Tužilaštvo BiH još nema informacija o tome kome će i kada biti izručen Veselin Vlahović Batko, potvrdio glasnogovornig Tužilaštva BiH Boris Grubešić.

Izručenje "monstruma s Grbavice" su od 2. marta, kada je uhapšen u Španiji, zatražile tri zemlje: BiH, Crna Gora i Srbija.

"Odluka o njegovom izručenju kao i vremenu kada će se to desiti je na španjolskim vlastima", kazao je Grubešić i dodao da nema ni naznaka kada bi se moglo odlučivati o slučaju Batko.

Vlahović je rođen u Crnoj Gori, a nadimak "monstrum s Grbavice" je dobio prema dijelu grada Sarajeva u kojem su počinjeni zločini za koje ga se tereti. Optužen je za ubistvo više od stotinu žena i djece, silovanja i mučenja tokom rata u BiH, a što je on načelno i priznao.

On je uhapšen u mjestu Altea u Španiji, a na osnovu međunarodne potjernice. Uhapšen je blizu kuće u kojoj je živio, a prilikom hapšenja je pružao otpor.

Tužilaštvo BiH ga sumnjiči za "54 krivičnopravne radnje" počinjene nad civilima Bošnjacima i Hrvatima u sarajevskom naselju Grbavica od 1992. do 1995., uključujući ubistva, mučenja, prisilne nestanke i silovanja.

Za Vlahovićem tragaju i pravosudni organi Crne Gore jer se u Višem sudu u Podgorici protiv njega vodi postupak zbog ratnog zločina protiv stanovništva koji je počinjen u BiH. Potjernica za Vlahovićem je raspisana i jer je 2001. pobjegao iz zatvora u Spužu, gdje je bio na odsluženju kazne zbog razbojništva i nasilničkog ponašanja.

(Fena)

Optuženik za ratne zločine Dragan Vasiljković, poznat i kao Kapetan Dragan, skrivao se u čamcu, piše u australski list The Australian, nedaleko od Yambe u sjevernom dijelu Novog Južnog Walesa, a pronađen je nakon četverodnevne tajne operacije nadzora Australske savezne policije.

Vasiljković je prebačen u zatvor u Novom Južnom Walesu, gdje bi trebao čekati izručenje Hrvatskoj, nakon što je proveo noć u pritvoru u Coffs Harbouru.

Četrdesetak policajaca bilo je uključeno u potragu za Vasiljkovićem. Tokom potrage policija je pretražila okolinu Coffs Harboura, pregledala je snimke nadzornih kamera i razgovarala je s članovima srpske zajednice, prenosi Hina.

Hrvatska je zahtjev za izručenjem Australiji uputila još 2006., a Vasiljković je optužen za ratne zločine nad zarobljenim hrvatskim vojnicima i policajcima u Kninu i Bruškoj u februaru 1993. te za ratni zločin protiv civila.

Dragan Vasiljković rođen je u Beogradu, a ima australsko i srpsko državljanstvo. U Australiji je koristio ime Daniel Snedden.

(Fena)

Enesu Tasi se stavlja na teret da je 1. kolovoza 1991. u Dalju, tijekom oružane pobune dijela mjesnoga srpskog stanovništva i oružanog napada Republike Srbije i JNA na Hrvatsku, kao zapovjednik 51. motorizirane brigade JNA, protivno odredbama međunarodnog ratnog prava, zapovjedio svojim postrojbama te podređenim pripadnicima Teritorijalne obrane Dalja i Borova kao i pridruženim dobrovoljcima, napad na mjesto Dalj uz izričitu zapovijed da ne smije biti zarobljenih pripadnika MUP-a RH i Zbora narodne garde (ZNG).

Provodeći te zapovijedi njemu podređeni vojnici pucali su iz tenkova i oklopnih transportera na zgradu policije na kojoj je bila izviještena bijela zastava pri čemu su smrtno stradala dva policajca, a potom su, iako su se predali, ubili još tri policajca, dok su u prostorijama osnovne škole nakon mučenja, ubili još jednog policajca te pet pripadnika ZNG-a.

Tasu se tereti da je od 1. kolovoza do prosinca 1991. godine u Dalju, Erdutu i Aljmašu, kao zapovjednik 51. motorizirane brigade tzv. JNA, nakon okupacije navedenih mjesta, iako svjestan da pripadnici njemu podređenih postrojbi neovlašteno zatvaraju, zlostavljaju, siluju i ubijaju zarobljene pripadnike MUP-a RH i ZNG te civilne stanovnike, nije ništa poduzeo kako bi spriječio navedena protupravna postupanja i kaznio počinitelje.

Tako je, nakon zlostavljanja, ubijeno više od 80 civila nesrpske narodnosti, dok je, nakon mučenja i ispitivanja ubijeno 11 pripadnika Hrvatske vojske zarobljenih u Vukovaru. Tijela navedenih osoba su spaljena ili zakopana u masovnim grobnicama u Ćelijama, na farmi Lovas te na katoličkom groblju u Dalju ili su bačena u Dunav.

Tasi je određen pritvor te izdana potjernica, izvijestilo je ŽDO.

(Fena)

Prije tačno 20 godina, 13. maja 1990. na Maksimiru su se dogodili do tada neviđeni masovni neredi tokom utakmice Dinamo – Crvena Zvezda. Iako je o tom incidentu do sada napisano bezbroj što ozbiljnih što neozbiljnih tekstova, mnogi detalji ostali su neusklađeni – koliko je bilo povrijeđenih, kako su počeli neredi, zašto je Boban udario milicionera pa i da li je zaista pištaljka na Maksimiru označila početak jugoslovenskih ratova. Žurnal prenosi tekstove iz riječkog Novog lista i srbijanskog Kurira o istom događaju, ali su sagovornici novinara bili na različitim stranama

Novi list: KAOS, PALJENJE I OPĆI RAT

Počelo je tako što su Delije provalile na južnu tribinu. Naime, provocirala ih je manja grupa naših navijača tako što ih je gađala kamenjem te verbalno vrijeđala. Tada su apsolutno nadmoćne Delije probile ogradu te započeli tučnjavu s našima, kojih je bilo najviše tridesetak

13. svibnja 1990. godine, datum kada je u Maksimiru igrana utakmica Dinamo – Crvena zvezda, ostao je upamćen po neredima do tada neviđenim na stadionima bivše države. Najmanje šezdeset – po nekim izvorima i dvije stotine – ozlijeđenih osoba, divljanje navijača, masovni sukob Bad Blue Boysa s tadašnjom milicijom, kaos, paljenje trgovina i opći rat koji je satima vladao na ulicama istočnog dijela grada obilježili su utakmicu koju su mnogi navijači doživjeli kao prvi čin raspada Jugoslavije.

Mediji su kasnije učestalo promicali tezu kako je upravo tom utakmicom, prekinutom prije nego li što se desio i prvi udarac lopte, započeo Domovinski rat. Naime, svega tjedan dana prije toga završeni su prvi višestranački izbori na kojima je premoćno pobijedio HDZ. U Srbiji je, s druge strane, već godinama čvrstom rukom vladao Milošević, milicija se, kaže dugogodišnji predsjednik Udruge navijača Dinama Thomas Bauer, doživljavala kao organ Jugoslavije, te su usijani međunacionalni odnosi bili važan faktor u sukobima »Boysa« s Delijama, a potom domaćih navijača s milicijom. Prema izvještajima, povici poput »Ubit ćemo Tuđmana« ili »Srbe na vrbe« nisu bili rijetkost, te je pravo čudo da nitko nije poginuo.

– Počelo je tako što su Delije provalile na južnu tribinu. Naime, provocirala ih je manja grupa naših navijača tako što ih je gađala kamenjem te verbalno vrijeđala. Tada su apsolutno nadmoćne Delije probile ogradu te započeli tučnjavu s našima, kojih je bilo najviše tridesetak. Milicija je potpuno zakazala, naime, to je trajalo relativno dugo, a oni uopće nisu reagirali. Tada je ostatak stadiona poludio, kaže Bauer. Par tisuća Delija na utakmici je predvodio Željko Ražnatović Arkan, budući zloglasni ratni zločinac kriv za bezbrojne mrtve u ratovima na području bivše Jugoslavije. Godinama su se spominjale teorije kako je Arkan, za kojeg se smatralo da je bio agent Službe državne bezbednosti, dobio zadatak da izazove nerede te ispipa kako Hrvati »dišu«. Milicija je, po toj teoriji, namjerno pustila Delije da tuku Boyse, a potom ih zaštitila od domaćih navijača.

– Delije i dan danas priznaju da je on »od nikuda« uletio na mjesto njihovog vođe, što je čudno jer se zna kako se napreduje u navijačkoj hijerarhiji – morate imati određeni broj gostovanja te »podviga«. Po onom što znam, Kontraobaveštajna služba (KOS) je procijenila BBB-e, Torcidu i Armadu kao prijetnju Jugoslaviji te provodila nadzor. To je bilo samo tjedan dana nakon izbora, a znalo se da je Milošević preuzeo državne strukture, nastavlja Bauer. Na istoku i sjeveru stadiona bilo je prisutno petnaestak tisuća navijača Dinama, od kojih je veliki broj upao na teren kroz prethodno prepiljenu ogradu u pokušaju da pomognu svojim drugovima na jugu. Međutim, na travnjaku je došlo do brutalnog sukoba s policijom, koja je započela s masovnim »pendrečenjem«, upotrebom suzavca i vodenog topa. Pojedini »Boysi« poveli su napad na privremeni milicijski »stožer« pod sjevernom tribinom. Jedan navijač pritom je ustrijeljen u nogu, no odmah je prevezen u bolnicu. Kontakta glavne grupe Boysa s Delijama zapravo nije ni bilo.

– Kaos u gradu trajao je još satima nakon dovršetka tučnjave na stadionu, po Maksimirskoj su se mogli vidjeti nikad ponovljeni prizori. Demolirane su beogradske trgovine, napadani milicajci, osobno sam vidio kako opkoljeni i ustrašeni milicajac puca u zrak, a potom ga je netko kamenom udario u glavu i srušio na zemlju.

Činjenica je da je Milošević godinama provodio antibirokratsku revoluciju i organizirao mitinge, dok je u Hrvatskoj trajala šutnja. Nije to bio početak nekog hrvatskog ustanka, ali činjenica je da su Hrvati prvi puta masovno pokazali zube. Sad, može se reći da je to koristilo i hrvatskoj strani, jer je Tuđman imao otvorene ruke da smijeni ljude u SUP-u te time stvori hrvatsku policiju, kaže Bauer. Dodao je kako se u svakom slučaju ne može tvrditi da je postojala urota milicajaca da tuku navijače išta jače no inače.

– U principu, milicija nije reagirala bitno drugačije no nedavno policija, nisu baš napredovali. Istina, bio je jako čudan postupak milicije koja nije reagirala na nerede Delija na južnoj tribini. Ponašali su se kao da ih se to ne tiče. Svašta je moguće. No, ljudi zaboravljaju da su prvi masovni neredi bili 1988. na utakmici s Hajdukom, kada je kamenovana milicijska stanica u Petrovoj, tadašnjoj Kraševoj, zaključio je Bauer. Razgovarali smo s još jednim svjedokom maksimirskih nereda, koji se nikako ne slaže s tezom da je tamo započeo Domovinski rat.

– Situaciju su nabrijale snažne međunacionalne tenzije, no uvijek je tako bilo na derbijima Dinama i Zvezde. Zapravo je to bila nebitna utakmica, jer je prvenstvo već bilo odlučeno. Stadion je bio poluprazan. Osim toga, to nije bila posljednja utakmica, iza toga je odigrano još čitavo prvenstvo. Dinamo je Zvezdu 1991. pobijedio s 3:2, to je bila predivna utakmica na kojoj nije bilo nikakvih nereda. Mislim da je teza da je rat počeo na Maksimiru čista mistifikacija, no to je moj dojam, kazao je naš sugovornik, koji je želio biti anoniman. Ipak, na toj utakmici Delije nisu bile prisutne. Bilo kako bilo, Bad Blue Boysi će danas svojim pripadnicima poginulim u Domovinskom ratu položiti vijence na spomenik podno zapadne tribine, te se čini da za njih nema sumnje kada je rat započeo. Neke stvari se ne mijenjaju, naime, današnju utakmicu navijači će bojkotirati u znak prosvjeda, zbog kako navode policijske brutalnosti i prekoračenja ovlasti na nedavnoj utakmici s Hajdukom.

Utakmica je postala slavna i po fizičkom obračunu tadašnjeg kapetana Dinama Zvonimira Bobana s milicajcem Refikom Ahmetovićom. Prema raširenoj verziji, Boban je na terenu pokušao od milicajaca obraniti Dinamovog igrača Vjekoslava Škrinjara, no pri tom je dobio udarac pendrekom. Na to se zatrčao te nogama udario Ahmetovića u trbuh, koji se srušio na tlo. Zbog toga je kažnjen s devet mjeseci neigranja, a izbornik Ivica Osim nije ga vodio na Svjetsko prvenstvo u Italiji. Ahmetović je u razgovoru za Hrvatski radio izjavio kako su ga kolege nagovarale da upotrijebi oružje, no on je to odbio napraviti. Sam Boban, pak, kasnije je ustvrdio kako je »reagirao na veliku nepravdu«.

- Mogu samo reć da sam reagirao na jednu... veliku nepravdu koja je bila toliko očita da jednostavno čovjek sa minimalnim dignitetom i nacionalnim ponosom ili čovjek koji ima osjećaj za minimalnu pravdu ne može ostat miran... Ne može ne reagirati na neki način. Ja sam kasnije bio isprovociran budući da... Ja jesam psovao, svašta sam vikao milicajcima i bilo je sigurno i s moje strane dosta provokacija prije nego što me je milicajac udario, i onda sam mu ja vratio, kazao je Boban.

(Novi list)

Kurir: RAT JE POČEO NA MAKSIMIRU

Smestili su nas na istočnu tribinu, koja ima dva nivoa, a Hrvati koji su bili iznad nas počeli su da nas provociraju. Kamenicom sam pogođen u glavu, a naši navijači poterali su dinamovce. Mi smo ostali sami na tribini dok su se na terenu tukli „bojsi“ i policija

Bobanov „mavaši“ izrežirali su HDZ i hrvatske službe, koje su nerede na Maksimiru iskoristile da policiju očiste od srpskih kadrova. Danas, na Spasovdan, navršava se 20 godina od incidenata na stadionu Maksimir pred utakmicu zagrebačkog Dinama i Crvene zvezde koja nije nikad odigrana.

Mnogi su skloni tvrdnji da je tada otvoreno počeo raspad nekadašnje SFR Jugoslavije, a mlade navijačke generacije sa obe strane i danas s ushićenjem prepričavaju tuče „delija“ i „bed blu bojsa“ u gradu tog 13. maja 1990. godine.

I dok Hrvati s ponosom ističu da je za njih tada počeo „domovinski rat“, Srbi sa ne baš velikim oduševljenjem pričaju o tom događaju. Fudbaleri Crvene zvezde koji su tada branili boje kluba kažu da to što se dogodilo nikad neće zaboraviti i da je sve moglo da se izbegne.

Trener Crvene zvezde tada je bio Dragoslav Šekularac.
- Došli smo u Zagreb kao prvi na tabeli i najbolji klub u zemlji, da još jednom pobedimo Dinamo. Bili smo iznenađeni kada smo izašli na zagrevanje. Kod nas nije bilo straha, sve do trenutka kad smo videli policiju, koja nas je u svlačionicama branila od rulje. Tada nam je proradila svest i shvatili smo da su nam životi u opasnosti - priča za Kurir Šekularac i nastavlja:

- Mislim da je tada sve bilo izrežirano i namešteno s nekih viših instanci, posebno da Boban udari policajca. Meni je bilo žao Prosinečkog i Jurića, jer ko zna šta bi sa njima bilo da su navijači došli do nas. Hteli su da nas pobiju jer su nas sve doživljavali kao Srbe i kao protivnike.

Stevan Stojanović je tada čuvao mrežu Crvene zvezde.
- Ništa pred utakmicu nije ukazivalo na to da će se desiti nemiri. Sećam se da sam bio na zagrevanju kod severne tribine na kojoj su bili „purgeri“. Gađali su me kamenicama i morao sam da odem do svlačionice. Tada su oni probili ogradi i počeli da se tuku s policijom. Atmosfera u svlačionici bila je mučna, kako kod nas, tako i kod igrača Dinama.

Mitar Mrkela verovao je da će Dinamo i Zvezda odigrati još jedan veliki derbi bivše SFRJ.
- Na stadionu je bilo dosta naših i Dinamovih navijača. Mislio sam da će biti dobra utakmica, ali kada su „bojsi“ ušli na teren, shvatio sam da od utakmice nema ništa. Pobegli smo u svlačionicu, a tek kasnije saznali smo šta je bilo na terenu.

Igrači Dinama bili su korektni prema nama, čak je Boban, za koga nismo znali šta je uradio na terenu, ušao u našu svlačionicu i pričao s nama. Ostali smo skoro pet sati na stadionu, da bismo posle toga u pratnji policije otišli na aerodrom.
Aktuelni predsednik FK Crvena zvezda Vladan Lukić seća se dešavanja iz Maksimira 1990. godine. Te sezone za crveno-bele bio je licenciran i današnji sportski direktor Ivan Adžić, ali on nije putovao u Zagreb.

- Svake godine sa društvom se prisetim svega onoga što se dešavalo pre utakmice Zvezde i Dinama. Za mene je to ružna prošlost i stvarno ne bih želeo bilo šta da komentarišem. Šta je bilo, bilo je - kazao je Vladan Lukić.

Utakmica između Dinama i Zvezde trebalo je da bude odigrana samo nekoliko dana posle prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj na kojima su pobedile stranke koje su se zalagale za razbijanje SFRJ. U Zagreb je došlo 3.000 „delija“, a više od 60 ljudi je povređeno. Dok je policija intervenisala, na teren je ušao Zvonimir Boban, napao i udario policajca Refika Ahmetovića.

On je tada postao nacionalni heroj.
- Protiv Bobana je bila podneta krivična prijava i dva puta sam dolazio na ročišta u Zagreb. Zbog rata ceo slučaj je zastareo. Nas dvojica se moramo dogovoriti, jer bih tada dobio 100.000 maraka da sam aktivirao prijavu - kazao je Ahmetović.
Tima, jedan od tadašnjih vođa „delija“, prepričava za Kurir kako su navijači Crvene zvezde videli dešavanja u Maksimiru.
- Nas više od 1.500 iz Beograda i unutrašnjosti vozom smo stigli u Zagreb. Na dan utakmice imali smo okršaj s „purgerima“ na Trgu Bana Jelačića. Do stadiona nas je provodila policija, a Zagrebom se orilo „Od Topole, pa do Ravne gore“, a prvi put smo javno pevali pesme protiv Slobodana Miloševića. Smestili su nas na istočnu tribinu, koja ima dva nivoa, a Hrvati koji su bili iznad nas počeli su da nas provociraju. Kamenicom sam pogođen u glavu, a naši navijači poterali su dinamovce. Mi smo ostali sami na tribini dok su se na terenu tukli „bojsi“ i policija. Da su i nas pustili na teren, nastao bi masakr. Kasnije su nas sproveli do stanice, a mi smo sutradan morali svi da se javimo u SUP - rekao je Tima.

(Kurir)

Skoro svi ljudi koji nemaju dovoljno hrane žive u zemljama u razvoju. Procjenjuje se da oko 642 miliona ljudi pati od hronične gladi na prostoru Azije i u zemljama Pacifika

Procjenjuje se da u svijetu od gladi svaki dan umre 17 hiljada djece, a više od milijardu stanovnika Zemlje u ovom trenutku gladuje. U vrijeme kad je u svijetu više gladnih nego ikad, sve je manje hrane i pomoći. Na ovu užasavajuću činjenicu upozorava se i na stranici www.1billionhungry.org, na kojoj je u toku potpisivanje peticije svih koji su zgroženi činjenicom da svaki šesti čovjek gladuje. Nakon potpisivanja peticije putem UN-a izvršit će se pritisak na vlade kako bi rješavanje ovog problema bilo njihov prioritet sve dok se situacija ne promijeni i glad iskorijeni. Za mnoge sretnike, navodi se, najnormalnije je obrokom zadovoljiti osjećaj gladi, ali za one koji su manje sretni osjećaj gladi potrajat će satima, danima, i u nekim slučajevima odvesti u bolest, pa čak i smrt.

Dok jedni gladuju, drugi bacaju

Skoro svi ljudi koji nemaju dovoljno hrane žive u zemljama u razvoju. Procjenjuje se da oko 642 miliona ljudi pati od hronične gladi na prostoru Azije i u zemljama Pacifika, dok u podsaharskom području u Africi gladuje 265 miliona ljudi. Pogođena su i područja Latinske Amerike, Kariba, Bliskog Istoka i sjeverne Afrike (95 miliona gladnih), dok 15 miliona živi u razvijenim zemljama.

Procjenjuje se da će 2050. za prehranu devet milijardi stanovnika Zemlje trebati povećati proizvodnju hrane za 70 posto. Jedan od mogućih problema za porast broja gladnih u budućnosti bit će, osim siromaštva, i klimatske promjene. Otapanje ledenjaka na Himalaji ugrozilo bi kvalitet života i opstanak 300 miliona ljudi u Kini i gotovo milijarde ljudi u Aziji. Ukoliko se tmeperatura u svijetu povisi za više od dva stepena Celzijusa, poljoprivredna proizvodnja u Africi, Aziji i Južnoj Americi mogla bi pasti za 20 do 40 posto, a globalno zagrijavanje bi najteže moglo pogoditi subsaharsku Afriku u kojoj poljoprivreda zavisi isključivo od padavina.
Na prošlogodišnjem samitu FAO-a u Rimu papa Benedikt XVI upozorio je da uzrok sve veće gladi nije porast broja stanovnika već žaljenja vrijedno uništavanje hrane zbog financijske dobiti, pri čemu je vjerovatno aludirao na pojedine, većinom razvijene zemlje, koje uništavaju svoje viškove hrane kako bi se održale visoke cijene poljoprivrednih proizvoda.
FAO je sastanak sazvao u nadi da će se političke vođe obavezati na povećanje novčane pomoć poljoprivredi na 17 posto ukupne razvojne pomoći - koliko se izdvajalo još 1980. - sa sadašnjih pet posto. Tada bi ta pomoć na godišnjem nivou iznosila 44 milijarde dolara, umjesto sadašnjih 7,9. Poljoprivrednici u bogatim zemljama danas dobijaju 365 milijardi dolara državnih poticaja svake godine.

(zurnal.info)

Stalone je, naravno, bio ljubomoran, jer žena mu se zagledala u mene. A kako i neće, u hrabrijeg čovjeka

Ne znam kako je u Bosni, ali u Crnoj Gori postoji čitav novinski podžanr koji bismo mogli nazvati »Upoznao sam slavnu osobu i zaključio da je šupak«.

Nedavno je, tako, na naslovnoj stranici najtiražnijeg dnevnog lista objavljena priča o čovjeku koji je iz malog mjesta kraj Podgorice otišao u Njujork i tamo, a šta će drugo naš čovjek učiniti – uspio. Nasmijani gazda sa brkovima, odjeven u žutu košulju, vozi hamer koji je prerađen tako da posluži kao luksuzna limuzina – znate ona crna ili bijela, deset metara dugačka vozila kojima se dokazuje društvena moć? Domaćin priča dogodovštine iz svoje karijere. Sretan je, kaže, jer je vozio Harija Varešanovića i Zdravka Čolića. Oni su legende. Zdravku nije htio ni naplatiti. Ali, priča, ciciju kakav je Roberto Bađo nikada nije sreo (doista, naslov sa naslovne kaže: »Roberto Bađo je prava cicija«). Bađo je, priča ne bez gađenja, kupio nekakvu skupu statuu, platio je karticom, pa po povratku u Italiju karticu poništio, jer je statua, navodno, bila oštećena. Onda su iz trgovine umjetninama zvali njega, da vide može li im on kako pomoći da dođu do para.

NEĆE RAMBO NA BETON

Prije njega, u istoj novini, opet na naslovnoj strani, priča o čovjeku koji je u nekom filmu bio dubler Silvesteru Staloneu. Pogađate li kako se zvao tekst? Naravno: »Silvester Stalone je prava kukavica«. Šta je taj dobri čovjek ispričao novinarima? Stalone vam živ ne bi skočio sa 30 metara visine glavom na beton. Kad je trebalo motorom proletjeti kroz staklo, pa provozati pedeset metara kroz polje bodljikave žice sa pokojom nagaznom minom, on se nije usudio, pa sam morao ja. Snimali smo scenu u aqua-parku kojoj Stalone roni kroz akvarijum pun pirana na ramazanskom postu, samo da bi odatle utekao u akvarijum sa ajkulama koje su već dvadseset dana samo na vodi, jer će uskoro uskrs, a imale su šta da okaju. Mislite da je Stalone smio zaroniti? Ja sam hladno skinuo košulju, skočio lastu, zaronio, izronio, osušio se, poveli me na hirurgiju, i dva mjeseca kasnije - već me je ekipa čekala ispred bolnice da idemo na pivo. Stalone je, naravno, bio ljubomoran, jer žena mu se zagledala u mene. A kako i neće, u hrabrijeg čovjeka?

Nedavno smo, na drugoj strani najčitanijeg političkog dnevnika, udobno smješten između analiza političkih kretanja, vijesti o evroatlantskim integracijama i partijskih saopštenja, mogli pročitati dramatični apel predsjednika jedne partije u Crnoj Gori. On je svoje birače pozvao da ne popuste ucjenama i pritiscima, i na sljedećim lokalnim izborima u Podgorici ne daju glas vladajućoj koaliciji koju je i sam donedavno podržavao. Razlog iznosi u društvu najbližih saradnika, pred kolibom ukrašenom crnogorskom zastavom: vlast mu je obećala asfaltirati put do kuće, ali to nisu uradili. I njemu je sad svega dosta. Iz Srbije su mu slali kamione pomoći za sunarodnike – njemu pomoć ne treba, on je radio u Njemačkoj, ima dovoljno. Ali crnogorska vlast mu nije poslala nijedan kamion, da podijeli narodu, i generalno uzevši, nije uradila dovoljno za poboljšanje njegovog naroda. Onda ga novinar pita o problemima koje je imao sa zakonom. On kaže: pa dobro, htjeli smo da ženimo sina u Njemačkoj, pa smo oteli djevojčicu iz Vojvodine, ubacili je u gepek kola. Na njemačkoj granici bila kontrola, ispostavilo se da je djevojčica maloljetna. Tako, žena je sad u zatvoru. Osim te sitnice, nije bilo ništa. I još jednom da pozovem članove moje partije da ne glasaju za ovu korumpiranu vlast.

IZMEĐU ZBILJE I ZAJEBANCIJE

Ljudi koji se izjašnjavaju kao četnici, i čiji je partijski predsjednik ujedno i četnički vojvoda, žale se na »fašistički sadržaj« u crnogorskoj himni, i insistiraju na demokratskoj, multikulturnoj i multinacionalnoj suštini svoje politike. Idiotizaciji ionako potpuno idiotizovanog javnog diskursa i sam doprinosim, jer učestvujem u raspravi o tome. Budući da je sve važno, i da svačija priča ima biti ispričana (to vam je ideja egalitarnog u liberalnoj izvedbi), čini se da se ništa uistinu važno više nema reći: nema više čak ni »značajne ćutnje« - ni ćutnja više ne govori ništa.

Između kafanske zajebancije i »ozbiljne« novinske priče, ako je takve ikada bilo, nema više, ako je ikada bilo, nikakve razlike. Redakcijska oprema teksta koji govori o tome da Grčkoj, koja gori i u kojoj ljudi ginu, potrebno milion milijardi eura kredita, i ispovijesti iseljenika-taksistem ista je. I treba da bude, jer tu uočavamo današnju dominantnu ideologiju na djelu. A ideologija kaže: sve je to isto.

Kako u briljantnom pasusu knjige »Realno iluzije« piše Alenka Zupančič:

»Eto nas, dakle, na putu monologa negovora. Koji je ideal tog Monologa? Da svi govore i ako je moguće, da govore bez prestanka. Drugim riječima, ideal Monologa je da svi sudjeluju u onome »govori se«. Govori se (javno, svakako) o bilo čemu, ali doista o bilo čemu. To je sam cilj igre. Imenujte neki predmet nedostojan da se o njemu govori i od njega će odmah napraviti temu televizijske emisije. Na to se dakle svodi potvrda demokratskog duha, dokaz otvorenog duha. Nema nedostojnog objekta (ili subjekta) ako može poslužiti zabavi. Nedostojne stvari, o njima treba govoriti! Eto zbog čega vaša kćerka nikada više neće biti nijema. Treba uspostavljati dijalog, treba da ljudi sučeljavaju svoje misli, treba bez prestanka raspravljati. Ako hoćemo stvoriti utisak da se govor obraća, to jest utisak da Drugi govora (uvijek) postoji i da stoga govor može imati stvaran učinak, što je bolje nego postaviti dvije, tri, deset osoba jednu nasuprot druge da odigraju kazališni komad! Taj tip dijaloga ili rasprava vrhunski su izraz »Monologa negovora«, to jest govora kao načina (neposrednog) zadovoljenja, bez ikakvih posljedica za realno društvenog prostora«.

(zurnal.info)

Iza Španaca favoriti kladionica su Brazilci, koji imaju kvotu 6,0. Slijedi Argentina (7,0), Engleska (7,5), Njemačka (11,0), Holandija (12,0) i branitelj naslova Italija (13,00).

Najmanja mogućnost za osvajanje naslova prvaka daje se Novom Zelandu (2000,0).

Za razliku od kladionica, prvi favorit novinara je Brazil.

Međunarodno udruženje sportskih novinara objavilo je rezultate ankete, u kojoj je učestvovalo 200 novinara iz 97 država. Za prvog favorita SP-a označili su Brazil, koji je dobio 28,3 posto glasova.

Druga je Argentina s 23,9, a treća Španija s 19,6 posto glasova novinara.

(Fena)

U okviru priprema za festival Dani Sarajeva u Beogradu, od 19. do 23. maja, aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava BiH (YIHR BH) će 13.maja organizirati uličnu akciju u Sarajevu.

Na Trgu "Alije Izetbegovića" (plato ispred Ekonomskog fakulteta) aktivisti će dati priliku građankama i građanima Sarajeva da na majicama napišu svoje poruke za građane i građanke Beograda.

„Prošle godine organizirali smo sličnu akciju i tada su građani Sarajeva u roku od dva sata poslali više od 1.000 razglednica Sarajeva s pozitivnim porukama, koje su imale za cilj da unaprijede kontakte između građana ovih dvaju gradova.

Razglednice su u Beogradu naišle na više nego pozitivan odziv, što nam je bio motiv da i ove godine napravimo sličnu akciju“, istakla je Alma Mašić, direktorica YIHR BiH.

A 16.maja, aktivisti Inicijative će tokom ulične akcije u Beogradu poklanjati ove posebno kreirane majice građankama i građanima Beograda. Cilj festivala je uspostavljanje novih veza i podsticanje razvoja komunikacije mladih iz Bosne i Hercegovine i Srbije, zasnovane na razumijevanju i prihvatanju bliske prošlosti.

Tradicionalno, Festival se održava u maju, kao simbolično podsjećanje na mjesec u kojem je 1992. počela opsada Sarajeva. Ove godine, Beograd će ugostiti oko 250 gostiju iz Sarajeva, koji će se predstaviti kroz pet festivalskih segmenata.

(Fena)

Radi pronalaska dokaza koji mogu ukazivati na počinjenje navedenog kaznenog djela, do sada je pretreseno 25 objekata i vozila.

Sva eventualno pronađena dokumentacija bit će, uz izvještaj o počinjenom kaznenom djelu, predata Tužiteljstvu BiH po čijem nalogu se akcija i izvodi, saopćeno je iz SIPA-e.

(Fena)

Iz nekog razloga, valjda zbog raskoraka između suštine i forme, i apsurdnosti takvog slavlja iz pozicije stanovnika, na razne načine (fizički, duhovno, moralno,...) uništene zemlje, „gledajući iz daljine konture na sceni“ Crvenog trga, na 65. godišnjicu „pobjede nad fašizmom“, ne mogu da pobjegnem od patetike u sigurnost mi dragog cinizma i ironije. Pa lamentiram nad ljudskom prirodom, baveći se ožiljcima koje je ta ideologija ostavila (ili ostavlja) na svojim protivnicima (jer, o njoj samoj nemam šta reći, osim da glogov kolac treba svako malo nanovo zabijati. I nove, uvijek spremne, pored sebe držati.). No...

TRENUTAK U KOME POSTAJEMO ISTI

Nije jedina razlika između fašizma i antifašizma u ideologiji. Razlika je u ljudskosti. Nerazumijevanje ovoga dovelo je do stravičnih masovnih zločina Narodnooslobodilačke vojske na kraju drugog svjetskog rata, do Drezdena i Hirošime, do logora za azijate u Americi, do nevinih žrtava postratnog ludila u kome je masa, širom Evrope, prala svoju nečistu savjest linčom „saradnika okupatora“. Ili – u svježijoj priči – do „Kazana“, „Grabovice“, „Trusine“, „Križančeva sela“...

Dovela je, dakle, do zločina kojima je doveden u pitanje, relativiziran ili čak poništen, sam viši smisao rata i sveden na životinjsku borbu za dominaciju, preživljavanje i samoodržanje vrste. Do zločina koji su zamrljali izvorno crno-bijelu sliku i omogućili sljedbenicima monstruoznih ideologija, političkim nasljednicima kreatora nepojmljivih zvjerstava i revizionističkom ljudskom otpadu, da kažu „Pa, svi su činili zločine“.

Osjećaj bola, povrijeđenosti, nemoći, gnušanja, bijesa,..., koji izazivaju takvi relativizatori zločina, je ljudski, shvatljiv, no mržnja i njeni recidivi (uključujući i friško zazivanje zabrana i uskraćivanja ljudskih prava) su isto toliko glup odgovor koliko i odgovor zločinom na zločin.

Jer su, između ostalog, gubitak vlastite ljudskosti i pretvaranje sebe samog u svog protivnika, u ono što mrzite. I mislim da je svakom od nas, kad izađemo iz zamke statistike i nacionalističkih rovova u koje su nas ukopali, kad posmatramo stvari kroz sebe, jasno da bez obzira na broj nevinih ljudi koje je pobio onaj protiv koga se borimo, mi postajemo isti s prvom nevinom žrtvom naših ruku. Razlika, naime, više nije u suštini – u tome da li je neko zločinac ili nije – nego u perifernoj stvari – koliko je ko uspješan u činjenju zlodjela.

Tako je u ratu. A tako je i... u miru.

OD ORUŽJA DO MEDIJA ZA MASOVNO UNIŠTENJE

Potpuno je neupitno, naime, postojanje Zla (nastavljača zločinačke politike, ljudskog otpada koji se hrani mržnjom i destrukcijom). I neupitni su njegovi ataci na sve što je ljudsko (u najboljem, idealističkom, smislu te riječi). Ali je krajnje upitan repertoar odgovora kojima na to zlo reaguju njegove žrtve. Koji su, vrlo često, tako nakaradni, da predstavljaju negiranje samog sebe i razlike između zločinca i žrtve.

Vrlo često, u posljednje vrijeme, kao razlog za glupe, neprimjerene i neprihvatljive reakcije navodi se strah od revidiranja istorije, od toga da će sljedbenici zločinačkih ideologija određenim manifestacijama i propagandnim sredstvima promijeniti karakter proteklog rata ili određenih događaja u njemu.

No, ne upuštajući se u motive i želje, odnosno, ne dovodeći u pitanje postojanje takvih namjera, strah od njih je, zapravo, besmislen i samoponižavajući. (Jebeš takvu istinu koja se plaši laži. Tj. takvu uvjerenost u istinitost vlastitih stavova koja se brani zabranama manifestiranja stavova suprotnih njima.)

Ne može priznanje zločina počinjenog unutar legitimnog čina odbrane promijeniti suštinu samog događaja (kao što ni stravičnost atomskih udara na Hirošimu i Nagasaki nije promijenila suštinu Drugog svjetskog rata i uloge pojedinih aktera u njemu). A još manje to može ljudsko izražavanje žaljenja zbog gubitka života. Ili komemoracije žrtvama rata. Ali nepriznanje ili nekažnjavanje zločina, ispoljavanje nesaosjećanja i nehumanosti ili uskraćivanje prava porodicama poginulih da se (na način koji one smatraju primjerenim!) sjete svojim najmilijih, može promijeniti sliku o nama.

Na stranu preživjeli ostaci zločinačkih pokreta, u međuvremenu, sa ugradnje „nečiste“ skeletne armature u temelje svoje tvorevine, prešaltani na specijalni rat, u kome su glavno oružje mediji. Ko je žrtva a ko zločinac u proteklom ratu ne može biti dovedeno u pitanje (pogotovo ne izjavama i performansima političkih siledžija, kojih se gnuša kompletan civilizovani svijet ili tek za nijansu izmijenjenom ratnom propagandom koju isijavaju njihovi mediji). Kao što ne mogu biti dovedeni u pitanje ni generalni statistički podaci (o tome ko je koga koliko).

Ali može biti dovedeno u pitanje to da li između nas u suštinskom smislu, zaista postoji razlika. A to u pitanje ne mogu dovesti revizionisti, nego mi sami. Svojim odnosom prema zločinu, žrtvi, mrtvima i njihovim porodicama.

ŠTA ĆE NAM SULJO I MUJO, KAD IMAMO IZETBEGOVIĆE?

Oboljelost od klerofašističkog virusa još uvijek u groznici drži nacionalne kolektivitete, koji od opsjednutosti političkim konotacijama određenih gesti i riječi ne uspijevaju naći načina da jednostavno budu ljudi. Što je ključno.

Vulgarni bezobrazluk i neljudskost kojim je srbijanski ministar vanjskih poslova dočekao nedavni moralni gest hrvatskog predsjednika, interpretirajući njegovo izražavanje žaljenja zbog hrvatskog udjela u bosanskom ratnom armagedonu, kao priznanje da je Hrvatska zapravo krivac za ono što se dogodilo BiH, iako savršeno odslikava suštinu ovdašnjih strahova, nije razlog za odustajanje od vlastite ljudskosti. Jer je upravo to, zapravo, priznavanje poraza, odnosno pristajanje da se bude isti kao svoj amoralni antipod. Ili, da parafraziramo Njegoša: Boj se reakcije ovna, boj se šta će reći govna, pa kad ću živjet (odnosno, biti čovjek)?

Upravo ta vrsta filozofije ili moralnog koda nagnala je „SDP-ovog“ člana Predsjedništva BiH da ovih dana, javno osudi zločine partije koja je vladala ovim prostorima 45 godina nakon Drugog svjetskog rata, a čijim se političkim sljednikom smatra SDP. Ignorišući, u startu, očekivanu reakciju notornog kleronacionalističkog i soft-fašističkog političkog ološa, koji posljednjih 18 godina razara ovu zemlju i vrši stravičan teror nad njenim građanima, a koji je našao za shodno da se naslađuje Komšićevim „priznanjem“ i da mu zamjera što nije pobrojao baš sve grijehe bivšeg režima (uključujući, prosvjetliće nas Sin Od Onog Što Je Jedno Mislio Dopodne A Drugo Odpodne i onaj najveći - što Sulji i Muji nisu dali u čitanke, nego su ih držali utamničene u vicevima).

No, svakom njegovo. Ne samo da je neljudski, nego je i (politički) glupo, ravnati se prema negativcima i uzvraćati istom mjerom. Ma koliko njihovi udarci ponekad bili bolni i brutalni. Na poruku „Muslimani, ne želimo da živimo s vama“, npr, koju smo mogli vidjeti na jednom od „događanja naroda“ u susjednom entitetu ne uzvraća se istom mjerom, nego lokaliziranjem i obilježavanjem „poručioca“ i porukom sasvim suprotnog sadržaja. Kao što jedini ispravan odgovor na čuveni predratni grafit „Ovo je Srbija“, nije bio njegovo brisanje i ispisivanje Cerićevskog podjednako glupog „Ovo je Turska“, nego prezirno dopisivanje pored(!) tog grafita „obavještenja“: „Ovo je Pošta, budalo!“. Što je manje-više bio i Josipovićev odgovor na Jeremićev bijedni pokušaj preusmjeravanja odgovornosti vlastite države na drugoga. (I upravo ovaj i slučaj Željka Komšića ukazuje na besmislenost straha od reakcije revizionističkih budala – radilo se o srbijanskim ministrima, hrvatskom saboru ili bosanskim klero-fašističkim sirovinama svih boja).

JEBO VLADU, JEBO POLITIKU, U PARLAMENTU SVE NJIH REDOM

Biti čovjek ne znači pristati na zaborav. Ali znači shvatiti bol drugih ljudi. I znači biti zgrožen nad zločinom, bez obzira na to ko ga je i nad kim počinio. I znači, u principu, bez obzira na istorijske činjenice i uzroke i posljedice dešavanja na ovim prostorima, žaliti npr. za svakim poginulim čovjekom u proteklom ratu (na bilo kojoj strani).

Dehumanizovanje neprijatelja je osnova rata, nužan uslov da biste nagovorili jednog čovjeka da ubije (ili pokuša ubiti) drugog. No, nikad se, zapravo, ne radi o ljudima, nego o politikama. Zločini imaju konkretne izvršitelje, odgovornost često snose i sami kolektiviteti, no, stvarni zločinci su vladajuće elite (prije svega političke, ali i vjerske i intelektualne).

Da je sreće i pameti i da nije političkih manipulacija i instrumentalizacija, koje bivše ratnike i danas drže čvrsto u torovima i pod kontrolom čobana, koji ih nacionalističkom kurčinom jebu u, doduše, ne baš zdrav mozak, oni bi zajedno žalili za poginulim, bez obzira na stranu na kojoj su pali. A pogotovo bi žalili za svakom nevinom civilnom žrtvom proteklog rata.

Kad ogolite stvari do kraja, bez obzira na „imena“, uniforme, kontekste (bili u pitanju – da posegnem za sopstvenim noćnim morama - leševi neprijateljskih vojnika, naslagani, nakon završene akcije, na gomilu pored puta, ili oni koji padaju niz liticu kamenoloma, lomeći se kao lutke u padu ili vaši, tenkovskom granatom, izmasakrirani saborci) – radi se o ubijenim ljudskim bićima, nečijoj djeci, braći, očevima i jedina normalna reakcija je nagon na povraćanje i bol zbog izgubljenih života. I zgađenost nad politikom koja je do toga dovela. Koja je neke od nas pretvorila u leševe a neke u ubice.

I zato (hajde da se vratimo na trenutak na nedavnu glupost sarajevske Dr Džekil & Mr Hajd-ovske gradske vlasti, koja u jednom trenutku dodjeljuje priznanje Petru Lukoviću, a u drugom zahtjeva uskraćivanje elementarnih ljudskih prava političkim neistomišljenicima, ne videći, pritom, u tome ništa proturječno)... Majke i sestre poginulih neprijateljskih vojnika (kao i bilo koga drugoga) i njihovu tugu se shvati i izrazi im se (iskreno!) saučešće (jer su njihov bol i tragedija stvarni i jer je saučešće ljudski odgovor na nečiji gubitak, a ne politički stav), ignorišući (s razumijevanjem pozadine) njihovu priču o djeci (u uniformi!) koja nikom ništa nažao nisu učinila a eto su ih zlotvori ubili, kao i očigledne posljedice nacionalističke propagande kojoj su izloženi. Sa majkama se ne raspravlja o politici, o uzrocima i posljedicama, pa čak ni o istini, a pogotovo ne o pravdi. Ta vrsta priče, kao i obračunavanje sa političkim provokatorima i neprijateljima ostavlja se za drugo, za to primjerenije, mjesto i vrijeme. I to nije izraz slabosti, nego ljudskosti. Koja je vrjednija od bilo kakve eventualne štete prouzročene zloupotrebom tog čina.

SUKOB FAŠISTA I ANTIFAŠISTA ILI SUKOB FAŠIZAMA?

I pritom se treba imati u vidu da nije svaka borba protiv (određenog!) fašizma antifašizam. Odnosno da ne čini sukob sa fašistom antifašistu. Nego njegov motiv. Kao što ni svaki neprijatelj nečijeg nacionalizma nije antinacionalist (nego, često, samo nacionalist druge boje). I kao što svaki neprijatelj separatizma nije patriota. Nego možda tek drugačija vrsta destruktora.

Odnosno, treba biti spreman, onaj glogov kolac s početka teksta, ukaže li se potreba, zabiti i u vlastito srce (odnosno srce kolektiviteta kome pripadaš). Jer, hajde da budemo cinični na kraju – osim što je besmrtan i što se, jedva maskiran, sa raznih dijelova BiH, smije paradama u čast pobjede nad njim (sjajan naslov sam pročitao ovih dana na netu: „Dan pobjede nas fašizmom“), fašizam nema rasnih, vjerskih i nacionalnih predrasuda. On je otvoren prema svima, koji ga žele primiti u svoje srce. Pod bilo kojim imenom.

Zato i živimo u zemlji u kojoj se svi političari, uključujući i notorne zločince (kako verbalne, tako i one ruku do lakata u krvi), deklarišu kao antifašisti.

Osumnjičenik za ratne zločine Dragan Vasiljković uhićen je u danas nakon 43 dana bijega, objavili su australski mediji. Australska savezna policija uhitila je Vasiljkovića u 5 ujutro po lokalnome vremenu na nepoznatoj lokaciji.

Policija je veliki dio svoje potrage usredotočila na područje Coffs Harboura, na njegovoj posljednjoj poznatoj adresi.

Vasiljković, poznat i kao kapetan Dragan ili Daniel Snedden, bio je u bijegu od 30. ožujka kada je Visoki sud donio odluku da se može izručiti Hrvatskoj gdje je pokrenuta istraga o njegovoj povezanosti s ratnim zločinima.

Hrvatske vlasti sumnjiče Vasiljkovića, koji ima australsko i srpsko državljanstvo, da je zapovjedio zlostavljanje hrvatskih zatvorenika tijekom Domovinskog rata.

Prema pisanju australskog lista The Australian savezna policija surađivala je s nizozemskom policijom od kojih je dobila podatke koji su doveli do Vasiljkovićeva uhićenja.

(Fena)

Nikad u kratkoj historiji demokratije u Bosni i Hercegovini ulog u ishod demokratskog procesa nije bio tako visok kao ove godine. Ulog je, naime, sama država. Prvi put od uvođenja višestranačke demokratije izbor pred građanima na općim izborima u oktobru ove godine neće biti samo izbor između pozicije i opozicije, suprotstavljenih političkih platformi i programa, odnosno sukobljenih ideologija, nego izbor za ili protiv države. Države Bosne i Hercegovine.

Ne vjerujem, naravno, da ponovo može doći do vrste nasilja čije smo žrtve bili tokom devedesetih godina prošlog stoljeća. Cijeli niz, prije svega vanjskih, ali i unutrašnjih političkih faktora koji su poticali, pridonosili, upravljali i kontrolirali nasilje u Bosni i Hercegovini pretrpjeli su ili vojni poraz ili potpunu političku diskreditaciju.

Od početka do kraja prve decenije dvadeset prvog stoljeća došlo je do relativne, ali važne promjene odnosa snaga u regionu. Uvjerljivo najvažnija u tom procesu bila je istinska demokratska tranzicija u Hrvatskoj. Umjesto Franje Tuđmana i njegovog operetno-nacionalističkog, ali zato ništa manje ubitačnog režima od onog Slobodana Miloševića, zvanični Zagreb sada predstavlja Ivo Josipović. Istine radi, promjene su započele izborom Stipe Mesića za predsjednika Hrvatske. Sa žaljenjem, međutim, moram konstatovati da i pored lijepih riječi, politika zvaničnog Beograda još ne preduzima konkretne korake koji bi za rezultat imali, recimo, povratak Ilije Jurišića i Ejupa Ganića u BiH.

Ali, čini mi se da stoji i ocjena kako je u Beogradu, i pored toga što dio vladajuće strukture - prije svega u nereformiranim obavještajnim i sigurnosnim službama - još radi na strategiji "curenja" Republike Srpske u Srbiju, sve jasnije da evropska budućnost Srbije neće biti žrtvovana za nedovršeni projekat koji s ove strane Drine održava premijer RS-a Milorad Dodik, brižljivo čuvajući jedinu preostalu enklavu Srbije iz vremena režima Slobodana Miloševića.

Povijest nas uči da države ne nestaju samo u plamenu masovnog nasilja; zemlje sa ozbiljnom historijom državne uprave, imperije, znale su nestati u tišini. Ne uspijevajući da obavljaju svoj osnovni zadatak: pružanje fizičke i pravne zaštite, države prestanu ispunjavati svoj dio društvenog ugovora. Ako nije u stanju ispuniti svoj dio društvenog ugovora, država, logično, gubi svrhu. Država nije pravo, ona je obaveza. Država se ne dobija, ona se stiče, za nju se mora boriti. Država i odgovorno upravljanje državom podrazumijeva konstantnu budnost. Napadi na naš suverenitet neće biti zaustavljeni politikom sitnih ustupaka otrovnom nacionalizmu u zemlji i velikodržavnim aspiracijama u susjedstvu. Takva politika vodi tamo gdje je u Munchenu 1938. godine odvela tadašnju Čehoslovačku: međunarodno sankcioniranu podjelu zemlje.

Siguran sam da ne pretjerujem kada kažem da u historiji ove zemlje postoje još dva trenutka koji se, u smislu važnosti ishoda za sudbinu BiH, mogu porediti sa oktobrom 2010: april 1941. i april 1992. Po cijenu da budem pretenciozan, u oktobru ove godine, izbor će ponovo biti između dobra i zla.

I kao i tada, kada među partizanima, odnosno braniteljima Republike, nije vladalo, komunističkim rječnikom rečeno, "ideološko jedinstvo", danas je vrijeme za formiranje narodnog i antifašističkog fronta sa jednim i jedinim ciljem: očuvanjem države. Borba za državu i danas mora biti važnija od međusobnih ideoloških razmirica.

Komunistički pokret je u Drugom svjetskom ratu iskoristio oružanu borbu protiv nacista i fašista i domaćih izdajnika da izvede društvenu revoluciju. Ali, isti cilj: da zadrže, odnosno sačuvaju vlast, imali su zločinački režim u Zagrebu i podjednako zločinački Ravnogorski pokret. Bivši predsjednik Hrvatske Stipe Mesić najbolje je objasnio razliku između partizana sa jedne i četnika, ustaša i drugih zlikovaca sa druge strane. Ustaše, četnike i ostale zlikovce vodila je ideja koja je po svojoj suštini, prirodi, bila zlo. U pokušaju realizacije tog zla, zločin je bio "prirodan" metod. Partizane i komuniste vodila je ideja dobra, dobra za sve, plemenita ideja. U realizaciji toga dobra, partizani i komunisti su znali posegnuti za zločinom, koji je nemoguće opravdati pravednošću i veličinom ideje.

Da je poslije rata vladajuća Komunistička partija - kasniji Savez komunista - počinila cijeli niz grešaka, u to nema sumnje.

UDB-in represivni tretman stanovništva zapadne Hercegovine, koji je trajao i decenijama poslije rata, predstavlja historijsku nepravdu. Podjednako, ne postoji opravdanje za slanje stotina nevinih Bosanaca i Hercegovaca koji pritom nisu imali veze ni sa staljinizmom na Goli otok ili gušenje u krvi Cazinske bune iz gladne 1950. Takozvano suđenje "muslimanskim intelektualcima" 1983. godine je jedna od ozbiljnijih nepravdi nanesenih grupi građana, muslimana tada, Bošnjaka sada, u bivšoj Jugoslaviji i posljedica nedostatka hrabrosti državnog i partijskog rukovodstva BiH da se, kako je rekao jedan tadašnji partijski dužnosnik "beogradskom lavu koji je zinuo i kojem se nešto mora ubaciti u usta", kaže Ne! i suoči sa rastućim nacionalističkim aspiracijama iz Srbije!

To su činjenice. Kao socijaldemokrata i neko ko je ponosan na partizansku borbu u Drugom svjetskom ratu, istinski žalim zbog historijskih nepravdi koje su za posljedicu imale traumatična iskustva brojnih i nevinih žrtava i njihovih obitelji.

Ali, činjenice su isto tako da je Bosna i Hercegovina doživjela ekonomski procvat, obrazovnu renesansu i političku emancipaciju upravo u vrijeme vladavine Komunističke partije, odnosno Saveza komunista. Da smo državu, drugim riječima, koju smo odbranili 1992. godine naslijedili upravo od antifašista i komunista. Uloga ljevice je, da parafraziram jednog sarajevskog intelektualca, u ovoj zemlji uvijek bila da proizvodi državu. Državnost Bosne i Hercegovine se temelji na antifašizmu. Greške komunizma ne mogu i ne smiju biti razlog da se odreknemo države.

Upravo stoga ljevica u BiH, SDP prije svega kao nesumnjivo najveća i najsnažnija stranka istinske ljevice u BiH, svjesna svih svojih mana, ali i svojih prednosti, u oktobru ove godine ponovo vodi borbu, prije svega i isključivo, za državu BiH. Ko hoće sa nama, dobro je došao.

(Oslobođenje, 10.05.2010.)

Početak pretresa u predmetu Mladen Ivanić pred Apelacionim vijećem Odjela II za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju Suda Bosne i Hercegovine bit će održan sutra.

Vijeće apelacionog odjeljenja potvrdilo je prvostepenu presudu u dijelu u kojem se u odnosu na optuženog Mladena Ivanića odbija optužba za krivično djelo davanje dara i drugih oblika koristi. Prvostepena presuda potvrđena je i u dijelu u kojem se optuženi Mladen Ivanić oslobađa od optužbe za krivično djelo zločinačko udruženje i krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja u podstrekavanju.

U vezi s osuđujućim dijelom prvostepene presude koji se odnosi na optuženog Mladena Ivanića za krivično djelo nesavjestan rad u službi, žalba tužilaštva je odbijena kao neosnovana, dok je žalba Ivanićevog branioca uvažena i presuda Suda BiH od 24. juna 2008. u tom dijelu ukinuta te je određeno održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja, saopćeno je iz Suda BiH.

(Fena)

Naime, u protekla dva dana u BiH je boravio Thierry Favre, sekretar UEFA Odjela za stadione i sigurnost i pomoćnik direktora Odjela za nacionalne asocijacije, koji je izvršio inspekcije stadiona "Bilino polje" i "Asim Ferhatović Hase".

Po Favreovoj ocjeni stadion "Bilino polje" je blizu ispunjenja uvjeta iz treće kategorije UEFA pravilnika za infrastrukturu stadiona, dok Stadion "Asim Ferhatović Hase" u ovom momentu ne ispunjava čak ni uvjete stadiona iz druge kategorije, saopćeno je iz Nogometnog saveza BiH.

Menadžment JU Centra za sport i rekreaciju upoznao je predstavnika UEFA-e o planu rekonstrukcije stadiona te problemima u finansiranju.

Favre je ocijenio da je neophodan angažman na bržem osiguravanju sredstava te najavio novu inspekciju u prvoj sedmici jula. Pojasnio je da Stadion "Asim Ferhatović Hase" neće dobiti dozvolu UEFA-e za odigravanje kvalifikacionih mečeva reprezentacije, kao i utakmica klupskih UEFA takmičenja, ako najmanje 70 posto planiranih radova na rekonstrukciji ne bude do tada završeno.

(Fena)

Zašto gledati: Jeff Bridges je uspio nadmašiti sebe i svoju možda najbolju ulogu Dudea iz Velikog Lebowskog. Nakon četiri nominacije, Bridges je za ulogu muzičara Bada Blakea dobio svog prvog Oskara. Uz Roberta Duvalla i Maggie Gyllenhaal i jako dobar soundtrack teško je pronaći razloge da se ovom filmu ne vraćamo kada god osjetimo da nam život ide nizbrdo i kako to kaže jedna od pjesama iz filma: kada pad osjećamo kao let.

O čemu se radi: Bad Blake je posrnuli country muzičar, godinama nije napisao dobru pjesmu a alkohol i cigarete svakog bi ga časa mogle koštati života. Lutajući američkim zabitima i zabavljajući malobrojne preostale fanove sa dosadnim životima, Blake upoznaje novinarku i vremenom shvata da ona za njega nije djevojka za jednu noć. Razgovarajući sa njenim sinčićem Blake u jednom trenutku kaže hajde da vidimo u kakvu nevolju se možemo danas uvaliti. U svom životu do tada nije propustio niti jednu takvu priliku. Sada, međutim, dobija novu šansu i on će je iskoristiti, napisati svoju najbolju pjesmu i otrijezniti se ali njegovo “ludo srce” neće dobiti ono što je htjelo.

Obrati pažnju: Sa prvom rečenicom u filmu: Jebena kuglana, ekipa filma se očito poigrala sa najpoznatijom ulogom Bridgesa u filmu braće Cohen Veliki Lebowski. Ima još jedna rečenica koju bez straha da će vam pokvariti užitak gledanja želimo podijeliti: Sine, svirao sam bolestan, pijan, razveden i u bijegu. Bad Blake nije propustio nijedan prokleti nastup u cijelom svom jebenom životu. Možda je tu i tamo morao napustiti binu da povrati alkohol kojeg njegovo tijelo više ne prihvata ili pijan zakasnio na početak koncerta, ali nijedan koncert ne propušta bez obzira na sve, za razliku od svega ostalog u svom životu.

Premotati: Bilo bi prava "grehota" premotati bilo šta u ovom filmu.

Ponoviti: Režiser Scott Cooper želio je Blakeovim intervjuima približiti ovaj lik gledaocima mada i bez njih Bridges djeluje potpuno uvjerljivo. Ne znamo da li je Cooper u montaži razmišljao o izbacivanju ovih scena ali nam je njihovim uvrštavanjem u film podario nekoliko dragocijenih scena dijaloga muzičara i novinarke. U jednoj od takvih Blake izgovara: Želim razgovarati o tome kako zbog tebe ova soba izgleda loše. Nisam ni primijetio kakva je ovo rupa dok ti nisi došla ovdje. Bez imalo pretjerivanja usudit ćemo se ovu scenu nazvati kultnom.

Ekipa: Jeff Bridges, Maggie Gyllenhaal, Colin Farrell, Robert Duvall

Režiser: Scott Cooper

Scenarij: Scott Cooper po noveli Thomasa Cobba

Producenti: Robert Duvall, Rob Carliner, Judy Cairo, T-Bone Burnett, Jeff Bridges (izvršni), Michael A. Simpson (izvršni), Eric Brenner (izvršni), Leslie Belzberg (izvršni)

Studio: Fox Searchlight Pictures

Trajanje: 111 minuta

(zurnal.info)

U osnovnom Sudu u Trebinju dans je fizički napadnut Duško Mirković, advokat i poverenik SDP-a. U razgovoru sa Mirkovićem, saznali smo da se napad desio u dva navrata u jako kratkom vremenskom roku i to baš u trenutku kada su prostorije bile bez obezbeđenja.

Da nesreća bude još veća, Mirković je bio sa klijenticom koja je u toku fizičkog obračuna dobila udarac.

U kratkom intervjuu sa Duškom Mirkovićem, saznali smo sledeće:

-Suđenje je bilo zakazano za 11 sati, a onda se u jednom momentu pojavilo nepoznato lice u trenutku kada je jedan policajac bio vani, a drugi sedeo u kabini. Prvo smo bili verbalno napadnuti, a onda je isto lice ošamarilo moju klijenticu. Ja sam zatim pozvao portira i onda su ga odmah odstarnilli. Međutim to lice se ponovo kasnije pojavilo u Sudu i nastavilo sa verbalnim vređanjem. Inače, ova osaba je već osuđivana za razna krivična djela, kazao je Mirković.

Mirković je nakon toga pokušao da potraži zaštitu od sudije koji je predsedavao procesom. S obzirom da nije dobio konkretan odgvor, zaštitu je potražio od Predsednika Suda. Kada je hteo da dođe do kancelarije Predsednika, Mirković ponovo biva fizički maltretiran, ali ovog puta od policajca.

-Kada sam hteo da dođem do kancelarije Predsenika Suda, bio sam prvo legitimisan, a zatim fizički odgurnut sa stepeništa od strane policajca koji je tu radio, bez obzira što ovde radim više od dvadeset godina i što me isti policajac poznaje. Jedino što sam u ovom trenutku mogao da uradim je da odgodim suđenje i tražim izuzeće sudije koji je predsedavao procesom.

Na naše pitanje da li zna o kom se licu radi, Mirković nam je kazao da zna i tvrdi da postoji veza između ovog lica i policije, jer je tačno znao dan kada će se pojaviti na suđenju sa klijenticom i to baš u trenutku kada nema policije u hodniku Suda.

(Žurnal)

Visoki predstavnik u BiH Velentin Inzko potvrdio je da nema dodatnih uvjeta za ulazak BiH u Evropsku uniju.

On je u intervjuu za Radio RS-a izrazio nadu da će BiH kao jedinstvena država s entitetskom strukturom postati punopravna članica EU za pet do šest godina.

“BiH je morala ispuniti 174 uvjeta za viznu liberalizaciju”, podsjetio je Inzko ističući da je u toku “inspekcija” urađenog, a ako sve bude u redu, nada se da će u Sarajevu, 2.juna, doći do objave kada će zemlja dobiti viznu liberalizaciju.

BiH treba “dobra ekipa” koja će raditi na svim postavljenim uvjetima za evropske integracije.

Visoki predstavnik u BiH danas boravi u Banjoj Luci.

U krugu preduzeća nalazi se veći broj pripadnika SIPA-e i, kako se saznaje, prisutni su i predstavnici Uprave za indirektno oporezivanje BiH.

“Kekerović kompani” je ranije spominjana zbog neplaćanja poreza i drugih obaveza u milionskom iznosu za koje je oštećen budžet.

(Fena)