Jedan od zaslužnijih ljudi za pobjedu Barracka Obame na američkim predsjedničkim izborima, njegov glavni bloger Sam Graham Felsen, za čitaoce Žurnala se prisjeća uzbudljive kampanje, priča o razočarenjima i neuspjesima ali i zvjezdanim trenucima pobjeda te načinu na koji bi domaći političari mogli koristiti internet u svojim kampanjama

Mladi novinar Sam Graham Felsen bio je glavni Obamin bloger i dio tima koji je tokom kampanje samo putem interneta prikupio više od 500 miliona dolara. Bio je među glavnim ljudima koji su današnjem predsjedniku SAD-a Barracku Obamu pomogli da pobijedi ali ga je prošlost umalo koštala posla i izbora. Na jednom je blogu objavljena slika i priča o Samovim studentskim danima i sobi u kojoj je držao zastavu ruske vojske pa je odmah prozvan komunistom. Međutim, ljudi sa kojima je radio napravili su do tada neviđenu kampanju sa mrežom od pola miliona ljudi pa ih nikakve optužbe nisu mogli spriječiti da u Bijelu kuću po prvi put dovedu jednog Afroamerikanca. Način na koji su iskoristili internet viđen je po prvi put dok se danas on smatra lekcijom svim budućim kandidatima. Sam Graham Felsen imao je priliku raditi za Obaminu admnistraciju ali je umjesto toga odlučio sa ljudima širom svijeta dijeliti svoja iskustva iz kampanje. Nedavno je u Tuzli održao dva predavanja o dvogodišnjoj kampanji i svom poslu glavnog Obaminog blogera tokom kampanje.

Od novinara ste postali jedan od najpoznatijih američkih blogera i jasno je iz Vašeg pisanja da ste bili fascinirani Obamom. Kakvo je onda bilo iskustvo ulaska u njegov tim?
- Pisao sam za Nation o omladinskoj politici, šta se dešava u kampusima u Americi ali i drugim dijelovima svijeta. Počeo sam se fokusirati na to šta studenti rade na internetu, na facebooku posebno. Pisao sam kako facebook evolvira, kako se internet kroz kratke vijesti koristio za širenje ideja. Ponekad je širenje političkih ideja zaista brzo na internetu. Recimo grupa na facebooku One million strong for Obama je imala do tada nezabilježen rast. Ova nova tehnologija je omogućavala da se ideje šire brzo i studentima da se organizuju. Američki studenti nisu politički aktivni. Bili su 60-ih u kampusima, protiv vijetnamskog rata, ali kada sam ja odrastao stvarno nije bilo aktivizma u kampusima. Na Harvardu, gdje sam ja studirao, većina studenata uopšte nije bila politična. Većina ih se fokusirala na dobijanje dobrog posla na Wall Streetu ili bilo gdje drugo poslije koledža. Ja sam bio zaista znatiželjan zašto među mladima nema političke energije. Dijelom sam shvatio da nema političkih figura koji inspirišu. Većina ljudi iz antiratnog pokreta u Iraku su bili potpuno nepovezani sa mladima. Naprimjer - svi ljudi koji su poznati u tom pokretu su iz prošle generacije, generacije pokreta za ljudska prava ali su bili nepovezani sa mladima. Zbog toga nema aktivizma među mladima, nije bilo atraktivnog vođe.
Obama je bio prvi politički lider koji je mlade zainteresovao za politiku i naravno bio je protiv rata u Iraku. Dao je poznati govor: nisam protiv svih ratova ali ovo je jedan zaista glup rat i ja sam protiv njega.
Mislim da je kombinacija da je on bio protiv rata i predstavljao nešto potpuno suprotno Bushu i činjenica da je izgledao i pričao drugačije ono što je privuklo mlade.
Nikada nisam mislio da ću biti uključen u kampanu ali sam odlučio da ako ću ikada biti dio jedne kampanje ovo će biti ta jer je interesantna. Ne samo zato što sam mislio da je Obama najbolja osoba svih vremena već jer je način na koji je motivirao mlade ljude bio nevjerovatan i iz novinarskog ugla je bilo zanimljivo svjedočiti tome iznutra.

Zbog čega niste nastavili raditi za Obamu?
- Naravno da je rad u bijeloj kući interesantan i nije lako propustiti takvu priliku. Definitvno sam imao priliku da idem u Bijelu kuću da sam htio. Za mene je nevjerovatno bilo raditi ono što sam uradio u posljednje dvije godine, svi ti ljudi koje sam upoznao, način na koje smo radili stvari, dalo mi je mogućnost da je podijelim sa tako nevjerovatnim ljudima. Odlučio sam da ne idem u Bijelu kuću jer sam mislio da ću izvana imati bolji pogled na stvari i da bi se mogao vratiti novinarstvu. Mislio sam da će biti interesantno podijeliti neke ideje i vještine koje sam stekao radeći na kampanji jer je to bio tako novi način vođenja kampanje, način na koji smo koristili internet, sve te taktike koje smo koristili nisu se prije koristile. Shvatio sam da ću nakon kampanje imati priliku raditi sa raznim organizacijama širom svijeta koje će biti zainteresovane za iskustva iz Obamine kampanje.

Koja je najnevjerovatnija priča koju ste čuli radeći na svom blogu?
- Bilo ih je jako puno. Jedna priča je bila jako duboka, iz Južne Karoline. Tu je bio glavni grad Federacije i oni su se tokom Američkog građanskog rata borili za zadržavanje ropstva. To je država sa puno rasne “prtljage”. Prije nekoliko godina su na guvernerovu zgradu postavili zastavu Federacije što je jako bolno za sve crnce. Mislim da u toj državi ima pola bijelaca pola afroamerikanaca. Tu je dobijao jako malu podršku bijelaca i trebala mu je podrška crnaca. Međutim, oni su vjerovali da će on biti ubijen ako bude izabran. Nisu htjeli da ga podrže jer su se bojali atentata. Puno ih je podržavalo Hillary jer ona ima dobre odnose sa svećenicima i puno njih je dobijalo novac od njene kampanje tako da su se oni osjećali dužni reći ljudima da je podrže. Naša kampanja je odlučila da ne želi platiti svećenike za pomoć jer smo smatrali da je to nedemokratski, zastarjeli način rada. Umjesto toga smo pravili male zabave širom države gdje smo kucali na vrata jako siromašnim ljudima koje do tada niko nije kontaktirao, koji čak nisu nikada ni glasali. Živjeli su u barakama u jako siromašnim dijelovima. Ljudi koji su tamo podržavali Obamu prije nego što je to radila većina su neki od najnevjerovatnijih ljudi koje sam upoznao. Oni nikada prije nisu bili uključeni u politiku. Odrasli su tokom segregacije, nije im bilo dozvoljeno da piju sa određenih česmi namijenjenih samo bijelcima, ljudi koji su išli u posebne, puno lošije škole samo za crnce... Ja sam pratio jednog starijeg crnca koji je prošao kroz mnogo teških stvari u mladosti i bio je u zatvoru. Nikada prije nije bio u politici ali kada je izašao iz zatvora postao je svećenik. Odlučio je da će skupiti hiljadu ljudi da podrže Obamu. To je bio njegov lični cilj. Jednog dana sam ga pratio dok je obilazio kuće. Imao je toliko energije i strasti. Sjećam ga se kako je odlazio na razna mjesta i upoznavao ljude. Neki su govorili da ne mogu podržati Obamu jer će ga ubiti. On im je govorio da ne mogu imati takav ciničan odnos, da je ovo trenutak da se možda izabere prvi afroamerički predsjendik, da misle šta će to značiti za zemlju i crnce da jedan od njih postane predsjednik. Jednog je dana pokucao na vrata nekog čovjeka koji ga je prepoznao i rekao: o moj bože, jesi li to ti? Čovjek je rekao nisam te vidio 50 godina. Išli su u školu kao mali, u odvojenu školu za crnce. To je bilo da se prvi put nakon toga vide i on ga je ubijedio da podrži Obamu. To je za mene bilo simbolično kako ova kampanja radi. Ovdje se vjerovatno ljudi druže i znaju u svom komšiliku ali u Americi to baš nije tako. Zbog toga je veliki uspjeh izvesti ih iz kuća, većina samo sjedi doma i gleda TV. Ne vjeruju svojim komšijama, svi su prema njima sumnjičavi. Njegov cilj da skupi hiljadu ljudi je bila prava hrabrost.

Koliko je na kraju skupio?
- Preko hiljadu ljudi.

Imate li sada pristup predsjedniku?
- Svakako nemam pristup predsjedniku ali sam još u kontaktu sa ljudima iz Bijele kuće. Tokom kampanje većina ljudi koje sam znao u Chicagu danas na neki način radi za predsjednika. Još sam u kontaktu sa njima, dijelimo iskustva o stranici Bijele kuće... nije baš da mogu nazvati predsjednika sutra i pitati ga da li će doći na moje vjenčanje.

Bili ste dio jedne od najfascinantnijih kampanja, bili ste insajder. Koje ste probleme i teškoće imali ali i koje propuste? Šta biste sada uradili drugačije?
- Kada pomislim na kampanju jedna od najnevjerovatnijih stvari je da mi nismo pravili mnogo grešaka. Imali smo pristup za koji se smatralo da je radikalno drugačiji na način da smo davali moć običnim ljudima. Sve ove ideje do sada nisu korištene u kampanjama i samo smo imali nadu da će uspjeti. Nekako pretpostavljam da nijedna od velikih strateških odluka nije pošla pogrešno. Ako bismo radili stvari ponovo jednostavno bismo proširili stvari koje smo radili. Mogli smo uraditi još toliko puno testiranja i napraviti našu stranicu i e-mail poruke boljima. Mogli smo blogove napraviti interesantnijim. Ne mislim da smo mogli uraditi drugačije osim da radimo snažnije i više. Bilo je nemoguće potpuno razumjeti koliko otpora će biti i koliko će neugodnih laži biti. Ne samo protiv Obame nego i ljudi koji rade za njega. Svaki momenat je korišten da nas se napadne i svi su to iskusili.
Najizazovnije je bilo svjedočiti svoj toj nadi u zemlji, idealizmu, a onda na drugoj strani puno mržnje, ljutnje, pomalo rasizma i ksenofobije. Često puno smo se osjećali nemoćno, kada smo osjećali da zemlja neće biti spremna za sve te stvari. To je bilo jako deprimirajuće. Kada je Obama napadnut za odlazak u crkvu, tada se osjećalo da možda nećemo pobijediti. Tada je dao sjajan govor o rasama i ponovo ljudima dao nadu. Umjesto da bude ljut on je dao historiju rasizma u zemlji. Trebalo je psihološki izdržati sve te napade.

Zašto mislite da je Obama pristao dati tako puno pažnje online kampanji?
- Obama je znao da je decentralizirana zajednica jedini način na koji je mogao pobijediti. I znao je da je internet najbolji alat za mobiliziranje ljudi od dna ka vrhu. Osjećao je da nije imao izbora – ovo je bio jedini način da se pobijedi Hillary Clinton. Zato je uložio tako puno resursa u kampanju tima novih medija.

Zašto je Obama birao mlade ljude za svoju kampanju. Da li je to zbog toga jer oni nemaju prošlosti koja bi svima mogla naštetiti ili je zaista vjerovao da su oni sposobni za posao?
- Vjerujem da je vjerovao u mlade ljude, birao ih je namjerno. Kampanja Hillary Clinton, svi su mislili da će ona pobijediti, i svi su se priključili njoj. Oni koji su otišli Obami su bili idealisti koji su rekli: ne zanima nas što svi ostali misle da ćeš izgubiti, mi mislimo da ćeš ti pobijediti. Ti ljudi su često bili mladi. Svi uz iznimke dvoje ili troje ljudi nikada nisu bili u politici.

Da li su Vas smatrali politički naivnima?
- Puno ljudi nije znalo šta radimo. Govorili su da nemamo pravi pristup ljudima, da ne radimo stvari na tradicionalan način i da smo glupi. U suštini mi smo to samo morali ignorisati i onda kada smo počeli pobjeđivati ljudi su to počeli poštovati. Da smo izgubili svi bi govorili da smo glupi, naivni, ludi i da nismo imali pojma šta radimo. To je stvarnost. To smo morali dokazati pobjedom. Puno ljudi je reklo da je Obamin fokus na mlade glupa stvar jer mladi ne glasaju. Pa, pobijedili smo u Iowi jer je Obama uspio pridobiti veliku većinu mladih i duplo više mladih je glasalo nego na izborima prije toga. Tako smo dobili Iowu.

Kakvi su bili osjećaji prije nego ste počeli pobjeđivati i prije? Jeste li sve vrijeme imali vjerovali da ćete pobijediti?
- U samom početku prva velika stvar koja se desila jeste da smo skupili dosta novca, još u martu 2007. godine. Razbili smo svačija nadanja. Tada su počeli govoriti da to možda i nije toliko ludo i da možda ima šansu. Onda su se stvari zaista usporile. Obama je bio pod napadom jer je rekao da će se sresti sa ljudima iz Irana, Sirije i ljudima koji su neprijatelji SAD-a a Hillary je rekla da se neće sastati sa tim ljudima. Bilo je jako naivno od Obame da kaže tako nešto. Kada je to rekao počeo je padati na anketama, i to puno. Još se sjećam kada je Obama došao do kancelarije i rekao: vidite, stvari sada očito ne idu dobro ali stvarnost je da bismo još uvijek mogli pobijediti. Ako pobijedimo u Iowu možda možemo ljude nagovoriti da je ovo prava stvar i da se nešto događa. Ako pobijedimo bit će mladih ljudi širom svijeta koji će ujutro misliti potpuno drugačije o Americi. To nam je dalo inspiraciju. Niko nije gubio nadu kada smo gubili glasove ali su ljudi mislili da će uskoro morati tražiti novi posao. Jednom kada je pobijedio Iowu bilo je kao strujni šok kroz kampanju. Odjednom smo imali osjećaj da će se nešto zaista historijski važno desiti. Kao da talas historije zapljuskuje zemlju. Naravno, deset dana poslije izgubili smo New Hampshire. Bio sam tada tamo sa jednim novinarom i sjećam se čekanja sa njim u jednoj gimnaziji gdje je Obama trebao održati govor za koji su svi mislili da će biti pobjednički. Čekali smo satima jer smo došli ranije i svi smo se gurali u toj maloj gimnaziji. Onda su došle cifre i nekako, mada su svi očekivali i sve su ankete govorile da Obama pobjeđuje i da je sve gotovo te da ide da se suoči sa Johnom McCainom, nekako je izgubio. Bili smo totalno šokirani i nismo mogli vjerovati. Onda je on izašao na binu i svi su bili tihi. Tada je dao svoj poznati Yes We Can (Da mi možemo) govor. Onda je ponovo postojala nada, pobijedio je u Južnoj Karolini i bilo je još više nade.
Najluđi dio je taj totalni emocionalni nesklad narednih mjeseci: pobijedio je pobijedio, pobijedio pa onda gubio, gubio pa opet pobijedio. A Hillary je bila vrlo odlučna da ostane u igri. A uz sve ove stvari dešavala se afera sa svećenikom iz crkve. Matematički je izgledalo da ne može izgubiti a mi smo osjećali da je ovo sve bio san i da ne možemo pobijediti. Možda će ova stvar sa svećenikom biti kraj. Nikada nije bilo sigurnosti da će pobijediti. Na opštim izborima je stajao dobro i bio siguran ali kada je došla Sarah Palin McCainova kampanja je stalno išla gore u anketama. U suštini smo stalno mijenjali raspoloženje od nade da će se zemlja promijeniti i straha da ćemo izgubiti i da će biti jako ružno ako se to desi i da će biti puno mržnje i straha. Sve vrijeme je bila emocionalna ludnica. Nikada se nismo osjećali sigurno i zato smo radili kao ludi da dobijemo svaku prednost koju možemo.

Kako su se napadi na osoblje odražavalo na kampanju?
- Svaki dan je bio novi napad na nekoga i tog se dana to činilo kao zaista velika stvar. Ja sam naprimjer bio napadan zbog mnogo smiješnih stvari i bio sam nervozan. To nas je ometalo jer u političkim kampanjama i najmanja rupica može narasti i uništiti sve. Svaka mala stvar je bila kao nervni slom i ja sam se osjećao tjsekobno kao uostalom i sve moje kolege. U retrospektivi stvarnost je bila da veći dio zemlji nije obraćao pažnju na osoblje. Nama je to bilo važno ali ustvari većina nije marila za to ali niko se nije želio osjećati odgovornim za propast kampanje.
Sada sam u mogućnosti da na to gledam kao nešto smiješno pa čak i zabavno ali je tada to bilo jako tjeskobno. Stav koji smo imali je da ne možemo raditi ništa do govoriti istinu i raditi deset puta više. To je kao rat, svaki dan smo imali bitku, svaki dan je bila bitka na život ili smrt, nikada nije bilo opuštanja, ikad. Nikada nismo spuštali gard.

Od kuda je došao napad na Vas da ste komunista?
- Ja sam bio student na američkom koledžu i čitao sve vrste knjiga. Neke od njih su ljevičarske poput Marksa a neke desničarske poput Hajaka (Friedrich August Hayek, austrijski filozof i ekonomista op.a.) i Friedmana (Milton Friedman, američki ekonomista i dobitnik Nobelove nagrade op.a.) i usput sam bio fasciniran svim tim knjigama. Hajak je fascinantan i on je liberalni filozof i u suštini koledž bi trebao biti vrijeme za eksperimentiranje idejama. Prorodno je da eksperimentirate sa radikalnijim idejama tako da sam čitao svakakve različite pa i radikalne knjige. Puno sam putovao širom svijeta i sa prijeteljem sam posjetio Rusiju. Mislili smo da bi bio smiješan dar za ponijeti nazad sve vrste sovjetske propagande kao nešto što je skoro pa zabavno. Puno mojih prijatelja iz Istočne Evrope su donosili vodke sa slikama Lenjina na njima...

To je za Vas sve bilo zabava?
- Da, ja nikada nisam mogao biti komunista. Za mene, kada pogledate historiju komunizma i vidite sve stvari koje su se desile sa Staljinom, Maom i sve nedužne ljude ubijene bilo je nemoguće zaljubiti se u te ideje. Toliko je ljudi ubijeno ili zatvoreno i za mene su prave vrijednosti pravda, jednakost i sloboda govora i štampe. Bio sam odbijen idejom onoga što se desilo u Rusiji. Kao novinar toliko brinem da mogu izraziti svoje misli da je to samo bila zabavna stvar. Kupili smo staru vojnu zastavu i imali je u studentskoj sobi. Neko iz naših studentskih novina je pisao priču o mojim cimerima i spomenuli su u priči da smo imali tu zastavu u sobi. Tokom kampanje opozicija je koristila svaku priliku da od male stvari napravi veliku. Rekli su: pogledajte ovog ludog komunističkog blogera koji radi za Obama, možete li vjerovati da komunista radi za Obamu? Naravno da se niko nije mučio da me pita jesam li ja komunista. Samo su to rekli. U Americi imamo dugu tradiciju, još od 60-ih kada su većina akademika i umjetnika zbog optužbi da su komunisti zatvarani, neki od njih to i jesu bili ali većina je jednostavno bila malo lijevo ali ne i komunisti. Postojala je cijela histerija zatvaranja ljudi samo zbog sumnje da su komunisti. Iz kampanje sam naučio da je takve stvari najbolje pustiti da same prođu ali je bilo teško tokom kampanje čuti da ljudi govore sve te stvari a ne moći ih objasniti. Ali nikada se nisam smatrao komunistom iako smo tu zastavu kupili da bismo bili provokativni.

Većina mladih ljudi u BiH ima barem facebook profil ali do sada to nije koristila nijedna politička partija u BiH i skoro da nema online kampanje. Da li bi domaće stranke zaista mogle iskorititi internet za kampanju?
- Naravno da bi. Pitanje je da li će koristi internet da ljudima daju moć ili za svoju propagandu. Da li će korisiti internet samo da postave svoju poruku. Mnogo ljudi je Obaminu kampanju tumačilo pogrešno. Rekli su da koristi internet samo da skupi novac i širi svoju poruku. Drugi su koristili internet samo da kažu ljudima šta da rade a ne kao mi da im dadnu moć i alat da stvari rade sami, da se sami organizuju. Stvarna lekcija iz kampanje nije bila da se novi alati mogu koristiti za stare politike. Lekcija je da se za nove politike mogu koristiti ove mogućnosti, da se ljudima dadne moć. Ako političari ne vjeruju u davanje moći običnim ljudima i ako koristi ove alate na drugi način to je opet ista stara politika. Prvo mora postojati lider koji zaista vjeruje i želi dati moć običnim ljudima. Ako tradicionalni političari pokušaju koristiti te alate neće uspjeti iskoristiti sve njegove mogućnosti. Ono što je tako moćno kod interneta je što velikom broju ljudi možete dati moć da vam pomogne da pobijedite. Ali ako samo koristite internet da stavite samo svoju propagandu onda ne vidim koristi u njegovom korištenju. Samo ako postoje političari sa novim vizijama i vjeruju u vraćanje moći običnim ljudima, takva osoba može koristiti te alate.
Mora postojati kultura učestvovanja. Ako ljudi nisu spremni za učešće onda je nemoguće da se rodi novi vođa. To dvoje mora ići u isto vrijeme. Amerikanci su bili toliko umoreni od Busha i siti korupcije da su razvili želju za učestvovanjem. Naišao je Obama i dao im mogućnost da usmjere tu želju i da djeluju tako da trebate obje stvari u isto vrijeme.

Kako onda ljudi mogu iskoristiti internet za predstojeće izbore u oktobru?
- Najvažnija stvar koju glasači u BiH mogu uraditi je da koriste internet sa istraživanje kandidata i provjere da li donose ispravnu odluku. Ljudi bi trebali čitati Žurnal, naprimjer, i druge nezavisne medije, kako bi dobili objektivnije informacije o kandidatima. Što se tiče utjecanja na izbore znam da online donacije i nisu nešto što se u BiH trenutno dešava ali vjerovatno bi u ovim izborima neko ko je manje poznat i spreman da izazove establišment mogao napraviti napredak koristeći internet da proširi vijest o svojoj kandidaturi. Uzmite Mockusa (Aurelijus Rutenis Antanas Mockus Šivickas, kolumbijski matematičar, filozof i političar op.a.) u Kolumbiji za primjer. On nije pobijedio ali je došao niotkud i skupio 20 posto glasova, koristeći internet da se organizuje.

Ako bi neka politička partija u BiH željela da Vas angažuje da li biste pristali?
- Vjerovatno ne bih jer bih želio ostati politički nezavistan koliko god je moguće. Moj je interes ovih dana novinarstvo i pričanje priča.

Da li ćete se priključiti novoj Obaminoj kampanji?
- Odgovor je isti kao i na prethodno pitanje.

(zurnal.info)

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Haris Silajdžić najoštrije je danas osudio neistine koje je srbijanski tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević iznio u intervjuu beogradskom listu "Danas", saopćeno je iz kabineta predsjedavajućeg.

Vukčević tvrdi da je "bosanska strana došla do jednog od zaštićenih svedoka, nudila mu novac i vršila pritisak na njega da promeni svedočenje pred sudom u Londonu".

-Vukčević dobro zna da je ova tvrdnja potpuno neistinita, jer je pred Sudom u Londonu dokazano da se tzv. zaštičeni svjedok A sam obratio ovom kabinetu još u martu ove godine, ustvrdio da su mu policajci Republike Srpske nudili posao u MUP-u RS ukoliko "pomogne" u slučaju Ganić, da je oslanjajući se na tu ponudu u septembru 2009. godine otputovao u Beograd, te da je s organima tamo razgovarao o događajima od 2. i 3. maja 1992., ali da nije imao puno za reći jer je tih dana bio na drugim lokacijama, kaže se u saopćenju.

Ova osoba je identičnu verziju događaja ponovila uposlenicima ovog Kabineta u julu ove godine. Dva savjetnika u ovom kabinetu su o ovom ponudili svjedočenje pod zakletvom pred sudom u Londonu i sud je ta svjedočenja u potpunosti prihvatio, što je vidljivo iz stengorama.

- Također je ponuđeno i svjedočenje pod zakletvom Philipa Alcocka, bivšeg međunarodnog tužioca u BiH, da nikada nije otkrio identitet ovog svjedoka mojim savjetnicima, što je srbijanska strana prvobitno tvrdila. Konačno, engleskom tužiocu i Milanu Petroviću, Vukčevićevom zamjeniku, su u sudu predočene kopije propusnica Predsjedništva BiH koje dokazuju da je ova osoba posjetila ovaj Kabinet još u martu ove godine kada niko nije znao, niti mogao znati, za postojanje tzv. zaštičenog svjedoka A, navodi se u saopćenju.

Vukčevićeva izjava, stoga, predstavlja najgrublji vid pravnog nasilja.

Upotreba neistina od strane Vukčevića, i pored činjenice da je potpuno suprotna verzija od one koju Vukčević plasira dokazana pred sudom u Londonu, pokazuje da u Srbiji ne postoji nezavisno pravosuđe.

Umjesto toga, pravosuđe u Srbiji djeluje za političke ciljeve i u službi političkog režima, koji ciljevi su i doveli do razaranja na ovim prostorima.

Predsjedavajući Silajdžić smatra neophodnim da pravosuđe Bosne i Hercegovine ispita sve detalje vezane za ovo pitanje, te da upotrijebi sve mjere u cilju zaštite građana Bosne i Hercegovine.

(Fena)

Apelaciono vijeće Suda BiH donijelo je pravomoćnu presudu kojom se Mladen Ivanić, bivši premijer RS-a i aktuelni predsjednik Partije demokratskog progresa (PDP), oslobađa optužbi za nesavjestan rad u službi, odnosno inkriminacija iz 2001. godine. 

Ivanić je oslobođen optužbi da je u svojstvu premijera RS-a u julu 2001. potpisao odluku u vezi sa Sporazumom o vansudskom poravnanju između „Trgokomerca“ d.o.o. i općine Ribnik, a kojim je ovom preduzeću dozvoljena vanredna sječa šume kako bi namirilo vlastita potraživanja na ime izgradnje općinske zgrade, a čime su RS i općina Ribnik navodno oštećeni za 512.941.69 KM.

Stoga su oštećeni u ovom predmetu - RS i općina Ribnik upućeni na parnicu.

Sud smatra da Tužiteljstvo u ovom slučaju nije izvan razumne sumnje dokazalo spomenute inkriminacije, kao ni to da je Ivanić svjesno, odnosno s predumišljajem kršio važeće propise, čime bi nastala šteta viša od 50.000 KM.

Štaviše, Sud je utvrdio da je Ivanić postupio u skladu s ustaljenom procedurom, te da je nakon saznanja da su potraživanja/dugovanja u spomenutom poslovnom aranžmanu izmirena, odnosno da dugovanje spram spomenutog preduzeća ne postoje, inicirao donošenje Odluke Vlade RS-a o obustavi vanredne sječe.

Nadalje, utvrđeno je da je donošenje "sporne" odluke naslijeđeno iz prethodnog saziva Vlade RS-a.

Kako se u obrazloženju presude Apelacionog vijeća navodi, u predmetu "Srpske šume" Miro Jurišić je kao odgovorna osoba (direktor) u preduzeću „Trgokomerc“ d.o.o. za šumsku krađu osuđen na zatvorsku i novčanu kaznu.

U istom predmetu u prvostepenom postupku Sud je Mladena Ivanića oglasio krivim za nesavjestan rad u službi i u junu 2008. godine osudio ga nepravomoćno na 18 mjeseci zatvora.

Inače, Ivanić i Jurišić jedini su u prvostepenom postupku od trinaestorice optuženih u predmetu “Srpske šume” oglašeni krivim, dok su ostali optuženi u ovom predmetu oslobođeni po svim tačkama optužnice.

Prethodno je Vijeće Apelacionog odjeljenja potvrdilo prvostepenu presudu u dijelu u kojem se, u odnosu na optuženog Mladena Ivanića, optužba za krivično djelo "davanje dara i drugih oblika koristi" odbija.

Prvostepena presuda potvrđena je i u dijelu u kojem se optuženi Ivanić oslobađa optužbe za krivično djelo "zločinačko udruženje" i krivično djelo "zloupotreba službenog položaja ili ovlasti u podstrekavanju".

U vezi s osuđujućim dijelom prvostepene presude koji se odnosi na optuženog Mladena Ivanića za krivično djelo "nesavjestan rad u službi" žalba Tužilaštva BiH je odbijena kao neosnovana, dok je žalba branioca optuženog Mladena Ivanića uvažena i presuda Suda BiH od 24. juna 2008. godine je u tom dijelu ukinuta te je određeno održavanje pretresa pred Vijećem Apelacionog odjeljenja.

Ivanić je nakon izlaska iz sudnice izjavio je da mu je drago da je Sud potvrdio da je on bio u pravu, navodeći da je jasno da iza optužnice stoji dio međunarodnih činovnika, koji su, u međuvremenu, napustili BiH.

Ocjenio je neprihvatljivim da postoji "mehanizam za političko discipliniranje" te podržao potpunu neovisnost pravosuđa.

Na dodatni upit o tome da li su u "pakovanje" umiješani i politički konkurenti iz BiH, Ivanić je odgovorio indirektno, rekavši kako je dovoljno "pogledati partijsku pripadnost saslušanih svjedoka", pa da stvari u tom pogledu postanu jasne.

(Fena)

U Memorijalnom centru Potočari 11. jula je ukopano 774 Bošnjaka i katolik Rudolf Hren, fudbaler. Njegov mlađi brat Ivan je poginuo u Srebrenici čim je počelo 1992. Imao je 20 godina. Ukopao ga je imam, jer popa nigde nije bilo. Otac im je sahranjen na pravoslavnom groblju. Rudolf je sahranjen kako katolicima dolikuje, ali je poseban na spisku. Kao broj 01. Srebreničani su 1995. ubijani kao ljudi, a sahranjeni su o državnom trošku kao islamski vernici. Iako i fatiha završava sa amin.

Koliko ravnodušnosti treba da se izbroji 775 zvezda i kakvo je to nebo koje može da ih primi odjednom. Ovogodišnja, deseta kolektivna dženaza u Potočarima je najveća do sada po broju ukopanih i broju onih koji su ih ispratili.

Predsednik Srbije Boris Tadić koji je stigao u Potočare 104 minuta pre komemoracije, nije bio među sedam ambasadora i predsednika država, koji su govorili pred 50.000 ljudi. Neki su mu zviždali, prepoznavši u njegovoj senci Ratka Mladića.

Jedna žena nosi jednu ružu za dva muška deteta. “Konačno sam ga našla, a sada ga ponovo gubim”, kaže starica koja grli tabut sa bratom. Steže tabut, kao da se plaši da joj neko ne otme nešto “njeno”. Na mezarju tri žene različitih generacija miluju dva tabuta. Porodica Jusić je izgubila tri sina, Omer tri sina i dva unuka. Porodica Delić je toga dana sahranila četrnaestoro, među njima i Teofila. Sahranjen je i Munib Hasanović, čiji je otac Rajko.

U Bosni i grobovi mogu biti samo masovni i višenacionalni. Mezarje u Potočarima je prošireno, pa rake spiralno vrludaju. Tu je i nišan rođenog 1983. Pred rakom 24-godišnjaka koji je broj 140, šest žena teši vršnjakinju ubijenog. “Ovo je Republika BiH”, i “Srbija je odgovorna za genocid u Srebrenici”, piše na transparentima na bosanskom i engleskom jeziku. Obe parole se isto pišu na bosanskom i srpskom.

Pet sati posle početka dženaze, komunalci kao poslednjeg ukopavaju čoveka koji nema nikog svog.

U grobnicama su nađene razglednice, naočare, prazni novčanici, upaljači, ključevi, lične karte, ručni satovi, lopata sa slomljenom drškom, rumena lutka sa slomljenom vilicom, omče za vezivanje ruku i nogu... Nekoliko dana pre sahrane planinari su našli jednu čizmu sa kostima noge povezanih žicom. Neki Srebreničani su živi sahranjeni. Ujedali su zemlju pokušavajući da dođu do daha.

Do sada su donete samo tri presude za zločin genocida.

Masovne grobnice obleću rojevi plavih leptira sa belo obrubljenim krilima. Plavi leptir se hrani divljim cvetom iz porodice Artemisia koji izrasta iz masovnih grobnica i do 80 centimetara iznad zemlje. Nalik je maloj, dečjoj hrizantemi. U srednjevekovnoj Evropi su cvet stavljali u jastuke da štiti spavača od zlih duhova; rimski vojnici u sandale da ostanu odmorni. Na mandarinskom kineskom, leptir je simbol dugovečnosti; u japanskoj kulturi čednosti. Grčka mitologija povezuje leptire sa dušom pokojnika. Na srpsko-hrvatskom se pevalo: “Leptiriću, šareniću, hodi k meni amo! Evo imam lepu ružu, pomiriši samo. Ja bih došo, al se bojim kakve igle klete; stisnućeš me, probošćeš me, p' onda, zbogom svete!”

Pravdi podastrti izvođači srebreničkog zločina su Vojska RS i Škorpioni, bivši rezervni sastav srpske policije. Žrtvovani su u ime nedodirljivih bogova zla iz Beograda i sa Pala. Grafit “Bez zuba? Brkata? Smrdi kao govno? Bosanska devojka!”, napisao je na zidu barake u Potočarima koja gleda na groblje anonimni soldat iz Kraljevske holandske armije dodeljene UNPROFOR-u. U haškoj togi Teodor Meron je ocenio: “Bosanski Srbi su muslimane iz Srebrenice promišljeno i metodično ubijali samo zbog identiteta”.

Na nezavršenoj listi nestalih ili ubijenih u Srebrenici je 8.373 imena, od kojih je 500 maloletno, a desetine su žene i devojke. Posle ove praznične nedelje u Potočarima su ostale sahranjene 4.524 žrtve genocida. Lane je Vijeće ministara BiH finansiralo sahranu sa 200.000 konvertibilnih maraka, ove godine sa upola manje novca.

U petak, 7. jula 1995. osam stanovnika Srebrenice umrlo je od gladi. Dan ranije počela je srpska ofanziva. Poslepodne 11. jula hulje na čelu sa Mladićem su šetale Srebrenicom. Predveče 12. jula obesila se o granu 14-godišnjakinja koju su silovali istovremeno sa bratom.

Kolona muškaraca koja je 11. jula počela da beži prema Tuzli bila je dugačka između 12 i 15 kilometara. Neki su se domogli Tuzle u zimu 1996. Obično, do Tuzle se pešači pet dana. Čoveka koji se predao vratili su u kolonu sa iskopanim okom, odsečenim ušima i krstom urezanim na čelo.

Četvero dece između osam i 14 godina iz kolone zarobljeno je 17. jula. Ispričali su da se očajnici iz kolone međusobno ubijaju, a neki vrše samoubistva. Pres služba Drinskog korpusa je snimila dečje svedočenje. Sudbina četvero dece nije poznata.

Egzekucije su počele 13. jula popodne severno od Srebrenice. Preživele iz prvog kruga streljanja čekao je drugi, ali nakon dovoljno vremena patnje. I civili iz Kravice su se latili noževa. U Kravici su posle 14 meseci nađeni dokazi zločina – kosa i krv. Tela nekih od 475 ljudi su bila ugljenisana. U Domu kulture u Pilici, posle godinu dana ispod pozornice nađeni su ljudski ostaci, lične stvari koje je krv otplavila.

Srebreničanin je ispričao u Haškom tribunalu: “Iskočio sam iz kamiona koji je vozio na streljanje. Nisam znao želim li da živim ili da umrem”. U jednom od najvećih masovnih grobova – u selu Kamenica, tridesetak kilometara od Srebrenice, najmlađa žrtva je desetogodišnjakinja. Sahranjeni u Kozluku su imali između osam i 85 godina. Nekima su amputirani delovi tela.

Od 1. avgusta do 1. novembra 1995. mrtvi su se organizovano bacali u sekundarne i tercijarne grobnice. Ostaci istog čoveka nađeni su na više lokacija, udaljenih nekoliko desetina kilometara.

Godine 2004. Vlada RS je saopštila imena 8.732 nestalih i mrtvih iz Srebrenice: 7.793 ubijeno je od 10. do 19. jula 1995. i još 938 ljudi nakon toga. Priznala je da se masovno ubistvo planiralo.

Dve godine ranije, RS je objavila izveštaj o istoj temi prema kome je 1.800 muslimanskih vojnika poginulo u borbama, još 100 od iscrpljenosti, a stotinak je ubila srpska osveta. U publikaciji “Za krst časni i slobodu zlatnu” (naslov preuzet iz epa “Smrt Smail-age Čengića” Ivana Mažuranića, prvog hrvatskog bana-pučanina), Ministarstvo unutrašnjih poslova RS govori o 641 stradalom Srbinu u regionu Bratunac-Srebrenica-Skelani.

U srpskom parlamentu zločin u Srebrenici je 2010. osudilo 127 od 250 zastupnika; u SAD je pet godina ranije sa 370 glasova za i jednim protiv usvojena rezolucija o genocidu. Premijer RS Milorad Dodik preti: “Nećemo nikad prihvatiti kvalifikaciju o genocidu”. U RS, na putu prema Potočarima i 11. jula 2010. stajale su table sa obaveštenjima “Prodajem prasad” i bilbord “Dani maline”.

U Srbiji u to vreme opština Bajina Bašta organizuje hepening “Drinska regata” sa trubačima i takmičnjem u kuvanju riblje čorbe. Bez nacionalnih predrasuda, Drina je od od 1992. do 1999. bila masovna grobnica pobijenih u Bosni i na Kosovu. Dve žene u kupaćim kostimima leže na nezavršenoj terasi sa bliskim pogledom na sahranu ćeretajući 11. jula 2010.

(zurnal.info/peščanik)

Al' da ne duljimo sa dokazivanjem ratnozločinačkih pohoda ovih pravosudnih hulja. Izvjesna tužiteljica Tanja Mrđa ovih je dana podigla, a sudija Osnovnog suda u Banjaluci Spasen Keleman (istog onog suda iz kojeg je u proljeće 92. njegov tadašnji predsjednik Popović protjerao svoje kolege Bošnjake i Hrvate) potvrdio optužnicu protiv Damira Kaletovića zato što je dokumentirao Popovićevu prijetnju sa „metkom u čelo“

Vitomir Popović je aktuelni dekan Pravnog fakulteta u Banjoj Luci. Mogu samo zamisliti kakvom pravu i kojoj pravdi Vito Korleone danas podučava svoje studente al' hajmo polako... Popović je početkom devedesetih, u vrijeme kada je bošnjačka i hrvatska glava u tom gradu bila jeftinija od prijave za ispit na banjalučkom Pravu, bio predsjednik tamošnjeg osnovnog suda. Na to mjesto ga je direktno instalirala zločinačka SDS stranka ratnog zlikovca Radovana Karadžića. U tom periodu Korleone se dokazao kao ozbiljan etnočistač pa se i sada pamti kako su Popovićeve „nesrpske“ kolege sudije protjerivane iz institucije kojom je rukovodio i komandovao Karadžićev zločinac iz oblasti pravnih nauka. Postoji i jedan, dvadesetak godina star dokument, u kojem se dekan Popović navodi kao autor „jedinstvenog Ustava svih srpskih zemalja od Karlobaga do Bijeljine“ i gdje se na tenane, zločinački smireno, „objedinjava“ ustavno-pravni sistem buduće „zapadne Srbije“ od Jadrana do Drine. Prvu se godinu rata Popović dakle bavio „zakonskim uobličavanjem“ ratih zločina koji će kulminirati genocidom u Srebrenici u julu '95. Tako su u proljeće '92. banjolučki Bošnjaci i Hrvati prema Popovićevoj pravnoj praksi ovaj grad napuštali svojevoljno, zapravo iz čiste obijesti, i još su pritom Karadžićevim četnicima ničim izazvani poklanjali vlastitu imovinu (kuće, imanja i ostale nepokretne vrijednosti). Svi ti imovinsko-pravni transferi obavljani su u Popovićevom sudu iz kojeg je Korleone prethodno,kako rekosmo, protjerao svoje kolege sudije bošnjačke i hrvatske nacionalsnosti. Tokom rata, Popović se vrzmao po Karadžićevoj republici i tamo obavljao uglavnom visoke pravosudne funkcije. Nakon Dejtona, postaje ombudsman za ljudska prava Bosne i Hercegovine. Štitio je ljudska prava žarom zlikovca razapetog između svog ratnog predsjednika u bijegu od haškog tribunala i njegovih nasljednika u vlasti Republike Srpske. I Popović se, mora se priznati, u toj mirnodopskoj ulozi solidno snalazio, ustvari snalazio se odlično ukoliko imamo u vidu njegovu kriminalnu, ratnim zločinima bogatu biografiju.

ŽRTVA JE KRIVAC

Kolega Damir Kaletović je prije tri godine u ranije dokumentiranu priču koju smo u 60 minuta u više navrata o Vitomiru Popoviću objavljivali pokušao uvesti i malo „žive riječi“. U profesionalnoj znatiželji da čuje i drugu, u ovom slučaju zločinačku stranu priče, kolega Kaletović se zaputio u banjalučki ured državnog ombudsmana za ljudska prava. I tamo je Popović opet pokazao svoje zločinačko lice-lice ubice koji novinaru direktno zaprijeti „metkom u čelo“. Ali o tome je već sve kazano i zbog te prijetnje Popović uostalom nije reizabran u Ured ombudmana. Iako Popovićeva plata više ne iznosi ombudsmanskih pet-šest hiljada maraka iz budžeta BiH, ovog je etnočistača režim Milorada Dodika zbog „višegodišnjeg širenja mržnje i učešća u ubistvima i ratnim zločinima“ nagradio foteljom dekana Pravnog fakulteta u Banja Luci. Ponekad se Korleone oglasi u izdanjima Željka Kopanje gdje ispaljuje sa velikosrspkih položaja. Često je u društvu sa Brankom Perićem, zaštitnikom ubica iz zloglasnih Mića. Dvojica pravnih eksperata koje je u ratu instalirao Radovan Karadžić a u miru naslijedio Milorad Dodik danas predstavljaju udarni tandem za širenje međunacionalne i međuetničke mržnje sa pravosudnih položaja. Eh, još da nema Rajka Vasića

jedan bi se od ove dvojice bandita iz oblasti pravosuđa sigurno (samo)kandidirao za prestižnu funkciju genseka SNSD-a.

MRĐA ZA (PO)ČETNIKE

Al' da ne duljimo sa dokazivanjem ratnozločinačkih pohoda ovih pravosudnih hulja. Izvjesna tužiteljica Tanja Mrđa ovih je dana podigla, a sudija Osnovnog suda u Banjaluci Spasen Keleman (istog onog suda iz kojeg je u proljeće 92. njegov tadašnji predsjednik Popović protjerao svoje kolege Bošnjake i Hrvate) potvrdio optužnicu protiv Damira Kaletovića zato što je dokumentirao Popovićevu prijetnju sa „metkom u čelo“. Umjesto bilo kakvog argumentiranog „deranja“ ove sramne optužnice (a argumenata na Kaletovićevoj strani je barem onoliko koliko je Korleone protjerao Bošnjaka i Hrvata iz Banjaluke, a Perić zaštitio zločinaca iz Mića), poslužićemo se tragičnim snimkom na kojem zlikovci iz Škorpiona u ljeto '95. pucaju u leđa srebreničkoj djeci. Zamislite samo da je nadležni tužitelj, sudija, sud, umjesto njihovog zakonskog kažnjavanja ubicama iz nekog nenormalnog razloga ponudio da svjedoče protiv snimatelja koji je taj zločin za sva vremena dokumentirao? Znam da pretjerujem, žestoko pretjerujem, znam da režimska optužnica protiv mog kolege nije ništa u odnosu na užasnu sudbinu nevinih žrtava Škorpiona, ali suštinski se, moramo to priznati, ipak radi o identičnoj pravosudnoj odluci. U kojoj žrtva direktne prijetnje sa „metkom u čelo“, u ovom slučaju novinar i moj prijatelj, postaje optuženi samo zato jer je brutalnu prijetnju izgovorenu iz zločinačkih usta ombudsmana za ljudska prava uspio dokumentirati. I to vrlo dobro zna tužiteljica Mrđa kojoj se ovim putem dobrovoljno nudim za optužnicu i to zbog, pazite dobro, pokušaja seksualnog uznemiravanja prof. dr. Vitomira Popovića. Neka mi ne zamjere dežurni režimski kolumnisti zaduženi za kulturu dijaloga, ali buduća optužnica tužiteljice Mrđe koja ima da bude podignuta što prije i to, kako rekosmo, zbog seksualnog uznemiravanja prof. dr. Vitomira Popovića neka se temelji na mojoj slijedećoj poruci, napisanoj pri čistoj svijesti i savjesti, iz bistre glave na tastaturu, sa tastature na hard disc mog privatnog laptopa, a odatle mailom na [email protected]: Vitomire Popoviću, tebe treba kurcem u čelo!

Raširena je predrasuda da islamski vođe i radikalni muslimani, raznorazni vehabije, selafije, mudžahedini, talibani, i kako se već sve ne zovu - nemaju smisla za humor.

I zaista, teško ćete vidjeti nekog od tih bradatih Allahovih koncesionara da se smije: nije njima lako, nije im do smijeha, briga za cijelu ovu nesretnu planetu pala je na njihova leđa, svih sedam neba, milijun hiljada tona teški weltschmerz, ili kako se to već na arapskom kaže, nose ti mučenici na svojim plećima, svi se uokolo samo zajebavaju i smiju, a oni se jedini sekiraju, samo oni paze i brinu za sudbinu lakomislenog, nasmijanog i bezbožnog svijeta.

Ispričate li im najbezazleniji vic o Muji i Sulji, nijedan mišić neće im zaigrati na licu, tek će vas pogledati ravno u oči, pa strogi i ozbiljni kao šerijat reći:

- A što nisu Uroš i Hrvoje, nego baš Mujo i Suljo?

Jebi ga, reći ćete vi, zato što Uroš i Hrvoje teško da će ići klanjati u džamiju, i teško da će ih hodža pitati jesu li uzeli abdest.

- Al' ko ga je onda uzeo, ako nisu ni Mujo ni Suljo? - neće se dati mrgudi u kratkim pantalama. - A kol'ko smo mi shvatili vic, nisu.

Jebi ga, u tome i jest vic, pokušat ćete vi objasniti, al' džabe.

- Pa jasno, vazda Bošnjo lopov, jelde?

Jebi ga, sad su vam već prisjeli i šala i šega i sve, nisam ja izmislio vic.

- Ha, znači priznaješ da je sve izmišljotina! - trijumfalno će zaključiti mrki čuvari svijeta, a vi ćete ih ostaviti i produžiti tekstom pitajući se zašto kako mogu živjeti a da se barem jednom ne nasmiju.

U takvim vašim uskim i tijesnim predrasudama žive svoj tegoban život strogi stražari islama, ljudi koji se nikada ne smiju. Iznenadili biste se, naime, kako se i oni znaju smijati.

Napišete li, na primjer, kakvu poluduhovitu burlesku o budalastim pravoslavnim i katoličkim islamofobima, kojima se na svakom koraku priviđa Al-Qa'ida, koji u svakoj ženi pod maramom vide čečensku udovicu, i u svakom minaretu iranski krstareći projektil - prenijet će vaš tekst svaki čestiti islamski nešto.ba portal, i gle čuda, bit će im smiješno sve ono isto što je smiješno i vama, bezbožnim kaurima koji niste islamofobi i kojima su jednako smiješni idioti što na telefon "Krimolovaca" prijavljuju Al-Qa'idu svaki put kad vide muslimana gdje klanja namaz.

Puni će biti forumi razumijevanja za vaš humor, više će smisla biti za taj humor nego što ga po Allahu dž. š. ima život bez smijeha, frcat će na sve strane smajlići kao mali elektronski meleci, hvatat će se za trbuhe isti oni mrki stražari morala, reda i Božjeg zakona.

- Odlična ti je ona o Urošu i Hrvoju, živ sam se ismijo - tapšat će vas po leđima. - Kako ono, "a što nisu Mujo i Suljo, nego baš Uroš i Hrvoje?"... čitav dan smo se u Mešihatu smijali.

Objavite li, međutim, kakvu poluduhovitu burlesku o budalastim islamskim humorofobima, kojima se na svakom koraku priviđaju oni što im se na svakom koraku priviđa Al-Qa'ida, i koji u svakom vicu o Fati vide one što u svakoj Fati vide čečensku udovicu - eto pravednog vulkanskog gnjeva, eto i vas odjednom među koljačima iz Srebrenice.

Dvije su fotomontaže tako nedavno uznemirile mrke čuvare svijeta. Beogradski je "Blic" u benignoj satiričnoj rubrici objavio benignu fotomontažu glavnog muftije Mešihata Islamske zajednice u Srbiji Muamera Zukorlića odjevenog u odeždu pravoslavnog popa, i odmah je krenula lavina prijetnji, "Blic" je optužen da poziva na pokrštavanje muslimana, pa se redakcija brže-bolje u paničnom strahu ispričala. Nekoliko dana kasnije, na drugoj obali Drine, ismijavajući skandal sa odbijanjem Wojtylinog spomenika u Sarajevu, tjednik "Dani" na naslovnoj je stranici objavio fotomontažu pape Ivana Pavla Drugog pod bijelom ahmedijom. I opet lavina prijetnji i optužbi, opet kauri pokrštavaju muslimane. Ne valja Mujo pod kapom popa Uroša, ne valja ni papa Hrvoje pod Suljinom.

- A što nisu pravoslavni pop i papinska mitra, nego baš glavni imam Mujo i Suljina ahmedija?

Jebi ga, reći ćete vi, baš zato što rimskom papi Mujina ahmedija stoji kao imamu Sulji popova mantija. Dakle - kao salivena.

U tome je, naime, problem - u tome što su u svojoj smrtnoj ozbiljnosti isti kao njihovi smrtni neprijatelji - ali to je još uvijek manji problem. Drugi je mnogo veći. Bošnjačkim čuvarima svijeta nije, naime, smijeh najveći grijeh samo zato što je tako rekao Allah dž. š., baš kao što je tako kaurima rekao Krist, Hristos, kako li se već zove onaj križarski pejgamber koji se nikad ne smije.

U drugoj su oni misiji: smijeh je posljednji identitetski znak što je preostao balkanskim, bosanskim muslimanima, posljednja prepreka njihovom privođenju autentičnom saudijskom islamu. Nakon alkohola, svinjetine, bluda, rock'n'rolla, mini-suknji, Djeda Mraza i ostalih poroka kojima je Zapad zaveo bosansku braću, valja sada posebnom firmanom ukinuti i bezbožni smijeh, najvećeg neprijatelja svakog pravog muslimana.

Jer smijeh je zapravo - a ne šljivovica ili pršut - temeljna identifikacijska oznaka bosanskog muslimana, ono po čemu se jednako definitivno i definicijski razlikovao jednako od svoje duhovne braće na Arapskom poluotoku, kao i od svojih susjeda na Balkanskom, s kojima su dijelili sve - od jezika, pisma i kulture do rakije i roštilja - baš sve osim tog autentičnog, subverzivnog smijeha.

Smijeh je ono što je Bošnjake izdvajao od jednih i drugih, jedino po čemu se taj narod istinski izdizao iznad ostalih, i smještao u generalnu skupštinu ozbiljnih nacija, onih dakle koje se ne mjere ni površinom, ni brojnošću, ni violončelima po broju stanovnika, ni metražom filozofske hrestomatije. To su kulture koje se smiju na svoj račun, i koje se na svoj račun najslađe smiju - da, da, samo se ozbiljne nacije smiju na svoj račun - malo, odabrano društvo Engleza, Židova, Čeha i njima sličnih.

Poput, recimo, Bošnjaka.

Nisu Muju i Sulju izmislili ni vatikanski agenti ni beogradska Akademija nauka, nemaju ni Hrvati ni Srbi Muju i Sulju, oni su se svih tih godina nacionalne emancipacije smijali Cigi i Bosancu. Zato su Mujo i Suljo - i onda kad im obuku popovsku odeždu i onda kad sami rimskom papi stave svoju ahmediju - posljednji istinski čuvari bošnjačkog identiteta.

Zato će Muji i Sulji, kojima glave nisu uspjeli doći ni Hrvatsko vijeće obrane ni Željko Ražnatović Arkan, na kraju presuditi mrki čuvari svijeta. Ljudi koji se ne smiju, jer - kako kaže njihov zakon - tko se najslađe smije, posljednji se smije.

(Preneseno iz Nezavisnih novina/zurnal.info)

Pripadnici Odjela kriminalističke policije (OKP) PU Bugojno oglasili su se saopćenjem za javnost povodom priloga i informacija o terorističkom napadu u Bugojnu, koji su objavljeni u programu Federalne televizije.
Prema njihovom mišljenju, novinari FTV-a proizvoljno su i bez ikakvih dokaza naveli da je osumnjičenog izvršitelja terorističkog napada štitio bivši šef OKP-a a sada načelnik PU Bugojno Islam Čaušević. Bez ikakvog dokaza, naveli su da je Haris Čaušević zv. Oks u rodbinskoj vezi s Islamom Čauševićem, što nije tačno.
-Sumnjamo da su zlonamjerno informirani od stvarnog rođaka Harisa Čauševića, koji je visokopozicionirani službenik MUP-a SBK. Bugojanska javnost zna o kome se radi, ali se među građane uvukao strah, zbog čega nisu spremni pričati o tome, ističu pripadnici OKP-a PU Bugojno, dodajući da je Islam Čaušević jedan od rijetkih profesionalaca, koji je svojim radom doprinio rješavanju daleko većeg broja slučajeva, u odnosu na ranije.
Odgovorno tvrde da im Islam Čaušević nikada nije branio, niti ih spriječavao da primjene zakonske mjere i radnje u slučaju Harisa Čauševića-Oksa. Dosad je, navode pripadnici OKP-a, jednom izvršen pretres kuće i popratnih objekata i protiv njega je sačinjeno više izvještaja, koji su pravovremeno i uz znanje Islama Čauševića, dostavljeni službenicima MUP-a SBK i Federalnoj upravi policije. Zašto oni nisu poduzeli potrebne mjere i radnje iz svoje nadležnosti nije im poznato.
Pripadnici OKP-a PU Bugojno navode kako su svjesni da bi zbog saopćenja koje su potpisali mogli imati problema od nadređenih. To su, naglašavaju, morali uraditi jer žele da javnost sazna pravu istinu, koja je, po njima, izostala u emisijama FTV-a.

(Fena)

MINEL I MARTINA

Minel i Martina su dvoje tipičnih mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine. Nemaju posao. Nemaju vlastiti stan. Žive s roditeljima. Studiraju da bi zaradili bezvrijedne diplome koje niti njihovi profesori ne priznaju. Kad se, akobogda, zaposle, vjenčat će se i podići sprat na roditeljskoj kući. No, do tada, Minel vozi očevu Fiestu. Taj auto je jedina sloboda za Minela i Martinu, i kuća i krevet i ljubavno gnijezdo. Vikendom iz prigradskog naselja mogu se odvesti u grad, a pri povratku kući negdje parkirati i, hvala bogu, zdrava djeca, pohvatati se i kresnuti na oborenom suvozačkom sjedištu.

JEBODROM

Jebodrom je narodni naziv za neki skriveni plato, livadu do koje se mladić i djevojka mogu dovesti roditeljskim autom, parkirati ga, pojačati glazbu, oboriti sjedište i pojebati se, onako klinački, s puno nestrpljenja, skvrčeni jedno nad drugim, podignute suknje i spuštenih hlača. Vikendom, jebodrom je pun automobila koji se treskaju svaki u svom ritmu, ovisno o žestini omladine, a bogami i kvaliteti amortizera.

CRNA KRONIKA

Jučerašnja crna kronika (od srijede, 14.07.) kaže da su, u noći s ponedjeljka na utorak, ljubavnici iz naše priče napadnuti od strane veće grupe muškaraca, koji su svojim izgledom i ponašanjem podsjećali na ljudsku podvrstu zvanu Vehabije. Pripadnici te podvrste palicama su napali automobil i tukli Minela, Martinu su odvukli u stranu, a vrhunac incidenta se dogodio, kaže crna kronika, kad je netko od napadača ispalio dva hica iz pištolja kalibra 7, 65 u Minelovom smjeru. Nakon pucnjave napadači su se razbježali, Minel je završio u bolnici, a Martina u šoku. Nakon policijskog očevida na mjestu nesreće pronađene su čahure kalibra 7, 65, tragovi krvi i palice. Privedeno je nekoliko osumnjičenih od kojih je Minel prepoznao jednog. Privedeni A.M. je zadržan u pritvoru i za sada se brani šutnjom. Policija i dalje traga za revolverašem.

Očevidci inače tvrde da u posljednje vrijeme skupina od tridesetak mladića noću po mostarskim jebodromima nose svjetiljke i palice u potrazi za griješnim mladim parovima, koji se, eto, usuđuju voljeti i tu ljubav tjelesno upražnjavati.

PRIČA SA ZAPADNE STRANE

Priča sa zapadne strane uvjereno kaže da su napadači bili Vehabije, koje su oformile „Šerijatsku policiju“ te noću bazaju po kojekakvim vukojebinama sve kako bi kaznili nevjernike. Eto kako Balije žele suživot.

PRIČA SA ISTOČNE STRANE

Priča sa istočne strane govori kako se radi o izoliranom incidentu, koji je produkt puke mladalačke obijesti i klinaca koji se igraju Paklene narandže, a ovi Latini samo lože situaciju s tim Vehabijama.

ŠERIJATSKA POLICIJA

Očit medijski konstrukt. Naziv atraktivan za korištenje u medijima i pogotovu za izazivanje raznoraznih paranoja.

DJETINJSTVO U SLOBINOJ SRBIJI

Nakon incidenata na Queer festu u Sarajevu, Vehabije sam usporedio sa srpskim i hrvatskim skinheadima. A evo i zašto.

Naime, dok sam išao u srednju školu Somboru često sam se sukobljavao sa skinheadima. Oni su, u to vrijeme, u Slobinoj Srbiji, bili neka vrsta policije za supkulturne skupine, a sve kako ne bi ispalo, u slučaju policijske intervencije, da država gazi vlastitu nepoćudnu sotonističku omladinu. Nepoćudna sotonistička omladina je ona koju boli ćuna za pravoslavlje i Srbiju te samo želi život bez sankcija i rata.

Isti slučaj, pričali su mi prijatelji, bio je i sa skinheadima u Hrvatskoj. Ono, nemoj da policija bije ove što su protiv rata i samim tim protiv Hrvatske, nego daj onim ćelavim nacistima da ih riješe i spuste na zemlju, doslovno na zemlju, pod Doc Martens čizme sa metalnim brooksom.

No, što je kod nas po srijedi? Naprosto, moral koji se promiče u javnom životu, nametnute norme ponašanja zasnovane uglavnom na strahu da te Hadžija ne ulovi kako jedeš krmetinu ili Fra X ne primijeti da si rijetko na misama, te potpuna nebriga politike za svakodnevni život daju za pravo svakom moronu da si umisli da je upravo on taj koji ima odrediti drugima kako se trebaju ponašati. Ako je moron još i pripadnik kakvog čopora eto ti veselja. Jeboteled, okruženi smo gomilom ustaško – četničko – vehabijskih pičkica koje nas gaze na svim razinama, bacaju bombe na policijsku stanicu, prebijaju druge i drugačije, kamenuju ekipu koja čisti antifašističke spomenike, ne daju klincima da se ševe, a država i policija ni mrd. I nigdje one stare dobre živi i pusti druge da žive. Nitko ti brate ne brani da živiš kako god hoćeš, ali nemoj ni ti drugima uskraćivati to pravo.

CONSPIRACY THEORY

Moguće je da su se mladi vehabiti organizirali i odlučili stati na kraj ponašanju koje im se ne dopada i nije u skladu s njihovim životnim nazorima. No, bojim se, ako to i jeste istina, da su za takvo što dobili naputke od svojih vjerskih i političkih vođa. Bojim se da većina ovih incidenata, koji se, gle slučaja, događaju u predizborno vrijeme, ima političku pozadinu i želju da se, kao i obično, u političke svrhe, manipulira ljudskim strahom, kako bi se narod još jednom podijelio, kako bi ponovno imali plimu nepovjerenja spram susjeda te kako bi u crkvama i džamijama s minimumom truda mogli navesti ljude da glasaju za one koji su ih u stanju obraniti od onih tamo, drugih, majku im vlaško balijsku, opet nam djecu ubijaju.

I kako to, jadni moj Mostar, da se nekim slučajem gradski derbi između Veleža i Zrinjskog igra baš u prvom kolu, a ne recimo u 11. mjesecu? Ja i tu vidim dio predizborne kampanje koalicije za razjedinjeni Mostar, SDA – HDZ. De, brate Jozo/ brate Meho, da mi ovo još malo zakuhamo, zvrcni onog iz nogometno fudbalskog saveza da nam to rješi, valjat će nam!

No, jebeš mene i moje teorije, ja sam očito totalno lud. A i vi ste sjebani čim ovo čitate.

Nego, izbjegavajte jebodrome, izbjegavajte određene ulice, ove i one ljude, ili jednostavno ne izlazite iz kuće i tražite azil u Skandinaviji čim nam ukinu vize.

(zurnal.info)

Srebrenica je Kafkin cvijet na boku Bosne. Ciničko-sadistička orgija, koja je započela uvođenjem embarga na uvoz oružja kojim bi se napadnuti branili, nastavila odlaganjem vojne intervencije koja bi okončala rat, eskalirala saučesništvom holandskih trupa u srebreničkom masakru, okončava pozivom na smrt bolesnom: okreni se budućnosti

»There is No-One That Will Take Care of You« – Will Oldham

»Ni mrtvi neće biti sigurni od neprijatelja ako pobijedi. A taj neprijatelj nije prestao pobjeđivati«, kaže Benjamin u 6. Povijesno-filozofskoj tezi.

U svom pesimizmu, ova misao nadmašuje čak i onu koja se pripisuje Platonu, a kaže: Samo mrtvi su doživjeli kraj rata. Po Benjaminu, vanredno stanje je permanentno i ne ukida ga čak ni smrt. Naprotiv: mrtvi su ulog u svakom sljedećem sukobu.

Strateška kota

Doista: Srebrenica nije okončana. Traje punim intenzitetom, bitke se vode na brojnim frontovima. U entitetskim školskim udžbenicima, koji promovišu različite istorijske istine o pokolju, na trgovima na kojima mirnodopske vojskovođe otkrivaju biste ratnih zločinaca, u atinskim sudovima gdje Grci koji su u Bosni ratovali da bi pomogli »pravoslavnoj braći« tuže novinare i tvrde da Srebrenice nije bilo, u Srbiji, gdje policajci, u rijetko viteškom činu, umjesto Ratka Mladića privode njegovu suprugu, u Vladi i na ulicama Kanade, gdje se bošnjački i srpski emigranti bore za kontrolu strateške kote »genocid«...

U znamenitoj 9. tezi, onoj koja počinje pominjanjem Kleeove slike Angelus Novus, Benjamin piše: »Anđeo povijesti zasigurno tako izgleda. Lice je okrenuo prošlosti. Tamo gdje mi vidimo lanac zgoda, on vidi samo katastrofu koja neprestano gomila razvaline na razvaline i baca ih pred njegove noge. Htio bi još ostati, probuditi mrtve i popraviti razvaljeno. No iz raja dopire vihor koji mu se uhvatio u krila, a tako je jak da ih anđeo više ne može sklopiti. Taj ga vihor nezadrživo tjera u budućnost kojoj je okrenuo leđa, dok hrpa razvalina pred njim raste do nebesa. To što nazivamo napretkom, taj je vihor«.

Da bi iluzija napretka bila održana, nužno je brutalno, pješadijsko-artiljerijsko-avijacijsko dejstvovanje ideologije. Bombardovanje tolerancijom, suočavanjem sa prošlošću i nadom u budućnost odvija se bez predaha. Svjetsku politiku čija je ideologija napredak, Benjamin međutim smatra nihilističkom.

Vihor, za kojim ruševine padaju na ruševine i kosti padaju na kosti – to su udaraljke koje tuku ritam istorije – nosi nas u zajedničku i bolju budućnost, koja izgleda obećavajuće i blještavo samo zato što smo oduvijek bili u stanju guzicu okrenuti kosturnicama. Dobro zdravlje i loše pamćenje – rekla je Ingrid Bergman kada su je pitali što je potrebno za sretan život.

Nema nikog, nema ničeg što bi moglo zaustaviti naše pomirenje. Kao što nije bilo nikoga ko je mogao zaustaviti naš sukob. Ili je arhitekta našeg rata ujedno i arhitekta našeg mira? Suočavanje sa prošlošću samo što nije gotovo: čitav je region nestrpljiv da se okrene zajedničkoj budućnosti.

A šta nas, osim prošlosti, čeka u budućnosti?

U pokušaju da odgovorimo na to pitanje, uzgredno, gotovo nehajno pomenimo da je genocid u Srebrenici, koji nije bio out of the blue incident, nego logični i predvidivi krešendo dvostruke agresije na Bosnu, ostavio direktne političke posljedice. Sada se neprekidno ponavlja mantra o »istini« i »suočavanju sa istinom«. Sve se svodi na počast žrtvama te pronalaženje i kažnjavanje počinilaca. Ali se dobro vodi računa da ta istina ostane metafizička, a osim toga i ne-jedna. Da istina ne ostavi bilo kakve fizičke posljedice. Ovdje se mora biti vulgarni istorijski materijalista: ako ćemo već o istini, »Istina o Srebrenici«, sa ili bez Mladića u zatvoru, gola je laž, rutinski cinizam, ukoliko ta istina nije fizički, politički uobličena. A politička artikulacija istine o Srebrenice može biti samo jedno – ukidanje Republike Srpske, poništenje političkih posljedica genocida i vraćanje političkog stanja na ono prije zločina. Ako se osuđenim lopovima oduzima imovina stečena krađom, kako je u bosanskom slučaju moguće sprovesti pravdu ako se ne oduzme stečeno genocidom? Ubijenima pomen i zvučne fraze, ubicama zemlja i vlast. Gdje je, tačno, tu pravda , a gdje pomirenje?

I ta ogavna fraza »nikada više«, »never more«, koja u slučaju Srebrenice i Bosne ne zvuči kao obećanje, nego kao prijetnja: kao zloslutni refren koji ponavlja Poov gavran. »Nikada više« genocid kojim su počinioci postigli svoj politički cilj znači samo jedno: da je genocid pravno nedozvoljen, ali praktično itekako isplativ. Stoga »nikada više« koje ne povlači političke posljedice znači samo jedno: »ponovo«. Znači: Genocid? Da, molim. Who Dares Wins. Sreća prati hrabre. Pregaocu Bog daje mahove. Neka bude što biti ne može. Itakodalje...

Rorschachova mrlja

Srebrenica je mrlja na našoj čovječnosti, poručili su evropski glavari. Doista? Što bi to trebalo da znači, kada je sama čovječnost Rorschachova mrlja, u kojoj je moguće vidjeti Božiji lik, ali i nakazu? A što ako je u Srebrenici nesputano, svojim riječima, progovorila naša čovječnost, što ako je tu naša čovječnost iz sveg glasa zapjevala, nakon što je uklonjeno sve što ju je sputavalo? Što ćemo sa tom pjesmom, koja je smrtonosna kao pjev sirena?

Pjevali su i holandski vojnici. Na snimku koji prikazuje njihovo slavlje zbog povlačenja iz Srebrenice, vidimo ih kako blatnjavi i pijani pjevaju I Will Survive – ja ću preživjeti. Više od 8 000 ljudi nije preživjelo.

Genocid u Srebrenici bio je (uvijek) traumatični upad Realnog koji je razbucao simbolički okvir koji su činili zakoni rata, Ujedinjene nacije, sistem kolektivne bezbjednosti, opominjuća moć Holokausta... Slikovnicu koju smo sebi predstavljali kao etičku mapu politike Srebrenica je razbucala onako kako je Mladić cijepao dokumenta o primirju. Na nemisliv zločin može se odgovoriti samo nemislivom kaznom.

Razlika između onih koji vjeruju u jednog Boga koji će, kasnije, svesti sve račune, kazniti krive i nagraditi prave, i onih koji vjeruju u institucije svjetske pravde koja će rasporediti krivicu i omogućiti pomirenje, mnogo je manja nego što i jedni i drugi vole da misle. I jedno i drugo, i njihov Bog i njihova pravda, postoje samo u odsutnosti i obećanju. Njihov Bog stiže prekasno za žive, njihova pravda stiže prekasno za mrtve. I jedno i drugo slabi je lijepak koji makete prihvatljivog svijeta koje držimo u rukama sprječava da ne iscuri kroz naše prste.

Nema povratka: cijepanje tkiva je nepovratno, rana je nezacjeljiva. Evropa stoji nad Bosnom kao Kafkin seoski ljekar nad mladićem na čijem bedru cvjeta rana ružičasta, otvorena kao kop rudnika, iz koje vire drski crvi, gojazni od krvi bolesnika. Stoji nad Bosnom i u sebi misli: »Jadni mladiću, tebi nema leka. Pronašao sam tvoju veliku ranu; od tog cveta na svom boku ćeš propasti«.

Srebrenica je Kafkin cvijet na boku Bosne. Ciničko-sadistička orgija, koja je započela uvođenjem embarga na uvoz oružja kojim bi se napadnuti branili, nastavila odlaganjem vojne intervencije koja bi okončala rat, eskalirala saučesništvom holandskih trupa u srebreničkom masakru, okončava pozivom na smrt bolesnom: okreni se budućnosti.

(zurnal.info)

Prvi posao nove vlasti nakon oktobarskih izbora biće da konstatuje da je Republika Srpska finansijski uništena, da fondovi nisu samo prazni, već prezaduženi i da će plate budžetskih korisnika, kao i penzije, krenuti ka dole, strelovito, sa tendencijom da penzioneri već u novoj 2011. ostanu bez svojih primanja. Jednostavnije rečeno, nova vlast (ma ko je činio) samo će moći da zaključi kako je sve propalo i satrveno.

GULAG RS

Za samo četiri godine, «bolji dio Bosne i Hercegovine» postao je ekonomska crna rupa koja je progutala sve ekonomske potencijale. Stotine miliona maraka, narodnih para, preliveno je u džepove kriminalaca i hohštaplera. Novac od prodaje Telekoma koji je trebao biti izvanedna razvojna šansa, proćerdan je na fiktivnim projektima. Sa jedinim ciljem da ta sredstva završe na privatnim računima ovdašnjeg despota i njegove bezočne kamarile. Ekonomski stručnjaci, doduše oni izvan kontrole režima, listom se slažu da je Republika Srpska finansijski devastirana i da svim njenim građanima slijedi «gulag», iz kojeg neće izaći godinama.

Uprkos tome, režimski mediji i dalje trube o napretku; projektima koji nikako da dođu; virtualnim ulaganjima poput autoputa prema Doboju; ekonomskoj stabilnosti, koja više ni u udžbenicima ne postoji..., a ako im se koji put i omakne neka rečenica o stvarnim problemima, dežurni krivac je recesija. Otkud svjetska ekonomska kriza u «boljem dijelu BiH», nikom nije jasno, jer je gospodar života i smrti i svih budžetskih sredstava Milorad Dodik još krajem prošle godine uzvikivao da ovaj entitet ne pati od tih bolesti, te da je recesija još samo jedna u nizu prljavih zapadnih igara koja se na njegovom gumnu neće odigrati. Isti taj Dodik sada koristi svaku priliku da optuži recesiju za sve one pljačke i prevare zbog kojih je budžet prazan, a penzije i plate kasne u sred izborne godine. «Šta će biti tek nakon izbora?!», pitaju se oni hrabriji. Sudeći prema Službenom glasniku RS od 24. i 28. juna ove godine, biće potop.

Budžet je poluprazan, a tekući prihodi su nedovoljni da se pokriju svi troškovi. Zbog toga Dodik poseže za ono mao novca preostalog od prodaje «Telekoma Srpske» u pokušaju da sačuva kakvu takvu stabilnost do 3. oktobra, a nakon toga zna se - sunovrat. Tako je u «Službenom glasniku RS», od 24.06.2010. godine objavljena Odluka o korištenju sredstava sa računa posebnih namjena.

«Ovom odlukom odobrava se korištenje sredstava sa računa posebnih namjena u iznosu od trideset miliona konvertibilnih maraka, a u cilju izmirenja dospjelih budžetskih obaveza», navodi se u dokumentu koji je donijela Vlada RS.

IZ ŠUPLJEG U PRAZNO

Notorno je, znači, da su prihodi pali i da se poseže za nezakonitim finansijskim transakcijama kako bi se održao predizborni socijalni mir. Još se navodi da se novac ima vratiti na račun (što je zakonska obaveza) do kraja ove godine, ali od toga nema ništa iz prostog razloga što slijedi dalji pad prihoda.

Naravno da niko iz vlasti nije našao za shodno da obrazloži u koje svrhe će biti utrošeno pomenutih 30 miliona, dok izvori «Žurnala» smatraju da će najveći dio ovih sredstava biti upotrijebljen za isplatu junske penzije.

Mjesečna svota potrebna Fondu PIO za isplatu penzija iznosi preko 72 miliona maraka. Trećina ovih sredstava prikupi se od dažbina na plate budžetskih korisnika, pa je izvjesno da je znatan dio novca od onih 30 miliona završio na računima Fonda PIO. Jednostavnije rečeno, Vlada RS je sama sebi posudila novac kako bi izmirila obaveze budžetskih korisnika prema Fondu i time omogućila isplatu penzija. Iz šupljeg u prazno će se moći presipati još par mjeseci, a onda slijedi kolaps.

Potvrđuje to i Odluka o odobravanju avansne uplate sredstava, objavljena u «Službenom glasniku RS» 28. juna 2010. godine.

«Odobrava se Ministarstvu rada i boračko invalidske zaštite da sa pozicije - namjenska izdvajanja Fondu PIO - avansno uplate Fondu PIO 6 miliona KM kako bi bili u mogućnosti da na vrijeme isplate penziju za juni 2010. godine i izvrše povrat dijela kreditnih sredstava povučenih za isplatu penzija za maj 2010.», navodi se u odluci Vlade RS.

Ovaj dokument potvrđuje stravičnu dubiozu Fonda PIO i ukazuje da će penzije u ovom obimu biti isplaćene još za septembar, a nakon toga slijedi smanjenje i potpuna obustava isplate. Bitno je naglasiti da su godišnja namjenska izdvajanja iz budžeta u Fond PIO ravno 200 miliona maraka, odnosno cca 16 miliona maraka mjesečno. Ta sredstva su bez sumnje uplaćena Fondu, kao i dio od onih već pomenutih 30 miliona. Međutim, sve to bilo je nedovoljno te je Vlada RS posegnula za novcem koji tek u narednim mjesecima treba doznačiti ovoj instituciji. Pare se troše unaprijed i za par mjeseci će se naći pred zidom na kojem velikim slovima piše: para više nema!

KREDITOM DO PENZIJA

Da će tako biti, potvrđuje i sama odluka Vlade RS u kojoj se ističe da će onih 6 posuđenih miliona morati da se vrati do kraja godine

«Sredstva iz ove odluke Fond PIO će vratiti do kraja 2010. na način da redovne tranše, počevši od oktobra, umanjuje za dva miliona konvertibilnih maraka», navodi se u odluci Vlade. To znači da u navedenom periodu namjenska izdvajanja neće više iznositi 16 miliona, kao do sada, već 14 miliona. Biće ona i manja, jer slijede isplate penzija za juli, avgust i septembar, kada će Vlada RS morati ponovo avansno intervenisati i u Fond upumpati pare predviđene za oktobar, novembar i decembar.

Bitno je primijetiti da se u odluci Vlade navodi i da će avansirana sredstva biti upotrijebljena i za «... povrat dijela kreditnih sredstava povučenih za isplatu penzija za maj 2010.», iz čega je jasno da ni u tom mjesecu prihodi Fonda nisu bili dovoljni za isplatu penzija, već su morali posegnuti za kreditom. Izvor Žurnala iz vrha Fonda PIO kratko nam je rekao: »Mi smo u agoniji. Niti znamo šta da radimo, niti možemo išta da uradimo. Čekamo slom!»

Tokom prošle godine ova institucija podigla je ukupno 444 miliona kredita da bi uspjeli da isplate sve penzije. Prema procjenama stručnjaka, Fond je prošlu godinu završio sa najmanje 200 miliona minusa, za koje nema nikakvih mogućnosti da ih nadoknadi. U januaru 2010. vlada je intervenisala da bi se isplatila decembraska penzija. Dodik je tada naglasio da je Vlada bila navodno dužna Fondu 38,6 miliona, što bi trebalo da znači da republičke institucije nisu uplaćivale doprinose, te da su svjesno dovodile isplatu penzija u pitanje. Prema Dodikovim riječima, Vlada je 4. januara ove godine uplatila Fondu ukupno 55, 2 miliona, što znači da je ova institucija tokom decembra ukupila samo petnaestak miliona, a to nije dovoljno za isplatu ni petine penzija.

Vlada je krajem decembra prošle godine donijela Odluku o davanju saglasnosti za kratkoročno zaduživanje Penzijsko invalidskog Fonda. Tako se ta institucija zadužila dodatnih 38 miliona maraka, kako bi isplatili februarsku penziju, a sudeći prema vladinoj odluci od 28. juna ove godine, krediti su uzimani i u martu, aprilu, maju.

Čemu sam žrtvovala tolike mjesece trudnoće i zašto sam nabacila ove silne kilograme ako ne mogu da budem autoritet u oblasti djece, obitelji i sređenog života? To što je ona pred porod zgodnija nego ja deset godina prije trudnoće također ne pomaže

Nedjelja, posljednji dan Prvenstva. Nevjerovatno, ali i ja sam osjetila srse uzbuđenja a da ih nije uzrokovao pretjesan grudnjak. Da li zbog 200 grama čokolade ili zbog tog što mi je najdraži obećao malo valjanja po sijenu ako budem dobra no umalo i ja ne izađoh na balkon pred utakmicu da se poput ovih mojih komšijskih neandertalaca proderem u nebo. Ali me zadržala pomisao da ću tako izgubiti dobar glas. Zato sam podviknula mužu da malo brže poradi po kući, sad će doći ljudi, ne mogu sve ja valjda vidiš da držim dijete u rukama pobogu zar nije dosta što sam ga rodila...

FEMINIZMU SVAKA ČAST

Utom dođoše gosti, ona najdraža sorta: žena pred porodom a muž sluđen i željan savjeta uz koje će mu, misli jadan, biti lakše. A ne vidi ovog mog što se osušio, hi hi hi.

Piva, grickalice, meze, tv podešen, dijete smireno, mačak najeden i utakmica može da počne. I počela je. Traje li traje, nigdje akcije, nigdje uzbuđenja. Njene i moje oči se spojiše i veče je poteklo očekivanim tokom.

Koliko ti imaš benkica? pita ona zahvatajući u zdjelu sa čipsom.

Mogu ti reći premalo, odgovaram odmah ojađeno dok sam lizala 14tu kuglu sladoleda.

I uputismo ti se mi tada u diskusiju o propuštenim šansama za kupovinom neophodnih dugih, kratkih, sa i bez rukavica gegica, bodija, pidžamica toliko žestoku da sam se prvi put otkad traje prvenstvo dobro oznojila. Od muke. Moja drugarica čini mi se kupila je više i bolje stvari svom potomku od mene i ta misao mi nikako ne da mira.

Feminizmu svaka čast, borila sam se, borim i boriću za ženska prava uvijek. Ali kad je u pitanju moja nasljednica i trošenje velikih i kreditnih sredstava na nju u ostvarenju svih mojih pretenzija, svaka druga žena istih platećnih moći mi nije prijateljica.

Dok je Robben gubio priliku utakmice u 61 minuti, nas dvije smo napredovale na terenu podjednako. Čas je ona na mojoj polovini kad mi kao slučajno kaže da ima 1853 benkice i 425 čarapica čas ja kad otkrijem pukotinu u njenoj odbrani – treba da se porodi svaki čas a nema šesnaest vreća za spavanje! Ha! Dok joj dočaravam kakve se sve opasnosti kriju ako dijete u avgustu spava otkrivenih leđa, a znamo da je to sudbina sve djece koja nemaju dotične vreće za spavanje, vidim kako ona zuri u svog dragog sa nesumnjivim prijekorom u očima. I odjedanput večer je opet dobra, utakmica nije uopšte loša i ja se nasmijem najdražem sa određenim obećanjem u očima.

Osam minuta kasnije sjajan udarac Davida Villa u posljednji trenutak je izblokirala odbrana Holandije a u mojim se vuvuzelama nakupilo podosta pljuvačke. Naime, ova moja, inače jako dobra drugarica, kupiće kolica tri u jedan. Njihova autosjedalica je mnogo masivnija nego naša, a i dijete će im imati neobičnije ime od imena moje nasljednice. Kako divno ime govorim dok u sebi šištim prokletstvo! I u tom nadigravanju dođe i 90ti minut i odluka o produžecima.

PRODUŽECI SU POČELI

Dok sam u kuhinji mahnito rezala voće za salatu razmišljala sam kako da spasim ovo veče. Ipak smo najdraži i ja iskusnija ekipa, narandžasti đavoli, srca kao u lavova, valjda imamo čemu da naučimo ove nadobudne buduće roditelje. Čemu sam žrtvovala tolike mjesece trudnoće i zašto sam nabacila ove silne kilograme ako ne mogu da budem autoritet u oblasti djece, obitelji i sređenog života? To što je ona pred porod zgodnija nego ja deset godina prije trudnoće također ne pomaže. Vidim da su joj nožni nokti nalakirani što znači da je i dalje savitljiva. Slika mene kako ječim u hodniku dok mi muž pokušava saviti nogu da je ubaci u kaljačicu br 44 tokom devetog mjeseca bubnja mi u očnim dupljama. Osjetila sam svim svojim bićem kako je bilo Rooneju kad je pročitao gdje kotira on a gdje Cannavaro na ljestvici ljepote. Moram nešto smisliti podhitno.

Produžeci su počeli. I, 116 minuta i za mene i za Andresa Iniesta pokazala se presudnom. Dok je on zabijao taj gol meni je oko zapelo za novu spravu koju nam je donijela prijateljica iz Rima. Tommy tub revolucionarna kadica za kupanje beba. U stvari to je jedna kanta za kreč ali dijete je u njoj kao u majčinom trbuhu, samim tim i sretno i zadovoljno dok se kupa. Slatko sam ih upitala žele li prisustvovati večernjem kupanju moje nasljednice. Oni su naravno pohitali nadajući se da će šta naučiti prije nego što i njihovo pokuca na vrata kad ono...Izvadih Tommy Tub iza leđa, sažeto ali detaljno objasnih šta je to i ležerno ubacim nimalo sretno dijete u njega (neće da sarađuje u ključnim momentima, tu je na njegove)

I kad čuh Ovo sigurno nema kod nas, zar ne? shvatila sam da večer s prijateljima dok gledamo posljednju tekmu Svjetskog prvenstva 2010 uopšte nije loša. Dapače.

Samo ne bih voljela da se često ponavlja. Dženana majka nije nimalo fina i politički korektna kao ona normalna Dženana.

(zurnal.info)

Exit 2010, koji je startovao u četvrtak uveče, priveden je kraju rano jutros. Nije ovo bio najbolji, ali ni najgori festival na Petrovaradinskoj tvrđavi. Nije imao rekordnu posetu i mnogobrojne zamerke po pitanju ponuđenog programa odavno su u opticaju, ipak, mora se priznati, i ovaj festival je bez problema uspeo da zabavi svoje posetioce, pogotovo one iz inostranstva i one koji nemaju više od 22 ili 23 godine. Njima će se ova novosadska muzička manifestacija i ubuduće obraćati.

Mafijaška svadba

Najzanimljiviji sinoćni koncert, ipak, više se svideo nekoj malo starijoj ekipi. Priča je sledeća... Pevač Mike Patton, klavijaturista Roddy Bottum, basista Billy Gould, bubnjar Mike Bordin i gitarista Jon Hudson odgledali su u bekstejdžu do kraja finalnu utakmicu Svetskog prvensta u fudbalu u Južnoj Africi, i tek onda su izašli pred nestrpljivu publiku poslednje večeri Exita. Faith No More su izronili iz mraka lagano, odmotavajući uvodne taktove soul slatkiša Reunited.

Pesmu je krajem 70-ih izvodio duo Peaches i Herb, a sinoć na Velikoj bini imitirali su ih Patton i Bottum, sređeni ko da će na kakvu mafijašku svadbu. Patton je bio sav u crvenom, oslonjen na fino izrezbaren štap. Nije se stiglo ni do drugog refrena, a pevač je već poželeo da štapom ošine obližnjeg kamermana. Crveni vrag sinoć beše nezaustavljiv u svojim nestašlucima.

Da Patton (42) još uvek dobro peva – bilo nam je jasno već u vreme numere From Out Of Nowhere. I još uvek “onako” drži mikrofon. Pozdravio nas je: Hello, Yugoslavia! Publika je počela da se smeje, ali nedovoljno glasno da bi je čuo čovek koji je prethodnih godina predvodio bendove Mr. Bungle, Fantomas i Tomahawk. Džakovi neslušljive muzike ostali su iza ovih projekata. Ali je Patton prošle godine ponovo postao deo popularne američke hevimetal-fank-hiphop-progresiv-rok skupine Faith No More.

Prvi taktovi pesme Evidence, za sve ladies in da house, doneli su sinoć bendu prvi glasniji aplauz. Veći deo tog nekad velikog MTV hita Patton je otpevao na španskom, što publici naravno da se nije svidelo (pogotovo ekipi iz Holandije). Uskoro su stigli žešći brojevi Surprise! You’re Dead! i Be Aggressive. Patton ih je otpevao kružeći središnjim delom bine kao kakav nervozni tigar u kavezu. Na kraju je dobacio nešto u stilu: Serbia wins... as usual. Četiri dana raznim festivalskim uzbuđenjima mrcvarena publika – nije ga konstatovala.

Nakon još dva rasturačka komada, Last Cup Of Sorrow i Cuckoo For Caca, majstor ironije kratko je najavio: Jesus, finally... song Easy! Naravno da to nije rekao tek tako, već duboko svestan da ogroman auditorijum šarenog festivala kakav je Exit priželjkuje uglavnom hitičnije sadržaje. I nije bio u krivu, jer publika se u trenutku raspilavila: momci/muževi prigrlili su svoje dragane, a oni usamljeni dohvatili su telefone i krenuli da kompletan prizor prenose željenim osobama s druge strane mobilnog signala.

Poslednju strofu Patton je otpevao s ružom među zubima, da bi je zatim teatralno bacio u masu. Sledeća pesma – veliki hit iz 1997. Ashes To Ashes – zvučala je još bolje, dok je grandž klasik Midlife Crisis u svom središnjem delu imao kratak instrumentalni pasaž Stevie Wonderovog Sir Dukea. Na red su zatim došla različita koncertna razgibavanja...

Ajde Jano

Patton je prvo sišao do prvih redova publike i zatražio da ga podignu, malko ponesu, a on će, odozgo, svima da peva – ko što, jelte, svaki divljiji rok koncert nalaže. You fucking barbarians, rekao je zbunjenim kršnim momcima, koji ga, srećom, nisu razumeli. Pevač se ubrzo ponovo našao na bini, i bend je počeo da svira nešto što se uopšte nije uklapalo u repertoar Faith No Morea. Ritam je bio nešto kao makedonski, ali je melodija bila... (staro)srpska.

Ajde, Jano, kolo da igraamo, zapevao je Patton (!?), ajde, Jano, ajde, dušo, kolo da igraamo... Zabezeknuta publika brzo se snašla, i počela da aplaudira u ritmu Bordinovog bubnja. Exit je na trenutak postao Guča, na užas njegovih organizatora. Patton je otpevao još nekoliko stihova, jedva se suzdržavajući da ne prasne u smeh. Ono njegovo dušo posebno je bilo smešno, šuškavo...

World music deo koncerta prekinut je izvođenjem hita iz 1989. Epic. Publika je bila već veoma dobro raspoložena, tako da niko nije primetio ko je bendu dostavio flašu rakije. Prvo Gould (stari novosadski znanac, koji je, koliko se sećam, pre nekoliko godina s nekim svojim off bendom svirao u klubu Route 66), a zatim i Patton – dobro su potegnuli iz flaše. Pevač se malko i zagrcnuo, a zatim uputio u pravcu kamermana koji je koncert beležio sedeći na stolici koja se duž šina kretala od jedne do druge strane pozornice. Zbunjeni kamerman pevača je nekoliko minuta vozao.

Nije prošao bolje ni roudi koji se u blizini našao: Patton ga je spretno zajahao, sve pevajući laganicu Just A Man. Raspevani crveni vrag uskoro je počeo da se pentra i po kranu koji je na svom vrhu imao kameru. Među roudijima i festivalskim obezbeđenjem nastupila je panika, jer pevač je s visine svakog trenutka mogao da ljosne. Članovi benda, navikli na Pattonove pasjaluke, svirali su bez prestanka i slatko se smejali, a smejala se i publika. Srećom, sve se dobro završilo, Patton se prizemljio i već sledećeg trenutka udaljio s bine. Doduše, malo šepajući... Šta rakija učini od čoveka, reče neko pored mene.

Bend je tokom bisa ponovo izveo Janu, uz pevačevo pitanje: Ko zna da igra kolo? Isprva, niko se iz publike nije javljao (vidite, deco, da su mama i tata bili u pravu kad su vam na svadbama popovali kako je dobro da čovek i to zna, zlu ne trebalo, prim. P. Đ.), a onda se na binu popela hrabra prsata devojka. Noćna mora organizatora Exita mogla je da počne... Bend je svirao Janu još nekoliko minuta, dok je devojka Pattona učila da igra kolo. Amer se uglavnom saplitao, ne gubeći ipak tako lako plesački entuzijazam. Instruktorka je u finišu dobila zasluženi poljubac.

Patton je ponovo mučio kamermana dok je bend svirao filmsku temu Chariots Of Fire. Na kraju, We Care A Lot još malo je razdrmala publiku, prilično umornu od svega što se zbivalo proteklih desetak i više minuta. Da li se meni samo učinilo ili su svi duboko odahnuli kad su se Faith No More uputili u pravcu bekstejdža?

Fantomski muzičari

Sledeće što se sinoć moglo videti i čuti na Velikoj bini Exita 2010. beše koncert Chemical Brothersa. E, sad, da li je to baš bio koncert ili, pre, muzički performans – bolje da ne presuđujem. Tom Rowlands i Ed Simons konačno su bili na Petrovaradinskoj tvrđavi, namerni da pre svega predstave svoj poslednji studijski album Further. Ipak, nastup je otvoren starijom numerom Galvanize, odnosno stihovima the time has come to... push the button... my finger is on the button... push the button...

I baš je tako i bilo. Dvojac je samo pritiskao dugmad do kraja svog drugog nastupa u Srbiji. Za to vreme, na džinovskom video ekranu išle su predivne slike: s kraja na kraj su jurcali konji vrani, ljudske konture proletale su u ritmu muzike, dijagrami su izranjali i nestajali okruženi morem različitih geometrijskih oblika... I to je trajalo, trajalo i trajalo, dok se publika polako razilazila, nezadovoljna verovatno činjenicom što nikako da se dođe do velikih hitova. Pesma Hey Boy Hey Girl neke od njih uspela je da vrati. Potpisnika ovih redova nije.

Sećam se još samo da su neki u prolazu – na osnovu naglaska, rekao bih, iz Hrvatske – počeli da polemiše na temu da li su Rowlands i Simons uopšte prisutni na Tvrđavi, ili nam sve što čujemo puštaju njihovi tehničari. Hteo sam da se uključim u polemiku i nekako odbranim mančesterske čarobnjake zvuka. Ali nije mi se dalo. Jer, to je to – to su te njihove, u krajnjem slučaju, himne otuđenja, unapred spremljene, monumentalne, pretenciozne, nazvao bi ih čak simfo-denserske. Da li će se i protiv njih jednog dana podići neki, nazovimo ih, dens-pankeri? Hoće li na budućim Exitima i za takve biti mesta?

Verovatno bi mi još koje slično pitanje palo na pamet da se 10-ak minuta kasnije nisam našao ispred Fusion bine – gde se zaista muziciralo, gde su svirci 100% bili prisutni, gde su jedina dugmad bila ona na pojačalima i gitarama. Bambi Molesters, kultni surf-rok bend iz hrvatskog grada Siska, svirali su svoje prelepe aktuelne numere (sa albuma As The Dark Wave Swells), ali i one starije, plus nekoliko koncertnih iznenađenja.

Dalibor Pavičić, gitara, Dinko Tomljanović, gitara, Lada Furlan-Zaborac, bas, i Hrvoje Zaborac, bubnjevi – prvi put u Novom Sadu! Imali su i prateću trojku muzičara, duvače i klavijaturistu, i sve je bilo tako... calexicovski. Još kad je Dalibor zapevao klasiku California Sun, a pre nje i veselicu koja se zove La Bruta... Lepši finiš Exita nije me mogao strefiti.

(zurnal.info)

Možda nisu prvi ali nekoliko članova pokreta Oštra nula iz Banje Luke za sada jesu jedini spremni na ulicama izraziti nezadovoljstvo režimom u Republici Srpskoj. Nikada nisu uspjeli okupiti više od 30 ljudi na svojim protestima ali je važnije od toga da nisu odustali. Kažu da ih prije svega zanima promjena sistema. Nije im pretjerano bitno ko je na vlasti ali ipak imaju puno toga zamjeriti premijeru Miloradu Dodiku i sistemu kojeg je napravio. Svojim prvim protestom protiv poskupljenja struje, komunalija i osnovnih životnih namirnica iznenadili su i vlast i Banjalučane.
- Ljudi su se bojali da uzmu taj letak, ljudi se ovdje inače boje bilo čega. Ovdje nema protesta, samo štrajkovi glađu – kaže Dejan Cocić, dvadesetpetogodišnji student filozofije i sociologije iz Oštre nule.

I mi bismo sa vama ali znate imamo porodicu, kredite... govorili su im tada sugrađani.

Umjesto podrške tada su naišli na jednu potpuno neočekivanu reakciju. Iz nekoliko pitanja prolaznika su shvatili da ih ljudi doživljavaju kao gay aktiviste.
- Izgleda da je ovdje lakše organizovati gay pride nego demonstracije – kaže Davor Paponja, diplomirani akademski slikar.

Ispadamo budale

Blagonaklonost i sveopšte javno podržavanje osjetno su se smanjili kada su poslali jasnu poruku da su oni aktivisti željni promjene društvenih odnosa. Studentica filozofije i Friedrich Elbert političke akademije Đulija Aćimović kaže kako su dijelom i zbog toga odustali od nekih radikalnijih ideja koje su imali.
- Ovdje se i obični protesti smatraju radikalnim – objašnjava ona i dodaje da još uvijek nisu imali nikakvih problema zbog svog aktivizma niti kontakta od neke političke partije.

Tome bi razlog mogla biti njihova filozija da ne traže ničiju smjenu. Kažu da se ne radi o strahu već o odlučnosti Oštre nule da promijeni sistem a nje ljude.
- Mislim da ne trebamo prozivati, ne zanima me konkretno nikakav političar, samo institucija koja je plaćena da radi taj posao. Ako Centar za socijalni rad postoji i tamo 200 ljudi dobija platu onda me ne zanima koji je političar na vlasti, bitno je da ta institucija radi. Spominjanje imena je samo podizanje rejtinga tih političara – objašnjava Paponja dok se Aćimovićeva prisjeća jedne od akcije u kojoj su to ipak uradili: Problem je što bi došao drugi za nijansu bolji. Prozivanje imena je njima reklama, a mi bismo vjerovatno ispali budale. Na akciji “čekajući heroja” smo prozivali neka imena, Jovana Vidovića recimo. Sve se to svodi na isto, svi ljudi znaju ko je Vidović, da može bespravno da gradi, čitav grad zna ko je on. Upiranje prstom nema neke posebne rezultate, poslije njega će doći neko drugi, bitno je da se to iskorijeni.

Svi smo mi nule

Oštra nula želi da iskorijeni siromaštvo, nepotizam, nestručnost, neznanje i apatiju. Svaka njihova akcija sadrži performans ili umjetničko instalaciju. Galamu i parole često zamijene “crtanjem” svojih poruka.
- Prva instalacija je bila u crnoj kocki od vreća za smeće. Unutra su bila potrošačka prava izložena u mraku. Onda taj ko dođe treba da skloni kesu, uđe unutra i pročita ih. U suštini prava postoje, garantovana su ustavnom ali ih niko ne zna niti ih poštuje i mi smo ih namjerno izložili u mraku jer ljudi nisu upućeni – objašnjava Paponja i dodaje da su željeli građanima objasniti da poskupljeneje struje ne ide istovremeno sa dodatnom zaradom od njenog izvoza.

Na svojoj narednoj akciji, nakićeni transparentima sa brojkama najnižih penzija, plata i socijalnih primanja, željeli su pokazati drskost sistema u kome bahati političari zarađuju hiljade dok ostali imaju mizerna ili nikakva primanja odnosno nulu.
- Nula su nezaposleni. To smo otprilike svi mi – kaže Paponja i dodaje da je to možda bio njihov najradikalniji protest: Bilo je dvadesetak mladih ljudi. Bili smo preko puta Skupštine RS jer u krugu od 50 metara ne smijemo biti, u krugu bilo koje institucije, takav je zakon.

Banjalučani su ih tada čudno gledali i uglavnom su samo prolazili pored njih. Strah zaposlenih od gubitka posla im je jasan ali kažu da ne mogu razumjeti nezaposlene i njihov strah da se pobune.
- Straha sigurno ima. Ovdje sve vodi jedan čovjek. Ima i autocenzure ali ima i straha, straha od gubitka posla. Najgore je što ne izlaze oni koji nemaju posao, ljudi misle da neće ništa promijeniti – objašnjava Cocić.

Pridruži se ili šuti

Kada već ne mogu razumjeti apatiju svojih vršnjaka onda su ih barem pokušali razdrmati i smijati im se u lice. Jednu od svojih akcija posvetili su upravo mladim, obrazovanim i nezaposlenim ljudima. Crnom bojom su prefarbali na desetine fakultetskih diploma. Kažu da ih svakako ne mogu iskoristiti ako nemaju vezu za posao.
- Protekcija je ovdje najveći problem, ona ti treba da dobiješ ono čemu težiš – kaže Paponja i objašnjava da im je cilj izazvati bilo kakvu reakciju reakciju: Ako nekog iznerviramo onda super.

Sljedeća meta mogli bi biti mladi glasači. Žele u nekoliko bh. gradova na trgovima mlade nagovoriti da glasaju.
- Poenta je da mladi ljudi znaju da imaju izbora, da su oni vlast na jedan dan. Sutra ako ne glasaju onda nemaju pravo reći ja ne mogu u EU, ne mogu na faks... Mladi se ne trude da pročitaju program stranaka, možda ima neke koje im odgovaraju ali toliko su lijeni, znaju samo koje su stranke hrvatske, srpske i muslimanske a ostalo ne postoji. Da svako zna da je bitan samo on a ne grupa ili njegova etnička pripadnost – kaže Cocić.

Za razliku od Federacije gdje postoji nekoliko organizacije koje redovno organizuju demonstracije, u RS-u je Oštra nula za sada jedina organizacije spremna javno na ulici kritikovati sistem. Njeni malobrojni članovi svjesni su šta rade i šta žele postići uz sav podrazumijevajući rizik.
- Ovdje se godinama priča nema nikoga, niko neće ništa da kaže, ništa se ne radi. Ne kažem da smo mi bilo ko ali ako ima neko ko hoće da nešto kaže ne može reći da je sam pa odustati. Sada ima neko. Sad odluči buraz hoćeš li sjediti na klupi piti pivo, govoriti buraz vidiš ovo vidiš ono, sada barem ima neka opcija, kakva takva, pridruži se ili ostani šuti – kaže Paponja.

Dodika vole seljaci

Troje mladih aktivista iz Oštre nule kažu da u RS-u danas baš i ne vide nekog progresivnog političara, poput recimo Čede Jovanovića u Srbiji, koji bi bio alternativa Dodiku i već potrošenoj opoziciji ali da je ta šansa jednom ranije propuštena.
- Dodik je bio Čedo! Prije nekoliko godina moji roditelji nisu smjeli reći da će glasati za njega, on je bio ekstremna ljevica – kaže Paponja i objašnjava da oni često pričaju o nacionalizmu.
- To ne možeš izbjeći, to je prisutno, nacionalni ključ u bilo čemu – dodaje Cocić dok Aćimovićeva smatra da Dodik osim nacionalizma ima i drugih aduta: Dodika vole seljaci, to možda nema veze sa nacionalizmom.

(zurnal.info)

Zašto nam je tako teško priznati da smo bili u krivu, ja ne znam. Jedino kroz saznanje te istine, o sopstvenoj krivici, bismo mogli nastaviti dalje, ali ništa od navedenog nije važno, jer opijum devdesetih još lagano djeluje... Kroz veo te opijenosti, ja bih još jednom pitao: „U čije ime je izvršen zločin u Srebenici?“

Onih dana kada je Skupština Republike Srbije raspravljala o „Rezoluciji o Srebrenici“, pokušavajući barem na neki način da moralno pročisti sebe, na ulicama su se pojavili ljudi sa majicama, na kojima je stajalo „Ne u moje ime“, i prije toga „Rezolucija o Srebrenici“, sa crticom između.

Nije trebalo mnogo vremena pa da se i na društvenoj mreži Fejsbuk pojave grupe sličnih, pa i još eksplicitnijih naziva. Naravno, internet nas nekako sve okuraži, pa su tako i u ovim grupama smišljani planovi kako da se Skupština onemogući u svojoj misiji. Nakon usvajanja Rezolucije uslijedilo je razočarenje, ispunjeno osjećajem gorčine zbog izdaje koju smo/su (kao)braća uradili njima/nama u RS.

Naravno, ovom prilikom su se oglasili svi. Bilten o onom što se zaista desilo u Srebrenici smo već čitali – Dveri Srpske su anticipirale Rezoluciju, pa su svoje prosvjetiteljstvo počeli mnogo ranije. Ostali su bili trapaviji u svom reagovanju, ali su svi saglasni u jednom: Rezolucija će na sve Srbe i državu Srbiju navući veo odgovornosti za nešto što se nije desilo, i još više otežati situaciju u kojoj se nalazi Republika Srpska, koja je u stalnom grču da opstane u neprirodnoj tvorevini zvanoj Bosna i Hercegovina. Prema tome, moramo jasno svima reći da Rezolucija nije donesena u moje/naše ime.

Dobro, recimo da Rezolucija nije donesena u naše/moje ime.

Mene interesuje: u čije ime je izvršen zločin u Srebrenici?

1995. godina

Sjetio sam se svih onih mučnih snimaka sa dječacima i odraslim muškarcima koje škorpioni vode da im se, kako đeneral lijepo reče, osvete za Kosovski boj. Pucaju im u potiljak, a onda ih neko vrijeme ostave dok im se topla i ljepljiva krv na potiljku ne sasuši na vrelom julskom suncu. Potom ih kao krepanu zvjerad nabace u kamione, jedne na druge, i na kraju skupa sa srodnicima ubace u ilovaču, nadajući se da je sa tim sve gotovo – i Kosovo je osvećeno, i car Lazar i svi ostali, Srbi van Srbije su samostalni, blagostanje i sreća će zavladati srpskim zemljama.

Slike se potom nižu, same od sebe: nekoliko dana prije osvajanja Srebrenice, vojnici u uniformama su pobožno prilazili svešteniku da cjelivaju krst i prime blagoslov prije odlaska u boj za Krst Časni i Slobodu Zlatnu. Sveštenik je tom prilikom održao i adekvatnu besjedu u kojoj opominje naše drage mladiće-vojnike da su se Turci opet povampirili. A potom ih otpravlja da im zabiju glogov kolac u prsa.

Koliko ti je godina?

Nakon što je muslimanska odbrana konačno popustila, đeneral ulazi u grad. Dijeli djeci bombone. „Kako se ti zoveš?“, pita jednog dječaka. Maleni odgovara, ili možda ne – ne sjećam se više, đeneral ih sve uvjerava da im se ništa loše neće desiti. Žene privijaju djecu uz sebe i gledaju u vojnike koji ih okružuju.

Šta se desilo sa muškarcima?

Valjda su se borili, možda su se i probili do Tuzle i ostatka za njih slobodne teritorije? Dio je svakako izginuo. Nad gradom je nakon višednevnih borbi mukla tišina. Zarobljene će sigurno razmijeniti. Ionako se osjeća da je rat pri kraju.

Balije su poražene

Đeneral nam je poklonio još jedan grad, koji ćemo unizati u đerdan oslobođenih gradova Republike Srpske...

Međutim, ubrzo se počinju pojavljivati svakakve glasine. Žene u oslobođenom gradu se već vrpolje, okreću na sve strane, nariču, pitaju šta im je sa muževima, sinovima, očevima... Djeca su nervozna – vruće je jako, gladna su, izmorena. Obećavaju im da će ih prevesti do muslimanske teritorije. I Srbija priskače u pomoć šaljući autobuse za prevoz. O muškarcima niko ništa ne priča. Međutim, mnogo kamiona dolazi u grad. Vjerovatno zato da se izvezu njihove stvari, kao ratni plijen...

Ubrzo počinju kružiti zastrašujući scenariji, najprije od usta do usta, pa preko medija. Ratna TvSarajevo izvještava o hiljadama ubijenih, SRT izvješatava o oslobođenom gradu i ismijava muslimansku propagandu koja izmišlja žrtve, kao onomad za Markale i Kapiju. Narod u Republici Srpskoj pretpostavlja da se nešto desilo u istočnoj Bosni, naročito oni čiji su se sinovi vratili sa ratišta oko Srebrenice, ćutljivi i mračni, ali, opet, ne može vjerovati da ih (muslimana) je pobijeno na hiljade. Vjerovatno je opet riječ o dobro poznatom muslimanskom pretjerivanju... Ubrzo je uslijedilo bombardovnje, pa Dejton, pa memljivi i nesigurni mir...

2010. godina

Međunarodni sud u Hagu okarakterisao je par godina prije zločin u Srebrenici kao genocid.

Mi Srbi smo veoma osjetljivi na tu riječ.

Vlast RS 11. jul suštinski ignoriše, već par godina. Poslije rata smo insistirali na komemoraciji u Bratuncu, za izginule Srbe, jer smo osjećali da time barem dijelom opravdavamo svoju odgovornost, za ono što nismo uradili, jer se nikada nije desilo. Kasnije je došlo do pomaka, međutim, očigledno da kao društvo još nismo spremni da odgovorimo na neka za dalji napredak ključna pitanja, te smo se vratili na staro. Sada smo opet u fazi negiranja. Naime, možda bismo mi i priznali nešto, ukoliko bismo uvijek kao ekvivalent našem prznanju dobijali priznanje onih drugih i međunarodne zajednice da su i oni skrivi za štošta. E, da – tako bismo priznali i mi nešto. Inače, zašto? Samo bismo se bespotrebno ocrnili, jer naravno, dok god mi nešto ne priznamo, to nije istina i nije se desilo.

Djeca koja se danas bore za srpsku istinu o Srebrenicu su mahom ili začeti nakon 1995, ili par godina prije. Njih u "borbi" podržavaju najčešće oni koji rata ni vidjeli nisu. Kao i uvijek, masama je potreban clumping factor da bi se pojedinci i slabići osjećali zaštićenijima. Lako je uzvikivati „Nož, žica, Srebrenica“, mnogo lakše nego gledati u besperspektivnu budućnost i ćutati. Najteže je, naravno, nešto raditi.

A 1995. je bilo dovoljno onih koji su bili orni za rad. Pokazali smo da kao narod imamo smisla za organizaciju i sistematičnost. Polako smo to odradili. Čak smo sve i snimili, za nauk budućim pokoljenjima. Jer, Srpstvo kada traži žrtve – Srbin je dužan da ih podnese, ili prinese – zavisno od situacije. Makar žrtve podrazumijevale borbu protiv sopstvenog nacionalnog nasljeđa, mijenjanje slike o sebi u svijetu, zloupotrebu istorije i predaka... I naravno, uništavanje drugih ljudi, i tuđih naroda.

Zašto nam je tako teško priznati da smo bili u krivu, ja ne znam. Jedino kroz saznanje te istine, o sopstvenoj krivici, bismo mogli nastaviti dalje, ali ništa od navedenog nije važno, jer opijum devdesetih još lagano djeluje...

Kroz veo te opijenosti, ja bih još jednom pitao: „U čije ime je izvršen zločin u Srebenici?“ Mislim da je jasno. Da.

(preneseno sa pescanik.net)

Treće veče ovogodišnjeg novosadskog Exita obeležile su, što se mene tiče, izvrsne dens-rok grupe iz Londona i Moskve i luckaste devojke iz Zagreba i Beograda. Pored toga, sjajno sam se sinoć proveo u jednom “gluvom” disku, a bilo me je i među nemačkim i antinemačkim navijačima. No, krenimo redom. Prva stanica: velika festivalska bina, i na njoj dobro raspoložena britanska petorka Klaxons. Izgledom sve samo ne glamurozna, ali zato vanredno muzikalna.

Teslini dječaci

“Prvi put smo u Srbiji, i jako nam je lepo”, rekao je publici u pauzi između dve pesme Jamie Reynolds, basista i pevač londonskih Klaxonsa. Iako su nastupili u vreme kad masa tek počinje značajnije da pristiže pred Main Stage, Jamie, James i Simon uspeli su da naprave odličnu koncertnu atmosferu. U prvih desetak redova ispred bine bili su sve sami Englezi, očito dobro upoznati s pesmama koje su Klaxonsi još pre tri godine zabeležili na albumu Myths Of The Near Future.

Moglo bi se reći da Magick, Gravity's Rainbow, Golden Skans i It's Not Over Yet, veliki hitovi s pomenutog albuma, na koncertu čak i bolje zvuče. Klavijaturista i pevač James Righton perfektno ih peva, dok ga Jamie u stopu prati, najčešće u formi falseta. Gitarista Simon Taylor bezgrešan je na svom instrumentu, a tu su i, iz drugog plana, odlični bubnjar i maštoviti didžej. Ovaj poslednji se pri kraju koncerta bacio u publiku, koja ga je sledećih nekoliko minuta meljala iznad svojih glava.

Nekoliko sati kasnije, ali na Elektrana bini, igranku su raspalili savršeno usvirani momci iz Moskve. Oni se zovu Tesla Boy i sviraju poletni synth-pop (pažnja: Nikola Tesla, jedan od najpoznatijih svetskih pronalazača i naučnika u oblasti fizike, elektrotehnike i radiotehnike, rođen je upravo na jučerašnji dan, 1856. godine). Electric Lady veliki je hit Antona Sevidova, Dime Midborna i Borisa Lifshitsa, koji smo sinoć čuli u verziji koja je trajala možda i čitavih 10 minuta. Elektrana je ključala od oduševljenja, dok su samouvereni mladi Rusi pržili u najboljoj tradiciji, recimo, ranih Duran Duran. Dakle, zapamtite: Tesla Boy. Bend ima uspešan EP, a sad je tu i album Modern Thrills.

I to nije sve kad su u pitanju disko strasti i doživljaji potpisnika ovih redova tokom treće večeri Exita 2010. Naime, na Petrovaradinskoj tvrđavi ovih dana postoji i nešto što se zove Silent Disco. U njemu dobijete ogromne žuto-crne bežične slušalice, preko kojih, kad ih stavite, čujete muziku koju puštaju didžejevi koji su u tom trenutku rezidenti Silent Disco šatora. Onima koji posmatraju sa strane, i vas i gomilu ljudi koji đuskaju u tišini pored vas – ništa nije jasno: svi plešu, a ništa se ne čuje.

Interesantno, mene je čim sam stavio slušalice dočekala muzika koju baš i volim: prvo su to bili Beach Boysi i pesma Fun, Fun, Fun, a zatim Depeche Mode i Master & Servant, odnosno novija grupa The Dead 60's i njihova Riot Radio. Baš me je našao didžej čiji je muzički izbor u tom trenutku radio vezom (valjda tako?) stizao do mojih sluški. Kad smo izašli iz Tihog diska, Z. reče: “Ko zna, možda je ovakva disko budućnost Exita i ostalih festivala”. Jer, po nekima, buka je vrsta ekološkog zagađenja. Jeste li razmišljali o tome?

Partizanska eskadrila

Ja nisam. Kad je Kedira u finišu utakmice između Nemačke i Urugvaja dao gol, i učinio da njegova reprezentacija osvoji treće mesto na SP, razmišljao sam samo o tome da hobotnica Paul, koja je predvidela i ovu pobedu, zaista ima proročke moći. Utakmica se pažljivo pratila ispred Positive Vibration Reggae pozornice (dva velika video bima levo i desno od didžej pulta). Očekivano, momci iz Srbije vatreno su navijali za Nemačku – sve u svetlu neosnovanog ali utešnog rezona “oni treći, a mi ih pobedili”.

Niže od Reggae pozornice, na festivalskoj lokaciji koja se zove Cinema City Cafe Del Danube i koja ima poveće bioskopsko platno, u vreme utakmice prikazan je (u okviru programske celine Bekim Fehmiu: The Legend) jugoslovenski ratni film Partizanska eskadrila (1979) reditelja Hajrudina Krvavca. Publika je glasno navijala za Batu Živojinovića i ekipu neustrašivih u kožnjacima, a protiv Branka Pleše i njegovih SS drugara. Dakle, ko što zabeležih na početku, bilo me je sinoć i među nemačkim i među antinemačkim navijačima.

A bio sam i na kratkom ali efektnom nastupu najšljokičastijeg hrvatskog electro-bubblegum-trash benda Lollobrigida. Zamislite, svirali su na velikoj festivalskoj bini, kao intro američkoj reperki Missy Elliott. Svaka čast. Ipak je Lollobrigida veteran kad su u pitanju dosadašnji Exiti, jer nema na kojoj bini taj bend do sada nije svirao. Pevačica Ida Prester još jednom je sinoć dokazala da je fenomenalna frontmenka, a ne može se reći i da ne zna da peva. Krenuli su s Volim te, a kasnije su išle i Miss Right & Mr Wrong, Bivša cura...

Una Bičarka, beogradska hiphoperka, bila im je gošća u jednoj od numera (šaljiva Ida najavila ju je kao “najveću kuravu u regionu”). Dok je pesma trajala, uporna Una uspela je da skine i suknju sa Ide i haljinu sa Petre, druge bendove pevačice. Kasnije, kad je na red došla veselica Moj dečko je gej, Ida se obratila publici rečima: “Hajmo svi ruke gore koji su pederi... Šta?! Ma nemoj sad da niste...”

Manje provokativni, mada takođe mnogoljudni, bili su sinoć na Fusion bini momci i devojke iz američkog benda Kultur Shock. “Tuti fruti đelato”, pevao je čovek koji je pre rata bio sarajevski kič muzičar Đino Banana. Danas, on je žestoki antiglobalista i, po nekima, zanimljiv world music umetnik. Oni koji su nastupili posle njega – pulski KUD Idijoti – oduvek su isti, i oduvek su anti. A da li su umetnici? Ma koga je briga, dokle god, kao sinoć, mogu na svojim svirkama da okupe toliko vernih fanova.

Još veća gužva bila je na Explosive bini, negde oko ponoći, kad su zagrmele gitare i bubnjevi britanskih veterana panka The Exploited. Šteta što nisu svirali na Velikoj bini. A šteta i što sinoć nisam uspeo da vidim nastup norveškog sastava Royksopp. Čujem da su bili odlični... Večeras, u finišu Exita 2010, ako dozvolite da i ja budem malo kao ona hobotnica, proričem da će odlični biti i Chemical Brothers, i Faith No More, i Bambi Molestersi.

Nastaviće se...

(zurnal.info)

Jedine novine zvale su se Glas Srebrenice i izlazile su neredovno, štampane na običnom papiru, formata A4. Svaki od dvadesetak primjeraka tiraža bio je origanal svoje vrste, otkucan na mašini za tipkanje. Samo na jednom naslovna strana, obično nacrtana drvenim bojicama, bila je u boji, a ostale, umnožene, crno-bijele.

Iz ove perspektive teško se usuditi i reći da su uopće postojale, jer malo je vjerovatno da je bar jedan primjerak preživio. Iza novina, u kojima su tekstovi bili otipkani samo na jednoj strani, a na drugoj davno popunjeni formular, stajala su trojica mladića. Papir su, naime, dobijali iz općine u vrijeme kada je čak i birokratija kuburila sa papirom: službenici su im, ne gledajući, s reda davali stari upotrijebljeni papir na kojem je bar jedna strana bila čista.

Nisu to bile novine u kojima su se mogle pročitati vijesti, za to je služio radio, niti je broj njihovih čitalaca ikada bio veći od stotinjak, prenosile su se iz ruke u ruku. Čitali su ih oni koji su ih i objavljivali, njihove familije i prijatelji, a obilovale su kojekakvim analizama, punim gramatičkih i slovnih grešaka, velikih riječi kao što su "geopolitički", "strateški" i "globalno", obično upotrijebljenih tek tako, uglavnom sa ciljem da istaknu autorovu obrazovanost i rječitost. Lokalni novinari objavljivali su tu i svoje prve tekstove i pjesme, nerazumljive i teške za čitanje.

Najvećem dijelu stanovništva ti tekstovi ionako ne bi značili ništa, pa je možda i bolje što nisu izlazili iz kruga izravno zainteresiranih. U svakom slučaju, zahvaljujući tim novinama vrlo ograničen broj ljudi održavao je barem iluziju nekakvog duhovnog života; skupina ljudi, na čijim sam marginama bio i ja kao, eto, jedan od čitalaca - koji je uzgred budi rečeno krao papir iz kancelarije UNMO-a za štampanje barem jednog kompletnog broja - pokušavala je makar time dati smisla bezumlju u čijem smo se središtu našli.

Za razliku od novina, koje su rijetko, ali u kontinuitetu, izlazile tokom tri godine opsade, gradski radio počeo je raditi tek potkraj 1994. Ustvari, ponovo počeo: prije rata bio je to općinski radio i emitirao je uglavnom emisije tipa "pozdravi i želje", omiljene kod domaćeg, kako srpskog tako i brojnog muslimanskog stanovništva. Srbi su odlazeći iz grada navodno uništili i odašiljač ili je on tek bio pokvaren, pa je oprema ležala neupotrebljiva u zgradi nekadašnjeg Doma kulture. Njihov pokušaj da obnove radio ostao je na nivou žalosno neuspješnog eksperimenta. Radio nije mogao emitovati izvan grada. Tačnije, izvan gradskog centra, parka i pijace gdje su postavljeni moćni zvučnici, koji su sa krahom ove ideje neupadljivo uklonjeni, samo koju sedmicu potom.

Napušten od svojih i izoliran od neprijatelja, grad je informacije izvana dobijao jedino preko nepouzdanog državnog radija ili rijetkih posjetilaca, koji su se zadržavali kratko. Obično su to bili novinari koji su dolazili na jedan dan ili svega nekoliko sati, sasvim dovoljno da snime ili fotografiraju prljave ulice, razgovaraju sa sumornim ljudima i dosadnim gradskim zvaničnicima.

Dužinu njihovog boravka određivali su Srbi, a oni su poštovali rokove, uvijek odlazeći radije nego što su došli. Djeca su u grupama hodala za njima, bila im je zanimljiva njihova oprema, njihovi ruksaci, vikali za njima "Mister bombon!", ali kao i za svima drugima, uzalud. Dolazili su u potrazi za senzacijom, što je bio i sam dolazak u grad, tražeći odgovore na pitanja koja su nama izgledala smiješno, ona koja ni mi sami sebi nismo postavljali.

Nervirala ih je stalna gužva, gledali su na sat, rutinirano raspodjeljujući vrijeme, vrlo, pretjerano profesionalni, kao da ih ono što vide ne dodiruje ni najmanje.

I ništa od onog što su vidjeli nije ih diralo, uz rijetke izuzetke, poput starijeg, potpuno sijedog novinara Toronto Suna, čijeg se imena vise ne sjećam.

Bili smo u jednom od nekoliko kolektivnih smještaja, na autobuskoj stanici čija je velika unutrašnjost crvenim ciglama bila podijeljena na manje prostorije, da bi se dobilo na prostoru. U jednoj od tih prostorija, golih zidova, sjedila je mlada žena, nije mogla imati više od 25, i dojila je dijete, dok se drugo igralo u sobi. Bila je sama, muža nije bilo tu, a ona je sjedila na spužvi prekrivenoj sivim i grubim vojničkim ćebetom. Nasmijala se, stidljivo slobodnom rukom prekrivajući usta u kojima nije bilo nijednog zuba, i strpljivo odgovarala na pitanja. On je pitao, a ja prevodio, sve dok nisam primijetio da stoji, ruku opuštenih niz tijelo, i ne zapisuje njene odgovore. Samo je klimao glavom, razgledajući sobu ispod oka, tako da ona ne primijeti, izlazeći skrhan, pognutih ramena. Sve vrijeme putem do općine, gdje nas je čekao gradonačelnik, nije progovorio ni riječi.

Bilo je to krajem 1993, malo prije nego što je kanadski kontingent napustio grad. S njim je u gradu bio još jedan novinar, John Pomfret, iz Washington Posta. Hodao je gradom, nekako zadignute glave, privlačeći pažnju velikom, ali zaista velikom, torbom koju je nosio oko pojasa. Prilazio je ljudima na ulici, pompezno ih pitajući: "Do you think the enclave is viable?", a oni su ga blijedo gledali, ne shvatajući šta time želi reći.

Pomfretov članak, koji sam pročitao nekoliko mjeseci kasnije, ničim nije odgovorio na pitanje da li je enklava "viable". Naprotiv, bio je posvećen isključivo razgovoru koji je vodio s Naserom Orićem. "Te noći smo morali koristiti hladno oružje", rečenica je iz tog razgovora koja se i meni urezala u sjećanje. Bio je to početak nečega što me uplašilo, posljedice čega onda nisam skroz shvaćao, znak da svijet vani više zanima on nego Srebrenica. To je moglo značiti samo jedno: da smo potrošeni ili da smo bili potrošeni već mjesecima, ali to nismo shvaćali.

Nakon što je u grad u ljeto 1994. stigao još jedan novinar, bio sam siguran u to. On je bio i posljednji novinar koji će ikad posjetiti enklavu, pokušavajući da se prošverca u konvoju humanitarne pomoći. Srbi su ga, pregledajući konvoj, otkrili i zadržali cijeli konvoj na Žutom mostu, prijeteći da će sve kamione vratiti tamo odakle su došli. Poslije nekoliko sati pregovaranja uspio je ući u grad, najviše zahvaljujući dobrim odnosima koji su holandski oficiri za vezu imali sa Srbima.

Mogao je ostati samo toliko dok konvoj ne bude istovaren i odmah je tražio da razgovara sa Orićem. Napustio je grad to popodne, mnogo tiše nego što je stigao, i svi su bili spremni da ga zaborave kao nemio incident. To bi se i dogodilo da nakon izvjesnog vremena jedan od holandskih oficira na jedan od uobičajenih sedmičnih sastanaka sa oficirima iz komande 28. divizije nije donio fotokopiju njegovog članka i pokazao ga Oriću.

Tekst je sav bio u znaku riječi "mafija" i odnosio se na Orića koji je kao "šerif" vladao gradom, na to kako on vozi jedini automobil u gradu, i ne bilo kakav, već crni Mercedes... Veliki dio onog što je napisano nije bilo netačno, ili bar nije bilo laž, iako se Orić pjenio, a Holanđani članak smatrali skandaloznim. Izbor teme, začudo, nije zabrinjavao nikoga od njih. A u njemu se krila presuda svima nama. Jer, ustaljenost našeg užasa postala je opće mjesto. Toliko da je trebalo da se desi tek nešto još strašnije da bi svijet izvan enklave shvatio da se nešto uopće dešava.

Jedino pitanje koje bih volio postaviti svim prijateljima koje sam stekao poslije rata jeste da li pamte gdje su bili 11. jula 1995. Ne smijem, jer nisam siguran da ću uvijek dobiti odgovor koji bih želio, sa pojedinostima; ne smijem, jer znam da ću na kraju ostati sam, bez ikoga. I pored toga što sam uvjeren da imam pravo tražiti odgovor na to pitanje. Ne zato što me zanima gdje su tačno bili moji prijatelji, nego zato što bih volio znati da i oni nisu učesnici te izdaje. Ono što se desilo u Srebrenici u nekoliko dana jula 1995. je jedna od najvećih izdaja ljudske vrste.

Bilo je to vrijeme kada nam niko nije vjerovao, kada su vojnici tražili naređenje da budu ljudska bića, kada naši životi nisu vrijedili ničega. Čak ni gutljaja vode. Najmlađi preživjeli desetina smaknuća koja su se desila između 14. i 16. jula imao je samo sedamnaest godina. U trenutku kada su ga izvodili iz kamiona, sa grupom muškaraca, vezanih očiju i ruku, svi su samo tražili malo vode. "Nisam htio umrijeti žedan", kazao je on, svjedočeći na jednom od suđenja za srebrenički masakr na tribunalu u Haagu, godinama kasnije. Srpski vojnici otvorili su vatru.

Ja sam u to vrijeme bio u Potočarima, u holandskoj bazi, gdje sam radio kao prevoditelj za tročlani tim Vojnih promatrača Ujedinjenih nacija. Izdaja koju sam vidio ja, razlikuje se od one koju su vidjeli oni koji su preživjeli masakr. Oni su gledali kako se ljudski rod spušta u dubine bez presedana, bili ponižavani i mučeni, preživjeli samo čudom. Ono što sam ja vidio bila je hladna, skoro birokratska nezainteresiranost, izdaja koju su počinili obrazovani, po svim standardima inteligentni ljudi. Ljudi koji se tih dana nisu usuđivali ili htjeli biti upravo to.

Moji prijatelji i ja bili smo osuđeni na smrt. I niko nije htio učiniti ništa na tome. Oni koji jesu, predstavljaju svjetlo u ovom mraku, jedino svjetlo. Spašavajući makar i jedan jedini život, oni su se izdvojili a da nisu morali učiniti nikakav poseban napor. Naprosto su ostali dosljedni svojoj ljudskosti. Užasno visoki broj mrtvih govori najbolje o tome koliko je malo takvih bilo.

Ne znam kako da okarakteriziram deset dana koje sam proveo u Potočarima, nakon pada enklave. Ne izdaju me riječi, izdaje me ono što osjećam, još uvijek košmarno sjećanje na to vrijeme. Događaji za mene nikad neće biti poredani onako kako su poredani drugima, uvijek ću imati problema da se sjetim tačnog toka stvari. Ali, pamtiću svako lice koje sam tamo vidio tih dana, svaku grimasu, strah u očima, imena ću pamtiti, dok god sam živ.

Od svih stvari koje su na ovaj ili onaj način izmijenile moj i živote ljudi oko mene najbolje se sjećam tog dana. Možda zato što je počeo tako obično i svakidašnje, tako nevažno: kad smo shvatili posljedice onog što se zbilo, bilo je odveć kasno. Krvavo i fatalno kasno.

Kao i uvijek kada bih prespavao kod djeda i nene, tog jutra sam ranije krenuo na posao. Putem sam usporio, ne želeći da u poštu stignem ranije nego što je trebalo, jer nisam podnosio njenu jezivo hladnu i vječito tamnu unutrašnjost. Već sam mogao vidjeti zgradu i još sam usporio, zastajući da zapalim cigaretu, ne bih li protraćio trenutak više. Bilo je rano, ali do mene je dopiralo drndanje agregata iz dvorišta zaštićenog bodljikavom žicom. Iako je časak ranije ulica bila potpuno prazna, dok sam se primicao ulazu na kojem su bile naslagane bijele vreće pijeska, čuo sam kako me neko zove. Osvrnuo sam se i na uzvišenju ispred bolnice vidio bliskog prijatelja, koji je stajao sam i mahnuo rukom, pozivajući me. Okrenuo sam se i pošao natrag, ka njemu, ne nalazeći ništa čudno u tome što, pored nas dvojice, u blizini nema nikoga. Prešao sam stotinjak metara do malog mosta ispod bolnice, gdje me on čekao.

- Šta si ti ovako uranio?, upitao sam više reda radi, pozdravljajući ga. Kada je odgovorio onim neodređenim '"Nako!", znao sam da nešto nije u redu. On nije bio čovjek koji je bilo šta radio onako, u njegovom životu ništa nije bilo svrha samo sebi. Bio je desetak godina stariji od mene i u vrijeme kad nisam imao nikoga, kada sam, sa devetnaest godina, počeo opasno piti, on me vratio u život. Naučio me onom što je najbolje znao - da sve ima svrhu. Možda u drugačijim uvjetima ne bih povjerovao u to, ali tada sam se bio spreman uhvatiti za bilo šta. Prekinuo me u nagađanju, ne dopuštajući da ga drugi put, zaozbiljno, upitam šta radi tu.
- Jesi li čuo šta je bilo?
- Šta?, upitao sam uvlačeći dim cigarete.
- Naser je otišao iz grada!, kazao mi je sa nekim kiselim osmijehom na licu.

Umalo se nisam srušio. Mogao sam osjetiti kako iz mene kulja strah, prodirući ka površini, i istovremeno sam se upinjao da ostanem miran, dok je mozak pokušavao naći odgovor na sva pitanja.
- Kada?
- Jutros: on, Ramiz (Bećirović, načelnik štaba, op. a.), i još desetak njih.
- Kako?
- Helikopterom.
- Pa, jel' to kraj?, upitao sam, više sebe nego njega. Nije rekao ništa, samo se još jednom nasmiješio,

okrenuo i otišao prema gradu, uz blagu strminu ulice. Nisam još dugo stajao tu, krenuo sam ka pošti, idući sve brže, zamalo trčeći, kao da će mi unutra biti lakše. "Gotovo je, kraj", govorio sam naglas, skoro plačući.

Utrčao sam u zgradu, prošao mimo nerasanjenih portira, koji su me samo začuđeno gledali, ponavljajući da je gotovo, da je svemu kraj. Psovao sam, nisam mogao vjerovati da je došao kraj, a u to sam bio siguran, da će tri godine patnje okončati tako besmisleno. Udarao sam nogama u stup u holu, strah se pretvorio u ljutnju, kada je naišao jedan od mojih kolega. Ugurao sam ga u neku praznu prostoriju i ispod glasa rekao šta sam maločas čuo, kao da će vijest zvučati manje strašno ako je podijelim s njim. Ali, kao i obično u tim prilikama, nije. Uvjerenje da se kraj primiče nije me napuštalo.

Orićev let u Tuzlu, skupa sa nekim od najboljih vojnika koje je 28. divizija mogla imati na raspolaganju, još uvijek je kontraverzan. Naređenje upućeno njemu i ostalima, koje je izdao tadašnji načelnik generalštaba ABiH Enver Hadžihasanović, postoji i objavljeno je u više navrata i sigurno otklanja sve moguće sumnje u Orićevo učešće u bilo kojem scenariju silnih teorija zavjere koje su otada lansirane. Jedan od razloga za to je to što je helikopter u povratnom letu, na kojem je trebao biti i on, za razliku od svih ostalih, neprimijećenih od srpske protivvazdušne odbrane, oboren u blizini Žepe.

Neposredno nakon obaranja helikoptera razgovarao sam sa prijateljem koji mi je prvi i rekao za let u Tuzlu. Po njegovim riječima, prostor iznad kojeg je helikopter gadan bio je sve do tada potpuno prazan; preko noći, srpske snage su tu nagomilale niz protivavionskih oruda. Kada sam prvi put poslije toga vidio Bedrevića, izgledao je zastrašujuće: jedva je mogao hodati, bio na neki čudan način iskrivljen, ali je odbijao ljekarske preporuke da leži i umjesto toga se onoliko koliko je mogao bacio na posao. Bilo mi je žao tog čovjeka, jer je na njegova leđa odjednom pala odgovornost koju, to znam, niko drugi ne bi želio prihvatiti.

Srbi su neočekivano brzo saznali za to: samo sedam dana nakon njegovog odlaska u Tuzlu, u kancelariju UNMO-a stigao je vrlo neobičan zahtjev. Naime, uz posredništvo holandskih oficira za vezu, pukovnik Ljubiša Beara, šef službe sigurnosti VRS-a, zatražio je sastanak sa Orićem. Prisustvo tako visokih oficira u okolini Srebrenice bilo je samo po sebi neuobičajeno, traženje sastanka bio je povod za uzbunu.

Beara je danas optužen za genocid pred Tribunalom u Haagu i svjedočenja srpskih svjedoka identificiraju ga kao ključnog čovjeka, planera masovnog smaknuća koje je uslijedilo nakon pada Srebrenice.

Koliko-toliko organizirana kolona, u kojoj su se srebrenički civili i vojnici probijali prema Tuzli u julu 1995, poslije nekoliko dana se raspala. Umorni od stalnih pokreta i čestih srpskih zasjeda, kolona se podijelila u manje grupe koje su se samostalno nastavile kretati prema zajedničkom odredištu. Jedna takva grupa je nakon nekoliko noći u pokretu zalutala u neko bezimeno poluizgorjelo selo u okolini Zvornika. Shvaćajući da sviće i da ne mogu dalje, članovi skupine odlučili su predaniti u žbunju nadomak jedne od izgorjelih kuća u samom selu, računajući da će tu biti mirni od srpskih potjera.

Poslijepodne tog dana, slučaj je u selo nanio srpsku patrolu koja je svratila u dvorište kuće prekoputa njihovog skrovišta, tražeći vode. Donoseći vojnicima vodu, starica koja je živjela u kući pitala ih je: "Djeco, ima li Turaka?" Ovi su poslovično odgovorili da ima, na što je ona uzvratila: "Neka, da ima baba čim svinje 'raniti!" Vojnici su se samo nasmijali i produžili.

U to vrijeme bio sam u Potočarima, u holandskom vojnom logoru, potpuno zbunjen. Sve se zbivalo odveć brzo. Za četiri dana je nestao jedan grad, njegovo stanovništvo i njihove zajedničke prošlosti.

No, pripreme za ono što se odvijalo pred očima hiljada civila i nekoliko stotina holandskih vojnika trajale su duže. Još krajem maja ili početkom juna u kancelariji Vojnih promatrača naišao sam na izvještaj koji je njihova patrola dan ranije napravila na putovanju Srebrenica - Sarajevo - Srebrenica. U izvještaju su se pominjali autobusi vojnika, artiljerija, kamioni municije, višecijevni bacači raketa i nekoliko protivavionskih sistema SAM-3, raspoređenih u blizini Srebrenice, duž puta između Vlasenice i Milića. Grafitnom olovkom sam na komadić papira prepisao najvažnije stvari, uključujući koordinate artiljerijskih oruđa i naročito, mislio sam, bitnih SAM-ova.

Popeo sam se na sprat pošte, gdje je bila mala telefonska centrala i nazvao svog prijatelja u komandi 28. divizije. Kada sam mu, još uvijek pod dojmom šokantnih informacija, uznemireno ispričao o čemu se radi, dogovorili smo se da se nađemo u gradu, kod pijace. Predao sam mu papirić, a onda smo se skupa uputili u komandu, gdje nas je čekao obavještajni oficir. Dok sam i njemu ponavljao priču, on je na mapi tražio i bilježio koordinate.

Krenuo sam natrag na posao odatle, a on me uvjeravao kako će sve odmah šifrirati i poslati u Tuzlu. Nekoliko dana kasnije, na jednom od redovnih sastanaka izmedu oficira ABiH i Vojnih promatrača, on je, izražavajući svoju zabrinutost za srpske pokrete oko enklave, rekao kako su, "prema našim izvorima, pokreti srpskih trupa uočeni ovdje i ovdje", pokazujući na karti mjesta oruđa.

Tada, doduše, nisam znao da je dvije sedmice ranije jedna patrola 28. divizije na Velikom Žepu, planini u blizini druge enklave Žepe, primijetila neuobičajene pokrete. Kasnije se ispostavilo da se u jednoj od tri Gazele koje su oni vidjeli nalazio lično Ratko Mladić. Šest modernih transportera BMP 80, naoružanih lanserima "maljutki" i protivavionskim topovima, pripadalo je 65. zaštitnom puku VRS-a koji je tog dana brinuo za njegovu sigurnost.

I taj izvještaj proslijeđen je komandi Drugog korpusa ABiH. I jedan i drugi raport su upućivali na ozbiljne srpske pripreme za napad na enklavu i najvjerovatnije završili u hladu nekog sefa ili ladice.

U prilog tome ide i poruka koju je nekoliko dana uoči početka napada na Srebrenicu, na svoju ruku, iz Tuzle poslao Naser Orić. U toj poruci je, u parafrazi, stajalo: "Čuvajte se... Nešto se veliko kuha, čuvajte tenkoprohodne pravce od Zelenog Jadra i Žutog mosta. Ozbiljna je stvar, ali i gore smo mi predurali." No, do tada je već sve bilo odlučeno.

Srbi su bili u Zelenom Jadru, zalihe hrane su se, bar prema riječima općinskih zvaničnika, smanjivale, a UNPROFOR radio jedino što je znao: pregovarao. U Orićevom odsustvu sve je bilo u rukama njegovog načelnika štaba, Ramiza Bećirovića, koji je nepovratno skrhan onim što je uslijedilo umro nekoliko godina poslije rata, nikad više isti čovjek. On se još uvijek oporavljao od rana zadobijenih kada su Srbi iznad Žepe srušili helikopter kojim su se on i grupa oficira 28. divizije vraćali iz Tuzle.

Ramiz nije bio čovjek za krizne situacije: bio je oprezan, ponekad i kolebljiv, nije volio improvizirati niti donositi velike odluke, štedio je ljude i resurse. Njegova uloga se sastojala u tome da pravi ravnotežu Orićevoj ishitrenosti. Pored njega, u Srebrenici više nije bilo nijednog armijskog oficira od uticaja koji bi svojim vojnim iskustvom, obrazovanjem i li