The Times piše da "počinje utrka" i već u podnaslovu ističe da su se i nastavnici u školama pridružili sindikatu zaposlenih u državnoj službi prijeteći štrajkom zbog planiranih otkaza višku zaposlenih.

Timesov uvodnik, posvećen istoj temi, razmatra kako će Britanija izgledati 2015. i ocjenjuje da "pravo pitanje" nije šta birači misle o strankama, već - šta žele Britaniji tokom sljedećih pet godina.

Daily Telegraph ističe u prvi plan da su obje vodeće stranke definirale način na koji će voditi predstojeću izbornu kampanju.

List citira poruku laburističkog lidera i premijera Browna da će konzervativci vratiti zemlju na put recesije - kao i obećanje lidera konzervativaca Davida Camerona da će se boriti za glas "velikoga ignoriranog" birača.

Uvodničar ovog lista smatra da je sasvim pogrešna stara izborna fraza kako su "obje stranke iste" i da postoji velika razlika između laburističke "velike vlade" i torijevskoga "velikog društva" - zbog čega su ovi izbori najvažniji izbori generacije, smatra Daily Telegraph.

Financial Times naglašava kako laburisti imaju četiri sedmice da prestigne konzervativce koji vode u istraživanjima javnog mnijenja.

Dnevnik The Guardian smatra da je premijer Brown potegao izbore u trenutku kada su se njegovi laburisti približili konzervativcima na samo četiri procentna poena u istraživanjima raspoloženja birača.

(Fena)

Nakon trosatne rasprave u kojoj su učestvovali gotovo svi zastupnici u Skupštini prijedlog nije usvojen. Za nepovjerenje Vladi glasalo je 12 poslanika, dva su bila uzdržana, dok je 18 bilo protiv.

Prijedlog za održavanje sjednice s ovom tematikom iniciran je od jedne trećine zastupnika Skupštine Kantona i to zastupnika iz opozicije - SDP-a, SDU BiH i BPS Sefer Halilović.

Na početku sjednice Dženana Zlatar, uime Kluba SDA u Skupštini KS-a, predložila je odlaganje sjednice za četvrtak, kada je planirana i svečana sjednica povodom Dana Kantona Sarajevo.

Uslijedila je 15-ominutna pauza nakon koje se nije ni glasalo o ovom prijedlogu te je sjednica s jedinom tačkom dnevnog reda počela.Prema poslovniku o radu SKS-a Vlada je trebala dostaviti izjašnjavanje o ovoj sjednici 48 sati prije njenog početka, što se nije desilo te se premijer KS-a Besim Mehmedić usmeno obratio zastupnicima.

U svom govoru potcrtao je da je opoziciju uvijek smatrao partnerom u Vladi te da je kritike uvažavao. Također je podsjetio da je u posljednjih godinu dana koliko je on na čelu Vlade KS-a došlo je do mnogih problema na koje je bilo potrebno brzo i efikasno reagirati.

Istaknuo je da činjenica da na svim sjednicama Vlade KS-a prisustvuju predstavnici nevladinog sektora čini ovu vladu transparentnom i javnom iako je ove godine izostala standardna procedura donošenja budžeta koja je zahtijevala javnu raspravu.

Zastupnici i opozicionih stranaka ukazivali su na razne propuste aktuelne vlade te na obećanja koja nisu ispunjena, ali i na nejedinstvenost Vlade KS-a.

"Sve je više nezaposlenih, građani su sve nesigurniju u gradu, sve je manje profesionalnih kadrova u obrazovanju; ali svi ti problemi nisu samo uzorkovani sveopćom finansijskom i ekonomskom krizom", kazala je danas predsjednica Kluba SDU BiH, Mirjana Deak.

Rifat Škrijelj, zastupnik SDA u SKS-u otvoreno je kazao da neće glasali za nepovjerenje Vladi jer bi to značilo da "poništavam svoj glas koji sam dao kada smo usvajali budžet".

"Glasao bih za smjenu Vlade da nije usvojen budžet. Vlada je shvatila da samo dogovorom možemo izaći iz krize, da to nije bio slučaj danas bismo imali drugačiju situaciju. Budućnost ove Vlade i zastupnika traje još šest mjeseci ona nije beskonačna", dodao je Škrijelj.

Zastupnici SDP-a hronološki su poredali sve neuspjehe vlade te upozoravali da nedonošenje budžeta nije bio jedini problem.

Besima Borić, zastupnica SDP-a, podsjetila je da su prijedlozi ove stranke uredno bili odbijani samo zato što su dolazili od SDP-a, a ne zato što su bili nekonstruktivni.

Hamza Ražnatović, zastupnik BPS-Sefer Halilović, kazao je da jedinstvo vlade postoji samo dok se ne podjele ministarske pozicije i ne usvoji budžet.

"Sjedite na tim mjestima već 20 godina i građani ne treba da vam daju više povjerenje", dodao je on.

Nakon rasprave na sve izjave zastupnika niko od predstavnika Vlade KS-a nije izlazio pred govornicu, ali je premijer KS-a Mehmedić kazao novinarima da je održavanje ovakve sjednice demokratski čin.

(Fena)

Nakon što su smanjili naknade ratnim i civilnim invalidima, nezaposlenim borcima, zbog manjka novca u federalnom budžetu, ministri u Vladi FBiH i poslanici u Parlamentu FBiH odlučili su sebi podići plate.Pa šta košta da se plati.

Veliko stezanje kaiša u FBiH, kako bi se izbjegao bankrot budžeta, prošlo je gotovo bezbolno po aktuelnu vlast. Skresane su invalidnine ratnim i civilnim invalidima, naknade demobilisanim borcima i dobitnicima najviših ratnih priznanja, zapelo je samo na platama funkcionera i državne administracije.

Delegati Doma naroda Parlamenta FBiH , iskoristili su gužvu i na brzinu usvojili zakon o platama državnih službenika i funkcionera. Prijedlog zakona koji je pripremila Vlada FBiH u Domu naroda su “poboljšali” odredbom koja bi omogućila poslanicima u Parlamentu FBiH, da nakon što mukotrpno odrade svoj mandat, mogu otići u penziju ako imaju 50 godina starosti i barem 20 godina radnog staža.

Uz veće plate hoće i penzije

Kako su troškovi života sve veći a penzionerski život težak, delegati u Domu naroda za svaki slučaj odlučili su da njihove buduće mjesečne penzije ne budu ispod 2.100 maraka, odnosno 1.000 eura, onako, za svaki slučaj.

Zakon je ipak pao u vodu jer ga nije usvojio Predstavnički dom Parlamenta FBiH, ne zato što u ovom domu sjede odgovorniji i moralniji predstavnici građana, već zbog činjenice da je eksploziju nezadovoljstva u javnosti izazvala upravo odredba o “specijalnim” penzijama.

A sve je išlo tako dobro, jer je usvajanje ovog zakona po svaku cijenu do 31. marta, bilo od strane Vlade FBiH predstavljeno poslanicima i javnosti kao sudbinsko pitanje i ultimativni zahtjev MMF-a od kojeg zavisi nastavak korištenja 1,2 milijarde eura kredita koji je pod firmom “stand by“ aranžmana MMF odobrio BiH.

Jedini problem je što MMF nikada nije ultimativno postavio kraj marta kao rok a još manje prije usvajanja imao priliku vidjeti šta su to u zakonu za sebe i ostale funkcionere predvidjeli ministri u Vladi FBiH.

Za plate para mora biti

Da paradoks bude veći, niko pojma nema koliko bi po novom zakonu iznosile plate državnih funkcionera i ostalih zaposlenih u državnoj upravi, jer se u zakonu pominju samo koeficijenti.

Tako je bilo predviđeno da najveći koeficijent bude 10 po kome bi se plata obračunavala predsjedniku FBiH. Premijer FBiH bi se morao zadovoljiti sa koeficijentom 9,8 .

Zaa državne službenike, odnosno za zaposlene u javnoj administraciji, koji imaju diplomu fakulteta, koeficijenti bi se kretali u rasponu od 3,1 do 6,5 a za one sa srednjom stručnom spremom od 1,5 do 2,6 posto.

Konkretan iznos plate dobijao bi se tako što bi se koeficijent množio sa osnovicom za obračun plate, a kolika je ta osnovica u zakonu nigdje ne piše.

Upravo ova “nejasnoća” oko iznosa osnovice je i najveći problem ovog zakona, a ne pojedinačni iznosi plata.

Bez iznosa osnovice nemoguće je utvrditi koliko bi iznosile pojedinačne plate, odnosno koliko bi ukupno trebalo novca uzeti iz budžeta za plate funkcionera i prekobrojne administracije.

Nezvanično, u razgovorima sa predstavnicima sindikata zaposlenih u javnoj upravi federalni premijer Mustafa Muhezinović, kao iznos osnovice pominjao je sumu od 380 maraka, ali ostaje nejasno kako se došlo baš do ove sume a ne neke druge.

Trenutno, kao osnovica se uzima iznos od 340 maraka a postojeći raspon koeficijenata niži je od predloženih.

Za parlamentarce i ministre zakoni ne važe

Još je nevjerovatnije da je Vlada FBiH uopšte uputila parlamentu zakon a da nema pojma, barem zvanično, koliko će primjena ovog zakona koštati porezne obveznike, i to odmah nakon što je dala “časnu pionirsku riječ” MMF-u da ubuduće niti jedan zakon u FBiH neće biti usvojen ukoliko u budžetu ne postoji novac za njegovo izvršenje.

Iznos od 380 maraka, koji se nezvanično pominje kao moguća osnovica približno je jednak iznosu polovice trenutne prosječne plate u FBiH, što znači da bi se Vlada FBiH i u budućnosti mogla ravnati prema prosječnoj plati kod utvrđivanja nove osnovice.

Uzme li se u obzir da se po novom zakonom predviđa i povećanje osnovice i koeficijenti, jasno je da bi u ukupnom zbiru trošak za plate administracije i funkcionera, koji je već abnormalno veliki u odnosu na budžet, bio još veći nego što je do sada. I to u situaciji kada se je jedini način da se pokriju postojeći proškovi zaduživanje kod MMF-a.

I sada su prosječne plate zaposlenih u administraciji znatno veće od plata njihovih kolega sa istom stručnom spremom koji rade u “običnim” preduzećima a po prijedlogu novog zakona bile bi još i veće.

Činovnike niko ne smije da dira

Zbog ove činjenice podjednako je nemoralna i prijetnja predstavnika sindikata zaposlenih u javnim službama da će ukoliko im se smanje plate tužiti FBiH i da bi sudski mogli naplatiti od države, kako tvrde, pola milijarde maraka.

Samo povečanje plata državnih službenika, pogotovu onih najmanje plaćenih, i ne bi bilo sporno da je Vlada FBiH prije toga napravila čistku i riješila se onih prekobrojnih činovnika bez kojih bi se očigledno moglo. Time bi na kraju oni koji ostanu imali veće plate a ukupna suma za plate koja se izdvaja iz federalnog budžeta bila bi manja nego do sada.

Naravno, u sve se može dirati, kompanije sa desetinama zaposlenih mogu propadati i radnici završavati na ulici, čak i bez uplaćenih doprinosa, ali i sama pomisao na smanjenje broja zaposlenih u javnoj administraciji je nezamislivo svetogrđe, naročito u izbornoj godini.

Poslanici i funkcioneri su posebna priča jer njihove plate i sada su višestruko veće od plata onih koji ih i plaćaju, običnih građana, poreznih obveznika koji i pune federalni budžet. Pri tome, zaboravljau još jednu “sitnicu”, na funkcije su se sami prijavili, niko ih na to nije natjerao.

Ako su im postojeće plate male, onda je rješenje jednostavno, neka daju ostavke i prihvate se poslova na kojima će biti puno bolje plaćeni, jer nema nikakve sumnje da za takvim stručnjacima i talentima vlada neviđena potražnja na tržištu rada.

Zanimljivo je da je većina poslanika u federalnom parlamentu odmah nakon što su zasjeli u poslaničke klupe požurili da postanu prefesionalni poslanici, što zanči da im prethodne plate tamo gdje su radili i nisu bile nešto naročito velike da bi sada mogli da se žale kako su na gubitku.

Ministar Grahovac neće platu manju od poslaničke

Neusvojeni zakon o platama uzeo je već i prvu “žrtvu”. Gavrilo Grahovac, zamjenik federalnog premijera i ministar kulture u Vladi FBiH u znak protesta podnio je ostavku navodeći kao glavni razlog sporni zakon o platama državnih službenika i funkcionera.

Zamjeniku federalnog premijera nije zasmetalo što Vlada u kojoj sjedi predlaže zakon za koji se uopšte ne zna koliko će koštati njegova provedba niti što u doba ekonomske krize i kresanja svih budžetskih stavki funkcioneri sebi traže još veće plate nakon što su smanjili primanja ratnim i civilnim invalidima, nezaposlenim nekadašnjim vojnicima, dobitnicima najviših ratnih odlikovanja.

Ministar Grahovac našao se duboko povrijeđen činjenicom da bi po novom zakonu parlamentarni poslanici mogli mjesečno iz državne blagajne naplatiti više od ministra, pri čemu je ministru izgleda sasvim nebitno kolika je njegova plata u odnosu na “obične” plate u ovoj zemlji, ali mu je bitno samo da bude veća od poslaničkih primanja. Trenutnih 2.550 maraka plate zamjenika federalnog premijera Gavrila Grahovca, očigledno su mu malo.

Spasonosno rješenje koje bi zadovoljilo i nezadovoljnog ministra i građane koji svojim novcem pune budžet, bilo bi da se ministrima i svim ostalim funkcionerima umjesto povećanja plate smanje za 20 posto a poslanicima u federalnom parlamentu za 30 posto.

Na dobitku bi bio budžet i porezni obveznici, ministar bi konačno bio zadovoljan jer bi mu plata bila veće od poslaničke a poslanicima bi i ta plata bila previše, s obzirom na rezultate njihovog rada.

Jedini je problem što su šanse da se ovako nešto dogodi podjednake kao i da BiH 1. januara 2014. postane punopravna članica EU, dakle nikakve.

Plate važnije i od stand by aranžmana

Sapunica sa platama federalnih funkcionera, poslanika i činovnika tako će se nastaviti i narednih nekoliko sedmica sa neizvjesnim ishodom. Kako su federalni funkcioneri i poslanici riješili da po svaku cijenu sebi podignu plate njihovu odlučnost ne treba potcjenjivati.

Kada se radi o njihovim platama oni su uporni, čvrsti, beskompromisni i spremni da svoje stavove brane do poslednjeg feninga u federalnom budžetu i da se hrabro suprotstave svim ultimatumima MMF-a i Svjetske banke, pa šta košta da košta.Porezne obveznike, naravno.

(zurnal.info).

Dylanova planirana turneja po istočnoj Aziji otkazana je jer je kinesko ministarstvo kulture odbilo da mu izda dozvolu za održavanje koncerata u Pekingu i Shangaiju.

Zato što ga neće slušati uživo, Dylanovi obožavatelji mogli bi dijelom okriviti islandsku pjevačicu Bjork, koja je prije dvije godine prenerazila kineske dužnosnike uzvikujući protibetanske parole na koncertu u Shangaiju.

Kako su mu Kinezi otkazali gostoprimstvo, Dylan je odustao od planiranih koncerata u Hong Kongu, Južnoj Koreji i na Tajvanu, jer mu nisu važni, rekao je njegov predstavnik.

Dylanova je najveća želja bila da nastupi u Kini, navodi Guardian.

(Fena)

U porodici Ferhata Nožinovića vlada harmonija. Zbog čega su godinama svi članovi porodice stalno na okupu. Čak i kada su na poslu, na Fakultetu za tjelesni odgoj i sport Univerziteta u Tuzli. Glava porodice, Ferhat Nožinović, dugogodišnji je dekan. Doglavnica, mama Zumreta, predaje Metodiku nastave tjelesnog odgoja. Kćerka Amra predaje moderne plesove, dok njen bivši dečko, a sada muž, Edin Mujanović na istom fakultetu drži nastavu iz alpskog skijanja. Kćerka i zet su, naravno, diplomirali, magistrirali i doktorirali dok je Fakultetom upravljao tata Ferhat. U međuvremenu, Tata je otišao u penziju. I mama Zumreta će uskoro postati penzionerka. Pred Amrom i Edinom svijetla je budućnost. Smiješi im se funkcija dekana na Tatinom, odnosno Punčevom fakultetu. Koji se finansira iz Budžeta Tuzlanskog kantona.

POSAO I ZA ZETA

Slična je situacija i u porodici Čišić. Samo, oni su malo bolje raspoređeni. Rahmetli Faruk Čišić bio je dekan Defektološkog fakulteta. Njegova supruga Behija bila je šefica Odsjeka za socijalni rad odnovanog samo za nju. Kćerka Alma je prije sedam godina uplovila na Univerzitet. Profesor Faruk Čišić, na sjednici Senata Univerziteta u Tuzli, održanoj 29. oktobra 2003. godine, glasao je da profesorica bosanskog jezika Alma Čišić, inače njegova kćerka, bude izabrana na mjesto asistenta za predmet „Bosanski jezik“ na Filozofskom fakultetu u Tuzli. E, sada, pošto je kćerka bila neudata, red je bio da joj se pronađe i muž. Tako je, ubrzo, na Filozofskom fakultetu zaposlen i Milosav Čarkić. Isto prezime danas nosi i Alma Čišić, kći Faruka i Behije. I ona je danas doktor nauka.

TITULA U MIRAZ

I Mandžići dobro kotiraju na Univerzitetu u Tuzli. Akademik Enver Mandžić ima sina Kenana. Kenanov tata je ugledni profesor na Rudarsko geološkom fakultetu, pa je sasma logično da se i sin zaposli u istoj ustanovi. A pošto se Mandžić junior u avgustu 2005. godine vjenčao sa Ernom Kapidžić, i snahi se morao naći posao na Fakultetu. Zato je Senat u julu 2008. godine, kao poklon za tri godine uspješnog braka, poklonio Erni Mandžić Kapidžić zvanje asistenta za užu naučnu oblast „Inženjersko-geološke discipline“. I to na Fakultetu kojim je suvereno vladao svekar i akademik Enver Mandžić. I na kojem sada docentuje muž, sin i profesor Kenan Mandžić. Erni se baš posrećilo.

NA DEKANOVOM PUTU

Isto bi se tako moglo posrećiti i zetovima Mirsada i Nusrete Đonlagić. Mirsad je prorektor, a supruga mu Nusreta redovna profesorica na Prirodno-matematičkom fakultetu. Kćerka Sabina magistar je ekonomije i asistira na predmetima koji imaju veze sa finansijama na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Druga kćerka, Jasmina se zove, asistira na Odsjeku za njemački jezik Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, kojim prorektuje Mirsad Đonlagić.

I, da, umalo da zaboravimo čuvenu dinastiju Latifagić. Gospođa Nihada bila je ministarka obrazovanja. U isto vrijeme prvi čovjek Univerziteta u Tuzli bio je njen muž Sadik Latifagić. Danas su oboje u penziji. Prije penzionisanja uspjeli su na pravi put izvesti kćerku Amru. Ona je danas profesorica na Tehnološkom fakultetu Javne ustanove Univerzitet u Tuzli. Pardon, Privatne ustanove Univerzitet u Tuzli.

Diskriminacija Roma je uvijek atraktivna tema na koju su mnogi, najčešće pripadnici većinskih naroda, mogli razvijati svoje referate i na osnovu njih dobijati visoka priznanja, honorare te magistarske i doktorske titule. Ta tema je uvijek imala svoj dobar početak, razgranat razvoj događaja ali ne i zaključak. Prvi zaključak u istoriji romskog naroda donio nam je Dervo Sejdić

Visoko sudsko vijeće Suda za ljudska prava u Strazburgu je 22. decembra 2009. godine objavilo svoju Odluku u kojoj se konstatuje da su Dervo Sejdić i gospodin Jakob Finci, kao pripadnici nacionalnih manjina (romska i jevrejska), po Ustavu i Izbornom Zakonu Bosne i Hercegovine diskriminirani te da je Bosna i Hercegovina dužna svoj Ustav uskladiti sa članom 1. Protokolom 12 Evropske Konvencije o zaštiti ljudskih prava, članom 3. i članom 14 Protokola br. 1 i članom 1. Protokola 12 Evropske Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije koju je Bosna i Hercegovina 2005. godine takodje ratifikovala.

Desetinama godina su Romi i diskriminacija Roma jedna od vodećih tema u političkim krugovima cijele Evrope pa i svijeta. Kažem, tema, jer diskriminacija Roma je uvijek atraktivna tema na koju su mnogi, najčešće pripadnici većinskih naroda, mogli razvijati svoje referate i na osnovu njih dobijati visoka priznanja, honorare te magistarske i doktorske titule. Za mene lično, ta tema je uvijek imala svoj dobar početak, razgranat razvoj događaja ali ne i zaključak. Do 22. decembra 2009. godine. Prvi put u istoriji romskog naroda tema diskriminacija Roma i drugih nacionalnih manjina u BiH ima svoj zaključak. Zahvaljujući Sejdiću i Finciju...

Pošto sam ja Romkinja, u svom intervjuu, želim da predstavim mog sunarodnika Roma po nacionalnosti, gospodina Dervu Sejdića. S poštovanjem i ponosom.

Godinama se zalažeš za Rome i tvoj dugogodišnji stav da su Romi u BiH diskriminirani, je dokazana, zabilježena istina. Dugogodišnja borba protiv romskih predstavnika koji su to negirali (primjer: Muharem Serbezovski kojeg si i javno kritikovao) kao i protiv ne –Roma koji su to pogotovo negirali, urodila je plodom: pobjeda na Evropskom sudu u Strazburgu, gdje je BiH osuđena za diskriminaciju nacionalnih manjina u svojoj državi: Rome i Jevreje prije ostalih.

Kako se osjećaš nakon tog procesa?

- Poslije presude zaista se osjećam „velikim“ i ponosnim, u smislu da je jedan „mali Rom dosegao pravdu“. Istina, u momentu podnošenja Tužbe pa i prije, hrabrio sam se, da je „stvar jasna“ da se tu nema šta puno dokazivati, naročito ako se u isto vrijeme čita Evropska Konvnecija o zaštiti ljudskih prava, a koja je sastavni dio važećeg Ustava BiH. Bio bih licemjer da kažem da mi nije drago da su mi se na stotine novinara obratili za intevju, da mi nije drago što se moje ime svakog dana najmanje četiri do pet puta spomene u najvažnijim novostima ili vijestima dana. Svakako da mi je drago i da sam ponosan na sebe kada me običan građanin sretne i uputi čestitke. Nije mala stvar kada vam u restoranu priđe veoma ugledni političar i kaže „Čestitam Sejdiću, uradio si više nego svi političari od Dejtona do danas“.

Da li si se bojao pokrenuti takav postupak protiv svoje matične države?

- Svakako da je bilo razmišljanja i u tom pravcu. Nisam se brinuo toliko o mojoj ličnoj sigurnosti koliko o sigurnosti moje porodice o kojoj i danas razmišljam. Hrabrio bih se da u Bosni i Hercegovini nisu vremena slična devedesetim... Čovjek mora biti oprezan, a danas to govore mnoge činjenice. U podsvijesti mi je bilo da ću sa porodicom prije stići do neke od evropskih ambasada nego li onaj do mene ko bi eventualno želio nauditi meni i mojoj porodici.

Moram naglasiti da do danas, nakon tri mjeseca od Presude, nisam imao niti bilo kakvih smetnji, prijetnji ili nešto što bi mi dalo osjećaj nesigurnosti moje porodice i mene. Ali......

PROTIV NEPRAVDE

Zašto si se odlučio na takav korak? Da li je problem mogao da se riješi na drugačiji način?

- Nakon što sam se penzionisao u policijskoj službi 1997. godine, intenzivnije sam se posvetio radu u romskom nevladinom sektoru i naravno čitanju domaćeg zakonodavnog okvira. Bilo mi je nejasno to da smo svi jednaki, a ipak se samo „pripadnici konstitutivnih naroda“ mogu kandidovati za predsjednika države ili za članove Doma naroda parlamentarne skupštine BiH. Naravno, u to vrijeme čitao sam i razne konvencije na koje se Ustav BiH poziva i utvrdio tu neskladnost. Početkom 2003. godine kada je ODIHR-a iz Waršave krenuo sa inicijativom i prijedlogom projekata „Romi iskoristite svoj glas mudro“ ja sam aplicirao sa projektom „Izborni Zakon u BiH i Izbori 2004“ koji je na moju sreću ODIHR podržao u iznosu od 4.500 USD. U sklopu projekta organizovao sam Okrugli sto na istu temu 20. avgusta 2003. godine, a Federalna novinska agencija Fena je 21. avgusta 2003. godine, na svojoj internet stranici objavila zaključke sa ovog stola pod nazivom „Dervo Sejdić – tužit ću BiH ukoliko u roku od jedne godine dana ne otkloni diskriminaciju iz svog Ustava“. Zaključke sam poslao Parlamentu BiH i Centralnoj izbornoj komisij BiH sa upozorenjem da Ustav i Izborni zakon sadrže diskriminatorne odredbe te ukoliko ih ne uklone ja ću tužiti Bosnu i Hercegovinu sudu za ljudska prava u Starsburgu.

Od CIK-a sam dobio odgovor da ja moram prvo mijenjati Ustav kako bi se mijenjao i Izborni zakon u BiH, te time omogućilo kandidovanje nacionalnih manjina na predsjedničke i druge visoke pozicije. Naravno da sam ovakvim odgovorm bio jako nezadovoljan, poslije čega sam u više navrata javno u medijima to iznosio kao argumentaciju diskriminacije nad Romima u Bosni i Hercegovini.

U Bosni i Hercegovini vodile su se razne diskusije i rasprave o potrebi izmjene Ustava, više puta i predstavnici međunarodnih institucija i organizacija su organizovali sastanke sa liderima vodećih i vladajućih političkih stranaka u BiH ali je uvijek bilo riječi o ravnopravnosti konstitutivnih naroda ili zaštiti nekog od njihovih interesa. Nikad o ravnopravnosti svih građana u Bosni i Hercegovini, a naročito pripadnika nacionalnih manjina.

Nakon što je definitivno „pao“ takozvani „Aprilski paket“ 2006. godine, koji se odnosio na izmjene postojećeg Ustava i ustrojstva Bosne i Hercegovine, a u čijem je prijedlogu pitanje nacionalnih manjina u učešću i raspodjeli vlasti u Bosni i Hercegovini tretirano samo u dijelu koji se odnosi na učešće u radu Parlamentarne skupštine BiH /predložena su tri rezervisana mjesta za nacionalne manjine/, dok pitanja kandidature za Predsjednika države i Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH nije u tom pravcu ni razmatrano. Ovo će biti krajnji signal za moju Akciju. U razgovoru sa mojim prijateljem Havijerom Leonom Dijazom, a koji mi je kasnije bio i advokat u procesu pred Strasburgskim sudom, raspitivao sam se o cijenama advokatskih usluga i naravno tražio savjet kako pokrenuti proces. Na moje upite odgovorio je da za advokatske usluge nema potrebe da brinem jer sjedim sa advokatom. U to vrijeme sam znao da je pravnik ali da je advokat nisam imao pojma. Ovo me je dodatno motivisalo da krenemo zajednički u proces. Pripremali smo Tužbu oko dva mjeseca /maj i juni/ i zvanično 21. juna 2006. godine uputili je na Sud za ljudska prava u Strasburgu. Od suda smo početkom septembra dobili obavijest da je tužba primljena i da će biti pricesuirana hronološkim redom.

Čekanje oduzima optimizam. Šta ti je dalo snagu da ustraješ u svojoj namjeri?

- Ako uspijem, a bio sam optimista i siguran u uspjeh, ispravit ću nepravdu prema mom Narodu, dokazati da i u romskoj populaciji postoji neko ko barem na ovakav način štiti interese Roma, osvjestiti vladajuću elitu o postojanosti Roma diskriminiranih bosanskohercegovačkih građana i na kraju da će moji sinovi i unuci živjeti u ravnopravnijem društvu nego sam ja ikada živio, a o tome svemu čitati u nekim zapisima kako je njihov otac i dedo bio neko ko se borio za ravnopravnost Roma.

Zašto si se u svojoj tužbi udružio sa tužbom gospodina Fincija? Koliko ste se u procesu potpomagali? Da li su problemi Roma i diskriminacije nad Romima u BiH isti ili slični dikriminaciji BiH prema Jevrejima?

- Svoju tužbu Finci je pokrenuo krajem septembra 2006. godine i kada je Sud ustanovio da je predmet identičan mom odlučio je da spoji oba predmeta u jedan. Naravno, ovo nas je udružilo. Na svako pitanje od strane suda mi smo se predhodno zajednički konsultovali.

Finci je pokrenuo postupak sa nekim organizacijama koje su od mene tražile da im dopustim da mi pomognu i da me zastupaju u procesu, a koje sam odbijao u smislu: “ Kada sam izvještavao nije vas nigdje bilo, a sada kada sam pokrenuo postupak svi bi da me „brane i pomažu“, imam advokata i ako treba da budem strijeljan, spreman sam i na to ali ga neću mijenjati“.

Sigurno da problemi Roma i diskriminacija nad Romima nisu ni slični problemima Jevreja niti nivou diskriminacije nad njima u BiH. Jevreji su integrisani, obrazovani, politički organizovani i uključeni u sistem BH društva, obnašaju visoke političke pozicije u sudskoj, zakonodavnoj i izvršnoj vlasti na svim nivoima. Roma na sličnim pozicijama nema i nije nikada ni bilo, uz napomenu da u BiH ima visokoobrazovanih Roma, a na kraju i lobi Jevreja u Bosni je mnogo uticajniji od lobija Roma.

OPASNI SNOVI

Koji su sljedeći koraci, kakve su ti dalje namjere?

- Bosna i Hercegovina ima obavezu da Presudu Suda za ljudska prava implementira i Ustav uskladi sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava. Da li će to biti urađeno prije ovih Parlamentarnih izbora ostaje da se vidi. Ja se nadam najboljem ali političari i politička situacija mi ne garantuju to. Mnogi bi da zadrže postojeće stanje, a neki od njih bi iskoristili Presudu i za svoje ranije neostvarene snove.

Na koji način će se, po tvom mišljenju, poboljšati situacija Roma u BiH nakon ove pobjede?

- U ovom momentu to je teško reći ali ako Presuda zaživi u našem pravnom okviru onda bi Romi mogli imati svog predstavnika i u Parlamentu BiH kao i u Domu naroda parlamenta BiH. Ovo bi sigurno uticalo na buduće kreiranje politika prema Romima i njihovih realizacija, a samim tim i poboljšanju statusa Roma u Bosni i Hercegovini. Tek bi tad bila potvrđena ona narodna izreka „Da majka ne doji dijete dok ono ne zaplače“, a niti ko zastupa Rome sem nas samih.

Šta očekuješ od BiH i kako misliš da se mogu opravdati Romima za nanešene štete?

- U BiH niko ni ne razmišlja da su Romima zbog ovog Ustava i Izbornog zakona nanesene štete, a kamoli o nekim kompenzacijama u tom pravcu. Ovdje niko ne razmišlja o kompenzaciji prema Romima za stradanju u II Svjetskom ratu pa i ovom skorašnjem, svi samo razmišljaju o svom interesu i svom etnosu, a država ko država - Romi joj nisu prioritet.

Kakvo vrijeme dolazi za Rome, gdje je njihova budućnost nakon ovog procesa?

- Prije svega budućnost Roma neće zavisiti samo od ove Presude i njene implementacije, naša budućnost u prvom redu zavisi od nas samih koliko smo spremni obrazovati se, boriti se i odricati, uvažavati naše autoritete i stvarati romsku edukacionu i političku elitu, apo najviše od našeg zajedništva i sloge. U bilo kojoj državi na svijetu i sa ma koliko demokratskim Ustavom i pravnim okvirom, to samo po sebi neće dati rezultate ukoliko vlasti te države u svojoj svijesti imaju diskriminacijske i stereotipne odnose spram manjih naroda, a naročito spram Roma. Ovo bi dakle morao biti podstrek za sve nas koji se bavimo promocijom i zaštitom prava Roma na što jedinstveniju zajednicu sa jasno zacrtanim ciljevima oko kojih se moramo okupiti svi do jednog i oko kojih moramo okupiti i romsku zajednicu u Evropi pa i šire.

Nije rijedak slučaj i da Romi diskriminiraju Rome. Što bi mogao reći na ovu vrstu diskriminacije?

- Mnogo toga negativnog naučili smo od onih koji nas diskriminiraju, pa na taj način valjda pokazujemo da smo i mi nad nekim nadmoćni. Pojava diskriminacije Roma nad Romom je najlošije što bi nam se trebalo desiti ali eto dešava nam se i razjedinjuje nas. Ako ovaj problem zaista ne shvatimo vrlo ozbiljnim moglo bi nam se obiti kao bumerang o glavu. Bilo bi dobro da se obije onome ko diskriminira ali najčešće se obije onima koji su u teškoj ekonomskoj, socijalnoj i obrazovnoj situaciji, na žalost. Gledajući na sveukupne i globalne ciljeve diskriminacija unutar romske zajednice je opasna koliko i diskriminacija sa vana, nekada opasnija.

Prošle godine u decembru se sprovelo evidentiranje Roma u svrhe sprovođenja Akcionih planova za Rome. Koliko sam upoznata, evidentiranje je prošlo sa mnogo poteškoća. Da li je ono zaista bilo neophodno?

- Evidentiranje je bilo neophodno ali problemi oko procesa evidentiranja su sigurno nepotrebni. Kako bismo u narednom periodu znali kvalitetno planirati i prioritete i finansijska sredstva moramo imati osnov, a on je sigurno u kreiranju kvalitetne i zvaničnije baze podataka o Romima i problemima sa kojima se susrećemo. I ovaj proces pokazao je mnogo toga, ma koliko god bio neuspješan u pogledu ostvarenog cilja.

Sa jedne strane vidjelo se koliko je državi stalo da dobije kvalitetnu bazu podataka i sa druge strane koliko smo mi romski aktivisti zaista svjesni i ozbiljni u pristupu rješavanja naših problema, vrlo često i ličnih unutar porodice, a uzrok je, po meni, nizak obrazovni nivo.

Niti je država radila po predviđenoj metodologiji niti su Romi asistenti-lideri bili zainteresovani da dobijemo što precizniju sliku o broju Roma i o problemima sa kojima živimo. Međutim, treba reći da sada u odnosu na raniji period imamo barem početnu zvaničniju statistiku na osnovu koje možemo planirati. Evidentiranje ili registracija Roma i problema sa kojima se Romi susreću može imati „dvosjeklu oštricu“ bilo u pogledu broja deklarisanih bilo u pogledu podizanja svijesti o slobodi i pravu na deklarisanje. A sve to je opet ovisno o onom ko u koje svrhe želi iskoristiti neku inicijativu, aktivnost ili stvar. Po meni dobro je, kako rekoh, imamo početnu, zvaničniju statistiku i naravno i nekakav uticaj na Rome o slobodi deklarisanja, kao i uticaj na zvanične krugove i aktueliziranje problema o popisu stanovništva uopšte.

NA SVE STRANE IMA EKSTREMISTA

U BiH se nedavno pojavio Bosanski pokret nacionalnog ponosa. Njihovi stavovi su zaista ekstremni a između ostalih ovi stavovi – „Bosanski jezik, kao nacionalni jezik Bošnjaka, treba i mora biti jedini službeni jezik u Bosni.“ ili ovaj – „Pripadnikom jedinog državotvornog naroda Bošnjaka ili Bosanaca smatramo svakog bijelog stanovnika Bosne koji joj je odan bez obzira na religijsku i podrasnu pripadnost.“ (Izvor citata: Žurnal)

- U takvoj BiH, rekao bih, ni sam predlagač ili inicijator ovih stavova ne bi živio, pa sigurno ni ja kao Rom koji želi imati svoj potpuni identitet i prenositi ga na naredne generacije. Ekstremista ima na svim stranama pa i ovakve ekstremističke inicijative nisu strane bilo kom od konstitutivnih naroda u regijama gdje su većinski. Hitlerova fašistička ideologija se temeljila na „arijevskoj čistoći“ pa i ova gore navedena ništa se ne razlikuje od nje. Sreća je ta da većina Nijemca nisu fašisoidni niti svi Bošnjaci bijeli.

Gdje vidiš sebe u borbi za romski narod u budućnosti?

- Ako mi bog da da poživim i dočekam predsjedničku kandidaturu i pobjedu nekog od mojih Roma na Izborima, sebe vidim na kafi časti sa tim Predsjednikom ili zastupnikom u Domu naroda parlamentarne skupštine Bosni i Hercegovine.

Devleha!

Hvala na razgovoru. Želim ti mnogo, mnogo godina života i dobrog zdravlja da bi još mnogo, mnogo godina imao snage da se boriš za prava našeg romskog naroda. Devleha!

(zurnal.info)

Prema poslovniku Skupština Kantona Sarajevo, na sjednici održanoj 12. marta povodom razmatranja datuma održavanja sjednice SKS u vezi s prijedlogom za glasanje o nepovjerenju Vladi Kantona Sarajevo, donijela je zaključak kojim je sjednica planirana za sutra.

Prijedlog su prihvatila 32 prisutna zastupnika.

Potpisnici inicijative za održavanje ovakve sjednice su zastupnici opozicije u SKS-u iz SDP-a, SDU-a i BPS-a, koji čine jednu trećinu zastupnika.

O održavanju ove skupštine KS-a, prema poslovniku, Vlada može, ali i ne mora da se izjasni.

Iako je sjednica s ovom tematikom planirana za sutra, SKS je na prethodnoj sjednici usvojio budžet za 2010. godinu u iznosu od 704.900.000 KM koji je predložila Vlada KS.

(Fena)

Sveti Pavle je bio u pravu – upotrijebiti religiju da bi se zaljuljali temelji vlasti

Zašto se teologija iznova pojavljuje kao referentna tačka radikalne politike? Ona se ne pojavljuje da bi obezbijedila božansko Veliko drugo, koje garantuje konačni uspjeh naših nastojanja nego, upravo suprotno, kao zalog naše radikalne slobode, bez Velikog drugog na koje bi se mogli osloniti. Fyodor Dostoevsky je bio svjestan da nam je Bog dao slobodu i odgovornost – on nije benevolentni gospodar koji nas vodi ka sigurnosti, nego onaj koji nas podsjeća da smo prepušteni sebi.

BIO GOSPODAR ILI DRUG

Bog o kojem govorimo je najprije nalik na Boga iz stare boljševičke šale o komunističkom propagandisti koji se, nakon smrti, nađe u Paklu, gdje ubrzo ubijedi čuvare da ga puste da ode u Raj. Kada Đavo primijeti njegovo odsustvo, ode do Boga, zahtijevajući da On u pakao vrati ono što pripada Satani. Međutim: čim se Bogu obratio sa “Moj Gospodaru”, Bog ga je prekinuo: “Prvo i prvo, nisam ja Gospodar, nego drug. Drugo, kakve to ludosti pričaš? Ja ne postojim! I treće, budi kratak: zbog tebe ću zakasniti na partijski sastanak”.

Ovo je vrsta Boga koju autentična ljevica treba: Bog koji “postaje čovjek” – drug, jedan od nas, raspet zajedno sa društvenim otpadnicima – onaj koji ne samo da “ne postoji”, nego i sam to zna, koji prihvata da bude izbrisan, tako što prelazi na ovu stranu, u ljubav koja povezuje članove zajednice Svetog Duha (Partiju, emancipatorski kolektiv). Katolicizam često opisuju kao kompromis između “čistog hrišćanstva” i paganizma – ali šta je, onda, hrišćanstvo u samoj svojoj ideji? Protestantizam? Ovdje bi trebalo otići još dalje: jedino hrišćanstvo vjerno osnovnoj ideji, ono koje povlači sve konsekvence iz svog centralnog događaja – smrti Boga – je ateizam. Španski anarhista Buenaventura Durutti rekao je: “Jedina crkva koja širi svjetlost je crkva koja gori”. Bio je u pravu, premda ne u anti-klerikalnom smislu, u kojem je njegova misao izrečena. Religija do svoje istine stiže samo kroz samo-otkazivanje.

U “Intelektualna zvijer je opasna”, Brecht tvrdi: “Zvijer je nešto snažno, užasno, razorno: riječ emituje barbarski zvuk”. Iznenađujuće, on piše: “Ključno pitanje, zapravo, glasi: kako možemo postati zvijeri pred kojima će se fašisti uplašiti za svoju dominaciju?” Jasno je da, za Brechta, ovo pitanje postavlja pozitivan zadatak, ne uobičajeni lament o tome kako su se Nijemci, tako kulturni ljudi, mogli pretvoriti u nacističke zvijeri. “Moramo razumjeti da dobrota, takođe, mora biti sposobna da povrijedi – da povrijedi divljaštvo”.

MUDROST MUDRIH

Samo na ovoj osnovi možemo formulisati jaz koji razdvaja istočnjačku mudrost od hrišćanske emancipatorske logike. Istočnjačka logika prihvata primordijalnu prazninu i haos kao ultimativnu realnost i, paradoksalno, baš iz tog razloga preferira organski društveni poredak u kojem je svaki element na odgovarajućem mjestu. U samoj srži hrišćanstva stoji potpuno drugačiji projekt: onaj destruktivnog negativiteta, koji ne završava u haotičnoj praznini, nego se vraća (i organizuje) u novi poredak, i tako utiče na realnost.

Iz tog razloga, hrišćanstvo je anti-mudrost: mudrost nam kaže da su naši pokušaji uzaludni, da sve ionako završava u haosu, dok hrišćanstvo insistira na nemogućem. Ljubav, posebno ona hrišćanska, definitivno nije mudra. Zato Pavle kaže: “Uništiću mudrost mudrih” (Sapientiam sapientum perdam, kako njegove riječi glase na latinskom). Pojam “mudrost” ovdje bismo trebali uzeti doslovno: Pavle osporava mudrost (u smislu “realističkog” prihvatanja stvari kakve jesu), ne znanje kao takvo.

Primijenjeno na društveni poredak, ovo znači da autentično hrišćanstvo odbacuje mudrost po kojoj je hijararhijski poredak naša sudbina, mudrost po kojoj svaki pokušaj da stvorimo drugačiji, egalitaran poredak, nužno završava u destruktivnom užasu. Agape kao politička ljubav znači da bezuslovna, egalitarna ljubav prema bližnjem može poslužiti kao temelj novog poretka.

Forma u kojoj se ova ljubav pojavljuje je ono što bismo mogli nazvati komunizmom: napor da se ostvari egalitarni društveni poredak solidarnosti. Ljubav je ona univerzalna sila koja, u emancipatorskom kolektivu, direktno povezuje ljude u njihovoj singularnosti, i premošćuje njihove partikularne pozicije u društvenoj hijerarhiji. Uistinu, Dostoevsky je bio u pravu kada je napisao: “Socijaliste koji je hrišćanin treba se bojati više nego socijaliste koji je ateista” – da, trebaju osjećati strah njegovi ili njeni neprijatelji.

Sveti Pavle nam je ostavio iznenađujuće relevantnu definiciju borbe za emancipaciju: “Naša borba nije protiv krvi i mesa, nego protiv vođa, protiv vlasti, protiv vladara tame ovoga svijeta svijeta – kosmokratoras –, protiv duhovne pokvarenosti na ispod neba”(Efescima, 6:12). Ili, prevedeno na današnji jezik: “Naša borba nije protiv konkretnih, korumpiranih individua, nego generalno protiv moćnika, protiv njihove vlasti, protiv globalnog poretka i ideoloških mistifikacija koje ga održavaju”.

Moramo rezolutno odbiti liberalno-viktimističku ideologiju koja redukuje politiku na izbjegavanje najgoreg, na odbijanje svih pozitivnih projekata i prihvatanje najmanje loše opcije. Kako je gorko primijetio Arthur Feldmann, jevrejsko-bečki pisac, cijena koju obično platimo za opstanak je – naš život.

( Iz New Statesman preveo: Andrej Nikolaidis )

(zurnal.info)

Pjesnik i Mostarac Marko Tomaš promovirao je u Sarajevu svoju novu zbirku pjesama Zbogom fašisti u Balkan cafeu.

Umjesto promotora knjige Emira Imamovića Pirketa u posljednji tren ga je zamijenio Eldin Hadžović, novinar magazina Dani. On je pričao kako je upoznao Marka i nazvao ga buntovnikom s razlogom. Tomaš je rekao da nova zbirka govori o malim fašizmima u svima nama te da je nastala uglavnom tokom njegovog života u Splitu.
- To su mali privatni koncentracioni logori – rekao je Tomaš u svom kratkom govoru o knjizi nakon čega su on i Hadžović pročitali desetak pjesama iz zbirke Zbogom fašisti.
- Volim čitati svoje pjesme pa Mara nekada počne koncert u 12 sati – rekao je Tomaš kao najavu koncerta Sanela Marića Mare koji je uslijedio nakon promocije knjige.

Mara, kada god je u mogućnosti, prati Tomaša na njegovim promocijama. Pjesmama sa stihovima Maka Dizdara, Alekse Šantića i Antuna Branka Šimića uz gitaru produžio je ono što se već iz promocije pretvorilo u pjesničko veče. Tomaš je ironično dodao kako mu je žao što na promociji nije bilo pet-šest akademika i nekoliko puta simpatično i neambiciozno ponovio da se knjiga može kupiti po promotivnoj cijeni od deset maraka. Ko se dvoumio na promociji, knjigu može pronaći u knjižarama Buybooka.

(zurnal.info)

Svakog mjeseca svaki zaposleni građanin Bosne i Hercegovine izdvoji petinu zarade za zdravstveno osiguranje ali i dalje ne može da bira gdje će se liječiti. Osuđen je na doktore iz svog kantona i isključivo javne zdravstvene institucije. Zbog toga polovina stanovnika plaća i usluge privatnicima pa uz milijardu i po obaveznih izdavanja dajemo još toliko privatnim ljekarima

Prema podacima relevantnih međunarodnih institucija, Bosanci i Hercegovci godišnje potroše milijardu i po konvertibilnih maraka na plaćanje zdravstvenih usluga u privatnim ljekarskim ordinacijama. Na osnovu tih pokazatelja, četvoročlana porodica u Bosni i Hercegovini, sa dvije prosječne plate, godišnje izdvoji oko tri i po hiljade maraka za obavezno zdravstveno osiguranje. Istovremeno potroše još toliko novaca u privatnim poliklinikama, jer ne žele čekati na red ili su nezadovoljni uslugom. Istraživanja pokazuju da je skoro 70 posto građana BiH nezadovoljno uslugama u javnim zdravstvenim institucijama ili misle da bi one mogle biti bolje.

Svjetska zdravstvena organizacija došla je do podataka da polovina građana BiH koristi usluge privatnih zdravstvenih ustanova iako redovno plaćaju zdravstveno osiguranje i imaju pravo na besplatno liječenje. To znači da uz milijardu i po koliko godišnje izdvojimo za osiguranje plaćamo približno isto toliko za privatno liječenje jer su cijene kod privatnika znatno veće nego u bolnicama.

Momir Dejanović, direktor Centra za humanu politiku, već godinu dana istražuje i kroz javne kampanje postavlja pitanje zašto se ne možemo liječiti i kod privatnika, ako plaćamo zdravstveno osiguranje? Kaže da su se ljudi tokom istraživanja najčešće žalili na predugo čekanje u bolnicama, nekvalitetnu uslugu i neljubazno osoblje, te su zbog toga odlazili privatnim ljekarima.
- Polovina građana koristi i privatne usluge a neki idu samo kod privatnika iako imaju pravo na besplatno liječenje jer plaćaju osiguranje – kaže Dejanović, On smatra da bi idealan sistem bio da građani imaju mogućnost slobodnog izbora ljekara: Riješilo bi se pitanje ravnopravnosti, konkurentnosti, čekanja, kvaliteta usluga, smanjio problem neljubaznosti osoblja pa i korupcije u zdravstvu.

OGRANIČEN IZBOR

Magazin Žurnal prošle je godine pisao o slučaju Sarajke Nadire Hujić koja je u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu na CT pregled mozga čekala godinu dana. Takav je pregled u roku od sedam dana mogla uraditi kod privatnika. Nije htjela plaćati pregled. Obzirom da Fond zdravstvenog osiguranja ne priznaje troškove pregleda u privatnim ustanovama, morala je čekati na svoj red uz jake i svakodnevne glavobolje. U Federaciji se situacija nije značajnije promijenila ali je u Republici Srpskoj sve više ugovora sa privatnicima. Gordana Šukalo, predsjednica Udruženja doktora medicine privatne prakse RS-a, kaže da u dogovoru sa entitetskim fondom žele usluge porodične medicine prebaciti u privatni sektor.
- Tako bi se bolnice mogle rasteretiti i baviti uslugama tercijalnog sektora, za što su na kraju i namijenjene – kaže Šukalo.

Ona objašnjava da ovaj proces “otvaranja” ide sporo i oprezno te da strahovi da će ovakvi ugovori oslabiti javni sektor ne stoje.
- Mi ni u kom slučaju nismo jedni drugima konkurencija. Mislim da će kvalitet usluga biti bolji. Probudit će se privatni sektor – smatra Šukalo i dodaje da su se privatnici do sada bojali velikih investicija da će ih ovaj proces potaknuti na to.

Njima se za preglede inače plaća ista cijena kao i državnim bolnicama. Te su cijene, istina, znatno niže od onih koje oni redovno naplaćuju ali sa druge strane osiguravaju bolju iskoristivost resursa. Primjer privatne ordinacije porodične medicine iz Kotor Varoši pokazao je da liječenje kod privatnika finansirano novcem iz osiguranja poboljšava uslugu i štedi novac građana. U ovoj ordinaciji oni sa zdravstvenom knjižicom još od prije tri godine ne plaćaju preglede. Isprva je bilo kašnjenja sa naplatom usluga ali danas, barem prividno, javni i privatni sektor stoje ravnopravno u RS-u.

Šukalo kaže da ne postoji sistem u svijetu koji daje apsolutnu slobodu izbora ljekara osiguranim pacijentima ali tvrdi da se izbor u BiH mora povećati.
- Na taj način bi se smanjili i troškovi pacijenata jer ne bi morali plaćati usluge kod privatnika – smatra Šukalo.

POHLEPNI I ZAŠTIĆENI

Sadašnji sistem zdravstva u Federaciji radi na principu solidarnosti, objašnjava Novka Agić, direktorica Federalnog fonda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja.
- Zdravi plaćaju za bolesne, mladi za starije – kaže Agić.

U ciframa to izgleda ovako: zaposlenik sa prosječnom platom mjesečno izdvaja oko 150 maraka za zdravstveno osiguranje a penzioner oko dvije i po marke. To znači da trenutno manje od polovine stanovništva plaća troškove liječenja za sve.
- Nemoguće je da 42 posto ljudi plati za sve – kaže Agić i dodaje da je poseban teret PDV kojeg i oni moraju plaćati pa se samo na to bespotrebno potroši oko 14 miliona maraka koji bi se mogli iskorititi za liječenje.

Bez obzira koliko bolesnih imamo, svake godine smo zbog nedostatka novca osuđeni na unaprijed određen broj zdravstvenih usluga. U tuzlanskom Centru za srce operacije plaća osiguranje, ali samo određen broj njih, pa se mora paziti na “kvotu usluga” i ostaviti nekoliko za hitne slučajeve. Ovaj centar skoro uvijek ima više potreba nego mogućnosti pa su prošle godine prestali dobijati novac iz osiguranja jer je urađeno previše operacija pa su bolesni morali čekati narednu budžetsku godinu da dođu na red.

Gordana Bulić iz Kluba potrošača Tuzlanskog kantona objašnjava da potrošače, odnosno pacijente, ne zanima gdje će se liječiti i kako će to biti organizovano.
- Mene samo interesuje da mi je što bliže i da se to što prije uradi. Ako plaćam osiguranje neću da razmišljam o tim problemima – kaže Bulić dodajući da javni sektor sebi uzima previše za pravo: Radnici u bolnicama unaprijed polažu pravu da raspolažu novcem iz fonda. To je naslijeđeno od prije rata. Teško se mire sa tim da im se neko miješa u posao. U svemu tome se ne pita pacijente, nas koji izdvajamo novac, šta mi želimo.

Njena organizacija učestvovala je u raspravi o Nacrtu zakona o pravima pacijenata u Federaciji čije se usvajanje uskoro očekuje i koji bi trebao ubrzati saradnju sa privatnicima. Bulić kaže da je tražila rješavanje problema radnog vremena u bolnicama jer se pregledi termini pregleda uglavnom preklapaju sa radnim vremenom.
- Zašto zbog banalnog pregleda od 15 minuta moram uzimati slobodan dan?

Uz 300.000 trenutno zdravstveno neosiguranih u Federaciji zdravstveni sistem ima više problema nego što ih u narednih nekoliko godina uz najbolji namjeru može riješiti. Reforma zdravstva, kada zaista počne, će biti bolan i dug period, smatraju naši sagovornici. Odnosi između privatnika i njihovih kolega u bolnicama i domovima zdravlja sve su zaoštreniji. Uz sve argumente privatnici se čine pohlepnima a javni sektor zaštićen poput ugrožene vrste. Federalni ministar zdravstva Safet Omerović čini se nezainteresovanim za rješavanje ovog problema, kakav je bio i nakon našeg zahtjeva za razgovor. Zdravstveno osiguranje je još uvijek obavezno i košta petinu mjesečne zarade ali ipak oni bez dodatnog novca idu na liste čekanja i to samo u svom kantonu a drugi kod privatnika bilo gdje u državi po bolju i bržu uslugu.

Koliko košta zdravlje (podaci iz 2007. godine za Federaciju)

(zurnal.info)

Cilj takmičenja je i stjecanje novih ideja o načinu predavanja i učenja o naslijeđu manjina.

Kako je saopćeno iz OSCE-a, učenici svih osnovnih škola, od petog od devetog razreda s područja BiH, imat će priliku učestvovati na ovom takmičenju u periodu od 1. aprila do 19. novembra 2010. godine.

Cilj Kaleidoskopa je obrazovanje učenika i zajednica u kojima oni žive, o nacionalnim manjinama BiH, u okviru modernijeg nastavnog plana i programa, primjerenog današnjem vremenu, putem kojeg će demokratske vrijednosti i poštivanje ljudskih prava biti bolje promovirani.

Podsjećajući na to da je BiH vrlo raznolika država i dom za sedamnaest službeno priznatih nacionalnih manjina, šef Misije OSCE-a u BiH ambasador Gary D. Robbins naglasio je kako bi ovi građani trebali biti bolje predstavljeni u okviru predavanja o kulturnom naslijeđu i tradiciji.
-Sa Kaleidoskopom, Misija OSCE-a želi podržati nastavnike i učenike osnovnih škola da razviju i primijene kreativne aktivnosti, kako bi podigli nivo svijesti o nacionalnim manjinama u BiH, i tim bogatim doprinosom bolje izgradili društvenu i kulturološku raznolikost ove države, kazao je Robbins.

Takmičenje potiče škole da budu inspirirane nastavnim materijalima pod nazivom "Upoznajmo se", koji su već distribuirani svim osnovnim školama širom BiH.

Na kraju takmičenja, u novembru ove godine, sedamnaest najuspješnijih projekata bit će odabrano za tzv. putujuću izložbu kroz BiH. Tri škole, s najboljim projektima, primit će nagrade u iznosu od 2.000, 1.500 i 1.000 eura.

(Fena)

Damler AG je od 2004. bio pod kaznenom i civilnom istragom američkih vlasti, zbog kršenja američkog Zakona o inozemnoj korupcijskoj praksi.

"Sud prihvaća nagodbu. Smatram da je to pravično rješenje", rekao je sudac Okružnog suda u Washingtonu, Richard Leon nakon dvosatne rasprave u kojoj su razmotreni svi elementi nagodbe i u glavnim crtama izneseni nalazi tužiteljstva, čiju je točnost izrijekom potvrđivao predstavnik Daimlera, Gero Hermann.

Prema postignutoj nagodbi, Hermann je "uz odobrenje uprave" priznao krivnju u ime dvije podružnice Daimlera - "Daimler Rusija", za podmićivanje ruskih dužnosnika s oko tri milijuna eura i "Daimler Export and trade finance GmbH" (ETF), za podmićivanje dužnosnika hrvatske vlade od 2002. do siječnja 2008. godine s oko 4,7 milijuna eura, vezano uz ugovor iz 2003. o nabavi 210 vatrogasnih kamiona za MUP Hrvatske, vrijedan 85 milijuna eura.

Sudac je na temelju nagodbe izrekao i presudu i to da je podružnica Daimler Rusija dužna isplatiti 27, 260.000 dolara novčane kazne i odštete, a podružnica ETF za podmićivanje u Hrvatskoj 29,120.000 dolara u roku od 10 dana od izricanja presude.

Prema dokumentima suda, isplate za hrvatske vladine dužnosnike išle su preko tvrtke IM Metal iz Ozlja u visini od oko 3,02 milijuna eura, te preko američkih tvrtki Biotop i MRC, iz Delawarea i Wyominga, u visini od 1,673.349 eura.

Daimler ukupno treba isplatiti 93,6 milijuna dolara novčane kazne za kaznenu istragu ministartva pravosuđa i 91,4 milijuna odštete za civilnu istragu Komisije za burze i vrijednosnice (SEC), u roku od 10 dana.

Tvrtka-majka Daimler AG, postigla je s ministarstvom pravosuđa sporazum o prekidu istrage na dvije godine, i o trogodišnjem neovisnom nadzoru nad njezinim sustavom interne kontrole i antikorupcijskim programima, koji će provoditi bivši direktor FBI, Louis Freeh.

Sudac Leon zatražio je da Freeh svakih šest mjeseci izvještava sud o poštivanju sporazuma.

Glasnogovornik Daimler AG-a za Sjevernu Ameriku, Han Tjan, nakon saslušanja je dao kratku izjavu za novinare u kojoj je istaknuo da je "Daimler jako zadovoljan nagodbom koju je postigao s američkim vlastima".

Na pitanje Hine koji je rang hrvatskih vladinih dužnosnika bio uključen u primanje mita od Daimlera, odbio je odgovoriti, upućujući na dokumente suda.

U dokumentima suda se navodi samo općenita odrednica "hrvatski vladini dužnosnici", bez ranga ili imena.

(Fena)

U ediciji Savremena bh književnost Izdavačke kuće Buybook objavljena je zbirka priča Istetovirane slike Adina Ljuce.

Adin Ljuca (1966., Zenica) studirao je komparativnu književnost i bibliotekarstvo u Sarajevu, a zatim i u Pragu, gdje od konca 1992. živi i radi kao bibliotekar. Uz pisanje i prevođenje, posvećuje se proučavanju kulturne historije češko-bosanskih odnosa. Do sada je objavio knjige: Maglaj: na tragovima prošlosti i Hidžra, a zbirka Istetovirane slike objavljena je 2005. godine na češkom.

Kino Sloboda

“Halo?”, javio se Saša.
“Halo, ovdje Adin, halo...”, pokušao sam nadglasati buku tramvaja koji je upravo prolazio kraj govornice.
“Adine, čovječe, ti si živ?! Živ si, jebo te, živ! Odakle zoveš?”
“Iz Zagreba.”
“Ama, jasno mi je da zoveš iz Zagreba. Kako si se izvukao? Mislio sam, čovječe, da si mrtav. Znam tačno gdje si bio, vidio sam na vijestima... Gdje se tačno nalaziš?”
“U govornici.”
“Pa nije, bolan, u Zagrebu jedna govornica! Gdje si sad?”
“Ne znam.”
“Pogledaj oko sebe, reci mi šta vidiš, neki natpis ili... ”
“Kino Sloboda.”
“Dobro. Slušaj me: odmah sjedaj na devetku i kreći u smjeru Ljubljanice. Ja ću te čekati na Selskoj, to je predzadnja stanica.”

Sjedili smo u stanu kod Ružice, Sašine prijateljice, pokušavajući amortizirati prve dojmove. Saša je prije mjesec dana, uz pomoć filmskih trikova i crvenog križa, uspio nekako pobjeći iz opkoljenog Sarajeva. Za tih mjesec dana u Zagrebu, fizički se poprilično oporavio. Ja sam prije mjesec dana dobio granatu direktno u rov, ali nekim čudom nije me zakačio ni jedan geler. Zato mi je detonacija propuhala mozak u lobanji, koštanu srž u skeletu i dušu u ovih pedesetak kila na koje sam spao. Mjesec dana mi je trebalo dok sam se s uputnicom na kliniku Rebro dokoprcao do Zagreba. U glavi sam imao crnu rupu od detonacije i sedativa. Na Rebro me nisu htjeli primiti ni sa uputnicom. Na prijemnom odjeljenju, medicinska sestra mi je rekla: “Mi vas, Muslimane, kruhom, a vi nas, Hrvate, kamenom!” Uopće se nisam uzrujavao. Sve mi je bilo svejedno. Jedino što sam htio, bilo je da odem u pizdu materinu iz tog rata. Smrti se više nisam bojao. “Neka me pregazi tramvaj – u redu. Neka mi padne saksija na glavu – jeste apsurdno, ali i to je u redu. Ali da me neko kolje ili da me granata raznese, to ne. Ta zaboga, već je kraj dvadesetog stoljeća, u svijetu se umire od side, a kod nas od noža, kao u srednjem vijeku.”

Kontao sam šta mi je činiti. “Ovo Rebro je veliko, mora biti i neki doktor Musliman.” Išao sam od vrata do vrata i čitao imena liječnika. Prvi put u životu nisam tražio čovjeka, već muslimana. Brzo sam naišao na jedna vrata na kojima je ime doktorice bilo muslimansko. Pokucao sam i imao sreće – zatekao sam je u ordinaciji. “Vi ste ta i ta?”, rekao sam ime sa vrata. “Da, izvolite.” Ispričao sam joj svoju priču i doktorica se rasplakala. Onda je ona meni ispričala svoju. Godinama već radi na Rebru, inače porijeklom je iz Mostara. Pričala mi je o svojoj jedinoj sestri, koja je u Mostaru i koja... Ali ja nisam bio sposoban za plakanje.

Rekla mi je: “Napravit ćemo sve potrebne pretrage, uključujući i CT, jedino ne znam kako ću te smjestiti u bolnicu.”
“Nije potrebno. Imam gdje spavati.”

Nekoliko dana me je vodila za ruku po bolnici, od specijaliste do specijaliste. Na kraju mi je saopćila: “Tvoje zdravstveno stanje će se poboljšati. U budućnosti bi jedino mogao imati problema sa pamćenjem. Ne znam kako bih ti to rekla, ta detonacija ti je izbrisala određena mjesta u mozgu i više, vjerovatno, nećeš biti sposoban da učiš i pamtiš kao prije.”
“To je dobro. Ima puno stvari koje bih želio zaboraviti”, pokušao sam se našaliti. Ja inače s tim svojim spretnim formulacijama počesto znam ispasti dojmljivo glup.

Kasnije tog istog dana, na ulici sam nabasao na jednog znanca iz Sarajeva koji mi je rekao da je i Saša u Zagrebu i dao mi je broj na koji ga mogu dobiti. Odmah sam ga nazvao. Čim smo se našli i sredili prve dojmove, Saša je izvukao štos papira sa pjesmama koje je pisao u Sarajevu. Čitao sam jednu za drugom. Bile su o ubijanju i mržnji, ali bez traga zla i mržnje.
“Imaš li ti kakvih pjesama?”, upitao me je.
“Ja sam bio u rovu, a tamo mi nije bilo do poezije”, govorio sam izvlačeći iz zadnjeg džepa farmerki jednu jedinu pjesmu koju sam imao i koja mi se sama složila u glavi u autobusu, na jednoj od trasa po ratom raščerečenoj Bosni, na tzv. koridoru spasa ili bolje rečeno divokozjoj stazi spasa. Pružio sam mu na četvrtinu presložen papir.

Čim je pročitao, počeo je da skače po stanu, da me grli i čestita. Bio sam iznenađen njegovom reakcijom. Pohvale su mi prijale, iako sam bio svjestan da je Sale uvijek bio sklon pretjerivanju. Zgrabio je telefon, značajno me pogledao i počeo okretati broj. Kad mu se s druge strane neko odazvao, rekao je: “Tomaž, slušaj kako se pišu pjesme.” Smjesta je počeo čitati moju pjesmu u telefonsku slušalicu. Valjda mu je glas s druge strane rekao da je pročita ponovo, pa je pročitao još jednom. Nakon toga, Saša je minutudvije šutio i slušao svog sugovornika. Onda mu je rekao: “Ok, poslat ću ti to sutra”, konačno se pozdravio i položio slušalicu. Još dok su razgovarali, pretpostavio sam da bi to mogao biti poznati pjesnik iz jedne od novonastalih balkanskih državica. “Rekao mi je da mu tu pjesmu fotokopiram i odmah pošaljem. Tomaž za par dana ide u Njemačku, na nekakve literarne susrete.

Tu pjesmu hoće da prevede i tamo pročita”, prepričavao mi je Saša.

Ispostavilo se da nisam samo ja bio taj koji je htio nestati bestraga. Htio je to i Saša. U Zagrebu nije bila baš najprijatnija i najprijateljskija atmosfera. Prijetila je opasnost da nas na ulici uhvati policija, presvuče u uniforme i vrati u Bosnu u rat. Ali ni otići se više nije moglo tek tako. U to vrijeme hrvatska pogranična policija vraćala je s granice sve za rat sposobne muškarce koji nisu imali specijalnu dozvolu za izlazak, a zapadni svijet se već opametio i prestao primati bez vize ljude sa pasošima raspadajuće zemlje. Istok je, po običaju, kasnio za Zapadom. Mogli smo birati između Mađarske, Rumunije, Bugarske, Čehoslovačke, Poljske, da dalje ne nabrajam. Dogovorili smo se da idemo zajedno, ali Sale je insistirao na Krakovu, a ja na Pragu.
“Ama, kakav te Krakov spopao?!”
“Znaš li ti, čovječe, ko je sve tamo studirao?”, pa krenu nabrajati: te Tesla, te Andrić, te ovaj, te onaj...
“A znaš li ti kakvo pivo imaju u Pragu, i kakve žene?”

Morali smo se brzo odlučiti, u Zagrebu nam je doslovno počelo gorjeti pod nogama. Izabrali smo Prag. Više se ne sjećam zašto, ali putovali smo odvojeno: Saša je otputovao avionom, preko Beča, a ja vlakom, dva dana poslije, preko Budimpešte. Bio sam sâm u kupeu. Negdje kod mađarske granice, probudio me je kondukter i rekao: “Gospodine, probudite se. U kupeu pored vašeg su rumunski šverceri. Ako primijete da spavate, pokrast će vas.” Rekao sam: “Hvala na upozorenju, ali ja nemam ništa što bi mi mogli ukrasti.” Gledao sam u svoju torbicu. U njoj sam imao par čarapa, gaća i nekoliko knjiga pjesama koje sam budzašto kupio u Zagrebu – knjige srpskih i bosanskih izdavača su takoreći dijelili džabe, naročito one pisane ćirilicom. Jedino sam morao paziti na pasoš, što je bilo gotovo smiješno. Putovao sam sa pasošem države koja de facto više nije postojala, ali koja se još uvijek nije prestajala raspadati u krvi. Njeno raspadanje mi je ličilo na metastazu u kojoj patogene ćelije proždiru zdrave i nastavljaju se nekontrolirano razmnožavati, sve dok konačno i one same ne pocrkaju s umirućim organizmom. Fuj!

Vrata kupea otvorio je omaleni pijani Rumun. Nešto je promrljao, iz čega sam skužio da traži cigaretu. Sâm sam izvadio jednu iz kutije i pružio mu je, što inače ne činim. Nisam htio da mi on svojim prstima dira cigarete, osjećao sam prema njemu, onako pijanom i neurednom, gađenje. Otišao je. Desetak minuta kasnije, ponovo se pojavio tražeći još jednu cigaretu. Rekao sam: “Ne!” Tad je primijetio moju bocu s vodom, koja je stajala na stoliću ispod prozora. Sjeo je preko puta i čilo uzviknuo: “Votka!” Boca je bila od bezbojnog stakla i bez etikete. “Nije votka, kretenu, a nisam ti ni rekao da možeš sjesti.” Nije me razumio, ili se možda samo pravio. Svejedno. Ponovio je “Votka!” i posegnuo rukom za bocom. Skočio sam, ščepao ga za vrat i, izbacivši ga iz kupea, napucao ga nogom u guzicu.

Jest da sam imao svega pedesetak kila žive vage, ali u to vrijeme sam u sebi imao još i 250 kila ludila pride. A ni taj tip nije bio puno teži od mene, šaka jada. “Ako se vrati s pajdašima, dat ću im staklenu votku po glavi”, mumljao sam bijesno u sebi.

Tip se nije vratio. Umjesto njega, u kupe su uskoro ušli čehoslovački carinici. Pijane švercere iz susjednog kupea ostavili su na miru, ali zato su mene, sa problematičnim pasošem i sumnjivo malom prtljagom, izveli iz vlaka. Odveli su me u carinarnicu, odnijeli pasoš na kontrolu i ostavili me čekati u prljavom hodniku s prozorom na kojem su bile rešetke. Nisam se previše uzrujavao, najvažnije u tom trenutku mi je bilo da se na hodniku moglo pušiti i da sam imao dovoljno cigareta. Rekao sam im: “Otići će mi vlak.” A oni: “Doći će novi.” “Sva sreća, braća Slaveni, pa se razumijemo”, pričao sam sâm sa sobom pušeći i šetkajući se goredolje po hodniku. Konačno su me pozvali unutra na ispitivanje. Na pitanje: “Svrha putovanja?”, od govorio sam lakonski: “Turizam!” Nakon dvatri sata su me zaista pustili, a uto je došao i slijedeći vlak za Prag. Na rastanku me je jedan od carinika čak potapšao po ramenu i vrlo ljubazno pozdravio.

Oko pola pet ujutro, stigao sam na glavnu željezničku stanicu u Pragu. U Zagrebu mi je jedan tatin prijatelj platio voznu kartu za Prag u jednom smjeru i dao mi još 300 DM da mi se nađe. U džepu sam, ko zna otkud, imao i tridesetak čehoslovačkih kruna u kovanicama. Od Saše, koji me je trebao dočekati na stanici, nije bilo ni traga. Kasnio je, po svom starom običaju. Nisam znao šta da radim, pa sam za siću kupio limenku piva. Bio je to Staropramen za 25 kruna. Saša se pojavio tek u devet. On je, inače, razmišljao vrlo brzo, uvijek brže od drugih ljudi, i umio je vidjeti po nekoliko poteza unaprijed, ali je zato sve tzv. normalne svakodnevne stvari obavljao sa velikim zakašnjenjem. I dozlaboga šeprtljavo. Njega je, po prethodnom telefonskom dogovoru, prije dva dana dočekala moja prijateljica Jířina, lijepa i poduzetna Čehinja, koju sam u predratna vremena upoznao na Jadranu. Da nje nije bilo, ne znam šta bismo. Nikoga drugog u Pragu nismo poznavali. Smjestila nas je u bivši studentski dom koji je, nakon pada ko munizma, zakupila i preuredila u hostel. Jířina nam je dala na tjedan besplatnu dvokrevetnu sobu s doručkom i besplatnim korištenjem telefona, da možemo preko novinskih oglasa tražiti sobu u najam.

Nakon četiripet dana, našli smo jeftinu sobu kod bivšeg gimnastičara, nekadašnjeg vrhunskog sportiste, a ta dašnjeg fizikanera na građevini i alkoholičara. Gazdu smo od milja zvali Bohuš. Bio je dobrodušan, ali u pijanom stanju nepodnošljiv. Stan je bio depresivan, gazda očajan, a nas dvojica doslovno izbezumljeni od svojih ratnih i izbjegličkih užasa. Gazda za nas nije imao posteljinu, a mi nismo imali novca da je kupimo. Osim toga, u stanu je bila samo nekakva stara poluatomatska, bolje rečeno ruč na, vešmašina koju smo Saša i ja odmah prozvali “perestrojka”. Takvo čudo od tehnike do tad nismo vidjeli. Mogla je, eventualno, dobro poslužiti još samo kao eksponat u nekom tehničkom muzeju. Jednom sam u njoj pokušao oprati ono malo bijelog veša što sam imao: požderala mi je dvije potkošulje. Bio sam načisto popizdio i otada je više nisam ni probao koristiti. Problem nam je opet riješila Jířina, odnosno njen muž. Njen muž je bio doktor u ogromnoj prigradskoj bolnici, nedaleko od našeg kvarta. Predložio nam je: “Najjednostavnije će biti da po poste ljine dolazite kod mene u bolnicu. Budući da često imam noćne službe, redovno dobijam čiste posteljine. Dat ću vam svakom po komplet, svaki tjedandva ćete mi vraćati prljave i dolaziti po čiste. Ne morate ništa kupovati, niti se zafrkavati sa pranjem i peglanjem.” Tako je i bilo. Tu godinu što smo stanovali kod Bohuša spavali smo u poste ljinama na kojima je indigomodrom bojom bilo otisnuto ime bolnice, pečat i broj posteljine. Te godine sam pisma izbjeglim prijateljima po bijelome svijetu započinjao rije čima: “Ova sedmica mi započinje sa brojem 7 (Kukoč)...” Ili: “Ove sedmice se budim sa brojem 5 (Sretenović)...”

Upisali smo se na vrhunski i stravično skupi akademski tečaj češkog jezika, koji su pohađali pretežno strani postgradualni studenti. Naravno, primili su nas besplatno, kao osobe sa ratnog područja. Već nakon par sedmica sam morao napustiti kurs da bih se mogao zaposliti. Posao sam našao u radionici kožne galanterije. Svaki dan sam stajao po osam sati uz kožarski stroj, birajući kože određene kvalitete i debljine, te od njih krojio i izrezivao dijelove za tašne, ruksake, novčanike i slične pizdarije. Budući da je koža skupa, strogo se vodilo računa da bude što manje otpadaka. Svaka greška se odbijala od plaće koja je bila za trećinu manja od mjesečne školarine za tečaj jezika koji sam zbog tog posla morao napustiti. To je bilo za “bogu plakati”: onakva škola! Saša je imao minimalnu rezervu novca, a povremeno bi ga se sjetio poneki prijatelj i poslao mu koju marku. Meni nije imao ko. Putovao sam tako svaki dan s jednog na drugi kraj Praga, od stana do radionice i nazad. Sat do posla, osam i po sati na po slu. I opet natrag. U sredstvima gradskog prijevoza učio sam napamet češke riječi iz džepnog rječnika. Kod kuće sam se pokušavao odmoriti, ali izležavanje u depresijama nije baš najbolji odmor. Ponekad sam pokušavao sastaviti pjesmu. Saša je za to vrijeme nastavio pohađati tečaj, zatvarao se u stanu, štrebao i ludio za djevojkom koja mu je ostala u opkoljenom Sarajevu. I naravno, pisao je pjesme. Kako smo tek bili došli u Prag, nismo još znali da smo se obreli u gradu sa najvećom specijaliziranom slaven skom bibliotekom na svijetu. Nismo imali šta čitati – pa smo pisali. Jednog dana Sale mi je izložio jedan od svojih mnogobrojnih genijalnih planova: “Budući da nemamo šta čitati, jedan dan ja moram napisati pjesmu, da ti imaš šta čitati, a drugi dan ti moraš napisati pjesmu, da ja imam šta čitati.”

Da skratim: izjedali su nas stravična besparica i čamotinja, a bili smo mladi i željni svega. Sale je neprekidno nešto predlagao. Na primjer: kako da se dva momka što bolje provedu za što manje para. “Našao sam latinoamerički noćni klub. Upad je 15 kruna, pivo 10. Odemo po sljednjim metroom u grad, u klubu smo u ponoć. Platimo ulaz. Svakih sat vremena popijemo po jedno pivo, plus po kutija cigareta što ispušimo – i tako do pet ujutro, do prvog metroa, neće nas izaći ni po sto kruna!” “Ali otkud nam po sto kruna?”, pitao sam. Ili kad sam se jednog dana izgnjavljen vratio sa posla, dočekao me je na vratima: “Imam plan! Sad ćemo nas dvojica lijepo napisati pismo Tomažu. Kad sam ga zvao iz Zagreba, sâm se ponudio da mi pošalje nešto para, za prvu pomoć u izbjeglištvu. On mi je prijatelj. Uostalom, zna nas obojicu, sjećaš se samo koliko mu se svidjela tvoja pjesma. Zna u kakvoj smo situaciji, bla, bla... bit će dovoljno da mu samo između re dova naznačimo, bla, bla...”
“Sale, nemoj to raditi.”
“A što da ne? On je slavan i bogat. Prijatelj mi je.”
“Novac nećeš dobiti, a izgubit ćeš prijatelja.”
“Kako ti to možeš znati, kad ga ne poznaješ?”
“Pa čitao sam ga. Znam taj tip ljudi.”
“De, Adine, nemoj me, bogati, zajebavati. Nisi baba gatara.”

Saleta sam znao godinama. Uvijek je htio da se sa mnom posavjetuje, ali nikad nije poslušao moj savjet. Osim jednom – da odemo iz Zagreba u Prag, a ne u Krakov. Ja nisam imao volje za te uzaludne rasprave s njim i završio sam riječima: “Piši mu što god hoćeš, samo mene ni slučajno nemoj spominjati.” Kad sam se nakon nekoliko dana vratio s posla, u stanu sam zatekao potpuno očajnog Sašu. Pušio je i nervozno hodao, gotovo plačući.
“Šta se dogodilo?”, upitao sam ga užasnut, strepeći od loših vijesti iz Bosne.
“Ništa”, rekao je.
“Nemoj me levatiti, šta je bilo?”
Još malo se nećkao i onda mi je pružio razglednicu iz Ljubljane koju je tog dana primio. Bila je od Tomaža.
“Ama, jebo te to, ja sam se uplašio da se stvarno nešto dogodilo.”
“Pročitaj šta mi je napisao!”
“Šta imam čitati, čovječe, šta si očekivao?”

Tomaž mu je pisao u stilu kako ga razumije, kako i on sam zadnjih mjeseci ima problema... sve same trice i kučine. Jedino što je od sadržaja na poleđini razglednice bilo napisano jasno i bez uvijanja, bilo je, da treba započeti raditi na novoj zbirci pjesama, za koju je dobio nekakvu stipendiju, ali da se ne može odlučiti gdje da je ide pisati: u Barcelonu ili u Prag... pa kao, pita Sašu, šta ima u Pragu...
“Sale, to me ne zanima. Nemoj mi se jadati. Bježi mi s očiju, da te ne gledam takvog. Ja ne mogu sebi dozvoliti luksuz da se sjebavam zbog takvih stvari.” Naredna dva tri dana Sale je zbog toga bio bolestan, a ja sam ga nemilosrdno ignorirao. Četvrti ili peti dan, kad sam se vratio kući s posla, dočekao me je na vratima sa širokim osmije hom i maltene plehmuzikom.
“Ooo, dragi Adine, pa gdje si ti? Ja sam nam pripremio malo sijelo, a tebe nigdje, da nisi našao kakvu u toj svojoj kožari?”
S pika sam znao da je napisao dobru pjesmu, samo još nisam znao o čemu i koliko je dobra. Dopratio me je do kuhinje. Na stolu je stajao serviran tanjurić, na njemu dva, na kriške izrezana paradajza, ona skupa i lijepa, bez okusa, žilavi poput gume. Na tanjuriću je ležao i komadić balkanskog sira, lijepo izaranžiran na šnitice. Pored je stajala pljoskica od 3 deca nekakve jeftine moravske šljivovice.

Sjeo sam i rekao: “Hajde, pokaži mi šta imaš.”

Slabo pamtim i vlastite stihove, ali ta pjesma, sastav ljena od nekoliko praških slika i situacija kroz koje smo zajedno prolazili, odmah mi se urezala u pamćenje. Od prvog stiha obraćao se svom prijatelju koji se dvoumio da li da ode pisati svoju novu zbirku pjesama u Prag ili u Barcelonu: “U Pragu možeš vidjeti ekskurziju slijepaca kako bijelim ticalima premjeravaju elokvenciju turističkog vodiča: gotičke portale, baroknu svedenost volumena...” U Pragu se također može vidjeti kako: “U latinoameričkomnoćnom klubu, kraj pijanih Kečua poleglih po stolovima, oko pola četiri, tonu u beznađe praške djevojke kao bo sanski gradići na radijskim vijestima...” Ukratko, čovjek u tom Pragu može vidjeti svašta, samo ako to stvarno želi – pa makar bio i slijep. Na kraju pjesme mu Saša ipak sa vjetuje da ostane kod kuće.
“Šta misliš, da mu pošaljem tu pjesmu?”
“Pošalji – i neće ti se više nikada javiti”, odgovorio sam.

Pjesma je poslana, odgovor nikad nije stigao. Uostalom, ubrzo nakon toga promijenili smo i adresu. Odselili smo se od našeg Bohuša. Otišli smo iz stana koji nije bio bolnica, ali je bio ludnica. Odselili smo se iz danâ u kojima smo noću bježali u snove, ušuškani u posteljine i jastučnice s otisnutim indigomodrim imenom bolnice i brojem.

Promijenili smo stan i kupili nove posteljine.

(zurnal.info)

Već je postalo uobičajeno da ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Emir Hadžihafizbegović nije na svom radnom mjestu. Moguće ga je sresti bilo gdje samo ne u Ministarstvu, gdje prima platu veću od dvije hiljade konvertibilnih maraka. Posljednjih petnaestak dana ministar kulture i sporta u Vladi KS-a je na bolovanju. Istovremeno, Emir Hadžihafizbegović igra u pozorišnim predstavama širom BiH. I dok poreski obveznici plaćaju Emira Hadžihafizbegovića da bude kantonalni ministar za kulturu i sport, on glumi. S obzirom da je trenutno na bolovanju, ostaje da se otkrije glumi li da je bolestan ili se pretvara da je ministar u Kantonu Sarajevo. Neupitno je samo da njegove glumačke sposobnosti koštaju poreske obveznike desetine hiljada maraka godišnje.

ŠTA PREMIJER ZNA O... MINISTRU?

Emir Hadžihafizbegović, jedan od najboljih glumaca na prostorima bivše Jugoslavije, trenutno angažiran kao ministar u Vladi Kantona Sarajevo, povremeno radi kao televizijski voditelj, nerijetko se bavi snimanjem filmova i TV reklama, a rado učestvuje i u televizijskim emisijama zabavnog sadržaja. Uglavnom, ima ga svugdje više nego u njegovom kabinetu ili na sjednicama Vlade. To potvrđuje i nedavno objavljeni izvještaj CCI-a o radu Vlade Kantona Sarajevo, prema kojem je ministar Hadžihafizbegović izostao sa čak 42 sjednice Vlade KS-a, od ukupno 90, koliko ih je održano prošle godine.

Upitali smo premijera Kantona Sarajevo Besima Mehmedića da li je upoznat sa zdravstvenim stanjem njegovog ministra, na šta smo dobili odgovor da ga je Hadžihafizbegović prije 15 dana obavijestio da će biti odsutan. Premijer nije znao da njegov ministar, dok je na bolovanju, igra pozorišne predstave, ali smatra da je to lična stvar ministra. Zakon ne predviđa da je rad na drugim poslovima, u vrijeme odsustva zbog bolesti, lična stvar uposlenika, pa makar on bio i ministar u Vladi Kantona Sarajevo. No, premijer se nije želio upuštati u razgovor na tu temu.

OD MINISTRA DO BLESANA

Budući da nas zanima (ne)rad gospodina Hadžihafizebegovića, prije osam dana smo u njegov kabinet poslali pitanja o čestim ministrovim odsustvovanjima. Interesovalo nas je gdje ministar putuje, koliko troši budžetskog novca na tim putovanjima, koliko je za vrijeme svog mandata bio na poslu...? Međutim, odgovor nismo dobili jer je, pretpostavljate, ministar na bolovanju. Osoblje u kabinetu nije znalo kada će se ministar vratiti s bolovanja, pa smo ga direktno kontaktirali. No, ministar/glumac Hadžihafizbegović nije bio raspoložen za razgovor.

-Trenutno sam na sastanku, pa idem na put - kazao je ministar Hadžihafizbegović i nastavio: Da, sinoć sam igrao u predstavu Žaba, a što se tiče mog posla on nije vezan za Kabinet. Trenutno sam na bolovanju, a uz to, ja opet dolazim na posao. Kada smo ga pitali da li je bio danas na poslu, ministar je odbrusio: Ko si ti, ba, čovječe, da me to pitaš?!

Dakle, ministar Hadžihafizbegović, jednostavno, voli glumu. Spreman je i na bolovanju igrati predstave, snimati filmove, posjećivati festivale, šepuriti se crvenim itisonima, izigravati simpatičnog blesana u reklamama... Dodajmo i to da je s titulom ministra uspio "pokupiti" čak sedam nagrada izvan BiH, snimiti šest filmova i pet pozorišnih predstava.

KAO KEVIN COSTNER

U intervjuu za magazin Azra, ministar Hadžihafizbegović je nedavno objašnjavao kako vremena za probe i predstave ima nakon radnog vremena, a da je filmove snimao tokom vikenda (?). Navodno, spava samo tri sata (!).

Najviše zamjerki, kaže, imao je zbog toga što je snimio reklamu za mobilnu mrežu Tomato u Hrvatskoj.

-To je ta licemjerna sredina. Kad Kevin Costner snimi reklamu za „Turkish Airlines“ to je ok, ili George Clooney za „Smirnoff Vodku“. A kad Emir Hadžihafizbegović snimi reklamu, to je neetično, nemoralno i sukob interesa. Često ono što na Zapadu tretiramo kao IN, kad se desi kod nas - to je sramno. Imam 25.000 fanova reklame „Tomato“ na Facebooku. Valjda sam tim svojim angažmanom promovirao i bh. glumca, podijelio hiljade autograma i šta je tu loše? Šta sam ja to loše uradio? U svakoj drugoj zemlji bi to bilo POZDRAVLJENO - ovdje je dočekano na nož- kazao je Hadžihafizbegović za Azru. Zaboravio je da dva spomenuta slavna glumca u svojim zemljama nemaju nikakvu političku funkciju.

Nije naodmet napomenuti da ministarsvo koje predvodi Emir Hadžihafizbegović godišnje izdvaja 240.000 budžetskih maraka za plaćanje penzionog i zdravstvenog osiguranja za slobodne umjetnike, među kojima su Fuad Deen Backović, Mugdim Avdić Henda, modna kreatorka Emina Husedžinović, Selma Muhedinović...

Prošle godine kulturni radnici su se suočili s još jednim primjerom bahatog odnosa ministra Hadžihafizbegovića prema kulturi i kulturnim radnicima u Sarajevu. Naime, iz Ministarstva kulture i sporta KS-a za sedam sarajevskih sportskih klubova iz ionako mizernog budžeta izdvojeno je 2.1 milion maraka, dok je za godišnju produkciju 13 kulturnih institucija KS izdvojeno svega 1.023.700 KM! Ili za kraj recimo da je za modne revije i predavanja hafiza Sulejmana Bugarija izdvojeno je čak 132.000 KM, dok je s druge strane Naradnom pozorištu u Sarajevu pripalo 150.000 KM.

Možda bi dobili i više, kada bi na repertoaru Narodnog pozorišta bila predstava u kojoj igra i ministar Hadžihafizbegović. Naravno, ukoliko bi glumac Hadžihafizbegović među silnim obavezama uspio da pronađe malo vremena.

(zurnal.info)

Nakon usvajanja Deklaracije o Srebrenici u parlamentu Republike Srbije, reakcije na usvajanje Deklaracije u Republici Srpskoj i radikalnim političkim krugovima u Srbiji, bile su negativne

Srpska radikalna stranka Srbije (SRS) je nekoliko dana prije izglasavanja Deklaracije o Srebrenici podnijela Skupštini Srbije Prijedlog rezolucije o osudi genocida nad Armenima koji je od 1915. do 1923. godine počinila otomanska Turska:

- Nauka je utvrdila da su tamo ubijani muškarci, žene i djeca, da je postojala genocidna namjera, da je sprovođen genocid do kraja, za razliku od nekih drugih pitanja koja pokreće sadašnji režim (u Srbiji). Prije svega mislimo na rezoluciju koja se priprema o Srebrenici gdje genocida nije bilo.

Ovo potpuno neprimjereno necivilizacijsko ironiziranje ljudskih žrtava nakon usvajanja Deklaracije zamijenili su tekstovi objavljeni na zvaničnoj veb stranici SRS-a, preneseni iz Kurira:

- Sramno, skandalozno, ponižavajuće! Srbiji su natovarili odgovornost i krivicu za genocid koji nije počinjen. Nanijeli su nesagledivu istorijsku štetu srpskom narodu, proglasili su ga genocidnim. Vrhunsko licemjerje, ali lijepa predstava za Zapad i dokazivanje da je Srbija spremna da skoči u provaliju i kada je niko ne gura, a sve zarad “evropskog puta”... U Srebrenici je počinjen zločin ali nije genocid jer nije bilo genocidne namjere, nije ubijena nijedna žena, nijedno dijete. Uporno se izbjegava utvrđivanje istine, a manipuliše se ciframa. Prešućuje se činjenica da je u Srebrenici i okolini ubijeno otprilike isto Srba koliko i muslimana (oko 3.000), s ogromnom razlikom, jer je pod komandom Nasera Orića masakrirano oko 2.500 civila. Ali, srpske žrtve ne zaslužuju ni da se spomenu, to smo valjda do sada naučili.

Očekivano, reakcije na usvajanje Deklaracije u Republici Srpskoj i radikalnim političkim krugovima u Srbiji, bile su negativne. Donosimo neke od njih.

Rajko Kuzmanović: Za RS je Deklaracija neprihvatljiva

- Usvajanje Deklaracije o Srebrenici u Narodnoj skupštini Republike Srbije preuranjeno je dok se objektivno ne utvrdi činjenično stanje na koje Deklaracija treba da se odnosi.Za Republiku Srpsku je Deklaracija usvojena u ovoj formi apsolutno neprihvatljiva i kontraproduktivna po interese RS i srpskog naroda u cjelini. 
Srbija kao suverena zemalja i njeni organi i institucije imaju pravo da samostalno donose odluke, ali budući da se radi o događaju koji se odnosi na BiH i RS daje nam za pravo da reagujemo. Neprihvatljivo je bilo kakvo dovođenje u vezu sudbine RS i ove Deklaracije, koja je unutrašnje pitanje Srbije. Srebrenička tragedija treba da bude stavljena u odgovarajući istorijski i pravni kontekst, kako bi se u potpunosti razumjeli događaji iz jula 1995. godine. Poučeni prethodnim iskustvom, uvjereni smo, da će biti pokušaja da se ova deklaracija zloupotrijebi na domaćoj, pa i međunarodnoj političkoj sceni, na štetu RS-a i srpskog naroda u cjelini.
 Stav RS-a i njenih predstavnika je da pojedinci koji su počinili zločine, bez obzira kom narodu pripadaju, moraju da odgovaraju za takve postupke pred pravosudnim organima.

Milorad Dodik: Tražit ću da se odgovara za genocid u Drugom svjetskom ratu

- Usvajanje Deklaracije o osudi zločina u Srebrenici, koju je usvojila Narodna skupština Republike Srbije,  nepotrebno je i ne doprinosi rješavanju nesuglasica oko događaja iz neposredne prošlosti na prostoru bivše Jugoslavije. Za zločin u Srebrenici, kao i za ostale zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije, neophodno je utvrditi individualnu krivicu, i konačnu riječ o tim zločinima prepustiti pravosudnim organima. Samo na takav način može se doći do istine i pravde, neophodne za uspostavljanje pomirenja među narodima.
Za desetak dana obilježit će se godišnjica proboja veoma malog broja preživjelih logoraša ustaškog koncentracionog logora Jasenovac. 
Neshvatljivo je da ni nakon 65 godina od počinjenog genocida nad oko 700.000 Srba, Jevreja i Roma iz BiH i Hrvatske nije usvojena deklaracija o osudi tog genocida koji je počinila NDH ni u skupštini Hrvatske ni u skupštini Srbije ni u Evropskom parlamentu. Stoga ću, kao predsjednik SNSD-a, u najskorije vrijeme, predložiti da se usvoji  deklaracija o osudi genocida nad Srbima, Jevrejima i Romima počinjenog u koncentracionom logoru Jasenovac i ostalim logorima u nekadašnjoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj.

Šef Kluba poslanika PDP-a Branislav Borenović: Nož u leđa RS-u

- To može biti povod određenim političkim grupacijama u BiH da je koriste kao politički motiv, da pokušaju krivicu za određena dešavanja u BiH da pretvore u krivicu jednog naroda, što je apsolutno neprihvatljivo. Narodna skupština RS-a treba da potvrdi stav da je svaki zločin za osudu i da se ne može govoriti o zločinu nad jednim narodom, a prećutati zločin nad drugim.

Predsjednik SRSRS-a Milanko Mihajlica: Loša vijest iz Srbije- Loša vijest iz Skupštine Srbije nož je u leđa RS-u i otvara manevarski prostor za pojedine međunarodne faktore i za političke faktore iz Sarajeva da i dalje tvrde da je RS genocidna i da je srpski narod genocidan.
Ova deklaracija bi mogla stvoriti pretpostavke za preispitivanje presude Međunarodnog suda pravde po tužbi BiH protiv Srbije
Vlasti Republike Srpske, bez obzira na to što su na neki način reagovale, trebale su mnogo energičnije da upozore vlasti u Srbiji da deklaracija nije u interesu RS-a.

Velimir Ilić, predsjednik NS-a:

- Zločin u Srebrenici nije bio veći nego na drugim mjestima. Šta je sa zločinima Hrvatske protiv Srba?Ne možemo to staviti na stranu, ne može se jedna Srebrenica izvući, a sve ostalo staviti na drugi tas.

Šef poslanika radikala Dragan Todorović: Nećemo prihvatiti Deklaraciju

- SRS neće prihvatiti nijedan dokument o Srebrenici jer niko nikada nije dokazao da je u Srebrenici počinjen genocid. Navodi u prijedlogu deklaracije nisu istiniti i Kolegijumu nije rečeno ko je konkretno pisao tekst, predsjednica Parlamenta rekla da je to uradila grupa poslanika vladajuće većine.
Namjera je da se nešto stavi na teret Srbiji i Republici Srpskoj kako bi se Republika Srpska proglasila genocidnom tvorevinom i ugasila.

(zurnal.info)