U današnjoj akciji Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske zbog navodne trgovine ljudima i prostitucije uhapšena je i Nevla Mavlić, koja je prije mjesec dana prijavila nestanak svoje unuke M. M. Za njeno navodno zlostavljanje i navođenje na prostituciju osumnjičeno je nekoliko zvaničnika Općine Srebrenica, Nikola Rankić, direktor Srednjoškolskog centra u Bratuncu te pet profesora ove škole. U vezu sa ovim slučajem dovodi se i Sadik Ahmetović, ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine. U Bratuncu su uhapšeni: Nikola Rankić, direktor Srednjoškolskog centra, te profesori Milivoje Veselinović, Miloš Mitrović, Rade Ostojić, Ljubisav Jovanović i jedan pripadnik bratunačke stanice policije. Nezvanično se saznaje da je među uhapšenim i imam Mirsad Huseinović iz bratunačkog sela Hranča.
Cijeli slučaj pokrenut je nakon što je maloljetna Romkinja M.M. iz bratunačkog naselja Rakovac, otkrivena predozirana, nakon čega je smještena u "Sigurnu kuću".
Ona je navela spisak osoba koje su je iskorištavale, u čemu je posredovala njena nana Mevla.
MUP RS-a potvrdio je i hapšenje Nevle Mavlić koja je prijavila nestanak svoje unuke još 9. februara. Ona je prije sedam dana za Denvni avaz izjavila da se njena unuka 3. februara jednostavno nije vratila kući.
Nije se nikad dogodilo da od kuće bude ovoliko dugo odsutna. Različite priče dolaze do mene. Ja ne želim ništa da potvrdim, samo hoću da znam da li je živa. Zadnji sam je put vidjetla 3. februara ove godine. Došla je iz škole i veli mi da ide u Dom zdravlja da primi injekciju, jer je bila prehlađena. Poslije 9. februara je nedostupna, izjavila je tada Manjićeva.
M. M. od 3. februara nije dolazila ni u školu. Avaz je objavio i informaciju da M.M. živi sa nenom Nevlom Mavlić, te da su joj roditelji rastavljeni i da majka živi u Rakovci kod Bratunca a otac u Srbiji.
Tri dana nakon ovog teksta objavljeno je da je nestala djevojka pronađena i iz privatnih razloga se ne želi vratiti kući, potvrđeno je iz Centra javne bezbjednosti Bijeljina. M.M. je, prema nezvaničnim informacijama, u trenutku pronalaska bila predozirana. U međuvremenu je smještena u sigurnu kuću gdje se, prema nezvaničnim informacijama, nalazi i danas.
Zbog sumnje da je djevojka bila zlostavljana MUP RS-a pretresao je danas 13 lokacija u Srebrenici i Bratuncu, između ostalih i porodičnu kuću Sadika Ahmetovića u selu Podgaj. Jutros je potvrđeno i hapšenje Ćamila Durakovića, zamjenika načelnika Općine Srebrenica, te pretresanje njegove kancelarije i automobila. MUP RS-a potvrdio je da akcija još uvijek traje, a portal RTRS-a prenosi izjavu Drage Kalabića, šefa Kluba poslanika SNSD u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, da u kuloarima državnog Parlamenta kruži priča da će u zgradi Zajedničkih institucija također biti hapšenja. On je zatražio da se u tom slučaju organizuje vanredna sjednica Predstavničkog doma, prenosi RTRS.
Ahmetović je prije davanja zvanične izjave inspektorima, objasnio novinarima da daje izjavu o slučaju mlade Romkinje, a koja je, po nekim informacijama seksualno zlostavljana od dvadesetak osoba, a koje su predmet današnjih hapšenja u Srebrenici i Bratuncu.
"Riječ je o djevojčici kojoj sam dao stipendiju za školovanje isto kao što sam dao stipendije za još mnogo djece", kazao je Ahmetović.
Istakao je da je zgrožen ovim insinuacijama te da će nedvojbeno on i njegova porodica proći kroz vrlo težak period.
"Suočavao sam se i s još gorim problemima u životu, ali ne mogu da shvatim da neko može izmisliti ovako nešto", kazao je i dodao kako vjeruje u Boga i da nije uradio ništa za što je prozvan.
M.M.: Želim postati nekoManje problem a više izazov, bio je za udruženje Roma „ROMSKU SUZU“ kada je njihova članica iz lokalne zajednice Rakovac, opština Bratunac, M.M. zatražila pomoć za nabavku knjiga, jer djevojčica i njena nena žive od mjesečnih 120,00 maraka. Uprkos jako teškm uslovima života ova djevojčica ima jaku želju da se obrazuje i da završi školu.
M.M. se izuzetno motivisala na okruglom stolu koji je održalo udruženje Roma „ROMSKA SUZA“ pod nazivom „Važnost izjašnjavanja romske populacije-romskoj pripadnosti“. Naime, izlaganje dr. Medina Vantić kao vrlo uspješne žene koja se sa ponosom izjašnjava kao Romkinja, inspirisalo je djevojčicu da i ona ne odustane od svog cilja. Pričom o svom životu tokom redovnog školovanja i studentskih dana, Medina je probudila u M.M. buntovnički duh na vrlo pozitivan način. Nakon iscrpnog izlaganja Medine Vantić, M.M. je digla ruku za riječ i rekla nešto što nijedno romsko dijete ne smije zaboraviti: „Divim Vam se i svaka Vam čast kad ste to sve prošli i kad ste dostigli sve ovo što sada imate. I ja ću biti neko i nešto, zato što to želim da budem i zato što ste mi Vi sada ulili još više nade i moram da idem ka svom cilju. Završit ću i srednju, a onda i fakultet, jer ne želim da živim u neznanju i siromaštvu u kakvom sam sada. Mislim da se meni ta mogućnost pruža i ja je želim iskoristiti.“
Brzi pronalazak donatora koji je obezbijedio da se M.M. nabave knjige, bila je jedna od aktivnosti nekih od članova udruženja. Isto tako, udruženje je pronašlo donatora koji će Mersihu stipendirati tokom cijele godine a nadamo se i tokom čitavog školovanja.
( Jasmina Hakić, oktobar 2008. Media plan Institut)
(zurnal.info/Fena)
Sadik Ahmetović, ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine, dat će izjavu inspektorima MUPRS-a, potvrdio je Ahmetović za FENA-u u zgradi PSBiH.Ahmetović je novinarima obrazložio da je pozvan od MUPRS-a da da izjavu o slučaju mlade Romkinje, a koja je, po nekim informacijama seksualno zlostavljana od dvadesetak osoba, a koje su predmet današnjih hapšenja u Srebrenici i Bratuncu.
"Riječ je o djevojčici kojoj sam dao stipendiju za školovanje isto kao što sam dao stipendije za još mnogo djece", kazao je Ahmetović.
Istakao je da je zgrožen ovim insinuacijama te da će nedvojbeno on i njegova porodica proći kroz vrlo težak period.
"Suočavao sam se i s još gorim problemima u životu, ali ne mogu da shvatim da neko može izmisliti ovako nešto", kazao je.
Ne precizirajući ko bi mogao biti odgovoran za njegovo dovođenje u vezu s ovim slučajem, Ahmetović je kazao da će to kad-tad isplivati na površinu.
"Vjerujem u Boga i znam da nisam uradio ništa od toga za što me prozivaju", istakao je.
On nije mogao potvrditi informaciju da je u toku pretres njegove porodične kuće u srebreničkoj općini.
(Fena)
U Srebrenici i Bratuncu je u toku akcija Ministarstva unutrašnjih poslova RS-a na otkrivanju osoba koje se dovode u vezu s trgovinom ljudima i prostitucijom.Po riječima Dragomira Perića, portparola MUP-a RS-a, pretres i kriminalistička obrada se vrši na 13 lokacija u ova dva grada. On je istakao da je akcija usmjerena na osobe koje se dovode u vezu s prostitucijom i navođenjem na maloljetničku delinkvenciju.
Među osobama koje su obuhvaćene akcijom su pripadnici policije, prosvjetni radnici i uposlenici u Općini Srebrenica.
Po naredbi Suda i Okružnog tužilaštva Bijeljina, pripadnici specijalne policije priveli su Ćamila Durakovića, zamjenika načelnika Općine Srebrenica. Prethodno je obavljen pretres njegove kancelarije i automobila.
Prema nezvaničnim informacijama, više osoba iz Srebrenice i Bratunca seksualno je zlostavljalo maloljetnicu M. M. iz Bratunca, koja je prije nekoliko dana u okolini Bratunca pronađena predozirana, a nakon toga smještena u „Sigurnu kuću“.
"Neka istražni organi profesionalno i pošteno rade svoj posao. Za Stranku demokratske akcije (SDA) svi građani Bosne i Hercegovine su jednaki pred zakonom. O konkretnom događaju u Bratuncu i Srebrenici nemamo podrobnijih informacija i u ovom trenutku ne možemo ništa opširnije kazati".
To je Agenciji Fena izjavio glasnogovornik SDA Salmir Kaplan zamoljen da prokomentira informaciju koju su prenijeli mediji da je u Bratuncu i Srebrenici danas došlo do policijske akcije protiv više osoba među kojima su profesori te drugi ugledni građani.
Prema nezvaničnim informacijama, više osoba iz Srebrenice i Bratunca seksualno je zlostavljalo maloljetnicu M. M. iz Bratunca.
U Sarajevu, pak, gdje je za danas najavljen nastavak sjednice Predstavničkog doma u Parlamentarnoj skupštini, poslanik Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Drago Kalabić zatražio je od Kolegija informaciju u vezi s hapšenjima u Bratuncu i Srebrenici.
(Fena)
Naš nobelovac nikad nije zaboravio da je počeo kao „siromah, Bosanac i dijete“. Do kraja života je prisluškivao kako govore umorni ljudi po pijacama. „Teško je,a još kad ti ovo vreme legne na trepavice“,čuo je kako se žali žena u posleratnom Beogradu. „Drijemovna ova bjelina“,izvinio nam se u njegovom zapisu čovek koji je pridremao na pijaci u januarskom Sarajevu
Ivo Andrić je osećao odgovornost prema čitaocu, koja u naše vreme nema paralele. Verovao da je književnost pružena prijateljska ruka, koja možda može da rastuži čoveka,ali ne sme da ga uvredi ili obeshrabri. Pretpostavljao je da on kao književnik može privremeno biti nečiji jedini prijatelj i savetodavac i da ne sme da izneveri tu ulogu. Verovao je da pisac priprema čitaoca za život, masažom suncem i senkom. U podsmešljivoj kulturi upozoravao je da su „podsmevači retko u pravu“.
Nastojao je da ljude vidi iznutra, kao što oni vide sebe. Nije se libio da teši svog čitaoca, ponavljajući mu da ni u čemu nije ni sam ni prvi ni jedini.
Naš nobelovac nikad nije zaboravio da je počeo kao „siromah, Bosanac i dijete“. Do kraja života je prisluškivao kako govore umorni ljudi po pijacama. „Teško je,a još kad ti ovo vreme legne na trepavice“,čuo je kako se žali žena u posleratnom Beogradu. „Drijemovna ova bjelina“ izvinio nam se u njegovom zapisu čovek koji je pridremao na pijaci u januarskom Sarajevu.
Formiran na ranoj lektiri Ničea i kasnijim ispisima Gvičardinija, Andrić je odlučio da, uprkos okolnostima – uspe. Sklonost i ustremljenost uspehu nije smatrao dobrim receptom samo za sebe već i za svoju sredinu. Uvek je „našim mladim i talentovanim ljudima“ savetovao da svoj cilj postave visoko. Život će se već sam postarati da strela padne niže. Ali cilj – visoko.
Živeći u čaršijama nije bio čaršilija. Verovao je da, sem odslikavanja besmislenog dinamizma života, pisac o njemu može nešto i da zaključi. Nastojao je da razume razloge pojavama čak i u javnom životu koji se sastoji skoro od samih reakcija čije su akcije zaboravljene. Tom filozofskom piscu naše prilično nefilozofske sredine zamerale su i samu ideju da se o ljudima mogu doneti nekakvi opšti zaključci. („Za seljaka je misao kao razvratna žena, majstorije zna a dušu ne miluje“,pisao je Maksim Gorki.) Tačno je da je Andrić umeo da bude sentenciozan poput La Rošfukoa. Istovremeno, poštovalac Bore Stankovića u njemu je verovao da ljudima vladaju slepe i bezimene sile.
Ovako je Andrića opisao naš poznati vizuelni umetnik:
Najtemeljniji, najozbiljniji naš pisac. Najviše pažnje od svih je posvećivao jeziku. Rečenici ne možeš da nađeš manu. On je ona stena koju ne možeš da pomeriš.
A šta se sve o njemu govorilo?
Andrić je bio veoma lukav. Hm. Sa stanovišta budale pamet mora izgledati kao nadnaravna lukavost ili gotovo magija. I ko može da kaže da u tom kontekstu nije magija?
Bio je previše suzdržan. Andrić je znao da se „sa mukom i tugom blago teče“. Znao je da se čitav nesigurni svet menja kao oblak. Jedne stvari njegovom životu su bile planirane onoliko koliko se to može. Druge su se dešavale kao ljetnji pljusak...
Suviše suzdržan... Taj „sud koji već prelazi u legendu“ pisac je ponekad osuđivao kao netačan i svirep. „Suviše se držite na odstojanju“ – zapisao je – „kaže mi neko od njih i pritom se sve više udaljuje od mene.“ Za sopstvenu uzdržanost je podozrevao da ne dolazi toliko od straha od drugih već straha od svojih postupaka i nepoznavanja sebe. Ako je „tome tako“ onda se radi o nekoj vrsti čojstva kao čuvanja drugog od sebe „jer ko zna šta bi taj govorio da nije ćutljiv i šta bi sve radio da nije uzdržljiv“.Andrić je bio mračan. Čudan je mračnjak koji nastoji da, za razliku od kasnijih „prljavih realista“, čoveka i život u njemu nikad ne uvredi i ne obeshrabri.
Nijedan pisac nijednom čitaocu, pa ni Andrić svojim kritičarima, ne može dati ono što makar i nesvesno nije deo njih. Ipak, razumno je upitati postoji li među primedbama koje mu se upućuju neki zajednički imenitelj? U „Znakovima kraj puta” čitamo kako se jedan građanin poredio sa slavnim vajarom N. Sa vajarom je išao u školu i ovaj je tada bio gori đak od njega. – Gde je sad on,a gde sam ja? – žalio se u neverici građanin. – Da, reći ćete talenat. Ma pustimo sad talenat, gde je on a gde sam ja. Na tom principu funkcionišu i mnoge primedbe o Andriću.
„Pustimo sad talenat.“
A to je jedino što ne možemo pustiti.
Šta se još govorilo?
Andrić je bio suvi realista... Da? Iako je dosledno insistirao na ulozi koju empatija i mašta igraju u njegovom životu. U savetima mladom piscu Andrić je zapisao: po živu glavu ne dižite se nad stvari o kojima govorite. Dosledno tome, Andrić se i nije dizao nad kurve, ludake ili ubice, pedofile i silovatelje poput Mustafe Madžara. On je bio Mustafa Madžar, čovek čije su se oči pretvorile u krv i koji gleda kroz neku vrstu durbina od mraka. I kako izgleda biti Mustafa Madžar?
U mraku zaboravi sve što je ikad bilo, i svoje rođeno ime... otpočnu brzi mravci niz noge i strepnja... Premire od mraka u sobi, ali ne pali svjetla, nego nastavlja da hoda iako je vas u jezi kao u oklopu i ne osjeća nogu pod sobom...
Kao što se ne podsmeva, Andrić i ne mrzi. Vođen njegovom rukom, čitalac nikad ne mrzi Madžara već možda razume, ako se u tom mraku ima šta razumeti, i oseća nešto nalik sažaljenju. Pred njim je ljudsko biće gonjeno strašnim nagonima koje se ne boji ubistva i pogibije u boju,ali se boji čitavog sveta i sebe. On mrzi hrišćane i prezire hodže. Komentar na sopstvenu pobedu za Mustafu je „Svijet je pun gada“. Okrenuti se posle rata protiv ljudi iz svoje sredine, to smo gledali i posle vijetnamskog i posle naših ratova. Zlo je univerzalno. Za to nije potrebno biti Turčin. Uostalom,Mustafa je Madžar.
Konačno, čulo se i da je Andrić suvi prozaist kome nedostaje poezije. Pogledajmo! Poentilističko titranje sledećeg pasusa trebalo bi da bude „Crnjanski“. A nije.
Kupač leži u senci drveta:
Po pesku i po njemu prostrt ćilim, sav satkan od senki i od sunčeve svetlosti. I kako na jutarnjem vetriću podrhtava svaki list na rakiti, tako i taj ćilim sav trepti od igre svetlih i tamnih tačaka na sivom tlu i na kupačevoj koži.
To je kao neka vrsta masaže suncem i senkom.
(preneseno iz Politike)
Bivši tajlandski premijer Thaksin Shinawatra viđen je u nedjelju u Budvi, objavila je TV "Vijesti". Shinawatra, koga u Crnoj Gori nazivaju "najbogatiji Crnogorac", posjeduje crnogorski pasoš.
Televizija "Vijesti", pozivajući se na očevice, tvrdi da je Shinawatra navodno u Budvu stigao u nedjelju kasno poslije podne s još nekoliko osoba. Oni su se, prema svjedočenju očevidaca, automobilima marke "mercedes" i "BMW" dovezli do samih zidina starog grada.
Shinawatra je prije nekoliko dana napustio Dubai i, navodno, otputovao u Švicarsku, gdje mu živi ćerka.
Prema informacijama tajlandskih vlasti, zvaničnici u Arapskim emiratima su zabranili Shinawatri da njihovu zemlju koristi kao bazu za napade na tajlandsku vladu.
Pristalice bivšeg tajlandskog premijera protestuju u Bangkoku. Oni su vlastima dali 24 sata da raspuste parlament i raspišu izbore.
Shinawatra je 2006. godine svrgnut s vlasti i osuđen u odsustvu na dvogodišnju robiju zbog korupcije.
(Fena)
Vladajuća francuska koalicija desnog centra pretrpjela je u nedjelju bolan poraz u prvom krugu francuskih lokalnih izbora, izvijestila je francuska televizijska stanica France 2.Po prvim procjenama TNS Sofres instituta opozicioni socijalisti osvojili su 30 posto glasova a Sarkozyjev UMP 26,7 posto. Zeleni iz stranke Europe Ecologie osvojili su 13,3 posto glasova dok je protuuseljenički Nacionalni front Jean-Marie Le Pena po procjenama dobio 12 posto. Ono što je važnije za drugi krug izbora iduće nedjelje je što su razne stranke francuske ljevice zajedno osvojile oko 50,5 posto glasova te su u nedjelju popodne odmah započeli i pregovori o izbornim listama.
Ako se prve procjene potvrde, izbori će predstavljati trijumf za čelnicu socijalističke stranke Martine Aubry koja je uspjela kod glasača vratiti vjeru u njenu stranku otkako joj je stala na čelo u novembru 2008. godine. Izlazak birača procjenjuje se na rekordno malih 48 posto.
Ako nijedna lista ne osvoji više od 50 posto glasova, u drugi krug 21. marta mogu ući dvije vodeće liste i svaka lista koja je osvojila više od deset posto glasova, prenosi u ponedjeljak Hina.
(Fena)
„Ne mislimo da iz zajedničkih organa treba bježati i mi nećemo slušati takve odluke koje se donose u svrhu izborne kampanje“, rekao je Čavić danas u izjavi novinarima u Banjoj Luci.
Osvrćući se na nalog premijera RS-a Milorada Dodika članovima Vlade da ne komuniciraju s Federalnom televizijom, on je rekao da je ta odluka kontradiktorna i u suprotnosti sa Zakonom o dostupnosti javnih informacija.
„Inače su ti ljudi poznati po ličnoj uvredljivosti kad ih neko negdje prozove. Ali problem je što ih niko ne proziva u javnim medijima RS-a“, ocijenio je Čavić.
On je saopćio i da DP prihvata ujedinjenje opozicije u RS-u, uključujući i zajedničke kandidate za člana Predsjedništva BiH i predsjednika RS-a na predstojećim oktobarskim izborima, ali samo ako bude ravnopravan partner u toj koaliciji.
Na današnjoj sjednici Glavnog odbora DP-a donesena je odluka i oko hitnog pokretanja incijative za opoziv izmjena i dopuna Zakona o penzijsko-invalidskom osguranja RS-a, kojim su umanjene penzije za oko 40.000 penzionera iz reda boračkih kategorija.
Zadužena su dva poslanika DP-a u Narodnoj skupštini RS-a da prikupe 30 potpisa kako bi se hitno sazvala posebna sjednica parlamenta na kojoj bi se poništio ovaj zakon i navedenoj populaciji vratili dosadašanji iznosi penzija, čijim umanjenjem bi trebalo uštedjeti oko 30 miliona KM godišnje u budžetu RS.
„Tih 30 miliona KM uštede u Fondu PIORS-a, koji je Vlada RS obećala MMF-u radi realizacije neophodnog kredita podrške budžetu, mogu se nadoknaditi odustajanjem od kupovine luksuznih ureda za institucije RS-a“, istakao je potpredsjednik DP-a Vojislav Gligić.
U SDP-u smatraju da je ta instrukcija ujedno udar na slobodu medija, državu Bosnu i Hercegovinu i svakog čovjeka koji živi u njoj, saopćeno je iz te stranke.
SDP: POČETAK KRAJA APSOLUTISTIČKE VLADAVINE
- Nakon što je zaveo potpuni informativni mrak u RS-u, te nakon što nije uspio staviti pod svoju kontrolu Federalnu televiziju kao najjaču tv kuću u našoj zemlji, bojkotom FTV-a pokušava narušiti ugled najgledanijeg programa u cijeloj BiH - navodi se u saopćenju.
SDP je stava da Dodikovi posljednji potezi samo pokazuju očaj i bezizlaznu situaciju u kojoj se našao, kao i sve izvjesniji kraj njegove apsolutističke vladavine u RS-u.
Dodaje se da u isto vrijeme SNSD-ov odani kadar i aktualni član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović iz Banje Luke poziva tzv. srpske predstavnike u institucijama BiH da razmisle o sudjelovanju u radu institucija BiH.
- Ove inicijative čelnika SNSD-a samo pokazuju u kakvom apsolutističkom režimu danas žive građani u dijelu BiH koji se zove Republika Srpska, isključivo zahvaljujući neodgovornoj vlasti. Neprihvatljivo je da član Predsjedništva bilo koje države poziva na bojkot državnih institucija u kojima sjedi i redovno prima basnoslovne iznose novca na ime plata i naknada - navodi se u saopćenju.
U SDP-u smatraju očiglednim da čelnici SNSD-a u izbornoj godini opet planiraju prevariti svoje birače skrećući im pažnju sa stvarnih životnih problema.
Ocjenjuje se da im je opet meta država BiH, njene institucije i ustanove, urušavanje pravnog poretka i ustavnog uređenja, zbog čega bi se u skladu sa važećim zakonima našli pred licem pravde u svakoj demokratskoj zemlji.
SDPBiH je siguran da će oni koji se pokušavaju na takav način dodvoravati biračima biti kažnjeni na izborima u oktobru.
Naglašava se da građani od vlasti očekuju odgovore zašto se nalaze u očajnoj ekonomskoj situaciji i zašto nisu ispunili svoja predizborna obećanja.
"Nikakav bojkot medija neće ih spasiti od davanja odgovora na takva pitanja", zaključuje se u saopćenju SDP-a BiH.
SDU: KRIMINAL SE NE MOŽE SAKRITI CENZUROM
Iz Socijaldemokratske unije (SDU) BiH upozoravaju da je sloboda javne riječi i izražavanja u BiH stalno na meti političkih partija koje se kriju iza paravana socijaldemokratske političke orijentacije u kojoj je sloboda kao osnovni princip političkog djelovanja na prvom mjestu.
Rukovodstvo SDU BiH najoštrije je osudilo takvo ponašanje premijera RS-a, koji službenim putem nastoji onemogućiti Federalnu televiziju da kao dio Javnog RTV servisa BiH da profesionalno i u skladu s nezavisnom uređivačkom politikom obavlja svoj posao.
U ovoj stranci smatraju da svi politički subjekti, koji se istinski pridržavaju osnovnih principa socijaldemokratske političke orijentacije ne bi trebali biti isključivi prema medijima, niti skloni njihovoj zloupotrebi u ostvarivanju dnevnopolitičkih ciljeva, zanemarujući ili degradirajući pritom osnovne političke postulate socijaldemokratije.
SDU BiH smatra da se istina o kriminalnim radnjama ne može sakriti odbijanjem saradnje s određenim elektronskim ili printanim medijima, jer opstanak i razvoj socijaldemokratije u BiH mora biti baziran na visokim moralnim vrijednostima, poštenju i otvorenoj borbi protiv organiziranog kriminala i korupcije.
"Jedino se na taj način može stvoriti povoljan ambijent kako bi se u djelo mogla provesti socijaldemokratska politička platforma koja razmatra slobodu, jednakost, solidarnost i socijalnu pravdu, što bi bilo skoro nemoguće bez slobodnih medija", navodi se u saopćenju SDU-a BiH.
AlternativnI klub Trebinje: Podsjetnik na Staljinovo doba
Dame i gospodo novinari,
Dodik je rekao davno svoje. Vi radite VaŠ posao slobodno, koristeći sva ljudska prava i slobode, te novinarsku etiku i kodekse.
U vremenima, kada je sve javno, te kada nema tajni niti opravdanosti da ih bude prema bilo kome, a naročito prema medijima, bespredmetno je raspravljati, koliku štetu sebi lično i sebi kao premijeru, ali i narodu čini Milorad Dodik sa dekretima, koji neodoljivo podsjećaju na dekrete Staljinove tajne policije.
Alternativni klub se solidariše sa Federalnom televizijom.
Dok europske reakcije ukazuju da ozbiljnije političke posljedice atentata ne treba očekivati, unatoč tome što on predstavlja ozbiljan udarac međunarodnom pravu, njegove posljedice na Bliskom istoku mogle bi biti fatalne
Ukupno 26 osoba sudjelovalo je u atentatu na Mahmouda al-Mabhouha, vođu palestinske militantne političke organizacije Hamas, koji se dogodio 20. siječnja u Dubaiju. Policija Dubaija izjavila je kako je 99 posto sigurna da je ubojstvo djelo izraelske tajne službe Mossad. Ubrzo su izraelski i strani mediji te političari o upletenosti Mossada stali govoriti kao da je to nešto što se podrazumijeva. Ipak, izraelska izvansudska egzekucija nije naišla na službenu osudu Zapada, već su se vlade ograničile na formalne prigovore, ne zbog samog atentata, već zbog određenih Mossadovih postupaka tijekom njegove pripreme.
Operacija je, tvrde stručnjaci, izvedena tipičnim Mossadovim rukopisom, a na to upućuju i detalji samog događaja. Iako je poznato da izraelska tajna služba političke atentate rutinski koristi, posebnost ovog ubojstva činjenica je da su počinitelje snimile nadzorne kamere tijekom svih 19 sati koliko su bili u Dubaiju, osim onih 20-ak minuta u al-Mabhouhovoj hotelskoj sobi, gdje su mu prvo otrovom paralizirali mišiće, a potom ga ugušili jastukom.
Američke novine hvalile “vrhunski profesionalizam”
Prerušene agente kamere su snimile na aerodromu, na taksi stajalištima, u hotelskom lobiju i u liftovima, pa su vlasti Dubaija, koji godinama gradi imidž poslovne, turističke i svake druge sigurnosti, požurile objaviti njihove fotografije. Iste fotografije osvanule su i u izraelskim novinama i neugodno iznenadile šest izraelskih građana čiji su identiteti korišteni i u ime čije se sigurnosti takve akcije poduzimaju. Osim Dubaiju i vlastitim građanima, Mossad je tim činom opalio pljusku i Europskoj uniji, s kojom Izrael njeguje bliske odnose, jer su agenti koristili krivotvorene putovnice Velike Britanije, Francuske, Irske i Njemačke. Državno odvjetništvo Dubaija stoga je zatražilo pomoć Interpola, a šest izraelskih građana istragu. Spomenute europske države također su zatražile istrage zbog falsificiranja pasoša, a samo je Njemačka pokrenula istragu o ubojstvu. Naime, ta je zemlja posebno zainteresirana jer je jedan od sudionika ubojstva njemački državljanin. Izvjesni Michael Bodenheimer prošlog je ljeta od Njemačke zatražio i dobio državljanstvo, predočivši tamošnjim vlastima dokument koji je trebao dokazati da su mu roditelji pred nacistima pobjegli u Izrael, pa je prema njemačkom zakonu imao pravo na državljanstvo.
Nedoumice stručnjaka izazvala je i činjenica da je Mossad očigledno bio spreman ne samo razotkriti identitet agenata, nakon ovoga praktički “potrošenih” jer su morali biti svjesni nadzornih kamera, već i ugroziti vlastite građane, koji bi mogli postati mete palestinske osvete. Jedan bivši mossadovac rekao je BBC-ju da su vođe agencije vjerojatno mislili kako policija Dubaija neće istraživati atentat iz bojazni da ne naruši odnose sa Zapadom. To bi, čini se, imalo značiti da zapadne zemlje prešutno odobravaju takvo ponašanje izraelske tajne službe. Da ovo posljednje nije daleko od istine pokazuju reakcije tih zemalja, koje se uglavnom svode na formalne prigovore zbog krivotvorenja dokumenata, ali ne i zbog same izvansudske egzekucije, metode koja je zabranjena međunarodnim pravom i koja se ne očekuje od država vladavine prava.
Bez eksplicitnog spominjanja Izraela, Europska unija objavila je zajedničku izjavu kojom osuđuje “upotrebu krivotvorenih putovnica i krađu identiteta građana EU”, dok su Švedska i Španjolska izrazile zabrinutost. Jedino je luksemburški ministar vanjskih poslova Jean Asselborn rekao da “u 21. stoljeću nema mjesta političkim ubojstvima”.
Britanski i irski dužnosnici na razgovor iza zatvorenih vrata pozvali su izraelskog ministra vanjskih poslova Avigdora Liebermana. No, engleski dnevnik “Daily Mail” tvrdi da je tamošnja tajna služba MI6 bila unaprijed obaviještena o atentatu i da je “samorazumljivo da će Britanci Izraelcima malo dati po prstima”.
Slično su reagirali i mediji. Izraelske i američke novine uglavnom su hvalile “vrhunski profesionalizam” Mossada, a neki članovi izraelskog parlamenta čin su okarakterizirali kao “vjersku obavezu”. Sam Lieberman u početku je negirao umiješanost Mossada, a kasnije je rekao da Izrael “nikada ne potvrđuje niti negira” takve događaje, pa nema razloga da mijenja tu svoju “politiku dvosmislenosti”.
Upropašteno primirje
Ostalim okolnostima ovoga ubojstva javnost se praktički nije bavila, očigledno kao posljedica činjenice da su se međunarodne norme srozale u okolnostima globalnog “rata protiv terorizma”. Amerika, primjerice, izvansudske egzekucije rutinski koristi u Iraku, Afganistanu, Pakistanu i Jemenu, pa stoga ne čudi da ubojstvo u Dubaiju njezine vlasti nisu ni komentirale. Jedino je Gideon Levy, kolumnist izraelskog dnevnika “Haaretz”, napisao kako su Izraelci “davno zaboravili da države temeljene na vladavini prava na koriste odrede smrti”. Neki su promatrači zaključili kako bi u slučaju da je nešto slično učinio Iran hitno bilo sazvano Vijeće sigurnosti UN-a i Iranu uvedene sankcije.
I dok europske reakcije ukazuju da ozbiljnije političke posljedice ovoga događaja ne treba očekivati, unatoč tome što on predstavlja još jedan ozbiljan udarac međunarodnom pravu, njegove posljedice na Bliskom istoku mogle bi biti fatalne. Za početak, sigurno je da su upropašteni pokušaji Ernsta Uhrlaua, šefa njemačke tajne službe BND, koji još od prošlog ljeta posreduje između Jeruzalema i Hamasa tražeći oslobađanje gotovo tisuću Palestinaca, a s druge strane izraelskog vojnika Gilada Shalita kojega je Hamas oteo 2006. Štoviše, njemački je obavještajac tim poslom pohodio Izrael i nekoliko dana prije i nekoliko dana nakon ubojstva, no o atentatu ga nitko nije obavijestio. Isto tako, Hamas bi na ovaj atentat mogao odlučiti odgovoriti na isti način i tako dovesti do daljnjeg nasilja, možda također u nekoj trećoj zemlji čiji bi građani također bili ugroženi.
Takva reakcija upropastila bi krhko primirje koje više od godinu dana postoji između Izraela i Hamasa, ali i Hamasa i suprotstavljene mu palestinske stranke Fatah. Ta primirja su donekle olakšavala patnje stanovnika pojasa Gaze i otvarala mogućnost za nastavak izraelsko-palestinskih pregovora.
Ubijeni imao avionsku kartu za Kinu
Ubijeni Mahmoud al-Mabhouh bio je jedan od osnivača Hamasovog vojnog krila i smatra se ključnim u poslovima krijumčarenja oružja iz Irana u pojas Gaze, a Izrael ga traži i zbog ubojstva dvojice izraelskih vojnika 1989. No, kako je rekao šef policije Dubaija Daki Kalfan Tamim, malo je vjerojatno da je ovaj put išao u Iran zbog kupovine oružja, budući da je imao avionsku kartu za Kinu. Osim toga, Palestinci za putovanje u Iran obično odabiru jedan od tri dnevna leta iz Damaska.
(preneseno sa www.novossti.com)
Kad te „zaprime“ kao pacijenta, ti prestaneš da postojiš kao osoba. Predaš zdravstvenu knjižicu i sa njom ono malo dostojanstva s kojim si se ogrnuo tog jutra
Juče sam shvatila jednu činjenicu – ostalo mi je još mjesec dana do poroda!!! Avaj!
Moj dragi čitalac obrazovanje gradi BiH će sigurno jedva dočekati termin, ali moram priznati ja ne.
Jednostavno, umirem od straha.
Da me mama nije fino vaspitala ne bih rekla umirem, već jedan drugi glagol, onako životniji, počinje sa usr..... sam se.
Sat iz krokodila
Neopisiv je osjećaj kad se svakog jutra budiš sa danom manje. Kao da je u meni sat iz krokodila Kapetana Kuke koji mi otkucava sudbinu. Možete vi smatrati da sam patetična i sklona dramatizaciji, ali poslije poroda nema više Dženane. Samo Majka Dženana u funkciji drugog bića koje u potpunosti, ali bukvalno, zavisi od nje. Haos. Kako to podnijeti? A kad mi kažu kao odgovor na moj vapaj hajde bogati milion žena se porodilo prije tebe i sve su preživjele dođe mi da izvršim masovno ubistvo i to sve golim rukama...
Kao da mi to šta pomaže. Milijarde ih se porodilo u polju, samo zadiglo suknju, oslonilo na motiku i plop. Pa nešto ne vidim da iko trči da se porađa u polju danas.
S obzirom da ne mogu da prljam ruke krvlju, strah me je da šta ne prenesem bebi, izabrala sam drugi ventil. Razgoropadila sam se u posljednje vrijeme, to je čudo jedno. Inače sam sklona da prešutim svakome i svašta radi mira u kući. Nisam u životu dva put povisila ton ili se borila za svoja i tuđa ljudska prava. Nego šta ću, skukam se ko sirotica, pustim da me gazi ko stigne sve kontam ima neko ko bilježi, zakon karme je jači od mene. Ali sad...
Nedavno sam bila na dvodnevnom ispitivanju u bolnici, srećom samo preko dana. Novo jutro ne bi dočekale ni ja niti bar dvije sestre. Imam i potvrdu. Odmah sam prvi dan zaratila sa dvije mlade sestre.
Priznajem malo mi je pomutio rasuđivanje smrtni znoj koji me je oblio odmah kod ulaza. Nije mene oblio zato što me bolnica podsjeća na kadrove iz filmova o Drugom svjetskom ratu. Niti zato što čistačice čiste samo stepenice, što metlom, što rukom. Ili što svaka druga pacijentica ima oči velike kao da su sad utekle sa Šindlerove liste.
Nego pristup. Pristup prema osobi sa imenom i prezimenom, koja u sebi ima kosti, tetive, moždane vijuge, srce, i ostalo što je čini ljudskim bićem. Kad te „zaprime“ kao pacijenta, ti jednostavno prestaneš da postojiš kao osoba. Tek tako. Predaš zdravstvenu knjižicu i sa njom ono malo dostojanstva s kojim si se ogrnuo tog jutra da ga preživiš.
Šaka jada
I tako sjedim ja na nekoj stoličici u sobi 2 sa 2 sa još nekih pacijentica i dvije sestre od kojih mi je jedna gurnula stražnjicu u lice. Doslovno. Pošto u posljednje vrijeme teže shvatam, trebalo mi je malo vremena da uočim da je moj nos zaboden u njenu knjigu.
I umjesto da je ugrizem i prenesem bar bjesnilo, ja sam se sa trbuhom velikim kao kaca kupusa izvukla iz njenog gluteusa i stisla uza zid na šaku jada, kunem vam se preneražena kao nikad u svojih 35 godina. Razlog tog njenog postupka bio je da drugoj pacijentici ustupim mjesto. Još nisam došla sebi kad sam ja došla na red. Druga sestra mi je uzela knjižicu i počela obraćati u eter: Kako je pacijentici ime? Koja je adresa stanovanja? Koliko pacijentica ima godina? I sve to frekvencijom na kojoj bi joj svaki željeznički najavljivač pozavidio. Ja opet nisam odmah shvatila da to govori meni i o meni jer ne mogu da vjerujem. Sjedimo blizu, takoreći intimno jer nam se koljena dodiruju, a zna se kakve se sve intimne zone kriju na i oko koljena, i ona viče u zrak. Poslije par minuta pogledala me vidno uznemirena zašto ne odgovaram. Jao kad sam shvatila da se to meni obraća u trećem licu i to tom frekvencijom. Odmah sam joj sasula sve majke u lice i pitala ima li to neka škola za bezobrazluk koju ona i njena kolegica pohađaju da se odmah i ja upišem? I kako je nije stid da mi se obraća u mojim godinama u trećem licu kao da ne postojim...I koji je to način da se tako ponaša prema pacijentici? Te....
Uglavnom poslije toga mi se dva dana obraćala sa gospođo. Prvi put u životu mi je ta riječ prijala pošto sam svjesno zanemarila Vatre Pakla u njenim šarenicama.
A, vi ste trudni
Potom mi je sestra na EKG-u začinila sedmicu do kraja:
A vi ste trudni? Ja vas viđam svako jutro i mislila sam da šepate, a ono vi trudni!Znate ne vidi vam se od jakne stomak i baš sam govorila mužu evo one sa televizije, je l ono šepa?
Još se nisam oporavila od te konstatacije, stiže druga salva – a koliko dugo ste vi u braku? Na moj odgovor sto godina i zašto je to relevantno, ona me je pogledala sa aureolom Mojsija koji je upravo donio par ploča te rekla - pa šta ste čekali na dijete toliko, vidite koliko vam je godina? Valjda sve žene imaju samo jednu misao u glavi otkad se zakote, a to je da postanu majka čim im prva mjesečnica potekne, a mi koje to nismo baš tako zamislile zaslužujemo samo prijekor. Zanimljivo, to zna pitati a ne zna zaključati sobu u kojoj ležim razgolićena i ranjiva, gola do pasa, sa sisama koje vise sa svake strane stola, već u tu sobu ulaze slobodno neki mladići sa kesama, gledaju mene, moje sise gledaju u njih...
Potom sam naletila na naku papanku u DM-u jer nije htjela pola sata da makne svoje kese sa kase. Dobro dobro nije baš pola sata ali jeste 5 minuta zauzela komplet traku i kasu. I kad sam je zamolila veoma uljudno da skloni svoje kese rekla je baš ono što nije trebala Gospođo ako ste trudni to ne znači da mi ostali trebamo trpiti. Uglavnom rasprava je bila mučna, brutalna i kratka. Otišla je sa sve kesama na drugu traku nakon što sam joj povukla distinkciju između ponašanja u gradu i selu. Nešto što nikad ali baš nikad ne potežem kao argument, jer sam puno pismenijih ljudi upoznala na selu nego u gradu (evo na primjer koliko ima pismenih ljudi u Zgradi zajedničkih institucija u srcu Sarajeva?)
Nego sam vidjela po njenom govoru, oblačenju i karminisanju prednjih zuba da je strašno osjetljiva na urban štih...pa nisam odolila.
I nije mi dosta. Samo vrebam ko će šta pogrešno reći. Kao da sam postala svjetski križar u borbi protiv korupcije. Sve to iz straha. Šta me čeka? Bože, kako?
(zurnal.info)
ŽIVOT OBIČNOG TEMPA
Sve ono što izgovori ( i ostane živ!) Rajko Vasić na volej dočeka Dušanka Majkić, što promakne Majkićki, podeblja Drago Kalabić a zakucava Slavko Jovičić Slavuj...
Pisalo se već o tome na Žurnalu, kako država Bosna i Hercegovina osamnaest posljednjih godina nije imala hrabrosti i volje da procesuira te zakonski kazni ubice i nalogodavce zločina nad petoricom oficira JNA u Dobrovoljačkoj koloni 3. maja 1992. Pisalo se i o tome kako su zločinci Mušana Topalovića Cace umjesto na izdržavanju dugotrajnih zatvorskih kazni zbog ubistava nevinih civila u prvoj godini sarajevske opsade, završili na dugotrajnoj slobodi koja je i danas na snazi. Pisalo se i o zločinima vojnika Armije BiH u Trusini, Grabovici, Uzdolu, na Vozući... I naravno da se o tome nije pisalo samo na ovim stranicama. I zato je, između svega ostalog, profesionalna privilegija biti novinar u Sarajevu. U komotnoj si poziciji jer najčešće nisi sam sa svojoj temom bez obzira na sve tradicionalne rizike. Mnogo ranije, u godinama kad Žurnal nije ni postojao, čak i usred rata kada interneta nije bilo na bh. mapi, brojne zločine vojske koja je tri i po godine branila Bosnu i Hercegovinu dokumentirali su prije svih novinari magazina „Dani“, a kasnije i „Oslobođenje“, „Slobodna Bosna“, „60 minuta“, "San"... Sačuvan je profesionalni obraz ali, da se ne lažemo, bilo je i javnih batina i najpogrdnijih uvreda od „bošnjačkih čuvara revolucije“.
RS JE BOLJI DIO BIH, TAMO NIJE BILO RATNIH ZLOČINA. AHA...
I sa druge strane entitetske crte postoje televizije, dnevne novine, neki periodični magazini. I te medije neko gleda i čita, i tamo rade osobe koji sebe zovu novinarima. U arhivima medija u Republici Srpskoj pronaći ćete tekstove o Dobrovoljačkoj, Kazanima, Trusini, Grabovici, Uzdolu, Vozući... Najčešće se radi o prepisanim pričama iz (kako nas danas nazivaju RS analitičari) „baščaršijskih novinarskih krugova u kotlini“. Ali nema problema. Kako ono kažu-važno je da istina stigne do što više ljudi pa je u tom smislu i copy-paste novinarstvo poželjno i potrebno. No, ostanimo još malo u arhivima medija kojim u posljednje tri i po godine suvereno upravljaju Milorad Dodik i Željko Kopanja. (Btw, Kopanja je u privatizacijskom tsunamiju postao vlasnikom većine printanih medija, a Dragan Davidović se samo na direktorskoj poziciji u PTPC zadržao duže nego u ministarskoj fotelji ratnih vlada Radovana Karadžića.) U arhivima dakle (izuzev nekoliko tekstova o zločinima četničke formacije „Miće“ objavljenih u Nezavisnim novinama prije više od deset godina) nećemo pronaći istraživačke tekstove i tv-priloge o brojnim stratištima na kojim su zločinci u ime Velike Srbije u smrt poslali desetine hiljada ljudi. Naprotiv, svako negiranje zločina i vrijeđanje žrtava (muslimanske podmentute bombe na Markalama 1, Markalama 2, tuzlanskoj Kapiji...) u medijima pod kontrolom režima u Republici Srpskoj dobivaju karakter tek otkrivene, da ne kažemo, ekskluzivne priče. O svakoj se Dodikovoj uvredi na račun žrtava palih u ime Velike Srbije naknadno organiziraju tv i novinske debate u kojim se stručnjacima za sve i svašta omogućava da gladnom narodu ispred PTPC ekrana i sa „Glasom Srpske“ u rukama istresu nove doze mržnje, fašizma i „ustaško-džihadske zavjere“. Siguran sam da nigdje na planeti nije proizvedeno više „političko-medijskih analitičara“ nego što ih je u ove dvije-tri godine naštancao Dodikov kriminalizirani režim. Uz „analitičare“, u javnom obračunu sa „neprijateljima svega srpskog“ jurišaju i najgrlatiji predstavnici vladajućeg SNSD-a. Ovih dana, nakon hapšenja Ejupa Ganića u Londonu, mogli smo se uvjeriti da sve ono što izgovori ( i ostane živ!) Rajko Vasić na volej dočeka Dušanka Majkić, što promakne Majkićki, podeblja Drago Kalabić a zakucava Slavko Jovičić Slavuj... I sve se to kroz autorske tekstove, intevjue i izjave, normalno, prenese u režimskim medijima. O temeljnoj neobrazovanosti i moralnoj zapuštenosti Dodikovih glasnogovornika suvišno je i gadljivo govoriti. Sjetimo se samo Majkićkinih strahova „da bi aktivniji angažman Republike Turske u BiH od naše zemlje mogao stvoriti islamsku državu zasnovanu na šerijatu“ !? Al' ni to nije problem! Šta se, naime, desi kada Dodikovim poslanicima, delegatima, analitičarima, novinarima ponestane „javnog kapaciteta“ za odbranu vožda od sve izvjesnijeg procesuiranja na Sudu BiH? Tada po naredbi centrale na scenu stupa „pravosudni jurišni vod“ predvođen sudijom Ustavnog suda BiH Krstanom Simićem (jedan od osnivača SNSD-a) i državnim sudijom Brankom Perićem. O Simićevoj sudskoj nezavisnosti i njegovom neskrivenom šovinzmu dosta toga su kazali sudije Ustavnog suda pa se s razlogom očekuje da „Šef“ već na narednim izborima ovog važnog igrača u najvišoj sudskoj instituciji Bosne i Hercegovine vrati u SNSD-ove poslaničke klupe.
IGRAČ ZA VELIKE UTAKMICE
S druge strane, Perić je opak i opasan. On je Dodikov igrač za velike utakmice! Radi se o osobi koja se svojevremeno strancima po Sarajevu, navodno, predstavljala kao autor svih tekstova o zločinima „Mića“ objavljenih u „Nezavisnim novinama“. Tako je Perić ušao u međunarodne krugove koji će ga za lojalnost nagraditi prvo predsjedničkom pozicijom u tek formiranom Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću, a potom i sudijskom togom u Sudu BiH. Na krilima tekstova u „Nezavisnim novinama“, nakon čestih druženja sa novinarima i diplomatskim korom u Sarajevu, niko više nije postavljao pitanje utemeljenosti Perićevih objašnjenja zbog čega, kao nadležni tužitelj u Tesliću, nije pohapsio i kaznio zločince iz „Mića“. Došao čovjek iz Teslića u Sarajevo, fino govori i piše, vjeruje u BiH, počela je međuentitetska saradnja... Nije loše, bilo pa prošlo, idemo dalje sa pravosudnom reformom. Ipak, u današnjem izdanju novine kojoj duguje nezasluženi uspon u karijeri, Perić sa pozicije sudije Suda BiH piše da je „nezavisnost pravosuđa u BiH opasno ugrožena destruktivnim politikama“ pozivajući se na ponašanje bošnjačkih političara u slučaju Ganić te provalom u sarajevski stan glavnog državnog tužitelja Milorada Barašina. Ne bi u Perićevim „nezavisnim“ komentarima bilo ničeg spornog samo da se ne radi o čovjeku koji je ne tako davno dosljedno ćutao nakon Dodikovog javno demonstriranog fašizma sa „sudijama muslimanima“. A, to znamo, radi se o Perićevim kolegama s kojim dijeli iste kancelarije i sudnice, govorimo o saradnicima teslićkog djelatnika u oblasti pravosuđa koji su imali ludu sreću da prežive „muslimanske postavljene bombe na Markalama 1, Markalama 2, Kapiji, "genocid lokalnog karaktera u Srebrenici...“ (Copyright by M. Dodik). O Perićevim profesionalnim zaslugama da se ni nakon osamnaest godina ne procesuiraju zločinci iz „Mića“ nećemo ovoga puta jer je besmisleno ponavljati da su moral i profesionalizam jedino što nedostaje u, inače, savršeno kreiranoj mafijaškoj hobotnici u Republici Srpskoj. U kojoj je sve filigranski podređeno zaštiti režima i brutalnog kriminala- od političara, građevinara, novinara, analitičara, pa sve do sudija imenovanih u međunarodno honoriranoj reformi domaćeg pravosuđa.
Brz i nestrpljiv, Đinđić je Srbiji nametnuo ritam promena koji je ona teško sledila. Navikla da traži pokriće za svoju inertnost i nespremnost za radikalnu promenu, Srbija je možda prvi put u svojoj istoriji dobila za premijera čoveka koji se nije izgovarao istorijskim nasleđem, već je verovao u njene građane i tražio od njih da postanu bolji
Kada je prema grčkoj mitologiji, Pandora otvorila svoju kutiju zala, samo jedno zlo iz nje nije izašlo – Elpis, nada. Ali, zla koja su puštena, učinila su život ljudi nepodnošljivim i Pandora je morala da pusti iz kutije i nadu. Tek uz nadu, ljudi su mogli da žive uz sve njihove nevolje. Jer, iako je očigledno da je prema Grcima i nada sama po sebi vrsta zla, ona ipak ostala, mnogo teža zla čini podnošljivim. Tako je nada, prema ovoj mitološkoj priči, najjače oružje protiv zla sveta u kome živimo.
Brz i nestrpljiv, on je Srbiji nametnuo ritam promena koji je ona teško sledila. Navikla da traži pokriće za svoju inertnost i nespremnost za radikalnu promenu, Srbija je možda prvi put u svojoj istoriji dobila za premijera čoveka koji se nije izgovarao istorijskim nasleđem, već je verovao u njene građane i tražio od njih da postanu bolji.
A kakvu Srbiju je on zatekao? Decenija katastrofalnog političkog programa koji je proizveo ratove, zločine, sankcije, izolaciju i opšte propadanje, ostavili su u društvu pustoš. Trebalo je zaista mnogo hrabrosti, pa verovati da je program obnove u takvoj Srbiji moguć i da Srbija može da se vrati među razvijene i uljuđene zemlje Evrope s kojima je prvi put ratovala. Osnov njegove političke vere je bila vera u ljude, građane Srbije i njihov prirodni instinkt da podrze život, a ne smrt.
S ogromnom energijom, on je stalno poručivao građanima da su oni sami Srbija i da onoliko koliko oni budu bolji, biće bolja i Srbija. U tom smislu on je potpuno drugačiji od tradicionalne političke elite Srbije. Ona je za svoju nesposobnost i nerad, a često i svoj grandiozni nemoral, neprekidno optuživala druge. Zoran Đinđić je verovao u promenu, za nju radio i to isto tražio od drugih. Na jednom od svojih razgovora sa građanima Srbije, u jednom manjem gradu, on im čak poručuje da ne spavaju! Kaže, spavaće kada nam bude bolje. I te gotovo neverovatne reči, najbolje odslikavaju smisao njegove osnovne poruke Srbiji – veru u sposobnost ljudi da nadmaše sebe i preuzmu odgovornost za svoju sudbinu.
Ko je ikad građanima Srbije ovako direktno ulivao nadu da posle pogrešno izabranog puta razvoja, mogu da se promene i krenu dalje? Nije se on udvarao nacionalističkoj Srbiji, koja ga je tako strasno mrzela i na kraju, političkim atentatom zaustavila. Verovao je, možda i pomalo naivno, da će se i njen najveći deo promeniti kad Srbiji bude bolje. Verovao je u promenu, a ne kaznu. Žurio je da i njima pokaže da je moguća drugačija Srbija od one koju su oni napravili. Njihova je bila agresivna, nesrećna i zaostala. Njegova je bila otvorena i vedra. Đinđic je i doslovno bio lepo lice Srbije. Nikada namršten i neprijatan, delovao je kao čovek koji ume i može da izvuče Srbiju iz blata u kome se nalazila posle dvadeset godina Miloševićeve vlasti.
Đinđić je Srbiji dao najvažniju od svih stvari, nadu u promenu. Mozda je mitološka priča tačna. Možda je nada najopasnije i najmoćnije od svih zala među ljudima. Ali, ta ista mitološka priča nas uči da je život bez nje nemoguć. Đinđić nam je svojom žrtvom upravo to pokazao. I kada se na godišnjicu njegove smrti hiljade ljudi sete njegovog života i njegovih reči, videće da je on strasno verovao u stvarnu promenu ne samo Srbije, već i nas samih. On je ostao ime neugašene nade da smo sposobni i za velika dela i za najveće izazove. Nade da možemo i više i bolje. Za to treba da mu budemo večito zahvalni.
(Preneseno sa prijateljskog portala www.e-novine.com)
PEŠČANIK: Film o atentatu (1)
Film o atentatu (2)
Dan sjećanja na bolnu istoriju nedovršene(!) ženske borbe za ravnopravnost, pretvoren je u malograđansku plitkoumnu javnu priredbu u kojoj su žene svedene na vlastitu karikaturu, simbole potrošačkog društva i svojevrsne emocionalne prostitutke i glupače „Kad mi muškarac pruži cvijeće za 8. mart – natjerala bih ga da ga pojede!“, rezignirano je, na banalizaciju Međunarodnog dana žena, svojevremeno reagovala jedna mlada feministkinja, u prigodnoj internetskoj raspravi.
BARBIKA ILI KEN, PITANJE JE SAD
Zanemarimo li onaj segment društva, koji, zamatajući svoju glupost i patrijarhalnu zatucanost u vjersku oblandu, 8. mart tretira kao ćafirski, komunistički praznik „koji se nazor nameće djeci i cjelokupnom bošnjačkom stanovništvu i ne potpada pod naučene obrasce i osjećanja bošnjačke kulture“ (dakle, kao svojevrsni kolektivni ženski pandan Djeda Mraza), ostatak društva, sa jedva uočljivim izuzecima, jaše na mediokritetskim stereotipima, koji su recidiv komunističkog režimskog pacificiranja borbenih praznika i pretvaranja ih u manifestacije čistog hedonizma (čega je još drastičniji primjer Prvi maj, koji se i dan danas, dok u svijetu, na taj dan, gore ulice od radničkog bijesa, kod nas slavi tradicionalnim nabijanjem stoke sitnog zuba na kolac i cjelodnevnim teferičem).
Ovogodišnji medijski pokrovitelj sofisticiranog(?) vrijeđanja žena na njihov praznik, ovdašnji je konkurent King Kongovog Dnevnog urlika, kome, da bi tuga & žalost bili veći, na čelu stoje dvije žene.
U nepotpisanom tekstiću (te ne znamo da li mu je autor Barbika ili Ken), koji bi valjda trebao da bude praznično zabavan(???), u potpunom neskladu sa smislom ali u savršenom skladu sa stvarnošću (samo što mediji nisu tu da podržavaju i podstiču masovne izlive gluposti), slatkastom stupidnošću konzumenta latinoameričkih sapunica, se zaključuje: „Unatoč tomu što neki vjeruju da je Dan žena, zapravo, svaki dan u godini, ipak, 8. mart je onaj dan kada čak i oni što misle kako pravi muškarci ne kupuju cvijeće, skoknu do cvjećarnice. Ako ništa zbog U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”. Uz dozvolu autora “Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige Špegeljevo hapšenje Postignuto je kompromisno rješenje: oružane formacije u Hrvatskoj dobit će deset dana da dobrovoljno predaju oružje, ali je Mesić u taj zaključak uspio ubaciti formulaciju «ilegalne oružane formacije». Tako je uslijedilo desetodnevno nadmudrivanje u kojemu je Hrvatska uporno tvrdila da su jedine ilegalne naoružane skupine na njezinu teritoriju srpski pobunjenici koji ne priznaju legalno izabranu vlast u Zagrebu. «Formalno nam nisu mogli ništa, jer je Zbor narodne garde bio ustrojen po uzoru na žandarmeriju: ZNG je imao vojnu organizaciju, ali je bio smješten u okrilje Ministarstva unutarnjih poslova, a zakoni su kazivali da svaka republika iz sastava federacije ima apsolutne ovlasti u pogledu unutarnjih poslova, te da prema potrebi može ustrojavati posebne policijske jedinice. Moj jedini cilj je bio da se spriječi Miloševićeva zloupotreba JNA u svrhe stvaranja Velike Srbije, te da onemogućim da državno Predsjedništvo svojim odlukama legalizira Miloševićevo korištenje JNA, pošto je Kadijević inzistirao na zakonu i, unatoč nagovorima, nije se usuđivao djelovati mimo odluka Predsjedništva. No, ne bih ništa napravio da nisam imao podršku Slovenca Janeza Drnovšeka, Makedonca Vasila Tupurkovskog i, posebno odvažnog, bosanskog Srbina Bogića Bogićevića.» Dvadeset i petog siječnja 1991. Jović je, po Miloševićevu nalogu, sazvao novu sjednicu Predsjedništva, a cilj te sjednice bio je jedan jedini: da vrhovno političko tijelo u zemlji izda naredbu armiji da vojno intervenira u Hrvatskoj i da uhapsi Martina Špegelja, ministra obrane, i Josipa Boljkovca, ministra unutrašnjih poslova. Dok je trajala sjednica u Beogradu, jedinice JNA u kasarnama po Hrvatskoj bile su u stanju pripravnosti i svakog su trenutka očekivale naredbu za izlazak na ulice, odnosno za izvođenje «legalnog vojnog udara». Naredba, međutim, nije stizala, jer vojna opcija nikako nije uspijevala dobiti pet potrebnih glasova u osmočlanom Predsjedništvu SFRJ. Onda je ministar obrane Kadijević povukao posljednji potez koji je bosanskohercegovačkog predstavnika Bogićevića definitivno trebao uvjeriti da se prikloni vojnoj opciji. U vrijeme televizijskog dnevnika, u 19 sati i 30 minuta, predložio je stanku i nastavak sjednice nakon što se odgleda centralna informativna emisija. To, međutim, nije bio uobičajeni Dnevnik. Beogradska je televizija, naime, emitirala film kojega je tajno snimila Vasiljevićeva Kontraobavještajna služba i koji je pokazivao kako Martin Špegelj sudjeluje u krijumčarenju oružja i kako izlaže planove za brutalni obračun s pripadnicima JNA koji se nalaze na hrvatskom teritoriju. Bio je to četrdesetpetominutni crno-bijeli obavještajni uradak iz kojega je proizlazilo da je Hrvatska već objavila rat jugoslavenskoj vojsci. Rezultat je, međutim, izostao, jer se Bogićević nije dao impresionirati Vasiljevićevim filmom i nije dao svoj glas za izlazak tenkova JNA na hrvatske ulice i za hapšenje republičkog vodstva u Zagrebu. General Kadijević bio je bijesan što je njegov plan propao, ali se, ipak, nije usudio otrgnuti kontroli tijela koje mu je bilo vrhovni zapovjednik. Jović i Milošević nisu odustajali od pritisaka na Generalštab JNA da se upusti u intervenciju protiv Hrvatske, pa je predsjednik Predsjedništva Jović za 12. ožujka 1991., putem televizije, sazvao novu hitnu sjednicu Predsjedništva, e kako bi se ponovno raspravljalo o razoružanju paravojnih formacija. «Došao sam u zgradu saveznog Predsjedništva, ali tamo nije bilo nikoga, osim skupine oficira JNA», prisjeća se Mesić, «koji su mi rekli da se ukrcam u vojni autobus. Mislio sam da su me uhapsili. Vozili su me na Topčider, gdje je bilo predviđeno da se Predsjedništvo sastaje u slučaju rata. Kad smo stigli na odredište, sačekao me je Veljko Kadijević i odmah sam ga upitao jesam li uhapšen.» «Naravno da niste, jer armija nikad ne bi učinila nešto suprotno Ustavu», ljutito mu je odvratio savezni ministar obrane. «Ne ljuti se, Veljko, samo provjeravam», pokušao se našaliti Mesić, a potom su se zajedno spustili u atomsko sklonište u kojemu su svi prisutni drhtali od studeni. «Bilo je užasno hladno, bilo je zastrašujuće, ali je sjednica smišljeno upriličena u tim uvjetima kako bi nas se zaplašilo i kako bi nas se slomilo. Pri ulasku u taj bunker sreo sam Bogića Bogićevića na kojega je vršen najveći pritisak. Imao sam informaciju da je cijelu prethodnu noć proveo u razgovoru s generalima koji su ga stiskali da poklekne i da glasa za srpski prijedlog. Apelirali su na njegovo srpstvo, ali nisu uspjeli.» Sigurne ruke «Ne mogu i neću glasati», na koncu je rekao. «Bogiću, ti si Srbin! Zašto ne glasaš kao i ostali?!», bijesno ga je pitao Jović. «Zapamti, Boro: ja jesam Srbin, ali prije svega sam Bosanac i glasam za interese čitave Jugoslavije, a time i za interese Bosne i Hercegovine», odgovorio mu je on. «JNA je odlučila da stvar preuzme u svoje ruke, da bi se spriječio građanski rat. Bez obzira što se ovdje odlučilo, mi ćemo obaviti svoj posao», zaprijetio je zatim general Kadijević. «Kadijeviću, vaša će vas vojska odvesti u građanski rat», dobacio mu je Mesić. «Više neću plesati kako vi svirate», rekao je Kadijević i napustio hladni bunker na beogradskom Topčideru. Dva dana kasnije, 14. ožujka, Predsjedništvo SFRJ još je jednom odbilo Jović-Kadijevićevu inicijativu za uvođenjem izvanrednog stanja. Sat vremena nakon toga Borisav Jović ukazao se na televizijskim ekranima širom Jugoslavije i objavio je da podnosi ostavku na položaj šefa države. «Nisam spreman sudjelovati u odlukama koje pridonose razbijanju zemlje», objavio je on, a za njegovim su se primjerom poveli Nenad Bućin i Jugoslav Kostić. Idućeg je dana proglas izdala Vrhovna komanda Jugoslavenske narodne armije: «Armija će razmotriti mjere koje će poduzeti nakon što se Predsjedništvo izjasnilo protiv njezinih preporuka usmjerenih na sprečavanje međuetničkog oružanog sukoba i građanskog rata». Šesnaestog ožujka 1991. konačno se oglasio i Slobodan Milošević izjavivši da je «Jugoslavija gotova». «Naredio sam mobilizaciju rezervnih specijalaca i hitno organiziranje dodatnih srpskih vojnih jedinica. Jugoslavija je ušla u završnu fazu agonije. Republika Srbija više neće priznati nijednu odluku Predsjedništva donesenu u postojećim uvjetima zato što će biti nelegalna», kazao je Milošević. «Jović, Bućin i Kostić mislili su da će njihove ostavke dovesti do rasula i da će zatim uslijediti vojna intervencija», priča Mesić. «Istog dana kad su oni podnijeli ostavke, otišao sam na beogradsku televiziju i objasnio građanima da funkcioniranje Predsjedništva nije ugroženo, da imamo dovoljno članova za donošenje odluka i da ja, kao potpredsjednik Predsjedništva, preuzimam sve ovlasti i odgovornosti dok se ne izabere predsjednik. Milošević je tada rekao da Srbija više ne priznaje savezne institucije, ali kad je dobio informacije iz svijeta da će to biti protumačeno kao rušenje Jugoslavije – a on je stalno trubio da je za očuvanje Jugoslavije – predomislio se i Jovića je poslao natrag u Predsjedništvo. I zaista, nakon tri dana Bora se vratio natrag, sjeo je na svoju stolicu i nastavio kao da se ništa nije dogodilo. 'I, što kaže Milošević?', pitao sam ga. 'Pusti, nemoj sa svime da se šališ...', veli on. Vratio se i Vojvođanin Kostić, no Bućin se nije vratio, jer je bio čovjek od riječi: kazao je da kad jednom podnese ostavku, više se ne vraća. Onda je umjesto njega imenovan Branko Kostić. Ubrzo nakon što sam ga upoznao, na jednoj sam mu sjednici rekao: 'Čuj, Branko, mislio sam da je Bućin najteži čovjek kojeg sam upoznao, ali tebi skidam kapu. Ti si teži čovjek čak i od njega'. S Brankom Kostićem se, jednostavno, nije moglo ništa i njemu ništa nije išlo u glavu. U Predsjedništvo se nije vratio ni Riza Sapunxhiu, jer je Milošević organizirao njegovo smjenjivanje, pa je umjesto njega postavio Sejdu Bajramovića koji ne samo da nije predstavljao kosovske Albance, nego nije predstavljao ni samoga sebe. Inače, kad god je na dnevnom redu bilo nešto o čemu smo trebali glasati, Jović se dizao i izlazio iz prostorije. Čim bi on uhvatio kvaku, kazao bih mu: 'Pozdravi Miloševića'! Znao sam da ide na konzultacije s Miloševićem, odnosno da ide po upute kako treba glasati.» Po upute kod Miloševića i Jovića dolazio je i Milan Babić, pa je Mesić često predbacivao Joviću što prima Babića, jer je red da hrvatski građani u Beogradu razgovaraju sa svojim predstavnikom, kao što je red da Hrvati iz Vojvodine sa svojim problemima dolaze k Joviću. Tako je Jović Mesiću jednog dana doveo Kninjanina Babića koji se držao nadmeno i arogantno, te nije bio osobito zainteresiran da razgovara s hrvatskim članom jugoslavenskog Predsjedništva. «Babiću, Milošević i Jović te varaju i neće biti ništa od svega onog što ti obećavaju. Sa mnom se sve možeš dogovoriti i sa mnom možeš riješiti svaki problem, dok ovdje u Beogradu ne možeš ništa riješiti, premda ti oni obećavaju da ćeš dobiti državu.» «Ja ću dobiti državu prije ili kasnije, što god Hrvatska mislila o tome.» «Ostavi se toga, jer ukoliko rat eskalira, ti ne samo da nećeš imati državu, nego ćeš izgubiti i zubarsku ordinaciju.» «To ćemo još da vidimo», zaključio je Babić koji je kasnije završio pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu. Državu nije dobio. Borovo selo Upravo zbog vjerovanja Kadijeviću, Tuđman je sredinom 1991. odbio kontroverzni plan ministra obrane Martina Špegelja koji je predlagao da Zbor narodne garde poduzme široku operaciju blokiranja svih objekata JNA na području Hrvatske, te da se zauzmu sva skladišta oružja jugoslavenske vojske. Mesić se sjeća sjednice hrvatskog državnog vrha na kojoj je general Špegelj izlagao svoju zamisao: «Zagovarao je da se kasarne opkole i da se ide na zauzimanje skladišta: tvrdio je da je garnizon bez skladišta ništa, jer vojska kod sebe ima samo onoliko municije koliko je potrebno za stražarska mjesta. Kazao je da zna lokacije svih skladišta JNA u Hrvatskoj i na velikoj je karti zabio zastavice pored svakog skladišta. Još je dodao da za svako skladište ima jedinicu koja može izvesti zauzimanje u roku od par sati. Na taj način dobili bismo nekoliko stotina tenkova i jako puno artiljerijskog oružja, pa ako bi Milošević htio ratovati, morao bi krenuti u pohod na Hrvatsku iz Srbije, morao bi ratne konvoje uputiti iz Beograda i Užica. Špegelj je tvrdio da u tom slučaju Milošević neće krenuti, jer bi morao formirati liniju fronte prema Hrvatskoj i voditi klasičan rovovski rat. 'Ne smijemo im dozvoliti da nam nametnu rat za svaku vojarnu, moramo ih natjerati da nas frontalno napadnu iz Srbije', govorio je Špegelj, a zatim je uslijedilo glasanje o njegovu planu: jedini sam ja dignuo ruku, dok su svi ostali bili protiv, uključujući i Šuškovu frakciju koja nije bila za zaoštravanje sukoba s JNA, jer su se htjeli što prije baciti na ratovanje u Bosni i na proširenje hrvatskih granica». «Zar ne vidiš da je ovo Špegeljeva zamka, zar ne vidiš da nam želi namjestiti sukob s armijom?», pitao je Tuđman Mesića po okončanju sastanka, kad ga je pozvao da nasamo porazgovaraju u njegovu kabinetu. «Meni je Špegeljev plan sasvim logičan, jer mislim da je bolje uzeti oružje JNA u Hrvatskoj i natjerati Miloševića da otvori frontu i da nas, ako će se usuditi, napadne iz Srbije, nego da se borimo za svaku vojarnu i otvaramo puno malih fronti u Hrvatskoj. Treba otvoriti frontu prema Srbiji.» «Ne i ne! Špegelj nas gura u rat s JNA, a rat nam ne treba i mi ćemo ga izbjeći.» «Tuđman nikad nije htio proglasiti rat sa Srbijom, jer je računao na dogovor s Miloševićem», nastavlja Mesić, «ali u tim je dogovorima uvijek ostajao kratkih rukava. Stalno je ponavljao da ovdje neće biti mira dok se Beograd i Zagreb ne dogovore. Tako je bilo i kad je pregovarao s Jovanom Raškovićem, bivšim predsjednikom Srpske demokratske stranke. Govorio je: 'Ako se Rašković i ja dogovorimo, ovi drugi moraju biti mirni i provesti ono što smo se mi dogovorili'. No, to je propalo, jer se Rašković jednom neoprezno našalio da su Srbi lud narod i da im treba dati ono što traže, a Slaven Letica, tadašnji Tuđmanov savjetnik, to je dostavio novinama, pa je Rašković doslovno morao pobjeći i prepustiti svoje mjesto mnogo radikalnijim ljudima, kao što su Milan Babić i Milan Martić. Tuđman je naprosto previše vjerovao da hrvatsko-srpski dogovor sve rješava i da će on i Milošević sve elegantno ugovoriti. No, on nije poznavao Miloševića i nije se znao nositi s njegovim smicalicama.» (nastaviće se) (zurnal.info) O čemu se radi: Ovo je priča o grupi Baader Meinhoff koja je sedamdesetih godina prošlog vijeka uzdrmala vlast u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj. Sebe su nazivali RAF (Rote Armee Fraktion, Frakcija Crvene armije), a svoja sredstva borbe urbanom gerilom. Grupu su predvodili studenti Andreas Baader i Gudrun Enslin, kao i ljevičarska novinarka Ulrike Meinhoff. Uz pomoć nekolicine saradnika Baader i Einslin 1968. podmeću požar u frankfurtsku robnu kuću. Baader je vrlo brzo uhapšen, a bijeg mu je 1970. godine organizirala Ulrike Meinhoff koja se tada definitivno pridružila pokretu. Nakon dvomjesečne obuke u jordanskom kampu PLO (odakle su istjerani zbog civilizacijskih neslaganja, poput nudističkih sunčanja), Ulrike piše Manifest RAF-a, u kojem ih svrstava pod okrilje Komunističke internacionale i definira kao revolucionarnu i antimperijalističku urbanu gerilu. Da bi stekli novac za finansiranje akcija opljačkali su nekoliko banaka, a onda je, u proljeće 1972. godine Njemačka gorjela. Prvo su podmetnuli bombu u američkoj vojnoj bazi stacioniranoj u Frankfurtu, isto su prošle policijske stanice u Augsburgu i Minhenu, aktivirali su bombu u automobilu federalnog sudije, minirali medijski koncern Axel Springer i američku vojnu bazu u Heidelbergu. Uhapšeni su samo mjesec dana nakon prve akcije. Njihovo suđenje izazvalo je ogroman interes, ali nikada nije okončano. Ostaci RAF-a poduzeli su nekoliko bezuspješnih akcija za oslobođenje.Zvanična verzija vlasti kaže da se 1976. godine Ulrike Meinhoff objesila u svojoj ćeliji, a 18. oktobra 1977. godine samoubistvo su počinili i Baader, Enslin i Jan Karl Raspe. Obratiti pažnju: Pažnju treba obratiti na nedosljednost. Neki novinar je svojevremeno dovitljivo propametovao da je RAF bio njemački odgovor na Rolling Stonese, pa se čini kao da je i reditelj Edel tu dosjetku stalno imao na umu dok je pravio film. Onima koji nisu upoznati sa čitavim slučajem, film neće pomoći da saznaju motive borbe, a reditelj će im to znatno i otežavati. Sva ostala pitanja ignoriše. Navešćemo samo najvažnija: Šta je natjeralo djecu iz bogatih porodica da uzmu oružje u ruke, kako su napravili tako fanatičnu organizaciju i otkud im, ako je sve bila samo mondenska iluzija, toliko sljedbenika koji su, s većim ili manjim intenzitetom, djelovali sve do 1999. godine kada je RAF zvanično raspušten? Premotati: Nema tu mnogo minuta koje zavrjeđuju premotavanje. Reditelj se potrudio da scene rekonstruira po foto i videozapisima, koristio je originalne automobile, policijske zapisnike sa uviđaja, svjedočenja, tako da smo dobili izuzetno realistične scene nasilja. Ponoviti: Sve scene sa Brunom Ganzom koji igra šefa njemačke policije. Ne znam zašto, ali čini mi se da je njegova uloga u velikoj mjeri izrezana u montaži. Vidjećete, kao da želi nešto da nam kaže, ali to se ne desi do kraja filma. Uloge: Martina Gedeck, Moritz Bleibtreu, Johanna Wokalek, Nađa Uhl, Bruno Ganz Režija: Uli Edel Scenario: Stefan Aust, Uli Edel Trajanje: 150 min (zurnal.info) OD TIMURA DO RADOVANA Nisku propalih kadrova Stranke demokratske akcije, uhljebljenih na pozicijama savjetnika premijera Federacije BiH, Mustafa Mujezinović je od 1. marta popunio još jednim biserom iz Tihićeve sehare. Novi savjetnik predsjednika Vlade FBiH, ili da budemo gender korektni - savjetnica je bivša gradonačelnica Sarajeva Semiha Borovac. Ista ona čiju su smjenu građani mjesecima tražili dok se ona uspješno skrivala iza nenadležnosti, što joj nije smetalo da troši milione budžetskih sredstava Grada Sarajeva. Čovjek sa “bijednom platom od četiri hiljade maraka, za koju niko ne bi radio posao kojim se on bavi”, nakon što je u svoj kabinet smjestio Timura Numića, Šefiku Hafizović, Mehu Rekića i Radovana Vignjevića, sada je pronašao mjesto i za ex-prvu damu glavnog grada, nimalo omiljenu među Sarajlijama. Istrošene političke figure koje nisu mogle pronaći mjesto u nekom od diplomatsko-konzularnih predstavništava ili na čelu nekog javnog preduzeća, kao po pravilu završavaju na mjestima savjetnika u Vladi Federacije. Neformalnom i negativnom selekcijom oni najnesposobniji uvijek doguraju do samog vrha, do mjesta savjetnika federalnog premijera. Što je i normalno, jer nijedan ozbiljniji savjetnik koji drži do sebe ne bi savjetovao inžinjera Mujezinovića za platu bjedniju od “najbjednije”, koja često dobaci tek do tričavih dvije-tri hiljade konvertibilnih maraka. Poznata po svojoj mazohističkoj naravi, bivša gradonačelnica Sarajeva, nakon što joj je propala prilika da postane njena ekselencija u Beogradu, prihvatila se ipak odgovorne funkcije savjetodavke Mustafe Mujezinovića. Bez obzira na njen izrazito negativan imidž među stanovnicima Sarajeva, upitna je i njena kvalificiranost da se bavi ovim poslom, jer je za savjetnika aktuelnog premijera Federacije potrebno najmanje imati završen mediciniski fakultet sa specijalizacijom iz oblasti neuropsihijatrije, mada ne bi bilo loše vladati vještinama iz oblasti krivičnog prava. Međutim, ono što nju izdvaja od mase jednako loših kadrovskih rješenja Stranke demokratske zajednice je činjenica da je i u mandatu gradonačelnice Sarajeva radila poslove za koje nije nadležna, što je i sama priznala kada je izjavila da “nema institucionalnu nadležnost za moralnu odgovornost”. Nakon ovakve izjave jedino što se čovjek može zapitati: kakav li je taj premijer kada mu je ova savjetnica. Mada ni to ne mora ništa značiti ako pogledate Harisa Silajdžića i njegovu savjetnicu, doduše počasnu. U potragu za Dražinim moštima upregnuta je silesija državnih činovnika i potrošeno je brdo para, ali bez ikakvih rezultata – đeneral kao da je u zemlju propao Propao u zemlju Detektivska akcija državnih organa Srbije pod radnim nazivom „Mi tražimo Dražu, Draža gradi nas“ traje već čitavih godinu dana, s promenljivim uspehom – od nikakvog do nepostojećeg. U potragu za Dražinim moštima upregnuta je silesija državnih činovnika i potrošeno je brdo para poreskih obveznika, ali bez ikakvih rezultata – đeneral kao da je u zemlju propao. Najvredniji kopač među državnim funkcionerima, Slobodan Homen, inače na privremenom radu u Ministarstvu pravde gde obavlja dužnost državnog sekretara, još u aprilu prošle godine obznanio je vaskolikoj bradatoj javnosti da je pronalaženje Dražinih moštiju prioritet države. Svoj dosta zamućen pogled na prioritete jedne prilično devastirane države Homen je obrazložio pozivanjem na uzvišenu ideju – moramo rešiti misteriju Dražinog groba „kako bismo razjašnjavajući prošlost konačno omogućili budućnost novim generacijama“. Iskustvo nas uči da se iza pozivanja na budućnost, mlade generacije i slične, kako bi rekao Kavafi, „zvučne banalnosti“, obično krije neki krajnje privatni, prizemni interes. Odmah nakon ovog blagoglagoljivog solilokvija, Homen je otkrio da je njegov deda Slobodan Subotić bio jedan od branilaca na suđenju Draži Mihailoviću i njegovoj grupi, te da je potom i sam bio proganjan od komunističkog režima. Za dražoljuba Homena moglo bi se reći da je ostvario puno od dečačkih snova – ima li šta lepše nego tuđim novcem finansirati rešavanje sopstvenih porodično-ideoloških trauma. Za neke ljude Srbija je zaista obećana zemlja. U ovaj projekat od kapitalnog značaja za čitavu zemlju, a naročito onu koja će biti prekopana, uključio se i Slobodan Radovanović, v.d. republičkog javnog tužioca, koji je slavodobitno najavio da će pronaći grob Draže Mihailovića. Počelo je ispitivanje svedoka, prekopavanje po arhivama Bezbednosno informativne agencije i Vojno bezbednosne agencije, kao i licitiranje s lokacijama na kojima bi moglo da se pronađe nalazište đeneralovih kostiju. U igri su bila mnoga mesta u Beogradu, ali je na kraju četnička knjiga spala na dva slova – Adu Ciganliju i Lisičji potok. Srpska javnost je iz meseca u mesec bombardovana novim podacima koji govore u prilog jedne ili druge lokacije. Svedoci koji su se javljali Državnoj komisiji tvrdili su da je Draža, sto posto, Manitua mi, zakopan u Lisičjem potoku, na samo nekoliko stotina metara od Belog dvora (simbolički jako mesto), a istovremeno su kolale priče da se traženi grob nalazi na Adi tik ispod ružičnjaka, što bi značilo da i Draža ima svoju kakvu-takvu Kuću cveća, čime bi se ispravila još jedna istorijska nepravda. Na kraju je u mrtvoj trci pobedila Ada Ciganlija za dužinu krepalog konja, samo što se odustalo od ružičnjaka, a grob se, sudeći po poslednjim nazovi informacijama, nalazi na nekom drugom mestu koje će biti otkriveno publikumu čim se vremenske prilike okrenu u korist dražoiskatelja. Potraga za Dražom nije toliko bitna sama po sebi, jer nas je urnebesni politički establišment već dobrano navikao na raznovrsne nepodopštine, farse, besmislene akcije i srodne oblike vređanja zdravog razuma. Potraga praćena medijskom halabukom važnija je kao simptom stanja u kojem se nalazi srpsko društvo, gde je simulakrum definitivno odneo pobedu nad poslednjim ostacima realnosti. U takvim okolnostima sasvim je prirodno da potraga za posmrtnim ostacima jednog osvedočenog saradnika nacističkih okupatora dobije status državnog prioriteta. To je ujedno i snažan simbolički čin u okviru rehabilitacije kvislinga i fašizma, praćene zatiranjem svih tragova antifašističkih tradicija, koja traje već dve decenije. Na frontu prekrajanja prošlosti već je urađeno mnogo: četnici i partizani su izjednačeni u Skupštini Srbije, deca već godinama iz udžbenika istorije uče da su četnici bili good guys, širom srpskih gradova narodni heroji su zbrisani sa plavih tabli koje označavaju imena ulica, a sudovi rade prekovremeno ne bi li rehabilitovali svakog kvislinga koji je po završetku Drugog svetskog rata osuđen za saradnju s fašistima. Još samo da pronađemo Dražu, pa da mirne duše izbrišemo iz istorije jednu od retkih svetlih stvari – činjenicu da smo u borbi protiv fašizma bili na pobedničkoj strani. Zatrite komuniste da bi Srbin mogao da živi Dugoročna vremenska prognoza najavljuje da će topliji dani, po prolećnom redu vožnje, u Srbiju stići tek početkom aprila. Tek tada će se stvoriti uslovi da Dražine kosti ugledaju svetlost dana i zablistaju u punom sjaju pre nego što ih Tadićevi činovnici prebace u Aleju velikana, na neko mesto dostojno četničkog gorostasa, na primer tik pored nedavno preminulog Mome Kapora koji bi se tome posthumno obradovao. Tamo će Dražine mošti strpljivo čekati na dolazak novih komšija, recimo Radovana Karadžića, Ratka Mladića i ostalih đeneralovih naslednika koji su nastavili tamo gde je on stao pre više od pola veka. (zurnal.info) Radončić, Silajdžić i Tihić su u ili oko vlasti punih ili skoro dvadeset godina. I možda vjeruju sebi kad kažu da su za Bosnu i Hercegovinu. Ali, u stvarnosti su učinili sve da od države naprave teritoriju. A, Ganić? On je sad konačno jedan od nas. Nezaštićenih NEZAŠTIĆENI Pritom su i jedan i drugi i treći direktno, manje ili više, odgovorni za uzrok cijele ujdurme: to da Bosna i Herccegovina ni petnaest godina poslije rata – a dvadeset otkako su barem dvojica od njih u vlasti – nema institucionalni kapacitet da obavlja osnovni zadatak svake države: da štiti svoje državljane. Svoj dio društvenog ugovora. I nemojte sumnjati u to, halabuka koja se podigla zbog Ganićevog hapšenja dijelom je motivirana i time što je on prvi od njih koji je nezaštićen onako kako smo mi, običniji dio državljana BiH, nezaštićeni svaki bogovetni dan. I tako dvadeset godina. Kad kažem njih, mislim na režim i osobe i organizacije u nekoj vrsti klijentelističkog odnosa sa režimom. Politička i ekonomska elita i njena klijentela koja je u petnaest godina poslije rata pokazala samo bahatost, surovost i aroganciju prema narodu – o neodgovornosti u ratu ćemo kasnije – i razgrabila i upropastila sve što je taj narod gradio zahvaljujući prvom ozbiljnom periodu mira u ozbiljnoj državi, sada narodu ispostavljaju račun zato što nema državu, zato što je i ostatke tog državnog aparata nesmiljeno urnisala. Sada je Ejup Ganić Bosna i Hercegovina. E, nije. Ejup Ganić je možda Bosna i Hercegovina koju su oni izborili, u koju su ugradili svoje političke i poslovne karijere, ali nije i moja. Ako znamo, a znamo, da je pravosuđe sve vrijeme, osamnaest godina od incidenta, instrument u rukama vladajuće kaste i svakog od njih trojice ponaosob na više nego što je to bio slučaj sa Savezom komunista – jer onda se makar nije smjelo "intervenisati" za ubice i sjecikese – histerična dernjava koju su sva trojica podigla nema ništa drugo za cilj nego da se za bošnjačko tijelo potraže novi neprijatelji. Drugi, možda i veći problem s porukom je da je šalju gubitnici. Šalju je trojica ljudi (i njihovi klijenti, od akademika na apanaži Nezavisnih novina Milorada Dodika kao što je Muhamed Filipović koji širi antibritansku histeriju do "analitičara" tipa Nedžada Latića koji, ako me sjećanje na njegove memoare ne vara, vjeruje kako su se džini mogli mobilisati kao vojni saveznik Armije R BiH) koji su suštinski gubitnici, koji su bili tu ili tu negdje u svakom najgorem trenutku za ovaj narod i svaki put donijeli pogrešnu odluku zato što bolje ne umiju ili planirano minirali državni i narodni interes da bi ostvarili ličnu korist. A dvojica od njih trojice su izgubili i rat. LOGISTIČAR MILORADA DODIKA Zanemarimo sada zločine, dvojica od njih – Silajdžić i Tihić – bili su dio istog ovog sistema u vrijeme kada je narodu obećana nezavisna, suverena, nedjeljiva i sekularna republika, a isporučen je – narod, naime – u mrak i neprosvijetljenost feudalizma. Bošnjaci nisu glasali za ovo što danas imaju. Njih dvojica bili su dio sistema i onda kada je taj isti narod ostavljen na cjedilu i prepušten sam sebi, kao što je i danas, u jednom od dva najteža trenutka u njegovoj modernoj istoriji. Ponašanje SDA na lokalnom nivou u aprilu 1992. godine – tamo gdje su imali vlast i dijelili je SDS-om – nije ništa drugo neko kriminalni nemar. SDA je sa zapanjujućom lakoćom SDS-u prepustila vlast – a to je uvijek bio uvod u početak pokolja, jer je etničko čišćenje u proljeće 1992. godine na organizacionom nivou počinjeno u opštini – poslovično, ispostavit će se, zanemarujući težinu posljedica i ostavili narod koji im je dao mandat da se stara o sebi pred hordama ubica. Kako je to završilo, vidjeli smo od Prijedora preko Bijeljine i Zvornika do Višegrada. Uostalom, više vjerujem svojim očima nego SDA: nije SDA organizovala odbranu u Bratuncu u maju 1992. godine, nego je njihov načelnik policije naredio mom ocu da automatsku pušku koju je imao kao policajac u rezervi, preda nekom zločincu iz Srbije – njih svega petnaestak – koje će poslije pobiti između tri do četiri stotine ljudi u fiskulturnoj Sali osnovne škole "Vuk Karadžić". Na koncu, ako Srebrenica, tri godine kasnije, nije poraz, šta onda jeste? A njih dvojica bili su tu ili tu negdje i tada. To je dakle, bio temelj za Bosnu i Hercegovinu u čijoj su izgradnji manje ili više direktno učestvovali. Poraz. I tu dolazimo do trećeg problema s porukom. Vjerodostojnost. "Slučaj Ganić" dio je politike režima Borisa Tadića u kojoj instrumentalnu ulogu ima i Milorad Dodik: potkopavanje institucionalnih kapaciteta države Bosne i Hercegovine ima za cilj da demonstrira kako je ona takozvana "weak state" i dugoročno neodrživa. Periodične demonstracije sposobnosti Srbije da destabilizuje političke prilike u BiH, a to Ganićevo hapšenje jeste, prava su mjera trenutnog odnosa Srbije prema BiH. Svaki od trojice, i Radončić i Silajdžić i Tihić, u nekoj su vrsti veze sa Dodikom. Potonja dvojica s njim dijele vlast. Radončićeva menažerija, s druge strane, pružila je logističke usluge Miloradu Dodiku koji je krajem februara otvoreno i javno u Sarajevu rekao da se masakr na Markalama nije dogodio, odnosno da se dogodio malo drugačije nego što je opšteprihvaćeno. I da se i to mora utvrditi komisijski. Da bi njegov, Radončićev naime, glavni i odgovorni urednik, Sead Numanović na svom blogu – priznajem da sam fan – potom Dodikovu izjavu pravdao dnevnom politikom, zagovarajući najcrnju relativizaciju revizionizma. I sad branimo Ganića jer tako branimo Bosnu. I ko ga najglasnije brani najviše brani Bosnu. 'Ajde?! Jednostavan odgovor na pitanje zašto Srbija radi sve ovo što radi glasi: zato što može. Zato što nema posla s državom. Nema jer vlast čija je politička filozofija, kad bi ona bila jasno artikulisana, radikalno anti-etatistička, državu doživljava kao neprijatelja. A Radončić, Silajdžić i Tihić su u ili oko vlasti punih ili skoro dvadeset godina. I možda vjeruju sebi kad kažu da su za Bosnu i Hercegovinu. Ali, u stvarnosti su učinili sve da od države naprave teritoriju. A, Ganić? On je sad konačno jedan od nas. Nezaštićenih. Navikli smo da vlast u Bosni i Hercegovini zakone donosi sporo ili, što je češći slučaj - nikako. Međutim, u slučaju donošenja Odluke o mjerama radi efikasnog provođenja mandata MKSJ prevazišli su sami sebe. Usvojili su akt sa rokom pravne valjanosti od mjesec dana i na taj način direktno podržali bjegunce koje traži Haški tribunal. U protekloj deceniji u žiži su velike priče o pomagačima haških optuženika, njihovim mrežama, načinu djelovanja, tokovima novca..., a da nikada niko od prozvanih nije zbog tog krivičnog djela odgovarao pred pravosudnim organima Bosne i Hercegovine, kao ni tim entitetskim institucijama. Notorno je da su međunarodne vojne snage, zadužene za implementaciju mira, sprovele desetine akcija usmjerenih na otkrivanje haških bjegunaca ili njihovih pomagača; određene osobe zatvarane su na nepoznatim lokacijama i po mjesec dana, odakle su nakon toga puštane, ali ih niko nikada nije procesuirao, niti su organi ove zemlje izrazili bilo kakvu volju za tim. Evropska unija i Sjedinjene američke države tokom proteklih godina objavili su i takozvane “crne liste” sa imenima osoba za koje se tvrdilo da su pomagači haških bjegunaca, a Kancelarija visokog predstavnika donijela je na stotine odluka kojima je ta lica u potpunosti isključila iz javnog života, zabranila im bilo kakvo političko djelovanje, blokirala im račune..., ali ni nakon tih postupaka lokalni organi gonjenja nisu preduzeli ništa. SAVJET MINISTARA MREŽA PODRŠKE Na osnovu pomenutog Zakona, Savjet ministara je 30. avgusta 2007. godine donio odluku kojom se zabranjuje ulazak određenim osobama, čija su imena navedena na spisku objavljenom uz odluku, u BiH i korištenje BiH za dalje putovanje i tranzit. Ova odluka ne odnosi se na državljane BiH, mada su njihova imena navedena na listi, što je nevjerovatan nonsens. Odluka je prestala da važi 30. avgusta 2008. godine, a nova odluka o zabrani kretanja određenih osoba kroz BiH donosi se 29. januara 2009. godine i kao i prethodna važi dvanaest mjeseci, u konkretnom slučaju do 29. januara ove godine. Zvuči nevjerovatno, ali činjenica je da ta odluka nije objavljena u Službenom glasniku BiH sve do 29. decembra prošle godine, dakle samo mjesec dana prije njenog isteka. De facto, u periodu od avgusta 2008. do 29. decembra 2009. godine sve osobe koje su označene kao pomagači haških optuženika Ratka Mladića i Gorana Hadžića, koji su još uvijek na slobodi, mogle su nesmetano ulaziti u BiH i izlaziti iz nje, a da ih Državna granična služba ne smije zaustaviti. Slijedeći tu logiku, zajedno sa svojim pomagačima u BiH su bez problema mogli ući i Mladić i Hadžić, što nikoga ne bi trebalo da začudi ukoliko se to i desilo. Sve to omogućio im je predsjedavajući Savjeta ministara Nikola Špirić i bivši ministar bezbjednosti BiH Tarik Sadović. Iz svega ovoga jasno je da je prvi zamjenik visokog predstavnika Rafi Gregorijan bio u pravu kada je nedavno tvrdio da u BiH djeluje mreža pomagača haškim optuženicima, s tim da je ta mreža, između ostalog, stacionirana i u Savjetu ministara BiH. NEZNANJE Najtragičnije u svemu ovome je što u Savjetu ministara BiH uopšte nisi znali da pomenuta odluka, koja bi trebalo da je jedan od krucijalnih dokumenata u borbi protiv mreža haških bjegunaca, nije objavljena u Službenom glasniku, te da, samim tim, nije ni važeća. To su saznali tek kada su im se pismeno obratili neki od lica čija imena se nalaze na spisku onih kojima je zabranjeno kretanje. Isti su zahtijevali od pripadnika Granične službe da ih prestanu kontrolisati, jer nemaju osnov po kojem bi to činili. Nakon nekoliko dopisa Savjetu ministara, što su ih uputili lica sa “crnog spiska” u Špirićevom kabinetu desila se bura, ali u čaši vode, te je odlučeno da se sve zataška objavljivanjem odluke u Službenom glasniku, jedanaest mjeseci nakon njenog donošenja. Međutim, tu nije kraj priče, jer je određen broj onih koji su zaustavljani i kontrolisani bez važeće odluke podnio tužbe protiv Savjeta ministara i Špirića lično zbog maltretiranja i nerješavanja njihovog statusa. Tu ova saga ne završava, jer je posljednja Odluka o mjerama radi efikasnog sprovođenja mandata međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju prestala da važi da važi 29. januara ove godine, a kako nije donesena nova odluka, pomagači haških optuženika ponovo mogu nesmetano hoditi Bosnom i Hercegovinom već drugi mjesec zaredom. Nakon ovoga bilo bi logično da Tužilaštvo BiH pokrene istragu protiv odgovornih iz Savjeta ministara zbog nečinjenja i pomaganja mreži podrške. Isto tako, ova institucija je davnih dana treba otpočeti, pa i završiti postupke protiv lica koja su navedena u odlukama Savjeta ministara, te ih smjestiti u zatvor ili osloboditi. Umjesto toga, prema našim saznanjima, ne postoji nijedna tužilačka odluka o sprovođenju istrage protiv ovih osoba. Cijela ova situacija dovedena je do aspurda, niko ništa ne čini, a pripadnici DGS-a lažiraju kontrole. O kakvom javašluku funkcionera Savjeta ministara BiH se radi govori i činjenica da se u pomenutoj odluci, objavljenoj u decembru prošle godine, nalazi i ime Velibora Ostojića, koji je u međuvremnu preminuo. Zet ostao na listi Svi članovi porodice Radovana Karadžića nalazili su se na listi obavljenoj uz Odluku donesenu na 20. sjednici Savjeta ministara, održanoj 30. avgusta 2007. godine. Nakon Karadžićevog hapšenja i prebacivanja u Hag, u Odluci donesenoj 29. januara prošle godine i objavljenoj 11 mjeseci kasnije, svi članovi njegove porodice skinuti su sa liste sem njegovog zeta Predraga Jovičića. On je muž Karadžićeve kćerke Sonje. Špirić: Malo ih pogledajte “Samo to malo prekontrolišite i onda ih pustite. Ne zamarajte ni sebe ni njih”, rekao je vispreni Špirić. 
Devetog siječnja 1991. održana je sjednica jugoslavenskog Predsjedništva na kojoj je Borisav Jović predložio donošenje proglasa kojim bi se armiji, kojom je upravljao ministar obrane general Veljko Kadijević, dale odriješene ruke da, ako treba i silom, razoruža paravojne postrojbe što su u to vrijeme nastajale u Hrvatskoj: obavještajne službe jugoslavenske vojske raspolagale su, naime, pouzdanim podacima da se Hrvatska ubrzano naoružava i da konvoji oružja učestalo prelaze hrvatsko-mađarsku granicu, te da tim aktivnostima ravna general Martin Špegelj, nekadašnji komandant Pete armijske oblasti i tadašnji Tuđmanov ministar obrane. Jovićev prijedlog, međutim, nije uspio dobiti većinu u saveznom Predsjedništvu, pošto Bogić Bogićević, predstavnik Bosne i Hercegovine, nije htio dići ruku za rečenu inicijativu. 
Jović je uz svoj glas za uvođenje izvanrednog stanja mogao računati na još tri sigurne ruke u zraku: jedna je pripadala Nenadu Bućinu iz Crne Gore, druga Jugoslavu Kostiću iz Vojvodine, a treća Rizi Sapunxhiji s Kosova. Mesić i Drnovšek bili su odlučno protiv, a pridružio im se i Vasil Tupurkovski. «To što su predlagali Jović i Kadijević bio je, zapravo, legalni vojni udar: legalan zato što bi ga izglasalo savezno Predsjedništvo, a udar zato što bi vojska preuzela situaciju u svoje ruke», kaže Tupurkovski. Ključan je, dakle, bio Bogić Bogićević. On, međutim, nije htio podići ruku, premda je Jović vikao na njega i požurivao ga da glasa.
Sredinom svibnja 1991. Stipe Mesić trebao je, po automatizmu, preuzeti mjesto predsjednika Predsjedništva SFRJ, ali su srpski članovi Predsjedništva smjesta počeli opstruirati njegov izbor pozivajući se na nepostojeće zakonske odredbe: tražili su da Hrvatska u Beograd pošalje nekog drugog umjesto Mesića, a zapravo su kupovali vrijeme kako bi realizirali svoje zamisli o vojnoj intervenciji. Dok je Mesić, gotovo dva mjeseca, čekao da efekte poluči međunarodni – ponajprije, američki – pritisak i da zauzme svoju poziciju, događale su se mnoge stvari: zbio se oružani incident na Plitvicama u kojemu je poginuo hrvatski policajac Josip Jović, dogodio se masakr hrvatskih policajaca u Borovu Selu, hrvatski su se građani na referendumu izjasnili za nezavisnost svoje republike, a šest predsjednika jugoslavenskih federalnih jedinica tih je tjedana održavalo maratonske razgovore o budućnosti zajedničke države, ali bez ikakvih rezultata. Mesić – koji je, na koncu, ipak ustoličen na položaj predsjednika Predsjedništva – kaže da je Franjo Tuđman u to vrijeme vrlo često razgovarao sa Slobodanom Miloševićem i Veljkom Kadijevićem: po Mesiću, Tuđman je nerijetko kazivao kako je u prijateljskim odnosima s Kadijevićem i da vjeruje njegovim obećanjima da JNA neće napasti Hrvatsku. «Kadijević je tada bio ministar obrane i po logici stvari morao se sa mnom ponekad naći i o ponečemu se konzultirati, ali on to nikada nije učinio. Ja sam nekoliko puta tražio razgovor s njim, jer sam mislio da nekako mogu utjecati na njega i da mu mogu ponešto sugerirati. Išao sam k njemu u Generalštab i uvijek me je dočekivao monologom o tome kako se Jugoslavija mora obraniti od ustaša koji je ruše. Govorio sam mu da nisu problem ustaše, nego četnici koji su u Beogradu digli glavu, a vojska podržava Miloševića koji stoji iza svega toga. 'Da, ali Milošević nije četnik, a sve ovo drugo su četnici. Milošević se bori za Jugoslaviju', kazivao mi je. Kadijević, međutim, nije bio velikosrbin. On je tražio sponzora za armiju i na Miloševićevu je stranu prešao samo zato da bi očuvao vojsku, pošto je to sebi bio stavio u misiju. Kadijević, pored toga, nije imao nikakva dodira za realnošću: tvrdio mi je da će Slovenija za najviše dva-tri mjeseca tražiti da se vrati u Jugoslaviju i nije htio vidjeti da je Milošević iz vojnoga vrha očistio sve one koji nisu bili na liniji velikosrpstva, te da je vođenje glavne riječi povjerio radikalnom generalu Blagoju Adžiću. Tuđman, također, tada nije baš najbolje stajao s realnošću, jer je zaista vjerovao Kadijeviću kad mu je ovaj govorio da JNA neće napasti Hrvatsku», kaže Mesić.
Zašto gledati: Zbog opšteg obrazovanja. 
U distributerskom propagandnom tekstu stoji da je cilj RAF-a bio da stvori humanije društvo, ali koristeći nehumana sredstva oni ne samo da šire strah i teror, nego gube i svoju ljudskost. Edel je, čini se, i na toj rečenici zasnovao svoj pristup temi. Na početku filma crvenoarmejci zaista izgledaju kao rock bend na vrhuncu karijere, a ponašaju se kao likovi iz špageti westerna - ubijaju sa osmijehom i cigaretom u uglu usana, a u pauzama neuvjerljivo ispaljuju političke fraze. Kada ih smjesti u zatvor, Edel im ugrađuje i prve sumnje u vlastita ubjeđenja. Do kraja filma ih postepeno sve više razbija, da bi nam nam na kraju otvoreno saopštio da su kukavički skončali ugušeni iluzijama.
Dok Haris Silajdžić, nesuđeni pisac ustava i beskompromisni borac za prava uhapšenih članova bh. predsjedništva u egzilu, ima Sanelu Jenkins za savjetnicu, premijer Federacije Bosne i Hercegovine je spao na to da mu savjete dijeli Semiha Borovac. Ne treba biti previše mudar niti posebno obdaren osjećajem za estetiku da bi se shvatilo ko je u ovoj podjeli ljepote i pameti izvukao ružniju, da ne kažemo deblju stranu. Zabrinjavajuće je to što perverzne navike ovdašnjih političara moraju plaćati poreski obveznici u Federaciji BiH.
MORALNO NENADLEŽNA
Početkom marta državno telo živopisnog naziva Komisija za pronalaženje zemnih ostataka generala Draže, najavilo je da će iskopavanje groba četničkog komandanta na Adi Ciganliji početi nekako s proleća, čim to dozvole vremenske prilike. Aleksandar Čotrić, član Komisije za pronalaženje zemnih ostataka generala Draže, ponosno je najavio da će “traganje biti obavljeno najsavremenijim sondama za pretragu terena, tehnologijom koja je korišćena za pronalaženje masovnih grobnica iz poslednjih ratova”. U međuvremenu se ispostavilo da vremenske prilike pate od pomanjkanja patriotizma i nemaju nimalo razumevanja za napore četnolike komisije: temperatura se osetno spustila, od proleća ni traga ni glasa, na Beograd su prvo udarile kiše a potom i snegovi, u subverzivnoj nameri da osujete otkrivanje dobro čuvane tajne – gde se nalaze posmrtni ostaci Draže Mihailovića. „Najsavremenije sonde“ i nešto primitivniji ali srpskom kopačkom srcu bliži ašovi, lopate, pijuci, krampovi, bageri i rovokopači moraće još malo da sačekaju da sunce grane i omogući dražotražiteljima elementarne uslove za predviđeni arheološki napor. 
Kao i u svakoj medijski forsiranoj akciji srpskih vlasti koja uglavnom služi za zamazivanje biračkih očiju, od onog što je prisutno mnogo je važnije ono što je odsutno. U slučaju potrage za Dražom stvari su više nego očigledne. Umesto da se bavi mučnim i tegobnim, ali neophodnim poslom traganja za žrtvama koje je sama pobila u ratovima devedesetih, umesto da se suoči sa bliskom zločinačkom prošlošću - Srbija traži kosti Draže Mihailovića. Potraga za Dražinim moštima dobija udarna mesta u skoro svim srpskim medijima, dok se hladnjače sa leševima albanske dece i staraca prećutkuju ili završavaju na margini. Aktuelni srpski režim nema ni snage ni volje da se pozabavi zločinima svojih prethodnika, pa se okreće dalekoj i manje traumatičnoj prošlosti Drugog svetskog rata. A nije baš ni u duhu srpske tradicije da se bavimo žrtvama koje su stradale od naše ruke. Nacionalistička paradigma je jasna: žrtve su po difoltu naše, jer mi smo narod-žrtva, mi ne ubijamo – nas ubijaju, za sve je uvek kriv neko drugi, svejedno da li je u pitanju neprijatelj druge nacionalnosti ili drugačijeg ideološkog opredeljenja. Ili, rečima jedne davne četničke parole: „Zatrite komuniste da bi Srbin mogao da živi“. U okviru priprema za krvave devedesete jedna od bitnih uporišnih tačaka srpskog nacionalističkog projekta bilo je upravo iskopavanje žrtava iz jama stvorenih tokom Drugog svetskog rata. Radi ideološke instrumentalizacije, razume se, jer su iskopavanja vršena u cilju buđenja žudnje za osvetom i novim ratom. Dobrica Ćosić, otac i majka nacije, koji nad tek iskopanim kostima u Prebilovcima potpisuje svoju novu knjigu – to je žanr-slika nacionalističke nekrofilije. Potraga za Dražom pokazuje da je režim Borisa Tadića sasvim dostojan naslednik (u meri koja je danas dozvoljena i prihvatljiva) kulture smrti koju su Ćosić & comp. osamdesetih uveli na veliku scenu preko Miloševića. 
Količina galame u odbranu Ejupa Ganića, uhapšenog bivšeg člana Predsjedništva R BiH, u manje od deset dana od hapšenja na zahtjev srbijanskog tužilaštva, postala je nova mjera bošnjaštva. I svi se na bošnjačkoj desnici utrkuju da preuzmu monopol nad porukom: Svi smo mi Ejup Ganić. Od Harisa Silajdžića – koji se prvi prihvatio pokroviteljstva nad "slučajem" – preko Fahrudina Radončića – čiji Dnevni avaz uvjerava bošnjačke glasače da je moguće istovremeno se zalagati za njihove interese i održavati očigledno poslovno i političko partnerstvo s Miloradom Dodikom – do Sulejmana Tihića – koji se kampanji priključio poslije jedno desetak dana oklijevanja s lakomislenošću tipičnom za predsjednike SDA.
Jedini napor koji su ovdašnje vlasti učinile jeste donošenje Zakona o primjeni određenih privremenih mjera radi efikasnog provođenja mandata Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, te drugih međunarodnih restriktivnih mjera. Zakon je donesen 27. marta 2006. godine, a objavljen je u Službenom glasniku BiH u aprilu iste godine. Ovaj je Zakon donesen da se ne bi poštovao, a vrijeme nakon njegovog stupanja na snagu pokazalo je da u zajedničkim institucijama, primarno Savjetu ministara BiH vladaju javašluk, nerad, neznanje..., te da nikoga u ovoj zemlji zaista nije briga za zakone, još manje za njihovo sprovođenje. Zbog svega rečenog, možemo slobodno tvrditi da su članovi mreže pomagača haških optuženika i predsjedavajući Savjeta ministara Nikola Špirić, kao i njegov donedavni zamjenik Tarik Sadović, otjerani ministar bezbjednosti. Ova tvrdnja zvuči paradoksalno, ali činjenice koje je dokumentuju su neoborive i odvratna su slika jedne nesposobne, korumpirane vlasti koja oralnim terorizmom i isfingiranim međusobnim sukobima svakodnevno pokušava obmanuti javnost i tako stvoriti paravan za svoje omiljene poslove poput pljačke svega što oči vide. Krenimo redom.
ODLUKEZabranjen ulazak i umrlom Ostojiću
Nakon učestalih protesta kontrolisanih, pripadnici Državne granične službe iz Gradiške upitali su predsjedavajućeg Savjeta ministara Nikolu Špirića, kada se našao na tom prelazu, šta da do donošenja nove odluke rade sa osobama koja kontrolišu potpuno nezakonito.
