Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH obavio je raspravu o principima Prijedloga zakona o praznicima BiH, koji je predložio poslanik SDP-a BiH Denis Bećirović.

Predloženim zakonom predviđeno je da državni praznici BiH, osim Nove godine i Prvog maja, kao međunarodnih praznika, budu: 1. mart - Dan nezavisnosti BiH; 9. maj - Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope; 22. maj - Dan pristupanja BiH u članstvo Organizacije ujedinjenih naroda; 11. juli - Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici i svih ratova; 27. juli - Dan ustanka protiv fašizma u BiH i 25. novembar - Dan državnosti BiH.

Predloženi zakon o praznicima BiH definira i neradne dane u BiH za vrijeme vjerskih praznika.

Za poslanike stranaka iz Republike Srpske predloženi zakon je neprihvatljiv, a posebno su sporna tri datuma: 1. mart - Dan nezavisnosti BiH, 25. novembar - Dan državnosti BiH i 11. juli - Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici i svih ratova.

Poslanik SNSD-a Slavko Jovičić Slavuj je kazao da je 1. mart dan najveće nesreće za srpski narod.

Poslanik PDP-a Branko Dokić smatra da predlagač ovaj zakon nije predložio s namjerom da on „prođe“, nego s nekom drugom namjerom.

I za njega je 1. mart kao dan nezavisnosti BiH neprihvatljiv, jer je, kako je kazao, to dan „koji nas je definitivno uveo u rat“. Naveo je da u predloženom zakonu nema 21. novembra koji je „donio mir“.

Poslanik HDZ-a 1990. Vinko Zorić je kazao da će poslanici te stranke podržati zakon u prvom čitanju, ali je najavio da će imati puno amandmana.

Poslanik SDS-a Mirko Okolić je, ističući da predloženi zakon vjerovatno neće dobiti prolaznost jer ga neće podržati poslanici stranaka iz RS-a, predložio zaključak da Predstavnički dom formira komisiju za izradu zakona o praznicima BiH u kojoj bi sudjelovali predstavnici svih političkih stranaka.

(Fena) 

Poznata među kolegama po izuzetnom i specifičnom smislu za humor, govorila je kako se nakon ranjavanja i operacije osjeća opijeno, te da se u Sarajevo vraća potražiti svoje rasute zube

Margaret Moth, CNN-ova snimateljka i novinarka, preminula je u 59. godini života u Rochesteru, Minnesota.

Margaret Moth izvještavala je i iz Sarajeva tokom ratnog perioda, a 1992. snajperska vatra teško je ranila nju i šefa CNN-a Marka Dulmagea. Nakon šestomjesečnog oporavka i rekonstrukcije lica jer joj je metak raznio obraz i pola jezika, vratila se u Bosnu. Poznata među kolegama po izuzetnom i specifičnom smislu za humor, govorila je kako se nakon ranjavanja i operacije osjeća opijeno, te da u Sarajevo odlazi potražiti svoje rasute zube.

Metak ju je pogodio u “aleji snajpera” a prijatelji su svjedočili kako je tada rekla da za to što joj se dogodilo ne krivi nikoga već samu sebe jer je stala između zaraćenih strana. Prijatelji svjedoče da ni kasnije nije osjećala gnijev zbog ranjavanja. David Allbritton, fotoreporter CNN-a, koji je također ranjen u Sarajevu 1995. prisjetio se kako mu je upravo Margareth snagom svog duha i vlastitim primjerom pomogla da prevaziđe težak period koji je uslijedio:

Nisam siguran da bih i danas radio ovo što radim da nije bilo Margaret.

Rak debelog crijeva dijagnosticiran joj je 2007. Podlegla je 21. marta ove godine. U dokumentarcu o njoj koji je emitovan na CNN-u jasno je da je svjesna težine bolesti:

Važno je znati da ste živjeli svoj život u potpunosti ... Možete biti milijarder, ali ne možete platiti da radite stvari koje smo mi radili, rekla je u dokumentarcu Fearless: the Margaret Moth Story.

Mislim da se Margaret ne bi mogla osvrnuti na svoj život i reći: Što ako?, naći nešto što je propustila. Sve je radila do maksimuma i radila je to briljantno. I sve je radila po svojim uvjetima - rekla je Christianne Amanpour.

Rođena je na Novom Zelandu kao Margaret Wilson, a kasnije je sama odabrala prezime Gipsy Moth. Snimala je neke od najbitnijih događaja devedesetih – zaljevski rat, nemire u Indiji nakon ubojstva Indire Gandhi, izraelsku okupaciju Zapadne obale i građanski rat u Gruziji.

(zurnal.info)

 

Univerzitetski profesori vole da su im “djeca na oku”, pa zapošljavaju svoje potomke na fakultetima na kojima oni predaju. Neki su sigurniji ako im djeca asistiraju, drugi zapošljavaju svoje supruge, treći prijatelje... Provjerili smo ko su i šta rade zaposleni profesori i asistenti na familijarno-jaranskom preduzeću zvanom Univerzitet u Sarajevu. 

Ukoliko smo nekoga izostavili, možete dopuniti tekst u rubrici komentari

 

Kada na ulazu u zgradu Fakulteta političkih nauka ne bi bilo table s natpisom “Univerzitet Sarajevo...”, neupućeni posjetilac bi mogao pomisliti kako se tu radi o razgranatom porodičnom biznisu, vrlo unosnom, gdje su rodbinske veze gušće nego grane na porodičnom stablu kraljevskih porodica. Možda bi za čitaoce ovog teksta bilo lakše da nabrojimo profesore i asistente koji tamo nemaju “nekog svog”, ali bi to onda bilo očito amnestiranje masovnog nepotizma. A Fakultet političkih nauka u Sarajevu je možda i najbolji primjer familijarno-jaranskog zbrinjavanja kadrova i njihovih familija; preko leđa poreskih obveznika.

PORODIČNO PRAVO

Kako svi smradovi dolaze iz, kako se to kaže, “predjela glave”, tako je i Ismet Grbo, bivši dekan ovog fakulteta, inače angažiran kao profesor na predmetu Opća sociologija, na vrhu ove familijarno-kadrovske piramide nepotizma i samovlašća. Za vrijeme svoje vladavine, Grbo se, bez posebnih provjera, vrlo brzo nakon što je svojoj studentici Amili Šljivo dodao časno prezime Grbo, potrudio da ispred njenog imena stoji titula mr., a ubrzo i dr., pa u skladu s tim i adekvatno mjesto na fakultetu gdje je on šef.

Inače, uspjeh u karijeri, Grbo najmanje može zahvaliti svom naučno istraživačkom radu. Grbin odlučujući kvalitet je bila činjenica da je devedesetih godina (onih “deset najtežih s njima”) bio portparol Stranke demokratske akcije. A kako iza svakog uspješnog muškarca stoji još uspješnija žena, tako je i Grbo odlučio da njegov uspjeh u karijeri adekvatno prate i ljubavni uspjesi. U skladu s tom maksimom, dekan je svoju studenticu Amilu pretvorio u svoju bolju polovinu, a odmah potom i zaposlio je kao asistenticu kod profesorice Emine Kečo na predmetu Opća komunikologija. Nedugo nakon toga, gospođa Grbo je i doktorirala, a sada je već i profesor Novinarske deontologije na FPN.

Da moć i uticaj profesora Grbe ne završava na kapiji Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, dokazao je kada je svoju kćerku (iz prvog braka-da ne bude zabune) Zinku Grbo zaposlio na Pravnom fakultetu, gdje trenutno radi kao docent na predmetu Privredno pravo.

Pored očitog nepotizma u svom mandatu dekana FPN-a, Grbo je ostao upamćen i po tome što je kao dekan ovog fakulteta, sa grupom studenata iz Ministarstva odbrane sklopio ugovor o “studiranju pod posebnim režimom”. Poseban režim je podrazumijevao da se vojni kursevi za oficire Vojske Federacije priznaju kao dvije godine fakulteta, dok su preostale dvije godine studija na Odsjeku za sigurnost, “budući oficiri studenti” završavali, u prosjeku, za osam mjeseci. Cijena “ubrzanog studiranja” na Grbinom fakultetu koštala je oko 5.000 KM. Povodom ovog slučaja formirana je komisija koja nikada nije dala konkretne rezultate, što i ne treba mnogo da čudi jer većina kadrova u vladajućim strankama je po sličnom principu završavala turbo-fakultete.

Za vremena svoga dekanovanja Grbo, nekadašnji glasnogovornik Stranke demokratske akcije, zaposlio je i Fahiru Fejzić-Čengić, suprugu stranačkog kolege Hasana Čengića, bivšeg prvog logističara Armije BiH. Zatvorski suužnik Alije Izetbegovića, ratni nabavljač oružja za Armiju RBiH tokom rata, bivši potpredsjednik federalne Vlade i ministar odbrane, i također bivši, član glavnog odbora Stranke demokratske akcije, sigurno nije morao da moli svog portparola da mu uhljebi suprugu. Supruga političara sa crne liste SAD-a, na Fakultetu političkih nauka bez problema je dobila priliku da predaje studentima žurnalistike, gdje je i dan danas, i predaje Teoriju informacija.

I DESNI I LIJEVI

Ne bi bilo dobro da se pomisli kako na Fakultetu političkih nauka zapošljavaju ljude bez ikakvih pravila. Da bi neko postao asistent na FPN-u on zaista mora zadovoljiti najstrožije kriterije. Naravno, najvažniji preduslov je da imate nekog od familije među profesorima – po mogućnosti oca ili majku, ili da ste, u najgorem slučaju, udati za dekana. No, to nije ni blizu dovoljno. To najbolje pokazuje primjer nekadašnjeg dekana Fakulteta kriminalističkih nauka u Sarajevu Hidajeta Repovca, inače redovnog profesora na FPN-u, na predmetu Sociologija kulture. Sama činjenica da profesor Repovac prima platu i na Fakultetu političkih nauka, nije bila dovoljan preduslov njegovoj kćerki Validi Repovac da se zaposli kod pomenutog profesora Ismeta Grbe. Da ne bude zabune Valida Repovac nije primljena na FPN kao viši asistent, zbog Grbine kolegijalnosti ili njene stručnosti. Ona je na putu do nazahvalne pozicije asistenta morala da zadovolji nekoliko, vrlo strogih kriterija i zbog toga zauvijek mora biti zahvalna svom ocu što je profesor na istom tom fakultetu i svojoj majci što ju je rodila u Sarajevu, mada ne smije ostati dužna ni svom dedi... Jasno je zbog čega treba biti zahvalna svom ocu, ali zašto majci i šta ima dedo s tim? Pa, zato što je, kako to prije nekoliko godina tata Hidajet objasni novinarima Dana, njegova kćerka Valida ”jedina Sarajka koja je uspjela da dođe na poziciju asistenta na Sarajevskom univerzitetu.” Što je, mora se priznati, vrlo teško postići jer su, kako kaže profesor Repovac “sva ostala mjesta zauzeli ljudi koji su došli bogzna otkud”.

No, ni to što je rođena u Sarajevu, što joj je otac profesor i bivši dekan, nije garantovalo kćerki Validi da će “nastaviti akademsku tradiciju svoje porodice”, jer kako rekosmo strogi kriteriji tamo vladaju. Pa je nesretna Valida Repovac, pored toga što joj je otac profesor na istom tom fakultetu i što je sama među asistentima pridošlicama, morala dokumentovati svoje porijeklo i dokazivati ko joj je dedo, nana, tetka... Ali na njenu sreću i po tim kriterijima je Valida bila podobna, što je tata Repovac priznao kada je kolegama iz Dana prijetećim tonom naglasio da je “Validin deda bio reis!”, pa je potom dodao: “Je l' vi znate ko je bio moj pradjeda, kakva smo mi porodica...” Zaista, ko ima pravo postavljati pitanja o stručnosti i kvalitetu kadrova na ovom fakultetu pored ovakvog porodičnog backgrounda?!

Prilikom zapošljavanja na ovom fakultetu očito je najvažniji kriterij želja tamošnjih profesora da im se ne osuši akademska porodična loza. A da ljubav prema porodičnoj lozi nema politički predznak pokazao je i profesor Nijaz Duraković. Veliki ljubitelj porodične loze, nekadašnji član Predsjedništva R BiH, pa predsjednik SDP-a, a potom član raznih stranaka, kako lijeve tako i desne profilacije, vrlo je gorljiv kada treba prozivati političare za korupciju i nepotizam. Ali mu to ne smeta da na odsjeku žurnalistike, na fakultetu gdje predaje “Uporedne političke sisteme” i “Međunarodne odnose”, zaposli svoju kćerku Jasnu Duraković kao višeg asistenta.

Sličnih moralnih dilema nema ni nekadašnji Durakovićev partijski kolega iz SDP-a Ferid Buljubašić. Istina, Ferid Buljubašić, nekadašnji ministar odbrane FBiH, a sada predstavnik opozicije u Skupštini Sarajevskog kantona, nije direktno zaposlen na FPN-u, ali njegova supruga Suada Buljubašić jeste i predaje na Odsjeku za socijalni rad. A na tom istom fakultetu je odnedavno zaposlena i Belma Buljubašić koja asistira profesoru Stjepanu Šimiću na predmetu Novinarstvo u mass-medijima. I kako sada očekivati da će opozicija mijenjati nešto kada preuzme vlast u ovoj državi, ako u svojoj kući podržavaju nepotizam.

(zurnal.info)

Ovo je nova rubrika u kojoj ćemo objavljivati zajedničke fotografije političara i građana

Iz godine u godinu sve više se povećava jaz između naroda i njegovih političara. Taj ponor uzrokovan je ogromnom materijalnom razlikom gdje jedan političar zarađuje koliko 10 njegovih glasača, ali ne treba biti materijalista pa sve nesporazume tumačiti na taj način. Nešto je i do nas... Zar je moguće da nemamo bar malo vremena da ga posvetimo našim političarima, da ih pozovemo u naše domove, ugostimo, porazgovaramo s njima i shvatimo da su i oni ljudi od krvi i mesa, a ne samo bezobzirni neradnici i sitni spletkaroši.

Kako bismo promijenili tu nepodnošljivu situaciju i olabavili zategnute odnose, odlučili smo da uvedemo rubriku Zgotivite me sa... (naslov je inspiriran urnebesnom rubrikom iz časopisa Itd koji je nekada uveseljavao radnu omladinu bivše Jugoslavije), u kojoj ćemo objavljivate zajedničke fotografije političara i njihovih birača.

Dakle, ukoliko u svojim privatnim albumima neopravdano od očiju javnosti skrivate fotografski ovjekovječene susrete sa omiljenim političarima, pošaljite ih na naš mail. Mi ćemo im posvetiti dužnu pažnju, kako bi i ostatak populacije uživao u dirljivoj atmosferi tih intimnih trenutaka.

Našu rubriku otvara fotografija ministra vanjskih poslova Svena Alkalaja i njegovog fana Tufe Veletanlića, harmonikaša glasovitog po vrsnim interpretacijama hitova Bore Spužića Kvake.

(zurnal.info)

U romskom naselju Ciljuge u Živinicama unazad nekoliko mjeseci izgorjelo je devet kuća. U posljednjem požaru izgorjela je starica, pa u naselju vlada opsadno stanje: djeca ne idu u školu, odrasli na posao, a ni noć ne donosi smiraj jer mještani dežuraju u strahu od novih požara

U romskom naselju Ciljuge u Živinicama u proteklih nekoliko mjeseci izgorjelo je čak devet kuća. Posljednja od njih zapalila se noć prije naše posjete, pa se u vazduhu još uvijek osjećao snažan miris paljevine. Mještani, već navikli na požare, više i ne obraćaju pažnju na taj miris: Nama je to sad sasvim normalno, kaže jedan od njih.

Iz kuće u kojoj je noć ranije izbio požar još uvijek se dimi. Pocrnjele grede i pepeo svuda su unaokolo, a petogodišnjak iz susjedne kuće, na nagovor komšinice objašnjava mi:
- Fadila je izgorila! Na banderi je bila vatra a ja sam bjež'o u brda.

BOJIM SE SVOJE SJENKE

Fadila je starica koja je izgorjela u kući, prva ljudska žrtva u seriji požara koji su zahvatili romske kuće u Ciljugama. U policiji kažu kako je Fadilin suprug najvjerovatnije iz nehata izazvao požar. Mještani Ciljuga to jutro do u detalje su analizirali dešavanja tokom prethodnih mjeseci. U zraku se jasno osjećaju strah i panika.
- Moja kuća nije zapaljena ali očekujem svaku noć. Svako se sebi plaši da neće njegova kuća krenut', ne spavamo cijelu noć, a i kad legnem, legnem obučena. Mi stanovnici smo više poludjeli ovdje, ne znamo šta da radimo, ne znamo ni šta je ozbiljno a šta cirkus. Uđemo u kuću da jedemo i odmah skačemo, ko u ratu - kad sirena zasvira bježi gdje znaš - ne znam više ni kako iz kuće izlijećem. A znaš li kako se ponašamo? Svi uzdignute glave hodamo da vidimo čija će kuća sad planut', ne smijemo više glave oboriti, u panici je mještanka Medina Čobić.

Osjećaj straha s njom dijeli većina mještana. Ispred jedne kuće za okruglim stolom razgovaraju nekolicina odraslih muškaraca. Niko nije otišao na posao, djecu nisu poslali u školu, vlada vanredno stanje:
- Bojim se svoje sjenke, strah me je nje, a kamoli čega drugog, počinje priču Asim Mehić, tumačeći kako je, prema njegovoj procjeni, izgorjelo čak 11 kuća:
- Po svim pravilima ta životinja bi se trebala uhvatiti, bez obzira koje je nacionalnosti. Za nas je to čudovište. Ljudi su cijeli život radili u rudnicima i napravili kuću i onda za dva sata sve izgubiš: ujutro ustaneš i nemaš ništa. Žene se zavuku u kuću i stalno plaču, svaka i jedna žena je ne uplašena nego preplašena. Po cijelu noć dežuramo, ovo nije normalno. Taj čovjek je psihopata, ama to i nije čovjek, to je neka vrsta životinje. Treba ga strpati u zatvor ili u ludnicu, gdje mu je već i mjesto.

I Asim i Hajrudin Beganović, koji također sjedi za stolom, misle kako nema sumnje da su požari podmetnuti. Ne vjeruju u tvrdnje kako su se kuće zapalile zbog neispravnih električnih instalacija:
- Ama, ako je od struje, što ne gori muslimanska kuća, nemoj me džaba živcirat'!, ljut je Hajrudin:

Svi prema nama imaju neko zastarjelo mišljenje, a da uđu u naše kuće vidjeli bi da smo 200, 500 godina ispred njih, ko Njemačka i Bosna! Neki kažu da su Romi sami sebi palili kuće, a gdje bi to bilo da sam sebi palim!?

Mještani tvrde kako nakon poziva zna proći i po pola sata prije nego što vatrogasci stignu. Nekoliko dana prije naše posjete gorjela je jedna od kuća, a stanari su sa komšijama sami pokušavali ugasiti vatru. Vatrogasci su stigli nakon 35 minuta, ali je bilo prekasno - kuća je izgorjela. Zbog zastarjele opreme vodu prevoze u kombijima a mlaz najčešće nije dovoljno jak da ugasi vatru.

KADIJA TE TUŽI KADIJA TI SUDI

Ono što posebno ljuti stanovnike Ciljuga sveprisutna je diskriminacija. Smatraju da zbog njihove pripadnosti ni policija ni nadležni ne shvataju ozbiljno ono što se dešava u naselju. Pomoći nemaju, o obnovi kuća i donacijama za njih nema ni govora:
- Kad se zapalila jedna od kuća zvao sam našu lokalnu televiziju da dođu, a oni mi kažu: Manite se svega, vi to sami sebi palite. Molim te, ko je radio 40 godina da bi sam sebi zapalio kuću?, pita se Muradif Biberović iz udruženja Roma Romano Drom iz Živinica. Muradif kaže da je prisustvovao i sceni kada je gorjela jedna od kuća, a kada je policajac na uviđaju pokušao lomiti ruku jednom od prisutnih Roma iako je bio udaljen 30 metara od mjesta požara:
- Prišao sam i rekao: Gospodine, nemoj ga lomiti, nije ti ništa uradio, samo je dobacio, i to ne vama. Ali, ne možeš ti - kadija te tuži, kadija ti sudi, još nam dođe da platimo mi kaznu. Zakona ima samo za nas, i to 200 posto, za ostale nema, oni mogu raditi šta hoće. Poslije pritužbi, Rome se samo još više kažnjava, slijede sankcije, policiji se daju odriješene ruke i slijedi osveta.

I ostali mještani često odnos policije i, generalno, vlasti u živiničkoj općini prema njima, sažimaju u narodne mudrosti. Tako će Hajrudin i Asim, ogorčeni i bijesni, govoreći o svojim pravima i tretmanu lokalnih vlasti i policije, slikovito objasniti:

Policija nas da čuva? Gdje ćeš se ti s rogatim bosti? Vrana vrani oko ne vadi. Prijavi i pojeo vuk magarca, ovdje ti je ko dobije - dobije, ko izgubi - izgubi. Mi kad zovemo vatrogasce, oni na nas galame: Nemojte nas zvati svaku veče!

Tvrde kako policija milion posto zna uzroke i one koji su požar podmetnuli, ali da često znaju reći: De vi između sebe raspravite ko je koga uvrijedio i ko je kome šta dužan, pa kad se sjetite dođite da date izjavu. Uopšte nije ineteresantno kome si i šta dužan, ali ne možeš ti nekome paliti kuću, ti njega tako ubijaš iz temelja, kaže Asim.

Dok razgovaramo, u posjetu Ciljugama stižu dva predstavnika OSCE-a. Nakon razgovora sa mještanima, obećavaju da će učiniti sve što mogu kako bi pomogli, ali naši sagovornici, gledajući ih dok odlaze, rezignirano kažu:
- Vidi ovih! Dođu, nešto pitaju, slikaju se s nama i onda to odnesu u inostranstvo i pokazuju pa na osnovu nas dobiju velike novce. Daju djeci koju čokoladu i onda u Švedskoj i Norveškoj kažu kako kobajagi pružaju pomoć bosanskim Romima, kažu i izvode i precizniju računicu:
- Ako dobiju deset miliona na račun nas, oni slatkiši ih ne koštaju ni hiljadu eura, i tako na osnovu nas zarade.

Romi čije su kuće izgorjele sada borave kod komšija i rodbine u naselju. Izvještaje o rješenju slučajeva nikada nisu dobili, a od Općine su dobili tek jednokratnu pomoć od 20 KM, što je za porodice sa po šest, sedam ili više članova, skoro pa beskorisna suma. Diskriminaciju ovi ljudi osjete svaki dan, čim kroče izvan naselja:
- Borimo se na razne načine iako smo maltretirani na svakom koraku. To je borba za život ako neko iznese robu na pijacu da proda, ali maltretiran je, ne može ostati živ. Građani ne daju pijaci a policija ne da na ulicu. Bolje za nas da nas nema, da nas pobiju, ali nikada se nijedan narod neće moći istrijebiti, pa neće ni Romi, kaže Muradif Biberović. Pita se zar u svim akcionim planovima i Dekadi Roma nema praktične pomoći za njih:
- Kad bi se samo vidjelo koliko se novca na račun Roma pere po BiH... kad Evropska komisija odobri 50 miliona za te namjene zar tu nema nas Roma? Nigdje? Pa mi smo građani ove zemlje, nismo sa Marsa pali!

KO JE SLJEDEĆI

Iz Policijske uprave Živinice kažu kako je za jedan od požara utvrđeno da su ga uzrokovale neispravne elektroinstalacije. Među mještanima Ciljuga mišljenja su podijeljena. Ima onih koji tvrde kako su svi požari uzrokovani takvim kvarovima, ali se, smatraju, to krije kako odgovorni ne bi morali platiti odštetu. Drugi tvrde kako je ipak u pitanju ljudski faktor. Jedan od onih koji su uvjereni da su neispravne instalacije uzrok požara je i Miralem Biberović. Dok nas vodi do svoje kuće objašnjava kako je još prije godinu dana Elektrodistribuciji u Živinicama prijavio kvar na strujomjeru. Radnici su stigli, zamotali dva kabla crnom plastičnom trakom i - naplatili 500 KM:
- Evo pogledaj ti šta su oni uradili! A kad je za marku da naplate silom kapije otvaraju i ulaze.

Uvodi nas u kuću i pokazuje mjesto na kojem je večer prije pukla sijalica. Zbog toga su i on i njegovi ukućani u strahu da bi baš oni mogli biti nove žrtve požara:
- Kad sam zvao elektrodistribuciju da javim šta se dogodilo, da je sijalica eksplodirala i po nama su iskrice počele padati, rekli su mi: Što ste tražili, to ste i dobili. A znam ja šta je: elektroinstalacije su postavljene za monofaznu struju, a prije mjesec dana u rad je pušten trafo koji ih opskrbljuje trofaznom strujom. Mi svi sumnjamo da je to uzrok nesreće jer su požari u kućama i započeli kad je u rad pušten novi trafo.

Mještani koji se priklanjaju teoriji da su instalacije uzrok kvara, kažu kako policija ne želi napraviti takav izvještaj kako bi zaštitili svoje kolege u elektru da ne plaćaju odštetu za izgorjele kuće.

Miralem je također bijesan i na odnos policije. Kaže kako je tog jutra njegova supruga upitala inspektora kud će sada ljudi kojima su kuće zapaljene, a on joj je odgovorio da će ih povesti kod sebe na imanje:
- On joj je rekao da se ne boji i da će je povesti kod sebe. A što on nije svoju suprugu doveo da ja nju povedem kod sebe? Odakle njemu takav izraz, samo vas pitam, kao policajcu?

Do objavljivanja ovog teksta u policijskoj upravi u Živinicama nije bilo novih informacija od toga da je jedna kuća izgorjela zbog kvara na instalacija a da su u dvije požari podmetnuti. Nije bilo ni istraga u vezi s ponašanjem policajaca na terenu jer nije podnesena zvanična prijava:
- Nakon intervencije na jednom od požara došlo je do negodovanja od strane građana, na šta ih je policija upozorila da se zbog njihove sigurnosti udalje od objekta. Došlo je do verbalnog delikta između policije i jednog dijela građana. Znamo mi za to njihovo obavještenje koje su oni negdje na internetu objavili, ali oni mogu unutrašnjoj kontroli uputiti sve pritužbe, zaključuje Bego Gutić, komandir PU Živinice.

Za to vrijeme u naselju prava pobuna. Ljudi su bijesni i uplašeni, a policijska patrola zaustavila se na ulazu u ulicu. Čuje se galama, a jedna od žena čija je kuća izgorjela viče i kune. Pitamo je da li zna uzrok požara:
- Ja da znam ko je, ne bi mi policija trebala, ja bih njemu pleme zapalila. Iš'o je taj na sve moje, da zapali i mene i moju djecu, sad nemam krpice, nemam gdje leći, prosim, prolama se Ciljugama. Stanje je opsadno, mještani kažu kako se boje naredne noći jer više nije pitanje da li će požara biti. Uznemireno upozoravaju: Pitanje je samo ko je na redu.

Zapaljena još jedna kuća

Samo nekoliko trenutaka prije objavljivanja teksta primili smo informaciju da je u Ciljugama zapaljena još jedna romska kuća. Informajicu iz Udruženja Romano Drom prenosimo u cjelosti::

Sinoć je izgorjela još jedna porodična kuća Hasnije Hrustić. Ne znamo u koje vrijeme, kako i šta je uzrok požara ali, počelo je počelo!

Ovaj požar je izbio malo dalje od ovih požara u Ulici Stara Pruga a ova kuća se nalazi nekih 300 metara udaljena od ovih požara. Nasreću, Romkinja koja zivi sa sinom i kćerkom nisu imali nikakvih posljedica osim što je načinjena materijalna šteta na porodičnoj kući.

Nisam siguran da li se ta porodica nalazila u kući, ali po riječima njenog brata oni su se nalazili u Sarajevu. Sve ove informacije nisu provjerene, tako da ne znamo u koje vrijeme je izgorjela kuća ni da li su vlasnici bili u njoj.

Srdačan pozdrav iz piromanskog naselja Ciljuge -Živinice,

Muradif Biberović.

{slimbox images/Galerije/zivinice/1.jpg,images/Galerije/zivinice/1.jpg;images/Galerije/zivinice/2.jpg,images/Galerije/zivinice/2.jpg;images/Galerije/zivinice//3.jpg,images/Galerije/zivinice/3.jpg;images/Galerije/zivinice/4.jpg,images/Galerije/zivinice/4.jpg;images/Galerije/zivinice/5.jpg,images/Galerije/zivinice/5.jpg;images/Galerije/zivinice/6.jpg,images/Galerije/zivinice/6.jpg;images/Galerije/zivinice/7.jpg,images/Galerije/zivinice/7.jpg;images/Galerije/zivinice/8.jpg,images/Galerije/zivinice/8.jpg;images/Galerije/zivinice/9.jpg,images/Galerije/zivinice/9.jpg} 

(zurnal.info)

Učenici romske nacionalnosti izdvajani su u posebne razrede jer im se htjelo pomoći da lakše usvoje nastavni program, opravdavaju se učitelji u međimurskim školama

ZAGREB, ČAKOVEC - Da je Vlada prije deset godina ozbiljno shvatila tadašnji izvještaj Ureda pučkog pravobranitelja o segregaciji Roma u Međimurju, koji se poklapa s presudom Europskog suda za ljudska prava, postupak bi bio brži, bezbolniji i jeftiniji - rekla je jučer odvjetnica Lovorka Kušan komentirajući presudu suda u Strasbourgu koji je zaključio da je Hrvatska prekršila prava 15 romskih mališana na školovanje.

Romska djeca smještana su u odvojene razrede, čime su diskriminirani i zbog toga država mora isplatiti više od 560.000 kuna odštete. Kušan je zajedno s Europskim centrom za prava Roma iz Budimpešte zastupala Rome u tužbi protiv Hrvatske.

Danas zajedno u razredu

U Osnovnoj školi Podturen u Međimurskoj županiji, danas romska djeca idu zajedno u razred sa svom ostalom djecom. No, 2002. godine nije bilo tako. Učenici romske nacionalne manjine bili su izdvojeni u posebne razrede i rijetko su se ili gotovo nikada družili s ostalim učenicima.

Marijan Kalanjoš iz romskog naselja Lončarevo kraj Podturena prisjetio se da su učenici romske nacionalne manjine odvojeno od ostalih učenika učili, hranili se i bavili se sportom.
- Nismo znali hrvatski jezik jer nas nitko nije mogao naučiti. Teško je naučiti jezik koji ti nije urođen kad cijeli dan provodiš s ljudima i djecom koja također ne barataju hrvatskim jezikom. Na kraju je većina nas zbog toga morala napustiti školu - kaže Kalanjoš.

Bez radnih navika

Današnja ravnateljica OŠ Podturen Marijana Cerovec, koja je 2002. bila učiteljica u toj školi, ističe da ta presuda baca loše svjetlo i na školu i na Podturen i na Županiju.
- Učenici romske nacionalne manjine dolazili su u školu bez znanja hrvatskog jezika i bez higijenskih i radnih navika, a od njih se očekivalo da prate nastavu kao i ostali učenici - kaže ravnateljica Cerovec, dodavši da su se stvari u potpunosti preokrenule kad su u romskom naselju Lončarevo osnovani vrtić i predškola.

U tužbi romskih učenika protiv Hrvatske spominje se i Osnovna škola Macinec, u kojoj su učenici romske nacionalne manjine također bili izdvojeni u posebne razrede. Ravnateljica Božena Dagša ističe, međutim, da je to i moralo biti tako. - Ako je netko u ovoj školi diskriminiran, a odlučno demantiram da je diskriminacije ikad bilo, onda su to učenici koji nisu romske nacionalnosti - kaže Dagša.

Gordan Oršuš: Završio sam drugu školu i sad sam kuhar
Europski sud za ljudska prava odlučio je da su odvajanjem od ostalih učenika učenici romske nacionalne manjine 2002. u međimurskim školama bili diskriminirani i da su im time prekršena ljudska prava. Hrvatska će svakom od njih morati platiti po 4500 eura odštete.
Vlada sada ima i obvezu uvesti mjere koje će spriječiti daljnju segregaciju Roma, a sve će nadgledati Odbor ministara Vijeća Europe - istaknula je odvjetnica Lovorka Kušan na jučerašnjoj konferenciji za novinare. Iz presude je jasno, objasnila je, da treba uvesti predškolsku pripremu romske djece, dodatnu nastavu hrvatskog jezika te spriječiti da puno romske djece napušta školu.
U školama međimurske županije danas je situacija puno drugačija jer su škole organizirale tromjesečnu predškolu za učenike romske nacionalne manjine pa oni u osnovnu školu ipak kreću s nekim pred znanjem i lakše se mogu uklopiti.

Gordan Oršuš (21) jedan je od djece romske nacionalnosti koji je izborio odštetu na sudu.
- Drago mi je što je sud priznao da sam bio u pravu. Bilo mi je teško u školi samo s romskom djecom. Učiteljica je rekla da su tako odlučili. Nisam to mogao trpjeti. Otišao sam u drugu školu. Završio sam za kuhara. Namjeravam raditi u struci - rekao nam je Oršuš.
Bivši pučki pravobranitelj Ante Klarić, koji se 2002. na Općinskom sudu u Čakovcu svrstao na stranu države ogravši se od izvještaja vlastitog ureda o segregaciji Roma, jučer nije bio dostupan za komentar. ( V. Rešković)

Autor: Veronika Rešković, Luka Špac/EPEHA

Tekst preuzet iz Jutarnjeg lista

U priopćenju za javnost putem odvjetničkog društva kojim je reagirala hrvatska premijerka Jadranka Kosor na emisiju HTV-a "Nedjeljom u dva" ocjenjeno je da je novinar Aleksandar Stanković iznoseći neistinite tvrdnje uvredljivog i klevetničkog sadržaja, koje su višekratno argumentirano demantirane, imao namjeru isključivo naškoditi njezinoj časti i ugledu.

O tom će slučaju biti informirano Vijeće časti Hrvatskog novinarskog društva i Programsko vijeće HRT-a, najavljeno je iz odvjetničkog društva "Šeparović, Špehar i Gavranić", pravnog zastupnika gospođe Kosor.

U priopćenju navode kako je Aleksandar Stanković u toj emisiji, u kojoj je gostovao novinar Drago Pilsel, prikazao nedavno emitiran prilog emisije "Hrvatska uživo", te je "sudbinu jedne nesretne obitelji povezao izravno s gospođom Kosor, konstruirajući tezu da je obitelji Drobac izbačena iz stana u Zagrebu, kako bi gospođa Kosor uselila u taj stan".

Nadalje, stoji u priopćenju, "novinar Stanković je iznio neistinitu tvrdnju da je gospođa Kosor taj stan stekla i otkupila nezakonito. I naposlijetku, Stanković je, zajedno sa svojim gostom, vodio fiktivan razgovor u kojemu je Drago Pilsel 'glumio' gospođu Kosor", odgovarajući na njegova pitanja.

"Svi navodi izneseni u emisiji u cijelosti su neistiniti, krajnje zlonamjerni i izraz su dosad nezabilježenog neprofesionalizma, jer nikada u praksi nije viđeno da se jedna emisija, u formatu urednik - gost, vodi samo radi blaćenja treće osobe, u ovom slučaju gospođe Jadranke Kosor", navodi odvjetničko društvo i napominje kako gospođu Kosor nitko prije emisije nije kontaktirao, niti tražio komentar na temu koja se pripremala.

Podsjećaju da je Jadranka Kosor višekratno demantirala takve i slične navode, no budući da su opetovano iznesene iste neistinite informacije ističu kako je gospođa Kosor stekla stanarsko pravo na stanu u Zagrebu, Šeferova 4, sukladno tada važećem Zakonu o stambenim odnosima i stan otkupila u cijelosti zakonito. Sve navedeno nedavno je u svom očitovanju potvrdilo i Državno odvjetništvo RH, ističe se u priopćenju.

"Osim, što se bez ikakvih argumenata osporava zakonitost prodaje stana, iznose se i grube neistine i klevete, s obzirom na to da je gospođa Jadranka Kosor uselila u prazan stan pa je krajnje neprofesionalno i neprihvatljivo povezivanje nje, na bilo koji način, sa sudbinom obitelji Drobac, s čime ona nema nikakve veze", stoji u priopćenju za javnost.

Odvjetničko društvo navodi da je "novinar Aleksandar Stanković svojim postupanjem ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela klevete jer je iznio neistinite tvrdnje uvredljivog i klevetničkog sadržaja, koje su višekratno argumentirano demantirane, što je njemu bilo poznato, a namjera mu je bila isključivo naškoditi časti i ugledu gospođe Jadranke Kosor".

"Hrvatska televizija, zbog postupanja svog novinara, odgovorna je temeljem Zakona o medijima, za štetu prouzročenu gospođi Kosor zbog povrede prava osobnosti s obzirom na to da joj je povrijeđeno dostojanstvo, čast i ugled", stoji u priopćenju za javnost pravnog zastupnika gospođe Kosor.

(Fena) 

Većina Amerikanaca vjeruje da će zakon o zdravstvenoj zaštiti, koji je u nedjelju navečer prihvatio Predstavnički dom Kongresa, koristiti onima koji nemaju zdravstveno osiguranje, kao i obiteljima niskih prihoda, pokazalo je posljednje ispitivanje Instituta Gallup.

Amerikanci također vide više negativnih nego pozitivnih učinaka zakona na sve ostale društvene skupine.

Na ukupnom uzorku, 39 posto Amerikanaca je kazalo da će zakon donijeti pozitivne promjene, 13 posto da neće ništa promijeniti, a 44 posto smatra da će pogoršati stvari.

Rezultati koji pokazuju da više Amerikanaca vjeruje da će zakon u cjelini pogoršati stvari, a na poboljšati, za sve građane i njih osobno, u skladu je s ranijim Gallupovim ispitivanjima, koja su pokazivala negativan stav većine prema reformi zdravstva.

Rezultati ankete su od 17. marta, prije glasanja u Kongresu.

(Fena)

Posljednja kolumna gospođe Vlaisavljević u Dnevnom Avazu klasičan je primjer bosanskog humora, tradicionalne vrckavosti (da prostite na izrazu) uz pomoć koje je ovdašnji narod oduvijek uspijevao na pravu mjeru svesti silnike koji su pokušavali da ga pokore

Taman kada čovjek pomisli da više nema pravog bosanskohercegovačkog humora, da je utučeni narod izgubio tu rijetku esenciju, posljednji tekst briljantne kolumnistice Dnevnog Avaza i Glasa Srpske Sanje Vlaisavljević sa naslovom Ali, ipak, zašto Avaz?, vrati nadu u opstojnost nepokorenog duha.

Dugo smo se pitali kako i zašto tako sofisticirana osoba trpi okruženje u kojem se našla. Sada je sasvim jasno. Čekala je pravi trenutak u kojem će načiniti veličanstven prevrat! 

Ta, iz više razloga senzacionalna, kolumna u Sedmici, revijalnom dodatku Dnevnog Avaza, klasičan je primjer bosanskog humora, tradicionalne vrckavosti (da prostite na izrazu) uz pomoć koje je ovdašnji narod oduvijek uspijevao na pravu mjeru svesti sve silnike koji su pokušavali da ga pokore. Svojim poslodavcima napokon je rekla šta zaista misli o njima, ali tako da oni ostanu ubijeđeni da govori o drugima! Kako šokantan twist! Na kako profinjen način! To je demonstracija najviših stadija humora dostupnih samo istinskim intelektualcima, posvećenicima koji poznaju moć riječi i razumiju značaj kulture dijaloga. 

Evo samo nekoliko ilustracija tog školskog korištenja ironije. Zamislite samo, gospođa Vlaisavljević naoko nevino piše kako Radončić opasno zna voditi svoje poslove ili pravi dvostruki aksl (kada žrtva, u ovom slučaju nesretni Fahrudin Radončić, prepoznaje ironiju, ali misli da je korištena u njegovu korist) s tvrdnjom da je on potkupio cijelu, cjelcatu državu, a na sličan način zavodi i Mandala kada pita neidentificiranog sagovornika pa što radi taj Mandal kada krši kodekse profesije.

Naprosto genijalan primjer satire, za koju smo mislili da je protjerana tokom ovih preozbiljnih vremena, je pasus u kojem naša junakinja opisuje Dnevni Avaz, pa im podmeće krhko kukavičje jaje koje nesretnici ne primjećuju i piše: Dnevna novina je “Avaz”, ali takva novina koja ne pretendira da bude u dnevne nastavke pretočeno tjedno glasilo političkih istomišljenika. Briljantno!

Posebna poslastica je sam naslov kolumne: Ali, ipak, zašto Avaz? Uvedite, molimo vas, u svijest sliku Radončića i njegovog uredništva kako razmišljaju šta je pravi odgovor na to pitanje i našu majstoricu kako uz tajanstveni osmijeh na licu prolazi mordorskim hodnicima. Kada ste već to zamislili onda, neka vam ne bude teško, zamislite i zasluženi aplauz sručen iz nebeskih visina na našu heroinu. Filmska je to scena, istovremeno veličanstveno epska i dirljivo lirska, kakva trijumfu pravde i dolikuje.

Šta reći sem - bravo, bravo, bravo, na ovaj biser pisane riječi, na ovaj trijumfalni povratak satire u naše printane medije. Postoji samo jedna stvar koja je bolja od ovog teksta, a to je najava njegovog drugog dijela. Željno ga očekujemo, a do tada: Gospođo Vlaisavljević, nismo vas dostojni! S najvećim poštovanjem prenosimo Vaš tekst.

(Ne)rješiva velika sumnja

Ali, ipak, zašto Avaz? (prvi dio)

Piše: Sanja Vlaisavljević

Prije nekoliko dana upoznah veoma obrazovanog mladog čovjeka, već afirmiranog pisca, koji me nakon dvadesetak minuta razgovora ne odoli upitati nekoliko veoma zanimljivih stvari. Kao da mu je na srcu ležala velika sumnja koje je htio da se riješi. Istina, odgovori na ova pitanja su već dati. Dali su ih razni moralni čistunci koji su kritizirali moju suradnju sa “Avazom” i brojni anonimni kritičari na forumima. Dakle, dali su ih oni pravi ljudi: ljevičari, nepotkupljivci, neoportunisti, oni što nisu “unov(a)čeni”, pošteni, nacionalno neopterećeni, slobodno misleći intelektualci...

OPASNI RADONČIĆ

Nakon što sam dugo razmišljala da li da taj kraći razgovor pretočim u tekst kolumne, odlučila sam da to i uradim. Naprosto zato što smatram da čitaoci(ali i kritičari “Avaza”) treba da vide i drugu stranu medalje od one koja se kontinuirano plasira u pravim, ljevičarskim i jedinim slobodnim medijima. Oslobođenih od svake slobode, dodala bih.

Dakle, pita mene čovjek, a ja odgovaram.

Šta vi mislite kakva je “Avaz” novina?

Dnevna novina je “Avaz”, ali takva novina koja ne pretendira da bude u dnevne nastavke pretočeno tjedno glasilo političkih istomišljenika. Novina u kojoj svaki dan možete pročitati stotine informacija iz najrazličitijih oblasti. Nije mi bilo teško prije nekoliko dana izbrojati sve članke u ovoj novini i, zaista, bilo ih je više od stotinu. Novina koja ima tjedni dodatak u kojem objavljuju priloge ljudi iz cijele zemlje i dijaspore – i uglavnom su to politički neistomišljenici.

Znate li vi da je Radončić opasan čovjek?

Kada me ovo pitao sjetila sam se razgovora koji sam vodila prošlog ljeta. Sjedila sam u privatnoj bašti s prijateljima. Jedan od njih, ugledni sarajevski liječnik je s nesmiljenom pažnjom čitao “Avaz” i znajući da ja već izvjesno vrijeme pišem kolumne za tu novinu, veoma ozbiljnim tonom mi reče: “Opasan je ovaj Radončić. Treba se kloniti njega i svih ljudi koji surađuju s njim”.

“Ohoho, odgovorila sam, pa što čekaš? Hoćeš li ti ili ću ja prijeći za drugi stol?”

Nije mi odgovorio, nastavio je i dalje s punom pažnjom čtati novinu “od korica do korica”.

Isitna, nakon toga je naše prijateljstvo iščezlo, a vlasnik bašte je ponovo postao slobodan čovjek nakon što sam prestala dolaziti s obitelji. Dakle, Radončić je veoma opasan čovjek, samo desetine godina nitko još da ga uhapsi i strpa u zatvor. Prosto nevjerovatno kako sve nadležne institucije padaju na ispitu “Radončić”. Ili Radončić ipak opasno zna raditi svoje poslove? Ili je potkupio cijelu, cjelcatu državu pa može raditi što hoće? Ili su svi oni međunarodni dužnosnici koji dolaze u njegove tornjeve toliki licemjeri pa mu se dolaze dodvoravati? A možda ga se i boje? A možda je zaista toliko opasan pa uposlenici “Avaza” neće da stupe ni u jednosatni štrajk? Ili možda dobivaju redovito plaće? Eh, moglo bi se svašta ovim povodom pitati i o koječemu promišljati, ali, eto, nikako i nitko da mu stane ukraj. Još otkako je otišao u političare!

A onaj Mandal, piše zastrašujuće tekstove?

Jeste tačno, što onaj Mandal zna napisati tekstove, pa to se ne može naći ni u jednoj novini. Psuje, vrijeđa, izmišlja, ponižava sve koji mu se nađu na putu. On je “kreten”. Ali, ne treba zaboraviti da su svi oni koji prestanu surađivati s ljevičarima, posebno kotlinskim ljevičarima: kreteni, šizofreničari, ontološki lažovi, hotelske spremačice, sa WC papirom, imbecili, moralni odroni, imaju najmanje po dva-tri nervna sloma, plaćenici, beštije, bitange... Svi su oni toliko moralno posrnuli da tu “povratka više nikada neće biti”, kako reče o jednom od njih ugledni koji koketira istovremeno i s radikalno desnom, crkvi bliskom strujom, i s ljevičarima antiklerikalcima. Pa kad treba, ovim prvima dubokom vjerom nadahnute hvalospjeve i žestoko brani “nacionalnu stvar”, a ovim drugima šalje svoje borbene priloge u slavu kozmopolitskog građanstva.

DOKAZI U TEKSTU

Ali to nije ono “moralno prostituiranje”, ako ste na to pomislili, jer toga nema kod ljevičara. To je rezervisano samo za one iz “Avaza” i “Globala”. I, konačno, pitam ja moga ispitivača, pa što radi taj Mandal pa narušava kodekse profesije. Kao i u prethodno opisanom događaju iz bašte, ne dobih odgovor.

Dobro, a šta mislite, kako bi se odvijala vaša suradnja da napišete u “Avazu” neki tekst protiv “Avaza”?

A zašto bi pisala tekst protiv “Avaza”? Kada je neko imao priliku pročitati u ljevičarskim novinama tekst protiv te novine? Što bi trebalo dokazivati takvim tekstovima i to baš u “Avazu”? Koji kolumnist – mislim na one ugledne s kojima treba pažljivo postupati jer, ukoliko im nešto prigovorite, vi ste unaprijed protiv multikulturne i građanske BiH – je napisao nešto što se oštro kosi s uređivačkom politikom novine za koju radi? Ama niti jedan. Ne što možda nemaju što napisati, nego nemaju ni u snu takvu priliku, jer to bi odmah značilo prekid suradnje. U tim slobodnim medijima “nema mjesta za političke neistomišljenike”, kako mi nedavno napisa hrabri urednik tjednih novina kojem su puna usta slobode i pravde. No, evo i sve kada pomislim da napišem neki vatreni tekst protiv “Avaza” u “Avazu”, ne pada mi napamet ništa što bi moglo biti ekskluzivno vezano samo za “Avaz”. Ako u ovoj novini doista ima sadržaja koje ne možete naći u drugim lokalnim novinama, onda će to biti sadržaji koji govore u prilog njenom kvalitetu.

 

(zurnal.info)

Premijer Rusije Vladimir Putin rekao je američkoj državnoj tajnici Hillary Clinton da bi Rusija mogla podržati donošenje rezolucije o uvođenju sankcija Iranu, izjavio je u petak navečer viši savjetnik premijera Rusije Juri Ušakov.

"Vladimir Putin dao je svoju procjenu situacije u Iranu i naglasio da je takav slučaj (ruska podrška rezoluciji o sankcijama) moguć", rekao je Ušakov.

Kako prenosi Reuters, Putin je, prema riječima Ušakova, upozorio Clintonovu da sankcije "ne rješavaju uvijek takvu vrstu problema i da ponekada mogu imati kontraproduktivne efekte".

Premijer Rusije je rekao i da bi novi Sporazum o smanjenju strateškog naoružanja (START) mogao da bude potpisan u aprilu u Evropi, kao i da je potrebno riješiti pitanje odgađanja ulaska Rusije u Svjetsku trgovinsku organizaciju (STO) prije uspostavljanja pune saradnje dvije zemlje.

(Fena)

Sa smanjenim očekivanjima zbog "okrnjenog sastava" u odnosu na prvotna očekivanja, odnosno zbog izostanka srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, u subotu prije podne na Brdu kod Kranja započela je konferencija o zapadnom Balkanu u zajedničkoj slovensko-hrvatskoj organizaciji.

Uz domaćine, slovenskog premijera Boruta Pahora i hrvatsku premijerku Jadranku Kosor, na njoj sudjeluju predsjednici vlada Albanije, Makedonije, Crne Gore i Kosova - Sali Berisha, Nikola Gruevski, Milo Đukanović i Hashim Thaci, te predsjedavajući Vijeća ministara BiH Nikola Špirić, javila je Hina.

Europski povjerenik za proširenje Štefan Fuele rekao je dolazeći na konferenciju kako se nada da će cijela regija jednog dana biti u EU. "Ova konferencija je pravi korak u tom smjeru", rekao je u kratkoj izjavi novinarima.

Konferencija, koja se odvija iza zatvorenih vrata, posvećena je jačanju suradnje zemalja u regiji na njihovu putu prema Europskoj uniji.

Predsjedavajući Vijeća ministara BiH Nikola Špirić izjavio je da neće sudjelovati u dijelu konferencije na Brdu kod Kranja dok bude izlagao predstavnik Kosova, objavili su u petak mediji u Banjoj Luci.

Predsjedavajući Špirić je objasnio da će se odazvati pozivu i sudjelovati na regionalnoj konferenciji o zapadnom Balkanu, ali da će napustiti dvoranu u trenutku obraćanja predstavnika Kosova, jer BiH nije priznala nezavisnost te zemlje.

Iako se slovenski premijer do zadnjega trenutka trudio osigurati sudjelovanje Borisa Tadića, dan prije konferencije postalo je jasno da srbijanski predsjednik ostaje odlučan u svom stajalištu da neće nazočiti međunarodnim skupovima na kojima nastupaju predstavnici Kosova.

Borut Pahor u petak je, priznajući neuspjeh svojih nastojanja da osigura Tadićevu nazočnost, rekao da je zajedno s hrvatskom premijerkom Jadrankom Kosor, unatoč tome, odlučio da se konferencija održi.

Slovenski ministar vanjskih poslova Samuel Žbogar rekao je da je odluka o nedolasku na konferenciju i za Srbiju bila teška, no istaknuo je da je riječ o procesu jačanja suradnje i ponovnog povezivanja zemalja u regiji kojemu će se i Srbija prije ili kasnije pridružiti.

Slovenski mediji u svojim današnjim izdanjima priznaju da su Pahorova nastojanja da konferenciji osigura širu europsku dimenziju snižena nakon što je postalo jasno da na konferenciju ne dolaze niti predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy ni šef španjolske diplomacije Miguel Angel Moratinos, čija zemlja kao predsjedavajuća EU-om za nekoliko mjeseci i sama organizira sličan skup u Sarajevu, ali na razini ministara vanjskih poslova zemalja u regiji. Od europskih predstavnika tako konferenciji prisustvuje povjerenik za proširenje Štefan Fuele.

Ljubljanski list "Dnevnik", spominjući probleme koje su imali organizatori konferencije, navodi da je Pahor možda u situaciji kad se susreće s nizom teškoća na domaćoj političkoj pozornici "pomalo naivno" očekivao da će se dogoditi "čudo" i da će Tadić ipak doći u Sloveniju, ali je, navodi komentator, time možda i "precijenio trenutačnu slovensku specifičnu političku težinu".

Slovenski mediji posebno ističu kako konferencija dokazuje da sada Slovenija i Hrvatska, koje su u prošlosti imale probleme i otvorena pitanja, mogu zajednički djelovati na europskoj sceni i tako cijeloj regiji dati pozitivan primjer, te da premijerka Kosor na konferenciju dolazi s prijevodom pravne stečevine EU-a, kako bi pokazala svoju potporu nastojanjima svih zemalja u regiji da se reformama i prilagodbama svog zakonodavstva što prije kvalificiraju za početak pregovora o članstvu.

Konferencija se odvija iza zatvorenih vrata, a poslijepodne oko 15 sati o njezinim će rezultatima novinare obavijestiti premijerka Kosor i premijer Pahor na tiskovnoj konferenciji. Kasnije će, po najavama, doći će i do više bilateralnih susreta čelnika koji sudjeluju na konferenciji.

Ured hrvatskog predsjednika u subotu je priopćio da nije niti bilo planirano da predsjednik Ivo Josipović sudjeluje na konferenciji o zapadnom Balkanu na Brdu kod Kranja te da se stoga ne može govoriti o njegovu otkazivanju dolaska na skup.

"S obzirom na informacije koje se pojavljuju u medijima da je predsjednik Republike Ivo Josipović otkazao sudjelovanje na regionalnom summitu na Brdu kod Kranja, Ured Predsjednika RH želi obavijestiti javnost i medije da nije ni bilo planirano da Predsjednik sudjeluje na tom skupu jer se on organizirao na razini vlada", navodi se u priopćenju s Pantovčaka.

Uz organizatore konferencije, slovenskog premijera Boruta Pahora i hrvatsku premijerku Jadranku Kosor, na skupu će sudjelovati predsjednici vlada BiH, Albanije, Makedonije, Crne Gore i Kosova - Nikola Špirić, Sali Berisha, Nikola Gruevski, Milo Đukanović i Hashim Thaci. Zbog dolaska kosovskog izaslanstva na skupu neće biti predstavnika Srbije.

(Fena)

Nastavnica iz Breze Emica Cvjetković kandidovala se za direktora osnovne škole da vidi može li kao Hrvatica postati direktorom škole u gradu gdje su u većini Bošnjaci. Na sve načine joj se otežavalo da uopšte učestvuje u izboru a kada je postalo jasno da ima šanse da pobijedi, konkurs je poništen bez objašnjenja i mogućnosti žalbe

 

Nastavnica Emica Cvjetković ne može biti direktorica osnovne škole u Brezi jer nije Bošnjakinja niti članica vladajuće stranke! To je jedino logično objašnjenje jer nikome od članova školskog odbora brezanske Osnovne škole Safvet-beg Bašagić nije jasno šta se desilo i zašto nisu mogli izabrati niti jednog od dva kandidata pa su na kraju poništili cijeli konkurs. Logičan je trebao biti i izbor između kandidata koji otvoreno prijeti svojim kolegama, ima neuporedivo manje nastavnog iskustva i za kojeg nije bilo jasno ima li uopšte pravo učestvovati na konkursu te nastavnice sa 20 godina radnog staža, najvišim ocjenama za svoj rad, čistim papirima i intervjuom zbog kojeg su je svi pohvalili.
- Samo mi je trebalo drugo ime – kaže Cvjetković kojoj ovo nije prvi susret sa netrpeljivošću većinskih Bošnjaka prema brezanskim Hrvatima: Kada sam konkurisala za mjesto direktora u svojoj školi prije šest godina, nekako su uspjeli izgubiti dokumente.

Neki od njenih kolega, sa kojima je do sada bila u prijateljskim odnosima, počeli su da je izbjegavaju zbog njene želje da postane direktor lokalne škole. Među njima je i sadašnji direktor škole u kojoj je održan sporni konkurs Fehim Čengić, koji je vodio otvorenu kampanju da Cvjetković ne bude izabrana. Jedan od načina bio je osporavanje prava kandidovanja bilo kome van škole Safvet-beg Bašagić.
- Bila je nakaradna kampanja da direktor bude radnik naše škole. Ako je tako zašto je konkurs objavljen javno, mogli smo ga samo staviti na oglasnu tablu. Mi treba da tražimo kvalitet – kaže Alma Frljak, profesorica razredne nastave i članica školskog odbora.

Čengićev komentar nismo mogli dobiti jer je na dan dogovorenog razgovora iznenada morao otići iz škole, kao i sutradan kada je otišao na džumu i poslije toga se nije vraćao na posao.

 

Nije bitno ko je bolji

Kada je školski odbor prije mjesec dana raspisao konkurs za novog direktora, jer sadašnji ide u penziju, očekivali su samo još jedan brzo završen konkurs. Sve do posljednjeg dana roka za prijavu postojao je samo jedan kandidat, Emica Cvjetković, nastavnica iz druge brezanske osnovne škole Enver Čolaković. Nekoliko sati prije isteka roka, na konkurs se prijavio i nastavnik informatike škole u kojoj se bira direktor Ahmed Karamut.

Otvaranje prijava zbunilo je pet članova školskog odbora koji bira direktora. Uslov za učešće na konkursu je između ostalih bio da kandidat ima pet godina neprekidnog zaposlenja. Karamut je nastavnik ove škole osam godina ali je tek 2007. godine, pet godina nakon što je počeo raditi, položio stručni ispit. Članovima odbora nije bilo jasno kako on nije položio ovaj ispit već u drugoj godini svog nastavničkog staža što je obaveza i običaj kod svih ostalih nastavnika. Mada od polaganja ispita nije prošlo pet godina članovi odbora su dopustili Karamutu učestvovanje na konkursu jer Zakon o osnovnom obrazovanju nije dovoljno jasan o ovom uslovu biranja direktora.

On za Žurnal nije želio govoriti, jer kakko kaže ne vjeruje novinarima, pa je tražio da mu pitanja uputimo pismeno nakon čega će se odlučiti da li da odgovori. Ne znamo šta je Karamut odlučio ali mi nikada nismo dobili odgovore. Od jednog člana školskog odbora nezvanično smo saznali da on i sa svojim kolegama najčešće komunicira prepiskama.

Prije konačnog glasanja svaki je kandidat predstavio svoj plan razvoja škole i uradio intervju sa školskim odborom. Mišljenja oko kvaliteta planova bila su podijeljena ali su se svi složili da je na intervjuu bolji kandidat bila Cvjetković.
- Što se tiče komunikacije ona mi se više svidjela. Rekao sam joj svaka čast – kaže Almir Salkić, predstavnik roditelja u školskom odboru koji je ipak glasao za Karamuta jer su “roditelji jednoglasno glasali za njega”.

Na sastanku na kojem je trebalo izabrati novog direktora, pojavilo se samo četvero članova odbora i uz dva glasa za jednog i dva za drugog, pobjednika nije bilo. Na sljedećem sastanku svi su ponovili svoje glasove ali je Nermina Mamela glasala protiv oba kandidata pa je uz sugestiju direktora, koji inače ne bi trebao biti na sastancima školskog odbora, cijeli konkurs poništen i raspisan novi.

Mamela nije željela govoriti o tome zbog čega je bila protiv oba kandidata ali je i prije nego smo uspjeli nešto pitati rekla da je “sve bilo po zakonu”.
- To je moje lično mišljenje i neću ga komentarisati za novine – kaže Mamela, predstavnica lokalne zajednice u školskom odboru.

Bilo nam je malo čudno da predstavnika lokalne zajednice konkursom bira Ministarstvo obrazovanja Zeničko-dobojskog kantona pa smo željeli pitati Mamulu da li joj je sugerisano da ne glasa.

Velida Zaimović-Džafić, pedagogica i predsjednica školskog odbora nakon svega smatra da se namjerno išlo na poništenje konkursa.
- Mislim, nisam sigurna, da se išlo da na to da se drugi put ne donese odluka. Moglo se primijetiti da direktor ide na poništenje konkursa – kaže ona i dodaje da joj je žao oba kandidata jer “su morali proći kroz cijeli proces izbora”.

Njima na kraju nije ostavljeno ni pravo žalbe na poništenje konkursa pa jedino što mogu uraditi jeste da se prijave na novi konkurs čije su objavljivanje, zbog različitih interesa i nesuglasica, poreski obveznici morali platiti dva puta.
- Konsultovala sam se sa sekretarom škole koji je pravnik i on je rekao da na poništenje konkursa ne postoji pravo žalbe. Vjerujem čovjeku sa kojim radim – objašnjava Džafić i dodaje da joj nije jasno šta je pozadina poništenja konkursa: Ne znam ima li politike u tome ali ako ima onda je to žalosno. Žalosno je da je interes učenika u drugom planu.

Za nju je jako bitno ko će biti direktor: sposobna i fleksibilna osoba koja će moći da kordinira zaposlenima. Upravo takvo mišljenje o Emici Cvjetković smo mogli čuti od većine članova školskog odbora dok smo o Karamutu čuli dosta podijeljena mišljenja.

Salkić smatra da je Karamut, uprkos svojoj nefleksibilnosti i slabijim komunikacijskim sposobnostima od Cvjetkovićeve, uradio puno toga za školu.

Alma Frljak nije željela govoriti o prijetnjama koje je dobijala od svog kolege.
- Mislim da taj čovjek ne može biti direktor. Nema kvalitete vođe da bude na čelu jedne škole. Mislim da je Cvjetković osoba koja bi to mogla – kaže Frljak i objašnjava da je postala član školskog odbora da bi pomogla školi ali da nije znala kolika je to trauma i koliko oprezna mora biti nikada na to ne bi pristala.

Previše Hrvata

Cvjetković kaže da vjerovatno ne bi sumnjala da se radi o nacionalnoj netrpeljivosti da ovo nije samo jedan od mnogih sputavanja njene porodice jer su u Brezi nacionalna manjina. Brezani su njihovu ulicu u kojoj žive većinom Hrvati prozvali Široki Brijeg.
- Komšije iz ulice se osjećaju tako da samo još trebaju staviti žute trake na ruke i napisati Hrvat.

Na jedno putovanje u Švedsku prije nekoliko godina nije mogla ići jer joj je rečeno kako u grupi za put “ima previše Hrvata”.
- Nikada u životu mi nije bilo teže. Ušla sam u razred i nisam mogla predavati. Nisam mogla vjerovati da to postoji kod nas – kaže Cvjetković i dodaje da se vremenom nakupi takvih stvari: Do kada više?

Kada su čuli za to i drugi nastavnici iz grupe su odustali od putovanja. Zbog svega toga ona kaže da neće odustati od pokušaja, posebno zbog svoje djece koja nisu bila pošteđena kritika na račun svoje nacionalne pripadnosti: od izričitog traženja da pišu slovo h gdje po pravopisu nisu obavezni, čuđenja kako njena kćerka Hrvatica pohađa turski jezik, pa do ismijavanja pozdrava poput jednostavnog “dobar dan”. Objašnjeno im je da se tim pozdravom koriste samo “magarčine”. Emica Cvjetković, čiji su preci u Brezu došli još prije stotinu godina kada je naseljavano ovo rudarsko mjesto, smatra da ona i njena porodica nisu zaslužili da se ljudi tako odnose prema njima. Također dodaje da to nije pravilo za sve njene sugrađane.
- Mnogo ljudi iz Breze me zvalo i dalo mi podršku – kaže Cvjetković, ujedno i predsjednica školskog sindikata i bivša opštinska vijećnica.

 

Popravni

Baš kao što svoje učenike šalju na popravne ispite, kandidati za direktora škole imat će priliku ponovo se kandidirati na konkurs koji je još uvijek otvoren. Salkić kaže da će ovog puta biti više kandidata.
- Mislim da je bolje što smo poništili konkurs jer ćemo sada imati više kandidata i veći izbor – smatra Salkić i dodaje da će ovog puta od kandidata tražiti da se sami predstave roditeljima.

On tvrdi da na njega niko nije ni pokušao utjecati, ali vjeruje da politika može utjecati na lokalnu zajednicu, nastavnike i direktora škole te da će ponovo glasati kako odluče roditelji. Ipak, ne vjeruje da je nacionalnost razlog roditeljske podrške Karamutu.
- Čisto sumnjam da je to bio razlog. Ima roditelja, istina manje, drugih nacionalnosti koji su glasali za njega – kaže on.

Cvjetković kaže da će se ponovo kandidirati i otvoreno pitati sve koji učestvuju u izboru može li kao Hrvatica biti direktorica.
- Hoću da vidim šta će se desiti – objašnjava Cvjetković.

(zurnal.info)

Album I'm New Here Gila Scotta - Herona traje samo 28 minuta, ali one spadaju među najdojmljivije u istoriji popularne muzike. Nekadašnji revolucionar pjeva o jeseni svog života, snage za parole više nema

Album I'm New Here Gila Scotta - Herona traje samo 28 minuta, što je u vrijeme gigabajta, mp3 plejlista i produženih remiksa skandalozno kratko vrijeme. Ali, sadržaj je toliko bogat kao da je čitava jedna diskografija kondenzirana u njemu. Tih 28 minuta moraćemo svrstati među najdojmljivije u istoriji popularne muzike. Brzo prođu, ali ostavljaju žestoke posljedice. Heron ih je pripremao šesnaest godina, na nekim od najružnijih mjesta na planeti - zatvorima, ludnicama i centrima za odvikavanje. Za to vrijeme, na ovom svijetu o njemu se pleo mit, nazivali su ga kumom rapa i crnim Dylanom i štampali mu lik na majicama. Ali, niko, ama baš niko, nije se sjetio da mu odnese kilu narandži u posjetu. Jer, kako pjeva u New York Is Killing Me: Osam miliona ljudi / al’ nijednog prijatelja.

- Ljudi su mislili da sam nestao. Da li ste ikada vidjeli nekoga ko je nestao? To je dar za koji nisam znao da ga posjedujem. Tako nešto me čini super herojem, zar ne? - gorko se šalio u jednom intervjuu.

Ipak, bilo je neke koristi. Političkim angažirani raperi vole začiniti svoje pjesme Gilovim samplevima. Isplaćena autorska prava pomagala su mu da lakše prebrodi suha finansijska razdoblja.

...

Rođen je u Chicagu 1949. godine. Majka mu je bila bibliotekarka, a otac sportista s nadimkom Crna Strijela koji je igrao za Celtic FC. Gil je rastao s bakom u Tennesseeju, a u New York je preselio nakon njene smrti, kada je imao 13 godina.

U školi su uočili da ima dar za pisanje, pa je osvojio stipendiju za Lincoln University. Tamo je sreo Briana Jacksona, s kojim će godinama sarađivati. Zajedno su stvorili karakterističan spoj soul i jazz tradicije, bluesa i govorne poezije.

Prije 40 godina, Gil Scott - Heron govorio je i pjevao zaneseno kao propovjednik, s tim što je on bio usmjeren na ovozemaljske probleme, na crnu svakodnevnicu afroameričke populacije. Bio je mlad, lijep, glasan i bijesan. Vrhunac njegovog repertoara svakako je pjesma The Revolution Will Not Be Televised, koju ozbiljni kritičari smještaju u sam vrh savremene američke poezije.

...

Vremenom, čovjek koji je tako dobro secirao stvarnost oko sebe, više nije bio u stanju da je podnosi. Problemi sa alkoholom i drogom postajali su sve teži, nastupi su otkazivani, termini za snimanja prolongirani. Sve dok, konačno, više niko živ nije ozbiljno računao na njega. Uslijedila su hapšenja...

U oktobru 2001. godine bio je osuđen na godinu dana zatvora zbog posjedovanja kokaina. Odbio je rahabilitacijski program i prihvatio zatvorsku kaznu. Dvije godine poslije, detektivi William Velasquez i Michael Pardo, uočili su kako ulicom mili zeleni Ford. Iz njega je izašao neugledno obučen crni muškarac, sijede kose i brade, koji je prišao lokalnom dileru i karakteristično se rukovao s njim. Detektivi su pretresli starca i pronašli nešto više od grama kokaina i dvije lule za crack. Zbog kršenja uslovne kazne sudija je Herona odmah uputio na dvogodišnju kaznu zatvora. Advokati su tvrdilio da neobično rukovanje ne može biti razlog za pretres i da se radi o rasističkim predrasudama policije. Novinari su u zatvoru pitali Gila da li smatra da su mu prilikom hapšenja povrijeđena ljudska prava.

- Cijeli život osjećam da su povrijeđena moja ljudska prava – odgovorio je pjesnik.

...

Mit o razočaranom kumu rapa, zainteresirao je Richarda Russella, DJ-a i vlasnika etikete XL Recordings, za koju snimaju White Stripes i Radiohead. U junu 2006. posjetio je Herona u zatvoru. U dnevniku je zapisao da ga je fascinirao kontrast između živopisnog Gila i ispranog zatvorskog okruženja.

Nakon 16 godina diskografske neaktivnosti Gilu se dopala ponuda energičnog producenta. Znao je da nema snage sam učiniti veliku promjenu u karijeri. Nije se prevario. I producent je bio oduševljen radom sa legendarnim pjesnikom, mada nisu svi momenti bili ugodni.

- Gil ignoriše poslovno poimanje vremena. Ništa mu ne znače planirani termini. Na snimanja je kasnio satima, ponekad se nije pojavljivao danima, ali kada se konačno pojavi sve smo mu opraštali.

Svaki dan proveden s Heronom, Russell naziva jedinstvenim, skoro natprirodnim, iskustvom.

...

Rezultat njihove saradnje je izvanredan. Album je toliko jednostavan da se na momente učini da svako može isto uraditi u kućnom studiju, ali već naredne sekunde postidite se zbog te pomisli. I'm New Here nije ploča (ovakvim dokumentima ne priliči naziv CD) koja će oduševiti ljubitelje raskošnih produkcija, studijskih trikova i lebdećih zvučnika. Ovo je album koji bi mogao savršeno funkcionirati i na tranzistorima s jednom slušalicom.

Uočljivo je da nisu razmišljali o uspjehu na prvu loptu. Russellovi aranžmani su minimalistički, a Heron je u svojim ispovjestima sasvim direktan. Nema tu nerazmrsivih metafora, rafalne paljbe - sve je kristalno jasno, jednostavno, precizno i na neki način podsjeća na Sabatova pisma iz knjige Otpor. Ima tu još čudnih stvari. Prilikom preslušavanja čini se da je nemoguće cijepati album na singlove, da 28 minuta traži punu posvećenost. A onda pogledate na You tube spot Me and the Devil i shvatite da pjesma dostojanstveno funkcionira i sama. Inače, ova pjesma je klasik bluesera Roberta Johnsona, koja kao da je napisana za našeg povratnika: You may bury my body /Down by the highway side/So my old evil spirit/Can greyhound/ Bus that ride.

Pjesma New York Is Killing Me, podsjeća na napjev sa folk igranke, a Russell je ispod njega podvukao samo ritam dlanova. Blues I’ll Take Care Of You, nekada je pjevao Bobby Bland i nakon ove izvedbe potrudiću se da pronađem originalnu.

U govornim dijelovima jako je ubjedljiv, uspijeva iznijeti priču poput vrhunskog glumca. U On Coming From A Broken Home prisjeća se djetinjstva s bakom, a u Running objašnjava zašto je oduvijek imao osjećaj da ga neko progoni.

Godine su izmijenile Gilov glas, taman koliko i njegov lik. Istrošen je, umoran, često blizu pucanja. Ali, taman takav odgovara albumu. Gil Scott pjeva o jeseni svog života (Žikica Simić), snage za revolucionarne parole više nema.

...

Kada sam čuo da je Gil Scott - Heron objavio novi album imao sam isti osjećaj kao kada mi se nedavno javio drug iz JNA, kojeg nisam vidio decenijama, još od kako sam razdužio uniformu. Nisam se sreo s njim jer se nisam pretjerano trudio da nam uskladim obaveze, kako se to već kaže. Sad kada razmišljam o tome, vjerujem da sam se plašio šta ću zateći, da će me uplašiti šta je vrijeme učinilo od mog nekadašnjeg druga. Gdje je bio, šta je radio tokom ovih crnih godina, jel mu obraz ostao čist, kako sada razmišlja, imamo li više zajedničkih tema? Mislio sam kako će za sada biti bolje da ga ostavim tamo gdje jeste, u sjećanjima, gdje je bezgrešan i perfektan. Plašio sam se razočarenja.

Kod Gil Scotta - Herona bio sam mnogo hrabriji, valjda sam manje riskirao. Već po fotografiji sa omota albuma naslućivao sam šta me čeka. Ni traga od ciničnog mladića sa afro frizurom, bio je to umorni starac koncentriran na Marlboro u ustima. Odmah se vidi da mu nije do zajebancije. Susret je, kao što svjedočite, bio iznimno prijatan. Vrijeme jeste učinilo svoje, stariji smo i depresivniji, ali bar imamo o čemu da razgovaramo.

...

 

 

 

 

The Revolution Will Not Be Televised -- Gil Scott Heron (1975)

You will not be able to stay home brother
you will not be able to plug in, turn on and drop out
you will not be able to lose yourself on skag and skip
skip out for beer during commercials
Because the revolution will not be televised
The revolution will not be televised
the revolution will not be brought to you by xerox
in 4 parts without commercial interruption
The revolution will not show you pictures of Nixon
blowing a bugle and leading a charge by John
Mitchell, General Abrams and Spiro Agnew to eat
hog moss confiscated from a Harlem sanctuary
The revolution will not be televised
The revolution will not be brought to you by the
Schaefer Award Theatre and will not star Natalie
Wood and Steve McQueen or Bullwinkle and Julia
The revolution will not give your mouth sex appeal
The revolution will not get rid of the nubs
The revolution will not make you look five pounds
thinner because The revolution will not be televised brother
There will be no pictures of you and Willie Mays
pushing that cart down the block on the
dead run
or trying to slide that color television into a stolen
ambulance
NBC will not be able to predict the winner at 8:32
or the count from 29 districts
The revolution will not be televised
There will be no pictures of pigs shooting down
brothers in the instant replay
There will be no pictures of young being
run out of Harlem a rail with a brand new process
There will be no slow motion or still life of Roy
Wilkens strolling through Watts in a red, black and
green liberation jumpsuit that he had been saving
for just the right occasion
Green Acres, The Beverly Hillbillies and Hooterville
Junction will no longer be so damned relevant and
women will not care of Dick finally gets down with
Jane on Search for Tomorrow because black people
will be in the street looking for a brighter day
The revolution will not be televised
there will be no highlights on the eleven o'clock
news and no pictures of hairy armed women
liberationists and Jackie Onassis blowing her nose
The theme song will not be written by Jim Webb,
Francis Scott Key nor sung by Glen Campbell, Tom
Jones, Johnny Cash, Engelbert Humperdinck of The
Rare Earth
The revolution will not be televised
The revolution will not be right back after a message
about a white tornado, white lightning, or white people
You will not have to worry about a germ in your
bedroom, the tiger in your tank, or the giant in you
toilet bowl
The revolution will not go better with Coke
The revolution will not fight germs that can cause
bad breath
The revolution WILL put you in the driver's
seat
The revolution will not be televised, will no be televised
will not be televised
The revolution will be no re-run brothers
The revolution will be live

Eto, zato je (ne)sumnjivo lice Luković Petar sasvim zasluženo počasni građanin Sarajeva. Zato što je: 1. video požar, i vikao "vatra"; 2. zato što je dobro video odakle vatra dolazi, i nije se pravio blesav, nego je to i rekao

Teško da među Južnim Slovenima može da te zadesi nešto grđe nego da budeš poštovan, ili ne daj Bože voljen, u susednom plemenu, inovernom, onom tamo Preko Brda, ili Preko Reke, ili tako već negde, u svakom slučaju Drugde. Svako je od mizernih naših plemena odnegovalo celu jednu klasu štetočina i parazita koji žive od kerberisanja nad "čistotom nacije", ne samo onom krvnom nego možda još i više onom idejnom: inoverniku će možda još i oprostiti njegovo (ionako urođeno i nebirano) "tuđinstvo", ali saplemeniku neće nikada oprostiti to što ne misli plemenski. A pri tome su, dakako, baš sebe i samo sebe ovlastili za procenjivanje i odeljivanje Ispravnog mišljenja – onog koje te čini Patriotom – od Pogrešnog, onog koje te čini Izdajnikom. Ukratko, ta groteskna, ali u zlim vremenima nimalo bezopasna ekipa živi od paraintelektualnog rentijerstva, tj. od raznih formi simboličke – ali bogme i sasvim opipljive – naplate patriotskog reketa. A kada te takvi proglase za legitimnu metu, beri kožu na šiljak. Svetislav je Basara koliko pre neki dan opisao anegdotu u kojoj mu je neka sakaluda dobacila na ulici da je ustaša. Nemojmo se zavaravati: nepismeni i jurodivi ulični ološ ne dolazi sam do takvih Revolucionarnih Otkrića; na to ga, uvijeno ili direktno, inspirišu upravo oni sveprisutni – po Mandiću parafrazirano – carinici duha.

Mehanizam i logika difamacije uvek su isti: onaj ko valja Njima, ne može valjati Nama; ako oni drže da je taj učinio nešto dobro za Njih, onda to konsekventno znači da je učinio nešto loše po Nas. Jer ne može, jašta, biti da bi nešto moglo biti dobro za sve, eto, tek tako, jer je etički ispravno i dobro po sebi, jer je u skladu sa izvesnim univerzalnim etičkim načelima (pardon my French). Jer svet, po našističkom shvatanju, nije i ne može da bude drugo nego bojno polje po kojem Svi Mi imamo stupati kao nekakve šahovske figure, a među figurama šahovskim se barem zna: ili su crne ili su bele, i ne mogu činiti ništa drugo nego ratovati za svoju stranu (po neupitnim zamislima Demijurga koji ih pokreće), sve do časnog izginuća.

Možda ste već naslutili: povod ovim mojim filozofirajućim lamentacijama vest je da je Gradsko vijeće Sarajeva jednoglasno odlučilo da Petra Lukovića, novinara iz Beograda, zadnja pošta Zvezdara, građanina i državljanina Republike Srbije, proglasi počasnim građaninom grada Sarajeva. Bajdvej, Luković nije prvi građanin Srbije s tom titulom, jer ju je koju godinu ranije ponela Nataša Kandić.

Da su ovo devedesete, Lukovića bi koliko večeras raspalili u Dnevniku i Dnevnikovom dodatku, pa bi ga sutradan čerečili po vaskolikoj paradržavnoj štampi, i već sve po redu; pošto ovo devedesete ipak nisu (mada sam Luković, rekao bih, u to baš i ne veruje...), pretpostavljam da neće biti nekih eksplicitno burnih reakcija, osim možda na (sajber) mestima gde se okupljaju osobito živopisni marginalci i ekstremisti-ekskremisti; no, to ne znači da neće biti u izobilju nečega drugog: sipljive, potmule i podmukle filistarske mržnje koja će ga obasuti zavijena u neku od uobičajenih demagoških oblandi. I možda niko neće to ni tako eksplicitno izreći, ali svi će – svi ćemo – znati šta to pisac hoće da kaže: da sama činjenica da si Počasni građanin Sarajeva znači da si Nečasni građanin Beograda; da sama činjenica da ti se ukazuje poštovanje u, recimo, Hrvatskoj ili Bosni (a da to nije ona dražesna Republika Srpska) znači da ne zavređuješ nikakvo poštovanje u Srbiji. To je stvar koja se u jednom jezičko-vrednosnom sistemu već do te mere podrazumeva da se ne mora ni izreći; tako je nedavno na jednom istaknutom "patriotskom" sajtu nesrazmerno ogroman značaj – vrh naslovne strane! – dat jednoj manje-više protokolarnoj činjenici, tome da je Sonji Biserko predsednik Hrvatske uručio nekakvo priznanje. Vest, kažem, ni na koji način nije bila komentarisana, jer joj komentar više nije ni potreban: tu se već sve podrazumeva, say-no-more, odmah je jasno koliko je sati.

Nisam u ovoj stvari nepristrasan, niti to želim da budem. Poznajem laureata izvestan broj godina. Smatram ga prijateljem iako se privatno i kućno zapravo i ne družimo. Ljudi smo bitno različitih temperamenata. Znam podosta o njegovoj čuvenoj nezgodnoj i opsesivnoj naravi, koja ga ponekad nagoni da o ljudima koji mu se nečim zamere (a Peri se mnogo lakše zameriti nego ne zameriti!) kaže ili napiše nešto iza čega valjda ni on sam ne bi stao, kad bi dvaput razmislio. Zato je valjda zabranio sebi da dvaput razmisli... Da je nekrunisani kralj raskidanja prijateljstava, to bar zna ceo Beograd i dobar deo virtuelne SFRJ (a i u Mišarskoj 12 se zna ponešto o tome...). Da neke ljude opsesivno-iracionalno ne miriše, i da je ta vrsta osećanja mahom uzajamna, ni to nikome nije tajna. No, kako bih vam rekao, sve su to na koncu tek mikrostorije koje se svode na to da smo svi mi krvavi ispod kože. U onom krupnom i važnom – a to je ono što ostaje iza nas, ako ikada i ikako smemo biti tako pretenciozni da pomislimo da nešto iza nas ostaje – Petar je Luković svih onih (a i ovih) Strašnih Godina bio nepogrešivo na Boljoj Strani. Ne, ta se strana ne iskazuje ni etnički ni geografski; ali, da, u izvesnim situacijama i na određeno vreme, može se do neke mere iskazivati i tako. Recimo, kada Sarajevo gori, kada ga vezanog šutiraju, moralo bi se biti hulja i cinik pa izigravati "neutralnost" – koja nije drugo negosekundiranje zločinu – ili glumatati da si nekako iznad situacije. Luković to nije činio, naprotiv: urlao je koliko ga grlo nosi. Urlik nije uvek suptilan, je li, poneka Lepa Duša može od njega i da se zanesvesti, ali dok gori, urlati se mora.

Eto, zato je (ne)sumnjivo lice Luković Petar sasvim zasluženo počasni građanin Sarajeva. Zato što je: 1. video požar, i vikao "vatra"; 2. zato što je dobro video odakle vatra dolazi, i nije se pravio blesav, nego je to i rekao. Kad pogledaš, trebalo bi da to i nije tako mnogo, "svako to može". Da, u teoriji; u praksi, nekako ispadne sasvim drugačije. I dokle će to da tera tako, naopako? Sve dok Počast na jednoj obali tužnih naših reka predstavlja Nečast na drugoj. Znači, potrajaće? Hoće, ali bez ovakvih kao Luković trajalo bi zauvek.

(Vreme)

Obrazac je jednostavan-drvo prve i druge klase se knjiži kao ogrevno, a razlika u cijeni (od 35-85 KM) odlazi u džepove Dodika i njegovih jarana sa Kipra. Kako se u ugovoru pominje 20.000 m3 trupaca godišnje, deklasiranjem se može oštetiti JPŠ „Šume RS“ za iznos i do 1.000.000 KM, za početak. Suština cijele priče je da se novoj firmi omogući pristup proizvodima JPŠ bez tendera, što otvara nevjerovatne mogućnosti za tešku pljačku ovog preduzeća, mnogo težu nego što je bila i do sada

Milorad Dodik nezaustavljiv je u svojim kriminalnim pohodima na javna dobra ove zemlje. Raskrčmio je impulse, odlično prošao na asfaltnim bazama i nepostojećim putevima, milionski zaradio na virtuelnim termoelektranama, momački profitirao na zgradama Administrativnog centra i RTV doma..., ali malo mu je. Uvijek se može više ukrasti, opljačkati, oteti..., matrica je lažnog cara, čija je posljednja žrtva Javno preduzeće Šume Srpske, koje su do sada on i njegov gang sporadično perušali, te je u gubitku «svega» pedeset miliona maraka.

SLOBODNI STIL

Dodik u svojim pljačkaškim potezima uopšte nije suptilan, dapače. Njegovi zahvati su hrvački (slobodni stil), a na grčko - rimski prelazi tek kada novac treba skloniti na Kipar. Ta destinacija mu je veoma bitna, jer tamo već desetak godina posjeduje vilu, a i brojne bankarske račune, na kojima se nalaze desetine miliona evra. Stoga mu je najmilije poslovati sa kiparskim firmama, a sve u cilju «unapređivanja» privrede u Republici Srpskoj. Posljednji u nizu grčko-laktaških zahvata je osnivanje društva sa ograničenom odgovornošću „Forest bio-energy“ d.o.o. Banjaluka sa „Balkan Investment and Development“ sa Kipra, čiji je vlasnik Aleksandar Denda iz Beograda. Suština ovog nevjerovatnog ugovora, odobrenog Zaključkom Vlade RS, donesenim 9. novembra prošle godine, je predaja Šuma Srpske u ralje kiparske firme za svega 4.000 (četiri hiljade) maraka. Zvuči nevjerovatno, ali je apsolutno istinito da kiparska firma ima pravo raspolaganja resursima Šuma Srpske za svega četiri hiljade maraka.

JAVNO PREDUZEĆE BEZ PRAVA GLASA

Prva stvar koja ukazuje na katastrofalno štetan i kriminalan ugovor javnog preduzeća i privatnog preduzeća je nedefinisanje jasnog odnosa dva pravna lica. Tako je ukupni osnivački ulog nove firme („Forest bio-energy“ d.o.o. Banjaluka) 5.000 maraka. Nakon toga slijedi nevjerovatan red stvari, jer se na osnovu prvobitnog depozita od svega 4.000 KM, koje je položila kiparska firma, potpuno isključuje upravljačka funkcija JPŠ. Šume su u firmu uložile hiljadu maraka, što je otvorilo kriminalnu mogućnost da kiparskoj firmi ide četiri petine dobiti, a JPŠ ostatak. Druga indikativna stvar je da kiparska firma nema ništa od imovine, niti ima dokaza da se bavi navedenom djelatnošću, što upućuje na zaključak da se radi o pripremi pranja novca, tako što će se ostvarena dobit prenositi na Kipar. Suštinski, Šume Srpske će značajan dio poslovanja preusmjeriti preko firme kćerke („Forest bio-energy“ d.o.o. Banjaluka), i na taj način otvoriti mogućnost izvlačenja kapitala u inostranstvo, a matično Javno preduzeće svjesno gurati u gubitke.

REZANJE GRAĐE, A NE PRIKUPLJANJE OTPADA

Na to upućuje i činjenica da firma koju osnivaju u Banja Luci ima dozvolu za rezanje građe, iako je deklarativno navedeno da joj je primarni posao prerada ogrevnog drveta. Čak se u odluci Vlade RS navode „trupci lošije kvaliteta“, što govori da se ova firma neće baviti granjem i panjevima, te proizvodnjom eteričnih ulja, kako je najavljeno, već izvozom i rezanjem trupaca. Postoje tri klase bilo lišćara ili četinara, a cijena im je od 70 – 120 KM po kubiku, dok je cijena ogrevnog drveta 35-45 maraka. Ovim pristupom jasno je otvorena mogućnost teške pljačke Javnog preduzeća deklasiranjem. Obrazac je jednostavan - drvo prve i druge klase se knjiži kao ogrevno, a razlika u cijeni (od 35-85 KM) odlazi u džepove Dodika i njegovih jarana sa Kipra. Kako se u ugovoru pominje 20.000 m3 trupaca godišnje, deklasiranjem se može oštetiti JPŠ „Šume RS“ za iznos i do 1.000.000 KM, za početak. Suština cijele priče je da se novoj firmi omogući pristup proizvodima JPŠ bez tendera, što otvara nevjerovatne mogućnosti za tešku pljačku ovog preduzeća, mnogo težu nego što je bila i do sada.

SKUPŠTINA I UPRAVNI ODBOR

Interesantno je da se skupština novog preduzeća sastoji od pet članova, od čega su trojica iz kiparske firme, a dvojica iz JPŠ, čime je Dodikovom prijatelju Aleksandru Dendi omogućeno da suvereno vlada zajedničkim preduzećem. Potvrđeno je to i sastavom Upravnog odbora, koji broji tri člana, od čega su Dendina dva, a iz JP jedan. Kako se odluke donose većinom glasova, potpuno je jasno ko će ubuduće gospodariti šumama. Da je riječ o teškom kriminalnom poslu i pripremi nove velike pljačke, u koju je uključena bezmalo cijela Vlada RS, svjedoče i sljedeći podaci: JPŠ uopšte nije saopštila niti zna sa kojim količinima šumskog otpada, čija prodaja i prerada bi navodno trebala biti osnovna djelatnost nove firme, raspolaže, niti na kojim se područjima taj otpad nalazi. Uz sve to ne postoji ni jedna jedina riječ o ulaganjima JPŠ u ovaj posao, a nepoznat je zbog čega u realizaciju cijelog ovog projekta nisu bili uključeni lokalne zajendice i nadležne Agencije, a morali su biti.

HRONOLOGIJA PLJAČKE

09.11.2009.: Vlada Republike Srpske na sjednici donosi zaključak da je upoznata sa namjerom „Balkan Investment and Development L.t.d.“ sa sjedištem na Kipru za razvoj izvora energije u RS i cjeni da postoji potreba iskorištenja šumskog otpada. Vlada se saglasila da JPŠ „Šume RS“ mogu da potpišu okvirni sporazum o dugoročnoj saradnji, te zadužuje Ministrastvo poljoprivrede da pruži podršku.

21.01.2010.: Uprava JPŠ „Šume RS“ na sjednici donosi zaključak kojim je upoznata sa inicijativom reduzeća „Balkan Investment and Development“ sa Kipra, za osnivanje društva sa ograničenom odgovornošću „Forest bio-energy“ d.o.o. Banja Luka i donosi odluku da osnuje privredno društvo.

09.11.2009.: Ministar Radivoje Bratić daje obrazloženje da je Vlada RS prihvatila inicijativu za razvoj obnovljivih izvora energije, i da postoji potreba za korištenje šumskog otpada.

24.11.2009.: Na osnovu navedenog, JPŠ „Šume RS“ zaključuje okvirni sporazum o poslovno-tehničkoj saradnji i obavezama ugovornih strana i to kroz osnivanje zajedničkog preduzeća međusobni i sa terćim licima i da treba saglasnost Vlade RS.

03.02.2010.: Nadzorni odbor donosi zaključak kojim uslovljava da Ministarstvo podrži projekat. Ministar ovim obrazloženjem podržava osnivanje, a osnivački ulog od 5.000 KM ulažu „Balkan Investment“ 4.000 KM i JPŠ „Šume RS“ 1.000 KM.

03.02.2010.: Nadzorni odbor prihvata zaključak i odluku Neđe Ilića o osnivanju „Forest Bio-energy“, te da se oba zaključka proslijede ministru Bratiću. Donosi i odluku da se briše član ugovora o izgradnji fabrike peleta u Han Pijesku.

19.02. 2010.: Vlada RS daje konačnu saglasnost, što je i objavljeno u Službenom listu br. 17 od 05.03.2010.

MILOŠEVIĆEV ČOVJEK

Aleksandar Denda samo je još jedan u nizu ljudi Slobodana Miloševića sa kojima Dodik ima odlične «poslovne» veze. Denda je godinama imao značajnu ulogu u Miloševićevom establišmentu. Bio je od 1998. do 2000. godine podsekretar savezne Vlade i sekretar Agencije za mala i srednja preduzeća.

U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora “Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige

Prva životna slika koje se Stipe Mesić sjeća vodi nas u godinu 1939. Njegov ujak Ivan Pernar, brat njegove pokojne majke Magdalene, te godine odlučio se vratiti iz Francuske i trajno se nastaniti u rodnoj Orahovici: zaradio je nešto novca u Francuskoj, pa je kupio zemlju i stoku i postao prilično ozbiljan gazda za to vrijeme. Drugi Mesićev ujak Toma Pernar u Francuskoj je, pak, posjedovao hotel i nije imao namjeru vraćati se u zavičaj, pa je po bratu Ivanu poslao darove za petogodišnjeg Stipu, a među tim darovima najviše je bilo odjeće. «Prva slika koje se do danas živo sjećam jest isprobavanje tih odijela što su stigla iz Francuske: oblače mi jedno odijelo, pa ga skidaju, pa onda drugo, pa cipele jedne, druge, treće, veste, čarape... Znam da sam stajao na krevetu pored nekog velikog ormara i strpljivo podnosio to dugotrajno skidanje i oblačenje», priča Mesić koji se, međutim, ne sjeća svoje majke koja je umrla 1936. godine, kad je njemu bilo šesnaest mjeseci, niti pamti odlazak svoje sestre Marije u Francusku 1937.: nakon majčine smrti, ona je, naime, poslana ujaku Tomi i Stipe ju je upoznao tek 1953. godine kad je boravio u Francuskoj. «Moja majka Magdalena umrla je prilikom abortusa kad je imala dvadeset i četiri godine. Abortus je obavljala jedna orahovička babica i očito je to rađeno nestručno, pa je došlo do sepse i ona je preminula. Moja je sestra tada imala tri i pol godine, ja sam imao šesnaest mjeseci i roditelji su valjda mislili da će im biti preteško podizati još jedno malo dijete, pa su se odlučili za pobačaj. Tako su mene, zapravo, odgojile baka Marija i pomajka Mileva Jović kojom se moj otac oženio dvije godine po maminoj smrti. Ona danas ima osamdeset i osam godina, ali je zbog izljeva krvi u mozak već nekoliko godina u komi i ne budi se. Nalazi se u jednom privatnom smještaju.»

ORAHOVIČKA SIJELA

Stipe Mesić živo se sjeća čestih predratnih okupljanja koja su se događala u njihovu orahovičkom domu, a centralni lik tih sijela – na kojima se vatreno pričalo o politici i gdje se zaneseno besjedilo o novom i boljem svijetu što ga donosi komunizam – bio je njegov stric Ivica Mesić zvani Tovariš koji je prije Drugog svjetskog rata bio glavni komunistički aktivist u Orahovici. Premda je radio kao brijač u Zagrebu, u Orahovicu je dolazio svakog vikenda i onda su započinjale duge noćne sesije koje su nejakome Stipi ostale u sjećanju po oblacima dima što su ispunjavali prostoriju i po žučnim raspravama u kojima su često sudjelovali kasniji narodni heroji Josip Kraš i Vaclav Vostrel Vaso. Ideje komunizma i socijalizma u kuću Mesićevih donio je Ivan Mesić, Stipin djed po očevoj strani, koji je tokom Prvog svjetskog rata kao austrougarski vojnik dospio u zarobljeništvo u Rusiji: zarobila ga je ruska carska vojska, a onda su se pojavili boljševici koji su sve zarobljenike pustili kućama. «Djed je tada prigrlio ideje o bratstvu među ljudima, ravnopravnosti, pravdi... O tome je često razgovarao sa svojim sinovima, a stric Ivica najsnažnije je prihvatio te zavodljive i nove ideje, pa je već 1937. bio primljen u Komunističku partiju i postao je sekretarom orahovičkog partijskog komiteta. Ivica je puno čitao, donosio je kući sve moguće knjige i novine, knjige su se posuđivale i razmjenjivale, razglabalo se o komunističkim tezama i metodama djelovanja, pa o događajima što su bili i što će biti... Stric je, jednostavno, bio uvjereni i žestoki marksist, te je i svoju braću – dakle, i moga oca – usmjerio prema komunizmu. I premda je djed Ivan donio u kuću ideju komunizma, on je do kraja života u suštini bio i ostao pravi i uvjereni HSS-ovac.»

Unatoč djedovoj odanosti Hrvatskoj seljačkoj stranci, kuća Mesićevih nije bila osobito vjernička. Svećenik je u tu kuću svraćao jedino onih dana po Novoj godini kad su se blagoslovili katolički domovi, a Mesićevi su u crkvu odlazili samo kad je bilo nečije vjenčanje ili krštenje ili kakav značajniji blagdan. «Jedini jako religiozan čovjek u našoj kući bio je pradjed Josip. On je umro 1940., u devedeset i prvoj godini života, i bio je istinski vjernik: stalno je išao u crkvu i kad god bi zazvonila zvona redovito se križao i govorio 'slava tebi sveti glasu'. Toga se dobro sjećam. Što se mene tiče, nikad nisam bio praktični vjernik i nikad nisam razmišljao o tome da negdje postoji svemogući bog s bradom i namrgođenim licem, ali vjerujem da postoji neka viša sila koju čovjek još nije dosegnuo i koja je izvan naših mogućnosti spoznaje. Kršten sam u Katoličkoj crkvi i naravno da prihvaćam tu činjenicu, ali zaista do toga ne držim puno. Općenito, ne držim previše do onih stvari na koje nisam mogao utjecati: nisam mogao utjecati na svoju vjeroispovijest, ni na to hoću li ili neću biti kršten, pa mi to i ne znači puno; također, nisam mogao utjecati hoću li se roditi kao Hrvat ili kao nešto drugo, pa ni ta činjenica nije naročito presudna za moje poimanje samoga sebe. Obje sam kćeri dao krstiti, ali više zbog tradicije, nego iz uvjerenja.»

USTAŠKE OFANZIVE

Kad je na ovim prostorima počeo Drugi svjetski rat, Mesić je imao šest i pol godina, pa su mu ratne slike ostale duboko urezane u pamćenje. Dobro se sjeća prvih ratnih dana kad su ustaše preuzele vlast i odmah pohapsile i odvele u smrt sve viđenije Orahovičane, mahom članove Hrvatske seljačke stranke, među kojima je bio i Stipin šezdeset dvogodišnji djed Ivan; pamti neprijateljske ofenzive i odlaske u zbjegove na Papuku; sjeća se partizanskih oslobodilačkih ulazaka u Orahovicu i vlastite zadivljenosti tenkovima, puškama, čahurama i vojskom što je defilirala kroz mjesto... «Kad bi naišla neprijateljska ofenziva, prekidala se nastava u partizanskoj školi koju sam pohađao i odlazili smo u zbjegove. Ti su prekidi znali trajati i po par mjeseci. Zbjegovi su, inače, bili jako dobro organizirani: na Papuku su postojale drvene barake, unutra su bili kreveti ili slamarice... Nije me bilo strah. Išao sam u te zbjegove s maćehom, rođacima, prijateljima... Znali smo pješačiti po dan-dva, pa bismo stali i osluškivali informacije o ofenzivi, onda bismo opet nastavili pješačiti, sve dok ne bi došla vijest da je opasnost prošla i da se vraćamo. Tokom zadnje ofenzive 1945. godine otišli smo u Mađarsku, gdje su nas primili Rusi. Bilo nas je desetak hiljada. U Pečuhu sam malo išao i u školu. Tokom tog putovanja vidio sam mnogo razbacanih leševa njemačkih vojnika. Vratili smo se preko Dunava, preko Batinske skele. Najveća rijeka koju sam dotad bio vidio bila je Drava, a kad sam vidio Dunav, pomislio sam da nijedno more ne može biti veće od Dunava.» Najimpresivnije slike iz rata nisu mu, kaže, bili ni leševi razbacani po blatnim poljima, ni topovska grmljavina što je dopirala iz daljine, ni noćni izbjeglički marševi po Papuku: najimpresivniji su mu bili dolasci velikih partizanskih brigada, pa su onda orahovička djeca brojala mitraljeze i minobacače, a glavni događaj djetinjstva bilo je okupljanje partizanskih trupa u Orahovici prije napada na Našice. «Partizani su tada došli s pet tenkova i mi ih se nismo mogli nagledati. Kad bi završile borbe, skupljali smo rasutu municiju i čahure i govorili smo starijima gdje ima mrtvih. Nisam se ničega bojao, osim što nas je tokom rata sve bilo strah odvođenja od logor», kaže Mesić, pa zatim priča pripovijest o tome kako je njegova obitelj igrom slučaja izbjegla Jasenovac: «Jednom su ustaše bile došle da nas sve vode u Jasenovac. Pred našom kućom već su brujali kamioni koji su nas trebali odvesti. U kući je bio moj najmlađi stric koji je tada imao sedamnaest godina i koji je kasnije, također, poginuo u ratu, te moja baka Marija. Skupili su sve nas i čekali smo da nas pokupe i odvedu. No, bratić moga oca Ivica Mesić koji je bio pilot i poručnik starojugoslavenske vojske, a kad je počeo Drugi svjetski rat, prešao je u domobranstvo, pa ga je čak i poglavnik Pavelić bio odlikovao kao zaslužnog pilota, iznenada se ukazao dok smo čekali da nas ukrcaju u kamione: on je, zapravo, došao da prijeđe u partizane, jer se sve to događalo prije oslobađanja Orahovice 1942. godine, ali tada nismo znali zašto je došao. Ustašama je rekao da smo njegova rodbina i da nas ne smiju nikud voditi. To nas je spasilo od Jasenovca. Poslije nas nisu mogli odvesti, jer bismo uvijek prije ustaškoga dolaska pravovremeno zbrisali na Papuk. Kad je otišao u partizane, Ivica je meni ostavio to Pavelićevo odlikovanje».

Stipin otac Josip rat je, uglavnom, proveo s partizanima na Papuku, a jedno je vrijeme bio i predsjednik Narodnooslobodilačkog odbora u Osijeku. Za razliku od svoje braće i roditelja, živ je dočekao kraj rata. Njegova majka Marija, koja je odgojila Stipu, ubijena je pri samom kraju rata, godine 1945., a njezinu ubojici ime je Jozo Vulić i pripadao je jednoj od rijetkih ustaških obitelji u Orahovici. Vulići su, kao i Mesići, u Orahovicu doselili između dva svjetska rata, ali ih je – za razliku od Mesićevih – morilo teško siromaštvo, pa je čitava familija – na čelu s Paškom Vulićem – odmah prigrlila ustaški pokret i odmah se odala zločinu. Paško Vulić bio je strah i trepet orahovičkog kraja i ubijao je sve koji mu se zbog nečega nisu sviđali, a njegov brat Jozo – koji je na početku rata bio maloljetan – bio mu je vjerni asistent u zločinu. Kad je Orahovica 1942. godine prvi put oslobođena, u mjesto su došla dvojica partizana iz požeškoga kraja i raspitivali su se za kuću Vulićevih. Našli su kuću i onda je jedan od partizana rekao Paškovu ocu da zna kako je Paško ubio njegove roditelje i naredio mu je da pođe s njime u partizanski štab na Papuku. «Ti, sinko, napravi ono što moraš», rekao mu je stari Vulić i počeo je uprezati konje. No, njegova je žena shvatila o čemu se radi, pa je uhvatila muža za noge ne dozvoljavajući mu da s partizanima ode na Papuk. Onda je Vulić rekao: «Ako je moj sin ubio tvog oca i mater, ubij i ti mene»! «Mi smo bili djeca i bili smo na ulici, te smo vidjeli da je onaj partizan zaista uzeo pušku i ubio i starog Vulića i njegovu ženu. Kasnije su u Orahovicu došli Paško i mlađi mu brat Jozo, pa su išli od kapije do kapije i dozivali ljude da iziđu, a tko god bi izišao oni su ga ubili: likvidirali su tako petnaestak muškaraca i žena. Većinu je pobio Paško koji je poginuo pred kraj rata, ali neke je smaknuo i Jozo koji je 1945. ubio i moju baku: došao je po nju, odveo ju negdje izvan mjesta i zaklao ju. Jozo Vulić deset se godina poslije rata sakrivao kod svoje sestre u Feričancima: u staji je bila iskopana jedna rupa u kojoj je provodio dane, a izlazio bi tek navečer da joj pomogne u kućnim poslovima. Netko je to, međutim, otkrio i prijavio, pa je on uhvaćen i osuđen na smrt. Utvrdili su mu, mislim, sedamnaest ubojstava, s tim da je najveći broj tih ljudi pobio kao maloljetnik, no kad je ubio moju baku i još neke ljude bio je punoljetan. Smrtnu kaznu potvrdio mu je i drugostupanjski sud. Kad je on uhapšen, moj otac tražio je da ga vidi, te da ga pita zna li gdje je sahranjen moj djed Ivan. Rekao je da ne zna, a da zna – rekao bi. Jozu Vulića, međutim, pomilovao je Tito, jer je neka Vulićeva bliska rođakinja bila velika organizatorica pomoći NOB-u u Americi: ona je napisala pismo Titu i priložila je potpise mnogih ljudi koji su potvrdili da je zaista bila velika pobornica Titovog pokreta. Pomilovan je na dvadeset godina robije.»

Josip Mesić – koji je nakon smrti brata Ivice preuzeo njegov nadimak Tovariš – oduvijek je bio vrlo ozbiljan, a tome je zacijelo pridonijela rana smrt supruge, pa rat i činjenica da je u tom ratu ostao bez roditelja, braće i brojnih rođaka. «Sve je to ostavilo velikog traga na njemu, ali je znao biti duhovit i bio je jako dobar govornik», kaže Mesić. Kad je rat završen, Mesićevi su se iz kratkotrajnog izbjeglištva u Mađarskoj doselili u Našice, jer je Josip Mesić dobio funkciju predsjednika našičkog Okružnog odbora.

ĐAČKI INTERNAT

Nakon ukidanja našičkog okruga, obitelj se preselila u Osijek, pošto je Stipin otac imenovan predsjednikom Okruga Osijek. Stipe Mesić u tom je gradu završio četvrti razred osnovne škole i potom se upisao u prvi razred gimnazije koja je tada trajala osam godina: tamo je završio drugi razred, ali onda je rasformiran osječki Okrug i ustrojena je Oblast Osijek za čijeg je predsjednika postavljen kasniji narodni heroj Slavko Komar. Josip Mesić vraćen je u rodno mjesto na položaj predsjednika Kotara Orahovica, pa se obitelj opet našla u staroj roditeljskoj kući. Godine 1949. mladi je Mesić otišao na nastavak školovanja u Požegu: pohađao je tamošnju gimnaziju i živio u đačkom internatu. «Tamo su se našli mladi ljudi iz svih društvenih kategorija: bilo je onih čiji su roditelji bili u partizanima, pa onih čiji su roditelji bili u ustašama ili u drugim vojskama, bilo nas je svih nacionalnosti, no nikad nitko nikome nije predbacio nešto zbog nacionalnosti ili zbog toga što mu je otac bio u ovoj ili onoj vojsci. Nitko nije imao nikakve privilegije zato što mu je otac, recimo, bio u partizanima», priča Mesić i potom se prebacuje u blisku prošlost: «Zato me je zgrozilo ono što se prije koju godinu dogodilo u Vukovaru, kad je organiziran nogometni turnir na kojemu su smjela igrati samo djeca hrvatskih branitelja. Grozno je to što sad postoje hrvatski i srpski vrtić, hrvatska i srpska škola... U ono vrijeme nikom nije palo na pamet da napravi posebnu školu za djecu partizana, a posebnu za djecu ustaša ili nekih drugih. To nikome nije palo na pamet! To je bilo nezamislivo! Znalo se tko je Hrvat, tko je Srbin, tko je Nijemac, ali se tome nije pridavala pažnja. I mislim da bismo iz toga trebali izvući pouku: ne bismo djecu trebali dijeliti po tim stupidnim nacionalnim kriterijima, nego bismo ih trebali spajati i učiti ih da se druže i vole bez obzira na rasu, vjeru, naciju i ostale nebitnosti».

Josip Mesić – koji je, među ostalim, bio i poslanik u Saveznoj skupštini i zastupnik u Hrvatskom saboru – na prijelazu iz 1954. na 1955. godinu obolio je od raka na želucu, a smrt je nastupila nakon tri i pol mjeseca. «Preminuo je 17. ožujka 1955., u četrdeset i devetoj godini života. Pamtim ga kao vrlo društvenog čovjeka koji je volio pomagati ljudima i koji je ljude uvijek savjetovao kako da prežive onodobno utjerivanje u zadruge i druge režimske pritiske. Uživao je povjerenje naroda i premda je bio vlast, ljudi ga se nisu bojali i nisu strahovali da će im nauditi. Osim toga, nije bio rigidni komunist. Nikad mi, recimo, nije sugerirao da se učlanim u partiju: premda je bio savezni poslanik i predsjednik kotara, govorio mi je da se upišem kad osjetim potrebu ili da se nikad ne učlanim ako mislim da je tako ispravno. Članom Komunističke partije postao sam, inače, tek poslije očeve smrti, na samom završetku gimnazije u Požegi. Prije nego što smo otišli na fakultet, razrednica nas je pokupila i jednostavno nam podijelila partijske knjižice. Knjižice nije dala samo onima za koje se znalo da idu u crkvu. U jesen 1955. upisao sam se na Pravni fakultet u Zagrebu i postao sam aktivan u fakultetskoj partijskoj organizaciji.» Na prvoj godini studija Stipi Mesiću počelo se polako topiti dotadašnje slijepo vjerovanje u komunizam i u sve one ideale što ih je komunizam zastupao i promovirao. «Na studiju sam došao do nešto ozbiljnije literature, a dobio sam i profesore koji su mi pomogli da analitičnije promatram stvari: bili su to profesor Bićanić, profesor Lang, profesor Bastaić, profesor Horvat... Oni su me naveli da razmišljam o svijetu i da ne prihvaćam stvari samo zato što ih iznosi netko tko autoritet gradi na svojoj funkciji ili količini društvene moći koju posjeduje. Čitav je studij, zapravo, bilo jedno veliko otkrivanje...», veli Mesić i onda objašnjava svoju današnju ideološku poziciju: «U suštini sam uvijek ostao ljevičar, ali ne radikalni ljevičar, nego umjereni i realni ljevičar koji se ne zanosi nekim neostvarivim idejama o spasu čovječanstva. Ono što je bilo u komunizmu bilo je, ustvari, jurišanje na nebo. Bila je to euforija za koju je prilično zaslužna bila i neinformiranost ili manjkava informiranost. Pa, mi smo bili uvjereni da je Sovjetski Savez zemlja najveće demokracije na svijetu i tek smo kasnije saznali za sva ona zlodjela i za poimanje svijeta u kojemu je masa sve, a čovjek nije ništa. To nisam mogao prihvatiti, jer za mene je čovjek sve i ako nema slobodnog pojedinca, nema ni slobodnog naroda. Pojedinac je najvažniji i to je moje najdublje životno uvjerenje».

Unatoč sudaru sa stvarnošću u kojoj su kojekakvi sekretari općinskih komiteta uživali očigledne privilegije na račun svojeg partijskog statusa i koji su uživanjem tih povlastica itekako rušili proklamiranu jednakost, Mesić je svejedno zdušno sudjelovao u doslovnoj izgradnji socijalističke zajednice bratskih naroda i narodnosti koja je tih godina naveliko gradila pruge i ceste, nasipe i mostove. «Bio sam sa Stipom Mesićem na nekoliko radnih akcija», prisjećao se Stipe Šuvar, Mesićev fakultetski kolega, koncem lipnja 2004., nekoliko dana prije svoje smrti, «i pritom su ga puno više zanimale djevojke nego lopate i posao, ali je i radio i trudio se. Doduše, uvijek mi je bio zavidan, jer sam ja bio u rukovodstvu akcija, a on je morao kopati.» «Stipe Šuvar bio je u našoj fakultetskoj organizaciji i ubrzo po dolasku na fakultet imao je problema zbog optužbi da je hrvatski nacionalist, a optužbe su stigle od partijske organizacije u Zagvozdu. Naša organizacija zaštitila ga je od tih optužbi i kasnije je, kao što je poznato, postao predsjednikom Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije», kaže Mesić i dodaje: «Bio sam relativno dobar student: prvu, drugu i treću godinu dao sam u roku, a četvrtu sam malo odužio. Šuvar je, međutim, bio genijalac. Dok smo svi mi učili iz nekih skripta, on je čitao Marxa, Engelsa, Lenjina... No, meni se nije baš žurilo s fakultetom, jer sam imao stipendiju i mogao sam sebi dopustiti da mi se ne žuri».

NE OKREĆI SE SINE

Izuzev stipendije, Mesić je svoj džeparac dopunjavao i statiranjem u filmskim projektima od kojih je najpoznatiji onaj Branka Bauera Ne okreći se sine iz 1956. godine. Bio je na drugoj godini fakulteta kad je u Savez studenata došla obavijest da se traže statisti za Bauerov film. «Prijavio sam se i odmah su me izabrali za ustašu. Valjda sam im izgledao krvoločno.» Snimanje je trajalo nekoliko dana, a Mesiću su u sjećanju ostale dvije anegdote. Prva. «Jedan Hercegovac – također, statist – bio je obučen u gestapovsku uniformu i imao je jaku bradu, nije bio obrijan možda dva dana. Kako smo se slikali u tim uniformama, netko je napravio vic i poslao je tu fotografiju u njegovu općinu s porukom – pogledajte koga vi stipendirate! Čovjeku su smjesta ukinuli stipendiju i potrošio je puno dana i živaca dok je dokazao da je on bio dijete za vrijeme rata i da se radilo o snimanju filma.» Druga. «Na zagrebačkom Dolcu snimali smo raciju u kojoj policajci NDH skupljaju Židove i komuniste. Trpali su ih u kamione, a mi ustaše smo, kao, osiguravali prostor. Branko Lustig, koji je bio producent filma, dao nam je pauzu od nekih pola sata da se postavi scena, pa smo otišli u jedan kafić lijevo od Dolca. Nagurali smo se tamo, ustaše i domobrani, s odlikovanjima obješenima po uniformama, s činovima... I dolazi jedan čovjek koji je bio obučen u nešto nalik lovačkoj odori, a na leđima je imao poveći ruksak. Valjda je bio nekakav trgovac. Naručivao je piće sebi i neprestano je piljio u nas i u naše uniforme. Onda više nije mogao izdržati, pa je prišao i upitao: 'Vas su pustili'? Mi mislimo – pustili nas sa snimanja i kažemo mu da nas jesu pustili. 'Pustili su vas tako u uniformama?' Mi opet potvrdimo. 'I činove ste mogli zadržati?', pita on dalje. Opet kažemo da jesmo. 'I ordene?' Da, i ordene. 'I svi su pušteni?' Da, baš svi. Zatim je povikao: 'Tko šta pije!?' Bilo nas je unutra dvadesetak, sve sami kvislinzi, i pijemo to piće koje nam je on naručio, kad ulazi Božo Čimbur, moj kolega s fakulteta, inače Kninjanin, i viče s vrata: 'Šta se zajebavate, Lustig zove da se vratite na snimanje'! Tek je tad ovaj shvatio da mi snimamo film i da nismo pravi domaći izdajnici.» Statirao je kasnije u još nekoliko filmova i kaže da se za dva dana statiranja mogla zaraditi cjelokupna mjesečna stipendija. «Mogao sam nakon toga otići u Pulu, u Teslinoj ulici, na bakalar.»

Mesić je u početku stanovao u Studentskom domu Moša Pijade na Trgu žrtava fašizma. Odatle je preselio u dom na Lašćini, a potom u studentski dom na Savi. Izlazio je subotom na studentske «plesnjake» koji su se održavali u domovima koji su bili namijenjeni stanovanju studenata, ali i u Domu grafičara, Radničkome domu... Stipe nije bio osobit plesač, ali je odlazio na te plesne večeri subotom, pošto je to bio najlakši način da upozna djevojke. «Jako sam se trudio da što više budem u društvu djevojaka i jako sam volio žene. One su, naravno, nešto manje bile sklone meni i druženju sa mnom.» Premda je, dakle, bio «očajan plesač», Mesić se na kraju oženio zahvaljujući plesu. Bila je godina 1960. i otišao je na plesnu večer na kojoj je pjevao Zvonko Špišić i na kojoj se birao najbolji plesni par.

MALA S LIJEPIM GRUDIMA

Milka Dudunić, studentica psihologije iz Hrvatske Kostajnice koja se bavila i baletom, bila je u žiriju, a Mesića je više od natjecanja zanimala lijepa članica žirija. «Kazao sam prijatelju Tomici Rukavini: 'Kako bih se mogao upoznati s onom malom s lijepim grudima'? On mi je odgovorio da je ona, Milka, cimerica s njegovom curom i da će me bez problema upoznati. Kad smo se upoznali, ona me je počela podučavati plesu, a ja sam se pravio neukim i više nego što sam bio da bi to obrazovanje što duže trajalo. Upoznali smo se, dakle, 1960., a već smo se slijedeće godine oženili i dobili kćer Sašu. Milka je tada bila na trećoj godini studija, ali kad se rodilo dijete i kad sam ja diplomirao, preselili smo se u Orahovicu, pa ona nikad nije završila fakultet.» Prema mnogim prijateljima obitelji Mesić s kojima je razgovarao ovaj autor, gospođa Milka samozatajna je žena koja je oduvijek predstavljala čvrstu vezu svoga supruga sa stvarnošću, pošto je dotični nerijetko bio u prilici da tu vezu izgubi: u životu je dala svega jedan ili dva intervjua i tokom svih ovih godina uspjela je sačuvati svoj život od snažnijeg upliva javnosti. «Ona, jednostavno, ne voli razgovarati s novinarima i ne voli se javno eksponirati. Ona želi živjeti svoj život. Puno sam je puta nagovarao da ide sa mnom u službene državne posjete, ali ona neće i neće. Išla je svega nekoliko puta kad ju je privatno zanimala neka zemlja ili kad je htjela upoznati nekog državnika s kojim sam se susretao», veli njezin suprug.

Po povratku u Orahovicu, Stipe Mesić zaposlio se na pripravničkom mjestu u Kotarskom javnom pravobranilaštvu u Našicama i svaki je dan prevaljivao tridesetak kilometara do posla. Iste te 1961. godine otišao je na odsluženje vojnoga roka: prvih šest mjeseci proveo je u Školi rezervnih vojnih starješina u Bileći, u istočnoj Hercegovini, dok je drugu polovicu vojnoga roka odradio u Nišu. Boravak u vojsci nije mu teško pao, pošto je bio sklon disciplini i redu: iz vojske je izišao kao potporučnik, a nakon jedne vježbe dobio je čin poručnika, no onda je došla 1971., osuđen je zbog neprijateljske propagande, pa mu je vojni sud oduzeo čin. «Kad sam došao u Niš, to je već bilo elegantno služenje vojnog roka», priča Mesić, «jer sam kao vodnik stažist imao i nešto više novaca, a i žena – koja se bila zaposlila u dječjem vrtiću u Orahovici – također mi je slala novce, pa sam mogao više izlaziti po restoranima, kavanama, u Dom armije... Bio je, inače, među nama jedan liječnik iz Beograda koji mi se posebno urezao u sjećanje zbog događaja koji se zbio tokom vojne vježbe što se održavala između Niša i Aleksinca. Vježba je trajala tri dana, ali mi smo tamo bili nekoliko dana na pripremama. Dok smo čekali početak vježbe, dosađivali smo se i odlučili smo otići u obližnje selo kupiti malo rakije. Pitali smo nekog čovjeka ima li tu negdje kupiti alkohola i on nas je uputio na jednu staru udovicu iz sela koja uvijek ima rakije. Došli smo kod nje i ona nas je lijepo primila. Vidjeli smo na zidu fotografiju srpskog vojnika iz Prvog svjetskog rata i pored fotografije svijeću koja, doduše, nije bila upaljena, ali se vidjelo da se ponekad pali. Jedan od nas pitao ju je tko je taj čovjek. Kazala je da je to njezin muž koji je poginuo u ratu dan nakon što su se vjenčali i još je dodala: 'Njega su ubili Hrvati i moram vam reći da, ako među vama ima neki Hrvat, mora izići, jer sam se zarekla da Hrvat nikad neće prijeći prag moje kuće'. Nas nekoliko tada je krenulo prema izlazu, no onda je taj liječnik iz Beograda rekao da mi, nas nekoliko Hrvata, nismo krivi za smrt njezina muža i da nećemo kupiti njezinu rakiju ako inzistira na tome da Hrvat ne može prijeći prag kuće. 'Sada smo svi mi ovdje Hrvati', rekao je on i svi smo izišli iz kuće. Bez rakije.»

(nastaviće se)

(zurnal.info)

Regulatorna agencija za komunikacije (RAK) završila je analizu programa emitiranih na Televiziji Federacije BiH i Televiziji Republike Srpske te zaključila da ni u jednom slučaju nije prekršen Kodeks o emitiranju RTV programa, u skladu sa čim neće ni poduzimati daljnje radnje.

Riječ je o videoklipu "Vidimo se u Bileći" (emitiran 8. i 9. februara ove godine), serijskom programu "Lud, zbunjen normalan" (emitiran 24. i 31. januara ove godine), te programu "Nekad bilo" (emitiran 19. januara ove godine) u kojem je gostovala Biljana Plavšić, saopćeno je iz RAK-a.

Agencija navodi da je za spomenute slučajeve karakteristično da su izazvali mnogobrojne reakcije udruženja, političara i političkih stranaka, koji su javno zahtijevali od RAK-a da najstrožije sankcionira navedene stanice.

RAK je ujedno skrenuo pažnju na rastući broj prigovora koje upućuju javni zvaničnici i političke stranke, koji se sa stanovišta regulatora graniče ili direktno predstavljaju pokušaje cenzure, a tiču se određenih programskih sadržaja RTV stanica, u prvom redu javnih RTV servisa.

Iz Agencije podsjećaju na Deklaraciju Vijeća Evrope o slobodi političke debate u medijima koja navodi da "javni službenici moraju prihvatiti da će biti predmet javnog nadzora i kritike, posebno putem medija, zbog načina na koji su obavljali ili obavljaju svoje funkcije, jer je to neophodno za osiguravanje transparentnosti i odgovornog obavljanja funkcija".

Podvlači se da terminologija koja bi eventualno mogla biti posmatrana kao kleveta, svakako ne spada u nadležnost regulatora, već sudova.

"S obzirom na to da je BiH u izbornoj godini, jasno je da zvaničnici i političke stranke koriste sve mehanizme da bi propagirali svoje djelovanje. Agencija ovim putem apeluje na njih da medije ne koriste kao sredstvo za međusobne obračune ili pak kao sredstvo pritiska na Agenciju te na same medije", navodi se u saopćenju.

Ocjenjuje se da politički subjekti time direktno zadiru u osnovne postulate zaštite prava na slobodu izražavanja, koje uključuje pravo na pružanje, ali i primanje informacija, čime indirektno pokušavaju osporiti legitimno pravo medijske zajednice, ali i svih građana u BiH.

Agencija naglašava da političke stranke i ostali politički subjekti trebaju ostvarivati svoje poene i ciljeve u političkoj areni, a ne zahtijevajući od Agencije da a priori izrekne sankcije protiv RTV stanica u slučajevima emitiranja programskih sadržaja koji očigledno ne spadaju u mandat regulatora.

U RAK-u takvu praksu nazivaju direktnim uplitanjem u rad Agencije, što je u potpunosti neprihvatljivo.

(Fena)