Iz niza intervjua legendarnog vođe Sex Pistolsa Johnnyja Rottena i iz priznanja koja je iznio u autobiografskoj knjizi “Zabranjeno za Irce, crnce i pse” sačinili smo njegovu “Filozofiju od A do Z”. Nadamo se da će ovo poučno štivo biti korisno punkerima pripravnicima.

Audicija: Samo sam se vrtio ukrug, kao kakva trbušna plesačica. Malcolm je pomislio: «Da, on je taj». Paul je mislio da je sve šala i nimalo ga nije bilo briga. Steve je bio veoma razdražen jer me je od prvog trenutka zamrzio.

Autoportret: Kada bih mogao da nacrtam svoju karikaturu, to bi vjerovatno najviše ličilo na Richarda III u izvedbi Laurencea Oliviera. Da umreš od smijeha. U njemu prepoznajem djeliće sebe. Sjajno. Kakav je to bio skot. Ispod svoje vanjske izobličenosti, Shakespearov Richard bio je pokvaren i lud, ali imao je uz to i kobno svirep smisao za humor.

Britanci: Britanci obožavaju da se valjaju u sopstvenoj bijedi. Obožavaju što im telefonski sistem ne funkcionira. Obožavaju svoju užasnu željeznicu. To je predmet podsmijeha Evrope, svjetska sablazan. Nesposobnost im omogućava da čitav život oplakuju svoju sudbinu.

Bolesti: Klaustrofobičan sam. Ne smijem da se vozim metroom i plašim se visine. Također, bolujem i od epilepsije, ali ne pijem nikakve lijekove. Od stroboskopskog svjetla vrlo lako mogu da dobijem napad, kao i kada se vozim autom, a kroz granje se probija popodnevno sunce. Ne mogu da sjedim u klubu sa crvenim svjetlima... Od određenih vrsta svjetlosti ponekad zaboravim gdje sam i na neko vrijeme izgubim pamćenje. Sa ravnotežom ne stojim dobro... Mislim da imam blagi oblik epilepsije. Možda to ima nekakve veze sa meningitisom koji sam preležao kao dijete.

Definicija: Sex Pistolsi bili su otjelotvorenje napirlitanosti. Muzički vodvilj. Opaka burleska.

God Save The Queen: Za kuhinjskim stolom napisao sam God Save The Queen. Napisao sam je jednog jutra čekajući da mi se skuha grah. Stihove sam napisao u jednom cugu i otišao pravo u studio u kojem smo vježbali. Glenu se to nije dopalo. Nije s tim mogao da izađe na kraj. «Ne možeš to da radiš! Ubiće nas!»

Grundy Bill: Bio je debeli, seksistički pivopija koji ništa o nama nije znao i koji nije ni trebalo da nas intervjuiše. Njega su zanimale samo sise.

Griža savjesti: Mogao sam više da pomognem Sidu. Samo da nisam bio lijen i oprao od njega ruke, kao Pontije Pilat. To je nešto što ću morati ponijeti u grob sa sobom. Čovjek ne smije biti lijen kada su njegovi prijatelji u pitanju.

Haos: Haos je bio moja filozofija. O da. Nemoj imati nikakva pravila. Ako ljudi oko tebe počnu da dižu zidove, oslobodi se i radi nešto drugo. Nikada, nikada ne treba biti potpuno shvaćen. To je poput poljupca smrti, zar ne?

Jones Steve: On je otvoreno nepošten. Ukrašće sve što mu dođe pod ruku. Ukrašće ti i vezice sa cipela, ali će krađu priznati ako ga upitaš. Ne želi ništa da poriče, i to mi se sviđa. Mislim da je to vrlina vrijedna divljenja.

Kraljevska porodica: Kraljevska porodica vaspitana je da vjeruje kako je tu gdje jeste zahvaljujući božjoj volji. (...) Nisu bili ništa drugo do osvajači koji su ukrali zemlju i proglasili se boljim od ostalih. Njihovi preci su lopovi, ubice, siledžije i prevaranti. Prava srednjovjekovna mafija. Prvobitna gospoda bili su vitezovi, psihopate koji seljake ubijaju bez pravog razloga.

Miloska Venera: Koncpet omota albuma Never Mind The Bollocks temelji se na jednom ucjenjivačkom pismu. Nije bilo nikakvog velikog plana, to je prosto bilo nešto najjednostavnije i najružnije što smo mogli smisliti za jedno dosadno popodne. Sada, međutim, taj omot se smatra Miloskom Venerom punka i svi tvrde kako su zaslužni za njega.

Nancy: Da ne vjerujete koliko je ta žena bila zla! Bez prestanka. «Ooo, Side», najgnusnijim glasom. Bila je krajnje tupava, poput gangsterskih ljubavnica iz filmova. (...) Neprestano je izgledala pijano, pakosno, izlizano, izmoreno. Sid se odmah zadovoljio drugorazrednom robom. Toliko je mrzio sebe da spetljao s tim čudovištem. U tome što kažem da je bila čudovište nema ni trunke pretjerivanja. Bila je veoma samodestruktivno ljudsko biće riješeno da sa sobom na dno povuče što više ljudi može.

Nevinost: Sid nikada nije imao djevojku. Previše je volio sebe. Mislim da je bio junfer. Nancy mu je bila prva. Kakav način za ulazak u prekrasni svijet seksa.

Nora: Kada sam upoznao svoju ženu Noru, užasno smo se posvađali, ali znao sam da u toj ženi postoji nešto što želim. Nije to bio seks. Posvetio sam joj cijeli život. Ne bih svake večeri mogao da idem kući nekom zombiju bez mozga.

Pljuvanje: Zbog sinusa često pljujem na bini, ali nikada prema publici. Ali, kada to dospije u novine, sljedeće sedmice imaš publiku koja misli da je to dio mode i da u tome svi treba da učestvuju.

Politika: Nisam revolucionar, socijalista niti išta slično. Moja politika je neograničen osjećaj individualnosti. Sve političke grupacije na planeti suzbijaju individualnost. Njima su potrebnio glasački brojevi. Ti ljudi teže masovnoj uniformnosti. Feminizam je vrlo brzo postao ugnjetavački pokret. Pokret za oslobođenje homoseksualaca i lezbijki uopšte ne zanimaju jednaka prava za sve. Njima je stalo do toga da ih prihvate kao jednu veliku skupinu.

Prijateljstvo: Nas četvorica smo se rijetko družili. Od samog početka, na probama ja bih otišao u kolezet, ili im rekao da idem do klozera, stao kraj vrata i prisluškivao. Čuo bih ih kako govore: «Taj govnar. U pizdu materinu!» Zatim bi se pokupili, spakovali u nečija kola, a mene ostavili. Kući bih se vratio sam, metroom.

Punk: Fućka se meni za riječ punk. To je oznaka koju nam je zalijepila novinarka Caroline Cohn, a punk je riječ koja se koristi za mušku prostitutku u zatvoru. Ne želim da budem kralj toga!

Reggae: Reggae je jedina muzika sem punka koja je bila potpuno underground i nije se vrtila na radiju. Niko ga nije pušta dok se nisam pojavio u radisjkoj emisiji i pričao o reggaeu. A onda su odjednom Strummer i ostali iz Clasha počeli da pričaju: «Oduvijek volimo reggae».

Rotten: Nadimak Rotten dobio sam jer sam imao zelene zube. Dao mi ga je Steve: «Truli, jebote!» Stalno mi je to govorio. Bio je to, a ujedno i nije, nadimak od milja.

Roditelji: Roditelji mora da su se kresali kao zečevi. Svake godine novi pobačaj. Uzdahnuo bih i rekao: «O ne! Moraću da izvadim vedro i ponovo skupljam krv.»

Rolling Stones: Zaslužili su da ih nazovu dinosaurusima. Bili su previše nadmeni, izvještačeni, visokoparni, nastupali su samo u velikim prostorima. I sami su postali kao malene kraljevske porodice. Vozili su se okolo u limuzinama, povremeno nam otpozdravljajući rukom.

Sid: Sid je bio prava žrtva mode – najgora koju sam ikada upoznao. Sve je radio pogrešno. Kupovao je glupavi časopis Vogue koji je proučavao i oponašao druge. Nikako nije mogao da ubode. Nije mu dopiralo do mozga da zamisao nije da pratiš, već da predvodiš.

Umro je na beznačajan američki praznik Dan mrmota, 2. februara 1979. godine, godinu i mjesec dana nakon raspada benda i tri i po mjeseca poslije Nancyne smrti. Po narodnoj priči, ako mrmot nakon zimskog sna vidi svoju sijenku, slijedi još šest sedmica zimskog vremena. Sidovo nago tijelo pronađeno je u Greenwich Vilageu, u stanu jedne mlade nezaposlene glumice.

Situacionizam (pokret osnovan u Parizu 1957. godine, sačinjen od umjetnika koji su zahtijevali redefiniranje pojma avangarde i insistirali na unitarnom urbanizmu, integraciji umjetnosti i tehnologije): Sva ta priča o tome kako su francuski situacionisti bili povezani sa punkom obično je sranje. To su bezvezarije. Tome je mjesto u raskošnim ilustriranim izdanjima tvrdih korica koja se ne mrdaju sa stočića za kafu.

Seks: Prije Pistolsa seksa nije bilo mnogo. Nije me zanimao kada sam bio mlad. Možete reći da sam bio zaostao ili da sam se kasno razvio, ali to je istina. Seks je nešto što se može ili ne želi izbjeći. Uvijek želiš da bude konačni zaključak nečega, ali nikada ne dobiješ baš ono što hoćeš. Seks nije cilj nad ciljevima.

Škola: U irskim katoličkim školama učitelji su bili krajnje zlobni. Među njima je bilo mnogo časnih sestara, koje su bile posebno opake i vrlo surove. Obožavale su da te šljisnu po šaci oštrom ivicom lenjira.

Veličina: Zaista mislim da je veličina Sex Pistolsa u tome što smo u velikim prilikama uvijek uspijevali da razočaramo. Nismo se pokazali ni u jednoj kritičnoj situaciji.

Wilde; Oscar: Otkinuo sam na njegovo pisanje. Kakav stav prema životu! Njegova pisma više su mi se dopadala od samih djela. Bio je čovjek kojeg je upropastila majkam te je čitav njegov život na neki način bio osveta njoj.

Ubistvo sa predumišljajem: Pronašli smo igle koje Nancy koristi. Očistio sam njima nokte i vratio ih na mjesto. To sada djeluje opasno, ali zamisao je bilada joj prljavština uđe u iglu kako bi se ubila ili šta već. Možda je to ubistvo sa predumišljajem.

Zihernadle: Kada kupiš te stare, ofucane stvari, one često znaju da se raspadnu. Dakle, zihernadle nisu bile ukras, već nužda.

Zadnje riječi na bini: Osjetite li se ikada prevareno

Zašto se Zumra ne pušta na radiju?

- Vjerovatno im je teško ubaciti ovaj album u program. Ne znaju kojem žanru pripada.

Da li se slažete sa tvrdnjom Seada Vrane da je sevdalinka ljubavna pjesma, ali da se ispod njene površine ona otvara kao ispovijed žene u muškoj kulturi, kao šifrirana, intimna pobuna protiv braka, muškog principa gole sile, krutog javnog morala?

- Hmm... Nisam naišla na takvo razmišljanje...

Ima na internetu, meni se svidjelo, pa rekoh da pitam...

- U određenim pjesmama je zaista tako, jer žene u to vrijeme nisu smjele govoriti o svojim osjećajima ili nedajbože problemima u braku. Svoj monolog ona je mogla iskazati samo kroz pjesmu.

Da, i autor je tako zaključio – sevdalinke su bile slobodna teritorija sa koje je lirikom ispoljena osjećajnost protjerala epsko junaštvo deseteračkog odsijecanja glava...

- Tačno.

Prva pjesma koju ste snimili bila je Mujo đogu po mejdanu voda, na albumu Secret Gate, Mostar Sevdah Reuniona...

- To je moj prvi snimak. Par dana sam slušala kako je tu pjesmu pjevala Nada Mamula i onda smo je snimili u studiju. Ta pjesma je teška...

- Jeste, teška je, pjevač nema vremena da uhvati dah.

Do tada niste snimali...

- Nije me privlačilo sve to što je bilo vezano za pjevačice sevdalinki, kako se moraju obući, izgledati, ponašati... Sva ta estrada...

Po kući ste pjevali, kao što su žene nekada radile...

- Da, za sebe i za mamu.

Evo još jedan citat, ako nemate ništa protiv. Muhsin Rizvić je uočio da je sevdalinka , u stvari, lirski monolog žene. U kojim pjesmama se pronalazite?

- Ima ih dosta, zavisi od trenutka, raspoloženja...

Da li određene sevdalinke imaju neku namjenu?

- Za mene imaju. U svakoj postoji neka poruka koja je, bez obzira što je pjesma nastala prije 400 godina sasvim aktuelna, univerzalna je.

Čitao sam u novinama o malom ritualu koji izvodite pored rijeke. O čemu se radi? Nije intimno pitanje, bilo je u novinama...

- Sa prijateljima često idem na izlet u Faletiće, ponesemo dekice, sendviče... Obožavam rječicu Mošćanicu, tamo uvijek nađem mir. Pored te rijeke imam svoj mali privatni ritual koji ljudima, koji posmatraju sa strane, izgleda prilično blesavo...

Kao i svi privatni rituali...

- Da. Tako ja sjednem pored rijeke i pjevam. Izjadam se rijeci i vratim se nazad.

Ranije ste mi rekli da vam je najdraža pjesma U đul bašči sa albuma Rosa ...

- Da, prvenstveno zbog aranžmana. Sviđa mi se klavir Kim Burton. Ona je jazz pijanistica, muzikolog i veliki poznavalac muzičke tradicije sa prostora Balkana. Engleskinja je, ali trenutno živi u Holandiji i piše za Songlines magazin kao kritičar za balkansku muziku. Ona je u Mostar došla da napravi priču sa snimanja albuma Rosa. Niko nije planirao da bi ona mogla nešto i odsvirati. Ali, kada smo radili na pjesmi U đul bašči, ona je sjela za klavir i pitala: Mogu li ja samo malo? Odsvirala je jedan detalj koji je mene oduševio i iz tog razloga volim tu pojesmu.

Kako birate sevdalinku koju ćete obraditi?

- Merima i ja odaberemo svoje najdraže priča, ali se trudimo da su one na neki način povezane, da čine jednu lijepu cjelinu. Zumra je tako i zamišljena, da bude cjelovita prriča.

Da li odustajete od pjesme ako joj ne možete dati novo čitanje?

- To nam se do sada nije desilo, zaista. Pjesme koje smo planirali nalaze se na albumu, svih 13, četrnaesta Jo hanino tu hanina je sasvim slučajno ušla na album. Bila je zamišljena kao bonus track, ali nam je bila tako simpatična da smo je uvrstili na album.

Ta pjesma zvuči kao da je snimljena na probi...

- Dok smo je snimali Merima se nasmijala u jednom momentu. To je i jedina pjesma gdje zajedno pjevamo, pored Mehmeda gdje Merima pjeva neke back vokale. Nakon tog smijeha, tonac Walter Quintus rekao nam je da je sve u redu i da samo nastavimo. Ne mogu se tačno ni sjetiti iz kojeg se razloga nasmijala, vjerovatno to ne bi bilo sada ni smiješno kada bih prepričala.

Tek kada sam slušao vaše izvedbe nekih sevdalinki razumio sam ih na pravi način – jezu pjesme Mehmeda majka budila, recimo. Također, Mito, bekrijo u vašoj izvedbi je beskrajno sjetna pjesma, nema onog kafanskog bijesa na kakav su nas navikli. Kako prilazite pjesmama?

- Najveći krivac za to je Merima. Ja sam, da budem iskrena odbijala neke pjesme. Recimo pjesmu Mujo kuje nisam voljela izvoditi na način kako se to radilo.

Da, na neki takmičarski način, kao atletika...

- Tačno tako. Međutim, Merima je uradila kompoziciju Mujo koja objašnjava njegovo ljubavno ludilo, osjeti se gluha noć u kojoj se on budi, pun čežnje da vidi svoju dragu. Kada sam to čula, tek tada sam pjesmu do kraja razumjela. Pokušala sam kroz pjevanje da pokažem sve te emocije, i ljutnju majke, Mujin krik, odlazak u noć...

Koliko ste raspravljale o značenju pjesama prije nego što ste ih snimile?

- Puno, puno smo razgovarale i raspravljale kako bismo dešifrovale svaku pjesmu. Postoji nekoliko verzija pjesme Mehmeda majka budila, ali mislim da je ova koju smo izabrale najjača. Ipak, sve te verzije imaju, u suštini, istu priču. To su te majke koje se previše zaštitnički odnose prema svojim sinovima koji su sputani sa nekoliko strana, od strane društva, porodice...

To je taj bijeg od epske matrice, gdje sin nije oznojeni junak, nego mladić koji pati...

- Tačno, pjesma Mehmeda majka budila je dobar primjer.

Ima li razlike u muškom i ženskom pristupu sevdahu?

- Mislim da nema. Ne znam razliku između ženske i muške sevdalinke, o kojim govore. Govore da je, recimo, pjesma Simbil cveće, muška pjesma. Ja to ne vidim.

Kada pjevate, ne mijenjate lice, ako se pjeva u muškom licu...

- Naravno, besmisleno mi je da mijenjam.

To inače rade sve sevdalije...

- Da, važna je poruka.

Na wikipediji stoji da su žene sevdalinku pjevale u kućama, najčešće bez pratnje. Izašle ste iz kuća, ali radite pjesme bez pratnje, poput Bogata sam, imam svega...

- Da, željele smo je snimiti na takav način. Inače, ta pjesma je toliko jaka da smo smatrale kako je ovo jedini način da se ona izvede. Pjevam je kako ju je nekada pjevao Muhamed Mešanović Hamić, eto ni on joj nije mijenjao lice, pjevao je bogata sam imam svega. Ta pjesma, po meni, ne trpi niti jedan instrument izuzev glasa.

Ipak, tišina u toj pjesmi zuji kao prazna soba, ona je instrument...

- Jeste. To su te sobe u kojima žene pjevaju...

Merima Ključo je radila i produkciju albuma Zumra. Je li to njen prvi takav rad?

- Jeste. Željele smo da to same uradimo, jer smo nas dvije najbolje znale kako to treba da zvuči. Ja sam fascinirana načinom na koji Merima svira harmoniku. Nekako mi je otvorila oči, jer mi se ranije nije dopadao taj instrument. To mi je bilo potpuno otkrivanje tog instrumenta. Merima je strašno skromna, to me nervira, jer smatram da ona ima šta reći i mora to reći. Inače, ona je diplomirala klasičnu muziku u Rotterdamu i magistrirala u Bremenu. Ali, budući da potiče iz Bosne i Hercegovine, sevdah joj je prisutan u genima. Uvijek se trudila da u svoje nastupe uvede elemente sevdaha. Instrumental Mujo ona je napravila prije nekoliko godina, a tek sada je snimljen. Također, Okreni se niz đul bašču izvodila je na koncertima.

Kako ste se vas dvije srele?

- Slučajno. Znala sam da ona postoji, da živi u Amsterdamu i da svira harmoniku. Čula sam da na zanimljiv način svira sevdah. U januaru 2007. imala sam koncert u Amsterdamu i ona je došla na tonsku probu. Nikada je prije nisam vidjela, ali kada je ušla u prostoriju znala sam da je to ona. Nikada nisam čula kako svira, ali sam odmah rekla da nas dvije moramo nešto zajedno uraditi.

Slabo nastupate u BiH, uglavnom pred inostranom publikom. Vladimir Dvorniković je u knjizi Karakteriologija Jugoslovena pisao da sevdalinka dolazi sa dna individualne psihe. Tu svoju tezu potkrijepio je epizodom u kojoj pjevač sevdalinki ne može da pjeva pred strancima, jer to doživljava kao razgolićavanje, nepristojnost. Imate li vi takav osjećaj kada pjevate pred strancima?

- Nemam.

Dakle, mogli smo i bez ovog citata...

- Ha, ha...

Šta se stranoj publici najviše sviđa u sevdahu?

- Navikli su na određenu vrstu muzike koja dolazi sa Balkana, tipa Bregović, pa se iznenade kada čuju kako mi zvučimo. Svako ima svoj način, i ja to poštujem, ali mora postojati prostor u kojem će se pokazati i nešto drugačiji pristup, jer mi imamo izuzetno bogatu tradiciju. Našoj publici se dopada atmosfera, često nas upoređuju sa fadom. Ljudi osjete emociju, bez obzira što ne razumiju tekst. Za to je potrebna potpuna predanost i iskrenost muzičara.

Kada ćete promovirati Zumru?

- Naša agencija Gramofon planira u septembru raditi promotivnu turneju. Ne znam sigurno, ali mislim da ćemo svirati u Sarajevu, Tuzli, Zenici... To je sve što za sada znam.

Dnevni Avaz periodično ima potrebu da se dokazuje kao bošnjačko-muslimanski list, koja je u direktnoj vezi sa pokušajem da se, pred većinskom mu čitalačkom publikom, jeftinim deterdžentom operu odvratno prljave ruke partnera najbližih saradnika balkanskog kasapina i anulira činjenica da već dugo vremena ta novina funkcioniše praktično kao servis Milorada Dodika i federalni dio njegove propagandne mašine (prisjetimo se samo odvratnih napada na Bakira Hadžiomerovića i njegovu 60-minutašku medijsku gerilu, u kojim im je otvoreno zamjerano što dosljedno razobličavaju kriminal laktaškog diktatora).

U najnovijoj epizodi probuđene „nacionalne i vjerske samosvjesti“, Avaz, manirom karakterističnim za domaću nacionalističku mafiju, koja već dva desetljeća živi od drkanja nacionalnih osjećaja ovdašnjeg stanovništva i profitiranja na posljedicama nastalih reakcija, činjenicu da će BiH ostati bez bezviznog režima, još nesagledivo dugo, smješta u kontekst antiislamskog raspoloženja Evrope.

Mada tu glupu priču, iz sfere teorija zavjere, Avaz nije smislio, njegovo nekritičko korištenje iste je klasični primjer kombinacije mediokritetske površnosti, nazor produkovanog senzacionalizma i profesionalnog nacionalizma. A u konačnici – javno štetočinstvo!

Imajući u vidu srpsku nacionalističku priču o tome kako ih (već desetljećima, ako ne i stoljećima) mrzi „ceo svet“ (s povremenim izuzetkom Rusije, kojoj se samo gade) i (bh) hrvatsku žalopojku da su oni obespravljeni i u neravnopravnom položaju sa dva druga konstitutivna naroda (a što je posljedica radova „međunarodne zajednice“ na našem državnom uređenju) „međunarodna zajednica“ (svijet i Evropa u njemu), sumiramo li sve „naše“ pojedinačne naci žalopojke i zamjerke, zapravo nas mrzi sve redom. Mada je prava istina da, ako što prema nama osjeća, to je tek lagani bol u polnom organu.

Odvratni pokušaji provociranja antievropske histerije, osim što su krajnje neodgovorni i opasni po sudbinu ove zemlje, a pogotovo bošnjačkog naroda i muslimana u njoj, skandalozno je amnestiranje od odgovornosti domaće mafije na vlasti.

Banda nesposobnih, pohlepnih i u kriminal ogrezlih neradnika, koja u toku godine ne uspijeva doći ni do dvocifrenog procenta realizacije planiranih obaveza, koja dosljedno uništava zemlju i pritom za sebe uvijek nalazi izgovor i upire prstom u drugog, nije kriva što će građani koji imaju samo bh državljanstvo i dalje, usamljeno, stojati u redovima za vize. Nisu krivi ni građani koji tu i takvu vlast neprestano biraju. Ne, kriva je Evropa. Koja treba da ima razumijevanja za našu glupost i suicidalnost i da nas pusti ovakve kakvi jesmo. Jer, u protivnom, kako joj je u naše ime zaprijetio Avaz, ćemo njeno ponašanje shvatiti kao „opasnu političku poruku“. I jebati joj majku.

Odbijanje Tarika Sadovića da podnese ostavku na dužnost državnog ministra bezbjednosti i argumentacija koju koristi u svoju odbranu samo je jedan u nizu pokazatelja kako su bošnjački nacionalisti uvijek, kada je njihova koža u pitanju, spremni raditi protiv interesa države i ponašati se identično republičkosrpskom mahnitom totalitarnom gangsterskom vođi, koga su pak, redovno skloni demonizirati, i to često zbog identičnih stvari koje i oni čine.

Tako je nedavnim izborom Bošnjaka za premijera Vlade FBiH, uz zadržavanje 2 druge funkcije iz ustavne kvote od 6 mjesta, za koje Ustav predviđa da ni jedna nacionalna grupacija ili „ostali“ ne mogu zauzimati više od 2, u trenutku pritiska „međunarodne zajednice“ na Dodika zbog njegovog nepoštovanja odluka Visokog predstavnika i kršenja ustava, SDA dezavuirala jednu od temeljnih odluka Visokog predstavnika, i na toj odluci utemeljenu Ustavnu odredbu – onu o ravnopravnosti naroda na cijeloj teritoriji BiH.

U predkogresnom periodu, Bakir Izetbegović, sin utemeljitelja prakse antiinstitucionalnog (korupciji i kriminalu sklonog) ponašanja „u Bošnjaka“, u povodu suđenja njegovim intimusima Brankoviću i Bičakčiću, pokušao relativizirati počinjeni kriminal i izrazio nepovjerenje u rad Tužilaštva i Suda. Slično se ponašaju svi bošnjački (i hrvatski) kriminalci na političkim funkcijama (i njihovi zaštitnici) nad kojim se nadvila (užasno spora) ruka Pravde, koji vrište o montiranim političkim procesima, zavjeri, pritiscima,... Pružajući, zapravo, na taj način, najdirektniju podršku Miloradu Dodiku u njegovom identičnom portretiranju Tužilaštva i Suda i njegovom odbijanju da prizna pravosudni sistem zemlje i razvaljivanju države.

Iz repertoara laktaškog gangstera, Tarik Sadović je odlučio da iskoristi priču o međunarodnoj zavjeri. I da optuži Dodikovu noćnu moru – zamjenika Visokog predstavnika i međunarodnog upravitelja Distrikta Brčko, Rafija Gregorijana, te, američkog ambasadora u našoj zemlji Čarlsa Ingliša – da ga, praktično „ni krivog ni dužnog“ nastoje ukloniti sa posla koji on inače, savršeno obavlja. Zaštitnik bjelosvjetskih kriminalaca i terorista, koji su prijetnja bezbjednosti Bosne i Hercegovine (pa i samih Bošnjaka), zarad zaštite svoje guzice i njoj tako ugodne fotelje, spreman je izazvati i međunarodni incident i optužiti još možda jedine preostale prijatelje ove zemlje i onih koji je svojom smatraju – amerikance – da se „miješaju u naše unutrašnje stvari“.

Nastavi li Sadović ovako kako je krenuo, ne bi bilo čudo da se inicijativi njegove stranke za njegovom smjenom, suprotstave upravo oni koji su ga do sada najupornije prozivali – poslanici SNSD-a. I da ove Sadovićeve usluge njihovom gazdi i svojevrsnu ponudu uspostave antiameričke koalicije, nagrade odbacivanjem zahtjeva za smjenom. I to „entitetskim glasanjem“.

Zbog jasnog antinacionalističkog stava i angažmana i žestoke kritike vladajućih nacionalista, prije svega režima Alije Izetbegovića (jer sam ja od onih što vjeruju u pravilo da svako prije svega treba da mete ispred svoga praga), u prvim poratnim godinama, bio sam tada (dok je još izlazila Polikita) pozvan u Banjaluku na neki strip festival ili nešto slično (na kome se očekivalo da se ili pravimo blesavi, kao da se ništa nije dogodilo, ili da žvačemo tada omiljenu, a lično mi jednu od najodvratnijih, „žvaka“; „Šta nam je ovo trebalo“ i „Ko nas to zavadi“). Što sam odbio, sa obrazloženjem da ja nemam šta pričati o stripu sa ljudima koji ne priznaju da se desio zločin u Srebrenici (a, podsjetiću, do tv priznanja Dragana Čavića, kao Predsjednika RS, samo postojanje zločina je dosljedno negirano).

Za mene to nikad nije bila stvar nacionalne pripadnosti, nego elementarne ljudskosti. Sa onima koji ljudskosti u sebi nemaju (pri čemu mi je skoro svejedno da li je uzrok tome propaganda ili su naprosto zli), koji negiraju ili relativizuju zločine (ne samo srebrenički – ali je odnos prema njemu simboličan), ja nemam šta pričati ni o stripu, ni o pozorištu, ni o fudbalu, ni o vremenu,... Niočemu!

S druge strane, „Ženama u crnom“, Saši Broz, Nataši Kandić i onim brojnim nevladinim organizacijama koje su podnijele zahtjev Skupštini Srbije da donese Deklaraciju o Srebrenici i koji se suprotstavljaju tamošnjim fašistima s jedne i preovlađujućoj sklonosti amneziji, s druge strane - najdublje poštovanje. I zahvalnost za osudu zločina i tople riječi porodicama žrtava, što je istovremeno i ono što je njima najpotrebnije i što vraća (izgubljenu) nadu u ljudskost.

Ratni zločinac Branimir Glavaš slobodno se kreće Bosnom i Hercegovinom, bez obzira na to što je u Hrvatskoj osuđen na 10 godina robije

Razlozi za to su formalne prirode – on, s jedne strane, posjeduje bh državljanstvo, a s druge BiH nema sa Hrvatskom potpisan sporazum o izručenju.

Iako se radi o očitom kriminalu iza koga stoji neka vrsta udruženog zločinačkog poduhvata, s političkom pozadinom (jer državljani BiH maltene i za rodni list moraju čekati duže nego što je Glavaš, kao državljanin Hrvatske, iz hrvatskog pritvora, za trajanja mu suđenja, čekao na bh državljanstvo), to nije najznačajniji problem u čitavoj priči. Najznačajnije je pitanje – zašto mi tog zločinca ne izručimo?

Pravne prepreke ne mogu biti problem, jer se svaka pravna prepreka može prevazići ako za to u državi postoji želja. Teorija o tome kako se radi o reciprocitetu i međudržavnom naduravanju jer, kao, Hrvatska nama neće da izruči naše građane koji su osuđeni pred našim sudovima, pa ni mi sad nećemo njima, je – kretenska! Jer ne činimo mi, izručenjem Glavaša, uslugu Hrvatskoj, nego – sebi! Iz više razloga. Prvi i osnovni je taj da samo ludaci i identični zločinci (ili njihovi sljedbenici) mogu željeti da im se po zemlji kreću ratni zločinci. Pored one mase za koju znamo da postoji ali im ne znamo identitet, sad i jedan osuđeni mirno šetka naokolo, izazivajući mučninu, pa i strah, u svakom normalnom, jer nam se država još jednom ukazuje kao Njihova, država mafije i zločinaca. A time se delegitimira kao naš dom i jasno pokazuje kao naša – tamnica.

U prostoru kojim vlada mafija i u kome se zločinci osjećaju kao kod kuće, normalni, pošteni građani mogu biti samo žrtve.

Dodik, Čović i Tihić u Dubrovniku. Sine, i tata bi malo.

Apsurnost situacije u kojoj se nalazi Bosna i Hercegovina, potcrtava zapravo insistiranje stranaca na dogovoru 3 „lidera nacija“. Pri čemu ih previše ne opterećuje činjenica da takvo što, zapravo, ne postoji. I da trojka koju pokušavaju sastaviti nema legitimitet da dogovara bilo šta. Međunarodnu zajednicu, kao i toliko puta do sada interesuje samo forma. Pristanak bilo koga čija riječ ima bilo kakvu značajnu težinu. Za ostatak, popunjavanje rupa, bi se oni pobrinuli.

Ono što se dešava, samo je primjena standardne metode rješavanja konflikta, od strane svjetskih moćnika. Njih ne interesuje pravda, niti uspostava normalnog društva (što je redovna iluzija žrtava) – interesuje ih mir. I svako rješenje koje će taj mir garantovati, bez obzira kako nakaradno bilo, njima je u redu.

A za uspostavljanje mira, koristi se metoda koja je kratkoročno najefikasnija, mada dugoročno izaziva nestabilnost i nemogućnost uspostave normalnog života – dogovor sa zaraćenim stranama. Sa onima koji imaju kontrolu nad (stvarno ili potencijalno) naoružanim formacijama u sukobu. „Tiha većina“, koja je za sukob nikada nije bila i koja je za zajednički život i uspostavu normalnog društva, njih, naprosto, ne interesuje.

I takav im je odnos i prema nama. Od Dejtona do danas. Antinacionalistička, građanska opcija bi bila ozbiljno tretirana samo u slučaju da je imala (ili kao mogućnost ima) svoje oružane formacije. I onda bi – u zavisnosti od snage – njeni stavovi bili i uvažavani. Ovako je šutaju i ne shvataju ozbiljno već skoro 2 desetljeća.

Nepravedno? Nemoralno? Anticivilizacijski? Da. Ali koga (u svijetu) zaboli kurac za tim.

Stvar, zapravo, nije uopšte nelogična. Radi se o situaciji u kojoj policajac, svjestan ograničenja svojih moći - da niti može pohapsiti sve pripadnike lokalnih bandi, niti zna gdje bi i šta bi onda s njima – dogovara s njihovim predstavnicima podjelu teritorija, u cilju uspostave mira. On svjesno prepušta teritoriju kriminalcima, za obećanje da će se prestati ubijati i u međusobnim sukobima u smrt odvoditi nevine. To što nevini građani prestanak ubijanja pogrešno shvate kao početak normalnog života i što, kad otkriju da su u stvari prepušteni vladavini bandi koje su ih do juče ubijale, od policajca taj život zahtjevaju, stvar je njihove naivnosti. A iz ugla policajca, čak i – bezobrazluka („Hoćetel i muzičku želju?“).

Za međunarodnu zajednicu je, naime, dovoljno da se ne ubijamo i ne pravimo ozbiljne pizdarije (koje bi ubijanju vodile). Za sve ostalo, naime, oni smatraju da sami treba da se izborimo. I... jebiga... ma kako frustrirajuće bilo – nije nepošteno. Nije!

Poslanici iz Republike Srpske u državnom parlamentu ponovo su blokirali inicijativu o proglašenju 11. jula Danom sjećanja u BiH na žrtve genocida počinjenog u Srebrenic

„Žrtve postoje na sve tri strane“, izgovor je naci(onali)stičkog smeća. Da, ali genocid – ne!

Bilo bi lijepo povjerovati da se radi o tome da ti tipovi naprosto ne shvataju da je Vili Brant taj koji je Njemačku i Nijemce oslobodio stigme zločinaca, a ne negiranje zločina ili isticanje njemačkih žrtava u 2. svjetskom ratu.

Bilo bi lijepo, ali glupo. Na žalost tu bagru ne možemo utrpati u onu biblijsku „Oprosti im, Bože, ne znaju šta rade“. Oni savršeno znaju šta rade.

Radi se o nastavku rata drugim sredstvima (podjednako nasilnim, samo što nasilje više nije fizičko). Retorika i djelovanje Milorada Dodika i njegove bande naokaradžićevaca nastavak je zločina mirnim putem. Umjesto kame, snajpera i artiljerije, zločin se vrši jezikom i političkim sredstvima zamatajući ga u oblandu demokratije i legalizma. „Pobij pa demokratizuj“, deviza je tog zločinačkog naci(onali)stičkog projekta.

Pri tome treba imati u vidu da je zločin činjen ne samo zato da bi se stanovništvo određene grupacije istrijebilo sa određenog prostora, nego i da se pošalje poruka da je zajednički život nemoguć. Zločin je trebao (i treba!) da cementira podjelu i mržnju. On je činjen koliko zbog ostvarenja vlastite dominacije, toliko i zbog izazivanja mržnje i identične reakcije sa druge strane.

Upravo zato ih je teško pobijediti u ovoj „igri“. Oni, naime, pobjeđuju i kada gube, ukoliko na mržnju i zločin odgovorite istom mjerom. Nije dovoljno pobijediti samo njih, nego i samog sebe.

I upravo zato što to nismo (bili?) u stanju, zemlja nam je danas u situaciju u kakvoj jeste. A Radovan Karadžić (i njegov genocidni fašistički projekt) je i u Hagu jedini pobjednik rata koji je za nama.

Da budala nema samo kod nas i koliko je, po demokratiju, slobodu i ljudska prava opasan religijski fundamentalizam, čak i u svojim relativno benignim izdanjima, govori nam primjer iz Poljske, u kojoj se upravo vodi žestoka kampanja „konzervativnih katoličkih krugova“, što je eufemizam za katoličke fundamentaliste, protiv Madoninog koncerta u Varšavi planiranog za katolički vjerski praznik Uznesenja Blažene Djevice Marije, 15. avgusta.

Slično islamističkim fanaticima u BiH, koji su prošle godine upriličili fašističko divljanje po ulicama Sarajeva, premlaćujući učesnike i goste Sarajevo Queer festivala, s obrazloženjem da ovi vrijeđaju islam i muslimane, jer je festival zakazan na muslimanski praznik Bajram – katolički militanti u Poljskoj, najavili su su da će, ako koncert ne bude zabranjen, sami, „kao đavola“, istjerati „nepoželjnu perverznu anti-bogorodicu“, koja „vrijeđa njihova vjerska osjećanja“.

Kao i u svojevremenom sarajevskom slučaju, i u Poljskoj, religijski fanatici dobijaju što prećutnu, što javnu podršku pojedinih političara, pa će biti zanimljivo propratiti da li je i u jednoj članici Evropske unije moguće upražnjavati vjersko ekstremističko nasilje nad manjinama i neistomišljenicima, kao što je to bez većih problema moguće organizovati kod nas.

I da li Poljaci imaju svoj Avaz, koji će ih sedmicama huškati na „provokatore“, obilježiti mete i organizovati linč organizatora, učesnika i posjetilaca jedne kulturne manifestacije?

Istovremeno, nadležna komisija državnog parlamenta je uvažila bratski zahtjev religijskih zajednica u BiH, da se „pedere“ stigmatizira i da im se ne dozvoli korištenje prava garantovanih drugim građanima zemlje. Šaljući Evropi još jednu u nizu poruka da je bolje da dignu ruke od nas, jer smo stoka primitivna, koja će rađe umrijet u svom (patrijarhalnom, nacionalističkom, vjerskofundamentalističkom) smradu, nego se civilizovat.

„Da nema entitetskog glasanja, Srbi bi uvijek bili preglasani, pa bi bošnjački političari mogli da proguraju sve što žele, bez obzira na to što je to na štetu srpskog naroda u BiH i RS“, kaže, u intervjuu Nezavisnim novinama, SNSD-ova poslanica u državnom parlamentu Milica Marković.

Osim što ovaj skromni prilog nacionalističkom ludilu koji, od dolaska na vlast, raspiruje nova generacija srpskih fašista na čelu sa Posljednjim Balkanskim Diktatorom, nosi u sebi apsolutnu laž, jer je Parlament BiH dvodoman i u Domu naroda, koji mora potvrditi svaku odluku Predstavničkog doma da bi ona postala primjenjiva, postoji mehanizam pokretanja „vitalnog nacionalnog interesa“, pokazuje i tipični nacionalistički egoistički gard, u kome nema mjesta za razumijevanje bilo čega do vlastitog stava i čuvanja pozicija koje vlastitom kolektivitetu daju startnu prednost. Jer...

Pošto ima entitetskog glasanja, Bošnjaci i Hrvati (koristiću identičnu nacionalističku retoriku, radi pojašnjenja apsurdnosti citirane izjave) će uvijek biti „preglasani“ (iako imaju više poslanika), pa će srpski političari uvijek moći da (iz bilo kog razloga!) obore sve što žele (i da prihvate samo ono što njima odgovara), bez obzira na to što to nije na štetu ni srpskog, ni bilo kog drugog naroda u BiH ili RS.

Natezanje na relaciji Vlada – Univerzitet u Tuzlanskom kantonu, aktuelizovalo je staru priču o hiperprodukciji visokoškolskih kadrova u BiH i njenom smislu. Protivnici masovnosti u visokom obrazovanju i zagovornici njegove „racionalizacije“ argument nalaze u sve većem broju fakultetski obrazovanih na listama nezaposlenih. „Željeli bi školovati stručnjake za radna mjesta, a ne za biroe nezaposlenih. Zbog toga smo tražili moratorij za neke profile", kaže rektor Univerziteta u Tuzli. No, osim što je ovo primjer lokalne, bosanskohercegovačke, poremećenosti sistema – jer bi o politici obrazovanja brigu trebale voditi vlade, a rektori se trebali baviti kvalitetom obrazovanja na svojim visokoškolskim ustanovama – ovo je istovremeno i anticivilizacijski, turbo-kapitalistički koncept tretiranja obrazovanja kao isključivo upotrebne vrijednosti. I njegovo faktičko svođenje na stručnu pripremu i usavršavanje u odabranom zanatu.

Dok čak i u našem neposrednom susjedstvu, prateći trendove u razvijenim zemljama, srednju školu proglašavaju obaveznim obrazovanjem – što praktično znači da je ona izgubila tu odrednicu srednjeg i postala dio osnovnog obrazovanja, kod nas, i u obrazovanju, kao i u svim drugim segmentima, vrijeme stoji i „odgovorni“ razmišljaju u prevaziđenim kategorijama.

Mada čitav koncept limitiranja obrazovnog nivoa stanovništva nije nelogičan. Posmatrano iz ugla nacionalističke mafije na vlasti i širenju kontrole nad svojim stadima posvećenih klerikalnih krugova, naravno. Neobrazovanu svjetinu, izloženu dodatno, nacionalističkoj propagandi i religioznom drilu možeš lakše kontrolisati. I usmjeravati njeno nezadovoljstvo prema „drugima“. I cementirati vladavinu ološa. Što naša dva najteža desetljeća s Njima savršeno pokazuju.

Obrazovan pojedinac je samosvjestan, manje impresioniran političkim i vjerskim autoritetima i zna (ili bar ima bolju priliku da sazna i shvati, od onog neobrazovanog) kako funkcioniše sistem i mnogo je manje podložan prevarama i skloniji kritičkom odnosu prema vlasti. Nedavno istraživanje provedeno u Republici Srpskoj to apsolutno potvrđuje. Povjerenje u vlast, pokazalo se, najviše imaju najneobrazovaniji segmenti društva. I ono rapidno slabi sa povećanjem obrazovnog nivoa grupacija u društvu.

Pitanje obrazovanja nije, dakle, samo pitanje stručne pripreme za određeno radno mjesto i proizvođenja kadrova potrebnih tržištu radne snage. Pitanje obrazovanja je pitanje slobode, samosvjesti i budućnosti. Kako pojedinca, tako i društva u cjelini.

U ovoj zemlji ludilo je zarazno. Više nego AIDS. Nakon što je prošle godine Avaz organizovao lov na homoseksualce i premlaćivanje učesnika i posjetilaca Queer festivala, na ulicama glavnog grada, ovih dana, Federalna televizija ide i korak dalje – organizujući mučnu hajku na oboljelog od AIDS-a, provocirajući pritom masovnu histeriju. Umjesto obrazovne funkcije prema primitivnoj, neukoj, paranoičnoj, stigmatizaciji sklonoj svjetini, smirivanja panike i poštovanja zakonskih i moralnih normi i saosjećanja sa oboljelim, njeni novinari, u neviđenoj gluposti i najcrnjoj tradiciji proganjanja, protjerivanja i zatvaranja bolesnika, karakterističnoj za mračne periode ljudske istorije, podstiču histeriju, šire iracionalni strah, stigmatiziraju oboljelog i napadaju ljekare koji, poštujući etički kodeks i zakone ove zemlje, odbijaju da odaju identitet zaraženog HIV-om (Samo je u Luizijani, na kraju XIX stoljeća bio zločin pružiti utočište bolesniku).

Odgovorno ponašanje prema javnosti zamijenjeno je primitivnim mahalaškim podilaženjem najnižim osjećajima dijela te javnosti, slijeđenju krda u stampedu i podsticanju istog, umjesto smirivanja i pravilnog usmjeravanja, bičevanjem istinom i ljudskošću. Istinska ljudska tragedija pretvorena je u virtuelnu latinoameričku sapunicu. Na pola puta između bolesnog senzacionalizma i primitivnih kolektivnih rituala istjerivanja đavola.

Dolazi do nevjerovatne zamjene teza, stvari se izvrću naglavačke i ono što je moralno i zakonito (poštovanje zakona i etičkog kodeksa i zaštita ljudskih prava oboljelog) izvrgnuto je osudi a ono što je nemoralno i protivzakonito je, pretvoreno u normalno. Ljekari kliničkog centra, koji odbijaju otkriti identitet oboljelog, optužuju se da se „skrivaju iza zakona i etičkog kodeksa“ i da štite prava oboljelog (???). Izražava se krajnje nepovjerenje u njihovu ocjenu da nema mjesta nikakvoj panici i da je mogućnost da je neko od pacijenata oboljelog (koji je ginekolog) zaražen – minimalna. Pritom se koriste formulacije koje treba da sugerišu neku vrstu zavjere protiv javnosti.

Sam oboljeli, bez imalo saosjećanja, milosti, poštovanja i sa neshvatljivom neljudskošću (karakterističnom za svaki „lov na vještice“, bilo koje vrste one bile), umjesto kao žrtva (teškog oboljenja) tretira se kao krivac (za tek potencijalnu mogućnost širenja bolesti) i optužuje ga se da je praktično ugrozio živote svojih pacijenata. I to i pored činjenice da je za svoju bolest saznao tek prije mjesec i po i da je smjesta prekinuo praksu (mada to, po svjetskim mjerilima, nije bilo nužno). Pa čak i pored pretpostavke (koju je iznio isti medij) da se zarazio prilikom operacije – dakle, od pacijentice!

Nus proizvod ovog bezumlja i samo prezira vrijednog čina, koji nam se još pokušava prodati kao profesionalno i kritičko novinarstvo i služenje javnom interesu, a u osnovi je kombinacija najcrnjeg populizma, nevjerovatne neobrazovanosti i primitivizma i nekontrolisane paranoje, je suočavanje sa činjenicom da Federalna televizija, kao kolektivitet, zapravo ničim(!) ne zaslužuje ugled koji je u posljednje vrijeme uživala. Da se ona, ustvari, izuzmemo li 60-minutašku gerilu koja je fenomen sam za sebe (i s FTV-om, očito, ima samo „tehničke“ veze), uopšte ne razlikuje od medijskog gliba kojim smo okruženi, tamnovilajetske intelektualne i moralne bijede i sklonost blebetanju o stvarima okojima se nema pojma.

Kakva je razlika između smeća iz Avaza koje organizuje progon homoseksualaca, smeća iz Glasa Srpske koje provocira nasilje nad muslimanima i smeća sa Federalne televizije koje stigmatizira bolesne, stimuliše diskriminaciju i napada ljekare zato što štite ljudska i zakonska prava bolesnika i poštuju etički kodeks? Umjesto da otkrivaju i na stub srama razapinju bijednike koji su tu povjerljivu informaciju iznijeli van bolničkih zidova i započeli javnu histeriju.

Histerična svjetina u panici može sebi dozvoliti luksuz da ne zna, da bude glupa, da ne vjeruju ljekarima koji joj objašnjavaju da opasnost ne postoji ili je minimalna, ali medij, pa još javni servis, to sebi ne smije dozvoliti. 

Sapunica sa MMF-om se nastavlja. Kao sjajan način odvraćanja pažnje od bitnih stvari. Sav „rad“ Vlade sveo se na čekanje hoće li nam ili ne udijeliti sadaku. Koju će onda jednog dana neko trebati i vratiti. Ali ko će sada i o tome voditi računa?

U međuvremenu, Vlada, Parlament i koalicija koji su zemlju doveli do bankrota, ne pokazuju nikakvu namjeru da preduzmu bilo kakve ozbiljne promjene, ni u svom sastavu ni u svom ponašanju. Iako sve analize govore u prilog izjave Marke Vešovića, da „Neke konje treba ispregnuti, a neke nove upregnuti i bez toga teško da se može napraviti bilo šta.“

No, za izlazak iz krize i „bolju budućnost“ ključno je zapravo pitanje: Imamo li mi išta osim konja na raspolaganju?

Svi mediji, političari, intelektualci i kasirke u supermarketima u Hrvatskoj i BiH, a vjerovatno i šire, nagađaju zašto je hrvatski premijer Sanader podnio ostavku. A odgovor je zapravo, krajnje jednostavan: iz istog razloga kao i Branković. Zato što je morao!

No, ono što je u „Slučaju Sanader“ i njegovoj bh refleksiji najinteresantnije je to olakšanje koje se osjeti u državi, od njenog vrha do dna (ili od jednog do drugog dna, bolje reći). Taj užitak što je i kod komšije crkla krava. Što je dovoljan razlog za teferiča. Ili bar okupljanje na piće i mezu, uz tv.

Ima jedna epizoda stripa EPP, u kojoj se nekoliko likova davi u govnima koja im pune kuću a gledaju, s gađenjem, kroz prozor, i komentarišu:

- Joj, al smrdi kod ovih naših komšija.

- Pa to se ne more više durat.

- Samo seru, jebote.

- Ma oni su ti još malo u govnima do guše.

- Dobro kažeš – do guše!

Još jedan sastanak Vijeća za implementaciju mira. Zaključak: „BiH još ne može bez OHR-a“. Ma nemojte mi reći.

U zemlji u kojoj svako svakog gleda da zajebe, i u kojoj jačem nikad neće pasti ni na kraj pameti da uradi bilo šta drugo do da tlači slabijeg, vanjska kontrola je naprosto neophodna. Ako Visoki predstavnik ikada ode iz ove zemlje, to će biti urađeno nasilu, kao demonstrativno dizanje ruku od nas, priznanje poraza i slanje ovdašnjih političara, i građana koji ih uporno biraju baš takve kakvi jesu, u pizdu materinu. U suštini, realno, potreba za Visokim predstavnikom, nikad(!) neće nestati.

„Ali onda nikada nećemo ući u Evropsku uniju?“, reći će duhoviti. Jel stvarno postoji u ovoj zemlji neko ko zaista vjeruje da ćemo mi ikada ući u Evropsku uniju? Da će evropski konzilij dopustiti da im u ionako krhko tijelo uđe još jedan razorni virus. Pa još ne znaju da li će preživjeti ni ove postsocijalističke ludake koje su već pripustili (zajebavši se u pokušaju da zajebu Ruse, pa sad moraju da trpe Slovenačke kretene koji članstvo u EU koriste da ucjenjuju susjede, Poljske katoličke fundamentaliste koji dugotrajno izgrađivanu sekularnu zajednicu žele da im pretvore u srednjovjekovnu kršćansku tvrđavu, Bugare i Rumune kojima vlada mafija, sve ostale, kojima je zinula guzica i, kao najnormalniju stvar, gutaju milijarde tuđih para i traže sve više i više).

Zapravo, da budemo precizni: Nama ne treba Visoki predstavnik u BiH kao protektor, koji će uređivati unutrašnje odnose i izgrađivati državu. (Zapravo, nije da nam ne treba, ali ko smo mi da se neko oko nas muči i servira nam sve na tacni, dok mu mi još seremo i prigovaramo na svakom koraku). Nama Visoki predstavnik i OHR trebaju kao međunarodni ombudsman i lokalna ispostava Suda pravde u Strazburu, sa konkretnim ovlaštenjima i moći provođenja svojih odluka u djelo. Ništa više. Međunarodno prisustvo je, u BiH, važno ne zbog političkih rješenja i budućnost države, nego zbog zaštite ljudskih prava, zapravo, u krajnjem onog elementarnog – prava na život. Kao posljednja brana mahnitanju nacionalista i mafije na vlasti.

Upravo je to naime, najopasniji vakuum koji nastaje odlaskom Visokog predstavnika. Njegovim odlaskom građani BiH ostaju i bez ono malo zaštite što je imaju (ili bar iluzije o zaštiti). I biće (ponovo) prinuđeni, da (prije nego postanu leševi) postanu Srbi, Hrvati ili Bošnjaci (u smislu bezimenih tijela u militantnom nacionalnom monolitu). Ili da probaju pobjeći, negdje gdje će moći biti samo – ljudi.

Nemam iluzija o Visokim predstavnicima. Ni o svjetskoj politici ili Evropskoj uniji. Ali, to je naprosto najmanje od zala koje nam se nudi. Na žalost, koliko god drugi bili loši – mi smo sebi uvijek najgori katili.

Ko će kome ako ne svoj svome. Zabiti nož do balčaka.