Tvorac zla kreiranog unutar SANU-a Dobrica Ćosić je nedavno ustvrdio da je premijer RS „pragmatičan političar sa životnom sviješću o opasnostima koje čekaju RS i ratničkom spremnošću da brani stečeno“
Milorad Dodik, jedan od najvećih fanova Šabana Bajramovića, odlučio je da ponešto iz pjesama preminulog kralja narodne muzike prenese i u ovozemaljski život, u oba ovdašnja entiteta i dejtonsku Bosnu i Hercegovinu. „Skinula je feređu, nasmijala mi se...“, glasio je stih iz najpoznatije Šabanove pjesme. A Dodik, kako znamo, voli zapjevati. I tako, jednog je dana Laktašenku sinula genijalna ideja da u parlamentarnu proceduru po hitnom postupku uputi zakon o zabrani pokrivanja lica, nošenje feredža, nikaba, burki, svejedno je, samo ima da lice bude otkriveno i tačka. „Moramo pratiti trendove prisutne u zemljama Evropske unije i to će biti naš prvi korak ka Briselu“, izjavio je premijer RS. Za realizaciju ove naredbe biće zaduženi zastupnici SNSD-a u parlamentu Bosne i Hercegovine. Isti oni zastupnici koji su koliko jučer, po ko zna koji put, odbili da usvoje skupštinsku Deklaraciju o genocidu u Srebrenici koju već godinama bezuspješno predlaže SDP-ovac Denis Bećirović.
GENOCID NAD ARMENIMA I LOKALNI ZLOČIN U SREBRENICI
Iako negiraju genocid u Srebrenici, Dodik i SNSD su „u skladu sa evropskim načelima“ najavili parlamentarnu raspravu o genocidu koji je Turska počinila nad Armenima davne 1915. godine. Dugo se o ovom strašnom zločinu nerazumljivo ćutalo. Od genocida nad milion Armena prošlo je skoro sto godina. Polovinom osamdesedetih godina prošlog stoljeća pokolj je osudio i UN, Republika Turska genocid još uvijek ne priznaje. Veliki turski pisac Orhan Pamuk je 2005. skrenuo pažnju svjetske javnosti na ovaj strašni zločin. Nakon svega Pamuk je postao meta turskih ultradesničara a bio mu je ugrožen i goli život. Za razliku od duboko moralnih načela koje su genijalnog književnika „rukovodile“ u čitavoj priči oko genocida nad Armenima, za Dodika i njegovu političko-medijsku mašineriju ovaj događaj ne predstavlja ništa više od „dnevnopolitičkog toalet papira“. Sjetimo se samo ( a o tome se nedavno pisalo na ovim stranicama) notorne Dušanke Majkić i njenih teza o opasnostima turskog utjecaja u BiH i delegatski utemeljenim zebnjama od stvaranja islamske države na Balkanu!?
ANTIMUSLIMANSKI STANDARDI U LAKTAŠKOJ VERZIJI
No vratimo se „odnosu režima u Republici Srpskoj prema lokalnom zločinu u Srebrenici sa posebnim osvrtom na genocid nad Armenima i zabranu pokrivanja lica u BiH“. Navodna briga za primjenu evropskih standarda koju Dodik i njegovi podrepaši provode posljednjih sedmica bez sumnje za cilj ima skretanje pažnje sa stvarnih problema u ovoj zemlji a čiji su glavni generatori okupljeni upravo pod kišobranom SNSD-a. To je na posljednjoj sjednici državnog paralmenta ispravno primjetio i potpredsjednik SDA Bakir Izetbegović nakon čega je, očekivano, postao meta napada raznih kalabića, markovićki, slavuja i ostalih živih SNSD-ovih živkovića. Pozivanje na genocid nad Armenima i EU standarde uz istovremeno ignoriranje istih tih načela u slučaju genocida u Srebrenici (Rezolucija Evropskog parlamenta od 15. januara 2009. godine) novo je laktaško poniženje za svih osam hiljada nevinih žrtava iz Srebrenice. Izborna je godina i Dodik je očigledno odlučio da ide do kraja. „Uostalom, kada pogledate udžbeničke definicije genocida jasno je da je u srebreničkim događajima teško naći sve elemente koje ta kvalifikacija podrazumijeva. Nije bilo namjere da stradaju niti su stradala ni djeca, ni žene, ni starci. O onoj drugoj populaciji istina tek treba da se utvrdi jer mnogo šta je nasilno nametnuto. Zbog toga ćemo uskoro povući svoju saglasnost na spisak nastradalih Srebreničana i naložiti sveobuhvatna istraživanja cijele priče da se vide stvarne posljedice. Nećemo dozvoliti nasilno nametanje istine, zloupotrebu zločina kako je to svojevremeno uradio visoki predstavnik Paddy Ashdown“. Citirani dio najsvježijeg Dodikovog divljanja po Srebrenici preuzet je iz NIN-a. Inače, premijer Republike Srpske svaki put kada želi biti veći Srbin od Dobrice Ćosića (koji ga je nedavno svečano promovirao u novog srpskog lidera s ove strane Drine) to uradi nastupima u medijima sa sjedištem u Beogradu. Tako je bilo i ovoga puta, i toga će biti još i više u predizbornim danima.
NACIONALSOCIJALISTI, NEGO ŠTA!
Bez obzira na sve eventualne posljedice koje bi mogle da uslijede već sada je jasno da lider SNSD-a kao i cjelokupno rukovodstvo te političke stranke pokazuju ozbiljne znakove temeljite mržnje prema svemu što je bošnjačko, da ne kažemo da se radi o jednoj sistemskoj antimuslimanskoj histeriji koja bi se tek mogla mjeriti sa razinom kriminala koji je taj režim počinio u posljednje tri godine. Otvorena mržnja prema Bošnjacima u politici, u medijima, javnom životu, negiranje srebreničkog genocida, i, na koncu, insistiranje na zakonskoj zabrani nošenja nikaba i predizbornoj osudi turskog genocida nad Armenima, teme su za ozbiljno razmatranje. Nisam siguran da li se može sa sigurnošću reći da je Dodik posljednji nacionalsocijalista u Evropi 21. stoljeća, ali da već duži period ne kontrolira vlastiti jezik, e u to nikakve sumnje nema. Uostalom, i tvorac zla kreiranog unutar SANU-a Dobrica Ćosić je nedavno ustvrdio da je premijer RS „pragmatičan političar sa životnom sviješću o opasnostima koje čekaju RS i ratničkom spremnošću da brani stečeno“. Zvuči li ovo kao one ratne trube u koje su Ćosić i njegovi akademici puhali prije dvadesetak godina nakon čega je pod bosanskohercegovačkom zemljom završilo više od sto hiljada ljudi? Meni sve opasno vuče na taj zvuk.
Ministri bez zakona, poslanici bez pitanja, to je najkraći zaključak novog izvještaja Centara civilnih inicijativa o radu federalnih vlasti u prošloj i protekle tri godine. Federalni poslanici i ministri redom su odani komunisti, ako je suditi po fiksnim platama bez obzira na učinak
Sadašnji sastav Vlade Federacije najgori je još od nastanka ovog entiteta Washingtonskim sporazumom 1994. godine i teško da će neki naredni uspjeti da obori taj neslavni rekord.
Najnoviji izvještaj Centara civilnih inicijativa o radu federalne Vlade i Parlamenta u prošloj i posljednje tri godine stavio je građane i novinare u nezgodan položaj: kako izabrati najgoreg od najgorih ministara? Da li je to Meliha Alić federalna ministrica obrazovanja i nauke bez zakonodavnih aktivnosti odnosno ijednog predloženog ili usvojenog zakona u posljednje tri godine; ili je to Edin Musić koji malo planira a ništa ne radi i nema niti jedan pripremljen zakon u tri godine; u užem izboru je i Gavrilo Grahovac, federalni ministar kulture i sporta, bez ijednog izglasanog zakona; i posljednji kandidat je ambiciozni ministar pravde Feliks Vidović koji svake godine obeća da će raditi kao svi ostali ministri zajedno a na kraju godine se vidi da je njegov nerad jednak neradu svih ostalih zajedno. Računica da ovoj vlasti trebaju 24 godine samo da završe posao predviđen za jedan mandat sasvim je dovoljna kritika za njenu smjenu. Umjesto toga, u neviđeno kratkom roku je pripremljen i stavljen na usvajanje zakon koji im povećava plate i obezbjeđuje penzije po njemačkim standardima. Bez imalo ustručavanja se može zaključiti da većina njih ne računa na novi mandat pa grabe što se ugrabiti da.
Sve ću ti obećati
Gavrilo Grahovac je nedavno podnio ostavku ali je tim činom samo pokazao svoju bahatost. Ostavku je podnio zbog problema sa stranačkim kolegama a u stvari ju je odavno trebao podnijeti zbog svog nerada bez premca. On je za tri godine htio da pripremi tek šest zakona ali je na sastancima Vlade usvojen tek jedan! U Parlamentu Federacije mu je pao i taj jedan zakon pa se čini da Grahovca, osim stranačkih kolega, ne vole ni parlamentarci.
Ne znamo šta o Vidoviću misle kriminalci ali ga svakako ne bi trebali mrziti jer se baš i nije potrudio da im svojim radom stane u kraj. On je ministar sa najvećim broj obećanih a neurađenih zakona u protekle tri godine. Samo u prošloj je njegov nerad skoro jednak neradu svih ostalih ministara zajedno! Htio je Vidović da u prošloj godini pripremi čak 23 zakona, duplo više od onoga što su planirale sve njegove kolege zajedno ali je godinu završio sa tek četiri pripremljena zakona.
Meliha Alić je, čini se, odlučila poštovati tradiciju pa se ni u prošloj godini nije zamarala zakonima. Jedini je ministar bez ocjene uspješnosti jer apsolutno ne postoje kriteriji po kojima bi mogla dobiti ocjenu. Istina, ministrica prosvjete dolazila je na časove ali nit se od nje nešto tražilo niti je ona pokazala interes pa je školsku godinu ostala neocjenjena. Ako bi se primijenili isti kriteriji, za njenog kolegu Edina Musića bi se jedino moglo reći: na mjesto, jedan. Neprolaznu ocjenu, odnosno nula posto urađenog u protekle tri godine, Musić je zaradio upornim izbjegavanjem da predloži jedan jedini zakon. Da se samo malo potrudio i iskoristio rupe u načinu ocjenjivanja poput ministra trgovine Desnice Radivojevića, mogao je zaraditi najbolju ocjenu. Desnica je sračunato godišnje obećavao po jedan zakon što i nije bilo teško ispoštovati.
Jedino Vjekoslav Bevanda, ministar finansija, svojim radom podsjeća na pristojnog ministra. Svake je godine planirao raditi na više od deset zakona i uspio završiti ukupno 23 njih od čega su samo dva pala na glasanju u Parlamentu. To, međutim, i dalje ne znači da je opravdao svoju platu veću od četiri hiljade maraka jer i dalje svake godine ima trećinu neurađenog posla.
Mandat ili penzija?
Kada se sve sabere i oduzme ministri su planirali ukupno 285 zakona, uradili tek 122 a Parlament usvojio 62! Kako se parlamentarci uvijek žale na plate i do hiljadu maraka manje od ministarskih čini se da su tako i odlučili raditi - kada ministri sa svojim platama mogu raditi malo mi sa svojima možemo još manje! Tako smo dobili najgoru instituciju vlasti u cijeloj državi.
Parlament Federacije BiH u kontinuitetu je najneefikasnija institucija vlasti u BiH (posmatrajući entitetsko-državni nivo). I kao što smo ranije isticali, katastofalni rezultati njegovog i rada Vlade, jedan su od glavnih uzročnika i generatora krize u ovom entitetu. U 2009. godini, ovaj je parlament realizovao tek 21% zakona planiranih Programom rada. 26 od 121 planiranog, piše u izvještaju CCI-ja i dodaje kako je za tri godine usvojeno onoliko zakona koliko su trebali usvojiti za šest mjeseci.
Samo federalni poslanici vraćaju ovu zemelju, ili entitet da budemo precizniji, 20 godina unazad svakim svojim mandatom. Ovim tempom svoj posao završili bi tek 2030. godine. Umjesto toga, većina njih će vjerovatno na kraju ovog mandata u beneficirane penzije dok će ostali građani narednih 20 godina raditi da nadoknade vrijeme koje su oni potrošili. Čini se da su neki početak mandata shvatili kao prijevremenu penziju, ili bolje reći mirovinu.
Tri godine od početka mandata i nepunu godinu dana pred Opšte izbore u BiH, u Parlamentu Federacije je i dalje jedna poslanica koja tokom mandata nije niti jednom uzela učešće u raspravi, postavila poslaničko/delegatsko pitanje, pokrenuli inicijativu ili slično. Riječ je o Šagolj Magdaleni iz Hrvatske kršćanske demokratske unije (HKDU), piše u izvještaju o Šagoljevoj koja se pojavila tek na nekoliko sjednica: Niti jednom do sada predstavnici političke stranke iz koje dolazi (HKDU) nisu našli za shodno obrazložiti ovakav nezapamćeno indolentan odnos prema mandatu povjerenom od strane građana.
Ipak, svakome treba pružiti priliku da se popravi. To najbolje pokazuje Fadil Hamzić, jedan od neaktivnih poslanika, koji je u trećoj godini svog mandata postavio prvo poslaničko pitanje. Čestitamo.
Podsjetimo da smo krajem prve godine mandata (2007.) imali gotovo anarhično stanje. Sjednicama je znalo neprisustvovati i po 30 poslanika, ne snoseći za to nikakve sankcije. Čak 15 poslanika i deset delegata za čitavu godinu dana nije uzelo učešće u bilo kojoj od Poslovnikom definisanih aktivnosti, osim prihvatanja prava (na različite nakande), koja su im po osnovu preuzimanja mandata pripala, navodi CCI.
Devet od 25 evidentiranih poslanika i delegata su iz Stranke za BIH, sedam iz SDA, po tri HDZ-a i Narodne stranke radom za boljitak, po jedan iz HDZ-a 1990, HKDU-a i SDP-a.
Bez obzira na nerad i izostanke parlamentarci su umjesto sistema plata po zaslugama, izabrali onaj iz komunističkog sistema koga na sjednicama i pauzama tako često kritikuju.
Tako su primanja poslanika/delegata na profesionalnom radu u prvih šest mjeseci 2009. godini u prosjeku iznosila između 4.500 do 5.000 KM mjesečno, a ista su sadržavala sljedeće: plata od 2.550 do 3.120 KM, topli obrok 300 KM, paušal nešto manje od 800 KM (u visini prosječne plate u FBiH), naknada za rad u radnim tijelima 37 KM (za profesionalno angažovane) i 75 (za poslanike koji nisu u radnom odnosu u PD), naknada za gradski prevoz 53 KM, naknada za odvojeni život 550 KM, naknada za troškove posjete porodici od 130 do 1.000 KM, ako ne primaju naknadu za odvojeni život koriste naknadu za korištenje ličnog vozila u iznosu od 100– 200 KM (za profesionalno angažovane), te od 50 – 700 KM (za poslanike koji nisu u radnom odnosu u PD).
Ovo bi ujedno bio i posljednji izvještaj o radu federalne vlasti pred oktobarske izbore. Za kraj odjavna špica poslanice Amile Alikadić Husović za koju je BiH “država za poželit'”.
(zurnal.info)
Siledžije više ne patroliraju dobrinjskim asfaltom praćeni svojim musavim baby-jalijašima, nego gordo gaze prostorom takozvanog javnog mnenja, praćeni svojim novinarima, među kojima ima i snajperista, i diverzanata, i komandosa, čak i ninđi
Zvao se Sejdić. Ili nije. U svakom slučaju, tako smo ga mi zvali. Neko bi viknuo njegovo ime i to je značilo: kraj. Ako se igrao fudbal, meč je bio prekinut: mudri su se sklanjali u haustore, hrabri bi ostali na livadi i čekali da ih Sejdić išamara. Ako se stajalo u redu za hamburgere, odustajalo se od doručka na velikom odmoru. Kad-tad, Sejdić bi te ipak stigao. Zaskočio bi te negdje na putu od kuće do škole, oteo ti pare i ponizio te, jer on nije bio tek romski jalijaš, nego i sadista.
Bio je kao Katrina. Kao cunami. Bio je prirodna nepogoda na koju se moglo odgovoriti jedino evakuacijom. Sejdić je vladao Dobrinjom. Bio je sve, po do it yourself principu: i okrutni car i crne trojke koje su vršile odmazdu nad neposlušnima.
Djeca nemaju razumijevanja za potlačene sa margina društva. Ljevičarska sućut se razvije tek docnije, kada život pomazi nas a pregazi sejdiće. Kada mi postanemo profesori, novinari i advokati, a sejdići postanu alkoholičari koji skupljaju boce i karton i čija mladunčad po ulicama zaskaču negu drugu djecu očeva iz srednje klase. Dok znojav i zadihan, u zadnji tren, praćen letećim kamenjem i Sejdićevim psovkama utrčavaš u sigurnost svog haustora, ne misliš o osveti potlačenih.
Jedna je žena, bjelkinja, zapucala u Vašington, na Obaminu predsjedničku inauguraciju. Naletjela je na grupu građana Afro-američkoga porijekla. Silovali su je. Žena je kasnije novinarima izjavila da silovateljima ništa ne zamjera: oni su vjekovima bili zlostavljani od strane društva kojim dominiraju bijeli rasisti. Njih je društvo natjeralo na nasilje: oni su žrtve nejednakosti i rasnih predrasuda. Na neki način, činjenicom da pripada rasi bivših bijelih zlostavljača, ona je to silovanje zaslužila. Ona ne osjeća bijes, nego sućut sa svojim silovateljima.
Ta je žena mnogo bolji čovjek od mene. Pitanje mjere filozofsko je pitanje. Meni se čini kako ne treba pretjerivati sa razumijevanjem za druge ljude. Nemoj drugome oprostiti ništa što sebi ne bi oprostio. Svi smo i žrtve i dželati – zato je svijet tako neugodno mjesto. Svi smo mnogo puta povrijeđeni, i to ne može biti nikakva isprika za to što smo povrijedili druge.
Iz sopstvenog iskustva, čini mi se da stvari stoje ovako: da bi se čovjek borio za prava potlačenih, mora ili pripadati potlačenima, ili sa njima imati što manje kontakta. Jer je tužna istina: čim dobro upoznamo ono za što se borimo, ne pada nam više na pamet boriti se za to. Jesmo li sigurni da za Marxa i Engelsa proleteri nisu bili apstraktni subjekti-žrtve, kao što su to za današnje liberale gladna afrička djeca, ,ali Azijati u pogonima velikih zapadnih kompanija ili oboljeli od AIDS-a u Nigeriji?
Malo bulinga u djetinjstvu nikome nije naudilo. Tako je to kod muškaraca: ko u djetinjstvu nije bio žrtva bulinga, ima dobre šanse da će do tridesetpete ili završiti u zatvoru ili porodičnu kuću pretvoriti u zatvor u kojem je on upravnik, onaj koji zlostavlja sopstvenu porodicu, žrtvu tragične činjenice da skota neko, bilo ko, još nije ubio.
Samo sam jednom vidio da se neko suprotstavio Sejdiću. Igrali smo fudbal, Sejdić je stigao i zahtijevao da mu predamo loptu. Dječak koji je bio vlasnik lopte se pobunio. Tuča je trajala kratko. Nije bilo pobjednika. Nismo se poveli dječakovim svijetlim primjerom. Sejdićev autoritet nije bio oslabljen. Naš kukavičluk ostao je jednako čvrst kao i ranije. Nešto sam ipak naučio: da je hrabrost rijetka i da nam individualni akti hrabrosti drugih malo znače. Uopšte nije kao u filmovima: za jednim pobunjenikom neće poći drugi. Danas čak ne znam ni kako se dječak o kojem pišem zvao, dok Sejdićevo ime nikada neću zaboraviti. To, moguće, govori ponešto o svijetu i svakako govori tako mnogo o meni.
Priču o njemu ispričao sam vam zato što mi je Sejdić prva asocijacija na naše današnje medije. Prosto: čitam novine i mislim na Sejdića. Jer čovjek bi mnogao pomisliti da iza velike priče o uzvišenim principima, demokratskim standardima, antikorupcijskim inicijativama, istraživačkom novinarstvu i korektivnoj ulozi medija u našim društvima, stoje sejdići. Koji više ne patroliraju dobrinjskim asfaltom praćeni svojim musavim baby-jalijašima, nego gordo gaze prostorom takozvanog javnog mnenja, praćeni svojim novinarima, među kojima ima i snajperista, i diverzanata, i komandosa, čak i ninđi – čitava je to menažerija onih koji su, na mig vlasnika, spremni u ime demokratskih principa napasti sve one koji su smetnja društvenom dobru, a tek onda, uzgred budi rečeno, i interesima vlasnika. Kao nagradu za uspjeh u odbrani slobode govora i demokratije, dozvoljeno im je da, sa vremena na vrijeme, za svoj merak, pljunu nekoga ko njih lično nervira.
Za godinu, dvije ili pet, sve će naše političke stranke imati gotovo u dlaku iste političke programe. Sve će takozvane javne ličnosti govoriti iste stvari, jer će naučiti da majstorski vladaju politički korektnim govorom. Sve će novine biti iste, samo što će jedne pisati o korupcijskim skandalima vezanim za drugu političko-finansijsko-medijsku grupaciju, dok će one druge objavljivati tekstove o korupciji u njihovim redovima. Biće to stabilne demokratije. Nije da se žalim: ovim tekstom sam samo želio da, boraćosićevski rečeno, naglasim važnu ulogu sejdića u svjetskoj demokratiji.
(zurnal.info)
U Srbiji čak 9,2 posto stanovništva odnosno 670 tisuća građana živi ispod granice siromaštva i s mjesečnim primanjima manjim od 8.300 dinara (oko 85 eura) doslovce gladuje, izjavio je za beogradski dnevnik "Press" od srijede srbijanski ministar rada i socijalne politike Rasim Ljajić.
Ljajić je rekao da je, po podacima Republičkog zavoda za statistiku, u 2009. godini bilo 9,2 posto građana koji žive ispod granice siromaštva, s prihodom manjim od 8.300 dinara mjesečno, a da je kod starijih iznad 65 godina taj postotak iznosio 10,1 posto, a kod nezaposlenih čak 19,3 posto.
Među najugroženijima su i djeca do 13 godina i samohrane majke, a na selu je postotak siromaštva za tri posto veći nego u gradu, ističe Ljajić.
Navodeći kako mnogi ljudi u unutrašnjosti žive u katastrofalnim uvjetima, ministar upozorava da postoje i brojne obitelji koje su u takozvanoj sivoj zoni siromaštva, jer imaju prihod samo tisuću dinara veći od graničnog, a problematično je i s mnogim siromašnim domaćinstvima na selu.
"Također, ima i starih siromašnih seoskih domaćinstava koja imaju po pola hektara zemlje koju ne mogu obrađivati, ali zbog toga ne mogu primati socijalnu pomoć. Tu se zakonska regulativa mora mijenjati", smatra Ljajić.
(Fena)
Povodom 8. aprila - Svjetskog dana Roma, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH uputilo je čestitku svim Romima u našoj zemlji i svijetu. U saopćenju iz kabineta resornog ministra Safeta Halilovića navodi se da se s usvajanjem Strategije za rješavanje problema Roma 2005. godine i Akcionog plana o obrazovnim potrebama Roma i ostalih nacionalnih manjina 2004. godine BiH opredijelila da unaprijedi položaj romske populacije i pomogne njihovo brže uključivanje u društvo.
Vijeće ministara BiH je 2008. godine usvojilo Akcioni plan za rješavanje problema Roma iz oblasti zapošljavanja, stambenog zbrinjavanja i zdravstvene zaštite, u čiju izradi je bio uključen veliki broj predstavnika Roma i predstavnika nadležnih entitetskih, kantonalnih i općinskih institucija.
Usvajanjem ovih dokumenata BiH je ispunila uvjet za priključenje "Dekadi uključenja Roma 2005.-2015.“ i 4. septembra 2008. zvanično potpisala Deklaraciju o priključenju Dekadi.
Na inicijativu Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, prvi put su prošle godine u državnom budžetu izdvojena tri miliona KM za rješavanje problema Roma u oblasti stanovanja, zapošljavanja i zdravstvene zaštite. Isti iznos planiran je u budžetu za 2010. godinu.
Također, Ministarstvo je finansijski pomoglo entitetska i udruženje Roma iz Brčko distrikta BiH za obilježavanje 8. aprila.
U toku je implementacija budžetskih sredstava iz 2009. godine, iz kojih će biti izgrađeno ili sanirano oko 210 kuća u 17 općina na teritoriji cijele BiH.
Prema odobrenim programima za zapošljavanje Roma, a koji provode zavodi za zapošljavanje Republike srpske, Federacije BiH i Brčko distrikta BiH, dosad je zaposlen 151 pripadnik romske manjinske zajednice u našoj zemlji.
U toku je i imunizacija romske djece na teritorije cijele zemlje. U cijelosti je krajem prošle godine proveden proces evidentiranja romskih potreba.
Evidentirano je 4.318 porodica kojima je potrebna pomoć u rješavanju problema stanovanja, zapošljavanja, obrazovanja ili zdravstvene zaštite.
Švedska agencija SIDA je na temelju trasparentnosti procesa i metodologije koju je sačinilo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH izdvojila dodatna dva miliona KM za stambeno zbrinjavanje Roma.
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH poziva sve lokalne vlasti, romske i međunarodne organizacije da zajedno, kao i do sada, rade na ostvarivanju ovih ciljeva, saopćeno je.
(Fena)
Potvrda očekivane vijesti da će opći izbori u Velikoj Britaniji biti održani šestog maja uvjerljivo u utorak dominira naslovnicama svim vodećih britanskih dnevnika. The Times piše da "počinje utrka" i već u podnaslovu ističe da su se i nastavnici u školama pridružili sindikatu zaposlenih u državnoj službi prijeteći štrajkom zbog planiranih otkaza višku zaposlenih.
Timesov uvodnik, posvećen istoj temi, razmatra kako će Britanija izgledati 2015. i ocjenjuje da "pravo pitanje" nije šta birači misle o strankama, već - šta žele Britaniji tokom sljedećih pet godina.
Daily Telegraph ističe u prvi plan da su obje vodeće stranke definirale način na koji će voditi predstojeću izbornu kampanju.
List citira poruku laburističkog lidera i premijera Browna da će konzervativci vratiti zemlju na put recesije - kao i obećanje lidera konzervativaca Davida Camerona da će se boriti za glas "velikoga ignoriranog" birača.
Uvodničar ovog lista smatra da je sasvim pogrešna stara izborna fraza kako su "obje stranke iste" i da postoji velika razlika između laburističke "velike vlade" i torijevskoga "velikog društva" - zbog čega su ovi izbori najvažniji izbori generacije, smatra Daily Telegraph.
Financial Times naglašava kako laburisti imaju četiri sedmice da prestigne konzervativce koji vode u istraživanjima javnog mnijenja.
Dnevnik The Guardian smatra da je premijer Brown potegao izbore u trenutku kada su se njegovi laburisti približili konzervativcima na samo četiri procentna poena u istraživanjima raspoloženja birača.
(Fena)
Na današnjoj sjednici Skupštine Kantona Sarajevo, zastupnici nisu usvojili Prijedlog o nepovjerenju Vladi Kantona Sarajevo. Nakon trosatne rasprave u kojoj su učestvovali gotovo svi zastupnici u Skupštini prijedlog nije usvojen. Za nepovjerenje Vladi glasalo je 12 poslanika, dva su bila uzdržana, dok je 18 bilo protiv.
Prijedlog za održavanje sjednice s ovom tematikom iniciran je od jedne trećine zastupnika Skupštine Kantona i to zastupnika iz opozicije - SDP-a, SDU BiH i BPS Sefer Halilović.
Na početku sjednice Dženana Zlatar, uime Kluba SDA u Skupštini KS-a, predložila je odlaganje sjednice za četvrtak, kada je planirana i svečana sjednica povodom Dana Kantona Sarajevo.
Uslijedila je 15-ominutna pauza nakon koje se nije ni glasalo o ovom prijedlogu te je sjednica s jedinom tačkom dnevnog reda počela.Prema poslovniku o radu SKS-a Vlada je trebala dostaviti izjašnjavanje o ovoj sjednici 48 sati prije njenog početka, što se nije desilo te se premijer KS-a Besim Mehmedić usmeno obratio zastupnicima.
U svom govoru potcrtao je da je opoziciju uvijek smatrao partnerom u Vladi te da je kritike uvažavao. Također je podsjetio da je u posljednjih godinu dana koliko je on na čelu Vlade KS-a došlo je do mnogih problema na koje je bilo potrebno brzo i efikasno reagirati.
Istaknuo je da činjenica da na svim sjednicama Vlade KS-a prisustvuju predstavnici nevladinog sektora čini ovu vladu transparentnom i javnom iako je ove godine izostala standardna procedura donošenja budžeta koja je zahtijevala javnu raspravu.
Zastupnici i opozicionih stranaka ukazivali su na razne propuste aktuelne vlade te na obećanja koja nisu ispunjena, ali i na nejedinstvenost Vlade KS-a.
"Sve je više nezaposlenih, građani su sve nesigurniju u gradu, sve je manje profesionalnih kadrova u obrazovanju; ali svi ti problemi nisu samo uzorkovani sveopćom finansijskom i ekonomskom krizom", kazala je danas predsjednica Kluba SDU BiH, Mirjana Deak.
Rifat Škrijelj, zastupnik SDA u SKS-u otvoreno je kazao da neće glasali za nepovjerenje Vladi jer bi to značilo da "poništavam svoj glas koji sam dao kada smo usvajali budžet".
"Glasao bih za smjenu Vlade da nije usvojen budžet. Vlada je shvatila da samo dogovorom možemo izaći iz krize, da to nije bio slučaj danas bismo imali drugačiju situaciju. Budućnost ove Vlade i zastupnika traje još šest mjeseci ona nije beskonačna", dodao je Škrijelj.
Zastupnici SDP-a hronološki su poredali sve neuspjehe vlade te upozoravali da nedonošenje budžeta nije bio jedini problem.
Besima Borić, zastupnica SDP-a, podsjetila je da su prijedlozi ove stranke uredno bili odbijani samo zato što su dolazili od SDP-a, a ne zato što su bili nekonstruktivni.
Hamza Ražnatović, zastupnik BPS-Sefer Halilović, kazao je da jedinstvo vlade postoji samo dok se ne podjele ministarske pozicije i ne usvoji budžet.
"Sjedite na tim mjestima već 20 godina i građani ne treba da vam daju više povjerenje", dodao je on.
Nakon rasprave na sve izjave zastupnika niko od predstavnika Vlade KS-a nije izlazio pred govornicu, ali je premijer KS-a Mehmedić kazao novinarima da je održavanje ovakve sjednice demokratski čin.
(Fena)
Nakon što su smanjili naknade ratnim i civilnim invalidima, nezaposlenim borcima, zbog manjka novca u federalnom budžetu, ministri u Vladi FBiH i poslanici u Parlamentu FBiH odlučili su sebi podići plate.Pa šta košta da se plati.
Veliko stezanje kaiša u FBiH, kako bi se izbjegao bankrot budžeta, prošlo je gotovo bezbolno po aktuelnu vlast. Skresane su invalidnine ratnim i civilnim invalidima, naknade demobilisanim borcima i dobitnicima najviših ratnih priznanja, zapelo je samo na platama funkcionera i državne administracije.
Delegati Doma naroda Parlamenta FBiH , iskoristili su gužvu i na brzinu usvojili zakon o platama državnih službenika i funkcionera. Prijedlog zakona koji je pripremila Vlada FBiH u Domu naroda su “poboljšali” odredbom koja bi omogućila poslanicima u Parlamentu FBiH, da nakon što mukotrpno odrade svoj mandat, mogu otići u penziju ako imaju 50 godina starosti i barem 20 godina radnog staža.
Uz veće plate hoće i penzije
Kako su troškovi života sve veći a penzionerski život težak, delegati u Domu naroda za svaki slučaj odlučili su da njihove buduće mjesečne penzije ne budu ispod 2.100 maraka, odnosno 1.000 eura, onako, za svaki slučaj.
Zakon je ipak pao u vodu jer ga nije usvojio Predstavnički dom Parlamenta FBiH, ne zato što u ovom domu sjede odgovorniji i moralniji predstavnici građana, već zbog činjenice da je eksploziju nezadovoljstva u javnosti izazvala upravo odredba o “specijalnim” penzijama.
A sve je išlo tako dobro, jer je usvajanje ovog zakona po svaku cijenu do 31. marta, bilo od strane Vlade FBiH predstavljeno poslanicima i javnosti kao sudbinsko pitanje i ultimativni zahtjev MMF-a od kojeg zavisi nastavak korištenja 1,2 milijarde eura kredita koji je pod firmom “stand by“ aranžmana MMF odobrio BiH.
Jedini problem je što MMF nikada nije ultimativno postavio kraj marta kao rok a još manje prije usvajanja imao priliku vidjeti šta su to u zakonu za sebe i ostale funkcionere predvidjeli ministri u Vladi FBiH.
Za plate para mora biti
Da paradoks bude veći, niko pojma nema koliko bi po novom zakonu iznosile plate državnih funkcionera i ostalih zaposlenih u državnoj upravi, jer se u zakonu pominju samo koeficijenti.
Tako je bilo predviđeno da najveći koeficijent bude 10 po kome bi se plata obračunavala predsjedniku FBiH. Premijer FBiH bi se morao zadovoljiti sa koeficijentom 9,8 .
Zaa državne službenike, odnosno za zaposlene u javnoj administraciji, koji imaju diplomu fakulteta, koeficijenti bi se kretali u rasponu od 3,1 do 6,5 a za one sa srednjom stručnom spremom od 1,5 do 2,6 posto.
Konkretan iznos plate dobijao bi se tako što bi se koeficijent množio sa osnovicom za obračun plate, a kolika je ta osnovica u zakonu nigdje ne piše.
Upravo ova “nejasnoća” oko iznosa osnovice je i najveći problem ovog zakona, a ne pojedinačni iznosi plata.
Bez iznosa osnovice nemoguće je utvrditi koliko bi iznosile pojedinačne plate, odnosno koliko bi ukupno trebalo novca uzeti iz budžeta za plate funkcionera i prekobrojne administracije.
Nezvanično, u razgovorima sa predstavnicima sindikata zaposlenih u javnoj upravi federalni premijer Mustafa Muhezinović, kao iznos osnovice pominjao je sumu od 380 maraka, ali ostaje nejasno kako se došlo baš do ove sume a ne neke druge.
Trenutno, kao osnovica se uzima iznos od 340 maraka a postojeći raspon koeficijenata niži je od predloženih.
Za parlamentarce i ministre zakoni ne važe
Još je nevjerovatnije da je Vlada FBiH uopšte uputila parlamentu zakon a da nema pojma, barem zvanično, koliko će primjena ovog zakona koštati porezne obveznike, i to odmah nakon što je dala “časnu pionirsku riječ” MMF-u da ubuduće niti jedan zakon u FBiH neće biti usvojen ukoliko u budžetu ne postoji novac za njegovo izvršenje.
Iznos od 380 maraka, koji se nezvanično pominje kao moguća osnovica približno je jednak iznosu polovice trenutne prosječne plate u FBiH, što znači da bi se Vlada FBiH i u budućnosti mogla ravnati prema prosječnoj plati kod utvrđivanja nove osnovice.
Uzme li se u obzir da se po novom zakonom predviđa i povećanje osnovice i koeficijenti, jasno je da bi u ukupnom zbiru trošak za plate administracije i funkcionera, koji je već abnormalno veliki u odnosu na budžet, bio još veći nego što je do sada. I to u situaciji kada se je jedini način da se pokriju postojeći proškovi zaduživanje kod MMF-a.
I sada su prosječne plate zaposlenih u administraciji znatno veće od plata njihovih kolega sa istom stručnom spremom koji rade u “običnim” preduzećima a po prijedlogu novog zakona bile bi još i veće.
Činovnike niko ne smije da dira
Zbog ove činjenice podjednako je nemoralna i prijetnja predstavnika sindikata zaposlenih u javnim službama da će ukoliko im se smanje plate tužiti FBiH i da bi sudski mogli naplatiti od države, kako tvrde, pola milijarde maraka.
Samo povečanje plata državnih službenika, pogotovu onih najmanje plaćenih, i ne bi bilo sporno da je Vlada FBiH prije toga napravila čistku i riješila se onih prekobrojnih činovnika bez kojih bi se očigledno moglo. Time bi na kraju oni koji ostanu imali veće plate a ukupna suma za plate koja se izdvaja iz federalnog budžeta bila bi manja nego do sada.
Naravno, u sve se može dirati, kompanije sa desetinama zaposlenih mogu propadati i radnici završavati na ulici, čak i bez uplaćenih doprinosa, ali i sama pomisao na smanjenje broja zaposlenih u javnoj administraciji je nezamislivo svetogrđe, naročito u izbornoj godini.
Poslanici i funkcioneri su posebna priča jer njihove plate i sada su višestruko veće od plata onih koji ih i plaćaju, običnih građana, poreznih obveznika koji i pune federalni budžet. Pri tome, zaboravljau još jednu “sitnicu”, na funkcije su se sami prijavili, niko ih na to nije natjerao.
Ako su im postojeće plate male, onda je rješenje jednostavno, neka daju ostavke i prihvate se poslova na kojima će biti puno bolje plaćeni, jer nema nikakve sumnje da za takvim stručnjacima i talentima vlada neviđena potražnja na tržištu rada.
Zanimljivo je da je većina poslanika u federalnom parlamentu odmah nakon što su zasjeli u poslaničke klupe požurili da postanu prefesionalni poslanici, što zanči da im prethodne plate tamo gdje su radili i nisu bile nešto naročito velike da bi sada mogli da se žale kako su na gubitku.
Ministar Grahovac neće platu manju od poslaničke
Neusvojeni zakon o platama uzeo je već i prvu “žrtvu”. Gavrilo Grahovac, zamjenik federalnog premijera i ministar kulture u Vladi FBiH u znak protesta podnio je ostavku navodeći kao glavni razlog sporni zakon o platama državnih službenika i funkcionera.
Zamjeniku federalnog premijera nije zasmetalo što Vlada u kojoj sjedi predlaže zakon za koji se uopšte ne zna koliko će koštati njegova provedba niti što u doba ekonomske krize i kresanja svih budžetskih stavki funkcioneri sebi traže još veće plate nakon što su smanjili primanja ratnim i civilnim invalidima, nezaposlenim nekadašnjim vojnicima, dobitnicima najviših ratnih odlikovanja.
Ministar Grahovac našao se duboko povrijeđen činjenicom da bi po novom zakonu parlamentarni poslanici mogli mjesečno iz državne blagajne naplatiti više od ministra, pri čemu je ministru izgleda sasvim nebitno kolika je njegova plata u odnosu na “obične” plate u ovoj zemlji, ali mu je bitno samo da bude veća od poslaničkih primanja. Trenutnih 2.550 maraka plate zamjenika federalnog premijera Gavrila Grahovca, očigledno su mu malo.
Spasonosno rješenje koje bi zadovoljilo i nezadovoljnog ministra i građane koji svojim novcem pune budžet, bilo bi da se ministrima i svim ostalim funkcionerima umjesto povećanja plate smanje za 20 posto a poslanicima u federalnom parlamentu za 30 posto.
Na dobitku bi bio budžet i porezni obveznici, ministar bi konačno bio zadovoljan jer bi mu plata bila veće od poslaničke a poslanicima bi i ta plata bila previše, s obzirom na rezultate njihovog rada.
Jedini je problem što su šanse da se ovako nešto dogodi podjednake kao i da BiH 1. januara 2014. postane punopravna članica EU, dakle nikakve.
Plate važnije i od stand by aranžmana
Sapunica sa platama federalnih funkcionera, poslanika i činovnika tako će se nastaviti i narednih nekoliko sedmica sa neizvjesnim ishodom. Kako su federalni funkcioneri i poslanici riješili da po svaku cijenu sebi podignu plate njihovu odlučnost ne treba potcjenjivati.
Kada se radi o njihovim platama oni su uporni, čvrsti, beskompromisni i spremni da svoje stavove brane do poslednjeg feninga u federalnom budžetu i da se hrabro suprotstave svim ultimatumima MMF-a i Svjetske banke, pa šta košta da košta.Porezne obveznike, naravno.
(zurnal.info).
Britanski list The Guardian, u povodu otkazivanja koncerata Boba Dylana u Kini, piše da 68-godišnjeg pjevača, koji je vjerojatno odavno zaboravio svoju buntovnu mladost, ponegdje i danas smatraju opasnim radikalom. Dylanova planirana turneja po istočnoj Aziji otkazana je jer je kinesko ministarstvo kulture odbilo da mu izda dozvolu za održavanje koncerata u Pekingu i Shangaiju.
Zato što ga neće slušati uživo, Dylanovi obožavatelji mogli bi dijelom okriviti islandsku pjevačicu Bjork, koja je prije dvije godine prenerazila kineske dužnosnike uzvikujući protibetanske parole na koncertu u Shangaiju.
Kako su mu Kinezi otkazali gostoprimstvo, Dylan je odustao od planiranih koncerata u Hong Kongu, Južnoj Koreji i na Tajvanu, jer mu nisu važni, rekao je njegov predstavnik.
Dylanova je najveća želja bila da nastupi u Kini, navodi Guardian.
(Fena)
U porodici Ferhata Nožinovića vlada harmonija. Zbog čega su godinama svi članovi porodice stalno na okupu. Čak i kada su na poslu, na Fakultetu za tjelesni odgoj i sport Univerziteta u Tuzli. Glava porodice, Ferhat Nožinović, dugogodišnji je dekan. Doglavnica, mama Zumreta, predaje Metodiku nastave tjelesnog odgoja. Kćerka Amra predaje moderne plesove, dok njen bivši dečko, a sada muž, Edin Mujanović na istom fakultetu drži nastavu iz alpskog skijanja. Kćerka i zet su, naravno, diplomirali, magistrirali i doktorirali dok je Fakultetom upravljao tata Ferhat. U međuvremenu, Tata je otišao u penziju. I mama Zumreta će uskoro postati penzionerka. Pred Amrom i Edinom svijetla je budućnost. Smiješi im se funkcija dekana na Tatinom, odnosno Punčevom fakultetu. Koji se finansira iz Budžeta Tuzlanskog kantona.
POSAO I ZA ZETA
Slična je situacija i u porodici Čišić. Samo, oni su malo bolje raspoređeni. Rahmetli Faruk Čišić bio je dekan Defektološkog fakulteta. Njegova supruga Behija bila je šefica Odsjeka za socijalni rad odnovanog samo za nju. Kćerka Alma je prije sedam godina uplovila na Univerzitet. Profesor Faruk Čišić, na sjednici Senata Univerziteta u Tuzli, održanoj 29. oktobra 2003. godine, glasao je da profesorica bosanskog jezika Alma Čišić, inače njegova kćerka, bude izabrana na mjesto asistenta za predmet „Bosanski jezik“ na Filozofskom fakultetu u Tuzli. E, sada, pošto je kćerka bila neudata, red je bio da joj se pronađe i muž. Tako je, ubrzo, na Filozofskom fakultetu zaposlen i Milosav Čarkić. Isto prezime danas nosi i Alma Čišić, kći Faruka i Behije. I ona je danas doktor nauka.
TITULA U MIRAZ
I Mandžići dobro kotiraju na Univerzitetu u Tuzli. Akademik Enver Mandžić ima sina Kenana. Kenanov tata je ugledni profesor na Rudarsko geološkom fakultetu, pa je sasma logično da se i sin zaposli u istoj ustanovi. A pošto se Mandžić junior u avgustu 2005. godine vjenčao sa Ernom Kapidžić, i snahi se morao naći posao na Fakultetu. Zato je Senat u julu 2008. godine, kao poklon za tri godine uspješnog braka, poklonio Erni Mandžić Kapidžić zvanje asistenta za užu naučnu oblast „Inženjersko-geološke discipline“. I to na Fakultetu kojim je suvereno vladao svekar i akademik Enver Mandžić. I na kojem sada docentuje muž, sin i profesor Kenan Mandžić. Erni se baš posrećilo.
NA DEKANOVOM PUTU
Isto bi se tako moglo posrećiti i zetovima Mirsada i Nusrete Đonlagić. Mirsad je prorektor, a supruga mu Nusreta redovna profesorica na Prirodno-matematičkom fakultetu. Kćerka Sabina magistar je ekonomije i asistira na predmetima koji imaju veze sa finansijama na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Druga kćerka, Jasmina se zove, asistira na Odsjeku za njemački jezik Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, kojim prorektuje Mirsad Đonlagić.
I, da, umalo da zaboravimo čuvenu dinastiju Latifagić. Gospođa Nihada bila je ministarka obrazovanja. U isto vrijeme prvi čovjek Univerziteta u Tuzli bio je njen muž Sadik Latifagić. Danas su oboje u penziji. Prije penzionisanja uspjeli su na pravi put izvesti kćerku Amru. Ona je danas profesorica na Tehnološkom fakultetu Javne ustanove Univerzitet u Tuzli. Pardon, Privatne ustanove Univerzitet u Tuzli.
Diskriminacija Roma je uvijek atraktivna tema na koju su mnogi, najčešće pripadnici većinskih naroda, mogli razvijati svoje referate i na osnovu njih dobijati visoka priznanja, honorare te magistarske i doktorske titule. Ta tema je uvijek imala svoj dobar početak, razgranat razvoj događaja ali ne i zaključak. Prvi zaključak u istoriji romskog naroda donio nam je Dervo Sejdić
Visoko sudsko vijeće Suda za ljudska prava u Strazburgu je 22. decembra 2009. godine objavilo svoju Odluku u kojoj se konstatuje da su Dervo Sejdić i gospodin Jakob Finci, kao pripadnici nacionalnih manjina (romska i jevrejska), po Ustavu i Izbornom Zakonu Bosne i Hercegovine diskriminirani te da je Bosna i Hercegovina dužna svoj Ustav uskladiti sa članom 1. Protokolom 12 Evropske Konvencije o zaštiti ljudskih prava, članom 3. i članom 14 Protokola br. 1 i članom 1. Protokola 12 Evropske Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije koju je Bosna i Hercegovina 2005. godine takodje ratifikovala.
Desetinama godina su Romi i diskriminacija Roma jedna od vodećih tema u političkim krugovima cijele Evrope pa i svijeta. Kažem, tema, jer diskriminacija Roma je uvijek atraktivna tema na koju su mnogi, najčešće pripadnici većinskih naroda, mogli razvijati svoje referate i na osnovu njih dobijati visoka priznanja, honorare te magistarske i doktorske titule. Za mene lično, ta tema je uvijek imala svoj dobar početak, razgranat razvoj događaja ali ne i zaključak. Do 22. decembra 2009. godine. Prvi put u istoriji romskog naroda tema diskriminacija Roma i drugih nacionalnih manjina u BiH ima svoj zaključak. Zahvaljujući Sejdiću i Finciju...
Pošto sam ja Romkinja, u svom intervjuu, želim da predstavim mog sunarodnika Roma po nacionalnosti, gospodina Dervu Sejdića. S poštovanjem i ponosom.
Godinama se zalažeš za Rome i tvoj dugogodišnji stav da su Romi u BiH diskriminirani, je dokazana, zabilježena istina. Dugogodišnja borba protiv romskih predstavnika koji su to negirali (primjer: Muharem Serbezovski kojeg si i javno kritikovao) kao i protiv ne –Roma koji su to pogotovo negirali, urodila je plodom: pobjeda na Evropskom sudu u Strazburgu, gdje je BiH osuđena za diskriminaciju nacionalnih manjina u svojoj državi: Rome i Jevreje prije ostalih.
Kako se osjećaš nakon tog procesa?
- Poslije presude zaista se osjećam „velikim“ i ponosnim, u smislu da je jedan „mali Rom dosegao pravdu“. Istina, u momentu podnošenja Tužbe pa i prije, hrabrio sam se, da je „stvar jasna“ da se tu nema šta puno dokazivati, naročito ako se u isto vrijeme čita Evropska Konvnecija o zaštiti ljudskih prava, a koja je sastavni dio važećeg Ustava BiH. Bio bih licemjer da kažem da mi nije drago da su mi se na stotine novinara obratili za intevju, da mi nije drago što se moje ime svakog dana najmanje četiri do pet puta spomene u najvažnijim novostima ili vijestima dana. Svakako da mi je drago i da sam ponosan na sebe kada me običan građanin sretne i uputi čestitke. Nije mala stvar kada vam u restoranu priđe veoma ugledni političar i kaže „Čestitam Sejdiću, uradio si više nego svi političari od Dejtona do danas“.
Da li si se bojao pokrenuti takav postupak protiv svoje matične države?
- Svakako da je bilo razmišljanja i u tom pravcu. Nisam se brinuo toliko o mojoj ličnoj sigurnosti koliko o sigurnosti moje porodice o kojoj i danas razmišljam. Hrabrio bih se da u Bosni i Hercegovini nisu vremena slična devedesetim... Čovjek mora biti oprezan, a danas to govore mnoge činjenice. U podsvijesti mi je bilo da ću sa porodicom prije stići do neke od evropskih ambasada nego li onaj do mene ko bi eventualno želio nauditi meni i mojoj porodici.
Moram naglasiti da do danas, nakon tri mjeseca od Presude, nisam imao niti bilo kakvih smetnji, prijetnji ili nešto što bi mi dalo osjećaj nesigurnosti moje porodice i mene. Ali......
PROTIV NEPRAVDE
Zašto si se odlučio na takav korak? Da li je problem mogao da se riješi na drugačiji način?
- Nakon što sam se penzionisao u policijskoj službi 1997. godine, intenzivnije sam se posvetio radu u romskom nevladinom sektoru i naravno čitanju domaćeg zakonodavnog okvira. Bilo mi je nejasno to da smo svi jednaki, a ipak se samo „pripadnici konstitutivnih naroda“ mogu kandidovati za predsjednika države ili za članove Doma naroda parlamentarne skupštine BiH. Naravno, u to vrijeme čitao sam i razne konvencije na koje se Ustav BiH poziva i utvrdio tu neskladnost. Početkom 2003. godine kada je ODIHR-a iz Waršave krenuo sa inicijativom i prijedlogom projekata „Romi iskoristite svoj glas mudro“ ja sam aplicirao sa projektom „Izborni Zakon u BiH i Izbori 2004“ koji je na moju sreću ODIHR podržao u iznosu od 4.500 USD. U sklopu projekta organizovao sam Okrugli sto na istu temu 20. avgusta 2003. godine, a Federalna novinska agencija Fena je 21. avgusta 2003. godine, na svojoj internet stranici objavila zaključke sa ovog stola pod nazivom „Dervo Sejdić – tužit ću BiH ukoliko u roku od jedne godine dana ne otkloni diskriminaciju iz svog Ustava“. Zaključke sam poslao Parlamentu BiH i Centralnoj izbornoj komisij BiH sa upozorenjem da Ustav i Izborni zakon sadrže diskriminatorne odredbe te ukoliko ih ne uklone ja ću tužiti Bosnu i Hercegovinu sudu za ljudska prava u Starsburgu.
Od CIK-a sam dobio odgovor da ja moram prvo mijenjati Ustav kako bi se mijenjao i Izborni zakon u BiH, te time omogućilo kandidovanje nacionalnih manjina na predsjedničke i druge visoke pozicije. Naravno da sam ovakvim odgovorm bio jako nezadovoljan, poslije čega sam u više navrata javno u medijima to iznosio kao argumentaciju diskriminacije nad Romima u Bosni i Hercegovini.
U Bosni i Hercegovini vodile su se razne diskusije i rasprave o potrebi izmjene Ustava, više puta i predstavnici međunarodnih institucija i organizacija su organizovali sastanke sa liderima vodećih i vladajućih političkih stranaka u BiH ali je uvijek bilo riječi o ravnopravnosti konstitutivnih naroda ili zaštiti nekog od njihovih interesa. Nikad o ravnopravnosti svih građana u Bosni i Hercegovini, a naročito pripadnika nacionalnih manjina.
Nakon što je definitivno „pao“ takozvani „Aprilski paket“ 2006. godine, koji se odnosio na izmjene postojećeg Ustava i ustrojstva Bosne i Hercegovine, a u čijem je prijedlogu pitanje nacionalnih manjina u učešću i raspodjeli vlasti u Bosni i Hercegovini tretirano samo u dijelu koji se odnosi na učešće u radu Parlamentarne skupštine BiH /predložena su tri rezervisana mjesta za nacionalne manjine/, dok pitanja kandidature za Predsjednika države i Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH nije u tom pravcu ni razmatrano. Ovo će biti krajnji signal za moju Akciju. U razgovoru sa mojim prijateljem Havijerom Leonom Dijazom, a koji mi je kasnije bio i advokat u procesu pred Strasburgskim sudom, raspitivao sam se o cijenama advokatskih usluga i naravno tražio savjet kako pokrenuti proces. Na moje upite odgovorio je da za advokatske usluge nema potrebe da brinem jer sjedim sa advokatom. U to vrijeme sam znao da je pravnik ali da je advokat nisam imao pojma. Ovo me je dodatno motivisalo da krenemo zajednički u proces. Pripremali smo Tužbu oko dva mjeseca /maj i juni/ i zvanično 21. juna 2006. godine uputili je na Sud za ljudska prava u Strasburgu. Od suda smo početkom septembra dobili obavijest da je tužba primljena i da će biti pricesuirana hronološkim redom.
Čekanje oduzima optimizam. Šta ti je dalo snagu da ustraješ u svojoj namjeri?
- Ako uspijem, a bio sam optimista i siguran u uspjeh, ispravit ću nepravdu prema mom Narodu, dokazati da i u romskoj populaciji postoji neko ko barem na ovakav način štiti interese Roma, osvjestiti vladajuću elitu o postojanosti Roma diskriminiranih bosanskohercegovačkih građana i na kraju da će moji sinovi i unuci živjeti u ravnopravnijem društvu nego sam ja ikada živio, a o tome svemu čitati u nekim zapisima kako je njihov otac i dedo bio neko ko se borio za ravnopravnost Roma.
Zašto si se u svojoj tužbi udružio sa tužbom gospodina Fincija? Koliko ste se u procesu potpomagali? Da li su problemi Roma i diskriminacije nad Romima u BiH isti ili slični dikriminaciji BiH prema Jevrejima?
- Svoju tužbu Finci je pokrenuo krajem septembra 2006. godine i kada je Sud ustanovio da je predmet identičan mom odlučio je da spoji oba predmeta u jedan. Naravno, ovo nas je udružilo. Na svako pitanje od strane suda mi smo se predhodno zajednički konsultovali.
Finci je pokrenuo postupak sa nekim organizacijama koje su od mene tražile da im dopustim da mi pomognu i da me zastupaju u procesu, a koje sam odbijao u smislu: “ Kada sam izvještavao nije vas nigdje bilo, a sada kada sam pokrenuo postupak svi bi da me „brane i pomažu“, imam advokata i ako treba da budem strijeljan, spreman sam i na to ali ga neću mijenjati“.
Sigurno da problemi Roma i diskriminacija nad Romima nisu ni slični problemima Jevreja niti nivou diskriminacije nad njima u BiH. Jevreji su integrisani, obrazovani, politički organizovani i uključeni u sistem BH društva, obnašaju visoke političke pozicije u sudskoj, zakonodavnoj i izvršnoj vlasti na svim nivoima. Roma na sličnim pozicijama nema i nije nikada ni bilo, uz napomenu da u BiH ima visokoobrazovanih Roma, a na kraju i lobi Jevreja u Bosni je mnogo uticajniji od lobija Roma.
OPASNI SNOVI
Koji su sljedeći koraci, kakve su ti dalje namjere?
- Bosna i Hercegovina ima obavezu da Presudu Suda za ljudska prava implementira i Ustav uskladi sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava. Da li će to biti urađeno prije ovih Parlamentarnih izbora ostaje da se vidi. Ja se nadam najboljem ali političari i politička situacija mi ne garantuju to. Mnogi bi da zadrže postojeće stanje, a neki od njih bi iskoristili Presudu i za svoje ranije neostvarene snove.
Na koji način će se, po tvom mišljenju, poboljšati situacija Roma u BiH nakon ove pobjede?
- U ovom momentu to je teško reći ali ako Presuda zaživi u našem pravnom okviru onda bi Romi mogli imati svog predstavnika i u Parlamentu BiH kao i u Domu naroda parlamenta BiH. Ovo bi sigurno uticalo na buduće kreiranje politika prema Romima i njihovih realizacija, a samim tim i poboljšanju statusa Roma u Bosni i Hercegovini. Tek bi tad bila potvrđena ona narodna izreka „Da majka ne doji dijete dok ono ne zaplače“, a niti ko zastupa Rome sem nas samih.
Šta očekuješ od BiH i kako misliš da se mogu opravdati Romima za nanešene štete?
- U BiH niko ni ne razmišlja da su Romima zbog ovog Ustava i Izbornog zakona nanesene štete, a kamoli o nekim kompenzacijama u tom pravcu. Ovdje niko ne razmišlja o kompenzaciji prema Romima za stradanju u II Svjetskom ratu pa i ovom skorašnjem, svi samo razmišljaju o svom interesu i svom etnosu, a država ko država - Romi joj nisu prioritet.
Kakvo vrijeme dolazi za Rome, gdje je njihova budućnost nakon ovog procesa?
- Prije svega budućnost Roma neće zavisiti samo od ove Presude i njene implementacije, naša budućnost u prvom redu zavisi od nas samih koliko smo spremni obrazovati se, boriti se i odricati, uvažavati naše autoritete i stvarati romsku edukacionu i političku elitu, apo najviše od našeg zajedništva i sloge. U bilo kojoj državi na svijetu i sa ma koliko demokratskim Ustavom i pravnim okvirom, to samo po sebi neće dati rezultate ukoliko vlasti te države u svojoj svijesti imaju diskriminacijske i stereotipne odnose spram manjih naroda, a naročito spram Roma. Ovo bi dakle morao biti podstrek za sve nas koji se bavimo promocijom i zaštitom prava Roma na što jedinstveniju zajednicu sa jasno zacrtanim ciljevima oko kojih se moramo okupiti svi do jednog i oko kojih moramo okupiti i romsku zajednicu u Evropi pa i šire.
Nije rijedak slučaj i da Romi diskriminiraju Rome. Što bi mogao reći na ovu vrstu diskriminacije?
- Mnogo toga negativnog naučili smo od onih koji nas diskriminiraju, pa na taj način valjda pokazujemo da smo i mi nad nekim nadmoćni. Pojava diskriminacije Roma nad Romom je najlošije što bi nam se trebalo desiti ali eto dešava nam se i razjedinjuje nas. Ako ovaj problem zaista ne shvatimo vrlo ozbiljnim moglo bi nam se obiti kao bumerang o glavu. Bilo bi dobro da se obije onome ko diskriminira ali najčešće se obije onima koji su u teškoj ekonomskoj, socijalnoj i obrazovnoj situaciji, na žalost. Gledajući na sveukupne i globalne ciljeve diskriminacija unutar romske zajednice je opasna koliko i diskriminacija sa vana, nekada opasnija.
Prošle godine u decembru se sprovelo evidentiranje Roma u svrhe sprovođenja Akcionih planova za Rome. Koliko sam upoznata, evidentiranje je prošlo sa mnogo poteškoća. Da li je ono zaista bilo neophodno?
- Evidentiranje je bilo neophodno ali problemi oko procesa evidentiranja su sigurno nepotrebni. Kako bismo u narednom periodu znali kvalitetno planirati i prioritete i finansijska sredstva moramo imati osnov, a on je sigurno u kreiranju kvalitetne i zvaničnije baze podataka o Romima i problemima sa kojima se susrećemo. I ovaj proces pokazao je mnogo toga, ma koliko god bio neuspješan u pogledu ostvarenog cilja.
Sa jedne strane vidjelo se koliko je državi stalo da dobije kvalitetnu bazu podataka i sa druge strane koliko smo mi romski aktivisti zaista svjesni i ozbiljni u pristupu rješavanja naših problema, vrlo često i ličnih unutar porodice, a uzrok je, po meni, nizak obrazovni nivo.
Niti je država radila po predviđenoj metodologiji niti su Romi asistenti-lideri bili zainteresovani da dobijemo što precizniju sliku o broju Roma i o problemima sa kojima živimo. Međutim, treba reći da sada u odnosu na raniji period imamo barem početnu zvaničniju statistiku na osnovu koje možemo planirati. Evidentiranje ili registracija Roma i problema sa kojima se Romi susreću može imati „dvosjeklu oštricu“ bilo u pogledu broja deklarisanih bilo u pogledu podizanja svijesti o slobodi i pravu na deklarisanje. A sve to je opet ovisno o onom ko u koje svrhe želi iskoristiti neku inicijativu, aktivnost ili stvar. Po meni dobro je, kako rekoh, imamo početnu, zvaničniju statistiku i naravno i nekakav uticaj na Rome o slobodi deklarisanja, kao i uticaj na zvanične krugove i aktueliziranje problema o popisu stanovništva uopšte.
NA SVE STRANE IMA EKSTREMISTA
U BiH se nedavno pojavio Bosanski pokret nacionalnog ponosa. Njihovi stavovi su zaista ekstremni a između ostalih ovi stavovi – „Bosanski jezik, kao nacionalni jezik Bošnjaka, treba i mora biti jedini službeni jezik u Bosni.“ ili ovaj – „Pripadnikom jedinog državotvornog naroda Bošnjaka ili Bosanaca smatramo svakog bijelog stanovnika Bosne koji joj je odan bez obzira na religijsku i podrasnu pripadnost.“ (Izvor citata: Žurnal)
- U takvoj BiH, rekao bih, ni sam predlagač ili inicijator ovih stavova ne bi živio, pa sigurno ni ja kao Rom koji želi imati svoj potpuni identitet i prenositi ga na naredne generacije. Ekstremista ima na svim stranama pa i ovakve ekstremističke inicijative nisu strane bilo kom od konstitutivnih naroda u regijama gdje su većinski. Hitlerova fašistička ideologija se temeljila na „arijevskoj čistoći“ pa i ova gore navedena ništa se ne razlikuje od nje. Sreća je ta da većina Nijemca nisu fašisoidni niti svi Bošnjaci bijeli.
Gdje vidiš sebe u borbi za romski narod u budućnosti?
- Ako mi bog da da poživim i dočekam predsjedničku kandidaturu i pobjedu nekog od mojih Roma na Izborima, sebe vidim na kafi časti sa tim Predsjednikom ili zastupnikom u Domu naroda parlamentarne skupštine Bosni i Hercegovine.
Devleha!
Hvala na razgovoru. Želim ti mnogo, mnogo godina života i dobrog zdravlja da bi još mnogo, mnogo godina imao snage da se boriš za prava našeg romskog naroda. Devleha!
(zurnal.info)
Prijedlog za glasanje o nepovjerenju Vladi Kantona Sarajevo jedina je tačka dnevnog reda sutrašnje sjednice Skupštine Kantona Sarajevo. Prema poslovniku Skupština Kantona Sarajevo, na sjednici održanoj 12. marta povodom razmatranja datuma održavanja sjednice SKS u vezi s prijedlogom za glasanje o nepovjerenju Vladi Kantona Sarajevo, donijela je zaključak kojim je sjednica planirana za sutra.
Prijedlog su prihvatila 32 prisutna zastupnika.
Potpisnici inicijative za održavanje ovakve sjednice su zastupnici opozicije u SKS-u iz SDP-a, SDU-a i BPS-a, koji čine jednu trećinu zastupnika.
O održavanju ove skupštine KS-a, prema poslovniku, Vlada može, ali i ne mora da se izjasni.
Iako je sjednica s ovom tematikom planirana za sutra, SKS je na prethodnoj sjednici usvojio budžet za 2010. godinu u iznosu od 704.900.000 KM koji je predložila Vlada KS.
(Fena)
Sveti Pavle je bio u pravu – upotrijebiti religiju da bi se zaljuljali temelji vlasti
Zašto se teologija iznova pojavljuje kao referentna tačka radikalne politike? Ona se ne pojavljuje da bi obezbijedila božansko Veliko drugo, koje garantuje konačni uspjeh naših nastojanja nego, upravo suprotno, kao zalog naše radikalne slobode, bez Velikog drugog na koje bi se mogli osloniti. Fyodor Dostoevsky je bio svjestan da nam je Bog dao slobodu i odgovornost – on nije benevolentni gospodar koji nas vodi ka sigurnosti, nego onaj koji nas podsjeća da smo prepušteni sebi.
BIO GOSPODAR ILI DRUG
Bog o kojem govorimo je najprije nalik na Boga iz stare boljševičke šale o komunističkom propagandisti koji se, nakon smrti, nađe u Paklu, gdje ubrzo ubijedi čuvare da ga puste da ode u Raj. Kada Đavo primijeti njegovo odsustvo, ode do Boga, zahtijevajući da On u pakao vrati ono što pripada Satani. Međutim: čim se Bogu obratio sa “Moj Gospodaru”, Bog ga je prekinuo: “Prvo i prvo, nisam ja Gospodar, nego drug. Drugo, kakve to ludosti pričaš? Ja ne postojim! I treće, budi kratak: zbog tebe ću zakasniti na partijski sastanak”.
Ovo je vrsta Boga koju autentična ljevica treba: Bog koji “postaje čovjek” – drug, jedan od nas, raspet zajedno sa društvenim otpadnicima – onaj koji ne samo da “ne postoji”, nego i sam to zna, koji prihvata da bude izbrisan, tako što prelazi na ovu stranu, u ljubav koja povezuje članove zajednice Svetog Duha (Partiju, emancipatorski kolektiv). Katolicizam često opisuju kao kompromis između “čistog hrišćanstva” i paganizma – ali šta je, onda, hrišćanstvo u samoj svojoj ideji? Protestantizam? Ovdje bi trebalo otići još dalje: jedino hrišćanstvo vjerno osnovnoj ideji, ono koje povlači sve konsekvence iz svog centralnog događaja – smrti Boga – je ateizam. Španski anarhista Buenaventura Durutti rekao je: “Jedina crkva koja širi svjetlost je crkva koja gori”. Bio je u pravu, premda ne u anti-klerikalnom smislu, u kojem je njegova misao izrečena. Religija do svoje istine stiže samo kroz samo-otkazivanje.
U “Intelektualna zvijer je opasna”, Brecht tvrdi: “Zvijer je nešto snažno, užasno, razorno: riječ emituje barbarski zvuk”. Iznenađujuće, on piše: “Ključno pitanje, zapravo, glasi: kako možemo postati zvijeri pred kojima će se fašisti uplašiti za svoju dominaciju?” Jasno je da, za Brechta, ovo pitanje postavlja pozitivan zadatak, ne uobičajeni lament o tome kako su se Nijemci, tako kulturni ljudi, mogli pretvoriti u nacističke zvijeri. “Moramo razumjeti da dobrota, takođe, mora biti sposobna da povrijedi – da povrijedi divljaštvo”.
MUDROST MUDRIH
Samo na ovoj osnovi možemo formulisati jaz koji razdvaja istočnjačku mudrost od hrišćanske emancipatorske logike. Istočnjačka logika prihvata primordijalnu prazninu i haos kao ultimativnu realnost i, paradoksalno, baš iz tog razloga preferira organski društveni poredak u kojem je svaki element na odgovarajućem mjestu. U samoj srži hrišćanstva stoji potpuno drugačiji projekt: onaj destruktivnog negativiteta, koji ne završava u haotičnoj praznini, nego se vraća (i organizuje) u novi poredak, i tako utiče na realnost.
Iz tog razloga, hrišćanstvo je anti-mudrost: mudrost nam kaže da su naši pokušaji uzaludni, da sve ionako završava u haosu, dok hrišćanstvo insistira na nemogućem. Ljubav, posebno ona hrišćanska, definitivno nije mudra. Zato Pavle kaže: “Uništiću mudrost mudrih” (Sapientiam sapientum perdam, kako njegove riječi glase na latinskom). Pojam “mudrost” ovdje bismo trebali uzeti doslovno: Pavle osporava mudrost (u smislu “realističkog” prihvatanja stvari kakve jesu), ne znanje kao takvo.
Primijenjeno na društveni poredak, ovo znači da autentično hrišćanstvo odbacuje mudrost po kojoj je hijararhijski poredak naša sudbina, mudrost po kojoj svaki pokušaj da stvorimo drugačiji, egalitaran poredak, nužno završava u destruktivnom užasu. Agape kao politička ljubav znači da bezuslovna, egalitarna ljubav prema bližnjem može poslužiti kao temelj novog poretka.
Forma u kojoj se ova ljubav pojavljuje je ono što bismo mogli nazvati komunizmom: napor da se ostvari egalitarni društveni poredak solidarnosti. Ljubav je ona univerzalna sila koja, u emancipatorskom kolektivu, direktno povezuje ljude u njihovoj singularnosti, i premošćuje njihove partikularne pozicije u društvenoj hijerarhiji. Uistinu, Dostoevsky je bio u pravu kada je napisao: “Socijaliste koji je hrišćanin treba se bojati više nego socijaliste koji je ateista” – da, trebaju osjećati strah njegovi ili njeni neprijatelji.
Sveti Pavle nam je ostavio iznenađujuće relevantnu definiciju borbe za emancipaciju: “Naša borba nije protiv krvi i mesa, nego protiv vođa, protiv vlasti, protiv vladara tame ovoga svijeta svijeta – kosmokratoras –, protiv duhovne pokvarenosti na ispod neba”(Efescima, 6:12). Ili, prevedeno na današnji jezik: “Naša borba nije protiv konkretnih, korumpiranih individua, nego generalno protiv moćnika, protiv njihove vlasti, protiv globalnog poretka i ideoloških mistifikacija koje ga održavaju”.
Moramo rezolutno odbiti liberalno-viktimističku ideologiju koja redukuje politiku na izbjegavanje najgoreg, na odbijanje svih pozitivnih projekata i prihvatanje najmanje loše opcije. Kako je gorko primijetio Arthur Feldmann, jevrejsko-bečki pisac, cijena koju obično platimo za opstanak je – naš život.
( Iz New Statesman preveo: Andrej Nikolaidis )
(zurnal.info)
Pjesnik i Mostarac Marko Tomaš promovirao je u Sarajevu svoju novu zbirku pjesama Zbogom fašisti u Balkan cafeu.
Umjesto promotora knjige Emira Imamovića Pirketa u posljednji tren ga je zamijenio Eldin Hadžović, novinar magazina Dani. On je pričao kako je upoznao Marka i nazvao ga buntovnikom s razlogom. Tomaš je rekao da nova zbirka govori o malim fašizmima u svima nama te da je nastala uglavnom tokom njegovog života u Splitu.
- To su mali privatni koncentracioni logori – rekao je Tomaš u svom kratkom govoru o knjizi nakon čega su on i Hadžović pročitali desetak pjesama iz zbirke Zbogom fašisti.
- Volim čitati svoje pjesme pa Mara nekada počne koncert u 12 sati – rekao je Tomaš kao najavu koncerta Sanela Marića Mare koji je uslijedio nakon promocije knjige.
Mara, kada god je u mogućnosti, prati Tomaša na njegovim promocijama. Pjesmama sa stihovima Maka Dizdara, Alekse Šantića i Antuna Branka Šimića uz gitaru produžio je ono što se već iz promocije pretvorilo u pjesničko veče. Tomaš je ironično dodao kako mu je žao što na promociji nije bilo pet-šest akademika i nekoliko puta simpatično i neambiciozno ponovio da se knjiga može kupiti po promotivnoj cijeni od deset maraka. Ko se dvoumio na promociji, knjigu može pronaći u knjižarama Buybooka.
(zurnal.info)
Svakog mjeseca svaki zaposleni građanin Bosne i Hercegovine izdvoji petinu zarade za zdravstveno osiguranje ali i dalje ne može da bira gdje će se liječiti. Osuđen je na doktore iz svog kantona i isključivo javne zdravstvene institucije. Zbog toga polovina stanovnika plaća i usluge privatnicima pa uz milijardu i po obaveznih izdavanja dajemo još toliko privatnim ljekarima
Prema podacima relevantnih međunarodnih institucija, Bosanci i Hercegovci godišnje potroše milijardu i po konvertibilnih maraka na plaćanje zdravstvenih usluga u privatnim ljekarskim ordinacijama. Na osnovu tih pokazatelja, četvoročlana porodica u Bosni i Hercegovini, sa dvije prosječne plate, godišnje izdvoji oko tri i po hiljade maraka za obavezno zdravstveno osiguranje. Istovremeno potroše još toliko novaca u privatnim poliklinikama, jer ne žele čekati na red ili su nezadovoljni uslugom. Istraživanja pokazuju da je skoro 70 posto građana BiH nezadovoljno uslugama u javnim zdravstvenim institucijama ili misle da bi one mogle biti bolje.
Svjetska zdravstvena organizacija došla je do podataka da polovina građana BiH koristi usluge privatnih zdravstvenih ustanova iako redovno plaćaju zdravstveno osiguranje i imaju pravo na besplatno liječenje. To znači da uz milijardu i po koliko godišnje izdvojimo za osiguranje plaćamo približno isto toliko za privatno liječenje jer su cijene kod privatnika znatno veće nego u bolnicama.
Momir Dejanović, direktor Centra za humanu politiku, već godinu dana istražuje i kroz javne kampanje postavlja pitanje zašto se ne možemo liječiti i kod privatnika, ako plaćamo zdravstveno osiguranje? Kaže da su se ljudi tokom istraživanja najčešće žalili na predugo čekanje u bolnicama, nekvalitetnu uslugu i neljubazno osoblje, te su zbog toga odlazili privatnim ljekarima.
- Polovina građana koristi i privatne usluge a neki idu samo kod privatnika iako imaju pravo na besplatno liječenje jer plaćaju osiguranje – kaže Dejanović, On smatra da bi idealan sistem bio da građani imaju mogućnost slobodnog izbora ljekara: Riješilo bi se pitanje ravnopravnosti, konkurentnosti, čekanja, kvaliteta usluga, smanjio problem neljubaznosti osoblja pa i korupcije u zdravstvu.
OGRANIČEN IZBOR
Magazin Žurnal prošle je godine pisao o slučaju Sarajke Nadire Hujić koja je u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu na CT pregled mozga čekala godinu dana. Takav je pregled u roku od sedam dana mogla uraditi kod privatnika. Nije htjela plaćati pregled. Obzirom da Fond zdravstvenog osiguranja ne priznaje troškove pregleda u privatnim ustanovama, morala je čekati na svoj red uz jake i svakodnevne glavobolje. U Federaciji se situacija nije značajnije promijenila ali je u Republici Srpskoj sve više ugovora sa privatnicima. Gordana Šukalo, predsjednica Udruženja doktora medicine privatne prakse RS-a, kaže da u dogovoru sa entitetskim fondom žele usluge porodične medicine prebaciti u privatni sektor.
- Tako bi se bolnice mogle rasteretiti i baviti uslugama tercijalnog sektora, za što su na kraju i namijenjene – kaže Šukalo.
Ona objašnjava da ovaj proces “otvaranja” ide sporo i oprezno te da strahovi da će ovakvi ugovori oslabiti javni sektor ne stoje.
- Mi ni u kom slučaju nismo jedni drugima konkurencija. Mislim da će kvalitet usluga biti bolji. Probudit će se privatni sektor – smatra Šukalo i dodaje da su se privatnici do sada bojali velikih investicija da će ih ovaj proces potaknuti na to.
Njima se za preglede inače plaća ista cijena kao i državnim bolnicama. Te su cijene, istina, znatno niže od onih koje oni redovno naplaćuju ali sa druge strane osiguravaju bolju iskoristivost resursa. Primjer privatne ordinacije porodične medicine iz Kotor Varoši pokazao je da liječenje kod privatnika finansirano novcem iz osiguranja poboljšava uslugu i štedi novac građana. U ovoj ordinaciji oni sa zdravstvenom knjižicom još od prije tri godine ne plaćaju preglede. Isprva je bilo kašnjenja sa naplatom usluga ali danas, barem prividno, javni i privatni sektor stoje ravnopravno u RS-u.
Šukalo kaže da ne postoji sistem u svijetu koji daje apsolutnu slobodu izbora ljekara osiguranim pacijentima ali tvrdi da se izbor u BiH mora povećati.
- Na taj način bi se smanjili i troškovi pacijenata jer ne bi morali plaćati usluge kod privatnika – smatra Šukalo.
POHLEPNI I ZAŠTIĆENI
Sadašnji sistem zdravstva u Federaciji radi na principu solidarnosti, objašnjava Novka Agić, direktorica Federalnog fonda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja.
- Zdravi plaćaju za bolesne, mladi za starije – kaže Agić.
U ciframa to izgleda ovako: zaposlenik sa prosječnom platom mjesečno izdvaja oko 150 maraka za zdravstveno osiguranje a penzioner oko dvije i po marke. To znači da trenutno manje od polovine stanovništva plaća troškove liječenja za sve.
- Nemoguće je da 42 posto ljudi plati za sve – kaže Agić i dodaje da je poseban teret PDV kojeg i oni moraju plaćati pa se samo na to bespotrebno potroši oko 14 miliona maraka koji bi se mogli iskorititi za liječenje.
Bez obzira koliko bolesnih imamo, svake godine smo zbog nedostatka novca osuđeni na unaprijed određen broj zdravstvenih usluga. U tuzlanskom Centru za srce operacije plaća osiguranje, ali samo određen broj njih, pa se mora paziti na “kvotu usluga” i ostaviti nekoliko za hitne slučajeve. Ovaj centar skoro uvijek ima više potreba nego mogućnosti pa su prošle godine prestali dobijati novac iz osiguranja jer je urađeno previše operacija pa su bolesni morali čekati narednu budžetsku godinu da dođu na red.
Gordana Bulić iz Kluba potrošača Tuzlanskog kantona objašnjava da potrošače, odnosno pacijente, ne zanima gdje će se liječiti i kako će to biti organizovano.
- Mene samo interesuje da mi je što bliže i da se to što prije uradi. Ako plaćam osiguranje neću da razmišljam o tim problemima – kaže Bulić dodajući da javni sektor sebi uzima previše za pravo: Radnici u bolnicama unaprijed polažu pravu da raspolažu novcem iz fonda. To je naslijeđeno od prije rata. Teško se mire sa tim da im se neko miješa u posao. U svemu tome se ne pita pacijente, nas koji izdvajamo novac, šta mi želimo.
Njena organizacija učestvovala je u raspravi o Nacrtu zakona o pravima pacijenata u Federaciji čije se usvajanje uskoro očekuje i koji bi trebao ubrzati saradnju sa privatnicima. Bulić kaže da je tražila rješavanje problema radnog vremena u bolnicama jer se pregledi termini pregleda uglavnom preklapaju sa radnim vremenom.
- Zašto zbog banalnog pregleda od 15 minuta moram uzimati slobodan dan?
Uz 300.000 trenutno zdravstveno neosiguranih u Federaciji zdravstveni sistem ima više problema nego što ih u narednih nekoliko godina uz najbolji namjeru može riješiti. Reforma zdravstva, kada zaista počne, će biti bolan i dug period, smatraju naši sagovornici. Odnosi između privatnika i njihovih kolega u bolnicama i domovima zdravlja sve su zaoštreniji. Uz sve argumente privatnici se čine pohlepnima a javni sektor zaštićen poput ugrožene vrste. Federalni ministar zdravstva Safet Omerović čini se nezainteresovanim za rješavanje ovog problema, kakav je bio i nakon našeg zahtjeva za razgovor. Zdravstveno osiguranje je još uvijek obavezno i košta petinu mjesečne zarade ali ipak oni bez dodatnog novca idu na liste čekanja i to samo u svom kantonu a drugi kod privatnika bilo gdje u državi po bolju i bržu uslugu.
Koliko košta zdravlje (podaci iz 2007. godine za Federaciju)
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
(zurnal.info)
Damir Avdić Diplomatz objavio je na svojoj myspace stranici singl Bratstvo i jedinstvo i tako najavio novi album Život je raj. Damirovu muziku nemoguće je opisati u nekoliko redova teksta pa za sve koji do sada nisu imali priliku čuti jedinstven zvuk diplomca hardcore škole, toplo preporučujemo slušanje emisije Riff i riječ na ovom linku, prije ili nakon slušanja singla Bratstvo i jedinstvo.
{audio}/images/mp3/bratstvoijedinstvo.mp3{/audio}
(zurnal.info)
Danas je sa radom počeo portal ezdravlje koji se, kako kažu njegovi autori, obraća građanima i profesionalcima u oblasti zdravstva. Portal omogućava pristup vjerodostojnim, aktualnim i važnim informacijama iz oblasti zdravlja i zdravstvenim sistemima i prvi je takve vrste u BiH. Cilj portala je da doprinese boljem shvaćanju zdravstvenog sistema, pravima pacijenata, obavezama zdravstvenog sistema prema građanima, ali i u obrnutom smjeru, objašnjavaju autori ove stranice.
Na portalu će se redovno promovirati zdravstvene kampanje sa akcentom na značaj zdravlja, posebno kod mladih. Ezdravlje ima više od 40 samostalnih rubrika kao i newsletter o zdravstvenim vijestima i temama.
Poseban segment portala posvećen je profesionalcima u oblasti zdravstva, gdje se oni mogu upoznati sa najnovijim dostignućima iz ove oblasti, kažu autori stranice.
Uz tekstove o zdravlju koristan dio stranice su i adrese javnih i privatnih zdravstvenih ustanova a putem stranice je moguće i naručiti knjige o zdravlju. Tu su i pozivi na seminare, radionice i zdravstvene kongrese zanimljive zdravstvenim radnicima ali i građanima odnosno pacijentima.
Stranica je postavljena na adresu www.ezdravlje.info.
(zurnal.info)
Marko Tomaš večeras će u Balkan cafeu od 20 sati i 30 minuta promovirati svoju novu zbirku poezije Zbogom fašisti. U Sarajevo dolazi nakon mostarske promocije u Abraševiću i redom dobrih kritika. O ovoj knjizi pisali smo prije više od mjesec dana a na ovom linku možete pročitati nekoliko pjesama iz ove zbirke. Tomaš je rođen u Ljubljani 1978. godine, često je selio ali bi za sebe vjerovatno najprije rekao da je Mostarac. Osnivač je i urednik časopisa Kolaps kao i istoimene biblioteke. Njegove tekstove mogli smo čitati u Danima, Glasu Istre te Feral Tribuneu a danas redovno piše za Žurnal. Zbirka Zbogom fašisti sedma je Tomaševa knjiga, koje kao po pravilu objavljuje svake dvije godine. Najbolje je pustiti Marka da se sam predstavi stihovima iz svoje knjige Marko Tomaš i druge pjesme:
Marko Tomaš je samoubica
Marko Tomaš je nužno zlo
On je paučina i pretežak kofer
Marka Tomaša možemo definirati kao pijanicu
A možemo ga zamisliti i kao žigola
Na nekom jeftinom mjestu poput Bulonjske šume
Okruženog kuratim ženama ili sisatim
muškarcima kako je kome drago
Marko Tomaš kad vidi loptu odmah poleti da je šutne
Marko Tomaš je lažov
Tomaševu novu zbirku izdao je Buybook a uz njega će na večerašnjoj promociji govoriti i promoterka Ivana Crnjac.
(zurnal.info)
Misija OSCE-a u BiH, uz podršku visokog predstavnika za nacionalne manjine OSCE-a, pokrenula je takmičenje pod nazivom "Kaleidoskop", koje je dio već postojećeg nastojanja promocije podizanja nivoa svijesti i razumijevanja bh. nacionalnih manjina. Cilj takmičenja je i stjecanje novih ideja o načinu predavanja i učenja o naslijeđu manjina.
Kako je saopćeno iz OSCE-a, učenici svih osnovnih škola, od petog od devetog razreda s područja BiH, imat će priliku učestvovati na ovom takmičenju u periodu od 1. aprila do 19. novembra 2010. godine.
Cilj Kaleidoskopa je obrazovanje učenika i zajednica u kojima oni žive, o nacionalnim manjinama BiH, u okviru modernijeg nastavnog plana i programa, primjerenog današnjem vremenu, putem kojeg će demokratske vrijednosti i poštivanje ljudskih prava biti bolje promovirani.
Podsjećajući na to da je BiH vrlo raznolika država i dom za sedamnaest službeno priznatih nacionalnih manjina, šef Misije OSCE-a u BiH ambasador Gary D. Robbins naglasio je kako bi ovi građani trebali biti bolje predstavljeni u okviru predavanja o kulturnom naslijeđu i tradiciji.
-Sa Kaleidoskopom, Misija OSCE-a želi podržati nastavnike i učenike osnovnih škola da razviju i primijene kreativne aktivnosti, kako bi podigli nivo svijesti o nacionalnim manjinama u BiH, i tim bogatim doprinosom bolje izgradili društvenu i kulturološku raznolikost ove države, kazao je Robbins.
Takmičenje potiče škole da budu inspirirane nastavnim materijalima pod nazivom "Upoznajmo se", koji su već distribuirani svim osnovnim školama širom BiH.
Na kraju takmičenja, u novembru ove godine, sedamnaest najuspješnijih projekata bit će odabrano za tzv. putujuću izložbu kroz BiH. Tri škole, s najboljim projektima, primit će nagrade u iznosu od 2.000, 1.500 i 1.000 eura.
(Fena)
Njemački automobilski div Daimler AG u četvrtak je, na temelju sporazuma o priznanju krivnje s tužiteljstvom, pred saveznim sudom u Washingtonu kažnjen na isplatu 185 milijuna dolara (oko 138 milijuna eura) zbog podmićivanja vladinih dužnosnika u 22 zemlje, uključujući i Hrvatsku, kod dobijanja poslova.Damler AG je od 2004. bio pod kaznenom i civilnom istragom američkih vlasti, zbog kršenja američkog Zakona o inozemnoj korupcijskoj praksi.
"Sud prihvaća nagodbu. Smatram da je to pravično rješenje", rekao je sudac Okružnog suda u Washingtonu, Richard Leon nakon dvosatne rasprave u kojoj su razmotreni svi elementi nagodbe i u glavnim crtama izneseni nalazi tužiteljstva, čiju je točnost izrijekom potvrđivao predstavnik Daimlera, Gero Hermann.
Prema postignutoj nagodbi, Hermann je "uz odobrenje uprave" priznao krivnju u ime dvije podružnice Daimlera - "Daimler Rusija", za podmićivanje ruskih dužnosnika s oko tri milijuna eura i "Daimler Export and trade finance GmbH" (ETF), za podmićivanje dužnosnika hrvatske vlade od 2002. do siječnja 2008. godine s oko 4,7 milijuna eura, vezano uz ugovor iz 2003. o nabavi 210 vatrogasnih kamiona za MUP Hrvatske, vrijedan 85 milijuna eura.
Sudac je na temelju nagodbe izrekao i presudu i to da je podružnica Daimler Rusija dužna isplatiti 27, 260.000 dolara novčane kazne i odštete, a podružnica ETF za podmićivanje u Hrvatskoj 29,120.000 dolara u roku od 10 dana od izricanja presude.
Prema dokumentima suda, isplate za hrvatske vladine dužnosnike išle su preko tvrtke IM Metal iz Ozlja u visini od oko 3,02 milijuna eura, te preko američkih tvrtki Biotop i MRC, iz Delawarea i Wyominga, u visini od 1,673.349 eura.
Daimler ukupno treba isplatiti 93,6 milijuna dolara novčane kazne za kaznenu istragu ministartva pravosuđa i 91,4 milijuna odštete za civilnu istragu Komisije za burze i vrijednosnice (SEC), u roku od 10 dana.
Tvrtka-majka Daimler AG, postigla je s ministarstvom pravosuđa sporazum o prekidu istrage na dvije godine, i o trogodišnjem neovisnom nadzoru nad njezinim sustavom interne kontrole i antikorupcijskim programima, koji će provoditi bivši direktor FBI, Louis Freeh.
Sudac Leon zatražio je da Freeh svakih šest mjeseci izvještava sud o poštivanju sporazuma.
Glasnogovornik Daimler AG-a za Sjevernu Ameriku, Han Tjan, nakon saslušanja je dao kratku izjavu za novinare u kojoj je istaknuo da je "Daimler jako zadovoljan nagodbom koju je postigao s američkim vlastima".
Na pitanje Hine koji je rang hrvatskih vladinih dužnosnika bio uključen u primanje mita od Daimlera, odbio je odgovoriti, upućujući na dokumente suda.
U dokumentima suda se navodi samo općenita odrednica "hrvatski vladini dužnosnici", bez ranga ili imena.
(Fena)
