U hotelu Holiday Inn u Sarajevu 27. aprila održan je informativni događaj o postignućima civilnog društva: Organizacije civilnog društva - Snaga građana Bosne i Hercegovine u procesu evropskih integracija.

Tom prilikom 42 organizacije civilnog društva predstavile su svoja dostignuća iz raznih oblasti predstavnicima drugih organizacija civilnog društva, kao i predstavnicima institucija vlasti na različitim nivoima, donatora, akademske i poslovne zajednice. Cilj ovog informativnog događaja bio je proširivanje informacije o radu civilnog sektora kroz predstavljanje postignuća organizacija civilnog društva, što bi činilo osnov za buduću saradnju na relaciji civilni sektor i vladine institucije, kao i osnovu multisektorskog partnerstva. Organizator događaja je TASCO ured u BiH (Tehnička podrška organizacijama civilnog društva), a riječ je o nastavku promotivnioh aktivnosti na jačanju civilnog sektora. Preporuke učesnika promotivnih radionica koje su održane ranije u Banjoj Luci, Mostaru, Tuzli i Sarajevu su da organizacije civilnog društva trebaju saznati više o postignućima jedni drugih u BiH.

(zurnal.info)

Ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH Safet Halilović potpisat će danas (28. aprila) u Sarajevu opći sporazum i pojedinačne ugovore s osam aplikanata koji će realizirati projekte stambenog zbrinjavanja Roma, za koje je Švedska agencija za razvoj (SIDA) osigurala 1.885.714 KM.

Sredstva će biti utrošena za finansiranje projekata CARITAS-a, Grada Banja Luke, te općina Ključ, Kladanj, Zenica, Vitez, Bihać i Travnik.
Ukupna budžetska sredstva za stambeno zbrinjavanje Roma u BiH iznose 2.175.800 KM. Na osnovu javnog poziva za prikupljanje projektnih prijedloga za rješavanje problema Roma u oblasti stambenog zbrinjavanja odabrano je pet općina u Federaciji BiH, tri u Republici Srpskoj i Brčko Distrikt.
Iz budžetskih sredstava finansirani su projekti Hilsfwerk –Austrija, koji je pokrio općine Kiseljak, Zenica, Jajce i Bijeljina, potom projekti za općine Maglaj, Sanski Most, Kladanj, Ključ,Teslić i Kozarska Dubica, te Brčko Distrikt BiH.

(Fena)

Teror gluposti u kombinaciji s poslovičnom bahatošću ovdašnjih političarčića je čist psihološki horor u koji smo svi skupa uvučeni bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost

Moja opsjednutost Gradskim vijećem Grada Mostara lagano poprima patološke razmjere. Osvrćem se dok hodam po gradu misleći da me kompletan saziv mostarskog gradskog vijeća prati u stopu kako bi me zaskočio kakvom hororističnom nebulozom. Netko bi pomislio da sam paranoičan, ali nisam, to se stvarno događa. Mislim, nije baš da Gradski vijećnici hodaju za mnom po gradu, ali njihova je glupost sveprisutna. A teror gluposti u kombinaciji s poslovičnom bahatošću ovdašnjih političarčića je čist psihološki horor u koji smo svi skupa uvučeni bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost.

PAKLENE KRVOPIJE

Tko su oni i što žele? Oni su krvopije iz pakla. Pakla koji su sami kreirali sve ove godine. A žele novac, ključne gradske građevinske lokacije, meso, krv. Oni u predizborne svrhe huškaju klince jedne na druge, stvaraju atmosferu straha i uopće čine sve da se ne osjećate ugodno u vlastitoj koži i vlastitom gradu. Oni ne žele izglasati Urbanistički plan Grada Mostara. Oni beskrupulozno trguju ključnim gradskim objektima. Oni uništavaju institucije kulture kao kakvi termiti. Oni od 2004. godine nisu u stanju izglasati gradski proračun u, za to, zakonski predviđenom roku. Oni su Gradski vijećnici Grada Mostara, novovjeki skorojevići, kvazinaci pizdunčići, koji se kompleksaški osvećuju samoj ideji Grada kao otvorenog prostora. Sve u svemu oni su noćna mora svakog građanina.

Dakle, prolazi i ovaj najokrutniji mjesec, kako ga neki nazvaše. Prolazi. Prolaze i godine. Ode nam svima mladost u tri krasna penisa, a prošla sjednica mostarskog gradskog vijeća je donijela još jednu odgodu rasprave o Urbanističkom planu i to zbog ''nedovoljne usuglašenosti regulacijskih planova između Službe za planiranje Odjela za urbanizam i građenje Gradske uprave i Zavoda za prostorno planiranje Grada Mostara''. O proračunu se opet nije reklo ni be. Nisu ispoštovali ni vlastitu odluku o privremenom financiranju, a ovogodišnji proračun, dakako, može da pričeka i sudnji dan. A, za Mostar, ne postoje prioritetnije stvari. Stati u kraj western gradnji, urbanističkom divljanju kako se Mostar ne bi pretvorio u totalnu arhitektonsku i urbanističku nakazu i odblokirati rad silnih institucija čiji rad ovisi o novcu iz gradskog proračuna.

Zakonski je rok za izglasavanje proračuna 31.03. tekuće godine. On je odavno probijen. Dakle, Gradski vijećnici rade mimo zakona. Osim toga, privremeno financiranje se vrši internim pozivima od strane gradonačelnika određenim gradskim službama(to sam saznao off the record). Još jedna nezakonitost.

KAKAV VISOKI PREDSTAVNIK

Za sve je kriv tko? – pitaju Vas Gradski vijećnici.

Visoki predstavnik – odgovaraju oni u jednom dahu.

Pobogu, kakav sad visoki predstavnik? – pitate se vi.

Pa onaj koji je nametnuo Statut Grada Mostara u kojem stoji da se proračun može izglasati jedino dvotrećinskom većinom glasova – odgovaraju gradski oci.

Svakako, ima nekog vraga u tome što tvrde u Gradskom vijeću Grada Mostara. Statut nam baš i nije neka sreća, tipično frankenštajnovsko mandrljanje Međunarodne zajednice, nešto poput mikro Daytona. Ali, mogu tu priču okačit mačku o rep, jer da žele, i da im je u interesu, odavno bi izglasali i proračun, a Urbanistički plan bi postojao kao nepremostiva brana daljnjem kasapljenju Mostara.

Evo par primjera. Ali stvarno samo par primjera.

Fejićeva ulica: Biosfera (prst u oko u pješačkoj zoni, NLO neodređene, sivoljubičaste boje, ukrašen zelenim staklima i potpuno neprimjerene visine tako da mnogi susjedi tog arhitektonskog monstruma nikad više sunca vidjet' neće). Kino Zvijezda još jedan prst u oko (op.a. inače, aktivnosti Mostar filma se svode na to da se rasprodaju nekretnine u vlasništvu navedene „institucije“).

Musala: Titova vila (opet zeleno staklo u sred bijelog kamenog trga, ulaženje u javni prostor prednjim dijelom zgrade).

Titova vila me, uz još neke građevine u Mostaru tjera da pomislim da je udruga arhitekata u Mostaru ujedno i udruga daltonista obzirom na prevladavajući kolorit i neuklopljenost istog u postojeći ambijent.

Stara bolnica: e, to je posebna priča. Nikad nisam vidio ekspeditivnije rušenje (ako izuzmemo Sabornu crkvu u Mostaru). Cijeli bolnički kompleks srušen je u par dana i sada, na mjestu bolnice, imamo ogromnu rupu nalik na mjesečev krater. Četiri od šest stabala libanonskog cedra u Mostaru nestadoše s lica zemlje. Mislim, nije baš da sam sentimetalan spram bolnice gdje su mi kao klincu čupali krajnike, ali me tišti pomisao kako se uopće nije promislila prenamjena tog kompleksa u kojem se, kad se čovjeku raspali mašta, moglo stvoriti trista čuda, a da se ne dirne ni jednu zgradu niti stablo.

No, trgovačko-građevinski lobi kombiniran s nepostojanjem Urbanističkog plana može sve i može svašta, k'o Houdini! Sad ima bolnice, sad je nema! Sad imaš sunca, sad ga nemaš! Sad imaš kino, sad ga nemaš!

SPECIJALNI GRAD

Uglavnom, kad pomislite da Vas gradski vijećnici ili parlamentarci prate u stopu, nemojte misliti da ste paranoični. Niste. Oni su uvijek tu. Oni su Vaša noćna mora. Oni razvaljuju Vaš mozak. Oni se igraju Vašim životom. Oni se igraju životom Vaše djece. Iskaču iz novinskih rubrika, sa TV ekrana, pojavljuju se, evo, redovito, i u mojim tekstovima. Oni su glavni protagonisti kaosa i bijede u koje sve dublje tonemo.

A Mostar? Mostar je stvarno poseban grad, special u lijepu materinu, kako je to lijepo ustvrdio jedan anonimni internetski komentar: Ovaj Mostar je u svemu poseban, od njegovih građana koje boli KU.biiip za sve, vlasti koju boli KU.biiip za građane, a državu boli KU.biiip za grad.

(zurnal.info)

Poslije kraće bolesti u ponedjeljak poslijepodne preminula je pjevačica Ljiljana Petrović Buttler. Prenosimo intervju iz Vremena

Poslije kraće bolesti u ponedjeljak poslijepodne preminula je pjevačica Ljiljana Petrović Buttler.

- Ljiljana je bila posebna po mnogo čemu. Imala sam sreću da baš ona, sa Mostar Sevdah Reunionom, otvori prvi Mostar World Music Festival. Svi smo shrvani, a Dragi Šestić koji je dugi niz godina s njom direktno sarađivao je neutješan, izjavila je Aleksandra Savić, direktorica World Music Centra.

Njen posljednji album Frozen Roses dobio je najveću ocjenu uglednog časopisa Songlines "Top of the World" u decembru 2009. godine.

Kao posvetu velikoj pjevačici prenosimo intervju iz 2005. godine objavljen u Vremenu. Izuzetno zanimljiv razgovor vodio je novinar Đorđe Matić.

MOJE TRI KARIJERE

"Ja sam Ljiljana Petrović-Buttler, zvezda ciganske muzike bivše Jugoslavije. I dokazala sam da posle petnaest godina pauze mogu da postignem i svetsku slavu. Dokazala sam da vredim nešto. Bezobrazna sam, ali kad mogu kojekakvi pevačići, jedanput mogu i ja"

Priča o Ljiljani Petrović-Buttler bez sumnje je filmski materijal, no takav bi film zbog osobnih i općih kulturnih specifičnosti, umjesto na klasični Holivud, kako bi se moglo pomisliti, vjerovatno prije ličio na nekadašnji domaći "crni talas".

Za socijalističke Jugoslavije Ljiljana je bila jedna od najpoznatijih romskih pjevačica. Iz kafanskog andergraunda došla je na televiziju, snimala albume, imala goleme tiraže. Pjevala je jednako na romskim svadbama i za naše književnike. I njoj je rat promijenio život: s troje djece otišla je u Njemačku gdje je, prestavši pjevati, godinama živjela u anonimnosti, radeći i fizičke poslove – sve dok je Dragi Šestić, producent i menadžer Mostar Sevdah Reuniona, jednog od najuspješnijih bosanskih i eksjugoslavenskih etno-produkata, slučajno nije pronašao u Dizeldorfu. Nakon dugog i upornog odbijanja da se vrati muzici, Ljiljana je na kraju ipak popustila i u Šestićevoj produkciji za holandsku World connections etiketu snimila album Mother of Gypsy Soul (2002).

Danas svira koncerte po najprestižnijim evropskim dvoranama, na BBC-ju je nedavno prikazan i dokumentarac o njoj i mostarskom bendu, a nijedan festival tzv. world muzike kao da ne može proći bez ove kombinacije bosanskog sevdaha i Ljiljaninog naročitog pjevačkog stila.

Uz izlazak drugog albuma The Legends of Life, te pred još jednu britansku turneju, Ljiljana je na svoj originalni način za "Vreme" progovorila o vlastitoj, na trenutke zapanjujućoj biografiji, kao i o svojem drugom pjevačkom životu. Imala je samo jedan uvjet za razgovor, koji je, naravno, spontano brzo prekršen:

"Samo nemoj o politici. Politika me ne interesuje, ja sam pobegla od nje. Nama Ciganima politika ne leži. Mi znamo da igramo, da pevamo, da krademo, da prevarimo – e to, a da vodimo politiku, to ne znamo.

NE ZNAM DA GOVORIM CIGANSKI

Stvarno to mislite?

Da.

Bogami se mnogi Romi ne bi složili s vama.

Pa ko god se ne složi, on laže.

Pa evo, recimo, u Makedoniji imate i političare Rome u parlamentu.

Do jučer su svi bili lopovi. I Esma Redžepova je velika zvezda. A gde se rodila, gde je odrasla? U sirotinji, u ciganskoj mali. Sad smo svi doktori i naučnici.

Isto je i što se muzike tiče. I Šaban Bajramović sebe smatra docentom ciganske muzike. A dajte mu da pročita dve note – nema pojma. Za mene, od ciganskih pevača jedino pokojna Vida (Pavlović, op. Đ.M.), žena koja nije imala nijedan dan škole a svaku njenu pesmu odslušajte, svaku reč razumete – dikciju je imala kao da je imala završen konzervatorijum.

Svaki pevač koji prođe kafanu, to mu je najveća škola. Svi mi počinjemo tako. Nisu sigurno pronašli drugde ni Lepu Brenu. A sada ispada da više niko nije pevao u kafani, da svi imamo muzičke škole i konzervatorijume.

Za razliku od većine kolega, išli ste u muzičku školu, svirate klavir.

Da, završila sam srednju muzičku u Beogradu, u "Mokranjcu".

Jeste li bili jedina Romkinja tamo?

Ne, bilo nas je dvoje ili troje. Ali mene su prvu izbacili, pojavljivala sam se samo na ispitima. Nisam imala kod kuće klavir i onda su mi dozvolili da vežbam u školi. I ja dođem i vežbam zabavnjake i džez muziku. Onda sam već počela i da pevam. Danas kad radim, sednem za klavir i pokažem harmonije svojim muzičarima. Ranije kad su se ploče snimale u studiju, svirao je orkestar, napravi se partitura a muzičari su znali da čitaju note.

Hajde da se vratimo sasvim na početak. Rođeni ste u Beogradu?

Ja sam rođena u Lole Ribara, gde je Atelje 212. Kasnije sam se preselila u Milutina Bojića, tamo kod Skupštine.

Ako se to prenese na muziku, nije onda čudo da se za vas uvijek vežu pojmovi kao "džez" i uopće urbana muzika. Kad čovjek sluša Esmu na primjer, tu se osjeti Indija, osjeti se nešto prastaro, daleko, istočnjačko. U vama ima mnogo gradskog štiha.

Ja sam gradsko dete. Ne znam da govorim ciganski, meni se Cigani smeju pošto ne znam da govorim, razumem ali ne znam da govorim. Ja sam rođena Beograđanka. Majka mi je iz Zagreba, vučem dakle, i hrvatske korene, a i danas imam tamo rodbinu. Otac mi je isto bio Beograđanin. On, mangup, bio je mnogo dobar pevač i muzičar, ukrao je moju majku iz Zagreba. Ona je bila mnogo lepa. Maznuo je – i za Beograd. A majka nikada nije pevala cigansku muziku, nego je za parče hleba pevala zabavnu muziku, pesme Lole Novaković i Gabi Novak pa onda starogradske pesme, mađarske, ruske romanse, špansku muziku.

Kako pamtite to doba, je li to bilo sretno djetinjstvo, budući ste dijete kafanske pjevačice?

To je tragedija kafanskih pevača i muzičara da deca imaju žive oca i majku ali rastu sa babama. I moj prvi muž i ja smo deca muzičara. Celu noć pevanje, nisam mogla decu da imam pored sebe. Tragedija je nas Cigana što mi vrlo rano sazrevamo. Ja sam bila majka sa četrnaest godina, moj prvi muž imao je tada šesnaest. Igrala sam se s decom žmurke po podrumima i ujutro sam išla da rodim. Od trčanja mi pukao vodenjak.

Koliko ste imali godina kad ste prvi put nastupili? Dvanaest godina. Zamenila sam majku koja se bila razbolela. Došla sam na raspust, a moj veliki učitelj Hazim Hanušić, muzičar iz Bijeljine i profesor muzike, svirao je u kafani jer je bilo više para nego u školi. Pitam: "Čika Hazime, je l’ mogu ja da probam?" I uveče se spremim i odem da pevam. To je bio početak.

PET DANA U JEDNOJ KOŠULJI

Šta ste pjevali?

Na repertoaru su bili zabavnjaci. Nisi mogao da budeš ni kafanski pevač ako nisi znao da skidaš Sanremo. Arsen Dedić je bio na vrhu, jedna od mojih prvih pesama bila je njegova Kuća pored mora. Pa onda jedne godine ono (pjeva): "prendi questa mano zingara", to je bila pobednička pesma. Pevale su se i stare ciganske pesme: Piravela Mile, Ratko, Tarapani, pa Đelem đelem. Esma je došla kasnije sa Čaje Šukarije.

Kako to da ste i vi i Šaban Bajramović, uz toliko diskografskih kuća u Beogradu, došli baš u Ljubljanu da snimate (za ZKP/RTlj) i tamo izdate svoje najbolje albume?

PGP RTB je imao svoje standardne pevače. Muž gospođe Vasilije Radojčić bio je direktor Radio-televizije. Mi kafanski, ciganski pevači nismo tada bili interesantni. Međutim, Ljubljana je imala njuh, uvek je imala njuh za takve stvari pa je prvo snimila Šabana Bajramovića i napravila bum. E, posle se tražio ženski pevač, a ja sam tada bila "kafanac", poznati kafanski pevač.

Pevala sam svuda: u Skadarliji, u Gradskom podrumu imam petnaest godina radnog staža, pa Romanitar, to je bio kafe-bar tamo gde je sada Mekdonalds na Terazijama, pa onda Lotos, Mažestik. Tu su dolazili samo renomirani pevači: pevala je Nada Knežević, pa Tihomir Petrović, Ivo Robić, Toma Zdravković, Kvaka (Bora Spužić), Beti Đorđević…

Kakvo je bilo to vrijeme, šezdesete i sedamdesete?

Fino. Bilo je lepo druženje, nismo gledali jedni druge kroz novac, ili "ja znam – ti ne znaš", bilo je baš srčano druženje. Sad toga više nema. Onda se znalo gde je kome mesto, ko je kakve kategorije. Dođem na televiziju, u studiju Nada Mamula i Zaim Imamović – i ja se smrznem. Kao, šta sad ja treba da pevam posle njih? Respekt. Nije svako mogao da peva na televiziji, a nije svako mogao da peva ni u kafani jer u kafani su bili vrsni pevači. Toma Zdravković prvi.

Kako pamtite njega?

On je bio boem, voleo je piće, voleo je žene. Toma, tehnički, nikad nije bio neki veliki pevač, ali Toma je preokrenuo celu narodnu muziku. Napravio je taj moderni folk, to je već bilo otišlo na Španiju, na nešto sasvim drugo, zvučalo je kao francuske pesme. Mi smo pevali Čoban tera ovčice pre toga. I danas se u devedeset posto pesama čuje Toma i te pesme će da žive još sto godina.

Radili ste u to "uredno" socijalističko doba, ljudi su išli kući s posla i rano na spavanje. Vi ste bili noćne ptice. Nije vam teško padalo fizički?

Ne. Zato što je bilo fino društvo. Toma i ja smo bili sjajni drugovi. Znali smo da pevamo do četiri ujutru, u pet odemo iz kafane u Kasinu na Terazijama na doručak. Tu doručkujemo pa odemo dalje. Onda smo imali jednu kafanu na pijaci, tu su dolazili svi muzičari. Počne svirka, pesma, pijanka za nas. I znali smo pravo s te pijanke na pos’o. On je znao da peva u jednoj košulji pet dana, i ja u istoj haljini. Kasnije su gradski lokali počeli da nestaju i krenula je Ibarska magistrala, gde je bila lova. Znaš kako, tamo gde su te slušali u tišini tu nije bilo para.

U to doba, ljudi koji su voljeli narodnjake uglavnom nisu voljeli vašu i Šabanovu muziku, ali intelektualci i umjetnici jesu.

Mene su voleli glumci, posebno iz Ateljea 212. Tu sam, uostalom, i stanovala u blizini. Pevala sam i Brani Crnčeviću, Dobrici Ćosiću, a pevala sam i stihove Desanke Maksimović.

DANILO KIŠ U PUBLICI

Kažu da vam je Danilo Kiš znao biti u publici?

Jeste.

Kako ste znali da je on?

Pa prepoznala sam ga. A i počelo bi šuškanje u publici, za stolovima, i neko bi mi rekao – evo ga, došao je Danilo Kiš da te sluša.

Za pjevačice je danas teško zamisliti tako nešto, iskreno. Vi ste ta generacija koja je mogla prepoznati pisca za stolom, a znala je i kafanu.

Dušo moja, danas nema poštovanja prema nekom kao što je bio Danilo Kiš, kao što je Brana Crnčević, kao što je bio Duško Radović. Nekad se znalo ko je ko, bilo je poštovanja kod nas: ej, došao je on da me sluša – znači nešto vredim. Tada si morao da znaš da pevaš, jer da nisi ne bi došli ni Duško Radović ni Kiš ni Brana Crnčević. Bilo je drugo vreme. Poštovao se umetnik, bez obzira koje branše bio. Toga danas nema, niko nikog ne poštuje, bio ti svetski ili jugoslovenski umetnik. Vreme boema je umrlo.

Kad smo kod današnjih pjevačica, kako vam se čini Ceca, van ove priče o ličnosti?

Tehnički, dobar pevač. Temeljit pevač. I zna šta hoće. Jedna od najboljih što se tiče ovog novog trenda. Inače, ubeđena sam za svaku od pevačica danas, da joj daš partituru da pročita, pojma nema, nego će da je okrene naopako.

Ta vrsta tona danas, tako se nije pjevalo u vaše vrijeme?

Nije. Ja sam imala svoj poseban način pevanja. Nisam pevala ciganski, nisam zavijala. U stvari, mene je Bosna naučila da pevam. Bosna je i prva provalila da umem da pevam i kasnije je moj prvi televizijski snimak bio u Sarajevu.

I vi ste pisali dosta svog materijala. Kako vam je došlo da napišete pjesmu, iz potrebe?

Nije iz potrebe, nego nešto me je bolelo. U to vreme je Toma (Zdravković) počeo da piše, pa sam onda i ja. Ali Esma je bila prva, pa Muharem Serbezovski. Oni pevaju mahom taj tursko-ciganski, čak i govore drugačije od nas, imaju dosta turskih reči. Ima nas Cigana milion sorta.

Za romske muzičare postoji predrasuda da su instinktivni muzičari, da se rađaju s time i slično. Esma Redžepova kaže da to nije istina jer da iza svega stoji veliki rad, beskrajno vježbanje.

To je tačno. Iako, moja najveća škola je kafana, ja nikad nisam vežbala. Stvar je u iskustvu, takođe. Mostar Sevdah Reunion i ja dođemo na snimanje, ne znamo šta ćemo da snimimo a završimo CD za petnaest dana. I onda se dogodi da moj prvi album s njima (Mother of Gypsy Soul) dobije u jednom engleskom muzičkom časopisu četiri zvezdice a Dejvid Bouvi tri. Valjda i to nešto govori.

Kaže se obično da su, u muzičkom smislu, Romi "naši crnci".

Da, taj njihov džez, to su molitve, a ovo što Cigani pevaju su uspavanke deci. Kod nas nema kolevki, nego metnemo decu na kolena, ljuljamo ih i pevamo im. I to je negde slično. Recimo, Mahalija Džekson u onom filmu Drvo života, kad smo prvi put videli pravu Mahaliju: i ona i svi veliki crnački pevači pevali su u crkvama. I danas kad uđeš u crnačku crkvu, čuješ džez muziku. Mnogi pevaju bez orkestra, to su izvrsne grupe, samo udaraljke i glasovi. Kasnije su dodali bas, klavir i druge instrumente. I, u stvari, to su njihove molitve, mole se Bogu. Tako i mi.

S tim što naši Romi imaju i različite bogove.

Mi Cigani sad svi kao verujemo u Boga i to na isti način ko i svi ostali kod nas što su postali pobožni u novo vreme. Do juče nismo smeli da slavimo slave, a sad po televiziji maltene goli skaču, i nose krstače od pola metra. Sramota.

ELAN ZA ŽIVOT

Jeste li ikad ranije osjetili rasizam?

Da. Od mladosti. Jebali su mi majku cigansku hiljadu puta, počevši od kolega pa nadalje. Kao: "šta ova Ciganka radi na televiziji svaki dan?" Uvek su Cigani bili nepoštovana nacija, a mi smo sami krivi za to, mi smo to dozvolili. Mogli smo i da se kupamo i da se peremo, pokojni Tito je dao svima sapun i vodu. Ali mi smo nacija koja nema svoje zemlje i svoje države, mi volimo da lutamo i da smo prljavi i neokupani.

Ali, u isto vreme, ja volim Beograd, Beograd je moj grad, rođena sam i hoću da umrem u Beogradu. Vidi: kad je došla Indira Gandi u Jugoslaviju, rekla je: "Druže Tito, red bi bio da mi daš moj narod." Pošto kažu da mi Cigani potičemo iz Indije. A on je rekao: "Ja u Jugoslaviji nemam Cigane, samo Jugoslovene."

Dok je bio Tito, dok je bio komunizam, niko nije bio gladan. Sirotinja je imala da se najede, ako ništa, a sada ovo što se zove narodni hleb. Nekad su Cigani prosili, a sad svi prose. Profesori, docenti, čim padne prvi mrak kopaju po kontejnerima. Za vreme Tita toga nije bilo. Imali smo svi godišnji odmor, i aute, i stan – niko nije bio na ulici. I zimovanje i letovanje. Dobro, jebeš to, ali najvažnije – niko nije bio gladan! A ljudi se danas ubijaju od gladi.

Žao mi je, svejedno, moje nacije. Bez obzira što je moja mama bila Hrvatica, ja ipak imam cigansku krv u sebi. Doduše, izgleda da je ova sadašnja vlada u Srbiji dosta zainteresovana što se tiče Roma. Dosta su se zauzeli da Cigani krenu u škole, imamo sad i profesora, i vrlo dobrih i poznatih novinara, i političara čak.

Ali i rasizma ima više nego ikada.

Pa jeste, s obzirom da se zemlja raspala u države, to je tako normalno.

Jeste li imali predosjećaj da će se ovo dogoditi, da se nešto sprema?

Da, još krajem osamdesetih. Zato sam i otišla. Prvi metak kad je opalio u Sloveniji, ja sam pokupila decu i nestala. Proradilo je u meni šesto čulo. Spremili smo se i došli ovde s jednom torbom.

Nakon televizije, slave, mnogo rada i pristojnog života, završili ste ovdje u Njemačkoj. Niste se libili da prihvatite i najniže poslove: na BBC-jevom dokumentarcu vidi se kako čistite kupatilo u nekom hotelu.

Ovo je Zapad koji gazi preko leševa. Rat je već bio počeo kad sam došla u Nemačku i nisam smela da se upustim da idem ovde u kafanu jer nisam znala ko me čeka. Sedeo je i Srbin i Hrvat i Slovenac i Ciganin. Onaj traži srpski, Hrvat će da me gađa čašom i obrnuto. Pogotovo što je večito naša raja najviše mrzela Cigane. Imala sam troje dece sa sobom i morala sam da preživim, morala sam da radim. Počela sam da pevam svadbe, a pošto ciganske svadbe traju četiri-pet dana, izostaneš tako pet-šest puta i izletiš s posla. Znaš kako je ovde, ako nemaš opravdanje, zdravo, do viđenja, ima ko ‘oće da radi. Tako jedno dve-tri godine i videla sam da od toga nema ništa.

Ja sam i klozete čistila. U to ratno vreme bilo mi je strašno. Imala sam cilj: ili ću da pobedim sebe i svoju želju i volju za pesmom ili smo svi propali. I nije me bilo sramota, pošteno sam radila. Hvala Bogu, evo opet imam neki elan za život. Zadovoljna sam sobom, deca su izašla na put, svi su se sredili i vidiš – opet mi je Bog dao.

A, svejedno, kad vas je Dragi Šestić pronašao, niste htjeli ponovo početi s pjevanjem.

Nisam htela jer su već prošle godine. U isto vreme trebao mi je jedan miran period. Dok nisam došla u Nemačku, sve je bilo na neki trk, bila je borba. Moja deca nisu rasla pored mene. Imali su sve, ali nisu imali majku. Imala sam teške trenutke u životu: moja deca su bila i po domovima, ja sam stalno bila na putu. Dam ih u porodicu i platim da ih čuvaju, ali džaba, moja deca su bila i gladna i žedna. Zato mi je trebao mirniji život. I nije mi falila pozornica – pesma mi je falila.

Još prije par godina bili ste u potpunoj anonimnosti, zaboravljeni skoro. Sada opet snimate, diskografska kuća vam je u Holandiji, svirate u najboljim koncertnim dvoranama u Evropi. Vi ste među rijetkima, bilo kod nas ili na Zapadu, koji su uspjeli dvaput. Ovo vam je već druga karijera koju živite.

Ili treća – prva je bila kafanska. A onda je s pločom krenula druga. I sad treća.

ZVEZDA CIGANSKE MUZIKE

Nemate problema s velikim i poznatim dvoranama, kad ste u Londonu i Parizu.

Da vam kažem: ja sam Ljiljana Petrović-Buttler, zvezda ciganske muzike bivše Jugoslavije.

I dokazala sam da posle petnaest godina pauze mogu da postignem i svetsku slavu. Dokazala sam da vredim nešto. Bezobrazna sam, ali jedanput mogu i ja. Kad mogu kojekakvi pevačići, kao što je rekao Izo (Ilijaz Delić, pjevač Mostar Sevdah Reuniona), znate njegovu podelu: prvo dođu pevačići, pa pevači, pa pevačine.

Ja nikad nisam bila uobražena. Drago mi je, naravno, da sam ponovo uspela i da sam se dokazala. Dokazala sam da iako čovek ima šezdeset godina i stodvadeset kila, iako nosi do zemlje haljinu, iako je bos, ako zna da peva može da bude slavan i popularan i u tim godinama. Evo, Mahalija Džekson, Sara Von, Areta Frenklin, Bili Holidej, Madona – nije im smetalo, sve su u kasnijim godinama bile popularne.

Je l’ slušate išta za svoje zadovoljstvo?

Da. Mahaliju, Elu Ficdžerald, Frenka Sinatru. Od mlađih samo ovog malog – Majkla Džeksona.

Koga bi danas od muzičara s Balkana trebalo ponovo otkriti, ima li nekoga za koga biste rekli da je zaboravljen a da je sjajan pjevač ili pjevačica i da bi ga trebalo pokazati svijetu?

Predrag Gojković Cune – najveći jugoslovenski pevač svih vremena. Čovek koji je pevao i napolju, prošao države i države. Danas ga se niko ne seća, a na Zapadu ga ne znaju.

Imate li ponekad osjećaj da Zapadnjaci koji vam dolaze i kažu kako je to divno što radite, zapravo nemaju pojma o čemu se tu radi?

Pa poneki put i imam. Mi mahom učestvujemo na džez festivalima. Dođu pravi džez pevači i dogodi se da na sceni, ja i moj band, mi koji smo pomešali maler sa baksuzom – znači, ima i Bosna i ciganizam, a sve je otišlo u džez – mnogo bolje prođemo nego pravi džezeri. A zna da bude i smešno. Na primer, kad smo svirali na džez festivalu u Hagu ove godine. Treba da pevam koncert, a ne mogu da se presvučem, puna soba ljudi. A još uz to neki tip, brka, sve uz mene, gura se. Reko’: "Šta ‘oćeš ti?" Zovem Dragog: "Ma daj bre teraj ove crnce u pičku materinu. Hoću da se presvučem." Dolazi Dragi, šokir’o se. Pita me: "Zar ne znaš ko je ovo?!" Reko’, nemam pojma, ali vidim ko da ‘oće nešto, a mator on, matora ja. Kaže Dragi: "Pa to je Karlos Santana." A ja kažem – ko mu jebe mater.

OTKAKO SAM TUĐA ŽENA

Osamdesetih godina prošlog stoljeća ljubljanska Založba kaset in plošč, jedna od najhrabrijih diskografskih kuća bivše Jugoslavije, izdala je prvi album romskog pjevačkog genija Šabana Bajramovića. Ta je ploča osim kultnog imala i velik komercijalni uspjeh pa je ljubljanska kuća nakon toga tražila "žensku verziju" ovakvog originalnog i nepatvorenog romskog zvuka. Ljiljana Petrović (koja je, stvarajući time do danas konfuziju, dijelila ime i prezime s novosadskom kantautoricom i našom prvom takmičarkom na Pjesmi Evrovizije), već tada jedna od najčuvenijih pjevačica kafanskoga "podzemlja" – bila je upravo to. Nakon pojavljivanja, albuma Otkako sam tuđa žena i čestim nastupima na televiziji – za razliku od njenog najvećeg takmaca Šabana Bajramovića, koji je uglavnom propuštao da se pojavi na dogovorenim televizijskim snimanjima – Ljiljana je ubrzo postala daleko najpoznatija romska pjevačica u zemlji. Uvijek ozbiljna lica, bez suvišne gestikulacije i estradnog prenemaganja, s diskretnom, gotovo misterioznom pojavom i, najvažnije, prepoznatljivim bogatim altom kojim je pjevala u dubokim, muškim tonalitetima, afirmirala je na više načina jedan drugačiji romski zvuk i svijet od onoga kakav je, na primjer, više decenija predstavljala tada već pomalo zaboravljena Esma Redžepova, koja je u nas dugo bila samim sinonimom romske muzike i kulture. Ljiljanin zvuk, visoko urban, na trenutke gotovo džezistički rafiniran, a opet s osjetnom sirovom autentičnošću, osvojio je i prosječnog konzumenta ali, što je posebno, i onaj sofisticiraniji dio publike u socijalističkoj Jugoslaviji – umjetnici i intelektualci gotovo su redom bili ljubitelji Šabanove i Ljiljanine muzike. Takav "konsenzus ukusa", u kojem se kulturna elita s jedne te najšira publika s druge strane mogu pronaći na istim izvođačima, na istom kulturnom izboru dakle, danas je, treba li reći, teško zamisliv.

Najveći teleskop na svijetu bit će sagrađen u pustinji na sjeveru Čilea i stajat će više od milijardu dolara, saopćeno je iz Evropskog južnog opservatorija.

Glavna "zadaća" teleskopa bit će otkrivanje svjetova sličnih našem.

Teleskopom promjera 42 metra astronomi će tražiti egzoplanete, odnosno planete koji kruže oko zvijezda te pokušati proniknuti u tajnu crne materije i energije.

Teleskop će biti izgrađen 3.060 metara iznad nivoa mora u pustinji Atacami.

- Veličina teleskopa omogućit će nam da ugledamo planete slične Zemlji, rekao je Lars Lindberg Christensen, voditelj odjela za obrazovanje i odnose s javnošću opservatorija u Garching u Njemačkoj.

- Moći će se ispitivati temelji fizika bolje nego što je dosad bilo moguće. Proučavat ćemo crne rupe, galaktike i crnu materiju i energiju, dva potpuno nepoznata dijela svemira", rekao je on.

Teleskop bi trebao biti dovršen do 2018., prenose u utorak agencije.

(Fena) 

Društvo permanentne nacionalne revolucije, u sučeljavanju sa socijalnim problemima, prije će završiti u nacional-socijalizmu nego što će odbaciti nacionalizam i karakter revolucije promijeniti u socijalni.

KING KONG U ZEMLJI ČUDA ili MARIONETA JE... MARIONETA JE... MARIONETA

Predstava lutkarskog pozorišta „Domobran“ izvedena, ovih dana, na platou ispred zgrade Vlade FBiH u Sarajevu, završila je demoliranjem i paljenjem dijela scenografije, što je, od na avangardnu umjetnost nenaviklih gledalaca, dočekano sa nerazumijevanjem.

Zanimljivost ovog umjetničkog djela je i u tome što su u njemu glavne uloge igrali jedna zgrada (koja svojom funkcijom i izgledom, koji izaziva bol kod estetski zahtjevnijih pojedinaca, simbolizira ovdašnju vlast) i masa zombija, usmjeravanih od voodu sveštenika King Kongovog Dnevnog urlika i proroka Bolje Budućnosti.

Gledaoci su ostali uskraćeni za pojavljivanje nekih marioneta, čije je učešće očekivano, što zbog njihove zauzetosti drugim ulogama (Premijer Federacije je, npr. glumio da je bolestan, Gavrilo Grahovac da je živ, a Zahid Crnkić da je ministar), što zbog njihove nezainteresovanosti za uloge negativaca, javni linč i karnevalsko spaljivanje, koji su im bili namjenjeni.

Zanimljivost je i da su režiseri ove, vrlo gledane, komedije s blago tragičnim epilogom, skromno odbili prihvatiti zasluge za upriličeni hepening, koji je pokazao da je moguće i domaćim snagama napraviti programe koji će svojom zanimljivošću nadmašiti i reality show-ove i latinoameričke sapunice.

I čovjekolika bića u vladajućoj koaliciji i King Kong, sa vrha svog sarajevskog Empire State Buildig-a, zasluge, velikodušno, prepuštaju jedni drugima, mada se, neosporno, radi o kolektivnom djelu, koje, bez maksimalnog doprinosa svih aktera u njegovoj kreaciji, nikad ne bi zasijalo punim sjajem. I gledalištvu, željnom senzacija, priuštilo takav užitak.

TANZ HITLER, TANZ MUSOLINI ili INCESTUOZNI SADO-MAZOHIZAM

Nastavak se s nestrpljenjem očekuje i, po svemu sudeći, obećava još bolju zabavu. Za demoliranje i paljenje ovdašnjeg Reichstaga, naime, pretendent za bošnjačkog führera optužio je, kao odgovorne, „komuniste“ iz SDA. A oni su mu poručili da neće mirno gledati njegov marš na Berlin i tiskanje Mein Kampfa u dnevnim nastavcima.

Ostali... se, manje-više prave blesavi. Ne želeći se upuštati u odnos između majke Partije i njenog nezahvalnog odrođenog sina Utamanitelja. Koji se polako, iz porodične komedije, seli u žanr hard core pornografije, s incestuoznim sado-mazohističkim perverzijama, koje, kod takvim sadržajima nesklone publike, izazivaju nagon na povraćanje.

Inače, pažnje je vrijedna i dirljiva zabrinutost medija (koji uvijek prepoznaju šta je u onome što se oko njih dešava najbitnije) za stanje glavne glumice u odigranoj predstavi – zgrade Vlade, jer su oštećena na njoj tolika da su uporediva samo sa štetom koju je svojevremeno u Južnoj Koreji prouzročila razularena skupina štićenika lokalnog obdaništa i njeno renoviranje će možda koštati čak koliko ukupni mjesečni izdaci za mobilne telefone, toalet papir i naknade za, od mozga i morala, odvojeni život članova Vlade.

Stanovitu zbunjenost i dezorijentisanost gledalaca, odraslih na socrealističkoj umjetnosti (s koje su prešli na realkapitalističke sapunice manje više identičnog intelektualnog nivoa i zahtjevnosti) u kojoj se jasno zna ko je pozitivac a ko negativac u priči, izazvala je činjenica da u djelu, koje smo imali priliku odgledati, pozitivca nije bilo ni na vidiku. Pa čak ni među brojnim pozorišnim kritičarima, i glumcima i režiserima drugih predstava, koji su nakon odgledanog komada, našli za shodno da prokomentarišu viđeno.

KRITIČARSKE PIČKE ili KAD I KRVNIH ZRNACA ZAFALI

Osim onih koji su se opredjeljivali prema ideološkoj liniji, ostali su, vodeći računa o tome da bi u nekom od sljedećih nastavaka odgledane predstave, neki od rekvizita mogao s pozornice zalutati u publiku i završiti u njihovoj glavi ili da bi i sami, neželjeno, mogli postati dio predstave, pažljivo dozirali kritiku i birali riječi.

„Sudija nije muško“, reklo bi se gender nekorektnim rječnikom. Što se prije svega odnosi na ocvalu gospođicu Crvenkapicu, čiji komentari viđenog umjetničkog djela odražavaju glavni razlog njenog usjedjeličkog statusa – jebala bi se a da joj ne uđe.

Tako smo i došli do stupidne situacije da je generalni zaključak da je predstava bila dobro osmišljena ali je imala određenih manjkavosti u izvedbi i da su glumci bili odlični, samo što im je ponašanje na sceni bilo ni za kurac (???).

Na žalost, nije se našlo dovoljno odvažnih kritičara da konstatuju da su nam režiseri servirali, naprosto - pakleni šund. Ali bez Tarantina. Dakle, ne sa previše, nego sa premalo nasilja za jedan unutarmafijaški obračun (o čemu se u predstavi, ustvari radilo). I bez genijalnosti koja banalnost pretvara u umjetnost.

Radi se, dakle, o najobičnijem smeću. Po svim aspektima. Osim što je bilo zabavno gledati kako se simbiotski organizmi koji, već desetljeće i po, zajedničkim snagama piju krv kompletnom društvu, sad kad društvo pokazuje simptome ozbiljne anemije, okreću jedni protiv drugih u borbi oko ono malo preostalih rezervi i najavljenih pošiljki iz inozemstva.

(zurnal.info)

Žurnal je i ranije objavio top listu ministara u Vladi koji su u toku mandata realizovali mali procenat zacrtanog, a ovaj put donosimo rang-listu neefikasnosti vodećih političkih partija

Parlament Federacije BiH u kontinuitetu je najneefikasnija institucija vlasti u BiH, a katastofalni rezultati njegovog i rada Vlade, jedan su od glavnih uzročnika i generatora krize u Federaciji. U 2009. godini, ovaj je parlament realizovao tek 21 posto zakona planiranih Programom rada. 26 od 121 planiranog, stoji u izvještaju CCI-ja o radu Federalne vlade za period 2007-2009. Žurnal je i ranije objavio top listu ministara u Vladi koji su u toku mandata realizovali mali procenat zacrtanog, a ovaj put donosimo rang-listu neefikasnosti vodećih političkih partija. Dužni smo ipak upozoriti čitaoce na grešku u računici koju svjesno pravimo: procenat od 56 posto ispunjenog u slučaju Stranke za BiH nije tačan. I to zahvaljujući – Melihi Alić (SBiH), koja u prethodne tri godine uopće nije planirala nikakve zakonodavne aktivnosti, pa tako nema ni realizovanih, pa se njena (ne)učinkovitost ne može ni izračunati u konačnom zbiru. Karton političkih aktivnosti u analizi CCI-a Melihe Alić izgleda ovako:

NEMA ZAKONODAVNIH AKTIVNOSTI: UČINAK: 0 OD 0.

U poređenju s ovim katastrofalnim neangažmanom Melihe Alić, SDA-ov ministar raseljenih osoba i izbjeglica Edin Musić i ne čini se takav neradnik: iako nije ispunio nijedan procenat od zacrtanih aktivnosti, barem je planirao.

Kako se neki ministri ne bi nepravedno kitili tuđim perjem donosimo vam i pojedinačne rezultate nerada ministara. Neslavno prvo mjesto po neučinkovitosti pripada HDZ-u BiH:

1. HDZ BiH: Nerealizovano: 64%

Ministarstvo finansija: Vjekoslav Bevanda: nerealizovano 15 od 38: ispunjenje plana 60%

Ministarstvo okoliša i turizma: Nevenko Herceg: nerealizovano 9 od 17, ispunjenje plana: 47%

Ministarstvo pravde: Feliks Vidović, nerealizovano: 60 od 75; ispunjenje plana: 20%

2. Stranka za BiH: Nerealizovano: 56,9% (izuzev “angažmana” Melihe Alić):

Ministarstvo kulture i sporta: Gavrilo Grahovac: nerealizovano 5 od 6: Ispunjenje plana: 17%

Ministarstvo enegrije, rudarstva i industrije: Vahid Hećo: nerealizovano 24 od 40, Ispunjenje plana: 40%

Ministarstvo obrazovanja i nauke: Meliha Alić: 0% - Nema zakonodavnih aktivnosti

Ministarstvo zdravstva: Safet Omerović: nerealizovano 6 od 13, ispunjenje plana: 54%

Ministarstvo unutrašnjih poslova: Muhidin Alić; nerealizovano 2 od 6; ispunjenje plana: 67%

3. SDA: Nerealizovano: 54,7%

Ministarstvo za pitanja boraca i invalida: Zahid Crnkić: nerealizovano 3 od 8, ispunjenje plana: 63%

Ministarstvo prometa i komunikacija: Nail Šećkanović, nerealizovano 6 od 12, ispunjenje plana: 50%

Ministarstvo raseljenih lica i izbjeglica: Edin Musić, nerealizovano 4 od 4; ispunjenje plana 0%

Ministarstvo prostornog uređenja: Salko Obhođaš: nerealizovano 1 od 9, ispunjenje plana: 89%

Ministarstvo trgovine: Desnica Radivojević: nerealizovano 0 od 3, ispunjenje plana: 100%

Vlada Federacije BiH: Nedžad Branković i Mustafa Mujezinović: nerealizovano 163 od 287, ispunjenje plana: 43%

4. HDZ 1990: Nerealizovano: 53,1%

Ministarstvo rada i socijalne politike: Perica Jelečević; nerealizovano13 od 24; ispunjenje plana: 46%

Ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva: nerealizovano 12 id 23; ispunjenje plana 48%

5. SNSD: Nerealizovano: 50%

Ministarstvo razvoja, poduzetništva i obrta: Velimir Kunić, nerealizovano 3 od 6; ispunjenje plana: 50%

 

 (zurnal.info)

U Gradskoj galeriji Collegium artisticum u toku je prva samostalna izložba Mije Jeličić “Slike na svili“.

Izložba će biti otvorena do 10. maja.

Izložba je prodajnog karaktera, a svi ljudi dobre volje kupovinom nekog od radova (slike, majice, razglednice, kalendari, memo stickeri, cekeri) ili uplatom određenog iznosa na račun, direktno pomažu liječenje ove mlade umjetnice.

Ako se uplaćuje iz Bosne i Hercegovine u konvertibilnim markama: U korist: Jeličić Mia Čekaluša 51 71000 Sarajevo Bosna i Hercegovina Broj transakcijskog računa kod UNICREDIT BANKE: 3 3 8 3 2 0 2 1 0 4 4 1 0 5 4 7 žiro ačun 4 0 2 1 2 8 1 4 0 0 2 A'Vista štedni račun 4 0 2 1 2 8 1 4 0 0 3 .

(Fena)

Ministar vanjskih poslova Srbije Vuk Jeremić izjavio je da Srbija pokušava, u saradnji sa BiH, depolitizirati slučaj bivšeg člana ratnog predsjedništva BiH Ejupa Ganića i kako je ponudila da se ubrza ratifikacija bilateralnog sporazuma o suđenjima za ratne zločine kako bi on na optužbe odgovarao u Sarajevu, a ne u Beogradu.

"Pokušavamo da, zajedno sa Bosnom, depolitizirati ovaj slučaj ... Spremni smo da pozitivno odgovorimo na sva pitanja koja nam se s tim u vezi postave", izjavio je Jeremić za britanski Daily Telegraph od ponedjeljka.

Jeremić je naglasio da bi "Srbija bila veoma zabrinuta ako se Ganić ne bi našao pred sudom", kao i da srbijanska vlada ne može poništi odluku republičkog tužitelja za ratne zločine Vladimira Vukčevića koji je od Velike Britanije tražio Ganićevo izručenje.

Ministar vanjskih poslova Srbije istaknuo je zalaganje vlade u Beogradu u cilju izmirenja s BiH i drugim bivšim jugoslavenskim republikama, osobito s Hrvatskom.

"Iskreno vjerujem da su naši napori posvećeni potpunom izmirenju. Zalažemo se da uspostavimo individualnu odgovornost za zločine iz prošlosti, kako bi se odgovornima smatrali pojedinci, a ne narodi", rekao je Jeremić, ističući kako je neophodno da se svi ovi slučajevi sudski procesuiraju na propisan način.

Ganić je uhapšen 1. marta na londonskom aerodromu Heathrow po potjernici Interpola Srbije, a deset dana kasnije pušten je iz ekstradicijskog pritvora uz jamčevinu od 300.000 eura i zabranu napuštanja Velike Britanije do odluke suda o ekstradiciji.

Sud u Londonu odlučio je prošlog utorka da 5. jula u cjelini razmotri zahtjev za izručenje Ganića Srbiji.

(Fena)

Zar ne bi najiskreniji čin izvinjenja vlasti u Sarajevu, za zločine koji su počinjeni u opkoljenom Sarajevu, bilo sahranjivanje Cace i njemu sličnih, na nekom drugom groblju. Ne na mezarju gdje su sahranjeni momci koji su poginuli za državu koja se nije trebala nikome izvinjavati

Svake godine, nekako s proljeća, počne sezona potrage za oprostom, i ona u Bosni i Hercegovini traje sve do 11. juna, uoči sezone godišnjih odmora.

Kako kukurjek i jagorčevina izbiju, tako u BiH krene traganje za bilo kim ko može ponuditi iskreno izvinjenje ili kvalitetan oprost, po mogućnosti ne stariji od nekoliko dana. Princip ponude i potražnje razvio je čitavu industriju visokosofisticirnih izvinjenja, najviše kvalitete. Istovremeno razgranala se i prava mreža akvizitera oprosta. Oni idu od stana do stana i nude high tech izvinjenja, samo puno jeftinija, a jednako kvalitetna, poput brendiranih marki tipa “Willy Brandt apologies”, proizvodnja 1970., made in Poland.

IZVINJAVAMO SE PO KUĆAMA

Stoga, nemojte se začuditi ako vam se pred vratima pojavi nepoznata osoba očiju punih sućuti i skrušenog izraza lica, jer to se dešava:

-Izvinite, da li biste imali malo vremena...

Muškarac u potkošulji otškrinuo je vrata i već ih lagano pritvara, i viče:

-Ženo, evo opet ovi što prodaju- okreće se posjetiocu pred vratima i šapće: Otkako pije onaj čaj za mršavljenje što ste joj prodali prošli put dobila je još deset kila.

-Ne, gospodine, izvinite molim vas. Nisam ja taj, ja nudim oprost. Ako imate malo vremena pokazao bih vam našu najnoviju ponudu izvinjenja.

-Ne zaista, nemam...

-Ovo je original iz Srbije.

Domaćin pokazuje blago interesovanje a akviziter oprosta se kači kao skuša na parangal.

-Evo vidite, ovo je od firme “Izvinjenja Tadić & co”. Evo, evo... vidite ima i certifikat od..., ne vidim bez naočala, šta ovo piše: “Sku... pš... ti...na Srb...i...je” Eto vidite, glanc novo. Ima i oznaku CE. Ma, nešto najnovije...

-Joj, ne znam, lani su mi uvalili dva oprosta, i nijedan ne radi. Eno stoji nikad ih nisam upotrijebio a još ni deklaraciju nismo skinuli

-Možda ste uzeli ove hrvatske. Ah, to vam je čisti dupljak, verujte. Oni prodaju robu sa davno isteklim rokom upotrebe. Kome još treba izvinjenje za Jasenovac? Ma dajte molim vas. Mi nudimo najnovija izvinjenja, original srpska. Čuli ste za našu reklamu: Srpsko, a vaše? Naš je slogan: Izvinjavamo se po kućama...

-Ma ne čovječe, nismo uzeli hrvatske nego ove naše, domaće. Mislim da je ova “Efbienejčdotgov”, od ovog Mujezinovića...

-Niste valjda od njih uzeli?! O, pa to su vam stare varalice. Znate šta su nam ljudi sve pokazivali, pa vi to ne biste poverovali.

-Ćuj to!

-Ma joj, oni su prodavali borcima izvinjenja po astronomskim cijenama, i znate šta je bilo?

-Šta?

-Kada su ljudi otišli kući unutra nije bilo ničeg, prazno! E, jebote, nisu bili u stanju uzeti ni ona najjeftinija izraelska koja više ni u Americi nemaju kome prodavati. Al, zato su ova naša, vrhunske kvalitete. Nismo mi ko ovi što se izvinjavaju za pedofiliju u crkvi, ma dajte molim vas. Mi kad se za nešto izvinjavamo onda to mora da bude, bre, pravi zločin, baš onako muški. Ma, šta zločin, zločinčina, ma da se ne lažemo - genocid bre ima da bude....

-Ma, joj ne znam, to mi je malo previše. Mislim, šta će reći komšije?

-Al, to nije sve. Ukoliko odmah uzmete jedno izvinjenje, drugo dobijate gratis...

-Kako mislite drugo gratis? Šta će mi dva srpska izvinjenja?

-Pa, ko zna, za ubuduće... Ako se, bože moj, desi opet neki zločin, vi izvadite svoje neotpakovano izvinjenje i šta vas briga. Ceo će komšiluk da vam zavidi. I, to još nije sve, pored gratis izvinjenja dobit ćete i komplet od 6 garancija da se Srbija neće mešati u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine, napravljene od najkvalitetnijih materijala. Šta kažete, ponuda koju ne možete odbiti?

-Dobro, dajte mi to jedno izvinjenje i šta vam je to u toj kutiji?

-A, to su “Naočale sa ružičastima staklima za gledanje u svetlu budućnost”, made in EU. Verujte, nisu čemu al' dat ću vam ih u pola cene, samo da ih se kutarišem, neće ih više niko, bre.

-Dobro, dajte mi dvoje. Možda će moći djeci kad odrastu.

DA LI SMO KONKURENTNI

I tako je, po ko zna koji put, roba iz susjednih nam zemalja pronašla kupce na našem tržištu. Dodatno je pogoršan ionako veliki trgovinski debalans sa susjednim zemljama.

A, zbog čega je to tako?

Prije svega, zato što naša roba nije konkurentna robama iz susjedstva. Tačnije, naša roba ne može pronaći mušterije ni na domaćem tržištu, a da ne govorimo o izlasku izvan granica BiH. Drugo, nemamo marketing, i treće, nemamo ljude koji su sposobni proizvesti dovoljno kvalitetnu robu, u ovom slučaju, kvalitetno i iskreno izvnjenje. Jasno je svima da je ovdašnje tržište gladno izvinjenja iz vana. Naši ljudi su uvijek spremni prihvatiti izvinjenje iz susjednih nam država, posebno ako ono ima certifikat predsjednika Hrvatske ili predsjednika Srbije. Međutim, imamo i mi šta ponuditi.

Evo naprimjer, grad Sarajevo mogao bi ponuditi izvinjenje, prije svega svojim sugrađanima Srbima, za zločine koje su Mušan Topalović Caco i pojedini pripadnici njegove jedinice počinili na Kazanima. Neki će reći, pa oni su kažnjeni, osuđivani. Što je samo djelimično tačno. Nikada se niko od političara u Sarajevu, ni gradskih ni onih sa viših nivoa vlasti, nije izvinio za zločine koji su u opkoljnom Sarajevu počinili Caco i neki njegovi pratioci. Da još bude gore, Topalović je uz najviše počasti sahranjen na mezarju gde su sahranjeni borci koji su poginuli braneći svoj grad od agresora.

Zar ne bi najiskreniji čin izvinjenja vlasti u Sarajevu, za zločine koji su počinjeni u opkoljenom Sarajevu, bilo sahranjivanje Cace i njemu sličnih, na nekom drugom groblju. Ne na mezarju gdje su sahranjeni momci koji su poginuli za državu koja se nije trebala nikome izvinjavati.

Ili, ovdje vlada samo jedan princip: Kome ćemo se ba mi izvinjavati?!

 Komisija za sigurnost Stranke demokratske akcije održala je redovnu sjednicu nakon koje je izdala Saopćenje za javnost u kojem optužuju Fahrudina Radončića, predsjednika Saveza za bolju budućnost i Milorada Dodika, predsjednika SNSD-a za udruživanje u akciji "razbijanja Bosne i Hercegovine": "Ovih dana, pod okriljem Milorada Dodika, Fahrudin Radončić iz Banje Luke javno pozvao svoje i Dodikove beogradske mentore da pomognu u pohodu 'razbijanja Bosne i Hercegovine i Bošnjaka'".
U Saopćenju se dalje navodi: "Ponesen za njega prirodnim ambijentom u kome se našao, a svjestan da mu u posljednje vrijeme ne ide sve po planu, Radončić je istakao kako Beograd 'lakše' čuje pozive iz Banje Luke. Pritom je javno upozorio svoje mentore u Beogradu da unutar SDA postoje patriotske snage koje mu se suprotstavljaju i koje mu neće dopustiti da uz pomoć svojih istomišljenika realizuje projekat podjele Bosne i Hercegovine."
Komisija dalje navodi kako Radončić tvrdi da se 'Bošnjaci boje Milorada Dodika', pri čemu 'zaboravlja' da se i sam izjašnjava(o) kao Bošnjak - osim ako se u medjuvremenu nije drukčije opredijelio!? 
"Bošnjaci i ostali bh. patrioti svoju hrabrost su konkretno dokazali i potvrdili tokom ratnih godina na linijama odbrane domovine, dok je Radončić iz podruma vodio tzv. štapske bitke. Zato je ova njegova tvrdnja uvreda za svakog Bošnjaka i svakog branioca Bosne i Hercegovine. Svojim govorom i nastupom na stranačkoj tribini Saveza za bolju budućnost Fahrudina Radončića u Banjoj Luci, „osnivač“ pokazuje da je na sceni projekt Beograd – Dodik – Radončić. Zato se i boji svjedoka odbrane BiH", stoji u Saopćenju Komisije i zaključuju kako se iz svega vidi da su Radončićevi šefovi u Banjoj Luci i Beogradu: "Svi njegovi napadi na časne i čestite borce i patriote – članove Komisije SDA za sigurnost predstavljaju samo pokušaj da lupu javnosti odvrati od sebe, svega što planira i radi na štetu države Bosne i Hercegovine, pogotovu Bošnjaka."

(FENA/zurnal.info)

Kanton Sarajevo i ove će godine dati više od milion maraka za razvoj vrhunskog sporta. Od tog miliona vrhunski sport bi trebali razviti upravo kadrovi stranaka koje dijele novac

Raspodjela budžeta za 2010. godinu ozbiljno je narušila ionako loše odnose između dvije vladajuće stranke na području Kantona Sarajevo - Stranke za BiH i Stranke demokratske akcije. Iako je bilo dosta nesporazuma oko podjele grantova javnim preduzećima, najviše svađe je izazvala raspodjela novca za vrhunski sport, odnosno klubove ispodprosječnih rezultata ali sa jakim stranačkim vodstvom. Izjave posvađanih strana otkrivaju da se ne radi o brizi za vrhunske rezultate nego o raspodjeli vrhunske količine novca klubovima kojima upravljaju članovi Stranke za BiH, SDA i SDP-a.

Sve je počelo kada je kantonalni premijer Besim Mehmedić samovoljno odlučio srezati dio budžeta za vrhunski sport sa prošlogodišnjih skoro dva miliona na “svega” 600.000 maraka. Predstavnici pet sarajevskih “vrhunskih” klubova FK Sarajevo i Željezničar, KK Bosna, ŽKK Željezničar, RK Bosna, te zaista vrhunskih klubova sjedeće odbojke Spid i Fantomi nazvali su to katastrofom, genocidom i ubijanjem klubova. Admir Bukva, direktor košarkaškog kluba Bosna otkrio je o čemu se zaista radi.

Ima tu sigurno i međustranačkih sukoba, koji će se prelomiti preko sportskih kolektiva i ljubitelja sporta u Sarajevu, izjavio je Bukva za portal sportsport.ba.

POSTOJI SAMO STRANAČKI KRITERIJ

Ovogodišnji kantonalni budžet je istina morao biti srezan zbog finansijske krize ali ovdje se očito nije štedilo nego samo drugačije raspoređivalo javno dobro, o čemu smo pisali u prvom dijelu teksta o budžetu za ovu godinu. Žestok obračun SDA i SBiH u izbornoj godini na kraju nije završio padom Vlade. Našao se kompromis a vrhunski sportisti nazad dobili obećanih jedan i po milion maraka za ovu godinu.

Zanimljivo je i da se taj novac dijeli klubovima bez ikakvih kriterija. Miralem Zubović, pomoćnik za sport, objašnjava da će fudbalski i košarkaški klubovi dobiti više novca od ostalih.
- Novac se daje klubovima koji imaju tradiciju, neću reći da sada postižu neke rezultate ali im u tome želimo pomoći – kaže Zubović i objašnjava da namjena novca nije precizno definisana ali da se uglavnom odnosi na putovanja i programske aktivnosti, šta god to značilo.

Federalni Ured za reviziju još je prije dvije godine skrenuo pažnju na netransparentno trošenje ovog novca.

Utvrdili smo da nisu postojali pisani kriteriji i jasno utvrđeni parametri na osnovu kojih je utvrđivana visina sredstava po projektima i sportskim organizacijama, odnosno na osnovu kojih je izvršeno doznačavanje sredstava u iznosu 1.435.238 KM za Vrhunski sport i Takmičarsko–razvojni sport.
Potrebno je da Ministarstvo kulture i sporta, utvrdi i razradi kriterije po kojima se, u skladu sa postojećim propisima iz oblasti sporta, raspodjeljuje i određuje visina sredstava sportskim organizacijama, po kandidovanim projektima, piše u izvještaju o radu Kantona Sarajevo za 2008. godinu.

Čelnici ovih klubova, jasno je iz njihovih izjava, još uvijek ne mogu prežaliti lažno obećanje da će godišnje dobijati četiri miliona maraka. U prethodne dvije godine dobijali su po dva odnosno 1,8 miliona maraka. Za ovogodišnju cifru od 1,5 miliona maraka izborili su se uz pomoć Emira Hadžihafizbegovića, ministra kulture i sporta.

STRANAČKI KADROVI

Zahvaljujemo se ministru kulture i sporta Kantona Sarajevo Emiru Hadžihafizbegoviću. Uvijek je imao sluha i odvajao je finansijska sredstva za vrhunski sport u glavnom gradu BiH. Nas ne zanima iz koje je on stranke, bitno je da svoj posao obavlja profesionalno i korektno. Ovo što radi premijer Mehmedić je genocid za sport, izjavio je Tarik Smajlović, generalni sekretar rukometnog kluba Bosna BH Gas za portal sarajevo-x, nakon jednog od sastanaka sa Hadžihafizbegovićem.

Bezrezervnu podršku većina predstavnika klubova ministru, osim po službenoj sportskoj vezi, daje i po istoj stranačkoj pripadnosti. Dva ključna čovjeka fudbalskog kluba Sarajevo Mensud Bašić i Hajrudin Šuman kadrovi su SDA. Šuman je nakon rata bio direktor PTT BiH dok je Bašić sadašnji direktor BH Pošte. To je postao nakon što je izgubio mjesto direktora Elektroprivrede BiH na koje ga je SDA željela postaviti prije tri godine. Uz Sabahudina Delalića, kapitena i direktora odbojkaškog kluba invalida Spid, člana SDA i poslanika u kantonalnoj skupštini, i Šuman je na prošlim opštim izborima u BiH bio na izbornoj listi SDA. Duboko u odbrani kluba koga vode Šuman i Bašić, tačnije na golu, je Muhamed Alaim, stranački kolega i vijećnik sarajevske opštine Centar. Stranačku bordo-zelenu idilu kvari sadašnji trener Sarajeva, sdpeovac Mirza Varešanović, također vijećnik u Centru. Bit će da je to tek eksces jer je Upravni odbor kluba jednoglasno naklonjen stranci SDA. Nedžad Ajnadžić, sadašnji direktor kantonalnog ZOI '84, kandidat SDA za nekoliko ministarskih pozicija navikao se na rad u raznim odborima. U GRAS-ovom Nadzornom odboru Ajnadžić, inače ratni general, bio je sve do nabavke autobusa iz Srbije. Tada je podnio ostavku, navodno zbog mišljenja da su autobusi loši. Dok je za politiku bio otvoreno vezan povjereno mu je mjesto potpredsjednika Kantonalnog odbora SDA te predsjedničko mjesto Odbora za odbrambenu i sigurnosnu politiku ove stranke kao i članstvo u Izvršnom odboru općinskog odbora SDA Centar.

U odboru Sarajeva je i član kantonalnog odbora SDA u sarajevskoj općini Stari Grad, Fahrudin Pilavdžić, direktor javnog preduzeća Vodovod i kanalizacija. Tu je i SDA-ov udarnik Denis Zvizdić. Ovaj doktor arhitekture, već godinama na najvišim pozicijama u sarajevskom kantonu, trenutno je predsjedavajući kantonalne Skupštine. Još jedan u nizu SDA-ovaca u koševskom klubu je i Abid Jusić, ministar prostornog uređenja i zaštite okoliša KS.

Da je politika kroz sport isplativa primijetio je i utemeljitelj Avaza i Saveza za bolju budućnosti, Fahrudin Radončić pa je prepisao oprobani recept ranije utemeljenih stranaka. “Njegov čovjek” u bordo timu je profesor DIF-a Munir Talović, član općinskog odbora SBB-a Centar. Talović je jedan od profesora kod kojih je Dino Konaković (gle čuda i on je bivši član UO Sarajeva!) svakodnevnim desetkama sve ispite položio za nekoliko dana.

U ljutom gradskom rivalu situacija je slična ali više stranački mješovita. Sabahudin Žujo, bivši je igrač i sadašnji predsjednik Željezničara te ujedno i simpatizer Stranke za BiH. Žujo se u politiku nikada nije miješao zvanično ali zato njegove kolege Dželaludin Muharemović i Bulend Bišćević jesu. Muharemović, direktor kluba, je član SDP-a u čije ime je i opštinski vijećnik u Novom Sarajevu. U istom vijeću je i Biščević, član SDA i sadašnji sportski direktor Želje.

Za političare očito ni košarka nije ništa manje zanimljiva. Dino Konaković postao je direktorom košarkaškog kluba Bosna kada je prestao sa aktivnim igranjem. Prije dvije godine je podnio ostavku na to mjesto ali je i dalje član upravnog odbora ovog kluba. Konaković je inače poznat po predizbornom sloganu da ima ključ, što nam je poručio sa plakata SDA na prošlim lokalnim izborima. Sve su prilike da je taj ključ negdje izgubio na dan izbora jer nije dobio mjesto načelnika Opštine Centar.

Zanimljivo je i to da je većina spomenutih sportista-političara bila u upravi raznih klubova. U suštini su se samo rotirali. Slično kao i novac za vrhunski sport.

(zurnal.info)

U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook poklanjamo vam tri poglavlja romana Sve se raspada, najčitanije knjige moderne afričke književnosti

Chi­nua Achebe je ni­ger­ijski­ romanopi­sac i ­pjesni­k rođ en 1930. god­ine u Og­id­i. Školovao se na Vlad­inom fakultetu u Umuah­iji­ te na Un­verzi­tetu u Ibadanu u N­igeri­ji­, a di­plom­irao je u Londonu. Knj­iževnu kari­jeru započeo je 1950. god­ne te je bi­o jedan od prvi­h predstavni­ka novog knji­ževnog vala koj­i se oslanjao na usmenu trad­ici­ju plemena ­urođ eni­ka.

Nap­isao je vi­še od dvadeset knji­ga, romana, novela, eseja, ­zbi­rki­ pjesama. Najpoznati­ji­ je po svom deb­itantskom romanu Sve se raspada, koji­ se smatra najči­tani­jom knji­gom moderne afri­čke knj­iževnost­i. Sl­ijede roman­i No longer at Ease i Arrow of God, koj­i je povezan­ temati­kom i ­

l­ikovi­ma či­ne Afr­ičku tr­ilogi­ju. Dob­itni­k je brojni­h knji­ževni­h nagrada, od koj­ih se i­stiče prest­ižna nagrada Man Booker Internat­ional 2007.

Nad­ine Gordi­mer ovako je opisala Achebea:

- Pisac koji nema iluzija, ali nije ni razočaran, koji voli ljude bez potrebe da mrzi sebe, i koji je obdaren veličanstvenom magijom jednog prštavog, velikodušnog, velikog talenta.

{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/Things Fall Apart.pdf|580|700}

(zurnal.info)

Ukoliko ne volite muzički stil grupe the Verve, samostalne radove Ian Browna, zvuk U2 sa albuma The Unforgettable Fire, bendove My Bloody Valentine, Ride i Spiritualized, onda zaobiđite ovaj album

Ukoliko ne volite muzički stil grupe the Verve, samostalne radove Ian Browna, zvuk U2 sa albuma The Unforgettable Fire, bendove My Bloody Valentine, Ride i Spiritualized, onda zaobiđite ovaj album u širokom luku! Ukoliko sve to volite onda nemojte propustiti album koji je napravila četvorka iz malog mjesta pod nazivom Barnsley iz oblasti South Yorkshire.

Prije nego što su formirali band Exit Calm, Rob Marshall (gitara), Simon Lindley (bas gitara) i Scott Pemberton (bubnjevi) su bili članovi banda Lyca Sleep koji se zasnivao na istom muzičkom pravcu kao i njihov sadašnji band. Prije dvije godine bandu se još pridružuje Nick Smith (vokal) i rađa se nova muzička nada pod nazivom Exit Calm.

Album istoimenog naziva koji je producirao Paddy Byrne (Unkle, The Hours) sastoji se od 11 numera od kojih smo već prije objavljivanja albuma mogli poslušati We're on our Own i Hearts and Minds, koje su mogle da nas upute što se može očekivati na samom albumu.

Prvo što zapadne za uho nakon preslušavanja je da album zvuči sasvim poznato. Provlači se kroz muziciranje ove četvorke dosta bandova koji su igrali zapaženu ulogu u muzičkoj industriji. Prvi band koji se može prepoznati je Verve kao i svi bandovi koji spadaju u grupaciju brit-pop bandova. Smithovo pjevanje uveliko podsjeća na Bono Voxa i Iana Browna (The Stone Roses) i daje posebnu nit svakoj od 11 numera koliko se nalazi na albumu.

Album otvara fantastična You've Got It All Wrong sa dugim instrumentalnim uvodom i svemirskom atmosferom. Muzika vrši konstantan pritisak za koji nisu potrebni teški gitarski rifovi nego ravnomjerno raspoređeno korištenje raznih efekata koji su prisutni u dubini pjesme.Ovaj sistem muziciranje se proteže kroz cijeli album. Potom slijedi i ako se može reći najbrža pjesma na cijelom albumu, a to je ujedno i prvi singl koji je objavljen u formi video spota znatno prije objavljivanja albuma prvenca. Pojavom spota pjesme We're On Our Own momci iz Exit Calma su već tada pokazali šta se može od njih očekivati, s obzirom da je objavljivanje albuma iz nepoznatih razloga dugo odgađano. Prije samog objavljivanja stekli su veliki broj poklonika koji su na osnovu dva singla/spota mogli već formirati mišljenje.

Pjesme na albumu su poprilično duge i ni jedna ne traje ispod 5 minuta. Sadržajno, najveći dio pjesama je popunjen sa predivnom atmosferom koja doprinosi da pjesme i pored dugog trajanja ne postaju nakon nekog vremena dosadne i zamorne. Numera When You Realise je hladna i nepristupačna, fuzirana Hearts & Minds ima upečatljive gitare, slijedi Don't Look Down, klasična shoegaze numera sa svim svojstvima tog stila, koja sa nježnim, sporim i SF početkom kreće ka bučnom, rastrzanom i distorziranom kraju same pjesme. Šesta numera Forgiveness ostavlja najjači utisak nakon preslušanog albuma. Ona odlično dočarava kompletnu atmosferičnost albuma i može biti primjer kako pjesma treba i mora da dijeluje na um samog slušaoca. Numera Reference nastavlja u istom stilu sa punom produkcijom, spora i na momente melanholična pjesma prelazi u psihodelične pasaže koji se nakon skoro 6 minuta završavaju u staloženom mirnom ritmu. Sve dalje je uglavnom u istoj formi gdje glas Nicka Smitha i dalje vodi svaku pjesmu i koji ne podiže svoju intonaciju ni onda kada se muzički izdižu iznad granice slušljivost. Redaju se With Angels, Antone, Recovery i na kraju lagana balada Serenity koja zatvara album.

(zurnal.info)

Nemile scene kada navijači u rušilačkom pohodu jure prema svlačionicama i navaljuju prema loži na zapadnoj strani tribina, nisu zapamćeni u 64-godišnjoj istoriji Fudbalskog kluba Sarajevo. Tim povodom, i sa iskrenom namjerom da konačno razotkriju zakulisne igre aktuelnog Upravnog odbora FK Sarajevo, Udruženje Bordo prijatelji 1946 se obratilo bh. javnosti. U cjelosti prenosimo njihovo Saopćenje za javnost:

Iskazujemo svoju nemjerljivu tugu jučerašnjim dešavanjima na stadionu koji mi doživljavamo svojom drugom kućom. Događaji sa Koševa su dirnuli srce svakog iskrenog navijača Sarajeva, svakog ljubitelja fudbala. Ulazak u teren, sukob sa organim reda i zaštitarima nije put za rješavanje nagomilanih problema.

Od samog početka smo pokušali djelovati institucionalno, inicirajući pripremni sastanak, pokušaj zajedničkog organizovanja Skupštine. Napokon, poslije tri mjeseca insistiranja smo dobili poziv za zajednički susret. Znali smo da nije dobro vrijeme za sazivanje Skupštine, ali smo htjeli da damo svoj puni doprinos i učešće u radu tijela kojega smo formirali, radne grupe za pripremu Skupštine. Na početku smo dobili spisak sa imenima članova Skupštine iz prošlog saziva, a stvorila se mogućnost ulaska novih, kako bismo osvježili rad i krenuli putem oporavka našeg najdražeg kluba. Nakon što smo pridodali spisku prijedlog naših imena dolazi do opstrukcije. Nismo mi trebali radnoj grupi kao dio tijela, nego kao paravan kako bi se otupila oštrica javnosti. Insistirali smo na spisku članova Skupštine i Poslovniku o radu jer nismo željeli ništa što nije transparentno i javno. Nažalost, nismo ga dobili. Pozivnice su se djelile po nečijem nahođenju ili naredbi. Došli smo do saznanja da mnogo starih članova Skupštine iz prethodnih saziva nije dobilo poziv, tačnije njih dvanest. Potvrdu ovih tvrdnji imamo jer smo uspjeli dobiti famozni spisak na kojem je neko dopisivao imena ljudi, rukopis koji je ruku na srce teško čitljiv, i koji je time otvorio put za svaku vrstu mahinacije. Nismo, niti želimo biti dio takve priče, jer ni zapisnik, ni liste članove Skupštine nismo potpisali. Usmeno nam je rečeno da će skupština brojati 85 članova. Neka iz dokumenta javnost vidi koji je to broj. Žalosni smo zbog svih dešavanja, ali ponosni da smo visoko uzdignuta čela i čistih namjera krenuli u priču ozdravljenja našeg Sarajeva. Stojimo na stanovištvu da cijela bh. javnost mora znati kakve se stvari rade. Mislili smo da se lični animoziteti, sujete i političke igre mogu prevazići zarad boljitka FK Sarajeva. Prevarili smo se u procjeni jer je upravo to bio glavni kamen smutnje.

Nema povratka, mi želimo i hoćemo da FK Sarajevo zaista bude jedan moderan, evropski klub kojim ćemo se svi ponositi, i koji mora biti iznad svakog pojedinca. To ćemo omogućiti planom razvoja «SARAJEVO 2010 – 2014» koji smo predstavili javnosti i kadrom koji će ga i provesti u dijelo. Za bolje sutra FK Sarajeva i bh. fudbala u cijelosti.

Salih potražuje oko 33 hiljade KM. Bez obzira što godinama nije primio platu kako treba, svakodnevno je išao na posao i vrijedno radio. Borio se i u Armiji pa ga je država nagradila sa 266 KM penzije
- Ne znam šta više treba da se desi i šta mi još mogu uzeti. Možda još samo dušu, ovo malo što diše – Salih Pedić samo je jedan od desetina hiljada obespravljenih radnika u BiH koji svu svoju životnu energiju gube dovijajući se kako zaraditi i najmanju svotu novca da bi prehranili porodicu. Bosanskohercegovački radnik odavno se odrekao ljetovanja i zimovanja, automobila i novog namještaja, ali se granica svakodnevno pomjera. Zato je danas, ususret Prvom maju 2010., za našeg sagovornika luksuz i nova obuća, kilogram mesa ili svježe voće na stolu, nova knjiga za njegovu kćerku, odličnu studenticu druge godine, ili nova frizura za suprugu. No sve to nije dovoljno da armije radnika kažu da je dosta:
- Još nije došlo do grla, a kad dođe – e onda će biti šta će biti. Kad krene, biće kraj. Tako je bilo i u Rumuniji kad su ubili Čaušeskua, nije me to iznenadilo, bio sam tamo i znao sam da će radnici okrenuti državu. A onda, kad ode vlast i dođe nova, e onda će se ti novi upitati: Hoću li ja biti Čaušesku ili ću raditi kako treba?

Ova porodica, tek jedna od mora sličnih, primjer je uništenog dostojanstva čestitih i radnih ljudi. Od 1978. Salih je radio u Sarabonu na održavanju mašina. Njegova supruga Mubera također je dijete Zore, KV čokoladerka. Nakon svega što se desilo, privatizacije i stečaja nekada uspješne kompanije, radnici su ostali bez posla, sa neisplaćenim platama i malo nade da će dobiti novac koji potražuju:
- Primanja su bila više nego solidna, Zora je bila druga fabrika na ilidžanskoj opštini poslije TAT-a. Tu su firmu zvali zlatna koka Ilidže, predivna je bila, samo poželjeti raditi u njoj. A onda rat, i što se dogodilo - dogodilo se. Kad smo se vratili iz rata dizali smo je iz pepela na noge, počeli dobro poslovati, solidne plate imati. Nakon rata znao sam izaći i 600, 650 KM, što nije bila mala para za to vrijeme i razorenu fabriku. Dok nije stupila ta prokleta privatizacija.

Salih potražuje oko 33 hiljade KM. Bez obzira što godinama nije primio punu platu, svakodnevno je išao na posao i vrijedno radio. Zašto i za koga, objašnjava:
- Čovjek se drugačije osjeća kad radi, makar bez plate. Znaš da si zaradio, pa dal' će biti il' neće... ideš od kuće s nadom, misliš da privređuješ. Bez obzira, donio ne donio, osjećaj da radiš je drugačiji nego da sjediš u kući i ne radiš ništa. To pokreće ljude da i u takvim teškim situacijama idu na posao. Drugačije ne može, jer ako ne ideš na posao bezvrijedan si. Neko će reći – evo ga, leži, ne radi ništa.

Umro bih da živim od plate

Za angažman u Armiji BiH i godine radnog staža Salihu je država osigurala penziju od 266 KM. To je sav novac na koji redovno, svakog mjeseca, može računati njegova porodica – on, Mubera, i njihove dvije kćerke, studentica i srednjoškolka. Ponekad Salih, zahvaljujući poznanstvima i oglasima koje daje u novine, dobije posao od dan ili dva. Uglavnom radi fizičke poslove, a može zaraditi 30 ili, kad je posebno dobar dan, 50 KM. Tog jutra kad smo ih posjetili u njihovom stanu Saliha su trebali pozvati zidari na obližnje gradilište kako bi taj dan radio:
- Al' evo, ništa, nisu me zvali – razočaran je.

A kako preživljavaju sa 266 KM, kažu, ne znaju ni sami:
- Ne znam ni sam kako preživljavam. Da živimo od toga umrli bismo.

Prvo su zaboravljene svakodnevne navike. Malo po malo, prohtjevi su se smanjivali a potrebe postajale samo želje. Mubera je prestala da kupuje šminku, ide na frizuru i kupuje novu odjeću. Salih se, kaže, odrekao mnogo štošta:
- Odrekao sam se oblačenja, izlazaka, druženja s prijateljima i porodicom – onih ljudskih sijela, jer svako to sijelo košta 50 do 100 KM. Nema ni izleta ni odmora, ni ljetovanja..., eto tako se živi.

Prvi i jedini put u posljednjih 18 godina Pedići su na ljetovanju bili u ljeto 2007., i to zahvaljujući komšinici u čijoj su kući u Trpnju besplatno boravili. Što mogu, priušte kćerkama:
- Da imaju taj neki džeparac, marku ili dvije, koliko-toliko, ali da nije bez tog prokletog dinara ikakvog – kaže Salih, a Mubera je prepuna riječi hvale o tome kako se njene kćerke prilagođavaju situaciji:
- Ja kad dam dvije ili tri marke da imaju, ona će radije otići u pekaru i kupiti za 80 feninga nego da negdje tamo da dvije marke za jelo. Jako puno razmišljaju i gledaju koliko će potrošiti. Ova starija ode u grad, gleda, šuti, i ništa, jer zna kakva je situacija. Nije mi žao što od sebe odvojim da njima dam. Ljeto dođe, dosta svijeta ide na more, a one tište jer znaju da mi ne možemo. Onda, starija ne kupuje knjige već se snalazimo, kopiramo ih ili na internetu nešto nađe i skine. A da uzima originale - ma kakvi!

Sve je dobro jer djevojke jednostavno – ne traže:
- A da traže – e bio bi to problem. Zlatna su to djeca – zadovoljna je Mubera.

Kad stigne penzija ili Salih zaradi nešto pored toga, kad dođe kakvih sto maraka u kuću odu u kupovinu i namire se. Za potrošnju budžeta zadužena je Mubera:
- Voljela bih da radim pa da kad odem u šoping u supermarket, da ja onu punu korpu kupim. Ovako, kad odem, svaki fening gledam, uhar mi je i 10 feninga. Obiđem Koševsko Brdo, sve radnje, svaki dan, da vidim da jeftinije prođem, pa nek mi pola marke ostane – pola marke. Ne kupujem ni sve. Voljela bih svaki dan da, naprimjer, imam voća dvije-tri kile. Al' ne možeš ti to voće svaki dan imati ni kupiti. Radije gledam da kupim one jabuke od marku, nego one od marku i po malo bolje. Ne mogu da odvojim da kupim tri ili četiri kile mesa mjesečno i da stavim u zamrzivač. Odem u Konzum pa kupim pakovanje lopatica, i opet gledam nešto najmanje da kupim... mada ja i ne jedem meso. Al' eto, on voli – pokazuje na Saliha.

Pedićima sjećanje na nekadašnji, svjetlosnim miljama udaljen život, danas djeluje nestvarno. Sjećanje na vrijeme od prije 20 godina kod Saliha konačno izmami osmijeh na lice:
- Sjednem u auto i idemo gdje nam je ćeif... ali ga Mubera zaustavlja ne dozvoljavajući mu da se prisjeti da život može biti i drugačiji:
- Ali, ja uvijek kažem, hvala Bogu. Ja volim gledati onu emisiju Ispuni mi želju, i kad njih gledam, kažem, hvala Bogu, imamo krov nad glavom pa je dobro, samo nek se zdravo, kakvog svijeta ima i šta ima.

Salih se vraća u stvarnost:
- Pa, jeste, dobro si, vala.

Šta bi se desilo da mu zatreba ljekarska pomoć pa da ne može zaraditi ništa sa strane, ne smije ni razmišljati. Mubera ne može naći posao jer niko ne želi zaposliti ženu od 44 godine, kaže, a Salih dodaje:
- A ja kad ne bi hljeba imao, ne dam je u kafanu.

Za veliki broj kompanija u stečaju kriva je vlada i nelegalne privatizacije, smatra Salih:
- U svemu je učestvovala Vlada, ali mene će žena ružiti ako budem ulazio u politiku, ali ga iskazani strah ne sprečava da nastavi:
- Svi su znali za problem Sarabona, ali svi su imali svoj interes – dok se moglo uzimati. Sputavali su nas – nema štrajka, ne smijete. Da smo stali ranije ovo se ne bi dogodilo – da smo stali s radom na početku privatizacije, valjda bi neko rekao – dobro, nema ovakve privatizacije. Poništili su privatizaciju kad je sve otišlo do vraga, kad su firmu zadužili više od kapitala. Sad je apsurdno pričati o poništenju privatizacije. Oni su nas radili u saradnji sa sindikatom – mi smo vidjeli a nismo vidjeli mnoge stvari. Radnikovo je da radi, nije da u politiku ulazi i zna sistem politike, a kasnije je bilo kasno. Sad mi radnici ne možemo ništa. Nemamo jedinstvenu državu, firme više nisu radničke a radnici nemaju pravo i dostojanstvo. Kod nas gazda može da radi šta hoće, nema nikakvog okvira.

Ni od protesta nema neke koristi, smatra:
- Šta će radnici, kad policija stavi onu ogradu oko vlade i - nikome ništa. Držaću neki plakat, a kome? Jedino da provalim, a ako provalim – u mislima mi je – nije važno što ću ja poginuti, stvarno nije važno, ali šta će one iza mene? I oni u vlasti svi to znaju i zato tako i rade. Jer znaju da radnici još neće ustati dok ne dođe do grla, a kad jednom dođe – kraj.

Svečarski za Praznik rada

U Ministarstvu pravde Federacije BiH, u kojem se vodi registar kompanija koje su u stečaju u BiH, nisu uspjeli osigurati informaciju koliko je kompanija u ovom trenutku u tom procesu. Zbirni podaci o tome koliko je radnika u situaciji poput Salihove jednostavno – ne postoje.

Iako su iz brojnih granskih sindikata cijelu godilu ružili vlast i najavljivali bunt za ovaj Prvi maj, praznik rada i radnika, neće biti masovnih protesta:
- Još uvijek nismo izvršili dovoljne pripreme za masovne proteste, a želimo očuvati i dignitet Sindikata, ustanove sa tradicijom dugom 110 godina – kaže Selvedin Šatorović iz Saveza samostalnih sindikata BiH.

SSS će Praznik rada obilježiti svečanom sjednicom koja će se održati u deset sati ujutro, nakon čega će uslijediti obraćanje članova organa sindikata, predsjednika i potpredsjednika, a zatim protestna šetnja:
- Tu ćemo poslati poruke prema članstvu, građanima i vlastima, ali ove godine ne idemo na masovnost već su predstavnici granskih sindikata obavezni da se prilagode ovoj odluci. Mi ne pozivamo sve radnike iz svih gradova da dolaze u Sarajevo jer moramo voditi računa i o troškovima. Također, takve proteste smo ostavili za konkretne situacije – kaže Šatorović i objašnjava da će ove godine obilježavanje Prvog maja biti kombinacija svečarske atmosfere i stvarnog stanja radničkog pokreta i sindikata.

Ismet Bajramović iz Sindikata metalaca BiH ovaj program SSS ipak naziva demonstracijama i najavljuje da će se one održati i u drugim gradovima: Mostaru, Zenici, Bihaću i Orašju, te da je cilj okupljanje što većeg broja radnika.

Iako su samo nekoliko sedmica ranije iz SSS imali intenzivne pregovore sa pokretom Dosta o organizovanju zajedničkih prvomajskih protesta, dogovor nije postignut:
- Izigrani smo od strane sindikata – kaže Demir Mahmutčehajić iz pokreta Dosta:
- Kakvu poruku Sindikat na taj način, takvim obilježavanjem, šalje vlastodršcima? Je li to njegova snaga, radnička snaga? Nudili smo im da zajednički organizujemo masovne proteste u Sarajevu, a ne da rasplinjujemo priču odlaskom u pet gradova kako bi se gubilo na masovnosti.

Protesti koje organizuje pokret Dosta započet će 1. maja u 12 sati ispred RTV doma u Sarajevu, odakle će protestanti marširati glavnom ulicom do zgrade Parlamentarne skupštine na Marijin Dvoru, gdje se skup i održava. U pokretu smatraju da razloga za slavlje nema:
- Pokret Dosta poziva sve građane da svojim prisustvom na mirnom, dostojanstvenom i veličanstvenom skupu pokažemo da Prvi maj nije dan slavlja jer nemamo razloga slaviti, nego upravo dan iskazivanja nezadovoljstva i zahtjeva za poštivanje naših prava. Prvog maja trebamo pokazati snagu nestranačke građanske opozicije koja može i mora tražiti odgovornost. Ne želimo razbijati i rušiti zgrade i naš glavni grad, naprotiv. Želimo pokazati antifašizam i odlučnost da gradimo državu BiH. Zahtijevat ćemo odgovornost vlasti i insisitirati da ne bude kompromisa s kriminalcima, lopovima, zločincima i neodgovornim političarima.

Po podacima kojima sada raspolažu očekuju oko 15.000 građana, a procjenjuju da je za davanje legitimiteta zahtjevima, s kojima će izaći u narednim danima, potrebno oko 50.000 ljudi, objašnjava Mahmutčehajić:
- Masovno okupljanje dalo bi legalitet i sindikatima i građanskim inicijativama da možemo nastupati pred svakim nivoom vlasti. Kad bismo imali legitimitet mogli bismo upasti na svaku sjednicu svakog nivoa vlasti i tražiti obustavljanje zasjedanja dok se ne počnu baviti rješavanjem zahtjeva. Do sada imamo potvrdu više od 30 različitih organizacija, a uskoro očekujemo i potvrdu od Vijeća Roma i Studentskog pokreta.

U pokretu vjeruju da je vrijeme da se pokaže ujedinjena snaga građana koji neće da naprave haos već da jasno daju do znanja vladajućim kleptomanima da je njihovo vrijeme isteklo:
- Nemamo novčana sredstva za prevoz. Nemamo novca za letke i plakate. Računamo na vas i na vaše masovno uključenje.

Raskošno praznovanje Sekcije mladih

Svoj doprinos obilježavanju Praznika rada dat će i Sekcija mladih pri Savezu samostalnih sindikata. Planirano je postavljanje triju informativnih štandova u Sarajevu: ispred Tržnice, Sindikata i na Vilsonovom šetalištu. Na njima će se dijeliti priručnici iz radnog zakonodavstva, te radničkih prava. Sekcija mladih organizuje i koncert grupa Letu Štuke i Skroz te paljenje prvomajskog plamena. Igor Tokić iz Sekcije smatra da je ovo adekvatan način za obilježavanje praznika a na pitanje koliko košta štampanje promotivnih letaka i održavanje kocerta, kaže:
- To su neke informacije koje ipak ne idu van kuće prema javnosti.

Obilježavanje će, objašnjava, biti finansirano iz donacija – fondacije Friedrich Ebert, a poslali su zahtjeve i u Ured gradonačelnika, premijeru Kantona i općinskim načelnicima. Bez obzira na to što općinski načelnici i gradonačelnik novac daju iz budžeta a ne iz vlastitog džepa, Tokić kaže:
- Ne brinite, nijedan dinar nije iz radničkog džepa.

(zurnal.info)

Izdavačka kuća "Buybook" organizirat će niz događaja u okviru programa 22. sajma knjiga i učila povodom dolaska u Sarajevo poznatog i kontroverznog pakistansko-britanskog književnika, reditelja, historičara i političkog analitičara Tariqa Alija, od 22. do 25. aprila.

On će tako u petak na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu održati predavanje o temi "Svjetska kriza: Sunovrat imperija", dok će isti dan u Bošnjačkom institutu biti predstavljeno njegovih pet knjiga objedinjenih pod nazivom "Islamski kvintet".

Tariq Ali je rođen u Lahoreu, u Pakistanu. Studirao je političke nauke, filozofiju i ekonomiju na Oksfordskom univerzitetu i za vrijeme studija istakao se kao oštar protivnik rata u Vijetnamu.

Urednik časopisa "New Left Review" Tariq Ali je jedan od najznačajnijih lijevo orijentiranih intelektualaca današnjice. Napisao je više knjiga o svjetskoj historiji i politici.

"Islamski kvintet" opisuje dugi susret islama i zapadnog kršćanstva. Ovaj niz historijskih romana nastoji prošlost sagledati očima modernog čovjeka i dati joj novu vrijednost, nagovještavajući da dominantna historija Evrope svakako učestvuje u zataškavanju istine o onima koji su "izgubili" kontinent.

To nije priča o muslimanskoj vojnoj i političkoj moći, već priča o svemu onome što je izgubljeno kada su se najveće svjetske religije i kulture okrenule jedna protiv druge.

(Fena)

Bivši predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK) Španac Juan Antonio Samaranch umro je u srijedu u 89. godini u Barceloni, objavilo je nekoliko španskih medija.

O smrti Juana Antonija Samarancha, koji je ležao u bolnici Quiron u Barceloni, javio je radio Cadena Ser i katalonske novine El Periodico i La Vanguardia.

Nešto ranije klinika Quiron je saopćila da se Samaranch nalazi "u stanju nepovratnog šoka" i da je njegovo stanje "kritično", prenio je AFP.

Samaranch je rođen u imućnoj obitelji. Studirao je ekonomiju, a 1967. ga je Francisco Franco nominirao za španskog ministra sporta. Istovremeno je postao predsjednik španskog olimpijskog komiteta te član MOK-a.

Od 1974. do 1978. bio je potpredsjednik MOK-a, od 1980. do 2001. njegov predsjednik.

Naslijedio ga je Jacques Rogge.

(Fena)