Članovi neformalne grupe Kre(A)ktiva organizirali su čišćenje spomenika žrtvama fašizma u Mostaru. Njihovu akciju pokušali su spriječiti maskirani neonacisti. Robert Jandrić, antifašista i inicijator akcije, za Žurnal govori šta se dešavalo u Mostaru i objašnjava zašto se neonacizam budi u BiH

Davno je Bukowski rekao: "Glup čovjek na zemlji je isto tako glup i na mjesecu!". To je to, i to je tako. Glupost isplivava u svim situacijama. Medije ne zanima suština, a jadnici koji se furaju na nacizam naprosto nisu u stanju djelovati konstruktivno. Mediji nalaze meso u reakciji gore navedenih jadnika na akciju mostarske djece koja su krenula čistiti spomenike posvećene žrtvama fašizma. Da je ovo stari dobri crno bijeli, a ne ovaj današnji sivi svijet, stvari bi bile jasne. Jedni čiste, drugi žele kamenovati. Pametnom dosta. Što se zapravo događalo i što je u svemu tome istinski bitno otkriva nam jedan od inicijatora akcije čišćenja spomenika na Bulevaru Robert Jandrić.

Da li si zadovoljan odzivom Mostaraca na akciju koju ste organizirali?

- Jako sam zadovoljan odzivom Mostaraca. Osim desetak, jako mladih aktivista/kinja neformalne grupe Kre(A)ktiva, u čišćenju fašističkih znakova sa zidova i antifašističkih spomenika na mostarskom Bulevaru pridružilo nam se još dvadesetak građana. Smatram da je to svakako zadovoljavajući broj ljudi za prvu samoorganizovanu antifašističku akciju u gradu. Čim se pročulo da se desio pokušaj napada na aktiviste na licu mjesta se počeo pojavljivati sve veći broj građana koji su dolazili da izraze podršku. Ovo budi nadu da će u slijedećoj akciji učestvovati još veći broj Mostaraca.

Primijetio sam da je ekipa koja je čistila spomenike sastavljena pretežito od maloljetnika. Kako objašnjavaš tu pojavu u ovom vremenu kad je većina njihovih vršnjaka u najmanju ruku indiferentna spram političkih zbivanja?

- Mislim da je to najviše posljedica opšte besperspektivnosti koja vlada u zemlji i protivljenja nametnutim podjelama, sa jedne strane, a sa druge direktan odgovor na pojave neonacističkih organizacija raznih boja širom BiH. Činjenica je da mladim ljudima nije ponuđen nikakav sadržaj, a oni, prirodno, imaju poriv da mijenjaju svijet. Jedan dio mladih se pod utjecajem intenzivne dugogodišnje nacionalističke propagande okrenuo krajnjoj desnici tražeći krivce uvijek u drugima i drugačijima. Ovi mladi ljudi u Mostaru su odgovore za teške probleme, s kojima je suočeno BH društvo, potražili u antifašističkim idejama zajedništva i socijalne pravde kao potpunim suprotnostima današnjem stanju. Određene zasluge za to imaju i svi aktivisti koji su antifašističku ideju pod izuzetno nepovoljnim okolnostima održali živom u godinama nakon rata.

Vidim da je grupica provokatora htjela izazvati incidente tijekom akcije. Smatraš li da će se uskoro u BiH sve češće sukobljavati aktivistička ljevica i desnica i do kojih granica sve to može otići?

- Tih sukobljavanja je bilo i do sada, a neki su bili i ozbiljni incidenti kao što su bili napadi vjerskih fanatika na Queer fest u Sarajevu i napad Nacionalnog stroja na Ex Yu Rocks festival u julu prošle godine. Uvijek se radilo o fašističkim napadima na mirovne i antifašističke aktiviste i borce za ljudska prava. Desnica je imala svojih “dvadeset godina slave, u kojima je pokazala sve svoje adute: masovne zločine i kršenja ljudskih prava, pustošenje sela i gradova, izazivanje i raspirivanje međunacionalne mržnje i stvaranje ogromnih socijalnih razlika. Aktivistička ljevica, iznevjerena od strane svih političkih partija se tek budi i radi na organizovanju. Iako me stvarnost uporno demantuje, želim da vjerujem da je vrijeme fizičkog obračunavanja prošlo. Ako otvoreni sukob sa ekstremnim desničarima znači da je ljevica ojačala dovoljno da se odupre konstantnim prijetnjama i napadima, onda se i to može i treba posmatrati u pozitivnom svijetlu. I sam sam bio žrtva prijetnji. Na rasističkom forumu Storm front su objavljene moja fotografija i fotografije ostalih članova Unutrašnje emigracije, benda u kojem sam svirao, kao i otvoreni poziv na linč. Zabrinjavajuća je činjenica da je napad na antifašističke aktiviste u Mostaru danima najavljivan po forumima i da je društveni ambijent takav da se šačica maloljetnih ekstrema usudila u sred dana pokušati napasti antifa aktiviste molotovljevim koktelom.

Sramotno je i jadno nepoštivanje drugog i drugačijeg u BiH. Dugi niz godina živimo suočeni s takvom situacijom, ali najgora je što se čini da stvari postaju sve gore i gore. Kako gledaš na ove budalaštine sa pojavom neonacističkih grupa u BiH, koje su prije svega pomiješali babe i žabe i u konfliktu su s vlastitim programom?

- BiH je, a u to se iz dana u dan uvjeravamo, idealno tlo za širenje ekstremno desnih ideja, a ne treba zanemariti ni vjerski fanatizam, kao ni godinama prisutni, povampireni klerofašizam. Riječ je o opustošenoj, postindustrijskoj zemlji sa sveprisutnim ratnim traumama u kojoj vlada opšti osjećaj beznađa. Udžbenički primjer, rekao bih. Kada tome dodamo i reviziju/e prišlosti te rehabilitaciju nacista i njihovih saradnika, prisutnu u školama i dijelu medija, nema mjesta čuđenju. Činjenica da je posljednjih nekoliko godina nacionalistička retorika pojačana, a da je ovo “izborna godina” i da su secesionistički zahtjevi sve glasniji čini situaciju još gorom. Izostanak jasne osude napada na Queer festival, na Ex Yu Rocks festival pa čak i manje ili više direktni pozivi na nasilje prema “nepoželjnim” društvenim grupama od strane vjerskih i državnih zvaničnika daju krila svima koji vjeruju da u etnički čistim torovima nema mjesta na “nevjernike, ljevičare, pedere” i sve druge i drugačije. Mali je korak od verbalnog do fizičkog napada. Jasno je da je BH društvo boluje od kolektivne šizofrenije. Nikad više “vjernika” u hiljadama novoizgrađenih bogomolja širom zemlje, a nikad više kriminala, mržnje, nasilja i devijantnog ponašanja svih vrsta.

Kako su mediji, prije svega mostarski, popratili ovu akciju. Jesi li zadovoljan njihovim odnosom spram cijele akcije?

- Skoro svi mediji su popratili akciju i omogućili nam prostor za predstavljanje antifašističkih ideja koji smo mi pokušali maksimalno iskoristiti. Sa izuzetkom dva ili tri portala poznata po svom nacionalnom “šmeku” svi su objavili afirmativne članke o akciji. Na žalost i ovaj put su incident, koji je zaista bio beznačajan u odnosu na akciju, stavili u prvi plan. Mediji su kao i obično željni senzacionalizma i krvi i to je teško izbjeći, ali mi ćemo pokušati i dalje akcenat stavljati na suštinu. Suština je to da se mladi konačno samoorganizuju i okupljaju oko ideja zajedništva, socijalne pravde i antifašizma te da je ta inicijativa ovaj put krenula baš iz Mostara. Pokrenuli su je mladi oba pola, raznih nacionalnosti iz svih dijelova grada.

(zurnal.info)

Album “Revolver”, koji su The Beatles objavili 1966, najbolja je glazba, tvrdi (“poluozbiljno”) vatikanski Ossevatore Romano. Iako je Papa u Apostolsku palaču dao unijeti pianino na kojemu svira Bacha, iako i na put sobom nosi iPod s Mozartom, oficiozni vatikanski dnevnik dao se u rangiranje nešto suvremenije popularne glazbe

Uoči tjedna Festivala talijanske popijevke u Sanremu vatikanski Osservatore Romano - koji nikada nije gajio sklonost tome medijskom derneku - objavio je “poluozbiljan priručnik o dobroj glazbi”, rangovni popis s deset zapovijedi muzičkih, gdje su navedene “neke ploče bez kojih se ne može, radi oporavka iscrpljenih slušnih organa medijskog čovjeka”.

1. The Beatles: Revolver

Engleski “Revolver” je na prvom mjestu jer “označava jasan rez s prethodnom proizvodnjom te je točka bez povratka za suvremenu laku glazbu. Neke od pjesama, na primjer ‘Taxman’ i ‘Got to get you into my life’ kao da su jučer skladane.”

2. David Crosby: If I could only remember my name

Za Osservatore hipijevski manifest generacije iz Woodstocka, koji je potpisao David Crosby, ali čijem nastanku su pridonijeli svi najbolji glazbenici sa Zapadne obale, od Joni Mitchell do Jerryja Garcíje i Neila Younga.

3. Pink Floyd: The dark side of the Moon

Možda je golemi komercijalni uspjeh (10 godina na top listama) razlog što je taj album malo po ćudi puristima, koji preferiraju ostvarenja kao što je ‘Ummagumma’, jamačno napornija i eksperimentalna, sudi list.

4. Fleetwood Mac: Rumours

Ploča “stapa u intrigantnu mješavinu blues, u korijenima te američke grupe, s najboljim sastojcima engleskoga i američkog popa, ne zanemarujući ni country”. Snaga mu je u ukusnoj i uspjeloj “kombinaciji akustičkih i električnih instrumenata”.

5. Donald Fagen: The Nightfly

Slijedi “The Nightfly” Donalda Fagena, objavljen 1982, “ploča u prikrajku, koja nikada nije postigla istinski komercijalni uspjeh, ali je obvezatna za sve poštovaoce tog žanra”. Dijeli peto mjesto s Thrillerom Michaela Jacksona.

5. Michael Jackson: Thriller

Po Osservatoreu smije “tek donekle biti ubrajan u black music, jer je Jackson već ranije započeo operaciju postupnog izbjeljivanja”. Taj je album remek-djelo “popovskog kralja” baš zbog inovativnog razaranja tada već stereotipnih shema “crne glazbe”.

6. Paul Simon: Graceland

Moment službenog rađanja onoga što se neinventivno zove world music. “Dvije godine ranije Simon je naletio na ploču s crnačkom glazbom iz johannesburških geta. Ona ga je obuzela toliko da je otišao tamo sam istraživati i uloviti zvučnost mjesnih glazbenika.”

7. U2: One (Achtung Baby)

Osservatore je jamačno imao razloga ne iznijeti u prvi plan naslov “Achtung baby”, ne slutimo zašto, ali naglašava da je “One” samo najuspjelija među 12 pjesama: “Elektronika ulazi snažno u zvuk skupine koju predvodi Bono.”

8. Oasis: (What’s the story) Morning glory?

Braća Gallagher (Oasis), predstavljena kao nemirna djeca radničke klase, objavila su 1995 “(What’s the story) Morning glory?”, svoje “malo remek-djelo” koje im je donijelo osmo mjesto u Vatikanu.

9. Santana: Supernatural

Treći katolik za redom na popisu je Carlos Santana, čiji nadnaravno naslovljen “Supernatural” iz 1999 donosi “autentično dostojanstvo duetima, koji se afirmiraju zbog tržišnih razloga.” Vrijeme radi za onoga “tko zaista zna svirati”.

10. Bob Dylan (čitav opus)

Poetski značaj “koji često zadire u vizionarstvo, a nakon obraćenja i u mesijanstvo” osigurao je deseto mjesto Bobu Dylanu, ali mu Osservatore Romano pripisuje u “preveliki grijeh” što je otvorio put cijelim naraštajima kantautora tipa “lijepi tekst u tri note”.

(preneseno iz Jutarnjeg lista)

Nabavljanjem opreme i robe na tenderima skuplje i po nekoliko desetina hiljada maraka od realne cijene u Bosni i Hercegovini se godišnje izgubi 300 miliona maraka, rezultati su opsežnog istraživanja nevladine orgainzacije Tender. U prvom dijelu priče istražujemo kako je moguće izabrati ponuđača u Republici Srpskoj čiji lijek uopšte nije registrovan a pritom je za 400.000 maraka skuplji od najpovoljnijeg

Više od 300 miliona maraka bespotrebno se potroši na nabavku medicinske opreme i materijala u Bosni i Hercegovini i može se smatrati čistom korupcijom, rezultati su istraživanja banjalučke nevladine organizacije Tender. Oni su analizirali javne nabavke na godišnjem medicinskom tržištu vrijednom više od milijarde maraka. Biranjem favorizirane kompanije umjesto najpovoljnije ponude odgovorni troše javni novac bez ikakvog srama. Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske za nabavku sanitetskog materijala prošle godine izabrao je ponudu čak 400.000 maraka skuplju od druge koja je odbačena iako je državni Ured za razmatranje žalbi uvažio prigovor i naredio entitetskom Fondu da poništi svoju odluku. Štaviše, ponuđeni serum u trenutku odobravanja tendera bio je tek u procesu registracije kod Agencije za lijekove.
- Razliku u parama je uzeo neko nadležan da to proturi – kaže otvoreno Anđelko Kozomara, direktor kopmanije Farmaprom čija je ponuda odbijena jer navodno nisu imali odgovarajuće lijekove i dodaje kako je zdravstvena korupcija u ovom entitetu uzela previše maha: Radim ovaj posao 15 godina i ovo su lopovi koji se rijetko sreću.

Može i bez dozvole

Serumi Farmaproma zaista nisu odgovarali onima koje je Fond tražio ali Kozomara tvrdi da su ti serumi zastarjeli i da se više nigdje ne koriste. Imaju ih samo rijetki dobavljači i koštaju više.

U svojoj žalbi nije birao riječi kritike entitetskog Fonda.
- Obrazloženja Odluke kojom se naš prigovor odbacuje, a u kojem su ljudi napisali: Da bi laboratorije mogle same da pripreme tražene otopine, moraju biti opremljene potrebnim hemikalijama, vagama, laboratorijskim posuđem, konduktometrom i pHmetrom, što naše transfuzološke laboratorije nemaju. Ovdje normalnom čovjeku zastane pamet: Kako su te laboratorije dobile dozvolu za rad ako nemaju laboratorijsko posuđe? Pa, čak i kada bi ove budalaštine i bile tačne zar nabavka tog laboratorijskog posuđa ne bi koštala Ugovorni organ manje od 400.000 KM, koliko se namjerava platiti Krajinalijeku više od naše ponude!?, napisao je Kozomara u svojoj žalbi.

Direktorica Zavod za transfuzijsku medicinu RS-a Gordana Guzijan nije željela razgovarati o ovom tenderu. Objasnila nam je kako Zavod nema ništa sa tenderom i kako je za sve nadležan Fond zdravstvenog osiguranja i dodala: Ko su ponuđači da određuju šta ćemo nabavljati?

Također nije željela razgovarati niti o favoriziranju Krajinalijeka odnosno Biognosta i poprilično nesusretljivo prekinula naš razgovor. Objašnjenje koje smo dobili od Radeta Blagojevića, izvršnog direktora sektora za ugovaranje roba i usluga i sistema javnih nabavki samo potvrđuje nelogičnosti Zakona o javnim nabavkama.
- Ukoliko niko od ponuđača nema registrovan lijek onda su svi ravnopravni i bira se najbolji – kaže Blagojević i dodaje da se u tom slučaju čeka registracija lijeka.

On tvrdi da svaka kompanija, pa i Farmaprom dobije tendere u kojima su najbolji ponuđači te da Kozomara može da zaboravi na povlašten status koji je navodno imao dok je njegov brat bio direktor banjalučkog kliničkog centra.

Kozomara je jedan od rijetkih učesnika tendera koji je spreman javno govoriti i čovjek kome je, narodski rečeno, prekipilo. Drugi vlasnici uglavnom prešute nepravdu ili u krajnjem slučaju ulože žalbu bojeći se reakcije nadležnih ili su i sami bili pobjednici tendera pod sumnjivim okolnostima. Sa druge strane, veći tenderi se uglavnom podijele na nekoliko dijelova koje dobiju različite kompanije kako bi se smanjilo nezadovoljstvo i naizgled ispoštovale procedure.

Razmetanje optužbama

Za odbijanje najpovoljnije ponude uvijek se može pronaći izgovor: od navodne nepotpune dokumentacije, nedovoljno velikog godišnjeg prometa i još niza sitnica kojima se nepodoban ponuđač može diskreditovati. Da stvar bude gora, sve se to može uraditi “po zakonu”.

Primjeri žalbi banjalučke firme Co.medprom to najbolje pokazuju. Oni su na tenderu za nabavku vakcina za Fond zdravstvenog osiguranja RS odbijeni jer nisu dostavili potvrdu o registraciji vakcina mada to u prvom pozivu nije bilo niti potrebno. U međuvremenu je Fond promijenio pravila tendera ostavljajući nedovoljno vremena ponuđačima da promijene svoje ponude, umjesto sedam dana kako piše u zakonu.
- Da smo imali dodatni rok sigurno smo i mi mogli pribaviti ponudu koja bi imala za ponuđenu vakcinu odgovarajuće Rješenje o registraciji..., piše u žalbi Co.medproma. U njihovoj drugoj žalbi na nabavku materijala za Klinički centar u Banjoj Luci prihvaćeni su samo dijelovi žalbe dok su drugi ponovo dodijeljeni ranijim pobjednicima iako je Ured za žalbe naredio ponavljanje čitavog tendera.

Pregledajući desetine žalbi koje stižu Uredu za razmatranje žalbi BiH jasno je da se uloge zadovoljnih i oštećenih neprestano mijenjaju. Kompaniju koja dobije jedan tender kritikuje druga koja ga nije dobila a već na sljedećem su učesnici isti a uloge promijenjene. Kozomaru, koji danas žestoko kritikuje one koji tendere odobravaju, prije samo nekoliko godina, uglavnom ti isti ljudi, kritikovali su zbog ugovora sa Kliničkim centrom Banja Luka gdje je direktor tada bio njegov brat Risto. Naknadno je sudskim vještačenjem utvrđeno da Farmaprom nije nanio štetu banjalučkom kliničkom centru.

Međusobne optužbe između trgovaca, proizvođača i zdravstvenih institucija gotovo su svakodnevne. Kozomara je u svojoj žalbi iznio nekoliko optužbi na račun Gordane Guzija.
- Sve što je Ugovorni organ napisao...su proizvoljne, neistinite i netačne ocjene Gordane Guzijan koja dobija dobru proviziju od Biognosta. Čak i kada bi bilo tačno da je te nekakve smiješne i u svim transfuzijama svijeta nepoznate klonove koje navodi Guzijanka da je ponudio Biognost mi kao ponuđač nemamo nikakvih mogućnosti da provjerimo da li je to zaista tačno ili je to samo jedna u nizu njenih izmišljotina, piše u Farmapromovoj žalbi.

Slučajevi za sud

U izvještaju udruženja Tender, koje su osnovali nezadovoljni ponuđači, stoji da se navođenjem imena proizvođača i proizvoda u neravnopravan položaj stavljaju drugi proizvođači. Ovakve primjedbe nalaze se u većem dijelu žalbi koje smo analizirali.
- Veoma je bitno istaći konstatacije i mišljenja pojedinih ponuđača iz FBiH, koji ukazuju na moguće značajne zloupotrebe i na koruptivnim osnovama, kao posljedice prakse ugovornih organa da se nenavođenjem robnih stavki kao vrijednosti LOT-a, već navođenjem konkretnog lijeka ili pak, vrste pakovanja koje ima samo jedan proizvođač ili uvoznik, obezbjeđuje protežiranje takvog ponuđača, bez obzira na nerealnu visinu cijene ponude.

Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske u toku prošle godine sklopio je najviše otvorenih ugovora sa Krajinalijekom i Pharmanovom Bel te Phoenixom iz Bijeljine i ti su postupci bili zatvorenog tipa bez objave. Ovaj Fond sa preko milijardu maraka koje godišnje potroši na javne nabavke ipak radi transparentije prema mišljenju organizacije Tender.

Iako oštećeni ponuđači imaju mogućnost sudski tražiti pravdu to se rijetko dešava i uglavnom sve završi na žalbama. Kozomara trenutno ima pet sudskih procesa na koje čeka. Prvi, koji je pokrenuo još 2007. godine na red Suda BiH će doći tek 2011. godine.
- Tužilaštva nisu spremna da vode te istrage. Komplikovano je jer vladajuća struktura postavlja ljude. Javne nabavke su smišljene da neko uzme novac – tvrdi Kozomara.

Uredi za reviziju također su zaduženi za praćenje regularnosti javnih nadmetanja i mogu bez žalbe ili prijave da kontrolišu zdravstvene institucije. Međutim, to se dešava jako rijetko.

Glavna služba za reviziju javnog sektora RS, Kancelarija za reviziju institucija BiH i Ured za reviziju institucija u FBiH, posebno zabrinjava činjenica da se kontrole ne vrše redovno, niti detaljno, npr.: kontrola KC Univerziteta u Sarajevu vršena je za 2006. godinu; KC Banja Luka za 2007. godinu; Zavod zdravstvenog osiguranja kantona Sarajevo 2003. godine; Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH 2007. godine i Fonda zdravstvenog osiguranja RS takođe 2007.godine, kaže izvještaj o javnim nabavkama u zdravstvenim institucijama.

Te jedni, te isti

Klinički centar Banja Luka u analiziranom periodu je tokom devet prvih mjeseci prošle godine od 206 ugovora čak 90 dodijelio bez prethodne objave, što je tekako predstavljalo značajan prostor za moguće zloupotrebe i nabavke robe po nerealno višim cijenama, svakako i na koruptivnim osnovama, navodi se u izvještaju Tendera.
- Ovo tim više, jer je prisutna i praksa dodjeljivanja većeg broja ugovora istim dobavljačima. Tako je najveći broj ugovora je potpisan sa preduzećima: Đaković eksport import d.o.o. iz Banja Luke i to četiri putem konkurentskog zahtjeva bez objave, a jedan sa objavom, dok su dva putem otvorenih postupaka; TGT a.d. iz Laktaša, tri putem konkurentskog zahtjeva bez objave, i četiri putem otvorenih postupka; Siemens-om d.o.o. iz Sarajeva, jedan putem konkurentskog zahtjeva bez objave, i jedan sa objavom, dok su dva provedena putem otvorenih postupka, i jedan pregovarački bez objave itd.

Banjalučki centar veoma često nije navodio koliki su iznosi tih ugovora i uporno je odbijao dostaviti izvještaje udruženju Tender a često nisu navođene niti karakteristike robe. Iz Tendera tvrde da je to dovelo i do tri puta većih cijena ponuđača. Tako su poništene 43 nabavke, pri čemu je posebno nelogično poništavanje 27 konkurentskih zahtjeva bez prethodne objave, što pored ostalog, može i da govori o neuspješnom dogovaranju sa poznatim ponuđačem o visinama ponuda.

Rajko Kecman iz udruženja Tender smatra da bi se javnim objavljivanjem svih žalbi na stranicima Ureda za razmatranje žalbi smanjio prostor za manipulacije i povećala transparentnost svih javnih nabavki.
- To smo tražili od Ureda ali oni to još uvijek ne rade i to je najveći problem. Sve te žalbe ostaju negdje u ladicama – kaže Kecman.

Njegova organizacija nastavlja pratiti regularnost javnih nabavki, posebno u zdravstvu pa će biti zanimljivo vidjeti da li će se transparentnost povećati a razlike u cijenama smanjiti do njihovog sljedećeg izvještaja.

U nastavku priče o tenderskoj pohlepi donosimo primjere iz Federacije.

(zurnal.info)

Jedanaest pisama koje je napisao američki književnik J. D. Salinger, preminuo 27. januara ove godine, bit će pokazana prvi put javnosti u New Yorku, otkrio je New York Times.

Pisma napisana između 1951. i 1993. bit će uskoro izložena u središtu Manhattana, u Morgan Library & Museum, objavio je muzej koji ih je čuvao zapečaćene otkad su mu donirana 1998. godine.

J. D. Salinger, jedan od najvećih i najneobičnijih pisaca 20. stoljeća, doživio je uspjeh zahvaljujući romanu iz 1951. "Lovac u raži".

Adresirana na E. Michaela Mitchella, jednog od bliskih piščevih prijatelja, ova pisma pružaju brojne informacije o životu Jeromea Davida Salingera prije i nakon njegova povlačenja 1953. daleko od New Yorka i njegove mondenosti, ističe dnevnik.

Preminuo 27. januara u 91. godini, Salinger u njima pripovijeda da nikada nije prestao pisati, da njegov radni dan počinje u šest sati i prekida se jedino "ako je to stvarno nužno".

Pisac ništa nije objavio nakon 1965. te su sa smrću krenule špekulacije o mogućim neizdanim djelima.

(Fena)

Vanredni izbori za načelnika opštine Bileća pokazali su da udružena opozicija može zbrisati vladajući režim Milorada Dodika, uprkos činjenici da on u svojim rukama drži sve instrumente - od materijalnih do onih kojima se efkasno može pritisnuti, zaprijetiti, ucijeniti... Bilećka pobjeda dala je opoziciji snažan zamah, ali je krajnje upitno da li će se on znalački iskoristiti, odnosno da li će djelovati kao čvrst kohezioni faktor ili, pak, biti posljednja tačka na kojoj su se kako tako susreli interesi protivnika laktaškog režima?!

BILEĆKI SLUČAJ...

Zvuči paradoksalno, ali u ovom trenutku realnije je da Bileća bude prva i ujedno zadnja destinacija na kojoj su skupa boravili opozicioni šefovi, od Mladena Bosića, preko Mladena Ivanića i Milanka Mihajlice, pa sve do Dragana Čavića i Zdravka Krsmanovića. Utoliko više, jer su bilećki izbori imali i svoju tamnu stranu koja kaže da pojedinci iz pobjedničke Koalicije Zajedno za Bileću nisu tokom predizborne kampanje dozvolili kandidatu, kasnijem izbornom prvaku, Draganu Babiću da prisustvuje skupovima nekih opozicionih partija, koje nisu bile dio ozvaničene grupacije. Ova naopaka i nakazna politička logika mogla je urušiti Babićeve šanse, ali se o tome ćutalo, jer su se svi plašili odijuma javnosti, ukoliko sukobi izbiju na površinu na mikroprostoru, kakav Bileća jeste. To nikako ne znači da je rečena politička perverzija adaktirana i da će oni koji su progutali pilulu žuči pristati da u oktobru sliste cijelu bocu osporavanja u ime pobjede opozicionih snaga. Posebno što je nesporno da su Babićevoj pobjedi itekako doprinijeli i glasovi Krsmanovićeve Nove Socijaističke partije, Čavićevog DP-a, Pokreta za Hercegovinu Nikole Sekulovića..., što ni na koji način ne umanjuje vrijednost rezultata javno proklamovane Koalicije koju su činili SDS, PDP i SRS. Dapače.

DRAGAN ČAVIĆ (DS): Nećemo biti fleka za ljepljenje nečijih frustracija

Gdje je u ovom trenutku opozicija i da li postoji minimun oko kojeg se opozicione stranke mogu okupiti?

-Minimum sigurno postoji, ali je problem što opozicija još nije sjela zajedno niti je pokušala išta da napravi. U suštini, izglada da u poslednje vrijeme traju neki razgovori između SDS-a i PDP-a, ali je to, prema mom mišljenju, kontraprodukitivno i ne znam koliko će to proizvesti koristi ako se ne uključe i ostali politički akteri. Bilo bi logično da se kompletna opozicija, i parlamentarna i vanparlamentarna, udruži, da definiše zajednički politiku i pristup i postigne određene zajedničke ciljeve u odnosu na vladajuću koaliciju.

Ako postoji, koji bi to minimum bio, jer ga do sada niko nije saopštio?

-Minimum je postizanje dogovora oko kandidatura i dogovoriti zajednički odnos prema vladajućem režimu i koaliciji na vlasti.

Da li postoji mogućnost da dođe samo do dogovora u vezi sa kandidaturama za člana Predsjedništva i predsjednika RS i da li na tom minimumu opozicija uopšte može funkcionisati?

-To nije realno. Možda za neke da, ali za mene to nije prihvatljivo. Prije svega, očigledno je da u opoziciji imamo diferencirane stavove u vezi sa nekim političkim pitanjima. Na kraju krajeva, ja sam otišao iz SDS-a zbog neslaganja sa dijelom politike te stranke. O takvim stvarima se sigurno politički nećemo dogovoriti, ali postoje jedan broj stvari o kojima se možemo dogovoriti- iz sfere ekonomsko-socijalnih pitanja, borbe protiv korupcije i kriminala, pa i nekim političkim pitanjima.

Da li imate osjećaj da SDS i PDP hoće da vas izbace iz političke igre i da su dosadašnji razgovori u opoziciji, u stvari, bitka za lidera opozicije?

-Ne mogu da tvrdim, ali je očigledno da između PDP-a i SDS-a postoji neka vrsta bitke za lidera opozicije, što je jalova bitka, nepotrebna. Nama treba ujedinjena opozicija sa više konstruktivnih aktera, a ne opozicija sa jednim liderom koji diktira uslove. Nemoguće je na toj koncepciji graditi opoziciju. Čini mi se da postoji ta vrsta odnosa između ove dvije stranke, koje sebe smatraju velikim, za sada i jesu, jer se ne može reći da nisu. Ipak, može im ta “veličina” zaslijepiti oči pa da od drveta ne vide šumu.

Da li postoji mogućnost da DP sa svijim kandidatima izađe na izbore na svim nivoima, ukoliko ne dođe do dogovara sa ostalim opozicionim strankama o minimumu o kojem ste govorili?

-Mi smo, prije svega, raspoloženi da zajednički sa ostalima definišemo koncept opozicione politike, opozicione borbe i opozicionog političkog nastupa prema strankama vladajuće koalicije. Ako toga nema, ako nismo ravnopravni učesnici i ako neki misle da će sa nama, kao s flekom, krpiti neke svoje odnose ili neke svoje lične ili ne znam kakve frustracije, odnosno lične animozitete, onda je potpuno jasno da ćemo mi i za pojedinačne kandidature ići sa svojim kandidatima. DP ima personalno snažne kandidate, koji mogu ravnopravno da se nose sa kandidatima i najvećih političkih stranaka, naročito na pojedinačnim funkcijama – za predsjednika RS i člana Predsjedništva BiH.

Koliko je realno da vi i Bosić sjednete za isti sto i dogovorite se o svim ovim stvarima?

-Što se mene tiče, to uopšte nije problem. Mi ne možemo miješati lično i političko. On je šef svoje stranke, ja sam takođe šef stranke koja me je birala za predsjednika. Ja imam odgovornost prema vlastitoj stranci i nemam prava na sujetu u političkim odnosima i ne miješam te dvije stvari. Želim sa svima sjesti i na ravnopravnoj osnovi razgovarati, a to ne znači da ćemo razgovarati o ličnim odnosima.

Vidljivo je da u opoziciji još ne postoji čvrst stav da režim mora da ode!?

-Očigledno je da dio opozicije kalkuliše, pod neki m hipotetičkim pretpostavkama – ko će, kuda će, šta će, i jedna apsolutna želja za učešćem u vlasti, pod bilo kakvim uslovima, može kod dijela ljudi proizvoditi tu vrstu kalkulacije i nedovoljno čvrstog pristupa i nedjelovanja u pravom opozicionom smislu.

 SVAK' SA SVAKIM...

Nakon Bilećke sive romanse, došlo je do kakvog takvog javnog otopljavanja relacija među duboko zavađenim opozicionim liderima, u čijim odnosima je apolutno međusobno nepovjerenje jedina konstanta. Sa svih strana pljušte pozivi na ujedinjenje i zaklinjanje u neprotivljenje istom. Tako je Bosić, uz podršku GO SDS, pozvao na okupljanje kompletne opozicije, Ivanić o tome propovijeda svakodnevno, Čavić tvrdi da nema ništa protiv da sjedne sa Bosićem, Mihajlica je spreman i da sjedi i da leži s kim stigne, sem sa Dodikom, Krsmanović najavljuje pobjedu, novoformirana Srpska napredna stranka Tome Nikolića u RS renesansu..., ali, nažalost, svi ovi istupi su formalni, deklarativni, poluparolaški, u dobroj mjeri neiskreni, jer se ni kod jednog od aktera ne vidi otvorena želja za prevazilaženje animoziteta i suštinsko suprotstavljanje kriminalnom režimu, koji totalitarnim metodama i teškom zloupotrebom finansijskih resursa, policije, sudstva i svih ostalih institucija ovog entiteta čini sve kako bi se održao na vlasti i zaštitio opljačkano. Prije svega, ne postoji jasan i čvrsto definisa stav u svakoj od stranaka ponaosob da postojeći režim mora da ode, što ukazuje da u opoziciji ima i onih koji bi da dio koalicionog kapaciteta sačuvaju i za postizborne dogovore sa trenutno vladajućom oligarhijom. Takvo djelovanje samo dodatno generiše ionako duboko ukorijenjeno nepovjerenje i erozivno djeluje čak i na najmaglovitiju najavu zajedničkog istupa.

Jednostavnije rečeno, najveća prepreka uspjehu opozicije na predstojećim oktobarskim izborima nisu Milorad Dodik i njegov orkestar za sahranu ove zemlje i svih naroda u njoj, već sama opozicija. Preciznije, njeni lideri za koje su rogovi u vreći kompaktno i složno društvo. Bilo bi nekorektno kao jedinog krivca izdvojiti bilo koga od njih, jer svaki ponaosob iz čisto ličnih i politikantskih (nikako političkih) razloga daje značajan doprinos opstanku nepovjerenja i razvaljivanju i najmanje mogućnosti za zajedničko djelovanje. Matrica prema kojoj se glasovi protivnika režima jedino mogu okupiti oko zajedičkih kandidata za člana Predsjedništva BiH i predsjednika RS nerealna je i predstavlja patetičan pokušaj prikrivanja nespremnosti za dogovor o minimumu programskih načela sa kojima bi se izašlo pred narod i suprotstavilo mafijaškoj državi, koja je na djelu u ovom entitetu. To istovremeno znači da partijski i lični interesi imaju izuzetnu prednost naspram narodnih za koje se svi javno zalažu. I na kraju krajeva, to znači da opozicioni lideri uopšte nisu svjesni užasa trenutka koji se ovdje živi i u kojem nakot okupljen oko Dodika vrlo uspješno i intenzivno implementira staljinistički koncept upravljanja ljudskim resursima, koji im koriste isključivo za polurobovski rad i široku pljačkašku upotrebu, tokom koje im kanibalistički pohotno proždiru meso, uz supu od preostalih koski.

MLADEN BOSIĆ (SDS): Razgovaramo samo sa parlamentarnim strankama

Smatrate li da postoji minimum oko kojeg opozicija u RS može da se okupi i da li je taj minimum dogovor oko zajedničkih kandidata za predsjednika RS i člana Predsjedništva BiH?

-Na osnovu razgovora koje smo imali do sada mislim da neće biti nikakav problem da se definišu kandidati koji bi bili prihvatljivi za najširi krug opozicije. Znači, ne vjerujem da će problem biti sama imena kandidata. Problem ostaje eventualna forma koalicije, odnosno da li će to biti tehnička koalicija, koja će isključivo imati cilj da skupi što više glasova sa svih strana, ili će biti programska, koja onda mora ponuditi glasačima neki program za koji traži podršku.

SDS se zalaže za, prije svega, programsku koaliciju koja treba da definiše najosnovnija pitanja, uz obećanje građanima da će ih ispuniti ukoliko glasaju za njih.

Koja su to pitanja?

-Ne želim o tome da licitiram prije nego što razgovaram sa potencijalnim koalicionim partnerima, jer ne bih želio da na bilo koji način doprinesem eventualnoj nemogućnosti sastavljanja koalicije. To ostaje stvar koju ćemo definisati u međusobnom razgovorima. Međutim, ta pitanja moraju biti od suštinskog značaja za budućnost RS, a većina tih pitanja u ovom vremenu se nameće sama od sebe - moraju se ponuditi definitivno jasna načela borbe protiv korupcije i kriminala, koji jeste jedan od osnovnih problema društva, preko ekonomije, zdravstva i svih ostalih segmenata koji su od interesa za građane.

Stiče se utisak da među opozicionim strankama ne postoji čvrst stav da aktuelni režim treba da ode s političke scene. Slaže te li se sa takvim utiskom i da li SDS ima takav jasan politički cilj?

-Mi smo stranka koja se bori za dolazak na vlast i zato promovišemo svoje ideje i to je osnova razgovora oko stvaranja koalicije. Smatram da takvu tezu puštaju pojedini stranački lideri, koji bi na osnovu te sumnje željeli, na neki način, da dobiju bolje pregovaračke pozicije. To jednostavno nije realno. Ja ne znam šta bi mi još trebalo da uradimo, pa da shvate da zaista hoćemo zajedničkim snagama da dođemo do nove i bolje vlasti u oktobru.

Da li između vas i Ivanića postoji tiha borba za preuzimanje uloge lidera opozicije?

-Vidite, ja nemam nikakve liderske ambicije niti vidim osnovu da bi Ivanić imao liderske ambicije. Ovde se ne pravi liderska koalicija, već se pravi koalicija udruženih snaga. Jasno je da u eventualnu koaliciju SDS ulaže najviše, time što ima najveći broj svojih potencijalnih glasača. Prema tome, ovdje se ne radi o tome ko će biti, kao ime, lider opozicije. Takvog lidera neće ni biti u toj koaliciji. Radi se, prije svega, o odnosima koji treba da budu iskreni na nivou onoga oko čega se dogovorimo. Znači, ne postoji liderska pozicija za opozicionu koaliciju i ona se neće na takav način formirati.

Koliko buduće razgovore između SDS i PDP-a može opteretiti Ivanićev zahtjev da se u opozicionu koaliciju uključi i Dragan Kalinić, koji je nedavno izbačen iz SDS?

-Vidite, ja ne znam šta će biti politička budućnost Kalinića, u kojoj varijanti i hoće li se on uopšte naći na političkom tržistu u RS. Ukoliko Ivanić misli da Kalinića uključi u PDP, to je njegova lična stvar, to nije stvar SDS-a. Mi očekujemo da stranke koje razgovaraju o budućoj koaliciji ne podmeću klipove u točkove jedna drugoj, već da rade na zajedničkom interesu prikupljanja što više glasača.

Da li ste spremni sjesti sa Draganom Čavićem i razgovarati o kaoalicionom djelovanju, s obzirom na vaše lične animozitete?

-Mi, prije svega, razgovaramo sa parlamentarnim strankama i tu se ne radi o ličnom animozitetu niti ja mislim da bi imao pravo da vodim politiku na osnovu ličnog stava. Odnos prema svakoj stranci je odnos prema politici te stranke. Čavić je, na neki način, izabrao svoj politički put. Da imamo iste političke stavove on bi bio u SDS-u. Očigledno da on ima drugu politiku i to je njegovo pravo. Ja nemam ništa protiv toga.

Znači li li to da nećete razgovarati sa Čavićem?

-Rekao sam da u ovom trenutku razgovaramo samo sa parlamentarnim strankama, a da smo, svakako, raspoloženi da se za sljedeće izbore napravi što je moguće šira koalicija oko dvije direktno birane funkcije.

NAJJAČI OPOZICIONI PIK

Da je tako, argumentuju fakti da se tek kreće u pregovore, s mišlju da ima i više nego dovoljno vremena, što je potpuno pogrešan pristup koji ukazuje na prekomotno ponašanje. Istina je da opozicija uveliko kasni sa početkom kampanje, jer je već odavno trebalo biti sve utegnuto (od kandidata do najmanjeg zajedničkog programskog imenitelja) i usmjereno protiv anticivilizacijskog režima, da je bilo čvrste volje za takvim djelovanjem. U BiH je sve moguće, pa čak i da se postigne dogovor u narednih dva mjeseca, pod uslovom da svaki od lidera prestane precjenjivati sopstvenu poziciju, što listom čine. A jedino je tačno da niko od njih ponaosob ne može srušiti kartel na vlasti, te da će se, ukoliko ne postignu minimum jedinstva, morati u naredne četiri godine zadovoljiti mrvicama, a «politika» će im se svesti na međusobne optužbe i tračeve o tome ko je kriv za opstanak tiranije, kriminala i svakog drugog zla koje totalitarni režimi poput aktuelnog nose sa sobom. Bio bi to strašan poraz, posebno zbog činjenice da je rejting ganga u galopirajućem opadanju i da svakodnevno gube na supstanci, što otvara ogroman prostor za djelovanje i pobjedu opozicije, ali udružene, a ne rascjepkane i međusobno duboko podijeljene. Stoga je vrlo bitno pravilno procijeniti trenutni kalibritet svake od opozicionih partija i njihove sadašnje pozicije, kako bi se i na taj način ukazalo na neophodnost kvalitetnog, sistemskog i strukturalnog koaliranja.

Najjači opozicioni pik je, bez dileme, Srpska demokratska stranka, koja je godinama bila u dubokoj defanzivi i sa statusom opozicije koja nije alternativa. SDS je posljednjih mjeseci uspjela da napusti tu krajnje nezahvalnu situaciju i vrati se u snažnom kapacitetu na političku scenu, o čemu svjedoči i velika zainteresovanost stranog faktora za njihovo djelovanje, koje se ogleda u značajnom broju susreta u ovoj ravni, održanih u posljednje vrijeme, među kojima su i oni sa američkim visokim zvaničnicima.

TRI FAKTORA

Tri su faktora koji su SDS vratili na scenu. Prvi je susret između Bosića i Dodika, održan prije nekoliko mjeseci, na kojem su dogovorili sve i svašta, a od čega nije ispoštovano ništa. Dodik je tada strance htio da zaplaši SDS-om, znajući da im se diže kosa na glavi od mogućnosti takve koalicije, dok je Bosić nastupio sa istom prijetnjom, tražeći na taj način da ga međunarodna zajednica uvaži kao partnera, što do tada nije bio slučaj. Više koristi je imao Bosić, jer su stranci ultrapragmatični i nastupaju pod geslom «nije vrijeme za gađenje», posebno u ambijentu kada i sami smatraju da je uslov svih uslova za bilo kakav napredak ove zemlje značajno slabljenje vlasti kartela, odnosno njihov odlazak sa vlasti nakon oktobra. Pobjeda opozicije u Bileći dodatno je učvrstila Bosića kao alternativu, a usekovanje glave Dragana Kalinića i definitivno je potvrdilo da je Bosić jedina SDS adresa na koju se vrijedi obraćati. (Kalinićevo orgijanje sa «utemeljivačima» SDS-a neće ovoj stranci nanijeti nikakvu štetu, još manje dovesti do daljeg osipanja, jer su «utemeljivači» mahom zombiji, koji bespomoćno urlaju sa smetljišta istorije). Pomenuta tri događaja zaustavila su paranje SDS-ovog džempera i nagovijestili lagano jačanje stranke, ali to je nedovoljno za direktnu pobjedu nad SNSD-om, koji jeste znatno oslabljen, ali je i kao takav još uvijek miljama daleko od propasti. Matrica («Bez nas niko ne može iz opozicije ništa napraviti») po kojoj djeluju u SDS-u, samo je pola istine, jer cijela glasi da ni SDS bez ostatka opozicije ne može takođe napraviti ništa značajno. Uz sve to, pitanje je koliko je Bosić svjestan da on jedini od lidera opozicije na sljedeće izbore ide sa glavom na panju: ukoliko ih izgubi, teško da će preživjeti na čelu SDS-a, a svi potezi koji su mu podržani u proteklom periodu (mahom su to sječe glava u sopstvenim redovima) vratiće mu se kao bumerang. Zato ključni ispit za ovu stranku i Bosića lično jeste (ne)uspostavljanje čvrstih koalicionih odnosa sa Čavićem i njegovom Demokratskom partijom. Ukoliko do toga dođe, uspjeh opozicije je zagarantovan. Desi li se suprotno, teško da će od pobjede išta biti.

Možda se nekom insistiranje na Čaviću čini pretencioznim, ali je nesporno da će njegov DP polučiti sasvim solidan rezultat na predstojećim izborima, jer je otvoren najveći prostor strankama centra, među koje spada i novoformirani SNS. Birači su prezasićeni radikalizmom, socijalna situacija postaje nepodnošljiva, obećanja režima svakodnevno pucaju kao baloni od sapunice..., tako da racionalan pristup, bez velikih obećanja, uz snažnu kritiku režima, kakav nudi Čavić, neće proći nezapaženo. Uz sve to Čavić nikako ne napada SDS (premda i oko njega ima jastrebova koji bi se najradije upustili u direktan obračun sa dojučerašnjim stranačkim drugovima), nudeći i na taj način prostor za zajedničko djelovanje, što jednu značajnu struju u SDS-u čini vrlo spremnom na dogovor sa njim. Tim više, jer ne vjeruju do kraja Ivaniću sa kojim su u prošlosti imali niz, po sebe, razočaravajućih druženja u poziciji. Najveća Čavićeva slabost je, svakako, to što do sada sa partijom nije izlazio na izbore, te je nepoznata njena stvarna težina, zbog čega je njegovim protivnicima otvoren prostor za svojevrsno potcjenjivanje i stavljanje DP-a na marginu. Uz sve to, Čavićevi odnosi sa Bosićem su istovjetni Bosićevim sa Čavićem-potpuni animozitet, tako da će i on morati štošta izgutati dođe li do direktnog kontakta sa nekadašanjim stranačkim drugom. Na taj sastanak, desi li se, Bosić će donijeti snagu SDS-a, a Čavić mogućnost da svojim kandidatima za predsjedničke funkcije sruši nade opozicije, pa je krajnje nezahvalno prognozirati ishod, s tim što je realnije da do dogovora ne dođe. Desi li se suprotno, biće to samo po sebi težak udarac režimu, jer ako je moguće da se Bosić i Čavić dogovore, onda nema dileme da je svijest o zločinima ovog zla koje vlada Republikom Srpskom potpuna i spremna za suštinske promjene.

MLADEN IVANIĆ (PDP): Udružena opozicija ima velike šanse da pobijedi

Smatrate li da je koalicioni dogovor među opozicijom moguć jedino oko zajedničke kandidature predsjednika RS i člana Predsjedništva BiH i da li, eventualno takav koalicini dogovor, može da zaživi na tom osnovu?

-Koalicioni dogovor treba da podrazumjeva i zajedničke kandidate za predsjednika RS i člana Predsjedništva BiH, ali to nije dovoljno. Koalicioni dogovor treba da ima i neke elemente zajedničke politike, koju bi provodila buduća vlada, koju bi formirali koalicioni partneri. Osnovne elemente te politike vidim u ekonomiji, jer je na tom planu lakše postići saglasnost.

PDP ima namjeru otvoriti te razgovore sa potencijalnim partnerima. Mi smo napravili svojih pet politika, a koliko znam i neki od partnera su takođe pripremili svoje ekonomske programe. Krajnji rezultat bi mogao biti dogovor oko zajedničke kandidature za predsjednika RS, člana Predsjedništva BiH i oko osnovnih elemenata ekonomske politike buduće vlade koju bi činili koalicioni partneri.

Bez toga, bojim se, dogovor samo oko ličnosti za čelne funkcije nije dovoljan.

Da li je moguće postići takav dogovor kada postoje lični animoziteti između Bosića i Čavića, te kada postoje određeni nesporazumi na relaciji SDS-SRS RS, pa i na relaciji SDS-PDP?

-Ako je svim partnerima stalo do ostvarivanja rezultata, promjena u RS, oni tako nešto jednostavno moraju napraviti. Ako ne naprave, onda odgovornost moraju imati svi.

Ipak, da li postoji takva odlučnost. Iz svih stranaka koje smo pomenuli, pa i iz vaše partije, ne čuje se jasan stav da ovaj režim mora da ide?

-Mi smo više nego jasno rekli da smo zainteresovani za promjene, a ja sam, ne jednom nego više puta rekao da apsolutno nije realna bilo kakva koalicija sa SNSD-om posle izbora. Znači, mi smo svoj stav rekli. Drugi će se pokazati. Onaj ko ne bude istinski djelovao opoziciono, biće kažnjen i izgubiće značajne rezultate.

Ili, ko god bude mislio da se definiše kao opozicija pred izbore, a onda eventualno bude razmišljao da pravi vlast sa drugim, biće kažnjen.

To je odluka svake partije. Nikoga na to ne mogu natjerati niti mogu biti nečiji advokat. Meni je potpuno svejedno. Mi svoj stav znamo, jasno smo ga definisali i s time idemo u pregovore.

Da li ima istine u tome da između vas i Bosića postoji bitka za lidersku poziciju u opozicii, da svako od vas želi da stekne što veći koalicioni kapacitet na opozicionoj ravni? U prilog tome ide i činjenica da ste u opoziciju pozvali Dragana Kalinića, mada se još ne zna kakav će biti njegov politički angažman, čime ste, na određen način, Bosića stavili u defanzivu.

-Ne, realno govoreći, SDS je najveća partija, on ima daleko više glasova i poslanika nego što ima PDP. PDP ima jednu svoju prednost – to je partija u kojoj ima ljudi koji su napravili program i mi mislimo na bazi tog ekonomskog programa dobiti podršku. Mi uvažavamo činjenicu da je SDS glavni i da će uvijek imati priliku da prvi kaže šta konkretno misli i želi - da li to bila neka funkcija ili elementi programa.

Ja mislim da cijeli ovaj posao može uspjeti samo ako sva opozicija, ko god da je opozicija, bude zajedno. Smatram da će na izborima biti vrlo tijesno i da će svaki glas biti potreban. To je jedini moj motiv kada govorim o okupljanju opozicije. Drugog motiva, u smislu potcjenjivanja nekoga, dovođenja SDS-a ili bilo koje druge partije u lošiju poziciju, zaista nemam i to nije moj cilj.

Šta ćete učiniti ako Bosić uslovi koaliciju sa PDP-om nepozivanjem u tu političku grupaciju Kalinića?

-Šta ću učiniti, vidjeću. Procijeniću šta je manja šteta. Mislim da njihove međusobne sujete ne treba da budu predmet, jer i u partiji Dragana Čavića ima mnogo ljudi koji su bili u PDP-u, pa mi ne smeta da budem s njima.

Imate i u nekim drugim partijama ljudi koji su bili u PDP-u, pa mi ne smeta da pravim dogovor s njima ako je njihova istinska želja da budemo opozicija. Ko ima problem sa nekim od pojedinaca, to je već njegov problem.

Smatrate li da, usudio bih se reći, mnoge stranke u opoziciji, ako ne i sve, trenutno precjenjuju svoju političku snagu i svoje političke pozicije i da sa precjenjenih pozicija kreću u dogovore?

-Što se mene tiče, mislim da opozicija ima šansu da pobijedi ako bude jedinstvena. Neće biti jednostavno, biće tijesno, ali smatram da će opšte prilike i loša ekonomska situacija, koja će se dodatno pogoršavati, samo ići u korist opozicije. Lično mislim da partije u opoziciji imaju potencijal, neku vrstu energije koja se može pozitivno iskoristiti, a to vladajuća struktura nema. Ona ponavlja stare floskule, upotrebljene već više puta. U tom kontekstu, šanse opozicije su zaista velike i to nije nerealan optimizam. Naprotiv, mislim da je to jedan vrlo utemeljen i realan optimizam i mislim da možemo pobijediti. Ako ne pobijedimo, odgovornost ne nosi vladajuća struktura nego opozicija, zbog svojih unutrašnjih sujeta i nerazumijevanja. Ja, međutim, to nikako ne bi mogao razumjeti, ali oni koji budu sujetni, oni će biti odgovorni za eventualni loš rezultat. Može se pobijediti, učiniću sve da se opozicija ujedini i nadam se da će tako i biti.

 SIGNALI IZ BEOGRADA

Jedan od ključnih faktora u opozicionoj priči jeste i PDP Mladena Ivanića, koji je jedini lider koji razgovara sa svima, ali nikom ne vjeruje, a malo ko i u njega ima povjerenje. Ivanić može odigrati najbitniju ulogu u okupljanju opozicije, pod uslovom da ne podlegne soptvenoj želji da ovlada svim njenim resursima i stavi ih pod svoju kontrolu, što se da naslutiti iz nekih njegovih postupaka, a što je potpuno nerealan zahvat. On vješto koristi sukobljenost opozicionih šefova, kako bi ojačao sopstvenu poziciju, kao i poljuljani rejting stranke, ali ostane li sve na tome, ni on, a ni PDP neće napraviti nikakve značajnije domete, tim prije, jer mu se stranka u dobroj mjeri osula, a na najvećem dijelu istoka RS gotovo da i ne funkcioniše. Ivanić je takođe svjestan da mu preveliko približavanje SDS-u i SRS-u ne donosi mnogo dobra, te je za očekivati da insistira na uključivanju Čavića u igru, kako bi se rasteretio prevelikog bremena desnice, ali i kako bi ohladio nerealnu ambiciju Milanka Mihajlice. Prvi u radikala mnogo jače viče hop nego što može skočiti i krajnje je nesiguran da li SRS uopšte može preći cenzus. To potvrđuje i njegova želja/namjera da koalira i sa (ne)najavljenom Listom građana Dragana Kalinića. On ujedno na ovaj način pokušava kod Bosića steći značajniju pregovaračku poziciju, što opet ide u prilog tvrdnjama o neiskrenosti opozicionara o sopstvenoj svijesti potrebe rušenja režima. Mihajlica je ostao bez značajnog dijela infrastrukture, koja je prešla u SNS, tako da bi ga preveliko naduvavanje sopstvene pozicije moglo dovesti da ostane i bez zeca, ali i bez ražnja. Što se tiče SNS-a, njihov uspjeh zavisiće od angažmana Tome Nikolića i Aleksandra Vučića u izbornoj kampanji. Beogradski dvojac će se jače uplesti, ukoliko procijene da je Dodik značajno oslabio; u suprotnom fingiraće podršku. Kada je Krsmanović u pitanju, on je do sada više uradio na krunjenju Socijalističke partije, negoli na podizanju svoje NSP, ali ni taj rezultat nije za odbaciti.

Sve u svemu, prevelikog optimizma o zajedničkom nastupu opozicije nema, ali nada umire posljednja.

Ministar sigurnosti BiH je dodao da se ekspertni tim Evropske unije, boraveći prošle sedmice u Sarajevu, mogao uvjeriti u to da ima rezona da nam se što prije ukine vizni režim.

- Međunarodnim ekspertima predočeni su određeni dokumenti i izvještaji policijskih agencija. Dali smo im valjane argumente- kazao je Ahmetović.

Na pitanje da li je u policijska akcija na hapšenju vehabija u Gornjoj Maoči provedena da bi se Evropska unija uvjerila da se ovdje neće tolerirati radikalni islam, ministar Sadik Ahmetović je odrično odgovorio.

- Akcija u Gornjoj Maoči nije organizirana zbog međunarodne javnosti kako bi se nešto nekome dalo do znanja, nego po nalogu Tužilaštva BiH, najprije zbog nas samih. Akcija nije bila usmjerna ni protiv jedne nacije ili vjere. Mi ovdje želimo da živimo u sigurnom ambijentu čiji je sastavni dio suživot, međunacionalna i međuvjerska tolerancija - rekao je, između ostalog, u intervjuu Radiju Federadije BiH ministar sigurnosti BiH Sadik Ahmetović.

(FENA)

Sastavni dio optužnice, koju je, u ime nadležne policijske uprave, potpisala osoba indikativnog imena Safet Ćutuk, a koja me 1997. godine teretila za „vrijeđanje i omalovažavanje vjerskih, moralnih i patriotskih osjećanja građana i visokih predstavnika vlasti“, bio je navod da sam u satiričnoj novini koju sam uređivao, objavio fotomontažu „na kojoj je prikazan predsjednik Predsjedništva BiH gospodin Alija Izetbegović sa štafetom u rukama u obliku minareta, u uniformi maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita, a koji je bio vrhovni komandant JNA, a poznato je da je JNA izvršila agresiju na BiH, kao što je činjenica da je predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine bio vrhovni komandant Armije BiH koja se suprotstavila JNA, čime se izjednačava uloga JNA i Armije BiH i čime se vrijeđaju patriotska i nacionalna osjećanja građana koji su se borili u redovima Armije BiH“. Hm... besprijekorna logika, kao što vidite.

Tek radi dodatnog potcrtavanja ćutukizma čitave situacije navedimo da je sporni prilog zapravo obrađivao političku prostituciju bivšeg Titovog omladinca (koji se na pomenutoj fotomontaži pojavljuje kao uručilac štafete, primatelju prilagođenog izgleda), koji je, iznevjerivši očekivanja glasača Liberalne stranke (nastale iz bosanskog ogranka bivšeg SSOJ-a), za ministarsko mjesto kao protuuslugu, odlučio služiti novom (ali formatom znatno skromnijem) ocu nacije i najvećem sinu naroda (ovog puta u jednini i bez narodnosti).

FUCK RAK

U društvu ekstremnog nivoa nepismenosti i uopšte neobrazovanosti i kulturne zapuštenosti, koje već dvije decenije svojevoljno bira kolektivni suicid i život u smradu torova, mozga ispranog latinoameričkim sapunom, turbo & reality kiselinom i političko-religijskom centrifugom, nije čudo da glumca, koji u lokalnoj humorističnoj seriji glumi tonca u muzičkom studiju, novokomponovana seljačina zaustavlja na cesti i (ali bez zajebavanja, mrtav ozbiljan) insistira da mu upravo on radi (kao mixer!) na novom CD-u koji sprema. Ili da pojava svinjčeta u istoj toj seriji izazove javne proteste, zbog tobožnjeg vrijeđanja vjerskih osjećanja (da o poređenju te „uvrede“ s genocidom ne pričamo – nemam kesu za povraćanje pored sebe). Ali je naprosto skandalozno da državna Regulatorna agencija za komunikacije funkcioniše maltene na identičnom intelektualnom nivou i osuđuje emitovanje najboljeg satiričnog priloga viđenog na exjugoslovenskim tv stanicama, još od predratnih izdanja Top liste nadrealista. Urađenog u maniru najboljih provokacija pokojnog Ferala - s politički ubojitom porukom i duhovito do suza.

I pored neupitnosti domaćih potencijala, iznenađuje glupost i prizemni, primitivni, vulgarni nivo percepcije stvarnosti, prilagođen intelektualnom kapacitetu imbecila.

Na insert iz filma „Konačni pad“ (o posljednjim danima 3. Rajha) prigodnim „kreativnim titlovanjem“ pretvoren u satiru, koja ismijava autoritarni režim Milorada Dodika i njegov stil komuniciranja i vladanja, reagovano je pozivanjem na antifašističku i partizansku prošlost svoje porodice (Dodik & Špirić), tvrdnjom da se radi o raspirivanju međunacionalne mržnje (kako su to „protumačili“ upravo oni koji su govor mržnje pretvorili u zanimanje) ili osudom, poput RAK-a.

Falilo je samo još da se pojavi neka budala koja će u čitavoj stvari prepoznati antisemitističko muslimansko veličanje nacizma, pa da ludilo postane kompletno. Ali valjda je Emil Vlajki, negdje duboko u rektumu Dodikovog režima, bio zauzet otkrivanjem novih dokaza o tome kako u Srebrenici nije počinjen genocid, pa smo za to zadovoljstvo (zasad!) ostali uskraćeni.

DIZANJE KITE U ZRAK

Aktuelni skandal sa RAK-ovom reakcijom na „Dodikov“ „Konačni pad“ podsjetio je i na svojevremenu stupidnu odluku ove institucije o finansijskom kažnjavanju sarajevske Dvjestodvojke zbog puštanja pjesama LET 3 i Frenkija. I, interesantno za ljubitelje te vrste bizarnosti, pada tačno na treću godišnjicu od te, do ovog slučaja, najveće blamaže RAK-a.

Ponovo je demonstrirana konzervativnost, kulturološka ograničenost, malograđanska površnost, nerazumijevanje nekonvencionalnih formi izražavanja, pa i zabrinjavajući nedostatak elementarnog znanja. Mentalitet komunističkih moralista koji su strip i rock muziku, u paketu, s gardom prezira i s visine bezgranične gluposti i neznanja, nazivali šundom a, u demokratskototalitarnom istorijskom nastavku, satiru proglašavali pornografijom, primitivizmom, vulgarnošću, medijskim smećem, humorom sa zadahom javnih WC-a.

RAK je ponovo pokazao da nije na visini zadatka kad god se dešava nešto što zahtijeva malo više znanja, kulture, senzibiliteta, otvorenosti... Kad god se dešava nešto što je izvan čvrsto omeđenih granica malograđanske društvene svakodnevnice. Johnnyjeva ustajala žabokrečina je ideal prema kome se oni ravnaju. I teror osrednjosti i malograđanske licemjerne kvazi-pristojnosti, na tragu projekata plavuše iz viceva o Avazu i Glasu Srpske. Nažalost, RAK uspijeva da igra pozitivnu ulogu samo u krajnje bizarnom smislu. Njegova uslovna pozitivnost u posljednjim godinama, nije plod njegove visoke svijesti o svojoj ulozi u društvu i suverenog vladanja svim osjetljivim segmentima svog posla. A pogotovo nije rezultat hrabrog i odlučnog obračuna sa govorom mržnje u elektronskim medijima, koji bi kao posljedicu imao i zauzdavanje političarskog bjesnila, koje truje kompletno društvo. Ne, rezultat je tek minimuma političke korektnosti, odnosno, (dosadašnjeg?) odbijanja da se pretvori u batinu vladajućih nacionalista i da učestvuje u disciplinovanju preostalih kritičkih medija, zarad sitnih privatnih interesa. Najveći dosadašnji kvalitet RAK-a je, zapravo, u tome što, kad se već nije miješao u svoj posao, nije ni pravio (preveliku) štetu. U zemlji kao što je naša, budimo pošteni, to nije malo. Ali, jebiga, nije ni puno.

Kažnjavati jedan urbani radio i to zbog pjesama uglednog riječkog benda, koji je više umjetnički projekat nego klasična muzička grupa (i to zbog prizemne malograđanske reakcije na stih „kurcem u čelo“), i jednog od najznačajnijih i društveno najangažovanijih mlađih bh. autora (Frenkija i njegovog Mister Policeman) ili osuđivati FTV zbog emitovanja naprosto genijalnog satiričnog spota (koji, uzgred, govori upravo ono što je, svojim instrumentima, odavno trebao uraditi RAK), identično je, zapravo, svojevremenom ponašanju exboračkih islamističkih budaletina iz organizacije Fatih, koji su na golu kitu kipa „Multikulturnog čovjeka“, rad vajara Frančeska Perilija i poklona talijanskog naroda građanima Sarajeva, reagovali optužbama za nemoral, pornografiju, homoseksualizam, prostituciju, razvrat i prijetnjom dizanjem u vazduh (kipa ili kite, ostalo je nedorečeno).

NE MOŽE BEZ MAJMUNA

Jedno od privremenih, kompromisnih rješenja u navedenom „multikulturnom“ slučaju bilo je skandalozno pokrivanje međunožja Čovjeka S Kitom. Doduše, ništa više skandalozno od kazne zbog pominjanje kurca u pjesmi na talasima jednog urbanog radija za mlađu, prosvjećenu, publiku. A svakako manje skandalozno od RAK-ove aktuelne osude FTV, odnosno, od njegovog pokušaja da prekrije, i od javnosti sakrije, nacionalističku kurčinu kojom njen vlasnik mlati naokolo, lupajući po čelu svoje sljedbenike i kolumnistice i izazivajući kod njih ekstatični užitak, s nesagledivim posljedicama, a koju je FTV prikazao u svoj njenoj veličini.

Kako RAK-u objasniti da nije ogledalo krivo zbog toga što je odraz u njemu odvratan. Kriv je onaj čiji je to odraz. Jer, da ogledalo ne daje pravu sliku stvarnosti i da car nije uistinu go, i da mu se ne vidi to što mu se vidi (u svoj njegovoj zabrinjavajućoj veličini), ne bi bilo nikakvog razloga za uznemiravanje bilo koga. Nego bi svi znali da je ogledalo falerično i više niko na njega naprosto ne bi obraćao pažnju.

Ali... situacija je sasvim drugačija. Niko ne može osporiti istinitost viđenog (naravno, propušteno kroz satirični filter). Osim onih koji bi „neistinitost“ čuvene Feralove naslovnice sa Tuđmanom i Miloševićem u krevetu, bili spremni dokazivati nepostojanjem hotelskog računa za sobu u kojoj se toplo ljudsko zbližavanje desilo, odnosno, tvrdnjom da se radi o fotomontaži a ne fotografiji. Ma nemoj mi reći.

Svaka budala (bio on Vođa lično ili njegov sarajevski intelektualni opslužitelj ili članovi RAK-ove komisije koja je donijela osudu emisije „60 minuta“ zbog spornog video uratka) koja tvrdi da su prikazivanjem tog spota na FTV-u htjeli reći da su političari iz RS nacisti, a da je Dodik Hitler, tvrdi istovremeno da je suština prikaza Miloševića i Tuđmana, na svojevremenoj naslovnici Ferala, u - seksualnom činu. I ismijavanju seksualne orijentacije dvojice „uglednih državnika“. Ili da moje nedavno predstavljanje Fahrudina Radončića kao King Konga zakačenog za antenu Avazovog tornja sugeriše da je on (i) stvarno majmun.

Bukvalne interpretacije, u ovakvim situacijama, naprosto su apsurdne. Kao što je svojevremeno sud oslobodio optužbe za klevetu novinara koji je njemačkog kancelara nazvao idiotom, utvrdivši da ovaj nije mislio na kancelarov nivo inteligencije nego na njegove političke stavove (što znači da se može biti idiot, iako to niste baš u bukvalnom značenju te riječi), tako gorepomenuti likovi i jesu i nisu nacisti, pederi ili majmuni.

ŠTA RAK MISLI O VELIKOM DIKTATORU?

Kao što i RAK i jeste i nije potreban bh. društvu. Jeste, ako će raditi svoj posao kako treba, a nije ako će svoju poziciju koristiti za licemjerno malograđansko moralisanje i kukavički zamatati svoju kapitulaciju pred političkim moćnicima u priču o profesionalnosti, standardima i odgovornosti i biti egzekutor antidemokratske politike.

Aktuelni skandal, naime, dosad je najozbiljniji pokušaj instaliranja cenzure u medijskom prostoru BiH i možda najopasniji dosadašnji pokušaj disciplinovanja Federalne televizije, kao najuticajnijeg medija koji nije pod kontrolom vladajuće nacionalističke oligarhije. RAK ga pravda „ozbiljnim ugrožavanjem profesionalnih i etičkih standarda koje javni servisi trebaju primjenjivati“, što je pomalo tragikomično, jer je upravo sporni prilog, koji je bio povod za reakciju RAK-a, jedan od najprofesionalnijih uradaka koji smo imali priliku vidjeti na toj televiziji (i pošto se u našoj zemlji priznaje kvalitet samo onome ko dobije nagradu izvana, predlažem da ga FTV pošalje na neki tv festival takmičarskog karaktera).

No, ono što je u čitavoj stvari mnogo opasnije od reakcije na jedan u suštini benigni, zabavni spot, je što ga RAK, zapravo, koristi kao povod za slanje mnogo ozbiljnije poruke. Optužnica se, naime, u nastavku, proširuje, i sa konkretnog priloga i emisije u kojoj je emitovan, prenosi na kompletan sistem: „Svjedoci smo, nažalost, da RTVFBiH ovakvom uređivačkom politikom sve češće zanemaruje svoju primarnu ulogu i postulate profesionalnog novinarstva i neodgovorno se ponaša prema bh. javnosti.“

Koji su to postulati p.n. (u p.m.) zanemareni, u konkretnom slučaju? Da je zabranjeno biti satiričan i duhovit? I šta je, ustvari, poruka koju nam ovakvom odlukom šalje RAK? Da su politička pornografija i nasilje nedodirivih moćnika OK? A satirično ukazivanja na njih neprihvatljivo?

Sreća Čaplinova pa u njegovo doba nije bilo RAK-a. I sreća britanska, da ih je Monty Python lažnomoralističkih cenzorskih budala kutarisao još 70-ih godina prošlog stoljeća.

PS ili ČEKAJUĆI NASTAVAK

Onog ko na filmske kadrove King Konga na vrhu „njegovog“(!) falusoidnog tornja montira (sinhronizuje ili titluje) izjave vlasnika Stranke za boljenedoživittakvu budućnost i „govor ljubavi“ njegove omiljene plavuše, oslobađam obaveze nadoknade za autorska prava. I sa nestrpljenjem očekujem, kako reakciju RAK-a, tako i demantij Gazde, da on nije majmun. Nego... dodik? Onaj iz spota?

A, s nestrpljenjem isčekujem i snimak carskog reza, kojim Reis Cerić izlazi iz majke mu Turske.

(zurnal.info)

Američki, britanski i afganistanski vojnici počeli su veliku ofanzivu protiv talibana u pokrajini Helmand, javljaju agencije pozivajući se na iskaze svjedoka.

Operacija, koja za cilj ima protjerivanje talibana iz njihovog glavnog uporišta u gradu Mardžahu, bila je unaprijed najavljena, kako bi se upozorilo stanovništvo. 

- Cilj ove operacije je jasan i ne treba ga skrivati. Cilj je, među ostalim pokazati da afganistanska vlada može uspostaviti vlast gdje god i kad god hoće, rekao je ranije glasnogovornik NATO-a James Appathurai.

- Uspjeh ove operacije neće biti u vojnom pomaku, bit će u sedmicama i mjesecima koji dolaze, kada narod Helmanda osjeti dobrobiti sigurnosti, bolje vlasti i ekonomskih mogućnosti, dodao je Appathurai. 

U ofanzivu je uključeno gotovo 4.500 savezničkih i 1.500 afganistanskih vojnika, prenosi u subotu Hina.

(Fena)

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH proglasila je na sjednici 12 dobara nacionalnim spomenicima te donijela odluku o odbijanju prijedloga za proglašenje mosta na rijeci Krndiji kod Tešnja nacionalnim spomenikom, saopćila je na pres-konferenciji u Sarajevu predsjedavajuća ove komisije Ljiljana Ševo.Nacionalnim spomenikom proglašena su povijesna područja - nekropole sa stećcima u selu Čićevo u općini Konjic (FBiH), nekropole sa stećcima na lokalitetu Ograda (Vlah) u općini Konjic (FBiH), te "Mramorovi" - nekropola sa stećcima Dubac u Batovu, Čajniče (RS).

Dobra proglašena nacionalnim spomenicima su i historijski spomenici - kuća Paše Đumišića, ulica S. Milutinovića u Banjoj Luci (RS), Crkva sv. Georgija u Velikoj Kladuši (FBiH), te historijske građevine Muzička škola u Travniku (FBiH) i Džamija u Slapovićima kod Srebrenice (FBiH).

Nacionalnim dobrima proglašene su graditeljske cjeline - Stara džamija u selu Rujnica kod Zavidovića (FBiH), Lalića kuća s dvorima u Ljubuškom (FBiH), Šarena džamija s haremom, ulazni portal i mjesto Behram-begove medrese u Tuzli (FBiH), Crkva Uspenja Presvete Bogorodice s pokretnom imovinom i zgrada nekadašnje Prve srpske škole u Travniku (FBiH), te Crkva sv. Nikole u Foči s objektom bivše škole i pokretnom imovinom (RS).

Predsjedavajuća Ševo je navela da je Komisija donijela i dopunu ranije donesene odluke kojom se kompleks Stare pravoslavne ckve u Sarajevu proglašava nacionalnim spomenikom. Riječ je o dopuni i promjeni zemljišno-knjižnih podataka vezanih za ovaj kompleks.

Govoreći o razlozima zbog kojih je Komisija odbila zahtjev da "Rimski most" u Tešnju proglasi nacionalnim spomenikom, Ševo je objasnila da je zbog neadekvatne konzervacije i izgradnje benzinske pumpe na ovom lokalitetu, spomenik potpuno nevidljiv i nedostupan.

Komisija je, kaže Ševo, svjesna da spomenik postoji, ali nije imala mogućnost da izvrši uvid u stanje spomenika i njegovu valorizaciju, pošto ne postoji relevantna dokumentacija.
-U ovom trenutku onemogućeni su istraživački radovi, koji se preporučuju na lokalnom nivou i ukoliko dođe do rješenja ovog nesretnog slučaja moguće je ponovno razmatranje ovog spomenika, potcrtala je predsjedavajuća Komisije.

Također je saopćila da je riješeno i pitanje nove džamije na prostoru nekadašnje Bakrbabine džamije na At mejdanu. Prema novom projektu, novosagrađena džamija bit će manjih gabarita nego što je bila originalna i ne u potpunosti na staroj lokaciji radi očuvanja arheološkog ostataka.

Ovim projektom će, ističe Ševo, arheološki ostaci na At mejdanu biti konzervirani, na kvalitetan način osvijetljeni i dostupni građanstvu, to će postati jedna lijepa turistička destinacija i atraktivan arheološki lokalitet u Sarajevu.

(Fena) 

Regulatorna agencija za komunikacije je inicirana mnogobrojnim reakcijama javnosti, izvršila uvid u sadržaj spornog priloga "Vidimo se u Bileći" koji je Radio televizija Federacije Bosne i Hercegovine emitirala u okviru političkog magazina "60 minuta", saopćeno je danas iz RAK-a.

Emisija je emitirana 8. februara 2010., a zatim i u centralnoj informativnoj emisiji "Dnevnik" 9. februara.
"U potpunosti poštujući slobodu uređivačke politike i nezavisno novinarstvo, te satire kao specifičnog oblika izražavanja, Agencija smatra da se prikazivanjem ovakve vrste sadržaja u informativnim programima, ozbiljno ugrožavaju profesionalni i etički standardi koje javni servisi trebaju primjenjivati, kao i da se time ugrožava i sama funkcija javnog servisa", kaže se u saopćenju.

Naglašavamo da bi javni servisi u svakom društvu trebali predstavljati primjer profesionalizma i visokih etičkih standarda novinarstva, a njihovi programi služiti isključivo interesu javnosti, uz puno poštivanje i promoviranje demokratskih sloboda, navodi se u saopćenju.

Svjedoci smo, nažalost, da RTVFBiH ovakvom uređivačkom politikom sve češće zanemaruje svoju primarnu ulogu i postulate profesionalnog novinarstva i neodgovorno se ponaša prema bh. javnosti.

Regulatorna agencija za komunikacije je iznenađena izostankom reakcije i šutnjom Upravnog odbora, Programskog vijeća i rukovodstva RTVFBiH koji su najodgovorniji za kreiranje uređivačke politike.

Agencija je pozvala Upravni odbor i rukovodstvo RTVFBiH da preduzmu potrebne mjere i aktivnosti radi postizanja i očuvanja profesionalnih standarda javnog servisa, što je njihova zakonska obaveza i pravo po Zakonu o javnom servisu RTVFBiH.

(Fena) 

Na Radončićevu šovinističku diskvalifikaciju novinarke Duške Jurišić, sa ove časnije strane sarajevske intelektualne scene uzvraćeno mu je da je tajkunski kurvin sin i fašista. Ali, time se zadržavamo na površini stvari, na posljedicama, a ne na uzrocima. A trebalo je zapravo reći da je riječ o radikalnom izrazu bošnjačkog nacionalizma, koji je, kao uostalom i srpski i hrvatski, posredstvom vladajućih nacionalnih stranaka, ugrađen u sam sistem

Javlja li se još neko za riječ? Ili se na slučaj novinarke Duške Jurišić spušta zavjesa, pošto su Fahrudin Radončić i Avaz rekli svoje, a časni ljudi svoje. Njihov sukob je suštinski i nepomirljiv, dakle trajan, baš kao što je trajan sukob između dobra i zla. Ali, javnost se brzo zasiti jedne te iste priče. To je sretna okolnost za medije, jer ih spašava od dosade. Na kraju krajeva, ovo nije prvi put da se u Sarajevu etničkim manjincima osporava pravo na kritičko uplitanje u poslove većinskog naroda, čak i kad se radi o pojavama koje rastaču državu Bosnu i Hercegovinu. I svi su ti slučajevi takoreći zaboravljeni. Ali, biće ih zasigurno još. Takvo je stanje duha, a takav je i sistem po kojem je ustrojen cjelokupni javni život.

Počelo je davno. Treba se samo prisjetiti šovinističke misije opskurnih bošnjačkih glasila kakvi su bili Valter i Ljiljan. Ovaj drugi je čak u svojoj pretencioznosti nosio oznaku "nacionalni sedmični list", što je valjda podrazumijevalo ekskluzivno pravo na pitanja od vitalnog značaja za Bošnjake. Ljiljan pritom nije skrivao ni svoju redakcijsku ambiciju da bude i politički centar u kojem se odlučuje o bošnjačkim kadrovima. I eto, to glasilo poetičnog imena hametice je difamiralo sve koji nisu dijelili njegove poglede na život i svijet, da bi po završetku rata krenulo u ofanzivu protiv ostatka koliko-toliko nezavisnog medijskog prostora u Sarajevu. Ovdje nema prostora, iako bi to bilo zanimljivo, da se navedu svi atributi i kovanice kojima je Ljiljan čašćavao i krštene i nekrštene "neprijatelje bošnjačkog naroda". Njihov spisak je impresivan. Još je trajao rat kad je Ljiljan pokrenuo furioznu političko-teološku kampanju protiv miješanih brakova. U nastaloj polemici Oslobođenje je nazvano "četničkim listom"?!

Valter i Ljiljan su mrtvi. Naslijedio ih je medijski superiorniji, neuporedivo tiražniji i sofisticiraniji Dnevni avaz. O tome kako Avaz zamišlja multietničko Sarajevo, možda najbolje govori informacija o izboru Alije Behmena za gradonačelnika, koja je objavljena pod naslovom "Srbin, ipak, na čelu Sarajeva!?" U podnaslovu je stajalo kako "podaci iz radne knjižice, izdane 27. avgusta 1958. godine, svjedoče da se tadašnji otpravnik vozova Alija Behmen izjašnjavao kao Srbin". Srbin na čelu Sarajeva - kakav užas! Ali, kad je već želio biti toliko zajedljiv prema Srbima, Avaz se mogao prisjetiti jedne mnogo bizarnije i općepoznate činjenice - da je i predsjednik Alija Izetbegović takođe bio Srbin na Behmenov način. Izetbegović je u jednom intervjuu lično posvjedočio da se jedno vrijeme tako izjašnjavao.

Danas se osnivaču i vlasniku Avaza, eto, ne dopada što jedna Srpkinja radi kao urednica na Federalnoj televiziji. Nije teško braniti Dušku Jurišić od šovinističke diskvalifikacije koju je izrekao novi politički aspirant na lidersku poziciju među Bošnjacima. Radončić zna da je novinar srpske nacionalnosti u Sarajevu ranjiva meta, jer svaka šuša može da ga proglasi četnikom. To više nema nikakve veze sa njegovim profesionalizmom. Nije tvoje da zabadaš nos u Gluhu Bukovicu i da se javno zgražavaš nad postupcima lokalnog imama sklonog pedofiliji, kao i nad bestijalnom vjerskom manipulacijom tamošnjom djecom, na kraju krajeva i nad činjenicom da je Bosna i Hercegovina puna Gluhih Bukovica. Radončić je krenuo nacionalističkim stazama Milorada Dodika, vjerovatno njime impresioniran, a pomenuta novinarka je samo uzgredna šteta na njegovom političkom usponu.

Sa ove časnije strane sarajevske intelektualne scene uzvraćeno mu je da je tajkunski kurvin sin, rasista i fašista. Ali, time se zadržavamo na površini stvari, na olakom objašnjenju jedne složenije pojave, na posljedicama, a ne na uzrocima. A trebalo je zapravo reći da je riječ o radikalnom izrazu bošnjačkog nacionalizma. On nije agresivan i glasan kao srpski, nema svog Boru Đorđevića Čorbu ili Marka Perkovića Thompsona, ne regrutuje i ne postrojava ideološke sljedbenike Handžar divizije, kao što to čine pristalice četničkog pokreta Draže Mihailovića. Međutim, bošnjački nacionalizam je, uostalom kao i srpski i hrvatski, posredstvom vladajućih nacionalnih stranaka ugrađen u sam sistem. Pod njegovom nevidljivom, ali potpunom kontrolom je, recimo, oblast zapošljavanja, čak i u privatnim firmama. Tome treba dodati i monopol nad građevinskim zemljištem, koje je takođe predmet diskriminacije na nacionalnoj osnovi. Sve što je bitno za čovjekovu egzistenciju, praktično je u rukama nacionalista. Dokle su stvari otišle, pokazuje slučaj koji se desio u Zenici. Tamo je nedavno izgrađena oveća stambena zgrada, ali je neko postavio uslov da stanove mogu kupovati samo muslimani?!

Crni bik bošnjačkog nacionalizma je narastao i može ravnopravno da se nosi sa svojim srpskim parnjakom. Imajući u vidu sve što su Bošnjaci doživjeli u proteklom ratu, bilo bi pravo čudo da bošnjački nacionalizam ne postoji. I on, kao i ostala dva nacionalizma, još od prvih parlamentarnih izbora funkcionira kao realpolitika. Tri etnonacionalizma, tri nacionalističke realpolitike - i eto slike današnje Bosne i Hercegovine.

(preneseno iz Oslobođenja)

U 2009. godini ubijeno je 110 novinara tokom obavljanja posla širom svijeta, navedeno je u izvještaju Međunarodnog instituta za tisak (IPI), sa sjedištem u Beču.

To je najveći broj od 2000. godine, istaknuo je IPI u godišnjem izvještaju objavljenom u četvrtak u Beču.

Iran se u izvještaju spominje kao zemlja s najvećim brojem uhićenja novinara – više od stotinu izvjestitelja i blogera je tamo uhićeno od održavanja predsjedničkih izbora u junu.

Azija se s 55 ubijenih novinara spominje kao "smrtonosnog regiji", zatim slijedi Latinska Amerika s 28 ubijenih novinara, dok je u Africi život izgubilo 14 pripadnika medija, a u Iraku četiri.

U Evropi je ubijeno sedam novinara – pet u Rusiji, jedan u Turskoj i jedan u Azerbejdžanu.
"Što se tiče ubojstva novinara prilikom izvršavanja dužnosti, još živimo u doba barbarstva", poručio je autor izvješća Anthony Mills.

"Dok je prelazak u novo stoljeće bio popraćen ogromnim tehničkim napretkom, nalazimo se u oblasti ciljanog ubojstva novinara koji samo izvršavaju svoj posao, još duboko u doba barbarstva", naglasio je on.

Inače, najopasnija zemlja po novinare prošle godine su bili Filipini gdje je u 2009. ubijeno 38 novinara, i to samo u novembru 30, a slijede Meksiko (11), Somalija (9), pa Pakistan, Kolumbija, Rusija i Honduras.

U izvještaju IPI-ja Mills ističe da je došlo do novog razvoja u ratnim područjima kao što su Irak, Afganistan i Pakistan, gdje su novinari izloženi ciljanim napadima.
"To je promijenilo izvještavanje o tim konfliktima i manje se o tome izvještava i izgubilo se razumijevanje za te kompleksne događaje", upozorio je on, prenosi Tanjug.

(Fena)

Povodom obeležavanja Dana Sarajeva, 6. aprila, Komisija za izbor i imenovanje grada, odlučila je da kandiduje srbijanskog novinara Petra Lukovića, glavnog uredbnika web portala www.e-novine.com, za nagradu “Počasnog građanina”. Ovu inicijativu Komisiji za izbor i imenovanje proslijedio je sarajevski gradonačelnik Alija Behmen. Kandidat za ovo priznanje bio je i Francis Bueb, direktor Centra “Andre Malraux”. Međutim, taj predlog nije dobio većinu glasova.

U izjavi za sarajevske medije, Luković je rekao da mu je ovo definitivno najdraža nagrada, jer dolazi iz njemu “najvoljenijeg grada, što već dvadesetak godina nije nikakva tajna”.

U četvrtak uveče 11. februara, Petar Luković prisustvovaće u Sarajevu, u Balkan kafeu, donatorskoj večeri za e-novine.

U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora “Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.

Odlazak hrvatske politike «ukrivo» predstavljao je kraj hrvatsko-bošnjačkoga savezništva što se očitovalo u brojnim primjerima: Bošnjaci su, recimo, u jednom trenutku činili četvrtinu članstva HDZ-a BiH, a vrlo često su bili i u vodstvima HDZ-ovih ogranaka, bošnjački su policajci dolazili u Zagreb na izobrazbu, na utakmicama su se vezivale zastave, priličan broj bošnjačkih mladića prijavljivao se u redove Hrvatske vojske, a u prvo ratno vrijeme dva su naroda združeno vodila borbe protiv bosanskih Srba. Tuđman je, međutim, odlučio slijediti Miloševićeve korake u Bosni, pa je još u studenome 1991. dao nalog da se – po uzoru na Republiku Srpsku – formira Hrvatska Zajednica Herceg Bosna: osnivačka sjednica te paradržavne tvorevine održana je 18. studenoga 1991. u Grudama, a u sastav Herceg Bosne uključeno je tridesetak općina zapadne i sjeverozapadne Hercegovine, središnje Bosne i Bosanske Posavine. Početkom travnja 1992. godine – kad su izbili prvi ozbiljni ratni sukobi u BiH – osnovano je Hrvatsko vijeće obrane, a na njegovo je čelo postavljen Mate Boban koji će tek šest-sedam mjeseci kasnije postati i predsjednikom bosanskohercegovačkog HDZ-a. Sredinom 1993. Hrvatska Zajednica Herceg Bosna prerasla je u Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu, pa se Boban okitio i titulom predsjednika te pararepublike.

Bojkot referenduma

Kad se u ožujku 1992. održavao referendum o nezavisnosti i suverenosti Bosne i Hercegovine, Tuđman je naredio vodstvu HDZ-a BiH da učini sve kako bi Hrvati masovno bojkotirali taj referendum. Bosanski Srbi već su prije, po uputama Slobodana Miloševića, jasno izrekli svoj stav da nemaju namjeru izlaziti na referendum i izjašnjavati se za neovisnu Bosnu: njihova politika vidjela je BiH u sastavu tzv. krnje Jugoslavije ili, preciznije, proširene Srbije. Uvidjevši da Tuđman kopira Miloševićevu antibosansku politiku, Mesić je svog stranačkog šefa upozorio da bi se hrvatsko bojkotiranje referenduma o suverenosti moglo ispostaviti historijskom pogreškom i praktičnim izručenjem BiH u Miloševićeve ruke. «Objasnio sam mu da će referendum propasti ako na njega ne iziđu Srbi i Hrvati, a ako referendum propadne – Bosna ostaje u Jugoslaviji. Tek je nakon toga Tuđman shvatio o čemu se, zapravo, radi i što će se dogoditi ako Hrvati ne iziđu na referendum, te je nedugo prije glasanja, ipak, pozvao Hrvate da ga ne bojkotiraju. Valjda se uplašio da bi Milošević mogao izigrati onaj dogovor što su ga o Bosni postigli u proljeće 1991. u Karađorđevu i Tikvešu. Sugerirajući mu da bosanske Hrvate pozove da glasaju za nezavisnu BiH imao sam namjeru uvjeriti tadašnjeg predsjednika da Bosna treba profunkcionirati kao i druge države na prostoru bivše Jugoslavije, dakle, da se i ona treba osamostaliti, ali Tuđman je očito imao druge namjere: poslušao je moj savjet zato što mu je odjednom postalo jasno da neće biti ništa od hrvatskog participiranja u podjeli BiH, ako ta zemlja ostane unutar Miloševićeve krnje Jugoslavije. Poziv Hrvatima da glasaju za suverenu Bosnu bio je Tuđmanov nužni kompromis u provođenju ideje o cijepanju te države. To su, uostalom, potvrdili događaji koji su uslijedili...», kaže Mesić koji je, uglavnom, bio isključen iz kovanja hrvatskih planova za prisajedinjenje izabranih dijelova susjedne Republike. Tuđman je o tome više volio divaniti s Gojkom Šuškom, Matom Bobanom ili Vicom Vukojevićem, koji se nisu libili tvrditi da su Bošnjaci jedini istinski neprijatelji hrvatskoga naroda, dok se Hrvati i Srbi – braća u Kristu – o svemu mogu sporazumjeti. «Mate Boban često je govorio: 'Mi sa Srbima više nemamo neriješenih pitanja. Srbi su nama bili trenutni neprijatelj, a balije, kako je on nazivao Bošnjake, su trajni'.»

Neposredno prije referenduma o bosanskohercegovačkoj nezavisnosti Mesić je na ručku u Predsjedničkim dvorima zatekao Nikolu Koljevića, jednog od vođa bosanskih Srba, koji je u Zagreb svratio po povratku iz Graza gdje su se vodili hrvatsko-srpski pregovori o međusobnim odnosima u Bosni: tom sastanku u Grazu bio je prisutan i Josip Manolić. Mesiću je tada usput rečeno da su odnosi Hrvata i Srba dogovoreni, da između dva naroda više nema većih nesporazuma i da još valja riješiti samo muslimanski status. «To da su nesporazumi izglađeni, vidio sam, uostalom, i po tome što Koljević, u jeku rata, sjedi pored mene u Tuđmanovu uredu. A da se potezima u Hercegovini upravlja direktno iz Zagreba bilo mi je jasno i po tome što su 'Hercegbosanci' svaki dan bili u Zagrebu kod Tuđmana: jednom su bili kao predstavnici Herceg Bosne, jednom su bili kao HDZ BiH, onda su bili kao predstavnici hrvatskog naroda u BiH... A uvijek su dolazili isti ljudi i u to su vrijeme na televiziji bili više nego Oliver Mlakar», kazuje Mesić.

Hrvatsko-srpski sastanak u Grazu 26. veljače 1992. godine održan je, po Manolićevim riječima, na traženje Radovana Karadžića i Nikole Koljevića. Povod je bio referendum o bosanskoj nezavisnosti, a tandem srpskih glavešina iz Bosne nastojao je privoljeti Hrvate da se solidariziraju sa Srbima i da opstruiraju izjašnjavanje o državnoj nezavisnosti BiH. Tuđman je u Graz poslao Manolića i profesora Zvonimira Lerotića, jednog od svojih glavnih savjetnika u pitanjima Bosne. «Na njihove nagovore da im se pridružimo u bojkotu referenduma, odgovorili smo da je Hrvatska već napravila određene poteze prema tome da bosanski Hrvati iziđu na referendum i da je ostalo premalo vremena za opoziv takvog mišljenja», govori Manolić. «Ipak, pitali smo ih što bi oni nama ponudili, ako bismo odlučili pozvati Hrvate u BiH da se ne izjašnjavaju za suverenu Bosnu. Pitali smo ih mogu li utjecati da se smiri situacija u istočnoj Slavoniji. Pitali smo ih mogu li zaustaviti bombardiranje mjesta u hrvatskoj Posavini, bombardiranje koje je dolazilo iz Bosne. Njihov je odgovor bio da oko istočne Slavonije ne mogu utjecati, jer o tome odlučuje Milošević, dok je Jugoslavenska armija odgovorna za granatiranje Županje i drugih posavskih gradova. Na tome su, zapravo, ti razgovori i završili. Doduše, bilo je nekih filozofskih rasprava između Koljevića i Lerotića, ali to me nije zanimalo, niti sam to slušao. Ključna je stvar da je Tuđman pozvao Hrvate da glasaju za neovisnost Bosne, a tu činjenicu mnogi kritičari pokojnoga predsjednika ne žele uzeti u obzir. Taj njegov poziv na referendum dovodi u pitanje i dogovor iz Karađorđeva: bitno je, dakle, da do realizacije tog dogovora nikad nije došlo, premda je sam dogovor vjerojatno postojao.» Predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS) i ratni lider bosanskih Srba Radovan Karadžić, kazao je, pak, da se u Grazu – i to upravo na Manolićevu inicijativu – opširno govorilo o tzv. humanom preseljenju stanovništva. «On je predložio da Hrvati iz Srbije dođu u Hrvatsku, a Srbi iz Krajine, Zagreba i Rijeke da idu u Srbiju. Nabacio je da bi ih možda trebalo prisiliti na odlazak», rekao je Karadžić.

Za razliku od Karadžića koji je proglasio svoju paradržavnu skupštinu na Palama i koji je sve one SDS-ove poslanike što su na prvim demokratskim izborima bili izabrani u bosanskohercegovački parlament preselio na Pale, Mate Boban isključio je iz obnašanja vlasti dobar broj HDZ-ovih parlamentaraca izabranih na izborima, a u vodstvo HVO-a – vrhovne vlasti na teritoriju kojeg su nadzirali bosanski Hrvati – posadio je listom, sebi odane, šefove lokalnih organizacija HDZ-a. Bile su to završne pripreme za početak rata između Hrvata i Bošnjaka. «Radilo se, zapravo, o državnom udaru, jer su vlast dobili ljudi koji nisu izabrani na izborima», reći će Mesić i nastaviti: «U to vrijeme Hrvati su imali veliki utjecaj u Sarajevu: predsjednik Vlade bio je Jure Pelivan, ministar obrane bio je Jerko Doko, ministar financija i još pet ministara bili su Hrvati, direktori najvećih firmi bili su Hrvati, preko tri stotine vrhunskih hrvatskih intelektualaca bilo je tada u Sarajevu... HVO je smjenjivao te ljude i objavljivao to u svom Narodnom listu ili kako se to već tamo zvalo. Kad sam Tuđmanu ukazao na tu suludu praksu, on mi je ponovio da se ne miješam u te stvari, jer da je to osmislila skupina vrhunskih pravnih stručnjaka na čelu s Vicom Vukojevićem i Smiljkom Sokolom, te da se ja držim dalje od toga i da se više orijentiram na djelovanje u Saboru. Sjećam se, uostalom, da je Tuđman na jednoj konferenciji za novinare doslovno bio pobjesnio kad je neki novinar Herceg Bosnu nazvao takozvanom: očitao mu je lekciju o tome da to nije nikakva takozvana republika, nego država sa svim elementima državnosti». Davor Butković kaže da 1990. i 1991. godine Mesić nije pokazivao nikakav politički otklon od HDZ-a. «Prvi otklon, koliko je meni poznato, dogodio se krajem 1992., kad je postalo jasno da Hrvati u Bosni pokušavaju praviti svoju državu. Pisao sam za Globus tekst o planovima HDZ-a u Hercegovini i nazvao sam Mesića da prokomentiramo ta zbivanja, a on mi je isprve rekao: 'Mate Boban je lud'! I mi smo stavili naslov – Mesić: 'Mate Boban je lud!'.»

Uniforma u parlamentu

Koliko god Mesić bio smišljeno udaljen od bosanske tematike i koliko god ni sam nije pokazivao prevelik interes da se u to pača, suočenje s nekim pojavama iz te zabranjene oblasti, ipak, nije mogao izbjeći. Jedna od takvih pojava bio je i Tuđmanov «vrhunski pravni stručnjak» Vice Vukojević koji je na jedno zasjedanje hrvatskoga parlamenta u Zagrebu došao u maskirnoj uniformi Hrvatskog vijeća obrane i s pukovničkim širitima na toj uniformi. Mesić je tada bio predsjednik Sabora i odmah je nazvao Tuđmana tražeći da se sastanu i da raščiste priču o Vukojeviću koji pojavljivanjem u odori strane vojske u parlamentu izravno provocira međunarodnu zajednicu koja je u to vrijeme ionako bila kivna na Zagreb zbog rata s Bošnjacima. Na tom sastanku vrhovnik je Mesiću dao zeleno svjetlo za Vukojevićevu smjenu: složio se da jastreb iz Ljubuškoga postaje prevelika smetnja i prepustio je tadašnjem šefu parlamenta da organizira njegov odstrel. Mesić je poslije par dana nazvao Ivana Milasa, jednog od glavnih HDZ-ovih parlamentaraca, i upitao ga koji model predlaže za izvršenje Tuđmanova naloga o marginaliziranju Vice Vukojevića. Milas nije imao pojma o čemu se radi i zabezeknuto je slušao priču o potrebi da se Vukojevića smijeni, a zabezeknutost nije iščezavala ni unatoč Mesićevu potanku prepričavanju naredbe stranačkoga gazde. «Čuj, Stipe, stvarno ne znam o čemu ti govoriš, jer upravo sad dolazim od Tuđmana i on mi je rekao da mu je Vice jedan od najboljih zastupnika», kazao je Milas, pa je čuđenje tada prešlo na Mesića. Vukojević je u međuvremenu nastavio svoj uspon, da bi se godine 1999., potkraj HDZ-ove prve vladavine, zaustavio u Ustavnome sudu. «Kad je 16. listopada 1992. na Hrvatskoj televiziji emitiran dokumentarni film Vice Vukojevića o ubojstvu Brune Bušića, poznatog hrvatskog disidenta koji je likvidiran u Parizu 1978., nazvali su me iz ureda Josipa Manolića i kazali mi da on želi dati intervju, pošto je film 'Bruno Bušić: život, djelo i mučko ubojstvo' izravno pucao na Manolića i neke ljude iz njegove obavještajne frakcije. Sumnjičilo ih za suradnju s Udbom i umiješanost u Bušićevu likvidaciju. To je bio možda najvažniji intervju koji sam napravio u karijeri: naslov je, čini mi se, bio 'Vukojević mora otići'», veli Davor Butković.

«Predsjednik Tuđman nije se odmah opredijelio oko filma o Bušićevu ubojstvu. Na sastanku na kojemu smo odlučivali o sudbini tog filma donesen je zaključak da ga ne treba pustiti u javnost. Film je, međutim, ipak emitiran i kasnije se šaputalo da je upravo Tuđman dao odobrenje da se film prikaže. To opet tumačim pritiskom hercegovačkog lobija kojemu se Tuđman nije mogao suprotstaviti», kaže Manolić i ponavlja priču o tome da su Šušak i Vukojević bili direktni namjesnici stranih agentura koji su imali zadatak novu hrvatsku vlast predstaviti nastavkom ustaškog režima iz Drugog svjetskog rata. «Nakon parlamentarnih izbora u kolovozu 1992. Tuđman je čak izišao s idejom da Vukojevića postavi za šefa Sabora, pa i taj podatak može biti potkrepa teze o jačini tih agenturnih snaga. Ja sam predlagao Mesića za predsjednika Sabora i bio je to prvi put da smo se Tuđman i ja malo razišli oko nekog kadrovskog pitanja. Iznio sam mu tada argumente o Vukojevićevoj nečistoj hrvatskoj prošlosti i predsjednik je morao popustiti pred tim činjenicama: doduše, mislim da je Tuđman znao sve što sam mu rekao o Vici, ali ga je upravo zato htio visoko postaviti kako bi ga mogao 'držati za jaja', što u politici nije nepoznata metoda.»

Kao što je propašću završio Mesićev pokušaj odstranjenja Vice Vukojevića, krah je doživjelo i njegovo slanje parlamentarne delegacije u Hercegovinu: do tadašnjeg predsjednika Sabora dopirali su učestali glasovi da Mate Boban i njegova kamarila vode k usijanju hrvatsko-bošnjačke odnose u Hercegovini, pa je odabrao grupu saborskih zastupnika i spremio ih na Bobanov teritorij da mu donesu svježe i autentične informacije. Na čelo grupe postavio je Dragu Krpinu, jednog od radikalnijih HDZ-ovaca za kojega Mesić tvrdi da je te 1992. godine bio još «relativno normalan». Krpina i ostali parlamentarci iz Hercegovine su se vratili navodno šokirani, te su Mesiću pripovijedali da je situacija pred eksplozijom, da je Boban donio odluku o protjerivanju Bošnjaka iz Mostara, a radilo se o Bošnjacima koji su bježali u Mostar zbog rata sa Srbima: odluka o protjerivanju opravdavana je time što se promijenila demografska slika Mostara zbog priljeva tisuća i tisuća Bošnjaka izgnanih iz onih dijelove Bosne kojima su zagospodarile Karadžić-Mladićeve trupe. Krpina je od Mesića tražio da nešto poduzme, jer je bilo evidentno da etničko čišćenje Mostara nije ništa doli put u rat. «Poslije toga zvao sam Tuđmana i ispričao mu što se događa i tražio od njega da se to zaustavi, ali on nije reagirao. Kasnije su ti isti Bošnjaci vođeni u koncentracijske logore. Kad sam kazivao Tuđmanu da Hrvati dolje imaju logore, odgovarao je - pa, i drugi imaju logore! Kad sam mu govorio da se dolje ubija i pljačka, rekao je - pa, i drugi ubijaju i pljačkaju!» Drago je Krpina, pak, kasnije dobio funkciju načelnika Političke uprave Ministarstva obrane, pa se tokom 1993. godine aktivno angažirao na prisilnom regrutiranju mladića iz Bosne i Hercegovine, koji su se bili sklonili u hrvatske gradove: prema političkom dekretu, vojna i civilna policija hapsila je mladiće koji su studirali ili radili u Hrvatskoj, a bili su porijeklom iz Bosne, te su ih – nakon trodnevne vojne obuke i patriotskog tečaja kojeg su držali Krpina i general Janko Bobetko, tadašnji načelnik Glavnog stožera – slali u rat protiv Bošnjaka.

«Mate Boban je u vrijeme formiranja Herceg Bosne donio odluku da svi Hrvati napuste Sarajevo i tko to ne posluša - izdajnik je hrvatskog naroda», nastavlja Mesić, «dakle, u vrijeme kad Hrvati imaju najveći utjecaj u Sarajevu, on ih poziva da napuste taj grad. Kasnije, kad je rat prestao, oni koji su pozivali Hrvate da odu iz Sarajeva počeli su kukati kako je od svih važnih položaja u tom gradu samo direktor groblja Hrvat. To je bila totalno pogrešna politika: Tuđman je mislio uz pomoć Hrvata iz BiH popraviti demografsku sliku Hrvatske i pozivao ih je da nasele neke puste ili polupuste hrvatske krajeve, ali nije računao da time prazni Bosnu od Hrvata.» Tako Mesić danas govori o HDZ-ovoj politici u Bosni, ali je svejedno iz HDZ-a otišao u proljeće 1994. kad je agresivna hrvatska pustolovina u toj državi bila, uglavnom, okončana. Predsjednik Republike, međutim, ni danas neće preko usta prevaliti da je Hrvatska izvela agresiju u Bosni i Hercegovini, a ustezanje od razgovijetnog izricanja istine objašnjavat će faktom da Hrvatski sabor nikad nije donio odluku o angažiranju Hrvatske vojske u Bosni, te da tadašnji predsjednik Republike Tuđman nikad nije javno obznanio zapovijed o prelasku regularnih hrvatskih trupa u susjednu državu. «Meni su, međutim, dolazili i žalili se očevi i majke vojnika koji su silom poslani da ratuju u BiH. Protestirao sam zbog toga kod Tuđmana, ali on mi je uvijek odgovarao da naše vojske nema u Bosni. Inzistirao sam i kod Šuška, a on mi je kazivao da su u Bosni samo dobrovoljci. Kako samo dobrovoljci, ako meni dolazi rodbina tih vojnika i govore da oni nisu dobrovoljci nego su silom poslani u Bosnu, a na kraju su mi dolazili i sami vojnici koji su tvrdili da su na granici morali skidati oznake HV-a i stavljati obilježja HVO-a. U svojim svjedočenjima pred Haaškim sudom i tamošnjim istražiteljima u travnju 1997., a vezano uz slučaj generala Tihomira Blaškića, rekao sam da jedino sud može utvrditi tko je slao hrvatske vojnike da ratuju u BiH protiv Bošnjaka, jer ja sam u to vrijeme bio na čelu zakonodavne vlasti i nisam imao nikakve instrumente pomoću kojih bih utvrdio tko je to činio: mogao sam pitati, primiti odgovor, eventualno javno protestirati i to je bilo sve.»

Slučaj Blaškić

Upravo zbog haaškog svjedočenja u 'slučaju Blaškić', Mesić je bio izložen žestokim napadima u značajnom dijelu ovdašnjih medija, a napadi su bili direktno navođeni s Pantovčaka: zahvaljujući Blaškićevu odvjetniku Anti Nobilu, vrhovnik i njegova špijunsko-medijska hunta došli su, u svibnju 1997., u posjed Mesićeva haaškog svjedočenja, te je izdana naredba da se na temelju tih papira krene u javni obračun s tada prilično marginalnim oporbenim političarom. Napadi na Mesića zbog davanja iskaza haaškim istražiteljima nisu prestali ni u godinama što će doći poslije te 1997., a vrhunac se zbio godine 2000. kad je splitski dnevnik Slobodna Dalmacija, pod uredničkim vodstvom Josipa Jovića, publicirao originalne zapisnike haaškog svjedočenja vezanog uz generala Blaškića. Ono što je Mesić tokom istog svjedočenja govorio o Slobodanu Miloševiću i Slavku Dokmanoviću, vukovarskom gradonačelniku iz 1991., smišljeno je prešućeno, e da bi se dobio idealan nacionalni izdajnik i da bi se na brzinu sklepale galge za njegovo ritualno domovinsko pogubljenje. «Bio sam pozvan u Haag da, između ostaloga, svjedočim u slučaju generala Blaškića, a kao odgovoran građanin bio sam dužan poštivati hrvatske zakone i odazvati se tom pozivu. Blaškića sam vidio jednom u životu i ništa nisam znao o njegovu ratnom putu. Sreo sam ga u Saboru u vrijeme kad više nisam bio predsjednik parlamenta, nego opozicijski zastupnik. Bio je u uniformi i sjedio je u saborskom kafiću s nekim ljudima, pa su mu valjda oni rekli da sam ja za drugim stolom. Došao je do mene i upoznali smo se. Sjećam se da mi je rekao da zna kako sad ima puno onih koji me napadaju, ali da se on nada da će sve biti u redu. Malo me je, dakle, ohrabrio i zatim se okrenuo i otišao. Kasnije ga nikad više nisam vidio. Kad sam svjedočio u njegovu slučaju, rekao sam ono što sam znao o angažmanu Hrvatske u ratu u BiH i dodao sam da sam iz nekih izvora čuo kako se general Blaškić ponašao kao častan vojnik. No, to nije smetalo Tuđmanovim novinarskim ulizicama da me proglase neprijateljem države, a u to je vrijeme proglašavanje nekoga neprijateljem Hrvatske i izdajnikom predstavljalo poziv da ga se smakne. Hajku su marljivo vodile Dunja Ujević, Aleksa Crnjaković i Olga Ramljak, a kasnije su je, do današnjih dana, nastavili Nenad Ivanković i Josip Jović. Njih dvojicu da u dva sata ujutro probudite i pitate ih tko je kriv za pad Zimskog dvorca u Oktobarskoj revoluciji oni bi rekli – Stipe Mesić. Oni me mrze zato što su izgubili privilegije koje su imali u Tuđmanovo vrijeme. Kriv sam im za sva zla ovoga svijeta. Nisam se, međutim, pretjerano bojao te atmosfere koja je stvarana, nisam se bojao za svoj život. Ja se, jednostavno, ne bojim seronja i podrepnih muha.»

Mesić će se malo ljutnuti kad mu se prigovori da su njegovi stavovi o Bosni u koliziji s činjenicom da je cijelo vrijeme hrvatsko-bošnjačkoga rata proveo u vrhu Tuđmanova režima i da snosi barem dio odgovornosti za tadašnju hrvatsku politiku: preciznije, dobar dio tog rata bio je predsjednikom Hrvatskog sabora, što hoće reći da je, formalno, bio drugi čovjek u državi. Kad mu se to kaže, on će nervozno uzvratiti da svi dobronamjerni ljudi znaju kako on nije imao nikakva utjecaja na hrvatsku politiku u Bosni, da nije imao pristupa razmatranju i planiranju vojnih akcija, te da nije mogao spriječiti ili kanalizirati ono što su Hrvati činili u toj zemlji. «Uvijek sam cijenio Mesićevu hrabrost, a ta je hrabrost pogotovo došla do izražaja kad su krenuli krvavi hrvatsko-bošnjački događaji u Bosni», kaže Tomislav Karamarko. «Nekoliko sam puta bio svjedokom kad je žestoko i vrlo konkretno reagirao na pogrešnu hrvatsku politiku u Bosni. Bio sam u njegovu saborskom uredu kad je telefonski zvao predsjednika Tuđmana i vrlo mu vatreno i žestoko objašnjavao da se rade pogrešne stvari i da s time treba prestati. Nije zazirao od svađe s Tuđmanom na temu Bosne. Predbacuju mu da je dijelom kriv za onakvu politiku u Bosni i apsolutno stoji da smo krivi svi koji smo tada bili u državnim strukturama, jer je svatko mogao napraviti više da se zlo umanji ili spriječi, ali mislim da je on tu bio jako korektan i pokušavao je nešto učiniti. Zašto nije napustio HDZ? Pa, svatko ima svoj trenutak za istinu i za svoj veliki potez, a on je dugo živio u uvjerenju da nešto može promijeniti. Osim toga, on je borac, nije sklon povući se, on će se potući sa svakim, pa makar ta borba bila unaprijed izgubljena... On nije čovjek koji se voli predavati i priznavati poraz.»

U prilog Mesiću svjedoči i pažljiva analiza transkripata s onih sastanaka u Tuđmanovu uredu na kojima se govorilo o vojno-političkim operacijama u Bosni: na tim čestim i dugotrajnim sjedjeljkama na Pantovčaku – tokom kojih je Tuđman, primjerice, naređivao hitno zauzimanje Bugojna i Gornjeg Vakufa – Stipe Mesića nije bilo. Isto tako, izvan je svake sumnje da je tadašnji šef parlamenta oduvijek bio pobornik cjelovite i nedjeljive Bosne. No, ostaje činjenica da se s HDZ-om i Franjom Tuđmanom ozbiljno počeo razilaziti tek krajem 1993. godine. Zašto je ostao tako dugo? «Smatrao sam da je glupo bilo što poduzimati dok naša opcija nema prevagu unutar HDZ-a, jer znate kako završavaju prvi pijevci. Opoziciji, koja je tada bila prilično razjedinjena, trebao je, očito, snažan poticaj iznutra, iz HDZ-a, da bi shvatila svoju snagu. Mogao sam ja i prije izaći iz HDZ-a, ali što sam onda napravio!? To bi značilo da se prestajem baviti politikom. Uložio sam, međutim, toliko svog političkog kapitala u hrvatsko osamostaljenje da, jednostavno, nisam mogao podnijeti da odem i sve prepustim Gojku Šušku i njegovoj grupi. To nisam htio. Uložio sam previše života u to da bih sve ostavio tim podrepašima. Izašao sam kad sam smatrao da nešto mogu učiniti, ali pokazalo se, eto, kako se radilo o krivoj procjeni.»

Marinko Čulić smatra kako je upravo taj relativno kasni razlaz s Tuđmanom i HDZ-om najdelikatnije mjesto u Mesićevoj političkoj biografiji. «Njegova interpretacija razlaza s Tuđmanom je da se to dogodilo zbog neslaganja oko BiH, a zna se da je do razlaza došlo u proljeće 1994., dakle nakon što je bio završen hrvatsko-bošnjački rat, pa već i potpisan Washingtonski sporazum. Tu se morate zapitati što je, dođavola, radio dok je sukob s Bošnjacima trajao, na što Mesić spominje česta upozorenja i protivljenja koja je iznosio unutar vrha hrvatske vlasti i pred samim Tuđmanom. To je, međutim, teško provjeriti. Jače je njegovo svjedočenje pred Haaškim sudom. U njemu on spominje toliko živih svjedoka – Dario Kordić, Vice Vukojević... – koji bi mogli zanijekati njegove tvrdnje - a nisu to učinili – da one postaju puno uvjerljivije. No, tu možete otvoriti slijedeći krug pitanja.

(nastavak feljtona za sedam dana)

(zurnal.info)

Ministri pravde Bosne i Hercegovine i pravosuđa Republike Hrvatske Bariša Čolak i Ivan Šimonović danas su u Sarajevu potpisali Sporazum između BiH i R Hrvatske o izmjenama Sporazuma o međusobnom izvršenju sudskih odluka u kaznenim stvarima.Ovim sporazumom predviđena je obaveza pravomoćno osuđene osobe da izdržava kaznu, bez obzira na to nalazi li se u zemlji gdje joj je kazna izrečena ili se nalazi u drugoj državi na temelju dvojnog državljanstva, ili stalnog prebivališta.

Ministar Ivan Šimonović istaknuo je da se spomenutim sporazumom stalo ukraj nekažnjivosti, odnosno zloupotrebi državljanstva dviju država da bi se izbjeglo pravdi.
"Mi dvostruka državljanstva trebamo, ona su korisna našim državljanima, ali ne smiju biti kompromitirana ovakvim slučajevima zloupotrebe", kazao je Šimonović.

Na značaj Sporazuma ukazao je i ministar Čolak, podsjećajući da njegova primjena teče već od danas, iako ide na ratifikaciju.

Po njegovim riječima, postupak priznavanja sudske odluke ostaje isti - nadležni sud za izvršenje dostavljat će presude putem ministarstva pravde drugoj državi.

Ministri dviju zemalja naglasili su da potpisivanje Sporazuma predstavlja značajan korak te najavili da uskoro očekuju i potpisivanje sporazuma o izmjenama i dopunama Sporazuma o pravnoj pomoći u kaznenim i građanskim stvarima.

Ocijenili su važnim da se na odgovarajući način reagira kada su u pitanju osobe koje nisu pravomoćno osuđene, napominjući kako ostaje mogućnost ustupanja krivičnog gonjenja i razmjene dokaza, a s obzirom na ograničenja u pogledu njihovog izručivanja.

Sagovornici su razmijenili mišljenja o važnosti reguliranja sporazuma o imovinskopravnim odnosima između dviju zemalja, uz napomenu da pozitivnu dinamiku saradnje dvaju ministarstava treba nastaviti u pravcu zaključivanja i drugih sporazuma.

Inače, u Hrvatskoj je više od 100 osoba koje su osuđene u BiH, te oko 100 u Srbiji.

Kako je najavljeno, sličan sporazum će 26. februara biti potpisan između Bosne i Hercegovine i Republike Srbije, a sve radi sužavanja prostora za zloupotrebu dvojnog državljanstva i onemogućavanja prebjega osuđenih osoba.

(Fena)

Ukinuli su nam vize. U mom širem komšiluku, jedini sam koji će vidjeti Evropu. Ostali za to nemaju para, jer su ih novi vlasnici istjerali iz solane, samoposluga, hotela u kojima su radili. Sada čuvaju krave i sijeku šumu koju prodaju za ogrjev

Bio je kraj 1997. I bila je zima – zapravo ono što ovdje na moru, gdje ljudi priznaju postojanje tek dva godišnja doba, ljudi zovu zimom. Prosto: kada je vruće, onda je ljeto, kada pada kiša, onda je zima. Tako primorska zima počne već u oktobru kada, nakon okašnjele vreline Miholjskog ljeta, počnu teške, neprozirne i nezaustavljive kiše, kada se čini kako se na zemlju upravo izlila sva voda ove, i svih onih planeta na kojima vodu još nismo otkrili. Počne krajem oktobra, i zna potrajati sve do zadnjih dana aprila, kada je lov kuble već okončan, a ribari u more spuštaju prve mreže za kokote.

Bilo je, još, jutro. Sjedio sam kraj kvarcne grijalice na kojoj su dvije šipke zauvijek prestale da svijetle, pa je samo još najdonja emitovala onoliko toplote koliko je bilo dovoljno da zagrijem stopala. U ovim krajevima, najgadnije nevrijeme ne donosi jugo, nego punenat. On je hladniji od juga, njegovi su talasi razorniji od onih koje podigne jugo, on donosi više kiše nego jugo i, najvažnije i najgore, ta kiša, jebem mu mater, pada ukoso. Pada gotovo horizontalno, tako da ti umjesto kišobrana zapravo treba jedan od onih štitova koje policajci koriste za suzbijanje demonstracija. Po punentu, ljudi kišobran ne nose iznad glave, nego ispred prsa. Ali od te kiše nema odbrane: vjetar kišobran pocijepa čim kročiš na ulicu, i nadalje si izložen bezbrojnim vodenim hicima koje vjetar ispaljuje u tebe. Punenat je značio da će kuća u kojoj sam živio prokisnuti. U starom crijepu su zjapile rupe u koje je vjetar ubacivao hektolitre vode, koja se kroz loše zidani gornji sprat slijevala na moj plafon, a otud u lavore koje sam držao na podu i svako malo ih praznio. Nije bilo šanse da zakrpim krov. Iako sa sugrađanima nisam dijelio politička (uzgred: ni bilo koja druga) uvjerenja, jedno nam je bilo zajedničko: siromaštvo.

Pio sam kafu, pušio nišku Drinu bez filtera i na muzičkom stubu marke MekoSonic (Tuška pijaca, 80 maraka, „Kakva Turska, original japanski“, tvrdio je prodavac) slušao Suede, „Europe is Our Playground“.

Znate tu situaciju: čujete neku pjesmu, i u trenu znate da se dešava važan trenutak u vašem životu, nešto što ćete željeti da sačuvate, nešto čega ćete se sjećati kasnije, kada se budete prisjećali kako je život nekada obećavao mnogo, a svijet bio – nekako - bolji. Nadalje, ljubomorno čuvate sjećanje na taj trenutak. Kad je bilo, kako je bilo, što ste tada činili, što ste mislili i, najvažnije, što ste osjećali. Godine prolaze, i vi više niste sigurni je li to zaista bilo tako, jesu li slike i sjećanja na emocije koje je u vama ta pjesma izazivala zaista sjećanje, ili priča koju ste sebi ispričali, da prikrijete bijele rupe u memoriji, činjenicu da je sjećanje posve nepouzdano, da čak i najvažniji trenuci u našem životu cure iz njega, cure tim brže što se više naprežemo da ih sačuvamo, onako kako curi pijesak iz stisnute šake.

Ali to u krajnjem nije bitno. Ono što pamtimo, ono što mislimo da pamtimo, možda nije tačno, ali je istinito.

Trenutak kada sam prvi put čuo Love Will Tear Us Apart. Trenutak kada sam prvi put čuo Made Of Stone. Trenutak kada sam, odjeven u svoje najbolje odijelo, izlizane leviske i bijele starke, koje sam, kao nešto naročito važno, ponio u torbi sa kojom sam pobjegao iz Sarajeva, u 3 ujutro Albancu koji je prodavao hamburgere dao bugarsku kopiju prvog albuma Suede, on je ubacio u kasetofon pored roštilja, i onda nas dvojica, nazdravljajući iz čuturice koju sam nosio u zadnjem džepu farmerica, odlušali So Young. Napokon, trenutak kada sam, na zimu 1997, bjesomučno slušao Europe Is Our Playground i maštao o tome kako će: narod u demokratskom zanosu srušiti režim Slobodana Miloševića, Zapad u Bosnu poslati vozove novca, Bosna postati sretna zemlja bogatih ljudi i dobiti još jednu Olimpijadu, Radovan Karadžić i Ratko Mladić dobiti milion godina zatvora, Petar Luković zbog tekstova u Vremenu postati Ministar informisanja, da će Politika, zauvijek osramoćena, prestati da izlazi, da će nova vlast strijeljati uredništvo Pobjede i Večernjih novosti, da će, prije nego napunim dvadesetpetu, pravda pobijediti, zli pasti, granice se otvoriti, a Evropa postati moje igralište. Prilično sam siguran da sam se smiješio iznova i iznova puštajući istu pjesmu, paleći cigaretu za cigaretom i smišljajući sve bolje, ljepše i pravednije scenarije za budućnost.

Shvatili ste: volim Suede, melanholičan sam, vjerovao sam u demokratiju i takozvane zapadne vrijednosti i vjerovatno ću umrijeti od raka pluća.

Sada imam 36 godina. U meni je mnogo više sjećanja nego nade. Ako vam kažu da je to mudrost, pošaljite ih u pičku materinu. Nema nikakve utjehe u protoku vremena. Sve teče, i sve teče na gore. Tamo gdje tečemo nema ničeg transcendentnog, nikakve velike priče, ničeg što iskupljuje. Tečemo ka vodopadu koji će nas na kraju razbiti o riječno dno. Onoliko smisla koliko vodi koja teče nudi činjenica da će, kada je brana zaustavi, ona preći u drugi oblik, u energiju koja će osvijetliti sobe slatke, plavokose dječice, toliko smisla nama nudi činjenica da će nas jesti crvi, da ćemo biti razlog zašto trava nigdje nije tako zelena i gusta, kao na grobljima. Isto toliko smisla bilo je u planu: uništiti Jugoslaviju, da bismo se ujedinili u Evropi.

Ukinuli su nam vize. U martu idem u Leipzig, potom u Salzburg. U maju sam u Norveškoj. Poslije toga idem u Italiju. To je divno. U mom širem komšiluku, jedini sam koji će vidjeti Evropu. Ostali za to nemaju para, jer su ih novi vlasnici istjerali iz solane, samoposluga, hotela u kojima su radili. Sada čuvaju krave i sijeku šumu koju prodaju za ogrjev. Predstavnici Evropske unije nedavno su vlastima poručili da moraju poslušati MMF, koji nalaže nova otpuštanja radnike. To znači još onih koji nikada neće otputovati u Evropu.

Nikada Evropa neće biti moje igralište. Nikada onoliko koliko je to bila u trenutku dok sam, u djedovoj kući koja je prokišnjavala jer crijep na krovu digao jak punenat, na mini-stubu marke MekoSonic slušao Suede, Europe is Our Playground. Nema više viza, ali nema više ni para da se putuje. Slobodan Milošević je pao, ali je njegov SPS i dalje na vlasti. Zapad u Bosnu jeste poslao nešto novca, ali Bosna umire. Politika, Večernje i Pobjeda su, hvala na pitanju, dobro. Petar Luković nije postao ministar. Umjesto toga, uskoro bi mogao postati nezaposlen. Upoređujem svoju ondašnju listu želja sa jutrošnjim novinama. Ono što se zaista desilo, desilo se nekako krivo. Kao da je po mojoj mladalačkoj utopiji film snimio David Lynch. Najbolji od svih mogućih svjetova nikada nije pred nama: jedino mjesto gdje je on ikada postojao je prošlost, u kojoj smo ga maštali. Kada budućnost koju smo u prošlosti sanjali napokon stigne, ona je tu tek da bi nas podsjetila da je prošlost najbolje od te budućnosti. Nama preostaje ono u međuvremenu. To u međuvremenu se grafički jednostavno izražava. Kako kaže Ognjen Spahić: na svakom grobu stoji godina rođenja, godina smrti i, između njih – crta. Ta crta, to je čitav život.

(zurnal.info)

Ako ne poludim u toku ove trudnoće nikad neću. Prosto ne znam odakle da počnem da se jadam i to argumentovano, moliću lijepo! Možda da krenem od liste stvari koje nipošto ne smijete raditi

1. UVESTI MAJSTORE U KUĆU

Jao Dženana jao najdraži njen mužu kako vam je lijep stan. Upravo izvrstan. (strateška pauza) Idealan za studente! (upiljen pogled koji prži mali mozak) Je l de da ćete prije bebe malo nešto promijeniti? Čisto da vam je šire i da vam imaju gdje gosti doći evo vidite kako nemamo gdje sjesti čim nas dođe više od dvoje...

Nakon par mjeseci strateškog pritiska nas dvoje naivčina otvorismo novčanike i vrata onim Hunima od majstora. I napravismo najveći zajeb u svom životu.

Mislim u 7. sam mjesecu, teška kao crna zemlja, jedva se kolutam kroz kuću i sad zamislite u takvom stanju valja se izboriti sa svim onim preispoljnim barabama sa mistrijama, mačkovima, ljepilima, kitovima, metrima, pa keramičarima, električarima... Prvo, kad te vide kao ženu odmah te isključe sa radara. Tvoje zahtjeve majstori uopšte ne čuju. Nije da postoji komunikacijski šum. Nema KOMUNIKACIJSKOG KANALA UOPŠTE!

Ako se i udostoje odgovoriti na žensko pitanje, odgovore tvojoj muškoj polovini. A još ako ti vide trbuh, apsolutno su zaprepašteni šta ti u takvom stanju radiš u sopstvenom stanu i šta pobogu želiš reći. Treba da ležiš ili se skutriš u nekom ćošku gdje ne možeš smetati.

Potom, svi su prevaranti. Jedan dan posla znači 10 dana muvanja po stanu. Dostava u roku obično znači da će realizirati šugavu dostavu 2 (slovima: dva) mjeseca nakon dogovorenog i to u skroz drugom materijalu od onog kojeg si naručio! Potom neće otići dostojanstveno, nego će se još zaglaviti u liftu pa im ne možeš vidjeti leđa dok u Rambo stilu tjeraš domara i onu misterioznu firmu kojoj plaćaš održavanje da poduzmu nešto. Zar je toliki problem pritisnuti tipku nakon što zatvoriš vrata???

Naravno, uvijek moraš u sred posla sve ostaviti i obići petnaest puta Sarajevo da kupiš dodatnog materijala jer zaboga nisi dobro slušao kad je naručio šarafe, lajsne, ne te tvrde već one od medijapana vidiš da ti ne valja zid kriv je brate uuuu al je kriv pa kese, mačkove, miševe, jupole, pločice, ljepilo za keramiku, kabal, pičke materine....Sigurna sam sto posto da oni to prosto izmišljaju samo da mogu uživati zamišljajući te kako trčiš ko bez duše iz jedne u drugu prodavnicu. Za to vrijeme, oni sjede i puše jer ne mogu raditi svoj posao obzirom da im nisi sve pripremio.

A to inače nije posao, to je čudo. Jer ako niste znali, ja sam eto zahvaljujući sretnoj zvijezdi spoznala, lijepljenje keramičkih pločica je komplikovaniji posao nego ispitivanje koštane srži donatora. Gletovanje i krečenje mogu obavljati samo vrsni umjetnici i naobraženi pojedinci koji eto slučajno kreče dok im se ne otvori pozicija na Akademiji. Električar je više biće, koje je samo radi tebe, da ti učini, ostavilo posao na pravljenju perpetuum mobilea od kojeg će najviše koristi imati siromašne zemlje pa ti to trebaš znati i ponizno cijeniti.

I svi iza sebe ostave ogroman nered, jer kad treba pospremiti za sobom tad i samo tad postanu svjesni da ima neko žensko u kući koje može bar počistiti. Kad već nije korisno.

2. PITATI ŽENE ŠTA MISLE O TVOM IZGLEDU

Ako ste mahnite kao i ja, sigurno ćete - kad se osjećate najgore, najteže - upitati nekog bliskog je l`, šta misliš, jesam li se previše udebljala? Koja je to greška, koji je to gaf kozmičkih razmjera.

Svi mi znamo otkad smo prvi put prokomunicirali i slagali da nam se sviđaju mašne u najbolje drugarice iz straha da nas ne ostavi pa da moramo sami u školu, da se na takva i bilo kakva pitanja vezano za izgled nikad, nikad i nikad ne odgovara iskreno.

Hiljadu puta sam se uvjerila u ovih 7 mjeseci da je mnogo bolje pitati poznanike i neke daleke prijatelje za mišljenje o izgledu jer oni neće odgovoriti iskreno. Ti debela? Pa jedva se primjeti da si trudna, ma daj šta ti je super izgledaš!

Neki dan probudila sam se sva naduta. Glava ko u čovjeka-slona, uši mi došle paralelno sa nosom. Odavno već nema potrebe da nosim šal, podbradak mi sasvim fino štiti potiljak. Zamalo mi najdraži nije stopala pomazao džemom misleći da sam mu spremila uštipke za doručak.

I gledam ja tako tu svoju pojavu i negdje između plača i histerije pitam jednu blisku žensku osobu, šta misli kako izgledam, jesam li se previše udebljala. Kontam volimo se, poštujemo, i sama je prošla što i ja...sigurno će znati šta treba reći.

Kaže bliska osoba pa eto bogami jesi. Tad zazvoni telefon, jedna naša zajednička poznanica, koja naravno prvo pita kako izgledam, jesam li se udebljala... te ta moja bliska kona reče bogami jeste, znaš ona je dosta slatkohrana tako da puno jede.

Mislim, šta na to reći i kako izdržati taj dan a da ne počiniš ubistvo ili bar samoubistvo?

Ostaje ti jedino da se otkotrljaš iz aure te bliske ženske osobe i utopiš tugu u eurokremu. Onom pravom, nekadašnjem Takovo a ne ovim nutelama i lizama..

3. REĆI ISKRENO KAKO TI JE

Istinoljubivost nema šta da traži u trudničkom rječniku. Ta je ljudska vrijednost nepotrebna i čak vrlo štetna po zdravlje buduće majke. Garantovano vodi do prijevremenog poroda ili bar prijevremenog frasa.

Kad te pita neko kako ti je, a ti kažeš iskreno ma nako, nešto sam umorna odmah te dočeka salva – uopšte nije važno da li ti je to poznanik, rodbina ili donator: naravno kad previše radiš, nikako da usporiš, moraš da misliš na bebu. A ako probaš drugi pristup pa slažeš izvrsno, nikad bolje, divno mi ide da kucnem u drvo oni s druge strane trbuha kažu naravno kad previše radiš, nikako da usporiš, moraš da misliš na bebu.

Pa majku mu kao da na nešto drugo i mislim mjesecima! I shvatiš da te u stvari niko ne sluša, već ima spreman set savjeta koji samo čekaju da ubace kad uzmeš vazduha između dvije rečenice. Imaš li potkošulju? Zašto ne nosiš deblje papuče? Pretoplo si se obukla. Zašto se oblačiš lagano kao leptirić? Nije valjda da voziš, trebala bi što više šetati. Nadam se da si naručila taksi, jer je vani užasno hladno, nemoj da ti padne na pamet da ideš pješke. Najbolje ti je da se plivanjem opustiš. Ko je vidio da trudnice idu na bazen... I sve tako u nedogled.

Otvoriš on line savjetnik, misliš moderniji su (ne savjetuju da staviš listove kupusa na dojke da omeče! ) isto sranje – ne dopustite mami da se zaleži, tjerajte je da šeta. Istovremeno savjetuju pustite trudnicu da spava i ugađa sebi koliko god može.

I tako on and on, sve dok ne uzmeš dinamit i zaprijetiš da ćeš raznijeti nekog do kraja radnog dana, pa kud puklo da puklo.

No ni to niko ne shvata ozbiljno jer je poznato da trudnice lupetaju i bez veze se nerviraju, umjesto da se smire i misle na bebu.

Arggghhh!!!

(zurnal.info)