Sjednica Vijeća Ustavnog suda RS-a za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa na kojoj će razmatrati zahtjev Kluba delegata bošnjačkog naroda u Vijeću naroda RS-a za utvrđivanje povrede vitalnog nacionalnog interesa bošnjačkog naroda u vezi sa Zakonom o referendumu i građanskoj inicijativi bit će održana 20.aprila, u Banjoj Luci.

Zakon o referendumu je 10. februara izglasala Narodna skupština RS-a na posebnoj sjednici, a Klub Bošnjaka je 12 dana poslije pokrenuo pitanje vitalnog nacionalnog interesa na taj zakonski akt.

Nakon što na Vijeću naroda RS-a nisu prihvaćeni amandmani tog kluba, a zatim nije bilo dogovora ni na Zajedničkoj komisiji Vijeća i Narodne skupštine RS-a, Zakonom o referendumu i građanskoj inicijativi u RS-u upućen je na konačno odlučivanje Ustavnom sudu RS-a.

Ključni amandmani predloženi od Kluba Bošnjaka odnosili su se na problematiku preciznog određivanja u Zakonu o referendumu i građanskim inicijativama tzv.zabranjenih pitanja za predlaganje na referendumu, a to su pitanja koja se odnose na suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost i međunarodni subjektivitet BiH.

Amandmani su se odnosili i na organe koji treba da provode referendum, na zatjev da, uz Narodnu skupštinu, o zakonu i referendumskim pitanjima odlučuje i Vijeće naroda RS-a, te na zahtjev da i mjesna zajednica ima pravo odlučivanja putem referenduma o nekim svojim vitalnim pitanjima.

Srpski delegati Vijeća naroda RS-a ranije su odbaci sve amandmane bošnjačkog kluba uz tvrdnju da Zakon o referendumu ne ugrožava interese nijednog naroda i da je usvojen u skladu s Ustavom RS-a.

(Fena)

Zijat Mušić, poslanik u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, pripremio je izmjene zakona koji nalaže reviziju budžetskih davanja korisnicima boračko-invalidske zaštite, donesenog krajem prošle godine.

Rasprava o Mušićevim izmjenama planirana je za 28. april u Predstavničkom domu Federalnog parlamenta.

Kad je zakon koji on želi mijenjati donesen, rečeno je da nalaže reviziju određene vojne i medicinske dokumentacije da bi se utvrdilo kome iz boračke populacije treba, a kome ne, nastaviti isplatu određenih mjesečnih naknada iz federalnog budžeta.

Pošto je rašireno mišljenje da treba utvrditi da li među korisnicima ima i onih koji su naknade stekli na osnovu diskutabilnih uvjerenja, Mušić, tvrdeći da postojeći zakon nema efikasne mehanizme za otkrivanje dezertera, predlaže da dokaz, i to neoborivi, za nečije učešće u odbrambenim jedinicama i pride za eventualno ranjavanje budu - uvjerenja o neisplaćenim vojničkim plaćama.

„Završetkom agresije, početkom 1996., sve jedinice u oružanim snagama su izrađivale precizne spiskove svojih pripadnika tokom cijelog rata na osnovu kojih su u ministarstvu odbrane izdavana uvjerenja o neisplaćenim vojničkim plaćama.

Svaki pripadnik oružanih snaga je potpisivao tačnost svojih podataka u navedenim uvjerenjima i smatram da je to najtačnija evidencija o pripadnosti i učešću u oružanim snagama.

Svi kasniji provedeni upravni postupci kojima je dokazivana pripadnost treba da budu predmet revizije.

Dostavljanje uvjerenja o neisplaćenim plaćama olakšat će revizorskim timovima cjelokupni rad a privremena obustava isplata bit će zasnovana na zakonito izdatim i od korisnika potpisanim uvjerenjima“, naveo je Mušić u svom prijedlogu.

Kako su budžetske uštede jedan od bitnih ciljeva zakona o reviziji, Mušić tvrdi da bi izmjenama koje on predlaže uštede bile trenutne i znatne.

(Fena)

Veljko Marić, dekan Medicinskog fakulteta u Foči, nedavno je postao član Saveza nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika. Ništa previše čudno, da se Marić u SNSD nije učlanio na sjednici Vlade RS, te da Dodik kupovinu novog igrača nije obznanio u Administrativnom centru, gdje ga je i «predstavio» svojim «vjernim navijačima». Nakon toga odmah su uslijedila i obećanja o novim investicijama, a Dodik je u stilu Florentina Pereza najavio tri miliona maraka za izgradnju studentskog doma u Foči. Koliko je Marić dobio ne zna se, ali je sigurno da će do daljnjeg ostati Dekan Medicinskog faklteta, a ponešto će se namaći i tokom izgradnje doma. Obznanjujući ovaj transfef u zgradi vlade, Dodik je pokazao da on već odavno živi u jednopartijskom sistemu, tačnije društvu jednog lica i dodatno potvrdio svoju tezu da je ogromna većina funkcionera u ovoj zemlji tek hodajuća vreća krompira, na kojoj je vidno istaknuta cijena. Marić je ovu jeftinu filozofiju lažnog vožda u potpunosti potvrdio oblačenjem dresa koji je obožavao «još od malih nogu».

VREĆE KROMPIRA

Nije Marić jedini vreća krompira, već ih je u ovom entitetu, nažalost, na desetine hiljada. Uostalom, Dodik je SNSD doveo u poziciju najjače stranke u BiH djelujući po principu «velikog stomaka», što će reći da je gutao sve one koji su htjeli biti progutani, pri tom se nimalo ne gadeći, niti gledajući da li dolaze iz SDS-a, PDP-a, SP-a, ili neke druge partije, organizacije, NVO.... Uostalom, u vrhu «partije» su negdašnji socijalisti Nebojša Radmanović i Igor Radojičić, svojevremeno visoki funkcioneri SP RS, koji su se zakleli Dodiku na vjernost prije cijele decenije, razvaljujući matičnu stranku na čijem je čelu bio Živko Radišić, nekadašnji član predsjedništva BiH. Rukovodstvu SNSD-a pripada i Nikola Špirić, politička prostitutka, koji je od šešeljevih, preko sds-ovih, pdp-ovih i ko zna sve još čijih postelja stigao u bordel lažnog vožda. Špirić je svoj prelazak u «partiju» naplatio suvim zlatom, kućama i stanovima u Beču i Banjaluci, te enormnom svotom novca, čiji je najveći dio zaradio radeći na nikom potrebnim i nikad realizovanim «ekonomskim projektima».

POLTRONSKI DVOJAC

U vrhu je bilo i SDS-ovaca, poput pokojnog predsjednika RS Milana Jelića. On je svojevremeno, davne 1998. godine, nakon što je Dodik postao premijer, u pratnji Uroša Gostića prispjeo na njegovo (tada) seosko imanjce sa torbom punom para. Pokojni je svoj nastup u SNSD-u debelo platio, ali ga je kasnije i naplatio, jer su njegovi nasljednici u ostavinskoj raspravi podijelili nekoliko desetina miliona evra i nekoliko desetina stambenih jedinica. Samo dva dana prije isteka predizborne kampanje 2006. godine, lažnom voždu su pristupili Miroslav Mikeš i Tihomir Gligorić, obojica iz Socijalističke partije. Bilo je zaista ogavno gedati i slušati taj poltronski dvojac kako obrazlaže ulazak u Harem. Obojici se isplatilo, jer je Gligorić postao direktor Geodetske uprave RS, a Mikeš delegat u Vijeću naroda NS RS, a ostao mu je i politički uticaj u ovdašnjem pravosuđu, zahvaljujući kojem je stekao enormno bogatstvo. Istina, bilo je onih u SNSD-u poput mladog junoše Dubravka Suvare koji su se pobunili zbog kupovine isluženih igrača, ali Mikeš je tada SNSD optužio za antisemitizam, pa je sve leglo nakon Dodikove intervencije.

«Gutanje» se nastavilo, što svjedoči slučaj Marić, ali i hiljade drugih «vreća krompira», koji su pristupili Dodikovoj stranci. Kada je PDP istupio iz koalicije sa SNSD-om, taj postupak «principijelno» je osudio njihov član i tadašnji ministar rada Boško Tomić. Nakon raspada saveza, Tomić je napustio ministarsku funkciju, ali i PDP i postao direktor Zavoda za zapošljavanje RS. I brat mu je ostao direktor jedne paljanske firme, pa je principijelnost sasvim solidno materijalizovana. Zoran Mastilo, direktor Fonda PIO, takođe je bio uvaženi član PDP-a, a sada je uvaženi član SNSD-a i to Glavnog odbora. Postupio je kao i Tomić, a stanovi u Beogradu svjedočanstvo su kvalitetne odluke.

ULAZNICA ZA KRIMINAL

Tako je to u načelu (entitetski nivo), ali je prelazaka bilo i u detalju (opštine), gdje ćemo navesti samo dio primjera, jer je nemoguće sve nabrojati. Čelnici opštine Rogatica samo su marionete u rukama stvarnih gospodara ovog gradića, što jesu Milorad Jagodić i Tomo Ujić, uvaženi članovi SNSD-a, vlasnici ovdašnjeg agrokombinata i uz to čelnici šumskog gazdinstva Rogatica. Jagodić i Ujić, dugogodišnji članovi SDS-a, vrlo brzo su preko tamošnjih polja i šumara preplivali u SNSD, i tako se, bar zasad, spasili zatvora, jer su vinovnici najveće privatizacione pljačke u ovom kraju, u kojoj je država izgubila desetine miliona maraka, a stotine radnika ostalo je na ulici. Oni su potpuno nezakonito došli u posjed ogromne imovine, privatizujući «Agrokombinat», na način da je sve od početka do kraja čist kriminal, zbog kojeg niko nije odgovarao. Ova firma svorena je 1995. godine od nekoliko rogatičkih preduzeća, potpuno nezakonitim odlukama tadašnjeg ratnog predsjedništva opštine, listom esedesovaca.

Firme poput Prometa i Klaonice, koje su bile u mješovitoj svojini i gdje su radnici imali ogroman broje akcija, pretvorene su u državne. Ove odluke poništio je Ustavni sud ovog entiteta, ali ko za pravo haje, te su 2004. godine Jagodić i Ujić za svega 329 hiljada maraka, i bez znanja Upravnog i nadzornog odbora i Skupštine akcionara, kupili više od pola Rogatice. Oni gazduju nebrojenim poslovnim prostorima, koje izdaju pod zakup, a novac uzimaju u kešu. Nekoliko poslovnih prostora na Baščaršiji, milionske vrijednosti su odavno prodali, pare strpali u džep i kupili kućerine i nekretnine u Beogradu. Uz sve to, prisvojili su potpuno nezakonito preko hiljadu hektara poljoprivrednog zemljišta, koje je u državnoj svojini. Čak su ga uspjeli uknjižiti na sebe, a značajan dio su već rasprodali, premda na to nisu imali nikakvo pravo. Istjerani i opljačkani radnici obraćali su se svim entitetskim institucijama, Komisiji za reviziju privatizacije, pa čak i Dodiku lično, ali niko im nije izišao u susret, iz prostog razloga što su pljačkaši Jagodić i Ujić sada visoki funkcioneri esenesdea.

NEŠTO I ZA SLAMARICE

Ima onih koji su prešli u «partiju» a da javno nisu uzeli «crvenu knjižicu». Vitomir Popović, dekan Pravnog fakulteta, nije postao član SNSD-a, ali kao da i jeste, jer je stajući u odbranu aktuelnog «Miloševića» zaslužio mjesto dekana. Popović je važio za okorjelog SDS-ovca, ali dekanska je tuga pregolema. Tu je još jedan okorjeli SDS-ov igrač - Pantelija Ćurguz, predsjednik Boračke organizacije RS. Narečeni je spreman braniti lik i djelo i svijetlim oružjem ako treba, jer mu je Vožd omogućio koncesiju za vađenje šljunka, zaposlio kćerku, a našao se tu i stan u Banjaluci... Šta je sve dobila Ranka Mišić, šefica Sindikata, još uvijek nije do kraja poznato, ali je postala najžešći Dodikov fan. Po njegovom nalogu rasturila je Sindikat, radnicima koji su ostali bez posla kaže da su sami krivi za to, fingira štrajkove, izmišlja sastanke sa «poslodavcima»..., riječju: čini sve da svi oni koji su ostali «na ulici» na ulicu ne izađu. Mišićka se skućila, ponešto ima i na knjižici, još više u slamarici, tu je i «pratnja» mladog mesa, sve u svemu nije loše za jednu sredovječnu djelimično pismenu «gospođu». I Rade Rakulj, šef penzionera, vjerna je «vreća». Još nije predložio ukidanje penzija, a hoće, jer mu člantvo u brojnim Upravnim odborima omogućava da živi i bez te crkavice. Kada im se doda Branko Dukić, predsjednik saveza logoraša, menažerija je potpuna. Dukićevoj organizaciji, Dodik u danu prebaci po nekoliko stotina hiljada maraka, a on mu zauzvrat omogućava da istrajno radi na pretvaranju Republike Srpske u logor u kojem je jedino voždova «batina iz raja izašla».

Moglo bi se nabrajati unedogled, ali čemu. Prije neko veče Aleksandar Džombić reče da na eskro računu Vlade RS ima još 520 miliona maraka, što će reći da prostora za prelaske još uvijek ima. Uostalom, prelazni rok ovdje stalno je otvoren.

Papa Benedikt XVI izjavio je u subotu, na početku dvodnevne posjete Malti, da je crkva "ranjena našim grijesima", ne spominjući direktno skandal oko seksualnog zlostavljanja koje su počinili katolički svećenici.

Tokom razgovora s novinarima u avionu kojim je poletio za Maltu s aerodroma u Rimu, papa nije spominjao skandale u Evropi i SAD-u, ali je glasnogovornik Vatikana Federico Lombardi rekao da je Benedikt XVI mislio na slučajeve zlostavljanja djece koje su proteklih desetljeća činili katolički svećenici.

Govoreći na talijanskom, papa je rekao da Malta, gdje je 95 posto stanovnika katolica, voli crkvu i tijelo Kristovo, "iako je to tijelo izranjavano našim grijesima", prenio je Reuters.

Papa Benedikt XVI (83), koji se već sastao sa žrtvama zlostavljanja u SAD-u i Australiji, razgovarat sa još njih, naveo je Lombardi. Za sada, međutim, nije poznato da li će se na Malti sastati sa 10 muškaraca koji tvrde da su bili zlostavljani i koji su tražili sastanak s njim.

Novinari u avionu su bili razočarani što papa nije izravno govorio o zlostavljanju, ali je konkretnije govorio o oblaku vulkanskog pepela s Islanda koji se proširio iznad srednje i sjeverne Evrope i napravio haos u zračnom prometu.

"Nadajmo se dobrom putovanju s ovim tamnim oblakom koji se nadvio nad dijelom Evrope", kazao je papa.

Papa je otputovao jednim od rijetkih letova s aerodroma u Rimu zbog problema koje je u zračnom prometu izazvao ogromni oblak pepela koji se podigao u atmosferu nakon erupcije vulkana.

"Air Malta" je saopćila kako očekuje da će se papa u nedjelju moći nesmetano vratiti u Rim, kako je i planirano.

(Fena)

Srbijanski predsjednik Boris Tadić u petak je objavio članak pod naslovom "Isprika za Srebrenicu" u rubrici mišljenja, najtiražnijeg američkog dnevnog lista The Wall Street Journal, a prenosi Hina.

"Pokolj hiljada bosanskih Muslimana u gradu Srebrenici u julu 1995. predstavlja jedno od najtragičnijih poglavlja jugoslavenskih građanskih ratova 1990-ih", navodi Tadić u članku u kojem ističe da je skupština Srbije 30. marta prihvatila deklaraciju o Srebrenici u kojoj "nedvosmisleno osuđuje ratne zločine koji su tamo počinjeni".

Deklaracija je, po njegovim riječima, proizvod apsolutne posvećenosti Srbije obnovi povjerenja i promicanju prijateljstva i razumijevanja između dva ponosna naroda u regiji.

Tadić ističe da u tom "dokumentu bez presedana - prvom takve vrste na zapadnom Balkanu", skupština Srbije izražava "najdublju sućut i iskrene isprike porodicama bosanskih Muslimana žrtava" pokolja u Srebrenici.

Također navodi da u deklaraciji Srbija reafirmira punu potporu suradnji s Haškim sudom (ICTY), uključujući i hapšenje i prebacivanje u Den Haag ratnog zapovjednika bosanskih Srba Ratka Mladića, optuženog za pokolj u Srebrenici.

Mladića je ICTY prije 15 godina optužio za genocid u Srebrenici, no termina "genocid" nema u deklaraciji skupštine Srbije, niti u Tadićevu članku u The Wall Street Journalu.

Presudom Međunarodnog suda pravde (ICJ) u predmetu BiH protiv Srbije, kao i u više presuda ICTY-a protiv srpskih optuženika, utvrđeno je da je pokoljem 8.000 zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka u Srebrenici, počinjen genocid.

Tadić u članku ističe kako se nada da će deklaracija u kojoj se naglašava predanost Srbije poštivanju teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH, "pomoći da se olakša proces unutarnjih reformi u BiH".

Šutnja više nije prihvatljiva niti skrivanje iza zastarjele ratne retorike, navodi Tadić ocjenujući da je u regiji jugoistočne Evrope "počela era odgovornosti".

Srbijanski predsjednik u članku ne spominje da je njegova zemlja izvela agresiju na Hrvatsku, BiH i Kosovo 1990-ih te da je praktično cijeli srpski politički i vojni vrh završio na Haškom sudu zbog ratnih zločina, već tvrdi kako je Srbija "pokazala hrabrost da bude prva koja će se ispričati za gnusne zločine koje su počinile sve strane u jugoslavenskim građanskim ratovima".

On poziva i druge zemlje regije da učine isto.

"Prihvaćanje vlastitog dijela odgovornosti za ono što se dogodilo u prošlosti sastavni je dio učvršćenja demokracije u svakoj zemlji u našem susjedstvu", navodi Tadić, ocjenjujući da su isprike za zločine "prijeko potrebni koraci za promicanje održivog mira i stabilnosti u regiji".

Preuzimajući vodeću ulogu u regionalnom pomirenju, Srbija je otvorila vrata drugima da prođu kroz njih, u nadi da mogu zajednički graditi naprednu budućnost kao članovi Evropske unije, zaključuje Boris Tadić u The Wall Street Journalu.

(Fena)

Dok joj Vijeće roditelja JU Djeca Sarajeva izglasava nepovjerenje a ministar Safet Kešo poručuje kako Vijeće ne može birati direktora te ustanove, direktorica Arzija Mahmutović, kao da to i nema mnogo veze sa njom, putuje, pa u protekloj sedmici nije bila dostupna za davanje informacija. Vijeće roditelja Javne ustanove „Djeca Sarajeva“ demantira izjavu ministra za obrazovanje u Vladi Kantona Sarajevo Safeta Keše iz koje proizilazi da to vijeće ne može birati direktora navedene ustanove, poručujući da, nasuprot Kešinoj tvrdnji, ono ravnopravno može učestvovati u izboru novog direktora i da to svakako namjerava učiniti:
Osim ako nadležno ministarstvo ne priznaje vladavinu prava, Vijeće roditelja ima namjeru ne samo da ravnopravno učestvuje u izboru novog direktora već će bez obzira na to ko bude izabran i kojoj političkoj opciji bude pripadao, pomno pratiti sve aspekte poslovanja i upravljanja Javne ustanove. Zakonom su propisana dva člana Upravnog odbora iz Vijeća roditelja, a nadležnost Upravnog odbora je između ostalog izbor direktora Javne ustanove.

U prilog tvrdnji kako Vijeće roditelja ima pravo na izbor novog direktora govori i činjenica da godišnje za rad JU Djeca Sarajeva više novca izdvoje roditelji nego Ministarstvo obrazovanja i nauke KS-a.

Naime, od skoro šest i po miliona KM, koliko je iznosio prihod JU Djeca Sarajeva u 2009., više od tri miliona KM (tri miliona i skoro 200 hiljada) odnosi se na naplatu od roditelja, oko 150.000 na naplatu kraćih specijalizovanih kurseva, dakle, opet od roditelja, dok je iz budžeta rad institucije subvencioniran sa dva miliona KM. U isto vrijeme se za ishranu djece, nabavku materijala i održavanje zgrada izdvaja oko 600.000 KM.

S obzirom da je u budžetu Ministarstva za ovu godinu za rad JU Djeca Sarajeva izdvojeno dva miliona i stotinu hiljada KM, i ove godine će roditelji uplatiti veći dio novca potreban za rad.

U budžetu Kantona Sarajevo za 2010. godinu za rad JU Djeca Sarajeva izdvojeno je dva miliona i 100.000 KM, što je prikazano pod stavkom Predškolsko obrazovanje. Bez ijedne detaljnije stavke, javnosti je potpuno uskraćeno pravo na informaciju o utrošku novca. U Ministarstvu kulture i obrazovanja to pravdaju činjenicom da JU Djeca Sarajeva još uvijek nije uvrštena u trezorski sistem poslovanja, već se sufinansiranje vrši putem granta, pa se u tom slučaju ne moraju prikazivati rashodi po pojedinačnim stavkama. O poslovanju ove institucije u 2010. godini imat ćemo pravo znati tek sredinom naredne godine, kada Ustanova pošalje izvještaj Ministarstvu pa ono održi sjednicu.

Tako će se i izvještaj o poslovanju u protekloj godini biti razmatran na sjednici sredinom ove godine.

Finansijski plan JU Djeca Sarajeva za 2009. godinu

Prihodi

Sufinansiranje iz budžeta: 2.000.000 KM

Subvencioniranje djece u vrtićima (Ministarstvo za rad i socijalnu politiku): 234.000 KM

Naplata od roditelja: 3.169.054 KM

Kraći specijalizovani programi (engleski jezik, ples, zimovanje djece): 150.500 KM

Zakupnine (izdavanje objekata): 382.351KM

Donacije-grantovi: 102.000 KM

Ostali prihodi: 104.500 KM

Kapitalni primici: 300.743 KM

Ukupno prihodi: 6.443.148 KM

Rashodi

Bruto plate: 3.720.000 KM

Naknade troškova zaposlenih (topli obrok, prevoz, otpreminine u penziju, pomoć u slučaju smrti ili bolesti): 1.186.700 KM

Režijski troškovi 593.410 KM

Materijalni troškovi (hrana za djecu, didaktički materijal, materijal za čišćenje, kancelarijski materijal, materijal za održavanje zgrada i opreme, ugovorene usluge, osiguranje) 639.295 KM

Kapitalni izdaci: 303.743 KM

Ukupno rashodi: 6.443.148 KM

Podsjećanja radi, direktorici Ustanove Arziji Mahmutović mandat je istekao krajem januara. Nakon dvomjesečnog tehničkog mandata razriješena je te funkcije i imenovana za v.d. direktoricu ustanove, do izbora novog direktora. Konkurs za izbor novog direktora raspisan je početkom aprila.

Imate li želju preuzeti reprezentaciju BiH ?

Znate kako, ja sam celi svoj život vodio klubove i to je moj izazov. Nikada do sada nisam vodio nijednu reprezentaciju. Jednostavno, naučio sam na taj dnevni ritam, naučio sam da sa igračima vodim male ratove na parketu, da svakodnevno ispravljam greške i iz tog razloga nisam preuzimao nijednu reprezentaciju. A nije da nisam imao poziva. Da sad ne licitiram koje su to selekcije, ali za sada me to ne interesuje. Što naravno ne znači da u jednom periodu mog život i ta ideja neće doći na svoje.

Iako niste direktno odgovorili, može se nazrijeti odgovor da vaš angažman u reprezentaciji BiH i nije opcija koja ima osnova?

Tako nekako. O tome sam pričao sa nekim svojim prijateljima, prvenstveno Bošom Tanjevićem, ali ništa više od toga. Moram priznati da su male šanse da ja preuzmem reprezentaciju BiH.

Koliko uopšte pratite košarku u BiH, mislim prvenstveno na reprezentaciju? Znate da smo nakon osamostaljenja bili stalni učenici EP ali nas posljednjih nekoliko ciklusa nema nigdje.

Naravno da pratim ne samo vašu košarku nego i košarku u cijeloj Evropi. Znam da je došlo do određenog pada ali to vam je tako kada na jednom mestu nemate na okupu sve ljude koji najbolje znaju o košarci. Treba puno strpljenja, puno rada i opšta mobilizacija. Bosna nije sada u ulozi favorita, nije u situaciji kao što je Španija, Srbija ili Slovenija koja ima puno dobrih igrača ili Francuska koja ima 11 NBA igrača ovog momenta, pa su opet šesti. Oni imaju puno više razloga za nezadovoljstvo nego vi. Košarka je uvek bila sport umnih ljudi, a ne sumnjam da ih BiH ima.

Pretpostavljam da ste u kontaktu sa trenerskim radnicima iz BiH? S kim se od njih najčešće čujete?

Najviše sa Bošom Tanjevićem. Poznajem puno ljudi, imao sam ovih godina puno kontakata. Inače sam uvek rado dolazio u Sarajevo. Mogu i onako malo prepotentno da kažem da imamo hotel na Igmanu kojeg smo promovisali baš mi iz Splita. Jugoplastika ga je otvorila i za nama su gore krenule mnoge ekipe. U Sarajevo sam uvek rado dolazio i družio se sa mnogim ljudima. Pimpek (Davorin Popović) i Mirza (Delibašić) kao da su imali doušnike gore. Ja bih došao i ne bi im se ni javljao, međutim onda oni zovu. Pošto nisam imao auto onda bi ga pozajmljivao od Draška Prodanovića, kako bi se vidio sa svojom rajom...

Kada vam se dogodi ponuda, šta je to što je osnov da biste je vi prihvatili? Možda je na početku karijere i bio novac ali danas, pretpostavljam, to nije u pitanju?

-Nikada nije bio novac. Nikada, stvarno. Moj je stav da ne mogu da ručam ili večeram dva ili tri puta. Novac jeste važna stvar u životu, ali ne i najvažnija. Ima puno važnijih stvari od toga. Mene je uvek vukao sportski motiv, da li mogu sa konkretnom ekipom da napravim najveći rezultat. Možda sam baš zahvaljujući toj logici u svim klubovima imao vrhunske rezultate. Nikad me nije povukao novac nego čist razum i sportska logika. Mislim da je košarka jedina stvar u koju se dobro razumem tako da sam pravio dobre procene. Novac nije bio bitan ni ranije kada sam bio mlađi, a pogotovo ne sada.

Ja čekam, jer ne radim poslednje dve godine i teško mi pada što ne radim. Baždaren sam tako. Ustajem ujutru sa željom da idem na trening i već ga planiram u glavi i onda se probudim i vidim da treninga nema.

Zašto je to tako? Zašto jedan takav trener dugo nema angažman ?

Zato što nema klubova u kojima mogu dobro da radim. Ne radi se ni o novcu ni o imenu kluba. Ja sam svoje ambicije zadovoljio. Jedini sam čovek koji je recimo trenirao i Barcelonu i Real Madrid. Nadam se da će koliko sutra neko još to da postigne. I osvajao Kup šampiona,bio osam puta na Final Fouru, radio u pet različitih zemalja, jedan od ljudi koji je pravio tu Jugoplastiku koja je proglašena najboljim timom svih vremena..., dakle, ja bih se zadovoljio i sa jednim projektom kao što je bio Unicaja. Da se u projektu od četiri godine od jednog prosečnog kluba napravi evropski vrhunski klub. Ja sam spreman otići i u taj Strasbourg o kojem se govorilo poslednjih meseci, ako su oni spremni da prave ozbiljnu stvar. Za tu ozbiljnu stvar naravno da je važan novac, ali ne novac za trenera i ne novac preko mere. Takvi transferi i jesu doveli evropski košarku na grane gde je sada. Kad se jednom poremete vrednosti onda ta košarka pati i ispašta kao što je slučaj sa Italijom. Zemlja koja je uvek bila jedna vrsta Hollywooda za velike umetnike sad je došla do toga da ima Sienu sa izuzetnim trenerom i pametnim direktorom i više nijedan ozbiljan klub. Pogledajte moju Crvenu Zvezdu gde sam ja potpredsednik. Evo, od juče imamo zvanični podatak revizorske kuće da nam je dug 9.600.000 eura. Kad se jednom napravi greška u sportu onda je to jako teško nadoknaditi.

Ostat ćete upamćeni kao trener koji je vodio najbolji tim svih vremena. Možete li nas bar nakratko podsjetiti kakva je bila ta generacija Jugoplastike sa Rađom, Kukočem, Sobinom, Ivanovićem, Sretenovićem, Perasovićem...

Ako su tu Jugoplastiku novinari svih zemalja Evrope pre dve godine proglasili za najboljih tim svih vremena koji je ikada igrao, onda ja tu nemam posebno šta za dodati. Jedino što mogu da kažem je da su ti momci bili teološki vezani za košarku. Osvojili su sve što se osvojiti može, u svim zemljama gde su bili. Ja sam posebno ponosan na jednu stvar, a to je da su svi ti igrači sa kojima sam bio četiri godine, u kasnijim karijerama bili ljudi koji su nosili barjak u radu. Nijedan trener nikada nije imao problema sa njima.

PoznatI ste kao trener koji je rado dočekan na svim prostorima bivše Jugoslavije. Je li tome razlog i činjenica da od vas skoro pa nikada nismo mogli čuti bilo kakva politička izjašnjavanja? Bili ste po strani kad je politika u pitanju.

Ja sam tako vaspitan. To izlazi iz moje kuće. Ja sam rođen u Hrvatskoj, moj otac je bio veliki levičar i od njega sam naučio da boja pasoša ne govori o kvalitetu čoveka. Svih ovih skoro 60 godina sam imao prijatelje, prave ljude svugde. Nikada ih nisam delio. Svi ti moji prijatelji nisu ni počeli niti su završili taj nesretni rat. Smatram da su reči dokumenta, kako reče Ivo Andrić, i da ih treba pažljivo birati. Toga sam se uvek držao, i u sportu i van njega i verovatno zato nemam problema da idem slobodno od Slovenije do Makedonije.

Pomjeraju se granice u svemu pa i u košarci? Recite mi,u odnosu na neka vremena od prije 20 godina i danas - da bi jedan košarkaš uspio na šta treba obratiti posebnu pažnju, šta je prioretet?

Evo, izaberite četiri trenera iz stare Jugoslavije. Možemo mi raditi non stop sa netalentovanim igračem ali nećemo uraditi ništa. Dakle, mora da se u jednom istorijskom momentu sklopi to da ima vrhunskog trenera koji izvanredno radi, daje mu šansu i poverenje. Uz njegov talenat, to je sve. Primer takvog rada sada je beogradski Partizan koji ima izvanrednog trenera, ima izvanredno talentovane igrače koji imaju velike domete, jednoga Veseliya koji ne da će otići u veliki evropski klub nego u Ameriku sigurno, kao što je otišao Veličković u Real Madrid, kao što će to isto sutra učiniti Marić..., dakle,to su talentovani igrači koji imaju vrhunske trenere i normalan život.

Pretpostavljam da primjere takvih igrača možete izdvojiti i iz Bosne i Hercegovine?

Mirza Teletović je izuzetno talentovan igrač. Imao sam prilike da ga treniram onako na brzinu jer je moj bivši igrač a tada trener Tau Ceramice Velimir Perasović imao problema sa zdravljem. On je izuzetan potencijal koji mora da se dogradi, da prodire recimo obe strane, da ne pravi faulove kada ne treba, a kad ga napravi da ga onda napravi "pravo", što kažu u Bosni... To će doći sa utakmicama. On je jedan izuzetan talentat i meni je krivo što nisam imao više vremena da radim s njim. Ali, mora još da radi na svom ličnom usavršavanju, što njemu nije teško jer sam primetio njegov izražen voljni momenat, voli da radi. Teološki morate voleti sport ili bilo koju profesiju koju radite i onda je sve puno lakše. Uz njega, veliki potencijal je sigurno mali Preldžić koji je kod Boše Tanjevića.

Niste baš ljubitelj NBA lige. Zbog čega?

-Uh, to je dugačka priča. Ako pođemo od toga da je košarka kolektivni sport i da ona ujedinjuje pet glava, pet filozofija i percepcija, u jednom deliću sekunde, i da je njena sveta misija kolektivnost, onda kako ja mogu da volim košarku u kojoj jedan čovek šutne 60 lopti?! Bez obzira što je on veliki igrač i što je njegovo ime Kobe Bryant. To nije košarka koju ja volim. To jeste magacin iz kojeg ja uzimam neke ideje, međutim današnja NBA liga ima puno igrača koji nisu obrazovani dovoljno, koji su preskočili Univerzitete, ima puno kriminala među igračima, droge... Ja se pitam zašto nema antidoping kontrole? Zašto kada dođemo na Olimpijske igre ti igrači traže da nema antidoping kontrole? Nema više ni velikih trenera koji su bili sinonimi tipa Bobby Knight, Dean Smith ili Frank Arnold. Treneri su danas, sa izuzetkom njih četiri-pet, drugovi igrača. Moj kum Kosta Jankov je ugledan skaut Golden Statea i prenosi mi informacije da najboljih treneri iz Evrope nikada ne bi mogli raditi u Americi. Zato što mi uvek držimo tu vrstu profesionalne distance, dok tamo trener izlazi vani sa igračima. Zbog toga ne volim NBA.

Ali ste zato svim srcem uz regionalnu NLB ligu?

Iz sve snage sam za tu ligu. Ponosan sam na činjenicu da sam jedan od idejnih tvoraca te lige, iako nemam nikakva akcionarska prava. Imao sam puno polemika, i dan-danas imam problema da ljude koji košarku gledaju površno ubedim da ta Liga ima svoju opravdanost, da tu Ligu više niko ne može da pomeri nego da je treba usavršavati. Ta liga je mnogostruko značajna, pogotovo za razvoj igrača. Pogledajte samo koliko je igrača iz Partizana ili FMP-a otišlo u inostranstvo. Za jednog igrača je mnogo važnija jaka liga nego trenažni rad. Ja sam čovek koji je sve bazirao na radu, za mene je rad sve, međutim ako bih trebao birati između vrhunskog rada i vrhunske lige, ja ću se uvek opredeliti za jaku utakmicu jer kroz jake utakmice mogu da radim a kroz trening ja ne mogu da igram utakmicu.

PROFIL: Božo Maljković

 Trenerska karijera: Ušće Beograd (1971.-1979.), OKK Radnički Beograd (1979.-1981.), Crvena zvezda (1981.-1986., pomoćni trener), Jugoplastika Split (1986.-1990.), Barcelona (Španija, 1990.-1992.), Limoges (Francuska,1992.-1995.), Panathinaikos (Grčka, 1995.-1997.), Paris Rasing (Francuska, 1997.-1998.), Unicaja Malaga (Španija, 1998.-2003.), Real Madrid (Španija, 2004.- 2006.), Tau Ceramica (Španija, 2007.).

Trofeji: Euroliga (1989., 1990., 1993., 1996.), Kup Koraća (2001.), Prvenstvo Jugoslavije (1988., 1989., 1990.), Kup Jugoslavije (1988., 1989., 1990.), Prvenstvo Španije (2005.), Kup Španije (1991.), Prvenstvo Francuske (1993., 1994.), Kup Francuske (1994., 1995.), Kup Grčke (1996.), Evropski trener godine (1989., 1990.).

(zurnal.info)

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Zahvaljujući informacijama do kojih je došao naš kolumnista objavljujemo cjelovit/potpun tekst povjesnog/istorijskog (kakvog bi drugo) sporazuma iz Graza

Saopćenje/Priopćenje

Odlučni da sva sporna pitanja, uključujući razgraničenje dviju konstitutivnih jedinica-hrvatske i srpske u „dejtonskoj tvorevini Bosni i Hercegovini“ riješe miroljubivim sredstvima i dogovorom, predstavnici HDZ BiH i SNSD (u prisustvu predsjednika Republike Srbije Borisa Tadića i nakon napuštanja konferencije od strane člana Predsjedništva „dejtonske tvorevine Bosne i Hercegovine“ Harisa Silajdžića) utvrdili su da u odnosu na radnu mapu o razgraničenju postoje nesuglasnosti u sljedećim slučajevima.

1. U gradu Mostaru srpska strana smatra da granicu predstavlja rijeka Neretva, a hrvatska strana smatra da je cijeli grad Mostar u hrvatskoj nacionalnoj jedinici.

2. Južno od Mostara hrvatska strana smatra da u hrvatsku nacionalnu jedinicu spada područje zauzeto ratom i oružjem 1993. godine. (u daljem tekstu Hrvatska Republika Herceg-Bosna), a Srpska strana smatra da je granica između hrvatske i srpske jedinice granica rijeke Neretve (Ratom i oružjem JNA zauzeta područja Istočne Hercegovine-Trebinje, Ljubinje, Gacko, Bileća...)

3. Obje strane su suglasne da na narednim izborima glasači HDZ BiH na području Bosanske Posavine (Derventa, Srpski Brod, Srpski Šamac, Odžak, Orašje, Modriča...) glasaju za kandidatske liste SNSD. Obje strane su suglasne da na narednim izborima glasači SNSD-a na području Kupresa, Drvara i južno od Mostara glasaju za kandidatske liste HDZ BiH.

4. Obje strane su odlučne ustrajati na principima usvojenim na posljednjoj konferenciji u organizaciji EU i SAD održane u Butmiru o „dejtonskoj tvorevini Bosni i Hercegovini“, te temeljem toga suglasne su da u određivanju spornih i drugih područja poštuju dogovorene kriterije za definiranje nacionalnih teritorija uz arbitražu OHR-a

5. Ovim dogovorom prestaju razlozi za prekid rada OHR-a u „dejtonskoj tvorevini Bosni i Hercegovini“, te obje strane traže hitno produženje mandata Velentinu Inzku na pedeset godina. Inzistira se da se arbitražno razgraničenje izvrši u dogovorenom roku do 15. maja 2010. godine, odmah nakon zvaničnog raspisivanja izbora u „dejtonskoj tvorevini Bosni i Hercegovini“.

6. Slijedom naprijed dogovorenog prestaju razlozi za oružane i političke sukobe između SNSD i HDZ BiH na cijelom teritoriju „dejtonske tvorevine Bosne i Hercegovine“.

(zurnal.info)

General Armije RBiH, drugi ratni načelnik Generalštaba Armije Republike BiH Rasim Delić umro je jutros u 6.30 sati u svom domu u Visokom, potvrdili su Feni članovi njegove porodice.

Lokalni mediji iz visokog javljaju jutros da je Delić posljednjih dana često bio na ljekarskim pregledima.

Rasim Delić rođen je 4. februara 1949. godine u Čeliću. Vojnu akademiju je počeo 1967. a završio 1971. godine.

JNA je napustio 13. aprila 1992. u činu potpukovnika. Od 8. juna 1993. do kraja agresije komadant je Armije RBiH. Poslje agresije na BiH Delić je bio komadant Zajedničke komande Vojske Federacije BiH.

U penziju je otišao u septembru 2000. godine.

Haški tribunal osudio ga je na tri godine zatvora po drugoj tački optužnice koja ga tereti za "okrutno postupanje kao prekršaj pravila i običaja ratovanja", vezano za dešavanja u selu Livade i logoru Kamenica iz jula i augusta 1995. godine.

Predsjednik Stranke demokratske akcije Sulejman Tihić, u povodu smrti drugog ratnog komandanta Armije RBiH Rasima Delića, izrazio je zahvalnost za sve što je general Delić učinio u odbrani i oslobađanju BiH.

U izjavi Feni, Tihić je također naglasio Delićev doprinos ustrojstvu modernih oružanih snaga kako u ratu, tako i kasnije i miru.

Član Predsjedništva BiH Željko Komšić telegram saučešća uputio je i porodici Delić u povodu smrti generala Armije RBiH Rasima Delića.

(Fena)

Intervju koji smo vam pripremili je prvi razgovor koji je gigantski reditelj Emir Kusturica dao za neki federalni internet medij

Kako je i red, na samom početku da se prigodno pohvalimo. Intervju koji slijedi je prvi razgovor koji je gigantski reditelj Emir Kusturica dao za neki federalni internet medij. Ne moramo vam posebno pominjati koliko smo ushićeni zbog te činjenice. Posebno smo osupnuti činjenicom da je tokom čitavog razgovora ovaj osjetljivi umjetnik uspio obuzdati svoj vatreni temperament pa nas nije vrijeđao, psovao, ne daj bože udario, niti posegnuo za našim kasetama (koje doduše nismo ni imali). Bilo je par duhovitih opaski, nevinih bockanja tipa “đe vam je sad Alija”, “kaće mi Ibrišimović vratit stan”, “kako vam se stvarno zove ona režiserka” i slično, ali to je taj neuništivi sarajevski humor koji je u Kusturici opstao bez obzira na godine izbivanja. Kako već kaže ona narodna, možeš čovjeka istjerat iz Sarajeva, al ne možeš Sarajevo iz čovjeka - da iskoristimo priliku pa da se i mi prigodno našalimo.

Boravak u pitoresknom Drvengradu bio je izuzetno ugodan. U društvu dobroćudnih rendžera činilo nam se kao da smo se vratili u djetinjstvo, u korice stripa, među vukove s Ontarija, gdje naš domaćin igra ulogu Komandanta Marka koji čvrstom, ali i mekom rukom smiruje proteste pobunjenih brđana s Mećavnika. Sigurni smo da se ta topla, domaćinska atmosfera može osjetiti i u razgovoru koji slijedi. Kusturica nam je dobrodušno dozvolio da mu postavimo sva pitanja koja želimo. Naravno, poštovali smo njegov opravdan uvjet da pitanja ne smiju narušavati tradicionalnu pristojnost koja se godinama na ovim planinama gaji između domaćina i gosta.

Koliko je Sarajevo zadržalo obilježja multietničkog grada?
- Kako može multietnički grad da bude nešto gdje je ostalo onih nekoliko dimljenih Srba, staraca i starica, gdje muslimani glume da žive u multietničkom gradu. Znate kako se najbolje pogrebno preduzeće preziva? Kad-tad! Tako je i taj multietnički grad jedna kad-tad ideja. (Glas Srpske 2010.)

Vaši stavovi, okrenutost pravoslavlju i opredjeljenje da živite u Srbiji izazivaju gnjev u Sarajevu. Smeta li Vam to?
- Ma baš me briga za Sarajevo. Čovjek ide tamo gdje ga vole i koga on voli. Kad te ne vole, ne ideš tamo da te ne bi neko pljunuo, pogodio kamenom zato što drugačije misliš. Zanimljivo je to iz više razloga. Kad u Njujorku čovjek koji je bio protestant postane budista, a isti je čovjek ovi su svi srećni jer je nekog Boga našao, a ovdje je to sporno: "Dobar je on, pametan, ali što će mu to pravoslavlje". Mislim da je tu sporna tačka. To govori o njima, a ne o meni. Ja nemam potrebu ni da ih vidim niti imam bilo kakvu potrebu da se mjerim time. Izuzev prijatelja koje viđam svakako. (Glas Srpske 2010.)

REPUBLIKA SRPSKA JE ZNAČAJNA POBJEDA

Kako doživljavate Republiku Srpsku?
- Doživljavam je kao jednu vrlo značajnu pobjedu. Prvi put je to u stvari s ove strane Drine, jedna autonomija koju Srbi imaju. U tom razlazu stare Jugoslavije, gdje je BiH predstavljala malu Jugoslaviju, vrlo je teško vjerovati da se u skladu može živjeti i raditi onako kako je bilo. Toliko je zapravo ideja da se ima Republika Srpska ideja da budemo građani, ali da ne zaboravimo ko smo. Ova druga ideja je da zaboravimo ko smo, ali da ne budemo Srbi. Utoliko to je ta tekovina vrlo značajna i ona mora da opstane. Inače, tih milion i tristo-četiristo hiljada ljudi izgubiće identitet vrlo brzo i lako. (Glas Srpske 2010.)

Oni su, dakle, razumeli da je vaš boravak u Beogradu podrška Miloševiću?

- Ja sam vjerovao da Milošević može da sačuva Jugoslaviju, a on nije mogao da sačuva ni Knin. To je sve što ja o tom čovjeku mogu da vam kažem i sve što treba da zabeležite. (Nin, 1997)

Kako ste primili Sidranov odgovor na vaš tekst štampan u NIN-u?

- Moram reci da sam bio vrlo zbunjen redakcijskom nesmotrenošću. Objavili ste odgovor na jeziku koji ne razumijem. Ubuduće, mislim, kad štampate tekstove iz stranih zemalja treba da ih prevedete. (Nin, 1997)

Da prevedemo Abdulaha Sidrana sa " bosanskog " na srpski?

- Ja njegov jezik više ne razumijem. (Nin, 1997)

A razumete li Marka Vešovića?

- Vešović je prikriveni četnik i to će iz njega kad-tad izbiti. Nisam razumio ono sto piše, ali sam vidio po fotografiji da mnogo puši. Dakle da je prepušio. (Nin, 1997)

Sada iz vas progovara filozofičnost i blagost koja upućuje na zaključak da vi, možda, i nećete završiti svoje polemike sa Sidranom, sa Mirkom Kovačem...

- U istoriji ne postoje kondicionali, ne možemo da se pitamo šta bi bilo kad bi bilo. Tako ti je kako ti je. Kod ljudi su kondicionali primjenjivi. Kod Mirka Kovača nisu. Moramo priznati da taj čovjek nije Tomas Man. Pravi Tomas Man je pobjegao u Ameriku, a ovaj, umisljeni, preselio se iz Srbije u Hrvatsku, u komšiluk novih ustaša. Od dva nacizma on je izabrao slađi. Ženin! (Nin, 1997)

Bregović je nedavno rekao da bi voleo da počiva u Sarajevu.

- Njemu treba, naravno, izaći ususret... (...) Razumijem tu težnju, da se vratiš mrtav u Sarajevo, ali ja tu želju nemam. Posebno ne tako lukavo da im se udvaram na tanku žicu smrti. (Nin, 1997)

Nije valjda ni vreme za razmišljanje o smrti.

- Šta ja znam! Moj dolazak u Sarajevo uopšte nije sporan. Ja živim u iluziji, održavam kontakte sa nekim ljudima tamo. Svi moji prijatelji iz djetinjstva, ostali su moji prijatelji. Znaju da iz mene ne izbija nikakvo zlo, da im ne želim zlo. Znaju da sam politički krivac. Ako išta postoji zbog čega treba da odgovaram, to je verbalni delikt. (Nin, 1997)

MOCART JE POČEO RAT

Uvek mi se činilo da pri objašnjavanju početka rata u Bosni nekako izmiče jedan od mogućih razloga...

- Pričali su mi da je u Sarajevu usred one tenzije dolazećeg rata u Skerlićevoj ulici neko od neke strašne napetosti iznio gramofon na prozor i pustio Mocarta. Znaš kad oni puštaju Mocarta – nikad! Eto, rat je počeo tako što je jednog dana jedan čovjek iznio gramofon i pustio Mocarta – to je značilo da je sve otišlo u pizdu materinu. (Vreme, 2004)

Kako se donosi ta vrsta sudbinskih odluka (život u Beogradu)?

- Kod mene se motivi uvek ispostavljaju sa malim kašnjenjem. U ovom slučaju, najpre sam uradio nešto nošen intuicijom i potrebom da negdje pripadam. Prirodna inteligencija dio je moje ličnosti, ali u meni postoji i nešto evoluciono neusavršeno. Nemam tu vrstu discipline i odgovornosti koja je potrebna za život na Zapadu.

Beograd je nešto čemu pripadam, ako ne po ličnoj karti a onda po ideji da je moje mjesto tamo gdje su nastajali romani Miloša Crnjanskog, Meše Selimovića, Ive Andrića, gdje su poeziju pisali Vasko Popa i Matija Bećković. Oni su gravitaciona sila mog kretanja. (Vreme, 2001)

Koliko vi sami proizvodite te sukobe?

- Ja imam onaj crnogorski sindrom da ne idem u kafane jer ne mogu da izdržim poglede koji mi ne odgovoraju, ali osim prenaglašene osjetljivosti ima tu još nečega. Razvijao sam se u dvije različite sredine. Beograd je bio gravitaciona, emocionalna sila, a Sarajevo sredina gdje sam fizički odrastao. I uspeo sam da proizvedem sukobe i tamo i ovdje, mada sam uvijek imao šansu da postanem neprikosnoveni heroj. U Sarajevu da sam podržao Aliju Izetbegovića i ideju u koju nisam vjerovao, a koja se na kraju pokazala kao neostvariva. Ako se republika pretvori u protektorat, postavlja se pitanje da li je to moglo da se izbjegne. Sigurno da je moglo, ali nije, i ja ne mogu da se hvalim da sam to anticipirao. Bio mi je dovoljan jedan susret. Kad mi je Alija Izetbegović na jednom sastanku, jer sam mu vjerovatno trebao kao jedan od poznatijih Bosanaca, rekao da je Ivo Andrić bio podvorničko kopile puno mržnje, pomislio sam, "ovo ne može biti moj predsjednik". Kad nemaš druge oslonce, onda podršku tražiš u Andriću. (Vreme, 2001)

Da li je to bila neka prećutna vrsta podrške Miloševićevoj politici?

- Nije, mada je kod mene postojala neutralnost ili neverovanje da je Milošević babaroga u onoj mjeri u kojoj su Slovenci i Hrvati to znali od početka. To su možda odmah vidjeli i pojedini intelektualci koji se ni za šta ne vezuju emocionalno, već uvijek imaju distancu prema svemu. Na kraju, sa tom distancom i umru. Ja nisam taj tip. Milošević je u početku bio dio produženog vremena stare Jugoslavije, jer njega možemo posmatrati kao ishod parole "i posle Tita Tito". On je pokušao da se ponaša kao Tito, samo što više nije bilo hladnog rata niti podjeljenosti u svijetu sa kojom bi on mogao da igra igru koju je zamislio.

Bio sam stavljen u tešku poziciju: mogao sam da biram između toga da postanem nacionalni heroj u sredini gdje sam rođen, ili da budem omražen kod jednog dijela svijeta koji je želio da čuje od mene ključnu rečenicu da je Milošević fašista i gad, a koju ja nisam izgovorio. (Vreme, 2001)

Niste hteli da kažete da je Milošević fašista zato što to niste mislili?

- Nisam želio da govorim o redu veličina u kojima njega stavljamo na prvo mjesto, a Tuđmana i Izetbegovića amnestiramo od krivice zato što su počinili manje zla. Mislim da njihova uloga nije ista, ali da Milošević, Tuđman i Izetbegović moraju da uđu u istu zonu krivice. To se, kao što vidimo, sada i dešava. Mislio sam da je Jugoslavija trebalo da dobije nekog Srbina za predsjednika, i to je moj istorijski idealizam zbog koga pristajem da stradam. (...) S jedne strane, Miloševića sam video kao čovjeka koji lošim sredstvima, ishitreno, ljuto i nediplomatski pokušava nešto da uradi, ali s druge strane stoji činjenica da brza tranzicija bivših socijalističkih zemalja služi da ljudi u njima prestanu da budu vlasnici bilo čega. (Vreme, 2001)

MILOŠEVIĆEVA TELEVIZIJA ILI HITLEROV IBM

Da li ste imali bilo kakvih moralnih dilema oko angažovanja RTS-a tokom snimanja Undergrounda, s obzirom na ulogu koju je ta kuća imala u ratu?

- Ne shvatam zašto bi bio problem malo učešće RTS-a, par rasklimatanih kombija i scenografija, kad je ta kuća u prvom dijelu rata pružala usluge svim mogućim svjetskim stanicama. Ako bih se moralno određivao prema takvim stvarima, onda ne bih mogao da uđem ni u jedan američki bioskop pošto je Amerika udomila šezdeset posto preživjelih nacista i gestapovaca koji su poslije Drugog svjetskog rata dobili pasoše i postali dio njihovog sigurnosnog sistema, niti bih mogao da kupim neki proizvod u svijetu zbog pokolja koji su zemlje koje ih proizvode činile u ime humanih principa.

Ako živiš jednom nogom u svojoj zemlji a drugom na Zapadu, onda je nemoguće mjeriti moral provincijalnim kriterijumima. Da li radiš za Miloševićevu televiziju ili za IBM koji je sarađivao s Hitlerom? Pisac može da zadrži distancu prema svemu, ali ako si odlučio da radiš filmove, moraš da gajiš određenu vrstu kooperativnosti jer su potrebne dozvole za snimanje i sve ono što film, kao teška djelatnost, podrazumeva. (Vreme, 2001)

Zbog čega ste se uopšte sretali s političarima? Bili ste u gostima kod raznih – od Miloševića do Košutnice.

- Bio sam previše efikasan i efektan sa svojim filmovima da bi me političari zaobišli. Nekako me je eho nagrada i uspjeha koje sam postizao stavljao u rang raznih sportskih pobjednika koji su se vraćali sa trofejima. Po prirodi stvari, i kod mnogih većih naroda takvi se sreću s ljudima iz političkog miljea. (Vreme, 2001)

Vidite li problem što naša prozapadna elita vrlo često i ne prihvata suštinu zapadnih vrednosti?
- Moj problem i sa Zapadom i sa Srbijom je što me svaki put kad stižem sa Zapada u Srbiju postavljaju u veštačku dilemu. Da li da postanem istomišljenik Harolda Pintera i Biljane Srbljanović. Na Zapadu se naviknem da živim sa istinom koju izgovara Harold Pinter koji na mesto ratnih zločinaca prvo stavi Tonija Blera i Džordža Buša, prateći ideju da ova dvojica generišu svetsku volju i da im tako pripada takva optužba, a Biljana Srbljanović nas podučava kako su zločinci, zapravo, uglavnom Srbi. (Nin, 2007)

Kako se osećate kada čujete licitiranja o vašem identitetu?
- Kad bih tražio svoje estetski uzore, lako bih našao u Žiki Pavloviću i Saši Petroviću, čak i u Makavejevu, čije političke stavove prezirem. Dakle, ja nalazim sebe u kulturnom krugu tih ljudi, a oni su ipak neki Srbi, bilo da su to oduvek bili ili su odlučili da uđu u tu zajednicu jer su je osećali kao svoju. Ovo je takva kultura da gde god pružiš ruku naiđeš na nekog velikog pisca. To je sasvim dovoljno za kulturni identitet. (Nin, 2007)

Nije politički korektno – ali javnost se dugo bavi vašim krštenjem, prelaskom u pravoslavlje...
- Da bi prešao s jedne religije u drugu morao bih da pripadam ovoj prvoj, a kako sam ja prethodno bio čovek bez religijskih predznaka nema govora o bilo kakvoj religijskoj konverziji. Na praškoj Akademiji lepih umetnosti dve godine sam izučavao Stari zavet i to Pismo mi je bilo bliže nego što je Kuran bio bliži bilo kojoj od mojih nena. Prvo, mislim da je tu presudno što sam Stari zavet čitao na srpskom jeziku, a moji preci su morali da čitaju na arapskom i najčešće nisu znali šta izgovaraju. (Nin, 2007)

Koji su motivi za krštenje...
- Došao sam do pedesete godine života i sada već svako pitanje vezano za život uključuje i razmišljanje o smrti. Kada odem želim da mojim potomcima ostavim jasnu predstavu o identitetu i da ne završim kao onaj Andrićev junak iz Travničke hronike koji je podviknuo na neke Turke kada su hteli da linčuju nekog čoveka. On je rekao: ne dirajte čoveka a ovi skloni linču su ga upitali ko si ti, a on im je odgovorio ja sam veći musliman od svih vas. To je bio neki doktor Latin iz Rima koji je lečio konzule u Travniku. Hteo je da spase od sigurne smrti ovog što su ga vodili na linč. Kad je umro sahranili su ga na muslimanskom groblju. Pitali se neki ljudi posle kako katolika sahraniste na muslimanskom groblju, a ovi odgovorili pa sam je rekao da je musliman. (Nin, 2007)

MILOŠEVIĆ JE BIO DUHOVIT I BISTAR ČOVJEK

Pomenuli ste Miloševića. Kako bi danas opisali njegovu ulogu u tom velikom balkanskom filmu? - Inače je bio vrlo duhovit čovek, vrlo bistar, ali kao da nije shvatao da je politika igra tajni, igra u kojoj je glupo govoriti iskreno, jer političari po vokaciji ne govore ono što misle. Zamisli kad bi političari govorili ovako kao ja. Ili bi ih ubila neka obaveštajna služba, ili bi neka korporacija uzela na sebe da ih ušutka. A on je nekako suviše govorio o stvarima o kojima se ne priča otvoreno, a ćutao o stvarima o kojima je morao da govori. I imao je tu ideju da se ne pojavljuje, da pošalje druge. (Nin, 2007)

Kako ste se osećali kad ste čuli da je umro u Hagu?
- Žao mi je bilo. Meni je bilo na neki način i Tuđmana žao. U Francuskoj imaju one ginjole. On je već počeo da mi liči na one likove iz lutkarskog pozorišta, a ne na realnu pojavu. Dosta je komično izgledao, ali mi ga je bilo žao. Mene užasno zanima koje to obaveštajne službe stvaraju lidere. Kao što i danas ne znam ko u Beogradu tačno stoji iza koga. Znam za neke. Ja mislim da je opstanak Bosne i Hercegovine bio nemoguć pod rukovodstvom Alije Izetbegovića. Da je bio Fikret Abdić, ja mislim da bi Bosna opstala bez rata, on bi našao načina da ne zarati sa Srbima, da ne zarati sa Hrvatima. (Nin, 2007)

Kako ste doživeli Aliju Izetbegovića?
- Aliju sam upoznao u stanu njegovog sina. Bio je vrlo blag, veoma naklonjen meni, izuzetno učtiv, ali sam shvatio da ne može da bude moj predsednik jer me je pitao, kad je čuo da se spremam da snimam Na Drini ćupriju, šta će ti taj, to je podvoričko kopile, ono je puno mržnje. Ja sam rekao: ne verujem baš da je puno mržnje. To je izgovarao u trenutku kad smo izlazili, kad smo obuvali cipele koje smo prethodno skinuli. Onda sam shvatio da ne može da bude moj predsednik neko ko za Andrićevo Pismo iz 1920. kaže da je puno mržnje, a upravo se u tu ukazuje na to koliko mnogo mržnje ima kod nas. To je kao kad u Srbiji neko kaže – ovaj nas stvarno predstavlja kao Cigane jer snimam takve filmove. (Nin, 2007)

Čvrsto sam uvjeren da u Sarajevu čitaoci svih vaših intervjua još uvijek traže rečenicu koja najavljuje vaš dolazak u Sarajevo?

Neće je dobiti. Šta bi oni bez ovakvog disidenta? Ne mogu ja njihovo dostojanstvo do kraja da porazim. Ako im je zapad već to učinio, ja ne želim da nastavljam. U svakom pogledu to je jedan stav koji traje već deset godina. Naše su ideje teško pomirljive i suviše suprotne. (Reporter, 2001.)

A šta vi mislite o Miloševicevoj ideji da sakupi sve Srbe u istu državu, je li to ideja o Velikoj Srbiji? - Mnoge stvari se tovare na Miloševićeva leđa. Pazite, ja ne pravim od njega žrtvu. Ali ono što se dogodilo jeste rezultat sticaja prirodnih elemenata. Ja nisam nikakav politički ekspert, samo kazujem svoje mišljenje. Ja nisam Miloševićev čovek, on mi nikada ništa nije dao, ja nisam korumpiran, ja ne pripadam njegovom sistemu. Ali ostajem pri mojoj verziji istorije i spreman sam da podnesem posledice. (Figaro)

Ali vi ne osuđujete Miloševića? - Vi ste Francuzi, vi ste posmatrači, vi ne osećate događaje kao ja na svojoj kozi. Vama je lako, ja vam zavidim. Vaš govor je jednostavan, vi imenujete napadača i napadnute. Ali ja ne mogu da se služim vašim rečnikom. Niko, naravno, ne može opravdati ono sto su Srbi učinili u Bosni. To je gro plan, kao u nekom filmu. Ali ovaj film je suvise bučan da bi mogao da se uhvati i zadnji plan, pozadina, to jest istoriju. Da stvarno mislim da je on Hitler, ja bih vam to rekao. (Figaro)

SEDAM SITNICA

O ETNIČKOM ČIŠĆENJU
Slovenija je uvijek provodila najstrašnije etničko čišćenje. Uvijek je imala etnički čistu državu i najmanje problema. (Globus, 12 marta 1993.)

O NAJVEĆEM ZLOČINCU
1989. godine sam mislio, a i danas mislim isto tako, da je najveći zločinac koji je ikad živio u Jugoslaviji bio Josip Broz Tito. Na njegovom smetljištu su se pojavili svi, i ni jedan nije postigao ništa dobro. (Globus, 12 marta 1993.)

O RODU
Veći sam Turčin i musliman od Alije Izetbegovića (Globus, 12 marta 1993.)

O JAČIM I SLABIJIM

Nikako ne mogu razumjeti kako to da su se Muslimani u ovom ratu opredjelili za stranu koja je slabija : kako lijepo kaze Dučić – rat je borba između jačih i slabijih. Očigledno je da su slabo procijenili, jer su morali savezništvo sklopiti sa pobjedničkom stranom. A to su bosanski Srbi. (Borba, augusta 1993.)

O SARAJEVU

Ali, taj grad danas nije slobodan, pod protektoratom je. Ajde da sve to stavimo po strani i na kraju boravka u kafani podvučemo crtu i vidimo ko je šta imao. Šta je na računu: nikad bjednije nisu živjeli, nikad im teže nije bilo i teško da će se to u budućnosti moći pravdati činjenicom da je Radovan Karadžić ratni zlikovac. (Ekstra magazin, 2003)

O POEZIJI

Stih „Ko ne voli Dabić Rašu, popušio karu našu“ zaista je otpevan. Ali, mi na svakom koncertu otpevamo poneki prostački stih kao što je „Ko ne voli Abdić Fiću, osuo se po glaviću“ ili „Ko ne voli Bahtić Fiću šetao mi po glaviću“. Ovi iz Jutarnjeg lista odlučili su da primete samo taj jedan stih.(Javno.com, 2008.)

O RUSIMA I SRBIMA:

- Problem našeg zajedničkog stradanja je upravo jedan zbir istorijskih okolnosti, u kojima ste vi Rusi bili zapravo od Napoleona do Hitlera. Vaša prostranstva i vaša energija bile su ciljna grupa svih tih osvajanja. A stradanje naroda je u tome bila velika istorijska enigma - da li je ovaj narod morao da toliko strada ili nije? Ali on jeste stradao. Isto tako je i u Srbiji. Srbija je u dva rata izgubila skoro dve trećine svog sposobnog stanovništva. Znači, postoji jedna istorijska okolnost koja nas neizbežno vuče u tu tragediju. To kao da je sudbinsko pitanje, kao da nije pitanje naše odluke, da li mi to želimo ili ne želimo. Mi smo, recimo, u vreme Drugog svetskog rata upali u jednu klopku, u kojoj su naše pravdoljublje i naš istorijski zanos iskoristili Englezi. Mi smo izašli na ulicu da protestujemo protiv Hitlera jer je Čerčil dao zadatak da se u svim centrima u Evropi prave veliki neredi, koji bi remetili Hitlerov plan. Pa smo mi 27. marta zapravo pod dirigentskom palicom Engleske obaveštajne službe izašli na ulicu da protestujemo protiv Hitlera, pa su nas onda bombardovali. I to ne bi bilo problem. Svako malo nas bombarduju. Bombardovali su nas na početku rata, bombardovali su nas saveznici 1944. godine, bombardovali su nas 1999, bombarduju nas neprestano. (Glas Rusije, 2010)

(zurnal.info)

Sezona skijanja na olimpijskim planinama ove godine mora da će početi već u avgustu jer je Vada Kantona Sarajevo u ovogodišnjem budžetu za “vještačko zasnježivanje” preduzeću “ZOI 84” galantno izdvojila 1,5 miliona maraka ili trostruko više nego prošle godine.

U ovogodišnjem budžetu Kantona Sarajevo najbolje su prošla javna preduzeža “ZOI 84”, TV Kantona Sarajevo, KSC Skenderija, GRAS, Sarajevogas za koja se uprkos krizi , MMF-ui manjku u kantonalnom budžetu našlo novca, i to više nego prošle godine.

Usvajanje ovogodišnjeg budžeta Kantona Sarajevo imalo je sve odlike dobrog trilera. Napetost je rasla iz sata u sat, sukob oko raspodjele novca čak je zaprijetio i “razvodom” vječitih partner u vlasti, SDA i Stranke za BiH, dok se ultimativno tražila smjena aktuelnog kantonalnog premijera iz Stranke za BiH, Besima Mehmedića .

Partneri u vlasti nisu se sukobili zbog različitih prioriteta u finansiranju školstva, zdravstva, podsticaja domaćim proizvođačima, već oko dodjele novca javnim preduzećima.

U žaru međusobnih sukoba predstavnika SDA i Stranke za BiH javno su pljuštale optužbe da “oni drugi” namjerno zakidaju “njihova” javna preduzeća sa ciljem da im oslabe izborne pozicije. Kroz javnu svađu koalicionih partnera na vidjelo je izašao ključni motiv brige za finansiranje javnih preduzeća, prikriveno korištenje novca iz ovih kompanija za finasiranje predizborne kampanje. O čemu, naravno, Izborna komisija BiH ne zna ništa.

Sve će to prekriti snjegovi, ruzmarin i šaš

Vlada KS je pokazala zavidnu kreativnost kako bi i vuk bio sit i ovce na broju, odnosno kako bi se stvorio privid smanjenja troškova a istovremeno javnim preduzećima prebacilo više novca nego ranijih godina.

Da bi se ovo postiglo pojedine stavke koje se odnose na finansiranje javnih preduzeća su smanjivane ili u potpunosti preskakane ali su zato na mala vrata uvođene nove stavke i opravdanja za transfer novca.

Apsolutni rekorder je ZOI 84 koji će umjesto prošlogodišnjih 750 hiljada maraka iz kantonalnog budžeta ove godine dobiti duplo više, 1,5 miliona maraka.

Kantonalno ministarstvo privrede koje je prošle godine direktno subvencioniralo ZOI 84 sa 300 hiljada maraka ove godine po ovom osnovu nije izdvojilo niti marke. Ali je zato umjesto prošlogodišnjih 450 hiljada maraka za troškove “vještačkog zasnježivanja” ove godine ova stavka naprasno narasla na impresivnih 1,5 miliona maraka. Tako će u konačnom zbiru “ZOI 84” i pored “gubitka” subvencije iz kantonalnog budžeta inkasirati duplo više novca nego prošle godine. Menadžmentu “ZOI 84” sada samo ostaje da da prizivaju prirodni snijeg kako ne bi morali dobijeni novac trošiti na vještački snijeg.

Na medijima se ne štedi

Kantonalna vlada, ali i poslanici kantonalne skupštine koji su usvojili ovogodišnji budžet, nisu škrtarili ni na finasiranju TV Kantona Sarajevo.

Umjesto prošlogodišnjih 3,72 miliona maraka ovaj medij koštaće ove godine porezne obveznike 452 hiljade maraka više, ukupno 4,18 miliona maraka.

Redovna subvencija za osnovne troškove poslovanja kantonalne TV tako je u ovoj godini “pojačana” za 352 hiljade maraka pa će po ovom osnovu TV KS inkasirati 3,39 miliona maraka. Za nabavku nove opreme odobreno je 50 posto više novca nego prošle godine pa će za modernizaciju TV KS imati na raspolaganju 300 hiljada maraka dok je suma za nabavku programa ostala ista kao i prošle godine, 490 hiljada maraka.

Širokogrudnost aktuelne vlasti prema “svom” mediju i u doba najžešće ekonomske krize i besparice i nije neko iznenađenje, jer radi se o izbornoj godini.

Ono što je zanimljivo je da se kantonalna TV finansira iz budžeta kantonalnog Ministarstva pravde, kao i kantonalni sudski službenici i zatvorski čuvari, iako bi logično bilo da je javno informisanje u nadležnosti ministarstva kulture.

Kriza i kresanje javne potrošnje nisu pogodili ni KSC Skenderija jer je ovo javno preduzeće ove godine dobilo 60 posto više novca nego prošle godine, ukupno 1,2 miliona maraka. U okviru ukupnog izdvajanja za KSC Skenderija iznenada je u ovoj godini narasla stavka “sufinansiranje zakupnine poslovnih prostora” za šta će ove godine biti izdvojeno 400 hiljada maraka dok je prošle godine za istu svrhu izdvojeno puno manje, 150 hiljada maraka.

Povećano je izdvajanje i za “rekonstrukciju ledene dvorane” sa proplogodišnjih 300 hiljada na pola miliona maraka pa se u ovom javnom preduzeću nikako ne mogu žaliti da ih Vlada KS ne pazi.

Vožnja na trošak budžeta

Poseban slučaj je sarajevski GRAS, koji je kada se radi o direktnim izdvajanjima za ovo preduzeće iz kantonalnog budžeta među “gubitnicima” jer bi ove godine trebao od resornog kantonalnog ministarstva saobraćaja dobiti manje novca nego prethodne godine, 16,6 umjesto 17,1 milion maraka.

Ipak, istovremeno je ministarstvo obrazovanja naprasno povećalo izdvajanje za “prevoz učenika” sa prošlogodišnjih 2,4 na 3,05 miliona maraka a najveći dio ovog novca otoći će GRAS-u pa će u konačnici ovo preduzeće direktno ili indirektno iz kantonalnog budžeta dobiti približno istu sumu kao i prošle godine.

Najveći gubitnik među javnim preduzećima u raspodjeli novca iz ovogodišnjeg kantonalnog budžeta su Toplane koje bi umjesto prošlogodišnjih 13,5 miliona maraka trebale dobiti 10,7 miliona maraka.

Manje novca dobiće i Pokop 6,8 miliona umjesto prošlogodišnjih 7,4 miliona maraka kao i sarajevski “Vodovod i kanalizacija” kome su ovogodišnja izdvajanja iz kantonalnog budžeta od 6,8 miliona maraka za 561 hiljadu maraka manja nego prethodne godine.

Ovogodišnjem budžetu Kantona sarajevo u odnosu na prošlu godinu smanjena su izdvajanja i za javno preduzeće “Park” sa 6,07 miliona na 5,7 miliona maraka a ista sudbina snašla je i “Rad” koji će se morati zadovoljiti sa 7,52 miliona umjesto prošlogodišnjih 7,78 miliona maraka.

Kako do izbora ima još vremena, ni rebalans kantonalnog budžeta nije isključen pa bi to mogla biti dobra prilika da se “obeštete” i trenutni gubitnici među javnim preduzećima.

(zurnal.info)

U nedelju, 18. aprila, od 12 do 13 sati bit će blokiran saobraćaj na magistralnom putu M18 u Olovu zbog mirnog protesta građana kojim se traži pripajanje Olova Kantonu Sarajevu.

I ovaj kao i prethodna tri puta, Općinsko vijeće Olovo donijelo je odluku da pozove građane da mirnim protestom pošalju poruku federalnim poslanicima, uoči nastavka sjednice Doma naroda Federalnog parlamenta koji će se 19. aprila izjašnjavati o prijedlogu Zakona o Federalnim jedinicama, odnosno o izdvajanju Olova iz Zeničko-dobojskog kantona.

Kako je saopćeno iz Općine Olovo, ovim protestom stanovnici Olova žele podsjetiti poslanike da je izvor velikog broja ekonomskih i socijalnih problema nelogična administrativna pripadnost Olova ZDK-u.

Masovno iseljavanje stanovnika, upućivanje na liječenje u Zenicu koja je udaljena 120km, samo su neki od razloga zbog kojih građani Olova već 15 godina pokušavaju naći izlaz iz Kantona kojem ni historijski ni geografski nikad nisu pripadali, saopćeno je.

(Fena)

Misija OSCE-a u BiH u suradnji s Uredom za demokratske institucije i ljudska prava pri OSCE-u (ODIHR) održala je u Sarajevu četvrti godišnji regionalni sastanak osoba odgovornih za romska pitanja.

Na sastanku su prisustvovali predstavnici Misije OSCE-a u Albaniji, monitoring misije OSCE-a u Skoplju, misije na Kosovu, misije u Crnoj Gori, Moldaviji, Srbiji i BiH.

Sastanak je okupio eksperte za pitanja Roma i Sinta da bi diskutirali o trenutnim trendovima i izazovima o zaštiti i promociji ljudskih prava Roma, kao i o OSCE-ovim aktivnostima koji se odnose na pružanje podrške vladinim institucijama i civilnom društvu na terenu.

“Trebamo razviti naš zajednički napor da bismo poboljšali životne uvjete Roma i Sinta i osigurali potpuni pristup društvenom, ekonomskom i političkom životu u njihovim zemljama”, rekao je ambasador Gary D. Robbins u obraćanju učesnicima.

Robbins je naglasio da su Romi u BiH često diskriminirani u obrazovanju, zaposlenju, pristupu socijalnoj zaštiti i zdravstvenim uslugama.

“Njihova osnovna ljudska prava se krše. To mora stati”, izjavio je on.

Regionalni sastanak osoba odgovornih za romska pitanja također je bio fokusiran na razne načine suradnje i koordinacije između Ureda za demokratske institucije i ljudska prava pri OSCE-u i misija OSCE-a, kao i na identificiranju područja u kojima bi se zajedničke radnje trebale poduzeti.

Učesnici su diskutirali i o načinima kako implementirati OSCE-ov akcioni plan u vezi s Romima i odluku Ministarskog vijeća OSCE-a na lokalnom, državnom i regionalnom nivou.

“Kako su Romi i dalje diskriminirani u BiH i drugdje, veoma je važno spomenuti da će zemlje učesnice OSCE-a ostati posvećene zaštiti njihovih ljudskih prava i promociji održive integracije Roma u društvo,” izjavio je Dervo Sejdić, odgovorna osoba za pitanja Roma u BiH.

On je dodao da preostaje još mnogo posla da se uradi.

“Vladine institucije trebaju prihvatiti romske zajednice u proces odlučivanja. Svaka država treba raditi za sve svoje građane, uključujući manjine i marginalizirane osobe, to je sve što tražimo,” poručio je Sejdić, saopćeno je iz OSCE-a.

(Fena)

“Sarajevska elita je ćutala kada je jedan od najtalentovanijih muslimanskih književnika neki Ibrišimović upao u moj stan i sve mi opljačkao, a sve u odbrani od četnika” izjavio je u jednom od intervjua NIN-u Nemanja Kusturica. A onda se Nemanja sjetio da se nekada zvao Emir i ista ta “elita” je potrčala u Goražde, na istorijsko pomirenje “velikog režisera i njegovog sudbonosnog scenariste”.

Zaboravili su sve gadosti koje je ovaj, kako ga je Andrej Nikolaidis nazvao - Đavolov šegrt, sipao godinama iz zavjetrine Miloševićevih sinekura. Dvije decenije pjuvanja po Sarajevu i tragediji koju je ovaj grad preživio tokom agresije Nemanjinog poslodavca na Bosnu i Hercegovinu, sada su postale “neistine i konstrukcije”, kako to navodi dnevno glasilo SBBiH u najavi “prvog intervjua za jedan printani medij iz Sarajeva”, tačnije razgovora glavne urednice tog “printanog medija” sa “velikim režiserom”. Iako još nismo imali tu priliku i čast da pročitamo ovaj prvi intervju “velikog režisera” za “jedan printani medij iz Sarajeva”, što je u stvari eufemizam za “jedne muslimanske novine”, već u samoj najavi se vidi kako šejtanov šegrt dobija priliku da nas posipa pepelom i uči kako treba da se ponašamo u civiliziranom svijetu, čiji je on valjda predstavnik?! Pa tako, ukoliko “Sarajevo hoće da napravi nešto od sebe” tu je Emir Kusturica, nekadašnji Nemanja, da nas pouči.

Ima tu vjerovatno sijaset poučnih savjeta kako se uljuditi i prilagoditi (šta bi reis na ovo rekao), prije nego nas “veliki režiser” počasti svojim trijumfalnim povratkom na mjesto zločina, pardon u grad iz kojeg je protjeran u elitiziranoj akciji “odbrane od četnika”.

Mogli bismo sada pisati kilometarske tekstove u kojima bi navodili gadosti velikog Nemanje alias Emira Kusturice. Satima možemo razglabati i premjeravati dimenzije morala “elite” koja je dobila zadatak da pripremi teren za trijumfalni povratak Kusturice, samo još da se skonta kojeg od njih - “velikog režisera”, Emira ili Nemanje. I sve to ne bi bilo dovoljno da opiše močvaru u kojoj smo se zaglavili proteklih dvadesetak godina. Zbog toga smo odlučili da vam ponudimo dovoljno materijala kako biste sami donijeli zaključak. U skladu s tim, pozivamo sud javnosti da evidentira sljedeći video materijal sa koncerta Kusturičinog The No Smoking Orchestra u Oslu i tekst, koji je “veliki režiser” napisao za beogradski NIN zadnjeg dana 1996.godine.

Enjoy Bosnia!

Nemanja (Emir) Kusturica

ABDULAH SIDRAN. TRAGEDIJA PROVINCIJSKOG GIGANTA

Tisuću devetsto četrdeset osme jedan lik iz literature je stradao zbog ljubavi. Rekao je: " Više volim rusko govno nego američku tortu. " Bio je to Vlado Petrović i zbog toga je iz Sarajeva deportiran na Goli otok. Da je to rekao danas, ubili bi ga odmah. Zato što se to na bosanskom jeziku kaže: " Više volim američko govno nego rusku tortu", i u to malo ko sumnja. Čak i ruski pisci prepisuju svoja djela na engleski, iako ima još onih koji tvrdoglavo pišu na maternjem jeziku.

Abdulah Sidran će morati pisati sve iz početka. Ne samo zbog toga što on više ne piše jezikom na kojem je Vlado Petrović rekao spornu rečenicu. Ponašao se kao sporedni likovi iz njegove literature. Kada su ga pitali, u jeku pokolja sarajevskih Srba pod ravnateljstvom muzičara Cace, zašto ne pomogne svom prijatelju Stevanu Tontiću, on je rekao: "Treba da kopa rovove, što se ne izjasni, zašto šuti, znamo mi da je njemu srce na Palama."

Vlado Petrović, lik iz literature je hiljadu devetsto četrdeset osme stradao zbog onoga što je rekao. Život Stevana Tontića je visio o koncu u privatnom logoru sarajevskog muzičara zbog toga sto je šutio. Mogao je da strada kao i nekolike hiljade Srba koji su likvidirani pod ravnateljstvom ovog umjetnika. A teško je povjerovati da ovi, kao Sidran, nisu znali šta im rade muzičari kad ne sviraju. Svakome je bilo jasno da je Caco dobio prećutnu ulogu osvetnika za Muslimane poklane u Foči i Prijedoru. U vrijeme tih pokolja Sidran je igrao šah u prostorijama Ministarstva unutrašnjih poslova cjelovite, i od Ujedinjenih nacija priznate Bosne i Hercegovine.

Stevan je kopao rovove, s mukom se sjećao Sidranovih stihova " prijatelju moga života...bratu Stevanu... " kopnio i, na kraju, mršav, kost i koža, pobjegao iz Sarajeva uz pomoć Unprofora. Na Palama, gdje mu je, kako je Sidran tvrdio, bilo srce, umalo ga nisu linčovali zbog " veleizdaje srpskog naroda " . Takođe zbog toga što je šutio i nije doprinio pravednoj borbi srpskog naroda.

Danas na Stevanovom slučaju vidim da moja majka nije u pravu kada mi kaže: " Molim te šuti, ne petljaj se, isti si svoj otac. " Šutio ti, ne šutio - isto ti se piše. Oni znaju šta ti misliš. Nije to kao u vrijeme Vlade Petrovića kada se najebavalo zbog onoga što ti je na srcu. Danas nema milosti. Kriv si kada glasno ne izgovoriš ono što žele da čuju... Ako šutiš, ti si na neprijateljskoj strani. Ili još gore, ako nisi sa njima, ti si protiv njih.

Uvijek su ljudi stradali na Balkanu. Zbog ruskih govana i američke torte, uglavnom. Najviše su stradali kada im se činilo da stradaju zbog svojih govana. I u životu, i u literaturi.

Abdulah Sidran je stradao malo. Sedamdesetih godina je napisao priču " Otac je kuća koja se ruši " . Zbog rečenice " Više volim rusko govno nego američku tortu " , bio je spreman da strada. Nudio se vlastima da postane neprijatelj, ali je bio odbijen. Nije im odgovarao u toj ulozi.

U rijetkim trenucima hrabrosti, šunjao se Sidran po kafani " Park " gdje je stizao iz Sameka. U toj boemskoj birtiji je uzimao zalet i prikupljao hrabrost da se sa periferije ubaci u centar. Odluka Branka Mikulića da ne prihvati Sidrana kao neprijatelja, potekla je upravo iz kafane " Park " . Tu su često dangubili generali JNA. S nevjericom su mjerkali Sidrana i samo je jedan brkati konobar čuo njihov razgovor: " Ne dolazi u obzir, Milutine " , govorio je general svom kolegi generalu, " onaj mali ne može biti državni neprijatelj. Hoćeš da nam se svet smeje? "

Šef Centralnog komiteta bosanskih komunista je preko ovog brke konobara saznavao dosta važnih stvari. Za ovu, da Sidran ne moze biti državni neprijatelj, znao je prije nego što su generali poslali raport o Sidranovoj odbijenici u Beograd. Jednom je taj brko konobar javio u CK da je neki Sidranov kolega, u sred kafane " Park " , pitao zašto Tito farba kosu. Mikulić nije znao šta da se radi poslije tog incidenta, pa su tog pjesnika prebili u policijskoj stanici Logavina: " Piši pjesme, jebo ti majku svoju, a ne da nam vrijeđaš Titu! Jelde Hamo vako lijepa priroda, ko duša, a on nam pljuje maršala. " Policajci su naizmjenično mezili i tukli pijanog pjesnika.

Sidran je, nakon što ga nisu primili u službu neprijatelja, nastavio život provincijskog pjesnika. Lutao je od kafane do kafane, sve nesrećniji tražio je povećalo za svoj talenat. Kada bi preskočio jedan ponedjeljak da ne pije, osjećao se kao Titovi partizani koji pobjeđuju Šestu i Sedmu neprijateljsku ofanzivu zajedno. Zagledao je upitno prijatelje i poznanike, ali oni nisu mogli da mu u poslu povećala pomognu. Širio je oči dok je u ustima zadržavao votku. Prijatelji su ga shvatali, ali su nemoćno slijegali ramenima.

Krajem sedamdesetih sreo sam Sidrana u bifeu Televizije Sarajevo. Prepoznao sam isti pogled. Rekao mi je: " Ti nemoj da ideš kod nekog drugog da ti piše scenarije. Ja sam u tom poslu najbolji. " Imao je bradu kao jedan violinista na Gorici koga smo mi nazivali Gmaz... Iza te neprijatne maske, ipak, otkrio sam uzdrhtalog čovjeka. Pričao je događaje iz svog golubarnika na Vratniku. Jednog dana, neka seljančica je stigla u taj golubarnik. Kasnije su je silovali svi iz ulice. Tako je Sintor, razbojnik iz kraja, ovu nesrećnicu pripremio za italijansku strafu. Mladi Sidran se u tu žensku zaljubio i stvar se iskomplikovala. Rekao sam mu da je to jedna epizoda i da je film, kao kad se gradi kuća ili čitava zgrada, tu trebaju temelji, spratovi, hodnici, prozori, krovovi.

S mukom je ispisao prošireni sinopsis. Od te zanimljive priče napisao sam tehnički scenarij. Svaka riječ koju sam ja dodao na Sidranovih četrdesetak stranica za njega je bila uvreda. Posebno mu je smetalo uplitanje lika Oca, iz priče " Otac je kuća koja se ruši " . To ga je podsjećalo na neprijatnosti kroz koje je prolazio godinama. On je pravljenje filmova zamišljao kao olakšanje, a nikako kao produbljivanje problema. Kada je otkrio da sam u tekstu marksizmu suprotstavio hipnozu, bio je spreman da zaboravi filmsku karijeru. Pozvao me u svoj stan na prijateljsko ubjeđivanje. Tu su se zatekli pjesnici Marko Vešović i Ivan Kordić. To su oni sarajevski umjetnici koji su bili poznatiji po tome što mogu svako jutro osvanuti vezani za kravate, viseći na radijatorima u primaćoj sobi, nego po umjetničkim rezultatima. Ne zbog nasljedne sklonosti ka samoubistvu nego zbog toga što su i daktilografi po preduzećima pisali bolje od njih. Oni su mi naširoko objašnjavali zašto je ovo, što sam ja napisao, loše za film. Bili su toliko uvjerljivi da sam im skoro povjerovao. Jedino što nisam znao, zašto nisu sebi pomogli i napisali nešto po čemu bi bili upamćeni. Klimao sam glavom, odobravajuci primjedbe ovih tipova. Otišao sam i ništa ih nisam poslušao. Napravio sam " Dolly Bell " po vlastitoj mjeri.

Film " Dolly Bell " je sniman osamdesetih godina, poslije smrti Josipa Broza Tita. Rokeri su pjevali " Djevojke u ljetnjim haljinama volim " . Svuda se širilo zarazno osjećanje slobode. Goran Bregović je već imao iza sebe novotalasnu ploču. U želji da živi sto godina, napravio je pjesmu u kojoj je izrazavao gađenje prema stogodišnjacima. Pojava " Zabranjenog pušenja " i Elvisa Kurtovića bila je sasvim revolucionarna stvar. Ova popularna umjetnost je omogućila nasljednicima " Travničke hronike " i " Na Drini ćuprije " da se vide u njihovim djelima kao u ogledalu. Taksisti, mesari, ćevabdžije uživali su gledajući " Nadrealiste " .

Sidran je sve češće odlazio u kafanu " Park " . Prestao je da pije votku, bacio se na viski. U međuvremenu je postao filmski i televizijski pisac. Drama " Jegulje putuju u Saragasko more " emitovana je sa velikim neuspjehom. Mnogi tvrde da je njen režiser Slobodan Praljak, iz tih rediteljskih neuspjeha crpio svoje generalske ljutnje i, na kraju, u ratu, srušio stari most u Mostaru.

Za vrijeme snimanja "Dolly Bell " , Sidran se nije pojavljivao. Uvrijeđen što se " Dolly Bell " snimala samo po njegovoj ideji, a ne i po njegovom scenariju, uživio se u ulogu Betovena. Meni je u sarajevskom VEN-u poručio da sam samo Herbert fon Karajan. Nikako nije mogao da shvati razliku izmedju pjesničke impresije i scenarija. Negdje na sredini snimanja, nakon noći propijene kod Sameka, bauljao je Sidran Bistrikom tražeci filmsku ekipu " Dolly Bell " . Nabasao je na bistrički most i tamo ugledao filmsku kameru kako slika nekog čovjeka koji visi na mostu i nešto nerazumljivo urla. Čovjek je bio kostimiran u odjeću iz vremena Otomanske imperije, mlatarao rukama i galamio, a Sidran je pobjegao u kafanu " Park " ...

Prijateljima, zatečenim u kafani, već tada je pričao da sam ja u zlodjelima nadmašio Ajhmana... " Upropastio mi je autobiografiju " , tako je Sidran zvao " Dolly Bell " . Kada mu je neki televizijski rasvjetljivač, koji je u kafani " Park " razbijao mamurluk, rekao: " Nije, bolan, Avdo, to si ti vidio snimanje TV drame 'Ćilim', rezisera Ace Jevđevića " , on je samo odmahnuo glavom i dodao: " Ništa mi ne govorite, znam ja dobro ko je on. "

Sidran je pisao sve manje, a sve češće se povjeravao prijateljima. Šapatom im je saopštavao svoju najveću zivotnu istinu: " Ovo sto vidite " , govorio je on, upirući kaziprst prema sebi, " to nije sve Avdo. To vam je devedest devet posto strah i samo jedan posto Avdo Sidran. " Danas sam siguran da su u Sidranovoj blizini bili dječaci koji su se kasnije okupili oko časopisa " Vox " , lista muslimanske omladine, handžar orijentacije. Jer, na slučaju Sidranovog straha, niko nije tako predano odradio kao ovi mladi fasisti. Tek kasnije, kada je došao rat, taj strah je proradio po Andrićevom receptu. Veliki pisac je pisao o strahu koji je: " ...na ovim terenima bio zasejan kao usev, sa posebnim planom...; " a Sidran je sve više postajao maneken te Andrićeve ideje. Potiskujući strah o kome je sam govorio, on se uveliko udaljio od principa svojih junaka. Naučio je osnovnu lekciju iz titoizma; ne drži se principa, najebaćeš k'o Vlado Petrović. Već tada je preuzimao uloge sporednih likova iz svog literarnog djela. Nikako nije mogao da prihvati istinu kako ga Mikulić nije prihvatio za neprijatelja. Negdje pred Olimpijadu mu je sastavio pjesmicu htijući da, kad već nije zasnovao neprijateljstvo, postane njegov prijatelj. Kolega Vešović ga je pravdao, govoreći da je njegov život sa Šahbazom postao nemoguć. Iako razveden od nje, on je sa ovom gospođom živio i tada mu je, tvrdi Vešović, prekipilo. Želio je da od opštine dobije stan, i konacno, napusti ženu svoje mladosti.

Uprkos pjesmici posvećenoj Olimpijadi i Mikuliću, stan zbog kojeg je stvorio tu pjesničku minijaturu nije dobio. Mikulić nije htio da mu zaboravi rijeci Vlade Petrovića. Književni krugovi su u Sarajevu znali da je ova misao o govnima i torti uvezena negdje iz crnogorskih planina. Mnogi tvrde da je tu nesrećnu rečenicu posudio upravo od Marka Vešovića. Zato, danas, kada se pitam zašto mu je Vešović u ratu bio blizak a Tontić dalek, znam da se to veze za šekspirovsku dramu koju ova rečenica nosi. I njihovu zajedničku potrebu da se vezuju za govna i torte. Vešović je prije rata recitovao u Trebinju pred šest hiljada SDS-ovaca i uzbuđeno prepričavao da je na toj pozornici pronašao smisao zivota. Tontić je prema SDS-u osjećao prezir od početka. Vešović je, tek kada su Karadžic i Koljević zapucali sa brda vraćao knjige i pisao o njihovim brutalnostima, ljut što mu nisu na vrijeme namignuli da se iz Sarajeva skloni. Spirao je, od straha pred Sarajlijama, grijehe. Uvjeravao ih da mu je američka torta milija od očevog govna... Sidran je imao pored sebe predstavnika agresora koji misli kao žrtva. Stevanu nije bilo pomoći. Imao je laufera, šahista, pa je Stevana pijuna mogao da žrtvuje.

Sidran je vec osamdeset i četvrte bio spreman da se dileme oko ruskih govana i američke torte odrekne. Ili da rečenicu vrati Vešoviću, k'o vruć krompir. Znojio se noću i u snu govorio: " Je'bo me bog kud se ja bakćem s tuđim govnima, šta fali američkoj torti... " Nikako nije mogao da ubijedi kulturne komesare da to ne govori on, nego njegov junak. Oni su znali da onaj ko voli ruska govna više od američke torte, potkopava hladnoratovske ravnoteže čiji su Jugoslavija i Tito bili najbolji đaci. Stan mu nisu dali.

Ubrzo je na stranicama zagrebačkog " Oka " objavio pjesmicu o Titu, u kojoj se pohvalno izrazio o maršalu. U pjesmici se govori o Titu kome je, u nekoj afričkoj zemlji, na trpezi bio ponudjen vrabac. Posto je bio čovjek mekog srca Tito je odlucio da vrapca ne pojede. Zbog toga što su, kako kažu pjesnik i njegov junak Tito, vrapci ptičiji proleteri. Ni to nije pomoglo. Istina je, da je tek tada ušao u čitanke. Ali, jos uvijek je stanovao u dvosobnom stanu na Čengic-vili. U kući koja se od drugih razlikovala po tome sto je bila opkovana aluminijumom. I to mu je predstavljalo poseban problem. On je taj izolacioni materijal osjećao kao Šahbazin zagrljaj. Aluminijum je bio sibirski izum. Slučaj je htio da se u taj stan, na kraju, uselio upravo Marko Vešović i tu živio sve do početka rata. Tako je stvarni autor ideje o ruskim govnima i američkoj torti, stigao na pravo mjesto. U zagrljaj sibirskog aluminijuma.

Sve što Sidranu nije donijela književnost, ostvario je preko kinematografije. Kao saradnik na filmu " Otac na službenom putu " , dobio je stan od Opštine Centar. Finansijska situacija mu se stabilizovala, pa je i život sa Šahbazom postao podnošljiv. Postali smo komšije, stanovao je tik kraj mojih roditelja u Ulici Kate Govorušić.

Naši putevi se više nisu ukrstali. Ni umjetnički, niti ljudski. Napravio sam " Dom za vešanje " i otisnuo se u svijet. Iako sam ranije bio uvjeren da Sarajevo nikada neću napustiti. Nije mi odgovarao grad u kome sam za uvođenje telefona morao da zaradim Zlatnu palmu. Sidran je ostao u Sarajevu i već tada miješao malter za postolje gdje će jednoga dana postaviti njegovu bistu. Znao je da će postati nacionalni junak. Mozak mu je bio izbazdaren na onih nekoliko sarajevskih ulicica, a svaki izlet na pjesničke večeri u Bosanski Brod doživljavao je kao udar na svoj nervni sistem. Kada su ga pitali zašto ne pokuša u inostranstvu, on je ponosno govorio: " Ja nikada neću napustiti svoj rodni grad. " Ono, moj grad, izgovarao je tako ponosno da su se prijatelji, zatečeni za stolom, već tada osjećali kao izdajnici. Jedno od njegovih najuzbudljivijih putovanja bio je izlet u Veneciju, na festival gdje se prikazivao " Dolly Bell " . Ja sam tada bio u vojsci. Strah od Venecije i velikog svijeta savladavao je " vekijom romanjom " . Na kraju su pijanice amateri, filmski radnici, popadali, pa je ostao sam. Od italijanskog konobara htio da naruči led ali nije znao kako se to kaže. Prvo je mahao rukama, a ovaj ga nije razumio. Na kraju mu je rekao: " Prego, uno pikolo Grenland " i odlucio da vise nikada ne napusta Sarajevo.

Sidran nije volio naše filmove. U stvari, on ih je nakon prvih projekcija mrzio. Zbog toga sto se film ne piše, nego snima. Natmuren, odlazio je sa jagomirskih projekcija i nije htio da sa mnom razgovara. Tek kada su filmovi postali uspješni, on bi sa mnom progovorio. I ne samo to. Preuzimao je ideje u koje je sumnjao dok smo ispisivali scenarije. Jednom se razgacio pa je filozofski objašnjavao nekom novinaru kako je kao mali bio mjesečar, i da je sa uživanjem stvarao ovu nadrealnu karakteristiku junaka Dine iz filma " Otac na službenom putu " . Zaboravio je bio da smo se oko tog mjesečarenja noćima svađali u Dubrovniku. Nikako nije htio da pristane da se moje ideje ugrađuju u scenarij, a kada nije imao kud, onda ih je prodavao kao svoje. Uvijek mi je bilo jasno da bi se on našeg odnosa lako riješio da film nije unosna radnja. Film se mnogo bolje plaća od poezije, pa je on pišući scenarije zivio lagodnije od svojih kolega književnika.

Drugi filmovi za koje je Sidran pisao scenarije nisu mu donejeli veliku finansijsku dobit. Zbog toga i radi poštovanja prema Andriću htio je da radimo " Na Drini ćupriju " . Jedina nevolja - opet je morao da putuje. Svi putevi vode u Veneciju; tamo nas je čekao rimski advokat Draškovic, koji je spakovao desetine filmova. Na Sidranov račun on je uplatio dvadeset pet hiljada dolara predujma za rad na scenariju. Pare su Sidrana obradovale, ali je izgledao uplašeno.

Dok smo putovali iz Nove Gorice, on je skvrčen na zadnjem sedištu " folksvagenovog " kombija pričao o Sarajevu. Već nekolike godine bio sam u Americi i Francuskoj. Sidran je bio duhovit i neprestano se udarao petom desne u list lijeve noge i obrnuto. Priznao mi je da mu od alkohola natiću noge i da osjeća starost. Miris dolazeće tragedije u Jugoslaviji tumačio je kao militantni Jugosloven: bio je ponosan što je u Nišu rekao za Miloševića: " ...ako valja vama valja i nama " , još je dodao da ne shvata odakle tolika mržnja prema srpskom narodu. Rekao sam mu da se osjećam kao Vlado Petrović, lik iz njegove priče. Novinaru Milanu Mitiću sam rekao da nije red što Miloševića Slovenci nazivaju Musolinijem kad nisu sabrali šta je Tito uradio. " Bogami " , kažem ja njemu, " k'o da sam rek'o da više volim rusko govno nego američku tortu. " On se nije osvrtao na moje osjećanje, ali njemu nikada nije bilo pravo kada sam ja, čak i u šali, prisvajao bilo šta iz njegovog tanjušnog djela. Izgledalo je da mu nije bilo sve potaman u Sarajevu zbog blagonaklone izjave o Miloševiću. " Tu su neke nečiste radnje " , govorio je Sidran. " Što se mene tiče miliji su mi pravoslavni sto puta. U njih se popovi žene, prave djecu. Oni katolici, pravi pederi! Nego najebali smo dragi Emire, non-stop dobijam pisma iz istočne Bosne. Prijete mi da će biti belaj, ako budem radio scenarij za " Na Drini ćuprija " ! Ličio je na čovjeka spremnog da uradi sve samo da ne mora da vrati pare, koje mu je Drašković već uplatio. Toga se plašio više od đavola.

Učinilo mi se kako je iznenadna bliskost, koju je ostvario sa mnom, zasnovana na potrebi da mu, onako preplašenom, ponavljam: " Ma, daj Avdo, kakvo vraćanje para. " Ja sam prihvatao tu ulogu pa mu je to trenutno olakšavalo situaciju. " Zaboravio si ti kako je živjeti među primitivcima, moj Emire " . Jedina osoba koja mu je dozlogrdila više od istočnobosanskih Muslimana bila je njegova supruga Šahbaza. U povjerenju mi je rekao da se dala u šverc, i da on to kao pisac neće više tolerisati. " K'o biva radi na Akademiji za muzičku omladinu, ja tamo, kad ona u kancelariji nagurala farmerke, parfeme, svakojaku robu. " Sjetio sam se kako je mnogo godina ranije Ššahbaza odlučno odbila moju ponudu Sidranu da u " Dolly Bell " igra Cvikerša. Rekla je: " Da li si ti normalan; đe će književnik da glumi, ti, izgleda odlučio da ga poniziš? "

Ubrzo poslije susreta u Veneciji, gospodin Drašković je obolio i umro. Tako je i " Drina " propala, a Sidran je mogao da odahne: nije morao da vrati pare. Umjesto scenarija za Andrićevu " Na Drini ćupriju " , nekoliko godina kasnije, na kraju rata, sastavio je stih " cijela je Drina naša Meka i Medina " . Dugo se Sidran opirao rimi u poeziji. Sa prezirom je gledao na " rimljane " . Trebalo mu je da desetine hiljada Bošnjaka stradaju i da mu se ucini kako rima i nije bas tako primitivna. Bar ne onoliko koliko je mislio da je primitivna kada ju je upotrebljavao u nacionalne svrhe Rajko Nogo. Ja mislim da je stih o Drini kao Meki i Medini napisao onaj jedan posto Sidrana. Onih devedeset devet posto ostalo je neiskorišteno za nesuđeni scenarij za koji je primio novac i kupio vikendicu u Kiseljaku, Šahbazi " reno-4 " , čak je i mnoštvo dugova tim novcem podmirio.

Iz Venecije je Sidran otišao u Sarajevo, ja u Njujork. Odnio sam sa sobom ideju da polako postajem literarni junak Vlado Petrović. Iako rečenicu " Više volim rusko govno nego američku tortu " nikada ne bih izgovorio, znao sam da je Miloševićeva pojava izazivala tako ostre razlike. Po toj podjeli oni koji vole ruska govna su za Miloševića i Ruse a oni sto vole tortu oni su za Amerikance! Tako sam razumio onu Sidranovu podjelu između pravoslavnih popova i njihovih katoličkih kolega. Tek kasnije, kada sam se svađao sa sarajevskim borcima oko Tita i dokazivao da je prvo bio Tito pa onda Milošević, vuk je pojeo magarca. Posebno poslije intervjua u " Dugi " i " Mladosti " . Tamo sam na postavljeno pitanje ko ce pobijediti u sukobu između Miloševića i Šuvara, ja rekao Milošević. Tu više nije bilo dileme da ja postajem Vlado Petrović, lik iz Sidranove literature. Dakle, srbokomunista sa primjesama četnistva. Anonimni pisci su mojoj majci već tada slali pisma u kojima su je obavijestili da je četnička kučka i da je rodila četnika. Stvar se zaoštrila da je čak i Sidran predlagao da prespava u stanu mojih roditelja. Tipovi koji nikako nisu htjeli da čuju kako je Tito mrtav prijetili su paljevinama.

Početkom devedesetih u Sarajevu je bilo malo građana i svi su mogli da se strpaju u nekadasnji kafić " Pikolo " na Baš-čarsiji. Otvoren je Dom pisaca, a po kafanskim klozetima se nisu valjali samo pijanci koji povraćaju. Sve više je bilo heroinskih špriceva po podu. Spremali su se prvi slobodni izbori i svi su govorili - ne daj bože da pobijede nacionalne stranke, a mislili su nešto sasvim drugo. Zato su nacionalne stranke i pobijedile. Dugo poslije izbora, kada nekoga upitaš za koga si glasao, on bi odgovorio za Markovića. Jedino je jedan građevinski poduzetnik sa Romanije bio iskren. U piću je pričao svoju dramu oko glasanja. " Zatvorilo me " , veli on, " u onaj boks, gledam ona imena: vidim svi su kod Markovića, Kecmanović i Sidran na listi, ja uzmem olovku i krenem da zaokruzim reformiste, ali ruka ode sama na SDS, nije joj dalo srce. " Najgore su na tim izborima prošli upravo reformisti. Sidran je bio na listi i u trci za poslaničko mjesto. Porazio ga je neki mesar.

Poslije neuspjelih izbora Sidran je bio uplašen više nego povodom one šekspirovske dileme - pisati ili ne pisati " Drinu " , odnosno vratiti ili ne vratiti novac zbog pritisaka iz istočne Bosne. U ljeto nakon izbornog fijaska sjedili smo u bašti kafane " Šetalište " , Sidran, Zdravko Grebo i ja. Razgovarali smo o tome šta da radimo. Nismo našli rješenje. Strahovali smo od rata i Sidran je na kraju rekao: " Vi se jebite, a ja odoh kod Rasima. " Mislio je na liberalnu stranku nastalu od omladinske organizacije. Osjećao je rat koji dolazi i tražio bilo kakvo utočiste.

Prije velikih stradanja u životu, stradale su bronzane biste omiljenih pisaca: Branko Ćopić prvi među njima. To mi je bilo posebno žao pošto su " Magareće godine " moj prvi pročitani roman. Nesrećno je završio život taj Branko, bacio se sa Savskog mosta u Beogradu. Drugo ubistvo Branka Ćopića desilo se u Bosanskoj Krupi. Predstavnici SDA su polomili bistu Branka Ćopića i bacili je u kontejner. Tada je Sidran bdio u Domu pisaca i prvi put sam ga slušao kako mu se lome vidici. " Nije lijepo da se ruše kulturno-istorijski spomenici, ali da ja tebe pitam, dragi moj, zašto u Bosni nema više spomenika muslimanskih pisaca? " Ja mu nisam odgovorio. Učinio je to njegov drug Branko Čuak koji je takođe pio viski na rašun Vese Djorema. " Nema muslimanskih bista " , rekao je Čučak, " zato što je nestalo materijala, sve otišlo u gradnju džamija. " Te večeri smo pričali o svemu, najviše o otporu muslimanskih intelektualaca prema Domu pisaca. Tada smo već imali zajedničku avanturu svečanog otvaranja. Ja sam išamarao pjesnika Mahića koji je ometao ceremoniju otvaranja. Doajen sarajevskog novinarstva Senad Avdić je napisao da sam pjesniku izbio dva rebra. Te veceri kod Vese, Sidran je zažalio što smo nekoliko mjeseci ranije na otvaranje Doma pisaca pozvali Rajka Noga. " On je šovinista " , govorio je Sidran. Kao da je to izgovorio da bi opravdao svoj nacionalizam koji je u to vrijeme osjećao kao eritrofobiju. Zacrvenio se kada je o njemu pričao. Istina, kada sam mu rekao da su Noga tukli, previše tukli, on je zaplakao. Veso je stavio pred njega novu flašu viskija pa je stvar sa bivšim prijateljem zaboravljena. Pokazao mi je list " Javnost " koji je donosio slike lobanja djece i odraslih, iskopanih iz jame Pribilovci. " Vidiš li, moj Emire, šta oni rade, otkopavaju mrtve poslije pedeset godina. " Smetalo mu je što čak i njegov prijatelj Vešović sarađuje sa takvim listom.

Sidran i njegov strah trpjeli su pritisak sa dvije strane. U stvari, to je bila jedna strana, ali se samo činilo da su bile dvije. Pritiskalo ga je Udruženje književnika Bosne i Hercegovine, zbog Doma pisaca koji im je ličio na Francusku 7, i list muslimanske mladeži VOX. Na naslovnoj strani tog lista osvanuo je Ivo Andrić nabijen na nalivpero. To je bila opomena Sidranu da će slično da završi ako ne prestane da jede svinjetinu. Taj list je još prije izbora objavljivao kako će Srbi živjeti u Muslimaniji kao građani drugog reda. Duhovitost ovih mladića izazivala je osmijeh na licu predsjednika Izetbegovića. On se čak i slikao sa ovim brojem u reklamne svrhe.

Ovi mladići handžar orijentacije su me do kraja života zadužili. I mene i moju familiju. Proganjali su Sidrana i mene paralelno i, na kraju, Sidrana privolili da pređe na njihovu stranu. Mene nisu, zbog urođene slabosti karaktera. U stvari, nikako nisam povjerovao da oni žele građansko društvo i demokratiju o kojoj su svi govorili. Ostavio sam da im to povjeruje međunarodna zajednica. Kada je rat krenuo u Hrvatskoj već su se tu vrzmali osmatrači. To su oni ljudi u bijelim odijelima koji, gdje god su se pojavili, rat nije spriječen nego se upravo tu razbuktao.

Ubrzo nakon nabijanja na pero u VOX-u, Andrić je stradao i u Višegradu. Tamo je srušen spomenik našem nobelovcu. Kada sam pitao jednog druga što im smeta Andrić, on mi je odgovorio: " Ma pusti, ba, Murata Šabanovica, napio se, nema to veze " ; pred rat je u Sarajevu malo šta sa čim imalo veze. Tek kasnije, u ratu, sve je došlo u vezu sa svačim. Muslimani su stradali više nego ikada do tada a u Sarajevu su spaljivali Andrićeve knjige i oni kojima vatra nije trebala da se ogriju. Prije nego što su Andrićeva sabrana djela gorjela po ratnom Sarajevu, njegovo ime se vuklo po sarajevskim stanovima. Veliki pisac je bio kriv za sve. Čak je i moj susret sa predsjednikom Izetbegovićem prošao u znaku Andrića. Sreli smo se u stanu njegovog sina i vodili po svemu nezanimljiv razgovor. Mislio je da je Milošević pod uticajem Dobrice Ćosića pa je htio da ih povezem. Na kraju su se našli u " Holidej-inu " i mnogo prije etničkih čišćenja u Bosni dogovorili o stvaranju čistih teritorija. Muslimani i Srbi bi se, po njima dvojici, mirno preseljavali ako bi se Jugoslavija raspala. Kasnije se to i desilo, ali nije bilo mirno.

Razgovor sa Izetbegovićem se vrtio oko straha od rata i mržnje koja do rata dovodi. Ja sam rekao da je taj strah i mržnju najbolje opisao Andrić. Nije mu bilo drago da to čuje ali nije to pokazivao. Tek na hodniku kada smo, odlazeći, obuvali cipele, on me upitao: " Je li, bogati, ti ono hoćeš da snimaš 'Na Drini ćupriju'! " Ja mu velim: " Mislio sam ali je skupo, veliki film. " On kaže: " Nemoj, bolan, u njega je literatura puna mržnje, on ti je bio podvorničko kopile. " Ja sam tada otišao iz stana njegovog sina i znao da on ne može biti moj predsjednik. Ne zbog toga što nikada niko nije dobio Nobelovu nagradu zbog mržnje. Nisam želio da moj predsjednik tako govori o mojim idolima.

Mene je početak rata zatekao u jednoj pariskoj montaži. Završavao sam film " Arizona dream " . Zbunjen, telefonirao sam danju i nocu. Najvise sam razgovarao sa mojim, tada još živim ocem i sa Sidranom. Nerede ispred Skupštine sam komentarisao na sarajevskoj televiziji, govoreći kako građani nikako ne smiju da se tuku sa JNA. Da su mnogo slabiji i da ce izginuti. Sjetio sam se kako je Pariz sačuvan u Drugom ratu. To ih je sve uvrijedilo, iako ja mislim da su tada mnogi mislili slično, ali nisu to kazali. Bilo je to vrijeme kada su oko Skupštine zapucali snajperisti na masu očajnog naroda koji se tu skupio u posljednjem pokušaju da promijeni vlast nacionalnih stranaka. Sarajevski junak Vikić koji se proslavio bacanjem srpskih snajperista sa " Holidej ina " stavio se na raspolaganje ovoj Skupštini. Čak je Izetbegović htio da govori, ali su ga izviždali. Svi su očekivali da se pojavi Zdravko Grebo. On je došao u zelenoj vijetnamki, maskirnoj uniformi seždesetosmaša. Održao je govor u kome se izvinio što ne može da ih povede u multinacionalnu Bosnu. Prepustio je to Izetbegoviću poštujuci demokratiju. Kupio sam kartu za Sarajevo, ali mi je kum javio na kuću: " Ne dolazi, ti si ovdje čovjek koga treba ubiti. " " Ko će me ubiti? " , pitam ja, a on kaže: " Patriote. Zato što si napisao u 'Mondu' da je Alija general bez vojske. " " Pa je li ima vojsku? " , pitam ja kuma a on kaže: " Ne znam ja ima li on vojsku, uglavnom, ti ne dolazi! "

Čini mi se da je taj ratni haos bio jednako težak za nas koji smo tu dramu gledali iz daljine kao i za one koji su na koži trpjeli udare. Negdje, kada su prekinute telefonske veze, ja sam konačno zaspao. Sanjao sam ružne snove. Ubrzo nakon toga umro mi je otac. Samo što se to desilo, majka je oboljela i ja sam u životu dobio ono sto se nalazi u velikim romanima. Pozadina rata za mene je bila teža i bolnija od stradanja pod bombama i granatama.

Što je rat više odmicao moja slika, kao čovjeka koga treba ubiti, sve se više uvećavala. Što sam ja češće govorio, slika moga monstruma je rasla. Ta slika u očima običnog svijeta u Bosni je toliko nakvasala da sam, na kraju, shvatio kako bi jedino jedan veliki neuspjeh mogao da me vrati u humane okvire. Sve drugo je bilo džaba. Čak i da sam pristao na spisak stvari od jednog dobronamjernog čovjeka, koje je trebalo da kažem pa da me opet prihvate kao humano biće, bilo bi uzaludno. Onda bi me pitali: " A što to, mangupe, nisi ranije rekao? " Prije političkih nada ja sam tamo iznevjerio nešto drugo. Mnogo sam utakmica odigrao i nikako nisam davao povoda za sažaljevanje. Tek kada postaneš bolan ili jadan, stvari oko tvoga mišljenja se opraštaju. Ti se valjaš pijan u kafiću a gosti te gledaju, žao im, pa se s tugom prisjećaju tvog upropaštenog talenta. Jedan od tih upropaštenih talenata koji se u ovom ratu upravo po osnovi te zajedničke osobine približio Abdulahu Sidranu jeste Nedžad Ibrisimović.

Nakon filma " Underground " pričao sam kao i uvijek po novinama. Negdje sam rekao nesto zbog čega je književnik Nedžad Ibrišimović morao da se useli u moj stan. Toliko ga je iznerviralo moje mišljenje. To je, kažu, bila kap koja je prelila čašu. Poznajem Nedžada, vozio sam ga u bolnicu kada mu je žena rodila sina Orla. Htio sam da mu se javim, radi praktičnih uputstava oko upotrebe novog prostora. Znao sam da mu ne odgovaraju engleski klozeti i svakojaka čuda koja sam navukao radeći po čitavom svijetu. Mislio sam, nije naodmet da mu dam poneki savet. Posebno zbog toga što znam da je on ranije živio po garsonjerama. Odustao sam kada mi je rođak javio da je Nedžad napravio spisak stvari i obećao da će voditi računa o njima, posebno o knjigama. To je bilo na kraju rata. Pola godine kasnije moj rođak je sreo Nedžada i pitao ga može li doći po knjige. "Nemoj, molim te" , rekao je pisac, "ja sam se na sve te stvari navikao. Prosto bi mi bilo žao da se tu nešto dira" , dodao je on i zagonetno se nasmijao. U tom gradu tvrde da Nedžada ne kači Biltov zakon o stanarskom pravu. Kažu da ni Olbrajtova ne bi pomogla u sprovođenju ovog zakona. Postupak adaptacije je kod Nedžada išao mnogo brže nego kod partizana 1945. Kažu da je Iliji Materiću poslije Drugog rata trebalo i pet godina da navikne na kuću nekih građana koje je Udba istjerala na ulicu.

Negdje kada se rat završio jedna Sarajka, koja živi u Parizu, čudila se nad mojim slučajem. Vratila se iz Sarajeva i upitala me: " Bogati, šta si to ti njima uradio pa te toliko mrze? Svi nešto pričaju a ja nikako da shvatim u čemu je stvar?" Onda ja, u šali, kažem: " Rekao sam, više volim rusko govno nego američku tortu."

Prica o Vladi Petroviću, liku iz literature, stvar je za antikvarnice. Malo ko danas voli ruska govna. Posebno kada se ona stave nasuprot američkoj torti. Novi jezik koji je rođen u bosanskom ratu stvaraće nove napetosti. Sidran danas tvrdi da je sve u jeziku. Ja se s tim slažem. Jedino što ne znam ni na svom jeziku, koji smo u gimnaziji zvali srpski, kako se izgovaraju mnoge stvari iz života koje su tekle paralelno sa ratnim stradanjima. Dok su još radili telefoni, stvar o mom četništvu nije bila gotova. Bila je u povoju. Kao što ni stvar sa Sidranom, kao nacionalnim junakom, nije bila zaokružena. Tek dvije godine kasnije on je negdje rekao da ima četnika za jarana. Prvih mjeseci rata on nije izbijao iz Ministarstva unutrašnjih poslova. Uglavnom je igrao šah.

Dok je Karadžic iz "samoodbrane" bombardovao Sarajevo, vojna policija vojske Bosne i Hercegovine je praktikovala dvije stvari: odbranu grada od agresora i pljačku stanova. Predvođeni Edom Lučarevićem ovi borci za civilnu Bosnu su opljačkali stan moga oca u Ulici Kate Govorušić 9a. Na kraju su iz jedne kese u sulundaru ukrali majčinu ušteđevinu; poslije su, brže-bolje, na to mjesto stavili bombu. U zapisniku, koji držim u Parizu, piše kako su pozvane komšije potvrdile da je u stanu četničkog teroriste Murata Kusturice pronađeno oružje; ofanzivna ručna bomba M52-P3, serijski broj 9024. Danas sam uvjeren da je to bio odgovor Alije Izetbegovića kako on nije general nepostojeće vojske, kako sam ranije napisao u " Mondu " .

Moj otac je već mjesecima pred rat bio na liječenju u Herceg-Novom, a majka mu se pridružila dvije nedjelje pred početak rata. Kada sam majci javio za ovu bombu, ona mi je na telefon rekla: " Svinje jedne, to je onih hiljadu sedamsto dolara što si nam ti poslao. " Toliko je vojna policija savjesno čistila grad od četnika da je izgledalo kako su četnici u gradu, ne na brdima. Tako je neki Avdić, koga su Srbi protjerali iz Nahoreva, upao u stan Miloša Mandića i Ljerke Kušec u Ulici Marcela Šnajdera 8. U stan roditelja moje žene Maje. Kada je napuštao Sarajevo, Miloš je stigao u Pariz sa torbicom stvari i štekom bijele sarajevske filter "drine". Otišao je i znao da se više neće vratiti. Dosta mu je bilo ratova, preživio je Jasenovac i krvavi put u Norveškoj. Na radnom stolu mu je ostala norveška zastavica pošto je bio član Društva norveško-jugoslovenskog prijateljstva. Avdić je znao da ulazi u stan četnika. Prvo što je ugledao u stanu Mandić-Kušec, ovaj Avdić, bila je upravo ova zastavica. Malo ga je zbunila boja krsta, bio je plav. Ipak, shvatio je da ima korpus delikti u rukama. "Tu je, nema sumnje, živio četnik" , mislio je Avdić i raspoređivao ukućane u novi stan. Spalio je rodne listove doktorice i sudije, njihove diplome i porodične slike. Kada je moja rodica stigla da moli Avdića za rodne listove Ljerke Kušec i Miloša Mandića, jedva je izbjegla batine. Htio je da je udari kundakom puške koju je, navodno, pronašao kod "četnika Mandića" . Kada je naša kćerka Dunja pitala dedu iz Pariza da li je stvarno u koševskom stanu držao pušku, umiješala se njena mama. Rekla je: "Da je deda im'o pušku, ubio bi babu."

Poslije pljačke roditeljskog stana ja sam znao da zastave pod kojima ćemo provesti ostatak života Sidran i ja, ne mogu biti iste. Ja sam izabrao novu jugoslovensku trobojnicu dok se vijorila kraj groblja na Savini gdje je dva mjeseca kasnije, u Herceg-Novom, sahranjen moj otac.

Za vrijeme rata Sidran me oblagao ruskim govnima gdje je stigao i to me nije brinulo. Znao sam da igra šah i savladava strah. Brine me što danas bistri novu politiku. Sada priča o mom božijem daru i pogrešnim knjigama koje sam ja pročitao. Tvrdi da bi mene neki čak i grlili po Sarajevu. Prekorno odgovara novinaru Dnevnog avaza koji ga pita, da li je meni urođena mržnja prema Bosni i Hercegovini. Sidran mijenja šahovsku kombinaciju, a ja mislim da nije opet ustrebalo povećalo...? Nikako da povjerujem, što mi reče jedan razuman čovjek, da bi to mogla biti šahovska završnica. Ti dođeš u Sarajevo, oproste ti rupe u karakteru i drukčije mišljenje. Oslobodiš se pa u nekoj kafani opet braniš svoje mišljenje što ne može da izdrži neki patriota, pa mora da te izbode nožem.

I ja sam se mnogo prozlio. Više mi odgovara onaj Sidran koji je ravnodušno gledao brata Stevana kako kopa rovove. Ili da mene vidi kao junake njegovih nekadašnjih priča koji izgovaraju besmislene rečenice kao onaj Vlado Petrović.

U trenucima slabosti, Sidran je negdje rekao da ću ja biti najveći gubitnik u ovom ratu. Kako su u međuvremenu stvorene razlike u jeziku ne znam tačno šta to na njegovom jeziku znači. Nadam se da ne misli na bogatstvo u kućama i stanovima koje smo ostavili kao babine Muslimansko-hrvatskoj Federaciji. Posto vidi da je meni dosta da budem literarni junak, mislim da on govori o vlastitim dobicima. Njegova, sada već stvarno bivša žena Šahbaza se u Zagrebu povjerila svojoj prijateljici kako su joj Srbi oduzeli grad a Muslimani muža; to je bilo na početku rata. Srbi su joj na kraju vratili grad, ali Muslimani nisu muža. Rat ga je gurnuo u zagrljaj enklavuše iz istočne Bosne. Žena je mlada i rodila mu je sina Tarika. Zato, kada psuje Karadžiću majku četničku, vjerujem da onom svojom fakinskom stranom, u sebi, da ga niko ne čuje, kaže bivšem prijatelju: "Hvala ti, Rašo." Ne zbog toga što njegova bivša žena tvrdi "da mu nije bilo rata nikad se ne bi domog'o mlade pičke" . To je mjera njegove i njene prostote. Iz te prostote on je bježao u poeziju dok je za nju imao municiju. Koliko god je ovaj rat bio nepravedan prema Muslimanima, prema njemu je bio pravedan. Oženio se mladom ženom, dobio sina i postao nacionalni junak. Sve je to postao a da nije napisao jedan ozbiljan roman.

Kada se podvuče crta ispod svih Sidranovih slabosti, žestokih seksualnih frustracija sa kojima je krivudao kroz život, odvratnosti koju je izazivao kod žena, neuspjelih ljubavnih avantura kada su se žene otimale iz njegovog zagrljaja, a on vikao - stani drugarice, nisam ja muškarac degenerik, kada se sve to sabere, sve bi stalo u onih jedan posto. To je onaj strah preko koga je ovaj divlji rat mogao da ga ili definitivno dokrajči ili oslobodi. Kod njega se desilo ovo drugo. Rat je njemu skinuo sa vrata svu težinu internacionalnih zadataka. Sve protivrječnosti proizvedene u mirna vremena, rat je razriješio. Prema tom čovjeku rat je bio pravedan.

U podjeli izmedju dobitnika i gubitnika; u parku kraj Ekonomskog fakulteta, gdje su nekada stajale bronzane biste jugoslovenskih pisaca, izlivaju se bronzane glave novih idola. Neće tu biti Andrića da posmatra prolaznike. Stajaće tu Sidran i ostala elita skrojena po mjeri i potrebama Bošnjaka. Ako stvari budu tekle novom brzinom, pojaviće se Sidranova glava prije nego što umre. Sve su prilike da će se isto desiti i Ibrišimoviću. Tada će sa prozora mog nesuđenog stana u Ulici Petra Preradovića 1 u kojem živi Nedžad Ibrišimović, moći da uživaju ova dva prijatelja u svojim bronzanim glavama. Gledaće kako se ponašaju mangupi pijanice i golubovi. Ako se ne desi neko sranje, nesto nepredviđeno, zajedno će velikani uživati u svojim spomenicima. Vrhunac zadovoljstva će ipak biti kada Sidran pijan krene kući. Tada će malo veći mangupi, nestašna sarajevska djeca iz trbuha govoriti: "Halo, pjesnik, akademik, popije li se šta?" Oni malo mlađi će ga posmatrati kako ne zna u koji haustor da uđe i stigne do svoga stana. Šapatom će se dječurlija domunđavati: "Evo čika Avde, našeg najvećeg živog umjetnika." Pjesnik će nešto nerazumljivo mrmljati, ali dok ga dječurlija bude vukla za pantalone, on će znati da je bog. Pravi pravcati provincijski gigant.

Objavljeno u magazinu NIN 31.12.1996.

(zurnal.info)

Nedavno je, u Kini, otkriveno da je uprava jednog zoološkog vrta, u namjeri da prisvoji i međusobno podjeli što više sredstava namjenjenih za funkcionisanje te ustanove, životinjama smanjila obroke a onda ih i počela hraniti neadekvatnom hranom, pa su lavove i tigrove npr. umjesto govedinom i ovčetinom, hranili pilećim mesom, pa čak i kukuruzom. U prvi mah se činilo da je sve u redu i da je banda u upravi smislila savršen zločin, no,... životinje su odjednom počele ubrzano da gube na težini, a onda i da masovno umiru.

KOLATERALNE ŽRTVE KOLEKTIVNOG CUCLANJA

Nije poznato da li neko od upravitelja pomenutog zoološkog vrta ima rođaka na privremenom radu u Bosni i Hercegovini ili se radi o autentičnom lokalnom kineskom intelektualnom proizvodu, ali je sličnost sa ovdašnjim prilikama zapanjujuća.

Od devedesetih godina, do današnjih dana, upravitelji ovdašnjeg zoološkog vrta, u kome preovladava stoka sitnog zuba laka za kontrolu i razmještaj po torovima (uz stanovit broj šakala, hijena i pasa rata, te nešto čudom još preživjele rijetke divljači koja je, kao nesklona življenju u krdu, sistematski istrebljivana i pretvorena u ugroženu vrstu), otvoreno (a ne krijući, kao kineske im kolege) govore, da će njihova stada rađe pasti travu i jesti koru s drveća nego pristati da se odreknu kolektivnog sladostrasnog cuclanja nacionalističke kurčine. Odnosno (prevedeno na jezik za retardirane) – nego da njima, njihovim upraviteljima, nečeg zafali.

I jedu (i cuclaju), bogami! U pauzama prebiranja po kontejnerima, sive ekonomije, socijale, ganjanja šanse za bijeg iz zemlje i... umiranja.

Kao kolateralne žrtve pohlepe i bešćutnosti vlasti padaju penzioneri, koje se ubija sistematskim izgladnjivanjem, socijalno neosigurani i bez novca za plaćenje liječničkih usluga, koji umiru na pragu zdravstvenih ustanova, zalutali u minska polja, koji ginu jer je neko pokrao novac za deminiranje, mirni građani koje na ulici, u kafiću ili tramvaju likvidiraju ubice i teški psihijatrijski slučajevi, koje vlast, štedeći sredstva za njihov smještaj, pušta da se slobodno kreću među nama, bivši ratnici koji, suočeni s beznađem pred koje ih je stavila vlast, dižu ruku na sebe, teško oboljela djeca, koju se, po spartanski, ubija, neobezbjeđivanjem potrebne im liječničke pomoći,...

Ova vlast, dakle, ubija. Kao što je to, ovih dana, nakon gašenja još jednog mladog života, u afektu i očaju što su svi njegovi pokušaji da se taj život spasi propali, ustvrdio Almir Čehajić Batko. I to ubija iz koristoljublja. Ona će rađe povećavati svoje privilegije nego spašavati tuđe živote, rađe će se igrati političkih igara s ciljem zadržavanja moći u svojim rukama, produkovati društvene sukobe i dogovorne ratove, nego raditi na uspostavi funkcionalnog društvenog sistema u interesu svojih građana.

ČEKAJUĆI GODOA KOJI NE REŽI NEGO UJEDA

No, kao što nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa, tako, zapravo, nažalost, pogotovo u zemlji s bliskim ratnim iskustvom, nije nikakva vijest da vlast ubija svoje građane (zato valjda i nema ozbiljnih reakcija na svakodnevne primjere te pojave). Vijest bi bila da građani počnu uzvraćati istom mjerom.

No, na to ćemo se načekati. Kod nas je, naime, čak i režanje i lajanje ljudi na kerove na vlasti teško izvodivo i dogodivo. Jer se odmah pojavi gomila zaštitnika prava tih životinja. Interesno povezanih s njima na najrazličitije načine i suodgovornih za njihova zlodjela upravo u onom omjeru u kome ih brane od „lajanja“. Poput lokalne Brižit Bardo, koja (po uzoru na orginalnu, nehumanu desničarsku ludaču, koja je u opkoljeno Sarajevo slala hranu za pse lutalice, suosjećajući sa njihovom patnjom, pritom potpuno hladna za patnje ljudi), političke, vjerske i medijske moćnike štiti pričom o (ne)kulturi dijaloga i „govoru mržnje“ kritičkih, građanskih, antinacionalističkih medija i aktivista.

Na žalost, ne vjerujem u gandijevski otpor, inače bih Batka i njegovu humanističku filozofiju „širenja pozitivnih vibracija“ proglasio spasom za ovu zemlju. Jer su njegovi rezultati zaista vrijedni poštovanja.

A čini mi se i da i sam Batko, taj fanatični humanista, fascinantni glas onog najboljeg iz ovdašnjih naroda i tvorac teorije potrebe ignorisanja političara i svojevrsnog samoorganizovanja naroda, u sudaru sa kafkijanskim ludilom i neprobojnim zidovima koje mu na njegovom donkihotovskom putu razbacuje vlast, postaje svjestan da je zlo nemoguće ignorisati. I da se svo dobro ovog svijeta i čuda koje na trenutak postanu tako bliska, dohvatna, ostvariva, raspadnu udarajući od zidove bešćutnosti, licemjerstva, gluposti i neznanja političko-birokratskog aparata.

Ono što, pritom, izaziva istovremeni bijes i očaj je što kotači tog aparata, svi ti besprizorni ministri, poslanici, direktori, upravnici, službenici, i ostala gamad, vjeruju da su nevini. Kao nacistički čuvari logora oni samo „poštuju propise“. A po propisima „ništa se nije moglo uraditi“. Osim gledati kako djeca umiru? I trpati krvavi novac u svoje džepove?

SADA KAŽEM: DOSTA JE!

Ponašanje naše vlasti dovodi u pitanje modernu definiciju države kao servisa građana i vraća nas u političku praistoriju u kojoj je ona bila instrument vladanja (i izrabljivanja) povlaštene manjine nad ugnjetanom većinom.

Almir Čehajić Batko nam je, povezujući ljude s različitih prostora, ljude različitih nacija, religija, interesovanja, oko ideje pomoći čovjeku u nevolji, pokazao jedan drugi svijet, iza zla, mržnje, pohlepe, sebičnosti, bešćutnosti, zločina naših vlastodržaca i njihovih opslužilaca, koji ponekad toliko zagušuju javni prostor da pervertiraju realnost, predstavljajući sebe a ne nas kao njenu stvarnu mjeru.

Samoorganizovanje građana, međutim, u načelu, mora imati sasvim drugi cilj – ne da pokušava spasiti određene jedinke osuđene na smrt bešćutnošću vlasti (ili se baviti projektima od društvenog značaja, kojima bi se zapravo trebala baviti vlast, ali to ne radi), nego da vlast natjera da radi svoj posao, rješava probleme i odgovara za posljedice svog nerada i nesposobnosti. Ili da državu „oslobodi“ od vlasti koja to nije u stanju ili neće da radi.

No, nešto bi se zaista trebalo uraditi s tom pozitivnom energijom koju je Almir Čehajić Batko ponovo otkrio u ljudima. S tom vjerom u Čovjeka i Dobro, koju je probudio. On je uspio da dopre do ljudi. Što je problem s kojim, kubure i na kom (nažalost!) padaju nvo i pokreti koji pokušavaju organizovati građanski otpor neljudskoj vlasti. A ako je toliko ljudi spremno pomoći drugome u nevolji, zašto ne bi pomogli sebi?

Dobije li ova filozofija ikada i svoju militantnu verziju, svoje gerilsko krilo, koje bi rješavalo problem zidova (na jedini način na koji se taj problem može riješiti – njihovim razbijanjem), to bi moglo biti rješenje ovdašnjih problema. Tačnije, početak rješavanja.

Ali, može li se uspostaviti kontakt između „pozitivne energije“ Batkovog virtuelnog svijeta i... pokreta Dosta!, recimo? Mogu li Batkovi humanisti shvatiti da su njihovi pokušaji, koliko god visokomoralni, istovremeno i besmisleni, pa čak i kontraproduktivni, ako se zadrže na trenutnom nivou. Ako ne zarežu u kancerogeno tkivo i ne odstrane ga. Poput hirurga, za čije usluge skupljaju pare.

(zurnal.info)

U crtanim filmovima o štrumfovima često se ponavlja scena koja može poslužiti kao metafora odnosa MMF-a i dužnika. U toj sceni, štrumfovi slijede Velikog štrumfa, mudru starinu koja ih nekamo vodi. Samo on zna put: ostali ga tek poslušno slijede. Ali u jednom trenu štrumfovi postaju umorni i nestrpljivi, jer put se odužio, a cilj kao da neprekidno izmiče. Tada štrumfovi stanu zapitkivati: još koliko, Veliki štrumfe?

Suspense je u zraku. Mediji iz dana u dan nagađaju, građani sa nestrpljenjem očekuju odgovor na pitanje: hoće li se Crna Gora zadužiti kod MMF-a? Hoće li mala ali ponosna država uzeti 200 miliona kredita od agenta kapitalizma, čija neoliberalna inkarnacija, evo, doživljava posljednje dane, odlučna da sa ovog svijeta ne ode prije nego što imenuje dostojnog nasljednika i sa sobom u berzom-pulsirajuće Ništa ne povuče što više biomase koja se odaziva na ime čovjek?

Evo krasnog vica o MMF-u iz uzbudljivog spisa Nevidljivog komiteta (iza kojeg stoji Julien Coupat i skupina Tarnac 9, uhapšena u novembru 2008. zbog optužbe za terorizam) – “Nadolazeća pobuna”. Kaže ovako: “Pitanje: kako zovemo hiljadu ekonomista MMF-a na dnu mora? Odgovor: dobar početak”.

Drugi vic iz istog spisa glasi: “Dvojica ekonomista razgovaraju. Prvi kaže: Razumiješ li ti što se zbiva? Drugi kaže: evo, odmah ću ti objasniti. Našto prvi kaže: ne, ne, i ja sam ekonomista, i ja znam objasniti. Pitanje je: razumiješ li?”. Doista: znam da crnogorska Vlada i opozicija, koja pruža nepodijeljenu podršku faustovskom sporazumu sa MMF-om, znaju objasniti zašto treba uzeti kredit. Ali moje pitanje glasi: razumiju li što to zaista znači?

JUGOSLOVENSKA IMPLOZIJA

Ono što nam se kao odgovor nudi u medijima provincijalni je amaterski teatar, tragedija koja se, nehotično, bez namjere autora i glumaca, pred očima anestezirane publike, pretvara u komediju. Naši eksperti trude se da građanima Crne Gore MMF predstave kao Veliko Drugo: MMF će crnogorsku ekonomiju napokon transformisati i postaviti na “zdrave osnove” – suzbiti korupciju i samovolju crnogorske vlasti koja, bez MMF-a da je nadgleda, pustoši državu. Opis aktivnosti vlasti je prilično tačan: problem je u bajkovitom opisu onoga što nam se obećava kao budući doprinos MMF-a našem blagostanju.

Crna Gora, kao članica-republika Titove Jugoslavije, već ima iskustvo “plodne saradnje” sa MMF-om. Profesor ekonomije Michel Chossudovsky sa University of Ottawa u radu “Dismantling Yugoslavia, Colonising Bosnia” opisuje saradnju koja je pripremila teren za ekonomski kolaps države čiji će ostaci izgorjeti u ratovima devedesetih.

Chossudovsky piše: “Kroz dominaciju u globalnom finansijskom sistemu, Zapadne sile su, zarad svojih nacionalnih i kolektivnih strategijskih interesa, oborile jugoslovensku ekonomiju na koljena”. Kako?

Za odgovor na to, treba otići natrag u 1979. Do te godine, naime, Titova Jugoslavija bila je “regionalna industrijska sila i ekonomski uspjeh”. U dvije decenije koje su prethodile toj godini, GDP je godišnje rastao prosječno za 6.1 procenat (to je, radi usporedbe, prema izvještaju CNN-a, kao rast u prvom kvartalu 2009. u super-Kini), zdravstvena zaštita bila je besplatna, pismenost 91 procenat a prosječan životni vijek 72 godine.

Ono što se dalje dešavalo Chossudovsky opisuje ovako: “ Jugoslovenska implozija bila je dijelom rezultat mahinacija SAD-a. Uprkos politici Nesvrstanosti i trgovinskim vezama sa Evropskom unijom i samim SAD, Reaganova administracija nanišanila je jugoslovensku ekonomiju u National Security Decision Directive (NSDD 133), "Us Policy towards Yugoslavia”, dokumentu iz 1984., čija je cenzurisana verzija objavljena 1990... SAD su se ranije pridružile internacionalnim kreditorima kod kojih se Beograd zadužio, da bi se sprovela prva runda makroekonomskih reformi , što je počelo 1980., kratko pred smrt Maršala Tita. Inicijalna runda rekonstrukcije uspostavila je šemu. Kroz osamdesete, MMF i Svjetska banka periodično su propisivale nove doze gorkog ekonomskog lijeka, sve dok jugoslovenska ekonomija lagano nija pala u komu.

Od početka, programi koje je sponzorisao MMF ubrzavali su dezintegraciju jugoslovenskog industrijskog sektora. Industrijska proizvodnja je do 1990. pala na minus deset posto rasta a država blagostanja je demontirana, uz predvidljive društvene posljedice. U međuvremenu, sporazumi za restrukturiranje duga doveli su do povećanja zaduženja”.

NEOKOLONIJALNA BOSNA

Chossudovskyjev članak, čiji nas se odjeljak »Neokolonijalna Bosna« ovdje naročito tiče, objavljen je u proljeće 1996.

»Sa mirovnim dogovorom koji garantuje NATO oružje, Zapad je pokrenuo program »rekonstrukcije« koji je suverenitet masakrirane zemlje sveo na najniži nivo koji u Evropi viđen nakon Drugog svjetskog rata. Taj se program velikim dijelom sastoji od pretvaranja Bosne u podijeljenu teritoriju pod NATO okupacijom i zapadnom administracijom«, piše Chossudovsky.

On konstatuje da je na osnovu Dejtonskog sporazuma Zapad u Bosni uspostavio kolonijalnu administraciju. Napominje da su nakon rata ekonomsku politiku u Bosni preuzele Bretton Woods institucije i Evropska banka za rekonstrukciju i razvoj. MMF je preuzeo Centralnu banku, kojoj nije dozvoljeno da funkciniše kao Centralna banka. Chossudovsky: »Da bi se Bosna ikada spasila od pustošenja koje su joj donijeli rat i neokolonijalizam, biće nužna masivna obnova. Ali sudeći po istoriji Balkana, zapadna pomoć prije će Bosnu odvući u Treći svijet nego je uzdići do jednakosti sa njenim evropskim susjedima«.

Chossudovsky se suprotstavlja zvaničnoj, medijski kreiranoj »istini« o mračnom raspadu Jugoslavije: Zapad jeste zaustavio rat u Bosni, ali time je samo okončao ono što je započeo. On kao mitološku i ideološku odbija tezu po kojoj se Jugoslavija raspala zbog vječnih, gotovo onostranih etničkih mržnji, pa umjesto toga nudi ekonomsko objašnjenje. U njegovoj priči, Ante Marković nije pozitivan lik.

U odjeljku »Gospodin Marković ide u Washington«, Chossudovsky podsjeća da se na jesen 1989. Marković u sreo sa Georgeom Bushom ocem. Tema razgovora bio je novi »paket pomoći« Jugoslaviji. Da bi dobio pomoć, Marković prihvata žestoke reforme: devalvaciju valute, zamrzavanje plata i, najvažnije, započinje proces ukidanja društvenog vlasništva. Cilj je masovna privatizacija i ukidanje javnog sektora. Prema podacima Svjetske banke, nakon Markovićeve posjete Americi, likvidirano je 2 435 industrijskih preduzeća. Onda je došao rat, a prostor Jugoslavije rascjepkan je na male »tržišno orjentisane« ekonomije.

U knjizi "Pravo na pobunu. Uvod u anatomiju građanskog otpora" Igor Štiks i Srećko Horvat zaključuju:

“Jasno je da su početkom 90-ih zapadni kreditori zadovoljno trljali ruke, "šok terapija" je uspjela, a vanjski dug Jugoslavije pažljivo je podijeljen među državama nasljednicama, koje su sada, htjele to ili ne, morale krenuti u "strukturalne prilagodbe", a neke su se, poput Hrvatske, toliko zadužile da su ubrzo nadmašile cjelokupni vanjski dug prezadužene socijalističke Jugoslavije. Raspad Jugoslavije otvorio je mogućnost da se u državama direktno pogođenim ratom konsolidiraju novi, često povezani, režimi kojima će šok rata i razaranja omogućiti da bez otpora učvrste nove oligarhije (s mnogim članovima iz stare okoštale oligarhije) i raspodijele među sobom ogromno društveno bogatstvo”.

JOŠ KOLIKO, VELIKI ŠTRUMFE?

O tome kako to radi MMF piše i politički filozof Peter Hallward, autor knjige Damming the Flood: Haiti, Aristide, and the Politics of Containment. Samo dva dana nakon razornog zemljotresa na Haitiju, MMF je dao sve od sebe da ionako siromašnu zemlju gurne dublje u dužničko ropstvo. MMF je razorenoj zemlji odobrio zajam – ne, ne donaciju – od 62 miliona funti. Haiti MMF-u već duguje 101 milion funti. MMF je za svoje dobročinstvo zahtijevao da vlada u zemlji koja vapi za pomoći poveća cijenu struje, zamrzne plate i obuzda inflaciju. Hallward zaključuje: “Kriza je iskorištena za sprovođenje neoliberalnih reformi u zemlji koja je već na koljenima. Ukupni dug Haitija iznosi 546 miliona funti. Samo 2003., Haiti je potrošio 35 miliona funti na ime servisiranja pozajmljenih 24 miliona – plaćajući više nego što su primili”.

Kao što se mora odbaciti ideja “za sve je kriv Zapad”, kojom svoju bezgrješnost u ratovima za raspad Jugoslavije brane tadašnje nacionalističke elite, tako se mora odbaciti i ideja da je Zapad dobrodušni civilizator, koji je sa tugom i zebnjom posmatrao naše divljačke sukobe, da bi se konačno umiješao i kultivisao nas, pripitomio i oplemenio, te na koncu proširio svoj Rajski vrt demokratije i kapitalizma i na naše gore i dolove. Očito je da, uprkos svemu, to nije samo po sebi razumljivo, pa stoga vrijedi napomenuti: MMF nije instrument Velikog drugog, koje će povesti računa o našoj sudbini (dok mi samo treba da se prepustimo i da ga štujemo). Ideja da negdje, u obećanoj zemlji, tamo daleko na krajnjem zapadu svijeta, postoji savršena demokratija i kapitalizam sa ljudskim likom, po uzoru na koji i mi imamo izgraditi svoje društvo i ekonomiju, nije samo bizarna, infantilna i urnebesna. Ona je i operativna. Političke i intelektualne elite, okružene kordonima ideološke policije sačinjene od NVO aktivista, djeluju, dejstvuju, kao da to stvarno postoji, kao da će neoliberalna utopija doista trajati još hiljadu godina. Gromoglasni uzvici “Hoćemo MMF”, koji ovih dana odzvanjaju crnogorskim brdima, dokaz su tome.

U toj bajci MMF je neka vrsta istočnjačkog učitelja koji, a da to nije čak ni paradoksalno, stiže sa zapada. On uči da je, prije nego pobijedimo opake neprijatelje tržišta i otvorenog društva, nužno pobijediti sebe. On uči harmoniji: da bismo se stopili, sjedinili sa bestjelesnim tržištem, najprije moramo savladati sopstvene inhibicije, koje se javljaju u obliku socijalno osjetljive države (što Crna Gora, i utoliko smo bliži neoliberalnoj utopiji, svakako nije). Moramo savladati nagone, čiji su glasni i zamorni agenti radnici i siromašni . Moramo prevladati sopstvene antagonizme, koji uzimaju spoljnu formu društvene borbe. Kada sve to prevaziđemo, kada nakon posljednjeg testa Veliki Učitelj napokon procijeni da smo spremni... Da, zaista: što onda?

U crtanim filmovima o štrumfovima često se ponavlja scena koja može poslužiti kao metafora odnosa MMF-a i dužnika. U toj sceni, štrumfovi slijede Velikog štrumfa, mudru starinu koja ih nekamo vodi. Samo on zna put: ostali ga tek poslušno slijede. Ali u jednom trenu štrumfovi postaju umorni i nestrpljivi, jer put se odužio, a cilj kao da neprekidno izmiče. Tada štrumfovi stanu zapitkivati: još koliko, Veliki štrumfe? I put se nastavlja...

Stvar se može saopštiti i drugačije: MMF je nalik na onog dresera koji je rekao – “Baš kad sam psa naučio da ne jede, on je crkao”.

(zurnal.info)