Ove pjesme su borba da se očuva elementarna ljudskost u svijetu zvijeri. Zato ih treba prigrliti kao iskreno svjedočanstvo malih ljudskih tragedija

U Sarajevskom Balkan Caféu u četvrtak 27. maja biće održana promocija nove zbirke pjesama Mehmeda Begića, Savršeni metak u stomak (Naklada Mlinarec&Pavić).

Pored pjesnika, na promociji će govoriti I njegovi gosti Robert Mlinarec, Mili Krpo i Marko Tomaš.

O knjizi:

Ove pjesme su borba da se očuva elementarna ljudskost u svijetu zvijeri. Zato ih treba prigrliti kao iskreno svjedočanstvo malih ljudskih tragedija. I treba im vjerovati, jer su lijepe od tuge i snažne od prave, poštene ljubavi.

Marko Tomaš  

Autor Savršenog metka u stomak kaže: "Na svakom žiletu piše da je život san." Da je Mehmed Begić ispisao samo ovaj stih, bilo bi to dovoljno i za čitav jedan život i za čitav jedan san. I za žilet po kojemu pleše onaj tko živi i onaj tko sniva.

Predrag Lucić 

... rukopis, koji se dosljedno nastavlja na autorove ranije zbirke, oblikovan, formalno i svjetonazorski, u tradiciji Beatnika, Cohena, Simica i ostalih velikih ‘’profetskih melankolika”, uvelike obilježen pop-kulturom (prije svega popularnom i jazz glazbom) uobličuje se unutar tendencije koju bismo mogli nazvati trećom egzistencijalnom analizom...

      Marko Pogačar  

Mešin protagonist je nepopravljivi romantik, s vjerom u zanos i patos. Iako zna da postoje samo pitanja bez odgovora, te da „na svakom žiletu piše da je život san“, on za svojim snovima, unatoč riziku od posjekotina, ustrajno traga… A u svojoj potrazi, u toj težnji da se ide dalje, kao jedina konstanta, ujedno i konstanta Mešine poetike, jest glazba, jedino mjesto istine na koje se odvažno i bez ustezanja poziva.

            Branislav Oblučar 

U noći koja slijedi Meša neće primiti savršeni metak na mostu. Ima da ostane naslonjen na ogradu, zagledan u točak od bicikla dole u reci. On je svačiji i točak se okreće. Noć će doći a pesme nas neće napustiti. Nikad.

                Milena Marković 

Izbor iz zbirke “Savršen metak u stomak”

SVIJET SE RASPAO

zanemarujem poeziju

zanemarimo sve

iza čega se može sakriti

ne postoje pjesme

nema filmova

gorčina je ostavljena

ovo nije ni korespondencija

na ovo nema odgovora

cijeli svijet se raspao

ne atomskom bombom

ne zbog gluposti

ili pohlepe čovječanstva

kako neumorno

i svakodnevno plaše

ne rakom i sidom

ne glađu

ne egoizmom koji bi

bio lagan izgovor za sve

svijet se raspao

i na ovo nema odgovora

SKLOPI OČI DA NE VIDIŠ ZASTAVE

Onaj isti čovjek je na ulici ispod tvog prozora.

Svjetlo je slabo i lice mu ne vidiš.

Znaš da je tamo i on zna da si tu.

Cigarete dogorijevaju u vašim rukama.

Telefon šuti i časa je napola puna.

Telefon je ptica zloslutnica -

razbio si ga prije nekoliko dana.

Prije toga su stradala ogledala,

gitara i pjesme revolucije u koju si vjerovao.

U hodniku na vješalici čekaju kaput i šešir.

Pitaš se ko su ti prijatelji?

Da li te je ijedna žena stvarno voljela?

Ustani iz fotelje i u kupatilu nadji odgovore

ti slomljeni čovječe pustinje

sa kaktusom umjesto srca.

Na svakom žiletu piše da je život san.

Sjeti se kako si odsanjao iluzije

poput suknji što na vjetru lete.

Možeš bježati od sjećanja

pokušaj zaboraviti mirise

sklopi oči, opet vidiš zastave.

Nijedna ne predstavlja slobodu.

Sloboda je haljina na proljetnjem vjetru.

Sat na zidu je već otkucao tvoje.

Ne čuje se ništa osim kapanja vode u kupatilu.

Na vješalici šešir i kaput

i čovjek pod prozorom čeka.

Obojica znate da je vrijeme posljednje cigarete.

NOĆ KOJA SLIJEDI

Neko će na mostu odsvirati

noć koja slijedi

dajući tako od sebe ono

preostalo iz prethodnih života

Vratio se davno odlutali pogled

spreman da priča

o ravnicama

dalekim morima

putevima koji ne spajaju

rijekama

koje zbog sebe teku

I sve je dobro

kad se o lošem ne razmišlja

Naučen

i navučen na slične plitke filozofije

puštao je iznova elvisove ploče

spalio sobe porodične kuće

a kada nije mogao dalje

odlutao je

u mrak

i o njemu više ne govore

Iako znaju zbog čega je

dobio

taj savršeni metak u stomak

NE BUDI BUDALA

Hajde, oduzmi mi znanje.

Učini da zaboravim

kako se slažu šahovske figure.

Pomozi mi

da još jednom ustanem.

Ne skrivaj se u kamenu.

Prašina nikada nećeš postati.

Osjećam te u šinama

koje vode vozove ka sjeveru.

U mojim si kostima.

Nijeme su planine

ali čujem kako mi govore.

Svaki tvoj pokret nije san.

Bez mene

nikome ne možeš pomoći.

Moja oružja su smrtonosna.

Očaj je sladak

i čežnja me vodi.

Pruži mi ruku i pomozi.

Osjeti ponos kada poklonim tvoju

zastavu vjetru na najvišem vrhu.

Pokaži mi put.

Pruži ruku

i pustiću te na miru

TREĆE MILOVANJE

Psi su lajali na krivudavim ulicama

a ona je imala svoje mjesto na njima

Kad sam je prvi put sreo

zvala se drugačije

Uzela mi je ruku

i odvela me do obale

Mrak se skupio nad nama

i nije bilo sunca da zađe

Hladni prsti su se milovali

Gledao sam crvene usne

slušao krupne oči

znajući da taj pogled ne

mogu pratiti

Pomislio sam na ljubav

po treći put umirući.

NA PUTU DO BRDA

Postoje pitanja na koja nema odgovora, ili se odgovori na njih ne

tiču nikoga osim onoga kome se pitanja postavljaju. Osamljenost

protiv usamljenosti. Svaka priča na svoj način smiješna. Neki

ne mogu da ne budu ostrvo, iako jasnije od svakoga čuju za kim

zvona zvone i znaju da bez ljudi ne postoje. Neki, jer su ostrva,

nose istinu zabodenu za svoja ledja, u jedina prsa, prikovanu za

gležnjeve sopstvene istine, na putu prema brdu koje im je suđeno.

Svijet u kojem takvi žive niko nikada neće uspjeti da opiše.

PISMO TEBI

povratak iz rodnog kraja vozom je jedini pravi povratak

niko nije ušao u kupe u koji sam se udobno smjestio

nikoga nema da časti pićem pa sam sebi kupio pelinkovac

pejzaži koji napamet znam prolijeću ispred očiju

tri sata tog putovanja su zamrznuto vrijeme

koje nikom ne dugujem, nikom ne pripada

niti ikome nedostaje

u tom vremenu

okus slobode je najrealniji

možeš osjetiti kako izmiče pod prstima

poput najnježnije tkanine sa voljene kože

dok knjiga ostaje putnikov najbolji prijatelj

ovaj putnik samo može čitati

i pisati o senzualnim trenucima

i žestokim prizorima koji mu ponekad zamute pogled

dok voz ubrzava odlazeći iz hercegovine ka bosni

NINA SIMONE

nina simone volim te

znam da je prekasno

i ne postoji način da me čuješ

ali to nije važno

govorim ovo zbog sebe

govorim zbog boga u kojeg apsolutno sumnjam

govorim ovo zbog godina koje su mi oduzete

i ne postoji način da se to ikada ispravi

govorim zbog onih koji nisu odustali od štrajka

i vjeruju da nešto mogu promijeniti

iako znaju da je svijet jedna velika laž

i nema zastave ispod koje mogu stati

nema tog glasa niti alkohola

koji će stvari popraviti

nina volim te

više od svih koji su te voljeli

volim te više od svih njih zajedno

i nemam pojma šta da radim

sa ovim što osjećam sada

DOLAZIŠ SA MRAKOM

Nalaziš me pognutog nad ovim stolom

i mašinom za pisanje koja sve više postaje

finalno djelo moje umjetnosti

Ne znaš koliko sam noći

i koliko dana

urezao u taj isti stol

čekajući da te ugledam

nijem u nepodnošljivoj tišini

u njoj odbojan svima i sebi

Izgovorio sam glasno tvoje ime

Vraćaš se i nalaziš me ispruženog na podu

Vidio sam savršenu kuhinju iznad

Nemaš pojma da sam

izgubljen od snova

navučen na više

oslobođen od sopstvene strasti

nestao u galopu divljih konja

RUKE VICTORA JARE

Jedanaestog septembra

sedamdeset treće

Ameri su

izmedju ostalog sjebali i Čile

pa onda vlast dali

lokalnim fašistima

da započnu svoje

stadionske orgije mučenja

Te misli me proganjaju

dok želim da ti se ispovijedim

do kraja jasan

i bez ičeg prešućenog

kao Branko

svom drugu Ziji

kojeg su krvnici Jasenovca

davno ubili

a on mu i dalje priča

kako je u Sevilji tražio ulicu

u koju su Crni Konjanici

odveli Lorku

da se nikada ne vrati

U pismu ga podsjeća

na one druge

crne Goranove krvnike

i ove nove svih boja

što će nas uvijek vrijebati

svojim novim usavršenim

verzijama mučenja

kao da sami sebi nismo

dovoljna kazna

Ali ova noć nije moja

i ta će priča

dočekati malo drugačiji mrak

Zato pismo neću staviti u kovertu

na kojoj je ispisano tvoje ime

Nekako znam

Ti ćeš me nadživjeti

Zasad te molim

nauči ko je Victor Jara

I šta nam znače njegove ruke

Mehmed Begić rođen je u Čapljini 1977. godine. Objavio je tri zajedničke zbirke pjesama, L Amore Al Primo Binocolo (Brescia, 1999., s Markom Tomašem, Nedimom Ćišićem, Veselinom Gatalom), Tri puta trideset i tri jednako (Mostar, 2000., sa Ćišićem i Tomašem), Film (Mostar, 2001., s Lukaszem Szopom) i dvije samostalne, Čekajući mesara (Mostar, 2002) i Pjesme iz sobe ( Split, 2006). Prevodio je Leonarda Cohena i napisao Oproštajne pjesme. Jedan je od urednika časopisa Kolaps. Profesionalni pojavljivač u Spotovima. Disc Jockey Tužnog Utorka u Abraseviću, Mostar.

(zurnal.info)

Svaki stanovnik Evrope koji drži do vlastite informiranosti zaslužuje da sazna ko to u klasičnoj talačkoj krizi drži tri i kusur miliona Bosanaca i Hercegovaca, geografski još uvijek pripadajućih Evropljana

„William Hague glumi siledžiju“. Ne, nije ovo izjava iranskog predsjednika Mahmouda Ahmedinejada o novom ministru vanjskih poslova Velike Britanije. Citiranu konstataciju nije izrekao vječiti predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukasenko, a ni sjevernokorejski diktator Kim Jong Il. O Hagueu siledžiji govorio je neprevaziđeni „great leader“ Milorad Dodik, utemeljitelj „doktrine krkanluka“ u javnoj komunikaciji sa političkim protivnicima. Nakon „novinara kretena“ kojim priziva premlaćivanje i brzu smrt, nakon bh. političara „glavonja i idiota“, poslije poziva Valentinu Inzku da ga „povuče za onu stvar“, na Dodikovu dugu listu poniženih i uvrijeđenih dospio je i šef diplomatije najmoćnije evropske države. Iz Downing streeta nisu reagirali zbog posljednjih Laktašenkovih uvreda. Uostalom, odavno se njegove izjave adekvatno ne tretiraju ni u ovakvoj Bosni i Hercegovini pa zašto bi u civiliziranoj Evropi? Dodik je jednostavno izgubljen slučaj, nevaspitan, primitivan i bahat. Nešto između haškog Vojislava Šešelja i čačanskog Velje Ilića...

DODIKOVA PRAVILA IGRE

Ima, međutim, u čitavoj priči sa Dodikovim krkanlukom i stanovitog sistema. Sjećamo se da je svojevremeno sitni švercer iz Laktaša predstavljao personifikaciju političara novog doba, oslobođenog ratnog naslijeđa SDS-a i masovnih zločina počinjenih pod civilnom komandom Karadžićeve stranke. Ima tome i 12 godina kako je Dodik uz pomoć NATO snaga stacioniranih u Bosni i Hercegovini preuzeo Vladu Republike Srpske. U međuvremenu je broj poslanika u entitetskoj skupštini, ali i imovinsko stanje šire familje, uvećao za nekoliko desetina puta. Nakon što je maksimalno iskoristio političku podršku najmoćnijih država svijeta i postao najbogatiji čovjek na Balkanu, Dodik je počeo sam diktirati pravila igre i vlastitog ponašanja. Ne znam da li se neko možda sjeća ali ja ne pamtim kada je (I da li je ikad uostalom?) posljednji put premijeru RS-a upućena oštrija kritika iz diplomatskog svijeta - od zvaničnog Washingtona do oficijelnog Berlina. Čak i onda kada se, kao što je to pokušao ministar Hague, skupi ta mrva hrabrosti i Dodika zamoli da barem u izbornoj godini „malo spusti loptu“, eto ga stiže žestoki odgovor u kojoj ministar vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva postaje siledžija, a njegova Vlada, jel, u najboljem slučaju „antisrpska“. Iskren da budem, ponekad mi gode Dodikovi nasrtaji na strance jer svaki stanovnik Evrope koji drži do vlastite informiranosti zaslužuje da sazna ko to u klasičnoj talačkoj krizi drži tri i kusur miliona Bosanaca i Hercegovaca, geografski još uvijek pripadajućih Evropljana. Osim toga, nije u redu da moje kolege Slobodan Vasković i Mišo Vidović, hrabri Srđan Blagovčanin iz Transparencyja, Dragan Čavić, Mladen Ivanić i ostala Dodikova opozicija svakodnevno trpe brutalne udare režima, a da istovremeno Charles English i ambasadorska buranija u BiH, udobno zavaljena u rusko-pravoslavni stilizirani namještaj kriminalno izgrađene zgrade Vlade Republike Srpske, sa laktaškim voždom diplomatski ljubazno razgovara o evropskim integracijama, pravnoj državi, NATO-u a i šire...

PROTJERIVANJE TADIĆA

Nakon što je na duži vremenski period kupio podršku srednjeg nivoa administracije State departmenta na čelu sa Stuartom Jonesom i pošto je Putinovoj Rusiji osigurao građevinsko zemljište za izgradnju buduće vojne baze u Bosanskom Brodu na mjestu uništene Rafinerije nafte, Milorad Dodik je okrenuo leđa i dojučerašnjem svecu - zaštitniku svih Srba sa ove strane Drine. Protjerivanjem srbijanskog predsjednika Borisa Tadića iz političkog života Republike Srpske, Milorad Dodik je pokazao da je zaista politički i finansijski jak. I to barem onoliko koliko je Tužiteljstvo BiH nemoćno da se zakonski obračuna sa njegovim teškim kriminalom. O blagonaklonosti stranaca koju je Dodik zaslužio uz malu pomoć opljačkanih para možemo nekom drugom prilikom. Čisto da se Amerikanci opet ne uvrijede...

(zurnal.info)

Potrebno je u životu proći mnogo borbe i belaja da bi čovjek konačno rekao: Život je raj

Dojmljivo je iskustvo vidjeti i slušati Damira Avdića kao Diplomtza. Neobična je to osoba, spoj Henry Rollinsa, Arthura Browna, Screaming Jay Hawkinsa, onog ćelavog iz Full Metal Jacket, Angusa Younga, Bobby Perua & Perdite Durango & Franka Bootha ... Neka vrsta Terminatora ili Kevina 11 (da budemo sasvim precizni). Diplomatz je sirov, ogoljen i otvoren do same granice pristojnosti, neprestano na rubu incidenta i provale bijesa, napet kao plinska boca sa slabim ventilom. Spreman da udari gdje je najbolnije, bez obzira o kome i o čemu se radi. Mnogo je ciljeva, ali nije to neselektivna rafalna paljba, Diplomatz ima dovoljno životnog iskustva da zna poredati prioritete u životu, zna šta je zaista vrijedno i za šta se vrijedi boriti. Ne očekuje da nakon koncerta ili preslušavanja CD-a zapamtite refren – parolu, ne želi ni da po svaku cijenu promijeni stavove svojih slušalaca. On poštuje svog slušaoca i zbog toga ne manipulira njegovim osjećajima. Njegovo je da kaže ono što misli, a na nama je šta ćemo učiniti s tim. Tako tvrdi u intervjuima, a mi nemamo nikakvog razloga da mu ne vjerujemo.

…

Njegove pjesme nemoguće je slušati kao neobavezan background za svakodnevne obaveze, one zahtijevaju puni angažman i izazivaju napetost nalik na zujanje prije tuče.

...

Ništa manji dojam ne ostavlja Damir Avdić ni kada postane Graha.

Graha je iznimno smirena, pristojna osoba, mogao bih je bez po muke i s punim povjerenjem zamisliti i u cockpitu. On pažljivo važe riječi, izbjegava psovke, nije mu problem priznati grešku, reći da nešto ne zna, pohvaliti tuđi trud, pogledat čovjeka u oči. Piše knjige, do sada je napisao dva romana Na krvi ćuprija i Enter džehennem, sa odreda dobrim kritikama i još boljim reakcijama čitalaca, a dovršava i treći - Liga šampiona, čiji odlomak možete pročitati u našoj Čitanci, pa sami saznati kako to izgleda.

…

Može se učiniti da se radi o potpuno različitim ličnostima, nekakvom Jekyllu i Mr. Hydeu ili brižnom Frankensteinu i njegovom čudovištu, ali to je lijeno pojednostavljivanje. Sasvim je sigurno da se radi o identičnoj osobi čije dvije pojave čvrsto povezuju temeljne vrijednosti – iskrenost i beskompromisno poštenje. Rijetke su to osobine na ovdašnjoj javnoj sceni na kojoj se guraju egoisti, zavidljivci, lažovi i prevaranti. I izuzetno dragocjene. U tranzicijsko vrijeme varalica ne mogu se sjetiti vrjednijih.

Bez pomenute dvije vrijednosti ne bismo imali ni Diplomtza a ni Grahe.

…

Višedecenijski boravak u undergroundu može biti romantičan samo ukoliko imate izdašnog mecenu. Inače je to čista muka i frustracija. Damirov produženi boravak rezultat je dosljednosti u uzgoju pomenute dvije osobine, ali i rezultat niza nesretnih okolnosti.

Sjetimo se, njegov bend Rupa u zidu bio je među najzanimljivijim novim imenima koje nam je nudila prijeratna scena. Vrijedni bendovi tek su se budili iz autizma sarajevske pop rock škole, zbog koje smo prespavali i punk i novi talas. Rupa u zidu snimala je albume u tuzlanskom studiju, objavljivali ih u samizdatu (omote su crtali tada vrlo perspektivni tuzlanski strip crtači), obilazili su sve klubove na prostoru bivše Jugoslavije koji su imali struju i direktno pred publikom formirali svoj autentičan terrorbilly blues. Taman kada su potpisali za pristojnu izdavačku kuću (Take It Or Leave It) koja im je obećala distribuciju i promociju, JNA je odlučila da miroljubivo napusti Tuzlu.

Nakon rata više ništa nije bilo isto i to sigurno nije potrebno posebno objašnjavati. Damirov brat Bakir, gitarista izvrsnog stila manje je više, otišao je u SAD gdje i danas ukrštava flamenco i etno zvuk s ovih prostora. Nakon kratke muzičke avanture u Americi, Damir je sam snimio album Kora, koji nikada nije objavljen, ali vjerujte na riječ, radi se o dobrom skupu pjesama.

Bez posvećenih saradnika, Damir je sam u sobi pravio nove pjesme, kreirajući riffove kao da iza sebe ima braću Asheton. Imao je dva izbora, da se kao freak zamrzne u boljoj prošlosti i patetičnim prisjećanjima na dane vina i ruža, ili da počne ispočetka.

Rezultat je poznat.

…

Dobili smo Diplomtza koji nas je nedavno obradovao trećim albumom Život je raj. Nećemo ulaziti u monotoniju opisivanja pjesama, kod ovakvih albuma to je jalov posao. Ukratko...

Ponovo je snimljen za slovenački Monlee Records i na njemu se nalazi 12 pjesama. Gitara je ista, isti pouzdani Gibson Les Paul. Riffovi dolaze iz istog taloga iskustva - preslušavanja i usviravanja punka, hard rocka, bluesa... Ako moram izabrati poređenje, neka to budu Ron Asheton i Fred Sonic Smith. Riffove svira sasvim opušteno, kao stari blueseri, bez metronoma, razvlači ih i sabija koliko mu je potrebno da otpjeva stih. A stihovi su jednako direktni i ljuti, kao na prethodnim albumima. Zašto ne bi bili, isti su i razlozi... Lako ćemo se, nadam se, složiti da se ništa i nije promijenilo svih ovih godina.

...

Pročitao sam negdje primjedbu da Život je raj jako podsjeća na prethodne albume. Ako pažljivo poslušate album Live Rust Neila Younga čućete kako neko iz publike dobacuje da pjesme zvuče isto, a Young odgovara: Zašto što je sve ista pjesma.

Pošteno i iskreno.

…

Ipak, čini mi se da se pjesma ovaj put mijenja. Diplomatz kao da nam nudi rješenje. Nisam siguran, možda ga ja preslobodno dešifriram, ali čini mi se da je isto pronašao i Roky Erickson u našoj prethodnoj priči.

...

I na kraju, (da podvučem, kako se kaže) potrebno je u životu proći mnogo borbe i belaja da bi čovjek konačno, i bez sve zajebancije, rekao: Život je raj.

(zurnal.info)

Predstavništvo Kantona Sarajevo u Briselu djeluje u dubokoj ilegali, ne zna se koliko košta, šta radi a nema čak ni web stranicu.
Službena web stranica Vlade Kantona Sarajevo je jedino mjesto gdje se ovo fantomsko predstavništvo uopšte pominje i gdje se kaže da “djeluje kao istureni Ured Vlade Kantona Sarajevo i kantonalnih institucija prema regionalnim institucijama Evropske Unije u Briselu” te da mu je osnovni zadatak “promovirati i zastupati Kanton Sarajevo prema regionalnim evropskim institucijama i organizacijama sa sjedištem u Briselu, promovirati privredne, turističke i kulturne potencijale Kantona Sarajevo i Bosne i Hercegovine, te biti institucionalni partner prema evropskim regionalnim Predstavništvima u Briselu.”

Postojanje regionalnih predstavništava u Briselu nije sporno, jer sve zemlje članice EU kao i zemlje kandidati, imaju predstavništva svojih regija čija je prvenstvena uloga da se izbore za što veći dio kolača iz specijalizovanih evropskih fondova namjenjenih regionalnom razvoju.

Kanton Sarajevo je svoje predstavništvo u Briselu otvorio još 2007. godine i od tada je na njegovom čelu Dino Elezović. Ima li u ovom predstavništvu još zaposlenih, ko su oni i čime se konkretno bave, nigdje se ne pominje.

Ono što je posebno zanimljivo je da se u kantonalnom budžetu nigdje ne pojavljuje ovaj ured kao psoebna stavka gdje bi se moglo vidjeti koliko iznose ukupni godišnji troškovi ovog predstavništva.

Kantonalna Vlada kao udruženje građana

S obzirom da je riječ o “isturenom uredu” Vlade KS onda je logićno pretpostaviti da je trošak ovog predstavništva “utopljen” u zbirnu sumu troškova pod stavkom “kabinet premijera” za koju je u ovoj godini planirano ukupno 376 hiljada maraka. Po svemu sudeći to nije bilo dovoljno da bi se pokrili troškovi ovog ureda pa se u ovogodišnjem budžetu kantonalnog Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša pod stavkom “grant neprofitnim organizacijama”našlo i 68.000 maraka za “Ured za koordinaciju aktivnosti i prezentaciju Kantona Sarajevo pri Savjetu evropskih regija i EU u Briselu.”

Čudno je da se Vlada KS, odnosno njen “istureni ured” smatraju nevladinom organizacijom, odnosno neformalnim udruženjem građana. Još je veća misterija zašto se baš Ministarstvo prostornog uređenja našlo pozvanim da donira novac kabinetu premijera odnosno premijerovom “isturenom uredu”, u dalekom ali nama prijateljskom Briselu.

Ali gimnastika sa budžetskim stavkama je jedna od rijetkih oblasti u kojima aktuelna vlast briljira pa porezne obveznike više ništa ne može iznenaditi.

Predstavništvo u dubokoj ilegali

Važnije od samog načina finansiranja ovog fantomskog ureda su njegovi rezultati rada, o kojima se zna manje nego o samom predstavništvu i njegovom funkcionisanju. Sudeći po šturim vijesticama koje se pojavljuju na web sajtu kantonalne vlade, glavna aktivnost ovog predstavništva se svodi na obilježavanje državnih praznika BiH kroz prigodne koktele te ugoščavanje zvaničnika iz BiH koji se nađu u Briselu.

Da li je i koliko ovo predstavništvo “ugrabilo” novca iz evropskih namjenskih fondova isključivo svojom zaslugom a koji inače ne bi stigao u BiH, ne zna se, ali sudeći po rupama u kantonalnom budžetu i očajničkim pokušajima Vlade KS da izmoli kredite od komercijalnih banaka za finansiranje infrastrukture, izgleda da predstavništvo u Briselu i nije imalo sreće.

Iako je zvanično jedan od ciljeva ovog kantonalnog predstavništva u Briselu promocija turističkih, privrednih i svih ostalih potencijala Sarajeva, što je u 21. vijeku nezamislivo bez kvalitetnog prisustva na internetu sa atraktivnom i funkcionalnom web stranicom, za ovu “novotariju” u predstavništvu u Briselu izgleda još uvijek nisu čuli.

Za predstavništva RS 2,15 miliona maraka

Drugo regionalno predstvništvo iz BiH u Briselu, predstavništvo Republike Srpske, takođe se više bavi nekim drugim poslovima nego projektima za koji bi se finansirali iz specijalizovanih fondova EU.

Za razliku od Vlade Kantona Sarajevo, Vlada Republike Srpske otvorenija je kada se radi o finansiranju svojih predstavništava u svijetu, uključujući i ovo u Briselu koje je počelo sa radom krajem 2008. godine.

U budžetu RS za ovu godinu tako je za finansiranje pet predstavništava izdvojeno 2,15 miliona maraka. Uz Brisel, RS svoja predstavništva ima i u Moskvi, Štutgartu, Jerusalimu i Beogradu a njihova uloga više liči na neformalne ambasade nego na privredna predstavništva.

Čisto radi poređenja koliko bi mogao iznositi ukupan trošak predstavništva Kantona Sarajevo u Briselu, može poslužiti pokazatelj da predstavništvo RS u Briselu godišnje košta oko pola miliona maraka.

I dok predstavništvo Kantona Sarajevo djeluje toliko duboko u ilegali da nema ni web stranicu, s druge strane zaposleni u Predstavništvu Republike Srpske svojski se trude da opravdaju svoje plate, pa se tako uz pristojnu vizuelnu web prezentaciju redovno oglašavaju na najuticajnjim briselskim online medijima, poput Euractiv.com ili Euobserver.com, koji su nezaobilazno štivo za briselske birokrate kao i sve ostale koji se motaju oko brisleskih formalnih i neformalnih centara moći.

Predstavništva ne krše Ustav BiH

Ako je za predstavništvo Kantona Sarajevo u Briselu očigledno da konkretni rezultati u dobijanju novca iz specijalizovanih evropskih fondova ostaju nevidljivi, podjednako važi i za predstavništvo RS.

Suštinska razlika je da za Vladu RS ovo ionako nije glavna funkcija njihovog briselskog predstavništva, od koga se prije svega očekuje da djeluje kao politička ispostava Republike Srpske.

Naročito agresivno se kroz online oglašavanje promovišu “Izvještaji Vlade RS Savjetu Bezbjednosti UN” koje Vlada RS ničim izazvana piše i šalje Savjetu bezbjednosti UN-a, mada to nikad niko od njih nije tražio.

Naravno, svako ima pravo da piše Savjetu bezbjednosti UN, generalnom sekretaru UN, predsjedniku SAD, Kine, Sjeverne Koreje, pa tako ovo pravo pripada i Vladi RS.

Rasprava o tome da li su ova predstavništva RS legalna ili ne, te da li Vlada RS time krši dejtonski ustav po kome je spoljna politika u isključivoj nadležnosti BiH, okončana je. Kako je utvrdio Ustavni sud BiH, ova predstavništva ne krše ustav i samim tim su i legalna i legitimna, tako da to nije sporno.

Skuplja pita od tepsije

Ono što jeste sporno je kakvu korist od ovih predstavništava imaju građani te da li predstavništva opravdavaju uloženi budžetski novac.

U slučaju briselskih predstavništava situacija bi trebala biti najčistija, koliko su novca za region koji predstavljaju uspjeli dobiti iz fondova EU. Ukoliko uspiju za četiri godine obezbjediti barem dodatnih pedesetak miliona eura, mimo redovnog “sledovanja” koje EU redovito udjeljuje BiH, onda nije problem ako godišnje koštaju i miliom naraka, jer je zarada višestruko veće od uloženog novca.

Ali ako kao do sada od njih nema nikakve konkretne finansijske koristi onda je i godišnji trošak od 50 hiljada maraka za njihove troškove previše.

(zurnal.info)

Predsjednici hrvatskih političkih stranaka nastoje uvjeriti javnost da je izbor hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine najvažnije političko pitanje. Delegitimacija Željka Komšića logična je politička posljedica takvog uvjeravanja. Istovremeno, sa decibelima hrvatstva na usnama, ne uspijevaju dosegnuti minimum monoetničke empatije: nikako da se dogovore ko bi bio taj stopostotni hrvatski kolos, planina hrvatstva od koju će se, kao čista ljevičarska suvišnost, odbiti deminutiv hrvatstva, Željko Komšić.

LEGALAN ALI NE I LEGITIMAN

Pred sarajevskom gradskom tržnicom počelo je skupljanje potpisa za predsjedničku kandidaturu Jerka Ivankovića Lijanovića, što nas, već u prologu predizborne kampanje, uvjerava da od jednog zajedničkog kandidata hrvatskih političkih stranaka u trci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH neće biti ništa. Ako je procjena tačna - a dostupne informacije potvrđuju procjenu – navodni politički opozit i etnički monolit u svrhu oktobarske abdikacije SDP-ovog Hrvata, otkrivaju se kao politička laž koja svojom lažljivošću afirmira Komšićevo pravo na političku laž – da bude izabrani predstavnik hrvatskog naroda. Ta laž nije ništa veća od laži onih koji, iako se ufaju da su predstavnici hrvatskog naroda, ne mogu izabrati predstavnika hrvatskog naroda čije se hrvatstvo, za razliku od Komšićevog, može izmjeriti po iracionalnom kriteriju etničkog privida.

Recimo to ovako: po čemu, po kojim kriterijima političkog, Lijanovićevo hrvatstvo nije tek puki privid, kada se on kandidira u ime stranke i iz stranke koja nominalno nije etnička nego ekonomska. Budući da je ekonomska, Narodna stranka Radom za boljitak u svom taboru, u bitnoj proporciji, ima i Srba i Bošnjaka i Nacionalno Neopredjeljenih i Nacionalnih Manjina.

Ta činjenica implicira onu vrstu negativne argumentacije spram Ivankovićevog izbora u Predsjedništvo države koja se koristi u svrhu etničke delegitimacije Komšićevog izbora u Predsjedništvo? Po kom kriteriju nije prihvatljivo da Komšića biraju simpatizeri SDP-a, a jeste da Lijanovića biraju simpatizeri NS Radom za boljitak? Da Čović i Ljubić ne bi likovali nad ovom logičkom argumentacijom, interpretaciju treba dovesti do kraja: Jerko Ivanković, u eventualnom takmičenju za hrvatsko mjesto u sarajevskoj zgradi Josipa Vancaša, ne može biti dio integrističkog hrvatskog bloka; on je na istoj strani dejtonske ludističke ulice sa Komšićem: njihov izbor je, što bi kazali hrvatski politički prvaci u Bosni, legalan ali nije legitiman. E sad, zašto bi, po etnokorporativističkoj matrici, npr. kandidat HDZ-a za Predsjedništvo BiH bio legalan i legitiman? Iz čega se izvodi pravna, politička i etička legitimacija budućeg Čovićevog kandidata za hrvatsku dionicu bosanskohercegovačkog etničkog trijumvirata? Da li iz banjalučke potvrde buduće koalicije Dodik-Čović?

ZASJEDA ZA KOMŠIĆA

To je, da racionalno razoružamo i preduprijedimo bošnjački podosadni arhetip o još jednom pokušaju podjele zemlje, legitimna potencijalna koalicija, koja, gle čuda, delegitimira izbor HDZ-ovog kandidata za člana Predsjedništva BiH „iz reda hrvatskog naroda“! Zašto? Pa zato što su Dodik i Čović dogovorili međusobnu podršku kandidatima za člana Predsjedništva BiH, što može implicirati, mada ne mora, da će značajan broj srpskih glasova u FBiH ići Čovićevom kandidatu za Predsjedništvo BiH. Možda upravo ti glasovi presude u korist HDZ-ovog čovjeka za Predsjedništvo države.

Takav razvoj politike u BiH, nakon oktobarskih izbora, stvara uvjete za ograničeni trijumf liberalističkog principa: članovi Predsjedništva mogu biti izabrani i biračkom podrškom građana drugog etniciteta. Veličanstveno!

No, vratimo se mi Komšiću i velikoj zasjedi protiv njega. Pitanje glasi: u čemu je razlika između eventualnog izbora Čovićevog etničkog elementa u Predsjedništvo BiH i načina na koji je izabran ili na koji će biti izabran Komšić? Nema razlike, izuzev notornosti da će HDZ-ov kandidat, na neviđeno, biti čovjek koji hoće da bude Hrvat, za razliku od Komšića, Hrvata koji hoće da bude čovjek. Ovo čovjek ne treba shvatiti kao pohvalu Komšićevoj ljudskosti, (možda i nije neki čovjek, ne znam) već kao, i na pojavnoj ravni vidljivu elementariju: etnički identitet je samo jedan a ne jedini njegov identitet. Nažalost, u današnjoj Bosni i Hercegovini heterogenitet je hendikep, pa se Komšićeva izvorna politička pripadnost SDP-u pojavljuje kao nepremostiva prepreka za njegovu etničku vjerodostojnost u dijaboličnoj državi, što ne znači da u boljoj državi i boljem SDP-u, Komšićev elementarni hrvatizam ne bi bio prepoznat kao prihvatljiva etnička norma za veliki broj hrvatskih birača u Bosni i Hercegovini.

U svakom slučaju, politička metodologija koju primjenjuju „stranke sa hrvatskim predznakom u BiH“, kako bi se stvorili uvjeti za Komšićevu listopadsku denominaciju, potvrđuju i legalitet i legitimitet Komšićeve prijave za najviše radno mjesto u hijerarhiji „zarobljene države“. Ostaje još samo da Ljubić pozove Silajdžića u koaliciju za glasove, pa da u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH imamo najmanje tri Komšića. Time bi nacionalizam postao bespredmetan. U teoriji, naravno. Ali, strogo uzevši, svaka praksa rezultat je nekog promišljanja. Mada, da ne bih ispao naivan, svjestan sam da niko nikada nikoga ni u šta nije uvjerio.

POTVRDA AUTIZMA

Ipak, u završnoj eksplikaciji želio bih ponuditi još jednu dozu „politološkog ludila“, inspiriran nadahnutim i odgovornim tekstom Ivana Lovrenovića u magazinu Dani (Kontinuitet urušavanja, 14.maj 2010, br.674).

Analizirajući politički kontekst izbora za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, autor je, osvrnuvši se na javno predstavljanje važnog zbornika Hrvati u BiH: ustavni položaj, kulturni razvoj i nacionalni identitet, značajnu dionicu teksta posvetio Ivi Komšiću, i kao autoru jednog od ključnih tekstova zbornika, i kao sposobnom i talentiranom političaru koji je „velika izgubljena šansa hrvatske političke scene u Bosni i Hercegovini.“

Ovo je važna indikacija i, za sada, tačan sud o uvaženom dekanu Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Kažem - za sada, jer u nekom drugom političkom kontekstu koji se ljudskim djelovanjem može proizvesti, zašto Ivo Komšić ne bi mogao biti kandidat za člana Predsjedništva BiH? Ovo pitanje nije samo retoričke naravi, već je u najužoj vezi sa prethodnom argumentacijom koju sam ponudio u tekstu.

Politička talentiranost Ive Komšića, u najboljem smislu te riječi, dolazila je do izražaja svih ovih godina prostom činjenicom da je to, rekao bih, možda jedini političar u Bosni i Hercegovini koji je mijenjao stranke (SDP, HSS, SDU...) a da to birači generalno nisu uzimali za zlo; naprotiv, ta nedosljednost tretirana je kao politička dosljednost, kao logičan i pravi izbor u datom političkom trenutku, kao sasvim prirodan čin.

Percepcija Komšićevih političkih transfera ostala je uglavnom pozitivna, a njegov politički cik-cak mnogi i danas smatraju autonomnom političkom gestom.

To je kapital koji apostrofiram da bih poentirao irelevantnost etničkog biranja članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine na slijedeći način: možemo li zamisliti situaciju u kojoj SDP BiH za člana Predsjedništva BiH „iz reda hrvatskog naroda“ predlaže Ivu Komšića!? (ja mogu, ne samo da zamislim, nego bih, da sam profesionalni političar otvorenih lijevih uvjerenja, na tome i radio). Kako bi na tu političku senzaciju reagirao blok hrvatskih stranaka koji Željku Komšiću spočitavaju odsustvo hrvatskog legitimiteta? Kako bi reagirali hrvatski intelektualci koji SDP-u, počesto s pravom, zamjeraju politički dogmatizam i neproduktivni etnički (i)realizam? Na kraju, kako bi reagirali birači?

Ako bi i drugi Komšić ( Komšić je ovdje metafora neupitnog hrvatstva a koje ne dolazi iz HDZ-ovih miljea) bio dočekan sa istom negativnom argumentacijom kao i Željko ( a složićemo sa da Ivo Komšić može biti od desničara prokazan za mnogo toga, ali sigurno ne i za nehrvatstvo) to bi bila tužna potvrda konačnog iracionalnog autizma hrvatske politike u Bosni i Hercegovini kojoj je imaginacija trećeg entiteta blokirala volju za državom. A država je, pozovimo u pomoć Hegela, još uvijek, „bog koji hoda“.

Najnoviji videouradak iz discipline pljuvanje udalj, i šire

Do Izbora je ostalo još 135 dana a kampanja je već dostigla nepodnošljiv (zavidan glib) nivo neukusa. Uključivanjem u izbornu utrku Fahrudina Radončića i njegovog Saveza za bolju budućnost medijska borba za svaku bošnjačku dušu pretvara se u svojevrsno takmičenje, sa izglednim kobnim posljedicama.

Novi kolačići u bh. političkom životu potrudili su se da u aktuelnoj izbornoj utrci dobijemo i nove discipline. Tako ove godine, u eksperimentalnoj, tzv. pokaznoj fazi imamo discipline poput: izmišljanja u unatrag na deset, dvadeset i više godina, neselektivno pljuvanje udalj i šire, te bacanje prašine u oči.

Analitičari najavljuju mogućnost uvođenja posebne discipline prebijanje s motkom (titulu šampiona u ovoj displini još uvijek ima neprikosnoveni Haris Silajdžić), a postoje ozbiljne naznake kako bi se na listi mogla naći i takmičenje u dizanju automobila uvis.

Osnovna karakteristika novih disciplina je da su u utrci dozvoljena sva raspoloživa sredstva, a takmičari ne podliježu doping kontroli niti im je potrebna ljekarska kontrola.

Već sada se može zaključiti kako će ovogodišnje takmičenje ostati upamćeno po neviđenoj žestini, u skladu sa najnovijim prevodom slogana Citius-Altius-Fortius koji glasi Gore-Žešće-Prljavije.

Prvi izvještaji sa terena pokazuju da će takmičenje biti vrlo interesantno. Dokaz ove konstatacije je najnoviji videouradak iz discipline neselektivno pljuvanje udalj, i šire koji je u najtiražnijem bošnjačkom dnevnom glasilu najavljeno kao “Sulejman Tihić i njegova savjest”. Ovo nevješto prikriveno autorsko djelo moguće je pogledati na servisu You Tube:

I što bi rekao pokojni Branko Mikulić: Neka igre počnu!

(zurnal.info)

Dobojski načelnik Obren Petrović, čovjek sumnjive ratne prošlosti, pridružio se donatorima sredstava za izgradnju zgrade Rijaseta Islamske zajednice u BiH. Nakon Fahrudina Radončića, Alije Budnje, Edina Arslanagića i ostalih tajkuna, i Petrović se stavio na spisak dobrotvora. Naime, jučerašnja posjeta reisu-l-uleme Mustafe ef. Cerića bila je pazarna, jer mu je načelnik Petrović uručio ček od 15.000 KM za izgradnju zgrade Rijaseta, a ta cifra je samo početak saradnje reisa Cerića i Petrovića.

-Ovo su mala sredstva i mi ćemo u narednom periodu sigurno u planiranju budžeta predvidjeti još sredstava. I sigurno da ću biti sretan kada bude završena zgrada Rijaseta - izjavio je Petrović.

Reis Cerić mu se uredno zahvalio na donaciji rekavši da "nije veliko čudo od njega, bilo bi čudo od drugih".

I tu ništa ne bi bilo sporno, da se ne radi o osobi za koju se sumnja da je počinila ratne zločine na području Doboja.

Prema riječima Momira Dejanovića, direktora Centra za humanu politiku iz Doboja, radi se o osobi koja je tokom rata bila na rukovodećoj poziciji u dobojskoj policiji, te je morala znati šta se dešavalo u Doboju u ratnim godinama.

- Mi smo u novembru 2008. godine zatražili od Tužilaštva BiH da se Obren Petrović procesuira zbog ratnih zločina počinjenih u Doboju tokom rata. Istina, mi nemamo nikakve dokumente koji to dokazuju, ali zato smo u kontaktu sa vrlo pouzdanim svjedocima koji znaju mnogo o mutnoj prošlosti Obrena Petrovića - kaže Dejanović. On dodaje da bi se Petrovića između ostalog moglo tereti za zlostavljanja, mučenja, potpisivanje rješenja o hapšenju civila...

- I da nije ubio nikoga, on kao rukovodeći je morao to spriječiti, a nije. Donacija za izgradnju zgrade Rijaseta je klasično podmićivanje. Zapravo on na taj način pokušava da stvori prividno stanje multikulture i da skrene pažnju sa bitnije stvari, odnosno da se ne priča o njegovom učešću u ratnim zločinima - kaže Dejanović.

Naš sagovornik objašnjava i to da je Petrović tokom rata navodno bio u istom timu sa Predragom Kujundžićem, zločincem koji je osuđen na 22 godine zatvora zbog ratnih zločina nad Bošnjacima na području Doboja.

(zurnal.info)

Ljubomir Borovčanin: „Dva kilometra prije Konjević Polja, javio mi se Stupar, ovaj komandant Odreda Šekovići na vezu. Pitao sam ga šta se dešava, međutim, on je panično odgovarao. Nisam dobio konkretan odgovor, nego rekao mi je: „NE PITAJ“. Tako, u tom smislu nešto, i pitao je, tražio da se vratim ja.“

Haški istražitelj: „U to vrijeme, koje je područje pokrivao Goran Stupar?“

Ljubomir Borovčanin: „Nije to Goran Stupar nego Miloš Stupar.“

Haški istražitelj: „Koje, koje je on, za koje je on područje bio zauzet, zadužen tada?“

Ljubomir Borovčanin, „Od Sandića do Kravice.“

Haški istražitelj: „Znači, on je taržio od Vas da se vratite?“

Ljubomir Borovčanin: „Ja sam rekao: Stižem odmah, okrenuli smo auto i krenuli prema njemu.“

SUSRET U KRAVICAMA

Bilo je kasno popodne tog 13. jula '95. godine kada je Ljubomir Borovčanin se iz Konjević Polja, preko Sandića, stigao u Kravice.

„I vidio sam veliki broj policajaca. Ne veliki broj, nego onoliko koliko ih je bilo na putu. Vidio sam i Lukićevu jedinicu i veliki broj leševa“, prisjećao se pred haškim istražiteljima Ljubomir Borovčanin.

Tada je u Kravicama sreo i Miloša Stupara. Poznavao ga je kao komandanta Odreda specijalne policije Šekovići. Upitao ga je za leševe koji su ležali ispred hangara.

„On mi je vrlo kratko objasnio da je ta formacija dovela veliki broj Muslimana iz Sandića u taj krug, da je prilikom ulaska u krug, jedan od Muslimana oteo pušku jednom policajcu i ubio ga, da je, potom, Čuturić, zamjenik komandanta Odreda, uspio dohvatiti pušku, te da je vojna jedinica koja je tada bila, otvorila vatru i da je došlo do masovnih ubistava“, ispričao je Borovčanin haškim istražiteljima.

Ovu Borovčaninovu izjavu,koju su uzeli haški istražitelji Peter McCloskey i Alistair Graham, sutkinja Suda BiH, Azra Miletić, nije prihvatila kao dokaz da je Miloš Stupar 13. jula, u popodnevnim časovima bio prisutan u Kravicama, kada su pripadnici njegovog Odreda ubili oko 1.200 Bošnjaka zarobljenih u širem reonu Konjević Polja. Odbacivši navedenu izjavu, Miletićeva je stekla preduslove da ukine prvostepenu presudu kojom je Stupar osuđen na 40 godina robije, te da ga pravosnažno i zauvijek oslobodi odgovornosti za genocid u Srebrenici.

ZA SVE JE KRIV RADE ČUTURIĆ

Dakle, „hrabra“ sutkinja Miletić je utvrdila da ne postoje relevatni dokazi da je Stupar bio tog 13. julskog popodneva u Kravicama, te je tako odgovornost prebacila na Radeta Čuturića koji je preuzeo komandu nad Drugim odredom tek krajem avgusta 1995. godine što je navedeno i u dokumentaciji koja je priložena prilikom suđenja u predmetu Trbić.

„Izgleda da je u periodu kad je ranjen (13. juli 1995. godine), Rade Čuturić, sin Milana, rođen 26. avgusta 1971. godine u Stuparima kod Kladnja, bio oficir i zamjenik komandanta Drugog specijalnog odreda policije. On je kasnije, 24. avgusta 1995. godine preuzeo komandu nad drugim odredom i ubijen je u akciji 23. septembra 1995. godine na Ozrenu“, piše izvještaju sa suđenja Miloradu Trbiću.

U istom dokumentu, nadalje, piše da je, u vrijeme izvršenja pogubljenja u Kravici bio i zamjenik komandanta specijalne brigade policije, Ljubomir Borovčanin koji je prošao pored skladišta dok su se pogubljenja dešavala.

To, dakle, potvrđuje navode iz Borovčaninove izjave date haškim istražiteljima koju je sutkinja Miletić odbacila prilikom donošenja odluke o oslobađanju Miloša Stpara, tadašnjeg komandanta Drugog odreda specijalne policije Šekovići. A prisustvo tejedinice u Kravicama nesporno je utvrđena i u Hagu u predmetuTrbić.

TENK I PRAGA

„Zapadno od Kravice, jedno od sabirnih mjesta bila je livada u Sandićima. Na ovom mjestu viđen je tenk i praga koji su, najvjerovatnije, pripadali jedinicama MUP-a, 2. odreda Šekovići što je pomoglo drugim jedinicama MUP-a, u čuvanju zarobljenika... Sama pogubljena su počela između 17 i 18 sati i trajala su nekoliko sati. Izjave svjedoka ukazuju na to da su za ubijanje zatočenika koji nisu mogli pobjeći iz skladišta korišteni pješadijsko oružje, mitraljezi i bombe. Svi izlazi su bili pokriveni vatrom, a zarobljenici koji su pokušali pobjeći kroz vrata i prozore ubijeni su“, piše u haškom izvještaju sa suđenja Miloradu Trbiću, te se nastavlja: „Kada je prestala pucnjava, stiglo je nekoliko kamiona i počelo je utovaranje tijela u kamione. Ovaj proces nastavljen je do mraka“.

Na tom je mjestu ubijeno oko 1.200 Srebreničana. Na istom mjestu, u isto vrijeme, bio je i Miloš Stupar. On je danas slobodan građanin. Zahvaljujući Azri Miletić.

{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/borovcanin.pdf|580|700}

(zurnal.info)

Danas se navršilo trideset godina od smrti Iana Curtisa, legendarnog pjevača Joy Divisiona. Zadnjih dana razmišljam o tome kako se nešto čudno dogodilo proljeću. Nema ga

Da pišem dnevnik, ovako bi izgledala stranica datirana na utorak, 18.05.2010. godine.

18.05.2010.

Danas se navršilo trideset godina od smrti Iana Curtisa, legendarnog pjevača Joy Divisiona. Zadnjih dana razmišljam o tome kako se nešto čudno dogodilo proljeću. Proljeća nema. Kiša i vjetar danima. Sivilo kroz koje se probijaju besmrtni Curtisovi stihovi i njegov pogrebni glas.

Sve se pomiješalo, uglavnom. Hodam cestom, ali doslovno cestom, i žalim grad koji je nestao u povijesnom uraganu, koji ga je izbrisao s lica zemlje i preselio ga tamo gdje obitava i Curtis i toliki mladići čija su pleća pukla pod teretom bezumlja i besmisla. Hodam cestom, a hodam kroz grad. Pločnike je zauzela motorizirana željezarija pažljivo ugurana između, nedavno posađenih, lipovih mladica. Pločnike su zauzele i gazde kafana i fast foodova, zatrpali ih aluminijskim stolovima i stolicama. Ja hodam cestom, klinci sa ogromnim torbama na leđima hodaju cestom, guraju se kroz popodnevni promet iz škole i u školu. Usput bacaju plastične boce i ostatke užine po ulici. Nekakvi ljudi, grubih lica i divljih pogleda dovikuju se preko ulice. Sklanjam se automobilima koji prolaze. Djeca se sklanjaju automobilima koji prolaze. Likovi čije oči prezrivo gledaju svijet, grubo i gadljivo divlje, zaustavljaju auta usred djece, između pločnika punih automobila i kafanskog inventara, otvaraju prozore i razgovaraju s istim takvim primjercima sramotne ljudske vrste koji se mangupski naslanjaju na krov zaustavljenog automobila. U tom trenutku, promet se zaustavlja, stvara se dugačka nervozna kolona. Na cesti, dodiruju se kišobrani nadrkanih prolaznika u mimohodu. Osim, uglavnom zluradog, dječjeg smijeha, ne možete vidjeti osmijeh niti čuti kako se netko zdravo smije. Sve se pretvorilo u zluradost, pakost, podozrivost, prezir, bahatost i, brate i sestro, u seljakluk svake vrste.

Da sam religiozan molio bih da netko sve to zaustavi, vrati vrijeme unatrag i izbriše nepravdu, jer nepravda je uništiti Grad. Ovako, ostaje mi samo da psujem i galamim svo vrijeme svjestan da me nitko živ ne čuje. A i ako sluša i čuje sve što kažem dočekuje s prezirom. Budala! To sam ja. To su svi koji traže nešto čega nema, nešto čega neće biti. Svi koji traže Grad, otvoren, tolerantan prostor, pristojan dom i zabavnu usputnu stanicu. Vrijeme je ljudi čija je nepristojnost uvredljiva, vrijeme je bahatih političara, instant zvijezda, brutalno nasilnih klinaca, kvartovskih lopova i siledžija, napumpanih usta i silikonskih sisa, vrijeme loše droge, zaboravljenih gorkih ratnika, vrijeme je nerada, nepročitanih knjiga, gadljive glazbe i proljeća, koje je negdje nestalo.

Ništa se, osim toga, nije dogodilo. Prije trideset godina Ian Curtis se ubio u svom domu u Macclesfieldu. 2010. u Mostaru je nestalo proljeće. Nestali su pločnici. Nestao je grad. Rest In Peace!

(zurnal.info)

Vlasnik novoosnovane Stranke za bolju budućnost Fahrudin Radončić danas je, ničim izazvan, telefonom pozvao člana Predsjedništva SDA Sejada Delića. Umjesto uobičajenog kurtoaznog pozdrava kako nalažu pravila ponašanja kada nekoga pozovete, Radončić je, u svom stilu, na Delića osuo paljbu najvulgarnijih i najopasnijih prijetnji.

Pokušavajući dokučiti šta je uzrok ovakvom sumanutom ponašanju i divljanju Fahrudina Radončića, saznali smo da on Sejada Delića i SDA okrivljuje što je dio informacija i zvaničnih dokumenata o njegovom nezakonitom poslovanju dostavljen nekim medijima i institucijama.

Imajući u vidu od koga ovakve prijetnje dolaze, Sejad Delić je šokiran i uplašen njihovim sadržajem odlučio cijeli slučaj prijaviti nadležnim instiucijama.

Ratnim zločincima Ratku Mladiću i Goranu Hadžiću sudit će poseban "međunarodni mehanizam", ako Haški tribunal bude zatvoren prije njihovog hapšenja.

Formiranje takvog mehanizma planirano je izlaznom strategijom rada tog suda. Predstavnici Tribunala rekli su da ako Mladić i Hadžić budu uskoro uhapšeni sudit će im se na Haškom sudu i ti procesi bi mogli biti završeni do 2014./05. godine, prenosi Mondo.

Dodali su da ako do toga ne dođe ne znači da će slobodno šetati bez kazne. Patrick Robinson rekao je da bi svi procesi koji su u toku, uključujući i onaj protiv Karadžića, trebali biti završeni do 2014. godine, kada je i predviđeno zatvaranje suda. Pred Tribunalom je 17 predmeta protiv 40 optuženih, prenosi danas portal Dnevnik.hr.

(Fena)

Svi nedavni izvještaji relevantnih evropskih i međunarodnih institucija posvećenih pravima nacionalnih manjina u BiH imaju iste nalaze i preporuke, a to je da su u BiH, kada su u pitanju obrazovanje i kultura nacionalnih manjina, pomaci gotovo nikakvi.

Ovo je danas u sklopu svoje prezentacije na sjednici Vijeća nacionalnih manjina BiH rekao pravni savjetnik u Misiji OSCE-a u BiH Aleksandar Čorni.

On je rekao i da u sistemu javnog informiranja u BiH gotovo da i nema programa koji se emitira na programu nacionalnih manjina te da država daje nedovoljnu podršku kulturnim aktivnostima nacionalnih manjina.

A to su najvažnije stvari za očuvanje njihovog identiteta, jer je njegovanje kulturno-historijske tradicije najvažnije protiv asimilacije.

Kada je u pitanju učešće nacionalnih manjina u javnom životu, posebno u politici, aktualne su stvari u vezi s implementacijom presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju "Finci-Sejdić", ali problema ima i na lokalnom nivou, kazao je Čorni.

Predstavnica UNHCR-a - Ured u Sarajevu Sabina Čejović govorila je o angažmanu ove organizacije na prevenciji stvaranja osoba bez državljanstva.

Odranije je bilo poznato da ovaj problem u BiH najviše pogađa Rome, koji se nisu upisivali u matične knjige.

Jedan od problema koji su istaknuli predstavnici drugih organizacija jeste i postojanje velikog broja romskih nevladinih organizacija, kojih ima registriranih više od 60.

Međutim, samo ih je 45-50 stvarno aktivno, dok se ostale mogu smatrati "društvom jednog lica", a takva situacija otežava saradnju s drugim organizacijama i potencijalnim donatorima.

(Fena)

Eliminacija diskriminacije u regionu - Uloga institucija za zaštitu ljudskih prava i modeli regionalne saradnje, bila je tema Regionalne konferencije danas u Sarajevu u organizaciji Institucije ombudsmena za ljudska prava BiH i uz potporu Misije OSCE-a u BiH.

Kako je u izjavi istaknula ombudsman BiH Jasminka Džumhur, susret ombudsmena zemalja regiona, članica Vijeća Evrope prilika je za razmatranje gotovo identičnih problema u oblasti zaštite ljudskih prava, a u kontekstu aspiracija tih zemalja prema članstvu u Evropskoj uniji i njihove slične pravne tradicije.

Po njenim riječima, neophodno je na zajedničkim osnovama kreirati zakonski okvir i mehanizme za eliminaciju diskriminacije u državama regiona, bez obzira na to da li se radi o diskriminaciji po etničkom, spolnom ili nekom drugom osnovu, uključujući i sve učestalije slučajeve mobinga, ili uznemiravanja na radnom mjestu.

Na značaj efikasnijeg djelovanja na planu zaštite ljudskih prava u nacionalnim i regionalnim okvirima ukazali su pučki pravobranitelj Republike Hrvatske Jurica Malčić, zaštitnik građana Republike Srbije Saša Janković, zaštitnica ljudskih prava Republike Slovenije dr. Zdenka Čebašek-Travnik, narodni pravobranitelj Makedonije Idzet Memeti, i Šućko Baković, zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore.

Njihove ocjene svjedoče o gotovo identičnoj praksi u pogledu suzbijanja svih oblika diskriminacije te o potrebi ohrabrivanja građana da se obraćaju odgovarajućim institucijama za zaštitu ljudskih prava, bilo da se radi o etničkoj ili manjinskoj diskriminaciji, ili pak o kršenju njihovih prava u ekonomskoj i socijalnoj domeni.

Konstatirano je, istovremeno, gotovo potpuno odsustvo sudske prakse u pogledu sankcioniranja mobinga kao načina zlostavljanja na radnom mjestu, te pogrešno tretiranje prava iz radnog odnosa kao svojvrsnog relikta prethodnog socijalističkog društvenog uređenja.

(Fena)

Maurice je poginuo u Sarajevu, 18. maja 1992. u misiji tokom koje je bio u pratnji konvoja lijekova namijenjenog građanima opkoljenog Sarajeva.

Cvijeće su položili predstavnici gradskih vlasti, IFRC-a, ICRC-a, Društva Crvenog križa BiH, Crvenog križa FBiH, Crvenog križa Kantona i sarajevskih općina.

"Bila je ovo i prilika da se prisjetimo i odamo počast svim humanitarcima i aktivistima koji su dali živote u svojim plemenitim misijama pomaganja čovjeku u nevolji", izjavila je Feni referentica za informiranje Crvenog križa KS-a Aziza Karić.

Cvijeće je položeno u spomen na poginule aktiviste i humanitarce: Azru Nikšić, Fatimu Šljivo, Kostadina Pejanovića te Avdu Fuluriju.

(Fena)

Predsjednik Kosova Fatmir Sejdiju izjavio je da će Kosovo učestvovati na samitu u Sarajevu samo ukoliko učesnici budu predstavljeni pod punim državnim simbolima.

Iako je Kosovo potvrdilo učešće na samitu, kosovski predsjednik kaže da Priština neće pristati da bude predstavljena pod imenom "Kosovo/UNMIK".

- Mi ćemo učestvovati samo ukoliko uslovi za nas budu isti kao i za svaku drugu državu. Ukoliko svaka država bude predstavljena državnim simbolom, mi ćemo učestvovati, rekao je Sejdiju.

- Za nas nije prihvatljivo da učestvujemo pod oznakom na kojoj piše 'Kosovo-UNMIK' ili uz vezivanje za Rezoluciju 1244 UN, što Srbija želi, dodao je on i naglasio da je Kosovo priznalo 67 država i da Srbija želi da zanemari tu činjenicu.

Govoreći o predstojećoj presudi Međunarodnog suda pravde (ICJ), koja se očekuje do kraja godine, Sejdiju je naveo da je uvjeren da "nijedan sud ne može da donese presedu koja je protiv volje naroda".

- Argumenti koje smo mi poslali sudu su neoborivi. Argumenti koje su naši partneri Njemačka, Francuska, Velika Britanija i druge države poslali ICJ-u su takođe argumenti koji idu u prilog priznavanja nezavisnosti Kosova, istakao je Sejdiju.

(Fena)

Duško Mirković, advokat i poverenik SDP-a u Trebinju, žrtva je klerofašističkih struktura, tvrde u Alternativnom klubu u Trebinju, samo zato što je njegova klijentica Bošnjakinja. Pre nekoliko dana je bio progonjen i tučen u Sudu, a dans je dobio i prekršajnu prijavu od Sudske policije.

Podsećamo, Duško Mirković je jedanaestog ovog meseca bio fizički maltretiran, dok je njegova klijentica dobila i udarac. I dok je pokušavao da dobije zaštitu od predsedika Osnovnog suda, ponovo je bio maltretiran od pripadnika Sudske policije.

Milan Bosić, predsednik Osnovnog Suda u Trebinju, za koga se osnovano sumnja da je počinitelj ratnog zločina, angažovao je izvesnog Veljka Spremu, koji je sin tamošnjeg popa i postavio ga za načelnika Sudske policije, koja je pre nekoliko dana maltretirala Mirkovića.

Kako se tvrdi u Alternativnom klubu u Trebinju, na Mirkovića se vrši sistematski i organizovan progon od strane Milana Bosića, Slobodanke Gacinović, Dobroslava Ćuka i Veljka Spreme.

I pored toga što je bio žrtva, Sud i Sudska policija su danas Mirkovića pozvali na odgovornost i uputili mu prekršajnu prijavu.

(zurnal.info)

Zdravstveno stanje svih sedmoro povrijeđenih, uključujući i četvoro djece, u teškoj tragediji koja se dogodila prošlog petka u visočkom naselju Hlapčevići je stabilno, potvrđeno je u KCUS-u.

-Za sada su svi stabilni i nema nekih značajnih promjena, rekla je Feni glasnogovornica KCUS-a Biljana Jandrić.

U tragediji koja se u petak dogodila u naselju Hlapčevići pohamnitali napadač je ubio tri, a teško ranio sedam osoba, među kojima je četvoro djece.

U povodu ove velike tragedije danas je dan žalosti u općini Visoko, a ova odluka je donesena na vanrednoj sjedinici Kolegija općinskog načelnika i Predsjedništva Općinskog vijeća Visoko.

(Fena)