Zovu ga 'Građaninom Kaneom' lošeg filma i najvećim novim kultnim fenomenom na svijetu, o kojem eseje pišu čak i ozbiljne novine. Je li 'The Room' uistinu toliko grozan da je, baš kao što je to svojstveno svakom kreativnom ekstremu, dobio svoje fanatične sljedbenike?

Isprazna, besmislena i krajnje stupidna, ali beskonačno eksploatirana i silovana fraza 'najgori film svih vremena' izgubila je svoje značenje – ako ga je ikada i imala – onog trena kada je IMDB pustio raju da sipa svoje infantilne kretenarije po forumu, a WWW otvorio vrata pakla svakom mozgu željnom pražnjenja pa u duhu cyber-demokracije dao priliku kritičarskim blogerima da u vlastitom i svijetu njihovih prijatelja, kao i putnika namjernika koji zalutaju do pokojeg članka, krate predoziranje slobodnim vremenom beskrajnim svađama oko toga čija je pametna glava u pravu.

U takvoj situaciji, već se pomalo izgubila ona općeprihvaćena, iako ne i pretjerano smislenija tradicionalna teza da je 'najgori film ikada' Ed Woodov 'Plan 9 From Outer Space', što su neki mainstream kritičari izbrali za vijeke vjekova (pri čemu istodobno svi zaboravljaju na imena kao što su Jess Franco ili Ulli Lommel, recimo; naravno, najlakše je zastati kod Eda Wooda i praviti se da nitko ništa nije snimio nakon 1959), baš kao što su 'Građanina Kanea' odlučili proglasiti najboljim filmom ikada i zauvijek, bez obzira na to koliko se stotina i tisuća novih filmova u svijetu snimi svake godine i koliko se neviđeno genijalnih novih talenta od 1941. do danas pojavilo na filmu i videu.
Stoga je zanimljivo da je u 21. stoljeću, u dobu kada je svaki drugi film na IMDB-u 'najgori ikada snimljen', a neki 'klasici lošeg' čak dobivaju i svoje dokumentarne posvete (poput nedavnog filmskog spomenika 'Best Worst Movie', posvećenog nezaboravnom hororu 'Trol 2'), novi nositelj titule 'najgoreg filma svih vremena' proglašen je ujedno i ''Građaninom Kaneom' lošeg filma', kao omiljena nova igračka neumoljivog hipsterskog sarkazma.
Taj novi šampion mutne kategorije zove se 'The Room', a 2003. godine ga je Tommy Wiseau zamislio i snimio kao ozbiljnu dramu, iako se rezultat zbog tragičnog nedostatka miligrama talenta u bilo kojoj stanici autorovog tijela na kraju pretvorio u – čistu tragikomediju! 'The Room' je pravi primjer toga što se dogodi kada svatko zamisli da može biti indie redatelj – čista katastrofa, ako govorimo o neskladu ideje i realizacije, naravno, ali sigurno ne i u smislu pozornosti i medijskog učinka. Naime, 'The Room' je prvo šokirao time koliko je loš, a potom počeo veseliti kritiku koja si je mogla dati oduška kao rijetko kada do tada. Tako je IFC.com glas Wiseauova lika usporedio s 'Boratom koji oponaša Christophera Walkena koji glumi mentalnog bolesnika', a The Guardian je 'The Room' stavio uz bok Edu Woodu i 'Trapped In The Closet' R Kellyja.
Već je njegova premijera, kažu svjedoci, nakon prvih deset minuta postala poligonom za nezaustavljivo smijanje publike; nažalost, čak i oni koji su se smijali nisu ga preporučili nikome, jer je u toj prvoj distribucijskoj rundi na velikom platnu zaradio svega 2000 dolara! Na sedam milijuna uloženih!

U pravoj maniri američkog indie filma, Wiseau je sam skupio i spiskao tih sedam milja, bez ikakve pomoći studija; srećom, jer bi vjerojatno završio pod vodom s betonskim blokovima oko nogu da je ovakav proizvod donio na stol studijskih glavešina i njime pokušao opravdati investiciju. Nevjerojatno je da je ovo nedjelo uopće igralo u kinima, pa makar i tjedan dana, no kako mu se iz godine u godinu status transformirao od običnog 'lošeg filma' preko 'fenomena lošeg filma' do 'urnebesnog, najgoreg filma ikada', tako se vraćao u kino dvorane i konačno postao omiljeni 'midnight movie' novih generacija SAD-a i Britanije. Štoviše, reakcije publike i klasični kolektivni izljevi emocija vezanih za ovakve naslove pretvorili su ga u svojevrsnog, iako tragično neočekivanog, nasljednika fenomena 'Rocky Horror Picture Showa', pri čemu publika dolazi na projekcije odjevena poput glavnih likova, recitirajući pojedine lajne dijaloga i fizičkim imitacijama reagirajući na neke od najluđih scena. Štoviše, kada su pitali fanove u čemu je fora, bili su jasni – ni jedna komedija u povijesti nije mamila smijeh publike u ama baš svakoj svojoj sceni, kao što to radi 'The Room'. A to što nije zamišljen kao komedija, samo je bonus...

Nije trebalo dugo ni da film dobije svoje slavne pobornike pa su se tako kultnom sljedbeništvu pridružili svi, od Kevina Smitha preko Kristen Bell i Franka Blacka do Aleca Baldwina, a do danas, sedam godina nakon zadnje klape, 'The Room' je postao ozbiljan konkurent za preuzimanje titule 'Best Worst Film' pa do dobivanja vlastitog dokumentarca. Dovraga, njegovu neobičnu priču i analizu toga koliko se nekvaliteta isplati onda kada je toliko nekvalitetna da metodom punog kruga postane briljantna, baš poput maksimalne izvrsnosti, analizirali su mnogi, od televizijskih postaja ABC i Fox do filmskih analitičara Entertainment Weeklyja i The Timesa.
Tako je 'The Room' od jedva gledljivog, urnebesnog, kretenizma postao jednim od najvećih indie fenomena novog milenija. Teško je objasniti zašto, ako mu ne dopustite da se zavrti ispred vaših očiju i ušiju i kontaminira mozak te zategne trbušne mišiće nekontroliranim smijehom. Priča je to o ljubavnom trokutu mladih Amera, ženi koja vara budućeg supruga s njegovim prijateljem, a sve to snimljeno je poput kazališne predstave u nekoliko prostorija, s ogromnom količinom temeljito neerotičnih scena seksa po kvadratnoj minuti filma, a koje ga približavaju estetici soft-erotike TV filmova kasnih osamdesetih i ranih devedesetih.

Već prva dijaloška scena izgleda i zvuči kao skeč pa niste sigurni trebate li se smijati ili plakati od muke. Nije da su samo casting, set, gluma, zvuk, sinkronizacija, glazba i režija loši, jednostavno ništa, ali baš ništa ne funkcionira i raspada se duboko u svakoj pori svakoga kadra. 'The Room' je utoliko pomalo drugačiji od klasičnih 'trash horora' i promašenih blockbustera koji su vječni kandidati za ironičnu titulu 'najgorih, a najboljih'.
Na kraju krajeva, snimiti nešto istinski grozno ne može se 'znati' – samo učiniti bez svijesti, istinskim anti-umjetničkim procesom, ma koliko Wiseau danas tvrdio da je riječ o crnoj komediji, unutar koje su humorne debilane namjerne. Neki glumci su to odmah opovrgli, objasnivši da je čovjek jednostavno želio snimiti dramu, ali očito nije znao kako, a jedan neimenovani član ekipe novinama je izjavio: 'On je dobar lik. Ali strašno sere. Želio je snimiti dramu. To je bio poligon za demonstraciju njegovih glumačkih sposobnosti.'

I onda, je li 'The Room' najgori film svih vremena? Nije, ali je dovoljno grozan da ga jednostavno morate pogledati. Odmah!

(preneseno sa tportal.hr)

Sa tri godine zakašnjenja država završava evidentiranje romskih potreba iako su i bez toga doneseni planovi za pomoć Romima i za to odobrena sredstva. Ona bi se mogla prepoloviti jer je broj evidentiranih Roma manji od dosadašnjih procjena. Dio romske zajednice u BiH ovo evidentiranje naziva etiketiranjem Roma i još jednom vrstom diskriminacije ove manjinske zajednice

Tek 40.000 Roma živi u Bosni i Hercegovini, a ne dvostruko više kako se do sada procjenjivalo, kažu preliminarni rezultati “evidencije” državnog Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice. To bi moglo značiti i upola manje novca za Rome u narednih pet godina. Nedžad Jusić iz organizacije Euro Rom u ovom evidentiranju vidi etiketiranje Roma jer su već ranije donesene odluke o pomoći Romima zbog kašnjenja sa evidentiranjem.

Ovo istraživanje romskih potreba još uvijek nije završeno ali je jasno da će brojka koja će se koristiti kao zvaničan podatak biti znatno manja od dosadašnjih procjena. Predstavnici romskih nevladinih organizacija nezadovoljni su načinom evidentiranja za potrebe Dekade romske inkluzije, projekta kojim bi se za Rome trebalo izdvojiti oko 600 miliona maraka do 2015. godine.

Evidentiranje je trebalo poslužiti pravljenju akcionih planova i strategije za pomoć Romima, ali su zbog kašnjenja, ti planovi već usvojeni i odobren budžet za pomoć najugroženijoj manjini u BiH.
- Ovo je sada etiketiranje Roma – kaže Jusić i dodaje da za evidentiranje nije trebalo uzimati lične podatke.

Njegova organizacija bila je saradnik u ovom projektu ali se on povukao zbog loše metodologije.
- Otvoreno sam im rekao da nisam zadovoljan i da ne želim ulaziti u taj posao – objašnjava Jusić i tvrdi da je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglica dosta toga uradilo na svoju ruku.

O kako ozbiljnim propustima se radi najbolje govori to da Jusića niti ikoga iz njegova porodice ili organizacije nisu evidentirali, kao ni Sanelu Bešić, koordinatoricu Romskog informativnog centra, jedne od najpoznatijih romskih organizacija u BiH.
- U Tuzli se popis u naseljima pravio u jednoj prostoriji, jedan dan. Ljudi su dolazili i prijavljivali se. Pitanje je je li to vjerodostojno? Da li mogu tvrditi da je to tačno? – kaže Bešićeva i objašnjava da je proces bio posebno težak za nepismene Rome, a bilo je i jako puno Roma koji se uopšte nisu željeli prijaviti na evidenciju.
Uz sve nedostatke, za Bešićevu je evidentiranje korisno jer Dekada ima potrebu za bazom podataka kojom bi mjerila progres.

Jusić, sa druge strane, nije siguran da je uopšte bilo želje da se dođe do pravih podataka. Tvrdi da postoje cijela naselja gdje živi i do stotinu Roma koja uopšte nisu evidentirana.
- Ne znam da li je to slučajno ili namjerno – kaže Jusić.

U popisu 1991. godine oko devet hiljada ljudi u BiH su se izjasnili kao Romi. Međutim, druge statistike su govorile da je Roma barem šest puta više. Slično bi moglo biti i ovaj puta a stvarni broj pripadnika najugroženije bosanskohercegovačke manjine ćemo saznati tek sa zvaničnim popisom stanovništva.

Količina novca koju će BiH izdvojiti za pomoć Romima određena je prema dosadašnjim procjenama od 76.000 Roma. BiH bi do 2015. trebala izdvojiti oko 640 miliona maraka za obrazovanje, zapošljavanje i izgradnju stanova za Rome. Do sada se pokazalo da se izdvaja tek pet posto od godišnjeg plana od 80 miliona maraka pa Jusić s pravom strahuje da ova evidencije to ne smanji na dva i po posto.
- Ne vjerujem da će to utjecati na budžet ali opet naša je država spremna na sve – kaže Jusić.

Saliha Đuderija, pomoćnica ministra za ljudska prava i izbjeglice, tvrdi da smanjenja budžeta neće biti.
- I ovako imamo manje novca nego što treba tako da neće biti smanjenja – kaže Đuderija i dodaje da evidentiranje nije završeno.

Prema procjenama ovog ministarstva ostalo je još oko 20 posto neevidentiranih Roma i nadaju se da će posao završiti do kraja januara. Đuderija naglašava da se ne radi o popisu nego evidentiranju romskih potreba te da je proces bio dobrovoljan. Projekat koji je trebalo završiti još prije tri godine koštao je 250.000 maraka i Romi od njega još uvijek ne vide direktne koristi. Jusić objašnjava da sve to za Rome izgleda daleko i imaginarno.
- Država je daleko iznad nas, stvari se moraju spustiti na lokalni nivo.

(zurnal.info)

Da bi popravio „krvnu sliku“ uoči izbora, jer prema rezultatima sa posljednjih lokalnih izbora 2008. godine, kada je na svojoj, banjalučkoj regiji izgubio pet odbornika u gradskom parlamentu, ili 25 posto birača, Milorad Dodik je odlučio pokoriti i ono malo neovisnih medija. Žurnal objavljuje nove detalje o ofanzivi SNSD-a na medije

Nova godina u Republici Srpskoj počela je u znaku izbora, što ovih vanrednih lokalnih, za načelnika opštine Bileća, što redovnih parlamentarnih koji slijede u oktobru. Da kampanja uveliko traje, vidi se i po tome što čak ni praznični januarski dani nisu bili pošteđeni političkih prepucavanja u medijima. Formirana su i dva politička tabora, jedan koji čine partije koalicije na vlasti, SNSD-DNS-SP, a drugi još uvijek nehomogenizirana opozicija čiji je neformalni lider SDS, a prate ga PDP, SRS RS, DP, Nova socijalistička partija Zdravka Krsmanovića i još neke manje partije. Sličnu matricu usvojili su i ovdašnji mediji.

Po odnosu prema političkim blokovima, medije u Republici Srpskoj, osim na elektronske i printane, javne i privatne, bez imalo dvoumljenja možemo podijeliti na, uslovno rečeno, režimske i nezavisne. Zapravo, oni se svojom uređivačkom politikom sami svrstavaju u jednu od dvije grupe. Istina, egzistiraju i podvrste, a to su oni mediji koji pokušavaju djelovati u branši na način identičan onom kako prostitutka pokušava zaraditi novac, a da ne ide do kraja u pružanju usluga. Možemo reći da se tako ponašaju i mediji koji nisu u potpunosti „nasjeli na rudu“ vlasti. U servilnom odnosu prema Vladi RS, kojoj je stalo da bude u ljubavi sa svima, dakako, prednjače javni mediji, koji su i najpozvaniji da „blagovremeno i objektivno“ informišu javnost. Situacija je identična onoj u okruženju, gdje takođe nije u potpunosti prekinuta pupčana vrpca između javnih, naročito televizijskih servisa, kao najmoćnijih medija i vlasti.

SVI DODIKOVI MEDIJI

O ulozi i značaju medija u savremenim, više ili manje demokratskim društvima, sve je već rečeno. Opštepoznata je i „briga“ vlasti za medije, ali je manje poznata ljubav lidera SNSD-a Milorada Dodika prema njima. Svojevremeno je Dodik, zajedno sa Željkom Kopanjom učestvovao u stvaranju „Nezavisnih novina“, tada opozicione novine, a nekoliko godina kasnije, njegova kćerka Gorica postala je vlasnica radio stanice „Igokea“. Logično bi bilo da je sada na redu televizija. Da se ipak „Vlasi ne dosjete“, programiranje socijaldemokratskoj ideji (po Dodikovim aršinima) privrženog javnog mnjenja i dalje se najefikasnije provodi putem javnih medija.

Nakon privatizacije „Glasa Srpske“, od značajnijih medija u RS prefiks javni nose još novinska agencija SRNA i Radio-televizija RS, a oni su odavno udružili snage, na veliko zadovoljstvo Vlade i sve manje zadovoljstvo građana, koji su odavno primijetili da se „istina“ koja se plasira sa TV ekrana, uveliko razlikuje od one stvarne. Posebno zanimljivu ulogu u zatvaranju medijskog čarobnog kruga ima novinska agencija SRNA, čiji servis koriste gotovo svi veći mediji u RS i BiH. Retuširane vijesti, ili bolje rečeno činjenično osakaćene, postale su svakodnevica SRNE. Tako, na primjer, ako neko od opozicionih lidera održi press konferenciju u 11 sati prije podne i kritički se osvrne na rad Vlade , ili na stavove vladajućeg SNSD-a, izvještaj sa tog pressa biće objavljen kasno popodne, kada većina redakcija printanih medija već prelomi novinu, ali će zato reagovanje iz Vlade ili SNSD-a biti objavljeno u ekspresnom roku, prije osnovne vijesti na koju je uslijedila reakcija. O nepouzdanim i neprovjerenim informacijama zbog kojih je SRNA oposljednjih godina izgubila značajno na kredibilitetu koji je imala među korisnicima svog servisa, možemo naširoko.

Najdrastičniji i najsvježiji primjer neprofesionalizma SRNE pokazan je tokom medijske kampanje protiv BN televizije, kada je, nakon upada policije RS 13. januara zbog prijave o navodnoj utaji poreza i zloupotrebi službenog ovlašćenja, ova agencija objavila kako je „prema nepotvrđenim informacijama, policija tokom pretresa pronašla oko 170.000 KM u gotovini“. Pri tom, vijest nije potpisana, što jasno ukazuje na namjeru nalogodavca i autora, koji istinitost svoje tvrdnje nije ni pokušao da provjeri kod policije ili rukovodstva BN TV. Da ne bude zabune, policija nije pronašla ni jedan jedini fening.

Druga karika u lancu medijske mašinerije u službi vlasti Milorada Dodika je RTRS, koji se drži Srnine informativne matrice. RTRS-u je zbog „objektivnosti“ drastično opala gledanost , o čemu svjedoče i posljednja istraživanja Mareco Index Bosnia, prema čijim je mjerenjima tokom januara RTRS druga TV stanica po gledanosti u RS, a u pojedinim područjima nalazi se i na trećem mjestu.

Ne brine vlastodršce i upravljačko-uredničku garnituru na RTRS-u činjenica da komercijalne TV stanice imaju daleko gledaniji program, naročito zabavni, već to što je informativni program, naročito BN televizije, ali i ATV-a, sve gledaniji. U izbornoj godini to je za vladajući SNSD ravno medijskom puču. Kako RTRS svojim signalom gotovo u potpunosti pokriva Republiku Srpsku, i dobar dio Federacije BiH, za razliku od BN-a i ATV-a čija je mreža predajnika znatno manja, (BN i ATV se daleko više gledaju u kablovskoj mreži širom BiH, što piplmetri ne mjere), loša gledanost programskih sadržaja entitetskog javnog TV servisa time još više onespokojava vlast.

Zato i ne čudi ishitrena reakcija u vidu iznenadnog upada u BN televiziju 13. januara, na osnovu prijave bivšeg radnika o navodnoj utaji poreza, koji je direktoru Vladimiru Trišiću i ranije prijetio oružjem, zbog, opet navodnih, neraščišćenih računa.

Ako je policija sve to znala, a znala je, zašto joj je trebao tako loš izgovor? Ne predstavlja li pritisak na medije i stalna policijska pratnja koju je Trišić sada dobio, bez obzira što bi mu policijska zaštita trebala garantovati da će ostati živ?

DODIKOV MEDIJSKI MOGUL

Da bi se u susret izborima popravila krvna slika vladajućoj opciji naklonjenih medija na području krajiške regije, a posebno Banje Luke, gdje je SNSD na posljednjim lokalnim izborima 2008. izgubio pet odbornika u gradskom parlamentu, ili 25 posto birača, u pogon je stavljena i BEL televizija, koju je nakon stečaja kupio laktaški biznismen Milorad Janjetović, inače komšija Milorada Dodika. Ovaj kontroverzni biznismen vlasnik je i kompanije „Tamaris“, koja se bavi održavanjem zelenih površina širom svijeta, a naročito u Banjoj Luci. Osim što svojom travom pokriva mnoge poznate stadione u Evropi, Janjetović je vlasnik i dnevnog lista „Fokus“, koji je odavno u propagandnoj funkciji jer se aktivnosti vladajućeg SNSD-a pomno bilježe na prvim stranama. U kojoj mjeri je ova novina bilten SNSD-a i njegovog satelita, Socijalističke partije, dovoljno govori to da su primjerci „Fokusa“ na čijoj naslovnici su bili Petar Đokić i Ivica Dačić, besplatno dijeljeni delegatima Petog kongresa SP-a, koji su se trebali odlučiti između Đokića i Krsmanovića. Za čiji će groš raditi BEL možda ponajbolje govori redoslijed sjedenja prilikom dočeka Srpske nove godine u ugostiteljskom objektu „Kaldera“ u Laktašima, čiji je vlasnik takođe Dodikov blizak prijatelj Milenko Čičić. Za istim stolom, s lijeva na desno, našli su se predsjednik IO SNSD Nebojša Radmanović, Dodik, Čičić i Janjetović.

TV Bel Kanal počeo je emitovati program 18. decembra u 13 sati, a taj trenutak, osim po prisustvu ministara iz Vlade RS, gradonačelnika Banje Luke Dragoljuba Davidovića i drugih SNSD-ovih kadrova, ostaće upamćen i po anegdoti čiji je glavni akter ponosni vlasnik ove televizije. Janjetović je u svom pozdravnom govoru naveo kako BEL pretenduje da bude jedna od najglednaijih TV stanica u regiji, te da je za tu svrhu nabavljena „najsavremenija oprema u „Evropi“, posljednja riječ tehnike, te adaptiran prostor u zgradi „Čajaveca“

-Svi su nam govorili da ne možemo za sedam dana završiti renoviranje objekta i pokrenuti televiziju, ali mi smo dokazali da možemo. Istina, nismo završili sve, imamo još dvije nedovršene prostorije, ali i njih ćemo završiti i u njima ćemo smjestiti sve naše reprodukcije (!), poručio je Janjetović ponosno.

O efektima rada ove lokalne TV stanice još je rano govoriti, ali nema sumnje u to kakva će biti njena uloga u predstojećim predizbornim aktivnostima SNSD-a.

REZERVISANE NASLOVNICE

Što se tiče printanih medija, opšta je ocjena da najviše volje za pokazivanje nezavisnih stavova u odnosu na politiku pokazuje “Euro Blic”. Na stranicama bh.izdanja ovog beogradskog lista, nerijetko se mogu pročitati tekstovi koji se kritički odnose prema vlasti.

Za koju nijansu je u tom pogledu neodređeniji “Press”, dok svi drugi dnevni listovi sa značajnijim tiražom u RS balansiraju i bave se marginalnim društvenim temama, naročito bježeći od objavljivanja stavova opozicije.

U vrijeme SDS-ove vlasti, opozicione “Nezavisne novine” danas su utihnule. Nema ozbiljnijeg istraživačkog rada, ne prate se afere koje se vežu uz imena ljudi iz vladajuće koalicije, ili barem ne dublje od pukog pominjanja. Zato im i nije teško provjeriti rejting na kioscima. Po nekim informacijama, “Nezavisne” su se srozale na oko 2.000 prodatih primjeraka dnevno.

Profesionalni sunovrat “Glasa Srpske”, domaćeg dnevnog lista sa najdužom tradicijom, počeo je još u toku kampanje za parlamentarne izbore 2006., kada su se po novinarskim kuloarima zbijale šale o tome ko će osvanuti na naslovnoj strani. Tokom mjesec dana kampanje svakodnevno su se čitaocima sa naslovnice smiješili Dodik, Radmanović, Radojičić, Špirić… Za ostale nije bilo mjesta. Nije se mnogo promijenilo do danas. “Glas” je nakon privatizacije u rukama “Nezavisnih”, tačnije Željka Kopanje, koji je na mjesto urednika postavio Mirjanu Kusmuk, suprugu generelnog direktora RTRS Dragana Davidovića. Upućeniji u odnose ovog trojca tvrde da im Kopanja jednako izdaje zadatke. Nekada najtiražniji dnevni list danas u šali nazivaju penzionerskom novinom, čiji je tiraž znatno veći od “Nezavisnih”, valjda zbog većeg broja objavljenih čitulja.

Sve u svemu, prostora u medijima koji su naklonjeni vlasti, ima samo za istomišljenike, naročito one koji su spremni da negativno govore o suprotnoj opciji, ostali nisu dobro došli.

MEDIJE TREBA POKORITI

Iluzorno je govoriti o potpuno nezavisnim medijima u zemljama tranzicije, kakva je i BiH. Ipak, nezavisnost bi se mogla mjeriti stepenom profesionalnosti i izbalansiranog pristupa, naročito kada je riječ o jednakoj dostupnosti medijskog prostora svim političkim opcijama.

Politički analitičar Tanja Topić smatra da su mediji u BiH podijeljeni po etničkim i entitetskim granicama, što samim tim dovodi u pitanje njihovu objektivnost:

-Ako nisu naklonjeni etničkoj grupi kojoj pripadaju, mediji su onda u nekoj krajnjoj varijanti promotori određenih politika i interesa. U BiH je jako teško sačuvati profesionalizam i objektivnost, posebno usljed ekonomskih pritisaka na medije. Zato su uvijek manje više, blaže ili žešće, u nekom obliku zavisnosti, tako da je upravo suština na njihovom profesionalizmu i korektnosti.

Kada je riječ o sprezi politike i medija, Topićeva ističe da naši političari pokazuju dosta naslijeđa iz prošlosti i smatraju da medije trebaju pokoriti. Tako je poslušnima sve dopušteno, dok one nepodobne treba uništiti. Društvo koje ne poznaje različitost mišljenja od koje živi demokratija, kaže Topićeva, loš je okvir u kojem djeluju mediji:

-Veze između medija i politike uvijek je bilo i biće je. Za prepoznavanje te sprege potreban je obrazovan, samosvjestan građanin, a BiH je još daleko od toga. Mislim da tu granicu treba pojedinačno odrediti svako od nas, do koje granice ce dopustiti i koji su to interesi koji dopustaju da politika vlada njima. Međutim, da se ne zavaravamo, ta sprega je uzajamna. Brojni su mediji koji su se dobrovoljno stavili u službu određenih politika. I to je njihov izbor. Naš izbor su daljinski i odluka na kiosku za koga ćete izdvojiti jednu marku, kad je riječ o dnevnim novinama.

(zurnal.info)

Zaposleni u Općinskom sudu u Sarajevu godišnje “ukradu” skoro milion maraka - tačnije 918.743,75 konvertibilnih maraka, jer njihov radni dan traje pola sata kraće od propisanog, i plaćenog. Radno vrijeme zaposlenih u Općinskom sudu u Sarajevu zvanično počinje od 08,00 i traje do 16,00. Tako bi barem trebalo biti prema zvaničnoj informaciji o radu Suda. Međutim, ova institucija sa radom počinje tek od 08,30. Dakle, sa pola sata zakašnjenja. Naravno, to uposlene ne spriječava da u 16,00 napuste svoja radna mjesta.

BUDŽET OD 14,7 MILIONA KM

Tako, naprimjer, na Izvještaju o prispjeću pošiljke koju vam poštar ostavi na adresi, ukoliko niste kući kada vam dostavlja dopis iz Općinskog suda u Sarajevu, piše da “navedenu pošiljku možete podići na sudu - Općinski sud Sarajevo...” Kada zatražite informaciju o početku rada Suda, uljudno će vam saopštiti da je radno vrijeme od 08,00 do 16,00. Ali nije tako.

U Sudu ne možete ništa uraditi prije 08,30 jer vas, jednostavno, stražari na vratima neće pustiti. Obrazloženje uposlenih na obezbjeđenju, doduše usmeno, glasi: “Radno vrijeme Suda je od pola devet.” Dakle, radno vrijeme uposlenih nije osam radnih sati nego 7 sati i 30 minuta. Pola sata manje od zvaničnog.

Kako bismo saznali koliko (ne)rad zaposlenih u Općinskom sudu košta građane Kantona Sarajevo, poslužili smo se osnvnim matematičkim radnjama i došli do zaista skandaloznih informacija. Prema izvještaju o budžetu Kantona Sarajevo, prošle godine je na plaće, naknade i doprinose zaposlenih u Općinskom Sudu u Sarajevu potrošeno 14.699.900 KM. Obzirom da je pola sata (ne)rada uposlenih u Sudu jedna šesnaestina njihovog radnog vremena, lako se izračuna da oni godišnje nezasluženo uzmu 918.743,75 konvertibilnih maraka. Pri tom, isti taj sud bilježi nevjerovatna kašnjenja pri rješavanju slučajeva. Prema informacijama navedenim u Biltenu Općinskog suda u Sarajevu na kraju 2008. godine ostalo je neriješeno skandaloznih 1.049.005 slučajeva. Naravno, to se pravda nedovoljnim brojem zaposlenih, a da niko od njih ne postavlja pitanje koliko rade oni koji su već zaposleni.

KLIZNO RADNO VRIJEME

U Sudu smo zatražili informaciju zbog čega radno vrijeme uposlenih na Općinskom sudu u Sarajevu počinje u 08,30 a ne u 08,00 sati, koliko je i zvanično navedeno radno vrijeme i koje traje do 16,00 sati. Zbog toga smo zatražili da nam dostave zvaničnu informaciju zbog čega je to tako i da li za takvo ponašanje postoji zvanična odluka.

Od Amre Karačić, stručnog saradnika za odnose s javnošću Općinskog suda u Sarajevu dobili smo suhoparnu birokratsku informaciju u kojoj se navodi da je za uposlenike Općinskog suda u Sarajevu “radno vrijeme klizno”, te da je “dolazak na posao i početak radnog vremena od 07.30 h do 08.30 h, kraj radnog vremena je od 15.30h do 16.30h.” U njenom saopćenju za Žurnal još se navodi kako je “za fizička i pravna lica ulazak/izlazak u/iz zgrade suda od 8.30h do 16,30h.”

Ova informacija mogla nas je djelomično zadovoljiti ali, nažalost, ona je netačna, da ne upotrijebimo neku težu riječ. Da bismo provjerili navode savjetnice Karačić, 15 minuta nakon 16 sati pokušali smo ući u zgradu Suda. Naravno, ulaz je bio zaključan a na izlazu su bile samo uposlenice koje su se odjavljivale, provlačeći svoje magnetne akreditacije. Upitali smo policajca iz obezbjeđenja da li možemo ući u Sud na što nam je odgovoreno da je radno vrijeme završeno i upućeni smo da dođemo “u pola devet, kada Sud počinje sa radom”. Pitali smo ih od kada do kada radi Sud, na šta smo dobili odgovor: “Od pola devet, do četiri”.

Dakle, ipak zaposleni na Općinskom sudu u Sarajevu rade sedam i po sati a poreski obveznici u Kantonu Sarajevo plaćaju njihovo puno radno vrijeme. Onih 918.743,75 konvertibilnih maraka neko “ukrade”, a za onih preko milion neriješenih predmeta možemo samo upotrijebiti onu staru izreku kako je pravda spora, a za neke i nedostižna.

(zurnal.info)

Ja koja sam s njom nekad pričala o ljudskim resursima i izgradnji kapaciteta, sad razmatram razgradnju ljudskog otpada. Još je gadnije kad krenemo u opisivanje bubuljica, gasova, proširenih kapilara, teških sisa, pa jesu li stisle gaće ili nisu...

Sa svakim novim kilogramom ili pak svježim, dražesnim celulitom postajem svjesna da se u ovom drugom stanju ponovo ispisujem kao osoba. Ja fakat više nisam ja. Znam, zvučim odvratno i ljigavo, ali najčešće se osjećam kao tabula rasa. Doduše velika, grandiozna, sisata i mliječna, kao Dorina od 500 gr, ali ipak tabula.

PROUST MEĐU NAMA

Svako i sve može da utiče na mene. Ako čujem pozitivne informacije o nečijoj trudnoći i porođaju, taj dan sam kao ptičica. A onda mi neko ispriča strašnu priču o porodu koji je trajao 72 sata, a tokom kojeg se cjelokupno osoblje bolnice zavjerilo protiv trudnice u namjeri da je uništi, našto je ona jadnica preživjela tek zahvaljujući pukoj sreći. Tad provedem dan pokrivena dekom preko glave i mobitelom stisnutim uz uho šapčući mužu, sestri, mami, komšinici, teti koja prodaje novine, bivšem prijatelju..., kako je, o kako je strašno biti trudan u današnjoj Bosni i Hercegovini i pitam po hiljadu puta je l de da se to meni neće desiti jel' tako? Jesi siguran/a? Kako znaš?

Ni drugima nisam jasna. Fino vidim kako se nakon 5 minuta u mojoj neposrednoj blizini ljudi nekako lecnu. Od mene ili moje priče svejedno. Oči im se rašire kao onaj slatkiš toffeefe, pa postanu staklaste i odsutne kao da jedva čekaju da ih udari meteor jer ne znaju šta bi pričali sa mnom. Naravno da ne znaju. Ni sama ne znam šta pričam pola vremena, a drugu polovinu ja njih ne slušam jer osluškujem šta mi se dešava u trbuhu. Kafe mi nikad nisu trajale kraće. Da sam sumnjičava rekla bih da se ljudima, nakon pet minuta provedenih sa mnom, odjednom probudi davno uspavana volja za poslom i osjete nepodnošljiv svrbež na mjestu gdje im je u mladosti amputiran radni elan.

Jedino koga razumijem i ko mene razumije su druge trudnice. O što mi možemo pričati, kako su dugi i kvalitetni naši razgovori! Svaka rečenica zlata nam vrijedi. Da je onaj skriboman Proust bio sa trudnicama umjesto što se zatvorio sa kutijom slatkiša u sobu postidio bi se svojih bijednih 12 svezaka. Kladim se da bi ga mi inspirisale da napiše U potrazi za izgubljenim trudničkim vremenom bar u 24 toma ili, ako ništa, da se ubije prije nego što krene pisati.

REPETITIO EST MATER...

Svejedno je da li je ta druga trudna 1 dan, 1 mjesec ili je već pred porodom meni je svaka njena riječ kao medom obojena. Uhvatila sam sebe kako se iskreno radujem jer mi drugarica, novopečena trudnica, konačno ima vjetrove i normalnu stolicu! Ja koja sam s njom nekad pričala o ljudskim resursima i izgradnji kapaciteta, sad razmatram razgradnju ljudskog otpada. Još je gadnije kad krenemo u opisivanje bubuljica, gasova, proširenih kapilara, teških sisa, pa jesu li stisle gaće ili nisu...

Kakav Parlament BiH ili sastanak Vijeća ministara kad pričaju satima niočemu. Svaka trudnička tema je povod za lamentaciju od minimum 3 h. Slika je idealna za film o debatnom takmičenju: zažagrene oči, iskeženi očnjaci, tijela napeta jer samo čekaš svoj red da upadneš u razgovor jer pobogu tema je takva da ne možeš da se ne uključiš.

Do trudnoće nisam znala da je naprimjer svijet stolica tako raznovrstan. Čvrsta, meka, svijetla, tamna, prošarana, blanširana, sa dodacima, bez dodataka, suverena ili pak kantonalizirana... To je nepresušna tema koja izaziva i mnoga potpitanja. A šta znači kad je nekako onako polovična?

Pa se tema širi, postaje multidisciplinarna. Trbuh tvrd? Moj nije naprotiv. Ali zato je nekako spušten. Valja li to? Ma nije valjda, moj je sav gore dignut ispod sisa kao lopta. Blago tebi meni se svalio na mokraćni pa ne izlazim iz wc-a. Jok ja bogami ja ne moram satima u wc. A što mi se jedu jabuke. Jabuke? Ne mogu ih očima smisliti odmah me neka kiselina spopadne. Eh kad smo kod kiseline da vidiš šta mi se desilo juče. Ustanem ti ja kad ono muka mi...

I uopšte mi ne smeta da se ponavljam. Nekad sam pripadala onim ljudima koji su mogli samo dva puta da odslušaju istu priču i potom zorno pokažu da su upoznati s temom. I trudili se da se sami ne ponavljaju. A sad? Je l` neko zaustio da pita Kako si?, gotovo, u meni se uključi reprodukcija i vezem li vezem. Nedavno smo snimili zvuk srca bebe tokom pregleda ultrazvukom na mobitel i to je oružje s kojim napadam sve što se kreće. Po sto puta naravno. To što taj zvuk liči na zvuk stare vekerice nema nikakve veze. To je bebino srce i imate svi da slušate!

Ponekad, samo ponekad osluhnem sebe i pomislim: pa normalno da mi je muka. Mislim trudna sam. Vjerovatno je za očekivati da mi jabuka pojačava kiselinu pogotovo kad pojedem KISELU jabuku. Zašto bi mi stolica bila redovna kad se zatrpavam čokoladama koje onda zabetoniram sokićem? Koga briga je l` mi stomak gore ili dole dok je sve u redu? Zar je stvarno pitanje benkica od krucijane državne važnosti? Koliko još sedmica do kraja, vjerovatno se tiče dvoje tačno određenih ljudi a ne cjelokupne bh. javnosti i šire.

Ali ti lucidni momenti ne traju dugo. Do idućeg podrigivanja.

Ima nade dok postoje tri čovjeka koja su spremna skočiti u ledene virove da bi nekom pomogli. Ima nade, samo je ne treba tražiti kod trenutne posade političkih kabineta

Ukoliko vas je zadesila nesreća da morate svakodnevno pratiti rad ovdašnjih političara, morate biti oprezni - takva tužna aktivnost može ugroziti zdravo rasuđivanje. Suočeni sa ogromnom količinom bezobzirnosti, egoizma i okrutnosti možete sasvim izgubiti vjeru u ljude. Možete pomisliti da na ovom svijetu nema više poštena čovjeka. Ako smatrate da je ova tvrdnja pretjerana, vjerujte da nije. Potpisnik teksta je živi dokaz.

...

Imao sam sreću da sam u jednom periodu života putovao po Bosni i Hercegovini, tražio dobre ljude i za to bio plaćen. Kolega Almin Zrno i ja polazili smo u rana jutra. Pamtim ih kao maglovita, tmurna, tegobna, valjda tako izgledaju ona kojim u prognozama plaše meteoropate. Za svako putovanje pripremao sam posebne kompilacije ne bi li nas muzika oraspoložila. Ali, nema tog reggaea koji može donijeti sunce ljudima koji su svaki dan prinuđeni da sarađuju sa javnim ličnostima, kako obično tepamo tom polusvijetu. Svjetlo smo pronalazili na kraju putovanja - divne ljude, starca koji je pošumio čitav Kupres, amaterskog slikara koji je sagradio galeriju u šumi, travničkog golubara, vareškog maratonca, visočkog grnčara, klesara, jogija, mlinara, bibliotekara... Pronalazili smo ih u njihovim opustošenim gradićima i osiromašenim selima, opljačkanim na brzinu u ratu pa natenane u miru. Ali, svi su oko sebe širili izuzetnu vjeru za životom, na svu sreću, zaraznu, pa smo nas dvojica zahvalno punili baterije. Reggae nam u povratku nije trebao.

Marko Vešović je, nakon što je pročitao naše priče, zapisao:

- Ova knjiga je, koliko god govorila o stvarnim ljudima i događajima, prozor kroz koji gledamo slike svijeta kojeg zapravo i nema. Tačnije, kojega ima tek u ostacima. Slike BiH koja je nestala djelimično zato što je morala proći, a djelimično zato što su je razorili ljudi.

Prinuđeni smo da tražimo te ostatke. Ako hoćemo da sačuvamo malo vjere u ljude. Nedavno sam ponovo dobio priliku.

....

Dvanaestog januara u Zenici tri slučajna prolaznika su iz nabujale rijeke spasili djevojku.

Djevojka je potrčala za psom, okliznula se i pala u Bosnu koja se izlila iz korita. Na tom mjestu rijeka je puna opasnih virova koji su prošle godine progutali djevojčicu. Kenan Durmo (26) skočio je prvi u hladnu vodu i uspio stići do djevojke. Jakna, otežala od vode, sputavala mu je kretnje, ali brzo je dobio pomoć. U vodu su skočili Sead Skender (45) i Mirsad Ćurovac (57) koji su mu pomogli da djevojku izvuče na obalu.

Nakon spasavanja svi su požurili svojim kućama, jer im je bilo hladno. Nisu stigli ni da se upoznaju. Zenička Civilna zaštita je danima preko radija tražila aktere i uspjela naći spasioce, a identitet djevojke je još uvijek nepoznat.
Inače, Sead Skender je metalurg bez stalnog zaposlenja, Mirsad Ćurovac penzioner, a Kenan Durmo nezaposleni fizioterapeut. Sva trojica pripadaju najugroženijim kategorijama (ružne li riječi) ovog društva, onima kojima država ništa nije dala ali im neprestano uzima. Pripadaju nesretnoj većini koja ima sve razloge da budu ogorčena. Ali, bez obzira na sve, oni su uspjeli sačuvati humanost. Skender je čak izjavio da je dan nakon događaja proslavio prvi rođendan unuke i da je ovo spašavanje za njega i svojevrstan dar.

...

Javni život Bosne i Hercegovine pun je kriminalaca, spletkaroša i prevaranata, mafijaških organizacija koje umišljaju da su političke stranke, šibicara koji se igraju ekonomijom, ljekara koji imitiraju božanska bića, profesora koji studentice doživljavaju kao seksualno roblje, novinara koji su na lažima izgradili tornjeve, humanitarnih radnika koji potkradaju sirotinju i sličnih predatorskih kreatura. Svaki dan oni pune novine, od naslovnih strana do rubrika jet seta, a na televizijama su u stanju u istom danu komentirati ustav i puniti sogan dolmu. S druge strane, samo lokalni, zenički mediji objavili su vijest o podvigu Durme, Ćurovca i Skendera.

Valjda je to normalna podjela medijskog prostora u ovakvoj Bosni i Hercegovini. Nije pretjerano zaključiti da je BiH, između ostalog, i zbog toga nakaradna država.

...

Ali, kao što vidite, ipak ima utjehe. Složićete se sigurno sa mnom da ima nade dok postoje tri čovjeka koja su spremna skočiti u ledene virove da bi spasili nekom život. Ima nade, samo je ne treba tražiti kod trenutne posade političkih kabineta.

Ja sam dobio svoju dozu optimizma. Treba sada štedit da mi duže traje.

(žurnal.info)

Nephu Huzzband je četveročlani band iz Nottinghama koji svoju muziku prezentuju po manjim klubovima širom Engleske. Njihova muzika mogla bi se opisati kombinacijom Foalsa i Klaxona dok iznad njih zlokobno kruže …And You Will Know Us By The Trail Of Dead. Oni u intervjuima dodaju uticaje Joy Division, novozelandske Die!Die!Die!, Q and Not U i At The Drive In.

Počeli su svirati još u školi i probe uglavnom izvodili u vrijeme pauza za ručak. Prvi uspjeh postižu kada im je live nominovan 2008. godine za najbolji živi debut album u Britaniji. Poslije toga kreću mnogobrojni pozivi za gostovanja pa je logičan slijed bilo snimanje prvog studijskog albuma pod nazivom Elementary.

Album otvara haotična i istovremeno nježna The Finger That Points i pokazuje nam da Nephu Huzzband ulaze drsko i razarajuće u ovaj projekat kombinujući ono što mnogi bendovi ne mogu da postignu, a to je žestina i suptilnost u kombinaciji sa teškim instrumentalnim uvodima i neurotičnim vokalom. Muzički utjecaj osamdesetih je izuzetno prisutan u pjesmama Nephu Huzzband sa veoma jakim post-punk izražajem. U ovoj pjesmi tu je mračni gitarski uvod, uz teške udarce bubnja sa glasom Toma Bentleya koji asocira na vokal Roberta Smitha.

Druga numera sa albuma je It's Only Ordinary koja sa svojim teškim početkom i ponavljanjem samog naslova pjesme odlično podiže atmosferu samog albuma, koji kod nekih slušalaca čak može proizvesti vrlo čudan i prihvatljiv osjećaj mučnine. Na albumu se nizaju jedna za drugom odlične numere kao što su Almost Over, razigrana Nurse! Nurse! koja je ujedno i jedan od tri video spota koja su snimljena za ovaj album i u kojoj bas gitara predstavlja sve ono što bi svaka istinska indie pjesma trebala da ima. Međutim, razigranost traje samo onoliko koliko traje već pomenuta Nurse! Nurse! jer sljedeća instrumentalna numera pod nazivom Neptune and Triton ponovo navlači tmurne oblake nad kompletan album. Ne može se pobjeći utisku da je instrumental samo ubačen kako bi popunio prazninu i sigurno su trebali sve učiniti da se taj osjećaj ne javlja.

Album nastavljaju mračna i na momente psihotična I Are Renaissance, ...And We Became Picasso Pieces gdje gitare daju osnovni ton cijeloj numeri sa teškim zvukom bas gitare. Najbolja pjesma albuma nam slijedi kao deveta i zove se Papers i jedna je od tri za koju je snimljen spot i ima nevjoratnu sličnost sa pjesmama grupe The Cure iz njihovog najmračnijeg perioda. Slijede We Speak in Whispers, žestoka, brza ali na žalost i kratka No Not Ever za koju je također snimljen spot i za kraj dugačka pjesma sa još dužim naslovom If You Though That Broke Your Spirit, You're Not Going To.

Ova četvorka se uopšte ne libi da kao zvučnu podlogu i svoje zaleđe koristiti veliki broj zvučnih efekata koji od njihove muzike prave mašinu za mljevenje. Za mračnu atmosferu samog albuma je u velikoj mjeri zaslužna produkcija koja nije u potpunosti čista i daje albumu atmosferu ploča iz osamdesetih godina.

(zurnal.info)

Političari preziru svoje novinare, kao što preziru i narod - jer negdje duboko u njihovim glavama pohranjena je informacija: „svako ko je bio u stanju glasati za tebe, idiot je“ - a preziru i tajkune, jer ovi preziru njih, a svoja bogatstva su stekli sarađujući sa njima

Ako je neko mislio da je gašenje Ferala bilo rezultat stjecaja nesretnih okolnosti i pogrešnih poslovno-ličnih odluka ljudi koji su tu novinu pravili, do sada mu je valjda postalo jasno da se zajebao. Sada, kada su pred gašenjem e-novine, koje je Luković zamislio, između ostalog, i kao nastavak Ferala drugim sredstvima, jasno je da tamo, vani, nešto vrlo moćno i neizbježno (a nije anakonda) guši upravo one medije koje želimo da čitamo.

Narodna volja

U biti, u procesu gašenja e-novina na djelu su svi razlozi i mehanizmi o kojima je Viktor Ivančić već pisao nakon gašenja Ferala. Tu se, vaistinu, nema šta dodati. Slučaj e-novine pokazuje nam da slučaj Feral nije bio tek čin lične osvete, nego odbrambeni akt sistema. U biti, sistem je prema Feralu i e-novinama djelovao onako kako antivirus djeluje prema virusima u našem kompjuteru: prvo ih je detektovao, onda stavio u karantin, a onda izbrisao. Čitava priča o sponzorima koji bježe i ambasadama koje drže kako je pisanje e-novina neodmjereno i jednostrano dio je quarantine-remove procesa.

E-novine i, prije njih, Feral, prepoznati su od strane anti-virus softvera kao uljez i prijetnja sistemu. Saša Ćirić je nedavno baš u e-novinama citirao riječi Dejana Ilića, koje je ovaj napisao pred gašenje Ferala: “Ako se Feral ugasi, sve nevladine organizacije i sve fondacije treba da se isele ili da prestanu sa radom“. Feral je, a sada i e-novine, ipak bio ostavljen od strane svih nevladinih organizacija i svih fondacija. Koje se međutim nisu iselile, nego su spokojno nastavile sa radom. Tako je bilo i tako jeste iz prostog razloga što NVO i međunarodne fondacije rade i radile su svoj posao: snaženja sistema. Opstanak Ferala i e-novina nije njihov posao, jer ti mediji ne doprinose snaženju sistema. Čak i tamo gdje bi tako prividno moglo izgledati – na polju borbe protiv fašizma i polju takozvane „istine o prošlosti“ -, e-novine i oni koji rade svoj posao nisu na istom poslu. Prvo: malo fašizma nikada nije škodilo kapitalizmu, naprotiv. Drugo, istina o prošlosti poželjna je koliko i AIDS, a počinje opasno da smeta našoj zajedničkoj budućnosti, onakvoj kakvu je vide upravo strane ambasade i fondacije koje finansiraju novu, razvojnu istinu o istini o našoj prošlosti.

O kakvom, dakle, sistemu govorimo?

Političari i njihovi novinari govore o narodnoj volji. Tajkuni, preko svojih superherojski principijelnih kolumnista i svoje “intelektualne elite“, koju čine nezavisni intelektualci (u čijim tekstovima često uočavamo samo to da su nezavisni od intelekta), govore o nekoj boljoj demokratiji, često se izrugujući narodnoj volji . S vremena na vrijeme ponove tezu kako bi za narod najbolje bilo da se politika vodi suprotno njegovoj volji, a da se pobjednikom izbora proglasi onaj ko je dobio manje glasova odvratnog, korumpiranog naroda. Kada na izborima pobijedi neko koga intelektualci ne podržavaju, ili su skandalizovani njime, pristupa se ruženju naroda. Sam narod je, kao i uvijek, kao i svugdje, odvratan dok preživa, pari se i neprekidno jadikuje.

Političari preziru svoje novinare, kao što preziru i narod - jer negdje duboko u njihovim glavama oblika glasačke kutije pohranjena je informacija: „svako ko je bio u stanju glasati za tebe, idiot je“ - a preziru i tajkune, jer ovi preziru njih, a svoja bogatstva su stekli sarađujući sa njima. Tajkuni preziru intelektualnu elitu koja za sitniš kakav ostavljaju konobarima radi za njih, boreći se za pravednije društvo i neki bolji svijet. Intelektualna elita prezire narod za čije se dobro, tvrdi, mučenički žrtrvuje. Jer, narod odveć rijetko razumije i odveć često zaboravlja. Ovdje pravila formalne logike zahtijevaju sljedeću napomenu: intelektualna elita naročito voli da priča o svim oblicima represije sistema nad njom, ali: kako intelektualna elita može stradati od sistema koji ju je proizveo u elitu, i u kojem je ona i dalje elita? To što je neko elita, valjda, znači da taj neko u sistemu uspješno funkcioniše i profitira? Ili samo istinska intelektualna elita razumije kako je moguće istovremeno biti i elita i žrtva sistema? It’s lonely at the top...

Kako prepoznati ološ

Narod prezire političare – one koje toplo ljubi, s najvećom će strašću prezirati. Prezire on, narod, i tajkune, i rado bi pio pivo na trgovima na kojima bi, poput novogodišnjih ukrasa – jer novo vrijeme uvijek traži ukrase -, sa bandera visili bogati. Da, narod prezire i intelektualce, jer ološ ćete, kako piše Lacan, uvijek prepoznati po njegovoj netrpeljivosti prema intelektualnom.

A iznad svega prezire sebe, jer njegova je istorija, uprkos brojnim nacionalnim praznicima i povremenim orgijama mahanja zastavama, tek neiscrpno skladište snažnih razloga za prezir.

Taj se sveobuhvatni, sveprožimajući prezir zove „društveni odnosi“, a sistem za održanje kapitalizma, onaj koji reguliše te odnose, ima ime „demokratija“. Prezir je istina sistema, a istina se, za dobro sistema, za dobro svih, ne saopštava. Političari, tako, javno izražavaju puno povjerenje u odluke naroda – sve dok narod glasa za njih. Tajkuni preko svojih medija zahvalju narodu na povjerenju. Političari rado ističu pozitivnu ulogu medija u društvu, a mediji sa svoje strane obećavaju da će nastaviti sa objektivnim izvještavanjem, koje će osnažiti ne samo politički, nego i pravosudni i sve ostale, kako poznate, tako i sisteme koji će tek biti otkriveni od strane njihovih neustrašivih i nepotkupljivih novinara-istraživača. Narod je u principu nepovjerljiv prema političarima, ali se s vremena na vrijeme pojavi političar kojem vjeruju. Takvi se političari u demokratiji zovu „demokratskim liderima“, „vođama slobodnog svijeta“ itakodalje, dok se u ne-demokratskim sistema isti takvi ljudi zovu Maršalima, Vođama itakodalje. Narod je, takođe, nepovjerljiv prema medijima. Osim prema svom omiljenom mediju, koji mu je omiljen zato što saopštava istine koje su njegove istine – a kao što znamo, istine koje nisu naše istine, zovu se laži. Jedan medij je, tako, popularan ne zato što „objektivno i kvalitetno informiše“, ili čak „edukuje“, nego zato što potvrđuje mišljenje publike. Ali: to što je narod nepovjerljiv prema medijima, ne sprječava ga da svoju predstavu o svijetu zasnuje na onome što sazna iz medija kojima, ponovimo, u principu ne vjeruje.

Što to dakle imamo pred sobom, što to cvjeta posvuda oko nas? Tek Veliki prezir, tek sistem u kojem, uz apsolutno poštovanje svih razlika, apsolutnu toleranciju prema svim rodnim, seksualnim, religijskim, političkim i ostalim identitetima, svako svakoga najdublje prezire. S punim pravom.

(zurnal.info)