Magazin Žurnal za svoje čitatelje je napravio "vruću" top listu trash hip-hop izvođača iz regiona. Iako su neke pjesme stare i po nekoliko godina, to nikako ne znači da trebaju biti zaboravljene. Ukoliko kojim slučajem do sada niste poslušali ili vidjeli ove "numere" koje smo za vas objedinili na jednom mjestu, zavidimo vam na avanturi svježeg užitka

1. GENERAL TWO Eto što sam vruć

Naš apsolutni favorit je General Two s pjesmom Eto što sam vruć. Ovaj hit na youtube je vidjelo i poslušalo više od pola miliona ljudi. Iza pseudonima se krije Denis Hafizović koji je, kako tvrdi, "interesovanje za hip-hop počeo iskazivati još kao klinac", a školskim drugovima je naredio da ga zovu Lil' Čale. Umjesto školske zadaće pisao je tekstove, i to pod snažnim utjecajem 2Paca, kasnije i 50 Centa, Ede Maajke... Prema vlastitom priznanju, General Two iz teške ilegale izlazi 2006. godine vremenom se polako profilira i počinje snimati pjesme sa „jačom“ lirikom. Godine 2007. izbacuje kompilaciju pjesama pod nazivom Kralj, i doživljava veliki uspjeh a posebno se izdvaja već pomenuta pjesma Eto što sam vruć. Živi i stvara, a i samo stvara u Bihaću. I pravo je vruć.

STIH ZA PAMĆENJE

„Mogu puno popit, mogu puno pojest,
ali nema više, care, zato što sam vruć,
ne znaš šta je sirnica, kljukuša, krompiruša,
ja znam care zato što sam vruć“

2. SAJO GANGSTA Moja zurka

Sajo Gangsta Dečko koji mnogo obećava. U svom repertoaru ima mnogo punokrvnih hitova, pa su nas mučile dileme koju pjesmu da izdvojimo. Odluka je pala na pjesmu Moja zurka, u kojoj Sajo pjeva o svojoj prekrasnoj frizuri. Za sebe voli reći da zvuči kao najbrži i najžešći freestyle gangsta rap na svijetu. Pjesme uglavnom snima na svom računaru. Uzori su mu 50 Cent, Eminem i Edo Maajka. Pjeva o svemu i svačemu. Živi u Hrvatskoj.

STIH ZA PAMĆENJE

„Po kiši je isto nosim, kosa mi se smoči,
i treba više gela da bi stajala zurka, i to
je sve zbog cura da me gledaju, moja zurka je najbolja“

3. KALE Gospodar vremena

Kale je nepoznanica poput fudbalske reprezentacije Sjeverne Koreje na Svjetskom prvenstvu. Proslavio se hitom Gospodar vremena. Miljenik je lokalnih televizijskih stanica u Srbiji, ali i forumskih pregalaca. Šta reći još o ovom autoru, osim da je najveći filozof među reperima. Uostalom, njegov nastup i pjesma najbolje govore. Živi i sklapa rime u Srbiji.

STIH ZA PAMĆENJE

„Petlovi brate poju u pola pet,
i oni bude sve ljude, to je priroda to je nešto ,
što mi ne možemo da razumemo,

zašto petlovi poju u pola pet.
Možda treba da ljudi ustanu u pola pet i da
nahrane te kokoške“

4. NAPOLEON Mi smo tu

Napoleon je gangster od glave do pete. Ljut na cijeli svijet. Uobičajeni izdanak srbijanske trash underground scene. Izdvajamo njegovu pjesmu Mi smo tu, u kojoj Napoleon u šaci poput nekog boss-a drži cijeli Beograd, a tek mu je dvadeset godina. Sa četiri godine snimio prvu pjesmu, a sa sedamnaest prvi album Dobro došli koji se prema vlastitom priznanju ni njemu nije svidio.

STIH ZA PAMĆENJE
"Napunili mi budžet, dva miliona, kući imam dinamita
dvadeset tona, i šezdeset makina i novih telefona,
svi klubovi i kockarnice pripadaju meni"

5. DOBERMANN Dođi u Grčku

Dobermann je srpski reper iz Beča. Izdvojili smo njegovu pjesmu Dođi u Grčku. Radi se o masnom trashu, i kao takav je neizostavan za ovu top listu.

STIH ZA PAMĆENJE

"Poslije plivanja i sunčanja idemo na aerobik,
mnogo sam lud, i mnogo je bolestan ovaj beat"

(zurnal.info)

Od 174 uslova za ukidanje šengenskih viza građanima BiH za putovanja u EU još uvijek nisu ispunjena tri uslova, usklađivanje krivičnih zakona entiteta i Brčko Distrikta sa državnim krivičnim zakonom, početak funkcionisanja sistema razmjene podataka između policijskih agencija u BiH i “jačanje kapaciteta i pravnog okvira za borbu protiv organiziranog kriminala i korupcije”

Evropska komisija je 27. maja dala preporuku za ukidanje viza građanima BiH, ali je ovo “zeleno svjetlo” uslovljeno ispunjavanjem preostala tri uslova. Vrijeme za njihovo ispunjenje ubrzano ističe jer ocjenu da li je “domaća zadaća” u potpunosti urađena ne daju domaće vlasti već eksperti Evropske komisije, koji bi u finalnu inspekciju u BiH trebali stići do kraja jula.

Rok ističe za mjesec dana

Ukoliko domaća vlast prije kraja jula ne ispuni preostale uslove, u Briselu niko neće plakati niti se pretjerano nervirati, jer unutar EU ne postoji pretjerano oduševljenje za ukidanje viza građanima BiH i Albanije zbog straha od moguće najezde sirotinje iz ove dvije zemlje.

U tom slučaju građani BiH bi praktično mogli zaboraviti na ukidanje viza u ovoj godini, jer avgust je mjesec godišnjih odmora u EU pa bi dolazak eksperata bio moguć tek u septembru.
Kako se pokazalo tokom prethodnih provjera, nakon što završe obilazak terena u BiH ekspertima treba barem nekoliko sedmica da sačine zvaničan izvještaj. U slučaju BiH, ukoliko ocjena eksperata EU bude pozitivna i oni zaključe da je BiH ispunila preostala tri uslova tek onda počinje završna faza.

Odluku o ukidanju viza ne donosi Evropska komisija već ona samo daje preporuku o kojoj konačnu riječ daju Evropski parlament i Evropsko vijeće na nivou ministara unutrašnjih poslova 27 zemalja članica EU.

Nametnuli su nam uslove

Drago Kalabić poslanik SNSD-a kaže da su ova tri uslova naknadno nametnuta od strane Evropske komisije.

-Ova priča polako postaje smiješna. BiH je ispunila sve uslove, a ove su nam nametnuli naknadno. Ako ćemo da uporedimo, BiH bolje stoji u pogledu borbe protiv korupcije od Srbije I Crne Gore-kazao je Kalabić.

On je dodao da veruje da niko od BiH nije očekivao da će ispuniti prethodne, pa je Evropska komisija nametnula dodatna tri. Takođe, Klabić kaže da nema volje od strane EU da BiH dobije bezvizni režim.

-Ja sada postavljam pitanje zašto ti uslovi, ako su bili toliko bitni, nisu odmah postavljeni, već su nametnuti kada je BiH završila sa ispunjavanjem uslova-dodao je Kalabić.

Optimistični scenario je da bi izvještaj eksperata bio gotov u toku septembra pa bi se odluku o ukidanju viza za građane BiH Evropski parlament i Evropsko vijeće mogli donijeti tokom oktobra.

Nakon donošenja konačne odluke o ukidanju viza na Evropskom vijeću, potrebno je da prođe barem mjesec dana do zvanične primjene bezviznog režima za građane BiH, što znači da bi se saamo sa pasošem BiH u EU moglo putovati od decembra.

Ukoliko BiH ne ispuni uslove prije kraja jula i bude čekala da se eksperti EU vrate sa godišnjih odmora prije nego što dođu u BiH, odluka o ukidanju viza teško da bi se našla na dnevnom redu Evropskog parlamenta i Evropskog vijeća prije novembra, a ukidanje viza stupilo bi na snagu tek iza nove godine.

Optimista?

Selim Bešlagić, član zajedničke Komisije za EU integracije i član SDP-a kaže da su uslovi za bezvizni režim postignuti u poslednji čas.

-Sistem za razmenu podataka između policijskih agencija u BiH je kao uslov za bezvizni režim, ispunjen je bukvalno u poslednjem momentu. Što se tiče ostala dva, na tome već ionako radimo, jer to je obaveza države, to I nisu trebali da budu uslovi-kazao je Bešlagić.

Bešlagić je dodao da ukoliko se ne ispune pomenuti uslovi do predviđenog roka, smatraće da BiH nije za Evropu.

-Ja sam optimista i verujem da će BiH ispuniti uslove, ali ja se lično ne opterećujem time, jer mi je potpuno isto da li je vizni ili bezvizni režim. Mi smo sve uslove ispunili, za ostalo ćemo videti-dodao je Bešlagić.

EU obećanjima ne vjeruje

Od tri preostala uslova, dva su sasvim egzaktna i ne ostavljaju prostora za slobodno tumačenje.

Treći uslov, “jačanje kapaciteta i pravnog okvira za borbu protiv organiziranog kriminala i korupcije” već je podložniji “slobodnom sudijskom uvjerenju” eksperata EU.

Ono što se od BiH očekuje u ovom slučaju je prije svega da dvije institucije na nivou države koje postoje tek na papiru, Agencija za borbu protiv korupcije i Direkcija za koordinaciju policijskih tijela, počnu raditi, za šta je prvi korak kadrovsko popunjavanje ovih institucija.

“Jačanja kapaciteta” nema bez novca u budžetu BiH neophodnog za funkcionisanje ovih institucija a aktuelno prepucavanje između entiteta i države oko bužeta za narednu godinu gdje oba entiteta odbacuju bilo kakvu pomisao o povećanju državnog budžeta za narednu godinu za 200 miliona maraka, teško da pokazuju spremnost vlasti u BiH da se obračunaju sa kriminalom i korupcijom i nisu dobar adut u ubjeđivanju EU da BiH čini sve što je obećala na ispunjavanju postavljenih uslova za ukidanje viza i za jačanje vladavine zakona.

Kako od ukidanja viza u oktobru nema ništa, čak ni u idealnoj varijanti, optimizam aktuelne vlasti na ispunjavanju preostalih uslova je naglo splasnuo, jer su zaključili da neće moći ubrati političke poene na izborima 3. oktobra na osnovu ukidanja viza.

To što su zbog njihove apslutne nezainteresovanosti i nerada u protekle tri godine samo građani BiH, skupa sa građanima Albanije i Kosova, ostali jedini zatvoreni u “šengenskom kavezu” njih pretjerano ne zanima. Koliko to zaista smeta građanima BiH vidjet će se 3. oktobra kada svojim glasovima birači u BiH budu ocjenjivali rad aktuelne vlasti u protekle četiri godine.

(zurnal.info)

Osim što je po ko zna koji put dokazao da zemlja koja ima takvog visokog predstavnika ozbiljno treba da se zabrine za vlastitu budućnost, Inzko je ovoga puta otišao i korak dalje pa je svoj prijedlog bez straha od zasluženog javnog podsmijeha prezentirao u skladu sa grunfovskom doktrinom-bolje je i gluposti pričati nego ne pričati ništa

Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko neki je dan na BN televiziji prezentirao svoj najnoviji i po običaju genijalni plan ekonomskog oporavka i međunacionalne integracije Bosne i Hercegovine. Inzko je kao jedinstveno jezgro budućeg finansijskog prosperiteta i povratka povjerenja među Srbima i Bošnjacima u široj sarajevskoj regiji (Od Romanije ravne do visočkih piramida) označio firmu Prevent koja se bavi proizvodnjom kožnih presvlaka za njemačke automobile marke VW. Pokušat' ću što autentičnije prenijeti riječi mudrog Austrijanca privremeno uhljebljenog na unosnom poslu šefa međunarodne zajednice u BiH: „Direktor Preventa, gospodin Imamović, mi je rekao da im mjesečno treba hiljadu kravljih koža za proizvodnju auto presvlaka, a oni mogu nabaviti samo tri stotine koža. Šta fali Srbima sa Romanije da se počnu baviti stočarstvom pa da lijepo prodaju kravlje meso na tržnici, one žlijezde da prodaju za proizvodnju parfema, a vi o tome mnogo više od mene znate (Inzko je razgovarao sa kolegicom Suzanom Rađen Todorić op.a.), a da kože fino prodaju Preventu i da Prevent ima više koža za proizvodnju. Sada mogu nabaviti samo tristo komada a treba im dvije hiljade mjesečno. To bi, po mom sudu, bilo dobro“. Eto, to je bio taj Inko-Marshalov plan za izlazak romanijskog zemljoradnika iz finansijske gabule u koji su po dobrom sjećanju uvrštene sve njegove nekonzistentnosti. Dakle, red mesa, red žlijezda za kozmetiku, red deranja kože za njemačku auto-klijentelu (nekad milja komada po Inzku a nekad dvije, zavisno od potražnje) i sve to u saradnji sa bošnjačkim gazdama iz Preventa. Osim što je po ko zna koji put dokazao da zemlja koja ima takvog visokog predstavnika ozbiljno treba da se zabrine za vlastitu budućnost, Inzko je ovoga puta otišao i korak dalje pa je svoj prijedlog bez straha od zasluženog javnog podsmijeha prezentirao u skladu sa grunfovskom doktrinom-bolje je i gluposti pričati nego ne pričati ništa. Nakon skoro godinu dana dosljedne šutnje na kojoj bi mu pozavidjeli i domaći parlamentarci čiju su skupštinsku beskorisnost ovih dana odlično dokumentirali Centri civilnih inicijativa, austrijski namjesnik je konačno odlučio da progovori. A kad Inzko progovori, tada, što bi Johnny rekao, tišina odzvanja kroz noć.

SAMIT NI O ČEMU

Šta onda očekivati od stranih diplomata i zvaničnika koji ovdje samo usput navrate da zarade putnu dnevnicu kao što je to bilo u slučaju medijski razvikanog Samita EU-Zapadni Balkan koji je nedavno održan u Sarajevu. Od tog takozvanog samita ova država i njeni izmrcvareni stanovnici nisu imali baš nikakve koristi. Aktuelnu političku situaciju u regiji i Bosni i Hercegovini odlično je jučer u Oslobođenju opisao kolega Gojko Berić konstatacijom: „Stanje u regionu je sve bolje, dok su podjele unutar Bosne i Hercegovine sve dublje.“ Ništa preciznije i ništa tačnije novinar nije mogao napisati. „Spasa nam nema, propasti moramo“, da zloupotrijebimo Radomira Konstantinovića.

ISPOD NAS VIŠE NEMA NIČEGA

I eto tako, nakon što je završen još jedan sarajevsko-evropski samit, Bosna i Hercegovina, njeni narodi, radni ljudi i građani sa životnim standardom žitelja Srednje Afrike dočekuju još jedne izbore. Naravno historijske, kao i sve dosadašnje. A historija nas uči da ovdašnji ljudi uvijek biraju iste one politike koje su im osigurale da žive životima ameba izgubljenih u balkanskom mulju. Ispod nas više nema nikoga. I bakterije su pobjegle. Još samo da onaj zemljoradnik sa Romanije razumije poruku Valentina Inzka sa BN-a pa da se uhvati stočarstva i svoju, kao i kožu svojih nepostojećih krava, proda bošnjačkim veletrgovcima automobilima i pripadajućim presvlakama za sjedištra „fauvea“, i našoj sreći ne bi bilo kraja. A možda bi nam se i bakterije vratile...

(zurnal.info)

Sa Medicinskog fakulteta u Sarajevu nakon 32 godine rada istjeran je profesor Izet Mašić, a ispiti iz predmeta koje je predavao održani su bez ikakvih konsultacija s njim. Ovaj slučaj samo je vrh ledenog brijega svih uočenih nepravilnost na ovoj ustanovi

Dok predmeti i prijave protiv Medicinskog fakulteta u Sarajevu čekaju milost tužioca u ladicama Tužilaštva Kantona Sarajevo, menadžment ove ustanove neometano nastavlja sa aktivnostima na proizvođenju “medicinskih bogalja”, kako je u razgovoru za magazin Žurnal studente medicine, uz časne izuzetke, nazvao jedan sagovornik. Dokaz za tu tvrdnju je i činjenica da su, nakon poznatog, ekspresnog i nekažnjenog izbacivanja na ulicu iz ove ustanove profesora Izeta Mašića, ispite iz njegovih predmeta održali profesori koji ga nikada nisu ni konsultovali u vezi sa znanjem ili aktivnostima studenata koji su ispit polagali. Tako je ispit iz predmeta Medicinska informatika, koji je donedavno predavao profesor Mašić, studentima održao Zlatko Lagumdžija, profesor Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, a ispit iz predmeta Porodična medicina profesorica iz Hrvatske. Na nadležnima je sada da utvrde da li je ispravna odluka menadžmenta Medicinskog fakulteta jer je naučna oblast predmeta koje predaje Zlatko Lagumdžija informacione tehnologije, a predmeta Medicinska informatika, iz kojeg je održao ispit na Medicini, u toj oblasti – nema. Iako bi menadžment fakulteta ovu odluku mogao objasniti pravdajući se da je ona u duhu Zaključka Senata Univerziteta u Sarajevu, upitna je njena legitimnost. Zbog toga ne bi bilo nemoguće ni poništavanje održanih ispita, ukoliko se dokaže da odluka nije bila u skladu sa zakonom. Na inspekcijskim organima ostaje također da prosude da li je nezakonita, jer za moral nisu zaduženi, odluka dekana ove ustanove prof. dr. Bakira Mehića da studentima podijeli potpise iz predmeta koje je predavao profesor Izet Mašić, a bez ikakvih konsultacija sa ekspresno otpuštenim Mašićem o tome koji su studenti uopšte predavanjima i prisustvovali. “Otac-dekan”, kako ga ispod glasa zovu na matičnoj ustanovi, iskoristio je priliku pa je potpis dao i vlastitoj kćerki.

U prilog ilustraciji kako posluje i odluke donosi Upravni odbor MF-a govori i činjenica da je UO MF-a o prigovorima koje je profesor Izet Mašić dostavio 14. aprila razmatrao dan ranije – 13. aprila, što potvrđuje i u jednom od svojih dopisa:

-Kako sam shvatio iz dopisa koji sam dobio UO je 13.4.2010. raspravio o argumentima iz prigovora koji će doći sutra – 14.4.2010., što je, naravno, nemoguće- kaže profesor Izet Mašić.

Radna knjižica stigla mu je na kućnu adresu iako je otkazni rok za profesore godinu dana:

-A ja nisam imao ni dan otkaznog roka - kaže profesor Mašić i dodaje: Važnost ove visokoškolske ustanove je u tome što treba da osposobi buduće doktore da spašavaju živote, a rezultat neprincipijelnosti i poklanjanja ocjena, što je postalo uobičajeno na fakultetu znači saučestvovanje u ubistvima pacijenata zbog nestručno postavljenih dijagnoza i neznanja. Ja sam savjesno i odgovorno držao nastavu i ocjenjivao, sve transparentno i dokumentovano. Zato dekan, čija je kćerka student 6. godine uzima stvar u svoje ruke i svim studentima, bez obzira na evidencije koje uredno vodim o pohađanju nastave daje potpise umjesto mene. Profesorica koja je obavila ispite nije uopšte naša državljanka! Zašto bi se djeca mučila da uče i pohađaju nastavu kad mogu tek tako dobiti potpise i ocjene, i uz to da im tata otpusti principijelnog profesora kod koga nema nezasluženih desetki?

Javnosti je poznato da je profesor Mašić dva puta bio protukandidat Bakiru Mehiću na poziciji dekana, te kojim se sve nezakonitosti menadžment služio kako bi Mehić ostao dekan.

TRAKAVICA U TUŽILAŠTVU

Kakvu će sudbinu imati prijava profesora Mašića u Tužilaštvu, za sada je nepoznato. Sudeći po dosadašnjem iskustvu, na rezultat će se sačekati. Naime, u Tužilaštvu Kantona Sarajevo godinu i po traju predistražne radnje u slučaju prijave protiv Medicinskog fakulteta u Sarajevu. Nadležni tužilac u ovom slučaju prijavljenom još 16. januara 2009. u kojem za 17 mjeseci nije pokrenuta istraga, bio je tužilac Oleg Čavka. Nakon što je Čavka krajem marta iz kantonalnog prešao u državno tužilaštvo, bila su potrebna dva mjeseca da se predmet presignira na tužioca Džemala Karića. Ovu prijavu podnijela je bivša uposlenica Medicinskog fakulteta zbog otkaza koji joj je uručen. Poznato je također da se u Tužilaštvu vodi još jedan predmet protiv Medicinskog fakulteta, na osnovu nalaza kantonalne inspekcije Ministarstva obrazovanja i nauke. Međutim, ni ove prijave, podnesene 5. novembra 2009., potvrđuju u Tužilaštvu, još uvijek nisu rezultirale ni pokretanjem istrage. Predmet je također u predistražnoj fazi a nadležni tužilac Sead Kreštalica nije želio komentirati da li smatra kako se cijeli proces odvija presporo. Iz pres službe tek stiže objašnjenje da Tužilaštvo ne procesuira samo jedan predmet već i druge, a brzina rješavanja prijava i informacija ovisi od složenosti predmeta, broja prikupljene građe i potrebe za poduzimanjem odgovarajućih provjera:

-Prijave kantonalne inspekcije odnose se na naplate usluga studentima po osnovu prijavljivanja ispita, naplate novčanih sredstava od strane službi Medicinskog fakulteta u postupku izdavanja diplome, naplate usluga za izvođenje nastave iz nastavnog predmeta engleski jezik, kontrola upisa studenata u prvu godinu studija, organizacija postdiplomskog studija, kao i prijem i upis studenata.

A kako to, detaljnije, izgleda u praksi, svjedoče i studenti Medicinskog fakulteta i neki profesori, koji su željeli ostati anonimni.

PRONEVJERA PRVA: Dvostruko naplaćivanje prijava

Nakon što su, godinama, osim pola KM za prijavu ispita, fakultetu plaćali po još pola KM za ni sami ne znaju šta, menadžment ustanove je, vjerovatno nakon upozorenja nadležnih, prestao s praksom naplaćivanja dodatnih 0,50 KM. Priznavši pritom da je dotadašnja naplata bila – nelegalna. Ipak, nikada se nije otkrilo gdje je i za šta završio taj novac. S obzirom da je ta praksa trajala godinama, a svaki student je redovno uplaćivao novac za svaki ispit, a uzevši u obzir broj studenata i ispita na medicini, može se zaključiti da brojka nije zanemariva.

PRONEVJERA DRUGA: Futrola od 110 KM

Još jedan primjer u kojem je menadžment indirektno priznao vlastitu pogrešku, usput pronevjerivši značajnu sumu novca, jeste i slučaj naplate diploma. Iako je Vlada Kantona Sarajevo propisala da izdavanje diploma košta 90 KM, Upravni odbor Medicinskog fakulteta donio je odluku da diplome naplaćuje 100 KM, a pojedinačne diplome 200 KM, pravdavši višu cijenu naplaćivanjem futrole za diplome! Menadžment ustanove je sam počeo naplaćivati novu uslugu, iako samo Vlada Kantona ima pravo na propisivanje naplate novih usluga. Nakon upozorenja o nelegalnost njihovih radnji, cijena se koriguje na onu koju je propisala Vlada ali, kao i u prethodnom slučaju, nema podataka gdje je završio nelegalno naplaćeni novac. I ova praksa trajala je godinama. Stoga bi se slučaj, kaže izvor blizak Tužilaštvu KS-a, s lakoćom u ova dva primjera mogao pokrenuti do istražne faze u Tužilaštvu, i to na osnovu optužnice za sticanje protupravne imovinske koristi. Pogotovo ako se zna, dodaje naš sagovornik, da je kantonalna inspekcija priložila veliki broj dokaza, zajedno sa uplatnicama studenata, te prepiskom koja kazuje da su odluke menadžmenta nezakonite.

PRONEVJERA TREĆA: Nagrade za Upravni odbor

Upravni odbor Medicinskog fakulteta u Sarajevu već godinama donosi odluke suprotne odlukama Vlade Kantona Sarajevo, koja ga je i imenovala! Da apsurd bude veći, do sada, zbog ovih očiglednih propusta niko nije sankcionisan. Još jedan primjer za tu tvrdnju je i činjenica da je Vlada Kantona Sarajevo odobrila da naknade članovima UO-a iznose 150 KM i plaćaju se iz budžeta resornog ministarstva, ali dekan Bakir Mehić donosi odluku da se iz sredstava samog fakulteta odobri dodatni iznos za isplatu naknada. I ta praksa trajala je godinama.

PRONEVJERA ČETVRTA: Realizacija nastavnih procesa na nepravilan način te naplata usluga za koje nema osnova

Ni tu nije kraj finansijskim zavrzlamama: ova ustanova je bila dužna obezbijediti studentima kadar i prostor za pohađanje nastave iz svih predmeta koji su predviđeni planom i programom visokoškolskih ustanova. Student ni na koji načn ne smije finansirati izvođenje nastave iz predmeta predviđenih nastavnim planom, jasni su propisi. Ipak, studenti Medicinskog fakulteta, potvrđuju nam, godinama su za nastavu iz engleskog jezika koju izvodi Interlingua plaćali od 100 do 150 KM.

NEPRAVILNOST PETA: Upisivanje studenata koji nisu ispunili uslove

Ukoliko u Tužilaštvu KS-a ikada u ovim predmetima bude pokrenuta istraga ili podignuta optužnica menadžment fakulteta na čelu sa Bakirom Mehićem mogao bi se naći i pred ozbiljnim optužbama za zloupotrebu položaja jer je tokom nekoliko školskih godina primao studente koji nisu ispunili uslove za upis na Medicinu, ni prema praktičnim radovima ni zbirnim ocjenama, tvrdi jedna od bivših profesorica na fakultetu:
- Ukoliko uporedite spisak studenata koji nisu ispunili uslove za upis sa spiskom sadašnjih redovnih studenata na fakultetu, primijetit ćete da se jedan dobar dio ovih koji nisu ispunili uslove ipak uspio ubaciti u ustanovu. Kako? Zahvaljujući roditeljskim partijskim ili finansijskim vezama.

Naša sagovornica tvrdi kako je jedan od onih koji nisu ispunili uslove ali su ipak upisani i sin federalnog ministra zdravstva Safeta Omerovića:
- Vjerujte da takvih studenata ima jedan značajn broj, ima među njima i djece tužilaca i političara, ministara i direktora, i u tome je i ključ neprobojnosti kruga korupcije na Medicinskom fakultetu.

O svemu navedenom dekan Medicinskog fakulteta nije želio razgovarati, pismeno poručivši kako postavljena pitanja “nećemo evaluirati”:

“Jedino pitanje koje ste postavili u vezi naplaćivanja engleskog jezika zavrjeđuje pojašnjenje”, odlučuje dekan Mehić:

“Cijena koju ste naveli nije ni približno tolika, a rezultat je odluke ranijeg menadžmenta i Upravnog odbora. Bazirana je na činjenici da osnivač nije finansirao nastavnika za taj predmet. Prema odluci sadašnjeg menadžmenta nastavu za taj predmet studenti ne plaćaju nego se plaćanje nastavnika i asistenata vrši iz sredstava Fakulteta.”

Ukidanjem odluke o plaćanju engleskog jezika priznaje se ranija pogreška koja je trajala godinama, ali dekan Mehić ne napominje činjenicu da je, s obzirom da je i u vrijeme naplate bio dekan, i sam bio dio “ranijeg menadžmenta”.

PROGON PROFESORA IZETA MAŠIĆA

Profesor Izet Mašić, donedavno redovni profesor Medicinskog fakulteta u Sarajevu, član je desetina organizacijskih odbora i naučnih komiteta evropskih i svjetskih kongresa Medicinske informatike i Javnog zdravstva. Prošle godine u Sarajevu je organizovao 22. evropski kongres Medicinske informatike, na kojem je učestvovalo više od 400 učesnika, a predavači su bili ugledni svjetski eksperti: Reinhold Haux, predsjednik IMIA, Jacob Hofdijk, predsjednik EFMI, Mordechai Shani, ministar zdrvastva Izraela, Andrew Balas, Gerard Comyn, predsjednik komisije za zdravlje EU-a, Klaus Peter Adlassnig, predsjednik Naučnog komiteta. Dva puta bio je protukandidat za dekana sadašnjem dekanu Bakiru Mehiću, nakon čega je, što je javnosti odavno poznato, izložen mobingu, a na kraju, nakon prijave FMUP-u i “zaradio” otkaz. Na fakultetu je bio zaposlen 32 godine, urednik je tri indeksirana časopisa, autor 40 knjiga, osnivač Akademije medicinskih nauka BiH, specijalizant iz Londona, Monpeljea, Moskve i nekadašnji šef dviju katedri: za Medicinsku informatiku i Porodičnu medicinu:

-A sad sam na ulici jer sam ustao protiv grupe moćnika u menadžmentu koji zarad ostvarivanja lične dobiti krše i zakon i sva prava i ljudsko dostojanstvo onih koji im se suprotstave. Ja sam očit primjer kako završavaju oni koji upru prst u bezakonje i kriminal - kaže profesor Mašić u pismu koje je uputio Policijskoj misiji Evropske unije.

(zurnal.info)

Prije dvije godine (24. novembra 2008.) pompezno je najavljena izgradnja mreže autoputeva u Republici Srpskoj, duga cijelih 397 kilometara. Koncesija je data austrijskoj firmi «Štrabag», procijenjeno je da je vrijedna 2,9 milijardi evra, a svako onaj ko bi se usudio reći da od tog posla nema ništa počašćen je od premijera Milorada Dodika atributom izdajnika, stranog plaćenika, frustriranom osobom, pederom... I sve tako do prije par večeri kada je borac protiv stranih plaćenika i domaćih izdajnika i defrustrirana individua, poznat i kao Milorad Mile Dodik, ustvrdio da je cijela priča propala i da se radi na tehničkim detaljima raskida ugovora sa «Štrabagom».

NI POTEMKIN NIJE KAO NEKAD

Očekivano, još jedno Potemkinovo selo spaljeno je «bez milosti», a «mačo» premijer nije se ni po uhu počeo zbog neprijatnosti koju bi trebalo da mu izazove gubitak posla od tri milijarde evra. A i zašto bi, jer je od početka znao da je riječ o dudi varalici, jednoj u nizu koje je «pod bubrege» prodao narodu. Za razliku od njega, Nedeljko Čubrilović, Ministar saobraćaja, nije siguran da je posao sa «Štrabagom» gotov, a iznenađenje je izrazio i Rudolf Krampf, čelnik austrijske firme, ističući da mu nije jasno šta premijer priča, da još ništa nije gotovo, da su poslovni ugovori tajna...

Nesaglasje između najodgovornijih za propali posao je očigledna, ali ne zbog toga što im je žao posla, već što još uvijek nije definisano ko će vratiti «kajmak» uzet za nezakonito dodjeljivanje posla Austrijancima. Prema pouzdanim informacijama «Žurnala», «narukvica» koja je obećana za dobijanje koncesije za izgradnju mreže autoputeva po RS teška je dvadeset miliona evra. Od toga je isplaćeno nekih tri miliona, a ostatak bi bio iskeširan nakon potpisivanja ugovora o izgradnji autoputa prema Doboju. S obzirom na to da je sve palo u vodu, sada se vode pregovori kako vratiti ona tri uzeta miliona. Uz to još treba obeštetiti «Štrabag» u poslu u koji nije uložio ni pfeniga, a na kraju arbitražnog postupka biće bogatiji za najmanje dvadeset do dvadesetpet miliona evra. Upravo zbog toga je Krampf iznenađen, Čubrilović zapanjen, a Dodik navodno odlučan da stvari istjera na čistac.

SKUPLJE NE MOŽE

Austrijanci nemaju razloga za preveliku brigu, jer je Dodikova vlada učinila sve da u potpunosti zaštiti njihove interese, prihvatajući brojne odredbe koje bi poput crne rupe progutale stotine miliona maraka budžetskih sredstava, da je kojim slučajem posao krenuo u realizaciju. Cijeli ugovor o koncesiji prepun je štetnih paragrafa, a sve manipulacije oko ove tužne priče, pale su u vodu odmah nakon objavljivanja Ugovora o koncesiji. Vrijednost projekta je dvostruko potcijenjena, tako da ona nije tri milijarde, već bi dostigla nevjerovatnih šest milijardi evra. Dokazi za ovu tvrdnju izrečeni su u samom ugovoru u Prilogu 2 u kojem je istaknuto da u pomenutu cijenu ne ulaze PDV, porezi, dažbine, carine i druga javna plaćanja. To znači da se njegova vrijednost uvećava za najmanje 60 posto. Kada se tome doda i fakat da je orijentaciona cijena za svaku dionicu obračunata po cijenama iz jula 2007. godine godine, koje su u proteklom periodu narasle za nekoliko desetina procenata, onda dolazimo do frapantnog podatka da je ukupna vrijednost ovog projekta zaista 6 milijardi evra. Sama ta činjenica značila je da je on nesprovodiv, zato što veličina saobraćaja u čitavoj Bosni i Hercegovini, (a kamoli Republici Srpskoj), ne može taj novac otplatiti ni u narednih trista godina, a kamoli u trideset na koliko je odobrena koncesija. Jednostavnije rečeno, za isplativost ovog projekta potrebna je zarada od saobraćaja od 200 miliona evra godišnje, što je bila suluda iluzija. Očekivani profit na autoputu Banjaluka –Gradiška, (kada za 250 godina bude pušten u saobraćaj) je 15 miliona evra godišnje, pa je samo ovaj podatak dovljan da ukaže na svu besmislenost megalomanskog ugovora odgovornog Megalomana.

NEMA GRADIT' NAKO

Mogle bi se unedogled nabrajati štetni pargrafi, ali je pitanje zbog čega je napravljena cijela ova predstava i zašto je posao izgradnje pet autoputeva, koji je praktično neizvodljiv, proglašen projektom vijeka?! Odgovor je veoma jednostavan: Da bi Dodik, kao i u dosadašnjim brojnim nezakonitim poduhvatima, zaobišao Zakon o javnim nabavkama i izbjegao raspisivanje tendera za jedini putni pravac koji je isplativ, a to je Banjaluka-Doboj. Nema sumnje da bi studije izvodljivosti pokazale da su putni pravci Banjaluka –Kupres, Banjaluka –Novi Grad i Doboj–Jakeš-Bijeljina neisplativi i da ih ne vrijedi graditi. Nakon toga vlada bi odustala od njihove izgradnje, na šta ima pravo po Ugovoru, a koncesionaru ostavila mogućnost da izgradi cestu od Banjaluke do Doboja na kojoj bi svi masno zaradili.

Stvarna vrijednost ovog projekta (puta prema Doboju) je 750 miliona evra, a ne nekih 450 miliona, kako su to često isticali iz Vlade RS. Međutim, nije im se posrećilo, jer «Štrabag» nije mogao da nađe pare. Šef evropske banke za obnovu i razvoj za Bosnu i Hercegovinu Đulio Moreno stavio je tačku na cijelu priču o milionima koji samo što nisu stigli. Nijedna evropska banka nije htjela da kreditira trange frange projekat, koji je dogovorio Dodik. Moreno je otvoreno rekao da «Štrabag» neće dobiti kredit, jer nije bilo tendera za izgradnju puta prema Doboju, već je posao sklopljen direktnom pogodbom. Drugi, ništa manje bitan razlog, je potpisani stand by aranžman sa MMF-om, koji precizira da RS ne smije zaduživati budžetski sistem, tako da bi uzimanjem kredita za izgradnju mreže autoputeva došlo do prekida ovog ugovora, a samim tim i bankrota, kako države, tako i entiteta. Nakon svega ni Dodiku nije preostalo ništa drugo već da prizna da od projekta nema ništa.

ISTJERIVANJE ĐAVOLA

Ma koliko to aspurdno zvučalo, ni Potemkinova sela nisu kao nekad - par kulisa, prođe car(ica) i nakon toga nikom ništa. Danas su ona preskupa, jer se ugovori moraju poštovati, pa i oni nakaradni poput ovog sa «Štrabagom». Sve u svemu, za duplo golo, što su stvarni efekti ovog posla, budžet RS biće počišćen za 100 miliona maraka.

Vlada je potrošila 35 miliona maraka na eksproprijaciju zemljišta za put koji neće biti izgrađen... Dati su i milioni za idejni projekat koji ništa ne vrijedi, a radio ga je Institut građevinarstva Slobodana Stankovića. Plaćeno mu je po Ugovoru milion i po evra, a prema našim saznanjima bio je tu i najmanje jedan aneks vrijedan par stotina hiljada evra. Uprkos tome, projekat je ravan nuli, a «Štrabag» će upravo na njegovoj nekomptetentnosti istjerivati «đavola» iz budžeta RS. Desetine hiljada maraka utrošene su na skupa putovanja u Beč i sastanke sa čelništvom Štrabaga na kojima nije ništa dogovoreno, još manje postignuto. Uz sve to, tokom posljednje tri godine potrošeno je deset miliona maraka na konsultantske usluge o autoputu prema Doboju. Konsultant je kiparska firma Deloit, koja nije ništa radila, jer im ništa nije ni dato da rade, ali ugovor je ugovor i on se mora islatiti. Uz sve to, najmanje 20-25 miliona evra biće obeštećenje za Štrabag.

MAGARČENJE

Cijeli postupak dogovaranja posla oko izgradnje mreže autoputeva, u kojem su pozivane i brojne druge svjetske firme osim «Štrabaga» bio je najobičnija farsa. Dodik je sa predstavnicima Štrabaga još sedmog novembra 2006., (znači dvije godine prije potpisivanja Ugovora o koncesiji), parafirao Memorandumu o razumijevanju. Taj papir je sukus Ugovora koji je uslijedio, a termini izgradnje autoputeva naznačeni u njemu notorno su svjedočanstvo o laživosti ovdašnje kriminalne vlasti. Tako se u memorandumu navodi da će dokumentacija za ceste Gradiška-Glamočani, Glamočani-Kupres, Laktaši-Doboj, Banjaluka-Prijedor, te autoput na koridoru VC, koji prolazi kroz ovaj entitet, biti urađena u 2007. godini, a da će izgradnja početi 2008., te biti završena, zavisno od projekta, između 2009. i 2012. Ovi rokovi precizno kažu da je izgradnja puteva trebalo već da počne, a studije izvodljivosti odavno da skupljaju prašinu. Studije nikada nisu urađene. U Memorandumu, koji je obaveza, nijedan rok nije ispoštovan, baš kao ni u Ugovoru koji je potpisan dvije godine kasnije i kojim su pomenuti rokovi pomjereni, te su studije izvodljivosti trebale biti urađene do kraja prošle, odnosno polovine ove godine. To se nije desilo čak ni za dionicu Banjaluka-Doboj, koja je jedina isplativa i zbog koje je i napravljen ovaj štetni ugovor, kako bi se Štrabagu omogućilo da bez tendera dođe do ovog posla.

BEŠČAŠĆE

Treba naglasiti da nikada nije postojao ni minmum mogućnosti da se grade dionice Banjaluka –Kupres, Banjaluka –Novi Grad, Banjaluka –Jakeš-Bijeljina, već samo dionica Banjaluka –Doboj. Frapantna je činjenica da je u samom ugovoru navedeno kako su pomenute dionice neisplative i da se niko od narodnih poslanika, koji su 2008. godine podržali Ugovor, nije upitao zbog čega su kao takve sastavni dio ovog dokumenta, kada je jasno da do njihove igradnje neće ni doći.

Novinar Žurnala bio je u rodnom selu Ratka Mladića u blizini Kalinovika. Brzo se vratio. Postavljao je pitanja koja se tamo ne izgovaraju naglas.

Prije neki dan, u Sarajevo je doputovao kolega iz Norveške da “radimo priču o Ratku Mladiću”. Ja sam bio “fixer”, ili asistent što znači, šta god je trebalo, ja sam organizovao, a bio sam i pošteno plaćen.

Prvog radnog dana smo odmah pucali u srce teme. Iz Sarajeva pravac Kalinovik, pa onda Božinovići, rodno mjesto Ratka Mladića, generala Vojske Republike Srpske optuženog za ratne zločine. Ideja je bila da nađemo Mladićevu kuću i razgovaramo s njegovim rođacima koji žive u njoj. U devet ujutro smo krenuli iz Sarajeva i pravac Kalinovik.

KUĆA SA CRVENIM KROVOM

Na ulazu u grad zamolio sam našeg vozača Amira da stane na benzinskoj pumpi kako bih pitao seljane u kom pravcu su Božanovići. Sve vrijeme sam razmišljao kakve će biti reakcije i hoće li uopšte hteti da razgovaraju sa mnom.
-Dobar dan dobri ljudi – pozdravim kako je red.

-Svaki dan - odgovara srdačno seljanin koji se tu našao.

-Kako da stignemo do Božanovića? - upitao sam.

U jednom trenu, pitomi seljak menja izraz lica. Mislio sam da će mi opaliti jedan “seljački šamar”.

-A šta će Vam Božinovići? Zar ta priča nije odavno završena? Tražite Ratka sigurno? - i nasmeja se posprdno.

Ipak nam je u detalj objasnio put, čak je i došao radnik sa pumpe da pripomogne. Pomislio sam prvo da pokušavaju da me nasamare, pa da odemo u pogrešnom smeru, ali sam vidio da nam pokazuju kuću sa crvenim krovom koja se vidjela negdje u daljini. Pomislio sam, to je to, nema drugog pravca, mada, pitaćemo još negdje.

SENDVIČ IZ KOLIBE

Krenuli smo dalje. Ubrzo smo bili u centru Kalinovika. Prije nego što smo nastavili dalje, Tor, kolega iz Norveške, predložio je da ručamo. Naručivanje običnog sendviča pretvara se scenu iz Tarantinovog filma. Otvaraju se vrata i odjednom, druga dimenzija. Poluosvetljena prostorija, puna duvanskog dima, u uglu stoji tv i masa ljudi koja nas “skenira” pogledima. Statisti, uvijek spemni za akciju, skoro svi sa ogromnim bradam i brkovima, drže cigaretu u blizini usta i nijemo posmatraju. Progutao sam knedlu, i onda pitao konobara: Da li imate možda nekakav sendvič za poneti?

Ako se nekada dokaže da tišina ima agregatno stanje onda se može reći da je nakon mog pitanja postala gušća.
- Nema sendviča. Samo prasetina i ćevapi.

Hteo sam da se nasmejem, ali sam se samo ljubazno zahvalio i izašao iz birtije, koja nosi simboličan naziv “Koliba”.

Kasnije smo našli neki fin restorančić, pojeli picu i krenuli dalje. Od Kalinovika nismo putovali ni petnaestak minuta. Pitali smo usput još neke ljude za put do Božanovića i svaki put smo imali iste situacije. Ljudi su stalno zapitkivali da li smo novinari, šta radimo, ko nas šalje....

Do jednog dijela smo išli asfaltom, zatim kaldrmom i odjednom običan seoski put. Kamenje, oronule kuće, krave... Svako malo, po okolnim tarabama i stablima okačene su osmrtnice Mladićima i Mandićima. Siguran znak da smo na pravom putu.

U selu nigdje nikoga. Čujem žamor ljudi, ali ih ne vidim. Predložio sam Toru da “upadnemo” u prvu kuću, pa šta bude. Naravno, složio se s tim, jer nismo imali šta da izgubimo.

Ušao sam u jedno dvorište i pokucao na vrata... Ok nema psa. Obično to bude neki križanac medvjeda i psa. Iz kuće se čuje glas:
- Ajd napred, otvoreno... Ko je?

Nisam odgovarao, nego sam pokucao još jednom i povukao se dva koraka unazad, očekujući da neko otvori.

Izlazi čovek. Očito odavno nije bio trijezan. Drži se za okvir vrata i pita:
- Koga tražite?

Nisam imao tu šta da petljam, rekao sam mu da tražim kuću Ratka Mladića.
-A..., pa pogrešili ste, nije ovo njegova kuća - jedva sastavi rečenicu i okrenu se.

U jednom trenutku, valjda je došao k sebi i skontao šta sam ga zapravo pitao, okreće se i počinje da viče: Ja mene... Ne, ne mogu ja da vam kažem... On je moj general i ne mogu da vam kažem gde je njegova kuća. A kako ste vi ovde došli? - nekako je sastavljao rečenice, ali se i dalje držao za okvir vrata.

Naravno, uslijedilo je ispitivanje, ko smo, odakle smo, ko nas šalje i za koga radimo. Kazao sam Toru kako je vrijeme da odemo, jer postaje “vruće”. I sam je vidio šta se dešava, pa mu nije bilo teško da se složi sa mnom.

Krenuli smo dalje niz blatnjavu ulicu. Ugledao sam staricu kako sjedi ispred trošne kuće. Sa njom je bilo malo lakše razgovarati, jer nije bila pijana, ali je bila sumnjičava. Pitao sam je kada je Ratko bio u selu posljednji put, kada ga je vidjela, šta je radio kada je bio mlad, šta je voleo, kakav je bio...? Ništa od odgovora, ali nam je bar pokazala put do “kuće sa crvenim krovom”.

Kuća je bila možda na stotinjak metara od nas.

SUSRET SA...

Stali smo ispred kuće. Tor je fotografisao, a ja sam pokušavao nekako da uđem. Amir, naš vozač, pratio nas je u stopu sve vrijeme i u svakom momentu bio spreman za bijeg. U velikom dvorištu su bile dvije kuće, jedna veća i jedna manja. Iz male kuće je izašao namrgođen čovek i kazao nam da odemo i to odmah. Nije htio da govori s nama. Nisam ni završio pitanje i već je zalupio vrata.

Rekao sam Toru da je to sve i da nemamo dalje šta da radimo, jer nemamo s kim da razgovaramo. Dok smo smo pričali, primijetio sam da nam se približava čovek sa ogromnom bradom i šajkačom na glavi. Išao je ubrzanim korakom ka nama. Tor i ja smo se samo pogledali, nismo ništa progovorili.

Ljubazno sam ga pozdravio, da ga malo “smekšam”.
-Pomoz bog!

-Bog ti pomog'o - odgovori nekako oduševljeno.

Odmah sam krenuo da mu objašnjavam ko smo i šta radimo, bez pardona. On se samo smeškao i ništa nije odgovarao.
- Vi ste Ratkov brat?-upitao sam.

- Jeste, ja sam Ratkov brat.

U jednom trenutku, ohrabren ne znam ni ja čime, postavljam sljedeće pitanje:
- Kada ste se poslednji put čuli sa Ratkom?

Čovjek je zastao i naglo se okrenuo. Priđe, potapša me po ramenu i odgovori, ispod glasa:
-Momče, mlad si i mnogo pitaš, bilo bi ti bolje da se odmah vratiš odakle si došao.

Ta rečenica je bila dovoljna. Kazao sam Toru da je krajnje vrijeme da se gubimo iz sela. Ušli smo u auto i polako krenuli ka Sarajevu. Amir je sada znao put, nismo više nigdje stali.

Tor je kasnije prokomentarisao da su ona dvojica (Ratkova braća) za razliku od Ratka malo mršavija i da izgledaju neuhranjeno. Tada mi se stvorila slika u glavi o čuvenom Doktoru Dabiću. Ko zna, sa kim sam ja zapravo razgovarao. A kada sam vratio film unazad, setio sam se da je brat s bradom nosio vojničke pantalone...

Ma ne, nije moguće. Mada ko zna...

(zurnal.info)

U romanu “O junacima i grobovima”, argentinskog pisca Ernesta Sabata, glavni junak, razmišljajući o svom poznaniku, zaključuje: “Nikada nisam saznao da li je Srbin ili Hrvat. Ti Srbi i Hrvati, kada dođu ovdje u Argentinu, potpuno su isti, a tamo zbog jezika ratuju do istrebljenja”.

Ova genijalna Sabatova minijatura koja najbolje oslikava apsurdnost Balkana i našu glupost, dobila je ovih dana i svoju materijalnu potvrdu. Za to su se potrudili domišljati Kinezi. Koristeći svaki priliku da ludilo konzumerizma pretvore u vlastiti profit Kinezi se nekada i “malo zabune”, pa im se desi da pomješaju Srbe i Hrvate, šah i orlove...

U želji da se okoriste fudbalskim ludilom u Srba, Kinezi su postali žrtve nogometne depresije kod zapadnih nam komšija. Tako su uoči ovogodišnjeg Svjetsko prvenstva u nogometu na tržište izbacili lopte sa grbom i zastavom Hrvatske na kojima piše SERBIA. Teško je ocijeniti da li se zaista radi o zabuni ili su Kinezi previše vjerovali Bilićevim izabranicima tipujući kako će se ovi plasirati na Svjetsko prvenstvo u Južnu Afriku. Moguće je da su naštancali previše lopti, pa da ih ne bi bacili pronašli su kompromisno rješenje: na hrvatski grb dodaju Srbija i problem riješen. Šta zna Kinez ko su Tuđman i Milošević ili čiji su Olić i Vidić...

A da Kinezi nemaju samo problema sa heraldikom u Slavena nego i sa ćirilicom, pokazalo se na loptama sa ispravnim amblemima i zastavama Srbije, na kojima piše “CPБNJA”.

Sreća pa se Bosna i Hercegovina nije plasirala na SP u Južnu Afriku. Koliko su ovi Kinezi neupućeni u oblastima mržnje i nacionalne netrpeljivosti, sigurno bismo na ulicama Sarajeva imali crvene nogometne lopte sa mjesecom i zvijezdom na kojima piše “БOCHA N XEPCEГOBNHA”, ili još gore “Republika Srpska”.

(zurnal.info)

Iako se to očekivalo tokom cijelog dana, Predstavnički dom u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine, na današnjoj sjednici u Sarajevu nije obavio raspravu o informaciji komisije koju je formirao oktobra prošle godine sa zadatkom da istraži stanje u privrednom društvu Terminali Federacije BiH i da svoj nalaz o tome prezentira Parlamentu.

Izvještaj ove komisije je urađen i podijeljen u pismenoj varijanti poslanicima, ali predsjedavajući tog tijela Marinko Čavara je primijetio da prilikom otvaranja ove tačke dnevnog reda u parlamentarnoj sali danas nije bilo predstavnika Federalne vlade.

Zato je on zatražio, a ostali poslanici uvažili, da se rasprava o stanju u Terminalima odgodi jer, kako je Čavara primijetio, članovi Vlade treba da prisustvuju ovoj tački dnevnog reda, i to u ulozi Skupštine Terrminala.

Izvještaj istražne parlamentarne komisije kompletiran je 20. maja i u njemu je, pak, konstatirano da je Vlada Federacije BiH dužna poduzeti sve raspoložive pravne i druge mjere na otklanjanju svih uočenih nedostataka.

"Posebno je potrebno u kontaktu s Vladom Republike Hrvatske pronaći najbolje rješenje za zaštitu interesa i vlasništva Federacije u Naftnim terminalima Federacije d.o.o Ploče", završna je konstatacija u izvještaju ove komisije.

Komisija je, rezimirajući svoje nalaze, konstatirala da se Vlada Federacije od početka nadležnosti nije odnosila spram Naftnih terminala kao prema strateškom interesu Federacije.

"U značajnom broju imenovanja članova upravljačkih struktura Naftnih terminala nisu vršena u skladu s važećim zakonskim propisima Federacije, zbog čega nekoliko godina Nadzorni odbor i Uprava Naftnih terminala Sarajevo nije bila registrirana sudski.

Novac iz dokapitalizacije Energopetrola d.d. Sarajevo (8,2 miliona KM) nije iskorišćen za obnovu i rekonstrukciju Terminala u Federaciji i Naftnih terminala u Pločama.

Društvo Naftni terminali Sarajevo od osnivanja do danas nije se počelo baviti registriranom djelatnošću tako da je prihod ostvarivan isključivo iz budžeta Vlade FBiH izuzev neznatnog prihoda od iznajmljenog prostora i uplaćene dividende iz Naftnih terminala d.o.o Ploče.

Uporedo s ovim njenim izvještajem, poslanicima Predstavničkog doma danas je dostavljen i pisani komentar privrednog društva Terminali Federacije u Sarajevu koji je potopisao direktor tog društva Ibrahim Bećirbegović.

Prema tom komentaru, izvještaj parlamentarne komisije je 'ekstenzivan i uopšten' te napisan jednostrano s namjerom autora da zamagle suštinu problema u Terminalima.

"To je recept koji je uz ispoljeno ponašanje upravljačkih struktura u periodu 2007.-2009., godina krčio put u definitvni nestanak Terminala FBiH", navedeno je u komentaru čiji je potpisnik Bećirbegović.

Izvještaj komisije nema potrebnu sistematičnost a ni hronologiju dešavanja. U njemu se preskače s teme na temu, a obuhvatio je opštepoznate stvari. Za razliku od toga nije posebno obradio statusno i kadrovsko poglavlje i problematiku u vezi s tim, problematiku poslovanja te kvalitetnije elaborirao finansijske pokazatelje.

U komentaru privrednog društva Naftni terminalu u Sarajevu također je nevadeno da je izvještaj parlamentarne komisije rađen s ciljem da relativizira odgovornost Josipa Tomića, dosadašnjeg predsjednika i člana uprave Terminala u Pločama i da mu se 'stvori alibi za naredne sudske procese'.

"I na kraju, ističemo da se i zaključci, kao i ostali dio komisijinog izvještaja bave prošlošću i ne nude na osnovu utvrđenih nalaza konketne mjere i prijedloge za prevazilaženje dosadašnjih slabosti u radu Terminala, otklanjanje uzroka takvog stanja, kao i mjere za regulisanje naftne privrede u Federaciji BiH", navedeno je u komentaru privrednog društva Naftni terminali u Sarajevu koji je postpisao Ibrahim Bećirbegović.

Pored ova dva izvještaja, u Parlamentu je najavljeno da je i Federalna vlada dostavila svoj izvještaj za poslanike o mjerama koje je preduzimala u vezi s Naftnim terminalima pa će o ovoj temi, evidentno je, tek biti riječi u Predstavničkom domu.

Današnja sjednica ovog federalnog parlamentarnog nivoa je završena, datum naredne će biti poznat naknadno.

(Fena)

Vrijeme je da se o aferi Pravni fakultet objavi sve. Jer, nakon podignute medijske prašine, vrlo brzo se sve smirilo i ostalo isto – žrtve su ostale žrtve, a ugledni profesori ostali ugledni. Zato smo smatrali da je u interesu javnosti neophodno iznijeti sve detalje ovog slučaja. Kako ne bi sve ostalo isto.

Dakle, ako ikada u ovoj zemlji zaista bude pravne države za aferu Pravni fakultet odgovarat će: Lučić Zdravko, profesor, Golić Bajro, profesor, Saltaga Fuad, profesor, Durmišević Enes, profesor, Duraković Nijaz, profesor, Omerbegović Sead, profesor i ministar, Džambić Nedžad, vozač, Balijagić Faruk, odvjetnik, Balijagić Belma, kćerka odvjetnika, Mujčinović Šaban, advokat, Hadžić Margareta, kriminalac, Hadžić Nadil Mačak, nezaposlen, Orić Naser, penzioner, Tankić Izo, sudija, Divković Ivica, SIPA, Đaković Mato, novinar, Mašić Jasmin, vozač, Hadžimehmedović Indira, sudija, Ćaćić Stjepan, tužilac i Milić Dijana, tužilac. Mi ćemo iznijeti neka saznanja do kojih smo došli. Redom...

ZDRAVKO LUČIĆ, profesor

„Ja sam veliki švaler, ali nikad ne priznajem ženi“, govorio je prošle godine istražnim organima profesor Lučić Zdravko.

Kako navodi naš izvor, Lučić je tri sata pričao istražnim organima o svim urgencijama na njegovom fakultetu. Tvrdio je da su preko njega za svoju djecu i rođake urgirali generali Sefer Halilović, Salih Malkić, Nedžad Ajnadžić, zatim predsjednik HDZ-a Dragan Čović, glavni tužilac iz Tuzle Šesenam Ćosić... Navodno je profesor Lučić priznao da se u „spornom periodu“ družio i sa Farukom Balijagićem, da su studentice odvodili u njegove stanove u tuzlanskom naselju Kula, da je na tim „sjedeljkama“ bila i proročica Kleopatra, da su se jele juneće glavušice, da su jednom išli u Balijagićev stan u Rijeku ... .

„Sa studenticom Š. L. često sam išao u Sarajevo i Mostar. Bilo nam je dobro“, ispričao je Lučić.

Studentica Š. L., kako tvrdi naš izvor, potvrdila je ovaj iskaz. Osim nje o seksualnim odnosima sa „profesorom“ Lučićem istražnim je organima govorila i studentica „N“.

- Rekao mi je da je utjecajan, da me može uništiti ako mu ne dođem u sobu, u Hotelu Tuzla. Otišla sam. Sjedili smo oko dva sata. On mi je pričao o svojim putovanjima. Potom je otišao u kupatilo. I kad se vratio vidjela sam da mu se digao. Vjerovatno je popio vijagru. Glumila sam da sam bolesna kako ne bi s njim imala seksualni odnos. Ali morala sam ga, na kraju, zadovoljiti oralno, ispričala je studentica.

Ispit je nakon toga, položila. Kao što su na sličan način ispite kod Lučića položile još najmanje tri studentice.

BAJRO GOLIĆ, profesor

On nije priznao svoja nedjela. Ali terete ga iskazi dvije studentice. Jedna od njih je čak i spolno oboljela. Prema njihovim iskazima, spavale su sa Golićem u Hotelu Tuzla, a on se samo sjetio jedne od njih jer je kod njega dobila devetku.

Čini se da su Golića od seksa puno više zanimale konvertibilne marke. Tako je, navodno, dogovorio sa Seadom Đulovićem iz Živinica da mu, za uspješno kćerkino studiranje na Pravu, ogradi vikendicu. Đulović je organizirao prijevoz, te kamionom prebacio stubiće kojim je ograđena Golićeva vikendica. Kćerka je uspješno diplomirala. Danas radi u SIPA-i.

„Ja sam mu nudio pare za te stubiće, ali on je odbio“, izjavio je Golić.

Bilo kako bilo, Sead Đulović je potvrdio da je platio ogradu za Golićevu vikendicu, te da mu je kćerka završila Pravni fakultet. O drugim detaljima nije htio pričati.

FUAD SALTAGA, profesor

Prema dosadašnjim rezultatima istrage, navodi naš izvor, i ovaj profesor je volio mlade studentice. Noći u Hotelu Tuzla provodio je sa studenticama Š.L. i H.A. Obje su dobile prolaznu ocjenu kod njega. Saltaga se o ovim detaljima još uvijek nije izjasnio, ali ga optužuju studentice u svojim iskazima.

ENES DURMIŠEVIĆ, profesor

Durmišević je, sudeći prema svjedočenjima, također, spavao sa najmanje dvije studentice. Namjeravao je spavati i sa prelijepom studenticom „N“ koja je ranije oralno zadovoljavala profesora Lučića. Ona je odbila i nije položila ispit. Za razliku od studentice „J“ koja je, prema iskazu studentice H. A., išla u Durmiševićevu sobu u Hotelu Tuzla.

NIJAZ DURAKOVIĆ, profesor

Profesor Duraković nije spavao ni sa jednom studenticom. Imao je problem.

„Bio je pijan i nije mu se mogao dići, pa smo se samo mazili i grickali“, ustvrdila je plavokosa studentica „L“.

Sve se zbivalo u objektu „Diskrecija“ u blizini Tuzle. Nakon te noći, studentica „L“ je položila ispit.

FARUK BALIJAGIĆ, odvjetnik

U spornom periodu intenzivno se družio sa profesorima Pravnog fakulteta, što dokazuju i fotografije nastale u tuzlanskom naselju Solina. Balijagić je, prema iskazima Jasmina Mašića i Zdravka Lučića, često organizovao „sjedeljke“ na koje su dovođene prostitutke koje su tada bile angažovane u objektima čiji je vlasnik bio Mustafa Krasnić. Najčešća gošća na tim sjedeljkama bila je N. K. koja trenutno živi u Ukrajini. Osim prostitutki pod kontrolom Mustafe Krasnića, Balijagić je navodno dovodio i djevojke iz objekta čiji je vlasnik bio Mujaga Salibašić zvani Šmudo koji je nekoliko puta osuđivan zbog organiziranja prostitucije. Također, odvjetnik Balijagić je, prema našim izvorima, nekoliko puta profesorima u krevet slao i studenticu Š.L., a nju je nagovarao da sa sobom vodi drugarice, te da na taj način polažu ispite. Prema iskazima koje su prikupili istražni organi, Balijagić je u društvu tadašnjeg studenta prava i predsjednika BOSS-a Mirnesa Ajanovića, više puta posjećivao profesore u objektu čiji je vlasnik osuđeni makro Jozo Banović.

„Jednom me je napao zato što njegova kćerka Belma nije položila ispit kod Bajre Golića. Rekao sam mu da ja nemam ništa s tim, te da to riješi sa profesorom Golićem. On je nazvao profesora Golića, te ga vrijeđao“, ispričao je Zdravko Lučić.

Poslije toga, odvjetnik Balijagić je uputio anonimno pismo na adresu Antikorupcijske komisije Skupštine TK i tako je otvorena afera Pravni fakultet. U to vrijeme, Balijagić je bio član spomenute Komisije.

Zbog navedenih činjenica, protiv Balijagića je također napisana krivična prijava. Tereti se za zloupotrebu položaja i ovlasti, te za navođenje na prostituciju.

BELMA BALIJAGIĆ, kćerka odvijetnika

Kako je navedeno u dokumentu koji je potpisala tužiteljica Dijana Milić, Belma Balijagić je dogovorila sa Jasminom Mašićem da mu preda nekoliko stotina eura kako bi položila ispit kod Bajre Golića. S obzirom na to da nije uspjela položiti ispit, a da je prethodno, u dogovoru sa ocem Farukom predala novac, Belma se odlučila na drugu varijantu - s bratom Adnanom je dogovorila da fizički napadnu Mašića kako bi vratili novac. O svemu je, naravno, bio upoznat i Faruk Balijagić. Kada nisu uspjeli, Balijagići su priču plasirali u javnost. Mirnes Ajanović se, zanimljivo, baš u tom periodu prebacio u Banja Luku. Kasnije je postao pripravnik u „Odvjetničkom uredu Faruk Balijagić - advokat“

ŠABAN MUJČINOVIĆ, advokat

U spornom periodu, Mujčinović je bio predsjednik Kantonalnog suda u Tuzli. Posjeduje vikendicu u blizini Tuzle. Tu vikendicu često je, navode svjedoci, posjećivao profesor Bajro Golić, preko kojeg su njegova djeca uspješno završila Pravni fakultet. Inače, Mujčinovića su sa profesorom Golićem upoznali Margareta i Nadil Hadžić zvani Mačak, poznati kao članovi prve zločinačke organizacije u BiH kojom je rukovodio Ferid Okić Salihi. Golić je nedavno potvrdio da je poznavao Hadžiće, te njihovog prijatelja Šabana Mujčinovića.

MARGARETA HADŽIĆ i NADIL HADŽIĆ MAČAK

Oboje su često bili u društvu profesora sa Pravnog fakulteta. Navodno, Margareta Hadžić je imala veliki utjecaj na studenticu Š.L. koja je često spavala sa profesorima i na te skupove vodila i svoje prijateljice. Nadalje, kćerka Margarete Hadžić, Jelena Hribar Hadžić, koja je, inače, supruga Merseda Hadžića Švicarca, bila je uspješna studentica Pravnog fakulteta. Prema našem izvoru, Hadžićeva se najviše družila sa Lučićem i Golićem, preko kojeg je sređivala ocjene za kćerku Šabana Mujčinovića, koji je, zauzvrat, Margareti i Nadilu Hadžiću odgodio izdržavanje kazne zbog pucnjave u jednom ugostiteljskom objektu u Tuzli.

NASER ORIĆ, penzioner

Bratična Nasera Orića uspješna je studentica Pravnog fakulteta. Ispiti su plaćani Naserovim mišićima, tvrdi naš izvor, jer Naser Orić je prijetio studenticama koje su odlučile progovoriti o aferi „Pravni fakultet“. Direktno je od studentice „J“ tražio da povuče iskaz, a kada je ona to odbila, Orić se odlučio na ozbiljnije metode.

„Kada sam jedno jutro krenula na fakultet, na mom autu je bila zalijepljena posmrtnica sa mojom fotografijom i mojim imenom i prezimenom. Kao ožalošćeni, naveden je Pravni fakultet“, ispričala je istražnim organima studentica „J“.

IZO TANKIĆ, sudija

Obje kćerke Ize Tankića završile su Pravni fakultet. U svom iskazu, Zdravko Lučić je ustvrdio da je Izo Tankić nekoliko puta urgirao za svoje kćerke. Sudija Suda BiH je navodno prijetio tužiteljici Milić zato što je ona saslušala njegovu mlađu kćerku u aferi Pravni fakultet. Zbog toga tužiteljica nikad nije smogla hrabrosti da sasluša i stariju Tankićevu kćerku koja je u Srebreniku kupila diplomu srednje škole, na osnovu koje se otisnula na uspješne studije. Inače, starija kćerka Tankić, diplomu srednje škole „stekla“ je u periodu dok je živjela u Njemačkoj.

JASMIN MAŠIĆ, vozač

On je jedini akter ove afere koji je osjetio lisice na rukama. Osuđen je bio na godinu i po zatvora, ali je Kantonalni sud u Tuzli ukinuo presudu. Uglavnom, svojim službenim vozilom koje je u vlasništvu Vlade TK, prevozio je profesore, studentice i prostitutke. U njegovom su stanu nađena ispitna pitanja iz predmeta sa Pravnog fakulteta. Uzimao je novac od studenata kako bi omogućio polaganje ispita. Od tog je novca kupio dva stana u Tuzli. Trenutno je na slobodi. Rado bi progovorio o ovoj aferi, ali mu navodno prijete ostali akteri ove afere.

INDIRA HADŽIMEHMEDOVIĆ, sudinica

„Predsjednica Kantonalnog suda u Tuzli, Indira Hadžimehmedović, zvala me da van rokova upiše svoju kćerku na fakultet. Kad smo to završili, ona je nazvala i kazala da trebamo upisati i drugaricu njene kćerke, jer kćerki mrsko da studira sama“, ispričao je u istrazi Zdravko Lučić.

Indira Hadžimehmedović nikad nije saslušana. Njen sud je nadležan za suđenje u ovom predmetu.

STJEPAN ĆAĆIĆ, tužilac

Kada je 2005. godine zaprimio prijavu u vezi sa kriminalom na Pravnom fakultetu, Stjepan Ćaćić je odlučio da nema elemenata krivičnog djela. SIPA je u međuvremenu podnijela krivične prijave. Glavni tužilac je zadužio tužioca Ćaćića da vodi istragu u tom predmetu. Dakle, u istom predmetu za koji je tvrdio da nema elemenata krivičnog djela.

DIJANA MILIĆ, tužiteljica

Mada u ovom predmetu glumi žrtvu, tužiteljica Dijana Milić na sve načine opstruira istragu u ovom predmetu. Prvo, priznanja Zdravka Lučića i njegovu ispovijest, tužiteljica Milić je svela na formu jedne službene zabilješke koja nema nikakvu vrijednost u predmetu. Drugo, tužiteljica Dijana Milić nikad nije saslušala Faruka Balijagića u vezi sa navodnim navođenjem na prostituciju. Treće, tužiteljica Milić nikada nije saslušala Nasera Orića zbog sumnji da je prijetio studenticama koje su svjedočile u ovom predmetu. Četvrto, tužiteljica Milić do prošle sedmice nije htjela prihvatiti krivične prijave protiv profesora mada su one završene krajem prošle godine. Peto, Dijana Milić je za vrijeme saslušavanja svjedoka, studenticama crtala muške spolne organe raspitujući se da li ta veličina ogovara veličini spolnih organa profesora s kojima su studentice bile. Šesto, tužiteljica Milić je kompletan predmet u elektronskoj formi predala novinarki Nezavisnih novina Jasmini Šarac.

(zurnal.info)

Takve presude su mnogo više od čina odmazde nad autorom: one su jasna poruka što jeste, a što nije društveno prihvatljivo pisanje

Postoji među finim balkanskim svijetom običaj da se upravo svoja zajednica smatra najcrnjom. Tako bi podgorički pisac mogao pomisliti kako pravosudno-intelektualni skandal koji se desio u Crnoj Gori ne bi bio moguć u Hrvatskoj. Hrvatski bi pisac mogao pomisliti kako na ono što ga naročito živcira u Zagrebu neće naići i u Beogradu, dok bi srpski pisac mogao računati kako je slovenačko društvo lišeno svih onih naslaga palanačkog, koje ga doma svakodnevno opterećuju. Jedini normalni ljudi na Balkanu su upravo oni koje više od svega nerviraju vlastiti narodi.

ČIN ODMAZDE

U biti, svi smo mi, i sve naše države, odveć slični – između ostalog i zato što se, tamo gdje bismo mogli učiti na susjedovim greškama, prepuštamo narcističkom užitku, diveći se sebi koji smo, ma kakvi da smo, ipak bolji od njih.

Presuda kojom je hrvatski sud Predraga Matvejevića uslovno osudio na pet mjeseci zatvora mogla je biti donesena i u Podgorici. Iz iskustva znam da su i podgorički sudovi slabi na ugledne umjetnike koji, tako tankoćutni kakvima ih je Bog dao, slabo podnose uvrede.

Takve presude su mnogo više od čina odmazde nad autorom: one su jasna poruka što jeste, a što nije društveno prihvatljivo pisanje. Tekst za koji je Matvejević osuđen je, eto jada, izvrsno štivo – kao i sve što je taj čovjek napisao. Pisan sa namjerom da upozori, nipošto da uvrijedi, on govori o krivici, vodeći računa da je pravedno distribuira – svima njihov dio, dakle -, pri čemu ne upada u zamku viktimizacije. Jer Matvejević odveć dobro zna da se balkanski nacionalizmi hrane svojim žrtvama, pa tako, prije nego što njima učinimo zlo, po pravilu ide podsjećanje na zlo koje je učinjeno nama. A tu zvijer Matvejević nema namjeru hraniti.

Kada bi repulzivna presuda o kojoj govorimo izazvala niz reakcija koje bi, u krajnjem, dovele do toga da kleveta u, kako se popularno kaže, »regionu«, bude dekriminalizovana, onda bismo se mogli prepustiti demokratskim fantazijama i zavaravati se kako je sve, eto, imalo nekog smisla. Presude poput one Matvejeviću, međutim, itekako imaju smisla: one su ideološki i politički potpuno konsekventne, dio većeg i, nažalost, uspješnog projekta. Samo što to nije projekat finog balkanskog svijeta: samo što se fini balkanski svijet tom projektu, u različitim njegovim fazama, evo već dvadeset i više godina uzalud suprostavlja.

JEDAN OD NAS

Na izborima za predsjednika Austrije 1986., ljevica je birače upozoravala da je Kurt Waldheim čovjek sa mračnom ratnom prošlošću, sa kojom se nije spreman suočiti: Waldheim je čovjek koji potiskuje, maskira traumatičnu prošlost, ponašajući se kao da se nikada nije dogodila. Kao rezultat te ljevičarske kampanje, Waldheim je pobijedio na izborima. Slikajući portret Waldheima, ljevica je dirnula u ono o čemu društvo ne želi da govori. Svojom ćutnjom o traumatičnoj prošlosti Waldheim je rječito govorio u ime prosječnog građanina. Koji je na koncu glasao za Waldheima, kojeg je prepoznao kao »jednog od nas«.

Pet mjeseci uvjetno Predragu Matvejeviću kazna je za ono o čemu hrvatsko društvo ne želi da se govori. Takođe, to je jasna poruka i Matvejeviću i pjesniku Pešordi o tome koga hrvatsko društvo smatra »jednim od nas«. Ali, kao što Matvejević savršeno dobro zna, pa stoga tako čini i izvjesno će nastaviti činiti, da parafraziramo znameniti Wittgensteinov iskaz: o onome o čemu se ne smije govoriti, mora se govoriti.

(zurnal.info)

Pušač sam koji, stojeći u staklenom boksu kraj kojeg fini svijet prolazi sa gađenjem, grozničavo misli i priziva moćne riječi, ne bi li opravdao svoj zabranjeni užitak. Govedo sam koje, dok stoji u redu za klanje, vjeruje da je ponešto različito od ostalih goveda

“Žalosno je to mišljenje, od laži pravi opšte načelo.”

Kafka

U Jason Reitmanovom filmu “Up in the Air” George Clooney igra čovjeka koji život provodi u avionu, leteći od grada do grada u kojem će, u ime poslodavca, višku radne snage uručiti otkaz. On u živote otpuštenih ljudi stiže kao sudbina - bukvalno iz vedra neba. Vrijeme dok je gore, visoko u zraku, iznad ljudske sućuti i ostalih slabosti koje bi ga onemogućile da valjano obavi svoj surovi posao, provodi u sanjarenju o nagradnim miljama koje će osvojiti novim letom. Sudbina ima trivijalne želje, u njoj ima nečeg ljudskog, odveć ljudskog. Ona, on, život provodi u avionima i na aerodromima – dom je tek mjesto za presvlačenje između dva leta, između dva ljudska bića koja će unesrećiti.

MOGAO BI SE ČOVJEK NAVIĆI

Mogao bi se čovjek navići na avionski život, onaj u kojem ljudima uvijek gledaš u potiljak. Onaj u kojem je čovjek do tebe tek neko, niko, bez lica i glasa, kome nastojiš ne smetati, i od kojeg, sasvim razumno, očekuješ da ti ne smeta. Kojem se nipošto ne smiješ obratiti, osim sa izvinite, riječju izgovorenom dok se provlačiš između sjedišta, onda kada moraš u toalet, zbog čega ti je, zbog tako eklatantnog narušavanja mira i udobnosti saputnika, istinski žao. Svaki pokušaj da se u avionu razgovara sa čovjekom do sebe pouzdani je znak primitivizma, to je nepristojnost ravna gromoglasnom prdežu za božićnom trpezom.

Mogao bi se čovjek navići na avionsku hranu. Sve, uostalom, može postati ritual, pa tako i obrok koji ti posluže u avionu. Čim ugledaš stjuardese koje guraju kolica, u krilo spustiš plastični pult. Moguće je pronaći zadovoljstvo u skidanju celofanskog omota sa sendviča. Moguće je navići se na odvratnu filter kafu koju ti posluže. Ritual nalaže da u kafu prvo sipaš mlijeko, onda šećer – pola kesice. Lagano promiješaš, ispiješ prvi gutljaj. Ostatak ćeš popiti nakon što pojedeš sendvič. Ili kroasan. Ili kolačiće. Sa nestrpljenjem – kao kada iščekujemo kraj dobrog trilera - čekaš da vidiš što će ti ovoga puta poslužiti: suspense, uostalom, od nas uvijek zahtijeva da u čin gledanja filma investiramo mjeru naivnosti, dok kao MacGuffin znaju poslužiti i stvari trivijalnije od avionskog obroka.

Mnogo je stvari na koje se čovjek na koncu navikne, pa ipak, dok sa cigaretom stojiš u aerodromskom boksu za pušače, osjećaš bijes. Na bečkom aerodromu, na primjer, primijetio si dvije vrste boksova. Oni manji su svijetli i čisti, opremljeni malim šankom, na neki način podsjećaju na suši-barove. Moj izbor su oni veći, tamniji i smrdljiviji, koji njeguju atmosferu velegradskih barova u koje će prije udariti meteor sa jezgrom od kriptonita, nego što će u njih kročiti sretan čovjek.

Pred tobom se otvore automatska vrata i zakoračiš u dim, kroz koji vidiš lica ljudi koji pokunjeni puše u tišini, kao da ionako nema više ničeg što bi se moglo reći. Takva posvećenost navici zbog koje si sada kao životinja zatvoren u stakleni kavez, izložen pogledima pristojnih ljudi i njihove djece, koja nikada neće pušiti, možda baš zato što im roditelji na aerodromu mogu pokazati na pušače u karantinu i reći “fuj to”, takva ozbiljnost djeluje komično – pa i razgovaramo da bismo prikrili činjenicu da se nema šta reći. Čovjek tu očekuje neku vrstu pušačke solidarnosti, ali je ne pronalazi. Popušiš jednu, potom za 3 eura i deset centi kupiš dupli espreso u papirnoj šoljici, pa se vratiš i popušiš još dvije. Onda čuješ poziv za boarding i bez pozdrava, čak i bez razmijenjenog pogleda, napustiš ljude sa kojima si upravo podijelio, mogao bi pomisliti, važno iskustvo javnog poniženja.

Negdje sam pročitao da pušenje u život unosi spokoj i stabilnost: dok svi drugi strahuju od širokog izbora bolesti, raskošnijeg od ponude svakog, pa i najvećeg tržnog centra,dok svi drugi žive zapitani koja će ih bolest na koncu odnijeti, pušači žive spokojno, jer znaju kako će umrijeti. U ovom svijetu bez stabilnosti, svijetu u neprestanoj promjeni, to nije malo.

Moguće je, još, poći u svoj boks, popušiti svoje cigare, potom nastaviti sa svojim životom kao da se ništa nije desilo. A moguće je, takođe, biti konstantno iznerviran anti-pušačkim reklamama, pa u aerodromskom mini-logoru za pušače smišljati priče koje bi razotkrile mehanizam i motive progona ljudi sličnih tebi.

Moguće je prisjetiti se kako je prva anti-pušačka kampanja vođena u nacističkoj Njemačkoj. Hitler je bio vatreni protivnik pušenja. Nacistički propagandisti rado su isticali da su neprijatelji, Roosevelt, Churchill i Stalin bili pušači, dok su veliki fašistički lideri, Franco, Mussolini i, dakako Hitler, bili nepušači. Ovaj posljednji, koji je uspio da razvije iznenađujuće veliki broj idiotskih teorija o zapanjujuće velikom broju stvari, smatrao je kako je duvan “osveta Crvenog čovjeka za alkohol koji je njemu dao Bijeli čovjek”. Firer je prezirao i alkohol. Ideologija zdravog života cvala je u nacističkoj Njemačkoj. Štampani su brojni časopisi posvećeni ispravnom življenju, koji su iz broja u broj objavljivali brojne naučne nalaze koji su potvrđivali štetnost pušenja.

Država je nepušenje nastojala izdići na nivo dužnosti nacionalsocijaliste. Pušenjem je nacista štetio ne samo sebi, nego i drugim, poštenim i nevinim nacistima, prije svega onim budućim, nerođenoj djeci - jer pušenje je slabilo genetsku bazu budućih gospodara svijeta. Pušenje nije bilo tek pogrešan lični izbor, nego i zločin protiv naroda i rase.

Stoga je država oštro reagovala na duvanski dim. Luftwafe je pušenje zabranio 1938. Nije bilo dozvoljeno pušiti na radnom mjestu, u kancelarijama državne uprave, bolnicama i staračkim domovima. Himmler je 1939. uveo zabranu pušenja tokom radnog vremena za sve policajce i pripadnike SS-a. Čak su i skloništa za slučaj vazdušne opasnosti bila opremljena boksovima za pušače.

SRAMOTA VIVISEKCIJE

Moguće se, još, prisjetiti da su nacisti, osim u borbi protiv pušenja, promociji zdravog života i genetskom inžinjeringu, bili pioniri još poneke prakse koja je obilježje našeg vremena i vladajuće ideologije – na primjer holističkog jedinstva sa prirodom te odbrane ljudskih prava životinja. Goebbels, svojim riječima: “Firer je duboko religiozan, iako potpuno anti-hrišćanin. On hrišćanstvo vidi kao simptom propasti. I u pravu je. To je proizvod jevrejske rase... I judaizam i hrišćanstvo nemaju kontakt sa našim životinjskim elementom te će stoga, na kraju, biti uništeni. Firer je ubijeđeni vegetarijanac, iz principa. Njegovi argumenti ne mogu biti oboreni u bilo kojoj ozbiljnoj raspravi. Na njih je nemoguće odgovoriti pobijanjem”.

Ali je zato moguće pronaći nacističko partijsko saopštenje za medije koje kaže da je Goering uveo zabranu vivisekcije životinja. Građanima koji se ogluše o zabranu, prijeti se deportacijom u koncentracione kampove. Slijedi trijumfalni zaključak: “Među svim civilizovanim nacijama, Njemačka je prva koja je okončala kulturnu sramotu vivisekcije. Nova Njemačka ne samo da oslobađa Čovjeka od prokletstva materijalizma, sadizma i kulturnog boljševizma, nego i surovo progonjenim, mučenim, i do sada, potpuno bespomoćnim životinjama daje njihova prava”.

Kao i borba protiv pušenja, i zaštita životinja bila je ozbiljna državna preokupacija nacističke Njemačke. U Berlinu je 1934. održana internacionalna konferencija o životinjskim pravima. “Iznad govornice, okružen ogromnim kukastim krstrovima, stajao je natpis: Čitava epoha ljubavi biće potrebna da bismo se životinjama odužili za njihovu vrijednost i pomoć”, navodi se u jednom od izvora. Njemačko društvo za životinjsku psihologiju osnovano je 1936. Dvije godine kasnije u njemačke škole je zaštita životinja uvedena kao predmet.

Graf E. Reventkow objavljuje članak u kojem praksu mučenja životinja pripisuje, iznenađenje!, Jevrejima: “Mnogi Njemci odgojeni su sa stavom da je Bog stvorio životinje da služe čovjeku. Crkva je tu ideju preuzela iz jevrejske tradicije”.

U staklenom kavezu na bečkom aerodromu mislim o tome kako je veličina judeo-hrišćanske tradicije bila upravo u pokušaju da se izborimo sa onim životinjskim u nama. Holokaust je dokaz da se nije uspjelo u tome.

Na sve se čovjek može navići, ali iz nekog razloga, suprotno svemu čemu nas može naučiti istorija, suprotno svemu što nas može naučiti vlastito iskustvo, neki od nas se, eto, najteže navikavaju na to da ga tretiraju kao stoku koju tjeraju u boksove. Na koncu se, naravno, i na to navikne. Držim kako se pod riječima “mudrost” i “sazrijevanje” misli upravo na to – na proces mirenja sa sobom kao stokom. Na kontemplaciju o sebi kao stočnom grlu koje je zatvoreno, dakako za sopstveno dobro, zato što ima loše navike, na primjer onu da se rita, čime može povrijediti drugu stoku; na kontemplaciju u koju se upuštaš dok na bečkom aerodromu, čekajući avion koji će te odnijeti kući, sa cigaretom koju držiš u ruci, kroz dim i neprobojno staklo kabine za pušače, misliš o tekstu koji ćeš o tome napisati, pun uvjerenja da tekst ima moć da iskupi i da si, kao onaj koji ispisuje tekst, privilegovan, jer ti je dalo da na kraju ispišeš svoj put u sublimno.

Pušač sam koji, stojeći u staklenom boksu kraj kojeg fini svijet prolazi sa gađenjem, grozničavo misli i priziva moćne riječi, ne bi li opravdao svoj zabranjeni užitak. Govedo sam koje, dok stoji u redu za klanje, vjeruje da je ponešto različito od ostalih goveda, jer govedo sam koje govedima, od kojih me neka i slušaju, pričam priče koje govore o tome da u našoj sudbini ipak možemo pronaći trag nekog, bilo kojeg, opšteg načela, time i utjehe.

(zurnal.info)

Sabit Hadžić će ponovo sjesti na klupu muške košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine. Nekadašnji proslavljeni košarkaš ima vrlo težak zadatak – vratiti našu reprezentaciju tamo gdje je godinama bila, na Evropsko prvenstvo. Popularni Sabe zna kako je voditi reprezentaciju BiH na velikoj smotri. Selektor našeg tima bio je 1997. u Španiji, 1999. u Francuskoj i 2001.godine u Turskoj.

Zašto ste se baš u ovom trenutku odlučili preuzeti košarkašku reprezentaciju BiH? Znate da trenutak nije nimalo pogodan, da je reprezentacija propustila učešće na posljednja dva Evropska prvenstva.

-Preuzeo sam je zato što mislim da svakome treba čast da bude selektor reprezentacije BiH u bilo kojem sportu. Mislim da ova reprezentacija ima potencijala da ode na Evropsko prvenstvo, ima dosta mladih i kvalitetnih igrača koji su zadnjih godina stekli dovoljno iskustva da opet konkurišu za odlazak na Evropsko prvenstvo.

Pouzdano znam da pojedini čelnici KS BiH nisu baš bili za to da Vi dođete na poziciju selektora. Šta se to promjenilo u međuvremenu?

-Neki ljudi u Savezu su razmišljali o nekim velikim imenima kao što je Boža Maljković, Svetislav Pešić i ostali. Vjerovatno su se rukovodili iskustvom Ćire Blaževića koji je došao ovdje pa riješio neke finansijske probleme, doveo neke sponzore. Ja mislim da je to bila ideja nekih ljudi u Predsjedništvu košarkaškog Saveza da dovedu neko zvučno ime i riješe neke finansijske probleme. Oni su uvijek govorili kako razgovaraju s tim ljudima i ako to propadne da će se okrenuti prema domaćim trenerima. Mislim da je to malo dovelo u nezgodnu situaciju domaće trenere...

Krajnje podcjenjivački prema njima...

-Podcjenjivački, da. Iako, nema razloga. Ja sam bio trener u reprezentaciji u vrlo teškom periodu, igrali smo sa najjačim evropskim reprezentacijama, dobijali smo vrlo jake selekcije kao što su Litvanija ili Hrvatska. Treba vjerovati u domaće kadrove i sigurno je da će se to vratiti.

Očekuje vas težak zadatak – morate vratiti povjerenje prema reprezentativnoj košarci. Ono je potpuno izgubljeno.

-U ono vrijeme kad sam ja bio trener u reprezentaciji mi smo pravili izvanredne rezultate. Pred prvenstvo u Francuskoj, mi smo u kvalifikacijama dobili devet od ukupno deset utakmica. Košarka je u to vrijeme bila na vrhu piramide bh. sporta. U zadnje vrijeme je interes za košarku opao. Gledajući zadnje kvalifikacije vidio sam da dvorane nisu bile pune. Jako je bitno da se interes za košarkom vrati. Ljudi dolaze na utakmice sa pobjedama. Ja se nadam da ćemo na početku kvalifikacija napraviti jednu, dvije pobjede koje će vratiti publiku u dvorane. Naravno, ta publika će nam pomoći da puno lakše napravimo rezultat koji bi nas odveo na Evropsko prvenstvo.

Treba vratiti povjerenje prema publici ali treba vratiti povjerenje i među same reprezentativce. Jeste li već razgovarali sa igračima, kako bi zaista oni najbolji došli na okupljanje?

-Reprezentacija treba da bude čast za svakog igrača. Naravno, mi uzimamo u obzir sve probleme s kojima se susreću reprezentativci u toku sezone. Neki zaista imaju predugu sezonu, neki igraju paralelno na tri fronta i troše se mnogo.Mi u ovom trenutku možemo napraviti vrhunski rezultat, možemo se plasirati na Evropsko prvenstvo samo ako iskoristimo sve potencijale. Znači, da nam dođu najkvalitetniji. Šta to znači? Recimo, ako se Mirza Teletović ne odazove da igra za reprezentaciju ili Kenan Bajramović, mi nemamo igrače takvog potencijala da ih mogu nadomjestiti, kao što to rade reprezentacije Srbije ili Hrvatske. Kod njih jedan igrač na poziciji ne znači ništa jer oni imaju tri - četiri igrača istog potencijala na toj poziciji. Zato moramo okupiti najbolji potencijal i onda se, uz dobru pripremu, plasirati na Evropsko prvenstvo.

Imate li već sada povratne informacije od reprezentativaca ?

-Trebam najprije potpisati ugovor pa ću onda početi razgovarati sa igračima. Moram ustanoviti ima li ko povrijeđen, da li su svi zainteresovani. Mene zanimaju samo motivisani, zdravi igrači koji će se identifikovati sa reprezentacijom. Jedino u tom slučaju možemo praviti rezultat. Moramo napraviti plan i program priprema, igračima omogućiti minimalne uslove za adekvatne pripreme. Ostale reprezentacije u grupi sigurno puno više ulažu i puno više će obezbjediti svojim reprezentativcima. Međutim, naš potencijal nam daje za pravo, možda i uz neke skromnije pripreme, da očekujemo da ravnopravno igramo sa njima.

Kad kažete da želite samo motivisane igrače to, pretpostavljam, znači da nećete nikoga moliti da igra za reprezentaciju, kao što je bio slučaj u prošlosti?

-Sigurno je da nećemo nikoga moliti. Većini igrača je čast što igraju za reprezentaciju. Ja se nadam da neću imati takvih problema. Kažem, možemo uzeti u obzir da su neki igrači istrošeni pa da im damo neke sitne ustupke, međutim ostali igrači moraju doći motivisani i ja se nadam, poznavajući većinu od njih, da će tako i biti.

Svaki novi selektor donosi nešto novo sa sobom. Možete li, eventualno, najaviti neko novo ime u selekciji?

-U ovom trenutku zaista ništa takvo ne mogu reći. Moram prvo obaviti razgovor sa igračima i onda ćemo pričati o imenima. Moramo iskoristiti sve resurse, ujediniti mladost i iskustvo. Da li sa nekim novim imenima ili sa reprezentativcima koji su iznijeli programe u prošlosti, to ćemo još da vidimo.

Bojite li se da nećete imati adekvatnu podršku od KS BiH? Ova institucija godinama funkcionira zahvaljujući entuzijazmu samo nekoliko ljudi.

-Ja sam upoznat sa problemima u Savezu. Svi moramo biti ujedinjeni ako mislimo da napravimo rezultat, a to je odlazak na Evropsko prvestvo. Ne samo ljudi u Savezu, nego i mediji i publika i igrači. Ako su me ti ljudi izabrali onda, naravno, očekujem da stanu iza mog programa. Ja ću sve uraditi što bude do mene. Došao sam tu zato što vjerujem u ovaj tim i ako budemo imali podršku puno lakše ćemo doći do tog Evropskog prvenstva.

Posljednjih dana se, kao vaši pomoćnici, spominju treneri Širokog i Slobode Ivan Velić i Senad Muminović. Jesu li to vaši novi saradnici?

-Ta dva imena su najobjektivnija, jer to su treneri iz domaćeg prvenstva. Radi se o vrlo kvalitetnim ljudima prvo, ali i vrlo dobrim trenerima. Senad Muminović radi kvalitetan program sa mladim ljudima u Tuzli i pravi dobre rezultate zadnjih godina. Ivan Velić je ove godine ostvario vrhunski rezultat. Osvojio je Prvenstvo sa Širokim. Obavit ću razgovore sa njima i zainteresovan sam da oni budu u reprezentaciji. Bilo bi mi zadovoljstvo da se oni odazovu pozivu.

Nakon što potpišete ugovor, kakav će biti dalji program, šta je predviđeno planom priprema za kvalifikacije?

-Moramo prvo vidjeti gdje će se pripreme obavljati. Prilikom izvlačenja grupa dogovorene su dvije utakmice 17. i 19. jula sa Crnom Gorom. Nama treba minimalno šest utakmica za pripremu. Pojavila se mogućnost igranja dvije utakmice sa Latvijom 28. i 29.jula, što bi nam odgovaralo. Ostaje nam prazan termin 25. i 26.juli, tu nam trebaju dvije utakmice i sve ćemo učiniti da pronađemo protivnika. To bi bio okvirni plan do početka kvalifikacija koje počinju 5.avgusta.

Na žrijebu kvalifikacionih grupa za Evropsko prvenstvo imali smo dosta sreće. Dobili smo Veliku Britaniju, Makedoniju, Ukrajinu i Mađarsku. Šta naša reprezentacija može u toj grupi?

-Po imenima to nisu atraktivne reprezentacije. Vi kada kažete Engleska svi razmišljaju o fudbalu. Međutim, Englezi su se zadnjih godina dosta digli u košarci zato što imaju tri-četiri NBA zvijezde koje će sigurno igrati u ovim kvalifikacijama. Pokazali su nam u prošlim kvalifikacijama da su jako kvalitetan tim. Oni su po meni tihi favoriti u našoj grupi. Makedonija je učesnik posljednjeg Evropskog prvenstva, jako kvalitetan tim sastavljen od iskusnih igrača koji igraju u dobrim evropskim klubovima, pojačani sa jednim Amerikancem na poziciji playmakera. Ukrajina nije bila na zadnjem Evropskom prvenstvu, međutim na ranijim su bili konstanta. Tu su i Mađari čija je košarka u ekspanziji. Nas ne čeka nimalo lagan zadatak. Moramo napraviti maksimum, iskoristiti preostalo vrijeme da bi mogli ravnopravno igrati sa njima.

Može li otežavajući faktor biti činjenica da se kvalifikacija igraju u gustom terminu od samo 20-tak dana?

-Dosta utakmica je u kratkom periodu, što znači da moramo imati 14 spremnih igrača. Ko to bude imao biće u prednosti. Prednost ostalih timova je što su igrali zajedno. Ta Engleska je igrala Evropsko prvenstvo, ostao je isti selektor, znači da im treba kraći period za dobru pripremu. Ja s većinom igrača nisam radio, znači dolazi jedan novi sistem rada, zato treba malo duže vremena, ali zato i organizujemo ove utakmice kako bi nas dovele u optimalnu formu.

Bez obzira na sve prepreke, otežavajuće faktore, realno je da očekujemo borbu za plasman na Evropsko prvenstvo u Litvaniji 2011.godine ?

-U najmanju ruku ćemo igrati ravnopravo.Tu će odlučivati sitnice. Treba imati i jak teren pa zato stalno i prizivam našu publiku da nam pomogne u tome. Reprezentacija koja misli otići na Evropsko prvenstvo mora dobiti sve domaće utakmice i jednu ili dvije utakmice na gostovanju. Zato molim našu publiku koja nam je puno puta pomogla da vjeruje u naš kvalitet, jer ovi momci koji su sada u reprezentaciji trebali su malo vremena da sazriju i nisu se mogli nositi sa bremenom favorita i odlaskom na Evropsko prvenstvo. Međutim, mislim da su, što kroz klubove, što kroz reprezentaciju, sazreli i da je sad prava prilika da se vrate na veliku scenu.

(zurnal.info)

U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook objavljujemo trideset strana romana Ja božanstvena. Uživajte

Nakon što su nas prošle godine obradovali romanom Hakawati, koji je Wall Street Journal nazvao Nova Hiljadu i jedna noć, sarajevski Buybook ove godine objavio je i drugi roman književnika Rabiha Alameddina Ja, božanstvena.

- “Ja, božanstvena” je roman koji će vas podučiti kako funkcionira sjećanje, kako se neprestano pomjera, mijenja i napreduje. Ova domišljata knjiga, koja vas zgrabi već u prvim poglavljima, pruža nam uvid u sve komplikovanije pitanje domovine. Od Bejruta do San Francisca, Sarah Nour El-Din svaki put iznova počinje da nam pripovijeda svoju snažnu priču o čežnji, o pripadanju, o ljubavi i istinskoj porodici – piše Michelle Berry.

Rabih Alameddine je rođen u Jordanu a odrastao je u Kuvajtu i Libanu. Obrazovao se u Engleskoj i Americi, ima diplomu inžinjera univerziteta UCLA. Nakon studija preselio se u Kuvajt, odatle prešao u Liban i na kraju završio u Los Angelesu gdje i danas živi. Pored romana Hakawati i Ja, božanstvena, napisao je i roman Koolaids.

U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook objavljujemo trideset strana romana Ja božanstvena. Uživajte.

{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/bozanstvena.pdf|580|700}

(zurnal.info)

Međunarodni festival autorskih projekata „Teatarfest“ već trinaest godina odvija se bez favorizovanih po-etičkih nastojanja, te ponešto na tragu anti/estetike koje se festival MESS manje ili više svojevoljno odrekao

Ovogodišnji program, u periodu 21. – 29. maja, obuhvatio je deset predstava umjetnika iz trinaest zemalja. Mjesto okupljanja, radionica i produktivnih okruglih stolova bila je sarajevska Sloga, što i nije baš pozorišni ambijent ali je mjesto sigurnih stimmungen, da dobacimo heideggerijanski.

Festival je otvorila predstava „Bilo jednom jedno vrijeme“ Gradskoga kazališta „Žar ptica“ iz Zagreba, čiji je autor i režiser bugarski umjetnik Aleksandar Ivanov alias Sunny Suninsky. Predstava počiva na temeljnoj binarnoj „opreci“ vrijeme - prostor. Iako u najboljoj namjeri, pozorište "Žar ptica" usmjerava svoju pažnju ka vječito stasajućoj pozorišnoj publici. Čini se da je ovo, ipak, bila prevel'ka predstava za malu raju te da je možda trebalo na neki način opredmetiti kako ne bi sve ostalo na fenomenološkim visećim vrtovima. Predstava svojim osnovnim motivom korespondira sa predstavom Zvijer, permskoga teatra „Kraj mosta“, reditelja Sergeja Fedotova, koja je dobila festivalsku nagradu za najbolji glumački ansambl. S tim u vezi, tekst je zagrebačke predstave kolaž pun filozofsko - poetičkih replika (od kojih možda najdojmljivija: “Mali stan, puno vremena“), koje upućuju na vremenski lijevak ili pak puževu kućicu koja se formira, istovremeno, i sa vrha i sa dna i po sredini, u osnovne jedinice, manje ili veće cikluse cirkularnog trajanja.

DAMA S KAMELIJAMA

Koreodrama „Dama s kamelijama“, rađena po kultnom djelu Aleksandra Dime Sina, u izvedbi Plesnoga teatra Igen iz Celja, čiji je osnivač dobroznani Igor Jelen. Za vrijedan dramaturški doprinos ovome ostvarenju žiri festivala nagradiće Mirjanu Blažević-Lešić, teatrologinju iz Sarajeva, koja živi u Den Haagu. Cijelu predstavu, pak, nosi plesačica Mojca Majcen dok se u performansu pojavljuje još i četvoro epizodnih likova, u kamernom prostoru sa 33 gledaoca koji naglašavaju javnost intimne drame glavne Dimine junakinje Marguerite Gautier. Možda da je u tom smislu, sa početaka predstave, smetala pretjerana fizička ekspozicija plesačice, bijele puti na punome svjetlu, uz igru sa robusnom spravom. No vremenom je naša pažnja bivala zaokupljena „stepenastom gusjenicom“, što bi bila tek parabola te naprave, lôtra, koje su bile plesni partner i izazov. Ujedno, ta i takva skalamerija kroz koju se propada, sa kojom se bori, koja se osvaja i u koju se opet upada, jeste svojevrsno fragilno polje na kojem se demonstrira život. Ipak, izuzetnim se činilo i pozadinsko platno koje će u jednome periodu predstave postati polje svojevrsne hodajuće portretne plastike koja osvaja svojom nevidljivošću.

Nadalje smo, nakratko, odahnuli „Sjedeći na ogradi“ umjetničkoga dvojca Ma’ayan Danoch i Ivana Mijačevića, što je bila tek skica za propitivanje složenih koncepata izvođenja (pozorišnog čina ili ne).

MATRUŠKE

A da je svaka osoba tek medij svoje mnogostruke prirode posvjedočila je ruska lutka „Matruška“, što će biti motivom i naslovom predstave pozorišne trupe Misero Prospero Project iz Budimpešte, kao elegantno i igrački precizno propitivanje ženstvenosti oličeno u tri (ženska) lika.

Osim ove, izdvojiće se i plesna predstava „Varijacije Al.leluia“ španjolske kompanije Lanònima Imperial kao izuzetno spretna igračka senzacija, koja pretače koreografske koncepte osnivača ovoga pozorišta Juana Carlosa Garciae. Međutim, sve ostalo, pa i motiv anđeoskih krila à la Dalí, ove tzv. r'n'r džepne opere, biće tek blijedi odraz brojnih likovnih animacija prvonagrađene predstave festivala „Šarm idiotizma“. Ova predstava, u režiji Luane Gamegnae, rezultat je agilnoga rada Zaches teatra iz Firence osnovanoga tek 2006. On pruža sliku pozorišta koje intiimizira, transponirajući scenu u naš „svijet“, a sceni opet zadaje input naše intime. Idiotizam (kao etimološki idios – a u krajnosti, i idea) personificira neshvaćenoga čovjeka kao lopticu na društvenim ljestvicama a s druge strane daje mu integritet atomske kosmogonijske pojave. Predstava, inspirisana okusom atmosfere iz Goyina ciklusa 'crnih slika', donosi niz horizontalnih planova, svojevrsnu perspektivu likovnoga palimpsesta, dubinu „slikarskoga“ platna koje se pokazuje od posljednjega sloja, pa nadalje do onoga prvoga koji, zapravo, nismo ni slutili unaprijed. Na sceni je to realizovano postavljanjem mrežastih zastora koji bez svjetlosne refleksije jednostavno ne postoje. Osim ovoga, muzika, odnosno njena masa i njen ritmički inpuls, ozvučava ono što se u Goyinom ciklusu samo da slutiti. Upravo se ta dimenzija ponajbolje saopštava kroz latentnost prostora sjena i sjenki, kamo se kreću tijela koja nemaju mase već su tek odraz, katkad džinovski, same tame. Otuda i svjetlo posjeduje zvuk.

I negdje prije festivalskoga kraja još je jedna predstava ostavila traga, ponajviše na okruglome stolu. U pitanju je predstava Krug, Ane Lan Theater Group, autora Eivinda Reierstada, neoprezno nazvana kao koncertni performans. U suštini bilo je to zadato infantilno himnično poigravanje uz krhke harmonije, sa izvođačima odjevenim u pseudoantičke odore te sa TV ekranom u obliku oka na kojem su se projektovali „mtv“ prizori iz savremena života.

Uz to „nevinost zaluđena melanholijom namijenjena kao drugo stanje percepcije svijeta“, kako bi rečeno u festivalskoj afiši, poslužila je kao šlagvort mizanscenu. Jungovska psihoanalitička tradicija je uz to podmetnuta kao okvir za uznemirujuća pitanja trenutnoga razvoja komunikacione tehnologije. Ukratko rečeno, ostala je samo „Kuća za lutke“.

U RAZRIJEĐENOM ZRAKU

U pratećem programu prikazana su i dva filma mlađih iranskih autora. Prvi, „U razrijeđenom zraku“, autora Muhammadreza Farzada, ujedno i člana ovogodišnjega žirija Teatarfesta, je film o mjesecu u kojem se autor rodio a koji je bio obilježen zavođenjem policijskoga sata od režima šaha Reze Pahlavija. To ograničenje rezultiralo je konfuzijom među ljudima i masakrom nad neobaviještenim svijetom na centralnom teheranskom trgu što je u konačnom dovelo do bunta građana pa i do same (islamske) revolucije.

Drugi je film, autorice Farahnaz Sharifi, „Sudbina“, film o analfabeti, ali ipak, literatu, koji je objavio svojih par pripovjetki i živi u dvostrukom braku sa dvanaestoro djece. Osim što otvara pitanja poligamije, otvara i pitanja „sudbine“, a posebnu ekspresiju filmu daju fotografije.

(zurnal.info)

Zvonko Perić imao je od koga učiti i što naučiti: onako kako su Tuta, Štela i ostali HDZ-ovi bojovnici romantičnih imena devedesetih održavali "česte kontakte" i "stalne veze" sa regionalnim mafijašima, šireći u ratu bratstvo i jedinstvo, tako je i Zvonko Perić na benzinskoj crpki kraj Stoca uhvaćen u širenju bratstva i jedinstva sa dvojicom okorjelih kriminalaca iz Banjaluke i dvojicom iz Crne Gore

Predsjednik Mladeži HDZ 1990 Zvonko Perić u svom je govoru izrazio želju za većim odzivom mladih u politici: "Mladi u politici trebaju biti još aktivniji, jer u suprotnom dobivaju mišljenje kako su u politici samo lopovi i kriminalci, pa kukaju zbog lošeg stanja, ne želeći se uključiti u rješenje problema".

Nekoliko dana kasnije novine su objavile kako je delegacija Mladeži HDZ 1990 u okviru priprema Izborne skupštine posjetila i distrikt Brčko. "U razgovorima s predstavnicima HDZ 1990 Brčkog dogovorena je čvršća i kvalitetnija suradnja", pisalo je u novinskim izvještajima, "a naročita pažnja posvećena je češćim kontaktima, te održavanju stalne veze između središnjice i mladeži ove stranke."

Onda su novine objavile kako je zbog šverca trideset kilograma koncentrata marihuane, takozvanog skunka, na benzinskoj crpki u Maslinama kraj Stoca Državna agencija za istrage i zaštitu SIPA uhapsila osam osoba, među kojima i - predsjednika Mladeži HDZ 1990 Zvonka Perića.

U novinama ne piše, ali se čita: predsjedniku Mladeži HDZ 1990 dosadilo je "kukati zbog lošeg stanja", pa se odlučio "uključiti u rješenje problema". Dogovorio je tako "čvršću i kvalitetniju suradnju", "češće kontakte" i "održavanje stalne veze". "Stalna veza" je ugovorena na benzinskoj crpki u Maslinama kod Stoca, gdje je za potrebe "većeg odziva mladih u politici" organizirana primopredaja trideset kilograma skunka. Prema njegovoj procjeni, to je trebalo biti dovoljno da "mladi u politici budu još aktivniji", kako ne bi, eto, ispalo da su "u politici samo lopovi i kriminalci".

Nikome tko novine čita posljednjih dvadeset godina, zaključno s godinom iz naziva stranke HDZ 1990, ništa u ovoj vijesti nije strašno iznenađenje. Ili gotovo nikome. "Strašno smo iznenađeni ovom informacijom", vidno šokiran izjavio je glasnogovornik HDZ 1990 Veso Vegar, poručivši omladincu Periću: "Za takve nema mjesta u našoj stranci!"

Nikome tko novine čita posljednjih dvadeset godina, rekoh, ništa u cijeloj ovoj priči nije strašno iznenađenje. Osim, jasno, "strašnog iznenađenja" koje je hapšenje predsjednika Mladeži HDZ 1990 izazvalo u samoj stranci. Mora se novinski čitatelj naći strašno iznenađen strašnim iznenađenjem strašno iznenađenog portparola HDZ 1990. Strašno, dakle, iznenađene stranke koja i u svom nazivu potcrtava odanost izvornim načelima Tuđmanove, Šuškove i Bobanove Hrvatske demokratske zajednice, onima iz romantičnih devedesetih, kada je šverc oružjem, gorivom, automobilima i drogom bio samim temeljem, kako ono, "čvršće i kvalitetnije suradnje", i kada se "naročita pažnja posvećivala češćim kontaktima, te održavanju stalnih veza". Kako "između središnjice" i bosanskohercegovačke ispostave stranke, tako i među takozvanim zaraćenim stranama, "uključenim u rješenje problema".

"Gorivo smo preuzimali u Grudama i Palama, a plaćali smo u gotovini. Istim kanalima smo prebacivali oružje i drogu. Dobivali smo uniforme i značke HVO-a i nesmetano smo šetali po celoj Hrvatskoj. Kad je 1995. godine završio rat u Hrvatskoj, nastavili smo šverc oružja preko Viteza, Knina, Šibenika i Rogoznice, a istim putem nam je stizala droga. Normalno sam dolazio u Hrvatsku na letovanje, odsedao sam u Splitu, Zagrebu i mnogim drugim mestima u već pripremljenim stanovima za mene i moje prijatelje."

Tako je srpskim istražnim organima nakon atentata na premijera Zorana Đinđića i operacije "Sablja" pripovijedao zloglasni Ljubiša Buha, zvani Čume, boss surčinskog klana. Ni tada nitko, osim eventualno hadezeovskih glasnogovornika, nije bio nešto "strašno iznenađen" saznanjem da se usred rata u Bosni krijumčarila droga, da su na tom poslu sasvim lijepo surađivale takozvane zaraćene strane, da su se time bavili najugledniji hrvatski vitezovi, generali i partijski komesari, i da su uživali ne samo zaštitu "središnjice stranke" i hrvatske države, već da je "središnjica" cijeli posao i organizirala.

Mitski kanadski pizza-majstor, hrvatski ministar obrane i bosanski Escobar Gojko Šušak, koji je i ministarstvo i Hrvatsku vojsku i HDZ BiH ustrojio kao obiteljsku pizzeriju s kućnom dostavom, u sjedištu nekadašnje Omladinske škole "Josip Broz Tito" u Kumrovcu organizirao je početkom rata pravu pravcatu kolumbijsku hacijendu, davajući rodijacima i netijacima funkcije, činove i radne zadatke, a bojnama kilera i dilera romantična imena Zrinjskih i Frankopana.

Na tom su novcu sagrađeni i politička moć i osobno bogatstvo ljudi iz mreže ministra Gojka Suscobara, Hrvatske dilerske zajednice, iz te je iste Hrvatske dilerske zajednice nastao HDZ BiH, a pred izbore 2006. godine i HDZ 1990, frakcija koja se od bosanskohercegovačkog HDZ-a odvojila zato što je, kako čitamo u njihovom programu, "vodstvo stranke napustilo svoja izvorna načela" i "prekinulo suradnju sa Republikom Hrvatskom".

Nakon hapšenja predsjednika Mladeži HDZ-a nije nerazumno zapitati se na koja se točno "izvorna načela" mislilo, je li "suradnja sa Republikom Hrvatskom" ona "čvršća i kvalitetnija suradnja" koju spominje omladinac Zvonko Perić, odnosno oni "češći kontakti" i "stalne veze" poput njegovih u Maslinama kraj Stoca, ili Čumetovih "u Grudama i Palama", "preko Viteza, Knina, Šibenika i Rogoznice"? I je li portparol HDZ BiH poručio Periću da "takvima nema mjesta u stranci" zato što takve u stranci ne žele, ili zato što ih u stranci već ima dovoljno, pa za Perića "nema mjesta"?

Od svega zna se tek na čemu je bio predsjednik HDZ 1990 Božo Ljubić kad je onomad gradio most preko Počitelja. I tko mu je nabavljao. Tko je, dakle, bio "stalna veza između središnjice i mladeži stranke".

Zvonko Perić imao je od koga učiti i što naučiti: onako kako su Tuta, Štela i ostali HDZ-ovi bojovnici romantičnih imena devedesetih održavali "česte kontakte" i "stalne veze" sa regionalnim mafijašima, šireći u ratu bratstvo i jedinstvo, tako je i Zvonko Perić na benzinskoj crpki kraj Stoca uhvaćen u širenju bratstva i jedinstva sa dvojicom okorjelih kriminalaca iz Banjaluke i dvojicom iz Crne Gore. Uz njega su tom prilikom - i to je lijep presjek "izvornih načela" Tuđmanovog i Šuškovog HDZ-a - u "čestim kontaktima" uhvaćeni i jedan policijski inspektor iz Čapljine i jedan srednjoškolski profesor iz Stoca. U "rješavanju problema" djece i mladeži u BiH uključeni su, kako vidimo, svi državni, politički i prosvjetni resursi.

Za ostatak stranke nemamo policijskih saznanja, ali barem se poduzetni mladi aktivist Zvonko Perić pokazao autentičnim baštinikom "izvornih načela" Šuškovog HDZ BiH, i u potpunosti je opravdao očekivanja s kojima je postavljen na čelo stranačke mladeži. Reklo bi se, načela koja imaju ovakvu omladinu ne moraju brinuti za svoju budućnost.

Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Mate Boban, gdje god su sada, mora da su silno ponosni na svoju mladež. Za dva-tri tjedna zajedno će uz dobar uvozni skunk proslaviti 25. lipnja, Dan državnosti Republike Hrvatske, i sjetiti se doba ponosa i slave, kad se u mraku što se spustio na Balkan "naročita pažnja posvećivala češćim kontaktima", kad se u "čvršćoj i kvalitetnijoj suradnji" mnoga njihova štelad i tutad obogatila preko noći, pa je ujutro izgledalo "kako su u politici samo lopovi i kriminalci".

Simbolički, jutro nakon te noći - 25. lipnja, Dana državnosti Republike Hrvatske - svanula je sloboda. Kalendarski, pak, jutro nakon te noći svanuo je 26. lipnja. U ostatku svijeta taj se datum i danas obilježava kao međunarodni Dan borbe protiv zloupotrebe droga.

(Preneseno iz Nezavisnih novina)