grupe ali je poznato da je sa Engdahlom bio prijatelj sve do početka pedesetih godina prošlog stoljeća. Najviše kivnje izazvao je kod Jevreja pa je Komprad uputio pismu svojim radnicima Jevrejima u kojem je priznao kako mu je to najveća životna greška. Prodavnice širom svijeta, posebno one u Izraelu, osjetile su pad prodaje uprkos Kompradovom javnom izvinjenju.

Godinama nakon ove afere Komprad, težak 22 milijarde dolara, ulagao je ogromne napore i milione dolara da popravi svoj imidž. Mediji su prenosili da u stanu ima namještaj star 20 godina iz vlastite proizvodnje, da koristi penzionerske povlastice i uglavnom se vozi gradskim prevozom pa je u nekim medijima zaradio titulu najveće svjetske cicije. Sve je to dio smišljene kampanje u kojoj su se koristili podobni i pažljivo izabrani mediji, tvrdi autor knjige Istina o IKEA-i.

On otkriva da je Komprad razvio vlastitu špijunsku mrežu kako mu nijedna sitnica ne bi promakla. Ovo je ujedno prvi put da neko od zaposlenika IKEA-e govori negativno o svom šefu i njegovoj kompaniji. Navodno se u sjedištu firme strance otvoreno naziva crnčugama i ne da im se nikakva šansa da napreduju.

U svojim prozivanjima Stenebo je spomenuo i uglednu nevladinu organizaciju Greenpeace, inače saradnika švedskog proizvođača namještaja. Stanebo ih je optužio da su od Komprada dobili ogromne novčane donacije u zamjenu za šutnju. Tako je Greenpeace, tvrdi Stenebo, ostao nijem kada su se pojavili navodi o IKEA-inoj odgovornosti za uništavanje prašuma u Maleziji i Borneu, iako je ova organizacija poznata po svojim nekompromisnim kritikama korporacija koje uništavaju prirodu.

Perje živih gusaka

Stenebo još otkriva da je cijena drveta koje IKEA nabavlja u Kini potpuno nelogična i da je niža od svih legalnih cijena drveta u ovoj velikoj zemlji. Tokom svog dugogodišnjeg rada za Komprada, Stenebo je navodno bio svjedokom načina pravljenja jastuka Gosa i deka Mysa, za koje je perje bilo čupano sa živih gusaka. Velike donacije IKEA-e organizacijama za zaštitu djece puko su pranje obraza jer tepihe u Pakistanu izrađuju tamošnja djeca, tvrdi dalje Stenebo.

- Činjenica je da kompanije poput IKEA-e, koje raspolažu ogromnim budžetom, mogu birati s kojim dobavljačem žele sarađivati. No, umjesto da sarađuje s najboljima, IKEA uvijek sarađuje s najjeftinijima. Dobrotvorne geste su jeftinije od čiste savjesti, a i prednost im je da su porezna olakšica – izjavio je Stanebo.

Istog trenutka kada su se pojavile glasine o drugoj strani IKEA-e, pojavila se i sumnja zašto je Stenebo, koji je u ovoj kompaniji prošao sve: od skladišta do ličnog Kompradovog pomoćnika, uopšte objavio knjigu. Većinsko mišljenje jeste da se radi o osveti zbog odlaska iz firme ali to pisac odlučno odbija. Ne bi bilo čudno da se radi o podmetanju konkurencije s obzirom da se IKEA, poput većine drugih svjetskih koorporacija, nije libila koristiti sve dostupne mogućnosti da se riješi konkurenata. Koliko su moćni najbolje pokazuje primjer iz 2004. godine kada je u Irskoj promijenjen zakon o veličini proizvodnih hala i prodavnica samo zbog toga jer je IKEA planirala izgraditi zgradu veću od, do tada, zakonom predviđene.

IKEA nije željela zvanično reagirati na Stenebove optužbe nazivajući ih ličnim pogledima individue. Još uvijek nije poznato da li će Komprad tužiti svog bivšeg zaposlenika zbog klevete i odavanja poslovnih tajni. Bez obzira na Stenebov kredibilitet, istinitost njegovih navoda ili skrivene namjere, imidž kompanije za koju je švedski poslovni dnevnik Dagens Industri nedavno objavio kako je za deset godina zaradila oko 30 milijardi dolara, već je ozbiljno poljuljan. A Stenebova kampanja raskrinkavanja ovog diva tek je počela pa će biti zanimljivo posmatrati okršaj nezaposlenog i neutjecajnog Steneba i petog najbogatijeg čovjeka svijeta. Ako je Komprad zaista onakav kakav je prikazan u knjizi Istina u IKEA-e, onda se Stenebo neće dobro provesti.

(zurnal.info)

“Ako bude ponuda uzmi ili ostavi, ja ostavljam”, rekao je Dodik u izjavi novinarima u Banjoj Luci potvrdivši da će se sutra i on sastati sa Steinbegrom, jer je to bilateralni, a ne plenarni sastanak.

Nije, međutim, mogao da potvrdi da li će razgovarati i o ustavnim promjenama, ističući da je Steinbergu već odranije poznat njegov stav da o promjenama Ustava BiH treba da odlučuju domaći lideri.

Podsjetio je i da je on ponudio mogućnost oko sedam do osam promjena Ustava, što bi bile određene minimalne korekcije i za koje postoji konsenzus u RS-u.

Ukoliko one budu dogovorene u razgovorima domaćih lidera, navodi, moraju biti potvrđene i u entitetskom parlamentu, jer je i RS jedan od potpisnika Aneksa IV Dejtonskog sporazuma, čime je odobrila Ustav BiH.

“Bez sporazuma s RS-om nema ustavnim promjena”, kategoričan je Dodik i dodaje da većina u državnom parlamentu nije dovoljna da se promijeni Ustav, ako nema saglasnosti RS-a.

Međutim, poručio je i da RS ne pristaje na promjene mimo onih osam tačaka za koje je iskazao spremnost da se ugrade u Ustav.

“Nemoguće je s naše strane očekivati bilo kakvo proširenje tih promjena. Pošto je to malo Bošnjacima i jednom broju stranaca, šta mi da radimo. Umorni smo od davanja koja se samo od nas očekuju i nismo zainteresirani da dajemo”, kazao je lider SNSD-a.

Izrazio je spremnost da se jača institucionalni kapacitet RS-a, u skladu s državnim ustavom i u tom pogledu smatraju sebe potpunim legalistima i ljudima koji brane legalitet u skladu s Ustavom.

On tvrdi i da oni koji žele promjene vrše snažan pritisak u želji da “imaginaranu priču koja se zove put u EU”, iskoriste kao “dovoljnu šargarepu kako bi neko pristao da trajno ukine svoju autonomiju, a to je RS i to se neće desiti”.

Poručio je i da treba biti jasno da RS nije spremna da dovede u pitanje više nijedan segment svoje autonomije koju ima u okviru Daytona.

“To ne može, kao ni promjene koje se traže kada je u pitanju Predsjedništvo BiH, gdje bi se ukinuo sistem veta pri preglasavanju. Ne želimo da više nijedan naš zaštitni mehanizam bude doveden u pitanje i to se neće desiti”, rekao je Dodik.

Naglasio je i da će to jasno reći prilikom razgovora te ukoliko to nekome ne odgovara može da traži neke druge načine.

Kao neprihvatljivo ocijenio je i predlaganje rješenja koja bi bila udar na entitetsko glasanje, kao i formiranje vlade BiH, jer ona “nije predviđena“.

Dodik je još dodao i da BiH, kao sporazumna zemlja, ne može da doživi dramatičnu promjenu svog političkog uređenja, ustanovljenog Dejtonskim sporazumom.

Upitao je i zašto se vrši dalji atak na Dayton i konstatirao da to mora da prestane, jer je taj sporazum već dovoljno promijenjen raznim intervencijama nekih visokih predstavnika i mešetarenjem međunarodne zajednice.

“To mora da prestane i mi imamo karakter da to kažemo. Nismo zainteresirani za ustavne promjene, posebno ne one koje zadiru u naše pravo, a ta naša prava nisu protiv nekog drugog, niti prava BiH”, rekao je.

Po njegovim riječima osnovni problem jeste što međunarodna zajednica nije pokušala da u okviru Dejtonskog sporazuma uspostavi politički sistem za Dayton, već pokušava da kreira novi i time dovela do otvaranja ‘Pandorine kutije’.

"Neka zatvore tu kutiju, jer je nisam ni otvorio”, zaključio je lider SNSD-a.

(FENA)