Državama Zapadnog Balkana otvorena su vrata EU a koliko će brzo kroz njih proći zavisi od angažmana svake države pojedinačno. U međuvremenu Zapadnom Balkanu ne treba specijalni predstavnik EU.

Konferencija u Sarajevu koja je u srijedu okupila predstavnike zemalja članica EU, Evropske komisije i zemalja regije, te SAD, Rusije i Turske, potvrdila je da BiH i ostale zemlje regiona mogu računati na ulazak u EU - onda kada ispune uslove. O konkretnim rokovima kada bi se to moglo desiti nije bilo govora.

-EU je potvrdila svoju nedvosmislenu posvećenost evropskoj perspektivi zemalja zapadnog Balkana, što je osnova za stabilnost i razvoj. Budućnost zapadnog Balkana leži u EU. Zemlje zapadnog Balkana moraju intenzivirati svoje naporeda ispune neophodne postavljene kriterije i usaglašene uslove na njihovom putu ka članstvu u EU. Napredak svake zemlje biće ocjenjivan posebno, navodi se u predsjedničkoj izjavi Španije, predsjedavajuće EU, objavljenoj u srijedu nakon sastanka EU - Zapadni Balkan održanom u Sarajevu.
U radu neformalnog sastanka učestvovalo je 48 predstavnika zemalja članica EU, Zapadnog Balkana, SAD, Rusije, Turske i međunarodnih organizacija.
- Današnja konferencija bila je jasan dokaz opredjeljenosti EU i šire međunarodne zajedncie da zemlje Zaopadnog Balkana trebaju postati dio EU, rekao je u obražanju novinarima nakon završetka konferencije Sven Alkalaj, ministar spoljnih poslova BiH.
- Ova je konferencija potvrdila perspektive regiona za članstvo u EU. Očekujemo da obećanja koja smo danas čuli budu pretočena u konkretnu saradnju među zemljama regiona a poslednjih mjeseci smo svjedoci pozitivnog razvoja u čitavom regionu, pregovori Hrvatske o pristupanju EU su u završnoj fazi, odluka o bezviznom režimu za BiH i Albaniju, očekuje se mišljenje Evrospke komisije o zahtjevu za članstvo Albanije i Crne Gore a i aplikacija Srbije čeka već nekoliko mjeseci. Ono što smo danas željeli da poručimo je da BiH i Kosovo nisu napušteni i zaboravljeni kada je riječ o evropskin integracijama, poručio je evropski komesar za proširenje Stefan Fule.
Eventualno imenovanje specijalnog izaslanika EU za Balkan, o čemu se špekulisalo poslednjih dana, očigledno ne uživa jedinstvenu podršku unutar EU.

- Kada se osvrnemo desetak godina unazad smatram da je u cjelini Zapadni Balkan uspješna priča o angažmanu EU. Stoga, po mom mišljenju, smatram da nam ne treba specijalni izaslanik za Zapadni Balkan, ocjena  je Miguel Angel Moratinosa, ministra spoljnih poslova Španije, koja je bila i organizator skupa u Sarajevu.

Na konferenciji nije bilo usvanja zvanične deklaracije jer predstavnici Srbije nisu željeli staviti svoj potpis na dokumenat koji potpisuju i predstavnici Kosova, pa je kao kompromisno rješenje izabrana forma u vidu predsjedničke izjave Španije ,kao zemlje koja trenutno predsjedava EU.

Zbog nepristajanja Srbije da učestvuje na skupu na kome su i predstavnici Kosova, kao nezavisne države, organizator je odustao i od zvaničnog skupa pa se konferencija u Sarajevu tretirala kao neformalni skup, pri čemu učesnicima nisu navođene zemlje iz kojih dolaze i funkcije koje obavljaju, već samo imena i prezimena.

(zurnal.info)

U ovoj jedinstvenoj ponudi Ministarstvo privrede u Zeničko-dobojskom kantonu vam nudi otplatu bankovnih kamata, besplatno uvođenje certifikata kvaliteta i privatizaciju oslobođenu tereta radničkih doprinosa. Ako pozove odmah, gratis dobijate legalizaciju nelegalno izgrađenog objekta

Kupili ste najnovijeg audija Q7 na kredit po kamati većoj od šest posto ali vam je rata ipak prevelika ili ste uložili novac u pogrešan biznis pa sada bez zarade otplaćujete stare kredite? Ne brinite! Vlada Zeničko-dobojskog kantona ima rješenje za vas. Ona će vam otplatiti bankovnu kamatu na kredite, platiti dobijene certifikate ili pogrešna ulaganja u poslovnu zonu - čak i pomoći da besplatno legalizujete nelegalnu gradnju! I dok vam Kanton vraća kamate Opština plaća unajmljivanje izgrađenog prostora. Već nekoliko godina Ministarstvo za privredu ovog kantona daje novac bez razrađenih kriterija i kontrole. Prošle godine za ovu je namjenu izdvojeno oko milion maraka.

KANTON IZGRADI, OPŠTINA UNAJMI

Iako revizori svake godine upozoravaju da se novac za subvencije kompanijama dijeli skoro bez ikakvih kriterija i kontrole, ovogodišnji javni poziv nije ništa drugačiji od prošlogodišnjeg. Teoretski ste mogli napraviti zgradu za vašu firmu sa samo jednim zaposlenim, Vlada bi vam otplatila kamatu koju dajete banci, a vi nakon naplate svoju zgradu možete prodati. Čista zarada. A ako ste kojim slučajem imali zaposlenih radnika možete ih bez straha sve otpustiti. Također, kupovina službenog auta mogla bi se prikazati kao investicija.

Vrhunac strateških ulaganja Ze-Do Kantona je vraćanja novca koje ste potrošili plaćajući administrativne takse za legalizaciju nelegalno izgrađenih objekata. Amir Avazović, pomoćnik ministra za privredu u Zeničko-dobojskom kantonu, kaže da njih ne zanimaju ekonomski efekti novca kojeg daju:

- Nama je dovoljno da je čovjek izgradio poslovni prostor – kaže Avazović i dodaje da niko ne može znati da li će firma propasti i za to ne postoje nikakve garancije.

On kaže da postoje komisije na terenu prije nego što Vlada odobri svaki grant. Spisak firmi i njihovih vlasnika koje su proteklih godina dobijale ove grantove najbolje govori o radu ove komisije.

Kompanija Faro iz Zenice čiji je vlasnik Haris Mašić dobila je 2008. godine 32.000 maraka za otplatu kredita koji je otišao na novu zgradu sjedišta ove firme. Za potrebe svoje trgovačke firme Mašić je izgradio hiljadu kvadrata prostora, a Zeničko-dobojski kanton mu je pomogao sa otplatom kredita. Prije dvije godine Faro je preselio iz iznajmljenog u vlastiti prostor. Kako je Mašić u međuvremenu postao i direktorom zajedničke kompanije KTG Zenica, koja bi u ovom gradu trebala napraviti famozno nazvani “posao stoljeća” gradnjom elektrane na gas, tako je on iskoristio tu privilegiju pa ovu kompaniju smjestio u svoj, uz pomoć kantona, stečeni prostor. Kako nezvanično saznajemo Opština Zenica plaća Mašićevoj firmi unajmljivanje ovog prostora. Tako kanton i opština pomažu ovom bivšem predsjedniku Izvršnog odbora SDA Zenica da hiljadu kvadrata prostora stekne bez gotovo ikakvih vlastiti ulaganja.

FAKAT JE SVE MOGUĆE

Te 2008. godine novac se još uvijek davao i neproizvodnim kompanijama. Od prošle godine samo proizvodne djelatnosti mogu dobiti subvencije ali su kriteriji i dalje ostali isti. Tako je moguće da Metalno iz Zenice sa svojih 403 radnika dobije 32.000 maraka, a Fakat-D sa deset puta manje radnika 24.000 maraka. Ovo je moguće samo zato što Vladi ZDK uopšte nisu bitni efekti investicije niti radnici. Najvažniji kriteriji je površina izgrađenog objekta, dakle interes vlasnika, a ne radnika. Da je obrnuto, kriteriji bi bili broj zaposlenih i količina proizvedene robe. Na dugačkom spisku se zaista nalaze i kompanije koje bez rezerve zaslužuju novčanu podršku ali je izostavljanjem kvalitetnih kriterija ostavljena mogućnost zloupotrebe javnog novca. Na to su nekoliko puta upozoravali i inspektori u svojim revizorskim izvještajima:

Potrebno je izvršiti analizu rezultata koji su ostvareni nagrađivanjem privrednih subjekata koji uposlovanje uvode ISO standarde i po istom sačiniti odgovarajuće izvještaje. Potrebno je osigurati da se preuzete obaveze izmiruju u skladu sa ugovorenim rokovima, piše u izvještaju Ureda za reviziju institucija Federacije za 2008. godinu.

BRATSKA POMOĆ

Ovaj ured je skrenuo pažnju i na svesrdnu pomoć braći Mujanović iz Zavidovića. Kada su braća Ismet, Ferid i Ibrahim privatizirali firmu Ziko iz Zavidovića, Kanton je odlučio pomoći plaćanjem zaostalih obaveza za penziono osiguranje. Nakon što su te obaveze izmirene 2007. godine, pomoć braći Mujanović nastavljena je i u naredne dvije godine. Prvo su 2008. godine dobili 24.000 maraka za izgradnju preko 700 kvadrata prostora, a 2009. dobili su još 15.000 maraka za uvođenje ISO standarda. Ne bi bilo čudno da ovu kompaniju, nakon svega, za pozamašnu sumu prodaju strancima. Tako su fabriku čipsa čiji vlasnik je bila kompanija Mujanovića Ferimpex prodali austrijskom Kelly'su. Za stvaranje tvornice čipsa Ferimpex je od holandske vlade dobio oko dva miliona maraka uz obavezu da zaposle radnike i po prodaji dionica tri godine nakon početka rada dionice prodaju isključivo radnicima. To se zaista i desilo ali je radnicima ostao tek neznatan broj dionica pa su na ovom poslu najviše profitirala braća Mujanović.

Oni su inače bivši radnici Krivaje iz Zavidovića. Početkom devedestih napuštaju ovu kompaniju i osnivaju Ferimpex. Novcem zarađenim od čipsa izgradili su tržni centar u prostoru koji je ranije pripadao kompaniji Ziko te se dio iskoristili za privatizaciju zavidovićke Krivaje. Kako je uspješan aranžman Mujanovića i Vlade Zeničko-dobojskog kantona svakodnevno možemo vidjeti u izvještajima o štrajkovima radnika ove firme.

Uz sve ovo, teško je povjerovati Vladi ovog kantona kada kaže da ovim podsticajima pomaže privredu i radnike. Prije bi se reklo da pomaže okrupnjivanje kapitala.

(zurnal.info)

Žurnalova reprezentacije Bosne i Hercegovine u sastavu: Marjan Mijajlović, Dženana Alađuz, Dario Mehmedović i Marko Tomaš u narednih mjesec dana svakodnevno će “nastupati” na Svjetskom prvenstvu u fudbalu. Od 11. juna pa sve do finalne utakmice prvenstva tačno mjesec dana kasnije naši će reprezentativci svakog dana, na sebi svojstven način, za čitaoce Žurnala izvještavati o novostima, podvalama, razočarenjima, očekivanjima i frustracijama na prvenstvu u Južnoj Africi.

Naš sportski TV komentator sa brazilskim stilom “igre” Marjan Mijajlović, praktična žena Dženana Alađuz, sportski novinar Dario Mehmedović i mostarski pjesnik Marko Tomaš pisat će o svojim fudbalskim doživljajima tokom Mundijala u Južnoj Africi. Bez zle namjere se nadamo da će vam njihovi tekstovi biti još jedan nezaobilazan porok kada groznica prvenstva počne. Uživajte.

POZIV ZA SPONZORE

Žurnal poziva sve zainteresovane sponzore da se priključe i podrže projekat “Reprezentacija BiH na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi”.

(zurnal.info)

...saznajte u najnovijem tekstu naše kolumnistice koji kasni samo dva mjeseca

Dan pred porod počeo je prilično veselo. Posvađala sam se dvatriput sa mužem, optužila mamu što me je rodila, šutnula mačka i otpustila pola firme. Potom sam smireno krenula ka bolnici. Kad me najdraži istovario iz civara ispred bolnice dao si je petama vjetra tako brzo da se nisam stigla ni oprostiti s njim jednim vrućim šamarom. Konačno mu se isplatio sav onaj silni noćni jogging ko fol do videoteke.

PLOČICE I ULOŠCI

Ako mislite da sam neopravdano gruba probajte vi sami samcati stati ispred one grozomorne bolnice, bespomoćni onako kako samo može biti sirotica dvadeset kila teža nego što treba. Jer zna šta je čeka. Istog trenutka kad sam prešla prag skinuli su mi svu odjeću kao da sam u zatvoru pa ne smijem imati ništa svoje. Kako je samo neprirodno biti u spavaćici i bade mantilu u 11 ujutro u sobi punoj nepoznatih žena!

No, brzi skrining mi je otkrio da sam ako ne najmlađa ono najčilija u sobi, sa najmanje otečenim nogama. Spavaćica mi se slagala sa papučama a najdraži muž me je sa bezbjedne udaljenosti zvao svake 3 sekunde. U tašni sve visokokalorični keksići i ručak iz najbolje gradske tratorije. Svanulo mi je. Mogu se opustiti, grickati i gledati.

Eno tamo dvije porodilje koje se valjaju u bolovima. Došle su da se prirodno porode očekujući da doktori imaju prirodan osjećaj za njihove potrebe, a da su sve sestre prirodno zabrinute za njihovo zdravlje. Te su sasvim prirodno provele dan lupajući glavom o krevet. Kako predvidljivo.

Kad mi dosadi tuđa patnja, brojim čitave podne pločice. Ali prekratko traje. Duže ispunim vrijeme brojeći uloške. Povremeno trknem do wc-a da vidim koja od nas najviše krvari i koliko koja koristi uložaka. To je prednost naših bolnica, ta silna transparentnost. Jedan wc, jedna kanta za smeće bez poklopca, i priče kazuju, ima jedna čistačica. Dok prebrojavam tuđe uloške svoje vadim ispod pazuha, obzirom da nema ni police ni zakačke, i boga molim da niko ne prođe u tom trenutku (jesam li rekla da su i vrata na wc-u transparentna?)

Natrag u krevet isto onako čilo i veselo i sve se nešto kontam nije ni ovaj porod loš.

OTUPLJIVNANJE ORGANA

Dok nije došlo veče. Odmah šok terapija. Moj savršeno depiliran organ pretrpio je nepotrebno obrezivanje najtupljim i najstarijim bic brijačem koji je bio tup još 1945. godine.

A potom se desio klistir. Legalizovani sadizam. Kad mi je sestra Mengele šušnula suho i kruto crijevo, koje nikad nije čulo da i trudnice imaju dušu, pa čak i tako nisko postavljenu, mislila sam da umirem. Malu satisfakciju mi je priuštio stampedo drugih sestara sa raznih odjela koje su uletjele u ambulantu. Mislile su zbog mog krika da je u ambulanti pokolj. Samo što nije bio. Nisam je mogla dohvatiti od stomaka. Tek kad je postalo neugodno nečim je namazala crijevo. Bio je to hod po tankom klistiru smrti...

Jutro D. Na viziti saznajem operacija carski rez ima da počne za 15 minuta. Naka me vrućina obli. Usne uvijek spremne na seksi osmijeh naglo se suše. Ama, šta usne, sva služokoža se paruši (ima li ovaj glagol?). Ne bi je osvježio ni goli Džejson u zagrljaju sa Edvardom. Da, pratim serijal o vampirima i vukodlacima, pa?!

Ljudski tornado u vidu divne Sestre Ramize prenosi me odmah na sprat iznad, intenzivnu. I obrah se ja tako u nepoznatoj sobi a Sestra me krene skidati, da, tako stojeći. Ni iz kakvih niskih pobuda naravno, već nema gdje drugo. Deset otečenih pari očiju me gleda sprijeda. Face to face sa mojim sisama. A ko zna koliko očiju „sa zada.“ Zahvaljujući zahvatu noć prije imali su šta i vidjeti.

MEDENI GAD

Obmotanu zelenim neštonaliknaogrtač, krutim nadam se od nedostatka omekšivača, uvode me u operacionu salu, gdje me vječnost čitavu pokušavaju spinalno anestezirati. Ne merem se opustiti da si pita. Tek sam tad shvatila da ću ja gledati operaciju, ne onako sa plafona kao u serijama, već fakat, u živo!Reality porod. Iskustvo koje ne bih ponovila ni u ludilu nikad i zanikad. No nije ni 10 minuta prošlo kad ...kmek, glavica, nogica, nešto crveno, migoljavo, trkom od mene do nekog stola, pa opet do mene. U zagrljaj. A ja u plač. Ridam i ridam tako ne mogu da vidim sopstveno dijete od plača. Sve što znam jeste da mi je na prsima biće. Živi blagoslov. Srce koje kuca. Dosta sentimentalnosti Dženana!

I tako se ja porodih. Ali veselju tu nije bio kraj. Saznadoh da za odlazak kući trebam imati nešto više od puke želje. Na primjer stolicu. Kako se dobija stolica? Od hrane. Kako se dobija hrana u postporođajnom odjelu? Nikako.

Majku mu. Zašto se sve i uvijek vrti oko guzice?

Opet klistir? Ne kad bih crkla. Ili ipak? Kaže pjesma Love hurts?

Da, love hurts. Nije ni čudo što roditelj od početka dječijeg života osjeća da ono ne cijeni dovoljno njegovu ljubav. Nezahvalni mali gad. Medeni.

Vanjskopolitički odbor u Evropskom parlamentu usvojio je danas Rezoluciju o stanju u Bosni i Hercegovini na temelju izvještaja njemačke konzervativne zastupnice Doris Pack. Odbor od BiH traži poduzimanje odlučnijih koraka u provedbi reformi, a zastupnica Pack zahtijeva da se prekine "vražiji krug nacionalizma". Odbor od Bosne i Hercegovine traži brzu provedbu ustavnih reformi.

Velikom većinom glasova prihvaćen je izvještaj o stanju u BiH, koji je pripremila njemačka zastupnica Doris Pack, sa 194 amandmana uvrštena u njega.

U rezoluciji Odbor izražava nezadovoljstvo što BiH ostvaruje ograničeni napredak u približavanju Evropskoj uniji i traži jačanje centralnih organa države. Među ostalim, traži se da administrativni nivoi stoje u skladu s finansijskim mogućnostima države. Nadalje, potrebna je primjena člana dva Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanje kao i provedba presude Evropskog suda za ljudska prava, kako bi svi građani BiH uživali jednaka prava.

Odbor za vanjsku politiku u Bruxellesu je naglasio da izričito podržava visokog predstavnika, čiji posao može biti završen tek kada su za to ispunjeni svi uvjeti.

Izvjestiteljica Pack smatra da nema alternative za reformu ustava BiH. Zatražila je od političkih predstavnika u BiH da pokažu više odgovornosti. U BiH će biti stabilnosti i blagostanja samo ako surađuju svi narodi. Mora se prekinuti vražiji krug etničkog nacionalizma.

Pack je poručila kako Evropa želi da ljudi u BiH konačno kreiraju svoju budućnost. To uključuje i izgradnju obrazovnog sistema, primjerenu integraciju izbjeglica, odlučnu borbu protiv korupcije te jačanje pravne države.

Odbor je pozdravio ostvareni napredak u vezi s pripremom za bezvizni režim i istaknuo važnost putovanja bez viza za građane BiH. Na tom putu građanima Bosne i Hercegovine pomoći će slovenska zastupnica Tanja Fajon, koja je danas u Odboru za slobode, unutarnje poslove i pravosuđe imenovana za izvjestiteljicu za viznu liberalizaciju za BiH i Albaniju.

(Fena)

EvropskI sud za ljudska prava izrekao je presudu u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine prema kojoj nemogućnost aplikanta da povrati prijeratni stan u Sarajevu predstavlja kršenje odredbi Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno kršenje člana 1. Protokola 1. uz Konvenciju (prava na imovinu).

Aplikant Branimir Ðokić je državljanin BiH i Srbije, rođen 1960. u Srbiji. Trenutno živi u Nišu.

Slučaj se tiče neuspjelih pokušaja aplikanta da povrati vlasništvo nad stanom, koji je ranije kupio u Sarajevu i napustio za vrijeme rata u BiH 1992-1995. godine, te da upiše svoje pravo vlasništva u zemljišnoj knjizi.

Đokiću, tadašnjem predavaču u Vojnoj akademiji smještenoj u Sarajevu 1986. godine dodijeljen je vojni stan, jedan od 16.000 stanova koje su u to vrijeme posjedovale Oružane snage bivše SFRJ (JNA).

JNA se formalno povukla iz BiH 19. maja 1992. godine, što je rezultiralo sa premještajem škole aplikanta u Srbiju.

Đokić se, daljim tokom događaja, pridružio tadašnjim Oružanim snagama Savezne Republike Jugoslavije, a nakon završetka rata, u augustu 1998. godine aplikant je podnio zahtjev za povrat stana u Sarajevu, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima iz 1998. godine.

Njegov zahtjev je bio odbijen u martu 2000. godine, s obrazloženjem da, u skladu sa članom 3a. spomenutog zakona, samo oni koji mogu dokazati status izbjeglica ili raseljenih lica imaju pravo na povrat svoje prijeratne imovine.

Iako je ta odredba bila ukinuta u julu 1999. od visokog predstavnika za BiH, ovo ograničenje je ostalo na snazi po pitanju vojnih stanova, čiji su vlasnici služili u oružanim snagama država sljednica bivše SFRJ, a u praksi to se najviše ticalo onih koji su (kao aplikant) služili u Oružanim snagama Savezne Republike Jugoslavije.

Odbijanje molbe aplikanta je poništeno od Vrhovnog suda Federacije BiH u decembru 2006. godine i vraćeno na ponovno odlučivanje na Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je odbio aplikanta sa njegovim zahtjevima...

U martu 2006. godine Dom za ljudska prava je utvrdio da Aplikantova nemogućnost da povrati vlasništvo nad stanom i bude upisan kao vlasnik u zemljišnoj knjizi, predstavlja miješanje države BiH u njegovo pravo na imovinu, garantovano članom 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju.

Međutim, Dom za ljudska prava je utvrdio i da Đokićeva služba u Oružanim snagama Savezne Republike Jugoslavije predstavlja nelojalnost prema BiH, te da stoga, imajući u vidu kratko trajanje stanarskog prava aplikanta i činjenicu da je aplikant imao pravo na naknadu, miješanje BiH bilo opravdano.

Do danas, aplikantu, koji nije uspio da povrati vlasništvo nad stanom u Sarajevu, nije dodijeljen ni stan u Srbiji, već dobiva naknadu za stanarinu od srbijanskih vlasti u iznosu od otprilike 100 eura.

Aplikacija je podnesena Evropskom sudu za ljudska prava 9. decembra 2003. godine. Komentari treće strane su uloženi od Vlade Republike Srbije.

Presuda je donesena u Vijeću od sedam sudija u sastavu - Nicolas Bratza (Ujedinjeno kraljevstvo), predsjednik, Giovanni Bonello (Malta), Ljiljana Mijović (BiH), David Thór Björgvinsson (Island), Ján Šikuta (Slovačka), Ledi Bianku (Albanija), Mihai Poalelungi (Moldovija), sudije, i Fatoş Araci, zamjenik Odjela registrara, saopćeno je iz Registra Evropskog suda u Strasbourgu.

(Fena)

Najbolji strijelac njemačke Bundeslige, bh. reprezentativac Edin Džeko najvjerovatnije će i naredne sezone nositi dres Wolfsburga.

Izvršni direktor kluba Dieter Hoeness izjavio je za DPA da Wolfsburg nije primio zvaničnu ponudu za bh. napadača, koji će, po njegovim riječima, ostati u bivšem njemačkom prvaku.

Dvadesetčetverogodišnji Džeko do ponedjeljka uvečer mogao je napustiti Wolfsburg za rekordnih 40 miliona eura. No, Wolfsburg nije dobio ponudu za nogometaša, mada je interesovanje pokazao Manchester City.

Džeko je s 22 gola u prošloj sezoni bio najbolji strijelac Budneslige, a u sezoni 2008./2009., kada je Wolfsburg bio prvak, bio je drugi strijelac s 26 golova.

Reprezentativac BiH imao je klauzulu u ugovoru s Wolfsburgom, prema kojoj mu je njemačka ekipa bila dužna automatski odobriti pregovore sa svakim klubom koji plati 40 miliona eura. Klauzula je prestala da važi juče u ponoć.

(Fena)

Ljudi mu vjeruju, jer je sposoban opisati njihovu stvarnost onakvom kakva jeste, sirovu, znojnu, prljavu, smrdljivu, distorziranu, jadnu, bijednu, punu ljubavi koja boli

Odavno se nisam osjećao tako dobro u svojoj koži, u svom gradu. U subotu, 29.05.2010. godine u Mostaru odavala se počast najautentičnijem rock autoru na ovim prostorima od rata naovamo. Baš počast. Sve je bilo kako je trebalo biti i kako Graha zaslužuje.

Negdje oko 20 sati dvorište ispred OKC Abraševića počelo se lagano puniti najraznovrsnijom galerijom likova koju kod nas možete zamisliti. Bili su tu mladi punkeri s plastičnim dvoguzama piva, metalci sa svojim ruksacima i lozom u rukama, mladi novinari, umjetnici svih provinijencija, nekakvi polušminkeri sa buteljama vina, i, tvrdim odgovorno, jer znam, svojim sam ih očima vidio, viđeniji likovi iz Red Armya i Ultrasa na jednom mjestu. Otkud to, vrag bi ga znao, ali postalo je jasno kad su se iz sale začuli prvi rifovi i sala se počela puniti. Odmah je bilo jasno da Diplomatz ima magiju, ljudi mu vjeruju i u stanju je, on sam s gitarom, svojim performansom ispuniti stadionsku binu. A ljudi mu vjeruju, jer je sposoban opisati njihovu stvarnost onakvom kakva jeste, sirovu, znojnu, prljavu, smrdljivu, distorziranu, jadnu, bijednu, punu ljubavi koja boli, mrtvih koje nikako da ostavimo da počivaju u miru, jer nam služe kao kusur u sitnointeresdžijskim prepucavanjima. Dvjestotinjak duša na jednom takvom koncertu za Mostar nije malo. I onda sam shvatio, postoje oni koji žele da se „upoznamo onakvi kakvi stvarno jesmo“, treba im istina, treba im netko tko je uspio formulirati ono što i sami osjećaju. Ej, klinci su pratili Grahu u glas, sala je frcala emocijama, vidio sam neke slučajno zalutale Amerikance koji su objesili vilicu kad su vidjeli što se događa, pogledali su oko sebe, a nekakav strah im je ispunio oči, nije to bilo veče za njih, nisu nikako mogli shvatiti što se događa, nisu imali šanse, jebiga, tu se događala naša istina, tu je pjevao naš Psiho, ne njihov. Kad je Graha zapjevao „...Sestro...“ knedla mi je zapela u grlu, borio sam se sa suzama, a jedna moja prijateljica je izronila iz mase pijanih i znojnih tijela sva uplakana, eto kako je to bilo i što je Diplomatz napravio tu noć.

A Diplomatz, kako ga opisati? Diplomatz je dobar lik, prije svega. Diplomatz je veliki performer. Diplomatz je veliki autor. Satan Panonski se rezao na bini, a Grahina svaka riječ krvari i plače. E sad, Satan izbaci Lou Reeda iz Velveta, doda svom nastupu malo Waitsovske pantomime, podruži se s Kuduzom i to je to, imate Grahu. Znate što, jeb'o sevdah, hoćete bh blues, evo vam Diplomtza, eto bluesa, eto doline suza, eto vam istina, dragi moji berači pamuka.

(zurnal.info)

Pet godina nakon što je Jyllands-Posten objavio sada već ozloglašene karikature, potresi još uvek traju. I to ne samo za karikaturiste

U Irskoj je uhapšeno sedmoro ljudi optuženih za planiranje atentata na švedskog karikaturistu Larsa Vilksa, koji je u listu Nerikes Allehanda objavio karikaturu glave proroka Muhameda sa telom psa. Jedan Somalijac napao je u Arhusu sekirom Kurta Vestergarda, najkontroverznijeg karikaturistu Jyllands-Posten-a. U Londonu, Fajzal Jamani, advokat iz Saudijske Arabije, preti da će se pozvati na ozloglašeni britanski zakon o kleveti i u ime svih 95.000 „Muhamedovih naslednika“ tužiti danske novine koje su objavile karikature.

Pet godina nakon što je Jyllands-Posten objavio sada već ozloglašene karikature, potresi još uvek traju. I to ne samo za karikaturiste. Pretnje i nasilje koje okružuju ove karikature imale su efekta i na pisce, izdavače, vlasnike galerija i pozorišne reditelje. Pre dve godine, jedan od vodećih američkih izdavača, Random House, odustao je od objavljivanja Dragulja Medine, lake, romantične priče o Ajši, najmlađoj ženi proroka Muhameda, strahujući da bi se knjiga mogla doživeti kao uvreda.

OTKAŽIMO MOCARTA

Kada je prošle godine Yale University Press objavio knjigu Karikature koje su potresle svet, naučnu studiju profesorke Jute Klausen o kontroverznim karikaturama, odbio je, na njeno iznenađenje, da karikature štampa u knjizi. Kada je časopis koji se bavi slobodom govora, Index on Censorship, objavio intervju sa profesorkom Klausen o odluci YUP-a, takođe nije želeo da objavi karikature.

Malo bih se dvoumio, ako ćemo iskreno“, kaže Ramin Grej, zamenik direktora Londonskog kraljevskog pozorišta, na pitanje da li bi postavio predstavu koja kritički govori o islamu. „Zavisi da li predstava vredi, ali, s obzirom na vreme u kojem živimo, bilo bi teško, jer biste bili zabrinuti da će se neko uvrediti i da će drama biti zaboravljena usred svih kontroverzi. To čoveka primorava da bude obazriv.“ U junu 2007., ovo pozorište je otkazalo novu adaptaciju Aristofanove Lisistrate, čija se radnja odvija u muslimanskom raju, iz bojazni da bi predstava mogla da izazove uznemirenje. Drugo londonsko pozorište, Barbican, izbacilo je delove predstave Tamerlan Veliki, iz istog razloga, dok je berlinska Deutsche Oper 2006. godine otkazala izvođenje Mocartove opere Idomeneo, jer se u njoj pojavljuje Muhamed.

zložbu fotografija iranske umetnice Soreh Hera, koja je prikazivala homoseksualce sa maskama Muhameda. „Neki ljudi u našem društvu bi mogli to da dožive kao uvredu“, rekao je direktor muzeja Vim Van Krimpen. De Volkskrant, holandski levičarski list, pohvalio je muzej zbog „velikog profesionalizma“ u uklanjanju slika.

Samoj Heri je prećeno smrću. Tim Marlo iz londonske galerije White Cube, kaže da je takva autocenzura sada uobičajena, ali da je „malo ko priznaje“.

Za mnoge je ovo znak suštinskog sukoba islamskih i zapadnjačkih vrednosti. Američki pisac Kristofer Kaldvel u svojoj kontroverznoj knjizi Osvrti na revoluciju u Evropi, objavljenoj prošle godine, tvrdi da su migracije muslimana u Evropu bile nalik kolonizaciji. „Otkad je pre pola veka došao“, kaže Kadvel, „islam se ogrešio o mnoge evropske običaje, ideje i državne strukture sa kojima je došao u kontakt.“ Islam „ne obogaćuje niti oplemenjuje evropsku kulturu; on je potiskuje.“

Ovu ideju o „sukobu civilizacija“ prvi put je spomenuo istoričar Bernard Luis pre dvadeset godina, posle afere sa Salmanom Ruždijem, a nekoliko godina kasnije ju je popularizovao američki politikolog Semjuel Hantington. Danas je ona skoro opšteprihvaćena. „Ponovo se“, kako kaže pisac Martin Ejmis, „zapad sukobljava sa iracionalnim, agnostičkim, teokratsko-ideokratskim sistemom koji se suštinski i nepomirljivo protivi njegovom postojanju“.

Pa ipak, čak i dok nastavlja da razvija svoju tezu o sukobu civilizacija, Kaldvel otkriva njene nedostatke. „Ono što sekularni Evropljani nazivaju islamom“, kaže on, „jeste niz vrednosti koje bi prihvatili Dante i Erazmo“. S druge strane, moderna, sekularna prava na kojima se sada temelje „ključne evropske vrednosti, šokirala bi Dantea i Erazma“.

Drugim rečima, ono što sada smatramo „evropskim vrednostima“ – individualna prava, sekularizam, sloboda govora – jesu moderne vrednosti, drugačije od onih koje su nekada pokretale evropska društva. Ne bi samo srednjovekovni Evropljani odbacili savremene evropske vrednosti. Odbacuju ih i mnogi današnji Evropljani. Britanska spisateljica Melani Filips se oštro protivi onome što doživljava kao „islamsko preotimanje zapada“ i onome što naziva „laganim približavanjem društvenom samoubistvu“, što je posledica prihvatanja muslimanskih imigranata. Pa ipak, blagonaklono gleda na islamsko odbacivanje sekularnog humanizma, koji razume kao „izopačenu i haotičnu kulturu trenutnog zadovoljenja poriva, u kojoj se porodice raspadaju, deca divljaju, a nasilje, nered i vulgarnost vladaju ulicama“. Muslimani su „zaključili da društvo koje ih primorava da se identifikuju sa tim predstavlja moralnu septičku jamu“, kaže Filips. „Nije nikakvo čudo što ga onda odbijaju.“ I Kaldvel smatra da, iako je trenutni sudar zapada i islama možda „bolan i nasilan“, on istovremeno predstavlja „infuziju kiseonika u sivi, cepidlački, materijalistički intelektualni život zapada“, na kome treba da budemo „zahvalni“.

Drugim rečima, ne postoji niz istorijskih evropskih vrednosti koje su u suprotnosti sa islamskim vrednostima. Niti danas postoji jedinstveni niz zapadnih vrednosti. Te iste vrednosti protiv kojih se radikalni islamisti bore – vrednosti sekularnog humanizma – jesu vrednosti kojih se gnušaju neki od najvećih kritičara islama.

ISLAMSKE VREDNOSTI

Ako ne postoji spektar „evropskih vrednosti“ koji prevazilazi istoriju, to isto važi i za „islamske vrednosti“. Kao i sve ostale religije, islam obuhvata niz verovanja i splet društvenih institucija, tradicija i kultura, koje povezuju ljude u posebnom odnosu prema onome što smatraju svetim. Tokom svoje istorije, ove institucije i kulture su transformisale čitanje Kurana i praktikovanje islama. Religije, kao i svi ostali društveni oblici, ne mogu a da se ne menjaju. Savremeni islam ne može da liči na onaj iz sedamnaestog veka, kao što ni današnja Meka ne može da liči na onaj grad iz Muhamedovog doba.

Islam se nije menjao samo vremenski, već i prostorno. Ova veroispovest, koja se proširila od obale Atlantskog okeana do indonežanskog arhipelaga i dalje, obuhvata narode koji su Kuran uklopili u mnoge svoje starije verske i društvene običaje. Ono što pakistanski Mirpurci doživljavaju kao tradicionalni islam, dosta se razlikuje od shvatanja severnoafričkih beduina. A tradicija britanskih Mirpuraca razlikuje se od tradicije Mirpuraca iz Mirpura. Francuski sociolog Olivije Roj ističe da „ključno pitanje nije šta tačno u Kuranu piše, nego šta muslimani tvrde da u Kuranu piše“. Postoji trajno neslaganje među muslimanima oko toga šta piše u Kuranu, dodaje on, „iako svi govore da je Kuran jasan i precizan“.

Čak ni tradicija, koja je navodno toliko duboko ukorenjena i nepromenljiva, poput one oko koje se isplela afera sa danskim karikaturama – zabrana predstavljanja lika proroka Muhameda – u stvari nije ni duboko ukorenjena niti nepromenljiva. Islam nije oduvek zabranjivao predstavljanje proroka. Zabrane su se pojavile tek u XVII veku. Čak su i tokom prethodnih 400 godina brojne islamske zajednice, posebno šiitska, prihvatale likovno predstavljanje Muhameda. U biblioteci Edinburškog univerziteta u Škotskoj, Nacionalnoj biblioteci u Parizu, njujorškom muzeju umetnosti Metropoliten, muzeju Tokapi palate u Istanbulu postoje persijski, otomanski i avganistanski rukopisi sa portretima proroka. Njegov se lik može videti i u mnogim džamijama – čak i u Iranu: na primer, mural iz XVII veka u džamiji Iman zahdah čah zaid u iranskom gradu Isfahanu prikazuje Muhameda sa jasno vidljivim licem.

Čak i danas samo malobrojni muslimani doživljavaju crtanje proroka kao problematično. Ubrzo po objavljivanju karikatura u Jyllands Posten-u, objavio ih je i egipatski list Al Fagr. Crteži su bili propraćeni negativnim komentarom, ali urednici Al Fagr-a nisu smatrali da treba da cenzurišu Muhamedovo lice, i zbog toga nisu trpeli nikakve posledice.

Verske i političke vlasti u Egiptu nisu se bunile zbog ilustracija u Al Fagr-u, iako su zahtevale izvinjenje od danskog premijera.

Ali ako ne postoji univerzalna zabrana prikazivanja Muhameda, zašto su se svi muslimani uvredili zbog karikatura? Pa, nisu. A oni koji jesu, uvredili su se zbog političkog fanatizma, a ne teološke revnosti.

Objavljivanje crteža 2005. nije odmah izazvalo reakcije, čak ni u Danskoj. Tek pošto su novinari, razočarani zbog izostanka kontroverze, kontaktirali neke imame i zatražili od njih odgovor, islamisti su prepoznali priliku, stvorenu ne samo karikaturama, već i osetljivošću danskog društva na njihovo objavljivanje.

Među prvima koji su bili kontaktirani, bio je i kontroverzni imam Ahmed Abu Laban, čovek ozloglašen zbog podrške Osami bin Ladenu i septembarskim napadima. On je iskoristio karikature kako bi sebe promovisao kao portparola danskih muslimana. Međutim, koliko god se trudio, u prvo vreme nije uspeo da izazove veće reakcije ni u Danskoj ni u inostranstvu. Bilo je potrebno da prođe četiri meseca histeričnog agitovanja i brojnih pritisaka od strane saudijskih diplomata da bi se izazvala veća kontroverza. Krajem januara 2006, Saudijska Arabija je povukla svog ambasadora iz Danske i pokrenula bojkot danske robe. U odgovoru na te postupke, brojne evropske novine su objavile karikature u znak „solidarnosti“ sa Jyllands-Posten-om.

Tek je tada taj problem pretvoren u manji diplomatski skandal. Počele su demonstracije i nemiri u Indiji, Pakistanu, Indoneziji, Egiptu, Libiji, Siriji, Iranu, Nigeriji, Palestini, Avganistanu i drugde. Zapaljene su danske ambasade u Damasku, Bejrutu i Teheranu. Ali, kako je Jute Klausen primetila, „ove proteste nisu izazvale karikature, već su oni bili deo konflikta u već postojećim žarištima“, poput severne Nigerije, gde praktično traje građanski rat između muslimana-salafista i hrišćana. Ona tvrdi da je nasilje koje je okruživalo sukob oko karikatura bilo „pogrešno predstavljeno“ kao izraz spontanog gneva muslimana „kojima se nisu dopale slike“. „To apsolutno nije tačno“, kaže ona. „Ove slike su zloupotrebljene od strane određenih političkih grupa u već postojećem sukobu oko islama“.

Zašto su novinari uopšte kontaktirali Abu Labana? Danski novinari su ga opisivali kao „duhovnog vođu“. Po zanimanju je bio građevinski inženjer, a islamista po ubeđenju. Njegovo Islamsko društvo u Danskoj je održavalo bliske veze sa Muslimanskim bratstvom, ali nije imalo veliku podršku među danskim muslimanima. Od ukupno 180.000 danskih muslimana, manje od 1.000 ih je prisustvovalo njihovim molitvama petkom.

Međutim, Abu Laban je bio ozloglašen zbog svoje podrške septembarskim napadima. Iz novinarske perspektive, bilo je logično zatražiti komentar od tako kontroverzne ličnosti. Ali to je bilo logično i u političkom smislu. Liberali sa zapada su ljude poput Abu Labana doživljavali kao prave, autentične predstavnike islama. Danski poslanik Naser Kader se priseća razgovora sa Tøgerom Seidenfadenom, urednikom levičarskog lista Politiken, koji je vrlo kritički pisao o karikaturama. „Rekao mi je da su te karikature uvredile sve muslimane. Ja sam mu odgovorio da nisam uvređen. On mi je na to rekao: Ali ti nisi pravi musliman.“

Drugim rečima, za liberale je biti pravi musliman podrazumevalo da moraš da budeš uvređen zbog karikatura. Ako se muslimanska autentičnost tako definiše, onda samo neko poput Abu Labana može da bude pravi glas muslimana. Danske karikature nisu samo, kako je Jute Klausen primetila, „postale oruđe ekstremizma, već su i na zapadu kreirale lažnu sliku toga šta muslimani „rade“ kad reaguju na karikature“. Ili, kako je Naser Kader rekao: „Vređa me to što novinari i političari doživljavaju fundamentaliste kao prave muslimane“. Mitovi o danskim karikaturama – to da svi muslimani mrze karikature i da je to ideološki sukob – pomogli su Abu Labanu da se transformiše u autentičnog predstavnika islama. Istovremeno, stavovi Abu Labana su potvrđivali mitove o danskim karikaturama.

Obrazac za ovakvo stvaranje mitova bio je slučaj Salmana Ruždija. Više od dvadeset godina od izricanja fatve, spremni smo da prihvatimo ideju da je čitava ova afera pokrenuta bogohuljenjem u Satanskim stihovima, koji su duboko uvredili sve muslimane. To nije istina.

Satanski stihovi su objavljeni u septembru 1988. Narednih pet meseci, dok ajatolah Homeini nije izrekao fatvu na dan sv. Valentina 1989, većina muslimana je ignorisala tu knjigu.

Kampanja protiv nje je uglavnom vođena na indijskom podkontinentu i u Britaniji. Ako ne računamo Saudijsku Arabiju, nije bilo previše entuzijazma za kampanju u arapskom svetu ili u Turskoj, niti u muslimanskim zajednicama u Francuskoj i Nemačkoj. Kada su saudijske vlasti pokušale da krajem 1988. zabrane knjigu u svim muslimanskim zemljama, malo ko se odazvao tom pozivu, osim država sa velikom podkontinentalnom populacijom, poput Južne Afrike ili Malezije. Čak je i u Iranu knjiga bila svuda dostupna i recenzirana je u mnogim novinama.

SATANSKI SKANDALI

Kao i u slučaju danskih karikatura, upravo je politika, a ne religija, pretvorila Satanske stihove u svetski događaj istorijskih razmera. Problem se prvo javio u Indiji, gde je islamistička grupa Džamat-e-islami, koju je Ruždi kritikovao u svom prethodnom romanu Sramota, pokušala da preko romana stekne političke poene u predizbornoj kampanji. Napadi na Ruždija su se iz Indije prelili u Britaniju, gde je Džamat imao čitavu mrežu različitih organizacija, koje je finansirala saudijska vlada. Od 1970. godine, Saudijska Arabija je koristila novac od nafte za finansiranje salafijskih organizacija i džamija širom sveta, da bi osigurali svoju poziciju predstavnika umme. Zatim je došla Iranska revolucija 1979, kada je svrgnut šah i uspostavljena islamska republika. Teheran je postao centar muslimanskog radikalizma, a ajatolah Homeini njegov duhovni vođa, što je predstavljalo direktan izazov Rijadu. Satanski stihovi su postali oružje u sukobu Saudijske Arabije i Irana. Rijad je zadao prvi udarac. Fatva je predstavljala pokušaj Irana da na njega odgovori.

Skandal sa Ruždijem je bio prekretnica u političkom i kulturnom životu zapada. Tada su mnogi problemi koji sada dominiraju političkim životom – multikulturalizam, sloboda govora, radikalni islam, terorizam – prvi put izbili na površinu. Tada je i naše poimanje tih problema počelo da se menja. Skandal oko Satanskih stihova predstavljao je pre svega politički, a ne verski sukob. Ali prihvativši mitove o tome da je čitava afera bila teološke prirode i o tome da su svi muslimani uvređeni tim romanom, mnogi liberali su zaključili da su u post-ruždijevskom svetu islamisti pravi predstavnici islama i da u pluralističkom društvu suživot nalaže veća ograničenja slobode govora.

Britanski muslimanski filozof Šabir Akhtar je u vreme skandala sa Ruždijem izjavio: „Autocenzura predstavlja razuman uslov u svetu strastvenih ubeđenja. To što Ruždi objavljuje o islamu ne tiče se samo njega. Tiče se svih nas – ne samo muslimana.“

Vremenom su se s tim složili i liberali na zapadu. Šta god da je u principu pravedno, kako danas mnogi tvrde, u praksi se mora udovoljavati verskoj i kulturnoj osetljivosti, jer je ona duboka. Kaže se da živimo u svetu u kojem se sukobljavaju različite kulture sa različitim vrednostima, od kojih nisu sve podjednako važne, ali je svaka važna u svom kontekstu. Da bi tako različita društva dobro funkcionisala i bila pravedna, moramo pokazati poštovanje za druge narode, kulture i mišljenja. Socijalna pravda nalaže ne samo da se svi pojedinci tretiraju kao politički jednaki, već i da njihova kulturna uverenja budu jednako priznata i poštovana. To je filozofija multikulturalizma. A u multikulturalnom svetu, izbegavanje nanošenja kulturne boli smatra se važnijim od slobode izražavanja, koja se često tumači kao apstraktno pravo. Po rečima sociologa Tarika Moduda: „Ako ljudi misle da zauzimaju isti politički prostor bez sukoba, moraju da ograniče svoje kritike osnovnih uverenja onih drugih.“ U post-ruždijevskom svetu, liberali su suštinski internalizovali fatvu.

Posledica svega ovoga je to da liberali sada podržavaju najreakcionarnije pojedince u muslimanskoj zajednici. Ruždijevi kritičari nisu ništa veći predstavnici muslimanske zajednice nego što je i sam Ruždi. I on i oni predstavljaju različita mišljenja u okviru muslimanske zajednice, kao i Naser Kader i Abu Laban. Ruždi je predstavnik radikalnog, sekularnog mišljenja, koje je osamdesetih bilo vrlo istaknuto. Ruždijevi kritičari su nastupali iz najkonzervativnije pozicije. Oni nisu vodili kampanju protiv Satanskih stihova da bi zaštitili različite muslimanske zajednice od nekontrolisanih napada mrzitelja muslimana, već da bi sačuvali svoj položaj u tim zajednicama od političkih napada radikalnih kritičara, da bi očuvali svoje pravo da budu pravi zastupnici islama, uskraćujući legitimitet svojim kritičarima. I jednim delom su u tome uspeli, jer su ih sekularni liberali prihvatili kao „autentične“ predstavnike muslimanske zajednice.

Britanski akcioni komitet islamskih poslova (UKACIA), udarna pesnica anti-ruždijevske kampanje u Britaniji, bio je sačinjen uglavnom od radikalnih islamističkih organizacija. Ove grupe su oformile jezgro Britanskog muslimanskog saveta, osnovanog 1977. godine, a političari i novinari su ih ubrzo prihvatili kao autentične predstavnike britanskog islama.

„Najveći deo organizacija sa kojima (britanski) državni predstavnici razgovaraju“, kaže sociolog Četan Bat, stručnjak za verski ekstremizam, „su pod uticajem, dominacijom ili su samo paravan Džamal-e-islamija i Muslimanskog bratstva. Njihova politika je strogo zasnovana na politici radikalne islamske desnice, i ona ne predstavlja politiku ili težnje većine muslimana u ovoj zemlji“.

Naravno da ne. Ankete redovno pokazuju da samo oko 5% muslimana smatra BMS svojim predstavnicima. Ali zvanična podrška koja se pruža takvim organizacijama u postruždijevskom dobu iskrivljuje percepciju muslimanskih zajednica u Britaniji, a u određenoj meri i muslimansko razumevanje svoje zajednice. I to ne samo u Britaniji. Naser Kader smatra da se nešto slično dešava i u Danskoj. „Samo nekoliko meseci pre skandala sa karikaturama, premijer je pozvao Abu Labana na skup o terorizmu. Ljudi poput mene su govorili da on predstavlja samo nekolicinu ljudi. Ali niko nije hteo da sluša. Država je smatrala da ako razgovara sa nekim ko izgleda kao musliman, onda razgovara sa pravim muslimanima. Ja ne izgledam onako kako oni zamišljaju muslimane – nemam bradu, nosim odelo, pijem – dakle, nisam pravi musliman. Ali većina muslimana u Danskoj više liči na mene nego na Abu Labana.“

Osamdesetih, kad sam ja stasavao, pojam „radikalni musliman“ je označavao militantnog sekularistu, nekoga ko nije kritikovao samo rasizam, već i uticaj džamija.

Nekoga kao što sam ja. Naravno, danas taj izraz znači nešto sasvim suprotno – „radikalni“ su verski fundamentalisti. Zašto se to desilo? Uglavnom zbog razočaranja u sekularnu levicu, s jedne, i zbog institucionalizovanja multikulturalne politike, sa druge strane. Razočaranje u sekularnu politiku, raspad levice, i napuštanje politike univerzalizma zarad politike etničkog partikularizma od strane levice, doprinelo je da se mnogi sekularni Azijati okrenu islamizmu, kao alternativnom pogledu na svet. Istovremeno, pojava multikulturalizma i politike identiteta doprinela je stvaranju tribalnijih društava i srušila težnje ka univerzalnim vrednostima.

Ovakav razvoj događaja je u muslimanskim zajednicama doprineo urušavanju progresivnih trendova i jačanju verskih šovinista. Sekularni muslimani se smatraju izdajnicima sopstvene kulture, a radikalni islam postao je ne samo prihvatljiviji, već za mnoge i autentičniji. Gušenjem sekularne tradicije, militantni islam je postao jedino utočište za ogorčenu omladinu.

Liberalna politika multikulturalizma nije stvorila radikalni islam, ali je doprinela stvaranju prostora za njega, koji ranije nije postojao u zapadnim društvima. Ona je obezbedila i lažni moralni legitimitet za islamske argumente. Kad god neki političar kritikuje neko „uvredljivo“ delo, kad god neke novine objave izvinjenje zbog uvrede, kad god neki novinar kaže nekome poput Nasera Kadera da nije „pravi“ musliman, moralna pozicija islamista jača. Uvek će biti ekstremista koji prete smrću karikaturistima ili spaljuju novinske redakcije. Protiv toga se ne može mnogo uraditi. Ali zato možemo odbiti da kreiramo kulturu koja ohrabruje takve ljude, prihvatajući ih kao legitimne predstavnike svojih zajednica.

(Sa engleskog preveo Ivica Pavlović, preneseno sa Peščanik.net)

«Objavite da nemamo struje već mjesecima», rekao je za Žurnal prije par dana jedan željezničar na postaji u Stanarima. Rezignirano je konstatovao da je sve propalo i da je nekada moćna firma postala sopstvena bolesna sjena. Željeznica bez struje djeluje kao pepretum mobile, ali je istina da je većina malih postaja isključena sa mreže, te da željezničari uz svjetlost fenjera spuštaju i podižu rampe. Vratili su se vijekovima unatrag. U posljednje četiri godine, Željeznicama je zadat smrtonosni udarac, a sveprisutnu anarhiju niko i ne pokušava primiriti. Osnovni cilj menadžmenta, na čelu sa Petkom Stanojevićem, jeste spriječiti da nezadovoljstvo radnika eksplodira prije oktobarskih izbora i sve je podređeno tome. Podaci o gubicima su šokantni, čak i oni frizirani u naručenim revizorskim izvještajima. Jednostavno, strašnu rupu nemoguće je bilo kakvim sredstvom ili računovodstvenom gimnastikom prikriti.

DODIKOVI SKRETNIČARI

Za samo četiri godine SNSD-ove vlasti, gubici su dostigli fantastične razmjere. Prateći revizorske izvještaje od 2005. do 2009., nemoguće je ne primijetiti svjesno urušavanje ovog vrijednog sistema. Tako je na kraju 2005. (premijer bio Pero Bukejlović) konstatovan gubitak od cca 1,7 miliona maraka, da bi promjenom vlasti (dolazak Milorada Dodika za predsjednika Vlade RS u martu 2006.-e) i menadžmenta u Željeznicama, gubitak na kraju te godine porastao za cijelih 14 miliona i iznosio je cca 15,7 miliona maraka. Krajem iduće godine on je cca 13,7 , da bi godinu kasnije (2008.) ponovo «skočio» na 14,5 miliona. U 2009. dolazi do ekspanzije gubitaka i oni se penju na 22 miliona maraka. To su gubici koje su konstatovali revizori kroz frizirane i netačne knjige Željeznica Srpske. Stvarni gubici su mnogo veći i strašniji.

Od kako je SNSD preuzeo željeznicu svake godine povećavao se gubitak firme. Potvrđuju to i sljedeći podaci: tokom 2008. Uprava je u dva navrata podigla komercijalne kredite (šest miliona plus 15 miliona) da održe poslovanje preduzeća koje je i te godine bilo 14,5 miliona u gubitku. Znači samo te godine, da nije bilo kredita, gubitak bi iznosio 35 miliona maraka. Tokom 2005. i 2006. ukupni gubici su bili oko 24 miliona, što znači da su za četiri godine SNSD-ovi kadrovi napravili 60 miliona maraka dubioze.

POPRAVLJANJE NEPOPRAVLJIVOG

Kako bi održali socijalni mir u Željeznicama RS krenuli su ovoj godini u nova zaduživanja, te povlaće kredite od 20 miliona i od 16 miliona maraka, što sa kamatama na njih, daje ovih 40 miliona maraka zaduženja. (Uz onih 60 miliona iz prethodne četiri godine, to je ravno 100 miliona maraka). Na taj način bi se isplatile plate željezničarima i pobune ne bi bilo, a nakon oktobra šta bude sa njima, jer će tada sistem pući kao ledenica Odluke o kreditnom zaduželju su donesene, a ključni čovjek je Ministar saobraćaja Nedeljko Čubrilović, koji raspolaže državnim paketom akcija i praktično kontroliše Skupštinu akcionara (65 posto je u rukama Vlade RS), te može raditi šta hoće, posebno zbog činjenice da mali akcionari nisu organizovani. Krediti su dignuti pod motom «popravljanje likvidnosti», što je nonsens i obmanjivanje javnosti, jer termin «popravljanje likvidnosti» znači da postoji ekonomska ravnoteža između prihoda i rashoda, ali je u određenom periodu narušena, te se javlja nelikvidnost u odnosu na predviđeni plan. Kod Željeznica RS sasvim druge stvari su u pitanju. Menadžment je u posljednje četiri godine nekontrolisano povećao troškove, te povećao broj radnika, a sve da bi se zadovoljili apetiti vladajuće oligarhije. Uz sve to, da bi prikrili kriminal i suzbili nezadovoljstvo, oko 500 radnika tokom prošle godine nagrađuju izmjenama stručne spreme u njihovu korist, čime dodatno povećavaju izdvajanja. Uz sve to, u posljednje četiri godine zaposleno je 800 novih radnika, koji, objektivno, ne mogu zaraditi plate koje primaju.

FALSIFIKOVANI UZROCI NESREĆA

Bitno je napomenuti da je prethodna vlast dobila kredit od evropskih banaka kako bi provela program rješavanja viška radnika i stabilizacije sistema zbog enormno visokih troškova plata u to vrijeme. Tim kreditom, redukovan je broj radnika na 3.050, a trebalo ga je svesti na 2.600. Rasturači BiH ignorišu ove projekte, a od željeznica prave poligon za stranačko udomljavanje, što se direktno odražava na troškove plata, koji se sa 35 miliona u 2007. godini povećavaju na fantastičnih 51 milion u prošloj godini. U isto vrijeme prihod od prevoza je sa 36 miliona u 2007. godini pao na 31 milion u prošloj, te je iz ovih podataka jasno kakav se čini zločin. Lažno se za ove probleme optužuje svjetska kriza, a riječ je, u stvari, o nemogućnosti da radionice pružaju usluge kao ranije, jer su uništene. Tako se više uopšte ne održavaju i popravljaju stotine teretnih kola, lokomotive, a ni pruga se ne održava. Svi planovi poslovanja su fiktivni.

Nijedan od pomenutih kredita nije razvojnog karaktera, već je njima kupovan socijalni mir, a plaćane su obaveze samo onim dobavljačima koji su davali procenat Stanojeviću i njegovim gaulajterima. Upravo zbog toga, sve željezničke radionice su stale i ništa ne rade, jer nemaju čime da rade, pošto u njih ništa već godinama nije uloženo.

Održavanje kapaciteta skoro da i ne postoji, a radionice već odavno ne pružaju usluge drugim željeznicama, jer nemaju šta ponuditi. Ništa više ne radi, a kapaciteti koji su održavali željeznicu su jednostavno rečeno potpuno uništeni. Brojne nesreće posljedica su javašluka, a uzroci nesreća su falsifikovani. Pravi uzrok je nemar u održavanju sistema, ali ko mari ovdje za zakon.

MODERNIZACIJA

Željeznica se pljačka na sve moguće načine, a jedan od omiljenih su studije. Tako je u režiji vlade RS investirano u Studiju modernizacije željeznica. Posao je na namještenom tenderu dobila italijanska firma ISAF i isplaćeno joj je 2,2 miliona KM, iako njen predložak, prema riječima stručnjaka, ne vrijedi ni 100 maraka. Milorad Dodik je taj posao dogovorio prilikom svog boravka u Italiji, a finiširan je u kafani «kaldera» u Laktašima.

CRNI FOND

Jedan značajan broj novozaposlenih je za radno mjesto plaćao između pet i sedam hiljada maraka. Dobar dio tog novca otišao je u crni fond iz kojeg će se finansirati izbori u ovom dijelu RS.

(zurnal.info)

Nakon 33 izvođenja na matičnoj sceni Ateljea 212, mjuzikl "Kosa", u režiji i adaptaciji Kokana Mladenovića, 5. juna bit će izveden u Narodnom pozorištu Sarajevo.

 Mjuzikl će biti izveden dva puta i to u 13.00 i 19.30 sati.

"Kosa" kao glas mlade generacije koja želi da se izbori za neko drugo, novo doba, obilježila je ovogodišnju beogradsku pozorišnu sezonu, o čemu svjedoči više od 10.000 gledatelja za samo tri mjeseca izvođenja, kaže se u saopćenju beogradskog Ateljea 212.

Glavne uloge igraju Sergej i Branislav Trifunović, Gordan Kičić, Ivan Jevtović i Jelena Gavrilović.

Sa sarajevskom publikom glumci Ateljea 212, kako se dodaje u saopćenju, podijelit će pjesme o ljubavi, toleranciji, solidarnosti, pjesme pobune protiv globalne postavke svijeta, protiv besmislenih ratova, nepravde, pjesme koje i dalje imaju istu snagu i važnost.

"Kritika rata i oda slobodnoj ljubavi u novoj verziji postala je veliki protest protiv svih devijacija svijeta u kome danas živimo, sa besramnim uticajem kapitala na naš život, sa ratovima koji se vode iz multikorporacijskih interesa i svih problema koji čine sumornu planetarnu stvarnost na početku ovog vijeka. Protiv takvog svijeta se, hrabrošću i maštom, bore mladi ljudi u predstavi Kosa", navode iz beogradskog Ateljea 212.

(Fena)

Navijači Real Madrida nisu zadovoljni što će njihov klub platiti obeštećenje od najmanje osam miliona eura za dovođenje Josea Mourinha, trenera evropskog prvaka Intera.

U anketi sportskog dnevnika "Marca", koji je najviše zagovarao doveđenje Mourinha, samo 32,6 posto navijača izjasnilo se da je cijena od osam miliona eura 'objektivna', prenosi DPA.

Više od 67 posto čitalaca smatra da je cijena previsoka, ili su protiv dovođenja Mourinha po bilo koju cijenu.

Ankete "Marce" i većine web stranica pokazale su da većina navijača Reala nije za dovođenje "individualca" Mourinha, čija se odbrambena taktika ne podudara s 'tradicionalnom atraktivnom napadačkom igrom Reala'.

Većina navijača je za pružanje još jedne šanse Manuelu Pellegriniju, koji je u srijedu dobio otkaz.

Italijanski mediji danas su naveli da je predsjednik Reala Florentino Perez spreman da plati i 16 miliona eura, koliko iznosi otkupna klauzula za Mourinha.

Bez obzira da li je riječ o osam ili 16 miliona eura, to bi bilo najveće obeštećenje za jednog trenera u historiji nogometa.

Prošle godine Real je Villarrealu platio četiri miliona eura za Pellegrinija, koji je s asistentima madridski klub koštao osam miliona.

Mourinho je dogovorio četverogodišnji ugovor s Realom, vrijedan deset miliona eura po sezoni. Njegovi lojalni asistenti, koji su zajedno s njim prešli iz Porta u Chelsea, a potom i u Inter, došli bi također u Real.

Očejkuje se da Mourinho zvanično bude predstavljen kao novi trener Reala u ponedjeljak.

(Fena)

Jučer je u Domu naroda Federalnog parlamenta napokon usvojen zakon o igrama na sreću ali kockarnice još uvijek državi duguju milione maraka. Po prvi put u BiH objavljujemo priču koju je Centar za istraživačko novinarstvo napisao prije tačno godinu i koja precizno pokazuje koliko se problem sa kockarnicama u BiH oteo kontroli. Priča je ranije objavljena na engleskom jeziku na stranici Projekta o izvještavanju o organizovanom kriminalu i korupciji.

BiH vrvi od kladionica i automat klubova namijenjenih onima koji bi do lake zarade. No, privoliti ove firme da plaćaju svoje obaveze nije mali izazov za nadležne institucije.

Loša financijska situacija koja prati građane još od završetka rata u Bosni i Hercegovini (BiH) jedan je od razloga zašto većina traži izlaz u igrama na sreću. Dobitak u kockarnicama mogao bi im itekako pomoći u rješavanju tog problema.

Ali, više od 2.000 kladionica i automat klubova, od Banja Luke do Sarajeva, ljudima ne dijele, već uzimaju novac. Pomoćnik ministra za fiskalnu politiku Ministarstva financija Federacije BiH (FBiH) Hajrudin Hadžimehanović kaže da se radi o jednom od najunosnijih poslova u zemlji.

Upratiti trag novca pokazalo se teškim za poreske inspektore iz FBiH i Republike Srpske (RS). Vijeće ministara BiH je svakom entitetu prepustilo da samostalno reguliše industriju igara na sreću. Entiteti donose i provode zakone, te prate tok miliona KM koje građani prokockaju.

Iako djeluju odvojeno, entitetske vlasti se suočavaju sa istim problemima. Priređivači igara na sreću zarađuju ogromne pare, a nadležne institucije ih ne tjeraju da plaćaju sve poreze.

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva su obišli RS i FBiH kako bi istražili ovu granu industrije. Uvidom u dokumentaciju, te kroz razgovore sa direktorima firmi i službenicima zaduženim za kontrolu rada priređivača igara na sreću, novinari su otkrili trenutno stanje ove industrije, probleme sa kojima se suočava i šta je očekuje u budućnosti

FBiH se okreće tehnologiji

Teško da ćete proći stotinjak metara a da ne naiđete na automat klub ili kladionicu u Sarajevu. Slična situacija je i u ostatku FBiH koja je, prema podacima Ministarstva finansija FBiH, u 2009. godini imala registrovanih 13 kladionica sa 1.511 poslovnica, te 52 automat kluba sa 38 poslovnih jedinica.

Prema podacima Ministarstva finansija građani su u 2007. godini u kladionicama ostavili skoro 128 miliona KM, a u automat klubovima 10 miliona KM.

Drugim riječima, građani su prokockali 138 miliona KM koje su mogli potrošiti na odjeću, hranu i druge potrepštine.

Ali čak ni ti brojevi ne otkrivaju pravo stanje, jer poslovanje sa gotovinom otežava utvrđivanje stvarnih iznosa koji su u opticaju. Podaci institucija pokazuju da većina vlasnika ne mari previše za prijavljivanje profita.

Do aprila 2009. godine priređivači igara na sreću u FBiH nisu bili izmirili obaveze u iznosu od skoro 7,5 miliona KM. Iz dokumentacije se vidi da taj dug obuhvata neuplaćene doprinose za radnike, poreze na dobit, plaću, dobitke i imovinu, kao i druge obaveze, među kojima su takse, novčane kazne i članarine.

Poreska uprava je od januara 2008. do maja 2009. godine privremeno zatvorila 401 objekat zbog toga što su nastavili sa radom nakon što im je istekla licenca koja se obnavlja svake godine. Po zakonu, preduzeća moraju plaćati licence i druge naknade svake godine, ali mnoge od njih za to ne mare.

Federalni zvaničnici kažu da se nadaju da će nova tehnologija omogućiti bolje praćenje rada kockarnica i omogućiti uvid u njihove stvarne prihode.

Uvođenje Internet veze sa kladionicama i automat klubovima omogućilo bi Poreskoj upravi FBiH da u svako doba dana prati promet ostvaren u tim objektima.

"Lutrija BiH je to već uradila i uveliko olakšala posao Poreskoj upravi. Prema tome, vrlo je značajno da napravimo te izmjene i pripremimo takva rješenja da te objekte možemo mnogo efikasnije kontrolirati", kaže Hadžimehanović.

Još jedna nedavna promjena zakona je također pomogla da se ujednači rad kladionica. Zakon o porezu na dohodak u kladionicama je u svim kantonima u FBiH ujednačen i iznosi deset posto, dok su ranije svi kantoni imali različite porezne stope.

Rigorozna pravila za otvaranje kazina

Jedini kazino koji ispunjava sve uslove za rad u BiH je Coloseum u Sarajevu čiji je vlasnik slovenačka firma Hit. Kazino je otvoren 2007. godine i za razliku od mnogih drugih balkanskih, protiv njega nije vođen sudski postupak zabog pranja novca ili izbjegavanja poreskih obaveza.

Razlog što samo Coloseum ispunjava sve uslove mogao bi se nalaziti u činjenici da su uslovi za dobijanje licence u BiH daleko strožiji nego u većini drugih zemalja u regionu.

Prema Zakonu o igrama na sreću FBiH, za otvaranje kazina potrebno je registrirati firmu koje ispunjava tačno određene uslove, prije svega osnivački ulog u vrijednosti od milion KM, te depozitovana sredstava rezervne sigurnosti, također u vrijednosti od milion KM.

Hadžimehanović kaže da rigorozna pravila odbijaju potencijalne priređivače igara na sreću. U toku su aktivnosti na izradi novog zakona koji će omogućiti zainteresovanim vlasnicima kazina lakši pristup bh. tržištu. Do tada, kaže on, neće im biti lako.

"Zahtjeva za otvaranje kazina u posljednje vrijeme nema", kaže Hadžimehanović, "a i kad ih je bilo, interesanti su brzo odustali kad su saznali rigorozna pravila za obavljanje takve djelatnosti."

Obračun sa neplatišama u RS

U RS-u je u 2009. godini bilo registrirano 29 kladionica sa 581 uplatnim mjestom, te 216 licenciranih automat klubova.

Priređivači igara na sreću u RS su dužni do kraja februara dostavljati godišnje financijske izvještaje. Do kraja februara 2009., kladionice u RS-u prijavile su promet od 26 miliona KM, a automat klubovi od 10 miliona KM.

Do maja 2009. godine tek polovina njih je dostavila finansijske izvještaje. U slučaju kašnjenja zakon nalaže da pravna lica moraju platiti kaznu od 17.000 KM, a fizička od 1.000 KM.

Đorđe Mikeš, direktor Agencije za posredničke, informatičke i financijske usluge iz Banja Luke, kaže da do trenutka pisanja ove priče vlasti nisu podigle niti jednu tužbu za prinudnu naplatu poreza od onih koji kasne sa podnošenjem izvještaja, jer troškovi takse iznose 500 KM. Ako se uzme u obzir da takvih slučajeva ima mnogo, APIF jednostavno nema dovoljno novca za pokretanje svakog postupka, dodaje Mikeš.

Čak i bez svih finansijskih izvještaja, Poreska uprava RS je prikupila malo manje od 9 miliona KM od poreza na prihod od priređivanja igara na sreću u 2008. godini, dok je porez na dobitak iznosio 375.000 KM.

No, dugovanja su daleko veća, uključujući i 1,5 miliona KM koje duguju tri firme protiv kojih je Poreska uprava RS pokrenula proces prinudne naplate poreza. Riječ je o Bet Shop (duguje 437.000 KM), Millenium Sport (684.000 KM) i Derby Games (535.000 KM).

Usmjeravanje prikupljenih sredstava

Posebno je pitanje kome usmjeriti sredstva prikupljena od priređivača igara na sreću.

Nevladina organizacija Centri civilnih inicijativa (CCI) zalaže se za to da se da se novac od igara za sreću distibuira najugroženijim kategorijama društva, kaže glasnogovornik CCI-a Adis Arapović.

U RS-u je već zakonom ozvaničeno da su korisnici prihoda od igara na sreću socijalno ugrožene kategorije društva, udruženja građana i sportska društva. Slično je bilo i u FBiH dok nekadašnji premijer Edhem Bičakčić nije promijenio zakon i sav prihod od igara na sreću usmjerio isključivo u budžet FBiH.

Prema nacrtu novog zakona o igrama na sreću u FBiH, novac prikupljen oporezivanjem priređivača trebao bi se ponovo usmjeriti u podsticanje amaterskog sporta, pomoć licima sa invaliditetom, prevenciju narkomanije i drugih zavisnosti, te u obrazovanje i organizaciju kulturnih dešavanja.

"Taj novac treba da ide u posebne fondove i da se iz njih finansiraju projekti", kaže Arapović i dodaje: "da novac bude usmjeravan prema posebnim kategorijama stanovništva."

(Centar za istraživačko novinarstvo / Organized Crime and Corruption Reporting Project)

Godišnje u BiH zbog korupcije u privatnim džepovima završi nekoliko stotina miliona maraka, ali je država u prošloj godini uspjela da vrati samo 15,1miliona maraka. Novčane kazne koje su izrečene osuđenima zbog korupcije pred sudovima u BiH iznose 2,6 miliona maraka dok je vrijednost oduzete imovine 12,5 miliona maraka.

Kako pokazuje analiza Transparency international BiH "Procesuiranje korupcije pred sudovima i tužilaštvima u BiH" u prošloj godini pred sudovima u BiH zbog korupcije je osuđeno 173 osobe ali su sudovi samo u rijetkim slučajevima nalagali i oduzimanje nezakonito stečene imovine.

Dvije trećine osuđenih zbog korupcije pred sudovima BiH prošlo je sa uslovnim kaznama, 15,6 posto osuđenih dobilo je novčane kazne dok je samo 15,6 posto osuđenih završilo iza rešetaka.

Da je korupcija u BiH, hvala na pitanju, dobro i napreduje, potvrđuju brojna međunarodna istraživanja gdje se BiH redovno plasira u grupu država sa rasprostranjemom korupcijom. Bvez obzira na načelnu osudu sveprisutne korupcije u našim životima vlast se do sada i nije naročito pokazala uspješnom u njenom suzbijanju.

Premijer nema vremena za borbu protiv korupcije

Da će se nešto bitnije promijeniti u bliskoj budućnosti malo je vjerovatno, što najbolje potvrđuje lakonski odgovor aktuelnog federalnog premijera Mustafe Mujezinovića na nedavnoj tribini u Zenici kada je na pitanje prisutnih zašto se njegova Vlada aktivnije ne bori protiv korupcije, premijer mudro odgovorio da “nema vremena za borbu protiv korupcije jer je zauzet borbom protiv siromaštva”.

Premijeru bi neko očigledno trebao nacrtati da između siromaštva njegovih podanika i široko rasprostranjene korupcije postoji direktna veza, ali to je već druga priča.

Kako je pokazala analiza Transparency internationala BiH, za adekvatno kažnjavanje zbog korupcije postojeći zakoni u BiH nisu problem.

“Propisi koji uređuju otkrivanje, dokazivanje odnosno krivični progon koruptivnih krivicnih djela u BiH su, također, adekvatni, odnosno osiguravaju dovoljan nivo efikasnosti krivičnog pravosuđa”, navodi se u izvještaju TI BiH.

Problem se javlja kod procesuriranja korupcije od momenta prijave pa do izricanja konačne sudske presude kao i kod kažnjavanja.

Iako zakon omogućuje sudovima da nalože i oduzimanje imovine stečene na nezakoniti način, ova kazna se rijetko izriče što upuštanje u rizik sa primanjem mita čini prihvatljivijim.

“Krupne ribe” izvan dohvata

U slučajevima korupcije jedini i glavni motiv je jednostavno finansijska zarada pa ukolikoje ulog dovoljno veliki logika korumpiranih zvaničnika je da se isplati riskirati sa eventualnom novčanom ili uslovnom zatvorskom kaznom ako ih ipak uhvate, ukoliko na kraju novac ostaje u džepu.

Drugi razlog zbog mršavih rezultaat oduzimanja nezakonito stečene imovine je, kako se navodi u izvještaju TI BiH, “što se pred sudovima u BiH redovito nalaze predmeti situacijske korupcije nižeg nivoa” ili jednostavnije rečeno, “sitnije ribe” dok oni najkrupniji slučajevi ili ostaju neprocesuirani ili se istraga odvija godinama bez vidljivih rezultata.

Posebno je zanimljivo koliko od prijavljenih slučajeva korupcije na kraju završi sudskim presudama i kaznama.

U protekloj godini tako su tužioci u BiH na stolovima imali 1.791 prijavu koja se odnosila na krivična djela korupcije. U ukupnoj masi prijava, ove prijave za krivična djela korupcije činile su tek 4,3 posto.

Pola prijava bude odbačeno

Nakon što tužioci pročešljaju prispjele prijave, polovica njih završi u košu pa je u prošloj godini u svim tužilaštvima bilo otvoreno ukupno 800 istraga zbog sumnje da je riječ o korupciji. Rezultata je da u ukupnoj masi otvorenih istraga udio onih koje se odnose na korupciju čini tek 2,8 posto od ukupnog broja istraga za sva krivična djela.

“Utemeljeno se može zaključiti da je skoro polovina svih prijava za korupcijska krivična djela u BiH bila odbačena od strane svih tužilaštava u BiH što je, svakako, zabrinjavajuci podatak. On, ponovo, može ukazivati na kvalitet prikupljenih saznanja o korupcijskim krivičim djelima, odnosno ovaj podatak je još jedna indicija da se radi o takvim oblicima krivičnih djela čije istraživanje, još u najranijim fazama krivičnog postupka, ima slabe izglede za uspjeh”, konstatuje se u izvještaju TI BiH.

Konačno, kada su tužilaštva u prošloj godini završila svoj dio posla konačan rezultat bio je tek 185 potvrđenih optužnica u slučajevima korupcije što je tek 1,2 posto od ukupnog broja potvrđenih optužnica pred sudovima u BiH. Na prvi pogled stiče se utisak da korupcija baš i nije neki problem u BiH.

Zakoni dobri, provođenje loše

Na kraju kada dođe do izricanja presuda, od 195 sudskih odluka u prošloj godini koja se odnose na slučajeve korupcije, u 33 slučaja optuženi su oslobođeni, u 10 slučajeva je postupak obustavljen, u 12 slučajeva donesene su odbijajuće presude dok je kazna, novčana, uslovna ili zatvorska izrečena u 142 slučaja, odnosno osuđene su ukupno 173 osobe.

Za mršave rezultate u borbi protiv korupcije u BiH teško je naći opravdanje. Postojeći zakoni daju dobar zakonski okvir, policijske agencije i tužilaštva imaju, barem na papiru, adekvatnu unutrašnju organizacionu strukturu a omogućeno im je i zakonsko korištenje naprednih tehnika, od prisluškivanja, korištenja obilježenih novčanica pa do ubacivanja prikrivenih policajaca.

Jedino što može zaribati je “ljudski faktor” odnosno istinska odlučnost vlasti da se korupcija suzbije.

Da takva odlučnost zaista i postoji nije baš izvjesno. Na većinu sistemskih mjera, poput formiranja agencije za sprečavanje korupcije na nivou države, natjerala ih je EU “kandžijom”, uslovljavajući time ukidanje viza.

Sudeći po najavama, EU neće popustiti od insistiranja na borbi protiv korupcije koja će sve češće biti ključni preduslov, kako za približavanje EU, gdje se domaćim političarima baš i ne žuri, tako i za dodjelu finansijske pomoći, bez koje teško da bi domaći budžeti u bližoj budućnosti mogli preživjeti.

Pri tome, kako se vidi ovih dana na primjeru susjedne Hrvatske, EU se neće zadovoljiti “mrvicama”, u vidu lova na korumpirane saobraćajne policajce i opštinske službenike, već će htjeti da vidi iza rešetaka i aktere najkrupnijih afera, koliko god oni bilo visoko u vlasti ili povezani sa njom.

A kada dođe do suočavanja sa izborom između ostanka na vlasti ili zaštite stranačkih kolega, na kraju uvijek trijumfuje želja za ostankom u fotelji.

(zurnal.info)

Naftni Terminali Federacije (NTF) u Pločama uplatili su u juče na svoj račun 1,3 miliona KM čime su ostvarili uslove za nastavak poslovanja. Dan ranije britanska firma Deltagrip je pred Trgovačkim sudom u Dubrovniku zatražila da se preispitaju uslovi za pokretanje stečaja preduzeća iz Ploča.

U prijedlogu sudu Deltagrip je naveo da NTF zbog prezaduženosti nije u stanju da im izmiriti dug od oko 2,4 miliona KM. NTF je od Deltagripa 2006. godine uzeo zajam u visini od 3,5miliona KM, ali ga nije redovno otplaćivao. NTF je 2006. godine Deltagripu dao u najam dva skladišta, a prema dogovoru britanska kompanija je od iznosa najamnine trebala odbijati dio za otplatu zajma.

Ibrahim Bećirbegović, generalni direktor Terminala Federacije, osnivača NTF-a, kaže da je Deltagrip od augusta 2009. do marta 2010. godine samoinicijativno odbijao dio duga od mjesečnog iznosa najamnine u iznosu koji je bio veći od dogovorenog.

Vedran Perše, advokat Deltagripa, kaže da ova firma nikad nije prestala plaćati najamninu, kako kažu u NTF-u, te da je ugovorom bilo utvrđeno do kojeg iznosa dvije firme mogu prebijati međusobna potraživanja.

Preduzeće iz Ploča je u martu ove godine ponudilo britanskim partnerima novi ugovor o najmu, po višim cijenama, no oni su ga odbili.

Iz Deltagripa kažu da je NTF ultimativno tražio povećanje cijena za 130 posto i povrat dva skladišta, ali i 713.500 KM. Posljednji zahtjev nisu objasnili, kaže Perše.

On kaže i to da NTF nije imao pravo blokirati robu te da su spor trebali rješavati sudskim putem.

Advokati su objasnili da je zajam uzet od firme Deltagrip Limited, a ne od Deltagrip Tradinga koja potražuje povrat novca.

Deltagrip Trading je prilikom podnošenja zahtjeva kao jedan od dokaza sudu u Dubrovniku dostavio dodatak na Ugovor o namjenskom zajmu koji je 5. jula 2007. godine potpisao Josip Tomić, bivši direktor NTF-a. U njemu se utvrđuje da potraživanje zajma prelazi sa firme Detagrip Limited na Deltagrip Trading.

Ibrahim Bećirbegović kaže da ovaj dodatak nije notarski ovjeren i da ne postoji u arhivi NTF-a ili bilo kojeg suda, te da postoji mogućnost da je potpisan pred samo pokretanje stečajnog postupka.

Advokati NTF-a također navode kako nije postojao osnov da Deltagrip pokrene postupak pred sudom u Dubrovniku jer je pločansko preduzeće bilo spremno platiti cijeli dug.

Ovu namjeru Terminali su svom partneru zvanično saopštili u više navrata, a zadnji put 18. maja, dan prije pokretanja postupka u Dubrovniku.

Bećirbegović kaže da Deltagrip nije odgovorio, ali je zato zatražio stečajni postupak.

Advokat Deltagripa je potvrdio da su dobili dopise NTF-a ali da nisu željeli dostaviti svoj račun. Tražili su da NTF uplati novac na vlastiti račun, nakon čega bi ga Deltagrip uzeo aktiviranjem prinudne naplate.

Sud u Dubrovniku je odredio ročište radi izjašnjavanja o prijedlogu za pokretanje stečaja za 10. juni ove godine.

"Bez obzira što je samo rješenje o pokretanju postupka nezakonito, nećemo dozvoliti ni najmanju šansu da dođe do pokretanja stečajnog postupka", kaže Bećirbegović.

"Nažalost mi nemamo drugoga načina da zaštitimo svoje interese", kaže Perše.

(zurnal.info)

Multinacionalna šutnja najodgovornijih osoba u „slučaju Vuković“ tako se pretvorila u još jedan sramni poraz državnih institucija

„Vezano za Vaš dopis kojim ste zatražili informaciju da li je Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine zaprimilo molbu pravosudnih organa Republike Hrvatske za pružanje pravne pomoći u kaznenim stvarima a koja se tiče posebnih istražinih radnji vezano za kazneni postupak koji se vodi protiv Vas pred Županijskim sudom u Rijeci, obavještavamo Vas slijedećee:

Ministarstvo pravde BiH od nadležnih pravosudnih organa Republike Hrvatske nije zaprimilo nikakvu zamolnicu za pružanje međunarodne pravne pomoći u kaznenim stvarima koja bi se odnosila na provedbu posebnih istražnih radnji, niti bilo kojih drugih radnji u vezi sa predmetnom istragom. Sukladno odredbama Sporazuma između BiH i Republike Hrvatske o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima, zahtjev pravosudnih organa Republike Hrvatske za međunarodnu pravnu pomoć, u smislu pribavljanja dokaza na teritoriji BiH, nije mogao da ide mimo Ministarstva pravde BiH“. Citirali smo zvanični odgovor Ministarstva pravde BiH na upit pomoćnika ministra sigurnosti naše države Vjekoslava Vukovića, optuženog pred Županijskim sudom u Rijeci za navodno učešće u pokušaju atentata na teritoriju susjedne Hrvatske.

ORWELLOVA BiH

Tema ovog teksta nije sudski slučaj u kojem bi presuda Vukoviću trebalo da bude izrečena početkom narednog mjeseca. Tek ćemo konstatirati da je sama optužnica postavljena i na nekoliko stotina tajno prisluškivanih razgovora koje je Vuković od oktobra 2008. do hapšenja u Rijeci 16. januara 2009. vodio sa različitim osobama, od domaćih i međunarodnih zvaničnika do članova svoje obitelji i prijatelja. U tom kratkom vremenskom periodu policijsko-obavještajne agencije iz susjedne Hrvatske su prisluškivale tri Vukovićeva telefona - službeni, vlasništvo Ministarstva sigurnosti BiH, njegov privatni mobilni te fiksni telefon u domu Vukovićevih u Kiseljaku. U vrijeme dok su ga nezakonito uhodili hrvatski špijuni, pomoćnik državnog ministra se nalazio na čelu Odjela za borbu protiv terorizma Ministarstva sigurnosti BiH. Kako rekosmo, nećemo se ovdje baviti krivičnim djelom za koje je Vuković optužen. To prepuštamo vijeću riječkog suda. Ono što je mnogo važnije svakako je činjenica da je praktično drugi čovjek bosanskohercegovačkog Ministarstva sigurnosti i čelnik izuzetno osjetljivog Odjela mjesecima praćen od obavještajne službe druge države što, naravno, predstavlja grubo kršenje suvereniteta Bosne i Hercegovine.

UPAD U MS BiH

Zamislimo samo obrnutu situaciju. Obavještajno-sigurnosna agencija BiH (OSA) prisluškuje sve telefonske razgovore ministra unutarnjih poslova Republike Hrvatske Tomislava Karamarka uz obrazloženje da HDZ-ov šef policije nezakonito uhodi visoke zvaničnike Bosne i Hercegovine!? Kakav bi bio odgovor zvaničnog Zagreba suvišno je i pretpostavljati. Nema sumnje da bi se u Vladi Jadranke Kosor digla i kuka i motika, a vrlo je izvjesno da bi i međudržavni diplomatski odnosi Hrvatske i Bosne i Hercegovine bili prekinuti. Očekivano, država poput Bosne i Hercegovine u kojoj riječ sistem egzistira tek na nivou utopije još uvijek nije adekvatno reagirala na „hrvatski obavještajni prodor“ u Ministarstvo sigurnosti BiH i kiseljački dom obitelji Vuković. Ministar pravde BiH, HDZ-ovac Bariša Čolak nije (a morao je!) javno reagirao zbog ugrožavanja suvereniteta vlastite države. Da li bi se nepopravljivo kompromitirani Čolak identično ponašao i u slučaju da je, recimo, srbijansko obavještajno podzemlje uhodilo naše visokopozicionirane zvaničnike, ne zna se. Zna se, međutim, da o nezakonitom prisluškivanju šefa Odjala za borbu protiv terorizma države Bosne i Hercegovine ništa nije prozborio ni predsjedavajući Vijeća ministara Nikola Špirić, dok je Vukovićev formalni šef, ministar sigurnosti Sadik Ahmetović, javno izrekao tek nekoliko „celofanski umotanih“ poluizjava iz kojih se ništa konkretno ne može zaključiti. Multinacionalna šutnja najodgovornijih osoba u „slučaju Vuković“ tako se pretvorila u još jedan sramni poraz državnih institucija koje, to je nakon svega očigledno, nisu u stanju zakonski zaštititi čak ni one osobe koje su u skladu sa raspodjelom visokih državnih funkcija sami imenovali. Šta tek da očekuje nesretni Ilija Jurišić koji pred očima nezainteresirane vladajuće koalicije već tri godine, nevin, čami u beogradskom zatvoru?

AKO KARAMARKO MOŽE PRISLUŠKIVATI VUKOVIĆA, ZAŠTO OSA NE BI KOMŠIĆA?

Svojevremeno je na ovom mjestu, u jeku medijske afere „ASA reket“, napisano da su domaći obavještajci iz OSA-e prisluškivali i telefonske razgovore člana Predsjedništva BiH Željka Komšića. Nakon što je Komšić zatražio da mu se ta informacija potvrdi ili demantira, iz OSA-e je ispaljena brutalna laž (Znam da lažu, vjerujte mi!) da „član Predsjedništva nije bio predmet posebnih istražnih radnji“. Možda potpredsjednik SDP-a zvanično nije bio predmet „posebnih istražnih radnji“ ali sreća je pa nisam bio sam dok smo čitali stenograme Komšićevih razgovora koje je u ljeto prošle godine vodio sa svojim stranačkim kolegama...

ON THE RECORD

Kada živite u zemlji u kojoj strana obavještajna služba nezakonito i bez ikakvih posljedica mjesecima prisluškuje visokopozicioniranog državnog zvaničnika i njegovu obitelj, gdje domaći obavještajci ni na koji način ne štite sadržaj telefonskih razgovora predsjednika države koji bi se mogli podvesti i pod državnu tajnu, gdje se politički protivnici i nepodobni novinari po nalogu režima otvoreno uhode, gdje svaki prosječni špijun zna sve o privatnim problemima svojih žrtava, onda je takvu državu razumno napustiti. Ili je, možda, dovoljno tek izabrati vlast koja će konačno urediti obavještajno-policijski haos koji je Bosnu i Hercegovinu odveo u Orwellovu 1984.