Ispod njegovog šinjela izašlo je i deset najtežih godina i sto posto BiH i naš narod voli kad smo „bir“ i ekonomijom do ujedinjene BiH i svaka druga retrogradna politika i retorika koja je u posljednjih dvadeset godina kidnapovala ili pretendovala na to da kidnapuje bošnjačku „nacionalnu stvar“

Samo sam jednom polemisao sa čitateljem. U redu, on nije bio moj nego čitatelj novine u kojoj sam radio i nije bio tipičan čitatelj nego novinar na privremenom radu u Resoru državne bezbednosti Srbije, ali nije ni važno, jer kao što rekoh to je bilo samo jednom. I tada sam to učinio samo zato da zaštitim svoj ljudski i profesionalni integritet, jer je suština njegovog pisma upućenog redakciji bila u tvrdnji da svoj posao izvještača sa suđenja Slobodanu Miloševiću nisam obavljao u duhu potpune neutralnosti. Kako nikad nisam vjerovao u neutralnost, a vjerujem da objektivnost i jednostranost mogu ići ruku pod ruku u određenim okolnostima – ne znam da je iko ikada tražio da čuje „drugu stranu“ među stražarima u Auschwitzu – bio sam prinuđen upustiti se u jednu prije svega mučnu polemiku, koja je srećom završila prije nego što je i počela.
Internet je drugačija životinja od novine i pisanje u magazinima kao što je Žurnal podrazumijeva različitu vrstu odnosa sa čitateljima. Najčešće ne čitam komentare na vlastite članke. Odustao sam jer me iskreno bilo malo stid vrste jezika i niskosti nekih komentara koje sam pročitao poslije prvih par članaka. Da se razumijemo, u takvom komentarisanju ne vidim ništa problematično jer javnost je po definiciji anonimna – ali su me od jednog komentara na članak o poplavama na periferiji Sarajeva dlanovi zasvrbili taman toliko da naprosto moram da otpovrnem. Riječ je naime o komentaru kako je „lahko uvijek po Aliji“, koji niti je zlonamjeran, niti cilja da za razliku od nekih drugih, autore diskredituje na ličnom planu, ali je, eto, dirnuo u temu koja po mom mišljenju, dugoročno, ključna za budućnost ove zemlje. Riječ je, naime, o odnosu prema vladavini i političkom nasljeđu Alije Izetbegovića.

Dakle, dragi čitatelju

Čvrsto vjerujem u to da Bosne i Hercegovina ne može prosperirati na bilo koji način dok vladavina Alije Izetbegovića ne bude u potpunosti diskreditovana među Bošnjacima. Naslijeđe njegove vladavine je tako teško da je zemlja koja je imala i više nego burnu istoriju, vjerovatno po prvi put došla ovako blizu tačke pucanja iznutra. On je uspio Bošnjake vratiti u mrak u kojem teologija caruje nad logikom – i jedno i drugo kao sistem rezonovanja; drugim riječima, to je rezultat njegovog sistema vrijednosti. Njegova politika, pak, bila je bez vizije i kao rezultat toga obilježena manjkom odlučnosti. On je izgubio rat i poraz ugradio u temelje društva koje je počeo stvarati poslije rata. On je posijao sjeme svake bošnjačke frustracije danas. I ako se dogodi da se Bosna i Hercegovina raspadne to će biti rezultat tih frustracija.
Ispod njegovog šinjela izašlo je i deset najtežih godina i sto posto BiH i naš narod voli kad smo „bir“ i ekonomijom do ujedinjene BiH i svaka druga retrogradna politika i retorika koja je u posljednjih dvadeset godina – ne znam da li se razumijemo, dijete koje je rođeno kada je Alija Izetbegović preuzeo vlast danas je punoljetno, vjerovatno nikad nije napustilo granice Bosne i Hercegovine, vrijeme provodi u kladionici, živi sa ocem i majkom, izbjegava školu, ne misli da je znanje vrijednost, naime, cijeli jedan promašen život – kidnapovala ili pretendovala na to da kidnapuje bošnjačku „nacionalnu stvar“. Suštinski, Alija Izetbegović nikada nije shvatio da Bosna i Hercegovina ne može koegzistirati sa ideologijama i politikama na kojima se temeljio svaki pokolj u njenoj modernoj historiji. Marko Attila Hoare – mladi britanski historičar koji je napisao jedinu ozbiljnu, studiju razvoja Armije BiH, How Bosnia Armed – mi je jednom skrenuo pažnju na temeljnu sličnost i temeljnu razliku između Josipa Broza Tita i Alije Izetbegovića: i jedan i drugi su, parafraziram, krenuli u rat na multietničkoj, ujedinjujućoj platformi u zemlji napadnutoj izvana i podijeljenoj iznutra, ali dok je Broz ostao dosljedan svojoj platformi i to demonstrirao sa velikom odlučnošću, Izetbegović je, u najvećoj mjeri zbog svoje kolebljivosti, tu polaznu političku platformu iznevjerio. I zato, temeljno, izgubio rat.
Antička mudrost, mislim da je Tacitova, veli da je nepravedan mir gori od rata. Upravo takav mir je potpisao Alija Izetbegović i iz te temeljne nepravde potiču sve današnje nepravde. Ne ratuje se za mir, ratuje se za državu. Njegov je posao bio utoliko lakši: on je državu naslijedio, i to ne bilo kakav državni aparat, nego aparat koji su komunisti gradili 45 godina.
Ako Vam se čini da je ovo naknadna pamet, moram Vam reći da jeste, jer ja ništa od ovog nisam znao u maju 1992. godine, kada sam napustio kuću. Mislio sam da je riječ o elementarnoj nepogodi, nije mi bilo jasno skoro ništa, osim da neko želi da me ubije i da sam potpuno nezaštićen. Nisam ništa naročito mnogo znao ni u julu, odnosno u novembru 1995. godine. Nisam imao nikakvu referencu. Ali sam naučio – ne shvatio, nije mi sinulo, nego sam mukotrpno sakupljao činjenice i tokom novinarske karijere i tokom proteklih nekoliko godina dok sam imao privilegiju da i u formalnom smislu studiram i učim – da je ono što je obilježilo moju generaciju odsustvo države, da moja generacija, i to je naša uvjerljivo najveća tragedija, nema iskustvo života u državi. Državi koja, kao takva, po definiciji, per definitionem, by default, ne znam kako da to dovoljno jasno naglasim, ispunjava svoj dio društvenog ugovora.
Ovo što imamo, ovog bastarda, napravio je Alija Izetbegović.
Uzgred, utoliko je tužnija borba na desnici u Bošnjaka, između Sulejmana Tihića, Fahrudina Radončića i Harisa Silajdžića za njegovo političko nasljeđe, usprkos tome ili upravo zato što je riječ o skoro arhaičnim, potrošenim idejama i idelogiji i poraženoj i pogubnoj politici.

Čiju istoriju živimo

Razlozi, iz kojih je tako, naime zašto je Izetbegović iza sebe ostavio upravo to i zašto nije umio ili mogao napraviti državu, nisu relevantni. Jer, da citiram jednog mnogo pametnog frajera, „U istoriji nema drugostepenog organa.“ To je jedino važno. A mi tu, Izetbegovićevu, istoriju živimo.
Zapravo, možemo raspravljati i o tome, i spreman sam da predočim argumente i u tom slučaju, ali mislim da to u svrhe ovog članka nije relevantno. Pošteno, ne vjerujem da moja generacija ima vremena da utvrđuje razloge. Mi se moramo naprosto vratiti na početak, napraviti potpuni raskid sa političkim narativom koji je uspostavio Alija Izetbegović. Jer, samo će tako ova zemlja preživjeti. Samo tako Bošnjaci neće svršiti u nekoj balkanskoj Gazi ili Zapadnoj Obali.
Na kraju, dužan sam i da objasnim zašto sam se odlučio da Vam odgovorim. Bosna i Hercegovina u kojoj hoću da živim od ove se razlikuje po tome što je to prosvijećena zemlja i društvo. Alija Izetbegović iza sebe je ostavio temeljno neprosvijećenu zemlju, u kojoj caruju harizme i despoti sitnog zuba. Naprosto ne želim pristati na to. I mislim da ne bi trebali ni Vi.

(zurnal.info)

Nama se čini kako je priča o jednakosti, slobodi i „istinskoj demokratiji“ podnošljiva samo ako se priča kao poučna basna ili religijska anegdota. Nema spora: to je nešto u što ljudi vjeruju. Međutim, sa jednakošću, slobodom i istinskom demokratijom slično je kao i sa Bogom – uvijek je problem prstom pokazati na njih

Ministarstvo odbrane Novog Zelanda će zamijeniti puške iz kojih pucaju novozelandski vojnici na službi u Avganistanu.

Puške sasvim uredno funkcionišu, čini se da nema nikakvih pritužbi na njihovu smrtonosnost. Oružje će biti zamijenjeno zato što brojevi ugravirani na cijev sadrže reference na Bibliju. Predstavnik novozelandskog Ministarstva odbrane požalio se novinarima: „Gravure... nas dovode u nezgodnu situaciju. Mi toga nismo bili svjesni, a proizvođač nam ničim nije nagovijestio o čemu se radi. Mi smatramo da su reference na Bibliju nedolične“.

Oružje pod imenom The Advanced Combat Optical Gunsight rifle na cijevi ima ugravirano "JN8:12,". Misli se na Jovan, 8:12: „Ja sam vidjelo svijeta: ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati vidjelo života“.

Druga puška, po imenu The Trijicon Reflex, ukrašena je gravurom „2COR4:6“. Pogađate: Pavlova Druga poslanica Korinćanima, 4:6. Gdje se kaže: „Jer Bog koji reče da iz tame zasvijetli vidjelo, zasvijetli u srcima našima na svjetlost poznanja slave Božije u licu Isusa Hrista“.

Predstavnik Ministarstva odbrane Novog Zelanda dodao je kako bi, imajući u vidu činjenicu da su vojnici te države na službi u nekim muslimanskim zemljama, citati Biblije na puščanim cijevima mogli biti pogrešno shvaćeni. U muslimanskim zemljama i inače imaju običaj da pogrešno shvate razne stvari. Na primjer: oslobođenje, preporod i demokratizaciju Iraka i Avganistana shvatili su kao okupaciju. Sada bi muslimani mogli pogrešno shvatiti to što novozelandski vojnici pucaju na njih.

***

Egipatski Veliki muftija Ali Gomaa poslao je fatwu na svoje vjernike.

U Egiptu, kuranski stihovi postali su popularan ringtone za mobilne telefone. Izgleda da su ljudi u toj zemlji tako duboko ispunjeni religijom, da čak i svoje telefone, koji su, kao i sve tehničke naprave, u biti religijski neosviješteni, podešavaju da se oglašavaju mujezinovom pjesmom. Osim toga, kuranske stihove koriste i kao screensaver, praznične čestitke, štampaju ih na naljepnicama koje lijepe na kola, i imaju običaj da ih, uz pominjenje Božijeg imena, citiraju kada kupuju kruh, sipaju gorivo ili se pozdravljaju sa komšijama.

Muftija Gomaa smatra da je Božija riječ sveta, i da je ono što čine njegovi vjernici svetogrđe.

Kao što se možemo sjetiti, još su stari Grci smatrali da pitanje mjere jedan od testova mudrosti. Oni, međutim, nisu imali mjere sa svojim mnoštvom Bogova: monoteizam je pokazao da je sve preko jednog Boga – višak, što je mudrost koju će kasnije osporiti ateisti, sa svojom tezom da je višak i taj jedan.

***

Bio je 7. avgust 2007. Tuniski ribarski brod bacio je sidro na 30 milja južno od Lampeduze. Posada je zaspala, ali san nije dugo trajao. Probudili su ih krici iz mora. Kada su upalili reflektore, vidjeli su gumeni čamac, i na njemu, izgladnjela i žedna, 44 ljudska bića na samrti.

Kapetan, čije je ime Abdelkarim Bayoudh, nesrećnike je ukrcao na brod i poveo ih do najbliže luke: već pomenute Lampeduze. Koja se, ako je neko slab iz geografije, nalazi u Italiji, a koja se, opet, i geografski i politički i civilizacijski nalazi u Evropi.

Kada su utopljenike iskrcali u luku spasa, kapetana i njegovu posadu su uhapsili i sproveli u zatvor. Protiv njih je podignuta optužnica za „pomaganje ilegalnim imigrantima“. Predviđena kazna za taj zločin - od godinu do petnaest godina zatvora.

Dobri ljudi su kasnije primijetili da protiv posada ribarskih brodova koje su udarcima vesala sprječavale ilegalne davljenike da se ukrcaju na njihov brod, a potom ilegalno usele u Italiju, policija i tužilaštvo nisu poduzeli mjere. Iz toga se zaključuje da je ilegalno spasiti, a nije ilegalno davljenika spriječiti da se spasi od utapanja, ukoliko je osoba koja se davi ilegalni imigrant.

Nama se čini kako je priča o jednakosti, slobodi i „istinskoj demokratiji“ podnošljiva samo ako se priča kao poučna basna ili religijska anegdota. Nema spora: to je nešto u što ljudi vjeruju. Međutim, sa jednakošću, slobodom i istinskom demokratijom slično je kao i sa Bogom – uvijek je problem prstom pokazati na njih. Primijetili smo zanimljivu stvar: da to što ih ne možemo vidjeti, ljude čini tvrdo ubijeđenim u njihovo postojanje.

***

Na blatnjavoj livadi iza podgoričke Kamionske pijace jedan je čovjek prodavao knjige. Zato što smo rasisti, primijetili smo da je on – Rom. Zato što nismo glupi rasisti, i poznajemo forme dozvoljenog, sistemskog rasizma, nećemo reći da je bio – Ciganin. Vješt je to prodavac bio, a k tome i dobru robu prodavao. Kod njega je čovjek mogao pronaći Manna i Heaneya. Iz nedjelje u nedjelju nudio je i sabrana djela De Sadea, za koja nije mogao naći kupca.

Na pitanje: pošto su knjige, prodavac je imao običaj da odgovori: „Sve knjige euro, Tarzan dva“.

Ko su zapravo ti, da prostiš, ljudi, ko su ti mladi majstori, gdje to naša budućnost srlja? Gdje je ta energija, naše internet mnijenje za 21. stoljeće?

Život običnog tempa

Ponedjeljak, 23 sata i 49 minuta. Vampirsko doba, pošten čovjek radnim danom u ova doba spava. I moje su poštene namjere bile da se srušim u krevet...I baš kad sam pojeo svoj treći tost ( a prije toga uspavao sina, popričao sa ženom, odgovorio na sms-ove i telefonske pozive koji tradicionalno slijede nakon 60 minuta...), e baš tada me šejtan natjera da provjerim e-mail. Na prvi pogled, ništa posebno! Prijatelj iz Londona mi kaže da je našao novi posao u Berlinu, drugi „dijasporac“ mi se žali da hitno mora na Haiti kako bi zaradio ozbiljnu lovu, a treći mi savjetuje da se bez razumnog razloga godinama grčim vjerujući da će u BiH biti bolje. „Uzalud ti je to! Što će tebi da te dere polusvijet. Pa znaš li ti onu-kad pametni šute tad govore budale...Svako želi biti važan i revolucionaran. Nisi ti spreman da se s njima gOnjaš, nemaš pet života...Napusti, odjebi i oprosti se druže.“, E baš tako mi napisa čovjek.Onda ništa, odgovorim mu poluiskreno.

Vidi ti sad novonastale situacije. Onaj tamo iz Londona ode u drugi evropski grad, drugi za parama trči na razoreni Haiti, a treći mi još soli pamet da sam u principu manje-više naivan!? Moram priznati, za svašta su me optuživali zadnjih osam godina, ali mi nikad niko nije rekao da sam naivan, dakle osoba koja radi u korist vlastite štete bez razumnog razloga i povoda. Vidno narušenog samopouzdanja odjavim se sa e-maila, razbije mi se san pa zabasam na internet- to čudo za gubljenje vremena. I otvorim ti ja Zurnal tacka info. Kad tamo, komentari na moj posljednji tekst koji sam, onako, iz poštovanja prema jednom važnom bandu, nazvao po starom Džonijevom „zavlakaču“ Gluperde lutaju daleko. Nadao sam se (uzaludno!) da će revnosni, osviješteni, napredni posjetitelji našeg web portala skontati u čemu je fol, da će prokljuviti da ovdje pravde nema sve dok se i zadnja skrivena istina o „so called bh war“ javno ne objavi i ne raskrinka. Al sam, kako bih rekao, žestoko precijenio postavljenu temu koja meni (džaba je) i sada izgleda izuzetno važna. Konkretan dokaz za to je da skoro pa niko od čitatelja u svojim komentarima teksta „Gluperde...“ čestitog slova o njemu napisao nije, ali su me svejedno momački oderali. Al, ko mi je kriv!

I tu se vraćamo na mail trećeg prijatelja koji mi spočitava temeljnu i neobjašnjivu naivnost. Već ga vidim kako mi uz veliku pivu u Avliji drži predavanje: Ima za to razloga raznih al, jebajga, šta rukovodi (dedicated tu Davorin Popović) nedobronamjernog besposličara da u svako doba dana, u svakoj nevažnoj prilici, u pauzama vlastite dokolice, sigurno skriven iza nicka, iskoristi ponuđenu internet-životnu šansu i održi „bank“ o svakoj temi o kojoj najčešće pojma nema? Svaka čast konstruktivnim izuzecima, svaka čast novinarima, ali otkud ta želja u mladim ljudima što godinama studiraju, gube godinu za godinom i parazitski životare na skromnom roditeljskom budžetu pa da nicknameovski „neutuživo“ gube dragocjeno vrijeme i piskaraju o Silajdžiću, Dodiku, Lagumdžiji, Tihiću, Džeki, Blaževiću, Komšiću, Salihamidžiću, Pećaninu, Avdiću, Džaferoviću, Inzku, Gregorianu, Radončiću, Selimbegovićki, Jurišićki, Obami, Putinu, Tetki Zilhi, tebi, meni, petom, desetom...?

Pa ti se ja vratim iz te zamišljene situacije u Avliji, i sad, bez velike pive u ruci, sam sa samim sobom, sebe samog pitam: Ko su zapravo ti, da prostiš, ljudi, ko su ti mladi majstori, gdje to naša budućnost srlja? Gdje je ta energija, naše internet mnijenje za 21. stoljeće? Znaš gdje je - samom sebi šapućem - u kanalu! Znam, sumnje nikakve nema da ću nakon ovoga postati genijalna meta različitih internet degustatora. To se posebno odnosi na one kompleksaše, nerealizirane fuckere, intelektualce opće prakse... Ali nemam ništa protiv, jer ko hoće da se bavi javnim poslom ima da se pomiri i sa javnim kritikama. Demokratija jarane! Izvolite, udarite, derite, „O mladosti...“. Samo, ako je ikako moguće, barem ponekad se lijepo i ljudski predstavite. Al „zaoprave“.

Svijet avatara smješten na planeti Pandora ljepši je, skladniji i življi od našeg ovozemaljskog - za neke gledaoce blockbustera Avatar toliko je zanimljiviji od ovoga koji imaju da su odlučili samo fizički ostati na Zemlji, a duhovno živjeti na Pandori i prema njenim principima

Sumnja se da stotine ljudi u svijetu živi u depresiji, jer na Zemlji ne mogu pronaći ljepotu kakvu su vidjeli na Pandori u novom filmu Jamesa Camerona Avatar. Većina bi ih bez razmišljanja pristala da postanu avatari, da im naraste rep, koža oboji u plavo i dobiju još po metar visine i odsele na planetu Pandora živjeti u sveopštem miru i ravnoteži, priznaju sami na internet forumima posvećenim životu na Pandori. Kako je transformacija u avatara (još uvijek!) nemoguća, čitav svijet kojeg je Cameron izmislio polako dobija mitološke dimenzije. Na brojnim internet stranicama se proučava jezik Na'vija, njihova konstitucija, običaji i veza sa prirodom. Zavirili smo u maštoviti svijet avatarskih zanesenjaka nastao na kompjuterskom disku od milion gigabajta i na osnovu čovjeka plave kože visokog tri metra iz sna Cameronove majke.

AVATAR: Na Zemlji se reinkarnacija hinduističkih bogova u ljudski oblik naziva avatarom ali je razvojem tehnologije ovaj termin dobio novo značenje kada se ljudska inteligencija prebaci u drugo biološko tijelo. U ovom slučaju smiještanje ljudskog uma u tijelo stanovnika Pandore, Na'vija, znači postajanje avatarom.

NA'VI: Čovjekolika indigo bića od nas se razlikuju po veličini koja može dostići i do skoro četiri metra, repu na dnu leđa i živim završecima dlaka sa glave kojima se povezuju sa drugim živim bićima. Uz to, veze koje ostvare sa svojim partnerima traju cijeli život i ne mogu se raskinuti pa im svakako nisu potrebni advokati. Poznati su po svojoj miroljubivosti ali i ratničkim sposobnostima samo u slučaju odbrane. Za razliku od ljudi ne pokušavaju prilagoditi svijet sebi pa umjesto toga nastoje pronaći sklad i utopiti se u okruženje. Mada imaju vlastiti Na'vi jezik, jako dobro govore i engleski koji su naučili od entuzijastične naučnice Grace Augustine.

DRVO-DOM: Visoko skoro 500 metara, drvo-dom je ustvari nekoliko stabala međusobno isprepletenih koji služe kao dom plemenu Omaticaya. Nezamislive visine dostiže zahvaljujući smanjenoj gravitaciji na Pandori. Na'viji na ovom drvetu provode većinu svog života a ono im je ujedno podsjetnik da je zajednica uvijek jača od skupa pojedinaca. Nažalost, korporacija RDA srušila je drvo i natjerala Na'vije u izbjeglištvo jer se ispod drveta nalazi jedno od najvećih nalazišta unobtanijuma na Pandori.

Još je jedno drvo posebno važno za Na'vije. Drvo života njihova je veza sa precima i sa njima mogu izravno razgovarati spajanjem svog repa i živih grana drveta. Na sreću, drvo života Na'viji su uspjeli odbraniti.

UNOBTANIJUM: U 20. i 21. stoljeću stanovnici Zemlje ovom su riječju nazivali sve nedokučive materijale, obično izmišljene i nepostojeće. Ruda koju su pronašli na Pandori imala je do tada nezamisliva svojstva: provodnost o kakvoj su naučnici maštali i mogućnost da stvori magnetsko polje i levitira iznad površine. Ovaj materijal postoji samo na Pandori i do njega se dolazi u “nehumanim” uslovima pa je njegova cijena na zemlji dostizala i 40 miliona dolara po kilogramu. Zbog njega je RDA i napravio svoju bazu na Pandori i ako se vojnici i rudari ikada vrate na ovu planetu, nakon poraza od Na'vija, to će biti isključivo radi “novog zlata”.

IKRAN: Zmajolika životinja za jahanje čiji raspon krila može biti i do 12 metara a brzina poniranja čak 260 kilometara na sat. Svaki Na'vi ratnik ima svog ikrana po kojeg odlazi na lebdeće planine. Prepoznaje ga po tome što ikran na početku pokuša ubiti Na'vi ratnika kojeg odabere za svog doživotnog vlasnika. Tek kada uspije pripitomiti svog ikrana, stanovnik Pandore postaje i istinski Na'vi ratnik. Pripitomljeni ikrani žive na vrhu Drveta života kako bi uvijek bili pri ruci ratnicima. Međusobno su povezani nervnim žavršecima na repovima i Na'vi njima upravljaju svojim mislima, na isti način na koji kontrolišu pokrete dijelova svoga tijela. Zbog ikranovog oblika usta pretpostavlja se da je evoluirao od ribolikih životinja. Uprkos godina istraživanja, ikrani su za ksenobiologe (naučnike koji izučavaju biologiju vanzemaljskog života) i dalje velika tajna. Zna se da im je tijelo jako slično pticama sa Zemlje ali su njihova tijela i kosti napravljene od bioloških karbonskih vlakana. Njihove kosti su mnogo lakše od ptičijih i neuporedivo tvrđe. Posebno je interesantan način hlađenja ove životinje: hladan vazduh ulazi kroz posebne otvore na glavi (baš kao kod mlaznih borbenih aviona) i struji cijelim tijelom te prolazi čak i kroz kosti. Ikran ima četvere oči. Velikim prednjim očima svijet vide poput ljudi a male oči sa strane glave imaju ultracrveni vid, pogodan za noćni lov, i posebno su osjetljive na pokrete. Nikada nije naučno dokazano ali se pretpostavlja da su ikranove oči osjetljive i na zvuk te da služe kao radar.
I ostale su životinje na Pandori veće i snažnije od onih koje mi poznajemo. Slično je i sa biljkama. Njihove su boje snažnije i življe od najljepših cvjetova dostupnih ljudskom oku. Biljke, životinje i čovjekoliki avatari u snažnoj su i neprekidnoj vezi a njihovu ravnotežu održava vrhovno božanstvo Eywa.

EYWA: Eywa se teško može nazvati bogom u kakvog vjeruje većina stanovnika plave planete. Kada bi se već moralo porediti Eywu sa nečim što poznajemo na našoj planeti, to bi vjerovatno bila sama majka Zemlja. Na'viji se ne klanjaju niti obožavaju Eywu, prije bi se moglo reći da se radi o poštovanju i zahvalnosti na životu kojeg ovo božanstvo čuva.

RDA: Administracija za razvijanje resursa (RDA) najveća je i najozloglašenija nevladina organizacija u svemiru. Njihovi su poslovi raznovrsni i zagarantovano sumnjivi: od iskopavanja ruda, prevoza, medicine pa do proizvodnje oružja. Javna je tajna da su snažniji od većine vlada istočnog svijeta. Jedino oni polažu pravo na sve resurse i prevoz van Zemlje. Mada su danas najstariji i najveći takozvani kvazi-vladin administrativni entitet sa milionima dioničara, RDA je projekat dva čovjeka koji su za njeno osnivanje posuđivali novac od porodice. Uspjeh im je donijela formula prevoza radnika na bilo koje mjesto na Zemlji ili van nje bez miješanja sa domorodnim stanovništvom. Tako su Zemlju povezali maglev vozovima za koje su potrebne velike količine unobtanijuma smještenog jedino na planeti Pandori.

Postoje nagađanja da je RDA koristila oružje namjenjeno samo za odbranu u hitnim slučajevima prema pravilima UN-a.

RDA je optuživana i za uništenje ekosistema Pandore. Udruženje za zaštitu životinja PETA potrošilo je 1,2 miliona dolara tokom 2148. godine na kampanju u kojoj su se mogle vidjeti fotografije iznemogle Na'vi žene za šta su optužili RDA. Kampanja je imala velikog utjecaja i čak dovela do pooštravanja kotrole RDA ali je sve palo u vodu kada je otkriveno da je fotografija montirana.

JEZIK: Na'vi jezik ima oko hiljadu riječi. Humanoidi koji su ga pokušali naučiti kažu da je teži od bilo kog zemaljskog jezika ali ljudi ipak mogu vremenom savladati neobični na'vi jezik. Ako uspijete naučiti riječi i gramatiku budite sigurni da u sklapanju rečenica ne možete pogriješiti: jednostavno, redoslijed riječi u rečenicama na'vi jezika nije bitan i bit će ispravno kako god ih poredali. Stanovnicima Etiopije i Novog Zelanda trebalo bi biti lakše naučiti ovaj jezik od ostalih jer postoji nekoliko sličnosti njihovih jezika i jezika Na'vi bića. Onima što već uče riječi svakako ne biste željeli reći da se radi o jeziku kojeg su izmislili Camerun i dr. Paul Frommer, lingvista i direktor Centra za upravljanje komunikacijama na Univerzitetu Južne Kalifornije.

ZA DALJE ISTRAŽIVANJE: Maria Wilhelm i Dirk Mathison objavili su knjigu Avatar: A Confidential Report on the Biological and Social History of Pandora, u kojoj su skupili sva saznanja ljudi o životu na Pandori. Od novembra prošle godine može se nabaviti u američkim knjižarama ili direktno preko izdavača Harper Entertainment.

Nepopravljivim zanesenjacima vjerovatno neće biti mrsko ni skoknuti do kineske provincije Hunan čiji su predjeli poslužili kao inspiracija za leteće planine na Pandori. One su nedavno preimenovane u Avatar i nema sumnje da će poslužiti fanovima da se pohvale kako su zaista bili na Pandori. I, naravno, dokažu to fotografijama.

(zurnal.info)

GOLI CAREVI I NEUGODNI MODNI KRITIČARI

ili PLJEŠĆE LI MASA VLADAREVOM NOVOM DEMOKRATSKOM RUHU ILI NACIONALISTIČKOJ KURČINI POD NJIM?

U stanju društvene poluonesvješćenosti, prisebnost zadržava tek manjina, koja silovanje, koje se nad nama vrši, odbija tretirati normalnim odnosom ili čak činom ljubavi. I koja se obraća za pomoć sigurnim kućama, od kojih jednoj, upravo ovih dana, zbog finansijskih problema, prijeti zatvaranje.

 “Što je novinar pametniji, to je društvu bolje bez njega.” (Warren Buffet)

MEDIJSKA GERILA PROTIV OMERTE

Najava gašenja E-novina, kao i svojevremeno sahranjivanje Ferala (a mogli bi navesti i sličan bosanski slučaj, ali... nećemo, zbog „sukoba interesa“) podsjeća na sudbinu onih talijanskih partizana, koji „oslobođenje zemlje od fašizma“ nisu dočekali kao slavljeni pobjednici, nego kao progonjene zvijeri, koje su isti oni policijski batinaši i zločinci, koji su ih proganjali i za vrijeme fašizma, nastavili proganjati i ubijati, kao „bandite“, i u novoj „demokratskoj“ Italiji, ovaj put pod pokroviteljstvom zapadnih saveznika, opsjednutih komunističkom opasnošću. Sve uz odobravanje svjetine „oslobođene“ moralnih skrupula, koja skandira svakoj vlasti i iznad svega mrzi svjedoke svog beščašća i one koji zajedno s njom ne pužu­­­­­ po rektumu režima. Ili – ako ćete nešto novijeg datuma – sliči sudbini latinoameričkih gerilaca koji su nakon godina ili čak desetljeća borbe sa zločinačkim diktatorskim režimima i njihovim odredima smrti, na kraju pobijedili, a onda na demokratskim izborima bili, glasovima onih za čiju su se slobodu borili, poraženi od bogataških pizdi koji su vrijeme pod diktaturom proveli „baveći se biznisom“ a puštajući da „za ideale ginu budale“.

Problem, naime, nije (samo) u režimu i polugama kojima on kontrolira društvo, kako se to naglašava u aktuelnoj egzistencijalnoj drami E-novina. Problem je u masi, njenoj sklonosti amneziji, licemjerju, navijačkom mentalitetu, negiranju vlastite odgovornosti i kukavičluka i samoodbrani po svaku cijenu. Sklonosti koja podrazumijeva ignorisanje i (ukaže li se prilika) uništenje onih koji svjedoče o istini i razotkrivaju laž „nove stvarnosti“, u kojoj se svi (osim relativno malobrojnih izuzetaka od pravila), konsensualno usvojivši strategiju zaborava i kolektivne (samo)amnestije, ponašaju kao da su pali s Marsa i (istinski) vrijeđaju kad im neko spomene bilo šta što je bilo prije par dana („pa jesmol se dogovorili da se ne bavimo prošlošću, da se okrenemo budućnosti“) i što zahtjeva uključenje mozga (shvatajući to, sasvim ispravno i opravdano, zajebavanjem, jer, da su mozga ikad imali ne bi nam se desilo sve ovo što jeste u zadnjih 2 desetljeća).

KURCEM U ČELO

„Nevolja s tranzicijom je što nikad ne traje kratko ni bezbolno“, napisaće svojevremeno Zoran Đukanović. A Stojan Cerović će tu stvar razobličiti do kraja: „Taj proces vraćanja normama građanskog društva svuda u bivšim komunističkim zemljama iziskivao je mnogo laganja, zaboravljanja, zatvaranja očiju, ušiju, nosa, i, uopšte, privremenu suspenziju većine normalnih ljudskih funkcija. Tranzicija je, naime, pristojno ime za jednu od najprljavijih operacija koja se u jednom društvu obavlja u mirnodopsko vreme. Razume se, oni najmanje gadljivi tada se najbolje snađu i postanu nova elita a obično potiču iz stare elite.“

Gadljivim i „nesnalažljivim“ ostaje da umru povraćajući, nad novom realnošću, koja pred našim očima izrasta nad masovnim grobnicama i kolektivnim jamama cara Trojana.

Goli nacionalisti šeću se okolo u svom novom demokratskom ruhu, a masa im aplaudira i divi se, ali ne nepostojećoj tkanini, kako neupućeni posmatrači misle, nego nacionalističkoj kurčini, koja i dalje, nakon poratnog postkoitusnog splašnjavanja, stoji poludignuta i spremna da svoje podanike, ritualno, svako malo, pukne u čelo. I, kroz tako nastali virtuelni otvor na nacionalnoj lobanji, jebe masu u, ionako nezdrav, mozak.

Svaka mogućnost ozdravljenja, mijenja se, na taj način, za kolektivni sadomazohistički užitak. Održavajući tako stanje društvene poluonesvješćenosti, u kojoj prisebnost zadržava tek manjina koja silovanje koje se nad njima vrši odbija tretirati normalnim odnosom ili čak činom ljubavi i koja se obraća za pomoć sigurnim kućama, od kojih jednoj, dakle, upravo ovih dana, zbog finansijskih problema, prijeti zatvaranje.

RAT JE BIO BOLJI

Svijet E-novina (koji obuhvata ne samo njihove kreatore, nego i čitaoce) dio je paralelnog svijeta izuzetaka od pravila, po prostorima bivše države i bjelosvjetskim azilima razbacanih, prezrenih jedinki, izdajnika nacija, bogohulnika, klevetnika, samoubica koji svjesno kidaju veze kojima su spojeni na Matricu ili borgovski kolektivni organizam i koji očaj pri pogledu na nepregledna polja humanoidnih biljki (ili borgovskih radilica) liječe povremenim izlaskom iz svojih usamljeničkih skloništa i posjećivanjem virtuelnih Ziona (oaza otpora kolektivnoj zombizaciji). Svijet je to progonjene i na mjestima iskorijenjene intelektualne manjine, koja, paradoksalno, s padom totalitarnih režima kojima su bili najistaknutiji, a povremeno i jedini otvoreni, neprijatelji i s dolaskom „demokratije“, biva desetkovan i izložen nestanku.

Ono što nije mogla učiniti otvorena represija totalitarnih, zločinačkih režima, nastalih na razvalinama nekadašnje zajedničke države, uspjeva rafiniranim sredstvima turbo demokratije i režimskog kapitalizma.

Jedan po jedan, nestaju simboli tog svijeta, i on se gasi, poput virtuelne Atlantide. Nepotkupljivi svjedoci kolektivnog zločina, nehumanosti i kukavičluka nepoželjni su. Kao i oni koji bi, i nakon pada diktature, da misle svojom glavom.

Pa u demokratiji nema razloga da mislimo. Za to imamo demokratsku vlast, koja se brine za nas. A mi treba samo da uključimo TV i da se prepustimo Velikom Bratu, Velikoj Mami i velikim silikonskim sisama naših pjevaljki. I „kulturi dijaloga“ koju nam sa stranica hard core nacionalističkih, zločinačkih, reketaških i demokratskofašističkih glasila propagiraju sofisticirane verzije režimskih dželata, koje mašu svojim otrovnim jezikom nad glavama nekolicine koja se odbija prilagoditi malograđanskim mjerilima pristojnosti i kvazi beskonfliktnosti, u koje se, zapravo, zamataju interesi kriminogenih političkih i vjerskih moćnika i njihovih medijskih i intelektualnih pasa čuvara.

ANARHIJA ALL OVER BAŠ ČARŠIA

Prostor za javno djelovanje, perverzno, samo se prividno širi, a stvarno sužava, sa sređivanjem stanja u društvu. On se, naime, puni šupljinom, formom, „govorom o nebitnom, kao najgorem obliku šutnje“ (kako je to sjajno okarakterizirao Esad Bajtal), dok se suština polako gubi. Mediokriteti, konformisti, licemjeri i majstori zamjene teza, plaćenici režima i volonteri kretenizma, zagušuju javni prostor i namjesto surovih slika stvarnosti i kritike odgovornih, nude nam tobožnju potrebu o „kritikovanju kritičara“, teze o „nacionalizmu antinacionalista“ a iz skuta notornih rasista, ratnih huškača i mega kriminalaca, jebavanje majke, tim i takvima, nazivaju govorom mržnje.

Zato je taj prostor zatvoren najprije u Hrvatskoj (ubijanjem Ferala). A neće biti slučajno ni da se E-novine gase upravo u trenutku kad Unija Srbiji otvara zadnji otvor da joj uđe polako i na obostrano zadovoljstvo.

Faktički, nakon pada otvoreno antidemokratskih režima i uspostavljanja onih čija nedemokratičnost svojom sofisticiranošću zadovoljava zapadnodemokratske kriterije, kritički mediji postaju nepoželjni u izmijenjenim političkim prilikama, ukoliko odbiju da se transformišu u korumpirane propagandiste Nove stvarnosti, odnosno, pokažu namjeru da zadrže svoju kritičnost.

Anarhija koja vlada u Bosni i Hercegovini, nesposobnost da se pređe iz stanja primirja u stvarni mir, još uvijek nedefinisana budućnost i hronična politička nestabilnost, ovu zemlju, zanimljivo, čini, faktički, posljednjom balkanskom oazom za izuzetke od pravila. Ne zbog njene tolerantnosti ili poštovanja ljudskih prava i medijskih sloboda, nego zbog haosa u kome je istovremeno i sve moguće i ništa nije moguće. I, naravno, zbog donatorskih sredstava koja se, zbog političkog neupristojavanja, još uvijek slijevaju u zemlju, odgađajući za neke igrače na domaćoj medijskoj sceni sudbinu koju je doživio Feral ili koju upravo proživljavaju E-novine.

Klasični izdanci feralovske ili lukovićevske subverzivnosti i beskompromisnosti (zanovijetajuće pičke bi rekle: „Ali ne i kvaliteta“, što je, čak i ako zanemarimo provincijske komplekse, klasično bosansko pretjerivanje i traženja hljeba preko pogače, u trenutku kad jalijaši koji nam vise nad glavama, gledaju kako da nas prevedu i žedne i gladne preko vode a onda na drugoj strani udave u plićaku) ovdje se nalaze na najčudnijim mjestima. Medijski gerilci čak su se uspjeli infiltrirati u javni servis i, zbunjenoj masi kleronacionalista, mrtvi hladni, notornu alternativu prodavati pod mainstream.

CILJ OPRAVDAVA SREDSTVA?

Ono što je bosanski nedostatak, u ovom kontekstu, nije nepostojanje lokalnih džepova otpora, medijskih gerilaca, izuzetaka od pravila koje diktiraju političko-vjerski lideri nacionalnih torova, nego svojevrstan nedostatak dosljednosti i zabrinjavajuća učestalost suicida, neshvatljivim bacanjem u zagrljaj političkim moćnicima. Eksperimentiranje s makijavelizmom ili posrtanje umornih ratnika, koje ubija beznađe? Šta god da je, bespovratno prlja ugled samoubica i pretvara ih u suprotnost ljudima koji su nekada bili. Ne možeš se jebat a da ti ne uđe, rakao bi narodni mudrac. Pogotovo ne s vlašću. (A ni tinejdžerska fatačina u medijskom mraku sa njegovim Berluskinimise vlasnikom, ne može proći bez posljedica).

Upravo u tome je veličina Feralovaca i Petra Lukovića, kao personifikacije E-novina. U dosljednosti kojom se odbija relativiziranje principa, trgovina s političarima i „konstruktivno djelovanje“ na štetu Istine, Pravde i Poštenja. U javnom djelovanju čija je suština izražena u svojevremenoj Ivančićevoj ciničnoj izjavi, koja u samo 7 riječi sumira čitavu životnu filozofiju: „Možda nisam koristan, ali nisam ni pička!“

Dio bosanske publike, međutim, svojim reagovanjem na probleme E-novina, pokazuje da zapravo ne shvata bit onoga što rade Luković i E-novine ili onoga što je radio Feral. Ne radi se tu o intelektualnoj zabavi, elitističkom čitalačkom klubu, nego o obračunu sa Zlom i borbi za goli život, za preživljavanje u septičkoj jami po kojoj plivaju mediokritetska, nacionalistička, kvazi intelektualna i kvazi građanska govna, koja prijete da nas udave. Podrška E-novinama i ode Feralu su podrazumijevajuće i stvar individualnog psihičkog zdravlja (samo bi bilo poželjno da se izražavaju manje riječima a više konvertibilnim novčanicama), ali one ne mogu biti zamjena za lokalno nedjelovanje i ne smiju se pretvoriti u svojevrstan bijeg u „drugu dimenziju“ ili novi oblik pljuvanja po lokalnim „bogohulnicima“. Jer je to, onda, samo još jedna laž i licemjerje, u nizu. Iskreno poput poratnog „uživanja u dobroj satiri“ bošnjačkih nacionalista, dok je Feral guzio Tuđmana, koje se završilo terorom kad su u lokalnoj radinosti dobili na sličan način istretiranog vlastitog vođu.

PS ili VADI NOVČANIKE!

Na kraju, slijedeći molbu E-novina za idejama za prevazilaženje stanja u kome se nalaze (a i dopuštajući sebi da sanjam otvorenih očiju), konstatujmo: na izvjestan način rješenje i za naše i za njihove probleme, bar kratkoročno, je jednostavno – njihovo preseljenje. Ali ne na ahiret, nego u tamnovilajetski džehenem. Sa svim njegovim krugovima. Rješenje je to, prisjetimo se, koje su već jednom oprobali Yutelovci, iskoristivši Bosnu kao posljednje utočište, mjesto za produženje svog života i preživljavanje svojih posljednjih dana. Do konačnog Armagedona. Ovaj put, nadati se, ne do Armagedona, nego do trenutka kad Bosna i Hercegovina bude bar ličila na normalnu, pristojnu zemlju, sa (naizgled, bar) normalnom, pristojnom vlašću, namjesto bande kriminalaca, kleronacionalista, rasista i pohlepnih, nesposobnih idiota i ljenčina, bez elementarnog morala i socijalne osjetljivosti. Do trenutka kad novinarima više ne budu prijetili odsjecanjem glava, invalidskim kolicima, nokautiranjem ili prolaskom kroz njih. Nego tek sofisticiranim finansijskim pritiscima. Što će već biti značajan napredak.

I have a Dream, kao što vidite. No, prije nego sam ga počeo sanjati, svratio sam do banke i uplatio „donaciju“ za E-novine. Što i vama preporučujem. Jer se snovima ne plaćaju računi. A neplaćanjem računa se, s druge strane, može ostati bez snova. A i ne radi se o donaciji, nego o plaćanju intelektualnih i emotivnih usluga. Pa i seksualnih, u neku ruku. Ponekad su, naime, „jebali sve po spisku“ nekome, tačno onako kako sam sam zaželio, pa to možemo tretirati kao, na obostrano zadovoljstvo, realizovanu telepatsku narudžbu.

Iako je Dodik u Bileći prijetio, ucjenjivao, podmićivao i varao, SNSD je u tom hercegovačkom gradu zabilježio prvi izborni poraz od 2006. godine. Upućeni kažu da je Bileća bila lakmus papir za oktobarske izbore

Na prijevremenim izborima za načelnika opštine Bileća, Dragan Babić, kandidat koalicije "Zajedno za Bileću", koju čine SDS, PDP i SRS RS, pobijedio je kandidata SNSD-a, Blažu Vujovića.

Na 27 stalnih i dva mobilna biračka mjesta izašlo je oko 7500 od 9800 registrovanih birača. Prema prvim rezultatima do kojih je Žurnal došao, Babić je pobijedio sa više od 700 glasova razlike. Nakon dvije ubjedljive pobjede SNSD-a na parlamentarnim izborima 2006. i lokalnim 2008. godine, ovo je prvi poraz vladajućeg SNSD-a na izborima u Republici Srpskoj.

Vatrom na plakate

Zajedno sa vodenom stihijom koja je hladnih januarskih dana stigla u bilećka sela i skoro do krova poplavila 80-ak domaćinstava, stizali su u ovu siromašnu hercegovačku opštinu i politički emisari dva suprotstavljena tabora. Proteklih dana vođena je prljava izborna kampanja koja je po mnogo čemu ličila na pravi mali politički rat, na momente prelazeći i u otvorene sukobe. Pao je i fizički obračun između Šešeljevih radikala koji su “pukli” tokom kampanje i podijelili se u dvije struje, kako bi svako podržao svog favorita.

Bileća je nekada imala 4000 zaposlenih, a danas svega 1000 radnika i to je najveći problem u ovoj opštini. Otvaranje radnih mjesta, obnova i izgradnja infrastrukture i povratak mladih, najvažniji su zadaci koji stoje pred budućim načelnikom. Uz to, ovi izbori, iako lokalni, imaju mnogo više od simboličnog značaja za oba politička bloka koji su se borili za vlast, što se vidjelo i po javnim nastupima u kojima su se daleko više sučeljavali stranački lideri, nego dvojica kandidata. Pobjeda opozicije u Bileći mogla bi imati velikog odjeka na raspoloženje birača na jesenjim izborima, čiji je značaj, na njemu svojstven način, potvrdio i sam Milorad Dodik u obraćanju na završnom mitingu SNSD-a.

- Ovo nisu samo izbori za Bileću, ovo su izbori koji će odrediti buduće korake ovde u RS. Ako porazimo, a ovde se borimo protiv onih iz OHR-a, dakle broj 2 je ovdje lično OHR, Sulejmana Tihića, Harisa Silajdžića. A najbolji znak da je to tako je onaj Krsmanović.

Samo tri dana nakon što je u centru grada postavljen bilbord sa likom kandidata koalicije “Zajedno za Bileću”, Dragana Babića, nepoznate osobe su ga 22. januara polile benzinom i zapalile, što je dodatno pojačalo tenzije u gradiću na jugu Hercegovine. Ni ovo, kao ni naknadne prijetnje koje su građanima upućivali funkcioneri SNSD-a koji su svi listom pohitali u Bileću da podrže Blažu Vujovića, nije našlo mjesta u medijima u Republici Srpskoj, barem ne u onima koji su bliski entitetskim vlastima. Tako je prenesena izjava generalnog sekretara CIK BiH Božice Ban, koja je po završetku kampanje rekla da nije bilo većih problema i izrazila nadu da će se politički subjekti koji učestvuju u izborima pridržavati zakona.

- Jedino problem koji smo imali jeste to što je Opštinska izborna komisija Bileća došla u situciju da mora mijenjati odluku o imenovanju biračkih odbora obzirom da su neki članovi odustali, rekla je Banova.

Ovo odustajanje pojedinih članova biračkih odbora, koji zarad jedne dnevnice nisu željeli da imaju problema sa nabrijanim stranačkim aktivistima, očito nije nikog zabrinulo.

Već prvog dana kampanje, u Bileću je došao i lider SNSD-a Milorad Dodik, koji je Bilećane podsjetio da je njegova Vlada do sada obezbijedila 12 miliona maraka za razvojne investicije u ovoj opštini, i da će takva saradnja biti nastavljena, ako ostane SNSD-ova lokalna vlast.

- Bilećani treba da znaju da nema razvoja bez saradnje sa Vladom, a da je saradnja moguća preko Blaža Vujovića, Radovana Vukovića (poslanik SNSD u NSRS) i drugih ljudi sa kojima ja već sarađujem. Ako se opredijele za Mihaljičinog kandidata, saradnja sa Vladom neće biti dobra, poručio je Dodik, najavljujući izgradnju gradskog kolektora, usput napominjući da će tender biti otvoren 24. januara (na dan izbora).

Dodik nije zaboravio da pomene i kako je kao mladić proveo šest mjeseci u Bileći u čuvenoj Školi rezervnih oficira, kao i da je Bileća jako propala u poslijeratnom periodu zahvaljujući onima koji su vladali skoro dvije decenije.

Uslijedila su podsjećanja šta je sve entitetska vlast učinila za Bileću: obnova sportske dvorane i škole, obezbijeđen novac za asfaltiranje dijela regionalnog puta za Ljubinje, a posebno je potencirano 200 hiljada maraka za pokretanje proizvodnje u fabrici “Kovnica” i prijem novih 40 radnika, ali je obećano i dodatnih milion maraka za asfaltiranje lokalnih i seoskih puteva.

Ni opoziciona koalicija “Zajedno za Bileću” nije mazila aktuelnu vlast, pa je na izbornim tribinama podsjetila građane da je premijer Milorad Dodik po dolasku na vlast 2006. u entitetskoj kasi zatekao 90 miliona maraka, a da je ona danas i nakon prodaje Telekoma i NIRS-a, poluprazna. Kroz Bileću su prodefilovali svi opozicioni lideri - Mladen Bosić, Mladen Ivanić, Milanko Mihajlica, ali i veći broj stranačkih prvaka i narodnih poslanika iz ovih stranaka.

Potpredsjednik SDS-a i narodni poslanik iz Gacka Vukota Govedarica SNSD-ovu vlast je nazvao bahatom, bezobzirnom i kriminalnom, koja vodi računa samo o svojim interesima, porodici, finansijerima i drugima koji su joj bliski. On je rekao da u RS vlada mafija i organizovani kriminal, da su korumpirani policajci, sudije, tužioci, ministri i drugi državni službenici.

- Ova vlast predvođena laktaškim voždom i SNSD-om je bahata i osiona, ali to narod zna i zato će oni da izgube na ovim, ali i na narednim parlamentarnim izborima u oktobru, poručio je Vukota Bilećanima.

Špirić otvara seoski vodovod

Koliko su izbori u Bileći važni za SNSD pokazuje i dolazak predsjedavajućeg Vijeća ministara Nikole Špirića na otvaranje seoskog vodovoda u Mirilovićima, za koji je Vlada RS izdvojila 300, a opština Bileća 127 hiljada maraka. Bolje rečeno, premijerno ukazivanje državnog premijera, koji, da izbora nije bilo, vjerovatno nikada ne bi ni zavirio u ovu hercegovačku varoš, poznatu starijim generacijama po kasarni ŠRO JNA i Bilećkom jezeru. Interesantno je da je vodovod u Mirilovićima, selu od 40 domaćinstava, udaljenom od Bileće desetak kilometara, završen u rekordnom roku od četiri mjeseca. U presijecanju vrpce Špiriću je asistirao resorni ministar Vlade RS, Hercegovac Radivoje Bratić i SNSD-ov narodni poslanik iz Bileće Radovan Vuković. Visoka delegacija nije propustila priliku da Bilećane upozori da ovaj posao ne bi ni bio realizovan “da nije bilo dobre saradnje lokalne uprave i Vlade”.

- Treba da znate da samo dobra saradnja opštinske i republičke vlasti može da donese rezultate. Ja se nadam da će Bileća i u narednom periodu imati dobru saradnju sa Vladom, rekao je Špirić pred stotinjak okupljenih mještana.

Njegovo obraćanje pretvorilo se u predizborni skup podrške Blažu Vujoviću, kandidatu SNSD-a za načelnika opštine Bileća.

- Ukoliko Blažo ne pobijedi na ovim izborima, biće to prazan hod za Bileću i sve njene građane. Ova elementarna nepogoda (poplavljeno 80 domaćinstava) trajala je samo tri dana, pa je nanijela veliku štetu, a treba razmisliti da na izborima ne bude elementarna nepogoda koja bi trajala četiri godine - upozorio je Špirić.

Sasvim jasna poruka Bilećanima, čiji bi eho trebalo da odzvanja do oktobarskih parlamentarnih izbora.

Najfrapantniji primjer predizborne stranačke manipulacije u režiji SNSD-ovog ministra unutrašnjih poslova RS, Stanislava Čađe, odigrao se u završnici kampanje. Naime, Čađo je Vatrogasnoj jedinici u Bileći uručio alat za brze intervencije i izvlačenje unesrećenih iz vozila prilikom teških saobraćajnih nesreća, čija je vrijednost oko 21.000 KM. Donaciju MUP-a RS uručio je komandiru Vatrogasne jedinice u Bileći Radomiru Radmiloviću i poželio mu da imaju što manje takvih intervencija, a ukoliko ih i bude, da unesrećenima budu od pomoći.

Cirkus je nastao kada je opozicioni tabor od bilećkih vatrogasaca saznao da je aparat ubrzo odnesen put Trebinja i završio u tamošnjoj vatrogasnoj jedinici kojoj je i bio namijenjen. Kada su novinari “pritisnuli” komandira vatrogasaca, on je potvrdio da je aparat koji je “svečano uručen” tokom kampanje, odnesen u Trebinje.

- Znate, mi ćemo nabaviti aparat, tek je raspisan tender, priznao je Radmilović prevaru, nemajući kud.

Narednog dana, u Bileću je, po ko zna koji put u kampanji, došao premijer RS Milorad Dodik, koji, navodno, o svemu tome nije znao ništa.

- Ja pojma nemam o tome, ne znam odakle vam te informacije, ne verujem da je Čađo tako neozbiljan, rekao je Dodik.

Komentar antiesenesdeovski nastrojenih Bilećanaca nakon ovog događaja bio je: Ni manjeg čovjeka, ni veće prevare!

Izbori za načelnika opštine, čiji će mandat trajati tek dvije i po godine, ovdje imaju sporednu ulogu. U Bileći su se odmjeravale snage za veliku oktobarsku arenu i odsudnu političku utakmicu između SNSD-a, čiji lider svoj rejting u javnosti, poljuljan nakon pokretanja istrage za višemilionsku štetu nanesenu budžetu RS prilikom izgradnje administrativnog centra Vlade RS i autoputa Gradiška-Banja Luka, održava kupovinom medijske naklonosti, najavom brojnih graditeljskih poduhvata i referenduma, i opozicije koja polako zbija svoje redove.

Pobjednik na prijevremenim izborima u Bileći imaće obavezu da ispuni bar dio datih obećanja do oktobra, ali i priliku da ovu pobjedu politički kapitalizuje narednih mjeseci, tokom kojih su mogući brojni obrti na ustalasanoj političkoj sceni Republike Srpske. Opozicija je ovom pobjedom dobila zamah, koji, ako ga uspije doržati, može ozbiljno ugroziti poljuljani rejting SNSD-ove izborne mašinerije koja je pala na izbornoj probi u Bileći.

Bilećani će moći da predahnu do jeseni i naredne izborne kampanje, ali će šira javnost još dugo slušati pobjedničke talambase sa hercegovačkog krša. To je ono za šta su se protivnici i borili.

(zurnal.info)

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Uvijek je to tako u životu! Dok se čovjek bavi manje-više nevažnim stvarima i pojavama pokraj njega prolaze vozovi puni suštinskih problema koje bi moguće svaki nesretnik i riješio samo da je dovoljno pametan bio. Tako je to u životu, tako je u svakom njegovom trenu, a jednom, onda kad se zavjese krenu konačno spuštati, nema onog koji ne pomisli da je mogao bolje i nema ga što ne pomisli: E, kakva sam ja budala bio... Jučer je, čujem, u smrtnu komu pao moj dobar drug. On već dugo boluje od neizlječive bolesti(kao da ima ozbiljna bolest kojoj lijeka ima, rekao bi ozbiljan liječnik, inače doktor medicine po profesiji!) pa sam prilično siguran da ga, nažalost i po svemu sudeći, više nikad neću vidjeti, popit pivu, pojesti, s njim podijeliti...

KO O ČEMU...

Ali nećemo o propuštenim prilikama pa makar se one doticale i najbolnijeg kod svakog od nas. Nećemo o tome da nam je (sumnje u to nema!) danas nepopravljivo žao što nekad ranije nismo bili barem minut duže s dragom osobom. Džaba je jarane, uzalud vam trud svirači... Ovoga puta ćemo o političkoj odgovornosti onih likova koji na priči o brizi za sve nas, sve nas žive a posebno za one mrtve, godinama lijepo i raskošno žive. Evo, naprimjer, Mustafa Cerić. Sjećate li se ijedne teme u ovdašnjim medijima, od institucionalno-rijasetovske zaštite hodže pedofila iz Gluhe Bukovice do međudržavnih diplomatskih odnosa BiH i Sjedinjenih Američkih Država, o kojoj se taj prijeratni saradnik UDBA-e zaveden pod kodnim imenom CAR nije na neki, vjersko-diktatorski, način nije oglasio? Možete li i zamisliti da i to je moguće pa da nam Cerić ne poruči koju o ispravnosti indoktrinacije dječice u sarajevskim vrtićima pravdajući divljački uvedenu vjeronauku od malih nogu zaštitom islamskih vrijednosti; ima li nekog da ne zna šta Car misli o srebreničkim majkama ili elektroenergetskim projektima kreiranim po modelu Vahida Heće, OHR-ovim shemama, bh. ekonomijom na Summitu u Davosu, odnosima fašističkog Irana i Obamine Amerike...? Mogli bi ovako do sudnjeg dana ali za nabrajanje objektivno nema nikakve potrebe.

U IME VELIKE SRBIJE

Posljednjih nedjelja javno su prezentirani dokumenti koji nesumnjivo dokazuju da je bivša glavna haška tužiteljica Carla del Ponte „ o glavi radila“ Bosni i Hercegovini. Definitivno su raskrinkani i načini na koje je aktuelna švicarska ambasadorica sklapala dealove sa zvaničnim Beogradom, od premijera Koštunice do predsjednika Tadića, a sve u korist prikrivanja stvarne uloge zločinačkog režima Slobodana Miloševića u bosanskim masakrima. Izuzev FTV i magazina Dani, ovim se problemom (izvinjavam se ako sam nekoga greškom izostavio) nije bavio niti jedan ozbiljniji medij u BiH. Osim članova Predsjedništva BiH Željka Komšića i Harisa Silajdžića o Carlinoj skrivenoj dokumentaciji nije se oglasio niti jedan ozbiljniji političar u BiH. Za razliku od ovdašnjih „medijskih analitičara“,pozicioniranih od Avaza, Slobodne Bosne pa tamo do Preporoda, preko takozvanih političkih zaštitnika bh. interesa od Fahrudina Radončića do Sulejmana Tihića, dokumentacija objavljena u samo dva ovdašnja medija izazvala je, kako mi javljaju šmekeri iz Haaga, potpuno rasulo u Tribunalu za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Yu. Al, kome je još stalo da se bavi ratom i zločinima počinjenim u ime stvaranja Velike Srbije? Zašto je nekom u ovo recesijsko doba važno da se bavi razlozima zbog kojih je Carla del Ponte u dogovoru sa režimom u Beogradu, učinila sve što je bilo u njenoj moći da se istina o genocidu u BiH nikada ne otkrije? Pa zar vam nije dovoljna Srebrenica, kao da nam poručuju Carlini i zaštitnici Florence Hartmann... ?

Nema nade! BiH neće postati ozbiljna evropska država sve dok ovim teritorijem, sa bogovskih visina Miškovićevih tornjeva izgrađenih u centru Sarajeva, upravljaju likovi poput zaštitnika pedofila Cerića kojeg zaboli kurac za rat i ulogu Carle del Ponte u postdejtonskom prikrivanju zločina počinjenih u ratno vrijeme. Od države BiH ništa nema sve dok u njoj ne bude dovoljno čestitih novinara, intelektualaca, političara od kojih se ne očekuje ništa drugo nego da se ne prodaju za ručak i besplatnu vožnju po Haagu u režiji Amira Ahmića. Koji sve to plaća državnim parama i mrtvim glavama. Balijska je glupost pregolema, jarane!

Arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve izabrao je na izbornom zasjedanju episkopa niškog Irineja za 45. poglavara SPC. Novi patrijarh je, uprkos drugačijim predviđanjima većine medija, pa i vjerskih analitičara, izabran u rekordno kratkom vremenu, nakon četiri kruga glasanja, takozvanim “apostolskim žrijebom”, odnosno nasumičnim izvlačenjem ceduljice sa imenom jednog od tri kandidata koji su ušli u najuži izbor.

Izbor novog srpskog patrijarha oglasila su zvona na Sabornoj crkvi tačno u 14.30 sati, a u 15.00 na zgradi patrijaršijskog dvora podignuta je zastava koja je 15. novembra, na dan smrti patrijarha Pavla, bila spuštena na pola koplja. Kandidati za novog patrijarha, osim episkopa niškog Irineja, bili su mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije i Irinej bački, koji su takođe imali natpolovičnu većinu glasova prisutnih članova Sabora.

Po Ustavu Srpske pravoslavne crkve, za patrijarha je mogao da bude izabran svako ko je imao najmanje pet godina episkopskog staža. Sabor SPC ima 44 člana, a 34 episkopa ispunila su uslov da budu kandidovani za patrijarha.

Kovertu sa imenom novog patrijarha SPC izvukao je arhimandrit Gavrilo iz manastira Lepavina u Hrvatskoj. Izbornim Saborom je predsjedavao episkop šabački Lavrentije, najstariji po rukopoloženju episkop Srpske pravoslavne crkve.

DOSTOJAN!

Novoizabrani patrijarh SPC Irinej rekao je da je njegov izbor bio “volja Božja i Svetog arhijerejskog sabora SPC”.

"Na tu časnu i tešku dužnost izabran sam uz pomoć braće arhijereja sa kojima ću zajedno nositi breme i sve probleme", rekao je vladika Irinej, neposredno nakon izbora.

Ustoličenje novog patrijarha, prema ustavu SPC, biće upriličeno u Sabornoj crkvi u Beogradu, nakon čega će se obratiti javnosti.

Budući patrijarh Irinej smatra se dostojnim nasljednikom patrijarha Pavla. I do sada je slovio kao narodni vladika, koji je u svojoj episkoipiji uživao veliko povjerenje i ljubav vjernika. Nedavno je ispred zgrade Bogoslovije u Nišu podigao bistu Patrijarhu Pavlu, čiji je rad, kako tvrde upućeni, neizmjerno cijenio i ugledao se na njega.

BIOGRAFIJA

Irinej Gavrilović (Njegova svetost gospodin Irinej, mitropolit beogradsko-karlovački i patrijarh srpski, kako glasi njegova puna titula) rođen je u selu Vidova kod Čačka 1930. godine, a njegovo svjetovno ime je Miroslav Gavrilović. U rodnom selu završio je osnovnu školu, a potom gimnaziju u Čačku. Po završetku gimnazije upisao je Bogosloviju u Prizrenu, a potom i Bogoslovski fakultet u Beogradu.

Oktobra 1959. godine zamonašio se u manastiru Rakovica, gdje od tadašnjeg patrijarha Germana dobija monaško ime Irinej. Postdiplomske studije završio je u Atini, a1969. godine je postavljen za upravnika Monaške škole u manastiru Ostrog, odakle se vraća u Prizren za rektora Prizrenske bogoslovije. Sa te dužnosti 1974. izabran je za vikarnog episkopa patrijarha srpskog, sa titulom episkopa moravičkog. Godinu dana kasnije, 1975. godine, izabran je za episkopa niškog odakle će svoju duhovnu misiju nastaviti kao 45. patrijarh SPC.

KOME SE ŽURILO DA BIRA PATRIJARHA

Posljednjih godinu dana, a naročito nakon smrti prethodnog patrijarha SPC, Pavla, u javnosti se spekulisalo o njegovom nasljedniku. Čak se i u crkvenim krugovima, prema onom što je procurilo u medije, uveliko lobiralo među viđenijim vladikama. Tako su se kao najčešći kandidati za patrijarha pominjali mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, koji je nakon smrti patrijarha bio čuvar trona, zatim episkop bački Irinej Bulović, zvorničko-tuzlanski Vasilije, zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije, episkop niški Irinej, ali i još nekolicina vladika.

Mediji su, naročito oni u Srbiji, favorizovali pojedine vladike, idući dotle da su kao glavne argumente za izbor iznosili njihovu bliskost sa pojedinim političkim liderima, pa čak i broj potencijalnih glasova na Saboru.

No vrhunac je bio kada je objavljeno da je upravo vladika Vasilije Kačavenda ubjedljivi favorit na izborima za srpskog patrijarha, za koga je rečeno da ima najmanje 18, a najviše 28 vladičanskih glasova.

Beogradski mediji Vasilija su još ranije označili kao predvodnika tzv. “bosanskog lobija”, spočitavajući mu preveliku ljubav prema raskoši i materijalnom, ali i sklonost ka zakulisnim radnjama.

Prema izvorima Žurnala, predsjednik Srbije Boris Tadić i premijer RS Milorad Dodik, prilikom posljednje Tadićeve posjete Banjoj Luci, dogovorili su kome će dati svoj “blagoslov”. Dvojica političkih lidera, čiji je zapravo pravi favorit bio vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije, plasiranjem dezinformacije o Vasiliju, kao navodnom favoritu za patrijarha, zapravo su željeli da izvrše pritisak na njega da odustane od lobiranja za svoju kandidaturu. Episkop Vasilije blizak je lideru SNSD-a, kao i episkop Grigorije, ali su u političkim krugovima Beograda i Banje Luke smatrali da na čelo Crkve treba da dođe neko od mlađih episkopa.

Iako je vladika Vasilije u posljednje vrijeme javno odricao namjeru da želi biti patrijarh, te govorio kako budući patrijarh ne smije imati manje od 45 godina (koliko Grigorije nema), ali ni više od 65, pojedini izvori navode čak da su službe bezbjednosti bile spremne da plasiraju i neke tajne informacije o vladiki Vasiliju, kako bi bio spriječen da uđe u uži izbor za patrijarha.

Svojevremo se u medijima digla prašina, nakon što je vladika Grigorije uputio otvoreno pismo, u kojem je izrazio nezadovoljstvo što Sabor SPC na zasjedanju 11. novembra prošle godine, nije prihvatio molbu pokojnog patrijarha Pavla da bude razriješen dužnosti.

Takva nastojanja lidera partija u vlasti, u opoziciju su dočekana kao pokušaj pretvaranja Crkve u izborni štab pojedinih partija, budući da SPC kao institucija slovi za najugledniju u srpskom narodu.

Ono što predstoji patrijarhu Irineju, jest rad na obnovi Crkve, što će uslijediti odmah nakon ustoličenja u Beogradu i uvođenja u drevni tron srpskih patrijaraha u Pećkoj patrijaršiji na Kosovu. Tu će se novi patrijarh suočiti i sa starim, najbolnijim pitanjem za srpsku Crkvu i državu Srbiju, pa i sav srpski narod, a to je Kosovski problem, na kojem će polagati jedan od svojih prvih ispita, na kojem je srpska politika odavno pala.

On i njegove podrepne muhe – raširene u strijelce – kao kakvi packmani odasvud govore i dobacuju: „A Srebrenica?“, dok troše nikad i ničim zarađene masne poslaničke paušale, sa sve službenim vozačima i autima i generalno uživaju u stvarnosti koja se sa Srebrenicom, njenim padom i posljedicama nikada neće sresti

U posljednje vrijeme ne, ali dobar dio svog poslijeratnog zivota doživljavao sam kao uvredu, napad na tjelesni i mentalni integritet, svaki spomen Srebrenice. Vjerovao sam da, izuzme li se krivično gonjenje osumnjičenih ili optuženih za pojedinačne zločine u okviru operacije smrti, govor o Srebrenici – otvoren, težak, mučan, bilo kakav – treba da bude ograničen na privatno prebiranje uspomena, trenutno oživljavanje mrtvih, vraćanje u život onog čega se o njima želimo sjećati, jer ljudi smo i druge ljude pamtimo samo tako. Zaobilazio sam svaki javni govor na tu temu; trebalo mi je četiri godine da napišem prvi novinski članak o nekoliko dana vlastitog iskustva Srebrenice.

DVIJE SREBRENICE

I negdje tu, ne mogu tačno uprijeti prstom u trenutak kada se to dogodilo, ali se osjećam saučesnikom i krivim zbog toga, Srebrenica – svaki pojedinačni aspekt njenog pada, svaka moguća teorija zavjere, a zajedno s njima i „teoretičari“ upitnog mentalnog zdravlja – doslovno je provalila brane dobrog ukusa – ili je to zapravo bio samo šok izazvan nezapamćenim porazom i pokoljem u dugoj historiji pokolja? – i zauzela mjesto u političkim i stranačkim platformama i nacionalnim narativima, poprimajući skoro mitske razmjere i dimenzije.

Istovremeno, ni srebrenički mrtvi ni živi nisu postali nimalo važniji, njihovi životi – premda je preciznije reći da je riječ o bijednom preživljavanju – nimalo lakši; sudbina države na perfidan način je dovedena direktno u vezu sa Srebrenicom i njenim padom po cijenu zaborava svih ostalih zločina, Srebrenica postala najvažniji metak u moralističkom – moralističkom, ne moralnom – arsenalu prvoboraca legitimacije fizičke i duhovne mizerije u kojoj obitavamo.

U toj mizeriji postoje dvije Srebrenice, dva iskustva, dvije potpuno paralelne i nigdjedodirujuće stvarnosti: jedna javna i zvanična i druga osobna, privatna i pojedinačna stvarnost svakog preživjelog. Druge ne bi bilo bez smrtonosne kombinacije aljkavosti – rekao bih tipične za pojavu koju kolokvijalno nazivamo baliluk – nesposobnosti i nerazumijevanja države u vrhu Republike Bosne i Hercegovine; prva, pak, ima korijene u moralnoj golotinji koju u posljednjih nekoliko dana izlažu svi, od članova Predsjedništva BiH (Harisa Silajdžića, naime), prinčeva-prijestolonasljednika nezavisnog i istraživačkog novinarstva i njihovih pokrovitelja neutvrđenog imovinskog kartona i debelog voznog parka.

Jedna od ovih stvarnosti za drugu nimalo ne haje; štaviše, kad god joj se nađe na putu, bude pogažena, smrvljena, razbucana onako kao što je svojevremeno bila pogažena, smrvljena i razbucana i Srebrenica. I svaki put tako. I rijetko je to kada bilo očigledno kao u posljednjih nekoliko dana, dok kabinet Harisa Silajdžića – jer, na SBiH kao na stranku naprosto možemo zaboraviti na idućim izborima – na način koji vrijeđa inteligenciju – jer, ipak ima nas sa više od četiri razreda osnovne škole iza sebe – od Srebrenice ponovo napravi temu za kampanju. Temama izravno u vezi sa Srebrenicom – dokumentacija Vrhovnog savjeta odbrane, tužba pred Međunarodnim sudom pravde, eventualna rezolucija o Srebrenici u Skupštini Srbije – skoro perfektno tempiranim, sa Predsjednikom Svih Predsjednika uvijek u ulozi dežurnog kerbera, udahnut je novi i intenzivniji život. On i njegove podrepne muhe – raširene u strijelce – kao kakvi packmani odasvud govore i dobacuju: „A Srebrenica?“, dok troše nikad i ničim zarađene masne poslaničke paušale, sa sve službenim vozačima i autima i generalno uživaju u stvarnosti koja se sa Srebrenicom, njenim padom i posljedicama nikada neće sresti.

“VOĐA” KAO PORTRET

Moraš biti u najmanju ruku diletant da sudbinu kompletnog političkog procesa u Bosni i Hercegovini dovedeš u izravnu vezu sa sudskim ishodom postupka pred jednim generalno irelevantnim sudom (vidi pod: izraelski zid); međutim, moraš biti kompletan idiot da u to povjeruješ i drugi put; moraš biti moron da povjeruješ da je moguća obnova postupka pred Međunarodnim sudom pravde, a imbecil da povjeruješ da je Silajdžiću zapravo stalo do bilo čega od svega toga. Jer, jedini instrument kojim se Silajdžić bilo kada služio je zaborav: zaborav da je zapravo on bio premijer R BiH u vrijeme kada je Srebrenica pala i da osim petominutne ostavke, istina, tek prve u nizu, nikad nije podnio nikakav račun zbog toga; da je njegova uloga u ovjekovječenju Republike Srpske bila instrumentalna; zaborav koji kultivira govoreći jezikom dijametralno suprotstavljenom stvarnosti koju je pomogao uspostaviti.

Ima nešto istinski dijabolično u tome, postoji neko sljepilo koje – izuzmu li se još nerehabilitirane ukoljice koje se izdaju za novinare – moraš prihvatiti, potpuno mu se predati da bi povjerovao u bilo šta što Silajdžić može pomisliti ili reći. Ovdje – a možda bih to trebao naglasiti – nije riječ o njemu kao čovjeku; niti me zanima niti me bilo kada zanimalo bilo šta u vezi s njim, nego o političaru, kaobajagi državniku, neodgovornom slijepcu – znam da ni u medresi ni na prištinskom univerzitetu nije mogao čitati ništa od toga, ali istinski preporučujem pripovjetku „Vođa“, Radoja Domanovića, to je najbolji njegov ikada napisani portret – koji i narod i zemlju vodi iz jedne provalije u drugu, sve dok se svi zajedno nepovratno ne strovale. Dok sve ne vrati tamo gdje je bilo 11. jula 1995. godine.

Nije me, pošteno, briga ni za to. Ako je to izbor ovog naroda, nek mu bude: ja sam u Srebrenici bio i tamo se, ni fizički, ni vremenski ne vraćam. Sve što mi je od Srebrenice ostalo je nekoliko placeva, uglavnom – iz abecednih razloga – smješteno u sjevernom djelu mezarja u Potočarima i nikakvih drugih pretenzija nemam osim da pričam svoju, pojedinačnu, priču o Srebrenici. Ali, ne mogu podnijeti da se s time, najsvetijim što imam, bešćutno igra on i moralni pigmeji u njegovoj blizini ili telefonskom imeniku.