Na prvenstvenoj utakmici čileanske druge lige između Rangersa i Deportes Concepciona, sudac Miranda je dopustio jednom fudbaleru Concepciona da četiri puta izvodi jedanaesterac, naravno tek četvri put je bio uspješan.

U nastavku je to razljutilo igrače Rangersa, pa su napravili nekoliko grubljih prekršaja. Za jedan takav start, sudac Miranda je dao drugi žuti karton igraču čileanskog drugoligaša Rangersa Joseu Pedrosu i poslao ga u svlačionicu. Umjesto da napusti teren Pedroso je nasrnuo na suca, te ga s leđa počeo daviti nekoliko sekundi.
Pobješnjelog igrača su redari jedva odvojili od Mirande, a on nije odustajao sve dok ga nisu oborili na teren.
Iako mu je zbog ovog poteza upitna fudbalska karijera, Pedrosu nimalo nije žao.
''Nije mi uopće žao zbogo onoga što sam učinio'', izjavio je odbrambeni igrač čileanskog Rangersa.
Pedrosu čeka rigorozna kazna o kojoj će se naknadno odlučivati.

(zurnal.info/sportsport.ba)

Predsjednik Vlade Republike Srbije Mirko Cvetković, koji predvodi srbijansku delegaciju u jednodnevnoj zvaničnoj posjeti BiH, izjavio je kako strateški gledano ne postoji nijedan ključni problem između Srbije i BiH, zbog čega je pozvao na intenziviranje saradnje između dvije zemlje.

Nakon susreta sa predsjedavajućim Vijeća ministara BiH Nikolom Špirićem, Cvetković je ocijenio kako je u posljednjih dva mjeseca došlo do intenziviranja kontakata na najvišem političkom nivou.

-Moj dolazak predstavlja neku vrtsu nastavka naše želje da se ostvaruju odnosi na političkom nivou koji bi stvorili osnovu za daljnje jačanje i produbljivanje bilateralne saradnje i demonstrirali potrebu i želju Srbije da dođe do pomirenja u regionu, ustvrdio je Cvetković.

On je još jednom potvrdio da Srbija, kao garant Dejtonskog sporazuma, u punoj mjeri podržava teritorijalni integritet BiH, dok će po pitanju njenog unutrašnjeg uređenja podržati bilo koji dogovor koji budu postigla dva entiteta i tri konstitutivna naroda.

S druge strane, Cvetković navodi kako BiH priznaje teritorijalni integritet Srbije, te ističe da u vezi s tim "pojedinični stavovi ne predstavljavaju stavove BiH".

Predsjednik srbijanske vlade izrazio je podršku i evropskom putu BiH, navodeći kako će Srbija biti zadovoljna progresom bilo koje zemlje regiona na tom putu. Također, naglasio je, kako njegova zemlja želi da BiH što prije dobije liberalizaciju viznog režima.

-Gledajući sva osnovna sadašnja i buduća značajna pitanja za obje zemlje, imamo identične stavove i nema razloga da proces pomirenja u bilo čemu kasni, smatra Cvetković.

Komentirajući održavanje Poslovnog foruma BiH i Srbije u Sarajevu, on je kazao kako je cilj da se poslovnim ljudima poruči da su politički odnosi između dvije zemlje dobri i da takvi trebaju biti i ekonomski, te da su privrednici iz jedne zemlje dobrodošli da investiraju u drugu zemlju.

Predsjedavajući Vijeća ministara BiH Nikola Špirić je ocijenio kako je Srbija značajan partner BiH sa stanovišta investiranja i trgovinske razmjene.

Srbija je drugi investitor u BiH, a među pet zemalja je sa kojima BiH ima najjaču trgovinsku razmjenu i najveći stepen pokrivenosti izvoza uvozom.

-Za prvi kvartal ove godine ta pokrivenost je oko 70 posto, rekao je Špirić, dodajući kako je nužno ukloniti sve administrativne barijere za ostvarivanje dinamičnije ekonomske saradnje.

Špirić i Cvetković su razgovorali i o otvorenim pitanjima, kao što su pitanja granice, stare devizne štednje, imovinskim pravima građana i sukcesiji. Zaključeno da je potrebno održavanje zajedničkih sjednica vlada dviju država radi rješavanja svih otvorenih pitanja.

Ukazano je na potrebu zaključivanja novih sporazuma, kao što su u oblastima zdravstva, plovnih puteva, pružanja usluga u vazdušnom saobraćaju.

Predsjedavajući Špirić je ocijenio kako je intenziviranje saradnje Beograda i Zagreba od interesa i za BiH, navodeći kako i "BiH želi biti dio te priče i da je osnovno da se poštuje suverenitet i teritorijalni integritet zemalja".

Komentirao je i nedavnu izjavu člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, kazavši kako BiH nije priznala "unilaterno proglašenje samostalnosti Kosova", te da se "pojedinim političkim tonovima koji se mogu čuti iz BiH ne treba posvećivati velika pažnja".

(Fena)

Kada bismo sabrali kvadraturu svih džamija koje su od rata do danas izgrađene širom Bosne i Hercegovine, dobili bismo površinu nekoliko puta veću od prostora koje pokrivaju svi autoputevi u našoj zemlji.

Šta nam to govori? Ne, ne znači to da se ovdje posebna pažnja posvećuje ubrzanom materijaliziranju religijskih osjećanja u Bošnjaka. Ne, nema to veze ni sa pretvaranjem Vakufske direkcije Islamske zajednice u BiH u najmoćniju korporaciju u državi... To samo znači da je poglavar Islamske zajednice u BiH efendija Mustafa Cerić najozbiljniji politički subjekt u državi. Ozbiljniji čak i od samog Milorada Dodika, bez obzira koliko ovog neozbiljno shvataju.

U predizborno vrijeme, kada se očekuje da političari na dnevnoj osnovi otvaraju nove škole, tupe makaze na vrpcama ispred super modernih fabrika i puštaju u promet kilometre novosagrađenih autoputeva, jedini koji vrijedno radi je efendija Cerić. Malo je dana u predizobrnoj godini koliko bi reis mogao otvoriti novih džamija. Vremena malo, a valja i promuhabetit sa ummetom, objasniti neukom narodu ko su i šta su, i uputiti ih za koga da glasaju...

Kako bi skratio svu tu proceduru, reis je osmislio svojevrsno Upustvo za izbor prvog u Bošnjaka. A kako ne bi ispalo da reis aščare za nekog navija, jer nije red da se jedno svešteno lice tako offira i miješa u politiku sekularne države, Cerić se poslužio starom bošnjačkom taktikom - išaretom. Oni koji ne znaju šta je išaret, morat će se sami educirati - što reče uvaženi efendija: “pametnom je i išaret dosta”.

Cerićevo Uputstvo za izbor prvog u Bošnjaka bazirano je na hadisu, ili kako bi to na ćafirskoj Federalnoj televiziji rekli: transkriptu razgovora koji je Ebu - Sufjana, inaće rođak poslanika Muhammeda, vodio sa tadašnjim bizantijskim carom Heraklijem.

- Kod nas u Bosni se kaže: "Pametnom čovjeku je dovoljan išaret." Ja neću ovo da tumačim, ali hoću da sugerišem imamima, našim hatibima kad govore s mimbera, posebno ovih dana, a evo i ramazan se približava, da govore o ovim karakteristikama i ovim standardima, koji treba da krase Bošnjake, posebno one koji traže od nas da ih slijedimo, da idemo za njima, da ih podržavamo... Znači, evo imate kriterije, pitajte da li je ovaj ovakav... Ako se to uklapa, to je taj, a ako se ne uklapa, pametnom je dovoljan išaret - kazao je, navode mediji, reis Cerić.

Nećemo ovom prilikom posebno analizirati na osnovu čega je reis u istu ravan stavio Božijeg poslanika sa ovdašnjim političarima i neka to ide njemu na dušu. Nama je značajniji ovaj politički kontekst.

Obzirom da se u medijima pojavila dajdžestirana verzija ovog razgovora, Žurnal objavljuje originalni tekst, preuzet sa jednog od portala religijskog sadržaja.

Car je, naime, od Ebu - Sufjana htio čuti nešto o Božijem poslaniku (Muhamed op.a.).

Ebu - Sufjan reče: "Tako mi Boga, da me nije sramota da od
mene čuju laž, ja bih o njemu lagao."
Zatim Ebu - Sufjan reče: "Prvo što me je upitao glasilo je: 'Kakvog je porijekla?'
Odgovorih mu: 'On je uglednog porijekla.'"
Herakle: "Da li je ikad iko od vas, prije njega, govorio takve slične stvari?"
Ebu - Sufjan: "Nije."
Herakle: "Je li neko od njegovih predaka bio kralj?"
Ebu - Sufjan: "Ne."
Herakle: "Da li ga slijede ljudi od položaja ili siromašni?"
Ebu - Sufjan: "Siromašni."
Herakle: "Da li se njihov broj povećava ili smanjuje?"
Ebu - Sufjan: "Povećava."
Herakle: "Da lije iko od njih napustio njegovu vjeru iz srdžbe, nakon što ju je primio?"
Ebu - Sufjan: "Nije."
Herakle: "Da li je prije toga bio lažov?"
Ebu - Sufjan: "Nije."
Herakle: "A da li je vjerolomnik?"
Ebu - Sufjan: "Nije, - ali otkako nismo s njim ne znamo šta sad radi (i više mi nije
dozvolio da i jednu riječ dodam od sebe)."
Herakle: "Da li ste se borili protiv njega?"
Ebu - Sufjan: "Jesmo."
Herakle: "Kako ste se borili?"
Ebu - Sufjan: "Vodili smo međusobni rat, rat nadmetanja, nekad on pobijedi, a nekad mi."
Herakle: "Šta traži od vas?"
Ebu - Sufjan: "Govori nam: Vjerujte samo jednog Boga, i pored Njega ne vjerujte u
druga božanstva, napustite vjeru svojih djedova i očeva, naređuje nam da se Bogu molimo
(da klanjamo), da iskreno govorimo, da pošteni budemo, da rodbinske veze održavamo..."

Vodeći se ovim hadisom iliti poučnim vjerskim tekstom napravili smo reisovo “Upustvo za izbor prvog u Bošnjaka”, odnosno prilagođeni tekst po kojem bi Bošnjaci trebali birati svog poslanika na čelu države. Obzirom da su najozbiljniji kandidati za mjesto bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, Haris Silajdžić i Fahrudin Radončić, provjeriti ćemo na koga to išareti uvaženi reis efendija:

1. Kakvog je porijekla?

   BAKIR IZETBEGOVIĆ: Po prezimenu Izet – begovići su bili begovska porodica. Otac Alija bio je osnivač SDA i prvi u Bošnjaka u vrijeme demokratskih promjena. I dalje je neprikosnoveni simbol buđenja bošnjačkog nacionalizma. Po reisovim parametrima - podoban.

   HARIS SILAJDŽIĆ: Porijeklo ništa posebno. Po reisovim parametrima vjerski preeduciran al' to nije bitno.

   FAHRUDIN RADONČIĆ: Što se tiče porijekla Fahrudina Radončića to spada u nadležnost finansijske policije ili nepostojeće agencije za ispitivanje porijekla, ali imovine. Po reisovim parametrima – solventan.

2. Da li je ikad iko od vas, prije njega, govorio takve slične stvari?

   BAKIR IZETBEGOVIĆ: Jeste, njegov otac Alija. Upitno je koliko se to uklapa u ono što reis želi da čuje.

   HARIS SILAJDŽIĆ: Isto govori već dvadeset godina. Slatkorječiv ali izgleda da mu ni reis više ne vjeruje.

   FAHRUDIN RADONČIĆ: Nerelevantno, jer to što on kaže danas ne znači da će vrijediti sutra, prekosutra... Trenutno govori ono što reis želi da čuje.

3. Je li neko od njegovih predaka bio kralj?
   BAKIR IZETBEGOVIĆ: Zvali su ga Mali princ i otac mu je, istina, imao kraljevske ovlasti ali mu se kraljevstvo raspada.

   HARIS SILAJDŽIĆ: Nije poznato, mada se on tako ponaša, posebno u svojoj stranci.

   FAHRUDIN RADONČIĆ: Za početak ima tornjeve. Nada se da će kraljestvo osvojiti na izborima.
   
   
   

4. Da li ga slijede ljudi od položaja ili siromašni?
   BAKIR IZETBEGOVIĆ: U početku slijedili su ga siromašni. Kada su se obogatili prešli su u Stranku za BiH (pogledati pod Haris Silajdžić).

   HARIS SILAJDŽIĆ: Slijede ga ljudi od položaja kako bi i ostali gdje jesu. Koliko on zna, u BiH nema siromašnih.

   FAHRUDIN RADONČIĆ: Poziva siromašne da ga slijede i oni su njegovo glavno biračko tijelo.
   
   
   

5. Da li se njihov broj povećava ili smanjuje?
   BAKIR IZETBEGOVIĆ: Smanjuje.

   HARIS SILAJDŽIĆ: Smanjuje.

   FAHRUDIN RADONČIĆ: Obzirom da je krenuo od nule svaki sljedbenik se računa kao povećanje.

6. Da lije iko od njih napustio njegovu vjeru iz srdžbe, nakon što ju je primio?
   BAKIR IZETBEGOVIĆ: Mnogi (ponovo pogledati pod Haris Silajdžić).

   HARIS SILAJDŽIĆ: Možda bi i htjeli ali ne smiju. Samo ih još vjera u Harisa Silajdžića odvaja od zatvora.

   FAHRUDIN RADONČIĆ: Ako ne računamo njegove uposlenike, malo je vremena proteklo da bi ga napuštali.
   
   
   

7. Da li je prije toga bio lažov?
   BAKIR IZETBEGOVIĆ: Hm....

   HARIS SILAJDŽIĆ: Obećao 100% BiH i ukidanje Republike Srpske. Danas RS jača nego ikada a BiH se mjeri promilima.

   FAHRUDIN RADONČIĆ: Hahahahaha (ne možemo od smijeha op.a.)...
   
   
   

8. A da li je vjerolomnik?
   BAKIR IZETBEGOVIĆ: Nepoznato u šta vjeruje?!

   HARIS SILAJDŽIĆ: Nepoznato u šta vjeruje?!

   FAHRUDIN RADONČIĆ: Nepoznato u šta vjeruje?!
   
   
   

9. Da li ste se borili protiv njega?
   BAKIR IZETBEGOVIĆ: Ako se to odnosi na reisa i njegov ummet onda nisu, a iz perspektive pravne države, opet nisu.

   HARIS SILAJDŽIĆ: Itekako, i reis i njegov ummet.

   FAHRUDIN RADONČIĆ: Nisu, ni reis ni ummet.
   
   
   

10. Kako ste se borili?
    BAKIR IZETBEGOVIĆ: Nisu se borili.

    HARIS SILAJDŽIĆ: Letvama, argumentima..., al džaba.

    FAHRUDIN RADONČIĆ: Nisu se borili.
    
    
    

11. Šta traži od vas?
    BAKIR IZETBEGOVIĆ: Da glasaju za njega kako bi se riješio Sulje.

    HARIS SILAJDŽIĆ: Da mu opet povjeruju u 100% BiH i da će ukinuti Republiku Srpsku.

    FAHRUDIN RADONČIĆ: Da kupuju njegove novine i marketinški prostor, da iznajmljuju prostore u njegovim tornjevima, i da, da glasaju za njega.

Nadamo se da smo ovom malom analizom razbili Cerićev kod i pomogli biračkom tijelu da izabere pravog predstavnika po reisovom išaretu.

(zurnal.info)

 Član Predsjedništva BiH Željko Komšić je u svojoj izjavi za Fenu izjavio kako bi predsjednici susjednih država trebalo da se bave svojim zemljama i problemima kojih imaju i previše, a ne Bosnom i Hercegovinom. Srbija je uputila Bosni i Hercegovini protestnu notu zbog dijela te izjave da podržava cjelovitost Hrvatske i "Srbije bez Kosova".

U intervjuu za “Žurnal”, Komšić objašnjava zašto je tako oštro reagirao.

Kako ocjenjujete posljednji susret Josipovića i Tadića?

- Nemam ja tu šta da ocjenjujem. Oni rade ono što smatraju da je dobro za njih. U tom smislu, svaki razgovor je dobar. Samo komunikacijom mogu se riješiti problemi ako ih imate. Meni su druge stvari zasmetale. Ali, moram odmah reći, njih dvojica nisu Milošević I Tuđman, to se mora jasno naglasiti. Meni smeta to što oni razgovaraju o nama kao o maloljetnom djetetu. To prevazilazi dobre diplomatske običaje. Zamislite da smo mi sjeli sa predstavnicima Crne Gore, razgovarali o Srbiji, onda napravili konferenciju za štampu i iznijeli stavove o Srbiji. To bi se doživjelo kao prvorazredan diplomatski skandal. Neću prihvatiti da su Srbija i Hrvatska iznad BiH, da oni imaju pravo komentarisati odnose unutar naše zemlje.

Koliko je to krivica naše diplomatije?

- Naravno da ima naše krivice, koliko smo mi ozbiljni kao država, koliko svako malo neko od nas trči u Beograd da pita tatu ili mamu šta ćemo raditi. To je jedna strana, a druga je vrlo indikativna i već je ljudima ušla u uho, to je rečenica kako su Srbija i Hrvatska garanti Dejtonskog sporeazuma. Nisu oni garanti sporazuma, oni su u Dejtonu sjedili kao strane koje su učestvovale u ratu u BiH. Oni ništa ne garantuju, BiH garantujemo samo mi, Bosanci i Hercegovci.

Koliko situacija u BiH zaista zavisi od raspoloženja u Beogradu i Zagrebu?

- Sve manje. Znamo šta je bilo nekada, sada se drugačije radi. Recimo, pojačava se ekonomski uticaj. Naravno, da bi se pojačao taj uticaj morate imati političkog saveznika u BiH. Tako se to radi. Mi ne možemo da riješimo naš zajednički interes zato što su Zagreb i Beograd protiv toga. Kroz razne sestrinske stranke i bratsku politiku opstruira se napredak. Pomenuću samo slučaj Luke Ploče. Nije samo stvar što to Hrvatska neće da riješi. Postoji čitava struktura unutar BiH koja ne dozvoljava da se to riješi. Političke institucije u BiH ponekad rade za političke i ekonomske interese drugih država. To mi ne ide u glavu. Oni jesu naši susjedi i ja sam za svu vrstu saradnje s njima, za pošten odnos. Ne mogu da shvatim da se ljudi u BiH ne vode za svojom konkretnom koristi, nego za interesima Zagreba i Beograda.

Kako se završila situacija sa protestom koji je Tadićev kabinet uputio našem ambasadoru u Srbiji?

- Danas treba da dobijem izvještaj, pa ću znati precizno o čemu se radi. Koliko za sada znam, pozvan je naš amabasador od strane generalnog sekretara Ministarstva vanjskih poslova Srbije i rečeno mu je, otprilike, kako oni nisu ništa loše mislili, da je sve učinjeno iz dobrih namjera. Iz kakvih dobrih namjera? Da mi se nude specijalni odnosi sa Federacijom? Beograd treba da razgovara sa Sarajevom, ne sa RS niti Federacijom. Zamislite da mi razgovaramo s Novim Sadom ili Novim Pazarom. Zamolio sam predsjednika Tadića da više ne forsira tu priču o specijalnim, paralelnim odnosima s Federacijom.

Kako je odgovorio?

- Saslušao je, ali nije komentarisao.

Može li se ovo povezati s neprestanim dogovorima Dragana Čovića I Milorada Dodika?

- Ne znam može li. Njih dvojica imaju te svoje specijalne, prijateljske, paralelne i svakakve veze, pa ih pokušavaju locirati u Beogradu i Zagrebu kao rješenje problema, pa onda traže bošnjačkog partnera koji će ući u tu priču. To je politika koja ovu zemlju neće nigdje odvesti.

Plašite li se šta mogu donijeti ovakvi razgovori između predsjednika susjednih zemalja?

- Plašim se našeg istorijskog iskustva, od sporazuma Cvetković – Maček, dešavanja u Drugom svjetskom ratu, politike Tuđmana i Miloševića... Istorija nas uči da budemo oprezni. S druge strane, ne vjerujem da kod Tadića i Josipovića postoji išta što asocira na ta dešavanja.

Imamo pravo na frustraciju...

- Imamo, ali neću da budem frustriran, hoću da budem pragmatičan, da razmišljam realno, ne želim da se igram velikim riječima. Na stranu ostavljam istorijsku frustraciju, mada nam se ona s rođenjem usadi u glavu. Pitam se, da li bi oni sebi dopustili da isto rade s bilo kojom drugom zemljom.

Povodom vaše izjave prvi je reagirao vaš kolega iz Predsjedništva, gospodin Radmanović...

- On na tome gradi kampanju, izgelda da ne stoji dobro u RS. To je neracionalno, sutra ćemo se sastati pa ću ga pitati šta ima protiv toga, jer meni priča drugu priču.

Koju priču?

- Pa tu da se mi moramo između sebe ujediniti i prema Srbiji i prema Hrvatskoj. Da štitimo naše interese. I šta mu znači da je moja reakcija bila neustavna. Zar je neustavno to što ja tako mislim. Nisam pokrenuo nikakvu inicijativu... Dopustite da imam pravo da mislim i da kažem to što mislim. Ako mi se uzme to pravo, e onda će to da bude neustavno.

Da li vi reagirate kod Radmanovića kada predsjednik njegove stranke daje izjave koje štete BiH?

- Naravno da reagujem. Nepristojno je sada da vam ja to komentarišem i ulazim u odnose između njih dvojice. Neka ostane između nas ono što mi privatno razgovaramo.

A službeno?

- Službeno će Radmanović uvijek stati iza onoga što je rekao njegov stranački šef. Pa čak i kada ne misli tako. Mnogo je iracionalnih stvari oko nas. Evo, i što se tiče Kosova. Šutimo, ne donosimo odluke oko toga iako znamo koliko je to iracionalno. Znate da su 22 zemlje, članice EU, priznale tu državu. SAD su je priznale. Mi stalno zatvaramo oči. U ime čega?

Kako je reagirao gospodin Josipović na vašu izjavu?

- Telefonirao mi je jučer iz Beograda i pitao, otprilike, u čemu je problem. Rekao sam mu da nam je dosta takvog odnosa prema BiH, i pitao ga zar nije logično kada se već sastao s Tadićem i dotakao se BiH, zar nije bilo logično da razgovaraju o hapšenju Mladića i Hadžića. To je pitanje koje se tiče sve tri zemlje. Ako ste nam iskreni prijatelji, tretirajte nas kao državu, ne gledajte nas kroz entitete i narode, nego kao ravnopravnu državu. Što ne biste uradili drugoj državi, nemojte raditi ni BiH.

Kako je reagirao gospodin Silajdžić?

- Nisam se čuo s njim, kao ni s Radmanovićem. Sutra ćemo se vidjeti. Ne tražim ja bilo kakvu vrstu podrške za to što sam rekao. Smatrao sam da mi je obaveza da to kažem, ma šta to proizvelo. Šta će ko misliti, kako će se to odraziti na nekom taktičkom, političkom planu, nije mi važno. Ne mogu sebi dozvoliti da nas tretiraju kao malog od kužine. Mislim da će oni ipak biti oprezniji ubuduće. Nadam se da će to biti koristan efekat od svega ovoga.

U čije ime rušite BiH

Kako komentirate inicijativu reisa Cerića o osnivanju Bosanske televizije, na isključivo bosanskom jeziku, uz obrazloženje da on tada ne bi morao svojoj prijateljici objašnjavati šta znači rujan?

- Kada je o jeziku riječ, neka govori svako svoj. Nema tapije na BiH. Ne može se to učiniti ni kroz jezik. Rujan je, sem toga, staroslavenski izraz, zašto to nekom smeta? Nek ljudi govore kako hoće, bogatiji smo zbog toga. Neka na televizijama novinari govore kako su u kući naučili, svojim maternjim jezikom. Mi ih savršeno dobro razumijemo.

Sigurno pratite šta se dešava u Nogometnom savezu. Postoji velika vjerovatnoća da budemo izbačeni sa fudbalske mape. Postoji li način da se spasimo?

- Ovdje je politika uzela sve. Ona želi krah BiH na svakom polju, naročito na sportskom, jer on kod ljudi budi osjećaj ponosa. Znam da se o svemu moramo dogovarati. Ali, dogovor znači da ne mogu svi sve dobiti. Nije dogovor samo kako jedan kaže, onda se nećemo ni dogovarati, jer to je djetinjasto. Ako neko neće da bude u nečemu, ne mora. Ovo je rušenje BiH na nivou sporta. Ko neće, ne mora, mi ćemo praviti Savez, kada promijenite mišljenje dođite, uvijek ima mjesta za vas. Tako bih to postavio. Ovdje ne pomažu argumenti ni logika. Ali, ne možemo vječno biti ucjenjivani. Biće fudbala u ovoj zemlji, htio to neko ili ne.

(zurnal.info)

Centralna izborna komisija BiH obavila je danas u Sarajevu javno izvlačenje za određivanje redoslijeda političkih subjekata na glasačkom listiću za oktobarske opće izbore.

U "bubnju" su se našla 63 politička subjekta: 39 političkih stranaka, 11 koalicija i 13 nezavisnih kandidata.

One političke stranke koje se na izborima pojavljuju samo u okviru koalicija nisu danas izvlačene, kao i jedna politička stranka koja je ranije ovjerena za učešće na izborima, ali koja nije dostavila kandidatske liste - Stranka dijaspore BiH.

Pod rednim brojem jedan izvučena je Građanska demokratska stranka BiH, čiji je predstavnik na izvlačenju, šef izbornog štaba Nermin Butković izjavio da su brojevi veoma važni na izborima, ali oni koji će se dobiti 3. oktobra.

Kazao je kako ovaj broj znači da će predsjednik GDSBiH Ibrahim Spahić biti na prvom mjestu na listi kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda, što u principu smatra dobrim, dok je koalicija "Preokret" u kojoj je i GDS izvučena pod rednim brojem 55.

Stranka za BiH izvučena je pod rednim brojem 40 i njen potpredsjednik Beriz Belkić kaže da izvlačenje rednih brojeva psihološki nije nevažno.

On je ocijenio da je za Stranku za BiH bitno što je izvukla broj koji se lako pamti, a u stranci vjeruju u dobar rezultat i izborni uspjeh.

Savez za bolju budućnost BiH - Fahrudin Radončić, koji se po prvi put pojavljuje na izborima, izvukao je broj 12. Glasnogovornica ove stranke Edina Latif u tom broju vidi određenu simboliku: "Fudbalskim žargonom govoreći, na teren će istrčati 11-člani tim SBBBiH, a naš 12 igrač su građani koji su već svojim učlanjivanjem, njih više od 100.000, iskazali podršku našem političkom projektu".

Od ostalih stranaka, HDZBiH izvučen je pod rednim brojem dva, SNSD-Milorad Dodik pod brojem pet, "nesretni" broj 13 dobio je HSS-NHI, SDPBiH 16, SDS 26, HDZ1990 27, PDP 28, Radom za boljitak 45, Demokratska partija - Dragan Čavić 48, Naša stranka 60, dok određenu konfuziju može stvoriti to što se Stranka demokratske aktivnosti - A-SDA nalazi na 53. a Stranka demokratske akcije - SDA na 54. mjestu.

Posljednji, 63. politički subjekt izvučen na današnjem javnom izvlačenju bio je neovisni kandidat Ferdo Galić.

(Fena)

Nakon čitanke nastranih književnosti Sun Tzu na prozorčiću Predraga Lucića, zagrebačka izdavačka kuća Algoritam objavila je njegovu novu, dvotomnu čitanku Bezgaća povijesne zbiljnosti. Žurnal će u nekoliko nastavaka ekskluzivno objaviti svježe Lucićeve lekcije za ponavljače povijesti u drugom razredu.

Kao uvertiru u ovo neobično iskustvo prenosimo tekst Katarine Luketić

Nakon što smo prošle godine u prvom razredu učili iz njegove čitanke nastranih književnosti 'Sun Tzu na prozorčiću', Predrag Lucić je za ponavljače povijesti u drugom razredu – a on i piše uvijek za sustavu neprilagođene đake – sastavio novu, dvotomnu čitanku 'Bezgaća povijesne zbiljnosti'. U njoj obrađuje gradivo iz novije hrvatske povijesti, razotkriva velike naracije o naciji i domoljublju, te podsjeća na sve ono što se poduzimalo posljednjih dvadesetak godina na ovim prostorima u ime nacionalnih 'ubojitih' identiteta. Paralelna, parodijska povijest koju ispisuje pokazuje besmisao ovdašnjih političkih mitova, blatnjavo naličje patriotskog sentimenta političara ili intelektualaca, te stvaranje lažnih nacionalnih relikvija i trgovanje njima. On nacionalne ikone skida do kraja, a njihova moralna golotinja otkriva da su ti 'naši' junaci u zbilji 'naši' nitkovi.
Ubojiti identiteti su, naravno, općebalkanski: i hrvatski i srpski, i crnogorski i bošnjački..., jer ovaj autor nikome ne drži stranu, i pod satiru ne protura neku novu političku platformu. Ako išta u svojim tekstovima afirmira onda su to kritičnost i odabir ludičke i neautoritativne strane stvarnosti, individualan otpor zakonima mase, te vjera u osnovna etička načela, koja godinama gaze ovdašnje nacionalne ideologije.

Viva Ludež

Bezgaća' su inspirirana 'Bespućima'; pri čemu je Lucićeva subverzivna verzija povijesti naglavačke preokrenuta tuđmanovska službena verzija. Slično parodiranje, ali na drugoga gospodara rata – Miloševića i njegove 'Godine raspleta', primjetno je i u naslovu 'Godine raspada', knjige tekstova o srpskoj stvarnosti devedesetih Feralova novinara Petra Lukovića. Pridodamo li tome Ivančićeve 'Bilježnice Robija K.' ili Dežulovićeve 'Pjesme iz Lore' i kolumne 'Ugovor s đavlom', dobit ćemo jasniju sliku o satiričko-parodijskom potencijalu koji se oblikovao najvećim dijelom u Feralovoj radionici.
Fenomen te feralovske satire i humora ignorira se i marginalizira u oficijelnom pisanju povijesti ovdašnjih književnosti; dijelom zato što se satira u akademskom svijetu često smatra nižim književnim žanrom, ali dijelom i zato što se drži skandaloznim rugati se na taj način domoljubnim vrednotama i nacionalnim junacima. (Zar postoji uljuđena satira; zar se rašireni diskurs komedijaštva u kome je svima sve smiješno može zvati kritičkom satirom?)

Akrobatika jezika

Za razliku od spomenutih autora, Lucićev je satirični medij najprije poezija, i u 'Bezgaćama' su sabrane njegove pjesme većinom objavljene u Feralu, a poslije gašenja lista u Betonu. Nakon svake pjesme slijedi dodatak u obliku dokumentarno-fikcionalnog materijala u kojemu se perpetuira i mnogostruko varira tema iz samih pjesama. Satirično-parodijski diskurs se hiperbolizira, raste, i čini se da postupcima izokretanja, snižavanja, dekonstruiranja... nema kraja.
Dodatak se sastoji od parodijskih akrobacija u vidu pitanja i zadataka na zadanu pjesmu, citata različitih osoba (nastavlja Greatest Shits) i popisa stvarne literature koji sadrži tako bizarne naslove da postaje jasno kako je stvarnost često luđa i od najluđe fikcije. Sve u svemu, u ovoj se čitanci oblikuje jedan raskošan, karnevaleskni svijet, parodijsko-satirični total balkanske novije povijesti koji je osobit i unutar feralovske niše, te sasvim izdvojen iz opće produkcije suvremene domaće književnosti.
Uz subverzivnu bespoštednost i angažiranost, Lucićeva je satira vrlo bogata i zanimljiva literarno. On naime parodira pjesničke žanrove: od nacionalne epike, melodija s festivala, rock balada, do Jove Zmaja i dječjih pjesmica, zatim pjesničke poetike, jer svaka je pjesma ispisana kroz samosvojan glas, pa je čitanka odličan primjer literarne polifonije. Parodijski slaže i imena izvođača pjesama, poput Željka Keruma & vis Adioklecijan koji izvode pjesmu o urbanističkoj viziji Splita Jebeš cara ako nema para!; ili srpsko-hrvatskoga mutanta Dobrice Aralice koji je simbol tijesne suradnje kulturnih bardova s obiju strana u oblikovanju nacionalističkih programa. Parodira i strukturu udžbenika, a također i stav da je u pisanju službenih verzija nacionalnih povijesti – koje ostaju za buduće generacije – dozvoljeno falsificirati i polirati sliku vremena tako da ona izgubi vezu s originalom, pravdajući to ljubavlju za domovinom.

Kom' bespuća, kom' bezgaća

U 'Bezgaćima' tako nema mjesta reinterpretiranju povijesti u idealiziranom, protokolarnom tonu; tu se pamte detalji, ocrtavaju mikrosvjetovi besmisla i bezumlja, kako u devedesetima tako i nakon 2000, kada smo zagazili, kaže Lucićev Sanader, 'iz pobjede u Lagostanje'. Razobličuje se i ratno-tranzicijska ekonomija šverca i pretvorbe (likovi Milo Duhanović, Netelka Tuđman...), izgradnja i prodaja obale (šlager S ponistre se vidi svota), konzumerizam (Za Domestos – spremni!), postratni rasizam malih razlika (sjećanje na srpsku travu u Makarskoj) i sl.
Na početku Lucićeve verzije povijesti ori se 'velebni ojkatorij' Povijest Hrvata M. P. Thompsona u kojemu se parodira naracija o hrvatskoj povijesti kao napredovanju do konačnoga cilja – s epifanijom početkom devedesetih. Na kraju pak stoji pjesma po kojoj je nazvana knjiga – Bezgaća povijesne zbiljnosti autora Đone Đore Napalmotića, ispisana potpuno kao antiteza originala i kao ozbiljenje ovdašnje opsesije libertasom.
Dakle, od 'Krapine' i 'obrane zeru pećine' do dubrovačkih (Šuicinih) zlatnih zahoda i 'slobode voljene, s gaćama na pola koljena'. Mit o konačnom ispunjenju hrvatskog sna o državnosti kroz ovu čitanku razobličuje se tako u stvarnost ispunjenu ratovanjem, zločinima i krađama pod parolom domoljublja, kulturom laži, moralnom retardacijom, ili patološkim ponašanjem nekih nacionalnih vitezova. Umjesto u hrvatskom snu o sjaju naše epohe završili smo, eto, do grla u smradu naše epohe.

(zurnal.info/tportal.hr)

Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) zaprimila je prijavu koja se odnosi na poslovanje HT Mostar, potvrdila je glasnogovornica Agencije Željka Kujundžija.

U toku je analiziranje ove prijave i, ako se utvrdi da ima elemenata krivičnog djela iz nadležnosti SIPA-e, rad na tom predmetu bit će nastavljen, a ukoliko bude neophodno u ovaj slučaj će se uključiti i druge agencije za provođenje zakona.

Kako su mediji ranije izvjestili, neformalna skupina dioničara HT Eronet je, pozivajući se na revizorski i interne revizorske izvještaje poslovanja mostarskog HT-a za period 2006.- 2009., podnijela SIPA-i, hrvatskom USKOK-u i njemačkoj policiji krivičnu prijavu protiv 12 osoba zbog sumnje da su počinili više krivičnih djela i navodnu višemilionsku pronevjeru.

(Fena)

Više desetina bh. radnika koji su prevareni u Sloveniji, zajedno sa aktivistima pokreta Dosta! i slovenske nevladine organizacije "Nevidljivi radnici svijeta", okupili su se danas u Sarajevu na protestima kako bi tražili da im se omogući povratak u Sloveniju da bi naplatili velika potraživanja koja su im ostali dužni njihovi slovenski poslodavci.

Protesti su počeli ispred zgrade Ureda visokog predstavnika, budući da je visoki predstavnik ujedno i specijalni predstavnik Evropske unije, a aktivisti su isticali da Slovenija nije usamljen primjer odnosa prema stranim radnicima u EU.

Noseći transparente "Hoćemo naše plaće" i "Dosta ponižavanja radnika iz trećih zemalja", predstavnici radnika i nevladinih organizacija pročitali su pred OHR-om listu svojih zahtjeva i pritužbi.

Radnici prije svega traže da im se omogući odlazak u Sloveniju, za koju nisu mogli dobiti vizu nakon što im je istekla radna dozvola, kako bi mogli naplatiti potraživanja koja se kreću od 6.000 do 9.000 eura po radniku.

Osim toga, žalili su se na užasne uvjete rada, neuplaćivanje staža, socijalnog i zdravstvenog osiguranja, te na prekovremeni, a neplaćeni rad. Štaviše, ako bi se neko od radnika usudio da se vlasniku žali, automatski bi uslijedio otkaz. Zabilježeni su i slučajevi šovinističkog vrijeđanja bh. radnika na nacionalnoj osnovi.

Radnici koji su se danas okupili u Sarajevu većinom su Cazinske krajine i u najvećem broju radili su za građevinsku firmu "Prenova", čiji je vlasnik Zoran Perković.

Osim na slovenske poslodavce i vlasti, velike primjedbe iznesene su i na račun bh. vlasti, koje radnici optužuju da nisu učinili ništa za njih, te da su čak i zarađivali na njihovom odlasku u Sloveniju.

Nezadovoljstvo ponašanjem bh. vlasti iskazano je na drugoj tački današnjih protesta, pred sjedištem Ministarstva vanjskih poslova BiH.

Tu su predstavnici prevarenih radnika uzvikivali da su bh. vlasti odgovorne za slanje radnika u Sloveniju, gdje su "tretirani kao životinje". Vlasti BiH su optužene da su bile saučesnici u tome što su bh. radnici u Sloveniji bili više gladni nego siti, te da su za ovu situaciju odgovorne više od Slovenije.

Nakon protesta pred sjedištem MVPBiH, kolona demonstranata se uputila prema zgradi Ambasade Slovenije na Bentbaši, gdje bi delegaciju radnika trebalo da prime predstavnici Ambasade.

Nikakvi incidenti nisu zabilježeni, a demonstracije su osiguravali pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo.

(Fena)

Proteklog vikenda u Bosni i Hercegovini otvorene su četiri nove džamije. Islamska zajednica je svečanosti iskoristila za predizbornu kampanju: prozivani su muslimanski intelektualci, objašnjavalo se za koga ne treba glasati, opisivalo za koga treba a upućen je i apel za osnivanje bosanske televizije

 U nedelju 18. jula bosanskohercegovački muslimani su, bar prema podacima dnevne štampe, dobili četiri nove džamije, u Iijašu, Batovu kod Rogatice, Piljužićima kod Tešnja i Lastvi kod Trebinja.

Vrijedni uposlenici Islamske zajednice su i ova okupljanja vjernika iskoristili da im prenesu prigodne predizborne poruke.

MUFTIJIN KOD

Goraždanski muftija Hamed ef. Efendić u Batovu je rekao da su obnovljeni vjerski objekti danas ljepši nego što su bili (vjerovatno i stariji, kako kaže stara glupost) i otkrio do sada nepoznate saučesnike u rušenju džamija:

- Rušenju džamija, osim zločinaca, doprinijeli su i mnogi muslimani, posebno intelektualci, koji su džamiju srušili u svojim srcima. Stidjeli su se džamije i umrli kao takvi – otkrio nam je muftija.

Ako nekom nije najjasnije o kakvim muslimanima je riječ, potraga za rješenjem muftijinog koda vodi nas u Piljužiće gdje nas spremno očekuju zenički muftija Ejub ef. Dautović i naibu-reis hadži hafiz Ismet ef Spahić. Muftija je pripremio teren za elokventnog Spahića riječima:

- Oni bi htjeli da nas vrate u džamije i da mi govorimo o ahiretu i samo o onome što su hodže mogle govoriti u skoroj prošlost. Mi na to ne pristajemo...

Nakon ovakve pripreme, naibu-reis mogao je opušteno prisutne vjernike uputiti za koga ne treba da glasaju na narednim izborima:

- Nemojte glasati za one koji su rekli da je u Dobrovoljačkoj ulici bio zločin. Onaj ko nema čvrstu vjeru to može reći. Onaj ko nije bio tu može reći šta hoće. On naše borce naziva teroristima, jer nema vjere u sebe.

Nakon što su vjernici saznali za koga ne treba glasati, red je da im se precizira za koga onda trebaju. Za to ćemo se morati prebaciti u Ilijaš gdje nas očekuje uvijek raspoloženi reisu-l-ulema Mustafa ef.Cerić. Da bi održao predizbornu napetost i aktivnu pažnju slušalaca iskusni reis je posegnuo za didaktičkom igrom i prisjetio se priče o bizantijskom caru Herakliju. Prema toj zgodi, car je tražio od Ebu Sufijana da mu opiše svog rođaka Muhammeda a.s. pa ga je upitao da li su svi u njegovoj porodici bili plemeniti, da li je ikada nešto slagao, da li je neko iz njegove porodioce bio u vlasti, ko ga slijedi, da li je to elita ili običan svijet, da li se broj onih koji ga slijede povećava ili smanjuje...

- Znači, evo imate kriterije, pitajte da li je ovaj ovakav... Ako se to uklapa, to je taj, a ako se ne uklapa, pametnom je dovoljan išaret – objasnio je svoj metod reis Cerić.

BRIGA O NENAMA

Istu praktičnost reis nije pokazao u nastavku svog govora, gdje se prisjetio simpatične zgode sa nekog sijela. Naime, opušteno je posmatrao Dnevnik FTV-a, sve do momenta kada je neoprezna voditeljica izrekla: “U rujnu će posjetiti naša delegacija Tursku”. Izvjesna reisova prijateljica je u tom momentu upitala “Šta znači rujan?”. Nije to ništa novo, svi mi imamo takvih više ili manje neupućenih prijateljica, imam i ja jednu kojoj sam nedavno objašnjavao gdje se nalaze Brela. Ali, umjesto da reis to isto učini, da objasni znatiželjnoj prijateljici šta znači rujan, on je pozvao vjernike da zatraže otvaranje bosanske televizije, na kojoj će biti samo bosanski jezik:

- O tome neko treba da vodi brigu, a ne da ja sada moram prevoditi neni šta je rujan i ostale riječi.

Imamo sreću što reisa njegova prijateljica nije pitala gdje se nalaze Brela. Možda bi zatražio hitno prekrajanje državnih granica.

Rujan na stranu, očigledno je da je Islamska zajednica počela agresivnu predizbornu kampanju. Kampanja se nastavlja i narednog vikenda su najavljene svečanosti u Kotorskom kod Doboja i džematu Stinjak kod Teslića.

Suze Muhameda Šaćirbeja

Ako nekom nije sasvim jasno na koga je, između ostalih kandidata, mislio reis u svojoj didaktičkoj igrici, zagonetku nam otkriva vijest sa službenog sajta Rijaseta o dešavanjima u gradu Syracuse. (Za neupućene prijateljice to je u državi New York). Vjernicima tamošnjeg džemata predavanje je održao Muhamed Šaćirbej koji je sve prisutne ostavio bez teksta. Šaćirbej nije govorio o pravilima drevne gusarske igre barbut, niti o misterioznim putevima nestanka doniranih miliona, što su teme koje najbolje poznaje.

Svoju nepripremljenost ublažio je emotivnim pristupom:

- Pričajući o svojoj zemlji i svom napaćenom narodu mogle su se vidjeti suze u očima gospodina Šaćirbeja a često je morao i zastajati da bi smirio uzburkale emocije – piše Rijasetov američki dopisnik.

Budžetska rezerva za interventno korištenje iznosi 4 posto od 16.280.000 KM ukupnih sredstava - ravno 651.200 konvertibilnih maraka. Ova sredstva trebala bi se koristiti ukoliko se neki od budžetskih korisnika nađe u nepredviđenim teškoćama, kao i za vanredne situacije kao što su požari, poplave... Međutim, upravo u te svrhe se ne koristi, već služi predsjedavajućem Vijeća ministara Nikoli Špiriću i njegovom zamjeniku Draganu Vrankiću da se dokazuju u svojim rodnim mjestima.

BEZ SMETNJI

Posebno je interesantan način raspodjele ovih sredstava: prema Službenom glasniku BiH (broj 11, strana 7) pomenutih 651.200 KM raspoređeno je na tri dijela, i svako sa svojim komadom radi šta hoće.

«Iznos iz člana 1 ove Odluke dijeli se na tri dijela, tj. predsjedavajući i dva zamjenika predsjedavajućeg mogu raspolagati iznosom od po 217.066 KM na godišnjem nivou», navodi se u Odluci o prenosu ovlaštenja predsjedavajućuem i zamjenicima predsjedavajućeg Savjeta ministara BiH za interventno korištenje budžestke rezerve. Samo u ovoj zemlji je moguće da se pojedincima na vlasti daju ovolike pare da sa njima rade šta hoće i to bez ikakve kontrole.

«Za upotrebu sredstava iz stava 1 ovog člana ovlaštena lica će donositi pojedinačne odluke», navodi se dalje u dokumentu, čime se potvrđuje da Špirić, Vrankić i Sadik Ahmetović (ranije Tarik Sadović) jedan drugom neće praviti smetnje pri raspodjeli ovih para. Uz sve to, za njihov utrošak nije im potrebna nikakva odluka niti odorenje bilo koje institucije. Majstorski, nema šta.

Upravo ovakva situacija omogućila je Špiriću da se isprsi u svom selu i tako potvrdi onu narodnu da nisi uspio dok te tvoji seljani ne priznaju. Stoga je Špirić promptno reagovao i donio odluku da potpomogne nabavku presa za nekoliko drvarskih sela, među kojima je i Gornja Prekaja iz koje je potekao.

«Odobravaju se sredstva (...) u iznosu od 19.422 KM u svrhu nabavke presa za baliranje sijena i prskalica za navodnjavanje radi pomoći stanovnicima u povratničkim naseljima Bunčevac, Gilijakovići, Gornja Prekaja i Brda», navodi se u Špirićevoj odluci (SL. glasnik BiH, broj 15, 05.07.2010. g.). Tako sada povratnici mogu da presuju i baliraju sijeno po Špririćevom rodnom selu i ljeti i zimi. Fabrike gdje bi se mogli zapositi otvorit će se u nekom paralelnom univerzumu. Jasno je da Špirić, dok je bosonog trčakarao po Prekaji, nije volio da sakuplja sijeno, još manje da kosi i vodu nosi, te je sada odlučio da modernizuje Gornje Prekaje i da ima da se balira i presuje.

U SLUČAJU NUŽDE

Uz sve to, dobro će proći i firma iz Laktaša «Agrokop», kod koje prese i prskalice, kako je to Odlukom izričito navedeno, moraju biti kupljene.

Špirić je rano pobjegao iz Prekaja i to u Bosnaski Petrovac, gdje je završio gimnaziju. Kako je to vrlo značajan istorijski podatak za ovu zemlju, Špirić je 1.500 KM prebacio Branku Despotu za štampanje monografije «50 godina gimnazije u Bosanskom Petrovcu». Nema sumnje da će Špirićeva slika u monografiji biti najveća i u koloru.

Pokazao se interventim i Dragan Vrankić, Špirićev zamjenik i Ministar finansija. On interventnim sredstvima iz budžetske rezerve finansira izgradnju mokrih čvorova.

«Odobravaju se sredstva za interventno korištenje tekuće budžetske rezerve Budžeta institucija BiH ... u iznosu od 5.000 KM Mjesnoj zajednici Trebižat za izgradnju mokrog čvora i renoviranje prostorija», navodi se u Odluci objavljenoj u Službenom glasniku BiH (26.01.2010. g.). Bitno je da ima mokri čvor u mjesnoj zajeednici u Trebižatu, za koju 99,999 posto građana BiH nikad nije čulo. Ali jeste Vrankić.

On podržava i Lađare i to one iz Čeljeva. Njima je uplatio 2.000 KM za nabavku sportske opreme, a po nekoliko hiljada dobile su brojne klape u čijoj pismi Vrankić uživa.

Merhametli Sadović

Za razliku od Špirića i Vrankića, Tarik Sadović je, u vrijeme dok je bio ministar, najviše novca iz budžetske rezerve davao za pomoć «Merhametu», dok je Sadik Ahmetović 5.000 KM izdvojio za realizaciju projekta «Srebrenica, mapa genocida».

Porodica Mihailović i Ravnogorski pokret odžali su danas u Sabornoj crkvi u Begradu parastos vođi Ravnogorskog pokreta i komandantu Jugoslovenske kraljevske vojske u otadžbini tokom Drugog svjetskog rata (1941-1945) Dragoljubu Draži Mihailoviću (1893-1946.) povodom godišnjice njegovog ubistva.

 "Iz pomena treba da se izvuče jedno sjećanje, jedna pouka, a to je da slavimo prave vrijednosti, srpsku tradiciju i časne ljude kakav je bio moj djed Draža Mihailović", rekao je Dražin unuk Vojislav Mihailović, prenio je Tanjug.

"Na dan 17. jula na dan pogubljenja mog djeda dajemo pomen u porodičnoj organizaciji. Tužno je, međutim, što se parastos ne služi na jednom mjestu već na više mjesta u Beogradu", rekao je Mihailović.

Prema Vojislavu Mihailoviću, mnogi ime (Draže Mihailovića) i svetu borbu vojske iz Drugog svjetskog rata upotrebljavaju i politički zloupotrebljavaju za neke svoje dnevne potrebe.

Mihailović, vođa vanparlamentanog Srpskog demokratskog pokreta obnove (SDPO) je dodao da se slika u javnosti o ulozi njegovog djeda u Drugom svjetskom ratu još nije promijenila.

"Ne možemo očekivati da će se slika promijeniti a i da će se naći grob gdje su ostaci moga djeda sahranjeni. Bili ste svjedoci da su tražili porodičnu DNK analizu i kao da smo nadomak da saznamo gdje su grob i posmrtni ostaci, ali je to sve imalo marketinšku i političku notu", mišljenja je Mihailović.

Članovi vanparlamentarnog Srpskog liberalnog pokreta položili su vijenac na Adi Ciganliji, za koju se pretpostavlja da je tu strijeljan i ukopan general Mihailović.

Ta stranka je u Vaznesenskoj crkvi u Beogradu održala i pomen generalu Mihailoviću na kome je bila i bivša predsjednica Republike Srpske Biljana Plavšić, navodi Tanjug.

(Fena)

Jedan od zaslužnijih ljudi za pobjedu Barracka Obame na američkim predsjedničkim izborima, njegov glavni bloger Sam Graham Felsen, za čitaoce Žurnala se prisjeća uzbudljive kampanje, priča o razočarenjima i neuspjesima ali i zvjezdanim trenucima pobjeda te načinu na koji bi domaći političari mogli koristiti internet u svojim kampanjama

Mladi novinar Sam Graham Felsen bio je glavni Obamin bloger i dio tima koji je tokom kampanje samo putem interneta prikupio više od 500 miliona dolara. Bio je među glavnim ljudima koji su današnjem predsjedniku SAD-a Barracku Obamu pomogli da pobijedi ali ga je prošlost umalo koštala posla i izbora. Na jednom je blogu objavljena slika i priča o Samovim studentskim danima i sobi u kojoj je držao zastavu ruske vojske pa je odmah prozvan komunistom. Međutim, ljudi sa kojima je radio napravili su do tada neviđenu kampanju sa mrežom od pola miliona ljudi pa ih nikakve optužbe nisu mogli spriječiti da u Bijelu kuću po prvi put dovedu jednog Afroamerikanca. Način na koji su iskoristili internet viđen je po prvi put dok se danas on smatra lekcijom svim budućim kandidatima. Sam Graham Felsen imao je priliku raditi za Obaminu admnistraciju ali je umjesto toga odlučio sa ljudima širom svijeta dijeliti svoja iskustva iz kampanje. Nedavno je u Tuzli održao dva predavanja o dvogodišnjoj kampanji i svom poslu glavnog Obaminog blogera tokom kampanje.

Od novinara ste postali jedan od najpoznatijih američkih blogera i jasno je iz Vašeg pisanja da ste bili fascinirani Obamom. Kakvo je onda bilo iskustvo ulaska u njegov tim?
- Pisao sam za Nation o omladinskoj politici, šta se dešava u kampusima u Americi ali i drugim dijelovima svijeta. Počeo sam se fokusirati na to šta studenti rade na internetu, na facebooku posebno. Pisao sam kako facebook evolvira, kako se internet kroz kratke vijesti koristio za širenje ideja. Ponekad je širenje političkih ideja zaista brzo na internetu. Recimo grupa na facebooku One million strong for Obama je imala do tada nezabilježen rast. Ova nova tehnologija je omogućavala da se ideje šire brzo i studentima da se organizuju. Američki studenti nisu politički aktivni. Bili su 60-ih u kampusima, protiv vijetnamskog rata, ali kada sam ja odrastao stvarno nije bilo aktivizma u kampusima. Na Harvardu, gdje sam ja studirao, većina studenata uopšte nije bila politična. Većina ih se fokusirala na dobijanje dobrog posla na Wall Streetu ili bilo gdje drugo poslije koledža. Ja sam bio zaista znatiželjan zašto među mladima nema političke energije. Dijelom sam shvatio da nema političkih figura koji inspirišu. Većina ljudi iz antiratnog pokreta u Iraku su bili potpuno nepovezani sa mladima. Naprimjer - svi ljudi koji su poznati u tom pokretu su iz prošle generacije, generacije pokreta za ljudska prava ali su bili nepovezani sa mladima. Zbog toga nema aktivizma među mladima, nije bilo atraktivnog vođe.
Obama je bio prvi politički lider koji je mlade zainteresovao za politiku i naravno bio je protiv rata u Iraku. Dao je poznati govor: nisam protiv svih ratova ali ovo je jedan zaista glup rat i ja sam protiv njega.
Mislim da je kombinacija da je on bio protiv rata i predstavljao nešto potpuno suprotno Bushu i činjenica da je izgledao i pričao drugačije ono što je privuklo mlade.
Nikada nisam mislio da ću biti uključen u kampanu ali sam odlučio da ako ću ikada biti dio jedne kampanje ovo će biti ta jer je interesantna. Ne samo zato što sam mislio da je Obama najbolja osoba svih vremena već jer je način na koji je motivirao mlade ljude bio nevjerovatan i iz novinarskog ugla je bilo zanimljivo svjedočiti tome iznutra.

Zbog čega niste nastavili raditi za Obamu?
- Naravno da je rad u bijeloj kući interesantan i nije lako propustiti takvu priliku. Definitvno sam imao priliku da idem u Bijelu kuću da sam htio. Za mene je nevjerovatno bilo raditi ono što sam uradio u posljednje dvije godine, svi ti ljudi koje sam upoznao, način na koje smo radili stvari, dalo mi je mogućnost da je podijelim sa tako nevjerovatnim ljudima. Odlučio sam da ne idem u Bijelu kuću jer sam mislio da ću izvana imati bolji pogled na stvari i da bi se mogao vratiti novinarstvu. Mislio sam da će biti interesantno podijeliti neke ideje i vještine koje sam stekao radeći na kampanji jer je to bio tako novi način vođenja kampanje, način na koji smo koristili internet, sve te taktike koje smo koristili nisu se prije koristile. Shvatio sam da ću nakon kampanje imati priliku raditi sa raznim organizacijama širom svijeta koje će biti zainteresovane za iskustva iz Obamine kampanje.

Koja je najnevjerovatnija priča koju ste čuli radeći na svom blogu?
- Bilo ih je jako puno. Jedna priča je bila jako duboka, iz Južne Karoline. Tu je bio glavni grad Federacije i oni su se tokom Američkog građanskog rata borili za zadržavanje ropstva. To je država sa puno rasne “prtljage”. Prije nekoliko godina su na guvernerovu zgradu postavili zastavu Federacije što je jako bolno za sve crnce. Mislim da u toj državi ima pola bijelaca pola afroamerikanaca. Tu je dobijao jako malu podršku bijelaca i trebala mu je podrška crnaca. Međutim, oni su vjerovali da će on biti ubijen ako bude izabran. Nisu htjeli da ga podrže jer su se bojali atentata. Puno ih je podržavalo Hillary jer ona ima dobre odnose sa svećenicima i puno njih je dobijalo novac od njene kampanje tako da su se oni osjećali dužni reći ljudima da je podrže. Naša kampanja je odlučila da ne želi platiti svećenike za pomoć jer smo smatrali da je to nedemokratski, zastarjeli način rada. Umjesto toga smo pravili male zabave širom države gdje smo kucali na vrata jako siromašnim ljudima koje do tada niko nije kontaktirao, koji čak nisu nikada ni glasali. Živjeli su u barakama u jako siromašnim dijelovima. Ljudi koji su tamo podržavali Obamu prije nego što je to radila većina su neki od najnevjerovatnijih ljudi koje sam upoznao. Oni nikada prije nisu bili uključeni u politiku. Odrasli su tokom segregacije, nije im bilo dozvoljeno da piju sa određenih česmi namijenjenih samo bijelcima, ljudi koji su išli u posebne, puno lošije škole samo za crnce... Ja sam pratio jednog starijeg crnca koji je prošao kroz mnogo teških stvari u mladosti i bio je u zatvoru. Nikada prije nije bio u politici ali kada je izašao iz zatvora postao je svećenik. Odlučio je da će skupiti hiljadu ljudi da podrže Obamu. To je bio njegov lični cilj. Jednog dana sam ga pratio dok je obilazio kuće. Imao je toliko energije i strasti. Sjećam ga se kako je odlazio na razna mjesta i upoznavao ljude. Neki su govorili da ne mogu podržati Obamu jer će ga ubiti. On im je govorio da ne mogu imati takav ciničan odnos, da je ovo trenutak da se možda izabere prvi afroamerički predsjendik, da misle šta će to značiti za zemlju i crnce da jedan od njih postane predsjednik. Jednog je dana pokucao na vrata nekog čovjeka koji ga je prepoznao i rekao: o moj bože, jesi li to ti? Čovjek je rekao nisam te vidio 50 godina. Išli su u školu kao mali, u odvojenu školu za crnce. To je bilo da se prvi put nakon toga vide i on ga je ubijedio da podrži Obamu. To je za mene bilo simbolično kako ova kampanja radi. Ovdje se vjerovatno ljudi druže i znaju u svom komšiliku ali u Americi to baš nije tako. Zbog toga je veliki uspjeh izvesti ih iz kuća, većina samo sjedi doma i gleda TV. Ne vjeruju svojim komšijama, svi su prema njima sumnjičavi. Njegov cilj da skupi hiljadu ljudi je bila prava hrabrost.

Koliko je na kraju skupio?
- Preko hiljadu ljudi.

Imate li sada pristup predsjedniku?
- Svakako nemam pristup predsjedniku ali sam još u kontaktu sa ljudima iz Bijele kuće. Tokom kampanje većina ljudi koje sam znao u Chicagu danas na neki način radi za predsjednika. Još sam u kontaktu sa njima, dijelimo iskustva o stranici Bijele kuće... nije baš da mogu nazvati predsjednika sutra i pitati ga da li će doći na moje vjenčanje.

Bili ste dio jedne od najfascinantnijih kampanja, bili ste insajder. Koje ste probleme i teškoće imali ali i koje propuste? Šta biste sada uradili drugačije?
- Kada pomislim na kampanju jedna od najnevjerovatnijih stvari je da mi nismo pravili mnogo grešaka. Imali smo pristup za koji se smatralo da je radikalno drugačiji na način da smo davali moć običnim ljudima. Sve ove ideje do sada nisu korištene u kampanjama i samo smo imali nadu da će uspjeti. Nekako pretpostavljam da nijedna od velikih strateških odluka nije pošla pogrešno. Ako bismo radili stvari ponovo jednostavno bismo proširili stvari koje smo radili. Mogli smo uraditi još toliko puno testiranja i napraviti našu stranicu i e-mail poruke boljima. Mogli smo blogove napraviti interesantnijim. Ne mislim da smo mogli uraditi drugačije osim da radimo snažnije i više. Bilo je nemoguće potpuno razumjeti koliko otpora će biti i koliko će neugodnih laži biti. Ne samo protiv Obame nego i ljudi koji rade za njega. Svaki momenat je korišten da nas se napadne i svi su to iskusili.
Najizazovnije je bilo svjedočiti svoj toj nadi u zemlji, idealizmu, a onda na drugoj strani puno mržnje, ljutnje, pomalo rasizma i ksenofobije. Često puno smo se osjećali nemoćno, kada smo osjećali da zemlja neće biti spremna za sve te stvari. To je bilo jako deprimirajuće. Kada je Obama napadnut za odlazak u crkvu, tada se osjećalo da možda nećemo pobijediti. Tada je dao sjajan govor o rasama i ponovo ljudima dao nadu. Umjesto da bude ljut on je dao historiju rasizma u zemlji. Trebalo je psihološki izdržati sve te napade.

Zašto mislite da je Obama pristao dati tako puno pažnje online kampanji?
- Obama je znao da je decentralizirana zajednica jedini način na koji je mogao pobijediti. I znao je da je internet najbolji alat za mobiliziranje ljudi od dna ka vrhu. Osjećao je da nije imao izbora – ovo je bio jedini način da se pobijedi Hillary Clinton. Zato je uložio tako puno resursa u kampanju tima novih medija.

Zašto je Obama birao mlade ljude za svoju kampanju. Da li je to zbog toga jer oni nemaju prošlosti koja bi svima mogla naštetiti ili je zaista vjerovao da su oni sposobni za posao?
- Vjerujem da je vjerovao u mlade ljude, birao ih je namjerno. Kampanja Hillary Clinton, svi su mislili da će ona pobijediti, i svi su se priključili njoj. Oni koji su otišli Obami su bili idealisti koji su rekli: ne zanima nas što svi ostali misle da ćeš izgubiti, mi mislimo da ćeš ti pobijediti. Ti ljudi su često bili mladi. Svi uz iznimke dvoje ili troje ljudi nikada nisu bili u politici.

Da li su Vas smatrali politički naivnima?
- Puno ljudi nije znalo šta radimo. Govorili su da nemamo pravi pristup ljudima, da ne radimo stvari na tradicionalan način i da smo glupi. U suštini mi smo to samo morali ignorisati i onda kada smo počeli pobjeđivati ljudi su to počeli poštovati. Da smo izgubili svi bi govorili da smo glupi, naivni, ludi i da nismo imali pojma šta radimo. To je stvarnost. To smo morali dokazati pobjedom. Puno ljudi je reklo da je Obamin fokus na mlade glupa stvar jer mladi ne glasaju. Pa, pobijedili smo u Iowi jer je Obama uspio pridobiti veliku većinu mladih i duplo više mladih je glasalo nego na izborima prije toga. Tako smo dobili Iowu.

Kakvi su bili osjećaji prije nego ste počeli pobjeđivati i prije? Jeste li sve vrijeme imali vjerovali da ćete pobijediti?
- U samom početku prva velika stvar koja se desila jeste da smo skupili dosta novca, još u martu 2007. godine. Razbili smo svačija nadanja. Tada su počeli govoriti da to možda i nije toliko ludo i da možda ima šansu. Onda su se stvari zaista usporile. Obama je bio pod napadom jer je rekao da će se sresti sa ljudima iz Irana, Sirije i ljudima koji su neprijatelji SAD-a a Hillary je rekla da se neće sastati sa tim ljudima. Bilo je jako naivno od Obame da kaže tako nešto. Kada je to rekao počeo je padati na anketama, i to puno. Još se sjećam kada je Obama došao do kancelarije i rekao: vidite, stvari sada očito ne idu dobro ali stvarnost je da bismo još uvijek mogli pobijediti. Ako pobijedimo u Iowu možda možemo ljude nagovoriti da je ovo prava stvar i da se nešto događa. Ako pobijedimo bit će mladih ljudi širom svijeta koji će ujutro misliti potpuno drugačije o Americi. To nam je dalo inspiraciju. Niko nije gubio nadu kada smo gubili glasove ali su ljudi mislili da će uskoro morati tražiti novi posao. Jednom kada je pobijedio Iowu bilo je kao strujni šok kroz kampanju. Odjednom smo imali osjećaj da će se nešto zaista historijski važno desiti. Kao da talas historije zapljuskuje zemlju. Naravno, deset dana poslije izgubili smo New Hampshire. Bio sam tada tamo sa jednim novinarom i sjećam se čekanja sa njim u jednoj gimnaziji gdje je Obama trebao održati govor za koji su svi mislili da će biti pobjednički. Čekali smo satima jer smo došli ranije i svi smo se gurali u toj maloj gimnaziji. Onda su došle cifre i nekako, mada su svi očekivali i sve su ankete govorile da Obama pobjeđuje i da je sve gotovo te da ide da se suoči sa Johnom McCainom, nekako je izgubio. Bili smo totalno šokirani i nismo mogli vjerovati. Onda je on izašao na binu i svi su bili tihi. Tada je dao svoj poznati Yes We Can (Da mi možemo) govor. Onda je ponovo postojala nada, pobijedio je u Južnoj Karolini i bilo je još više nade.
Najluđi dio je taj totalni emocionalni nesklad narednih mjeseci: pobijedio je pobijedio, pobijedio pa onda gubio, gubio pa opet pobijedio. A Hillary je bila vrlo odlučna da ostane u igri. A uz sve ove stvari dešavala se afera sa svećenikom iz crkve. Matematički je izgledalo da ne može izgubiti a mi smo osjećali da je ovo sve bio san i da ne možemo pobijediti. Možda će ova stvar sa svećenikom biti kraj. Nikada nije bilo sigurnosti da će pobijediti. Na opštim izborima je stajao dobro i bio siguran ali kada je došla Sarah Palin McCainova kampanja je stalno išla gore u anketama. U suštini smo stalno mijenjali raspoloženje od nade da će se zemlja promijeniti i straha da ćemo izgubiti i da će biti jako ružno ako se to desi i da će biti puno mržnje i straha. Sve vrijeme je bila emocionalna ludnica. Nikada se nismo osjećali sigurno i zato smo radili kao ludi da dobijemo svaku prednost koju možemo.

Kako su se napadi na osoblje odražavalo na kampanju?
- Svaki dan je bio novi napad na nekoga i tog se dana to činilo kao zaista velika stvar. Ja sam naprimjer bio napadan zbog mnogo smiješnih stvari i bio sam nervozan. To nas je ometalo jer u političkim kampanjama i najmanja rupica može narasti i uništiti sve. Svaka mala stvar je bila kao nervni slom i ja sam se osjećao tjsekobno kao uostalom i sve moje kolege. U retrospektivi stvarnost je bila da veći dio zemlji nije obraćao pažnju na osoblje. Nama je to bilo važno ali ustvari većina nije marila za to ali niko se nije želio osjećati odgovornim za propast kampanje.
Sada sam u mogućnosti da na to gledam kao nešto smiješno pa čak i zabavno ali je tada to bilo jako tjeskobno. Stav koji smo imali je da ne možemo raditi ništa do govoriti istinu i raditi deset puta više. To je kao rat, svaki dan smo imali bitku, svaki dan je bila bitka na život ili smrt, nikada nije bilo opuštanja, ikad. Nikada nismo spuštali gard.

Od kuda je došao napad na Vas da ste komunista?
- Ja sam bio student na američkom koledžu i čitao sve vrste knjiga. Neke od njih su ljevičarske poput Marksa a neke desničarske poput Hajaka (Friedrich August Hayek, austrijski filozof i ekonomista op.a.) i Friedmana (Milton Friedman, američki ekonomista i dobitnik Nobelove nagrade op.a.) i usput sam bio fasciniran svim tim knjigama. Hajak je fascinantan i on je liberalni filozof i u suštini koledž bi trebao biti vrijeme za eksperimentiranje idejama. Prorodno je da eksperimentirate sa radikalnijim idejama tako da sam čitao svakakve različite pa i radikalne knjige. Puno sam putovao širom svijeta i sa prijeteljem sam posjetio Rusiju. Mislili smo da bi bio smiješan dar za ponijeti nazad sve vrste sovjetske propagande kao nešto što je skoro pa zabavno. Puno mojih prijatelja iz Istočne Evrope su donosili vodke sa slikama Lenjina na njima...

To je za Vas sve bilo zabava?
- Da, ja nikada nisam mogao biti komunista. Za mene, kada pogledate historiju komunizma i vidite sve stvari koje su se desile sa Staljinom, Maom i sve nedužne ljude ubijene bilo je nemoguće zaljubiti se u te ideje. Toliko je ljudi ubijeno ili zatvoreno i za mene su prave vrijednosti pravda, jednakost i sloboda govora i štampe. Bio sam odbijen idejom onoga što se desilo u Rusiji. Kao novinar toliko brinem da mogu izraziti svoje misli da je to samo bila zabavna stvar. Kupili smo staru vojnu zastavu i imali je u studentskoj sobi. Neko iz naših studentskih novina je pisao priču o mojim cimerima i spomenuli su u priči da smo imali tu zastavu u sobi. Tokom kampanje opozicija je koristila svaku priliku da od male stvari napravi veliku. Rekli su: pogledajte ovog ludog komunističkog blogera koji radi za Obama, možete li vjerovati da komunista radi za Obamu? Naravno da se niko nije mučio da me pita jesam li ja komunista. Samo su to rekli. U Americi imamo dugu tradiciju, još od 60-ih kada su većina akademika i umjetnika zbog optužbi da su komunisti zatvarani, neki od njih to i jesu bili ali većina je jednostavno bila malo lijevo ali ne i komunisti. Postojala je cijela histerija zatvaranja ljudi samo zbog sumnje da su komunisti. Iz kampanje sam naučio da je takve stvari najbolje pustiti da same prođu ali je bilo teško tokom kampanje čuti da ljudi govore sve te stvari a ne moći ih objasniti. Ali nikada se nisam smatrao komunistom iako smo tu zastavu kupili da bismo bili provokativni.

Većina mladih ljudi u BiH ima barem facebook profil ali do sada to nije koristila nijedna politička partija u BiH i skoro da nema online kampanje. Da li bi domaće stranke zaista mogle iskorititi internet za kampanju?
- Naravno da bi. Pitanje je da li će koristi internet da ljudima daju moć ili za svoju propagandu. Da li će korisiti internet samo da postave svoju poruku. Mnogo ljudi je Obaminu kampanju tumačilo pogrešno. Rekli su da koristi internet samo da skupi novac i širi svoju poruku. Drugi su koristili internet samo da kažu ljudima šta da rade a ne kao mi da im dadnu moć i alat da stvari rade sami, da se sami organizuju. Stvarna lekcija iz kampanje nije bila da se novi alati mogu koristiti za stare politike. Lekcija je da se za nove politike mogu koristiti ove mogućnosti, da se ljudima dadne moć. Ako političari ne vjeruju u davanje moći običnim ljudima i ako koristi ove alate na drugi način to je opet ista stara politika. Prvo mora postojati lider koji zaista vjeruje i želi dati moć običnim ljudima. Ako tradicionalni političari pokušaju koristiti te alate neće uspjeti iskoristiti sve njegove mogućnosti. Ono što je tako moćno kod interneta je što velikom broju ljudi možete dati moć da vam pomogne da pobijedite. Ali ako samo koristite internet da stavite samo svoju propagandu onda ne vidim koristi u njegovom korištenju. Samo ako postoje političari sa novim vizijama i vjeruju u vraćanje moći običnim ljudima, takva osoba može koristiti te alate.
Mora postojati kultura učestvovanja. Ako ljudi nisu spremni za učešće onda je nemoguće da se rodi novi vođa. To dvoje mora ići u isto vrijeme. Amerikanci su bili toliko umoreni od Busha i siti korupcije da su razvili želju za učestvovanjem. Naišao je Obama i dao im mogućnost da usmjere tu želju i da djeluju tako da trebate obje stvari u isto vrijeme.

Kako onda ljudi mogu iskoristiti internet za predstojeće izbore u oktobru?
- Najvažnija stvar koju glasači u BiH mogu uraditi je da koriste internet sa istraživanje kandidata i provjere da li donose ispravnu odluku. Ljudi bi trebali čitati Žurnal, naprimjer, i druge nezavisne medije, kako bi dobili objektivnije informacije o kandidatima. Što se tiče utjecanja na izbore znam da online donacije i nisu nešto što se u BiH trenutno dešava ali vjerovatno bi u ovim izborima neko ko je manje poznat i spreman da izazove establišment mogao napraviti napredak koristeći internet da proširi vijest o svojoj kandidaturi. Uzmite Mockusa (Aurelijus Rutenis Antanas Mockus Šivickas, kolumbijski matematičar, filozof i političar op.a.) u Kolumbiji za primjer. On nije pobijedio ali je došao niotkud i skupio 20 posto glasova, koristeći internet da se organizuje.

Ako bi neka politička partija u BiH željela da Vas angažuje da li biste pristali?
- Vjerovatno ne bih jer bih želio ostati politički nezavistan koliko god je moguće. Moj je interes ovih dana novinarstvo i pričanje priča.

Da li ćete se priključiti novoj Obaminoj kampanji?
- Odgovor je isti kao i na prethodno pitanje.

(zurnal.info)

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Haris Silajdžić najoštrije je danas osudio neistine koje je srbijanski tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević iznio u intervjuu beogradskom listu "Danas", saopćeno je iz kabineta predsjedavajućeg.

Vukčević tvrdi da je "bosanska strana došla do jednog od zaštićenih svedoka, nudila mu novac i vršila pritisak na njega da promeni svedočenje pred sudom u Londonu".

-Vukčević dobro zna da je ova tvrdnja potpuno neistinita, jer je pred Sudom u Londonu dokazano da se tzv. zaštičeni svjedok A sam obratio ovom kabinetu još u martu ove godine, ustvrdio da su mu policajci Republike Srpske nudili posao u MUP-u RS ukoliko "pomogne" u slučaju Ganić, da je oslanjajući se na tu ponudu u septembru 2009. godine otputovao u Beograd, te da je s organima tamo razgovarao o događajima od 2. i 3. maja 1992., ali da nije imao puno za reći jer je tih dana bio na drugim lokacijama, kaže se u saopćenju.

Ova osoba je identičnu verziju događaja ponovila uposlenicima ovog Kabineta u julu ove godine. Dva savjetnika u ovom kabinetu su o ovom ponudili svjedočenje pod zakletvom pred sudom u Londonu i sud je ta svjedočenja u potpunosti prihvatio, što je vidljivo iz stengorama.

- Također je ponuđeno i svjedočenje pod zakletvom Philipa Alcocka, bivšeg međunarodnog tužioca u BiH, da nikada nije otkrio identitet ovog svjedoka mojim savjetnicima, što je srbijanska strana prvobitno tvrdila. Konačno, engleskom tužiocu i Milanu Petroviću, Vukčevićevom zamjeniku, su u sudu predočene kopije propusnica Predsjedništva BiH koje dokazuju da je ova osoba posjetila ovaj Kabinet još u martu ove godine kada niko nije znao, niti mogao znati, za postojanje tzv. zaštičenog svjedoka A, navodi se u saopćenju.

Vukčevićeva izjava, stoga, predstavlja najgrublji vid pravnog nasilja.

Upotreba neistina od strane Vukčevića, i pored činjenice da je potpuno suprotna verzija od one koju Vukčević plasira dokazana pred sudom u Londonu, pokazuje da u Srbiji ne postoji nezavisno pravosuđe.

Umjesto toga, pravosuđe u Srbiji djeluje za političke ciljeve i u službi političkog režima, koji ciljevi su i doveli do razaranja na ovim prostorima.

Predsjedavajući Silajdžić smatra neophodnim da pravosuđe Bosne i Hercegovine ispita sve detalje vezane za ovo pitanje, te da upotrijebi sve mjere u cilju zaštite građana Bosne i Hercegovine.

(Fena)

Apelaciono vijeće Suda BiH donijelo je pravomoćnu presudu kojom se Mladen Ivanić, bivši premijer RS-a i aktuelni predsjednik Partije demokratskog progresa (PDP), oslobađa optužbi za nesavjestan rad u službi, odnosno inkriminacija iz 2001. godine. 

Ivanić je oslobođen optužbi da je u svojstvu premijera RS-a u julu 2001. potpisao odluku u vezi sa Sporazumom o vansudskom poravnanju između „Trgokomerca“ d.o.o. i općine Ribnik, a kojim je ovom preduzeću dozvoljena vanredna sječa šume kako bi namirilo vlastita potraživanja na ime izgradnje općinske zgrade, a čime su RS i općina Ribnik navodno oštećeni za 512.941.69 KM.

Stoga su oštećeni u ovom predmetu - RS i općina Ribnik upućeni na parnicu.

Sud smatra da Tužiteljstvo u ovom slučaju nije izvan razumne sumnje dokazalo spomenute inkriminacije, kao ni to da je Ivanić svjesno, odnosno s predumišljajem kršio važeće propise, čime bi nastala šteta viša od 50.000 KM.

Štaviše, Sud je utvrdio da je Ivanić postupio u skladu s ustaljenom procedurom, te da je nakon saznanja da su potraživanja/dugovanja u spomenutom poslovnom aranžmanu izmirena, odnosno da dugovanje spram spomenutog preduzeća ne postoje, inicirao donošenje Odluke Vlade RS-a o obustavi vanredne sječe.

Nadalje, utvrđeno je da je donošenje "sporne" odluke naslijeđeno iz prethodnog saziva Vlade RS-a.

Kako se u obrazloženju presude Apelacionog vijeća navodi, u predmetu "Srpske šume" Miro Jurišić je kao odgovorna osoba (direktor) u preduzeću „Trgokomerc“ d.o.o. za šumsku krađu osuđen na zatvorsku i novčanu kaznu.

U istom predmetu u prvostepenom postupku Sud je Mladena Ivanića oglasio krivim za nesavjestan rad u službi i u junu 2008. godine osudio ga nepravomoćno na 18 mjeseci zatvora.

Inače, Ivanić i Jurišić jedini su u prvostepenom postupku od trinaestorice optuženih u predmetu “Srpske šume” oglašeni krivim, dok su ostali optuženi u ovom predmetu oslobođeni po svim tačkama optužnice.

Prethodno je Vijeće Apelacionog odjeljenja potvrdilo prvostepenu presudu u dijelu u kojem se, u odnosu na optuženog Mladena Ivanića, optužba za krivično djelo "davanje dara i drugih oblika koristi" odbija.

Prvostepena presuda potvrđena je i u dijelu u kojem se optuženi Ivanić oslobađa optužbe za krivično djelo "zločinačko udruženje" i krivično djelo "zloupotreba službenog položaja ili ovlasti u podstrekavanju".

U vezi s osuđujućim dijelom prvostepene presude koji se odnosi na optuženog Mladena Ivanića za krivično djelo "nesavjestan rad u službi" žalba Tužilaštva BiH je odbijena kao neosnovana, dok je žalba branioca optuženog Mladena Ivanića uvažena i presuda Suda BiH od 24. juna 2008. godine je u tom dijelu ukinuta te je određeno održavanje pretresa pred Vijećem Apelacionog odjeljenja.

Ivanić je nakon izlaska iz sudnice izjavio je da mu je drago da je Sud potvrdio da je on bio u pravu, navodeći da je jasno da iza optužnice stoji dio međunarodnih činovnika, koji su, u međuvremenu, napustili BiH.

Ocjenio je neprihvatljivim da postoji "mehanizam za političko discipliniranje" te podržao potpunu neovisnost pravosuđa.

Na dodatni upit o tome da li su u "pakovanje" umiješani i politički konkurenti iz BiH, Ivanić je odgovorio indirektno, rekavši kako je dovoljno "pogledati partijsku pripadnost saslušanih svjedoka", pa da stvari u tom pogledu postanu jasne.

(Fena)

U Memorijalnom centru Potočari 11. jula je ukopano 774 Bošnjaka i katolik Rudolf Hren, fudbaler. Njegov mlađi brat Ivan je poginuo u Srebrenici čim je počelo 1992. Imao je 20 godina. Ukopao ga je imam, jer popa nigde nije bilo. Otac im je sahranjen na pravoslavnom groblju. Rudolf je sahranjen kako katolicima dolikuje, ali je poseban na spisku. Kao broj 01. Srebreničani su 1995. ubijani kao ljudi, a sahranjeni su o državnom trošku kao islamski vernici. Iako i fatiha završava sa amin.

Koliko ravnodušnosti treba da se izbroji 775 zvezda i kakvo je to nebo koje može da ih primi odjednom. Ovogodišnja, deseta kolektivna dženaza u Potočarima je najveća do sada po broju ukopanih i broju onih koji su ih ispratili.

Predsednik Srbije Boris Tadić koji je stigao u Potočare 104 minuta pre komemoracije, nije bio među sedam ambasadora i predsednika država, koji su govorili pred 50.000 ljudi. Neki su mu zviždali, prepoznavši u njegovoj senci Ratka Mladića.

Jedna žena nosi jednu ružu za dva muška deteta. “Konačno sam ga našla, a sada ga ponovo gubim”, kaže starica koja grli tabut sa bratom. Steže tabut, kao da se plaši da joj neko ne otme nešto “njeno”. Na mezarju tri žene različitih generacija miluju dva tabuta. Porodica Jusić je izgubila tri sina, Omer tri sina i dva unuka. Porodica Delić je toga dana sahranila četrnaestoro, među njima i Teofila. Sahranjen je i Munib Hasanović, čiji je otac Rajko.

U Bosni i grobovi mogu biti samo masovni i višenacionalni. Mezarje u Potočarima je prošireno, pa rake spiralno vrludaju. Tu je i nišan rođenog 1983. Pred rakom 24-godišnjaka koji je broj 140, šest žena teši vršnjakinju ubijenog. “Ovo je Republika BiH”, i “Srbija je odgovorna za genocid u Srebrenici”, piše na transparentima na bosanskom i engleskom jeziku. Obe parole se isto pišu na bosanskom i srpskom.

Pet sati posle početka dženaze, komunalci kao poslednjeg ukopavaju čoveka koji nema nikog svog.

U grobnicama su nađene razglednice, naočare, prazni novčanici, upaljači, ključevi, lične karte, ručni satovi, lopata sa slomljenom drškom, rumena lutka sa slomljenom vilicom, omče za vezivanje ruku i nogu... Nekoliko dana pre sahrane planinari su našli jednu čizmu sa kostima noge povezanih žicom. Neki Srebreničani su živi sahranjeni. Ujedali su zemlju pokušavajući da dođu do daha.

Do sada su donete samo tri presude za zločin genocida.

Masovne grobnice obleću rojevi plavih leptira sa belo obrubljenim krilima. Plavi leptir se hrani divljim cvetom iz porodice Artemisia koji izrasta iz masovnih grobnica i do 80 centimetara iznad zemlje. Nalik je maloj, dečjoj hrizantemi. U srednjevekovnoj Evropi su cvet stavljali u jastuke da štiti spavača od zlih duhova; rimski vojnici u sandale da ostanu odmorni. Na mandarinskom kineskom, leptir je simbol dugovečnosti; u japanskoj kulturi čednosti. Grčka mitologija povezuje leptire sa dušom pokojnika. Na srpsko-hrvatskom se pevalo: “Leptiriću, šareniću, hodi k meni amo! Evo imam lepu ružu, pomiriši samo. Ja bih došo, al se bojim kakve igle klete; stisnućeš me, probošćeš me, p' onda, zbogom svete!”

Pravdi podastrti izvođači srebreničkog zločina su Vojska RS i Škorpioni, bivši rezervni sastav srpske policije. Žrtvovani su u ime nedodirljivih bogova zla iz Beograda i sa Pala. Grafit “Bez zuba? Brkata? Smrdi kao govno? Bosanska devojka!”, napisao je na zidu barake u Potočarima koja gleda na groblje anonimni soldat iz Kraljevske holandske armije dodeljene UNPROFOR-u. U haškoj togi Teodor Meron je ocenio: “Bosanski Srbi su muslimane iz Srebrenice promišljeno i metodično ubijali samo zbog identiteta”.

Na nezavršenoj listi nestalih ili ubijenih u Srebrenici je 8.373 imena, od kojih je 500 maloletno, a desetine su žene i devojke. Posle ove praznične nedelje u Potočarima su ostale sahranjene 4.524 žrtve genocida. Lane je Vijeće ministara BiH finansiralo sahranu sa 200.000 konvertibilnih maraka, ove godine sa upola manje novca.

U petak, 7. jula 1995. osam stanovnika Srebrenice umrlo je od gladi. Dan ranije počela je srpska ofanziva. Poslepodne 11. jula hulje na čelu sa Mladićem su šetale Srebrenicom. Predveče 12. jula obesila se o granu 14-godišnjakinja koju su silovali istovremeno sa bratom.

Kolona muškaraca koja je 11. jula počela da beži prema Tuzli bila je dugačka između 12 i 15 kilometara. Neki su se domogli Tuzle u zimu 1996. Obično, do Tuzle se pešači pet dana. Čoveka koji se predao vratili su u kolonu sa iskopanim okom, odsečenim ušima i krstom urezanim na čelo.

Četvero dece između osam i 14 godina iz kolone zarobljeno je 17. jula. Ispričali su da se očajnici iz kolone međusobno ubijaju, a neki vrše samoubistva. Pres služba Drinskog korpusa je snimila dečje svedočenje. Sudbina četvero dece nije poznata.

Egzekucije su počele 13. jula popodne severno od Srebrenice. Preživele iz prvog kruga streljanja čekao je drugi, ali nakon dovoljno vremena patnje. I civili iz Kravice su se latili noževa. U Kravici su posle 14 meseci nađeni dokazi zločina – kosa i krv. Tela nekih od 475 ljudi su bila ugljenisana. U Domu kulture u Pilici, posle godinu dana ispod pozornice nađeni su ljudski ostaci, lične stvari koje je krv otplavila.

Srebreničanin je ispričao u Haškom tribunalu: “Iskočio sam iz kamiona koji je vozio na streljanje. Nisam znao želim li da živim ili da umrem”. U jednom od najvećih masovnih grobova – u selu Kamenica, tridesetak kilometara od Srebrenice, najmlađa žrtva je desetogodišnjakinja. Sahranjeni u Kozluku su imali između osam i 85 godina. Nekima su amputirani delovi tela.

Od 1. avgusta do 1. novembra 1995. mrtvi su se organizovano bacali u sekundarne i tercijarne grobnice. Ostaci istog čoveka nađeni su na više lokacija, udaljenih nekoliko desetina kilometara.

Godine 2004. Vlada RS je saopštila imena 8.732 nestalih i mrtvih iz Srebrenice: 7.793 ubijeno je od 10. do 19. jula 1995. i još 938 ljudi nakon toga. Priznala je da se masovno ubistvo planiralo.

Dve godine ranije, RS je objavila izveštaj o istoj temi prema kome je 1.800 muslimanskih vojnika poginulo u borbama, još 100 od iscrpljenosti, a stotinak je ubila srpska osveta. U publikaciji “Za krst časni i slobodu zlatnu” (naslov preuzet iz epa “Smrt Smail-age Čengića” Ivana Mažuranića, prvog hrvatskog bana-pučanina), Ministarstvo unutrašnjih poslova RS govori o 641 stradalom Srbinu u regionu Bratunac-Srebrenica-Skelani.

U srpskom parlamentu zločin u Srebrenici je 2010. osudilo 127 od 250 zastupnika; u SAD je pet godina ranije sa 370 glasova za i jednim protiv usvojena rezolucija o genocidu. Premijer RS Milorad Dodik preti: “Nećemo nikad prihvatiti kvalifikaciju o genocidu”. U RS, na putu prema Potočarima i 11. jula 2010. stajale su table sa obaveštenjima “Prodajem prasad” i bilbord “Dani maline”.

U Srbiji u to vreme opština Bajina Bašta organizuje hepening “Drinska regata” sa trubačima i takmičnjem u kuvanju riblje čorbe. Bez nacionalnih predrasuda, Drina je od od 1992. do 1999. bila masovna grobnica pobijenih u Bosni i na Kosovu. Dve žene u kupaćim kostimima leže na nezavršenoj terasi sa bliskim pogledom na sahranu ćeretajući 11. jula 2010.

(zurnal.info/peščanik)

Al' da ne duljimo sa dokazivanjem ratnozločinačkih pohoda ovih pravosudnih hulja. Izvjesna tužiteljica Tanja Mrđa ovih je dana podigla, a sudija Osnovnog suda u Banjaluci Spasen Keleman (istog onog suda iz kojeg je u proljeće 92. njegov tadašnji predsjednik Popović protjerao svoje kolege Bošnjake i Hrvate) potvrdio optužnicu protiv Damira Kaletovića zato što je dokumentirao Popovićevu prijetnju sa „metkom u čelo“

Vitomir Popović je aktuelni dekan Pravnog fakulteta u Banjoj Luci. Mogu samo zamisliti kakvom pravu i kojoj pravdi Vito Korleone danas podučava svoje studente al' hajmo polako... Popović je početkom devedesetih, u vrijeme kada je bošnjačka i hrvatska glava u tom gradu bila jeftinija od prijave za ispit na banjalučkom Pravu, bio predsjednik tamošnjeg osnovnog suda. Na to mjesto ga je direktno instalirala zločinačka SDS stranka ratnog zlikovca Radovana Karadžića. U tom periodu Korleone se dokazao kao ozbiljan etnočistač pa se i sada pamti kako su Popovićeve „nesrpske“ kolege sudije protjerivane iz institucije kojom je rukovodio i komandovao Karadžićev zločinac iz oblasti pravnih nauka. Postoji i jedan, dvadesetak godina star dokument, u kojem se dekan Popović navodi kao autor „jedinstvenog Ustava svih srpskih zemalja od Karlobaga do Bijeljine“ i gdje se na tenane, zločinački smireno, „objedinjava“ ustavno-pravni sistem buduće „zapadne Srbije“ od Jadrana do Drine. Prvu se godinu rata Popović dakle bavio „zakonskim uobličavanjem“ ratih zločina koji će kulminirati genocidom u Srebrenici u julu '95. Tako su u proljeće '92. banjolučki Bošnjaci i Hrvati prema Popovićevoj pravnoj praksi ovaj grad napuštali svojevoljno, zapravo iz čiste obijesti, i još su pritom Karadžićevim četnicima ničim izazvani poklanjali vlastitu imovinu (kuće, imanja i ostale nepokretne vrijednosti). Svi ti imovinsko-pravni transferi obavljani su u Popovićevom sudu iz kojeg je Korleone prethodno,kako rekosmo, protjerao svoje kolege sudije bošnjačke i hrvatske nacionalsnosti. Tokom rata, Popović se vrzmao po Karadžićevoj republici i tamo obavljao uglavnom visoke pravosudne funkcije. Nakon Dejtona, postaje ombudsman za ljudska prava Bosne i Hercegovine. Štitio je ljudska prava žarom zlikovca razapetog između svog ratnog predsjednika u bijegu od haškog tribunala i njegovih nasljednika u vlasti Republike Srpske. I Popović se, mora se priznati, u toj mirnodopskoj ulozi solidno snalazio, ustvari snalazio se odlično ukoliko imamo u vidu njegovu kriminalnu, ratnim zločinima bogatu biografiju.

ŽRTVA JE KRIVAC

Kolega Damir Kaletović je prije tri godine u ranije dokumentiranu priču koju smo u 60 minuta u više navrata o Vitomiru Popoviću objavljivali pokušao uvesti i malo „žive riječi“. U profesionalnoj znatiželji da čuje i drugu, u ovom slučaju zločinačku stranu priče, kolega Kaletović se zaputio u banjalučki ured državnog ombudsmana za ljudska prava. I tamo je Popović opet pokazao svoje zločinačko lice-lice ubice koji novinaru direktno zaprijeti „metkom u čelo“. Ali o tome je već sve kazano i zbog te prijetnje Popović uostalom nije reizabran u Ured ombudmana. Iako Popovićeva plata više ne iznosi ombudsmanskih pet-šest hiljada maraka iz budžeta BiH, ovog je etnočistača režim Milorada Dodika zbog „višegodišnjeg širenja mržnje i učešća u ubistvima i ratnim zločinima“ nagradio foteljom dekana Pravnog fakulteta u Banja Luci. Ponekad se Korleone oglasi u izdanjima Željka Kopanje gdje ispaljuje sa velikosrspkih položaja. Često je u društvu sa Brankom Perićem, zaštitnikom ubica iz zloglasnih Mića. Dvojica pravnih eksperata koje je u ratu instalirao Radovan Karadžić a u miru naslijedio Milorad Dodik danas predstavljaju udarni tandem za širenje međunacionalne i međuetničke mržnje sa pravosudnih položaja. Eh, još da nema Rajka Vasića

jedan bi se od ove dvojice bandita iz oblasti pravosuđa sigurno (samo)kandidirao za prestižnu funkciju genseka SNSD-a.

MRĐA ZA (PO)ČETNIKE

Al' da ne duljimo sa dokazivanjem ratnozločinačkih pohoda ovih pravosudnih hulja. Izvjesna tužiteljica Tanja Mrđa ovih je dana podigla, a sudija Osnovnog suda u Banjaluci Spasen Keleman (istog onog suda iz kojeg je u proljeće 92. njegov tadašnji predsjednik Popović protjerao svoje kolege Bošnjake i Hrvate) potvrdio optužnicu protiv Damira Kaletovića zato što je dokumentirao Popovićevu prijetnju sa „metkom u čelo“. Umjesto bilo kakvog argumentiranog „deranja“ ove sramne optužnice (a argumenata na Kaletovićevoj strani je barem onoliko koliko je Korleone protjerao Bošnjaka i Hrvata iz Banjaluke, a Perić zaštitio zločinaca iz Mića), poslužićemo se tragičnim snimkom na kojem zlikovci iz Škorpiona u ljeto '95. pucaju u leđa srebreničkoj djeci. Zamislite samo da je nadležni tužitelj, sudija, sud, umjesto njihovog zakonskog kažnjavanja ubicama iz nekog nenormalnog razloga ponudio da svjedoče protiv snimatelja koji je taj zločin za sva vremena dokumentirao? Znam da pretjerujem, žestoko pretjerujem, znam da režimska optužnica protiv mog kolege nije ništa u odnosu na užasnu sudbinu nevinih žrtava Škorpiona, ali suštinski se, moramo to priznati, ipak radi o identičnoj pravosudnoj odluci. U kojoj žrtva direktne prijetnje sa „metkom u čelo“, u ovom slučaju novinar i moj prijatelj, postaje optuženi samo zato jer je brutalnu prijetnju izgovorenu iz zločinačkih usta ombudsmana za ljudska prava uspio dokumentirati. I to vrlo dobro zna tužiteljica Mrđa kojoj se ovim putem dobrovoljno nudim za optužnicu i to zbog, pazite dobro, pokušaja seksualnog uznemiravanja prof. dr. Vitomira Popovića. Neka mi ne zamjere dežurni režimski kolumnisti zaduženi za kulturu dijaloga, ali buduća optužnica tužiteljice Mrđe koja ima da bude podignuta što prije i to, kako rekosmo, zbog seksualnog uznemiravanja prof. dr. Vitomira Popovića neka se temelji na mojoj slijedećoj poruci, napisanoj pri čistoj svijesti i savjesti, iz bistre glave na tastaturu, sa tastature na hard disc mog privatnog laptopa, a odatle mailom na eldin@zurnal.info: Vitomire Popoviću, tebe treba kurcem u čelo!

Raširena je predrasuda da islamski vođe i radikalni muslimani, raznorazni vehabije, selafije, mudžahedini, talibani, i kako se već sve ne zovu - nemaju smisla za humor.

I zaista, teško ćete vidjeti nekog od tih bradatih Allahovih koncesionara da se smije: nije njima lako, nije im do smijeha, briga za cijelu ovu nesretnu planetu pala je na njihova leđa, svih sedam neba, milijun hiljada tona teški weltschmerz, ili kako se to već na arapskom kaže, nose ti mučenici na svojim plećima, svi se uokolo samo zajebavaju i smiju, a oni se jedini sekiraju, samo oni paze i brinu za sudbinu lakomislenog, nasmijanog i bezbožnog svijeta.

Ispričate li im najbezazleniji vic o Muji i Sulji, nijedan mišić neće im zaigrati na licu, tek će vas pogledati ravno u oči, pa strogi i ozbiljni kao šerijat reći:

- A što nisu Uroš i Hrvoje, nego baš Mujo i Suljo?

Jebi ga, reći ćete vi, zato što Uroš i Hrvoje teško da će ići klanjati u džamiju, i teško da će ih hodža pitati jesu li uzeli abdest.

- Al' ko ga je onda uzeo, ako nisu ni Mujo ni Suljo? - neće se dati mrgudi u kratkim pantalama. - A kol'ko smo mi shvatili vic, nisu.

Jebi ga, u tome i jest vic, pokušat ćete vi objasniti, al' džabe.

- Pa jasno, vazda Bošnjo lopov, jelde?

Jebi ga, sad su vam već prisjeli i šala i šega i sve, nisam ja izmislio vic.

- Ha, znači priznaješ da je sve izmišljotina! - trijumfalno će zaključiti mrki čuvari svijeta, a vi ćete ih ostaviti i produžiti tekstom pitajući se zašto kako mogu živjeti a da se barem jednom ne nasmiju.

U takvim vašim uskim i tijesnim predrasudama žive svoj tegoban život strogi stražari islama, ljudi koji se nikada ne smiju. Iznenadili biste se, naime, kako se i oni znaju smijati.

Napišete li, na primjer, kakvu poluduhovitu burlesku o budalastim pravoslavnim i katoličkim islamofobima, kojima se na svakom koraku priviđa Al-Qa'ida, koji u svakoj ženi pod maramom vide čečensku udovicu, i u svakom minaretu iranski krstareći projektil - prenijet će vaš tekst svaki čestiti islamski nešto.ba portal, i gle čuda, bit će im smiješno sve ono isto što je smiješno i vama, bezbožnim kaurima koji niste islamofobi i kojima su jednako smiješni idioti što na telefon "Krimolovaca" prijavljuju Al-Qa'idu svaki put kad vide muslimana gdje klanja namaz.

Puni će biti forumi razumijevanja za vaš humor, više će smisla biti za taj humor nego što ga po Allahu dž. š. ima život bez smijeha, frcat će na sve strane smajlići kao mali elektronski meleci, hvatat će se za trbuhe isti oni mrki stražari morala, reda i Božjeg zakona.

- Odlična ti je ona o Urošu i Hrvoju, živ sam se ismijo - tapšat će vas po leđima. - Kako ono, "a što nisu Mujo i Suljo, nego baš Uroš i Hrvoje?"... čitav dan smo se u Mešihatu smijali.

Objavite li, međutim, kakvu poluduhovitu burlesku o budalastim islamskim humorofobima, kojima se na svakom koraku priviđaju oni što im se na svakom koraku priviđa Al-Qa'ida, i koji u svakom vicu o Fati vide one što u svakoj Fati vide čečensku udovicu - eto pravednog vulkanskog gnjeva, eto i vas odjednom među koljačima iz Srebrenice.

Dvije su fotomontaže tako nedavno uznemirile mrke čuvare svijeta. Beogradski je "Blic" u benignoj satiričnoj rubrici objavio benignu fotomontažu glavnog muftije Mešihata Islamske zajednice u Srbiji Muamera Zukorlića odjevenog u odeždu pravoslavnog popa, i odmah je krenula lavina prijetnji, "Blic" je optužen da poziva na pokrštavanje muslimana, pa se redakcija brže-bolje u paničnom strahu ispričala. Nekoliko dana kasnije, na drugoj obali Drine, ismijavajući skandal sa odbijanjem Wojtylinog spomenika u Sarajevu, tjednik "Dani" na naslovnoj je stranici objavio fotomontažu pape Ivana Pavla Drugog pod bijelom ahmedijom. I opet lavina prijetnji i optužbi, opet kauri pokrštavaju muslimane. Ne valja Mujo pod kapom popa Uroša, ne valja ni papa Hrvoje pod Suljinom.

- A što nisu pravoslavni pop i papinska mitra, nego baš glavni imam Mujo i Suljina ahmedija?

Jebi ga, reći ćete vi, baš zato što rimskom papi Mujina ahmedija stoji kao imamu Sulji popova mantija. Dakle - kao salivena.

U tome je, naime, problem - u tome što su u svojoj smrtnoj ozbiljnosti isti kao njihovi smrtni neprijatelji - ali to je još uvijek manji problem. Drugi je mnogo veći. Bošnjačkim čuvarima svijeta nije, naime, smijeh najveći grijeh samo zato što je tako rekao Allah dž. š., baš kao što je tako kaurima rekao Krist, Hristos, kako li se već zove onaj križarski pejgamber koji se nikad ne smije.

U drugoj su oni misiji: smijeh je posljednji identitetski znak što je preostao balkanskim, bosanskim muslimanima, posljednja prepreka njihovom privođenju autentičnom saudijskom islamu. Nakon alkohola, svinjetine, bluda, rock'n'rolla, mini-suknji, Djeda Mraza i ostalih poroka kojima je Zapad zaveo bosansku braću, valja sada posebnom firmanom ukinuti i bezbožni smijeh, najvećeg neprijatelja svakog pravog muslimana.

Jer smijeh je zapravo - a ne šljivovica ili pršut - temeljna identifikacijska oznaka bosanskog muslimana, ono po čemu se jednako definitivno i definicijski razlikovao jednako od svoje duhovne braće na Arapskom poluotoku, kao i od svojih susjeda na Balkanskom, s kojima su dijelili sve - od jezika, pisma i kulture do rakije i roštilja - baš sve osim tog autentičnog, subverzivnog smijeha.

Smijeh je ono što je Bošnjake izdvajao od jednih i drugih, jedino po čemu se taj narod istinski izdizao iznad ostalih, i smještao u generalnu skupštinu ozbiljnih nacija, onih dakle koje se ne mjere ni površinom, ni brojnošću, ni violončelima po broju stanovnika, ni metražom filozofske hrestomatije. To su kulture koje se smiju na svoj račun, i koje se na svoj račun najslađe smiju - da, da, samo se ozbiljne nacije smiju na svoj račun - malo, odabrano društvo Engleza, Židova, Čeha i njima sličnih.

Poput, recimo, Bošnjaka.

Nisu Muju i Sulju izmislili ni vatikanski agenti ni beogradska Akademija nauka, nemaju ni Hrvati ni Srbi Muju i Sulju, oni su se svih tih godina nacionalne emancipacije smijali Cigi i Bosancu. Zato su Mujo i Suljo - i onda kad im obuku popovsku odeždu i onda kad sami rimskom papi stave svoju ahmediju - posljednji istinski čuvari bošnjačkog identiteta.

Zato će Muji i Sulji, kojima glave nisu uspjeli doći ni Hrvatsko vijeće obrane ni Željko Ražnatović Arkan, na kraju presuditi mrki čuvari svijeta. Ljudi koji se ne smiju, jer - kako kaže njihov zakon - tko se najslađe smije, posljednji se smije.

(Preneseno iz Nezavisnih novina/zurnal.info)

Pripadnici Odjela kriminalističke policije (OKP) PU Bugojno oglasili su se saopćenjem za javnost povodom priloga i informacija o terorističkom napadu u Bugojnu, koji su objavljeni u programu Federalne televizije.
Prema njihovom mišljenju, novinari FTV-a proizvoljno su i bez ikakvih dokaza naveli da je osumnjičenog izvršitelja terorističkog napada štitio bivši šef OKP-a a sada načelnik PU Bugojno Islam Čaušević. Bez ikakvog dokaza, naveli su da je Haris Čaušević zv. Oks u rodbinskoj vezi s Islamom Čauševićem, što nije tačno.
-Sumnjamo da su zlonamjerno informirani od stvarnog rođaka Harisa Čauševića, koji je visokopozicionirani službenik MUP-a SBK. Bugojanska javnost zna o kome se radi, ali se među građane uvukao strah, zbog čega nisu spremni pričati o tome, ističu pripadnici OKP-a PU Bugojno, dodajući da je Islam Čaušević jedan od rijetkih profesionalaca, koji je svojim radom doprinio rješavanju daleko većeg broja slučajeva, u odnosu na ranije.
Odgovorno tvrde da im Islam Čaušević nikada nije branio, niti ih spriječavao da primjene zakonske mjere i radnje u slučaju Harisa Čauševića-Oksa. Dosad je, navode pripadnici OKP-a, jednom izvršen pretres kuće i popratnih objekata i protiv njega je sačinjeno više izvještaja, koji su pravovremeno i uz znanje Islama Čauševića, dostavljeni službenicima MUP-a SBK i Federalnoj upravi policije. Zašto oni nisu poduzeli potrebne mjere i radnje iz svoje nadležnosti nije im poznato.
Pripadnici OKP-a PU Bugojno navode kako su svjesni da bi zbog saopćenja koje su potpisali mogli imati problema od nadređenih. To su, naglašavaju, morali uraditi jer žele da javnost sazna pravu istinu, koja je, po njima, izostala u emisijama FTV-a.

(Fena)