Cilj pokretanja projekta je podići nivo znanja o pitanju ženskih političkih prava, kapaciteta, mogućnosti i odgovornosti među ženama putem edukativnih treninga koji se već realiziraju u 36 bh. gradova i 105 ruralnih područja.
Na edukativnim radionicama radi se na unapređenju kapaciteta u donošenju odluka kod žena, kao društveno isključene grupe iz političkog života BiH.

Akciju su podržale i mnoge ličnosti iz javnog i kulturnog života.

Bojana Tomašević, projekt asistentica Infohouse, kazala je između ostalog da žene pored toga što mogu biti dobre majke i domaćice, mogu biti i dobre političarke.

-U okviru ove akcije, mi imamo i edukacije koje se već implementiraju u 36 gradova BiH i 105 ruralnih mjesta. Moram naglasati da je u ovaj projekat uključeno 13 partnerskih organizacija koje se već duži niz godina bave ženskim pitanjima-dodala je Bojana.

Po rečima Tomaševićeve, pomenute edukacije su jako korisne, jer su žene dobile puno korisnih informacija, koje će moći da iskoriste u budućnosti.

Sa druge strane, rezultati u ruralnim sredinama su poražavajući.

-Jedna žena nije smjela da prisustvuje edukaciji, bez prisustva svoga supruga. Volonteri su morali da odu kod njenog supruga i da mu objasne o čemu se radi. Teka nakon toga je on pristao i pustio je da prisustvuje edukaciji-kazala je Bojana.

Da oko sebe vidi samo žene i sada zna za koga će glasati, kazala je Verida Duraković, predsjednica PEN-a, koja je takođe prisustvovala uličnoj akciji.

-Došla sam da podržim ovu akciju zato što iz ove situacije u kojoj muškarci vladaju, nema izlaza. Mislim da će sa ženama biti drugačije. Mislim da bi bilo dobro da državu vodi neka žena, kojoj politika nije cilj već sredstvo, kako bi uredila ovu našu kuću-kazala je Verida.

Da ne bude da su ovoj akciji prisustvovale samo žene, dokazao je Ševko Bajić iz “Centra za promociju civilnog društva” koji je kazao da ova kampanja može pomoći ljudima da odluče za koga da glasaju.

-Ako ništa drugo, žene će pokazati više bontona, više digniteta i pre svega jednog nivoa u svom radu. Žene će se sigurno baviti pravim problemima građana i građanki, a ne političkim i nacionalnim interesima-kazao je Bajić.

Sve žene i muškarci u BiH uživaju isto pravo o učestvovanju u političkom i javnom životu, što je garantovano Ustavom.

To je na papiru , dok je realna slika da se procenat žena od 2002. godine drastično smanjuje u tijelima državne vlasti i da se one pojavljuju u “tragovima” na predizbornim listama.

Književnica Marina Trumić, kazala nam je da nije potrebno nabrajati neke posebne razloge zašto glasati za ženu.

-Normalno je glasati za mlade, obrazovane, spremne žene koje neće biti samo ukras i statistička brojka, već će zaista značiti jednu novu snagu i novi kvalitet. Naravno, za sve ovo je potreban jedan ogroman rad i smišljena politika-kazala je Trumić.

Projekt osnaživanja uloge žena nazvan "101 razlog zašto glasati za ženu" koordinira TPO fondacija, Udruženje Infohouse je vlasnik brenda '101 razlog', dok su za edukaciju zadužene Fondacija "Cure" i još deset partnerskih asocijacija iz cijele Bosne i Hercegovine. 

I na kraju da podsjetimo, postoji najmanje 101 razlog zašto bi žene trebale biti uključenije u politiku i javni život, ali zapravo, samo je jedan pravi: da bi u planiranju potrebe žena (i porodica), u tijelima državne vlasti moraju biti izabrane žene, kako bi se mogao čuti njihov glas.

(zurnal.info)

Početkom 2005. godine devet zemalja u regionu, uključujući Bosnu i Hercegovinu, pristupile su projektu “Dekada inkluzije Roma-2005-2015.” Vlade zemalja koje su bile potpisnice ovog projekta, obavezale su se da će kroz aktivno učešće i sprovođenje četiri Akciona plana, poboljšati životni standard Roma

Šta se zapravo dešava?

Ove godine se u BiH sprovode izbori na svim nivoima. Naravno, ni ove godine među kandidatima nema Roma, bez obzira na presudu Međunarodnog suda pravde, a nema ni pomena da se izborni zakon promeni (sada je već kasno), a o Ustavu da i ne govorimo.

Oprostite, da li ste upoznati sa činjenicom da Romi žive u BiH

Udruženje “Budi moj prijatelj” iz Sarajeva, nedavno je uputilo svim političkim partijama jednostavan upitnik sa ciljem da se sakupe podaci o tome koliko je zastupljeno “pitanje Roma” u programima stranaka.

Crno na belo

Poznato je da su stranke u BiH izuzetno “otvorene “ za saradnju i da su voljne da učine sve za “dobrobit” svih svojih građana i građanki (makar se to sada vidi u toku predizborne kampanje), svih izuzev Roma.

Udruženje “Budi moj prijatelj” upitnik je poslalo svim političkim strankama, a odgovor je došao od samo jedne - Stranke za BiH. Pitanja su bila izuzetno teška i prosto je bilo nemoguće odgovoriti na njih.

Evo jednog, od svega četiri:

Da li u okviru programa Vaše stranke/partije postoje konkretni planovi i programi koji se tiču rješavanja problematike romske nacionalne manjine u bilo kojem segmentu koje je država BiH prepoznala kao ključni segment u rješavanju romske problematike (obrazovanje, zapošljavanje, stambeno zbrinjavanje i zdravstvena zaštita)?

Odgovorite sa DA ili NE.

Strankama je verovatno bilo lakše da ne odgovore na upitnik, nego da uzvrate upitnik u kome bi odgovori na svako pitanje bili NE.

Šta kaže Stranka za BiH

Po svemu sudeći, ova stranka je išla logikom “bolje da odgovorimo, ali kako nama odgovara, nego da ne odgovaramo”.

Stranka za BiH je jedina koja je odgovorila na upitnik, ali postoji jedan mali problem. Na moguća četiri, ova politička partija odgovorila je na čak sedam pitanja.

Da napravimo paralelu. Udruženje “Budi moj prijatelj” poslalo je pitanje sledeće sadržine:

Da li u okviru programa Vaše stranke/partije postoje konkretni planovi i programi koji se tiču rješavanja problematike romske nacionalne manjine u bilo kojem segmentu koje je država BiH prepoznala kao ključni segment u rješavanju romske problematike (obrazovanje, zapošljavanje, stambeno zbrinjavanje i zdravstvena zaštita)?

Odgovora iz Stranke za BiH:

Odgovor: Stranka za BiH putem ministra za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine dr. Safeta Halilovića, koji je potpredsjednik Stranke za BiH, kao dio svog programa u potpunosti usvaja i prihvata Akcioni plan za rješavanje problema Roma u oblastima zapošljavanja, stambenog zbrinjavanja, zdravstvene zaštite i obrazovanja.

U ovom pitanju je gotovo hiruški precizirano pitanje koje se odnosi isključivo na stranku, a ne na Ministarstvo ili neku drugu instituciju. Nije potrebno puno da se zaključi da Stranka za BiH, a i sve ostale, nemaju konkretne planove koji se tiču rešavanja problema Roma.

Pored toga što je Stranka za BiH krajnje licemerno odgovorila na prvo pitanje, ona je odgovorila na još sedam pitanja koja uopšte nisu bila postavljena, ne bi li na taj način pokazala da je “izuzetan poznavalac” romske problematike u BiH. Blizu je treći oktobar, a svaki glas je značajan...

Na zvaničnoj web stranici Stranke za BiH postoje dve platforme, Ekonomska i Izborna. Ni u jednoj se ne pominju Romi.

Upitnik udruženja “Budi moj prijatelj”

1. Da li ste upoznati sa sadržajem strateških dokumenata koja je BiH usvojila i obavezala se da ih implementira do 2015., a koji se tiču rješavanja problema Roma u BiH („Strategija BiH za rješavanje Roma“ iz 2005.; Plan akcije o obrazovnim potrebama Roma i pripadnika ostalih nacionalnih manjina“ iz 2004.; „Akcioni plan BiH za rješavanje problema Roma iz oblasti stambenog zbrinjavanja, zapošljavanja i zdravstvene zaštite“ iz 2009. godine)?

Molimo Vas da boldirate odgovor:

DA NE

2. Da li u okviru programa Vaše stranke/partije postoje konkretni planovi i programi koji se tiču rješavanja problematike romske nacionalne manjine u bilo kojem segmentu koje je država BiH prepoznala kao ključni segment u rješavanju romske problematike (obrazovanje, zapošljavanje, stambeno zbrinjavanje i zdravstvena zaštita)?

Molimo Vas da boldirate odgovor (ako je Vaš odgovor DA, molimo Vas da navedete za koje segmente):

DA NE

3. Ukoliko u programu Vaše stranke/partije ne postoje konkretni planovi i programi za rješavanja problematike romske nacionalne manjine da li ste spremni da do augusta 2010. godine svoje programe uskladite i prema potrebama ove, najbrojnije, nacionalne manjine u BiH?

Molimo Vas da boldirate odgovor:

DA NE

4. Da li Vaša stranka/partija podržava izmjene Ustava BiH i Izbornog zakona BiH prema presudi Međunarodnog suda za ljudska prava u Strasbourgu?

Molimo Vas da boldirate odgovor:

DA NE

SBiH: Koliko vlasti, toliko Romima

1. U okviru programa Vaše stranke/partije postoje li konkretni planovi i programi koji se tiču rješavanja problematike romske nacionalne manjine u bilo kojem segmentu (zapošljavanje, stanovanje, zdravstvena i socijalna zaštita, itd.)?

Odgovor: Stranka za BiH putem ministra za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine dr. Safeta Halilovića, koji je potpredsjednik Stranke za BiH, kao dio svog programa u potpunosti usvaja i prihvata Akcioni plan za rješavanje problema Roma u oblastima zapošljavanja, stambenog zbrinjavanja, zdravstvene zaštite i obrazovanja.

2. Romi su i danas najnezaposlenija nacionalna zajednica u BiH. Na koji način ćete pristupiti sistemskom rješavanju nezaposlenosti Roma?

 Odgovor: U budžetu Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, čiji je ministar dr. Safet Halilović, potpredsjednik Stranke za BiH, za 2009. i 2010. godinu izdvojeno je po tri miliona konvertibilnih maraka za rješavanje strateških problema Roma, od čega je u 2009. godini za zapošljavanje izdvojeno 702.000 KM, kojima je predviđeno zapošljavanje 135 osoba. Na ovaj način je animirana i finansijska podrška međunarodnih organizacija.

2.a Prilikom zapošljavanja građana na poslovima administracije, javnih servisa, preduzeća i drugih subjekata na koje država ima pravo raspolaganja, pristupiti načelu pozitivne diskriminacije u korist Roma i to najmanje proporcionalno broju stanovnika dotične općine (Strategija BH za rješavanje problema Roma, Dokument zahtjeva i preporuka građana Roma prema političkim subjektima u BiH). U kojoj mjeri će Vaša stranka/partija primjenjivati ovaj segment u svojim planovima?

Odgovor: Onoliko koliko Stranka za BiH bude učestvovala u vlasti, nastojaće da realizuje ovakav program u korist Roma sve do ispunjenja uslova, i to najmanje proporcionalno broju stanovnika dotične općine.

3. Romi su najmanje obrazovana grupacija stanovništva u BiH, a razlozi za to su višestruki (siromaštvo, nezaposlenost, nedostatak udžbenika, loši uslovi stanovanja, itd.). Za podsticanje obrazovanja pripadnika Romske nacionalne manjine, neophodna je dopuna reforme obrazovnog sistema BiH sa naglaskom na Rome. Kako Vaša stranka/partija misli rješavati ovaj problem?

Odgovor: Obrazovanje je ključ za prevazilaženje siromaštva i djelotvornu društvenu inkluziju u ostalim sektorima. Stranka za BiH u potpunosti podržava revidirani akcioni plan Bosne i Hercegovine o obrazovnim potrebama Roma i u svojim planovima će nastojati da ga realizuje u obimu u kome bude učestvovala u vlasti.

 

4. Romi su prema navodima Strategije BiH za rješavanje problema Roma, najugroženija i najsiromašnija nacionalna manjina u BiH (nezaposlenost, nizak nivo obrazovanja, loši uslovi stanovanja, itd.). Koji su vaši planovi ukidanja ekstremnog siromaštva, posebno siromaštva Roma u BiH?

Odgovor: Stranka za BiH prihvata planske aktivnosti kroz inkluziju Roma u Dekadi inkluzije Roma 2005-2015. u međunarodnom partnerstvu sa ciljem da se odgovori izazovima koji se postavljaju pred sve evropske zemlje, a posebno u odnosu na ekstremno siromaštvo.

 

5. Najviša stopa mortaliteta u BiH je među Romima, a Romi spadaju među najugroženiju kategoriju stanovništva u sferi socijalne zaštite u BiH. Konkretni programa zdravstvene i socijalne zaštite Roma bi trebali ponuditi rješenja problematike Roma. Koji su Vaši programi i planovi kada se govori o rješavanju pristupa Roma osnovnoj zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti?

Odgovor: Odgovor Stranke za BiH je djelovanje kroz Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine i osiguravanje potrebnih godišnjih finansijskih sredstava za rješavanje strateških problema Roma u istom obimu i kvalitetu kao i za sve druge građane Bosne i Hercegovine.

6. Najveći dio romske populacije nema riješeno stambeno pitanje, čak ni privremeno. Neophodno je kreirati i realizirati takvu stambenu politiku prema Romima, omogučujući im lakšu integraciju u bh društvo na šta obavezuje Strategija BH za rješavanje problema Roma. Koje mjere, tj. planove i programe Vaša stranka/partija planira poduzeti kako bi se adekvatnim provođenjem i preciznim vremenskim okvirom osiguralo stambeno zbrinjavanje Roma u BiH, a pri tome izbjegla dodatna getoizacija i diskriminacija Roma?

Odgovor: Stranka za BiH je preko Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine u posljednjoj godini dana iz državnog budžeta i pomoći međunarodnih organizacija osigurala više od 5,200.000 KM za stambeno zbrinjavanje Roma u Bosni i Hercegovini putem otvorene i transparentne procedure konkursa, čime će biti izgrađeno 194 i rekonstruisano 30 stambenih objekata-kuća za Rome. Slična mjere poduzeće se i u narednoj godini, jer je u državnom budžetu za 2010. godinu za strateške potrebe Roma već osigurano novih tri miliona konvertibilnih maraka.

7. Romi kao najmnogobrojniji manjinski narod u BiH imaju svoju kulturu, tradiciju, romski jezik, običaje, obrede, pismo, umjetničko stvaralaštvo, itd. Sistemsko rješavanje navedenih specifičnosti je od velikog značaja, kako za Rome, tako i za ostale konstitutivne i manjinske narode u BiH. Na koji će način Vaša stranka/partija raditi na očuvanju identiteta Roma, razvoj afirmacije i integracije romskih običaja i kulture?

Odgovor: Stranka za BiH radi na punom uključenju romske djece u sve nivoe obrazovanja od obdaništa do univerziteta, kao i materijalnom potporom izdavaštvu, što je u funkciji očuvanja i afirmacije romskog identiteta.

 

(zurnal.info)

{slimbox images/Galerije/afgansoldiers/1.jpg,images/Galerije/afgansoldiers/1.jpg, Mirza Mirzali - jedan od samo dvojice Pashtunsa u grupi - potječe iz Jalalabada sa istoka;images/Galerije/afgansoldiers/2.jpg,images/Galerije/afgansoldiers/2.jpg, Saber - etnički Tajik iz provincije Samangan sa sjevera;images/Galerije/afgansoldiers/3.jpg,images/Galerije/afgansoldiers/3.jpg, Ghulam Hidar - Turkmenistanac iz Jowzjana u blizini turkmenistanske granice;images/Galerije/afgansoldiers/4.jpg,images/Galerije/afgansoldiers/4.jpg, Faisullah Kareemay - Tajik iz provincije Baghlan na sjeveru;images/Galerije/afgansoldiers/5.jpg,images/Galerije/afgansoldiers/5.jpg, Aijad - Tajik iz Badakshana najsjevernije afganistanske provincije;images/Galerije/afgansoldiers/6.jpg,images/Galerije/afgansoldiers/6.jpg, Han Shareen - Tajik iz provincije Badakshan;images/Galerije/afgansoldiers/7.jpg,images/Galerije/afgansoldiers/7.jpg, Mullah Assan - Turkmenistanac iz provincije Jowzjan;images/Galerije/afgansoldiers/8.jpg,images/Galerije/afgansoldiers/8.jpg, Poručnik Dilah Ga - Tajik iz provincije Takhar;images/Galerije/afgansoldiers/9.jpg,images/Galerije/afgansoldiers/9.jpg, Aziz Ala - Tajik iz provincije Badakshan;images/Galerije/afgansoldiers/10.jpg,images/Galerije/afgansoldiers/10.jpg, Narednik Din Mohammed - Tajik sa sjevera Afganistana}

(Preneseno sa guardian.co.uk)

Istog onog dana kad su Salman Rushdie, Umberto Eco i Claudio Magris u Le Mondeu potpisali otvoreno pismo hrvatskim vlastima, demonstrirajući zbog skandalozne presude zagrebačkog Općinskog suda kojom je ugledni hrvatski intelektualac Predrag Matvejević osuđen zbog uvrede Tuđmanovog i Bobanovog pisara Mile Pešorde, pa mu prijeti zatvor, u večernjim su satima dva nepoznata napadača u punom autobusu u Zemunu, naočigled vozača i desetaka ravnodušnih putnika, pretukla uglednog srpskog intelektualca Teofila Pančića, demonstrirajući valjda bijes zbog poraza na kosovskom polju međunarodnog prava i izdajničkog antisrpskog angažmana poznatog kolumniste.

Bila je subota, 24. jula, godine dvije hiljade desete.

Ponavljam, za one koji će posve razumno pomisliti da je riječ o grešci: subota je, 24. jula 2010. godine.

Franjo Tuđman već jedanaest i pol godina ore nebeske njive, Slobodan Milošević ih ore već više od četiri ljeta, Stipe Mesić je u penziji, a Hrvatskom vlada pristojni kompozitor Ivo Josipović, pristojni učitelj Boris Tadić u Srbiji već ore drugi mandat, sve smo naše ratove odavno završili, strpljivo ispunjavamo formulare na šalteru Europske unije, susjedi uljudno stoje iza žute crte i neobavezno ćaskaju o sportu, dok nam predsjednici piju kafu u Knez Mihajlovoj, i kad čovjek pogleda sa strane, Hrvatska i Srbija zaista izgledaju kao dvije gotovo pa normalne države.

Tek s vremena na vrijeme, od subote do subote, rastvori se u toj savršenoj, kristalno čistoj slici na plazma ekranu duboka pukotina, pa prokulja odozdo stvarnost kakvu ne želimo ni sami vidjeti, ni drugome pokazati. A u tom podzemnom, ali stvarnom svijetu žive ljudi koji na zagrebačkom sudu i danas, dvije hiljade i desete godine, pisce osuđuju zbog pisane riječi, u tom stvarnom mračnom svijetu žive ljudi koji i danas, dvije hiljade i desete godine, sačekuju pisce i mlate ih željeznim šipkama.

Nije ovo, naravno, samo priča o sucu zagrebačkog Općinskog suda Nenadu Lukiću, koji je osudio Matvejevića, ili o sucima Vrhovnog suda koji su njegovu presudu potvrdili, ili o svim hrvatskim sucima udruženim u Udrugu hrvatskih sudaca, koji ovih dana protestiraju zbog "hajke" na čestito hrvatsko pravosuđe. Nije ovo, jednako naravno, ni samo priča o dvojici mladih talibana koji su u gradskom autobusu pretukli Teofila Pančića, ili o stotinama mladih talibana koji na tribinama nogometnih stadiona, gay-paradama ili autobusnim stanicama demonstriraju svoj pravedni patriotski gnjev.

Ovo je, naime, i priča o svim ostalima, o putnicima iz zemunskog autobusa što šutke gledaju kako dva bijesna Mladića - jer takvi se mladići u Srbiji poštuju i pišu velikim slovom - šipkama mlate novinara koji se usuđuje misliti drugačije od njih. Ti ljudi iz zemunskog autobusa, koji su hladnokrvno ispratili napad, pa napustili autobus i bez riječi se ukrcali u drugi - isti su to ljudi koji su koju stotinu kilometara zapadnije hladnokrvno ispratili vijest o presudi Predragu Matvejeviću, pa dohvatili daljinski upravljač i bez riječi prebacili na drugi kanal. Ti se ljudi zovu "javnost". Ta "javnost" u uljuđenim društvima pristojno pomaže čovjeku kad ga mlate dva huligana, i nepristojno psuje državu kad čovjeka osuđuje zbog drugačijeg mišljenja.

Historijski se kalendar u takvim društvima računa po osviještenosti i odgovornosti te "javnosti", i tu je ključ nesporazuma s početka teksta: godina jest dvije hiljade deseta, ali je stoljeće još uvijek dvadeseto.

Pokazuju to komentari javnosti, stručne i nestručne, a svakako pritajene - pritajena javnost oksimoron je samo u društvima gdje je legalno drugačije misliti - u tvrdim stolicama autobusa i sigurnim rukama vozača.

Legalisti, suci, odvjetnici i ostali stražari uljuđene, suvremene Hrvatske nadigli su tako galamu nakon alarmantnog pisma europskih i svjetskih intelektualaca u Le Mondeu, nadmoćno tumačeći kako Matvejeviću, osuđenom na uvjetnu kaznu, nikakav zatvor ne prijeti, jer formalno-pravno "rok kušnje" - kako se stručno zove period u kojemu uvjetno osuđeni kriminalac, u našem slučaju jedan od najuglednijih i najprevođenijih hrvatskih pisaca, ne smije ponoviti svoj zločin, u našem slučaju loše misliti o Mili Pešordi - zapravo je istekao, i Predrag Matvejević je formalno-pravno slobodan čovjek.

Čitao sam to pravno obrazloženje nekoliko puta, misleći da sam štogod krivo shvatio. Znate kako se već čovjek zajebe, pa čitajući novinska zaglavlja pomisli da živi u dvije hiljade desetoj godini. Greške, međutim, nije bilo: sve je u Hrvatskoj u redu, sunce sja, more se ljeska, ptičice pjevaju, leptiri lete, cvijeće cvate, a Predrag Matvejević je slobodan čovjek. On je, naime, "odgulio" svoju kaznu. Uvjetnu, doduše, ali je odslužio. Pa je slobodan. Ponovimo: čemu panika, i čemu povika na hrvatsko pravosuđe zbog toga što čovjeka osuđuje zbog pisane riječi, kad je čovjek u međuvremenu svoju kaznu već odslužio?!? Matvejević je slobodan čovjek, a Hrvatska slobodna zemlja. Do sljedećeg nekog teksta o sljedećem nekom pešordi.

Matvejević je tako slobodan otprilike jednako koliko je i Teofil Pančić u Beogradu živ i zdrav: dobio je batine, ali je formalno-pravno preživio, od trenutka kad su napadači pobjegli iz autobusa Teofil Pančić je opet slobodan da drugačije misli, i Srbija je dakle slobodna zemlja.

Njihova sloboda, međutim - i to je poanta cijele priče - nije sloboda da drugačije misle: oni žive u tuđoj slobodi, slobodi Mile Pešorde da slobodno misli kako je "Avdo Sidran posrbica gori od Srbina" i da slobodno nakon toga tuži svakoga tko misli da je to govor mržnje i poticanje na zločin, slobodi dakle anonimnih pešordi pod kapuljačama da se željeznom šipkom slobodno obračunaju sa svakim tko misli drugačije od njih. Slobodi onih pešordi s Partizanovog stadiona što su nedavno oslobođeni krivičnog progona zbog prijetnji novinarki Brankici Stanković da će "proći kao Ćuruvija", jer je časna sutkinja Jelena Milinović našla kako to nije "kvalifikovana i ozbiljna pretnja koja bi ugrozila bezbednost novinarke". Jer časni sud ne zna na što se točno misli kad se kaže "proći ćeš kao Ćuruvija".

Brankica Stanković živi tako u slobodi navijačkih nacista, kao što u njihovoj slobodi živi i Teofil Pančić, i kao što u Pešordinoj slobodi živi slobodni čovjek Predrag Matvejević. U svojedobnom obrazloženju presude zagrebački sudac Nenad Lukić nimalo slučajno i suštinski jednako kao njegova beogradska kolegica ocijenio je kako su Pešordini huškački tekstovi "u tim vemenima doprinijeli klimi netrpeljivosti između zaraćenih strana različitih naroda, ali sama klima netrpeljivosti, šovinističkog omalovažavanja drugog naroda, narodnosti i vjeroispovijesti ne mora nužno značiti poziv na zločin". Odnosno, kako bi se to reklo na srpskom, "nije kvalifikovana i ozbiljna pretnja koja bi ugrozila bezbednost pripadnika drugog naroda". Da ne bi bilo nesporazuma oko toga tko je tu zaista slobodan čovjek, a tko nezaštićeni podstanar u tuđoj slobodi.

Popularna je definicija granica slobode ona po kojoj je nečija sloboda ograničena samo slobodom drugog. Stvar je u tome, shvatili ste, što je sloboda drugog neograničena. Predrag Matvejević, Teofil Pančić, Brankica Stanković i ostali koji misle drugačije sada znaju da su ti slobodni "drugi", kako sama riječ kaže, uvijek oni drugi.

U toj zagušljivoj, ali toploj slobodi žive i čitatelji hrvatskih novina i putnici iz zemunskog autobusa: za tu su se slobodu, uostalom, i borili.

(zurnal.info/Nezavisne novine)

Bio sam u „zapadnom krilu“ podstanarskog stana kada mi je kolega Omer iz svog prognaničkog „ovalnog ureda“ poslao poruku– Ganić, navodno, oslobođen.

Ubrzo je stigla potvrda. Ejup u srijedu stiže u Sarajevo. Sa djecom. Gospođa Fahrija iz Zapadnog krila „Vile Ganić“ izvijestila je javnost da su se Ejup, Emina i Emir zaželjeli pite:

„Naručili su da im napravim buredžike i krompirušu“, kazala je gospođa Ganić za četvrtu stranicu Dnevnog avaza.

Nekako u isto vrijeme, oglasio se i uvaženi Mustafa Cerić. Na petoj stranici novine sa logom zmaja ustvrdio je da „od vremena Zmaja od Bosne, Huseina-kapetana Gradaščevića, autonomnost suverene države BiH nije bila na težem ispitu kao u slučaju Ejupa Ganića“.

„Za razliku od Husein-kapetana Gradaščevića, kojeg je Beč izručio Istanbulu, odakle se nikad više nije vratio u svoj voljeni Gradačac, Ejup Ganić je imao sreću“, dersio je Mustafa ef .

Licemjerno, dragi Mustafa. Licemjerno. Prije samo 17 dana bio si u Potočarima, na, kako kažeš, najtužnijem polju koje BiH pamti. Klanjao si dženazu žrtvama genocida. Tog dana ih je ukopano 775. I sad, eto, njihova žrtva, njihovi životi, za tebe nisu simbol odbrane BiH koliko je to Ejup Ganić. Za tebe, dakle, ni otac niti brat mog kolege Omera, ni još 8 hiljada drugih Bošnjaka ubijenih u Srebrenici nisu branili autonomiju BiH. Nisu, po tebi, autonomiju branili ni oni koji su pod ljiljanima poginuli '92. Ni oni koji širom Bosne izginuše '93., '94. i '95. godine. Za tebe je žrtva samo Ejup.

Ni one četiri godine rata nisu za tebe, Mustafa Ceriću, bile „najteži ispit autonomnosti BiH“. Najteži su, tvrdiš, bili oni dani dok se Ejup po londonskim hotelima družio sa svojom djecom i branio od optužbi za ratni zločin.

Po tebi, ni onda kada je na sarajevskom aerodromu zarobljen Alija Izetbegović, nije bio najteži ispit autonomnosti BiH. Najteži dan i najteži ispit za BiH, po tebi je došao osamnaest godina poslije, kada je na londonskom aerodromu uhapšen Ejup Ganić.

I samo je, dakle, Ejup Ganić ravan Huseinu kapetanu Gradaščeviću. Samo je Ejup ravan prvom borcu za nezavisnu BiH, kojeg su u avgustu 1834. godine ubile Osmanlije. U Istanbulu. U gradu u kojem su ti, Mustafa Ceriću, dva stoljeća poslije ubistva „Zmaja od Bosne“, izjavio da je „Turska naša majka“.

Kažeš još u novini sa logom zmaja, da je Zmaja od Bosne „našoj majci Turskoj“, izručio mrski Beč. Isti onaj Beč u kojem si, u Mariahilfe strasse, svom sinu kupio stan. Da i u Beču ne bude podstanar.

(zurnal.info)

Pokušaj da se bivši bosanski predsjednik Ejup Ganić izruči iz Britanije odbačen je na sudu nakon što je sudija optužio Srbiju za politički motiviranu zloupotrebu međunarodnog prava

Sudija Timothy Workman optužio je vlast u Beogradu da pokušava nametnuti ratne zločine svojim neprijateljima, u pokušaju da nađe lagani put za priključenje Evropskoj Uniji.

Gospodin Ganić bio je predsjednik Bosne tokom izbijanja borbi u kojima je stradalo više od četrdeset pripadnika oružanih snaga 1992. Bio je uhapšen ali je na slobodi uz kauciju čekao odluke Suda o izručenju Srbiji.

Workman je sedeo u sudu u Westministeru i u svojoj presudi za ovaj slučaj rekao da je bio pokušaj da se izjednači krivica između Bošnjaka i Srba.
“Nisam dobio nikakve nove dokaze da koji su bili upečatljivi ili značajni. Ovi postupci se koriste u pollitičke svrhe i kao takvi iznose zloupotrebu ovog suda.”

Gospodin Ganić je kazao da je ovo bio brutalan pokušaj zlostavljanja koje ga je koštalo pet meseci njegovog života.
“Oni su zloupotrebili ovaj sistem i držali me ovdje pet meseci. Oni su htjeli da na međunarodnoj sceni prikriju zločine za koje su odgovorni”

Šesdesetpetogodišnji profesor imao je podršku Baroness Tachera, koji je takođe blizak prijatelj Sanele Jenkins, poslovne žene rođene u Sarajevu, koja je dala 300 hiljada funti za njegovu kauciju.

Sanela Jenkins je pozdravila ovu odluku i rekla: “Ovo je pobjeda za sve one koji rade na tome da se ratni zločinci privedu pravdi. Ime dr. Ganića je sada očišćeno i sada ne bi trebala da postoji bilo kakva sumnja da je on nevin”

Emina Ganić, kćerka bivšeg predjsednika, koja je zaplakala kada je pročitana presuda, zatražila je izvinjenje za njenog oca koji je kazao da je pretrpeo napade tokom boravka u Wandsvorth zatvoru koji je pod visokim sigurnosnim merama.
“Srecća je što više nije ovde. Moj otac je uhapšen i deset dana je bio držan u najgorim uslovima.”

Vladimir Vukčević, glavni tužilac za ratne zločine u Srbiji odbio je optužbe da je manipulirao dokazima uključujući i dokaze svedoka te dodao da će uložiti žalbu na odluku višem sudu.
“Poštujemo pravila britanskog suda, ali imamo pravo da se žalimo i to ćemo i uraditi. Probaćemo da dobijemo odgovore za žrtve 60 porodica”, rekao je Bruno Vekarić.

Edward Fitzerald, koji je zastupao Ganića, kazao je da će cijeli ovaj proces koštati na stotine hiljada funti poreske obveznike u Srbiji.
“Ovo je sramotno, nikada još nisam čuo za takav slučaj”, kazao je Fitzerald.

(Preneseno sa telegraph.co.uk)

Pod naslovom "Ashton napravila tajni plan za upravljanje Bosnom" Daily Telegraph piše danas da visoka predstavnica Evropske unije za vanjske poslove i sigurnost Catherine Ashton planira preuzeti direktnu kontrolu nad BiH s novim ovlastima usmjerenim protiv srpskih "hardlinera" koji se protive bosanskoj državi i blokiraju političke reforme.

U povjerljivom dokumentu koji je završila ove sedmice Ashton je, nastavlja list, predložila formiranje novog položaja moćnog izaslanika EU-a nakon jesenjih izbora u BiH sa zadatkom da progura ustavne reforme zemlje, odnosno, jačanja bh. institucija, uglavnom na štetu Republike srpske.

Novi izaslanik bi preuzeo dužnosti visokog predstavnika međunarodne zajednice i kao dio nove evropske diplomatske službe upravljao bi još i mirovnim snagama i evropskom policijskom misijom u Bosni i Hercegovini.

Da bi prevladao otpor ustavnim reformama, bio bi ovlašten predložiti zabranu putovanja u Evropsku uniju i zamrzavanje bankovnih računa i drugih sredstava svih osoba za koje smatra da ih opstruiraju, uključujući, kako su listu potvrdili evropski diplomatu, i premijera RS-a Milorada Dodika.

Cilj je, kako piše Daily Telegraph, da Evropska unija preuzme vodeću međunarodnu ulogu u BiH.

List prenosi i komentar jednog britanskog stručnjaka da je s obzirom na to koliko Unija insistira na demokraciji i ljudskim pravima, u najmanju ruku ironično da je pribjegla ovako drakonskim mjerama koje sprečavaju slobodnu javnu debatu o putu naprijed za BiH.

(Fena)

Sud u Londonu odbio je danas zahtjev Srbije za izručenje bivšeg člana Predsjedništva RBiH Ejupa Ganića.

-On je potpuno slobodan čovjek. Zahtjev je odbijen i doktor Ganić je na putu za Sarajevo, rekao je savjetnik Damir Arnaut, član pravnog tima Ganićeve Odbrane, za Justice Report.

Ganić je uhapšen u Londonu 1. marta ove godine na osnovu potjernice Srbije, koja je zatražila njegovo izručenje kako bi mu u Beogradu bilo suđeno za ratni zločin.

Tužilaštvo za ratne zločine Srbije sumnjiči Ganića za učešće u napadu na kolonu Jugoslovenske narodne armije (JNA) u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu maju 1992. godine. Prema podacima iz istrage, u napadu je ubijeno 18 vojnika.

Protiveći se izručenju, Ganićeva Odbrana na sudu je isticala da je zahtjev Srbije politički motivisan.

Ganić je desetak dana nakon hapšenja pušten iz pritvora uz kauciju i od tada je bio u kućnom pritvoru, podsjeća BIRN-Justice Report.

(Fena)

Povodom nasilja nad romskom zajednicom u vojvođanskom selu Jabuka, Komitet pravnika za ljudska prava – YUCOM, Mreža Žena u crnom i Banatska ženska romska mreža, uputili su otvoreno pismo Ministarstvu prosvete i Ministarstvu unutrašnjih poslova Srbije, u kom pozivaju nadležne da zaštite pravo na bezbednost, slobodu kretanja i pravo na obrazovanje Roma u ovom mestu

Prošlo je više od mesec dana kako je u selu Jabuka došlo do eskaliranja nasilja prema pripadnicima romske nacionalne manjine, kada je grupa meštana Jabuke, pod izgovorom žalosti za izgubljenim životom mladića, danima bez pravovremene reakcije države kamenovala kuće pripadnika romske manjine u tom selu u okolini Pančeva i uništavala imovinu Metodističke crkve. Naime, posle ubistva D.S. (17) iz Jabuke, za koje je osumnjičen B.J. (17) iz tog mesta, počeli su protesti koji su se pretvorili u nasilje i širenje mržnje i netrpeljivosti prema Romima i maloj verskoj zajednici.

Kao rezultat ovog širenja rasne i nacionalne mržnje i netrpeljivosti prema pripadnicima romske manjine, Romi iz sela Jabuka su već više od mesec dana zatvoreni u svojim kućama zbog straha za sopstvenu bezbednost, te im je ograničena sloboda kretanja.

Kao dokaz povećanom riziku od ponovnih sukoba navodimo činjenicu da su u selu i dalje potrebne i prisutne pojačane snage policije.

Najteži teret ovakve situacije trpe deca iz romskih porodica, a podsećamio vas da u Jabuci živi 106 romskih porodica, koja ne izlaze iz svojih kuća. Kako se bliži 1. septembar i početak nove školske godine postoji opasnost da će im još jedno od osnovnih i Ustavom zagarantovanih prava, pravo na obrazovanje, takođe biti uskraćeno.

Želimo da vas podsetimo na Ustavom Republike Srbije zagarantovana prava koja su uskraćena pripadnicima romske nacionalne manjine u selu Jabuka:

Član 27.

Svako ima pravo na ličnu slobodu i bezbednost. Lišenje slobode dopušteno je samo iz razloga i u postupku koji su predviđeni zakonom.

Član 49.

Zabranjeno je i kažnjivo svako izazivanje i podsticanje rasne, nacionalne, verske ili druge neravnopravnosti, mržnje i netrpeljivosti.

Član 76.

Pripadnicima nacionalnih manjina jemči se ravnopravnost pred zakonom i jednaka zakonska zaštita.

Zabranjena je bilo kakva diskriminacija zbog pripadnosti nacionalnoj manjini.

Član 39.

Svako ima pravo da se slobodno kreće i nastanjuje u Republici Srbiji, da je napusti i da se u nju vrati.

Član 71.

Svako ima pravo na obrazovanje.

Nažalost, u Republici Srbiji ovo nije izolovani slučaj kršenja osnovnih ljudskih prava pripadnika romske nacionalne manjine. Bili smo svedoci nasilja i netrpeljivosti prema Romima u Zemun Polju, Surčinu, Novom Beogradu, Ovči, Kraljevu i drugim mestima, a koji su bili oštro kritikovani od strane međunarodnih organizacija i brojnih nevladinih organizacija u Srbiji.

Kako je nedavno usvojen set zakona koji regulišu oblast obrazovanja, smatramo da je stvoren zakonski okvir da se sva deca, a naročito deca iz romske manjinske zajednice uključe u sistem obrazovanja.

Stoga, zahtevamo od vas, kao predstavnika ministarstva, da preduzmete konkretne korake kako bi u prvom redu omogućili bezbednost i slobodu kretanja, a time omogućili i nesmetano školovanje romskoj deci.

Takođe, očekujemo da informišete javnost o merama koje ćete sprovesti u ovom mestu u Srbiji, a koji će dovesti do toga da romska deca iz sela Jabuka 1. septembra ipak krenu u školu - zaključuje se u otvorenom pismu nevladinih organizacija nadležnim ministarstvima u Vladi Srbije.

(YUCOM/zurnal.info)

Predsjednik Demokratske partije (DP) i bivši predsjednik Republike Srpske (RS) Dragan Čavić tvrdi da je aktuelna vlast RS iskoristila mišljenje Međunarodnog suda pravde u Hagu o proglašenju nezavisnosti Kosova da bi ponovo pokrenula priču o pravu na somoopredjeljenje tog entiteta.

On podsjeća da Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) u svakom izbornom ciklusu od 2006. godine do danas poseže za teorijom secesije i pričom o navodnom otcjepljenju RS da bi dobio podršku biračkog tijela.

“Secesija će ponovo biti tema oko koje će se lomiti koplja, umjesto da se priča o ekonomskim i socijalnim temama i zloupotrebama koje vrši vlast u raspolaganju javnim sredstvima”, naglasio je Čavić u intervjuu za Žurnal.

On ne vjeruje da će se SNSD-ova vlast odlučiti na raspisivanje referenduma o nezavisnosti RS, ali dodaje da “ništa ne treba isključiti, jer je savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda u Hagu otvorilo prostor u kojem se više ne može govoriti o tome da je secesija privilegija onoga ko ima dobre i velike prijatelje”.

“Secesija postaje pravo, jer je savjetodavno mišljenje Suda upravo tako - da je secesija Kosova bila pravno utemeljena. Dakle, to više nije privilegija onih koji imaju Ameriku ili Rusiju iza svojih leđa, već postaje pravo. Čim nešto postane pravo, to pravo će iskoristiti mnogi”, smatra Čavić, upozoravajući da će kosovsko pitanje dugo vremena proizvoditi političke tenzije u BiH. Prema njegovim riječima, Bosna i Hercegovina i posle mišljenja Međunarodnog suda pravde u Hagu ne treba da prizna Kosovo, najviše zbog sebe same.

Šta je objektivno ono što najviše prijeti BiH- da li je to moguća secesija RS ili su to kriminal i korupcija, koji izjedaju oba njena entiteta?

Čavić: Priča o secesiji je sastavni dio srpske konfliktne priče među etničkim grupama u BiH, kao što je priča o unitarizmu BiH sastavni dio konfliktne bošnjačke priče. Jednostavno, postoji nekoliko temeljnih političkih stvari oko kojih se stvara ogromna tenzija u međunacionalnim odnosima, a to, u stvari, služi da se svjesno sakriju socijalni problemi koji postoje. Među tim problemima su i izuzetno visok stepen korupcije i kriminala.

Problem ovog društva je loše ekonomsko stanje, koje prijeti da dovede BiH, a u okviru nje i RS, u očajnu ekonomsko-socijalnu situaciju u kojoj sa postojećim prihodima neće biti moguće servisirati sve ono što je nužno.

Ta granica mogućnosti se poprilično primakla i nestankom sredstava sa tzv. escro računa, odnosno kada se potroše sve pare od privatizacije “Telekoma” i ostane se na budžetu, RS će se suočiti sa činjenicom da je budžet u deficitu i da su potrebe daleko veće od realnih mogućnosti. U jednom trenutku više neće biti MMF-ovog krpljenja budžeta ili, ako ga i bude, biće sa vrlo rigoroznim zahtijevima za stezanjem kaiša potrošnje.

Umjesto mjera štednje i drastičnog smanjenja troškova administracije, kod nas je potpuno obrnuta situacija i plasira se tvrdnja da je stanje stabilno i da imamo dovoljno prihoda da pokrijemo sve troškove, što uopšte nije tačno. Prije svega, mi imamo 250 miliona KM kredita MMF-a kojim krpimo deficit, a Vlada RS gotovo svakog mjeseca poteže za nekim rezervnim sredstvima da pokrpi tekuće obaveze. U junu je povukla 30 miliona za servisiranje redovnih budžetskih obaveza, a istovremeno je povukla šest miliona maraka da bi pokrila deficit koji je imala u Penzionom fondu za isplatu penzija. Samo po sebi to demantuje tvrdnje da ovdje teku med i mlijeko i da je situacija idealna.

Daleko od toga, mi imamo nenormalnu potrošnju, a Vlada RS je u poslednje vrijeme, pod firmom javnih investicija, potrošila ogromne sume novca u kupovinu luksuznih prostora i kancelarija.

Tačno, Vlada RS je u novoj zgradi Slobodana Stankovića pokupovala namještene kancelarije, čija se cijena kretala od pet do sedam hiljada maraka po kvadratnom metru, ali niko iz opozicije nije otišao pred tu zgradu da protestvuje ili postavi transparente koji bi ukazali da se u tom slučaju radi o najobičnijoj pljački budžetskog novca!?

-Vi ste u pravu, tamo nije bilo nikakvog okupljanja opozicije, jer opozicija uopšte ne djeluje sinhronizovano. S druge strane, Vlada RS je na vrijeme donijela zakone kojima je zabranila okupljanje oko javnih institucija, što, naravno, ne bi trebalo da spriječi opoziciju da to uradi.

Činjenica je da je napravljen presedan, koji se rijetko gdje može vidjeti. Organizovanom akcijom gradskih vlasti u Banjoj Luci i Vlade RS na trideset metara od zgrade vlade dato je privatnoj firmi da gradi objekat od četrnaest spratova, koji se od prvog do poslednjeg kvadratnog metra prodaje institucijama RS. Kada je taj objekat počeo da se gradi, svima je bilo jasno da ga gradi privatna firma i prodaje državi, u najmanju ruku kao da se radi o prodaji toalet papira.

Još je smješnije da svaki sprat te zgrade ima drugačiju cijenu, a prije nekoliko dana sam čuo da u toj zgradi postoje garaže koje nisu prodate kupcima spratova, već da će se za svako garažno mjesto tim istim kupcima mjesečno fakturisati po 400 KM po vozilu. Takođe je predviđeno da na poslednjem spratu te zgrade bude server, koji informatički treba da opslužuje sve institucije koje se nalaze u toj zgradi. Taj server će biti u privatnom vlasništvu i njime će biti pokrivena kompletna softverska instalacija, svi programi, sadržaji, fajlovi institucija, među kojima su i Poreska uprava, Geodetska uprava, Inspektorat, čiji bi podaci trebalo da imaju najviši stepen zaštite. Nevjerovatno kakvi se apsurdi ovdje dešavaju. Na isti način, od privatnika iz kruga tajkuna okupljenih oko Vlade RS i rukovodstva SNSD-a, kupljena je zgrada za Regionalni inspektorat Banjaluka. To je neviđeno, umjesto da se Vlada pojavljuje kao investitor, koji raspisuje tender i imenuje nadzorne organe koji provode cijelu proceduru, došli smo u poziciju da je samo u ovoj godini Vlada RS od privatnih kompanija kupila tri zgrade što se, vjerovatno, nije desilo nigdje u regionu.

BiH MORA OPSTATI

Kako gledate na ulogu međunarodne zajednice u BiH i kolika je odgovornost međunarodnog faktora za ukupno stanje u BiH, s obzirom da je on aktivan akter na ovdašnjoj političkoj sceni?

-Međunarodna zajednica ovdje više nije faktor. Ona je samo faktor pomoći režimu i režimskim političkim strankama. Svi njihovi potezi, bez obzira na to da li rade svjesno ili nesvjesno, su u funkciji pomoći onima koji su na vlasti. Međunarodna zajednica je odavde davno trebalo da ode, jer se njena uloga pretvorila u opštu blamažu. Njihovo postojanje danas služi samo ismijavanju onih koji vladaju u BiH, služe samo za šprdnju. Odluke visokog predstavnika više nemaju izvršnu snagu, jer se više ne objavljuju u službenim glasnicima. Dakle, ne postoje. S obzirom da je to međunarodna zajednica prihvatila kao realnost, bolje im je da ne prave budale od sebe. Još malo će im biti ukinuti i web sajtovi na kojima objavljuju svoje odluke i moći će ih objavljivati samo unutar onih bijelih zidina OHR-a. Međunarodna zajednica je davno sazrela da napusti BiH i da ovu zemlju, sa svim njenim minusima, prednostima, nedostacima prepusti domaćim političkim snagama - pa šta bog da. Jedino tako građani mogu da shvate ko ih vodi na pravi, a ko na pogrešan put. Ovako, prisustvo međunarodne zajednice služi kao indirektna podrška strankama koje preko nje, na ovaj ili onaj način, grade svoju političku poziciju. Kod Srba je to, po pravilu, negacija i stvaranje utiska o međunarodnoj zajednici kao neprijatelju kojeg smo mi porazili, dok Bošnjaci kreiraju politiku nade da će međunarodni faktor pojačati svoje djelovanje i riješiti ono što oni sami ne mogu. BiH u postojećoj konstelaciji međunarodnih odnosa i s obzirom na način nastanka nema alternative osim da opstane. Pretpostavljam da će biti labava, decentralizovana država, koja će se morati naučiti da funkcioniše. To je i zadatak budućih generacija, ali ne vjerujem da bi BiH mogla da se raspadne unutrašnjim sukobima. Međunarodno prisustvo ovdje je potrebno samo da spriječi eventualne unutrašnje sukobe.

-Radi se o tome da se ogromna društvena sredstva slijevaju o džepove privilegovanih privatnika, putem odabranih poslova koji donose najveći profit. Samo u poslednje tri godine “Integral Inženjering” (firma Slobodana Stankovića pr.a.) je imao poslove u vrijednosti višoj od 700 miliona KM koje je izvodio za potrebe Vlade RS.

Istovremeno su ta i druga firma u vlasništvu Stankovića dobile dva kredita po pet miliona od Investiciono-razvojne banke RS. Ta ista firma je ove godine otpustila više od 200 radnika, a trenutno je u velikom problemima sa likvidnošću i ne isplaćuje plate preostalim radnicima.

Ključno pitanje je šta se događa i kako je moguće da jedna firma, koja od Vlade dobije poslove vrijedne 700 miliona maraka bude u takvim problemima.

To ne miriše na dobro - ili je izvlačila obrtni kapital iz redovnih tokova, koji je završavao ko zna gdje, ili se radi o nečem sasvim drugom.

Slično je i sa firmom “Kaldera company”, koja je, navodno, prošle godine imala 130 miliona maraka prihoda od instaliranja ulične rasvjete po gradovima u RS. U opštinama gdje je ta firma postavljala uličnu rasvjetu, posebno su to opštine u kojima je SNSD na vlasti, na svakih deset metara je posađena jedna bandera ulične rasvjete. Postavljanje ulične rasvjete je postala osnovno zanimanje većine gradskih uprava, a niko ne govori o tome da to mnogo košta- od održavanja, preko struje koja se troši. Naravno da treba ulična rasvjeta, ali ne u toj mjeri, kao u Las Vegasu.

U svemu tome, da li se radi o lošim privrednim procjenama Vlade RS ili organizovanom kriminalu?

-Ne može se neorganizovano prići ovakvim investicionim radovima, a da li to ima elemente kriminala ili ne, to je stvar koju treba da utvrde organi za provođenje zakona, koji očigledno ne rade.

Čim počnu da rade i čačkaju, odmah se tome pripiše politički karakter. Da tamo gdje ima dima ima i vatre nabolje govore dva slučaja koji nisu mogli biti završeni bez hapšenja - to su slučaj Mile Radišića i slučaj hapšenja generalnog sekretara predsjednika RS Mirka Stojića u vezi sa pronevjerama 11 miliona KM oko sanacije izgradnje zgrade palate predsednika.

To je nevjerovatno, sanacija palate predsjednika RS koštala je preko pet hiljada maraka po kvadratnom metru. Toliko ne bi koštala ni na Menhetnu, a kamoli u Banjoj Luci.

Da li zaista mislite da je Mile Radišić samo uz pomoć grupice koja je s njim osumnjičena uspio da izvede cijelu akciju oko preuzimanja većinskog paketa “Medicinske elektronike” za male pare i preuzimanja zemljišta u centru grada?

-To je nemoguće. Prvo, sam nikada nije mogao doći do tolikog zemljišta u centru grada. Drugo, on sam nikada nije mogao izmijeniti regulacioni plan, kao što nikada nije mogao sam napraviti predugovore sa “Telekomom”, “Delta holdingom” i još nekim kompanijama kojima je, kako se priča, na toj lokaciji i u zgradi koju bi izgradio namjeravao prodati poslovne prostore, a gradu tri etaže podzemnih garaža.

Njegov uticaj nije toliki. Radi se o tome da je on bio bočni igrač za najviše šefove SNSD-a. Bez njih to apsolutno nije moglo proći.

Rekli smo gdje je u ovom trenutku vlast, ali gdje je opozicija i šta ona nudi?

-Najveći problem opozicije nastao je onog trenutka kada su tri parlamentarne stranke, koje realno čine opoziciju - SDS, PDP i Srpska radikalna stranka RS, u martu napravile koalicioni sporazum.

Bilo bi puno korisnije da je odmah napravljen širi politički blok. Danas bi opozicija bila ujedinjena, djelovala bi jedinstveno i uspjela da pobijedi režim koji se jako ozbiljno priprema za izbore.

Međutim, od tog 28. marta, kada su te stranke potpisale koalicioni sporazum i pozvale sve ostale opozicione stranke, nevladine organizacije i pojedince da im se pridruže, do danas tom bloku nije pristupio baš niko. Ključno je pitanje- zašto? Bilo je logično da te tri opozicione stranke, ako iskreno žele pobjedu, dovedu društvo do potpune polarizacije, a birače pred jednostavnu dilemu- da li glasati za režim ili protiv režima. To je bio način da se režim pobjedi. Nažalost, do takve situacije nije došlo i to je u značajnoj mjeri umanjilo šanse za pobjedu, iako je režim zreo da bude poražen. Treba samo daleko organizovanijeg protivnika. Takvog protivnika pojedinačno u opoziciji nema, jer mi u opoziciji djelujemo kao rakova djeca, rasuti na sve strane, bez zajedničkog cilja, djelovanja, zajedničkih meta i antirežimskih postvaki.

Jasno je da ne možemo imati zajedničke politike, ali možemo imati neke zajedničke principe kada je u pitanju odnos prema režimu. Toga, međutim, nema.

Na drugoj strani, režim maksimalno koristi društvena sredstva za svoju predizbornu kampanju. Prije nekoliko dana Vlada je bombastično najavila da odobrava drugu tranšu sredstava pomoći nerazvijenim i izrazito nerazvijenim opštinama u RS koja ukupno iznosi 1,1 milion KM.

Samo dva dana ranije duplo više novca daje režimskim medijima- milion KM RT RS, 400 hiljada KM “Nezavisnim novinama”, 400 hiljada “Glasu Srpske”, 380 hiljada maraka “Fokusu”.

Radi se o novinama koje su apsolutno u njihovom vlasništvu ili vlasništvu tajkuna okupljenih oko SNSD-a. Duplo više sredstava Vlada daje režimskim medijima, koji su navodno u teškoj situaciji, nego nerazvijenim opštinama.

Opet apsurd. Vlada daje 400 hiljada KM samo jednom od svojih režimskih medija, a potom donosi uredbu kojom smanjuje dnevnice za putovanja u RS i BiH sa 30 na 20 maraka. Prosta računica – 40 hiljada dnevnica sa uštedom po deset maraka je koštalo tih 400 hiljada KM koje su u isto vrijeme date “Nezavisnim novinama”.

Postavlja se pitanje - po kojim kriterijima je nekoliko privatnih medija dobilo pomoć od Vlade RS. Jasno je da se radi o predizbornom potezu, trošenju novaca za medije kako bi se oni koji nisu disciplinovani disciplinovali, a da oni disciplinovani, i oni koji su njihovi, budu još jači u provođenju medijske kampanje za račun aktuelne vlasti.

POLITIČKI VRH SRBIJE OVDJE KONSTANTNO PODIŽE TENZIJE

Da li predsjednik Srbije Boris Tadić podržava Dodika smatrajući da će on jednog dana zaista otcijepiti RS i da će na taj način kompezovati gubitak Kosova?

-Previše su ozbiljni da bi tako razmišljali, ali u političkom vrhu Srbije postoji potreba da se ovdje konstantno diže tenzija. Podizanje tenzija u RS u etničkom smislu ide u prilog politici Beograda, jer oni na taj način djeluju prema međunarodnoj zajednici i ovdje se najčešće pojavljuju kao vatrogasci. Nema nijednog međunarodnog političkog skupa na kojem neko iz ljudi iz vrha DS-a, bilo Tadić, Cvetković ili Jeremić nije ponovio da Srbija podržava teritorijalni integritet BiH. Oni, dakle, brane BiH od Milorada Dodika koji najviše podiže tenzije svojim izjavama o secesionizmu, o referendumu, samostalnoj RS. Ne mogu da vjerujem da to nije dogovorena politika po principu – ja ću da palim, vi ćete da gasite. Sve to zajedno ostavlja utisak brige Srbije za BiH, a po meni je to dogovorna politika u kojoj se drže konstantne tenzije u BiH, dok se Srbija u regionalnim okvirima pozicionira kao značajan faktor, upravo na rečenici - mi podržavamo teritorijalni integritet i suverenitet BiH. Stvorena je tenzija, koja traje i trajaće sve dok to bude politički interes struktura i u Srbiji i u RS. Uglavnom, gotovo cijeli politički vrh Srbije danas je u funkciji promocije SNSD-a ili predsjednika te stranke lično. To je nekorektno. Svi se uprežu da stvore utisak da u RS ne postoji politička alternativa. Jadno je društvo koje nema alternative, jer društvo koje nema alternative jednog dana će završiti tragično.

-Ja govorim o ukupnom zbiru. Opozicija može pobijediti režim u svakom slučaju, ali je mogla da ga brutalno porazi, sa ozbiljnom razlikom u biračkom tijelu da se ujedinila. Recimo, kada bi svi predstavnici opozicije održavali zajedničke konferencije za novinare ne bi mogli da ih ignorišu ni režimski mediji. Objedinjena opozicija bi mogla da vrši pritisak na sve, a onda bi se uočila volja i želja ujedinjene opozicije da pobijedi režim. Ta volja je morala da bude uobličena na ozbiljan način, a ne samo kroz objedinjavanje stranaka, već je trebalo tačno da se zna koje su to ličnosti koje će iznijeti taj veliki posao pobjede režima. To znači da je trebalo da se zna, ne samo ko će biti kandidati opozicije za člana Predsedništva BiH i predsjednika RS, već i ko će biti kandidat opozicione koalicije za predsjednika Vlade RS, predsjednika Narodne skupštine, odnosno da se zna personalni profil ljudi koji ostaju zajedno bez obzira na ishod izbora. Ti ljudi su trebalo javno da objave svoj cilj. Taj cilj je pobjeda režima i oni ostaju zajedno bez obzira šta će se dogoditi na izborima.

Da li ste to pokušali dogovoriti sa ostalim opozicionim predstavnicima, prije svih sa liderom SDS-a Mladenom Bosićem?

-Pokušavao sam to sve vrijeme sa cijelom opozicionom koalicijom. Dokument koji smo im mi ponudili za dopunu koalicionog sporazuma je sadržavao upravo te odrednice. Međutim, volje za proširenje koalicije na sporazumnoj osnovi nije bilo. Nama je na kraju jedino preostalo da ne otežavamo posao koaliciji “Zajedno za Srpsku”. DP je u poslednjem trenutku odustala od kandidature za predsjednika RS i tako indirektno pomogli tu koaliciju, jer nećemo da svojim učešćem na izborima za predsjednika RS na bilo koji način pomažemo kandidatu SNSD-a Miloradu Dodiku. Jednostavno, nismo željeli da naš kandidat odvuče ijedan jedini glas koaliciji koja se bori protiv režima.

S druge strane, tri političke stranke koje čine tu koaliciju (SDS, PDP i SRS RS) nametnule su stav da su one ključ opozicije, do te mjere bitan da svi ostali mogu biti u opoziciji samo ako im oni daju sertifikat. Oni su se pretvorili u komisiju za sertifikaciju, ali ja tu njihovu vrstu sertifikata ne priznajem. Činjenica je da smo mi u opoziciji kao i oni, ali nam je žao što nismo u koaliciji, a mogli smo da budemo.

SNSD optužuje opoziciju da je plaćenička, da je plaća međunarodna zajednica i da bi pobjeda opozicije značila kraj RS, odnosno da je glas za SNSD glas za opstanak RS!?

-Apsolutni sam protivnik stvaranja nekog utiska ekskluzivnosti u nacionalnom smislu i takve vrste identifikacije - SNSD jednako RS, SNSD jednako Milorad Dodik i na kraju RS jednako Milorad Dodik. Iz toga proizilazi izborni slogan SNSD-a – “Zauvijek Dejton, zauvijek RS”, koji se može zamijeniti samo jednom jedinom riječju- zauvijek Mile. To je, u stvari, suština njihovog izbornog slogana. SNSD ne samo da privatizuje navodnu brigu za interese RS, već privatuzuju sve - i državnu imovinu i naše privatne živote i sudbine, prisluškivanjem, praćenjem…

Ja ne želim da živim u društvu u kojem se kreira režim. U takvoj vrsti političke zamke se nalazio SDS od 1996. do 1998. godine i onda se rasuo kao mjehur od sapunice. Smatram da će i politika SNSD-a u jednom trenutku da se raspe kao mjehur od sapunice, jer jednostavno takva politika privatizacije države, institucija, naroda, u jednom trenutku mora da pukne. Imati eksluzivna prava znače i ekskluzivnu odgovornost. Svako ko ima apsolutnu vlast mora da ima i apsolutnu odgovornost. Onog trenutka kada na dnevni red dođe odgovornost govoriće se o apsolutnoj, a ne djelimičnoj odgovornosti.

NE ŽELIM DA VRAČAM

Kakav izborni rezultat očekujete za DP na oktobarskim izborima?

Očekujemo da postanemo parlamentarna stranka. Ne želim da vračam, gledam u kuglu ili bacam grah i pogađam koliko će to biti mandata. Želimo što više mandata i u Narodnoj skupštini RS i parlamentu BiH.

DRAŽA MIHAILOVIĆ SE BORIO PROTIV FAŠIZMA

Nedavno stena Ozrenu položili cvijeće na spomenik četničkom generalu Draži Mihailoviću, što je propraćeno ne baš povoljnim reakcijama!?

-Položio sam vijenac na spomenik na mjestu gdje je Draža Mihailović na početku 1941. godine odbio saradnju sa fašizmom i objavio rat fašističkoj Njemačkoj. To mjesto i taj čin zaslužuju da se prema njemu tako odnosi.

Ljudi koji ne znaju i ne razumiju, ipak će morati malo da uče.

Četnici su u Drugom svjetskom ratu počinili strašne zločine nad nesrpskim stanovništvom!?

-I nad Srbima.

Osim toga, četnici su bili i kolaboracionisti sa fašističkom Njemačkom!?

-Nije to baš tako. Sve ima svoj istorijski okvir. Draža Mihailović se evidentno borio protiv fašizma i za to dobio najviši orden od američkog predsjednika. Bio je čovjek o kojem je američka kinematografija snimala film posle Drugog svjetskog rata. Na kraju krajeva, on je pogubljen. Ne može se iz cijelog spektra njegovog djelovanja izvući samo ono što je negativno i staviti ga u kontekst fašističkog kolaboracioniste. Ne može se on izjednačavati sa Pavelićem i njegovim ustašama niti postoji jednakost između četničkog pokreta i Handžar divizije, koja je bila organizovana jedinica u okviru fašističkih jedinica. Na kraju krajeva, ja sam položio vijenac na mjestu gdje je Draža Mihailović objavio rat fašizmu, što zaslužuje da bude primjećeno od svakoga ko normalno razmišlja o prošlosti. Taj antifašistički spetktar politike Draže Mihailovića za mene je nešto što vrijedi poštovati, kao što treba osuditi sve ono što je bilo anticivilizacijsko, kao zločine koji su učinili dijelovi četničkog pokreta.

 (zurnal.info)

Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica Oslobođenja, posljednjih nekoliko mjeseci stalna je meta Avazovih novinara, koji ne biraju sredstva i metode, a pogotovo riječi kada žele nekoga diskvalificirati. Za Žurnal Vildana Selimbegović objašnjava šta se krije iza tih napada

Kako komentarišete posljednji, prilično neugodan i vulgaran, napad Dnevnog avaza na vas?

Ja ne mogu ni izbrojati koliko je puta Dnevni avaz napao na moju malenkost. Ali to traje još od jeseni 2008. godine kada sam došla da uređujem Oslobođenje. I od tada traje kontinuirani napad na mene i Oslobođenje.

Čini se da su napadi učestali u posljednje vrijeme?

Mogu pretpostaviti da je vlasnik Dnevnog avaza, a odnedavno i vlasnik političke partije, naprosto nezadovoljan što je njegova novina postala irelevantna. Mustafa Spahić je tu novinu nazvao topovnjačom, što zapravo i jeste, i samo služi privatnim interesima Fahrudina Radončića. A povod za atak na mene je vjerovatno tekst koji sam objavila u Oslobođenju o finansijskom izvještaju i gradnji tornja. Ja razumijem da se kredit u svrhu odlaska na more ili negdje na odmor može odobriti u roku od 24 sata, ali isto tako smatram da nijedan građanin u Bosni i Hercegovini ne može dobiti 22 miliona maraka u roku od 24 sata.

Da li ćete tužiti Avaz?

Dnevni avaz je protiv mene podigao više od 40 tužbi. Ja nikada u životu nisam nikoga tužila za neki tekst objavljen u novinama, i smatram da se ti sporovi ne trebaju rješavati na sudovima. Dakle, nema potrebe da se ja s nekim raspravljam na sudu oko nekog teksta. U Oslobođenju imamo rubriku “Poligon” i tu se svako može obratiti ukoliko ima primjedbi na neki tekst. A Dnevni avaz nikada u svojoj historiji nije imao sličnu rubriku, i izgleda nemaju namjeru napraviti takvo nešto.

Prije nekoliko dana Sead Numanović, glavni i odgovorni urednik Dnevnog avaza je napisao da ste “vjerna kopija potrčka Slobodana Miloševića- prvog čovjeka Politike Živorada Minovića. To su prilično teške optužbe...

Sead Numanović može pisati šta god hoće, samo neka piše argumentovano, jer to do sada nije činio.

Očekujete li da će u vašu odbranu stati kolumnistica Dnevnog avaza Sanja Vlaisavljević, koja se svesrdno zalaže za kulturu dijaloga?

Gospođa kultura dijaloga?! Ne, od nje ne očekujem ništa, a najmanje da me brani od novine za koju piše. Ona se uglavnom bavi time da napada mene, još više recimo kolegu Senada Avdića iz Slobodne Bosne...

Autori bilo kakve kritike Islamske zajednice i reisa Cerića odmah od strane Dnevnog avaza bivaju optuženi da su islamofobi, alkoholičari, sjecikese... Kako to komentarišete?

Alkoholičar nisam, i šta bih sad trebala da imam neki papir, karton koji to potvrđuje, jesam li ili nisam. A islamofob sam postala onda kada sam uradila intervju sa Mustafom Spahićem u Oslobođenju, u kojem je on naglasio da nikako ne može biti moralno da se u godini recesije gradi zgrada Rijaseta od 10 miliona maraka, a narod s druge strane jedva preživljava.

Da li se napadi vas mogu povezati sa predstojećim izborima u oktobru?

Vjerovatno mogu. Pretpostavljam da ovakvi napadi trebaju da posluže kao primjer ljudima šta bi im se moglo desiti i šta očekivati ako ne budu glasali za stranku Fahrudina Radončića.

Spočitavaju vam “lažno moralisanje i mržnju prema uspješnim Bošnjacima”. Na koje uspješne Bošnjake se misli?

Gospodin Radončić sebe smatra uspješnim Bošnjakom. On uglavnom pravi velike intervjue sam sa sobom, voli se uspoređivati sa Donaldom Trumphom i Gazi Husrev-begom. Ali kada bolje pogledate, Gazi Husrev-beg nije imao svog Ramiza Džaferovića i nije završio Likovnu akademiju u Nikšiću. Zaista mislim da se on smatra uspješnim Bošnjakom zbog tornjeva i plate od 1300 maraka. Moja plata nije tolika, malo je veća pa se opet ne smatram uspješnom, i nemam tornjeve. Uostalom, možda misli na uspješne Bošnjake, njegove prijatelje, ljude uglavnom sa crnih lista.

(zurnal.info)

Iako v.d. direktora JU Djeca Sarajeva Arzija Mahmutović tvrdi da sarajevski vrtići imaju odličnu hranu, zanimalo nas je šta zaista podrazumijeva taj jelovnik. Saznali smo da mališani ne dobijaju dovoljno mlijeka i mliječnih proizvoda, voća i integralnih žitarica

Zeleni čaj s limunom, narodni ili planinski crni čaj, te pašteta, sardine ili parizer – nije riječ o doručku prosječnog bauštelca već prosječnog trogodišnjaka u nekom od sarajevskih vrtića koji pripadaju JU Djeca Sarajeva. S izuzetkom ručka, nutricionistički najčešće prilagođenog malenim korisnicima, preostala dva dnevna obroka – doručak i užina – najčešće su salama, eurokrem ili pašteta, s obiljem šećera, umjetnih boja i konzervansa. Djeca u ovim vrtićima ne dobijaju dovoljno mlijeka i mliječnih proizvoda, voća i integralnih žitarica.

- Jelovnici se pripremaju u skladu sa vremenskim uslovima, starosnoj dobi djece, a posebno se brine o kalorijskim, energetskim potrebama i materijama zaštitnog karaktera za organizam djece. Hrana je prema standardu i normativu. Normativ ishrane diktira i određuje šta djeca treba da jedu, u kojim količinama i naravno, šta je to što utiče na njihov pravilan rast i razvoj. Znači jelovnici se pripremaju u skladu sa Hasap programom – rekla je svojevremeno v.d. direktora Arzija Mahmutović. S obzirom na, tvrde, ograničena finansijska sredstva prilikom odabira proizvoda Ustanova se često oslanja na donirane proizvode ili najjeftinije na tržištu. Primjera radi, kada se u jelovniku spominje pileći parizer misli se na tačno određenu marku salame, jednu od nekvalitetnijih na tržištu. Proizvođača i ime ne navodimo iz razumljivih razloga, ali sastav s vanjske etikete da: mehanički otkošteno meso peradi, biljna masnoća, voda, pileća kožica, kukuruzni škrob, proteini soje, konzervans E 250, emulgator E 450, antioksidans E 300, E 325, pojačivač ukusa E 621, zgušnjivači E 407, E 412, E 415, aroma E 631, boja E 124, začini. Osim ove salame, djeci se za doručak ili užinu serviraju i pašteta, džem, eurokrem, margarin, te sardel pasta, koju u kuhinji ustanove pripremaju od konzervisane ribe.

Podsjetiti ćemo da je oko šest i po miliona KM prihoda u prošloj godini JU Djeca Sarajevo (naplata od roditelja: 3.169.054 KM) raspoređeno na sljedeći način:

Bruto plate: 3.720.000 KM

Naknade troškova zaposlenih (topli obrok, prevoz, otpreminine u penziju, pomoć u slučaju smrti ili bolesti): 1.186.700 KM

Režijski troškovi 593.410 KM

Materijalni troškovi (hrana za djecu, didaktički materijal, materijal za čišćenje, kancelarijski materijal, materijal za održavanje zgrada i opreme, ugovorene usluge, osiguranje) 639.295 KM

Kapitalni izdaci: 303.743 KM

Ukupno rashodi: 6.443.148 KM

VOĆE KAO IZNIMKA

Za razliku od margarina (potpuno nepreporučljivog u ishrani djeteta), paštete i salame, te eurokrem namaza, voće se djeci služi dva puta mjesečno, za užinu s keksom. Za doručak se mnogo češće od mlijeka ili mliječnih napitaka djeci daju planinski ili narodni čaj s limunom a jogurta i sličnih proizvoda na jelovniku uopšte nema.

Tokom jula za doručak je 12 puta poslužen čaj, dvaput karamel mlijeko, triput kakao i jednom mlijeko. Evo nekoliko primjera dnevnih jelovnika u julu:

doručak – čaj i pašteta, ručak – špagete sa sirom i pavlakom, užina – eurokrem;

doručak – čaj, zdenka sir, ručak – sataraš i sok, užina – pašteta;

doručak: narodni čaj s limunom, prženice, ručak – šareno varivo, sok, užina – margarin

doručak – čaj i pašteta, ručak – grašak s krompirom, sok, užina – eurokrem.

U mlađoj grupi, u vrtićima ih nazivaju bebama, nije rijetkost da se djeci za dva ili sva tri obroka ponude šećerne “injekcije”. Tako će za doručak biti poslužen puding (sastav: kukuruzni škrob, aroma, so, boja – karmin i ekstrakt paprike), za ručak supa i povrće a za užinu čokolino. Primjera radi, 23. jula djeci je i za doručak i za užinu poslužen sutlijaš, a nekoliko dana ranije za doručak su imali čokolino, za užinu frutolino.

Samo četiri puta tokom jula bebama je za obrok posluženo voće. Starijoj grupi skoro svakodnevno se

služe sokovi sa visokim udjelom šećera i niskim udjelom voća.

MARGARIN UMJESTO JOGURTA

U predočenim jelovnicima za juli doktorica Amra Junuzović, specijalista pedijatrije, kao problem navodi manjak voća i mliječnih proizvoda ali pozdravlja raznolikost namirnica kada je u pitanju glavni obrok – ručak:

- Ručak je izbalansiran - supa, meso, povrće. Zastupljene su važne i zdrave namirnice. Pozdravljam i upotrebu džema kao zdrave slastice, te upotrebu ribe, koju vidim u sardel pasti. U jelovniku za bebe vidim dosta žitarica, mlijeka i povrća. S druge strane, vidim pretjeranu upotrebu čaja za doručak, nedostatak voća, manjak mlijeka i mliječnih proizvoda. Primjera radi, jogurt je idelna namirnica za dijete a ne vidim ga uopće u ovim jelovnicima. Također, margarin baš i nije uobičajena namirnica u dječijoj ishrani.

Doktorica Junuzović ističe da je jednako važna i kvaliteta i porijeklo namirnice. Smisao doručka bi, kaže, bio dati djetetu brzu injekciju energije ali i “materijal” potreban za kasnije aktivnosti. Ako se za taj obrok posluži čaj i pašteta pitanje je koliko je djetetova potreba ispoštovana. Upozorava također kako u djetetovoj ishrani ne bi tebalo biti zastupljeno previše jednostavnih šećera. U vrtićima ih djeca dobijaju svakodnevno, dva ili više puta, kroz sokove sa šećerom, zašećerene čajeve, eurokrem, džemove i ostale slatke namaze.

U susjednoj Hrvatskoj je 2007 napravljena prava revizija jelovnika u vrtićima i školama a osnovni principi su:

• Djeca od jedne do šest godina svakodnevno moraju dobivati mlijeko i mliječne proizvode, meso, perad, jaja, mahunarke, orašaste plodove i sjemenke u mljevenom obliku

• jedan do dva puta sedmično ribu, žitarice, proizvode od žitarica i krompir, te voće i povrće.

• Proizvodi s visokim udjelom masti, šećera i soli daju se rijetko u razmjerno malim količinama

• Preporučuje se sezonsko, svježe i termički pripremljeno povrće, no u slučaju nedovoljne opskrbe sezonskim povrćem mogu se koristiti gotove industrijski pripremljene dojenačke povrtne kašice ili iznimno zamrznuto povrće.

• Za pripremu obroka preporučuju se biljna ulja (maslinovo, suncokretovo i od kukuruznih klica) te maslac, a ne preporučuje se upotreba margarina

• Ne preporučuje se dodavanje začina niti dosoljavanje hrane, kao ni primjena vitaminskih napitaka u prahu.

• Suhomesnati proizvodi ne preporučuju se djeci do 3 godine, no starijoj djeci mogu se dati naresci kod kojih je vidljiva struktura mesa, poput nareska od purećih ili pilećih prsa, šunke, te samo povremeno pileće ili pureće hrenovke

• Autori programa dozvoljavaju i upotrebu industrijskih kompota (u slučaju loše opskrbe svježim voćem), no oni se moraju razrijediti vodom.

Ni ove izmjene nisu bile dovoljne, pa su u septembru prošle godine, prije početka nove školske godine, poduzete još rigoroznije mjere. S dječijih jelovnika izbačene su sve kupovne paštete (koriste se domaće proizvedene od mesa ili ribe), hrenovke, salame i zašećereni napici.

Jedu se integralni hljeb i peciva, miješani i polubijeli hljeb te žitarice kao prilog ili kao dodaci juhama i umacima. Djeca piju domaću limunadu, a vodi se briga o stvaranju navike pijenja vode.

Sve izmjene poduzete su jer, navodi se u brojnim programima: promicanje pravilne prehrane u dječjoj dobi znači smanjivanje kasnijeg rizika od bolesti poput kardiovaskularnih, dijabetesa tipa II, karcinoma, gojaznosti i osteoporoze. Reforma prehrane u hrvatskim vrtićima dinamičan je proces koji bi se trebao odvijati u skladu s novim znanstvenim spoznajama i razvojem modernih prehrambenih proizvoda prilagođenih djeci.

 

Preporuke Ministarstva zdravstva KS

Odavno ljekari upozoravaju na porast broja gojazne djece i oboljenja direktno povezanih sa pretilošću. Upravo s ciljem prevencije gojaznosti kod djece i adolescenata Ministarstvo zdravstva KS izradilo je jelovnike zdrave ishrane. Idealan jelovnik za starije predškolsko dijete tako bi, prema smjernicama Ministarstva, izgledao ovako:

 Doručak (jedna od navedenih namirnica iz svake grupe proizvoda):

mlijeko (2,8% ili 0,9%, bijela kafa ili kakao, jogurt, AB kultura, stepko, biojogurt)

crni hljeb – kukuruzni, raženi bez sjemenki, kornfakes, griz, pura

mliječni namaz, pileća prsa, mladi sir, jaje, 1 pileća hrenovka.

Užina (jedna od navedenih namirnica)

Jabuka, kruška, naranča, dinja: 100 grama

banana: 60 grama

jagode-lubenice: 190 grama, 4 kajsije, breskva 140 grama, 20 trešanja, 5 šljiva, 2 dcl malina ili kupina.

Ručak

supa od povrća i jedna od navedenih iz svake grupe namirnica

kuhana tjestenina, riža ili pura, krompir ili grašak, ječmena kaša

bijelo meso peradi, riba, divljač

hrenovke, 4 bjelanjka jajeta ili 2 cijela jajeta

buranija, paprika, prasa...

jabuka kruška, naranča, dinja....

Druga užina:

Razne vrste voća

Večera:

supa od povrća i jedna od navedenih iz svake grupe namirnica

kuhana tjestenina, riža ili pura, krompir ili grašak, ječmena kaša

bijelo meso peradi, riba, divljač

hrenovke, 4 bjelanjka jajeta ili 2 cijela jajeta

buranija, paprika, prasa...

jabuka kruška, naranča, dinja....

Jelovnik za juli 2010 – starija grupa vrtićke djece     

Jelovnik za bebe                                                     

(zurnal.info)

Semir Demirović, sin preživjelog logoraša Sadika Demirovića, pre par dana, tačnije u noći između subote i nedelje, doživeo je teško maltretiranje od strane crnogorskih carinskih službenika na graničnom prelazu Dračinovac između Srbije i Crne Gore.

Semir je putovao iz Novog Pazara ka Crnoj Gori i kako nam je kazao, nije ni sanjao šta ga očekuje.

-Srbijanska kontrola je prošla bez problema. Uredno su mi pregledali dokumenta i ja sam nastavio dalje. Na crnogorskom prelazu su mi takođe uredno pregledali dokumenta nastavio sam put-kazao je Demirović.

Semir govori kako je bio iznenađen kada je samo par trenutaka kasnije bio ponovo zaustavljen i čuo kako carinski službenik govori:”Eno onog balije”.

-Uplašio sam se strašno. Sjetio sam se '92. kada su na isti način mog oca oteli i odveli ga u nepoznatom pravcu. Nisam znao šta me očekuje-kazao je Semir.

Carinski službenik je, prema Semirovim rečima, govorio da ga on može zadržati punih šest sati bez ikakvog razloga.

-Uzeo mi je pasoš i izašao napolje. Pokušavao sam da saznam o čemu se radi, ali bezuspešno. Sedeo sam sa lisicama na rukama i čekao šta će dalje biti.

Nakon više od sat vremena, Semir se obratio policijskom službeniku, koji takođe nije hteo da mu kaže zašto ga zadržavaju. Nešto kasnije, pojavio se i carinski službenik i vratio Semiru pasoš.

-Na posletku sam pitao tog carinskog službenika, koji je bio razlog mog zadržavanja. Odgovorio je da on to može da uradi kad god hoće i da će to uvek raditi kada ja budem prolazio ovde-kazao je Semir.

Semir govori da je upamtio broj carinskog službenika i najavio pokretanje tužbe. On ne želi ništa drugo, sem da sazna, zašto su ga zadržali i da li ima razlog da strahuje kada ponovo bude bio na ovom graničnom prelazu.

(zurnal.info)

Danas je 15 godina otkad je Tribunal u Haagu (ICTY) podigao optužnice protiv bivšeg predsjednika Republike srpske Radovana Karadžića i bivšeg zapovjednika Vojske RS-a generala Ratka Mladića

Prvu optužnicu protiv njih ICTY je podigao 25. jula 1995. za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Četiri mjeseca kasnije taj sud podigao je drugu optužnicu za zločine u Srebrenici, koja Karadžića i Mladića tereti za genocid i zločine protiv čovječnosti, počinjene nakon što je Vojska RS-a zauzela taj grad.

Glavni srbijanski tužitelj za ratne zločine Vladimir Vukčević izjavio je kako se potraga za bivšim zapovjednikom vojske bosanskih Srba Ratkom Mladićem nastavlja bez obzira na zahtjeve obitelji toga haškog optuženika da ga se proglasi mrtvim.

"Mi radimo i dalje i ne bavimo se onime što radi obitelj Mladić koja drži Srbiju kao taoca", izjavio je Vukčević.

Srbijanski tužitelj je istaknuo kako se provjera svaka tvrdnja i navod o tome gdje bi se Mladić mogao skrivati te je podsjetio kako je i glavni haški tužitelj Serge Brammertz u svom posljednjem izvješću o suradnji Srbije s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju jasno konstatirao kako je Mladić živ.

Komentirajući zahtjeve Brammertza da srbijanski Akcijski tim za za uhićenje ratnih zločinaca promijeni način na koji se do sada tragalo za Mladićem i Goranom Hadžićem, Vukčević je istaknuo kako je nakon promjena u sastavu tog tima pokazana jasna volja da se preostali bjegunci uhite i izruče ICTY-u.

"To je prije svega interes Srbije ali i regije", kazao je Vukčević. "Dvadeset i četiri sata dnevno tragamo za Mladićem i Hadžićem", tvrdi srbijanski tužitelj.

Odgovarajući na pitanje što njegovo tužiteljstvo poduzima u svezi slučaja "Sisak", odnosno zločina počinjenih nad srpskim civilima u tome gradu, Vukčević je kazao kako je taj predmet otvoren na temelju prijave jedne osobe koja je u tom gradu izgubila svoje najbliže.

"To je jedan od rijetkih slučajeva u kojemu još nismo izravno surađivali s kolegama u Zagrebu, što nikako ne znači da se neće ukazati potreba da nam dostave potrebne informacije jer smo do sada međusobno razmijenili 28 predmeta", kazao je Vukčević pojašnjavajući kako je suradnja Tužiteljstva za ratne zločine Srbije i Državnog odvjetništva Hrvatske prethodila sporazumu o ekstradiciji što su ga dvije države nedavno potpisale.

(Fena)

Nakon vrlo direktne i snažne Ničije zemlje i suptilnog, arthaus Pakla, Tanović je napravio film za publiku, koji tu istu publiku ne potcenjuje i ne podilazi joj

 Kad je Danis Tanović 2002. godine dobio Oskara za najbolji film van engleskog govornog područja za Ničiju zemlju, to je za mnoge bilo veliko iznenađenje i reditelj je preko noći postao zvezda svetskog glasa. Usledio je nepravedno potcenjeni i zanemareni Pakao po scenariju Kšištofa Kišlovskog i Kšištofa Pješeviča, i veoma slab triler Trijaža sa Kolinom Farelom. Film Cirkus Columbia čijom je svetskom premijerom u petak uveče otvoren 16. Sarajevo Film Festival označava Tanovićev povratak domaćim (i ratnim) temama.

Nestanak amajlije

Radnja filma je smeštena u malo hercegovačko mesto blizu Čapljine u leto 1991. godine. Divko (Manojlović) se vraća posle 20 godina iz Nemačke, crvenim mercedesom i sa mnogo mlađom budućom suprugom Azrom (Stupljanin). Pun para, došao je naoštren da se svima osveti i da izbaci iz svoje kuće ženu Luciju (Furlan) a 19-godišnjeg sina Martina (Ler), kog je poslednji put video kad je bio beba, pokušaće da zadrži uz sebe. U pozadini priče su događaji koji će se pretopiti u krvavi balkanski sukob i odrediti sudbinu junaka.

Tanović je vrlo precizno i uverljivo postavio priču i likove. Divko je pobegao iz Jugoslavije jer mu je, zbog oca ustaše, pretila smrt. Vlast se promenila i sada gradićem vlada prohrvatski nastrojeni gradonačelnik Ivanda (Štrljić) a pukovnik kasarne JNA, Srbin Savo (Goncić) pokušava da mu se suprotstavi. Dakle, stvorila se prava klima za Divkov povratak, samo što je on došao potpuno nesvestan opasnosti koja stiže. Azri je obećao razvod sa Lucijom, ali o tome najmanje razmišlja. Potpuno je opsednut slatkim ukusom osvete, i sa toga će mu misli skrenuti samo nestanak njegovog crnog mačka i lične amajlije.

S druge strane, Lucija je tvrda žena, zauvek ranjena Divkovom izdajom, koja sve čini da njenom sinu bude što bolje. Martin je radio-amater i više od svega želi da uspostavi kontakt sa Amerikom ili Japanom, što je stvar prestiža kod ljudi koji se bave tim hobijem. Njegov najbolji prijatelj Pivac (pevač mostarskog benda Zoster Mario Knezović koji više nego uspešno debituje kao glumac) ima isti hobi, ali je zainteresovaniji za suštinske stvari. U tim godinama, najsuštinskija stvar je seks. Kasnije će se ispostaviti da ni Martin nije ništa manje zainteresovan, i daleko od toga da je manje sposoban, ali dečko je prosto povučen.

Donekle didaktički stav filma prema gledaocu, zbog kog se često dešava da nam junaci govore šta treba da mislimo, ili previše objašnjavaju sopstvene međusobne odnose, nikako nije za pohvalu, ali to u ovom slučaju nije preovlađujući pristup. Takođe, reditelj nam opisuje raspoloženje i atmosferu u Hercegovini u predvečerje rata, pokazujući ko je bio u pravu a ko nije, ko je bio oportunista a ko romantik, i govori nam kako nas je uništila zadojenost neobrazovane većine nacionalističkim dogmama, što iz perspektive od 20 godina kasnije i nije neko veliko majstorstvo. Ipak, ovaj film leži na glumcima od kojih su svi redom sjajno odradili svoje uloge, i time uspeli da malo zamaskiraju neke druge nedostatke. Miki Manojlović se konačno vraća u formu (ili je možda u pitanju kasting? Nije svaki glumac, koliko god dobar bio, za svaku ulogu, pa ćemo se ovde setiti Bese Srđana Karanovića) i liku daje sve što treba da ima: hercegovačku tvrdoglavost i inat, gastarbajtersku bahatost i gnev prognanog koji utiču na sve i svakog koga se dotakne. Mira Furlan je vrlo dobra iako je njen lik scenaristički najmanje razvijen. Ali otkrovenje su beogradska glumica Jelena Stupljanin (nakon uloga po TV serijama i kratkim filmovima pojavila se i u Hitnoj pomoći Gorana Radovanovića) i Sarajlija Boris Ler (pored nekoliko kratkih filmova igra i u bh. segmentu omnibusa Neke druge priče).

Žena trofej

Dok u prvoj polovini filma nema skoro nijednu repliku, Stupljaninova sjajno igra “ženu-trofej” koja je, ispostaviće se, mnogo više od glupe lepotice. I njen screen presence je mnogo više od toga, imamo utisak da gledamo jednu istovremeno snažnu i blagu ženu. Boris Ler posle Mikija Manojlovića ima najviše dijaloških i fizičkih zadataka i ispunjava ih sa velikim talentom, energijom i sposobnošću. Svedoci smo izuzetno iznijansiranog nastupa, posebno za debitanta, i, sasvim moguće, nastanka jedne nove balkanske glumačke zvezde.

Nakon vrlo direktne i snažne Ničije zemlje i suptilnog, arthaus Pakla, Tanović je napravio film za publiku, koji tu istu publiku ne potcenjuje i ne podilazi joj, što je možda i najteža disciplina za balkanske kinematografije. I pored nekih značajnih nedostataka, ovo je veoma uspeo film.

(preneseno s prijateljskog portala e novine)

Zašto sasvim ozbiljno prihvatamo činjenicu da nam je, recimo, Sven Alkalaj ministar vanjskih poslova, a užasno nam je smiješno što je Ekrem Jevrić zvijezda Kanade i Amerike

Sve ovo s Ekremom Jevrićem nije smiješno. Stvarno nije. Nikad nije ni bilo.

...

Dozvolite da se prisjetim poučne priče s davnog zimovanja. Tek smo izrasli u mladiće, bubuljičave, paukolike i kreštave, ali ti nedostaci nas nisu ometali u pokušajima da postanemo pravi muškarci. To smo činili tako što smo ponižavali sve koji su, na bilo koji način, bili slabiji od nas. Te zime žrtva nam je bio dječak kojeg smo ubijedili da je neodoljiv, jak i muževan i da su sve djevojke zaljubljene u njega. Svakodnevno smo pleli tu opsjenu oko njega, nagovarali djevojčice da mu šalju poljupce i pišu ljubavna pisamca, hvalili mu frizuru, trbušne mišiće i brčiće. Pred kraj zimovanja nagovorili smo ga da se na oproštajnom maskenbalu pojavi odjeven kao Tarzan. Takav se i ukazao, utegnut u speedo gaćice, na bini napravio par komičnih sklekova, uvukao stomak, napuhao sve mišiće i sišao u publiku s vidnom erekcijom. Muškarci su aplaudirali i zviždali, a djevojčice vrištale i bježale od njega. On je stajao u praznom krugu na parketu, modar od hladnoće. Bio je januar, ko ne bi... Zbunjeno se okretao oko sebe ne bi li našao oslonac, nečiju podršku... Bez uspjeha. Svi su se jako dobro zabavljali. Bio je maskenbal.

Da ne bih dodatno podgrijavao patetiku scene, izbjeći ću dalji razvoj događaja. Uglavnom, naš Tarzan je konačno vidio napuklinu u lažnom svijetu ili je napokon shvatio vic. Ne znam. Bilo kako bilo, više nije bilo smiješno. Nikad nije ni bilo.

...

Sada se plašim da u Ekremovom slučaju ja ne razumijem vic. Ne bih kvario provod, ali sve ovo što se dešava oko Jevrića nije smiješno, stvarno nije. Nikad nije ni bilo.

Nisu smiješni svi ti intervjui u kojima novinari, ufol jedva obuzdavajući smijeh, Ekremu postavljaju pitanja na koja on ne zna odgovor, nimalo nije smiješno ni kada mu, sve namigujući publici, ukazuju napadno poštovanje i raspituju se za precizne termine svjetske turneje, a stvarno nije smiješno ni kada zatraže da samo za njih, na uvce, a capella, odmuca svjetski hit. Nije zabavno, nimalo nije, gledati kako kikotava gomila oko njega pravi atmosferu lažne euforije, kako se smijulje dok traže autograme i blicaju aparatima.

Groteskno je što ozbiljni, odrasli ljudi učestvuju u kolektivnom kreiranju lažne realnosti, čija će žrtva, u konačnici biti samo Ekrem, a oni će se okrenuti nekoj drugoj zabavi – ukradenom porno snimku ili reality farmerima.

...

Zanimljivo je da mnogi od tih cinika sasvim ozbiljno razumijevaju Gospodu zbog kojih je i Ekrem Jevrić prebjegao u Ameriku. Ta Gospoda, Zvijezde Bosne, Hercegovine, Republike Srpske, oslobođenih zemlja, vjekovnih ognjišta i entitetskih paradržava bez poznavanja ijednog stranog jezika glume diplomaciju po bijelom svijetu, u bossovim odijelima, sa markiranim naočalima i bijelim džipovima izigravaju duhovne autoritete, umišljaju da su nacionalne vođe, predsjednici, premijeri, stranački lideri, menadžeri... sve pod milim bogom i sve sasvim nerealno i nezasluženo.

Njima već godinama stvaramo ugodno okruženje, dajemo im platu, glasamo za njih i ozbiljno raspravljamo o svakoj gluposti koju izreknu... Zašto sasvim ozbiljno prihvatamo činjenicu da nam je, recimo, Sven Alkalaj ministar vanjskih poslova, a užasno nam je smiješno što je Ekrem Jevrić zvijezda Kanade i Amerike? Zašto s podlom arogancijom gradimo lažnu realnost jednom amaterskom pjevaču, a kukavički dozvoljavamo da nam amaterski mafijaši decenijama razbijaju kolektivnu?

...

Šta da znam, ništa ne znam. A nije smiješno. Ni jedno ni drugo. Naprotiv.

(zurnal.info)