Ali je i istina da postoji i posttraumatski stresni sindrom, da postoje traumatizirane ličnosti koje, kad prežive najstrašnije stvari, teško da mogu obavljati vrlo odgovorne funkcije...apsolutno je neprihvatljivo da neko ko je žrtva preuzima odgovornost javne institucije...
Ugo Vlaisavljević
Isprva uopšte nisam razumio ni pitanja ni ushićenje. „Jooj, lud si jarane...“ ili „Stvarno imaš muda...“ Prvih nekoliko puta pokušavao sam prijateljima i poznanicima koji su me zvali ili da me upitaju da li sam normalan ili da kažu kako je to što sam rekao o Dnevnom avazu na onoj nesretnoj debati neki naročito hrabar čin, da objasnim kako nije riječ niti o jednom niti o drugom. Da li zato što sam ih shvatao ozbiljno ili ne, ukazivao sam im na to da je ludost to što je svojevremeno uradio moj otac kada je bez petarde u džepu krenuo na front; da je hrabrost ono što su radili neki od mojih prijatelja iz rata; da to što Dnevni avaz radi meni posljednjih nekoliko sedmica nije skoro ništa u usporedbi s tim što trpi Feđa Isović, da Bakir Hadžiomerović trpi mnogo gore stvari, mnogo duže. I da u tome što sam uradio nema ništa ni hrabro, ni ludo: ako je CDU-ova gradonačelnica Dresdena, Helma Orosz prošle nedjelje svojim sugrađanima neonacistima koji su pokušali organizovati protest povodom šezdesetipete godišnjice savezničkog bombardovanja, poručila da u njenom gradu nisu dobrodošli, najmanje što sam mogao uraditi jeste da fašizam nazovem pravim imenom i u svoje i u ime gradonačelnika Sarajeva.
VOĐA STRAH
Evo o čemu se radi. Dnevni avaz je, naime, i do sada bio smeće. Pištoljska, atentatorska, odstreljivačka novina – sjetite se samo monstruozne akcije "Džematlije okreću glavu od Zufera Derviševića“ negdje na početku istrage o Razvojnoj banci – ali su se stvari sada kvalitativno promijenile jer je Avaz u međuvremenu postao stranački organ. Koji, shodno tome, zagovara vrijednosti i političku platformu SBB-a. O tome zašto je i kako – na prvi pogled iznenada i odjednom – stvoren prostor za stranku koja otvoreno zagovara fašizam, kasnije.
Ali, suština je u sljedećem: stranka, njen vlasnik i svi tornjaci Fahrudina Radončića se zapravo hrane strahom. Svi ljudi koji su me ovih dana što zvali telefonom, što zasretali na ulici i govorili da se ne sekiram – ne znam otkud bilo kome ideja da se sekiram, jer u ovoj „igri“ uživam – su temeljno pristojni, dobri ljudi. Ali, njihov strah je ono čime se hrani Fahrudin Radončić i osovina zla koja se okuplja oko njegovog političkog projekta. Strah normalnih, pristojnih, poštenih ljudi u ovoj zemlji da budu izloženi tornjačkom prekopavanju privatnosti, pitbullovskom atentatu na karakter. Iz straha se dominantna, tiha i poštena većina povlači u privatnost, apatiju, ergo u apolitičnost; svoja mišljenja iznoseći isključivo u privatnosti vlastitog doma, dok je javni prostor postao off limits i okupirali su ga svi od Fadila Mandala koji je Radončićev attack dog, do misirskih baba kao što je izvjesni Sead Hodžić. Iznijeti mišljenje javno uključuje rizik da budeš diskvalifikovan kao peder, da ti supruga bude proglašena kurvom, da ti majku nazovu „lopovkom“, da te diskvalifikuju kao žrtvu – blagi je paradoks da istovremeno svi Radončićevi stranački skupovi započinju žalopojkom „Aman Srebrenice“ ili kako se već zove to turbo-folk smeće koje udara na najniže ljudske porive – da te suštinski izoluje i javno smakne, a onda u zastrašujućoj tišini koja se može objasniti samo strahom krene na narednu žrtvu. Upravo zahvaljujući tome, Radončić je u prethodnih nekoliko godina pojedince koji su se suprotstavljali Avazu bio u stanju predstaviti kao šačicu otpadnika, „ekscesnih tipova“ i borbu oko principa pretvoriti u valjanje u kaljuži u kojoj je on na domaćem terenu.
Osobno, ako je to uopšte bitno, nije me strah. Traumatiziran kakav jesam, 11. jula 1995. godine u Potočarima sam Đavolu gledao u oči – i zato znam da postoji – i znam Fahrudin Radončić ne može biti čak ni njegov osrednji šegrt. Sve svoje strahove sam potrošio dok je Radončić zgrtao bogatstvo.
VRIJEME ODLUKE
Ono što bi nas zapravo sve trebalo zabrinuti jeste da smo u toj tišini izgubili antifašističku većinu i da je fašizam kao politička ideja – u svim svojim varijacijama, jer ne vidim razliku između izjave Milorada Dodika o sudijama „muslimanim“ i Radončićeve o pripadnicima „manjeg naroda“ – stekao pravo građanstva. Povlačenje tihe i poštene većine iz javnog prostora suštinski za posljedicu ima to da je biranje strane postalo nedopustivo, da je apolitičnost postala nova politička korektnost, i da su shodno tome, sve političke ideje na tržištu podjednako prihvatljive. A nisu: jer, sve i da ova zemlja nije imala krvavo iskustvo fašizma dva puta u prošlom stoljeću, i sve da se brojanje krvnih zrnaca može biti legitimni dio političkog procesa, brojanje krvnih zrnaca nikad nije samo to – brojanje krvnih zrnaca – jer jedino, najvažnije pitanje, ostaje bez odgovora: motiv. Šta god o tome rekli poluučeni primitivci sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
Zato je ova godina jedna od ključnih u istoriji ove zemlje, važna na isti način na koji je to bila 1941. godina. I sada je vrijeme za odluku da li otići u šumu, u partizane ili ostati kod kuće. Nemojte sumnjati da su oni svoj izbor već napravili. Jedina je razlika u tome što ćemo za deset, petnaest ili dvadeset godina na 2010. godinu mi gledati kao na godinu kada smo izgubili ili sačuvali državu. Tornjaci su taj izbor napravili: njihov je plan da na šesnaestu godišnjicu „srebreničke tragedije“ – to se tako kaže u Dnevnom avazu i Glasu Srpske, zar ne? – idemo s pasošima.
(zurnal.info)
Profesionalnu ljubomoru Dine Mustafića i njegove proteste na stranu. Selim Bešlagić je ipak u pravu kad tvrdi da su nam se parlameni pretvorili u pozorišta i cirkuse (uostalom, kao dugogodišnji cirkusant mada, u konkurenciji jedne Majkićke, Bahtića, Remzije Kadrića, Drage Kalabića ili Ive Mire Jovića nikad nije imao šansu postati zvijezda - on to najbolje zna). Najbolje predstave odavno se ne igraju u pozorištu. I najbolji režiseri nisu oni iz kulturnih rubrika na zadnjim stranicama novina, nego oni što ne silaze sa naslovnih strana i udarnih vijesti sa „malih ekrana“. Klasično pozorište postalo je teška alternativa, zabava za zanemarivu manjinu, a na scenu je stupila njegova turbo varijanta – pozorište za široke narodne mase. U kome su one istovremeno i nijemi gledaoci i disciplinovani statisti.
U tom i takvom pozorištu, vrlo sklonom istorijskim temama i vraćanju u prošlost, ovih smo dana imali priliku gledati remake glasovitog hita iz 1997. godine - „Ružno prase“. Ta tragikomedija, u formi bajke (o kojoj je, svojevremeno, opširno pisao „vulgarni i blasfemični porno časopis za djecu i odrasle – POLIKITA“), zasnovana na motivima iz života našeg najuglednijeg borca protiv djece iz mješovitih brakova, Djeda Mraza, komunista i vlaha – Džemaludina Latića – odigrana je ovih dana ponovo, u Federalnom parlamentu. Glavnu ulogu, koju je u originalu igrao upravo Latić, ovaj put je, maestralno, na oduševljenje kukluxklanovski raspoloženog vlasnika bolje budućnosti i uz podršku nekoliko glumaca iz kulturno-umjetničkog društva SDA, odigrala prvakinja naše fašističke drame – Amila Alikadić Husović. Kuriozitet je da sporednu ulogu, pjesnika po kome se javno sere, i ovaj put igra Marko Vešović. Koji, budimo realni, nikad nije bio naročit glumac, ali mu ova uloga - vlaha, po kome sere bošnjačko fašističko smeće - izvrsno odgovara. Spomenimo i da majku glavnog lika, ovaj put igra Haris Silajdžić.
Sa dozvolom autora, prenosimo vam najzanimljivije dijelove scenarija, po kome je odigrana pomenuta predstava (vjerni čitaoci sjetiće se da je izvorni tekst objavljen u „na sve moguće načine, a naročito kulturološki i žurnalistički, katastrofalnom proizvodu“, kome, u skladu sa lokalnom tradicijom, ni ime nećemo više spominjati). Dakle...
IZ KULTURNOG BLAGA NAŠIH KONSTITUTIVNIH NARODA (BOŠNJAČKO-MUSLIMANSKE BAJKE): "RUŽNO PRASE ili BAŠ ONAKO BALIJSKI"
Baš onako kraaasno bijaše vani, u prirodi, u to doba godine. Nije, doduše, bilo zelenih livada i zelenih polja, sa zelenim šumama i šumarcima oko njih. A odavno više nije bilo ni zelenih Ljiljana, ni Zelenih beretki. Ali je zeleno bilo duboko u dušama Malih Zelenih, koji su svako malo padali sa Marsa. I polako, ali sigurno, ozelenjavali nekad šareni Olimpijski Grad, bojeći u zeleno sve, od trotoara, preko obdaništa, do filmskih festivala, upravnih odbora, institucija vlasti i života uopšte.
- Amaaan, kako zelenilo prija oku! – znali bi, u rezultatima svog rada, uživati Mali Zeleni.
Sunčeve zrake se prelamahu na bakru i staklu stare džamije, opasane dubokim jarkom, svrha kojega je bilo kanaliziranje svekolikog sranja što se posljednjih nekoliko godina izdešavalo oko te građevine, i na isti kanalizacioni sistem spojenih zgrada vlada i parlamenata.
Zeleni korov koji se, također, tih godina nakotio strahota jedna, zakačao se svojim pohlepnim kvržicama za džamijske zidove i sjedišta svih mogućih i nemogućih nivoa vlasti (a njih je, u zemlji zelenila, bilo baš, onako, mašala), bio je tako gust i isprepleten da nije bilo nikakve šanse da ti vidiš Čovjeka od njega.
Eh, nekako tu neđe, u toj zelenoj divljini usred Grada, u kome majmun na vrhu tornja sada više ne želi da glumi u King Kongu, nego bi da snima remake Velikog diktatora, na jednom skrovitom i prigodno blatovitom mjestu prasila se jedna postarija, ocvala krmača, kojoj je to bilo vjerovatno posljednji put.
- Otkud sad krmača u priči o zelenilu? - pitate se vi, štovani čitatelji.
Prvo, otud što je ovo što vi čitate, bajka a u bajkama je, kao što se zna, sve moguće, pa čak i, recimo, da krme u humorističkoj seriji uvrijedi vjerska osjećanja osjetljivih građana a da seksualne igrice seoskih hodža s maloljetnim djevojčicama vrijeđaju tek nekolicinu prononsiranih medijskih islamofoba ili da zemljom vladaju pljačkaške i rasističke svinje (iako svi znamo da nije tako, zar ne?), a drugo, vidim da niko ne pita za majmuna?
Elem, rečena krmača oprasi more jedno malih krmčića, oliti prasića. I, prasići se isprva pođoše oglašavat sa onim elementarnim - hrok, hrok... - da bi vrlo brzo uznapredovali u svakom, a posebno retoričkom, smislu, te počeli da daju izjave tipa:
- Kako je samo veeeliki ovaj svinjac!
Mama krmača, ko i svaka mama, nije mogla dopustiti da njeni dražesni potomčići žive u zabludi.
- Oh, pa vi mislite da je ovo čitav svinjac! - Edukativno ih zadirkivaše. - Neee, neee, djeco moja! Ovo vam je samo djelić svinjca... Njegov glavni grad.
Prasići u čudu zagroktaše.
- Aiii, ondak je to baš veeeliki, veeeliki, svinjac!
- Jedan od najvećih na dunjaluku! - zadovoljno potvrđivaše mama krmača, ponosna i na lični doprinos u kreiranju takvog stanja. A onda, uoči, u masi inače ne baš izbirljivom oku dragog okota, jedno posebno ružno prase. Ružnije, dakle, od svih ostalih, nekako kabasto, deformisano i teško odredivog pola, sad crno sad žuto,...
Krmača se u prvi mah zabezeknu. Ali, onda, pomirljivo zagrokta i svoje potomčiće povede u vaspitno-obrazovno čeprkanje po bunjištu historije.
Tamokarce, na pomenutom bunjištu, vladaše poprilična gužva. Neka stoka već bijaše iskopala kame i kokarde, par hektolitara tamjana i još koješta, drugi tamo nađoše davno izgubljenu majku i kosti konja na kojima im je, skupa sa sabljom i haračom, stigla vjera, ali bogatstvo što ga deponija skrivaše u svojim njedrima još nije bilo ozbiljno ugroženo.
Nabunjištariše se i krmača i njezini prasići. Svi su žitili, pa ni ružno prase ne zaostajaše. Dapače! Ono iskopa neku prljavu i smrdljivu nacionalističku žvaku i poče da je žvače i istovremeno sere i povraća po svima oko sebe, a bogami i da se valja po cijeloj toj kombinaciji.
- Haman je, ipak, moje. - pomisli, sa osmijehom zadovoljstva, krmača. - Pogledaj ti samo, kako to jede govna, bolan. A, ako ćemo pravo, nije ni tolko ružno. Kad malo bolje pogledaš... poizdaleka.
Ona trupnu papcima.
- Hrok hrok! - Pozva prasiće. - Hajte sad, da vas malo pokažem svijetu.
I tako, povede ona svoje potomke na malo dužu turneju, po 51% svinjca. I ono ružno prase, bezbeli.
Brzo se, međutim, pokaza tačnost poslovice da „samo majka ne more imat šćer kurvu i sina lopova, a samo Srbi Hrvati i Bošnjaci, stoku na vlasti“. Nijedno živo biće, naime, ne pokaza volju da podijeli s njom oduševljenje glede njenog čudnog potomčeta.
Naprotiv. Zgroziše se, na brzinu si sališe stravu i s gađenjem povikaše:
- Pa, zar je dragi Alah mogo stvorit nešto vako!? Zar je moguće da njegovom voljom i s njegovim dopuštenjem ova prikaza pogani dunjaluk i pripada djecu i...
...i, pođoše se iskučivat, bježat od ugovnanog i sobom ispovraćanog hajvančeta. Ono, opet, složi kontru, uleti u najbliži parlament, prileće nakom pjesniku i posra mu se na cipele. Pođe mu se posrat i na glavu, al za takvu kombinaciju bijaše premaleno (radilo se, naime, o povelikom pjesniku, koga je, osim toga, štitila i Poljska konjica). A onda se još obrnu oko sebe i priupita:
- Imal ovdje kakih novinara, pedera, žena ili nacionalnih manjina, da se poserem i na njih!? – i još nešto zarokta o dobrim starim vremenima španske inkvizicije, kad se nije samo masovno sralo, nego i spaljivalo.
Ubrzo oko njega ne bijaše gotovo ni jednog živog bića. Odustadoše od budale, ćutke kontajući - Šta zna svinja šta je dinja i ko zna šta more uradit kad skroz naskroz pomahnita!
Uz njeg, pak, ostadoše samo pacovi i debelocrijevne gliste, dakle kompatibilni organizmi, u smislu profesionalne orijentacije, te par lešinara koji se, ipak, držahu na sigurnoj distanci.
Ružno prase se osjeti usamljenim, odbačenim i žigosanim, pa to i pokaza, što ražalosti njegovu majku, te ona odluči da mu ispriča bajku o ružnom pačetu koje se na kraju pretvorilo u krasnog labuda i pokuša da ga uvjeri da će se i ono jednog dana pretvoriti u nešto krasno...
...uzaman. Ružno prase ništa više nije moglo utješiti. Ono je patilo i patilo i patilo... Naj je gore patilo kad bi naokolo počelo da se priča o demokratiji, ljudskim pravima, slobodi govora i tako to, a do ludila ga je dovodilo pominjanje multikulture, borbe protiv nacionalšovinizma, kritika vlasti, te, prava homoseksualaca, žena i nacionalnih manjina i slične, njemu strane teme. I dilema.
Patnja ga, međutim, nije sprječavala da žvavolji svoju staru žvaku, da sere đeikad ujagmi i sve nervoznije da nasrće na druga živa bića. Pogotovo ako bi slučajno naletilo na kakvog Čovjeka (inače izrazito rijetku vrstu u krugovima kojima se kretalo).
I tako su prolazile godine i ružno prase je postajalo sve tužnije i tužnije. I ružnije i ružnije. Često se sjećalo majke i njezine priče o ružnom pačetu, ali je već bilo izgubilo svaku nadu da će i od njega postati nešto krasno.
Jednog dana, ipak...!
Sunce žarko obasja i njega. Ono ugleda sebi slična bića i potrča im u susret. Njemu slična bića, ugledavši njega, nekadašnje ružno prase, kako im se trkom približava, obradovaše se i razdragano, uglas povikaše:
- Gledaj! Kakva kraaasna rasistička svinja!
Međunarodna nogometna federacija (FIFA) u cilju dolaska što većeg broja gledalaca na utakmice SP-a u JAR-u odlučila je smanjiti cijene ulaznica druge i treće kategorije.FIFA će tako za oko 30 posto smanjiti cijene tri miliona ulaznica.
Ulaznice druge i treće kategorije, koje su dosad koštale 840 randa (80 eura), prodavat će se po cijeni od 140 randa.
Organizatori tokom SP-a, koje je na rasporedu od 11. juna do 11. jula, očekuju oko 450.000 posjetilaca iz inozemstva.
(Fena)
U Sarajevu je danas završen 12. kongres Saveza samostalnih sindikata BiH, a za novog predsjednika u naredne četiri godine umjesto Edhema Bibera izabran je Ismet Bajramović, dosadašnji predsjednik Sindikata metalaca BiH.
Obraćajući se prisutnim delegatima i gostima, Bajramović je istaknuo da će tokom svog mandata aktivnosti Sindikata posebno usmjeriti na dosljednu primjenu kolektivnog ugovora, zahtijevanje od nadležnih državnih organa da se izvrši revizija privatizacije, efikasnu radnopravnu zaštitu članova sindikata i ostvarivanje veće socijalne sigurnosti zaposlenika i njihovih porodica.
Tokom dva dana rada Kongres je izabrao i novi glavni nadzorni odbor i statutarnu komisiju te programske ciljeve SSSBiH za period 2010.-2014.godina. U tim ciljevima iskazano je da Sindikat mora preuzeti odgovornost za promjenu teške ekonomsko-socijalne situacije u zemlji, te jedinstvo i solidarnost trebaju biti najveća snaga Sindikata, da se Sindikat značajnije mora založiti za učestvovanje u izradi radnopravnog zakonodavstva.
Također, istaknuto je da Sindikat u naredne četiri godine mora jačati pregovaračku funkciju, a posebno u zaštiti radničkih prava, jačati ulogu sindikalnih povjerenika , "natjerati" vlast da poštuje međunarodne ugovore i konvencije.
Kongresu je prisustvovalo 147 delegata koje zastupaju interese 200.000 članova ove najmasovnije radničke organizacije.
U svojstvu gostiju ovom četvrtom poslijeratnom Kongresu prisustvovali su sindikalni predstavnici iz Srbije, Hrvatske, Makedonije, Albanije, Italije, Španije, Švedske i Francuske, predstavnici poslodavaca, privrednih komora i drugi gosti, a jučer, prvog dana rada delegatima Kongresa su se obratili i potpredsjednica FBiH Spomenka Mićić, i premijer FBiH Mustafa Mujezinović.
(Fena)
Nakon što je u posljednjih nekoliko tjedana drugog mandata medijske predatore nahranio s više skandala nego u svih prethodnih deset godina, hrvatski je predsjednik Stjepan Mesić sam kraj mandata obilježio nezapamćenim incidentom, naprasno prekinuvši oproštajni televizijski intervju s novinarkom RTL-a, izgovorivši u još uključeni mikrofon kako mu je „dosta ovih sranja“. Par dana kasnije, nakon provincijske svečanosti na zagrebačkom Markovom trgu, čestitao je novoizabranom predsjedniku Ivi Josipoviću, pokupio ženu Milku i otišao u penziju.
Stari je predsjednik ukrao tako slavu novom: više se u Hrvatskoj proteklih tjedana priča o „prolupalom“ Mesiću, nego o Josipoviću, a analitičari razbijaju glavu nagađajući što se to dogodilo sa karizmatičnim Stipom, kojega – istina – ni u pretodnih devet godina i jedanaest mjeseci nisu odlikovali nordijski politički standardi, ali barem nije amnestirao ozloglašene ratne zločince, sijao po Balkanu genetski modificirano sjeme razdora, objavljivao ratove i bijesno prekidao intervjue.
Osim političkim „skretanjima“ i „zastranjenjima“, kako su se takve stvari nazivale u romantično doba totalne ideologije, kraj Mesićeva mandata obilježila je tako i pojava kojom se – valjda zbog ozbiljnosti situacije – nitko nije ozbiljnije pozabavio: duhoviti, šarmantni, vrckavi i ležerni zajebant pretvorio se na koncu u namrgođenog, nervoznog namćora. I to u trenucima kad je, u redu pred šalterom Mirovinskog fonda, potpuno opušteno mogao do kraja osloboditi u sebi i ljudsko i političko biće, pa otići u penziju sa stilom, u havajskoj košulji i kartom za put oko svijeta.
Mnogo je teorija izneseno u pokušajima da se objasni ta neobična pojava. Razmišljao sam i ja o tome, gledajući na RTL-u kako popularni Stipe par dana pred kraj drugog mandata na pitanje novinarke „je li istina da vas državni tužitelj drži u šaci“ – pitanje na koje bi nekad odgovorio „naravno, ali vam ne smijem reći točno gdje“ – sada gnjevno ustaje sa stolice, čupa mikrofon, sočno psuje i odlazi iz kadra, baš kao da je Emir Kusturica u svojoj kolibi na Mećavniku, a ne predsjednik države u svom kabinetu.
Tada mi je sinulo: hrvatskom je predsjedniku jednostavno - itekao rok trajanja.
Razmislite i sami: punih deset godina, slaže se velika većina hrvatskih građana i političkih komentatora, Stipe Mesić dobro je služio, tu i tamo otišao bi pokoji osigurač, ali nije bio loš, spriječio je vojni udar, otvorio Tuđmanove sefove, beskompromisno se obračunavao sa Crkvom, praktički sam samcat sačuvao i prenio u treći milenij izvorni hrvatski antifašizam, susjedima pružao ruku suradnje, izvinjavao se za zločine, rekao NATO-u historijsko „Ne“ i jednom za svagda demontirao u Hrvatskoj nedodirljivi francjozefinsko-titovsko-tuđmanovski vladarski mit, da bi se onda u posljednjih mjesec dana jednostavno - pokvario. Kao tetrapak mlijeka kad mu istekne rok trajanja.
Stipi Mesiću na etiketi je pisalo „rok trajanja: deset godina“, a mi smo u ovih deset godina sasvim zaboravili na to, kao što zaboravimo kad kupimo mlijeko, pa otvorimo onaj tetrapak s dna frižidera, kojemu je čep već malo zapekao, i s gađenjem ispljunemo prvi gutljaj. Jednako je tako istekao rok trajanja hrvatskom predsjedniku, tako se, eto, pokvario Stipe Mesić. Baš kao tetrapak mlijeka, kao frižider kad mu istekne garancija.
Slično je to, naime, kao s kućnom tehnikom ili automobilima, znate i sami kako su nekad sklapali pouzdane, robusne hladnjake, televizore, auta i predsjednike, pravili ih da traju četrdeset godina, i danas negdje u vikendici imate onaj stari Obodinov frižider, kao što ponegdje još čuvaju dobre, stare diktatore, pukovnike i kraljeve, veselo zuje i brekću Obodinovi frižideri, libijski pukovnici, opel kadeti i kubanski generali, radi stari Grundigov televizor kao prvog dana, nijednom se pokvario nije, i nikad niste imali razumno objašnjenje i uvjerljiv odgovor na pitanje zašto ste uopće nabavili novi, ono kromirano digitalno čudovište za čija uputstva treba završeni elektrotehnički fakultet, koji se kvari jedanput mjesečno i uvijek, bez greške, crkava točno dan nakon isteka garancije. Tako, naime, danas proizvode tehniku, nisu ni Japanci pizde pa da prave televizore koji će trajati kao Moamer Gadafi.
Tako danas, eto, u parlametarnoj demokraciji prave predsjednike, baš kao televizore, isporučuju ih uz precizan garantni rok i možeš se opušteno kladiti da će se pokvariti odmah nakon isteka garancije.
- Dobar dan, izvolite.
- Treba nam predsjednik, stari je crko.
- Kakav vam predsjednik treba, imamo različitih...
- Ovaj ovdje... kakav je taj?
- Dražen Budiša, odličan izbor. Prilagodljiv, fleksibilan, za svaku priliku. Hoćete demokrata, hoćete konzervativca, hoćete liberala, hoćete nacionalistu, socijalistu, demokršćanina, ateista, što god vam treba, multipraktik, sve u jednom. Obzirom na male predsjedničke ovlasti, vrlo isplativ model.
- Hm, dobro zvuči. A garancija?
- Pet godina.
- Šta ja znam, nekako mi je... A ovaj?
- Mate Granić. Fina elektronika, tih, bešuman, pouzdan, ne diže prašinu, ima ekološki certifikat, energetski razred A. Dosta ga sad traže.
- Garantni rok?
- Također pet godina.
- Nije mi nešto. A onaj tamo?
- Koji?
- Onaj s bradom.
- Ah, taj. Što da vam kažem? Stariji model, lampaš, nije neki dizajn, dosta je bučan. Tanki živci. Od stranih jezika jedino ruski, od funkcija samo antifašizam, antituđmanizam i antiklerikalizam. Ali garancija je deset godina.
Tako je u ponoć sedmoga na osmi veljače 2000. godine Državno izborno povjerenstvo objavilo na Hrvatskoj televiziji rezultate drugog kruga izbora, na kojima je Stipe Mesić pobijedio Dražena Budišu sa 56 posto glasova, Hrvatska je dobila novog predsjednika i sve papire uz njega, uputstvo za upotrebu i pečatiranu garanciju na kojoj je pisalo „expiration date february 8th 2010“.
Točno deset godina kasnije, jedva dan-dva nakon što mu je istekla garancija, navečer smo kao i obično upalili predsjednika, a on se malo nakašljao i nešto promucao, pa ustao iz stolice, bacio mikrofon i odbrusio „dosta mi je ovog sranja!“.
- Pokvario se? – zaprepašteno smo u servisu za predsjednike gledali čovjeka u neobičnom radnom odijelu. - Zar nije pod garancijom?
- Istekla prekjučer – pokazuje majstor datum u papirima.
- Pfu, jebem im mater baš.
- To vam je moderna tehnika.
- Pa koliko bi došao popravak?
- Ne isplati vam se, otišao je programator - autoritativno će serviser. – Skuplje bi vas koštao popravak, nego novi predsjednik.
(Preneseno sa Peščanika)
Imamo, dakle, jednu klasičnu scenarističku podjelu na dobre i loše momke. S jedne strane usamljen, ali beskompromisan borac za pravdu, biznismen od formata Imamović, a sa druge okoštala mafijaška struktura sastavljena od jednog privrednika i nekoliko političara...
Krajem oktobra prošle godine u ovdašnjim medijima otvorena je afera „ASA reket“. Sjećate se, to je ona priča u kojoj se kao glavni likovi pojavljuju dvojica biznismena „od ugleda i časti“, Nihad Imamović i Husein Sejo Hasibović. A zapravo je sve počelo još u ljeto 2009. Tada je, naime, Imamović prvi put ozvučio svoj ured, priveo u njega nekoliko kolega biznismena i, kao spontano, poveo priču o tome kako da se mimo zakona i regularne zakonske procedure legalizira više od 10 hiljada kvadratnih metara poslovno-stambenog kompleksa što ga je ASA Holding namjeravao izgraditi u sarajevskoj Općini Novi Grad. Tokom tog snimljenog razgovora Hasibović je otvoreno poručio da se sve može riješti ukoliko se „SDP-ovcima uplate 4, pa 3, pa 2,2 miliona KM“. „Staviš 400 hiljada maraka u torbu, odneseš je u Bošnjački institut, dođe Šef, uzme torbu i gotovo“.
Sve, dakle, izgleda kao u trećerazrednom krimi filmu u kojem scenarista baš i nije vodio računa o početnim činjenicama. Mito se od 4 miliona, spušta na četiri stotine hiljada KM što je, ako me matematika dobro služi, deset puta manje. Iza kodnog imena „Šef“ krije se predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija. On u čitavoj priči glumi stvarnog „boss-a SDP-ove mafije“. Imamo, dakle, jednu klasičnu scenarističku podjelu na dobre i loše momke. S jedne strane usamljen, ali beskompromisan borac za pravdu, biznismen od formata Imamović, a sa druge okoštala mafijaška struktura sastavljena od jednog privrednika i nekoliko političara...
IT AIN'T LIKE IN THE MOVIES AT ALL
Još nije poznato kako će svršiti ovaj film, ko će u zatvor a ko će uživati u blagodetima slobode i medijske slave. U međuvremenu, borci za pravnu državu, onaj policijsko-obavještajno-tužiteljski sektor, sve svoje resurse tokom ljeta Gospodnjeg 09. stavlja u službu „dokazivanja reketa“. Ozvučen je Imamović, ozvučene su njegove kancelarije, u promet se stavljaju obilježene novčanice, čelnicima SDP-a (uključujući i predsjednika države!) mjesecima se udbaški prisluškuju telefoni...Sve je bilo pripremljeno za veliki prasak. I onda, ništa!
KAKO MISLIŠ NIŠTA?
Tako mi barem tvrdi jedan policajac u čijoj je kuhinji sve i pripremljeno. Al nema veze, idemo dalje! Na osnovu „dokaza“ prikupljenih uz pomoć jednog od najviđenijih bošnjačkih tajkuna i izdašnog finansijera bošnjačke političko-vjerske mafijaške halke, na krilima medija i političko-policijskih centara moći, ovih je dana Tužiteljstvo BiH zvanično otvorilo istragu u predmetu „ASA reket“. U narednih šest mjeseci državno Tužiteljstvo se mora definitvno odrediti-podići optužnicu ili je odbaciti! To će biti u avgustu, u mjesecu kada će se predizborna kampanja za važne oktobarske izbore uveliko zahuktati. Iako je to u ovom trenutku nezahvalno potpisati, u kolovozu će državno Tužiteljstvo kompletan predmet „spustiti“ svojim kolegama u Kantonu Sarajevo. U septembru će kantonalno tužiteljstvo izvjestiti bh. javnost da je „predmet stigao i da traju konsultacije...“. Nakon 4. oktobra „ASA reket“ će biti odbačen usljed nedostatka dokaza! Čiča miča-gotova priča.
ČUVAJMO REZULTAT
Ako bude drugačije, ostavljam prostor da me dere k'o stigne. Uostalom, svako ko na kriminalan način ( A reket je upravo to!) puni svoje bankovne račune zaslužuje da nikad ne izađe iz zatvora. Ako su to SDP-ovci iz našeg filma, onda odlično. Ali šta ćemo sa dobro uštimanim terminima istrage i narednih izbora? Šta ako se zaista pokaže da je sve smišljeno kao najvažniji predizborni adut SDA, Stranke za BiH, SBB-a...? Ko će iz policije, obavještajnog sektora, tužiteljstva, odgovarati ukoliko se pokaže da se radi baš o tome? Ima tu još pitanja čije odgovore, nažalost, nećemo dobiti prije 4. oktobra. A tada će možda biti odveć kasno. Predmet će otići u medijsku i pravnu „zastaru“, a država će otići u qrac nakon što na izborima opet pobjede isti. Ili, sačuvajmebože, još gori. (Tornjeviti SBB for example)
I JOŠ JEDAN DETALJ ZA BOLJE RAZMUMIJEVANJE PROBLEMA
Za one koji ne znaju, krivična prijava SIPA-e protiv Milorada Dodika i članova njegove mafijaške hobotnice koja je opljačkala 145 miliona KM već se godinu dana kiseli u ladicama istog Tužiteljstva. Još uvijek se ne nazire ni I od zvanične istrage. Kako sada stvari stoje, tako će zauvijek i ostati. Što bi Džoni rekao-It ain't like in the movies at all-uh jebote, to nije nimalo kao na filmu.
(zurnal.info)
U Omladisnkom kulturnom centru (OKC) Abrašević u Mostaru, 23. veljače bit će upriličena Večer alternativne lektire posvećena Bob Dylanu.Tom prigodom najviše pažnje posvetit će se Dylanu kao pjesniku, zašto je pjesnik i kakva je to njegova poetika te kako sada, iz okrenute perspektive, Dylan funkcionira bezvremenski i univerzalno, a što je odlika istinski dobrog pjesništva, priopćeno je iz OKC Abraševića.
(Fena)
Veleposlanstvo Republike Kosovo službeno je otvoreno u petak u središtu Zagreba u nazočnosti kosovskog predsjednika Fatmira Sejdiua i hrvatskog ministra za vanjske poslove i europske integracije Gordana Jandrokovića.Kosovo je 17. veljače slavilo drugu godišnjicu neovisnosti, a predsjednik Sejdiu je doputovao u Zagreb u četvrtak na inauguraciju novog hrvatskog predsjednika Ive Josipovića tako da je "ovo bila dobra prilika za otvaranje veleposlanstva", izjavio je kosovski veleposlanik Valdet Sadiku.
Od proglašenja neovisnosti, Kosovo je priznalo 65 zemalja, a do sada je otvorilo 21 veleposlanstvo, rekao je veleposlanik.
Diplomatski odnosi između Hrvatske i Kosova uspostavljeni su 30. lipnja 2008. godine.
Veleposlanik Sadiku izjavio je da Kosovo ima odličnu suradnju s Hrvatskom.
"Za nas je Hrvatska vrlo važna zemlja. Ona je dobar model na koji se možemo ugledati i što se tiče integracije u NATO, što je cilj i Kosova kao neovisne države, i u Europsku uniju do koje Hrvatsku dijeli samo korak do članstva", kazao je.
Hrvatska je već ranije na Kosovu otvorila svoje veleposlanstvo.
(Fena)
Dok se na televizijama u regiji vrte ciklusi partizanskih filmova, fašizam se ponovo budi na istim prostorima. Preživjele partizane pitali smo da li i danas misle da su u prošlom vijeku pobijedili fašiste
Partizane smo, većina nas, vidjeli samo na kino platnima: romantični, neustrašivi borci koji su pobijedili Golijata lukavstvom, inteligencijom, bratstvom i jedinstvom. Potonje se nesretno urušilo, Golijat je ustao iz mrtvih i promijenio dres, a oni više nisu borci, osim u sferi svakodnevnog preživljavanja i proživljavanja onoga što su doživjeli u najtežim godinama koje pamte. Ko su partizani među nama, šta rade u penziji i da li misle da su pobijedili fašizam, pitanja su na koja sam tražio odgovor.
- Ja, kao mlad, napustio sam svoju rođenu majku, ostavio stado ovaca i koza. 14 godina, osam mjeseci i sedam dana i sad računajte đe sam proslavio 15 godina rođendana! Na Sutjesci! Gladan, žedan, go, bos. A hrabar! Sav sam izrešetan, ali sam preživio – priča Omer Maslo Mali.
{audio}/images/mp3/partizani/omer.mp3{/audio}
Čista tuga
On je jedan od najmlađih boraca koji su tokom nacističke ofanzive prešli Neretvu. Prijavio se dobrovoljno jer je htio da se bori za svoju zemlju i ljude, za svoju braću. Sa Malim i ostalim borcima iz NOB-a razgovarao sam na sastanku SUBNOR-a u Sarajevu. Ove hrabre ljude povezuje nevjerovatan ponos, kada govore o svojim bitkama iz mladosti, ali i čista tuga kada se vrate u našu svakodnevnicu:
- Odgojio sam deset unuka. Jedan je dao mladost za ovo što, po meni, ne odgovara ni meni ni njegovim roditeljima. Nemaju ništa. Ja imam dva sina, nijedan ne radi. A četiri godine su hodali po planinama ove naše zemlje... Do Trnova, Bjelašnice, Treskavice su došli. A sad pitaju đe će raditi! To su nenormalne stvari, kaže Mali.
Govoreći o postojanju fašizma u BiH, Mali spušta pogled:
- Danas je više fašizma nego što ga je bilo onoga vremena. Jer ja sam ga iskusio, znam šta je fašizam. Sad je nacional-šovinizam! Danas su nacionalisti opasniji nego fašisti što su bili! Danas su izginuli sinovi i kćeri i ništa nemaju! Ništa!
Mali se penzionisao 1958. godine. Sedam dana nakon penzionisanja otišao je da pomogne u gradnji hidroelektrane u Jablanici. Gradnja dva tunela, miniranje, betoniranje, fugiranje: To su sve zavjeti onih boraca koji su gradili ovu zemlju. Ima nas još malo, ali ne damo svoga ponosa.
Moris Albahari je čovjek koji je zbog imena i prezimena trebao završiti u spalionicama nacističkih logora. Imao je 11 godina kada je otišao u NOB:
- Jevrejin sam, a da nisam otišao tamo, završio bih u Jasenovcu, Dahau, Belzenbelzenu, izgorio bih u krematorijumima. Pobjegao sam iz transporta za Jasenovac, u Gradiški, po noći, iz otvorenog vagona, kroz dasku. Ostao sam dole, ležeći na prugi, i tako sam preživio.
Ova i slične scene poznate su samo iz filmova. Kada razgovaraš sa živim bićem koje je preživjelo takav pakao, sjetiš se svih negiranja. Negiranja zločina, genocida, holokausta... ništa novo u BiH, u XXI vijeku, u srcu Evrope, u eri interneta. Igre riječi, ismijavanja, pa čak i vicevi na ove teme pojava su koja iole normalnog čovjeka treba natjerati da zaplače. Moris je živi svjedok i primjer za ovo društvo koje je, izgleda, poremećeno u samoj svojoj srži:
- Mogu vam reći da ono što smo mi nosili u svom srcu, ne znam kako da presadim novim generacijama. Uvijek me omladina pita ima li BiH perspektivu. Ima svaki čovjek perspektivu – rodio se i mora umrijeti, ali taj dio svoga bitisanja, života, treba da proživi po svom srcu! Možda ponekad ne treba slušati nas stare, jer mi pamtimo zlo i možda i zlu možemo poučiti. Ali neka uzmu ono dobro što govorimo, a zlo neka bace u Miljacku, u rijeku. Oni su rođeni da sebi stvore perspektivu.
{audio}/images/mp3/partizani/moris.mp3{/audio}
Doživjeti na svojoj koži fašizam nije isto što i raspravljati o njemu. Generacije klinaca koje odrastaju u sistemu vrijednosti koji podsjeća na Evropu iz mračnog doba i ne znaju šta je fašizam u svom najgorem obliku. Vjerovatno se zato i događaju slučajevi kao što su nedavni napad na antifašiste u Mostaru, govor mržnje, huškanje, segregacija u školama ili postojanje raznoraznih neofašističkih udruženja, koje vlast toleriše...
- Fašizam se ovaploćuje, ispoljava, čudnim porivima: omladina često puta, u truloj demokratskoj raspri, vidi da nema perspektivu i traži neku čvrstu ruku koja će je voditi. I ta čvrsta ruka su, u stvari, Musolini, Hitler, pa i Napoleon, veličina u istoriji. Pretvorio se u cara i postao autokrata, demokratiju zaboravio. Fašizma ima, neofašizma takođe. Treba ga prepoznati i suzbijati. Samo, molim sve ljude da to ne rade oružjem, nego dijalogom, raspravom – savjetuje Albahari.
Albahari dodaje i da su edukacija, okruženje i prosvjetno djelovanje dobar lijek protiv fašizma te da mladim ljudima treba pokazati šta je fašizam a šta „ovo drugo“.
Prolazak kroz vrijeme
Zaista sam uvjeren da će BiH stasati u modernu, evropsku i perspektivnu zemlju, s obzirom na ulaganje “ogromnih” sredstava u obrazovanje, stvaranje “tolerantnog i gostoljubivog društvenog okruženja”, te posebnu prosvjetnu “pažnju” za najmlađe, u vrtićima.
Sa ovom konstatacijom se slaže i Albahari:
- Pa valjda će razum generacija koje dolaze i koje su mnogo pametnije od mene i od ovih starih – imaju televiziju, internet, otvoren im je čitav svijet – valjda će njihov razum pronaći šta je bolje.
Mnogi su u bivšoj državi završili fakultete, doktorirali u inostranstvu o državnom trošku i izgradili nešto svoje. Sada se raduju divnom vremenu, u kojem živimo sretni i napredni, slobodni od tiranije:
- Ja kao da sam žarulju progutao, koja me prži iznutra. Ne mogu da prihvatim sve ovo, kada napravim paralelu sa onim sistemom. Kod nas nije bilo pozovite broj da nekoga izliječimo. Nije meni do toga imam li šta jesti. Poklonili smo 50 divnih godina našem narodu i srušili smo to. Ne samo svojom krivicom, jer su na to uticali mnogi faktori. Živim sa boli u srcu i želio bih da vi mladi nemate taj osjećaj, završava Albahari.
Gojko Vukadinović i Hakija Ibraković priključili su se NOB-u sa 14 godina. Obojica se slažu da se nisu borili za „ovo što je danas“.
- Nama fašisti kažu da smo jednoumlje, da nema demokratije. A evo danas kada krenu čeprkati po nacionalnosti, meni se odmah koža naježi. Šta je danas? Evo ovaj rat je, po meni, bio nacionalni, ali mu je još i doprinijela religija koja se umiješala tamo gdje joj nije mjesto, govori Hakija.
{audio}/images/mp3/partizani/hakija.mp3{/audio} 
- Sa većinom mladih ljudi sam zadovoljan. Oni imaju svoje rezone i bore se kroz te svoje nevladine organizacije koliko mogu. Ali sa ovima koji su izabrani u vlast, nisam zadovoljan. Srećom, to će se valjda mijenjati, kaže Gojko i dodaje da, kao penzioner, živi kao i ostali penzioneri – loše, uglavnom. Hakija, kroz smijeh, odgovara da su se naučili stezati kaiš, ako treba opet, ali moj sin već teže.
{audio}/images/mp3/partizani/gojko.mp3{/audio}
Omer, Moris, Gojko i Hakija su dio generacije koja odlazi. Razgovarati s njima bilo je poput prolaska kroz svijet u kojem su ljudi slogom i zajedništvom stvorili sve što su htjeli.
Svako je imao svoje greške, pa tako i zemlja i sistem koji su nestali nakon pet decenija. Mladi ljudi koji sazrijevaju u ovom, kvazidemokratskom, robovlasničkom, teokratskom i naopakom društvu neće dočekati bolju budućnost za sebe i svoju djecu.
Osim ako ne ostave Titove ili čije već slike i kafansku priču o „boljim vremenima“ (koja nisu ni doživjeli) i shvate da ne trebaju mijenjati partnere, vlast, imidž, sistem ili nešto drugo.
Kada promijene sebe, ova će zemlja biti puno sretnija.
(zurnal.info)
Test se sastoji iz 14 pitanja, odnosno, 'elemenata ur-fašizma' čije ćemo prisustvo u bosanskohercegovačkom društvenopolitičkom životu odgovarajuće bodovati. Na kraju možemo sabrati prikupljene fašističke bodove i donijeti neku vrstu zaključka u kojoj mjeri je naše društvo fašistoidno
Jedno od najaktuelnijih pitanja koje se uporno, i to već više godina, provlači u javnim raspravama i publicistici, istina samo u pojedinim dijelovima BiH, glasi: Ima li fašizma ili naznaka fašizma u našoj društveno-političkoj zajednici? Dakako, ako izuzmemo olako medijsko čašćenje kvalifikativima 'fašiste', 'fašističkog govora' i slično, ako pri tome uzmemo u obzir činjenicu da ozbiljnija znanstvena istraživanja o tome nisu poduzimana, mislim da je pitanje, ma kako na prvi pogled radikalno zvučalo, itekako smisleno i zaslužuje barem neki pokušaj odgovora.
U prilog ovoj tvrdnji govore i neke činjenice koje neprijatno upućuju da ipak 'ima nečeg u svemu tome': kada skupština jednog od entiteta izglasa povlačenje potpisa 'svog naroda' sa Deklaracije ZAVNOBiH-a, pri čemu se negira sami kamen temeljac naše političke zajednice koji se izražava u odlučnom antifašizmu, kada se datum koji obilježava svrstavanje BiH u porodicu antifašističkih nacija odbija proglasiti državnim praznikom, kada narodni poslanici pokreću inicijative o zabrani komunističkog (čitaj: antifašističkog) znakovlja, kada se sistematski što kroz publicistiku, što kroz pseudonaučne studije, pa čak i kroz školske udžbenike – a da ne pominjemo ratna događanja od 1992 do 1995 - rehabilitiraju one reakcionarne vojne i paravojne formacije i pokreti koji su se nedvosmisleno našli na poraženoj strani u Drugom svjetskom ratu, razloga za brigu imamo na pretek. Ako tome dodamo i našu svakodnevnu političku praksu od poslovične diskriminacije po etničkom osnovu na svim nivoima vlasti, preko činjenice da gotovo nikom od odgovornih nosilaca vlasti nije bilo problematično (do strasburške odluke) što živimo u implicitno anti-semitskoj državi u kojoj Jevrej nije mogao naprimjer biti član Predsjedništva BiH (naravno, niti ogromna većina ostalih građana BiH bili oni 'konstitutivni' ili ne), do 'rasističkog' govora koji je postao gotovo brand javnih ličnosti i medijskog huškanja na one 'druge' i marginalne, stvari utoliko postaju beznadežnije. U pokušaju da skiciram upotrebljiv odgovor poslužit ću se analizama fašizma Rastka Močnika (Koliko fašizma, Zagreb, Arkzin, 1999) i Umberta Eca („Ur-fašizam, ili šta je vječno u fašizmu“, Beograd, Nin, 13.11.2008, str.: 84-9).
Psihologizacija politike
Najprije valja konstatirati da su države kao što je BiH, prema opisu Rastka Močnika, „rubne slabe i ovisne postkomunističke države“ „prijemčive za fašizam“ (str. 65) i to ponajprije iz ideoloških razloga. Politički sistemi ovih zemalja 'u tranziciji' sadrže nekoliko ključnih elemenata fašizma koji su po Močniku najprije „nacionalizam i nacionalni kolektivizam, rasizam, mržnja i kult moći i antiintelektualizam“ (str. 65). Odlika takvih zemalja 'prema vani' je „podređeno partnerstvo s metropolitanskim elitama“ (str. 65), dakle nešto kao sluganski odnos prema realnim centrima moći (npr. Bruxelles, ali i Beograd, čak Moskva), a 'prema unutra', društvenopolitičku praksu generalno karakterizira „klijentelizam, korupcija, uništavanje domaćih civilnih društava i onemogućavanje nadzora odozdo“ (str. 65).
Pomenute karakteristike naprosto se mogu uzeti kao lična karta BiH: nacionalistički kolektivizam, rasistički i govor mržnje, kult moći koji, u našem slučaju, ima 'halal certifikat' 'svojih' vjerskih institucija, klijentelizam i korupcija karakteristike su svakodnevnog političkog odlučivanja, nametnuta etnička matrica stalno potkopava svaku inicijativu civilnog društva, dok antiintelektualizam sprečava svaku racionalnu kritičku poziciju otvarajući prostor psihologizaciji politike kao jednoj, prema Močniku, „od temeljnih karakteristika fašizma“ (str. 88). Ono što već na prvi pogled postaje jasno je da kod nas ne možemo govoriti o jednom ideološki zaokruženom, unutarnje-logički koherentnom fašističkom poretku. Utoliko je teže dati eksplicitan odgovor na pitanje na što referiramo kada kažemo 'fašizam' danas u našem društvu.
Čak niti jedini institucionalizirani oblik fašizma kakav je zabilježen u Italiji od 1922. do 1943. godine nije mogao da se pohvali svojom sveobuhvatnošću, sistematičnošću što bi mu priskrbilo karakteristiku totalitarnog poretka. U tome su njemački nacizam i sovjetski staljinizam bili daleko 'uspješniji'. Umberto Eco primjećuje da je „italijanski fašizam zasigurno bio diktatura, ali nije bio u potpunosti totalitaran – ne zato što je bio previše blag, već zbog filozofski slabe ideologije“ (str. 88). Već sam ranije pisao kako etnopolitički poredak nije zasnovan na nekoj jasnoj ideološkoj pretpostavci.
Naime, „doktrina i principi“ etnopolitike predstavljaju naročitu vrstu „melting pot-a“ najraznovrsnijih fragmenata, fraza, poznatih političkih doktrina i principa: socijalizma, liberalne demokratije, fašizma, romantičkog nacionalizma, ali također i naročitu vrstu „melting pot-a“ najraznovrsnijih kulturoloških fragmenata: historijskih naracija, mitologija, književnosti, religije, tradicije, ili nekih drugih događaja koji se interpretiraju kao od vitalnog značaja za identitet grupe. Za razliku od većine drugih političkih praksi, pa donekle i samog fašizma, etnopolitika kao 'ne-doktrina' nema nekog cilja, vizije ili nade osim pukog ostajanja na vlasti. Ni dobrobitak bilo koje etničke grupe niti niti 'vitalni nacionalni-etnički interesi' ne predstavljaju krajnji cilj etnopolitike. Njezin raison d'etre je kriza, konstantno pozivanje na egzistencijalnu opasnost, ugroženost s kojom se 'njezina' grupa stalno suočava, što je opet, sa svoje strane svojevrsni fašistički mehanizam političke mobilizacije.
Dakle, kada danas govorimo o tome koliko ima fašizma kod nas, onda možemo govoriti samo o nekim njegovim, nadajmo se, prepoznatljivim elementima. U pokušaju identifikacije tih elemenata u društvenopolitičkoj praksi naše zemlje, možda je uputno konsultirati Ecov 'test fašizma'. On obuhvaća veći dio elemenata fašizma koje je pobrojao Močnik, ali sadrži i neke nove, za nas posebno važne elemente fašizma koji bi nam mogli pomoći da steknemo podrobniju sliku ovog fenomena. Eco, naime smatra da „uprkos svoj zbrkanosti postoje neki tipični elementi koji ulaze u sastav onoga što sam lično definisao ur-fašizmom, ili vječnim fašizmom. Ti elementi ne mogu da se organizuju u sistem; mnogi su međusobno suprotstavljeni, a neki od njih pripadaju različitim formama despotizma ili fanatizma“.
Ipak, glasi zabrinjavajući ali iznimno važan Ecov zaključak, „dovoljno je da postoji samo jedan od pomenutih elemenata da bi fašizam koagulirao oko njih“ (str. 88). Takvo jedno disperzivno stanje u ideološkom pogledu, u našem slučaju etnonacionalističkog poretka, samo po sebi predstavlja otežavajuću okolnost svakoj smislenoj kritici jer ne dopušta formiranje fokusiranog, koherentnog diskursa kritike – nema jasne adrese na koju se može uputiti već se kapilarno raspršuje zajedno s odgovornošću predstavnika vladajućeg sloja te je čini idealnim mehanizmom za održavanje vlasti. Ipak potrebno je, po mom mišljenju učiniti dodatni napor i pokušati BiH testirati na fašizam, odnosno ur-fašizam prema Ecovom modelu:
Test fašizma za BiH
(Uputstvo: Test na simptome fašizma se sastoji iz 14 pitanja, odnosno, 'elemenata ur-fašizma' čije ćemo prisustvo u bosanskohercegovačkom društvenopolitičkom životu bodovati s 1 bod, njegovo odsustvo s 0 bodova, odnosno djelimično prisustvo fenomena s 0,5 bodova. Na kraju možemo sabrati prikupljene fašističke bodove i donijeti neku vrstu zaključka u kojoj mjeri je naše društvo fašistoidno.)
| r.br. | Karakteristika (simptom) ur-fašizma | Opis (U. Eco) | Bosanskohercegovačka kontekstualizacija | bodova |
| 1. | KULT TRADICIJE | „Istina je već izrečena jednom za svagda i jedino što mi možemo da radimo jeste da iznova interpetiramo te opskurne poruke“. | Cijeli projekt etnonacionalizma temelji se na 'reinvenciji tradicije', učitavanjima savremenih političkih stremljenja vladajućih elita u tradiciju i historiju etnosa i njihovog predstavljanja kao 'vječnih identitetskih istina' na koje se poslije isti pozivaju kao krunski dokaz njihove politike kontinuiteta s tradicijom. | 1 |
| 2. | TRADICIONALIZAM | „Implicira odbacivanje modernog. .. osobito duha 1789. Prosvjetiteljstvo, era razuma, bilo je viđeno kao početak moderne izopačenosti“. | Povratak 'vjeri', 'obiteljskim vrijednostima', odbacivanje sekularizma, Zapad kao izvor bolesti, pošasti, izopačenosti (homoseksualizam, pedofilija itd.) razarač vrijednosti našeg tradicionalnog miljea. | 1 |
| 3. | IRACIONALIZAM | „Podozrenje prema intelektualcima je oduvijek bilo jedan od simptoma ur-fašizma... česta upotreba izraza poput 'izopačeni intelektualci', 'ćelavci', 'žgoljavi snobovi', 'univerzitet – rasadnik gubitnika'. Posao zvaničnih fašističkih intelektualaca bio je da optužuju modernu kulturu i liberalnu inteligenciju za izdaju tradicionalnih vrijednosti“. | Komunistički ideološki obrazac koji je intelektualce dijelio na 'poštene' i 'nepoštene' zadržan je i u etnonacionalizmu pri čemu su oni 'pošteni' bili sa svojim intelektualnim sposobnostima na raspolaganju pseudo-ideološkim projektima ustanovljenja nacionalnog određenja, a nepošteni su kao i uvijek bili 'liberali' koji 'nama uvode strane izopačene (zapadne) vrijednosti'. | 1 |
| 4. | ANTI-KRITICIZAM | „Kritički duh pravi razlike, a razlikovanje je znak modernog. Ur-fašizam neslaganje izjednačava s izdajom“. | Svako ko se drzne na propitivanje mobilizacijskog poziva na 'jedinstvo naroda', ko se zalaže za politički i kulturni pluralizam ugrožava homogenost naroda, slabi njegov identitet i odbrambenu moć. | 1 |
| 5. | RASIZAM | „Ur-fašizam raste i traži potporu koristeći i hraneći prirodni strah od drugačijeg ... apel na borbu protiv uljeza“. | Etnonacionalizam počiva na negaciji 'drugog', osobito u slučaju naših etnonacionalizama 'malih razlika', pa se te razlike moraju predimenzionirati, stalno producirati grubim diskvalifikacijama 'drugih'. Angažman protiv 'uljeza' koji bi 'da nama nešto ovdje određuju' etnički političar vidi kao svoju zadaću i opravdanje svoje vladavine. | 1 |
| 6. | INDIVIDUALNA ILI DRUŠTVENA FRUSTRIRANOST | „Apel na frustriranu srednju klasu, pogođenu ekonomskom krizom, politički poniženu ili uplašenu pritiscima nižih staleža“. | Ovaj opis je odgovarao stanju iz 1990. godine. Danas bi teško bilo reći da postoji nešto kao srednja klasa, pa individualna i društvena frustriranost koja se potiče i stvara ogroman emotivni rezervoar za etnonacionalističku politiku nije oblikovana strahom od 'nižih slojeva' već od onih 'etnički drugih' koji samo kuju planove za naše uništenje. Iako se naša kontekstualizacija malo razlikuje od Ecove, princip frustriranja ostao je isti. | 1 |
| 7. | ZAVJERA | „Ur-fašizam ljudima lišenim jasnog društvenog identiteta govori da je njihova jedina privilegija ona najobičnija – da su rođeni u istoj državi... Uostalom, jedini koji naciji mogu podariti identitet jesu neprijatelji. Zato se, u osnovi psihologije ur-fašizma uvijek nalazi opsesija zavjerom, uglavnom međunarodnom. Sljedbenici se moraju osjećati opkoljenima“. | Etnonacionalizam u BiH govori kako je građanima jedina privilegija da su rođeni kao pripadnici tog i tog naroda, odnosno te i te vjere. Štaviše, etnonacionalizam je stvorio takav sistem da je jedina politička relevancija građanina njegova ili njena etno-konfesionalna pripadnost koja se jasno određuje suprotstavljajući se drugima koje uvijek 'podržavaju neki moćni krugovi' iz međunarodne zajednice, lobiji itd. Sjetimo se samo 'vatikansko-kominternovske zavjere' ili danas aktuelne 'anti-islamske' zavjere. Schengenski režim, na žalost dodatno pojačava 'opkoljenost' čime ide na ruku etnonacionalističkoj eliti. | 1 |
| 8. | PONIŽENJE | „Sljedbenici moraju da se osjećaju poniženim pred enormnim bogatstvom i snagom neprijatelja“. | Poniženje je 'srednje ime' svih etnonacionalističkih politika u BiH – stalna je borba žrtava, goloruke nejači, ukratko Davida protiv Golijata koji iza sebe ima svu infrastrukturu, moć, međunarodnu podršku, a još samo 'mi' svojim jedinstvom naravno odolijevamo da ova kosmička nepravda pobijedi. | 1 |
| 9. | VITALIZAM | „Život postoji radi borbe. Pacifizam se izjednačava sa saradnjom s neprijateljem. Mora postojati konačna bitka“. | Borba za 'naše' nacionalno samoodređenje (ili ravnopravnost, kako se blaže izražava) je još neizgledna, trnovita. Ona mora biti beskompromisna. Svako ko se usudi praviti kompromis s neprijateljima politički je mrtav (slučaj Tihić). Moramo po svaku cijenu održati nacionalno jedinstvo i homogenost u pripremi za osudnu bitku ('ćeraćemo se još'). | 1 |
| 10. | ELITIZAM | „Ur-fašizam može promovirati samo populistički elitizam – svaki građanin pripada najboljem narodu na svijetu, članovi partije najbolji su među građanima, svaki građanin može (i trebalo bi) da postane član partije... Masa je toliko slaba i nesposobna da ne može bez vođe“. | U domaćim pozivima na homogenost naroda značajnu ulogu tokom devedesetih imali su 'očevi' nacije ili danas, kako je čak u 'politički korektnom vokabularu' međunarodne zajednice precizirano 'narodne vođe' (pitam se ponekad jesu li međunarodni faktori svjesni da ovakvim imenovanjima dodatno doprinose fašizaciji našeg društva). Premda se prvobitna monolitna politička konstrukcija iz devedesetih – jedan narod+jedna partija+jedna vjera+jedna armija+jedan vođa - dobro načela paternalističke sklonosti etnonacionalnih lidera bilo iz svijeta politike ili vjere i danas izbijaju i nameću se kao nužnost. | 1 |
| 11. | HEROJIZAM | „U ur-fašizmu herojstvo je norma. Ur-fašista žudi za herojskom smrću, jer ona je najbolja nagrada za herojski život; viva la muerte“. | Ovaj simptom je bio prisutan za vrijeme rata jer je za zaokruženje nacinalnog proizvodnog procesa segment herojstva nezaobilazan koji je u našem slučaju poprimao značajne religijske interpretacije: 'šehid', 'nebesko kraljevstvo' itd. Herojstvo danas preživljava još samo u povremenom ratnohuškačkom diskursu koji se upotrebljava kada se želi diskvalificirati bilo haško bilo domaće procesuiranje ratnih zločina. | 0,5 |
| 12. | MAČIZAM | „Ur-fašista želju za moć manifestira kroz seksualnost. Otuda potiče mačizam (koji implicira prijezir i prema ženama i prema neuobičajenim seksualnim praksama, od apstinencije do homoseksualnosti). Budući da je i sam seks kompliciran fenomen, ur-fašistički heroj obično se igra oružjem, što postaje zamjena za seksualnu aktivnost“. | Etnonacionalizam predstavlja svojevrsni projekt repatrijarhalizacije društva. Seksualnost se potiskuje da bi u kultu obiteljskih vrijednosti bila reducirana na reproduktivne aktivnosti proizvodnje etno-konfesionalne biomase. Sve izvan prokreativnog seksa je opačina koju treba sjeći u korijenu. Žena je stoga reproduktivni stroj koji treba da 'rađa gazije'. | 1 |
| 13. | SELEKTIVNI, KVALITATIVNI POPULIZAM | „U ur-fašizmu narod se doživljava kao kvalitet, mnolitno biće koje izražava opću volju. Kako je nemoguće da velika grupa ljudi izrazi opću volju, Vođa se tu postavlja kao njen tumač. Budući da su izgubili pravo glasa, građani se ne bune; oni na scenu stupaju samo kada treba da odigraju ulogu naroda“. | Svi naši dosadašnji 'fer i demokratski izbori' uglavnom su bili etnički popisi stanovništva, odnosno performansi pripadanja etničkom kolektivu te kao takvi 'događanja naroda' ili, kako Eco kaže 'igranje uloge naroda'. Osim reproduktivne to je jedina značajnija uloga ostavljena građaninu ove zemlje da svake dvije ili četiri godine iznova manifestira svoju kolektivnu pripadnost, nakon čega nestaje u bijednoj anonimnoj svakodnevnici. | 1 |
| 14. | NOVOGOVOR | „Svi nacistički i fašistički udžbenici služili su se uproštenim rječnikom i jednostavnim sintaksom i kako bi eliminirali instrumente za složeno i kritičko mišljenje“ | Jezik etnonacionalizma je uprošten, crno-bijeli, reducirajući, po mogućnosti prost (ne nužno psovački) jer je 'narodni' te kako takav pogodan za mobilizaciju širih narodnih masa. On kao takav prožima sve segmente društva – od udžbenika u osnovnim školama do podobnih akademaca i vjerskih lidera koji cinički upotrebljavaju takav vokabular kako bi podržali dominantne predrasude koje drže njihov narod na 'etnonacionalnom' okupu čime učvršćuju prijezir prema intelektualnom naporu svake vrste. | 1 |
|
| UKUPNO |
|
| 13,5 |
Hiperfašizirana zajednica
Kao prvo, ovaj pristup nas odvraća od pogrešnog puta kakav se čuje u našim raspravama – da prvo ponudimo ispravnu definiciju 'fašizma' da bismo o njemu mogli raspravljati. Pozni Ludwig Wittgenstein i cijela 'otpadnička' jezičko-analitička filozofija nas uči da riječ svoje značenje stječe u upotrebi, odnosno u jezičkoj igri unutar koje se koristi, ili u ovom slučaju, obrnuto, ona se gradi unutar jednog specifičnog diskursa – jezičke igre – čije je ključne metafore, ili značenjska čvorišta vješto pobrojao Umberto Eco.
Drugo, zabrinjavajuće je da na Ecovoj skali simptoma ur-fašizma (fašistometru) od maksimalnih 14 bodova, BiH postiže 13,5, prema čemu bi se s pravom moglo zaključiti da je hiperfašizirana zajednica, ne u smislu jedinstvenog ideološkog, zaokruženog poretka, već što je po mom sudu opasnije, u smislu disperziranih fašističkih elemenata koji su poprilično autonomni između sebe, pa se izoliranim sučeljavanjem naprimjer s jednim od njih gotovo ništa ne postiže. Fašizacija je kapilarna, zalazi često u sfere trivijalnog, banalnog čime postaje teško uočljiva, naprosto normalnost, zahvaljujući čemu ona izlazi kao pobjednica. To što je fašizam kao filozofija, kako primjećuje Eco, 'veoma klimav' javlja se u etnonacionalističkom društvu kao velika prednost.
Odsustvo jasnog referenta, ideološkog subjekta – za razliku od komunizma čiji je ideološki subjekt jasno određen kao avangarda radničke klase: komunistička partija koja je počivala na jasnoj filozofskoj doktrini, čini etnonacionalizam odnosno njegov ur-fašizam daleko žilavijim protivnikom. Ako se nastavi s ovakvim stanjem možda ćemo na sedamdesetogodišnjicu ZAVNOBiH-a, 25.11. nedaleke 2013. na nekom novom Butmiru konačno imati konsenzus 'narodnih vođa' koga će sponzorirati međunarodna zajednica, konsenzus oko temeljnih fašističkih vrijednosti, koje čini mi se bezrezervno dijele etnonacionalističke elite, na nekom novom zasijedanju, ovaj put Fašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH. Smrt antifašizmu – sloboda narodu! Kojem narodu? Našem narodu!
(zurnal.info)
Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika postigao je najbolje rezultate u procesu privatizacije. Za razliku od drugih tranzicijskih zemalja gdje su vlasti na manje-više (ne)uspješan način državne firme pretvarale u privatno vlasništvo, Dodikov SNSD je privatizovao čitavu Republiku Srpsku. Materijalni dokaz kako je SNSD Milorada Dodika privatizovao Republiku Srpsku i kako se prema javnim dobrima odnosi kao prema vlastitoj prćiji, novinarima je ovih dana predstavio potpredsjednik SDS-a Vukota Govedarica. Javnosti je predočen interni dokument SNSD-a upućen svim opštinskim odborima ove stranke u kojem se od lokalnih organizacija traži da obave raspravu i ocijene rad direktora koje je SNSD postavio u preduzećima i javnim ustanovama, te da utvrde koliko je svaki od njih zaposlio aktivista i članova te stranke, te da o tome dostave uzvještaj šefu SNSD-a Miloradu Dodiku.
KNJIŽICA BOJE TRULE VIŠNJE
U depeši koju je potpisao Dodik traži se da u roku od 20 dana Izvršni i Opštinski odbori svih lokalnih organizacija partije obave raspravu o djelovanju direktora preduzeća i javnih ustanova koje je postavio i imenovao SNSD po opštinama, te da se izvještaj naslovljen na predsjednika SNSD lično, dostavi u centralu, uz obaveznu ocjenu POZITIVNO ili NEGATIVNO. Uz pozitivnu ocjenu, stoji u uputstvu, ne treba obrazloženje, ali je ono zato obavezno ako neko od direktora nije ispunio očekivanje stranke.
U dokumentu je predsjednicima opštinskih odbora objašnjeno da prilikom analize rada SNSD-ovih direktora treba uzeti u obzir njihov opšti odnos prema stranci i odboru, obim zapošljavanja aktivista i članova SNSD-a , kao i da li su imali podršku lokalnog odbora ili kadrovske komisije. Na kraju depeše se navodi da sjednica Izvršnih odbora moraju biti zatvorene, a informacije prije i poslije sjednica ne treba da idu izvan kruga aktivista SNSD.
Potpredsjednik SDS-a i narodni poslanik Vukota Govedarica tvrdi da ovakvim ponašanjem i odnosom prema kadrovima koje je postavio na direktorke funkcije, SNSD podriva ustavno uređenje Republike Srpske, optuživši Milorada Dodika za stvaranje partijske države.
-SNSD zaboravlja na predizborno obećanje o zapošljavanju 40.000 ljudi, ali zaboravlja i da je tokom prošle godine u RS bez posla ostalo 26.000, a u januaru ove godine još 5.000 ljudi, rekao je Govedarica i upitao: “Da li umjesto znanja i iskustva prednost imaju oni sa partijskom knjižicom boje trule višnje?”
On je podsjetio da je SNSD u oktobru prošle godine zatražio od Vijeća ministara BiH da ovoj stranci dostavi izvještaj o svom radu.
-Zna se kome Vijeće ministara treba da podnosi izvještaj o svom radu, to je Parlamentarna skupština BiH, a ne svaka od parlamentarnih stranaka pojedinačno- rekao je Govedarica.
Odavno je poznato da u Banjoj Luci u javnim preduzećima, ustanovama i vladinim institucijama, prednost kod zapošljavanja imaju kadrovi koji su članovi SNSD-a, ili bliski rođaci direktora.
I PO BABU I PO ESENESDEOVCIMA...
Žurnal je već objavljivao podatke o sveprisutnom nepotizmu koji cvjeta pod okriljem SNSD-a, a jedan od drastičnih primjera je već zaboravljeni slučaj direktorice Centra za socijalni rad u Banjoj Luci Borke Vukajlović, koja je prije dvije godine u ovoj ustanovi udomila gotovo pola familije.
Vukajlovićeva je prvo zaposlila svog brata od tetke kao ličnog šofera, zatim njegovu snahu, nakon toga i svog starijeg sina, profesora fizičkog vaspitanja, a potom i njegovog najboljeg prijatelja, po struci profesora geografije, da radi sa maloljetnim prestupnicima.
Komentar SNSD-a na račun ponašanja vječite direktorice Centra za socijalni rad Borke Vukajlović, koja tu dužnost I dalje obavlja, došao je od gradonačelnika Banje Luke Dragoljuba Davidovića: "Ne znam je li tačno da je u Centru zaposlila sve te članove svoje porodice, ali ukoliko je to tačno, moram da kažem da sam apsolutno protiv takvih stvari i uvijek sam bio."
Davidović je to rekao, ali nije učinio ništa, kao što nije učinjeno ništa po tom pitanju ni kada se zna da u Javnom RTV servisu RS, RTRS, radi oko 40 članova porodica raznih šefova sektora i ranije zaposlenih radnika, da direktori masovno zapošljavaju svoje srodnike u javnim ustanovama i preduzećima, Poreskoj upravi, Fondu PIO, Vladi RS…
Nepotizam, kao ekskluzivitet SNSD-a i dalje cvjeta, po čemu je Republika Srpska zaista bolji i uspješniji entitet u BiH. Kada je nepotizam u pitanju, zaista se ostvarila Dodikova krilatica - RS je bolji dio BiH!
VASIĆEVO PRIZNANJE
Reagujući na objelodanjivanje ovog dokumenta, izvršni sekretar Glavnog odbora SNSD Rajko Vasić je poručio da se SDS “nepotrebno miješa u unutarstranačke stvari i organizacionu tehnologiju SNSD-a”, ističući da SNSD ne radi ništa ilegalno, ni protiv interesa građana.
Na optužbe Govedarice, da SNSD od Republike Srpske "pokušava napraviti privatnu i jednostranačku republiku", Vasić je rekao da SDS "maše papirima koji su internog karaktera, pokušavajući da javnost ubijedi u nešto što je suprotno onome što čitava javnost zna i što i sami rade u SDS-u".
"SNSD ne radi ništa što je ilegalno, niti što je protiv interesa građana, nego provjerava kako su koji ljudi koje je predložio SNSD obavljali svoj posao i to je, naravno, i u interesu građana da se provjeri", rekao je Vasić, faktički priznajući stvarne namjere svoje stranke da zapošljavanjem pridobije podršku građana.
These New Puritans napravili su snažan album, čiji se kvalitet povećava nakon svakog novog preslušavanja.
Veliko je pitanje šta se moglo očekivati od novog albuma benda profila kao što je These New Puritans. Cijela muzička javnost je bila oduševljena sa njihovim prvim albumom pod nazivom „Beat Pyramid“ koji je objavljen 2008. godine. Ove godine objavljuju svoj drugi album pod nazivom „Hidden“. Album će vjerojatno biti veliko razočarenje za mnoge. Međutim, ovo je jedan od onih albuma koji veoma teško sjedaju na prvo slušanje.
Ova četvorka iz Southenda, malog gradića koji se nalazi 30 kilometara od Londona, je svjesno i hrabro ušla u avanturu koja je proizvela album koji se od prvog razlikuje kao nebo i zemlja. Svjesno bježeći od poznate bolesti da drugi album liči na prvi, prouzrokovala je da su braća blizanci (Jack - vokal, gitara, kompjuteri i semplovi) i George Barnett (udaraljke) uz pomoća Thomasa Heina i Sophie Sleigh pretjerali u tom bježanju. Nakon prvog preslušavanja album je i na mene ostavio takav utisak da nisam ima nikakve više želje da ga opet preslušam. Međutim, zbog muzički siromašnog početka ove godine TNP su opet došli na red. I šta se dešava? Album tek nakon nekoliko preslušavanja daje pravu sliku i pokazuje da se suludi eksperiment i kompletna promjena stila itekako isplati. Hidden je album za male podrumske prostore koji uz veoma dobre video projekcije može da fascinira. Pjesme su im i dalje izuzetno jednostavne, uz upotrebu minimalističkih tekstova, koji svoje djelovanje na slušaoca imaju tek nakon dugotrajnih ponavljanja. Album im je producirao Graham Sutton (radio sa Bark Psyhosis) koji im je udahnuo komorni-art zvuk. Na albumu se nalazi 11 numera, prva „Time Xone“ ima duvačke instrumente i komorno-depresivnu atmosferu, „We Want War“ je numera čiji je zvuk najbliži njihovom prethodnom albumum u kojoj se nisu libili da ukomponuju plesnog industrijala, neo-folka i prije svega mističnosti koja je u potpunosti preuzela vodilju same pjesme. Pjesmu „Three Thousend“ nose teški udarci bubnja i slojevite vokalne dionice.
Druga polovica albuma ostavlja znatno jači utisak. Tematski se uglavnom naslanjaju na astrologiju, misticizam i grčku filozofiji što odlično pristaje veoma čudnom muziciranju tokom cijelog albuma. Na albumu je fantastično načinjen hibrid novog i starog, minimalizma i baroka, klasike i rokenrola, nikakav problem im ne predstavlja upotreba klasičnih harmonija, dječijeg hora ili pak primjena recitala u samim pjesmama. Kraj albuma zatvara prekrasna „White Chords“, koja u srednje laganom i za ovaj album čudno rezistentnom tempu, daje završni udarac ovom veoma dobrom i ujedno bez ikakve dvojbe čudnom albumu. Mnogi će im okačiti oko vrata tablu sa oznakom art-rock, ali These New Puritans napravili su snažan album, čiji se kvalitet povećava nakon svakog novog preslušavanja.
(zurnal.info)
U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.
Uz dozvolu autora “Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.
Ivan Lovrenović, ugledni sarajevski književnik i publicist, prisjeća se Mesića iz vremena hrvatsko-bošnjačkoga rata: «Dok je još formalno bio predsjednikom Hrvatskoga sabora, Mesić je svoje drukčije gledanje na Bosnu javno iznosio, a u dva-tri navrata, kada smo u okviru nekih žalosnih pokušaja da se nešto učini, bivali primani u njegovu saborskome uredu u sastavu kojekakvih alternativnih bosansko-hrvatskih 'delegacija', mogli smo na vlastite uši čuti kako Mesić u svojemu poznatom šaljivo-ironičnom stilu kritizira HDZ-ovu bosansku politiku. Osobno, moram priznati da me je, i pored simpatije za toga čovjeka, takav njegov način tada veoma iritirao. Sve je, naime, izgledalo zaista apsurdno, ako ne i morbidno: čovjek bez ustručavanja izgovara jasnu kritiku hrvatske politike u Bosni, pokazujući da zna i što se dolje zbiva, dok istovremeno sjedi na položaju predsjednika državnoga parlamenta, s visokom funkcijom i u vladajućoj stranci, prvi do Prvoga, a ništa se ne mijenja, niti ta luda klaonica prestaje».
Kad je koncem ožujka 2000. godine otputovao u svoj prvi predsjednički posjet Sarajevu, vidjelo se, međutim, da su Bošnjaci u Mesiću prepoznali trajnog prijatelja i da mu ne zamjeraju kasni razlaz s Tuđmanom koji u susjednoj državi nije vidio ništa osim poligona za ostvarenje svojih velikodržavnih pretenzija. Mesićeva kolona tog se dana sarajevskim ulicama kretala krajnje otežano zbog tisuća građana koji su novom hrvatskom predsjedniku htjeli stisnuti ruku ili ga zagrliti. «Razloga tome vjerojatno ima više, a jedan od njih svakako je i specifična vrst sarajevske lakovjernosti kojom se kao 'raja', kao 'svoji', primaju svi ljudi koji imaju topao nastup i duhovitu besjedu», veli Lovrenović, «ali jedan je razlog od svih najveći: Mesić se Sarajevu uvijek znao predstaviti kao antipod Tuđmanu i ono ga je kao takvoga uvijek doživljavalo.» Slično kao 2000. godine u Sarajevu, bilo je 23. srpnja 2004., kad se Mesić pojavio na otvorenju obnovljenog Starog mosta u Mostaru: kad se popeo na rekonstruiranu Hajrudinovu ćupriju, prolomio se snažan pljesak koji je dugo odzvanjao mostarskim mahalama. «Bili su prigovori da puno košta obnova Starog mosta i čitava ceremonija otvaranja, ali nitko – pogotovo u Hrvatskoj – nije kazao da je puno više koštalo rušenje mosta 1993. godine. Kad je mostarski most srušen, sjećam se da su neki zastupnici i zastupnice u Hrvatskom saboru tvrdili da je to bio strateški cilj i da je most trebalo srušiti. To je, naravno, bila najobičnija laž. Neki ljudi, koji su nažalost pripadnici hrvatskog naroda, odlučili su srušiti most između civilizacija, most suradnje između dvaju naroda, odlučili su srušiti povijest. I povijest im to neće oprostiti», kaže on.
Podjela Bosne
Premda je stav o Bosni jedan od njegovih najtvrđih i najpoštenijih stavova, Mesić je, zapravo, lišen emocionalne veze s tom zemljom. Njegovo razmišljanje da se Bosna ne može dijeliti i da je zločin takvo što i pokušavati nije proizišao iz privatne privrženosti prema državi u kojoj vjekovima zajedno žive muslimani, pravoslavci i katolici, niti iz naročito ozbiljnog poznavanja bosanskohercegovačke historije i kulture življenja. Njegov stav o nedjeljivosti Bosne plod je najobičnije upotrebe zdravoga razuma i posjedovanja elementarnog instinkta za političku realnost. «Ja sam prije svega realan političar», veli, «i znao sam da se Bosna ne može podijeliti. Znao sam da svijet, prije ili kasnije, mora shvatiti da se Bosna ne može podijeliti. Podjela Bosne bila bi put u nastanak terorističkih skupina koje bi zagorčavale život čitavoj Evropi i bilo mi je jasno da međunarodna zajednica takvo nešto ne smije i neće riskirati. Samo sam, dakle, logično razmišljao. Imao sam zdrav razum i ništa više, jer zdrav razum govori da nije moguće da svi Srbi žive u jednoj državi ili da svi Hrvati žive u jednoj državi. Ostvarenje tih ideja, koje su se širile iz Beograda i Zagreba, predstavljalo bi krah međunarodnog poretka uspostavljenog nakon Drugog svjetskog rata. Na koncu se pokazalo da sam imao dobre procjene, a nekima u Hrvatskoj – ali i u Srbiji – sad sam kriv što sam u ono vrijeme bio pametniji od njih.»
«Riječ je, jednostavno, o tomu da je Mesić uvjereni i čvrsti legalist i demokrat, i da na Bosnu i Hercegovinu nikad nije prestao gledati na taj način. Kad to tako gledate, kad niste od onih što im je nacionalistička i velikodržavna svraka mozak popila, onda je u vezi s Bosnom, barem principijelno, sve jasno», smatra Ivan Lovrenović. Davoru Butkoviću nije neuvjerljivo obrazloženje po kojemu su se Mesić i Manolić s Tuđmanom razišli oko Bosne. «Na jednoj sjednici Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti (VONS) Šušak je izravno pitao Tuđmana je li Bosna i Hercegovina njegova, Šuškova, ili Manolićeva: Tuđman je rekao da je Šuškova. Bosna je, dakle, bila neposredni ideološki povod i mislim da je Manolić bio jedini čovjek u vrhu vlasti koji je do kraja razumio da hrvatska politika u BiH vodi u propast. Ne mogu, međutim, procijeniti je li Mesić samostalno razumio to što se događalo u Bosni ili su njegovi stavovi o tome proizlazili iz vezanosti za Manolića i njegove poglede», misli Butković. Premda je Butkovićeva dilema možda sasvim opravdana i iako je možda Manolić Mesiću stvarno otvarao oči glede pogrešne hrvatske politike u Bosni, čini se da Manolić ni 1993., a ni danas, nije shvatio ono što je Mesiću oduvijek bilo jasno: nije Šušak zloupotrijebio naivnog i dobrog Tuđmana, nego je velikodržavljem zadojeni Tuđman upregnuo Šuška u realizaciju svoje davne zamisli o pripojenju jednog dijela Bosne Hrvatskoj.
Stipe Mesić voli pričati da je se s Franjom Tuđmanom, u suštini, politički razišao još u rano proljeće 1991., ubrzo nakon što se saznalo za antibosanske sesije hrvatskog
vođe sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu i Tikvešu. «Nije mi se nikad sviđala Tuđmanova očita fascinacija Miloševićem. Milošević je Tuđmana uvjeravao da će svijet podržati podjelu Bosne i Hercegovine, a to se ovome idealno poklapalo s njegovim dubokim povjesničarskim uvjerenjem i njegovom opsesijom da se Bosna ne može održati ako nestane Jugoslavija i da Hrvatska, u tom slučaju, treba za sebe uzeti onaj dio za koji je Tuđman mislio da Hrvatskoj pripada», kaže on. «Nije neuvjerljiva Mesićeva tvrdnja o razilaženju s Tuđmanom na pitanju Bosne odmah po Karađorđevu», reći će Ivan Lovrenović, «a vjerojatno je i to da je s Tuđmanom jedini on iz cijeloga 'dvorskoga kruga' imao takav odnos da mu je mogao to svoje protivljenje otvoreno i iznositi. Ali za principijelni politički – što je neminovno značilo: i ljudski – razlaz s Tuđmanom trebalo je mnogo više. Mesić je vjerojatno sam sebe zavaravao nekom vrstom uvjerenja da bi još mogao na diktatora utjecati, da bi mogao iznutra omekšavati i njega i HDZ, a kad je počeo taj luđački 'unutarnji' rat između HVO-a i Armije BiH, možda je smatrao da je korisnije biti blizu vrhu kako bi mogao spašavati što se spasiti dade... Bila je to, u svakom slučaju, pogrešna računica dobronamjernoga čovjeka, koji možda i iz svoje urođene benevolencije, pa i stanovitoga bonvivanstva, kao i zbog davnih 'proljećarskih' sentimenata, nije na vrijeme mogao shvatiti da ima posla s divljim političkim zvijerima. Shvatio je tek kad mu se silna hadezeovska mržnja počela obijati o glavu nakon raskida 1994. godine.»
Tuđman je u Miloševiću dobio idealnog partnera za ostvarenje svog davnog nauma o komadanju Bosne, o čemu je pričao po kvazidisidentskim sijelima šezdesetih i sedamdesetih godina i više ili manje zakukuljeno pisao u svojim knjigama Velike ideje i mali narodi (1969.) i Bespuća povijesne zbiljnosti (1988.). Tuđman je htio ući u povijest kao onaj koji je, na međunarodno prihvatljiv način, uspio uvećati Hrvatsku: Milošević mu se uvukao pod kožu upravo stoga što ga je uvjeravao – Tuđman mu je prilično vjerovao – da se svijet neće buniti protiv podjele Bosne i da će međunarodna politička javnost pristati na sve što se njih dvojica, gospodari balkanskoga rata i mira, dogovore. Nije naivno vjerovati da se Mesiću to istinski gadilo. Šušak se Tuđmanu, s druge strane, pod kožu zavukao pričama da je sasvim realno izvesti aneksiju dobrog dijela BiH i zaklinjao mu se kako će tu operaciju – u formi poklona voljenome vrhovniku – provesti upravo on, Šušak. Za taj posao nije se štedio državni novac: prema riječima Nikice Valentića, HDZ-ova političara koji je u vrijeme hrvatsko-bošnjačkoga rata bio predsjednik Vlade, od rane jeseni 1992. do proljeća 1994. iz državnog je proračuna u hercegovačku ratnu kasu svakoga dana odlazilo oko milijun i pol dolara. Značajan dio tih sredstava završio je u privatnim džepovima hercegbosanske vojno-mafijaške hunte koja je bila do boli odana Gojku Šušku. «Tuđmana su Šušak i njegovi sljedbenici uvjeravali da će svijet podržati Miloševića u podjeli Bosne, a Hrvatska će na mala vrata proširiti svoje granice. Rekao sam Tuđmanu kad je odlazio u Karađorđevo razgovarati s Miloševićem: 'Čuvaj se, jer on će te prevariti'. 'Ti misliš da je on pametniji od mene?', planuo je Tuđman i uopće nije htio čuti upozorenje. Mislio je, jednostavno, da u političkoj utakmici njemu nitko nije dorastao.»
Dotjerivanje francuskog
Istinski obračun Tuđmana i Mesića – kad je, dakle, njihov sukob izišao iz mračnih režimskih kuloara i katakombi njihova dugogodišnjeg relativnog prijateljstva, te se jasno ukazao čitavoj javnosti – počeo se, kako rekosmo, odvijati koncem 1993. i početkom 1994. godine. Tuđman je Mesića krajem 1993. pozvao na razgovor i pokušao mu objasniti da bi se trebao ukloniti s pozicije predsjednika Sabora: ostavio mu je, doduše, mogućnost da formalno ostane parlamentarni šef, ako mu je do te funkcije baš jako stalo, ali stvarni bi gazda na Markovu trgu bio Žarko Domljan, tadašnji potpredsjednik Sabora.
«Zašto ne bi malo otišao doraditi svoj francuski?», pitao ga je Tuđman i ponudio mu višemjesečni plaćeni boravak u Grenobleu u Francuskoj ili u belgijskom gradiću Spa.
«To će, Franjo, biti nešto teže izvedivo, jer ja sam izabran na izborima, a nisu me građani birali da popravljam svoje znanje francuskog jezika, nego da sjedim u Saboru», odvratio je Mesić.
«Ma, kakvi građani, nitko neće reagirati na to», uvjeravao ga je vrhovnik.
Mesić je, međutim, znao da bi pristajanje na Tuđmanovu ponudu predstavljalo njegovu političku smrt i potonuće u anonimnost jednog od onih likova iz okruženja Oca nacije, čije su političke ambicije primirene inozemnim sinekurama što su garantirale lagodan život. Tadašnji predsjednik Sabora nije bio od takve sorte: za nj nije miran i dosadan život daleko od ljudi koje dobro poznaje, daleko od javnosti koja prema njemu nije ravnodušna i daleko od političke vreve koja ga je odavno osvojila. Odlučio se suprotstaviti pokušajima vlastite javne eutanazije, a za saveznike je uzeo novinare. Davor Butković kazuje da je Mesić Globusu potkraj 1993. i početkom 1994. plasirao mnoštvo tajnih informacija koje su se odreda ispostavile točnima. «Mesić nam je osobno dostavio informaciju da ga je Tuđman naumio ukloniti iz političkoga života zemlje i Globus je to objavio kao udarnu političku temu», veli Butković i nastavlja: «Poslije tog teksta na Hrvatskoj je televiziji, u najgledanijem terminu, čitano saopćenje u kojemu se tvrdilo da Globus laže i izmišlja, jer ne postoji nikakva namjera da se Mesića smijeni. Uskoro se, naravno, pokazalo da je sve bilo točno. No, još važnija stvar je što mi je Mesić dao dokument o zločinačkim aktivnostima Tomislava Merčepa i njegove policijske ili parapolicijske jedinice. To je bilo pet ili šest dana prije Božića 1993. godine. Intervjuirao sam ga kao predsjednika Sabora i to je bio jedan od onih rutinskih intervjua kad nemate nikoga za razgovor, pa uzmete neku ličnost iz političkog vrha koja je medijski relativno atraktivna. Snimali smo, dakle, taj intervju u njegovu saborskom uredu i u jednom je trenutku Mesić zamolio djevojku koja je radila fotografije da iziđe iz prostorije i ostavi nas nasamo. Zatim je otvorio svoj sef i rekao da ima nešto za mene: to su bili dokumenti označeni državnom tajnom u kojima su bila priznanja ubojica iz Merčepove jedinice koji su likvidirali srpske civile iz Zagreba i šire okolice. I Globus je te dokumente objavio u božićnom broju. Bila je to bomba. U utorak navečer, dan prije izlaska tog broja, Mesić se nenajavljen pojavio u redakciji i molio je da mu vratimo papire, jer su, rekao je, bili označeni nekom posebnom šifrom i po toj šifri moglo se otkriti tko ih je pustio u javnost. Mi smo mu vratili papire. Danas mislim da nam je Mesić dao te materijale kako bi se obračunao s Branimirom Glavašem i Vladimirom Šeksom koji su tada bili logistička podrška Šušku, a kasnije su se odvojili od njega. Glavaša i Šeksa pokušao je uništiti preko Merčepa. U svakom slučaju, to je bio jedan od najvažnijih brojeva Globusa i tada sam se istinski divio Mesićevoj građanskoj hrabrosti».
Kad se, dakle, Mesić usprotivio Tuđmanovoj nakani da ga pošalje na «učenje francuskog», vrhovnik je do kraja otvorio karte. Mesić se sjeća: «Rekao je ovako: 'Kad bi se ti maknuo na dva-tri mjeseca, ja bih s Miloševićem sve završio i dogovorio, jer Milošević ne prihvaća sporazum sve dok si ti tu. Evo, čak da mi dadeš samo mjesec dana, sve bih riješio s Miloševićem'. Na to sam mu rekao da prihvaćam mjesec dana odmora i da ću otići odmah poslije Nove godine 1994., a to sam odlučio jer sam ionako morao obaviti manji kirurški zahvat na leđima. Rekao sam, znači, da mu dajem mjesec dana i da se za to vrijeme neću pojavljivati u javnosti». Kad je isteklo mjesec dana, predsjednik Sabora pojavio se na poslu, premda mu je bilo jasno da nije sklopljen nikakav sporazum između Tuđmana i Miloševića. Shvatio je i da navodno postizanje sporazuma zapravo i nije bilo stvarni razlog Tuđmanova pokušaja da ga ukloni s pozicije parlamentarnog šefa. Prvog dana po povratku napisao je, međutim, pismo predsjedniku Republike u kojemu ga je obavijestio da se vratio na posao i da stoji na raspolaganju za sve državne aktivnosti. Nakon dva dana nazvala ga je Zdravka Bušić, Tuđmanova tajnica, i kazala mu da predsjednik s njime želi razgovarati. Kratko su pričali telefonom, a onda je vrhovnik rekao da se što prije moraju vidjeti i da bi bilo dobro da, ako može, odmah dođe u njegovu rezidenciju na Pantovčaku.
«Slušaj, Stipe, mi jesmo dobri, jesmo prijatelji, ali ti si mene prevario», odmah je krenuo Tuđman, a Mesiću nije bilo jasno o čemu se radi. Nastavio je: «Ti si meni rekao da ćeš biti odsutan tri mjeseca, a vratio si se već nakon mjesec dana».
«Ne, Franjo, dogovor je bio da odem na mjesec dana, jer si rekao da ti je mjesec dana dovoljno da završiš stvari s Miloševićem. Nisam pristao ni na kakva tri mjeseca.»
«Dobro. I što ćemo sad?»
«Ništa. Vraćam se u Sabor i nastavljam raditi svoj posao.»
«Dobro, onda ti idi raditi svoj posao.»
Tuđman je Mesića tim riječima ispratio iz svog podsljemenskog zamka okruženog šumom i probranom divljači, ali naravno da mu ni u primisli nije bilo da ga prepusti nesmetanom obavljanju posla. Prava priča zapravo je tek započinjala: Tuđman je – uz pomoć Šuška i sitnijih izvođača radova – naumio neutralizirati unutarhadezeovski pokret otpora svojoj antibosanskoj politici, pošto je procijenio da bi mu taj pokret mogao oteti političku svemoć kojom je u tom trenutku – i sve do svoje smrti – neupitno raspolagao. Uslijedio je, naime, odstrel Josipa Manolića, tada predsjednika Županijskog doma Sabora, a za formalni povod toj akciji izabrani su njegovi novinski intervjui u kojima je napadao HDZ-ovu bosansku pustolovinu. Među tim intervjuima ponajvažniji je bio onaj iz ožujka 1994. u Feral Tribuneu. «Mislim da je Manolić bio svjestan da dajući intervju Feralu potpisuje svoje konačno isključenje iz matične stranke, mada to svakako nije bilo presudno. Pokušao je upravo preko Ferala poslati posljednju poruku kada mi je, na kraju tog intervjua u ožujku 1994., kazao ovako: 'Svakako napišite da Šušak mora otići!' To je i bio naslov intervjua, nakon kojega je, međutim, umjesto Šuška, definitivno otišao Manolić», kaže Heni Erceg koja je nekoliko tjedana kasnije objavila i intervju sa Stipom Mesićem u kojemu je ovaj navijestio svoj konačni razlaz s Franjom Tuđmanom. Ona nastavlja: «Iz razgovora s Mesićem 1994. godine stekla sam dojam da, razilazeći se s HDZ-om, pokušava isprati vlastitu savjest, budući da je rat u Bosni tada već završavao. Osim toga, sam mi je Mesić pričao kako je, mnogo prije Tuđmanova dolaska na vlast, znao za njegovu fiks-ideju o podjeli Bosne, samo, eto, nije vjerovao da će se ovaj doista u to i upustiti. Pokušao se distancirati, premda sa značajnim zakašnjenjem. Njegovi odgovori na pitanja o 'kasnom paljenju' bili su standardno sporni i neuvjerljivi: 'Htio sam i pokušao mijenjati stvari iznutra'. Iz moje vizure, to je oportunizam, ali ne mogu tvrditi da nije pokušavao utjecati na Tuđmana. Manolić i Mesić htjeli su se, zapravo, što efikasnije ograditi od politike Tuđmana i Šuška, doduše, s obzirom na vrijeme kada su to učinili, mislim da mrlja u njihovim biografijama može biti samo umanjena, ali nikako i sasvim izbrisana. Moram, međutim, reći da su se obojica držali odvažno, premda okolnosti njihova razlaza s Tuđmanom nisu bile ni bezazlene, ni bezopasne. Vjerujem da su dobro procijenili kako im i učestalo davanje intervjua pruža svojevrsnu zaštitu. Mesić se doimao usamljenim, ali istodobno mi se činilo kao da mu je pao kamen sa srca. Ponašao se opušteno i rasterećeno, kao čovjek koji je predugo ostao u birtiji i odjednom je postao svjestan u kakvom je društvu proveo noć. Uza sve zamjerke iz toga vremena, mislim da je Stipe Mesić hrabar čovjek».
U čemu je problem
«Manolić je, dakle, prvi počeo javno istupati protiv politike u Bosni za koju je mislio da je kreira i provodi Šušak. Ti njegovi javni istupi trebali su imati funkciju da Tuđmana uvjere kako se treba riješiti Šuška i prikloniti se – odnosno, vratiti se – nama», veli Mesić. Taj Manolićev javni pokušaj uvjeravanja Tuđmana da se priklonio pogrešnoj strani nije imao nikakve šanse za uspjeh, jednako kao što nikakve izglede nije imala ni Mesićeva inicijativa da se u vladajućoj stranci otvori prostor frakcijskom djelovanju. Od svega se dogodio samo vrhovnikov gnjev što je ubrzo rezultirao degažiranjem Josipa Manolića iz HDZ-ovih redova. U Predsjedničkim je dvorima, naime, sazvana sjednica HDZ-ova Predsjedništva kojoj je jedina svrha bilo brzinsko odstranjenje čovjeka što je nekoć bio najbliži Tuđmanov suradnik: zanemarena je pritom i utvrđena procedura i partijski statut i bolji običaji, jer šefu HDZ-a nije padalo na pamet da dopusti raspravu o svojoj nakani, a sve da je i dopustio drugima da nešto kažu, ne bi se čulo mnogo suprotstavljenih glasova. Jedini je, naime, Mesić bio protiv obračuna s Manolićem, obračuna što je odrađen u najboljoj boljševičkoj maniri. Nakon što je sesija HDZ-ove vrhuške uspješno okončana, Šušak je izišao iz dvorane i ovako rekao jednom od svojih tjelohranitelja: «Neka akcija u Saboru krene»! Bio je to signal da se u Saboru začne postupak skupljanja potpisa za Manolićevu smjenu s pozicije predsjednika Županijskog doma.
Uslijedio je potom razgovor šefa države i partije s predsjednikom parlamenta u četiri oka. Tuđman je znao da Mesić uživa popularnost u javnosti i nije ga se htio baš olako odreći, premda nije pokazao ni naročitu volju da ga zadrži u HDZ-u i vrhu državne vlasti.
«Stipe, u čemu je problem?», pitao ga je praveći se nevještim.
«Problem je u tome što me izbacivanje Manolića podsjeća na komunističke čistke», odgovorio je Mesić. «Ja sam se borio za demokraciju, a ovo što se događa karikatura je demokracije. Neću raditi protiv principa za koje sam se zalagao cijeli život. Ti znaš da mi funkcija ne znači ništa i da zbog funkcije nisam postao ni pametniji ni bogatiji. I hoću da znaš da se ovome što si napravio ne protivim toliko zbog Jože, koliko zbog metode. A metoda je totalitarna.»
«Bez Manolića ćemo biti jači! Bili su ovdje kod mene neki stranci i protestirali su zbog toga što u državnom vodstvu imamo čovjeka koji je bio pripadnik komunističkih obavještajno-policijskih službi. Bez njega će mi biti lakše, ali volio bih da ti ostaneš. Isto tako, moraš znati da i bez tebe možemo, jednako kao i bez Manolića.»
«Dobro, Franjo, ako možete, onda je ovo kraj», kazao je Mesić i ustao je pružajući ruku Tuđmanu.
«Nemoj prebrzo donositi odluke... Prespavaj, razmisli i javi mi se.»
Stipe Mesić više mu se nije javio. Niti danas taj razlaz pokušava učiniti dramatičnijim nego što je bio. Dogodilo se samo ono što se moralo dogoditi, a neizbježnost se nije ni pokušavala prikriti teatralnim i patetičnim gestama. «Mislim da on, ipak, nije bio sasvim ravnodušan prema mom odlasku», sjeća se Mesić, «jer je vidio s kim ostaje: s Ivićem Pašalićem, Gojkom Šuškom, Vicom Vukojevićem... Uostalom, često je znao kazati: 'Bože moj, s kim sam ja stvorio Hrvatsku'!
(nastavak feljtona za sedam dana)
(zurnal.info)
Oko hiljadu studenata protestuje danas ispred zgrade Vlade Kantona Sarajevo tražeći od premijera Besim Mehmedića da ispoštuje svoje obećanje besplatnog odnosno povoljnog javnog prevoza za studente u ovom kantonu. Studenti su se okupili ispred Zemaljskog muzeja u Sarajevu i u koloni došli pred zgradu kantonalne Vlade gdje su pojedinačno na protokol predavali zahtjeve premijeru da ispoštuje svoje obećanje.
Vlada će sutra raspravljati o dodavanju ove stavke u budžet kako bi se studentima subvencionisao javni prevoz. Njegovo prvo obećanje je bilo da će se studenti voziti besplatno, potom je nekoliko puta mijenjao odluku, a posljednje informacije govore da će studenti za godišnju kartu izdvajati po 50 maraka. Iako je premijera Mehmedića Alternativni studentski parlament, koji organizuje proteste, pozvao da se pridruži studentima njega na današnjim protestima nije bilo.
Kantonalni zastupnik Svetozar Pudarić, iz opozicionog SDP-a, kaže da ni on ni stranka ne žele biti dio ove priče u vremenu kada se kantonalni budžet raspada te da inicijativa još uvijek nije stigla do zastupnika.
- Premijer je to obećao i on to po zakonu treba ispoštovati. Mi taj prijedlog nećemo podržati ako u pozadini ne bude para. To su najobičnije politikantske stvari. Mogu ja glasati u Skupštini da sunce sija svaki dan ali da li će ono zbog toga sijati? - objašnjava Pudarić.
Žurnal je već ranije pisao o ovoj inicijativi koja je na red studentskih zahtjeva došla ispred ulaganja u nauku, bolje uslove studiranja, bibilioteke ili studentske domove. Čini se da su se studenti našli u središtu stranačkog nadmudrivanja jer je javna tajna da svoj utjecaj u javnog gradskom prevozu GRAS već godinama odmjeravaju Stranka za BiH i SDA. Sa druge strane, studenti tvrde da je ovo tek početak i da će Alternativni studentski parlament nastaviti sa borbom za bolji studentski status.
- Molim Vas da nijedna grudva ne poleti prema zgradi danas. Ovo je mirni protest i želimo im pokazati da smo bolji od njih. Ako ne ispune naše zahtjeve na sljedećim protestima im neće pomoći ni cijela policija Bosne i Hercegovine – rekao je Demir Mahmutćehajić iz organizacije DOSTA.
{slimbox images/alternativniprotesti/1.jpg,images/alternativniprotesti/1.jpg;images/alternativniprotesti/2.jpg,images/alternativniprotesti/2.jpg;images/alternativniprotesti/3.jpg,images/alternativniprotesti/3.jpg;images/alternativniprotesti/4.jpg,images/alternativniprotesti/4.jpg;images/alternativniprotesti/5.jpg,images/alternativniprotesti/5.jpg;images/alternativniprotesti/6.jpg,images/alternativniprotesti/6.jpg;images/alternativniprotesti/7.jpg,images/alternativniprotesti/.jpg;images/alternativniprotesti/8.jpg,images/alternativniprotesti/8.jpg;images/alternativniprotesti/9.jpg,images/alternativniprotesti/9.jpg;images/alternativniprotesti/10.jpg,images/alternativniprotesti/10.jpg;images/alternativniprotesti/11.jpg,images/alternativniprotesti/11.jpg;images/alternativniprotesti/12.jpg,images/alternativniprotesti/12.jpg;images/alternativniprotesti/13.jpg,images/alternativniprotesti/13.jpg;images/alternativniprotesti/14.jpg,images/alternativniprotesti/14.jpg;images/alternativniprotesti/15.jpg,images/alternativniprotesti/15.jpg;images/alternativniprotesti/16.jpg,images/alternativniprotesti/16.jpg;images/alternativniprotesti/17.jpg,images/alternativniprotesti/17.jpg;images/alternativniprotesti/18.jpg,images/alternativniprotesti/18.jpg}
(zurnal.info)
U srijedu, 17. februara na Višem sudu u Beogradu počinje suđenje pripadnicima i simpatizerima Anarhosindikalističke inicijative (ASI) koji su 24. augusta 2009. godine, pred Grčkom ambasadom zapalili “molotovljev koktel” u znak podrške Teodisu Iliopunosu
U sredu, 17. februara na Višem sudu u Beogradu, nakon šest meseci od hapšenja počinje suđenje pripadnicima i simpatizerima Anarhosindikalističke inicijative (ASI) koji su 24. avgusta 2009. godine, pred Grčkom ambasadom zapalili “molotovljev koktel” u znak podrške Teodisu Iliopunosu koji je štrajkovao glađu. Vatra koju je je “koktel” napravio ugašena je golom rukom, a šteta koju je grčka ambasada pretrpila iznosi 18 evra. Čitava akcija izvedena je u tri ujutru kako ne bi ugrozili ikoga. Počinioci ovog nedela su pohapšeni, okrivljeni za delo međunarodnog terorizma i već se šest meseci nalaze u zatvoru.
U vreme kad je pustim beogradskim ulicama krstario američki potpredsednik Joseph Biden jedan građanin se usudio da u znak protesta protiv američke politike zapali američku zastavu. Bio je to Ratibor Trivunac, član ASI-a koji je zbog “remećenja javnog reda i mira” kažnjen desetodnevnim boravkom iza rešetaka. Uzalud je bilo pozivanje Trivunčevog advokata Nikole Barovića na činjenicu da “Vrhovni sud SAD u sličnim situacijama nije osuđivao ljude za remećenje javnog reda i mira, jer se paljenje zastave u SAD smatra izražavanjem mišljenja”, kao i da u Srbiji “nije uobičajeno da neko na takav način bude osuđen na zatvorsku kaznu. Dešavalo se mnogo slučajeva paljenja zastava, pa niko nije gonjen zbog toga”, naveo je Barović.
Paljene su ne samo zastave, već i ambasade, a tokom jednog sličnog nacističkog orgijanja ispred američke ambasade bilo je čak i mrtvih. Nikom ništa. Naprotiv! Tadašnja zvanična politika je opravdala lupanje ambasada revoltom “srpske omladine” nakon otimanja Kosova. Podsetimo, sve se dešavalo u i oko vremena proglašavanje nezavisnosti “lažne države Kosovo”, što je ušlo u zvanični rečnik srpskih političara, čemu je eto, igrom slučava ovih dana baš dve godine.
LETO VILOVITO: Leto kao leto. Bi vrelo, a temperaturu je u Grčkoj dodatno podizali svakodnevni nemiri zbog ubistva 15-godišnjeg dečaka, a tokom tih nemira uhapšen je i Todoris Iliopulos koji je svoje nezadovoljstvo hapšenjem odlučio da iskaže štrajkom glađu zbog čega je ASI pozvala sve pripadnike na solidarnost. Ta vest je prošla mimo Srbije, ali 24. avgusta 2009. ispred grčke ambasade u tri saja ujutru okupilo se šestoro mladih ljudi sa idejom da bacanjem “molotovljevih koktela” na zgradu grčke ambasade pokažu nezadovoljstvo ponašanjem grčke vlade. Jedan koktel je završio na prozoru ambasade a drugi je ostao na trotoaru, neupaljen.
Ispostavilo se da je vatru ugasio prolaznik rukom, a da šteta na ambasadi iznosi punih 18 evra. Tu se računalo i krečenje slova “A”.
Sledeći dan mediji su preneli vest o paljenju ambasade, a kao rezultat ovog čina 3. i 4 septembra su uhapšeni članovi ASI-a, kao podstrekač poznati nam Ratibor Trivunac (28), Tadej Kurepa (25), Ivan Vulović (24) i Sanja Dojkić (20), ali i simpatizeri ASI-a Nikola Mitrović (29) i Ivan Savić (25) koji je uhapšen naknadno jer je u to vreme bio u Grčkoj na letovanju. Tada im je na dušu stavljan samo teret ugrožavanja javnog reda i mira zbog čega im je određen i pritvor od 48 sati.
KAKO POSTATI TERORISTA U ROKU OD 48 SATI: U roku od tih 48 sati priča dobija sasvim drugačiji tok. Negde kod Albuquerquea skrenula je pogrešnim smerom a spomenuta šestorka optužena je za međunarodni terorizam. Uzalud činjenice da niko nije stradao ovom prilikom, zbog čega su i izabrali ranojutarnje vreme, da je šteta gotovo neznatna, kao i da Grčka ne želi da pridaje značaj ovom incidentu. E, pa Srbija želi. Da, ista ona Srbija koja već mesecima traži neki eufemizam za “genocid” u Srebrenici nema problema da jedno delo kojem ni Grčka ne pridaje značaj nazove međunarodnim terorizmom.
Tako se dvodnevni pritvor, prvo zbog istrage i odugovlačenja produžio na dva meseca, optužnica je podignuta u decembru, a pri takvoj optužnici gde je zaprećena kazna od tri do 15 godina zatvora, okrivljeni ne smeju na slobodu. Onda je došlo i do reorganizacije sudstva zbog čega će prvi pretres biti tek 17. februara, uz novog tužioca, i sudiju.
To može biti i olakšavajuća okolnost jer je sasvim jasno, a to sada više ne taje ni predstavnici države, da optužnica teško da može proći pa je sasvim moguće da brzo i “padne”, a da “šestorka” odgovara za remećenje javnog reda i mira.
Ostaje međutim više pitanja. Zašto, kako, tko, kada, gde...? Zašto je jedno beznačajno delo okarakterisano kao međunarodni terorizam, kako se to desilo, tko je krivac...Nije problem dopisati još neka pitanja, ali i na ova će se teško doći do odgovora.
Činjenica je da je jednom, relativno beznačajnom događaju dat ogroman publicitet. Zbog neadekvatne optužnice država je protiv sebe podigla omladinu, levičare, a podrška stiže čak i iz Hrvatske, BiH. Organizuju se koncerti podrške, javnost se poziva na suđenje...
TERORISTA U PREDSEDNIŠTVU: Jedan detalj je nekako promakao analitičarima, a koji bi mogao imati značaja u čitavom slučaju “beogradske šestorke”. Predsednik Srbije Boris Tadić koji je obećao bratskoj Grčkoj da će počinioce napada na ambasadu ekspresno locirati i uhapsiti i sam je početkom osamdesetih zbog slične “gluposti” bio hapšen. Da, u zvaničnoj biografiji piše da je Tadić hapšen zbog učestvovanja u “opozicionom radu tokom studija”.
Arhiva kaže da je Tadić uhapšen 30. jula 1982, dakle sa 24 godine, i da je priveden dežurnom sudiji za prekršaje i kažnjen sa 25 dana zatvora. Kazna je odmah izvršena, a zbog ‘’povrede nacionalnih osećanja građana'’.
Tadić je zapravo protestvovao ispred knjižare “Komunista” protiv hapšenja i zatvaranja grupe koja je 9. jula demonstrirala u znak podrške sindikalnom pokretu “Solidarnost”, a među uhapšenima je bila i tadašnja predsednikova devojka, a kasnija supruga Veselinka Zastavniković. Pohapšeni su dobili po 60 dana zatvora u Padinskoj skeli.
Teško da je Tadić zaboravio ovaj događaj, iako je jasno da ga se nerado seća. Da li je moguće da predsednik umeša prste i da se konačno pozove i na sopstvene nestašluke mladosti i tako se pokaže kao predsednik koji ima razumevanja i za takve i tako stekne koji poenčić u javnosti pomilujući “šestorku”?
U zemlji Srbiji ništa nije nemoguće osim očiglednog. Žrtve Srebrenice i dalje čekaju.
Četrdesetogodišnji Ilija Batljan, bivši student ekonomije u Mostaru i predsjednik državne studentske organizacije, preporodio je švedski gradić Nynäshamn i ubrzo postao jedan od najistaknutijih članova tamošnje Socijaldemokratske partije. Za Žurnal govori o svojoj izbjegličkoj muci, političkom uspjehu i očekivanjima na ovogodišnjim švedskim izborima
Iliju Batljana, najuspješnijieg mladog političara u Švedskoj, porijeklom iz Bosne i Hercegovine, mediji i javnost već su proglasili novim švedskim ministrom za socijalna pitanja, jednom od najvažnijih ministarstava u ovoj državi. Stanovnici gradića Nynäshamna još uvijek ne mogu da prežale njegovo odstupanje od mjesta gradonačelnika nakon što je ušao u glavni odbor Socijaldemokratske partije Švedske i postao jedan od njenih najjačih aduta za ovogodišnje izbore. Ilija se, uz nauku, već dugo bavi i politikom a pažnju na sebe je skrenuo kada je prije nekoliko godina oživio švedski Nynäshamn koga su i investitori i vlasti otpisali. Poznati svjetski proizvođač elektronskih uređeja Ericsson zatvorio je svoju fabriku u ovom gradu i iznenada je više od hiljadu ljudi ostalo bez posla. Pruga prema Stockholmu i lokalna luka od koje je grad zavisio bile su u raspadu.
Ilija je u samo nekoliko mjeseci od početka svog mandata u grad donio više od milion kruna investicija, počeo obnavljati luku i prugu, kao i gradnju savremenog autoputa do Stockholma, omogućio školarcima da na ljetnom raspustu zarađuju te do kraja svog prvog mandata ispunio i više nego što je na izborima obećao. U ovaj, do tada skoro zaboravljeni grad, naglo su se počeli doseljavati Šveđani iz svih krajeva zemlje i Nynäshamn je postao najveće švedsko gradilište. Medijima nije trebalo dugo da Iliju proglase najboljim mladim političarom i već ga jednoglasno nazivaju novim ministrom za socijalna pitanja nakon oktobarskih izbora u Švedskoj. On je u ovom ministarstvu već radio kao savjetnik i to ga, uz doktorat iz ekonomije i iskustvo gradonačelnika, postavlja na mjesto jednog od najboljih stručnjaka ove oblasti u Švedskoj.
Za Iliju će to biti prava poslastica na kraju trnovitog izbjegličkog puta. Njegov otac, porijeklom iz Kotor Varoši, preselio se u crnogorski Kolašin idući trbuhom za kruhom. Danas četrdesetogodišnjeg Iliju i njegovu sadašnju suprugu Sanju rat je natjerao da prekinu studije u Mostaru, gdje je on tada bio predsjednik državne studentske organizacije, i presele u Švedsku.
Ovaj obećavajući švedski političar koji je kao dječak sanjao da postane fudbaler za Žurnal govori o svom putu od izbjegličkom kampa do ministra u vladi jedne od socijalno najstabilnijih država.
U jednom intervjuu ste izjavili da ste kao dječak željeli postati fudbaler. Umjesto toga, rat Vas je natjerao u izbjeglički kamp. Odakle nakon svega toga odvažnost i upornost da se bavite politikom i postanete lider?
-Ja sam se uvijek interesirao za napredak u društvu. Politikom sam se počeo baviti kada sam uvidio da je u jednom demokratskom društvu moguće ostvariti promjene koje vode boljem životu. Konkretno, ja sam bio najviše ljut na kvalitet željezničkog saobraćaja od moga grada do Štockholma (svaki dan sam vozom išao na posao)... I tako je sve počelo.
Šta zbog rata niste stigli da uradite kao predsjednik bosanskohercegovačke studentske organizacije?
-Rat je uništio puno ljudi i snova. Tako da ja osjećam da moje ambicije u toj perspektivi nisu važne.
Kako je izgledao Vaš život u periodu nakon što ste otišli iz Mostara pa do dobijanja pozicije analitičara u Ministarstvu za socijalna pitanja u Vladi Švedske?
-Naš život se nije nimalo razlikovao od miljuna drugih izbjeglica, putovanje, kamp i teškoće da se shvati da je čovjek pobjegao od rata i da mora graditi novi život. Ja sam poslije dolaska u Švedsku završio ekonomiju na Štockholmskom univerzitetu i poslije toga imao sreće dobiti posao kao analitičar u Ministarstvu. Kasnije sam doktorirao socijalni rad na Stockholmskom univerzitetu.
Često su Vaši izbori na odgovorna mjesta jednoglasno usvajale čak i opozicione stranke. Kako Vam to polazi za rukom?
-Meni je rezultat najbitniji. To znači da su moji građani mene izabrali da ih ja predstavljam i da svaki dan pokušam doprinijeti da se naša opština razvija. Sa tim pred očima je lakše voditi dijalog sa svima da biste ostvarili rezultat. Istovremeno se ja nikada nisam dvoumio provesti prijedloge i sa malom većinom ako je prijedlog dobar za moje građane.
Da li Vam je, uz ekonomsku krizu kroz koje prolazio Vaš grad, poteškoću predstavljalo i Vaše porijeklo kada ste postali gradonačelnik?
-Naravno da je uvijek teže kada ste stranac. Ne zato što su ljudi zlovoljni, nego uvijek je teže stvarati nešto od početka bez obzira da li se radi o kontaktima, reputaciji ili znanju. Ali ja se nikad nisam osjećao, ni u jednom slučaju kao stranac nego kao jedan važan dio moga grada.
U vrlo kratkom vremenu ste uspjeli napraviti autoput, novu voznu traku, novu luku i privući investitore da ulože preko milijardu kruna u Nynäshamn. Možete li za naše čitaoce, a posebno bosanskohercegovačke političare, objasniti kako ste to uradili?
-Najvažnije je uvijek stvoriti uslove da ljudi vjeruju u budućnost. Vjera u budućnost je jedna strahovita snaga koja može pomjeriti brijeg. Ja ne mogu davati savjete bosanskohercegovačkim političarima.
Koliko ste svojim radom uspjeli povećati povjerenje prema izbjeglicama u Švedskoj? Očekujete li njihovu podršku na izborima?
-Ja se nadam da sam ja jedan dobar predstavnik za useljenike i da je moguće postiči rezultat. Ja se uvijek borim da dobijem podršku svih stanovnika.
Stanovnici Nynäshamna i lokalni mediji bili su razočarani kada ste napustili mjesto gradonačelnika. Kako ste Vi to podnijeli?
-Ja sam sam donio odluku da je vrijeme za mene da napravim mjesto da drugi ljudi preuzmu vlast, pošto ja mislim da sam ostvario rezultat koji su moji sugrađani očekivali od mene. Ja sam bio odlučio baviti se nečim drugim ali pošto su mnogi ljudi željeli da nastavim, ja sam obećao da ću se boriti na još jednim izborima u Štockholmskoj regiji.
Švedski mediji su Vas već proglasili najuspješnijim mladim političarom i budućim ministrom za socijalna pitanja. Koliko ste Vi sigurni u pobjedu na izborima?
-Ja ću se boriti da socijaldemokrati pobjede na izborima. Birači odlučuju da li oni imaju povjerenje u mene i za to se ja moram boriti da dobijem povjerenje.
Kakva su očekivanja stranke na predstojećim oktobarskim izborima? Na čemu se zasniva predizborna kampanja Vaše stranke i šta planirate uraditi ukoliko postanete ministar za socijalna pitanja?
-Mi se borimo da pobijedimo. Naša predizborna kampanja fokusira se na solidarnost i razvoj. Za nas su dobro zdravstvo i škola visokog kvaliteta najvažnija pitanja. Da svi naši građani mogu dobiti posao je naravno najvažniji prioritet na svim izborima.
Koliko pratite politička dešavanja u BiH i na Balkanu? Može li se Vaš način primijeniti u BiH i kako biste Vi oživjeli bh. ekonomiju?
-Ne stignem pratiti puno. Nemam odgovor na pitanje. Bilo bi vrlo čudno da se ja pravim važan i miješam u bosansku politiku.
Kao stručnjak za socijalna pitanja odnosno zaštitu čije su metode dokazane i provjerene možete li preporučiti model socijalne zaštite i jačanja socijalne države u BiH kao tranzicijskoj zemlji koja je iz socijalizma naglo zakoračila u najsuroviji kapitalizam?
-Prvo da kažem da u Švedskoj i socijaldemokrati i konzervativne partije prioritiraju socijalna pitanja. Surovi kapitalizam je puno puta prepreka da se društvo razvija i ide naprijed. Naprotiv, dobra socijalna drzava je moguća i u kapitalizmu. Moje mišljenje je da u današnjim uslovima, gdje je svjetska konkurencija veoma jaka, progresivna socijalna država može biti odlučujući faktor za uspjeh.
Šta Vas je potaklo da promijenite svoje planove od prije četiri godine kada ste izjavili da ne želite još dugo biti u politici i da se želite vratiti nauci?
-Politika je za mene način da čovjek žrtvuje nekoliko godina i uradi nešto dobro za svoj grad, regiju ili državu. Politika nije nikada bila za mene dugoročno zanimanje. Ja ću se vratiti nauci (ja još uvijek objavljujem naučne članke, zadnja dva su objavljena u septembru 2009.) ili prihvatiti neku od ponuda iz privatnog sektora.
Stignete li igrati fudbal?
-Zadnjih godina, nažalost, ne stignem. Ponekada odigram partiju tenisa ili stignem prošetati sa gospođom i to je to.
(zurnal.info)
Nasilnici se više uopće ne skrivaju pod okriljem noći niti prave zasjede na parkinzima zavučenim u hlad socijalističkih stambenih blokova. Nasilje iskazuju otvoreno, bez straha da će za svoje postupke morati odgovarati
Dvojica šesnaestogodišnjaka iz Bijelog polja i Čitluka stigli su taj dan u centar Mostara prigradskim autobusom. Jedan je nosio trenirku HŠK Zrinjski, kluba u kojem trenira. Negdje od zgrade HP-a u Kolodvorskoj ulici pratila ih je grupa mladića. Kad su ih sustigli, na Španjolskom trgu, fizički su ih napali. Teži sukob spriječili su prolaznici i vozači automobila koji su se našli na mjestu događaja. Sve to se odvijalo negdje oko 13.30 sati u samom centru grada. Tako govore novinska izvješća.
Krvi i mesa
Izgleda da mediji u BiH većinom služe kako bi se dizale tenzije pa su odmah ovaj napad povezali s napadom koji se dogodio na Bulevaru samo dan prije ovog, najnovijeg, incidenta. Krvi i mesa! Deru se medijski djelatnici. Objavljuju puno ime i prezime maloljetnika koji su napadnuti, vjerovatno kako bi svi mogli utvrditi, ne samo njihov osobni, već i nacionalni identitet. Sve u svemu kuhaju tenzije koje će biti gradska tema narednih sedam dana dok se ne dogodi neka druga pizdarija i sve ovo padne u zaborav kao da se nikad nije dogodilo. Tako ozljeđivanje jednog mladog sportaša postane instrument dnevne politike i medijskog senzacionalizma. I da padne glava nikog istinski nije briga. Uzrocima divljačkog ponašanja maloljetnika nitko se ne želi ozbiljno baviti. Nitko ne pokušava stvoriti odgojni sustav koji će to u budućnosti promijeniti. U Mostaru, Sarajevu, Tuzli, Banja Luci, svugdje ista priča.
Mogu vjerovati da je dečko napadnut zbog trenirke koju je nosio. Mogu vjerovati i da su nekakvi delikventići napali djecu u ime onoga što se dogodilo prethodnog dana. Ali automatski povezivati cijelu situaciju sa grupom KRE(A)KTIVA je potpuno sumanuto i neodgovorno. Naprosto, tupavo je misliti da će onaj tko ne skriva osobni identitet organizirati kazneno djelo fizičkog napada dan nakon što je i sam, umalo, postao žrtva istog. To je direktni poziv na linč i glupost od strane neodgovornih medija, koji su pak, mnoštvo puta, bili odgovorni za namjerno i sustavno dizanje tenzija i produciranje sukoba i onda kada su se sukobi mogli izbjeći. Najčešće se to događa pred mostarski gradski derbi čime gradski mediji direktno huškaju, uglavnom tinejdžere, jedne protiv drugih. Ali događa se to i kad se otvaraju masovne grobnice i sahranjuju žrtve. Umjesto dužnog poštovanja, mrtvi dobiju ulogu sitnog novca, kusura, kojim se bestidnici koriste za svoje kaubojske političke obračune.
Sunčani, košmarni dan
U Mostaru se svaka čupava situacija pretvori u navijački sukob. To je najverovatnije i ovdje bio slučaj. No, ostavimo, ovaj put, svaku ideologiju po strani. Ono što je košmarno u cijeloj priči jeste da se sve odigralo u sred bijelog, sunčanog, mostarskog dana i to u samom centru grada. Nasilnici se više uopće ne skrivaju pod okriljem noći niti prave zasjede na parkinzima zavučenim u hlad socijalističkih stambenih blokova. Nasilje iskazuju otvoreno, bez straha da će za svoje postupke morati odgovarati. Dakle, više se ne morate osvrtati samo kad usamljeni noću hodate sporednim gradskim ulicama. Strahujte u svakom trenutku da će vas netko napasti. Zato što vam znaju ime i prezime, zato što nosite nepoćudan dres, imate blesavu frizuru, slušate jazz ili punk, ne skrivate seksualnu orijentaciju ili radite posao koji se nekom ne dopada. To je Mostar. To je Bosna i Hercegovina u kakvoj živimo. Zemlja u kojoj vladajuće strukture svakodnevno cementiraju anarhično stanje u kojem se društvo nalazi. Zemlja u kojoj mediji koriste djecu i mrtve za podizanje tiraža. Tužna i izgubljena zemlja na kraju svijeta, na repu civilizacije, na brdovitom i krvavom Balkanu. Otok koji pluta u vlastitom izmetu i ograđuje se od civiliziranog svijeta širenjem sve većeg smrada.
(zurnal.info)
Glumac Robert de Niro i režiser Martin Scorsese planiraju da snime nastavak ili rimake zajedničkog kultnog filma "Taksist" iz 1976.
De Niro bi tako mogao ponovo da zaigra ulogu Travisa Bicklea , nestabilnog taksiste i veterana iz Vijetnamskog rata koji je opsjednut namjerom da počisti ulice New Yorka od nasilja i zločina.
Nakon tri i po decenije, slavni filmski tandem razmišlja o snimanju nastavka ili remakea čuvenog filma, saznaje se iz izvora Berlinala koji dodaju da Scorseze također ima u planu da zajedno s De Nirom realizuje još jedan film o mafijašima, prenose u utorak agencije.
Isti izvori navode da bi u projekat bio uključen i kontroverzni reditelj Lars von Trier kao i scenarista "Taksiste" Paul Schreder.
Scorseze je zajedno s De Nirom snimio osam filmova.
"Taksist", u kome pored De Nira glumi i Jodie Foster, bio je nominovan za četiri Oskara.
(Fena)
Independent u utorak u redakcijskom komentaru posvećenom turneji američke državne tajnice Hillary Clinton po zemljama Persijskog zaliva navodi da je taj potez Obamine administracije znak da se Washington sve manje distancira od već viđene Bushove politike u regionu, koja je slijedila princip "zavadi pa vladaj".
List ocijenjuje da to putovanje Clinton predstavlja "potez očajnika" kojim SAD žele da osiguraju podršku što većeg broja zemalja za kaznene mjere protiv pripadnika iranskog režima, zbog razvoja nuklearnog programa Teherana i oglušivanja o apele međunarodne zajednice.
Politika Baracka Obame na Bliskom istoku predstavlja sve veće razočarenje - pored neuspjeha u pregovorima s Iranom, SAD nisu mnogo postigle ni na planu pomirenja Palestinaca i Izraelaca, piše Independent.
Pitanje je, ocijenjuje list, da li će zalivske zemlje biti spremne da se samo iz naklonosti prema Americi oštrije suprotstave Teheranu, sve dok iz Washingtona ne stigne signal da su američke vlasti spremne za potpuno novi pristup rješavanju problema u regionu.
(Fena)
