Nakon 15 godina Roky Erickson snimio je novi album. Bio je to dobar razlog da pokrenemo istragu koja je propala prije 20 godina
Prvi put sam za Ericksona čuo kada sam dobio kasetu s albumom Where The Pyramid Meets The Eye: Tribute To Roky Erickson. Bila je to izvanredna kompilacija, sigurno najbolji tribute na koji sam do danas nabasao. Okupljeni bendovi (mnoge od njih sam u to vrijeme intenzivno slušao i apsolutno vjerovao njihovom ukusu, poput Primal Scream, R.E.M, Buttholle Surfers, Jesus And Mary Chain, Thin White Rope), svirali su pjesme koje su im sasvim odgovarale, a neki od njih mogli su samo sanjati o tako dobrim melodijama. S druge strane, svojim fanovima skrenuli su pažnju na Ericksona i izvukli ga iz višedecenijske nezaslužene izolacije. Jedne od mnogih...
Zainteresiran, informacije o Ericksonu skupljao sam u komadićima, iz rijetkih muzičkih časopisa ili usmene predaje premudrih freakova kod kojih pitac nikada nije sasvim siguran da li zaista znaju odgovore, izmišljaju ili mistificiraju. Uspio sam saznati da se radi o kultnom psihodeličnom muzičaru, psihijatrijskom bolesniku, vrsnom kantautoru i deklarisanom vanzemaljcu. Priča puna rupa...
...
Roky se ponovo vratio, a podršku mu pružaju mlade komšije iz Austina Okkerville River. Njihov lider Will Sheff utrošio je mnogo energije da Ericksonu obezbijedi okruženje kakvo zaslužuje. Preslušao je 60 pjesama, od 13th Floor Elevators, solo radova, pa i opskurnih snimaka snimljenih u umobolnici... Izabrao je neobičan niz, namjerno zaobišao hitove i uspio zaokružiti vrlo zanimljivu cjelinu. Nastao je prvi Rokyjev album nakon 15 godina True Love Cast Out All Evil. Taj CD je ultimativna posveta kojom je Sheff želio odati počast Ericksonovoj karijeri i načiniti mu neku vrstu spomenika, u najplemenitijem značenju te riječi.
...
Imam dovoljno izvrsnih pjesama za opravdanu izolaciju sa slušalicama, kao i dovoljno dobar razlog da pokušam zaokružiti priču. Stariji sam, iskusniji, i dalje dovoljno radoznao, a i google je uvijek na raspolaganju za zloupotrebu. I kakvi su rezultati moderne istrage?
Dakle, Roger Kynard Erickson rođen je u Dallasu, Texas 1947. godine, rastao je u Austinu, s pet godina svirao je klavir, gitaru uzeo sa 12, a sa 18 formirao prvi psihodelični bend na svijetu, danas kultni 13th Floor Elevators. Samo par mjeseci kasnije komponirao je garažni klasik You're Gonna Miss Me, koji je ostao njegov najveći hit. Mlada Janis Joplin tada je željela da im se pridruži, ali ju je odvratila primamljiva ponuda iz San Franciska u kojem se tada tek formirala psihodelična scena.
Lako je bilo praviti cvijetnu revoluciju u Kaliforniji, 13th Floor Elevators su taj pionirski posao radili u jednoj od najkonzervativnijih američkih država, gdje je porododica Bush uspostavila svoje tradicijske vrijednosti. Snimili su četiri izvrsna albuma, odreda smjernice za Grateful Dead ili Jefferson Aeroplane, ali u Teksasu nisu uspjeli dobiti poštovanje kakvo su zasluživali. Naprotiv, podozrenje, prezir i pojačanu pažnju policije.
Zbog samo jednog jointa (a i on je bio podmetnut) Roky je izveden pred sud na kojem mu je prijetila desetogodišnja robija. Zbog toga je izjavio da već godinama razgovara sa demonima, pa kada je pomislio da to nije ostavilo dovoljno jak utisak na sud, predstavio se kao Marsovac. Takva identifikacija odvela ga je u bolnicu u Houstonu. Nakon par neuspjelih pokušaja bijega, Sud ga premješta u zloglasnu umobolnicu Rusk, gdje Teksašani smještaju svoje psihopatske ubice. Tamošnji ljekari propisuju mu elektrošokove i jake lijekove naspram kojih i najjača LSD formula izgleda kao homeopatska tabletica. U takvom okruženju Roky je nastavio da svira, formirao je bend u kojem su svirali bolesnici sa jezivom prošlosti.
Kada je nakon 3,5 godine napustio Rusk, Roky više nije bio ista osoba. Ako je nekada lagao sudiji da mu je Marsovac uzurpirao tijelo, od tada je to sasvim ozbiljno tvrdio i najbližim članovima porodice. Žalio se da neprestano čuje glasove u glavi koje je pokušavao prigušiti bukom kućanskih aparata koje je istovremeno uključivao i nazivao ih svojim električnim prijateljima. Uhapšen je i zbog krađe pošte. Naime, skupljao je poštu od susjeda koji su odselili i lijepio je po zidovima svoje sobe. Ovaj put sud ga je oslobodio jer Roky nije otvorio niti jedan koverat.
Nije bio sposoban za formiranje benda sa tvrdom jezgrom. Pravio je prateće bendove sa dostupnim glazbenicima koji su se kačili na njegovu staru slavu i formirao Aliense, Explosivese... U zvuk unosi hard rock elemente, a tekstovima plaze demoni, zombiji, vampiri, dvoglava čudovišta. Nazivi solističkih albuma biće dovoljno ilustrativni: I Think Of Demons, The Evil One, Gremlins Have Pictures, The Return Of The Living Dead, Don't Slander Me, Casting The Runes... Izuzetno je važno naglasiti, Ericksonov horror razlikuje se od trabunjanja Marylin Mansona ili heavy metal bajki. Njihovi demoni dovedeni su iz B filmova i stripova, a za Rokyjeve se plašimo i pretpostaviti odakle potiču.
Tek 1993. čini se da demoni lagano popuštaju stisak. Zajedno sa Charlie Sextonom i Paulom Learyjem iz Butthole Surfersa snimio je prekrasan album koji srdačno preporučujem. Zove se All That May Do My Rhyme i pun je ljubavnih pjesama.
...
Dobro je na ovom mjestu prekinuti istragu. Naročito kada je jasno da sem žutih detalja nismo postigli mnogo više od one potrage prije 20 godina. Najvažnije stvari ostale su nepovezane. Da li je Roky bio žrtva sistema? Da li je zaista imao psihičke probleme ili je sasvim nevin boravio sa opasnim duševnim bolesnicima? Da li je njegova opsesija vanzemaljcima i čudovištima bio pokušaj bijega od stravičnog okruženja? Koji je pravi identitet monstruma, vampira i zombija? S koje strane zidina su se nalazili? Šta se dogodilo te 1993. pa da proglasi da je Marsovac odlučio da mu napusti skelet?
Priča se ni danas nije mnogo više popunila, čak je i sveznajući google nemoćan. Valjda je to normalno kada čovjek ima posla s mitovima.
...
A možda svi ti odgovori nama slušaocima i nisu pretjerano važni i možda je ova istraga bila čist gubitak vremena? Jer, album True Love Cast Out All Evil je dovoljno dobar da ga precizni odgovori ne bi učinili ništa kvalitetnijim. Također, njegovim pjesmama ne bi moglo naštetiti ni saznanje da ih je snimila osoba sa karijerom šefa poslaničke grupe u Domu naroda.
Erickson i Sheff napravili su izvrsnu ploču. Roky je pjesme otpjevao bolje nego ikada do sada, a Will mu je obezbijedio produkciju kakvu zaista zaslužuje. Goodbye Sweet Dreams je čisti hit, snage jedne You're Gonna Miss Me, John Lawman ima žestinu Stoogesa i šarm I Walk With A Zombie, Forever i Be And Bring Me Home su dramatične koliko i njihovi nazivi... Album je čvrsto kreiran, kao skulptura (spomenik, kako rekoh), i svaki njegov dio je važan, ali ipak treba istaći jednu pjesmu - Please Judge. Njoj je i Sheff posvetio posebnu pažnju. Kako u jednom intervjuu objašnjava, nije znao kako da postavi njen aranžman. Nakon dugog niza jalovih pokušaja zamolio je bend da napusti studio i zajedno sa Rokyjem sjeo za klavir. Načinili su suhu verziju pjesme, a ostali dijelovi snimljeni su uz pomoć električnih prijatelja – aparata iz Rokyjevog doma i žamora bolesnika iz Ruska. Rezultat je teško prepričati, pa to neću ni učiniti.
...
Lijepo je saznanje da je u ovakvom svijetu moguć sretan kraj, da demoni ipak mogu biti pobijeđeni. Najljepše je što se to može učiniti sa formulom koju smo još u djetinjstvu trebali naučiti iz bajki - true love cast out all evil.
(zurnal.info)