Nemile scene kada navijači u rušilačkom pohodu jure prema svlačionicama i navaljuju prema loži na zapadnoj strani tribina, nisu zapamćeni u 64-godišnjoj istoriji Fudbalskog kluba Sarajevo. Tim povodom, i sa iskrenom namjerom da konačno razotkriju zakulisne igre aktuelnog Upravnog odbora FK Sarajevo, Udruženje Bordo prijatelji 1946 se obratilo bh. javnosti. U cjelosti prenosimo njihovo Saopćenje za javnost:

Iskazujemo svoju nemjerljivu tugu jučerašnjim dešavanjima na stadionu koji mi doživljavamo svojom drugom kućom. Događaji sa Koševa su dirnuli srce svakog iskrenog navijača Sarajeva, svakog ljubitelja fudbala. Ulazak u teren, sukob sa organim reda i zaštitarima nije put za rješavanje nagomilanih problema.

Od samog početka smo pokušali djelovati institucionalno, inicirajući pripremni sastanak, pokušaj zajedničkog organizovanja Skupštine. Napokon, poslije tri mjeseca insistiranja smo dobili poziv za zajednički susret. Znali smo da nije dobro vrijeme za sazivanje Skupštine, ali smo htjeli da damo svoj puni doprinos i učešće u radu tijela kojega smo formirali, radne grupe za pripremu Skupštine. Na početku smo dobili spisak sa imenima članova Skupštine iz prošlog saziva, a stvorila se mogućnost ulaska novih, kako bismo osvježili rad i krenuli putem oporavka našeg najdražeg kluba. Nakon što smo pridodali spisku prijedlog naših imena dolazi do opstrukcije. Nismo mi trebali radnoj grupi kao dio tijela, nego kao paravan kako bi se otupila oštrica javnosti. Insistirali smo na spisku članova Skupštine i Poslovniku o radu jer nismo željeli ništa što nije transparentno i javno. Nažalost, nismo ga dobili. Pozivnice su se djelile po nečijem nahođenju ili naredbi. Došli smo do saznanja da mnogo starih članova Skupštine iz prethodnih saziva nije dobilo poziv, tačnije njih dvanest. Potvrdu ovih tvrdnji imamo jer smo uspjeli dobiti famozni spisak na kojem je neko dopisivao imena ljudi, rukopis koji je ruku na srce teško čitljiv, i koji je time otvorio put za svaku vrstu mahinacije. Nismo, niti želimo biti dio takve priče, jer ni zapisnik, ni liste članove Skupštine nismo potpisali. Usmeno nam je rečeno da će skupština brojati 85 članova. Neka iz dokumenta javnost vidi koji je to broj. Žalosni smo zbog svih dešavanja, ali ponosni da smo visoko uzdignuta čela i čistih namjera krenuli u priču ozdravljenja našeg Sarajeva. Stojimo na stanovištvu da cijela bh. javnost mora znati kakve se stvari rade. Mislili smo da se lični animoziteti, sujete i političke igre mogu prevazići zarad boljitka FK Sarajeva. Prevarili smo se u procjeni jer je upravo to bio glavni kamen smutnje.

Nema povratka, mi želimo i hoćemo da FK Sarajevo zaista bude jedan moderan, evropski klub kojim ćemo se svi ponositi, i koji mora biti iznad svakog pojedinca. To ćemo omogućiti planom razvoja «SARAJEVO 2010 – 2014» koji smo predstavili javnosti i kadrom koji će ga i provesti u dijelo. Za bolje sutra FK Sarajeva i bh. fudbala u cijelosti.

Salih potražuje oko 33 hiljade KM. Bez obzira što godinama nije primio platu kako treba, svakodnevno je išao na posao i vrijedno radio. Borio se i u Armiji pa ga je država nagradila sa 266 KM penzije
- Ne znam šta više treba da se desi i šta mi još mogu uzeti. Možda još samo dušu, ovo malo što diše – Salih Pedić samo je jedan od desetina hiljada obespravljenih radnika u BiH koji svu svoju životnu energiju gube dovijajući se kako zaraditi i najmanju svotu novca da bi prehranili porodicu. Bosanskohercegovački radnik odavno se odrekao ljetovanja i zimovanja, automobila i novog namještaja, ali se granica svakodnevno pomjera. Zato je danas, ususret Prvom maju 2010., za našeg sagovornika luksuz i nova obuća, kilogram mesa ili svježe voće na stolu, nova knjiga za njegovu kćerku, odličnu studenticu druge godine, ili nova frizura za suprugu. No sve to nije dovoljno da armije radnika kažu da je dosta:
- Još nije došlo do grla, a kad dođe – e onda će biti šta će biti. Kad krene, biće kraj. Tako je bilo i u Rumuniji kad su ubili Čaušeskua, nije me to iznenadilo, bio sam tamo i znao sam da će radnici okrenuti državu. A onda, kad ode vlast i dođe nova, e onda će se ti novi upitati: Hoću li ja biti Čaušesku ili ću raditi kako treba?

Ova porodica, tek jedna od mora sličnih, primjer je uništenog dostojanstva čestitih i radnih ljudi. Od 1978. Salih je radio u Sarabonu na održavanju mašina. Njegova supruga Mubera također je dijete Zore, KV čokoladerka. Nakon svega što se desilo, privatizacije i stečaja nekada uspješne kompanije, radnici su ostali bez posla, sa neisplaćenim platama i malo nade da će dobiti novac koji potražuju:
- Primanja su bila više nego solidna, Zora je bila druga fabrika na ilidžanskoj opštini poslije TAT-a. Tu su firmu zvali zlatna koka Ilidže, predivna je bila, samo poželjeti raditi u njoj. A onda rat, i što se dogodilo - dogodilo se. Kad smo se vratili iz rata dizali smo je iz pepela na noge, počeli dobro poslovati, solidne plate imati. Nakon rata znao sam izaći i 600, 650 KM, što nije bila mala para za to vrijeme i razorenu fabriku. Dok nije stupila ta prokleta privatizacija.

Salih potražuje oko 33 hiljade KM. Bez obzira što godinama nije primio punu platu, svakodnevno je išao na posao i vrijedno radio. Zašto i za koga, objašnjava:
- Čovjek se drugačije osjeća kad radi, makar bez plate. Znaš da si zaradio, pa dal' će biti il' neće... ideš od kuće s nadom, misliš da privređuješ. Bez obzira, donio ne donio, osjećaj da radiš je drugačiji nego da sjediš u kući i ne radiš ništa. To pokreće ljude da i u takvim teškim situacijama idu na posao. Drugačije ne može, jer ako ne ideš na posao bezvrijedan si. Neko će reći – evo ga, leži, ne radi ništa.

Umro bih da živim od plate

Za angažman u Armiji BiH i godine radnog staža Salihu je država osigurala penziju od 266 KM. To je sav novac na koji redovno, svakog mjeseca, može računati njegova porodica – on, Mubera, i njihove dvije kćerke, studentica i srednjoškolka. Ponekad Salih, zahvaljujući poznanstvima i oglasima koje daje u novine, dobije posao od dan ili dva. Uglavnom radi fizičke poslove, a može zaraditi 30 ili, kad je posebno dobar dan, 50 KM. Tog jutra kad smo ih posjetili u njihovom stanu Saliha su trebali pozvati zidari na obližnje gradilište kako bi taj dan radio:
- Al' evo, ništa, nisu me zvali – razočaran je.

A kako preživljavaju sa 266 KM, kažu, ne znaju ni sami:
- Ne znam ni sam kako preživljavam. Da živimo od toga umrli bismo.

Prvo su zaboravljene svakodnevne navike. Malo po malo, prohtjevi su se smanjivali a potrebe postajale samo želje. Mubera je prestala da kupuje šminku, ide na frizuru i kupuje novu odjeću. Salih se, kaže, odrekao mnogo štošta:
- Odrekao sam se oblačenja, izlazaka, druženja s prijateljima i porodicom – onih ljudskih sijela, jer svako to sijelo košta 50 do 100 KM. Nema ni izleta ni odmora, ni ljetovanja..., eto tako se živi.

Prvi i jedini put u posljednjih 18 godina Pedići su na ljetovanju bili u ljeto 2007., i to zahvaljujući komšinici u čijoj su kući u Trpnju besplatno boravili. Što mogu, priušte kćerkama:
- Da imaju taj neki džeparac, marku ili dvije, koliko-toliko, ali da nije bez tog prokletog dinara ikakvog – kaže Salih, a Mubera je prepuna riječi hvale o tome kako se njene kćerke prilagođavaju situaciji:
- Ja kad dam dvije ili tri marke da imaju, ona će radije otići u pekaru i kupiti za 80 feninga nego da negdje tamo da dvije marke za jelo. Jako puno razmišljaju i gledaju koliko će potrošiti. Ova starija ode u grad, gleda, šuti, i ništa, jer zna kakva je situacija. Nije mi žao što od sebe odvojim da njima dam. Ljeto dođe, dosta svijeta ide na more, a one tište jer znaju da mi ne možemo. Onda, starija ne kupuje knjige već se snalazimo, kopiramo ih ili na internetu nešto nađe i skine. A da uzima originale - ma kakvi!

Sve je dobro jer djevojke jednostavno – ne traže:
- A da traže – e bio bi to problem. Zlatna su to djeca – zadovoljna je Mubera.

Kad stigne penzija ili Salih zaradi nešto pored toga, kad dođe kakvih sto maraka u kuću odu u kupovinu i namire se. Za potrošnju budžeta zadužena je Mubera:
- Voljela bih da radim pa da kad odem u šoping u supermarket, da ja onu punu korpu kupim. Ovako, kad odem, svaki fening gledam, uhar mi je i 10 feninga. Obiđem Koševsko Brdo, sve radnje, svaki dan, da vidim da jeftinije prođem, pa nek mi pola marke ostane – pola marke. Ne kupujem ni sve. Voljela bih svaki dan da, naprimjer, imam voća dvije-tri kile. Al' ne možeš ti to voće svaki dan imati ni kupiti. Radije gledam da kupim one jabuke od marku, nego one od marku i po malo bolje. Ne mogu da odvojim da kupim tri ili četiri kile mesa mjesečno i da stavim u zamrzivač. Odem u Konzum pa kupim pakovanje lopatica, i opet gledam nešto najmanje da kupim... mada ja i ne jedem meso. Al' eto, on voli – pokazuje na Saliha.

Pedićima sjećanje na nekadašnji, svjetlosnim miljama udaljen život, danas djeluje nestvarno. Sjećanje na vrijeme od prije 20 godina kod Saliha konačno izmami osmijeh na lice:
- Sjednem u auto i idemo gdje nam je ćeif... ali ga Mubera zaustavlja ne dozvoljavajući mu da se prisjeti da život može biti i drugačiji:
- Ali, ja uvijek kažem, hvala Bogu. Ja volim gledati onu emisiju Ispuni mi želju, i kad njih gledam, kažem, hvala Bogu, imamo krov nad glavom pa je dobro, samo nek se zdravo, kakvog svijeta ima i šta ima.

Salih se vraća u stvarnost:
- Pa, jeste, dobro si, vala.

Šta bi se desilo da mu zatreba ljekarska pomoć pa da ne može zaraditi ništa sa strane, ne smije ni razmišljati. Mubera ne može naći posao jer niko ne želi zaposliti ženu od 44 godine, kaže, a Salih dodaje:
- A ja kad ne bi hljeba imao, ne dam je u kafanu.

Za veliki broj kompanija u stečaju kriva je vlada i nelegalne privatizacije, smatra Salih:
- U svemu je učestvovala Vlada, ali mene će žena ružiti ako budem ulazio u politiku, ali ga iskazani strah ne sprečava da nastavi:
- Svi su znali za problem Sarabona, ali svi su imali svoj interes – dok se moglo uzimati. Sputavali su nas – nema štrajka, ne smijete. Da smo stali ranije ovo se ne bi dogodilo – da smo stali s radom na početku privatizacije, valjda bi neko rekao – dobro, nema ovakve privatizacije. Poništili su privatizaciju kad je sve otišlo do vraga, kad su firmu zadužili više od kapitala. Sad je apsurdno pričati o poništenju privatizacije. Oni su nas radili u saradnji sa sindikatom – mi smo vidjeli a nismo vidjeli mnoge stvari. Radnikovo je da radi, nije da u politiku ulazi i zna sistem politike, a kasnije je bilo kasno. Sad mi radnici ne možemo ništa. Nemamo jedinstvenu državu, firme više nisu radničke a radnici nemaju pravo i dostojanstvo. Kod nas gazda može da radi šta hoće, nema nikakvog okvira.

Ni od protesta nema neke koristi, smatra:
- Šta će radnici, kad policija stavi onu ogradu oko vlade i - nikome ništa. Držaću neki plakat, a kome? Jedino da provalim, a ako provalim – u mislima mi je – nije važno što ću ja poginuti, stvarno nije važno, ali šta će one iza mene? I oni u vlasti svi to znaju i zato tako i rade. Jer znaju da radnici još neće ustati dok ne dođe do grla, a kad jednom dođe – kraj.

Svečarski za Praznik rada

U Ministarstvu pravde Federacije BiH, u kojem se vodi registar kompanija koje su u stečaju u BiH, nisu uspjeli osigurati informaciju koliko je kompanija u ovom trenutku u tom procesu. Zbirni podaci o tome koliko je radnika u situaciji poput Salihove jednostavno – ne postoje.

Iako su iz brojnih granskih sindikata cijelu godilu ružili vlast i najavljivali bunt za ovaj Prvi maj, praznik rada i radnika, neće biti masovnih protesta:
- Još uvijek nismo izvršili dovoljne pripreme za masovne proteste, a želimo očuvati i dignitet Sindikata, ustanove sa tradicijom dugom 110 godina – kaže Selvedin Šatorović iz Saveza samostalnih sindikata BiH.

SSS će Praznik rada obilježiti svečanom sjednicom koja će se održati u deset sati ujutro, nakon čega će uslijediti obraćanje članova organa sindikata, predsjednika i potpredsjednika, a zatim protestna šetnja:
- Tu ćemo poslati poruke prema članstvu, građanima i vlastima, ali ove godine ne idemo na masovnost već su predstavnici granskih sindikata obavezni da se prilagode ovoj odluci. Mi ne pozivamo sve radnike iz svih gradova da dolaze u Sarajevo jer moramo voditi računa i o troškovima. Također, takve proteste smo ostavili za konkretne situacije – kaže Šatorović i objašnjava da će ove godine obilježavanje Prvog maja biti kombinacija svečarske atmosfere i stvarnog stanja radničkog pokreta i sindikata.

Ismet Bajramović iz Sindikata metalaca BiH ovaj program SSS ipak naziva demonstracijama i najavljuje da će se one održati i u drugim gradovima: Mostaru, Zenici, Bihaću i Orašju, te da je cilj okupljanje što većeg broja radnika.

Iako su samo nekoliko sedmica ranije iz SSS imali intenzivne pregovore sa pokretom Dosta o organizovanju zajedničkih prvomajskih protesta, dogovor nije postignut:
- Izigrani smo od strane sindikata – kaže Demir Mahmutčehajić iz pokreta Dosta:
- Kakvu poruku Sindikat na taj način, takvim obilježavanjem, šalje vlastodršcima? Je li to njegova snaga, radnička snaga? Nudili smo im da zajednički organizujemo masovne proteste u Sarajevu, a ne da rasplinjujemo priču odlaskom u pet gradova kako bi se gubilo na masovnosti.

Protesti koje organizuje pokret Dosta započet će 1. maja u 12 sati ispred RTV doma u Sarajevu, odakle će protestanti marširati glavnom ulicom do zgrade Parlamentarne skupštine na Marijin Dvoru, gdje se skup i održava. U pokretu smatraju da razloga za slavlje nema:
- Pokret Dosta poziva sve građane da svojim prisustvom na mirnom, dostojanstvenom i veličanstvenom skupu pokažemo da Prvi maj nije dan slavlja jer nemamo razloga slaviti, nego upravo dan iskazivanja nezadovoljstva i zahtjeva za poštivanje naših prava. Prvog maja trebamo pokazati snagu nestranačke građanske opozicije koja može i mora tražiti odgovornost. Ne želimo razbijati i rušiti zgrade i naš glavni grad, naprotiv. Želimo pokazati antifašizam i odlučnost da gradimo državu BiH. Zahtijevat ćemo odgovornost vlasti i insisitirati da ne bude kompromisa s kriminalcima, lopovima, zločincima i neodgovornim političarima.

Po podacima kojima sada raspolažu očekuju oko 15.000 građana, a procjenjuju da je za davanje legitimiteta zahtjevima, s kojima će izaći u narednim danima, potrebno oko 50.000 ljudi, objašnjava Mahmutčehajić:
- Masovno okupljanje dalo bi legalitet i sindikatima i građanskim inicijativama da možemo nastupati pred svakim nivoom vlasti. Kad bismo imali legitimitet mogli bismo upasti na svaku sjednicu svakog nivoa vlasti i tražiti obustavljanje zasjedanja dok se ne počnu baviti rješavanjem zahtjeva. Do sada imamo potvrdu više od 30 različitih organizacija, a uskoro očekujemo i potvrdu od Vijeća Roma i Studentskog pokreta.

U pokretu vjeruju da je vrijeme da se pokaže ujedinjena snaga građana koji neće da naprave haos već da jasno daju do znanja vladajućim kleptomanima da je njihovo vrijeme isteklo:
- Nemamo novčana sredstva za prevoz. Nemamo novca za letke i plakate. Računamo na vas i na vaše masovno uključenje.

Raskošno praznovanje Sekcije mladih

Svoj doprinos obilježavanju Praznika rada dat će i Sekcija mladih pri Savezu samostalnih sindikata. Planirano je postavljanje triju informativnih štandova u Sarajevu: ispred Tržnice, Sindikata i na Vilsonovom šetalištu. Na njima će se dijeliti priručnici iz radnog zakonodavstva, te radničkih prava. Sekcija mladih organizuje i koncert grupa Letu Štuke i Skroz te paljenje prvomajskog plamena. Igor Tokić iz Sekcije smatra da je ovo adekvatan način za obilježavanje praznika a na pitanje koliko košta štampanje promotivnih letaka i održavanje kocerta, kaže:
- To su neke informacije koje ipak ne idu van kuće prema javnosti.

Obilježavanje će, objašnjava, biti finansirano iz donacija – fondacije Friedrich Ebert, a poslali su zahtjeve i u Ured gradonačelnika, premijeru Kantona i općinskim načelnicima. Bez obzira na to što općinski načelnici i gradonačelnik novac daju iz budžeta a ne iz vlastitog džepa, Tokić kaže:
- Ne brinite, nijedan dinar nije iz radničkog džepa.

(zurnal.info)

Izdavačka kuća "Buybook" organizirat će niz događaja u okviru programa 22. sajma knjiga i učila povodom dolaska u Sarajevo poznatog i kontroverznog pakistansko-britanskog književnika, reditelja, historičara i političkog analitičara Tariqa Alija, od 22. do 25. aprila.

On će tako u petak na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu održati predavanje o temi "Svjetska kriza: Sunovrat imperija", dok će isti dan u Bošnjačkom institutu biti predstavljeno njegovih pet knjiga objedinjenih pod nazivom "Islamski kvintet".

Tariq Ali je rođen u Lahoreu, u Pakistanu. Studirao je političke nauke, filozofiju i ekonomiju na Oksfordskom univerzitetu i za vrijeme studija istakao se kao oštar protivnik rata u Vijetnamu.

Urednik časopisa "New Left Review" Tariq Ali je jedan od najznačajnijih lijevo orijentiranih intelektualaca današnjice. Napisao je više knjiga o svjetskoj historiji i politici.

"Islamski kvintet" opisuje dugi susret islama i zapadnog kršćanstva. Ovaj niz historijskih romana nastoji prošlost sagledati očima modernog čovjeka i dati joj novu vrijednost, nagovještavajući da dominantna historija Evrope svakako učestvuje u zataškavanju istine o onima koji su "izgubili" kontinent.

To nije priča o muslimanskoj vojnoj i političkoj moći, već priča o svemu onome što je izgubljeno kada su se najveće svjetske religije i kulture okrenule jedna protiv druge.

(Fena)

Bivši predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK) Španac Juan Antonio Samaranch umro je u srijedu u 89. godini u Barceloni, objavilo je nekoliko španskih medija.

O smrti Juana Antonija Samarancha, koji je ležao u bolnici Quiron u Barceloni, javio je radio Cadena Ser i katalonske novine El Periodico i La Vanguardia.

Nešto ranije klinika Quiron je saopćila da se Samaranch nalazi "u stanju nepovratnog šoka" i da je njegovo stanje "kritično", prenio je AFP.

Samaranch je rođen u imućnoj obitelji. Studirao je ekonomiju, a 1967. ga je Francisco Franco nominirao za španskog ministra sporta. Istovremeno je postao predsjednik španskog olimpijskog komiteta te član MOK-a.

Od 1974. do 1978. bio je potpredsjednik MOK-a, od 1980. do 2001. njegov predsjednik.

Naslijedio ga je Jacques Rogge.

(Fena)

Demonstracije koje su danas ispred zgrade Vlade Federacije BiH organizirale četiri temeljne boračke organizacije pretvorile su se u žestoki sukob dijela demonstranata i pripadnika specijalne policije koja je čuvala zgradu Vlade.

Demonstracije zakazane zbog zahtjeva boračkih organizacija trebalo je da počnu smbolično u 12,05 sati.

Međutim, već pola sata pred početak protesta demonstranti su uklonili zaštitnu ogradu, a pojedinci iz mase su počeli gađati zgradu Vlade i policiju kamenjem, flašama i drugim predmetima.

Organizatori su nakon toga pozvali demonstrante da ispoštuju zahtjeve svojih predstavnika i suzdrže se od svega što može nanijeti štetu njihovim zahtjevima, ocijenivši da ovakvo ponašanje može da ih omete u ostvarivanju njihovih prava.

Jedan od zahtjeva je bio da se demonstrantima u 13 sati obrati federalni premijer Mustafa Mujezinović.

Nakon što se ni premijer ni niko drugi iz Vlade nije obratio demonstrantima u to vrijeme, organzratori su pozvali predsjednike svih kantonalnih boračkih organizacija na konsultacije.

U narednih više od sat vremena demonstrantima se niko nije obratio. U međuvremenu je čak izgledalo da se atmosfera stišala.

Međutim, tada je krenulo, najprije pojedinačno, a kasnije sve više i više bacanje flaša i kamenja na policiju i zgradu vlade. Policija je odgovorila suzavcem, nakon čega se dio demonstranata počeo povlčiti u park iza II gimnazije ili razilaziti, ali je jedna grupa nastavila sukob sa policijom uprkos tome.

Povremeno su se čule i eksplozije topovskih udara, a iz mase su počeli izlaziti povrijeđeni i veliki broj onih koji se žalio na posljedice udisanja suzavca.

Kola hitne pomoći su intervenirala u više navrata, a glasnogovornica Kliničko-univerzitetskog centra u Sarajevu Biljana Jandrić nam je kazala da je više od 30 protestanata zbrinuto.

Broj demonstranata je procijenjen različito, od 4.000 do 6.000.

{slimbox images/Galerije/prot/1.jpg,images/Galerije/prot/1.jpg;images/Galerije/prot/2.jpg,images/Galerije/prot/2.jpg;images/Galerije/prot/3.jpg,images/Galerije/prot/3.jpg;images/Galerije/prot/4.jpg,images/Galerije/prot/4.jpg;images/Galerije/prot/5.jpg,images/Galerije/prot/5.jpg;images/Galerije/prot/6.jpg,images/Galerije/prot/6.jpg;images/Galerije/prot/7.jpg,images/Galerije/prot/7.jpg;images/Galerije/prot/8.jpg,images/Galerije/prot/8.jpg;images/Galerije/prot/9.jpg,images/Galerije/prot/9.jpg;images/Galerije/prot/10.jpg,images/Galerije/prot/10.jpg;images/Galerije/prot/11.jpg,images/Galerije/prot/11.jpg;images/Galerije/prot/12.jpg,images/Galerije/prot/12.jpg;images/Galerije/prot/13.jpg,images/Galerije/prot/13.jpg;images/Galerije/prot/14.jpg,images/Galerije/prot/14.jpg}

(Zurnal/FENA)

Poricanje zločina u Bosni i Hercegovini je uvijek poziv na nasilje. Jučerašnja odluka Milorada Dodika da sistematski i na institucionalnom nivou započne kampanju poricanja srebreničkog pokolja predstavlja otvoreni poziv na rat. Dodikova odluka – kao da se još neko tu pita – je najozbiljniji test za onaj dio političke scene u ovoj zemlji koji sebi voli tepati da je „međunarodna zajednica“ od kraja rata naovamo. Ulozi nikada nisu bili veći. Jasno je da Dodik spaljuje mostove iza sebe. Ostao je sam i eskalacija nasilja je jedino što mu preostaje.

BEZGLAVO INSISTIRANJE

Poslije Dodikove odluke jasno je još nešto: problem s Harisom Silajdžićem nije u tome što je Bošnjacima obećao ukidanje Republike Srpske, nego što ih je slagao. Protekle četiri godine – majstorski ukradene od naroda kojem su već otete decenije – postalo je jasno da on to nije u stanju, ne zna, ne umije isporučiti ili zapravo za to nikada nije bio ni zainteresovan. Gora od toga – Silajdžić nije prvi kojem su Bošnjaci povjerovali na riječ – samo je činjenica da je njegova kratkovida i glupava politika kompromitovala ukidanje Republike Srpske kao legitiman politički zahtjev u današnjoj Bosni i Hercegovini.

Bezglavo insistiranje na ukidanju, bez jasne strategije, bez dosljednih mjera koje bi demonstrirale postojanje plana nanijelo je najteži mogući udarac nekoj budućoj borbi za uklanjanje Republike Srpske iz političko-teritorijalnog ustrojstva Bosne i Hercegovine. Podsjećanja radi, Silajdžić kao član Predsjedništva BiH nije usamljen na vrhu piramide vlasti, on je i predsjednik Stranke za BiH koja, kao klijentielistička organizacija u svim vladajućim koalicijama, ima pristup moći, vlasti i resursima.

Ali, to nije sve. Zato što je njegova kampanja došla sa wannabe sekularnog desnog centra u javnoj percepciji skoro da više nije moguće biti lijevo od centra, biti antifašista drugim riječima, i zalagati se za ukidanje Republike Srpske.

Na uskoj i isključivoj političkoj platformi, Silajdžić je iz te borbe isključio stotine hiljada ljudi kojima pitanje postojanja Republike Srpske nije akademsko, nego egzistencijalno, životno i svakodnevno. Istinski i poražavajući rezultat njegove politike je što pravo Republike Srpske na postojanje nikada nije bilo bliže javnom, kako domaćem, tako i međunarodnom priznanju.

UBIJANJE IZNOVA

Ako je Milorad Dodik bio u nečemu uspješan, onda je to što je serijom ultimatuma i ucjena, neutemeljenim prijetnjama nasiljem – jer, ko još vjeruje u to nakon što je JNA umrla, a Slobodan Milošević se raspao – iznudio još uvijek neizrečeno, ali u javnom diskursu prisutno pravo Republike Srpske na postojanje. Malo šta tako riječito govori o tome kao očigledan stid funkcionera Naše Stranke Srđana Dizdarevića zbog Silajdžićeve reakcije u Mostaru na lažno pružanje ruke Borisa Tadića Bosni i Hercegovini i žurba Sulejmana Tihića da u intervjuu Glasu Srpske Tadiću pokaže da je on, za razliku od Silajdžića, „kooperativni Bošnjak“. Najpogubnija, pak, posljedica Silajdžićevog politikanstva je u tome što je preuzimajući politički monopol na taj zahtjev diskreditovao borbu protiv utjelovljene i unebovapijuće nepravde koja je u korijenu svih nepravdi u ovoj zemlji.

I što četiri godine kasnije, Milorad Dodik vjeruje da može nekažnjeno iznova ubijati ljude jednom već ubijene prije petnaest godina. U potpunoj tišini kao što je to činio Ratko Mladić. Ali, ovaj put neće moći: sada znamo da Republika Srpska i Srebrenica ne mogu koegzistirati. I da je za rat potrebno samo jedno.

Predsjednik Suda Mirko Zovko obrazložio je da u konkretnom predmetu nisu bile ispunjene procesne pretpostavke, odnosno da Klub Bošnjaka nije konkretizirao koja povreda vitalnog nacionalnog interesa postoji u osporenom zakonu.

Ustavni sud je ocijenio da Zakon o referendumu ni po svom sadržaju ne ugrožava vitalni interes konstitutivnih naroda.

Zovko je na pres-konferenciji pojasnio da je Klub Bošnjaka imao samo obrazloženje za podnošenje zahtjeva, ali ne i naznaku vitalnog interesa za koji smatra da je povrijeđen donošenjem Zakona o referendumu u RS-u.

Za Zovka je, kako je naveo, malo začuđujuće da je Klub Bošnjaka i ranijih, u nekoliko predmeta 2005. i 2006.godine, napravio isti propust.

I pored tog propusta, za koji Zovko kaže da je bio dovoljan da se odbije zahtjev bošnjačkog kluba, Vijeće za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa Ustavnog suda RS-a je također ustanovilo da ne postoji povreda vitalnog interesa u Zakonu o referendumu i građanskoj inicijativi u RS-u.

„Referendum je u svim modernim zemljama najviši oblik demokratskog neposrednog izjašnjavanja građana i sam po sebi predstavlja jednu instituciju od velikog značaja koja ukazuje na demokratičnost određenih naroda i država“, ističe Zovko i naglašava da Klub Bošnjaka u svom zahtjevu ponavlja ono što je u amandmanskom postupku pokušao da se izglasa.

Tu se, kaže postavljaju hipotetička pitanja u „stilu šta bi bilo kad bi bilo“.

„Ustavni sud RS-a rješava predmet na relaciji donesenog zakona i Ustava, a nijednim dijelom Sud nije uočio da je ovaj zakon suprotan Ustavu RS-a, jer prema članu 77. referendum je i ranije egzistirao“, rekao je predsjednik Ustavnog suda RS-a.

Naime, ponavljajući amandmanske prijedloge Klub Bošnjaka htio je da se ograniče referendumska pitanja i daju određene zabrane o tome koja se mogu postaviti, a koja ne.

„Koja se pitanja mogu postaviti u jednoj državi ili entitetu, kao što je RS, to je nemoguće predvidjeti i to predstavlja hipotetičko pitanje“, iznio je stav Zovko i dodao da sudijama nije dovoljno da neko „iskaže strepnju šta bi mogao donijeti neki 'negativni' referendum, jer je Ustavnom sudu u nadležnosti da odluči da li je neki zakon protivustavan ili ne“, pojasnio je Zovko.

Napominje i da član 77. ograničava referendumska pitanja jer kaže da Narodna skupština RS-a iz svoje nadležnosti može raspisati referendumska pitanja te sve što bi bilo van njene nadležnosti ne bi imalo legitimitet.

Ocijenio je i da ovaj predmet ima „izuzetnu političku konataciju, jer neki tumače da, ako je referendum dozvoljen, odmah je dozvoljeno recimo i otcjepljenje“.

Međutim, pitanja suverenosti države, kaže Zovko, notirana su u Ustavu BiH.

Podsjećanja radi, Zakon o referendumu je 10. februara izglasala Narodna skupština RS-a na posebnoj sjednici, a Klub Bošnjaka je 12 dana poslije pokrenuo pitanje vitalnog nacionalnog interesa na taj zakonski akt.

Nakon što Vijeće naroda RS-a nije prihvatilo amandmane tog kluba, a zatim nije bilo dogovora ni na Zajedničkoj komisiji Vijeća i Narodne skupštine RS-a, Zakon o referendumu i građanskoj inicijativi u RS-u upućen je na konačno odlučivanje Ustavnom sudu RS-a.

Ključni amandmani predloženi od Kluba Bošnjaka odnosili su se na problematiku preciznog određivanja u Zakonu o referendumu i građanskim inicijativama tzv.zabranjenih pitanja za predlaganje na referendumu, a to su pitanja koja se odnose na suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost i međunarodni subjektivitet BiH.

Amandmani su se odnosili i na organe koji treba da provode referendum, na zatjev da, uz Narodnu skupštinu, o zakonu i referendumskim pitanjima odlučuje i Vijeće naroda RS-a, te na zahtjev da i mjesna zajednica ima pravo odlučivanja putem referenduma o nekim svojim vitalnim pitanjima.

Srpski delegati Vijeća naroda RS-a ranije su odbaci sve amandmane bošnjačkog kluba uz tvrdnju da Zakon o referendumu ne ugrožava interese nijednog naroda i da je usvojen u skladu s Ustavom RS-a.

(Fena)

Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH bi na sjednici zakazanoj za sutra u Sarajevu trebalo da u drugom čitanju razmatra Prijedlog zakona o praznicima BiH čiji je predlagač poslanik Socijaldemokratske partije BiH u tom domu Denis Bećirović.

Predloženim zakonom predviđeno je da državni praznici BiH budu: Nova godina; 1. mart - Dan nezavisnosti BiH; 1. maj - Međunarodni praznik rada; 9. maj - Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope; 22. maj - Dan pristupanja BiH u članstvo Organizacije ujedinjenih naroda; 11. juli - Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici i svih ratova; 27. juli - Dan ustanka protiv fašizma u BiH i 25. novembar - Dan državnosti BiH.

Na prijedlog ovog zakona uloženo je 65 amandmana, od čega je samo predsjedavajući Predstavničkog doma PSBiH Milorad Živković predložio 50 amandmana.

Ustavnopravna komisija Predstavničkog doma, koja je podržala predloženi zakon, prihvatila je samo jedan njegov amandman koji predviđa da državni praznik bude i “Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta”, koji se obilježava 27. januara.

Živković je predlagao da se obilježavaju i: „Svjetski dan prava potrošača“, „Svjetski dan knjiga i autorskih prava“, „Međunarodni dan porodica“, „Svjetski dan bez duhanskog dima“, „Svjetski dan za borbu protiv dezinfekcije i suše“, “Svjetski dan televizije“...

Amandmane je uložio i Klub poslanika SNSD-a kojima se predviđa izostavljanje iz zakona Dana nezavisnosti, Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici i svih ratova i Dana državnosti BiH, uz obrazloženje da o ovim datumima ne postoji konsenzus svih naroda u BiH.

Jedan od predloženih amandmana predviđa da se u zakon uvrsti "Dan narcisa" koji bi se obilježavao 26. decembra, a u obrazloženju ovog prijedloga se navodi da "u duhu prepoznatljivog političkog djelovanja, 26. decembra u BiH bi se obilježavao dan političkih narcisa, osoba zaljubljenih u sebe i prilika za njihove obožavatelje da iskažu odanost njihovom liku i djelu".

Predlagač zakona Denis Bećirović je kazao Feni da prema Ustavu BiH, a posebno prema Ankesu II, BiH ima svoje državne praznike - državni praznici BiH su 1. mart - Dan nezavisnosti i 25. novembar - Dan državnosti BiH.

"Ovaj pokušaj poslanika SDP-a jeste da BiH dobije još neke državne praznike i evo ovaj zakon je prošao u drugo čitanje. Očigledno je da je bilo određenih amandmana koji nisu dobili podršku na Ustavnopravnoj komisiji“, kazao je Bećirović.

Dodao je da se, prije svega, radi o amandmanima predsjedavajućeg Predstavničkog doma Milorada Živkovića koji su odbijeni od Ustavnopravne komisije.

„Očigledno da u posljednje vrijeme Živković se ne ponaša baš ozbiljno u skladu s funkcijom koju trenutno obnaša. To pokazuju i amandmani, odnosno sadržina amandmana koje je uložio na ovaj prijedlog zakona", kazao je Bećirović.

Po njegovim riječima, ostalo je izjašnjavanje o predloženom zakonu u drugom čitanju na sjednici Predstavničkog doma.

„Ipak hoću da vjerujem da postoji šansa da se taj zakon usvoji u BiH tako da BiH dobije još neke državne praznike koji su pobrojani u ovom prijedlogu zakona", kazao je Bećirović.

S obzirom na to da je većina amandmana na predloženi zakon obnovljena, o njima bi se trebali izjasniti poslanici na sutrašnjoj sjednici Predstavničkog doma.

(Fena)

Da do kraja svog predsjedničkog mandata, ili svojih predsjedničkih mandata, ništa više ne učini, Ivo Josipović već se na svijetao način upisao u političku povijest ovoga naroda i ovih prostora, bez obzira što su na upisivanje u povijest, najvjerojatnije, presudno utjecale »prijateljske« sugestije iz Sjedinjenih Država. Obamina administracija, naime, očito je ozbiljno naumila dodatno civilizirati odnose u regiji, a preduvjet za to jest obračun s vlastitim opasnim zabludama i samoobmanama iz prošlosti. Josipović se, dakle, poklonio žrtvama masakra nad nedužnim Bošnjacima u Ahmićima kod Viteza, masakra što su ga 16. travnja 1993. počinile srednjobosanske trupe Hrvatskog vijeća obrane. Nakon toga, poklonio se i hrvatskim žrtvama zločina Armije BiH u nedalekom Križančevu selu. Dan ranije, u srijedu, u Sarajevu je izgovorio rečenicu koja je, u političkom smislu, neusporedivo važnija od hvalevrijednog davanja počasti ubijenima, rečenicu čiji značaj ne može umanjiti ni Josipovićevo, prilično jadno, naknadno reteriranje, ni njegovi pokušaji da nas uvjeri kako je krivo shvaćen.

»Politike koje su devedesetih godina, bilo iz zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti, vjerovale da je rješenje za BiH podjela, posijale su u BiH, ali i u svojim zemljama, zlosretno sjeme. (...) Duboko žalim što je i Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošlog stoljeća tome doprinijela. Duboko žalim što je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče«, rekao je pred bosanskohercegovačkim parlamentarcima. Vladimir Šeks i Andrija Hebrang na to su se uhvatili za izlizanu tezu po kojoj »Hrvatska nije bila agresor i nije sudjelovala u međunarodnom sukobu u BiH«, i po kojoj »sve jasno piše u Deklaraciji o Domovinskom ratu koja je donesena u vrijeme Vlade Ivice Račana«. A u tom sramotnom i krivotvoriteljskom saborskom dokumentu kaže se ovako: »Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome, u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica.« Linijom bezobraznog nerazumijevanja ičega, osim nakaradno uskih osobnih i partijskih interesa, i linijom krajnjeg sljepila krenula je, na koncu, i Jadranka Kosor, premijerka i šefica HDZ-a. »Hrvatska nije vodila agresorski, nego obrambeni i pravedan rat u kojem nije posezala ni za čijim teritorijem, i to bi trebao promicati svaki hrvatski državni dužnosnik«, kazala je gospođa Kosor.

Tako smo, eto, saznali da je uvjet za obnašanje dužnosničke funkcije u Hrvatskoj promicanje laži kojoj je udaren pečat službene istine. Zgoljna je laž da je Hrvatska vodila »pravedan rat u kojem nije posezala ni za čijim teritorijem« i svaki hrvatski dužnosnik, uključujući i gospođu predsjednicu Vlade, koji tako kazuje nije ništa drugo doli drski manipulator što je sam sebe uvjerio da lažima pomaže voljenoj domovini, a ustvari pokušava pomoći svom održanju na vlasti. Istina je, kao što je svojedobno lucidno i duhovito primijetio Predrag Lucić, da je Hrvatska Bosnu i Hercegovinu prva priznala, a druga napala. Istina je da je 12. studenog 1991. u Grudama održan radni sastanak predsjednika kriznih štabova Hercegovačke regionalne zajednice i Travničke regionalne zajednice, a na susretu je sačinjen tajni dokument u kojemu se »zajednički i jednoglasno odlučuje da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije našeg vjekovnog sna – zajedničke hrvatske države«. Pritom je zanimljivo da se potpisnici ovog dokumenta oslanjaju na »zaključke usvojene na dogovorima s Predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom 13. i 20. lipnja 1991. godine u Zagrebu«. Istina je da je, govoreći o mogućnosti smirivanja srpsko-hrvatskih sukoba, Franjo Tuđman 31. prosinca 1991. kazao ovako: »To se može ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona nema više razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan. U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je bila riješena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio 'zemljice Bosne' gdje bi muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina.«

Činjenica je da su sredinom listopada 1992. hrvatske trupe iz pravca Tomislavgrada napale Prozor. Bošnjaci iz Prozora protjerani su, a kuće su im, uglavnom, opljačkane i popaljene. U napadu je glavnu riječ vodila Bojna Zrinski iz Zagreba pod komandom generala Milenka Filipovića. Hrvatski ministar obrane Gojko Šušak i predsjednik Franjo Tuđman jedini su imali ovlast izdavati zapovijedi Bojni Zrinski. Istina je da je Hrvatska, prema izjavi tadašnjeg premijera Nikice Valentića, hrvatski rat protiv Bošnjaka financirala s milijun i pol dolara dnevno. Istina je da su Gornji Vakuf od početka 1993. do proljeća 1994. marljivo razarale Prva gardijska brigada iz Zagreba i Peta gardijska brigada iz Vinkovaca. Hrvatskim trupama u opsadi Gornjeg Vakufa zapovijedali su generali HV-a Janko Bobetko, Ivan Kapular, Miljenko Crnjac i Slobodan Praljak. Činjenica je da su se svi visoki časnici HVO-a, od pukovnika do generala, od godine 1992. vodili na platnim listama Zbornog područja Split, odnosno Zbornog područja Ston. Nesporno je da je Franjo Tuđman 5. studenog 1993. kazao ovako: »Vjerojatno bismo praktički mogli ići na povezivanje Kiseljaka sa Busovačom, a onda da vidimo da li možemo, znači, održati i tu liniju. (...) Treba se orijentirati na to, kao i na zauzimanje Uskoplja.« Istina je da su tajne službe i policija Republike Hrvatske do rujna 2000. lažnim identitetima i skrovištima štitile najodgovornije osobe za pokolj u Ahmićima – Paška Ljubičića, Antu Sliškovića, Tomu Vlajića i Vladu Ćosića. Istina je da su hercegovački konc-logori zatvoreni tek kad je 6. rujna 1993. Franjo Tuđman, u pismu, izdao takvu naredbu Mati Bobanu.

Ovo je samo komadić prave Deklaracije o Domovinskom ratu, koja nikad neće biti usvojena, premda je upravo to preduvjet da bi Hrvatska postala vjerodostojan partner u nužnim razgovorima o budućem uređenju BiH i o položaju tamošnjih Hrvata.

(Preneseno iz Novog lista uz odobrenje autora)