Pušač sam koji, stojeći u staklenom boksu kraj kojeg fini svijet prolazi sa gađenjem, grozničavo misli i priziva moćne riječi, ne bi li opravdao svoj zabranjeni užitak. Govedo sam koje, dok stoji u redu za klanje, vjeruje da je ponešto različito od ostalih goveda
“Žalosno je to mišljenje, od laži pravi opšte načelo.”
Kafka
U Jason Reitmanovom filmu “Up in the Air” George Clooney igra čovjeka koji život provodi u avionu, leteći od grada do grada u kojem će, u ime poslodavca, višku radne snage uručiti otkaz. On u živote otpuštenih ljudi stiže kao sudbina - bukvalno iz vedra neba. Vrijeme dok je gore, visoko u zraku, iznad ljudske sućuti i ostalih slabosti koje bi ga onemogućile da valjano obavi svoj surovi posao, provodi u sanjarenju o nagradnim miljama koje će osvojiti novim letom. Sudbina ima trivijalne želje, u njoj ima nečeg ljudskog, odveć ljudskog. Ona, on, život provodi u avionima i na aerodromima – dom je tek mjesto za presvlačenje između dva leta, između dva ljudska bića koja će unesrećiti.
MOGAO BI SE ČOVJEK NAVIĆI
Mogao bi se čovjek navići na avionski život, onaj u kojem ljudima uvijek gledaš u potiljak. Onaj u kojem je čovjek do tebe tek neko, niko, bez lica i glasa, kome nastojiš ne smetati, i od kojeg, sasvim razumno, očekuješ da ti ne smeta. Kojem se nipošto ne smiješ obratiti, osim sa izvinite, riječju izgovorenom dok se provlačiš između sjedišta, onda kada moraš u toalet, zbog čega ti je, zbog tako eklatantnog narušavanja mira i udobnosti saputnika, istinski žao. Svaki pokušaj da se u avionu razgovara sa čovjekom do sebe pouzdani je znak primitivizma, to je nepristojnost ravna gromoglasnom prdežu za božićnom trpezom.
Mogao bi se čovjek navići na avionsku hranu. Sve, uostalom, može postati ritual, pa tako i obrok koji ti posluže u avionu. Čim ugledaš stjuardese koje guraju kolica, u krilo spustiš plastični pult. Moguće je pronaći zadovoljstvo u skidanju celofanskog omota sa sendviča. Moguće je navići se na odvratnu filter kafu koju ti posluže. Ritual nalaže da u kafu prvo sipaš mlijeko, onda šećer – pola kesice. Lagano promiješaš, ispiješ prvi gutljaj. Ostatak ćeš popiti nakon što pojedeš sendvič. Ili kroasan. Ili kolačiće. Sa nestrpljenjem – kao kada iščekujemo kraj dobrog trilera - čekaš da vidiš što će ti ovoga puta poslužiti: suspense, uostalom, od nas uvijek zahtijeva da u čin gledanja filma investiramo mjeru naivnosti, dok kao MacGuffin znaju poslužiti i stvari trivijalnije od avionskog obroka.
Mnogo je stvari na koje se čovjek na koncu navikne, pa ipak, dok sa cigaretom stojiš u aerodromskom boksu za pušače, osjećaš bijes. Na bečkom aerodromu, na primjer, primijetio si dvije vrste boksova. Oni manji su svijetli i čisti, opremljeni malim šankom, na neki način podsjećaju na suši-barove. Moj izbor su oni veći, tamniji i smrdljiviji, koji njeguju atmosferu velegradskih barova u koje će prije udariti meteor sa jezgrom od kriptonita, nego što će u njih kročiti sretan čovjek.
Pred tobom se otvore automatska vrata i zakoračiš u dim, kroz koji vidiš lica ljudi koji pokunjeni puše u tišini, kao da ionako nema više ničeg što bi se moglo reći. Takva posvećenost navici zbog koje si sada kao životinja zatvoren u stakleni kavez, izložen pogledima pristojnih ljudi i njihove djece, koja nikada neće pušiti, možda baš zato što im roditelji na aerodromu mogu pokazati na pušače u karantinu i reći “fuj to”, takva ozbiljnost djeluje komično – pa i razgovaramo da bismo prikrili činjenicu da se nema šta reći. Čovjek tu očekuje neku vrstu pušačke solidarnosti, ali je ne pronalazi. Popušiš jednu, potom za 3 eura i deset centi kupiš dupli espreso u papirnoj šoljici, pa se vratiš i popušiš još dvije. Onda čuješ poziv za boarding i bez pozdrava, čak i bez razmijenjenog pogleda, napustiš ljude sa kojima si upravo podijelio, mogao bi pomisliti, važno iskustvo javnog poniženja.
Negdje sam pročitao da pušenje u život unosi spokoj i stabilnost: dok svi drugi strahuju od širokog izbora bolesti, raskošnijeg od ponude svakog, pa i najvećeg tržnog centra,dok svi drugi žive zapitani koja će ih bolest na koncu odnijeti, pušači žive spokojno, jer znaju kako će umrijeti. U ovom svijetu bez stabilnosti, svijetu u neprestanoj promjeni, to nije malo.
Moguće je, još, poći u svoj boks, popušiti svoje cigare, potom nastaviti sa svojim životom kao da se ništa nije desilo. A moguće je, takođe, biti konstantno iznerviran anti-pušačkim reklamama, pa u aerodromskom mini-logoru za pušače smišljati priče koje bi razotkrile mehanizam i motive progona ljudi sličnih tebi.
Moguće je prisjetiti se kako je prva anti-pušačka kampanja vođena u nacističkoj Njemačkoj. Hitler je bio vatreni protivnik pušenja. Nacistički propagandisti rado su isticali da su neprijatelji, Roosevelt, Churchill i Stalin bili pušači, dok su veliki fašistički lideri, Franco, Mussolini i, dakako Hitler, bili nepušači. Ovaj posljednji, koji je uspio da razvije iznenađujuće veliki broj idiotskih teorija o zapanjujuće velikom broju stvari, smatrao je kako je duvan “osveta Crvenog čovjeka za alkohol koji je njemu dao Bijeli čovjek”. Firer je prezirao i alkohol. Ideologija zdravog života cvala je u nacističkoj Njemačkoj. Štampani su brojni časopisi posvećeni ispravnom življenju, koji su iz broja u broj objavljivali brojne naučne nalaze koji su potvrđivali štetnost pušenja.
Država je nepušenje nastojala izdići na nivo dužnosti nacionalsocijaliste. Pušenjem je nacista štetio ne samo sebi, nego i drugim, poštenim i nevinim nacistima, prije svega onim budućim, nerođenoj djeci - jer pušenje je slabilo genetsku bazu budućih gospodara svijeta. Pušenje nije bilo tek pogrešan lični izbor, nego i zločin protiv naroda i rase.
Stoga je država oštro reagovala na duvanski dim. Luftwafe je pušenje zabranio 1938. Nije bilo dozvoljeno pušiti na radnom mjestu, u kancelarijama državne uprave, bolnicama i staračkim domovima. Himmler je 1939. uveo zabranu pušenja tokom radnog vremena za sve policajce i pripadnike SS-a. Čak su i skloništa za slučaj vazdušne opasnosti bila opremljena boksovima za pušače.
SRAMOTA VIVISEKCIJE
Moguće se, još, prisjetiti da su nacisti, osim u borbi protiv pušenja, promociji zdravog života i genetskom inžinjeringu, bili pioniri još poneke prakse koja je obilježje našeg vremena i vladajuće ideologije – na primjer holističkog jedinstva sa prirodom te odbrane ljudskih prava životinja. Goebbels, svojim riječima: “Firer je duboko religiozan, iako potpuno anti-hrišćanin. On hrišćanstvo vidi kao simptom propasti. I u pravu je. To je proizvod jevrejske rase... I judaizam i hrišćanstvo nemaju kontakt sa našim životinjskim elementom te će stoga, na kraju, biti uništeni. Firer je ubijeđeni vegetarijanac, iz principa. Njegovi argumenti ne mogu biti oboreni u bilo kojoj ozbiljnoj raspravi. Na njih je nemoguće odgovoriti pobijanjem”.
Ali je zato moguće pronaći nacističko partijsko saopštenje za medije koje kaže da je Goering uveo zabranu vivisekcije životinja. Građanima koji se ogluše o zabranu, prijeti se deportacijom u koncentracione kampove. Slijedi trijumfalni zaključak: “Među svim civilizovanim nacijama, Njemačka je prva koja je okončala kulturnu sramotu vivisekcije. Nova Njemačka ne samo da oslobađa Čovjeka od prokletstva materijalizma, sadizma i kulturnog boljševizma, nego i surovo progonjenim, mučenim, i do sada, potpuno bespomoćnim životinjama daje njihova prava”.
Kao i borba protiv pušenja, i zaštita životinja bila je ozbiljna državna preokupacija nacističke Njemačke. U Berlinu je 1934. održana internacionalna konferencija o životinjskim pravima. “Iznad govornice, okružen ogromnim kukastim krstrovima, stajao je natpis: Čitava epoha ljubavi biće potrebna da bismo se životinjama odužili za njihovu vrijednost i pomoć”, navodi se u jednom od izvora. Njemačko društvo za životinjsku psihologiju osnovano je 1936. Dvije godine kasnije u njemačke škole je zaštita životinja uvedena kao predmet.
Graf E. Reventkow objavljuje članak u kojem praksu mučenja životinja pripisuje, iznenađenje!, Jevrejima: “Mnogi Njemci odgojeni su sa stavom da je Bog stvorio životinje da služe čovjeku. Crkva je tu ideju preuzela iz jevrejske tradicije”.
U staklenom kavezu na bečkom aerodromu mislim o tome kako je veličina judeo-hrišćanske tradicije bila upravo u pokušaju da se izborimo sa onim životinjskim u nama. Holokaust je dokaz da se nije uspjelo u tome.
Na sve se čovjek može navići, ali iz nekog razloga, suprotno svemu čemu nas može naučiti istorija, suprotno svemu što nas može naučiti vlastito iskustvo, neki od nas se, eto, najteže navikavaju na to da ga tretiraju kao stoku koju tjeraju u boksove. Na koncu se, naravno, i na to navikne. Držim kako se pod riječima “mudrost” i “sazrijevanje” misli upravo na to – na proces mirenja sa sobom kao stokom. Na kontemplaciju o sebi kao stočnom grlu koje je zatvoreno, dakako za sopstveno dobro, zato što ima loše navike, na primjer onu da se rita, čime može povrijediti drugu stoku; na kontemplaciju u koju se upuštaš dok na bečkom aerodromu, čekajući avion koji će te odnijeti kući, sa cigaretom koju držiš u ruci, kroz dim i neprobojno staklo kabine za pušače, misliš o tekstu koji ćeš o tome napisati, pun uvjerenja da tekst ima moć da iskupi i da si, kao onaj koji ispisuje tekst, privilegovan, jer ti je dalo da na kraju ispišeš svoj put u sublimno.
Pušač sam koji, stojeći u staklenom boksu kraj kojeg fini svijet prolazi sa gađenjem, grozničavo misli i priziva moćne riječi, ne bi li opravdao svoj zabranjeni užitak. Govedo sam koje, dok stoji u redu za klanje, vjeruje da je ponešto različito od ostalih goveda, jer govedo sam koje govedima, od kojih me neka i slušaju, pričam priče koje govore o tome da u našoj sudbini ipak možemo pronaći trag nekog, bilo kojeg, opšteg načela, time i utjehe.
(zurnal.info)
Pred novim selektorom bh. košarkaške reprezentacije Sabitom Hadžićem su kvalifikacije za Evropsko prvenstvo 2011. Iako se razmatrala mogućnost da selektor BiH bude ili Božo Maljković, ili Svetislav Pešić ili Jasmin Repeša ili..., KS BiH se odlučio za domaće kadrove. Saradnik Žurnala je razgovarao sa novim selektorom o šansama BiH da se plasira na EP u Litvaniji 2011. godine, o novim igračima i starim problemima
Sabit Hadžić će ponovo sjesti na klupu muške košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine. Nekadašnji proslavljeni košarkaš ima vrlo težak zadatak – vratiti našu reprezentaciju tamo gdje je godinama bila, na Evropsko prvenstvo. Popularni Sabe zna kako je voditi reprezentaciju BiH na velikoj smotri. Selektor našeg tima bio je 1997. u Španiji, 1999. u Francuskoj i 2001.godine u Turskoj.
Zašto ste se baš u ovom trenutku odlučili preuzeti košarkašku reprezentaciju BiH? Znate da trenutak nije nimalo pogodan, da je reprezentacija propustila učešće na posljednja dva Evropska prvenstva.
-Preuzeo sam je zato što mislim da svakome treba čast da bude selektor reprezentacije BiH u bilo kojem sportu. Mislim da ova reprezentacija ima potencijala da ode na Evropsko prvenstvo, ima dosta mladih i kvalitetnih igrača koji su zadnjih godina stekli dovoljno iskustva da opet konkurišu za odlazak na Evropsko prvenstvo.
Pouzdano znam da pojedini čelnici KS BiH nisu baš bili za to da Vi dođete na poziciju selektora. Šta se to promjenilo u međuvremenu?
-Neki ljudi u Savezu su razmišljali o nekim velikim imenima kao što je Boža Maljković, Svetislav Pešić i ostali. Vjerovatno su se rukovodili iskustvom Ćire Blaževića koji je došao ovdje pa riješio neke finansijske probleme, doveo neke sponzore. Ja mislim da je to bila ideja nekih ljudi u Predsjedništvu košarkaškog Saveza da dovedu neko zvučno ime i riješe neke finansijske probleme. Oni su uvijek govorili kako razgovaraju s tim ljudima i ako to propadne da će se okrenuti prema domaćim trenerima. Mislim da je to malo dovelo u nezgodnu situaciju domaće trenere...
Krajnje podcjenjivački prema njima...
-Podcjenjivački, da. Iako, nema razloga. Ja sam bio trener u reprezentaciji u vrlo teškom periodu, igrali smo sa najjačim evropskim reprezentacijama, dobijali smo vrlo jake selekcije kao što su Litvanija ili Hrvatska. Treba vjerovati u domaće kadrove i sigurno je da će se to vratiti.
Očekuje vas težak zadatak – morate vratiti povjerenje prema reprezentativnoj košarci. Ono je potpuno izgubljeno.
-U ono vrijeme kad sam ja bio trener u reprezentaciji mi smo pravili izvanredne rezultate. Pred prvenstvo u Francuskoj, mi smo u kvalifikacijama dobili devet od ukupno deset utakmica. Košarka je u to vrijeme bila na vrhu piramide bh. sporta. U zadnje vrijeme je interes za košarku opao. Gledajući zadnje kvalifikacije vidio sam da dvorane nisu bile pune. Jako je bitno da se interes za košarkom vrati. Ljudi dolaze na utakmice sa pobjedama. Ja se nadam da ćemo na početku kvalifikacija napraviti jednu, dvije pobjede koje će vratiti publiku u dvorane. Naravno, ta publika će nam pomoći da puno lakše napravimo rezultat koji bi nas odveo na Evropsko prvenstvo.
Treba vratiti povjerenje prema publici ali treba vratiti povjerenje i među same reprezentativce. Jeste li već razgovarali sa igračima, kako bi zaista oni najbolji došli na okupljanje?
-Reprezentacija treba da bude čast za svakog igrača. Naravno, mi uzimamo u obzir sve probleme s kojima se susreću reprezentativci u toku sezone. Neki zaista imaju predugu sezonu, neki igraju paralelno na tri fronta i troše se mnogo.Mi u ovom trenutku možemo napraviti vrhunski rezultat, možemo se plasirati na Evropsko prvenstvo samo ako iskoristimo sve potencijale. Znači, da nam dođu najkvalitetniji. Šta to znači? Recimo, ako se Mirza Teletović ne odazove da igra za reprezentaciju ili Kenan Bajramović, mi nemamo igrače takvog potencijala da ih mogu nadomjestiti, kao što to rade reprezentacije Srbije ili Hrvatske. Kod njih jedan igrač na poziciji ne znači ništa jer oni imaju tri - četiri igrača istog potencijala na toj poziciji. Zato moramo okupiti najbolji potencijal i onda se, uz dobru pripremu, plasirati na Evropsko prvenstvo.
Imate li već sada povratne informacije od reprezentativaca ?
-Trebam najprije potpisati ugovor pa ću onda početi razgovarati sa igračima. Moram ustanoviti ima li ko povrijeđen, da li su svi zainteresovani. Mene zanimaju samo motivisani, zdravi igrači koji će se identifikovati sa reprezentacijom. Jedino u tom slučaju možemo praviti rezultat. Moramo napraviti plan i program priprema, igračima omogućiti minimalne uslove za adekvatne pripreme. Ostale reprezentacije u grupi sigurno puno više ulažu i puno više će obezbjediti svojim reprezentativcima. Međutim, naš potencijal nam daje za pravo, možda i uz neke skromnije pripreme, da očekujemo da ravnopravno igramo sa njima.
Kad kažete da želite samo motivisane igrače to, pretpostavljam, znači da nećete nikoga moliti da igra za reprezentaciju, kao što je bio slučaj u prošlosti?
-Sigurno je da nećemo nikoga moliti. Većini igrača je čast što igraju za reprezentaciju. Ja se nadam da neću imati takvih problema. Kažem, možemo uzeti u obzir da su neki igrači istrošeni pa da im damo neke sitne ustupke, međutim ostali igrači moraju doći motivisani i ja se nadam, poznavajući većinu od njih, da će tako i biti.
Svaki novi selektor donosi nešto novo sa sobom. Možete li, eventualno, najaviti neko novo ime u selekciji?
-U ovom trenutku zaista ništa takvo ne mogu reći. Moram prvo obaviti razgovor sa igračima i onda ćemo pričati o imenima. Moramo iskoristiti sve resurse, ujediniti mladost i iskustvo. Da li sa nekim novim imenima ili sa reprezentativcima koji su iznijeli programe u prošlosti, to ćemo još da vidimo.
Bojite li se da nećete imati adekvatnu podršku od KS BiH? Ova institucija godinama funkcionira zahvaljujući entuzijazmu samo nekoliko ljudi.
-Ja sam upoznat sa problemima u Savezu. Svi moramo biti ujedinjeni ako mislimo da napravimo rezultat, a to je odlazak na Evropsko prvestvo. Ne samo ljudi u Savezu, nego i mediji i publika i igrači. Ako su me ti ljudi izabrali onda, naravno, očekujem da stanu iza mog programa. Ja ću sve uraditi što bude do mene. Došao sam tu zato što vjerujem u ovaj tim i ako budemo imali podršku puno lakše ćemo doći do tog Evropskog prvenstva.
Posljednjih dana se, kao vaši pomoćnici, spominju treneri Širokog i Slobode Ivan Velić i Senad Muminović. Jesu li to vaši novi saradnici?
-Ta dva imena su najobjektivnija, jer to su treneri iz domaćeg prvenstva. Radi se o vrlo kvalitetnim ljudima prvo, ali i vrlo dobrim trenerima. Senad Muminović radi kvalitetan program sa mladim ljudima u Tuzli i pravi dobre rezultate zadnjih godina. Ivan Velić je ove godine ostvario vrhunski rezultat. Osvojio je Prvenstvo sa Širokim. Obavit ću razgovore sa njima i zainteresovan sam da oni budu u reprezentaciji. Bilo bi mi zadovoljstvo da se oni odazovu pozivu.
Nakon što potpišete ugovor, kakav će biti dalji program, šta je predviđeno planom priprema za kvalifikacije?
-Moramo prvo vidjeti gdje će se pripreme obavljati. Prilikom izvlačenja grupa dogovorene su dvije utakmice 17. i 19. jula sa Crnom Gorom. Nama treba minimalno šest utakmica za pripremu. Pojavila se mogućnost igranja dvije utakmice sa Latvijom 28. i 29.jula, što bi nam odgovaralo. Ostaje nam prazan termin 25. i 26.juli, tu nam trebaju dvije utakmice i sve ćemo učiniti da pronađemo protivnika. To bi bio okvirni plan do početka kvalifikacija koje počinju 5.avgusta.
Na žrijebu kvalifikacionih grupa za Evropsko prvenstvo imali smo dosta sreće. Dobili smo Veliku Britaniju, Makedoniju, Ukrajinu i Mađarsku. Šta naša reprezentacija može u toj grupi?
-Po imenima to nisu atraktivne reprezentacije. Vi kada kažete Engleska svi razmišljaju o fudbalu. Međutim, Englezi su se zadnjih godina dosta digli u košarci zato što imaju tri-četiri NBA zvijezde koje će sigurno igrati u ovim kvalifikacijama. Pokazali su nam u prošlim kvalifikacijama da su jako kvalitetan tim. Oni su po meni tihi favoriti u našoj grupi. Makedonija je učesnik posljednjeg Evropskog prvenstva, jako kvalitetan tim sastavljen od iskusnih igrača koji igraju u dobrim evropskim klubovima, pojačani sa jednim Amerikancem na poziciji playmakera. Ukrajina nije bila na zadnjem Evropskom prvenstvu, međutim na ranijim su bili konstanta. Tu su i Mađari čija je košarka u ekspanziji. Nas ne čeka nimalo lagan zadatak. Moramo napraviti maksimum, iskoristiti preostalo vrijeme da bi mogli ravnopravno igrati sa njima.
Može li otežavajući faktor biti činjenica da se kvalifikacija igraju u gustom terminu od samo 20-tak dana?
-Dosta utakmica je u kratkom periodu, što znači da moramo imati 14 spremnih igrača. Ko to bude imao biće u prednosti. Prednost ostalih timova je što su igrali zajedno. Ta Engleska je igrala Evropsko prvenstvo, ostao je isti selektor, znači da im treba kraći period za dobru pripremu. Ja s većinom igrača nisam radio, znači dolazi jedan novi sistem rada, zato treba malo duže vremena, ali zato i organizujemo ove utakmice kako bi nas dovele u optimalnu formu.
Bez obzira na sve prepreke, otežavajuće faktore, realno je da očekujemo borbu za plasman na Evropsko prvenstvo u Litvaniji 2011.godine ?
-U najmanju ruku ćemo igrati ravnopravo.Tu će odlučivati sitnice. Treba imati i jak teren pa zato stalno i prizivam našu publiku da nam pomogne u tome. Reprezentacija koja misli otići na Evropsko prvenstvo mora dobiti sve domaće utakmice i jednu ili dvije utakmice na gostovanju. Zato molim našu publiku koja nam je puno puta pomogla da vjeruje u naš kvalitet, jer ovi momci koji su sada u reprezentaciji trebali su malo vremena da sazriju i nisu se mogli nositi sa bremenom favorita i odlaskom na Evropsko prvenstvo. Međutim, mislim da su, što kroz klubove, što kroz reprezentaciju, sazreli i da je sad prava prilika da se vrate na veliku scenu.
(zurnal.info)
U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook objavljujemo trideset strana romana Ja božanstvena. Uživajte
Nakon što su nas prošle godine obradovali romanom Hakawati, koji je Wall Street Journal nazvao Nova Hiljadu i jedna noć, sarajevski Buybook ove godine objavio je i drugi roman književnika Rabiha Alameddina Ja, božanstvena.
- “Ja, božanstvena” je roman koji će vas podučiti kako funkcionira sjećanje, kako se neprestano pomjera, mijenja i napreduje. Ova domišljata knjiga, koja vas zgrabi već u prvim poglavljima, pruža nam uvid u sve komplikovanije pitanje domovine. Od Bejruta do San Francisca, Sarah Nour El-Din svaki put iznova počinje da nam pripovijeda svoju snažnu priču o čežnji, o pripadanju, o ljubavi i istinskoj porodici – piše Michelle Berry.
Rabih Alameddine je rođen u Jordanu a odrastao je u Kuvajtu i Libanu. Obrazovao se u Engleskoj i Americi, ima diplomu inžinjera univerziteta UCLA. Nakon studija preselio se u Kuvajt, odatle prešao u Liban i na kraju završio u Los Angelesu gdje i danas živi. Pored romana Hakawati i Ja, božanstvena, napisao je i roman Koolaids.
U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook objavljujemo trideset strana romana Ja božanstvena. Uživajte.
{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/bozanstvena.pdf|580|700}
(zurnal.info)
Međunarodni festival autorskih projekata „Teatarfest“ već trinaest godina odvija se bez favorizovanih po-etičkih nastojanja, te ponešto na tragu anti/estetike koje se festival MESS manje ili više svojevoljno odrekao
Ovogodišnji program, u periodu 21. – 29. maja, obuhvatio je deset predstava umjetnika iz trinaest zemalja. Mjesto okupljanja, radionica i produktivnih okruglih stolova bila je sarajevska Sloga, što i nije baš pozorišni ambijent ali je mjesto sigurnih stimmungen, da dobacimo heideggerijanski.
Festival je otvorila predstava „Bilo jednom jedno vrijeme“ Gradskoga kazališta „Žar ptica“ iz Zagreba, čiji je autor i režiser bugarski umjetnik Aleksandar Ivanov alias Sunny Suninsky. Predstava počiva na temeljnoj binarnoj „opreci“ vrijeme - prostor. Iako u najboljoj namjeri, pozorište "Žar ptica" usmjerava svoju pažnju ka vječito stasajućoj pozorišnoj publici. Čini se da je ovo, ipak, bila prevel'ka predstava za malu raju te da je možda trebalo na neki način opredmetiti kako ne bi sve ostalo na fenomenološkim visećim vrtovima. Predstava svojim osnovnim motivom korespondira sa predstavom Zvijer, permskoga teatra „Kraj mosta“, reditelja Sergeja Fedotova, koja je dobila festivalsku nagradu za najbolji glumački ansambl. S tim u vezi, tekst je zagrebačke predstave kolaž pun filozofsko - poetičkih replika (od kojih možda najdojmljivija: “Mali stan, puno vremena“), koje upućuju na vremenski lijevak ili pak puževu kućicu koja se formira, istovremeno, i sa vrha i sa dna i po sredini, u osnovne jedinice, manje ili veće cikluse cirkularnog trajanja.
DAMA S KAMELIJAMA
Koreodrama „Dama s kamelijama“, rađena po kultnom djelu Aleksandra Dime Sina, u izvedbi Plesnoga teatra Igen iz Celja, čiji je osnivač dobroznani Igor Jelen. Za vrijedan dramaturški doprinos ovome ostvarenju žiri festivala nagradiće Mirjanu Blažević-Lešić, teatrologinju iz Sarajeva, koja živi u Den Haagu. Cijelu predstavu, pak, nosi plesačica Mojca Majcen dok se u performansu pojavljuje još i četvoro epizodnih likova, u kamernom prostoru sa 33 gledaoca koji naglašavaju javnost intimne drame glavne Dimine junakinje Marguerite Gautier. Možda da je u tom smislu, sa početaka predstave, smetala pretjerana fizička ekspozicija plesačice, bijele puti na punome svjetlu, uz igru sa robusnom spravom. No vremenom je naša pažnja bivala zaokupljena „stepenastom gusjenicom“, što bi bila tek parabola te naprave, lôtra, koje su bile plesni partner i izazov. Ujedno, ta i takva skalamerija kroz koju se propada, sa kojom se bori, koja se osvaja i u koju se opet upada, jeste svojevrsno fragilno polje na kojem se demonstrira život. Ipak, izuzetnim se činilo i pozadinsko platno koje će u jednome periodu predstave postati polje svojevrsne hodajuće portretne plastike koja osvaja svojom nevidljivošću.
Nadalje smo, nakratko, odahnuli „Sjedeći na ogradi“ umjetničkoga dvojca Ma’ayan Danoch i Ivana Mijačevića, što je bila tek skica za propitivanje složenih koncepata izvođenja (pozorišnog čina ili ne).
MATRUŠKE
A da je svaka osoba tek medij svoje mnogostruke prirode posvjedočila je ruska lutka „Matruška“, što će biti motivom i naslovom predstave pozorišne trupe Misero Prospero Project iz Budimpešte, kao elegantno i igrački precizno propitivanje ženstvenosti oličeno u tri (ženska) lika.
Osim ove, izdvojiće se i plesna predstava „Varijacije Al.leluia“ španjolske kompanije Lanònima Imperial kao izuzetno spretna igračka senzacija, koja pretače koreografske koncepte osnivača ovoga pozorišta Juana Carlosa Garciae. Međutim, sve ostalo, pa i motiv anđeoskih krila à la Dalí, ove tzv. r'n'r džepne opere, biće tek blijedi odraz brojnih likovnih animacija prvonagrađene predstave festivala „Šarm idiotizma“. Ova predstava, u režiji Luane Gamegnae, rezultat je agilnoga rada Zaches teatra iz Firence osnovanoga tek 2006. On pruža sliku pozorišta koje intiimizira, transponirajući scenu u naš „svijet“, a sceni opet zadaje input naše intime. Idiotizam (kao etimološki idios – a u krajnosti, i idea) personificira neshvaćenoga čovjeka kao lopticu na društvenim ljestvicama a s druge strane daje mu integritet atomske kosmogonijske pojave. Predstava, inspirisana okusom atmosfere iz Goyina ciklusa 'crnih slika', donosi niz horizontalnih planova, svojevrsnu perspektivu likovnoga palimpsesta, dubinu „slikarskoga“ platna koje se pokazuje od posljednjega sloja, pa nadalje do onoga prvoga koji, zapravo, nismo ni slutili unaprijed. Na sceni je to realizovano postavljanjem mrežastih zastora koji bez svjetlosne refleksije jednostavno ne postoje. Osim ovoga, muzika, odnosno njena masa i njen ritmički inpuls, ozvučava ono što se u Goyinom ciklusu samo da slutiti. Upravo se ta dimenzija ponajbolje saopštava kroz latentnost prostora sjena i sjenki, kamo se kreću tijela koja nemaju mase već su tek odraz, katkad džinovski, same tame. Otuda i svjetlo posjeduje zvuk.
I negdje prije festivalskoga kraja još je jedna predstava ostavila traga, ponajviše na okruglome stolu. U pitanju je predstava Krug, Ane Lan Theater Group, autora Eivinda Reierstada, neoprezno nazvana kao koncertni performans. U suštini bilo je to zadato infantilno himnično poigravanje uz krhke harmonije, sa izvođačima odjevenim u pseudoantičke odore te sa TV ekranom u obliku oka na kojem su se projektovali „mtv“ prizori iz savremena života.
Uz to „nevinost zaluđena melanholijom namijenjena kao drugo stanje percepcije svijeta“, kako bi rečeno u festivalskoj afiši, poslužila je kao šlagvort mizanscenu. Jungovska psihoanalitička tradicija je uz to podmetnuta kao okvir za uznemirujuća pitanja trenutnoga razvoja komunikacione tehnologije. Ukratko rečeno, ostala je samo „Kuća za lutke“.
U RAZRIJEĐENOM ZRAKU
U pratećem programu prikazana su i dva filma mlađih iranskih autora. Prvi, „U razrijeđenom zraku“, autora Muhammadreza Farzada, ujedno i člana ovogodišnjega žirija Teatarfesta, je film o mjesecu u kojem se autor rodio a koji je bio obilježen zavođenjem policijskoga sata od režima šaha Reze Pahlavija. To ograničenje rezultiralo je konfuzijom među ljudima i masakrom nad neobaviještenim svijetom na centralnom teheranskom trgu što je u konačnom dovelo do bunta građana pa i do same (islamske) revolucije.
Drugi je film, autorice Farahnaz Sharifi, „Sudbina“, film o analfabeti, ali ipak, literatu, koji je objavio svojih par pripovjetki i živi u dvostrukom braku sa dvanaestoro djece. Osim što otvara pitanja poligamije, otvara i pitanja „sudbine“, a posebnu ekspresiju filmu daju fotografije.
(zurnal.info)
Političari će morati prijaviti više pojedinosti o svojim prihodima, nekretninama i obavezama.
Kandidati za izbore u Bosni i Hercegovini (BiH) morat će ubuduće Centralnoj izbornoj komisiji (CIK) dostavljati detaljnije podatke o prihodima, nekretninama, ušteđevini, te drugoj imovini, kako za sebe, tako i za članove svoje obitelji.
Kandidati za predstojeće izbore na državnom i entitetskim nivoima dužni su nove imovinske kartone dostaviti prije Općih izbora zakazanih za 3. oktobar. Izabrani zvaničnici na nižim nivoima vlasti to će učiniti 30 dana nakon objave njihovih mandata.
Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva objavio je u septembru 2009. godine istraživanje pod naslovom Imovina bh. političara – javna tajna u kojem je upozoreno da su postojeći obrasci neprecizni.
Primjerice u rubrici prihoda trebalo je navesti samo ukupan iznos prihoda, izvor i period u kojem su ostvareni. Ništa precizniji nisu bili ni podaci o imovini ili finansijskim obavezama kandidata.
U novom formularu funkcioneri će morati pojedinačno navesti iznose plaća, odnosno mirovina, naknada, honorara, komisijskih i drugih primanja, te period u kojem su ostvareni.
U rubrici o imovini funkcioneri će morati dati podatke o stanovima, kućama, zemljištima, poslovnim prostorima, tvrtkama, dionicama, obveznicama, stanju na računu. Obaveze su također razvrstane po toma da li je riječ o dugovanju, obvezama, mjenicama, kreditu i jamstvu. Svi iznosi moraju biti izraženi u KM, što do sada nije bilo slučaj.
Glasnogovornica CIK-a Maksida Pirić kaže za CIN da je novi obrazac o imovini političara rezultat promjena u Izbornom zakonu BiH, koje su usvojene krajem aprila. Obrazac se sada može popuniti i elektronski, što ranije nije bilo slučaj. Time bi se trebao eliminirati problem nečitko ispunjenih obrazaca.
Pirić kaže da su izmjene nastupile na osnovu inicijativa nevladinih organizacija među kojima je i Centar za humanu politiku iz Doboja. U razgovoru sa novinarkom CIN-a, direktor ove organizacije Momir Dejanović kaže da su ostali mnogi problemi, te da CIK i dalje neće provjeravati njihovu tačnost: "CIK nema obavezu ni kapaciteta da provjerava kako su ispunjeni ti kartoni."
Prema Izbornom zakonu BiH kandidati su dužni podnijeti imovinski karton. Ukoliko to ne učine platit će kaznu u visini od 1.000 do 5.000 KM. Kazne za lažno popunjavanje ili nepotpuno popunjavanje obrasca i dalje nema.
(Centar za istraživačko novinarstvo)
Zvonko Perić imao je od koga učiti i što naučiti: onako kako su Tuta, Štela i ostali HDZ-ovi bojovnici romantičnih imena devedesetih održavali "česte kontakte" i "stalne veze" sa regionalnim mafijašima, šireći u ratu bratstvo i jedinstvo, tako je i Zvonko Perić na benzinskoj crpki kraj Stoca uhvaćen u širenju bratstva i jedinstva sa dvojicom okorjelih kriminalaca iz Banjaluke i dvojicom iz Crne Gore
Predsjednik Mladeži HDZ 1990 Zvonko Perić u svom je govoru izrazio želju za većim odzivom mladih u politici: "Mladi u politici trebaju biti još aktivniji, jer u suprotnom dobivaju mišljenje kako su u politici samo lopovi i kriminalci, pa kukaju zbog lošeg stanja, ne želeći se uključiti u rješenje problema".
Nekoliko dana kasnije novine su objavile kako je delegacija Mladeži HDZ 1990 u okviru priprema Izborne skupštine posjetila i distrikt Brčko. "U razgovorima s predstavnicima HDZ 1990 Brčkog dogovorena je čvršća i kvalitetnija suradnja", pisalo je u novinskim izvještajima, "a naročita pažnja posvećena je češćim kontaktima, te održavanju stalne veze između središnjice i mladeži ove stranke."
Onda su novine objavile kako je zbog šverca trideset kilograma koncentrata marihuane, takozvanog skunka, na benzinskoj crpki u Maslinama kraj Stoca Državna agencija za istrage i zaštitu SIPA uhapsila osam osoba, među kojima i - predsjednika Mladeži HDZ 1990 Zvonka Perića.
U novinama ne piše, ali se čita: predsjedniku Mladeži HDZ 1990 dosadilo je "kukati zbog lošeg stanja", pa se odlučio "uključiti u rješenje problema". Dogovorio je tako "čvršću i kvalitetniju suradnju", "češće kontakte" i "održavanje stalne veze". "Stalna veza" je ugovorena na benzinskoj crpki u Maslinama kod Stoca, gdje je za potrebe "većeg odziva mladih u politici" organizirana primopredaja trideset kilograma skunka. Prema njegovoj procjeni, to je trebalo biti dovoljno da "mladi u politici budu još aktivniji", kako ne bi, eto, ispalo da su "u politici samo lopovi i kriminalci".
Nikome tko novine čita posljednjih dvadeset godina, zaključno s godinom iz naziva stranke HDZ 1990, ništa u ovoj vijesti nije strašno iznenađenje. Ili gotovo nikome. "Strašno smo iznenađeni ovom informacijom", vidno šokiran izjavio je glasnogovornik HDZ 1990 Veso Vegar, poručivši omladincu Periću: "Za takve nema mjesta u našoj stranci!"
Nikome tko novine čita posljednjih dvadeset godina, rekoh, ništa u cijeloj ovoj priči nije strašno iznenađenje. Osim, jasno, "strašnog iznenađenja" koje je hapšenje predsjednika Mladeži HDZ 1990 izazvalo u samoj stranci. Mora se novinski čitatelj naći strašno iznenađen strašnim iznenađenjem strašno iznenađenog portparola HDZ 1990. Strašno, dakle, iznenađene stranke koja i u svom nazivu potcrtava odanost izvornim načelima Tuđmanove, Šuškove i Bobanove Hrvatske demokratske zajednice, onima iz romantičnih devedesetih, kada je šverc oružjem, gorivom, automobilima i drogom bio samim temeljem, kako ono, "čvršće i kvalitetnije suradnje", i kada se "naročita pažnja posvećivala češćim kontaktima, te održavanju stalnih veza". Kako "između središnjice" i bosanskohercegovačke ispostave stranke, tako i među takozvanim zaraćenim stranama, "uključenim u rješenje problema".
"Gorivo smo preuzimali u Grudama i Palama, a plaćali smo u gotovini. Istim kanalima smo prebacivali oružje i drogu. Dobivali smo uniforme i značke HVO-a i nesmetano smo šetali po celoj Hrvatskoj. Kad je 1995. godine završio rat u Hrvatskoj, nastavili smo šverc oružja preko Viteza, Knina, Šibenika i Rogoznice, a istim putem nam je stizala droga. Normalno sam dolazio u Hrvatsku na letovanje, odsedao sam u Splitu, Zagrebu i mnogim drugim mestima u već pripremljenim stanovima za mene i moje prijatelje."
Tako je srpskim istražnim organima nakon atentata na premijera Zorana Đinđića i operacije "Sablja" pripovijedao zloglasni Ljubiša Buha, zvani Čume, boss surčinskog klana. Ni tada nitko, osim eventualno hadezeovskih glasnogovornika, nije bio nešto "strašno iznenađen" saznanjem da se usred rata u Bosni krijumčarila droga, da su na tom poslu sasvim lijepo surađivale takozvane zaraćene strane, da su se time bavili najugledniji hrvatski vitezovi, generali i partijski komesari, i da su uživali ne samo zaštitu "središnjice stranke" i hrvatske države, već da je "središnjica" cijeli posao i organizirala.
Mitski kanadski pizza-majstor, hrvatski ministar obrane i bosanski Escobar Gojko Šušak, koji je i ministarstvo i Hrvatsku vojsku i HDZ BiH ustrojio kao obiteljsku pizzeriju s kućnom dostavom, u sjedištu nekadašnje Omladinske škole "Josip Broz Tito" u Kumrovcu organizirao je početkom rata pravu pravcatu kolumbijsku hacijendu, davajući rodijacima i netijacima funkcije, činove i radne zadatke, a bojnama kilera i dilera romantična imena Zrinjskih i Frankopana.
Na tom su novcu sagrađeni i politička moć i osobno bogatstvo ljudi iz mreže ministra Gojka Suscobara, Hrvatske dilerske zajednice, iz te je iste Hrvatske dilerske zajednice nastao HDZ BiH, a pred izbore 2006. godine i HDZ 1990, frakcija koja se od bosanskohercegovačkog HDZ-a odvojila zato što je, kako čitamo u njihovom programu, "vodstvo stranke napustilo svoja izvorna načela" i "prekinulo suradnju sa Republikom Hrvatskom".
Nakon hapšenja predsjednika Mladeži HDZ-a nije nerazumno zapitati se na koja se točno "izvorna načela" mislilo, je li "suradnja sa Republikom Hrvatskom" ona "čvršća i kvalitetnija suradnja" koju spominje omladinac Zvonko Perić, odnosno oni "češći kontakti" i "stalne veze" poput njegovih u Maslinama kraj Stoca, ili Čumetovih "u Grudama i Palama", "preko Viteza, Knina, Šibenika i Rogoznice"? I je li portparol HDZ BiH poručio Periću da "takvima nema mjesta u stranci" zato što takve u stranci ne žele, ili zato što ih u stranci već ima dovoljno, pa za Perića "nema mjesta"?
Od svega zna se tek na čemu je bio predsjednik HDZ 1990 Božo Ljubić kad je onomad gradio most preko Počitelja. I tko mu je nabavljao. Tko je, dakle, bio "stalna veza između središnjice i mladeži stranke".
Zvonko Perić imao je od koga učiti i što naučiti: onako kako su Tuta, Štela i ostali HDZ-ovi bojovnici romantičnih imena devedesetih održavali "česte kontakte" i "stalne veze" sa regionalnim mafijašima, šireći u ratu bratstvo i jedinstvo, tako je i Zvonko Perić na benzinskoj crpki kraj Stoca uhvaćen u širenju bratstva i jedinstva sa dvojicom okorjelih kriminalaca iz Banjaluke i dvojicom iz Crne Gore. Uz njega su tom prilikom - i to je lijep presjek "izvornih načela" Tuđmanovog i Šuškovog HDZ-a - u "čestim kontaktima" uhvaćeni i jedan policijski inspektor iz Čapljine i jedan srednjoškolski profesor iz Stoca. U "rješavanju problema" djece i mladeži u BiH uključeni su, kako vidimo, svi državni, politički i prosvjetni resursi.
Za ostatak stranke nemamo policijskih saznanja, ali barem se poduzetni mladi aktivist Zvonko Perić pokazao autentičnim baštinikom "izvornih načela" Šuškovog HDZ BiH, i u potpunosti je opravdao očekivanja s kojima je postavljen na čelo stranačke mladeži. Reklo bi se, načela koja imaju ovakvu omladinu ne moraju brinuti za svoju budućnost.
Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Mate Boban, gdje god su sada, mora da su silno ponosni na svoju mladež. Za dva-tri tjedna zajedno će uz dobar uvozni skunk proslaviti 25. lipnja, Dan državnosti Republike Hrvatske, i sjetiti se doba ponosa i slave, kad se u mraku što se spustio na Balkan "naročita pažnja posvećivala češćim kontaktima", kad se u "čvršćoj i kvalitetnijoj suradnji" mnoga njihova štelad i tutad obogatila preko noći, pa je ujutro izgledalo "kako su u politici samo lopovi i kriminalci".
Simbolički, jutro nakon te noći - 25. lipnja, Dana državnosti Republike Hrvatske - svanula je sloboda. Kalendarski, pak, jutro nakon te noći svanuo je 26. lipnja. U ostatku svijeta taj se datum i danas obilježava kao međunarodni Dan borbe protiv zloupotrebe droga.
(Preneseno iz Nezavisnih novina)
Ratni zločinci na odsluženju kazni po zatvorima u Republici Srpskoj više vremena provode na slobodi nego iza rešetaka. Ovu činjenicu, kao i okolnosti sumnjivih smrti osuđenika ovih je dana počelo ispitivati i Tužilaštvo BiH
Tužilaštvo BiH vodi opsežnu istragu o brojnim kriminalnim radnjama u zatvorima sa područja Republike Srpske. Istraga je otvorena još 2006. godine, a intenzivirana je u protekla tri mjeseca. Sve ovo nam je potvrđeno u Tužilaštvu BiH, gdje nisu bili raspoloženi za davanje bilo kakvih širih izjava. Istraga Tužilaštva fokusirana je na tri kriminalna akta: davanje raznih pogodnosti, bez ikakvog zakonskog uporišta, licima koja su presuđena na višegodišnje zatvorske kazne zbog počinjenih ratnih zločina; otkrivanje stvarnih uzroka brojnih (ne)razjašnjenih smrtnih slučajeva u zatvorima, te malverzacije sa javnim nabavkama. Tužilaštvo BiH izuzelo je proteklih mjeseci obimnu dokumentaciju iz zatvora, a posredstvom Ministarstva unutrašnjih poslova nedavno su otpočela saslušanja svjedoka i osumnjičenih u ovom slučaju.
Nema nikakve sumnje da će Tužilaštvo BiH podići optužnicu protiv odgovornih, jer svjedočenja i dokumenti do kojih su došli nedvosmisleno potvrđuju da su u ovdašnjim zatvorima, posebno KPZ Banjaluka (Tunjice), na čijem je čelu Pero Dunjić, počinjena teška krivična djela, te je notorno da zatvore vode veći zlikovci od onih koji u njima «leže». «Žurnal» je u posjedu dokumenata koji direktno potvrđuju da su pravosnažno presuđeni za ratne zločine puštani na slobodu bez ikakvog zakonskog uporišta, a veliko je pitanje da li oni uopšte služe svoje kazne, jer prema tvrdnjama naših izvora, narečeni veći dio vremena provode van zatvorskih zidina. Iz Izvještaja direktoru kazneno popravnog zavoda Bajaluka, (koji su potpisali načelnik zatvorske straže, dežurni doma, a signirao direktor Pero Dunjić) vidljivo je da je Drago Radaković 18.04.2009. godine dobio izlazak u grad u vremenu od 9-15 časova.
DESET HILJADA ZA SLOBODU
Drago Radaković presuđen je na dvadeset godina zatvora zbog ubistva šest bošnjačkih civila u Prijedoru 1994. godine. Presudu je donio Okružni sud u Banjaluci, a djelo je prvobitno okvalifikovano kao teško razbojništvo sa ubistvom, da bi kasnije bilo preinačeno u ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Radaković je, zajedno sa Radoslavom Kneževićem i Duškom Krndijom, presuđen u novembru 2005.-e, a kaznu je počeo izdržavati 06. oktobra naredne godine. U zatvoru treba biti do 24.05.2025. godine, a pravo na pogodnosti dobija tek nakon polovine odslužene kazne. Tako je po zakonu, ali ko ima pare za njega zakoni ne važe, bilo da je ratni zločinac ili poratni tajkun. Upravo zbog toga je Radaković prošle godine bez ikakvih problema dobijao dozvolu za izlazak u grad, a nema sumnje da je to dobijao i nakon navedenog datuma. Prema tvrdnjama izvora Žurnala, nadoknada za redovan izlazak na slobodu iznosi nekoliko desetina hiljada maraka. U Izvještaju se navodi da je Radaković u grad izlazio u pratnji straže, što je neistina. Zatvorenici koji plate upravi, kreću se sasvim slobodno i bez ikakvog nadzora.
Još je drastičniji slučaj Siniše Teodorovića, za kojeg bi se moglo reći da i ne služi osmogodišnju robiju, jer je non stop na slobodi, a samo ponekad prenoći u zatvoru i to reda radi. Teodorović je presuđen na osam godina zatvora zbog počinjenog ratnog zločina. Presudio ga je Okružni sud u Banjaluci, jer je kao pripadnik Vojne policije i stražar u logoru Manjača, zajedno sa Željkom Bulatovićem i Zoranom Gajićem, 28. juna 1992. godine ubio logoraše Omera Filipovića i Esada Bendera. U presudi se još navodi da su pomenuti kao stražari mučili, zlostavljali i maltretirali logoraše na Manjači. Taj i takav Teodorović je stalno na slobodi i šeta slobodno Banjalukom, sve dok ponovo nekog ne ubije. Tako je prema Izvještajima direktoru kazneno popravnog zavoda Banjaluka, (koji su potpisali načelnik zatvorske straže, dežurni doma, a signirao direktor Pero Dunjić), u periodu od januara do juna prošle godine, Teodorović najmanje deset puta koristio pogodnosti na koje nije imao pravo i izlazio u grad. Svaki put je navodno vođen u pratnji stražara, što je neistina, a neki od izlazaka pravdani su polaganjem ispita u Tehničkoj školi. Teodorović je na izdržavanje kazne stigao 20.12.2006., a treba je služiti do 14.12.2013. te je jasno da nije mogao koristiti nikakve pogodnosti do, najmanje, kraja ove godine.
PEDOFIL PRETUČEN DO SMRTI
U banjalučkom zatvoru vlada sveopšta anarhija, zatvorenici često sami uzimaju pravdu u svoje ruke, te su tako u posljednjih godinu i po dana čak četiri osuđenika smrtno stradali. Ferid Memić, osumnjičen za pedofiliju, zvjerski je pretučen 28 septembra pretprošle godine, da bi dva dana nakon toga podlegao povredama. U ta dva dana nije dobio nikakvu ljekarsku pomoć, što je bilo kobno. Uposlenici Ministarstva pravde i banjalučkog zatvora pokušali su prikriti stvarni uzrok Memićeve smrti, tvrdeći da je bio bolestan, ali ih je demantovao obdukcioni nalaz u kojem je konstatovano da je smrt nasilna i nastupila je kao posljedica dejstvom tupo-tvrdog predmeta. Ubica ili ubice nikada nisu otkriveni, a Memićeva porodica podigla je tužbu protiv Republike Srpske.
Rade Radinović, osumnjičen za ubistvo Doris Bajilo i Gordane Milosavljević, objesio se dvadesetak dana nakon Memićeve smrti. To je nesporno, ali je sve ostalo u vezi sa njim sporno. Na dan kada je Radinović nastradao, izvršena je neuobičajna, trostruka rokada stražara koja otvara niz pitanja. Radinović je, navodno, na dan svoje smrti odbio da ide u šetnju sa ostalim zatvorenicima. Ostao sam i bez nadzora u ćeliji, što nije u skladu sa pravilima obezbjeđenja zatvorenika. Takav postupak je šokantan, jer je direktor Pero Dunjić, pismeno naložio pojačan nadzor nad Radinovićem, mjesec dana prije samoubistva (konstatujući da je sklon suicidu). Radinoviću je, izvan svake razumne sumnje, dozvoljeno da se ubije.
SMRT NA “RADNOM MJESTU”
Nikifor Đekić, presuđen na 15 godina robije zbog teškog teškog ubistva u razbojništvu, doživio je infarkt na imanju tajkuna Gorana Marinkovića, gdje je radio. Desilo se to osmog jula prošle godine. Prije toga, iz zatvora je kod Marinkovića odlazio bez ikakve policijske pratnje, potpuno sam u automobilu. Između Marinkovića i zatvora nema nikakvog potpisanog ugovora, kako je precizirano Instrukcijom Ministarstva pravde, koja nalaže i da osuđeno lice može raditi u organizaciji udaljenoj najviše 20 kilometara od zavoda. Marinkovićevo imanje je mnogo dalje. Uz sve to, Đekić, koji je bio opasan po okolinu, nikako nije mogao dobiti ovu povlasticu. Riječ je ovdje o teškim krivičnim djelima, jer o svemu ovome nije obaviješteno ni Ministarstvo pravde, a ni MUP RS. Uz sve to, na Marinkovićevom imanju radi i Mirko Ristić, presuđeni pedofil i to bez ikakvog nadzora, iako je i on itekako opasan po okolinu.
Nenad Tegeltija umro je februara ove godine, od posljedica trovanja. Dunjić je to negirao, tvrdeći da je umro prirodnom smrću, ali je poznato da je Tegeltija par mjeseci prije smrti popio solnu kiselinu, ili ga je neko natjerao da to učini, što mu je došlo glave. Obdukcija nije izvršena ni u jednom od ova dva slučaja, pa je ostalo nepoznato šta je ili ko je zaista uzrokovao Đekićev infarkt i Tegeltijino trovanje. Ostalo je nepoznato da li je i ko natjerao Tegeltiju da popije kiselinu, a šokantnija od ovoga je činjenica da Tužilaštvo nije ni obaviješteno o njegovoj smrti.
GOLF U GARAŽI
Prije četiri godine u garaži Pere Dunjića policija je pronašla ukradenog golfa. Slučaj je prijavljen tužilaštvu u Banjoj Luci. Vodila ga je tužilac Živana Bajić, ali je ostalo nepoznato u kom je statusu taj predmet. Osuđenici su u nekoliko navrata tražili da im se dostavi odgovor o ovom predmetu, ali iz tužilaštva u Banjoj Luci ništa nisu dobili.
Državama Zapadnog Balkana otvorena su vrata EU a koliko će brzo kroz njih proći zavisi od angažmana svake države pojedinačno. U međuvremenu Zapadnom Balkanu ne treba specijalni predstavnik EU.
Konferencija u Sarajevu koja je u srijedu okupila predstavnike zemalja članica EU, Evropske komisije i zemalja regije, te SAD, Rusije i Turske, potvrdila je da BiH i ostale zemlje regiona mogu računati na ulazak u EU - onda kada ispune uslove. O konkretnim rokovima kada bi se to moglo desiti nije bilo govora.
-EU je potvrdila svoju nedvosmislenu posvećenost evropskoj perspektivi zemalja zapadnog Balkana, što je osnova za stabilnost i razvoj. Budućnost zapadnog Balkana leži u EU. Zemlje zapadnog Balkana moraju intenzivirati svoje naporeda ispune neophodne postavljene kriterije i usaglašene uslove na njihovom putu ka članstvu u EU. Napredak svake zemlje biće ocjenjivan posebno, navodi se u predsjedničkoj izjavi Španije, predsjedavajuće EU, objavljenoj u srijedu nakon sastanka EU - Zapadni Balkan održanom u Sarajevu.
U radu neformalnog sastanka učestvovalo je 48 predstavnika zemalja članica EU, Zapadnog Balkana, SAD, Rusije, Turske i međunarodnih organizacija.
- Današnja konferencija bila je jasan dokaz opredjeljenosti EU i šire međunarodne zajedncie da zemlje Zaopadnog Balkana trebaju postati dio EU, rekao je u obražanju novinarima nakon završetka konferencije Sven Alkalaj, ministar spoljnih poslova BiH.
- Ova je konferencija potvrdila perspektive regiona za članstvo u EU. Očekujemo da obećanja koja smo danas čuli budu pretočena u konkretnu saradnju među zemljama regiona a poslednjih mjeseci smo svjedoci pozitivnog razvoja u čitavom regionu, pregovori Hrvatske o pristupanju EU su u završnoj fazi, odluka o bezviznom režimu za BiH i Albaniju, očekuje se mišljenje Evrospke komisije o zahtjevu za članstvo Albanije i Crne Gore a i aplikacija Srbije čeka već nekoliko mjeseci. Ono što smo danas željeli da poručimo je da BiH i Kosovo nisu napušteni i zaboravljeni kada je riječ o evropskin integracijama, poručio je evropski komesar za proširenje Stefan Fule.
Eventualno imenovanje specijalnog izaslanika EU za Balkan, o čemu se špekulisalo poslednjih dana, očigledno ne uživa jedinstvenu podršku unutar EU.
- Kada se osvrnemo desetak godina unazad smatram da je u cjelini Zapadni Balkan uspješna priča o angažmanu EU. Stoga, po mom mišljenju, smatram da nam ne treba specijalni izaslanik za Zapadni Balkan, ocjena je Miguel Angel Moratinosa, ministra spoljnih poslova Španije, koja je bila i organizator skupa u Sarajevu.
Na konferenciji nije bilo usvanja zvanične deklaracije jer predstavnici Srbije nisu željeli staviti svoj potpis na dokumenat koji potpisuju i predstavnici Kosova, pa je kao kompromisno rješenje izabrana forma u vidu predsjedničke izjave Španije ,kao zemlje koja trenutno predsjedava EU.
Zbog nepristajanja Srbije da učestvuje na skupu na kome su i predstavnici Kosova, kao nezavisne države, organizator je odustao i od zvaničnog skupa pa se konferencija u Sarajevu tretirala kao neformalni skup, pri čemu učesnicima nisu navođene zemlje iz kojih dolaze i funkcije koje obavljaju, već samo imena i prezimena.
(zurnal.info)
U ovoj jedinstvenoj ponudi Ministarstvo privrede u Zeničko-dobojskom kantonu vam nudi otplatu bankovnih kamata, besplatno uvođenje certifikata kvaliteta i privatizaciju oslobođenu tereta radničkih doprinosa. Ako pozove odmah, gratis dobijate legalizaciju nelegalno izgrađenog objekta
Kupili ste najnovijeg audija Q7 na kredit po kamati većoj od šest posto ali vam je rata ipak prevelika ili ste uložili novac u pogrešan biznis pa sada bez zarade otplaćujete stare kredite? Ne brinite! Vlada Zeničko-dobojskog kantona ima rješenje za vas. Ona će vam otplatiti bankovnu kamatu na kredite, platiti dobijene certifikate ili pogrešna ulaganja u poslovnu zonu - čak i pomoći da besplatno legalizujete nelegalnu gradnju! I dok vam Kanton vraća kamate Opština plaća unajmljivanje izgrađenog prostora. Već nekoliko godina Ministarstvo za privredu ovog kantona daje novac bez razrađenih kriterija i kontrole. Prošle godine za ovu je namjenu izdvojeno oko milion maraka.
KANTON IZGRADI, OPŠTINA UNAJMI
Iako revizori svake godine upozoravaju da se novac za subvencije kompanijama dijeli skoro bez ikakvih kriterija i kontrole, ovogodišnji javni poziv nije ništa drugačiji od prošlogodišnjeg. Teoretski ste mogli napraviti zgradu za vašu firmu sa samo jednim zaposlenim, Vlada bi vam otplatila kamatu koju dajete banci, a vi nakon naplate svoju zgradu možete prodati. Čista zarada. A ako ste kojim slučajem imali zaposlenih radnika možete ih bez straha sve otpustiti. Također, kupovina službenog auta mogla bi se prikazati kao investicija.
Vrhunac strateških ulaganja Ze-Do Kantona je vraćanja novca koje ste potrošili plaćajući administrativne takse za legalizaciju nelegalno izgrađenih objekata. Amir Avazović, pomoćnik ministra za privredu u Zeničko-dobojskom kantonu, kaže da njih ne zanimaju ekonomski efekti novca kojeg daju:
- Nama je dovoljno da je čovjek izgradio poslovni prostor – kaže Avazović i dodaje da niko ne može znati da li će firma propasti i za to ne postoje nikakve garancije.
On kaže da postoje komisije na terenu prije nego što Vlada odobri svaki grant. Spisak firmi i njihovih vlasnika koje su proteklih godina dobijale ove grantove najbolje govori o radu ove komisije.
Kompanija Faro iz Zenice čiji je vlasnik Haris Mašić dobila je 2008. godine 32.000 maraka za otplatu kredita koji je otišao na novu zgradu sjedišta ove firme. Za potrebe svoje trgovačke firme Mašić je izgradio hiljadu kvadrata prostora, a Zeničko-dobojski kanton mu je pomogao sa otplatom kredita. Prije dvije godine Faro je preselio iz iznajmljenog u vlastiti prostor. Kako je Mašić u međuvremenu postao i direktorom zajedničke kompanije KTG Zenica, koja bi u ovom gradu trebala napraviti famozno nazvani “posao stoljeća” gradnjom elektrane na gas, tako je on iskoristio tu privilegiju pa ovu kompaniju smjestio u svoj, uz pomoć kantona, stečeni prostor. Kako nezvanično saznajemo Opština Zenica plaća Mašićevoj firmi unajmljivanje ovog prostora. Tako kanton i opština pomažu ovom bivšem predsjedniku Izvršnog odbora SDA Zenica da hiljadu kvadrata prostora stekne bez gotovo ikakvih vlastiti ulaganja.
FAKAT JE SVE MOGUĆE
Te 2008. godine novac se još uvijek davao i neproizvodnim kompanijama. Od prošle godine samo proizvodne djelatnosti mogu dobiti subvencije ali su kriteriji i dalje ostali isti. Tako je moguće da Metalno iz Zenice sa svojih 403 radnika dobije 32.000 maraka, a Fakat-D sa deset puta manje radnika 24.000 maraka. Ovo je moguće samo zato što Vladi ZDK uopšte nisu bitni efekti investicije niti radnici. Najvažniji kriteriji je površina izgrađenog objekta, dakle interes vlasnika, a ne radnika. Da je obrnuto, kriteriji bi bili broj zaposlenih i količina proizvedene robe. Na dugačkom spisku se zaista nalaze i kompanije koje bez rezerve zaslužuju novčanu podršku ali je izostavljanjem kvalitetnih kriterija ostavljena mogućnost zloupotrebe javnog novca. Na to su nekoliko puta upozoravali i inspektori u svojim revizorskim izvještajima:
Potrebno je izvršiti analizu rezultata koji su ostvareni nagrađivanjem privrednih subjekata koji uposlovanje uvode ISO standarde i po istom sačiniti odgovarajuće izvještaje. Potrebno je osigurati da se preuzete obaveze izmiruju u skladu sa ugovorenim rokovima, piše u izvještaju Ureda za reviziju institucija Federacije za 2008. godinu.
BRATSKA POMOĆ
Ovaj ured je skrenuo pažnju i na svesrdnu pomoć braći Mujanović iz Zavidovića. Kada su braća Ismet, Ferid i Ibrahim privatizirali firmu Ziko iz Zavidovića, Kanton je odlučio pomoći plaćanjem zaostalih obaveza za penziono osiguranje. Nakon što su te obaveze izmirene 2007. godine, pomoć braći Mujanović nastavljena je i u naredne dvije godine. Prvo su 2008. godine dobili 24.000 maraka za izgradnju preko 700 kvadrata prostora, a 2009. dobili su još 15.000 maraka za uvođenje ISO standarda. Ne bi bilo čudno da ovu kompaniju, nakon svega, za pozamašnu sumu prodaju strancima. Tako su fabriku čipsa čiji vlasnik je bila kompanija Mujanovića Ferimpex prodali austrijskom Kelly'su. Za stvaranje tvornice čipsa Ferimpex je od holandske vlade dobio oko dva miliona maraka uz obavezu da zaposle radnike i po prodaji dionica tri godine nakon početka rada dionice prodaju isključivo radnicima. To se zaista i desilo ali je radnicima ostao tek neznatan broj dionica pa su na ovom poslu najviše profitirala braća Mujanović.
Oni su inače bivši radnici Krivaje iz Zavidovića. Početkom devedestih napuštaju ovu kompaniju i osnivaju Ferimpex. Novcem zarađenim od čipsa izgradili su tržni centar u prostoru koji je ranije pripadao kompaniji Ziko te se dio iskoristili za privatizaciju zavidovićke Krivaje. Kako je uspješan aranžman Mujanovića i Vlade Zeničko-dobojskog kantona svakodnevno možemo vidjeti u izvještajima o štrajkovima radnika ove firme.
Uz sve ovo, teško je povjerovati Vladi ovog kantona kada kaže da ovim podsticajima pomaže privredu i radnike. Prije bi se reklo da pomaže okrupnjivanje kapitala.
(zurnal.info)
Žurnalova reprezentacije Bosne i Hercegovine u sastavu: Marjan Mijajlović, Dženana Alađuz, Dario Mehmedović i Marko Tomaš u narednih mjesec dana svakodnevno će “nastupati” na Svjetskom prvenstvu u fudbalu. Od 11. juna pa sve do finalne utakmice prvenstva tačno mjesec dana kasnije naši će reprezentativci svakog dana, na sebi svojstven način, za čitaoce Žurnala izvještavati o novostima, podvalama, razočarenjima, očekivanjima i frustracijama na prvenstvu u Južnoj Africi.
Naš sportski TV komentator sa brazilskim stilom “igre” Marjan Mijajlović, praktična žena Dženana Alađuz, sportski novinar Dario Mehmedović i mostarski pjesnik Marko Tomaš pisat će o svojim fudbalskim doživljajima tokom Mundijala u Južnoj Africi. Bez zle namjere se nadamo da će vam njihovi tekstovi biti još jedan nezaobilazan porok kada groznica prvenstva počne. Uživajte.
POZIV ZA SPONZORE
Žurnal poziva sve zainteresovane sponzore da se priključe i podrže projekat “Reprezentacija BiH na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi”.
(zurnal.info)
...saznajte u najnovijem tekstu naše kolumnistice koji kasni samo dva mjeseca
Dan pred porod počeo je prilično veselo. Posvađala sam se dvatriput sa mužem, optužila mamu što me je rodila, šutnula mačka i otpustila pola firme. Potom sam smireno krenula ka bolnici. Kad me najdraži istovario iz civara ispred bolnice dao si je petama vjetra tako brzo da se nisam stigla ni oprostiti s njim jednim vrućim šamarom. Konačno mu se isplatio sav onaj silni noćni jogging ko fol do videoteke.
PLOČICE I ULOŠCI
Ako mislite da sam neopravdano gruba probajte vi sami samcati stati ispred one grozomorne bolnice, bespomoćni onako kako samo može biti sirotica dvadeset kila teža nego što treba. Jer zna šta je čeka. Istog trenutka kad sam prešla prag skinuli su mi svu odjeću kao da sam u zatvoru pa ne smijem imati ništa svoje. Kako je samo neprirodno biti u spavaćici i bade mantilu u 11 ujutro u sobi punoj nepoznatih žena!
No, brzi skrining mi je otkrio da sam ako ne najmlađa ono najčilija u sobi, sa najmanje otečenim nogama. Spavaćica mi se slagala sa papučama a najdraži muž me je sa bezbjedne udaljenosti zvao svake 3 sekunde. U tašni sve visokokalorični keksići i ručak iz najbolje gradske tratorije. Svanulo mi je. Mogu se opustiti, grickati i gledati.
Eno tamo dvije porodilje koje se valjaju u bolovima. Došle su da se prirodno porode očekujući da doktori imaju prirodan osjećaj za njihove potrebe, a da su sve sestre prirodno zabrinute za njihovo zdravlje. Te su sasvim prirodno provele dan lupajući glavom o krevet. Kako predvidljivo.
Kad mi dosadi tuđa patnja, brojim čitave podne pločice. Ali prekratko traje. Duže ispunim vrijeme brojeći uloške. Povremeno trknem do wc-a da vidim koja od nas najviše krvari i koliko koja koristi uložaka. To je prednost naših bolnica, ta silna transparentnost. Jedan wc, jedna kanta za smeće bez poklopca, i priče kazuju, ima jedna čistačica. Dok prebrojavam tuđe uloške svoje vadim ispod pazuha, obzirom da nema ni police ni zakačke, i boga molim da niko ne prođe u tom trenutku (jesam li rekla da su i vrata na wc-u transparentna?)
Natrag u krevet isto onako čilo i veselo i sve se nešto kontam nije ni ovaj porod loš.
OTUPLJIVNANJE ORGANA
Dok nije došlo veče. Odmah šok terapija. Moj savršeno depiliran organ pretrpio je nepotrebno obrezivanje najtupljim i najstarijim bic brijačem koji je bio tup još 1945. godine.
A potom se desio klistir. Legalizovani sadizam. Kad mi je sestra Mengele šušnula suho i kruto crijevo, koje nikad nije čulo da i trudnice imaju dušu, pa čak i tako nisko postavljenu, mislila sam da umirem. Malu satisfakciju mi je priuštio stampedo drugih sestara sa raznih odjela koje su uletjele u ambulantu. Mislile su zbog mog krika da je u ambulanti pokolj. Samo što nije bio. Nisam je mogla dohvatiti od stomaka. Tek kad je postalo neugodno nečim je namazala crijevo. Bio je to hod po tankom klistiru smrti...
Jutro D. Na viziti saznajem operacija carski rez ima da počne za 15 minuta. Naka me vrućina obli. Usne uvijek spremne na seksi osmijeh naglo se suše. Ama, šta usne, sva služokoža se paruši (ima li ovaj glagol?). Ne bi je osvježio ni goli Džejson u zagrljaju sa Edvardom. Da, pratim serijal o vampirima i vukodlacima, pa?!
Ljudski tornado u vidu divne Sestre Ramize prenosi me odmah na sprat iznad, intenzivnu. I obrah se ja tako u nepoznatoj sobi a Sestra me krene skidati, da, tako stojeći. Ni iz kakvih niskih pobuda naravno, već nema gdje drugo. Deset otečenih pari očiju me gleda sprijeda. Face to face sa mojim sisama. A ko zna koliko očiju „sa zada.“ Zahvaljujući zahvatu noć prije imali su šta i vidjeti.
MEDENI GAD
Obmotanu zelenim neštonaliknaogrtač, krutim nadam se od nedostatka omekšivača, uvode me u operacionu salu, gdje me vječnost čitavu pokušavaju spinalno anestezirati. Ne merem se opustiti da si pita. Tek sam tad shvatila da ću ja gledati operaciju, ne onako sa plafona kao u serijama, već fakat, u živo!Reality porod. Iskustvo koje ne bih ponovila ni u ludilu nikad i zanikad. No nije ni 10 minuta prošlo kad ...kmek, glavica, nogica, nešto crveno, migoljavo, trkom od mene do nekog stola, pa opet do mene. U zagrljaj. A ja u plač. Ridam i ridam tako ne mogu da vidim sopstveno dijete od plača. Sve što znam jeste da mi je na prsima biće. Živi blagoslov. Srce koje kuca. Dosta sentimentalnosti Dženana!
I tako se ja porodih. Ali veselju tu nije bio kraj. Saznadoh da za odlazak kući trebam imati nešto više od puke želje. Na primjer stolicu. Kako se dobija stolica? Od hrane. Kako se dobija hrana u postporođajnom odjelu? Nikako.
Majku mu. Zašto se sve i uvijek vrti oko guzice?
Opet klistir? Ne kad bih crkla. Ili ipak? Kaže pjesma Love hurts?
Da, love hurts. Nije ni čudo što roditelj od početka dječijeg života osjeća da ono ne cijeni dovoljno njegovu ljubav. Nezahvalni mali gad. Medeni.
Vanjskopolitički odbor u Evropskom parlamentu usvojio je danas Rezoluciju o stanju u Bosni i Hercegovini na temelju izvještaja njemačke konzervativne zastupnice Doris Pack. Odbor od BiH traži poduzimanje odlučnijih koraka u provedbi reformi, a zastupnica Pack zahtijeva da se prekine "vražiji krug nacionalizma". Odbor od Bosne i Hercegovine traži brzu provedbu ustavnih reformi.
Velikom većinom glasova prihvaćen je izvještaj o stanju u BiH, koji je pripremila njemačka zastupnica Doris Pack, sa 194 amandmana uvrštena u njega.
U rezoluciji Odbor izražava nezadovoljstvo što BiH ostvaruje ograničeni napredak u približavanju Evropskoj uniji i traži jačanje centralnih organa države. Među ostalim, traži se da administrativni nivoi stoje u skladu s finansijskim mogućnostima države. Nadalje, potrebna je primjena člana dva Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanje kao i provedba presude Evropskog suda za ljudska prava, kako bi svi građani BiH uživali jednaka prava.
Odbor za vanjsku politiku u Bruxellesu je naglasio da izričito podržava visokog predstavnika, čiji posao može biti završen tek kada su za to ispunjeni svi uvjeti.
Izvjestiteljica Pack smatra da nema alternative za reformu ustava BiH. Zatražila je od političkih predstavnika u BiH da pokažu više odgovornosti. U BiH će biti stabilnosti i blagostanja samo ako surađuju svi narodi. Mora se prekinuti vražiji krug etničkog nacionalizma.
Pack je poručila kako Evropa želi da ljudi u BiH konačno kreiraju svoju budućnost. To uključuje i izgradnju obrazovnog sistema, primjerenu integraciju izbjeglica, odlučnu borbu protiv korupcije te jačanje pravne države.
Odbor je pozdravio ostvareni napredak u vezi s pripremom za bezvizni režim i istaknuo važnost putovanja bez viza za građane BiH. Na tom putu građanima Bosne i Hercegovine pomoći će slovenska zastupnica Tanja Fajon, koja je danas u Odboru za slobode, unutarnje poslove i pravosuđe imenovana za izvjestiteljicu za viznu liberalizaciju za BiH i Albaniju.
(Fena)
EvropskI sud za ljudska prava izrekao je presudu u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine prema kojoj nemogućnost aplikanta da povrati prijeratni stan u Sarajevu predstavlja kršenje odredbi Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno kršenje člana 1. Protokola 1. uz Konvenciju (prava na imovinu).
Aplikant Branimir Ðokić je državljanin BiH i Srbije, rođen 1960. u Srbiji. Trenutno živi u Nišu.
Slučaj se tiče neuspjelih pokušaja aplikanta da povrati vlasništvo nad stanom, koji je ranije kupio u Sarajevu i napustio za vrijeme rata u BiH 1992-1995. godine, te da upiše svoje pravo vlasništva u zemljišnoj knjizi.
Đokiću, tadašnjem predavaču u Vojnoj akademiji smještenoj u Sarajevu 1986. godine dodijeljen je vojni stan, jedan od 16.000 stanova koje su u to vrijeme posjedovale Oružane snage bivše SFRJ (JNA).
JNA se formalno povukla iz BiH 19. maja 1992. godine, što je rezultiralo sa premještajem škole aplikanta u Srbiju.
Đokić se, daljim tokom događaja, pridružio tadašnjim Oružanim snagama Savezne Republike Jugoslavije, a nakon završetka rata, u augustu 1998. godine aplikant je podnio zahtjev za povrat stana u Sarajevu, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima iz 1998. godine.
Njegov zahtjev je bio odbijen u martu 2000. godine, s obrazloženjem da, u skladu sa članom 3a. spomenutog zakona, samo oni koji mogu dokazati status izbjeglica ili raseljenih lica imaju pravo na povrat svoje prijeratne imovine.
Iako je ta odredba bila ukinuta u julu 1999. od visokog predstavnika za BiH, ovo ograničenje je ostalo na snazi po pitanju vojnih stanova, čiji su vlasnici služili u oružanim snagama država sljednica bivše SFRJ, a u praksi to se najviše ticalo onih koji su (kao aplikant) služili u Oružanim snagama Savezne Republike Jugoslavije.
Odbijanje molbe aplikanta je poništeno od Vrhovnog suda Federacije BiH u decembru 2006. godine i vraćeno na ponovno odlučivanje na Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je odbio aplikanta sa njegovim zahtjevima...
U martu 2006. godine Dom za ljudska prava je utvrdio da Aplikantova nemogućnost da povrati vlasništvo nad stanom i bude upisan kao vlasnik u zemljišnoj knjizi, predstavlja miješanje države BiH u njegovo pravo na imovinu, garantovano članom 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju.
Međutim, Dom za ljudska prava je utvrdio i da Đokićeva služba u Oružanim snagama Savezne Republike Jugoslavije predstavlja nelojalnost prema BiH, te da stoga, imajući u vidu kratko trajanje stanarskog prava aplikanta i činjenicu da je aplikant imao pravo na naknadu, miješanje BiH bilo opravdano.
Do danas, aplikantu, koji nije uspio da povrati vlasništvo nad stanom u Sarajevu, nije dodijeljen ni stan u Srbiji, već dobiva naknadu za stanarinu od srbijanskih vlasti u iznosu od otprilike 100 eura.
Aplikacija je podnesena Evropskom sudu za ljudska prava 9. decembra 2003. godine. Komentari treće strane su uloženi od Vlade Republike Srbije.
Presuda je donesena u Vijeću od sedam sudija u sastavu - Nicolas Bratza (Ujedinjeno kraljevstvo), predsjednik, Giovanni Bonello (Malta), Ljiljana Mijović (BiH), David Thór Björgvinsson (Island), Ján Šikuta (Slovačka), Ledi Bianku (Albanija), Mihai Poalelungi (Moldovija), sudije, i Fatoş Araci, zamjenik Odjela registrara, saopćeno je iz Registra Evropskog suda u Strasbourgu.
(Fena)
Nedelju dana nakon što je naša redakcija pisala o firmi Naftni Terminali Federacije u Pločama, ovaj slučaj danas dobija novi epilog. Sud u Metkoviću je uveliko potvrdio optužnicu protiv bivšeg generalnog direktora ovog preduzeća Josipa Tomića, kada je NTF na svoj račun uplatio 1,3 miliona KM, kako bi nastavio sa radom, a dan ranije britanska firma Deltagrip pred Trgovačkim sudom u Dubrovniku zatražila da se preispitaju uslovi za pokretanje stečaja preduzeća iz Ploča.
Općinski sud u Metkoviću potvrdio je 17. maja 2010. godine optužnicu protiv Josipa Tomića, bivšeg direktora Naftnih Terminala Federacije (NTF) u Pločama. Optužnicu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću sredinom decembra 2008. godine, nakon čega je Tomić uložio prigovor. Nakon dodatne istrage odvjetništvo je podnijelo dopunjenu optužnicu, a sud je Tomićev zahtjev odbio kao neosnovan.
Tomić se tereti za sklapanje štetnog ugovora i nesavjesno poslovanje. On je u oktobru 2006. godine britanskoj firmi Deltagrip dao u najam skladište za naftu po daleko nižoj cijeni od ostalih klijenata. U prvobitnoj optužnici je iznos štete za period od 13 mjeseci procijenjen na preko 580.000 KM. Na zahtjev Jure Kežića, zamjenika općinskog državnog odvjetnika, sud je prihvatio da se iznos štete poveća na blizu 850.000 KM za period od 18 mjeseci.
Osim toga, u optužnici je navedeno da je Tomić u 2006. i 2007. godini sa dobavljačima ugovarao kupovinu opreme po znatno većim cijenama od tržišnih. Na taj način je oštetio NTF za oko 240.000 KM.
Protiv ovog rješenja Općinskog suda u Metkoviću nije moguće uložiti žalbu.
(zurnal.info)
Najbolji strijelac njemačke Bundeslige, bh. reprezentativac Edin Džeko najvjerovatnije će i naredne sezone nositi dres Wolfsburga.
Izvršni direktor kluba Dieter Hoeness izjavio je za DPA da Wolfsburg nije primio zvaničnu ponudu za bh. napadača, koji će, po njegovim riječima, ostati u bivšem njemačkom prvaku.
Dvadesetčetverogodišnji Džeko do ponedjeljka uvečer mogao je napustiti Wolfsburg za rekordnih 40 miliona eura. No, Wolfsburg nije dobio ponudu za nogometaša, mada je interesovanje pokazao Manchester City.
Džeko je s 22 gola u prošloj sezoni bio najbolji strijelac Budneslige, a u sezoni 2008./2009., kada je Wolfsburg bio prvak, bio je drugi strijelac s 26 golova.
Reprezentativac BiH imao je klauzulu u ugovoru s Wolfsburgom, prema kojoj mu je njemačka ekipa bila dužna automatski odobriti pregovore sa svakim klubom koji plati 40 miliona eura. Klauzula je prestala da važi juče u ponoć.
(Fena)
Ljudi mu vjeruju, jer je sposoban opisati njihovu stvarnost onakvom kakva jeste, sirovu, znojnu, prljavu, smrdljivu, distorziranu, jadnu, bijednu, punu ljubavi koja boli
Odavno se nisam osjećao tako dobro u svojoj koži, u svom gradu. U subotu, 29.05.2010. godine u Mostaru odavala se počast najautentičnijem rock autoru na ovim prostorima od rata naovamo. Baš počast. Sve je bilo kako je trebalo biti i kako Graha zaslužuje.
Negdje oko 20 sati dvorište ispred OKC Abraševića počelo se lagano puniti najraznovrsnijom galerijom likova koju kod nas možete zamisliti. Bili su tu mladi punkeri s plastičnim dvoguzama piva, metalci sa svojim ruksacima i lozom u rukama, mladi novinari, umjetnici svih provinijencija, nekakvi polušminkeri sa buteljama vina, i, tvrdim odgovorno, jer znam, svojim sam ih očima vidio, viđeniji likovi iz Red Armya i Ultrasa na jednom mjestu. Otkud to, vrag bi ga znao, ali postalo je jasno kad su se iz sale začuli prvi rifovi i sala se počela puniti. Odmah je bilo jasno da Diplomatz ima magiju, ljudi mu vjeruju i u stanju je, on sam s gitarom, svojim performansom ispuniti stadionsku binu. A ljudi mu vjeruju, jer je sposoban opisati njihovu stvarnost onakvom kakva jeste, sirovu, znojnu, prljavu, smrdljivu, distorziranu, jadnu, bijednu, punu ljubavi koja boli, mrtvih koje nikako da ostavimo da počivaju u miru, jer nam služe kao kusur u sitnointeresdžijskim prepucavanjima. Dvjestotinjak duša na jednom takvom koncertu za Mostar nije malo. I onda sam shvatio, postoje oni koji žele da se „upoznamo onakvi kakvi stvarno jesmo“, treba im istina, treba im netko tko je uspio formulirati ono što i sami osjećaju. Ej, klinci su pratili Grahu u glas, sala je frcala emocijama, vidio sam neke slučajno zalutale Amerikance koji su objesili vilicu kad su vidjeli što se događa, pogledali su oko sebe, a nekakav strah im je ispunio oči, nije to bilo veče za njih, nisu nikako mogli shvatiti što se događa, nisu imali šanse, jebiga, tu se događala naša istina, tu je pjevao naš Psiho, ne njihov. Kad je Graha zapjevao „...Sestro...“ knedla mi je zapela u grlu, borio sam se sa suzama, a jedna moja prijateljica je izronila iz mase pijanih i znojnih tijela sva uplakana, eto kako je to bilo i što je Diplomatz napravio tu noć.
A Diplomatz, kako ga opisati? Diplomatz je dobar lik, prije svega. Diplomatz je veliki performer. Diplomatz je veliki autor. Satan Panonski se rezao na bini, a Grahina svaka riječ krvari i plače. E sad, Satan izbaci Lou Reeda iz Velveta, doda svom nastupu malo Waitsovske pantomime, podruži se s Kuduzom i to je to, imate Grahu. Znate što, jeb'o sevdah, hoćete bh blues, evo vam Diplomtza, eto bluesa, eto doline suza, eto vam istina, dragi moji berači pamuka.
(zurnal.info)
Pet godina nakon što je Jyllands-Posten objavio sada već ozloglašene karikature, potresi još uvek traju. I to ne samo za karikaturiste
U Irskoj je uhapšeno sedmoro ljudi optuženih za planiranje atentata na švedskog karikaturistu Larsa Vilksa, koji je u listu Nerikes Allehanda objavio karikaturu glave proroka Muhameda sa telom psa. Jedan Somalijac napao je u Arhusu sekirom Kurta Vestergarda, najkontroverznijeg karikaturistu Jyllands-Posten-a. U Londonu, Fajzal Jamani, advokat iz Saudijske Arabije, preti da će se pozvati na ozloglašeni britanski zakon o kleveti i u ime svih 95.000 „Muhamedovih naslednika“ tužiti danske novine koje su objavile karikature.
Pet godina nakon što je Jyllands-Posten objavio sada već ozloglašene karikature, potresi još uvek traju. I to ne samo za karikaturiste. Pretnje i nasilje koje okružuju ove karikature imale su efekta i na pisce, izdavače, vlasnike galerija i pozorišne reditelje. Pre dve godine, jedan od vodećih američkih izdavača, Random House, odustao je od objavljivanja Dragulja Medine, lake, romantične priče o Ajši, najmlađoj ženi proroka Muhameda, strahujući da bi se knjiga mogla doživeti kao uvreda.
OTKAŽIMO MOCARTA
Kada je prošle godine Yale University Press objavio knjigu Karikature koje su potresle svet, naučnu studiju profesorke Jute Klausen o kontroverznim karikaturama, odbio je, na njeno iznenađenje, da karikature štampa u knjizi. Kada je časopis koji se bavi slobodom govora, Index on Censorship, objavio intervju sa profesorkom Klausen o odluci YUP-a, takođe nije želeo da objavi karikature.
Malo bih se dvoumio, ako ćemo iskreno“, kaže Ramin Grej, zamenik direktora Londonskog kraljevskog pozorišta, na pitanje da li bi postavio predstavu koja kritički govori o islamu. „Zavisi da li predstava vredi, ali, s obzirom na vreme u kojem živimo, bilo bi teško, jer biste bili zabrinuti da će se neko uvrediti i da će drama biti zaboravljena usred svih kontroverzi. To čoveka primorava da bude obazriv.“ U junu 2007., ovo pozorište je otkazalo novu adaptaciju Aristofanove Lisistrate, čija se radnja odvija u muslimanskom raju, iz bojazni da bi predstava mogla da izazove uznemirenje. Drugo londonsko pozorište, Barbican, izbacilo je delove predstave Tamerlan Veliki, iz istog razloga, dok je berlinska Deutsche Oper 2006. godine otkazala izvođenje Mocartove opere Idomeneo, jer se u njoj pojavljuje Muhamed.
zložbu fotografija iranske umetnice Soreh Hera, koja je prikazivala homoseksualce sa maskama Muhameda. „Neki ljudi u našem društvu bi mogli to da dožive kao uvredu“, rekao je direktor muzeja Vim Van Krimpen. De Volkskrant, holandski levičarski list, pohvalio je muzej zbog „velikog profesionalizma“ u uklanjanju slika.
Samoj Heri je prećeno smrću. Tim Marlo iz londonske galerije White Cube, kaže da je takva autocenzura sada uobičajena, ali da je „malo ko priznaje“.
Za mnoge je ovo znak suštinskog sukoba islamskih i zapadnjačkih vrednosti. Američki pisac Kristofer Kaldvel u svojoj kontroverznoj knjizi Osvrti na revoluciju u Evropi, objavljenoj prošle godine, tvrdi da su migracije muslimana u Evropu bile nalik kolonizaciji. „Otkad je pre pola veka došao“, kaže Kadvel, „islam se ogrešio o mnoge evropske običaje, ideje i državne strukture sa kojima je došao u kontakt.“ Islam „ne obogaćuje niti oplemenjuje evropsku kulturu; on je potiskuje.“
Ovu ideju o „sukobu civilizacija“ prvi put je spomenuo istoričar Bernard Luis pre dvadeset godina, posle afere sa Salmanom Ruždijem, a nekoliko godina kasnije ju je popularizovao američki politikolog Semjuel Hantington. Danas je ona skoro opšteprihvaćena. „Ponovo se“, kako kaže pisac Martin Ejmis, „zapad sukobljava sa iracionalnim, agnostičkim, teokratsko-ideokratskim sistemom koji se suštinski i nepomirljivo protivi njegovom postojanju“.
Pa ipak, čak i dok nastavlja da razvija svoju tezu o sukobu civilizacija, Kaldvel otkriva njene nedostatke. „Ono što sekularni Evropljani nazivaju islamom“, kaže on, „jeste niz vrednosti koje bi prihvatili Dante i Erazmo“. S druge strane, moderna, sekularna prava na kojima se sada temelje „ključne evropske vrednosti, šokirala bi Dantea i Erazma“.
Drugim rečima, ono što sada smatramo „evropskim vrednostima“ – individualna prava, sekularizam, sloboda govora – jesu moderne vrednosti, drugačije od onih koje su nekada pokretale evropska društva. Ne bi samo srednjovekovni Evropljani odbacili savremene evropske vrednosti. Odbacuju ih i mnogi današnji Evropljani. Britanska spisateljica Melani Filips se oštro protivi onome što doživljava kao „islamsko preotimanje zapada“ i onome što naziva „laganim približavanjem društvenom samoubistvu“, što je posledica prihvatanja muslimanskih imigranata. Pa ipak, blagonaklono gleda na islamsko odbacivanje sekularnog humanizma, koji razume kao „izopačenu i haotičnu kulturu trenutnog zadovoljenja poriva, u kojoj se porodice raspadaju, deca divljaju, a nasilje, nered i vulgarnost vladaju ulicama“. Muslimani su „zaključili da društvo koje ih primorava da se identifikuju sa tim predstavlja moralnu septičku jamu“, kaže Filips. „Nije nikakvo čudo što ga onda odbijaju.“ I Kaldvel smatra da, iako je trenutni sudar zapada i islama možda „bolan i nasilan“, on istovremeno predstavlja „infuziju kiseonika u sivi, cepidlački, materijalistički intelektualni život zapada“, na kome treba da budemo „zahvalni“.
Drugim rečima, ne postoji niz istorijskih evropskih vrednosti koje su u suprotnosti sa islamskim vrednostima. Niti danas postoji jedinstveni niz zapadnih vrednosti. Te iste vrednosti protiv kojih se radikalni islamisti bore – vrednosti sekularnog humanizma – jesu vrednosti kojih se gnušaju neki od najvećih kritičara islama.
ISLAMSKE VREDNOSTI
Ako ne postoji spektar „evropskih vrednosti“ koji prevazilazi istoriju, to isto važi i za „islamske vrednosti“. Kao i sve ostale religije, islam obuhvata niz verovanja i splet društvenih institucija, tradicija i kultura, koje povezuju ljude u posebnom odnosu prema onome što smatraju svetim. Tokom svoje istorije, ove institucije i kulture su transformisale čitanje Kurana i praktikovanje islama. Religije, kao i svi ostali društveni oblici, ne mogu a da se ne menjaju. Savremeni islam ne može da liči na onaj iz sedamnaestog veka, kao što ni današnja Meka ne može da liči na onaj grad iz Muhamedovog doba.
Islam se nije menjao samo vremenski, već i prostorno. Ova veroispovest, koja se proširila od obale Atlantskog okeana do indonežanskog arhipelaga i dalje, obuhvata narode koji su Kuran uklopili u mnoge svoje starije verske i društvene običaje. Ono što pakistanski Mirpurci doživljavaju kao tradicionalni islam, dosta se razlikuje od shvatanja severnoafričkih beduina. A tradicija britanskih Mirpuraca razlikuje se od tradicije Mirpuraca iz Mirpura. Francuski sociolog Olivije Roj ističe da „ključno pitanje nije šta tačno u Kuranu piše, nego šta muslimani tvrde da u Kuranu piše“. Postoji trajno neslaganje među muslimanima oko toga šta piše u Kuranu, dodaje on, „iako svi govore da je Kuran jasan i precizan“.
Čak ni tradicija, koja je navodno toliko duboko ukorenjena i nepromenljiva, poput one oko koje se isplela afera sa danskim karikaturama – zabrana predstavljanja lika proroka Muhameda – u stvari nije ni duboko ukorenjena niti nepromenljiva. Islam nije oduvek zabranjivao predstavljanje proroka. Zabrane su se pojavile tek u XVII veku. Čak su i tokom prethodnih 400 godina brojne islamske zajednice, posebno šiitska, prihvatale likovno predstavljanje Muhameda. U biblioteci Edinburškog univerziteta u Škotskoj, Nacionalnoj biblioteci u Parizu, njujorškom muzeju umetnosti Metropoliten, muzeju Tokapi palate u Istanbulu postoje persijski, otomanski i avganistanski rukopisi sa portretima proroka. Njegov se lik može videti i u mnogim džamijama – čak i u Iranu: na primer, mural iz XVII veka u džamiji Iman zahdah čah zaid u iranskom gradu Isfahanu prikazuje Muhameda sa jasno vidljivim licem.
Čak i danas samo malobrojni muslimani doživljavaju crtanje proroka kao problematično. Ubrzo po objavljivanju karikatura u Jyllands Posten-u, objavio ih je i egipatski list Al Fagr. Crteži su bili propraćeni negativnim komentarom, ali urednici Al Fagr-a nisu smatrali da treba da cenzurišu Muhamedovo lice, i zbog toga nisu trpeli nikakve posledice.
Verske i političke vlasti u Egiptu nisu se bunile zbog ilustracija u Al Fagr-u, iako su zahtevale izvinjenje od danskog premijera.
Ali ako ne postoji univerzalna zabrana prikazivanja Muhameda, zašto su se svi muslimani uvredili zbog karikatura? Pa, nisu. A oni koji jesu, uvredili su se zbog političkog fanatizma, a ne teološke revnosti.
Objavljivanje crteža 2005. nije odmah izazvalo reakcije, čak ni u Danskoj. Tek pošto su novinari, razočarani zbog izostanka kontroverze, kontaktirali neke imame i zatražili od njih odgovor, islamisti su prepoznali priliku, stvorenu ne samo karikaturama, već i osetljivošću danskog društva na njihovo objavljivanje.
Među prvima koji su bili kontaktirani, bio je i kontroverzni imam Ahmed Abu Laban, čovek ozloglašen zbog podrške Osami bin Ladenu i septembarskim napadima. On je iskoristio karikature kako bi sebe promovisao kao portparola danskih muslimana. Međutim, koliko god se trudio, u prvo vreme nije uspeo da izazove veće reakcije ni u Danskoj ni u inostranstvu. Bilo je potrebno da prođe četiri meseca histeričnog agitovanja i brojnih pritisaka od strane saudijskih diplomata da bi se izazvala veća kontroverza. Krajem januara 2006, Saudijska Arabija je povukla svog ambasadora iz Danske i pokrenula bojkot danske robe. U odgovoru na te postupke, brojne evropske novine su objavile karikature u znak „solidarnosti“ sa Jyllands-Posten-om.
Tek je tada taj problem pretvoren u manji diplomatski skandal. Počele su demonstracije i nemiri u Indiji, Pakistanu, Indoneziji, Egiptu, Libiji, Siriji, Iranu, Nigeriji, Palestini, Avganistanu i drugde. Zapaljene su danske ambasade u Damasku, Bejrutu i Teheranu. Ali, kako je Jute Klausen primetila, „ove proteste nisu izazvale karikature, već su oni bili deo konflikta u već postojećim žarištima“, poput severne Nigerije, gde praktično traje građanski rat između muslimana-salafista i hrišćana. Ona tvrdi da je nasilje koje je okruživalo sukob oko karikatura bilo „pogrešno predstavljeno“ kao izraz spontanog gneva muslimana „kojima se nisu dopale slike“. „To apsolutno nije tačno“, kaže ona. „Ove slike su zloupotrebljene od strane određenih političkih grupa u već postojećem sukobu oko islama“.
Zašto su novinari uopšte kontaktirali Abu Labana? Danski novinari su ga opisivali kao „duhovnog vođu“. Po zanimanju je bio građevinski inženjer, a islamista po ubeđenju. Njegovo Islamsko društvo u Danskoj je održavalo bliske veze sa Muslimanskim bratstvom, ali nije imalo veliku podršku među danskim muslimanima. Od ukupno 180.000 danskih muslimana, manje od 1.000 ih je prisustvovalo njihovim molitvama petkom.
Međutim, Abu Laban je bio ozloglašen zbog svoje podrške septembarskim napadima. Iz novinarske perspektive, bilo je logično zatražiti komentar od tako kontroverzne ličnosti. Ali to je bilo logično i u političkom smislu. Liberali sa zapada su ljude poput Abu Labana doživljavali kao prave, autentične predstavnike islama. Danski poslanik Naser Kader se priseća razgovora sa Tøgerom Seidenfadenom, urednikom levičarskog lista Politiken, koji je vrlo kritički pisao o karikaturama. „Rekao mi je da su te karikature uvredile sve muslimane. Ja sam mu odgovorio da nisam uvređen. On mi je na to rekao: Ali ti nisi pravi musliman.“
Drugim rečima, za liberale je biti pravi musliman podrazumevalo da moraš da budeš uvređen zbog karikatura. Ako se muslimanska autentičnost tako definiše, onda samo neko poput Abu Labana može da bude pravi glas muslimana. Danske karikature nisu samo, kako je Jute Klausen primetila, „postale oruđe ekstremizma, već su i na zapadu kreirale lažnu sliku toga šta muslimani „rade“ kad reaguju na karikature“. Ili, kako je Naser Kader rekao: „Vređa me to što novinari i političari doživljavaju fundamentaliste kao prave muslimane“. Mitovi o danskim karikaturama – to da svi muslimani mrze karikature i da je to ideološki sukob – pomogli su Abu Labanu da se transformiše u autentičnog predstavnika islama. Istovremeno, stavovi Abu Labana su potvrđivali mitove o danskim karikaturama.
Obrazac za ovakvo stvaranje mitova bio je slučaj Salmana Ruždija. Više od dvadeset godina od izricanja fatve, spremni smo da prihvatimo ideju da je čitava ova afera pokrenuta bogohuljenjem u Satanskim stihovima, koji su duboko uvredili sve muslimane. To nije istina.
Satanski stihovi su objavljeni u septembru 1988. Narednih pet meseci, dok ajatolah Homeini nije izrekao fatvu na dan sv. Valentina 1989, većina muslimana je ignorisala tu knjigu.
Kampanja protiv nje je uglavnom vođena na indijskom podkontinentu i u Britaniji. Ako ne računamo Saudijsku Arabiju, nije bilo previše entuzijazma za kampanju u arapskom svetu ili u Turskoj, niti u muslimanskim zajednicama u Francuskoj i Nemačkoj. Kada su saudijske vlasti pokušale da krajem 1988. zabrane knjigu u svim muslimanskim zemljama, malo ko se odazvao tom pozivu, osim država sa velikom podkontinentalnom populacijom, poput Južne Afrike ili Malezije. Čak je i u Iranu knjiga bila svuda dostupna i recenzirana je u mnogim novinama.
SATANSKI SKANDALI
Kao i u slučaju danskih karikatura, upravo je politika, a ne religija, pretvorila Satanske stihove u svetski događaj istorijskih razmera. Problem se prvo javio u Indiji, gde je islamistička grupa Džamat-e-islami, koju je Ruždi kritikovao u svom prethodnom romanu Sramota, pokušala da preko romana stekne političke poene u predizbornoj kampanji. Napadi na Ruždija su se iz Indije prelili u Britaniju, gde je Džamat imao čitavu mrežu različitih organizacija, koje je finansirala saudijska vlada. Od 1970. godine, Saudijska Arabija je koristila novac od nafte za finansiranje salafijskih organizacija i džamija širom sveta, da bi osigurali svoju poziciju predstavnika umme. Zatim je došla Iranska revolucija 1979, kada je svrgnut šah i uspostavljena islamska republika. Teheran je postao centar muslimanskog radikalizma, a ajatolah Homeini njegov duhovni vođa, što je predstavljalo direktan izazov Rijadu. Satanski stihovi su postali oružje u sukobu Saudijske Arabije i Irana. Rijad je zadao prvi udarac. Fatva je predstavljala pokušaj Irana da na njega odgovori.
Skandal sa Ruždijem je bio prekretnica u političkom i kulturnom životu zapada. Tada su mnogi problemi koji sada dominiraju političkim životom – multikulturalizam, sloboda govora, radikalni islam, terorizam – prvi put izbili na površinu. Tada je i naše poimanje tih problema počelo da se menja. Skandal oko Satanskih stihova predstavljao je pre svega politički, a ne verski sukob. Ali prihvativši mitove o tome da je čitava afera bila teološke prirode i o tome da su svi muslimani uvređeni tim romanom, mnogi liberali su zaključili da su u post-ruždijevskom svetu islamisti pravi predstavnici islama i da u pluralističkom društvu suživot nalaže veća ograničenja slobode govora.
Britanski muslimanski filozof Šabir Akhtar je u vreme skandala sa Ruždijem izjavio: „Autocenzura predstavlja razuman uslov u svetu strastvenih ubeđenja. To što Ruždi objavljuje o islamu ne tiče se samo njega. Tiče se svih nas – ne samo muslimana.“
Vremenom su se s tim složili i liberali na zapadu. Šta god da je u principu pravedno, kako danas mnogi tvrde, u praksi se mora udovoljavati verskoj i kulturnoj osetljivosti, jer je ona duboka. Kaže se da živimo u svetu u kojem se sukobljavaju različite kulture sa različitim vrednostima, od kojih nisu sve podjednako važne, ali je svaka važna u svom kontekstu. Da bi tako različita društva dobro funkcionisala i bila pravedna, moramo pokazati poštovanje za druge narode, kulture i mišljenja. Socijalna pravda nalaže ne samo da se svi pojedinci tretiraju kao politički jednaki, već i da njihova kulturna uverenja budu jednako priznata i poštovana. To je filozofija multikulturalizma. A u multikulturalnom svetu, izbegavanje nanošenja kulturne boli smatra se važnijim od slobode izražavanja, koja se često tumači kao apstraktno pravo. Po rečima sociologa Tarika Moduda: „Ako ljudi misle da zauzimaju isti politički prostor bez sukoba, moraju da ograniče svoje kritike osnovnih uverenja onih drugih.“ U post-ruždijevskom svetu, liberali su suštinski internalizovali fatvu.
Posledica svega ovoga je to da liberali sada podržavaju najreakcionarnije pojedince u muslimanskoj zajednici. Ruždijevi kritičari nisu ništa veći predstavnici muslimanske zajednice nego što je i sam Ruždi. I on i oni predstavljaju različita mišljenja u okviru muslimanske zajednice, kao i Naser Kader i Abu Laban. Ruždi je predstavnik radikalnog, sekularnog mišljenja, koje je osamdesetih bilo vrlo istaknuto. Ruždijevi kritičari su nastupali iz najkonzervativnije pozicije. Oni nisu vodili kampanju protiv Satanskih stihova da bi zaštitili različite muslimanske zajednice od nekontrolisanih napada mrzitelja muslimana, već da bi sačuvali svoj položaj u tim zajednicama od političkih napada radikalnih kritičara, da bi očuvali svoje pravo da budu pravi zastupnici islama, uskraćujući legitimitet svojim kritičarima. I jednim delom su u tome uspeli, jer su ih sekularni liberali prihvatili kao „autentične“ predstavnike muslimanske zajednice.
Britanski akcioni komitet islamskih poslova (UKACIA), udarna pesnica anti-ruždijevske kampanje u Britaniji, bio je sačinjen uglavnom od radikalnih islamističkih organizacija. Ove grupe su oformile jezgro Britanskog muslimanskog saveta, osnovanog 1977. godine, a političari i novinari su ih ubrzo prihvatili kao autentične predstavnike britanskog islama.
„Najveći deo organizacija sa kojima (britanski) državni predstavnici razgovaraju“, kaže sociolog Četan Bat, stručnjak za verski ekstremizam, „su pod uticajem, dominacijom ili su samo paravan Džamal-e-islamija i Muslimanskog bratstva. Njihova politika je strogo zasnovana na politici radikalne islamske desnice, i ona ne predstavlja politiku ili težnje većine muslimana u ovoj zemlji“.
Naravno da ne. Ankete redovno pokazuju da samo oko 5% muslimana smatra BMS svojim predstavnicima. Ali zvanična podrška koja se pruža takvim organizacijama u postruždijevskom dobu iskrivljuje percepciju muslimanskih zajednica u Britaniji, a u određenoj meri i muslimansko razumevanje svoje zajednice. I to ne samo u Britaniji. Naser Kader smatra da se nešto slično dešava i u Danskoj. „Samo nekoliko meseci pre skandala sa karikaturama, premijer je pozvao Abu Labana na skup o terorizmu. Ljudi poput mene su govorili da on predstavlja samo nekolicinu ljudi. Ali niko nije hteo da sluša. Država je smatrala da ako razgovara sa nekim ko izgleda kao musliman, onda razgovara sa pravim muslimanima. Ja ne izgledam onako kako oni zamišljaju muslimane – nemam bradu, nosim odelo, pijem – dakle, nisam pravi musliman. Ali većina muslimana u Danskoj više liči na mene nego na Abu Labana.“
Osamdesetih, kad sam ja stasavao, pojam „radikalni musliman“ je označavao militantnog sekularistu, nekoga ko nije kritikovao samo rasizam, već i uticaj džamija.
Nekoga kao što sam ja. Naravno, danas taj izraz znači nešto sasvim suprotno – „radikalni“ su verski fundamentalisti. Zašto se to desilo? Uglavnom zbog razočaranja u sekularnu levicu, s jedne, i zbog institucionalizovanja multikulturalne politike, sa druge strane. Razočaranje u sekularnu politiku, raspad levice, i napuštanje politike univerzalizma zarad politike etničkog partikularizma od strane levice, doprinelo je da se mnogi sekularni Azijati okrenu islamizmu, kao alternativnom pogledu na svet. Istovremeno, pojava multikulturalizma i politike identiteta doprinela je stvaranju tribalnijih društava i srušila težnje ka univerzalnim vrednostima.
Ovakav razvoj događaja je u muslimanskim zajednicama doprineo urušavanju progresivnih trendova i jačanju verskih šovinista. Sekularni muslimani se smatraju izdajnicima sopstvene kulture, a radikalni islam postao je ne samo prihvatljiviji, već za mnoge i autentičniji. Gušenjem sekularne tradicije, militantni islam je postao jedino utočište za ogorčenu omladinu.
Liberalna politika multikulturalizma nije stvorila radikalni islam, ali je doprinela stvaranju prostora za njega, koji ranije nije postojao u zapadnim društvima. Ona je obezbedila i lažni moralni legitimitet za islamske argumente. Kad god neki političar kritikuje neko „uvredljivo“ delo, kad god neke novine objave izvinjenje zbog uvrede, kad god neki novinar kaže nekome poput Nasera Kadera da nije „pravi“ musliman, moralna pozicija islamista jača. Uvek će biti ekstremista koji prete smrću karikaturistima ili spaljuju novinske redakcije. Protiv toga se ne može mnogo uraditi. Ali zato možemo odbiti da kreiramo kulturu koja ohrabruje takve ljude, prihvatajući ih kao legitimne predstavnike svojih zajednica.
(Sa engleskog preveo Ivica Pavlović, preneseno sa Peščanik.net)
«Objavite da nemamo struje već mjesecima», rekao je za Žurnal prije par dana jedan željezničar na postaji u Stanarima. Rezignirano je konstatovao da je sve propalo i da je nekada moćna firma postala sopstvena bolesna sjena. Željeznica bez struje djeluje kao pepretum mobile, ali je istina da je većina malih postaja isključena sa mreže, te da željezničari uz svjetlost fenjera spuštaju i podižu rampe. Vratili su se vijekovima unatrag. U posljednje četiri godine, Željeznicama je zadat smrtonosni udarac, a sveprisutnu anarhiju niko i ne pokušava primiriti. Osnovni cilj menadžmenta, na čelu sa Petkom Stanojevićem, jeste spriječiti da nezadovoljstvo radnika eksplodira prije oktobarskih izbora i sve je podređeno tome. Podaci o gubicima su šokantni, čak i oni frizirani u naručenim revizorskim izvještajima. Jednostavno, strašnu rupu nemoguće je bilo kakvim sredstvom ili računovodstvenom gimnastikom prikriti.
DODIKOVI SKRETNIČARI
Za samo četiri godine SNSD-ove vlasti, gubici su dostigli fantastične razmjere. Prateći revizorske izvještaje od 2005. do 2009., nemoguće je ne primijetiti svjesno urušavanje ovog vrijednog sistema. Tako je na kraju 2005. (premijer bio Pero Bukejlović) konstatovan gubitak od cca 1,7 miliona maraka, da bi promjenom vlasti (dolazak Milorada Dodika za predsjednika Vlade RS u martu 2006.-e) i menadžmenta u Željeznicama, gubitak na kraju te godine porastao za cijelih 14 miliona i iznosio je cca 15,7 miliona maraka. Krajem iduće godine on je cca 13,7 , da bi godinu kasnije (2008.) ponovo «skočio» na 14,5 miliona. U 2009. dolazi do ekspanzije gubitaka i oni se penju na 22 miliona maraka. To su gubici koje su konstatovali revizori kroz frizirane i netačne knjige Željeznica Srpske. Stvarni gubici su mnogo veći i strašniji.
Od kako je SNSD preuzeo željeznicu svake godine povećavao se gubitak firme. Potvrđuju to i sljedeći podaci: tokom 2008. Uprava je u dva navrata podigla komercijalne kredite (šest miliona plus 15 miliona) da održe poslovanje preduzeća koje je i te godine bilo 14,5 miliona u gubitku. Znači samo te godine, da nije bilo kredita, gubitak bi iznosio 35 miliona maraka. Tokom 2005. i 2006. ukupni gubici su bili oko 24 miliona, što znači da su za četiri godine SNSD-ovi kadrovi napravili 60 miliona maraka dubioze.
POPRAVLJANJE NEPOPRAVLJIVOG
Kako bi održali socijalni mir u Željeznicama RS krenuli su ovoj godini u nova zaduživanja, te povlaće kredite od 20 miliona i od 16 miliona maraka, što sa kamatama na njih, daje ovih 40 miliona maraka zaduženja. (Uz onih 60 miliona iz prethodne četiri godine, to je ravno 100 miliona maraka). Na taj način bi se isplatile plate željezničarima i pobune ne bi bilo, a nakon oktobra šta bude sa njima, jer će tada sistem pući kao ledenica Odluke o kreditnom zaduželju su donesene, a ključni čovjek je Ministar saobraćaja Nedeljko Čubrilović, koji raspolaže državnim paketom akcija i praktično kontroliše Skupštinu akcionara (65 posto je u rukama Vlade RS), te može raditi šta hoće, posebno zbog činjenice da mali akcionari nisu organizovani. Krediti su dignuti pod motom «popravljanje likvidnosti», što je nonsens i obmanjivanje javnosti, jer termin «popravljanje likvidnosti» znači da postoji ekonomska ravnoteža između prihoda i rashoda, ali je u određenom periodu narušena, te se javlja nelikvidnost u odnosu na predviđeni plan. Kod Željeznica RS sasvim druge stvari su u pitanju. Menadžment je u posljednje četiri godine nekontrolisano povećao troškove, te povećao broj radnika, a sve da bi se zadovoljili apetiti vladajuće oligarhije. Uz sve to, da bi prikrili kriminal i suzbili nezadovoljstvo, oko 500 radnika tokom prošle godine nagrađuju izmjenama stručne spreme u njihovu korist, čime dodatno povećavaju izdvajanja. Uz sve to, u posljednje četiri godine zaposleno je 800 novih radnika, koji, objektivno, ne mogu zaraditi plate koje primaju.
FALSIFIKOVANI UZROCI NESREĆA
Bitno je napomenuti da je prethodna vlast dobila kredit od evropskih banaka kako bi provela program rješavanja viška radnika i stabilizacije sistema zbog enormno visokih troškova plata u to vrijeme. Tim kreditom, redukovan je broj radnika na 3.050, a trebalo ga je svesti na 2.600. Rasturači BiH ignorišu ove projekte, a od željeznica prave poligon za stranačko udomljavanje, što se direktno odražava na troškove plata, koji se sa 35 miliona u 2007. godini povećavaju na fantastičnih 51 milion u prošloj godini. U isto vrijeme prihod od prevoza je sa 36 miliona u 2007. godini pao na 31 milion u prošloj, te je iz ovih podataka jasno kakav se čini zločin. Lažno se za ove probleme optužuje svjetska kriza, a riječ je, u stvari, o nemogućnosti da radionice pružaju usluge kao ranije, jer su uništene. Tako se više uopšte ne održavaju i popravljaju stotine teretnih kola, lokomotive, a ni pruga se ne održava. Svi planovi poslovanja su fiktivni.
Nijedan od pomenutih kredita nije razvojnog karaktera, već je njima kupovan socijalni mir, a plaćane su obaveze samo onim dobavljačima koji su davali procenat Stanojeviću i njegovim gaulajterima. Upravo zbog toga, sve željezničke radionice su stale i ništa ne rade, jer nemaju čime da rade, pošto u njih ništa već godinama nije uloženo.
Održavanje kapaciteta skoro da i ne postoji, a radionice već odavno ne pružaju usluge drugim željeznicama, jer nemaju šta ponuditi. Ništa više ne radi, a kapaciteti koji su održavali željeznicu su jednostavno rečeno potpuno uništeni. Brojne nesreće posljedica su javašluka, a uzroci nesreća su falsifikovani. Pravi uzrok je nemar u održavanju sistema, ali ko mari ovdje za zakon.
MODERNIZACIJA
Željeznica se pljačka na sve moguće načine, a jedan od omiljenih su studije. Tako je u režiji vlade RS investirano u Studiju modernizacije željeznica. Posao je na namještenom tenderu dobila italijanska firma ISAF i isplaćeno joj je 2,2 miliona KM, iako njen predložak, prema riječima stručnjaka, ne vrijedi ni 100 maraka. Milorad Dodik je taj posao dogovorio prilikom svog boravka u Italiji, a finiširan je u kafani «kaldera» u Laktašima.
CRNI FOND
Jedan značajan broj novozaposlenih je za radno mjesto plaćao između pet i sedam hiljada maraka. Dobar dio tog novca otišao je u crni fond iz kojeg će se finansirati izbori u ovom dijelu RS.
(zurnal.info)
Nedavno je iz JU Park prirode Vrelo Bosne objelodanjena alarmantna vijest kako je voda na izvoru rijeke Bosne bakteriološki neispravna. Dakle, zagađena. Nakon nekoliko provjera ustanovljeno je da je nivo bakterija toliki da se voda ne može koristiti za piće. Čak su iz JU Park prirode Vrelo Bosne upozorili kako postoji prijetnja da se zagadi i izvorište Bačevo, odakle stiže voda na česme u preko 70 posto domaćinstava u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.
Na ovo upozorenje još uvijek nema reakcije nadležnih institucija, osim što su uposlenici JU Park prirode Vrelo Bosne na vidnim mjestima istakli kako voda nije za piće. Tako je uništena jedna od najvećih sarajevskih turističkih atrakcije, jedinstveno mjesto gdje su posjetioci mogli da se napiju vode direktno sa izvora.
Magazin Žurnal je već ranije upozoravao (VIDEO: Ekološka bomba na Igmanu) kako Vrelu Bosne ali i drugim izvorištima u okolini Sarajeva prijeti opasnost da budu zagađeni. Naravno, reakcije nije bilo.
Možda će ove fotografije nekoga upozoriti kakva katastrofa prijeti i Vrelu Bosne i građanima glavnog grada BiH.
(zurnal.info)
Nakon 33 izvođenja na matičnoj sceni Ateljea 212, mjuzikl "Kosa", u režiji i adaptaciji Kokana Mladenovića, 5. juna bit će izveden u Narodnom pozorištu Sarajevo.
Mjuzikl će biti izveden dva puta i to u 13.00 i 19.30 sati.
"Kosa" kao glas mlade generacije koja želi da se izbori za neko drugo, novo doba, obilježila je ovogodišnju beogradsku pozorišnu sezonu, o čemu svjedoči više od 10.000 gledatelja za samo tri mjeseca izvođenja, kaže se u saopćenju beogradskog Ateljea 212.
Glavne uloge igraju Sergej i Branislav Trifunović, Gordan Kičić, Ivan Jevtović i Jelena Gavrilović.
Sa sarajevskom publikom glumci Ateljea 212, kako se dodaje u saopćenju, podijelit će pjesme o ljubavi, toleranciji, solidarnosti, pjesme pobune protiv globalne postavke svijeta, protiv besmislenih ratova, nepravde, pjesme koje i dalje imaju istu snagu i važnost.
"Kritika rata i oda slobodnoj ljubavi u novoj verziji postala je veliki protest protiv svih devijacija svijeta u kome danas živimo, sa besramnim uticajem kapitala na naš život, sa ratovima koji se vode iz multikorporacijskih interesa i svih problema koji čine sumornu planetarnu stvarnost na početku ovog vijeka. Protiv takvog svijeta se, hrabrošću i maštom, bore mladi ljudi u predstavi Kosa", navode iz beogradskog Ateljea 212.
(Fena)
