Danas uhapšeni Naser Palislamović, osumnjičen za organizovanje terorističkog napada u Bugojnu u kome je jedan policajac poginuo a četvero ranjeno, poznat je policiji i tužilaštvu već nekoliko godina. U optužnici protiv Rijada Rustempašića iz decembra prošle godine o Palislamoviću je napisano nekoliko stranica. Istragom je utvrđeno da su Rijad i Naser bili prijatelji ali da su se razlikovali u nekim stavovima o vjeri. U debelom Palislamovićevom dosjeu spominju se krađa kablova i pčela, kupovina i prevoz oružja te porodično nasilje. Žurnal objavljuje dijelove optužnice u kojima se spominje Palislamović.

 

Usamljeni terorista

Još jedna osoba koja se spominje u vezi sa ovim predmetom je Naser Palislamović.

Palislamović (JMBG 24039731028383), LK #04CTE9268, je rođen 3.3.1973. godine u Ključu, Bosna i Hercegovina. Palislamović nije lišen slobode skupa sa Rustempašićevom terorističkom grupom (Rijad Rustempašić, Abdulah Handžić, Edis Velić i druge njima poznate osobe), ne dovodi se u vezu sa grupom za neovlašteni promet (Rijad Rustempašić, Edis Stroil i Muhamed Rustempašić), niti je izvršen pretres njegovog stana skupa sa ostalima u martu 2008. godine.

Međutim, operativni podaci o Palislamoviću su pokazali da i on dijeli iste vjerske navike, te izgled i način odijevanja kao i Rijad Rustempašić, Abdulah Handžić, Edis Velić, Edis Stroil, Muhamed  Rustempašić, te Muhamed Nalbantić, Muhamed Meco, Amel Selimović i drugi.

Poznato je da je Palislamović bio član Aktivne islamske omladine na području Ključa; on je navodno zagovarao napad na bazu SFOR-a u Ključu – ali ostali u tom ogranku Aktivne islamske omladine nisu se slagali s tom idejom o napadu, tako da ih je on obavijestio da će to izvesti sam – nakon čega je izbačen iz te organizacije.

Operativni podaci o Palislamoviću su pokazali da je bio pripadnik vehabijskog pokreta i da je javno zagovarao te stavove; često se verbalno sukobljavao sa ostalim pripadnicima Aktivne islamske omladine u Ključu, posebno zbog načina na koji je klanjao u džamiji. Palislamović je ispoljavao svoj vjerski fanatizam prema članovima uže porodice, prema supruzi i djetetu – što je dovelo do toga da je Centar za socijalnu skrb u Ključu poveo postupak protiv njega zbog zlostavljanja sina kojeg je tjerao da uči o džihadu, uz stalno zlostavljanje i izgladnjivanje.

Poznato je da se Palislamović družio sa Rijadom Rustempašićem, Abdulahom Handžićem, i Edisom Velićem i prije i poslije njihovog hapšenja u martu 2008. Kako je već navedeno u jednom trenutku su se Rijad Rustempašić i Palislamović “razišli” i nisu bili u kontaktu, iako je Rijad Rustempašić imao Palislamovićevu zatvorsku adresu što dokazuje koverta koja je pronađena u stambenim prostorijama Rijada Rustempašića prilikom pretresa u martu 2008. godine.

Krađe, krivotvorenja, eksploziv...

Palislamović je osuđen za veći broj krivičnih djela:

1) teška krađa (iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona SR BiH, Općinski sud Ključ, predmet br. K-3/90, 29.3.1990. kojom se određuje mjera pojačanog nadzora starateljskog organa i roditelja;

2) krivotvorenje (iz člana 282. Krivičnog zakona FBiH, Općinski sud Ključ, predmet br. K-49/02, 12.4.2004. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 mjeseca);

3) nasilje u porodici (iz člana 224. Krivičnog zakona FBiH, Općinski sud Sanski Most, predmet br. K-19/05, 24.10.2005. godine, potvrđeno Presudom Kantonalnog suda Kzz-141/05, od 10.4.2006. godine, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci);

4) ugrožavanje sigurnosti (iz člana 183. stav 1. Krivičnog zakona FBiH, Općinski sud Bosanska Krupa, predmet broj K -138/05, 20.7.2006. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine);

5) ugrožavanje sigurnosti (iz člana 183. stav 1. u vezi sa krivičnim djelom oduzimanje ili uništenje službenog pečata ili službenih spisa (iz člana 367. krivičnog zakona FBiH i nasilje u porodici (iz člana 224. Krivičnog zakona FBiH), Općinski sud Sanski Most, predmet br. 022-0-k-06-000 004, 14.4.2006. potvrđeno od strane Kantonalnog suda u Bihaću, predmet br. 022-0-k-06-000 004, od 12.10.2006. godine, što je potvrđeno od strane Kantonalnog suda u Bihaću, pretmet broj 001-0-Kzz-06-000 071, osuđen na kaznu zatvora od 11 mjeseci); i krađa (iz člana 287. Krivičnog zakona FBiH, Općinski sud Sanski Most, predmet br. 022-0-k-08-000 019, 8.5.2008. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine).

U 2004. godini, u jednom od ovih predmeta, izvršen je pretres objekta koji je koristio Palislamović kojom prilikom je pronađeno 13,4 kg eksploziva TNT, 11 ručnih bombi, 328 metaka (7,62 mm) i određena količina vojne opreme.

Pored toga, Palislamović je suđen i oglašen krivim za krvično djelo namjernog nanošenja tjelesnih povreda, iz člana 223. Krivičnog zakona Njemačke, u Osnovnom sudu u Remsheidu, Njemačka, predmet br. 9DS 513 (39) js 22067/98, 7.4.1999. godine, te osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 4 mjeseca.

Pored toga, Palislamović je osuđen za krivično djelo sitne krađe iz člana 165. Krivičnog zakona Republike Slovenije, u Općinskom sudu u Ljubljani, Slovenija, predmet br. K-523/91, od 17.12.1991. godine na zatvorsku kaznu u trajanju od 1 mjesec i 15 dana zatvora.

Izjave svjedoka: Poznat nam je Palislamović

... izjavljuje da mu je poznato da se Rijad Rustempašić i Naser Palislamović poznaju odranije, ali isto tako misli da nisu u dobrim odnosima radi različitog tumačenja vjere; ... misli da je Naser dobar musliman i da se drži propisa vjere Islama; rekao je da se Naser uglavnom bavi građevinom, da je bio oženjen i da je imao dvoje djece, ali da se sa ženom rastao i da su mu djeca smještena u dom; ... ne zna gdje Naser trenutno živi, ali mu je poznato da je ranije živio negdje iznad pekare “As” u Sarajevu; misli da je Naser sretna osoba i da živi od svog rada; čuo je da je Palislamović bio osuđivan i da je već odslužio zatvorsku kaznu, a misli da je osuđen zbog “krađe pčela” (košnica);

Svjedok izjavljuje da Palislamović, iz Ključa, živi u Sarajevu (ali da je možda u zatvoru); kaže da je Palislamovićeva majka iz Velečeva gdje i ona živi, tako da se često sretnu kada on dođe u posjetu rodbini; otprilike 2003. godine, Rijad Rustempašić i Palislamović su se prvi put sreli u džamiji; kružile su priče da je Palislamović krao PTT kablove u Ključu zbog žica od bakra u njima (Palislamović je navodno preprodao tu žicu); misli da je Palislamović sada možda u zatvoru zbog neke krađe; nije sigurna za Muhameda Nalbantića, ali zna samo za jednog Muhameda koji je prijatelj Rijada Rustempašića i da je Muhamed oženjen Aminom i da imaju troje 3 djece i da žive na Sedreniku;

Insajderu nije poznato da li Rijad Rustempašić odlazi u Hadžiče kao niti gdje se taj grad nalazi; o Naseru Palislamoviću čula je od Rijada Rustempašića i drugih, da živi u Ključu, da prakticira vjeru i da se oblači kao i Rijad Rustempašić; nije joj poznato da li Rijad Rustempašić održava kontakte sa Palislamovićem; od ljudi u Ključu čula je da je prije 3 godine Palislamović osuđen (u vezi nečega sa minama);

Kad je upitan za Nasera Palislamovića, insajder je rekao da ga poznaje jer mu je Stroil poslao 3000 eura iz Njemačke za kupovinu oružja i sličnih stvari, i da je Palislamović zadržao novac za sebe; Stroil i Rijad Rustempašić su obojica rekli insajderu šta je Palislamović uradio; Insajder je rekao da također zna da je Palislamović dobio zatvorsku kaznu za krađu košnica u Travniku ili Bugojnu, i da je služio tu kaznu u periodu u kojem se Insajder sastajao sa Rijadom Rustempašićem i ostalima; Insajder je rekao da Rijad Rustempašić takođe poznaje Palislamovića, i da je on (Rijad Rustempašić) potvrdio insajderu da je čuo za te 3000 eura od Edisa Stroila; Insajder nikada nije upoznao Palislamovića niti zna kako on izgleda.

FUP: Povjerljivi dokumenti

Unatoč sličnim vjerskim uvjerenjima, izgledu i načinu oblačenja koji su im zajednički, nije puka slučajnost da su se osumnjičeni Rijad Rustempašić, Abdulah Handžić i Edis Velić družili sa nekim ko je bio osuđen za ovako teška krivična djela odnosno nasilna krivična djela. A s obzirom na navedenu nazaposlenost i raniju osuđivanost osumnjičenih neko bi pomislio da bi traženje posla, nastojanje da poboljšaju svoje životne uvjete bilo važnije i uputnije za njih nego posjećivanje nekoga ko je osuđen (naročito za nasilna krivična djela).

Nakon toga, direktor Federalne uprave policije uputio je hitan i strogo povjerljiv dopis glavnom tužiocu Tužilaštva BiH u januaru 2008. godine u kojem mu je skrenuta pažnja na Rijada Rustempašića i ostale i zatraženo hitno provođenje posebnih istražnih radnji. U tom dopisu, direktor FUP-a između ostalog navodi da je Rijad Rustempašić bio vojnik, da je povezan sa problematičnom osobom po imenu Naser Palislamović, da je povezan sa osobama koje su pripadnici vehabijskog pokreta, da je Rijad Rustempašić i ranije bio pod istragom zbog pripadnosti takozvanoj Bugojanskoj grupi koja je podmetala bombe u kuće hrvatskih povratnika na području Bugojna, da je u operaciji Žetva koju je SFOR provodio 2004. godine kod Rijada Rustempašića pronađena velika količina naoružanja i municije, da su Rijad Rustempašić i pomenuti Naser Palislamović bili suoptuženi i da su osuđeni za tešku krađu zbog toga što su ukrali 1.976 metara visokonaponskog kabla čime su nanijeli štetu Elektroprivredi BiH, da je Rijad Rustempašić usko povezan i da dijeli iste stavove sa Jusufom Barčićem te da su svoj način prakticiranja vjere pokušali nametnuti u nemalom broju džamija, što je dovelo do niza incidenata, da su Rijad Rustempašić i 3 druga pripadnika vehabijskog pokreta (Abdulah Handžić, Edis Velić i jedna nepoznata osoba) bili na Čvrsnici tokom 2007. godine gdje su se obučavali i vježbali gađanje iz automatskog naoružanja i pištolja.

Ostale informacije prikupljene tokom istrage pokazale su da je Rijad Rustempašić u jednom periodu bio vrlo blizak sa Naserom Palislamovićem iz Ključa a prestali su se družiti malo prije nego što su izvršeni prvi pretresi i hapšenja u okviru istrage u martu 2008. Njih dvojica, Rijad Rustempašić i Palislamović bili su pripadnici "Vehabijskog pokreta" Sanski Most, i navodno su zajedno išli u područje Vučja Luka-Čavljak u blizini Barica – mjesta gdje je FMUP, na osnovu informacija koje je dobio od OSA-e, pronašao mine, eksploziv i slične predmete.

Jedini oslobođen optužbi

Pored navedene osude, Rijad Rustempašić je osuđen i na Općinskom sudu u Sanskom Mostu u predmetu br: K-156/05 od 28.05.2006, za krivično djelo utaje iz člana 290. stav 5. Krivičnog Zakona FbiH. Rustempašić je osuđen zajedno sa suosumnjičenim Vejsilom Nurkićem zbog krađe električnog kabla. Rustempašić je proglašen krivim i izrečena mu je kazna zatvora od mjesec dana (uslovno godinu dana). Interesantno je da je tadašnji prijatelj Rijada Rustempašića, Naser Palislamović, bio optužen u istom predmetu, ali je oslobođen optužbi.

(zurnal.info)

Jedan policajac je poginuo a nekoliko osoba zadobilo je teže ili lakše povrede u snažnoj eksploziji koja je jutros oko pet sati odjeknula kod zgrade bugojanskog MUP-a.

Kako nezvanično saznajemo, radi se o policajcu Tariku Ljubunčiću, koji je u vrijeme eksplozije sa još nekoliko svojih kolega dežurao na radnom mjestu u Policijskoj stanici Bugojno. Policajka Edina Hindić (26) koja je ranjena u ovom napadu trenutno se nalazi na KCUS-u.

Od snažne detonacije popucala su stakla na zgradama udaljenim i do 300 metara od Policijske stanice, a kako saznajemo eksplozija se čula i u najudaljenijim dijelovima Bugojna.

Nezvanično se takođe saznaje da je uhapšen Haris Čaušević zvani OKS, koji je od ranije poznat policiji i koji je kako se navodi priznao učešće u ovom napadu. 

 

Prema nezvaničnim informacijama koje je saopćila Federalna televizija, ovaj napad se dovodi u vezu sa vehabijskim pokretom. Još uvijek se ne zna o kakvoj je eksplozivnoj napravi riječ, ali je činjenica da je imala veliku razornu moć. Stanovnici Bugojna su i dalje u strahu.

Sadik Ahmetović koji je bio na licu mjesta, izjavio je da je ovo klasičan teroristički napad na državnu instituciju i da se protiv ovakvih pojava, država treba boriti u preventivi.

 

Policija za sada nije dala zvaničnu izjavu, ali se očekuje da na lice mjesta dođe državna tužiteljica koja će voditi cjelokupnu istražnu radnju, nakon čega će biti saopćene i zvanične informacije povodom ovog terorističkog napada.

 

(Fena/RTVFBiH/zurnal.info)

Vlada FBiH nema pojma koliko ukupno ima računara a još manje zna koliko računara koristi legalan softver. Ipak, to nije spriječilo Vladu FBiH da u prošloj godini na ime pretplate za korištenje softvera Microsoftu isplati 740.104 KM.

“Prema Izvještaju o izvršenju strateškog ugovora Vlade FBiH sa kompanijom Microsoft BiH za period 2007-2009.godine, sačinjenom od strane Sektora za informatiku, utvrđeno je da se desktop licence iz Ugovora, krajem 2009.godine, koriste na 65 posto računara federalnih organa, 18 federalnih organa nisu koristili licence, 10 federalnih organa nisu dostavili podatke, a bilo je slučajeva kupovine licence od strane budžetskih korisnika, iako je bio potpisan Ugovor. Prema tome, možemo konstatirati da ni u 2009.godini nije utvrđen tačan broj računara za koje se plaća licenca", navodi se u izvještaju Ureda za reviziju institucija FBiH koji se bavio finansijskim poslovanjem Vlade FBiH u 2009. godini .

Jednostavno rečeno, Vlada FBiH je na neviđeno, potpisala ugovor sa Microsoftom iako se očigledno ne zna za koliko računara se u stvari plaća licenca.

Time se logično se postavlja pitanje da li je ovih 740 hiljada maraka malo ili previše novca za korištenje Microsoftovog softwarea na računarima koji koriste federalni službenici.

Njih sedamnaest, a Bil Gates sam

Iako je “dream team” iz Alipašine ulice, među prijateljima poznat i kao Vlada FBiH, nadaleko čuven po svojem pregovaračkom umijeću, naročito kada je potrebno dobiti maksimum uz minimalno trošenje novca poreznih obveznika, u ovom slučaju teško je povjerovati da su preveslali Microsoft i njegovog gazdu Bila Gatesa.

Uostalom, da su u Microsoftu tolike naivčine teško da bi Bil Gates godinama bio na vrhu liste najbogatijih ljudi u svijetu a Microsoft jedna od najvećih svjetskih kompanija.

U totalnom haosu koji karakteriše nabavku računara i odgovarajućih programa unutar federalanih institucija, federalni revizori uočili su još jedan problem.

Iako je Vlada FBiH Microsftu platila korištenje njegovog operativnog sistema na računarima federalnih službenika, o ovome u nekim od institucija ne znaju ništa, pa su u prilikom kupovine novih računara uredno kupovali i novi Windows operativni sistem, što znači da su porezni obveznici dva puta platili istu robu Microsoftu. Naravno, Microsoft se nije bunio.

Usluge bez pokrića

Visprenost rođenih trgovaca i pregovarača, oličenih u Vladi FBiH, došla je do punog izražaja u još jednom ugovoru sa Microsoftom.

Vlada FBiH je prema ugovoru o Premier Support Service u prošloj godini isplatila 95.050 američkih dolara Microsoftu na ime kompjuterskih usluga koje su trebale uključiti i realizaciju projekta “elektronske vlade” (eGovernment) što uključuje elektronsku pisarnicu, portal, internu mrežu i digitalne potpise.

Prema ugovoru, u cijenu je uračunato 400 sati konsultantskih usluga i 200 sati tehničke podrške godišnje, bez detaljnije specifikacije šta to konkretno zanči. Ove usluge je Microsoft uredno fakturisao unapred svaka tri mjeseca, a Vlada FBiH plaćala.

Šta je Vlada FBiH dobila u zamjenu za ovaj novac nije baš najjasnije a u svom izvještaju federalni revizori konstatuju da “obzirom da se fakture ispostavljaju unaprijed za kvartale sa naznakom da se radi o uslugama tehničke podrške, na osnovu istih ne može se potvrditi koja je vrsta usluge izvršena i koliko je vremena utrošeno za vršenje te usluge. Nije prezentiran izvještaj o vrstama i količinama izvršenih usluga vezano za realizaciju zaključenog ugovora, zbog čega ne možemo potvrditi da je uspostavljena kontrola izvršenih usluga”.

Teško se oteti utisku da je u odmjeravanju snaga između dva informatičko - poslovno giganta, Vlade FBiH sa jedne i Microsofta sa druge strane, jedan od od ove dvojice partnera prošao puno lošije. Ko je izvukao deblji kraj, ne zna se, ali sigurno to nije bio Microsoft.

Svaki treći vladin računar sa piratskim softverom

Ako je u protekle dvije godine, prema podacima iz revizorskog izvještaja, najmanje trećina računara u federalnoj administraciji radila bez valjanih licenci, dakle sa piratskim softverom, na početku ove godine procenat nelegalnog softvera popeo se praktično na 100 posto.

Dvogodišnji ugovor sa Microsoftom istekao je 31. decembra 2009. godine a ugovor za 2010. kako navode revizori, nije bio zaključen do završetka revizorskog izvještaja, znači do marta ove godine.

To što je Vlada FBiH samo u prošloj godini na ime korištenja softvera Microsoftu platila više od 700 hiljada maraka, ne daje pravo federalnim službenicima da i u ovoj godini legalno koriste Microsoftov softver.

Za razliku od kućnih korisnika, koji kupovinom legalnog operativnog sistema od Microsofta i jednokratnim plaćanjem, mogu kupljeni softver koristiti do kada žele, aranžman Vlade FBiH sa Microsoftom je zasnovan na drugom principu, da Vlada svake godine plaća Microsoftu naknadu za korištenje njegovog softvera. U momentu kada prestane da plaća postaje ilegalni korisnik, softverski “pirat”.

Vlada FBiH najveći softverski pirat u zemlji

Tako je sudeći prema revizorskom izvještaju, u prva tri mjeseca ove godine Vlada FBiH formalno bila ubjedljivo najveći softverski pirat u državi jer je nelagalno koristila softver Microsofta na većini svojih računara.

Srećom po federalnog premijera i njegove ministre, Microsoft je strpljiv i dobrodušan te neće posegnuti za primjenom kaznenih odredbi iz važećih zakona u BiH protiv masovnog nelegalnog korištenja njegovog intelektualnog vlasništva od strane Vlade FBiH.

Strpljivo će sačekati da Vlada FBiH potpiše novi ugovor, koliko god to trajalo, jer znaju odlično da je našim ministrima obraz isped svega i da ne bi dopustili da sutra neko kaže da su koristili tuđe a da nisu platili, pa će Vlada FBiH platiti i za period od početka godine, a pokazalo se da nisu cjepidlake ni kada se radi o ukupnom iznosu koji treba biti plaćen.

Još se ne zna je koliko će to sve skupa da košta porezne obveznike ali je lako moguće da cijena bude veća nego prethodnih godina, dijelom zbog većeg broja računara koji bi trebali biti obuhvaćeni licencom a dijelom zbog rasta kursa dolara.

Sirotinja voli Microsoft a bogati besplatno

Jedino što je nerealno očekivati je da prije sklapanja ugovora sa Microsoftom Vlada FBiH barem razmotri i analizira i druge, jeftinije alternative.

Da se možda u cjelosti Windowsi zamjene nekom od inačica Linuxa, koji je besplatan i legalan ili da se ide na kombinaciju da se od Microsofta kupi samo operativni sistem a umjesto MS Office koristi besplatni Open office. Siromašna Francuska tako je svoju kompletnu policiju postepeno prebacila sa Microsoftovog softvera na Linux izračunavši da su time uštedjeli pedesetak miliona eura za pet godina.

Još siromašnija Njemačka također se odlučila da u različitim institucijama koristi linux umjesto Windowsa, a ni zaostala i siromašna Švajcarska nije gadljiva na beplatne alternative Microsoftovim Windowsima na računarima državnih službenika.

Srećom, mi smo bogati, novca u budžetima ima više nego što nam treba, pa nam par miliona maraka više ili manje troškova u budžetu ne igra bitnu ulogu.

(zurnal.info)

 

 

 Život običnog tempa: Sulejman Tihić, taj samoproglašeni „step by step političar“, nije imao hrabrosti da prihvati novu predsjedničku utrku sa Harisom Silajdžićem koji ga je prije četiri godine uz otvorenu podršku reisa Cerića ( „Harise napiši ustav“) i Dnevnog avaza ( „Harise, spasi Bošnjake“) potpuno deklasirao. Zašto?

„Na sjednici Kolegija Stranke demokratske akcije, predsjednik SDA Sulejman Tihić obavijestio je članove Kolegija da se, bez obzira što je dobio najveći broj kandidatura za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, zahvaljuje na povjerenju i ne prihvata kandidaturu. Tihić je danas obavio razgovor sa preostalim kandidatima, a na sjednici Predsjedništva SDA koja će biti održana 26. juna u Bosanskom Šamcu predložit će kandidata za člana državnog Predsjedništva“.

I to je, dakle, riješeno! Sulejman Tihić, taj samoproglašeni „step by step političar“, nije imao hrabrosti da prihvati novu predsjedničku utrku sa Harisom Silajdžićem koji ga je, sjećamo se toga dobro, prije četiri godine uz otvorenu podršku reisa Cerića ( „Harise napiši ustav“) i Dnevnog avaza ( „Harise, spasi Bošnjake“) potpuno deklasirao. Podsjećanja radi, Silajdžić je svoju kandidaturu za naredne izbore objavio prije više od mjesec dana u „60 minuta“. Ako je Tihić do tada i računao da bi aktuelni član Predsjedništva zbog svoje životne dobi, umora, zasićenosti, političarima nesklonoj želji za mirnim penzionerskim danima, mogao i odustati, nakon Silajdžićevog javnog (samo)kandidiranja ziheraštvu skloni predsjednik SDA se odlučio iz svega povući i „primjeniti Plan B“. Da bi u svom kukavičkom povlačenju prikazao ponešto i od vlastite veličine, ugleda i navodnog autoriteta unutar SDA, Tihić u saopštenju o svojoj političkoj kapitulaciji nije propustio konstatirati kako je „dobio najveći broj kandidatura“ ali da ga ta činjenica ne obavezuje ni po kojem osnovu.

E sad, kakva je stranka koja ne prihvata volju većine svog članstva i kakav bi mogao biti predsjednik političke partije koji ignorira „puls stranačke baze“? Realno, Sulejman Tihić je od izbora 2006. političar „u kontinuiranom padu sa tendencijom doticanja samog dna“. Uz to, predsjednik SDA je duboko svjestan da bi u slučaju novog poraza politiku zauvijek „mogao okačiti o klin“ i vratiti se u anonimnost pravničke profesije. Samo činjenica da se nalazi na čelu jake stranke Tihića još uvijek drži u kakvoj-takvoj ravnoteži.

Osim toga, teško je navesti neku dobru i za državu Bosnu i Hercegovinu korisnu političku odluku koju je Tihić donio u posljednjih nekoliko godina. Sjetimo se samo sramne prudske epizode i pregovaračkih uvoda u podjelu Bosne i Hercegovine ili njegovih besmislenih izleta po Beogradu tokom kojih je predsjednik SDA sa svojim najbližim saradnicima ( od kojih su ga neki do jučer po sarajevskim kafanama optuživali za teški kriminal-od navodnih porodičnih apartmana na Jadranu do šurovanja sa tajkunskom mafijom) u kabinetu predsjednika Srbije Borisa Tadića izigravao „bošnjačkog Dodika“ spremnog na bošnjačko-srpsku saradnju lišenu svih institucionaliziranih međudržavnih i diplomatskih pravila.

Tihićev konačni obračun sa Izetbegovićem

Da ne bi u nedogled nabrajali i podsjećali na sve Tihićeve kadrovsko-političke promašaje ( Branković, Bičakčić, Džaferović, protesti boraca, Razvojna banka, BH telekom, Arzija, ...) ovoga puta ćemo tek primjetiti da je predsjednik SDA nakon što je postao duboko svjestan nepopravljivo poljuljanog ugleda u javnosti ali i u vlastitoj stranci, odlučio da predstojeće izbore iskoristi kako bi u ring sa Silajdžićem ugurao nekog od svojih unutarpartijskih političkih protivnika koji mu još uvijek stoje na putu potpune privatizacije SDA.

Naravno, najidealniju osobu za vrlo izvjesni poraz u predsjedničkoj utrci sa liderom Stranke za BiH za Tihića predstavlja njegov najozbiljniji konkurent i sin osnivača stranke „muslimanskog povijesnog kruga“ Bakir Izetbegović. Ukoliko Izetbegović zagrize Tihićevu udicu i prihvati predsjedničku kandidaturu, to će bez sumnje predstavljati najkonkretniji uvod u duboke podjele unutar SDA i, vrlo izvjesno, početak ozbiljnijeg političkog marginaziranja te stranke. Zašto bi to bilo tako- već čujem kako se pitaju Tihićevi partijski klimoglavci redom regrutirani iz SDA-ovih „republičkosrpskih“ odbora? Jednostavno, poraz od Silajdžića će biti Izetbegovićev drugi veliki promašaj u nepunih godinu i po dana. Kada je krajem maja prošle godine na 5. Kongresu SDA u vješto dirigiranom glasanju poražen od Tihića, mnogi su biološkom nasljedniku Alije Izetbegovića predviđali kraj političke karijere. „Princ“ je, ipak, preživio ali se tome ne bi smio nadati u slučaju novog izvjesnog poraza. Izetbegovićev ionako marginalizirani utjecaj u SDA u slučaju debakla od Silajdžića još više će „kalirati“, a pravo je pitanje i koje će statutarne odredbe Tihić i njegovi saradnici u tom slučaju primjeniti prema svom „poraženom kandidatu“.

Ne zaboravimo da se Tihić u proteklim godinama dokazao kao izuzetno osvetoljubiv političar čija je sujeta prelazila čak i bosanskohercegovačke granice ( „Imam bolje odnose sa Tadićem nego sa Silajdžićem“) i zato ne treba sumnjati da je za samo četiri godine zaboravio svojevremene Izetbegovićeve pokušaje da makar i na vanrednom Kongresu smijeni glasački deklasiranog predsjednika SDA na izborima 2006.

Šamac-Sarajevo to je naša meta

Bez obzira na to hoće li Izetbegović sutra na sastanku u Bosanskom Šamcu progutati ili odbiti Tihićevu zabačenu udicu ( I sam izbor rodnog mjesta gdje redovno u lovu provodi vikende za održavanje sjednice Predsjedništa SDA BiH pokazuje Tihićev poludiktatorski politički karakter u vođenju stranke) politička budućnost šefa poslaničkog kluba SDA u državnom parlamentu ozbiljno je ugrožena. Naime, ukoliko ne prihvati Tihićev ultimatum, Izetbegović sa sigurnošću može računati na to da ga svemoćni šef SDA ( zloupotrebljavajući zamršenu stranačku infrastrukturu za vođenje vlastitih ratova) postavi na neku od potencijalno gubitničkih pozicija na izbornim listama SDA. Za početak će biti dovoljno da Tihić sam sebe u sarajevskoj izbornoj jedinici imenuje za nositelja liste za državni parlament i da pozivajući se na gender pravila na drugu poziciju postavi neku od zvučnijih aktivistikinja kompromitirane Asocijacije žena SDA. U tom slučaju Izetbegović ni uz najbolju volju i trud neće osvojiti dovoljan broj glasova za direktan „plasman“ u državni parlament.

Dakle, kako god okrenemo, Izetbegović s velikom vjerovatnoćom gubi naredne izbore čime najkraće do 6. Kongresa SDA prestaje biti ozbiljna unutarstranačka opozicija svom osvetoljubivom predsjedniku. Sve to govori da će nakon oktobra ove godine jedini stvarni izborni pobjednik postati Sulejman Tihić. On će čak i sa poraženom SDA ostati „važan i poželjan politički faktor u BiH“, stranački čelnik koji će i ubuduće ignorirati zvanične državne institucije Bosne i Hercegovine pa u društvu Mirsada Kebe i SDA-ovaca iz Republike Srpske „pregovarati“ sa Dodikom i Čovićem, sa Tadićem i Josipovićem, sa Kosor i Cvetkovićem...

(zurnal.info)

Milion maraka zaradio bi državni poslanik ako bi zaredom imao četiri mandata. Sa jednim može za četiri godine kupiti novi stan, dva auta, vikendicu, štedjeti, ići na ljetovanje i mjesečno trošiti hiljadu maraka. Naši političari najplaćeniji su u Evropi u odnosu na građane koje predstavljaju

Naš državni parlamentarac sada može za samo jedan svoj mandat kupiti novi stan od 70 kvadrata u Sarajevu, vikendicu, dva nova auta, svake godine sa suprugom otići na luksuzno ljetovanje i uštedjeti 10.000 maraka a uz sve to mjesečno mu ostane jedna prosječna bh. plata. Sa preko pet hiljada maraka mjesečno on vrijedi kao skoro šest prosječnih Bosanaca i Hercegovaca. Uz pomoć istraživanja banjalučkog Centra za istraživanje i studije Gea Žurnal analizira šta domaći političari steknu za samo jedan mandat i koliko se to razlikuje od običnih građana te političara u Evropskoj uniji.


Opušteno i skupo

Svaki državni poslanik, bez obaveze da dođe na posao ili bilo šta radi, za četiri godine svog mandata ima zagarantovanu zaradu od oko 250.000 maraka. “Siromasi” iz federalne odnosno Skupštine RS-a zgrnu 127.000 odnosno 160.000 maraka. Ovo su samo osnovne plate a na ukupna primanja u koje ulaze naknade za rad u komisijama, paušali i ostale đakonije slobodno dodajte po 30 posto na sve ove iznose. Poslanik tako za sedam mjeseci zaradi četverogodišnja primanja radnika sa prosječnom platom, radnika u industriji za pet a penzionera za tri. Radnici nemaju nikakve dodatke na plate! Možemo to reći i ovako: Sadik Bahtić, naprimjer, za tri dana zaradi prosječnu mjesečnu penziju a za jednu radnu sedmicu prosječnu bh. platu. Bahtić uz to radi i u pošti u Bihaću pa svu svoju poslaničku zaradu može ostaviti na stranu. Da ne bude zabune, ovo se odnosi na sve Bahtićeve parlamentarne kolege. Ako bi nekim slučajem on ili neki drugi poslanik dobili za redom četiri mandata postali bi milioneri! Sa druge strane, za sve nabrojano, prosječnim stanovnicima ove zemlje teško da bi pošlo za rukom i za pet puta duže vrijeme doći do blagostanja koga u jednom mandata uživa državni poslanik.


Najplaćeniji političari u Evropi

U zemljama EU, čemu navodno težimo, plate parlamentaraca nigdje nisu veće za više od tri puta od prosječne plate. U Norveškoj i Belgiji političari na najvišim pozicijama imaju jednu i po prosječnu platu, Njemačkoj i Latviji duplo veće od nacionalnog prosjeka. Sa dvije i po prosječne plate poslanik u Sloveniji je za nekoliko procenata iznad evropskog prosjeka. Po ovim kriterijima hrvatski i srbijanski poslanici ispunjavaju evropske standarde i neće morati prilagođavati svoje plate kako bi ušli u najjaču ekonomsku uniju država na svijetu. Naši državni poslanici morat će prepoloviti svoje plate jer su duplo veće od standarda EU. U Narodnoj skupštini RS-a smanjenjima su spustili platu na četiri puta veću od državnog prosjeka dok su federalni poslanici sa tri puta većom platom od većine stanovnika ove zemlje blizu granice evropske norme.

 

Predstavnici naroda ili lordovi?

Problem istraživanja GEA-e je što su analizirane samo osnovne plate bez dodataka koje se u BiH mjere u hiljadama maraka. Ako bi se umjesto plata posmatrala ukupna primanja bilo bi jasno da su njihove plate u odnosu na nas ostale više nego lordovske. Tome najviše imaju zahvaliti uvođenju PDV-a. Radnici koji pune PDV kasu u protekle tri godine imali su povećanje plate za oko 300 maraka ali su zato omogućili političarima u zgradi na Marijin Dvoru da sebi plate povećaju za cijelih 2.200 maraka.

Potrebno je naglasiti da se pomenuti događaji dešavaju u vrijeme kada upozorenja o očekivanim negativnim efektima svjetske ekonomske krize na domaću ekonomiju, a time i javne prihode, postaju sve ozbiljnija tema te kada su se ti efekti u BiH dobrim dijelom počeli materijalizovati, piše u izvještaju GEA-e gdje se dodaje da su smanjenja plata za deset ili 20 posto bila samo dodvoravanje narodu dok su raznim aktima, često i neobjavljivanim, plate ostajale iste ili čak i veće.

Bez ikakve sumnje se može reći da za samo jedan četverogodišnji mandat izabranici naroda mogu preći iz najniže u najvišu klasu. Plata im omogućava da kupuju, štede, luksuzno troše a državna služba da uzimaju neograničene kredite i otplate ih rekordnom roku. Prvom političaru koji uspije približiti plate radnika svojoj, halalit ćemo sve te silne hiljade. Ostali nemaju taj oprost, ali imaju sve ostalo.

(zurnal.info)

Ženski bend Effi Briest iz Brooklyna napravio je izvrstan debitanstki album u kojem se naslanjaju na kraut rock i post punk

Malopoznati šestočlani ženski band Effi Briest iz Brooklyna je objavio svoj debut album pod nazivom Rhizomes i odmah privukao pažnju. Ime za band uzimaju iz njemačke klasične novele iz 1894. godine od Theodora Fontane i filma legendarnog Rainera Wernera Fassbindera iz 1974. godine.Uranjajući poprilično u vode kraut rocka u svoj koncept uključuju Siouxsie and the Banshees, Public Image Ltd., Bjork i B-52s. Na albumu se nalazi devet numera, nema žestokih i sumanutih ritmova kao ni brzih gitarskih rifova, preovladava mračna atmosfera. Minimalizam je in u današnjoj muzičkoj industriji pa se tome priključuju i djevojke iz Effi Brista.

Na albumu se nalazi 9 numera koje podsjećaju na početke post punka, kako je to u svoje najbolje vrijeme radio PIL na neprevaziđenom albumu Second Edition. Sveopšti dojam je da album zvuči kao da je snimljen tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka sa psihodeličnim opterećenjima koje je donosila tadašnja muzika. Glas Kelsey Barret liči na vokal Liz Bougatsos iz banda Gang Gang Dance s tom razlikom da djevojke iz banda Effi Brist znatno manje koriste elektronska pomagala od GGD.

Album otvara naslovna numera Rhizomes koja u početku djeluje uspavljujuće da bi se nastavila u znatno bržem tempu. Soliranje na gitari daje posebnu boji pjesmi a gitarske dionice su odsvirane na skoro istom principu na kojem to radi i Interpol. Slijedi odlična Long Shadow koja je objavljena kao singl a snimljen je i video spot, pun maljeva i mačeta.

Kao i sve numere sa albuma i ona počinje sa teškim tonovima. U prvom planu su udaraljke koje sa zaglušujućom bukom proizvode mračnu atmosferu praćenu cvilećom gitarom.

Treća numera Cousins počinje izuzetno harmonično, uključuje se PIL bas i pjevanje kojeg se ne bi postidjela niti Susan Ballion. S New Quicksand numerom sve se zahuktava sa predivnim uvodom na bas gitari i opet neizbježno režućim gitarama. U instrumentalnoj temi X predivnu bas gitaru majstorski vodi Elizabeth Hart uz snažne bubnjeve koje svira Corinee Jones. Mirror Rim je najslabija numera sa albuma koja previše po koncepciji liči na Björk.

U pjesmi Nights kombiniraju shoegaze nove generacije sa dream pop stilom, a album završavaju sa numerama Woodwoman i Shards gdje prekrasno prebiru po gitarskim žicama uz pjevanje Kelsey Barrett, koje se kreće u rasponu od nježnog i baršunastog tona do granice kada prelazi u neslušljivo vrištanje.

Izvrstan debitantski album.

(zurnal.info)

Javnost je ovih dana obradovana komentarom washingtonskog diplomanta i glavnog urednika najtiražnije dnevne novine u BiH koji je iznio sasvim originalnu tezu o povezanosti Svjetskog prvenstva u fudbalu i povećanja nataliteta, preciznije - stvaranja generacije mundijalčića

Prema njegovoj senzacionalnoj teoriji ljudi su tokom Mundijala seksualno aktivniji nego inače! Zbog čega? Naš seksolog ima odgovor – zato što su tenzije u domovima veće jer su nesretne žene u fazi povišene iritacije zbog zanemarivanja muškaraca. One pokazuju jasne znakove nervoze: lupaju šerpama, brundaju mašinama i napadno čiste stan. Adrenalin u domovima pojačavaju urlici vuvuzela i nenačitani TV komentatori, napetost raste do konačne kulminacije kada žena kaže, sasvim precizno: Teško se tebi nakon ovoga!

Nakon ove rečenice, očiglednog okidača radnje, erotski scenarij našeg uglednog analitičara vodi nas prema kulminaciji, koja se zavisno od rasporeda snaga u kući, može nastaviti lomom u spavaćoj sobi ili dramom u dnevnom boravku. Na tom mjestu smo vješto dovedeni u dilemu: da li će se sve završiti sladostrasnim vrhuncem u spavaćoj sobi gdje se nervozna kućanica smiruje energičnim ljubavnim zahvatom ili će se njeno brundanje primjereno kazniti precizno plasiranim udarcima u dnevnoj sobi.

Bilo kako bilo, nezadovoljna čistačica i brundačica će zbog svojih prijetećih opaski biti ukroćena kao i svaka goropad. Jer, kako piše cijenjeni erotoman: Koliko nas može kontrolirati hormone i odoljeti da im u poluvremenu ne puste na volju? On ima još jednu dilemu - da li "ono" treba obaviti odmah, dok su na TV-u reklame ("svega" 15 minuta) ili sačekati da sve prođe, da se nakupi dovoljno testosterona pa da se onda otćeifi, što će reći cijele noći merači u terapeutskom seksu ili, u drugoj varijanti, šenluči u edukativnom masakriranju.

Bilo kako bilo, trajalo koliko trajalo, nema sumnje da će goropadnicu pomenuta pažljivo razrađena metoda vratiti u kuhinju gdje će razdragano nastaviti sa uobičajenim higijeničarskim aktivnostima, a naš gazija će se u zasluženom rahatluku koncentrirano posvetiti piću, mezi i navijanju. Ako metoda ne uspije u prvom krugu, potrebno ju je ponoviti, a ako i tada ne bude odgovarajućih rezultata, nezasitnom kućanskom aparatu su uvijek na raspolaganju brojne sigurne kuće po Bosni i Hercegovini.

U nastavku prilažemo cijeli tekst revolucionarne metode.

Sead Numanović: Seks i lopta

Pored stalnih pitanja je li bilo ili nije bilo ofsajda, nemalo nas je koji dođemo u situaciju da mozgamo da li "ono" treba obaviti odmah, u poluvremenu ili sačekati da sve prođe pa da se otćeifi

Koliko poraste natalitet na planeti za vrijeme Svjetskog prvenstva u nogometu? I koliko li je ljudska populacija, uopće, seksualno aktivnija za vrijeme spektakla najpopularnije sporedne stvari na svijetu?

Nema sumnje da su tenzije u svakoj kući za vrijeme Mundijala veće!

Muški dio porodice uglavnom je zalijepljen za ekran, cuga neko piće, zoba kojekakve grickalice ili kusa mezu. Svako malo otpuhuje, skače, viče, a i lupa se po čelu i povremeno pljune čak u pravcu TV-a (i preko svega što je na stolu, naravno).

Ženski dio familije, pak, već je u fazi povišene iritacije zbog stalnog zanemarivanja koje iskazuju muškarci. Naglašeno lupanje šerpama u kuhinji, brundanje svakojakih mašina za veš i suđe, napadno čišćenje stana u pažljivo odabrano nevrijeme, više je nego jasan znak nervoze.

Tenziju bitno podižu i one ubistvene vuvuzele (ja što se namučih dok utrefih kako se zovu te južnoafričke trube!), od kojih nerijetko ne možemo čuti šta neki od naših smušenih i nenačitanih TV komentatora lupa u mikrofon (što, također, diže nivo adrenalina!).

"Teško se tebi nakon ovoga", poruka je koja, poput najgušće magle sa rastućim primjesama smoga, visi u zraku i uglavnom je odaslana od žena prema muškarcima.

Da li se ta prijetnja ostvari i u kojem obliku, ponajviše zavisi od rasporeda snaga u kući. Neki parovi svoje odnose rješavaju lomom u spavaćoj sobi, drugi dramom u dnevnom boravku!

E, sad! Koliko nas može kontrolirati hormone i odoljeti da im u poluvremenu ne puste na volju.

Malo je takvih karaktera. Muški rod je za vrijeme Mundijala u brojnim dilemama. Pored stalnih pitanja je li bilo ili nije bilo ofsajda, nemalo nas je koji dođemo u situaciju da mozgamo da li "ono" treba obaviti odmah, dok su na TV-u reklame ("svega" 15 minuta) ili sačekati da sve prođe, da se nakupi dovoljno testosterona pa da se onda otćeifi.

U svakoj kombinaciji - rezultat na kraju mora biti i u tome da je planeta bogatija za još jednu generaciju djece mundijalčića. I sasvim je nebitno jesu li ona začeta u poluvremenu ili nakon utakmice.

I zato - živio fudbal! Živio Mundijal!

Firma Dodikovog velikog majstora za gradnju Potemkinovih puteva uzela je skromni avans od 72 miliona KM za posao gdje Integral projektuje, revidira projekat, izvodi radove i vrši nadzor nad radovima. Naravno, sve to postoji samo na papiru, jer na gradilištu nema radnika Integrala. Tačnije, postoji jedan koji je čuo kako je njegov komšija vidio jednog koji vjeruje da je jednom prilikom naletio na Stankovićevog radnika

“Ovo je jedan od najvažnijih infrastrukturnih projekata, vjerovatno u mandatu ove Vlade, ovdje na ovom prostoru. Kada sam preuzeo mandat predsjednika Vlade, mi smo jasno u svom ekspozeu, kao obavezu Vlade RS u ovom mandatnom periodu, preuzeli obavezu da ćemo obezbijediti finansiranje, početak i izgradnju ovog zahtjevnog infrastrukturnog projekta, dakle, koji smo nazvali radno- Čemerno, koji treba da riješi problem klizišta, ali ono, što je još važnije, da spoji jedan i drugi dio RS i da omogući nesmetanu komunikaciju sa jasnom aspiracijom da postane najvažniji putni pravac koji će povezivati Srbiju sa ovim dijelom dole jadranske obale”.

Ovim riječima je premijer Milorad Dodik u septembru 2008.-e godine svečano otvorio radove na Čemernom, duboko svjestan da ih odmah može i zatvoriti, jer ne postoji nikakva šansa da oni ikada budu završeni. Sve što se do tada, ali i nakon tog “svečanog” trenutka događalo, svjedočanstvo je o pljački, javašluku i bezobzirnosti aktuelne entitetske vlasti, koja ne preza ni od najtežih prevara i obmana kako bi se dokopali narodnog novca. Sama činjenica da je Slobodan Stanković angažovan na ovom poslu, dovoljna je sama po sebi za spoznaju da je navodna izgradnja kvalitetnog puta preko Čemernog afera, čije stvarne razmjere će se moći spoznati tek kada laktaški režim bude smijenjen sa vlasti.

U TUNELU USRED MRAKA...

Odlukom od 9.10.2007. godine predsjednik Savjeta za razvoj RS odobrio je finansiranje projekta «trajno rješenje klizišta Čemerno na putu Gacko-Foča».

Predstavnici JP «Putevi RS» Ministarstva saobraćaja i veza i Ministarstva finansija potpisali su 6.12.2007. u Banjaluci Memorandum o sanaciji klizišta na prevoju Čemerno u vrijednosti od 75 miliona KM, što su stručnjaci okarakterisali kao optimizam, jer u ovaj drum, da bi poslužio svojoj svrsi, potrebno je bilo uložiti najmanje 120 miliona maraka. Naravno, ovako niska cijena je dogovorena kako bi Stanković preuzeo posao, a onda će naknadnim aneksima, aneksima i aneksima..., cijena značajno preći onu od 120 miliona.

Projektnu dokumentaciju na nivou izvođačkog projekta za prevoj Čemerno je 2002. godine uradio Urbanistički zavod iz Banjaluke. Zbog složenosti posla na ovom projektu angažovani su iskusni i priznati beogradski stručnjaci, a sva dokumentacija sastoji se od 14 knjiga u kojima su elaborirani svi potrebni elementi za građenje.

Na osnovu ove dokumentacije pripremljena je tenderska dokumentacija i raspisan tender na kojem je najpovoljniju ponudu dao Integral inženjering. Ugovor o izvođenju radova sa ovom firom potpisan je 15.05. 2008. godine, nakon čega dolazi do nevjerovatnog preokreta. Iz sasvim nepoznatih razloga u junu 2008. godine izmjenjuju se ključni dijelovi projekta kojima Stankovićeva firma i prije ulaska u radove povećava količinu radova, a time i ugovorenu cijenu. Npr. dužina tunela Čemerno se sa predviđenih 1.468 metara povećava na 1.757 metara, što je za 300 metara duže i pet miliona skuplje. Tu nije kraj priče, jer se u septembru taj tunel izdužio na cijelih 2.300 metara, odnosno kilometar duže od prvobitnog projekta i, naravno, dvadeset miliona maraka skuplje. Umjesto da nakon izmjene projekta ponovo raspiše tender, Mladen Lazendić, direktor Puteva RS, dozvoljava Integralu da radi projektnu dokumentaciju.

Na ovom mjestu kreće prava kriminalna zavrzlama, jer Integral ne samo da radi novi projekat, već i reviziju projekta. To je u nadležnosti Instituta za građevinarstvo, odnosno firme koja je u sastavu konzorcijuma Integral inženjering i čiji je vlasnik Slavica Stanković, supruga Slobodana Stankovića. Da bi se cijela ova mafijaška priča zaokružila, i nadzor nad izvođenjem radova dat je Institutu građevinarstva. Sve na jednom mjestu i u porodici Stanković.

Jasno je da su u cijelom ovom poslu JP Putevi samo prolazna stanica preko koje budžetske pare jure na račune Integrala, a odatle na privatne račune Stankovića i njegovog šefa Dodika. Navodne slučajnosti da jedna firma projektuje, revidira projekat, izvodi radove i vrši nadzor nad radovima nema nigdje na svijetu. To nije sve, jer odmah nakon potpisivanja ugovora u maju 2008. godine Putevi su uplatili avans izvođaču radova firmi Integral Ineženjering od 15 miliona KM, odnosno 20 posto od ugovorene cijene. Uobičajeno je da se uplati svega deset posto, a nepoznato je koja je banka, ako je to uopšte bila banka, dala garanciju za ovako visok avans.

Ako je neko pomislio da je na ovom mjestu kraj piči o avansiranju grdno se prevario, jer u julu prošle godine, kada nije bilo urađeno ni dva posto radova na izgradnji zaobilaznice, usplaćeno dodatnih 55 miliona maraka «Integralu». Učinjeno to bez bankovne garancije i bilo kakvog obezbjeđenja. (Znači, svi radovi će se odvijati na časnu riječ izvođača, i njegovu dobru volju da privede radove kraju.) Tim novcem, uz još neke sitnije uplate, isplaćen je u potpunost ugovor od 72 miliona KM za Čemerno. Par dana nakon ove uplate od 55 miliona na računu Integrala nije bilo ni jedne jedine marke. Stanković je bio bez para i nijedna banka mu tada, već duže od godinu nije htjela dati ni kredit niti garanciju. Pitanje je gdje su nestale pare i na čijim su računima završile, a pitanje je i kojim parama će se završiti Čemerno. Jer para više nema.

KOME TREBA PROJEKAT?

Ministar saobraćaja i veza Nedeljko Čubrilović tvrdio je prilikom potpisivanja Memoranduma o finansiranju radova (06.12.2007.godine) da će

izgradnja obilaznog puta sa velikim objektima (tunel od 2.300 metara i most dužine oko 320 metara), biti završeni do početka 2011. Od toga nema ništa, a i kada bi para bilo, cesta preko Čemernog neće biti gotova do kraja 2012. godine. Situacija na samom gradilištu je otužna: ne može se zapaziti značajno prisustvo radnika, osim onih iz ŽGP Sarajevo koji grade most. Sve drugo je sporadično prisustvo podizvođača (jedne male firme iz Banjaluke zadužene za radove na trasi i firme iz Lukavca koja izvodi radove u tunelu). Radnika «Intergral inženjeringa» uopšte nema na trasi, a prisustvo «megakorporacije» iz Banjaluke se ogleda u jednom jedinom čovjeku, koji je istovremeno izvođač radova, projektant i nadzorni organ.

Suštinski problem, koji će građane ovog entiteta koštati desetine miliona maraka, je što se radovi izvode bez projekta, pa nije jasno po čijim direktivama, proračunima i crtežima se radi, odnosno da li je za takav projekat, koji se na Čemernom implementira, uopšte izdata građevinska dozvola. Ako je dozvola i izdata, postavlja se pitanje da li je inspekcija ikada posjetila gradilište i utvrdila da li se radovi izvode u skladu sa projektnom dokumentacijom ili ne?! Prema onom što i laik može vidjeti na terenu, a i prema tvrdnjama stručnjaka, radovi se izvode prema sklonostima pojedinaca i njihovoj sposobnosti da počnu i završe pojedinu fazu radova.

Već na prvi pogled vidljivo je da ŽGP radi objekat (most Trnova Luka) koji nije bio predmet tenderske dokumentacije. U tenderu je bio sasvim drugi objekat (duži za oko 100 m i naslonjen na hrbat-gredu brda koje ga vodi do tunela Surdup). Sada, visinski položaj mosta je znatno spušten; on se naslanja na padinu, odnosno značajno se zasjeca u padinu i izaziva odronjavanje materijala a stvara se novo potencijalno klizište. Cilj projekta je bio da se obiđe čuveno klizište Čemerno, a novim rješenjem “Integrala” se izaziva novo klizište, koje će se morati sanirati i prije nego što put bude izgrađen. Prema navodima radnika ŽGP-a, već je morala biti urađena sanacija prvog stuba mosta upravo zbog promjene trase i loše nosivosti tla ispod njega. Jednostavnije rečeno, stub se srušio, pa su morali podizati novi. Posebna priča su elementi mosta od čelika koji će biti nosači na ovom mostu u surovim klimatskim uslovima (sa poslovično lošim održavanjem). Prema riječima stručnjaka, konstrukcija neće moći izdržati ni deset godina, a da ne bude podvrgnuta velikim popravkama.

Interesantna je i nova trasa puta od mosta do tunela Surdup gdje je, bukvalno, izmišljena serpentina, koja, takođe, nije bila predviđena projektom koji je bio dio tenderske dokumentacije.

Na tunelu Surdup (koji treba biti dugačak oko 300 metara) nema radova, osim ako magovi za maglu iz Laktaša ne smatraju čeprkanje po brdu i blatu, tunelskim radovima. Na glavnom tunelu Čemerno jedino se i odvijaju radovi. Do sada je firma CPM iz Lukavca probila oko 1.300 metara. Betonska obloga unutar tunela se još ne radi, a uslijed problema i neobučenosti došlo je i do teže povrede nekoliko radnika. Naravno, niko nije odgovarao.

NOVE PREVARE

Izvođač, to jest projektant, to jest nadzorni organ, to jest “Integral inženjering” i dalje smišlja nove prevare kako bi u narednom periodu obezbjedio potpisivanje novih aneksa sa novim milionima, a na uštrb posla koji je ionako preplaćen. Potrebno je samo preračunati koliko je izvođač uštedio novca skraćivanjem kapitalnih objekata na cesti, odnosno za koliko je povećao probleme bezbjednosti u saobraćaju primjenom maksimalno dopuštenih nagiba trase u tunelu i na mostu i ubacivanjem pomenute serpentine. Sve čega su se Dodik i Stanković dotakli, uništeno je, pa će tako klizište na Čemernom biti još gore, nego što je to bilo prije početka radova. Valjda je to i cilj kako bi se prikrila pljačka teška desetine miliona maraka.

EKSPLOATACIJA ŠLJUNKA U NACIONALNOM PARKU

U samom koritu rijeke Sutjeske (u okviru nacionalnog parka Sutjeska) eksploatiše se šljunak i drobi na licu mjesta, te se ugrađuje u nasip i beton potreban za građevinske radove. nijedna inspekcija nije smjela da preduzme bilo kakve korake, premda je riječ o teškom krivičnom djelu.

Očigledno je da Fatima Fatibegović, čelnica Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju nema snage niti hrabrosti da inspekcije pošalje na gradilište i utvrdi sva kršenja zakona.

Takođe, niti ovlašteni radnici Puteva RS nisu česti gosti na gradilištu. Od početka radova do sada su bili u tri navrata u trajanju od po pola sata - samo da bi bili viđeni, a ne da bi utvrdili šta radi izvođač i kako se krši zakon.

(zurnal.info)

Exile On Main Street, dupli album Rolling Stonesa z 1972. godine nedavno je doživio reizdanje. Ali, ne bilo kakvo. Na njemu su Mick Jagger i Keith Richards radili čitavih šest mjeseci, dotjerali izvorne snimke, ali i donijeli nam deset novih! I to nije sve. Postoje opravdane sumnje da je Mick Taylor uskrsao iz mrtvih i dosnimio neke dionice na albumu

Originalno izdanje albuma Exile on Main Street snimano je na francuskoj Rivijeri u vili Nellcote, izgrađenoj u 19. vijeku iznad zaliva Villefranche- sur – Mer. Tokom drugog svjetskog rata u vili je bio stacioniran štab nacističkih operacija za ovaj dio Evrope. Keith Richards se u nju uselio s porodicom i interventnim timom dilera. Vremenom su im se pridruživali kojekakvi čudaci, čudnih oblika i namjena, da bi uskoro u vili stalno boravilo čak 30 ljudi, a mnoge od njih ni Richards nije poznavao, samo su se ljubazno pozdravljali ispred kupaonica. Zabave nikada nisu prestajale, a tadašnja Keithova žena Anita Pallenbergh izračunala je da su trošili 7000 dolara sedmično (Keith je 1971. godine zarađivao 25 hiljada sedmično) i zabilježila da su stavke u kućnom budžetu ovako izgledale: 1000 dolara na hranu, 1000 za alkohol, 2500 za različite narkotike, a ostalo su bili troškovi iznajmljivanja vile.

U NACISTIČKOM ŠTABU

Oduševljen sasvim anarhičnom ali i inspirativnom atmosferom u vili, Keith je odlučio da će novi album snimiti u njenom podrumu. Obavijestio je ostatak benda, koji nije imao ništa protiv, iznajmio studijsku opremu i nastao je Keith's Coffe House. Stonesi su se rasporedili po sobama vile i snimanje je moglo da počne.

Novinaru Victoru Bockrisu (Lice Rock'n'Rolla, Šareni Dućan 2006., prijevod Lada Furlan i Mirslav Nikolac) Keith i Mick su otkrili svoje impresije o improviziranom studiju.

Mick: Snimali smo u Keithovom odvratnom podrumu, koji je izgledao poput zatvora. Ja volim snimati u prostorijama koje su prostrane. Bilo je nevjerovatno vlažno. Nisam to mogao podnijeti. Čim bih otvorio usta da zapjevam, ostao bih bez glasa. Vlaga je bila tolika da su se gitare raštimale do kraja svake pjesme.

Keith: Bilo je užasno vruće. Svi smo samo sjedili i znojili se i svirali, odjeveni samo u gaće. Tada sam se navukao na Jack Daniel's, jer pokušavaš završiti prateće vokale na nekoj pjesmi ili glavni vokal na pjesmi Happy i počneš gubiti glas. On ti daje još pola sata. Te pare ti pomažu, čovječe.

Richards je nedavno, u intervjuu za londonski radio XFM još jednom opisao snimanje:

- Bilo je vrlo teško raditi u rezidenciji. Sve je izgledalo nekako “hitlerovski”, poput ključanja bojlera. Bio je vrhunac ljeta te se sve lijepilo od znoja i prašine.

Snimanje Exilea nije ličilo na uobičajeni studijski rad. Bio je to maratonski session koji je trajao čitavo ljeto, 24 sata neprekidno. Dok bi se neki muzičari odmarali, drugi su se usviravali u podrumu.

Pred kraj snimanja neko je ukrao sve Keithove gitare, njih 11. Također, francuska policija je odlučila da istraži šta se to dešava na tom čudnom imanju, jer su dobili previše pritužbi o okupljanju sumnjivih tipova i nagim ljudima koji su ošamućeno tumarali po plaži. Uskoro su uspjeli prikupiti dovoljno dokaza da pokrenu cijeli slučaj, ali Stonesi su za to vrijeme već bili napustili Francusku. Tek 14. decembra policija je upala u vilu i pronašla dovoljno droge da Keith i Anita obezbijede dug boravak u zatvoru. Ostatak pjesama Stonesi su snimili na nekoliko drugih lokacija, ali nikada nisu uspjeli postići izvorni zvuk. Kako je Richards nedavno objašnjavao, u Nellcoteu je najupečatljiviji bio zvuk bubnja, ali ne može objasniti zašto, da li zbog podruma koji je izgrađen od betona ili zbog debelih naslaga prašine koja je prekrivala sve instrumente.

PREPUŠTANJE HAOSU

Četvrtog aprila objavljen je singl Tumbling Dice/Sweet Black Angel, a album se pojavio 26. maja. Omot je uradio fotograf Robert Frank, a prva kritika biula je kratka: Djelo grupe koja se prepustila potpunom haosu. Kritičar Paul Evans bio je precizniji:

- Ovo je najbolji dvostruki album u istoriji rocka. To je posljednje remek djelo Stonesa. Ovaj album predstavlja osjećajno preispitivanje upravo one etničke muzike koja je zapravo i stvorila same Stonese.

Stonesi na Exileu zaista nisu bježali od poigravanja sa svim žanrovima koje su u dotadašnjoj karijeri doticali. Pod uticajem Grama Parsonsa nastavili su sa usviravanjem countryja u pjesmama Loving Cup i Sweet Virginia, blues je snažno prisutan u nekoliko pjesama, Shine a Light je moćan soul gospel, sa Rip This Joint vraćaju se opsesijama iz mladosti, a sve obogaćuju bučnim pianom i nikada raskošnijim duvačkim aranžmanima. Ali, te 1972. godine činilo se da Exile nema hita koji nosi ploču i otvara album. All Down The Line, savršena Tumbling Dice, Happy i pomenuta Shine A Light publici su ulazile u uho tek na koncertima. Izdavačka kuća čak je pokušala nagovoriti Stonese da pročiste album i od njega naprave jedan vinil, ali oni su istrajavali u zamisli da naprave kompaktnu cjelinu na dvije ploče. Iako se odmah popeo na vrhove top lista u SAD i Velikoj Britaniji, bio je to finansijski promašaj. Što se svega ostalog tiče bio je to pun pogodak. Bio je to kreativni vrhunac Rolling Stonesa, ali i jedan od najvećih dometa popularne muzike do dana današnjeg.

Čini se da su i sami Stonesi tek sada svjesni šta su uradili te 1972. godine. Izgleda da su bile potrebne skoro četiri decenije da sjećanja iskrsnu iz heroinskog tupila. Mick Jagger je na promociji dokumentarnog filma o tom vremenu, Stones in Exile, izjavio:

- Pa znate li da je to bila odlična skupina muzičara. Imali smo Micka Taylora koji je radio na albumu, imali smo sjajnu sekciju na rogu. Radili smo svašta pomalo – svirali country, blues i gospel. Tako da mislim da je to bilo odlično vrijeme, a super je ponovo ga se sjetiti uz neke dodatne pjesme. Ja sam veliki obožavatelj albuma “Sticky Fingers”, ali posljednih šest mjesei proveo sam sa ovim albumom i shvatio koliko lijepog ima na njemu.

FANTOMSKI TAYLOR

Reizdanje Exilea urađeno je na poticaj šefova Universala. Da bi dali veći značaj svemu, tražili su od Stonesa da pronađu neke neobjavljene pjesme. Jagger je u početku sumnjao da postoje neki neiskorišteni snimci (ipak smo snimili dupli album) pa ga je prilično iznenadila čitava gomila traka u arhivi grupe. Na reizdanju Exilea Jagger i Richards radili su uz pomoć producenta Dona Wasa, inače velikog obožavatelja Stonesa. U jednom intervjuu objasnio je da je sve počelo tako što su mu Stonesi poslali stotine sati kojekakvih snimaka na trakama iz kojih je Was trebao izabrati pjesme sa sessiona u Francuskoj. Pričao je da je među tim trakama pronašao verziju pjesme Wild Horses s gudačkim kvartetom, kao i nekoliko odbačenih verzija Honky Tonk Women.

Od gomile snimaka izabrao je deset pjesama na kojima je radio sa Jaggerom i Richardsom. U odvojenim intervjuima za magazin Rolling Stone oni su objasnili svoj dio rada.

- Dodao sam neke udaraljke i neke vokale. Keith je ubacio gitaru ili dvije. I ja sam ubacio malo akustične gitare. Svi bubnjevi su bili izvanredni – objašnjava Jagger i dodaje da su i njega iznenađivali neki snimci koje su pronalazili.

- U jednom momentu Keith mi je rekao”Bože, mislim da Mick Taylor zvuči zaista dobro na ovoj pjesmi.” Složio sam se da zvuči fantastično a onda otišao na internet i saznao da na toj pjesmi ustvari svira B.B. King i da je snimljena prije samo desetak godina.

Iz studija u kojem se pripremalo reizdanje albuma izašle su glasine da je i Mick Taylor ponovo snimio neke gitare. Don Was je ovako komentirao te priče: Neću reći da to nije tačno. Jednostavno to neću negirati, ali je bio mnogo opširniji kada je trebalo da opiše ulogu Billa Wymana u zvuku benda:

- Moram reći da je Wyman genije. Oduševile su me stvari koje sam čuo da svira na ovim snimcima. Ali, on jednostavno nikada nije dobio mnogo pohvala za svoje umijeće. Bubnjevi jesu izvrsni, ali svi znaju da je Charlie najveći.

 HVALA KAPITALISTIMA

Nakon svega, pored umivenog Exilea dobili smo i deset pjesama koje nikada do sada nismo čuli. Neke od njih mogle bi se nazvati novim pjesmama Rolling Stonesa, poput Following The River za koju je Jagger napisao novi tekst i ponovo je otpjevao ili Plundered My Soul koja je rekonstruirana i iznova odsvirana. Tu su i alternativne verzije pjesama Loving Cup i Soul Survivor, zanimljiva Soul Divine sa duhom Briana Jonesa, I'm not Signifying, Dancing In The Light, Good Time Women, Title 5, Pass The Wine...

Nisu to pjesme koje daju novi kvalitet albumu Exile On Main Street, on je savršen baš onakav kakvog smo ga slušali na vinilima. Ali, one mogu apsolutno funkcionirati kao posebna ploča, koja je bolja i od mnogih regularnih Stones izdanja. U svakom slučaju, radi se o lijepom poklonu kojem ne treba gledati u zube čak i kada dolazi od kapitalista.

(zurnal.info)

 

 

Sa novcem utrošenim samo na stadione se po procjeni ekonomista moglo izgraditi 90.000 kuća godišnje u periodu od 2006. do 2010., a taj novac sada ostaje kao javni dug koji pritišće već dovoljno polarizirano i onemoćalo društvo JAR

 

Tropska malarijska atmosfera. Rojevi mutiranih komaraca kao da nadiru sa svih strana i polako stežu obruč oko komentatorske kućice. Komentator Željko Vela kažiprstom rasteže ovratnik i tegobno uzdiše dok sve teže prati poletne crne mladiće koji nabijaju službenu Adidas loptu. Uz sam teren se vrte reklame službenih sponzora Sonyja, Vise, Emiratesa, McDonald’s-a, Castrola. Na velikom ekranu vrti se autić Hyundai-Kia motorsa. Poneki gledatelji piju piće službenog sponzora Coca-Cole i konzumiraju nešto od ostalih sponzora koji su ušli u okvir pomno odabranih predstavnika pojedinog proizvoda Fifa World Cup-a 2010., uz obaveznu ulaznicu od otprilike 125 milijuna dolara. Na stadionu je i nekakvo naguravanje. Redari odvode nekoliko Nizozemki koje nose haljine Bavaria piva, a svi vrlo dobro znaju da je jedino pivo koje se smije reklamirati na stadionu, Budweiser. Vela se osjeća sve nelagodnije. Mnogo toga ga podsjeća na kućnu atmosferu europske lige prvaka, gdje je sve tako ugođeno, njemački precizno, gdje nema niti rasističkih povika, niti baklji, ali svi ti primitivni ljudi sa vuvuzelama jednostavno ne prestaju ispuštati jednoličan hipnotički zvuk iz svojih truba. Zvuči kao da svi imaju barem po dvije. Kako su uopće kupili karte? Zar si to mogu priuštiti?

Sve se to radi za Afriku

Ali naš komentator nije jedini čiji samozaborav remete tisuće vuvuzela koje trube kako za vrijeme utakmica tako i po ulicama dugo prije i poslije utakmice. Tu su i horde drugih, redom neafričkih komentatora, igrača i televizijskih kuća koje su očekivale dobro poznatu koncepciju svjetskog prvenstva zapakiranu u afričku ambalažu. I svi redom su za jednostranu zabranu tih navijačkih rekvizita koji na gotovo sablasan način remete idilu oko neonsko-zelenih travnjaka.

A sve je toliko dugo i temeljito planirano za još jedno (te isto) svjetsko nogometno prvenstvo kakvo samo FIFA zna organizirati. Već kod samog prihvaćanja kandidature Južne Afrike za domaćina svjetskog prvenstva u Fifi su naglasili da to rade isključivo zbog njih, zbog novih ekonomskih prilika za obične afrikance, zbog turizma, razvoja nogometa i njegovog mirotvornog učinka na čitavu Afriku. Kompletna južnoafrička struktura moći se upregnula u raskošnu nogometnu kočiju koja napokon dolazi na afrički kontinent. Thabo Mbeki, sada bivši predsjednik Južnoafričke republike, je predvidio da će Svjetsko Prvenstvo biti trenutak “kada će Afrika stajati uspravno i kada će odlučno preokrenuti trend stoljetnog siromaštva i konflikta”.

Vlada Južnoafričke republike je shodno dimenzijama nadolazeće karavane odmah u startu odvojila pozamašnu količinu novca samo za gradnju i obnovu nogometnih stadiona na kojima će se održavati dobro podmazani gigaspektakl. Prvo je ta cifra trebala iznositi 357 mil. dolara, 2007. je narasla na 1.2 milijarde dolara, da bi 2008. bila zaokružena na 1.43 milijarde dolara. U dugoročnom planu infrastrukturnih obnova od 2006. do 2010. vlada JAR je uložila dodatnih 57 milijardi dolara. Većina tih obnova ticala se infrastrukture za Svjetsko Prvenstvo, a radilo se o nadogradnji željeznica, cestovnog i zračnog prometa te ostale arhitekture potrebne za proizvodnju “Europskog” štiha. Međutim, projekti koji na prvi pogled izgledaju kao da imaju opću dobrobit u vidu, kao što je npr. Gautrain - 80 km brze željeznice koja povezuje Johannesburg, Pretoriu i Međunarodni aerodrom Tambo – su se vrlo brzo ispostavili kao projekti za malobrojnu elitu na koje se, kako kaže federacija sindikata JAR, bespotrebno troši dok se zastarjeli javni prijevoz kojim se koriste siromašni potpuno zanemaruje.

Prava slika svjetskog prvenstva

Priča oko gradnje stadiona u Cape Townu je naročito interesantna. Naime, grad je uložio oko 45 mil. dolara na prilagodbu postojećeg Athlone ragbi stadiona u nadi da će se pedantna komisija FIFA-e smilovati i prihvatiti kandidaturu takvog obnovljenog stadiona. Međutim Athlone stadion se nalazi u starom dijelu grada gdje žive siromašniji građani, a to se FIFA-i nije svidjelo i prijedlog je odbijen. Jedan od predstavnika te puritanske organizacije je izjavio kako “milijarde gledatelja ne žele gledati dašćare i siromaštvo ovih razmjera na televiziji”. FIFA je štoviše inzistirala da se u pozadini novog stadiona koji će se izgraditi nalaze prekrasne Table mountains i vlasti su naravno “popustile” pred ucjenjivačima i sagradile novi stadion za dodatnih 350 mil. Dolara. Ista stvar se dogodila u Durbanu gdje se iz sličnih dekadentnih razloga “morao” graditi potpuno novi stadion za tristotinjak milijuna dolara dok se stadion, koji je doslovno preko ceste, ali opet u neprihvatljivom okružju, mogao obnoviti za djelić tog iznosa.

Kako to obično biva, mnogo je slučajeva i nasilne eksproprijacije zemljišta za potrebe svjetskog mnogometnog prvenstva i kada je takva megalomanska investicija u pitanju gotovo nikada se ne dopušta nekim beznačajnim zajednicama da se ispriječe njezinom ostvarenju. Primjer takvog otimanja se dogodio u pokrajini Mpumalanga. Stadion od 250 mil. dolara se počeo graditi na 118 ha zemlje koja je bila u posjedu Matsafeni zajednice. Zemlja je tek naknadno kupljena u potajnoj nagodbi sa predstavnicima zajednice za 140 000 dolara iako je takav način kupnje potpuno ilegalan budući da se odluke u toj zajednici donose, pogađate, direktno-demokratski i to uz potrebnih 75% podrške. Jimmy Mohlala, općinski glasnogovornik, nađen je mrtav nedugo nakon što je javno ukazao na tu nepravdu. Kada su iz te zajednice pokušali osporiti prodaju zemlje koju su naslijedili od svojih predaka, pokrajinska vlada je zaprijetila poništenjem druge sudske nagodbe u kojoj im je trebalo biti isplaćeno 9 mil. dolara odštete.

Pred buldožerima kapitala nisu ostale pošteđene niti jedine dvije škole na tom području. Naime, nakon što su Cyril Clarke Secondary School i John Mdluli Primary School predodređene za rušenje da bi se na njihovom mjestu napravio parking za stadion, učenici tih škola su doslovno pobješnjeli. Spaljeni su djelovi lokalne knjižnice, a tokom protestnog marša prema mjestu gradnje Mbomela stadiona na više mjesta paljene su gume. Veliki broj učenika uhićen je u tim prosvjedima.

Proslava humanosti u Africi?

Izjava izvršnog direktora svjetskog prvenstva Danny Jordaana da je ovaj turnir “proslava humanosti na kojoj se temelji Afrika” naročito dobro zvuči u kontekstu šminkanja gradskih ulica i protjerivanja izbjeglica na mjesta manje vidljiva javnosti. U takvim slučajevima su sudjelovali policajci kao što je Kwesi Matenjwa iz Durbana. Iz njegove izjave saznajemo kako se njegov grad počeo pripremati za prvenstvo još 2008: “2010. je pred vratima. Zbog toga što će se utakmice igrati i ovdje, ljudi iz raznih zemalja koji dođu u našu zemlju moraju imati sliku Južne Afrike i grada Durbana kao čistih mjesta, bez beskućnika i uličnih trgovaca. Zato su ljudi kao ja dobili zadatak da riješe određene prigovore. Jučer nismo uspjeli ispuniti takvu naredbu. Morali smo doći ovdje (u Albert park) i demolirati tamošnje nastambe. Ali to nismo sproveli jučer zbog suosjećanja prema ljudima koji tu žive, prema trudnicama i djeci. Zbog odgađanja rušenja izbjegličkih nastambi vjerojatno ću biti optužen za neispunjavanje naredbi nadređenih” (rušenje je sprovedeno dan poslije)

U korporacijskoj igri čija pravila određuje FIFA deklaracija da će ovo svjetsko prvenstvo biti prilika za mnoge obične Afrikance zvuči kao jeftina demagogija. Kada samo vidimo niz stranih sponzorskih giganata koji se reklamiraju na tom prvenstvu. Kada znamo da u građevinskim radovima sudjeluju “bjelačke” kompanije kao Group five, koja ima projekte od Afrike, preko istočne Europe do bliskog istoka, ili kao Murray&Roberts koja gradi doslovno po čitavom svijetu; kada znamo da prihodi od televizijskih prava idu FIFA-i, a ne kako bi čovjek pomislio, zemlji domaćinu; kada znamo da je većina koja je sudjelovala u gradnji stadiona i onih u osiguranju ili kriminalno potplaćena ili im uopće nije plaćena dogovorena svota o čemu svjedoče brojni protesti zaposlenika i brojni uhićeni; i kada znamo da osobe (najčešće žene) koje prodaju idombolo, braaied beef i razno povrće na štandovima pored stadiona moraju kupiti posebne pokretne kuhinje za otprilike 8 000 dolara da bi mogle konkurirati za prodajno mjesto ispred stadiona, dok su mjesta unutar samog stadiona rezervirana za službene sponzore, onda teško da možemo povjerovati dobro poznatim frazama o “nacionalnom interesu” u koje su prerušeni korporacijski vukovi.

Mamurluk nakon proslave

Šesnaest godina nakon što je Apartheid prestao djelovati u afričkom društvu i dalje vidimo fantomske obrise te segregacijske politike projicirane iz virtualnog prostora tržišta bez granica. Prvenstvo koje je organizirano za dobrobit svih Afrikanaca većina njih neće ni vidjeti, što zbog malog broja skupih ulaznica, što zbog prijetećih pendreka policije. Mamurno buđenje nakon velike proslave biti će buđenje u još nasilniju stvarnost koja se odvija daleko od objektiva TV kamera.

Sa novcem utrošenim samo na stadione se po procjeni ekonomista moglo izgraditi 90.000 kuća godišnje u periodu od 2006. do 2010., a taj novac sada ostaje kao javni dug koji pritišće već dovoljno polarizirano i onemoćalo društvo JAR.

Sve pripreme za prvenstvo kao i folklor oko prvenstva koje je u tijeku jasno pokazuju da je riječ o korporacijskom megaproizvodu i nepogrešivom hegemonijskom alatu jedne od najutjecajnijih organizacija svijeta. Unatoč tome što se prvenstvo održava u Africi, iskustvo je u punom smislu “zapadnjačko”, a na putu prema savršenom doživljaju stoje još samo nesretne vuvuzele. Perverzija eurocentričnog uma se najbolje vidi upravo u ovom slučaju gdje je mobilizirana čitava utjecajna javnost da se ukloni taj sablasni zujeći zvuk sa stadiona koji kao da podsjeća kolonizatore da u njihovoj stvarnosti još uvijek uporno postoje tragovi “Drugoga” koje nijedan izbjeljivač ne može u potpunosti izbrisati.

 

(zurnal.info)

 

 

 

 

 

 

Iako se zna da Arzija Mahmutović uživa izuzetnu podršku ministra Safeta Keše, malo ljudi zna da je to dijelom i zbog toga što je ministar Kešo u rodbinskim vezama sa reisu-l-ulemom Mustafom ef. Cerićem, tvrdi sagovornik Žurnala

Opštinski sud u Sarajevu ekspeditivno je donio rješenje kojim se poništava odluka Vlade KS-a o imenovanju Vasve Jajetović za direktoricu JU Djeca Sarajeva. Odluka Vlade donesena je 17. a sudsko rješenje samo dan kasnije, 18. juna, ali nije dostavljeno ni kantonalnom premijeru ni pravobranilaštvu. Dopis je premijeru stigao faksom iz JU Djeca Sarajeva, a javnost sada očekuje reakciju iz Vlade. Premijer Besim Mehmedić jasno je poručio kako će uložiti prigovor, a za Oslobođenje izjavio da dok je na premijerskoj funkciji neće dozvoliti da Arzija Mahmutović ostane direktorica.

Ipak, kako za Žurnal kaže jedan od uposlenika Ustanove, koji, kao i većina onih koji se odluče govoriti za medije to čini pod uslovom anonimnosti, borba koja mu predstoji neće biti nimalo lagana. Naime, Ministarstvo nauke i obrazovanja KS, za koje se odavno zna da je na čelu sa ministrom Safetom Kešom najjača podrška Arziji Mahmutović u svojim rukama ima jak pravni instrument: novi izbor Upravnog odbora Ustanove:

- S obzirom da se nakon ulaganja i usvajanja žalbe na imenovanje nove direktorice može raspisati konkurs za novi upravni odbor, za što ingerencije ima isključivo Ministarstvo, jasno je kojim se putem mogu razvijati stvari: od pet članova Ministarstvo imenuje jednog, koji će sigurno biti pristalica Arzije Mahmutović. I dva člana iz Ustanove također će biti za nju, s obzirom da će ih vjerovatno ona i izabrati. To su tri glasa za Arziju Mahmutović protiv dva člana iz Vijeća roditelja, tako da nije nemoguće da ona zaista i ostane na funkciji, tj. bude reizabrana. I premijer tu ne može ništa jer Vlada ima ingerencije za izbor direktora i v.d. a Ministarstvo Upravnog odbora – kaže.

O itekakvoj odlučnost da ostane na položaju direktorice JU Djeca Sarajeva govori i podatak da je svojim uposlenicima Arzija Mahmutović jasno poručila kako, citiramo, “nema šanse da idem, a ako i kad krenem zatvorit ću sve vrtiće” - tvrdi naš sagovornik.

Dio uposlenika JU Djeca Sarajeva, koji daje podršku Arziji Mahmutović, najavio je kako će, ukoliko sadašnji advokat Arzije Mahmutović Hakija Kurtović ne bude uspješan, ukoliko treba angažovati i novog advokata – Fahriju Karkina, kojeg bi, odlučni su, platili iz vlastitih džepova.

Sve što se dešava još jednom potvrđuje ono što javnost odavno zna – Arzija Mahmutović uživa podršku najmoćnijih ljudi u državi, zahvaljujući kojima se i uspijeva održati na ovom položaju uprkos brojnim protivljenjima. Naš sagovornik navodi da tek djelimično uspijeva ostati na funkciji zahvaljujući prvobitnim političkim dogovorima SDA i SBiH, jer su se upravo oko njenog imenovanja ove dvije stranke kasnije i sukobile:

- Da je samo to ona se ne bi mogla tako dugo održati. Ključ svega je Ministarstvo obrazovanja i nauke, ali ne samo preko stranačke linije. Iako većina zna da ona uživa izuzetnu podršku ministra Safeta Keše, malo ljudi zna da je to dijelom i zbog toga što je ministar Kešo u rodbinskim vezama sa reisu-l-ulemom Mustafom ef. Cerićem, kojem je izuzetno stalo da osoba kao što je Arzija Mahmutović, zbog njene politike vođenja vrtića, bude na čelu ove ustanove.

(zurnal.info)

 

TEORIJE ZAVJERE

Posljednje objavljeno istraživanje javnog mnijenja koga je za NDI radila agencija Ipsos potvrđuje da bi nacionalne stranke ponovo mogle pobijediti na izborima uprkos tome što se na vrhu spiska najvećih problema građana ne nalaze nacionalni već ekonomski problemi. Dino Đipa, vlasnik agencije Prism Research koja već godinama radi istraživanja javnog mnijenja pred izbore, objašnjava da građani vjeruju kako su upravo nacionalne stranke sposobne riješiti probleme nezaposlenosti, korupcije i kriminala.

Prema svim pokazateljima novi izbori koji će nas koštati više od 12 miliona maraka neće donijeti revolucionarne promjene ali ipak postoji nekoliko zanimljivih trendova. Stručnjaci za istraživanje javnog mnijenja kažu da je još uvijek rano za procjene izbornih rezultata ali je jasno da će najzanimljivije biti pratiti pad popularnosti SNSD-a i Milorada Dodika, izbor bošnjačkog člana Predsjedništva te rast popularnosti Fahrudina Radončića i Mladena Ivanića odnosno PDP-a.

SDP ubjedljivo vodi prema svim istraživanjima. Postalo je već uobičajno da se njihovi izborni rezultati ne poklapaju sa rezultatima istraživanja. Također je postalo uobičajno da se nakon objavljivanja rezultata anketa agencije za istraživanje optužuju za neistinito prikazivanje rezultata. Zaista, kako je moguće da SDP ima tako ubjedljivo vodstvo sve do dana izbora kada se ono istopi i ovu stranku stavi na drugo ili treće mjesto u Federaciji? Ipsos je prošle godine dobio nagradu za najbolju američku agenciju za istraživanje tako da je mogućnost da ova agencija ne prikazuje istinite rezultate apsolutno isključena.

- Ne postoji nikakva teorija zavjere – objašnjava Đipa i dodaje da se građani ustručavaju reći anketarima kako će glasati za nacionalne stranke: Mediji su stvorili ambijent u kojem je ljudima neprijatno reći da će glasati za nacionalne stranke. Nije im to prijatno izgovoriti preko usta.

Ljudi su pomalo paranoični da bi njihove odgovore mogli saznati članovi pozicione stranke i ugroziti njihova radna mjesta. Istraživanja telefonom dodatno pogoršavaju situaciju jer postoji strah da se oni prisluškuju. Tu je još jedan fenomen svojstven BiH: ljudi daju poželjne odgovore! U posljednje vrijeme taj se trend mijenja, kaže Đipa, pa su i rezultati sve približniji stvarnom stanju. To će se posebno poboljšati nakon popisa stanovništva jer su dosadašnja istraživanja rađena tek na osnovu procjena. Uz sve to tu je i 15 do 20 posto ispitanih koji ne žele da se izjasne ali će glasati na izborima. Dosadašnji trendovi su pokazali da ti glasovi uglavnom idu SDA i HDZ-u u Federaciji te SDS-u u Republici Srpskoj. Tek kada rasporedite ovaj procenat glasova zaista dobijete rezultate približno jednake onima na izborima.

RASTE NEZADOVOLJSTVO

Na rezultate anketa posebno utječe i to šta se dešavalo tokom istraživanja. U sedmici posljednjeg istraživanja ti su događaji mogli u velikoj mjeri utjecati na rezultate. Inicijativa da se obilježi stradanje vojnika u Dobrovoljačkoj i Brčkanskoj malti ponovo su podigle nacionalne tenzije dodatno podrgijane odbijanjem Harisa Silajdžića da se sastane sa srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem na sajmu u Mostaru iako je taj sastanak ranije bio dogovoren. Istraživanje je rađeno samo nekoliko dana prije velikih protesta boraca što je uveliko moglo utjecati na rezultat SDA i posebno Sulejmana Tihića, te Radončića sa druge strane čiji je Dnevni avaz danima ohrabrivao borce da se obračunaju sa federalnim vlastima i dovedu nova lica na njihovo mjesto.

Koliko zaista društvena dešavanja utječu na stav građana najbolje pokazuju istraživanja iz novembra 2009. godine. Neuspjeli butmirski pregovori doveli su do toga da tek svaki sedmi građanin BiH misli da zemlja ide u pozitivnom pravca i to je najniži procenat u posljednjih pet godina. On se zadržao i do danas i po svim procjenama bi trebao utjecati na rezultate izbora. Na to posebnu pažnju mora obratiti SNSD čijih se polovina nezadovoljnih glasača danas pretvorila u sedam od deset.

Žurnal je uz pomoć istraživanja u posljednjih pet godina i izbornih rezultata sastavio listu stranaka sa nazjanimljivijim izbornim trendovima.

 

SDA – RAZNI FRONTOVI I DOMAĆI IZDAJNICI

Sedmica u kojoj su rađena ispitivanja obilježena je svakodnevnim kritkama boraca na račun Sulejmana Tihića pa je on dospio na prvo mjesto u Federaciji po nepovoljnom mišljenju birača o njemu. Tihić odavno nije miljenik Islamske zajednice odnosno reisa Mustafe Cerića, bitnih faktora za dobar izborni rezultat, a od kada je Radončić i zvanično u politici, SDA ne može računati ni na pomoć Avaza.

Izborni adut: Stabilna baza

SDA ima jednu od najstabilnijih izbornih baza u BiH. Mada procenti u izbornim anketama variraju, ako se pogledaju rezultati izbora jasno je da postoji određen broj ljudi koji će bez obzira na sve glasati za ovu stranku. Trenutno su na 12 posto sigurnih glasova ali među četvrtinom neizjašnjenih sigurno se nalazi veliki broj glasova za ovu stranku.

Izborni problem: Liderstvo

Svaki peti stanovnik BiH odlučuje za koga će glasati na osnovu mišljenja o lideru stranke. Sulejman Tihić i Bakir Izetbegović imaju najveće procente negativnih mišljenja u BiH.

SDP – LOŠE RASPOREĐENI GLASOVI

Svaki peti opredjeljeni birač izabrao bi SDP ako bi se izbori održali sljedeće sedmice i ova bi stranka bila pobjednik na državnom nivou. Problem SDP-a je što isto toliko ljudi ne želi da se izjasni u anketama. Do sada se pokazalo da simpatizeri SDP-a nemaju problem u anketama reći svoje opredjeljenje što se ne može reći za nacionalne stranke. Tako SDP zadrži procenat glasača iz anketa ali raspoređivanjem neizjašnjenih drugim strankama ponovo dolazi na treće mjesto u Federaciji.

Izborni adut: Željko Komšić

Član Predsjedništva Željko Komšić već je četvrtu godinu za redom popularniji od svih svojih protukandidata zajedno. On je ujedno i jedini političar koji ima pozitivnu ocjenu kada se saberu pozitivna i negativna mišljenja glasača. Zanimljivo je da njegova popularnost među Hrvatima u BiH raste u posljednje dvije godine pa sada svaki četvrti ima pozitivno mišljenje o Komšiću dok o Draganu Čoviću pozitivno misli svaki treći Hrvat. SDP-ov problem je što su na prošlim izborima čak i u najpovoljnijim izbornim jedinicama kao stranka teško osvajali polovinu glasova Željka Komšića.

Izborni problem: Loše raspoređeni glasovi

SDP u ukupnom zbiru glasova ne zaostaje puno za SDA i SBiH ali su ti glasovi po njih loše raspoređeni. Loše rezultate redovno imaju u izbornim jedinicama koje donose najviše mjesta u skupštinama.

SNSD – SIGURAN PAD U POSLJEDNJE ČETIRI GODINE

SNSD je u slobodnom padu, ali Milorad Dodik i njegova stranka i dalje imaju podršku kakvu stranke u Federaciji mogu samo poželjeti. Ipak, na narednim izborima Dodik će teško imati apsolutnu većinu. Sa više od 53 posto sigurnih glasova 2007. godine SNSD je u 2008. izgubio više od deset posto glasova. Kako pokazuju istraživanja ti glasovi tada nisu otišli niti jednoj stranci, ljudi su jednostavno postali neopredjeljeni. U prošloj godini te su glasove pokupili SDS i PDP, a SNSD je izgubio dodatna dva procenta prošle godine. I dalje imaju duplo više osiguranih glasova od SDS-a ali je cifra od 39 posto podrške u RS-u najniža u posljednje četiri godine.

Izborni adut: Slaba opozicija

Šansu da dobije i ove izbore SNSD može zahvaliti neorganizovanoj opoziciji. Međutim, čak i da se trend pada SNSD-a nastavi teško da će on pasti toliko nisko da oni ne dobiju izbore. Rezerva od skoro polovine sigurnih glasova u RS-u teško da se može izgubiti do oktobra.

Izborni problem: Nezadovoljstvo građana

Samo od prošle godine broj ljudi koji smatraju da SNSD može smanjiti nezaposlenost pao je sa 13 na 11 posto a za isti procenat je smanjen broj ljudi koji smatraju da im ova stranka može zaštiti nacionalne interese.

PDP – DOBAR IZBOR, ALI DRUGI

PDP i Mladen Ivanić zabilježili su u posljednje tri godine najveći rast popularnosti u Republici Srpskoj. Dok je SDS uglavnom zadržao glasače sa prošlih izbora, PDP stalno “raste” po svim kriterijima. Za sada su treći u trci za pozicije u Narodnoj skupštini RS-a sa solidnih devet posto u odnosu na četiri od prije pola godine. Ujedno su prvi na listi takozvanog drugog izbora što znači da će pokupiti većinu izgubljenih glasova SNSD-a.

Izborni adut: Pravovremena opozicija

Odluka Mladena Ivanića da izađe iz vlasti očito se pokazala ispravnom i PDP-u donijela dragocjene glasove.

Izborni problem: Vrijeme

Pitanje PDP-a je da li će do izbora imati dovoljno vremena da sa skromnim kapacitetima “nabilda” svoje procente i postane barem druga po jačini stranka u RS-u iza SDS-a za kojim na državnom nivou kaskaju za četiri procenta.

HDZ – KOMŠIĆ JE KRIV ZA SVE

HDZ je, sa šest posto podrške među biračima koji su već odlučili za koga će glasati, i dalje najjača hrvatska stranka u BiH. Ovo istraživanje pokazuje da bi oni mogli ponoviti izborne rezultate od prije četiri godine. Ako je suditi po ovoj anketi, na povratak u Predsjedništvo ne mogu računati a postoji i mogućnost da dio njihovih glasača svoj glas povjeri Željku Komšiću. Ono što bi im na federalnom nivou moglo pomutiti račune jeste jaka opozicija ali i kada se saberu glasovi opozicionih stranaka dobije se tek izjednačen rezultat. Uz procenat iz “rezerve” odnosno neizjašnjenih birača, HDZ može računati na prvo mjesto kod Hrvata. Gotovo 70 posto njihovih birača bi podržalo koaliciju i sa strankom koja im se ne sviđa pa je HDZ-u ostavljeno dovoljno prostora da izbornom matematikom ponovo dođe do vlasti.

Izborni adut: Tradicija

Polovina dosadašnjih simpatizere HDZ-a glasa kako su i navikli. Samo pet posto sigurnih birača HDZ-a će glasati jer HDZ štiti njihove nacionalne interese tako da bez obzira ne predizbornu kampanju, HDZ može računati na svoju glasačku bazu.

Izborni problem: Željko Komšić

Ivo Miro Jović se ponašao kao dijete kome su nepravedno oduzeti slatkiši u izbornoj noći 2006. godine pa su ga od kamera morali skloniti u drugu sobu. Tako se, manje više, ponaša i cijela stranka od tada a to se posebno vidi na početku ovogodišnje utrke za ugodne fotelje.

Dragan Čović je nedavno izjavio da bi njihovoj kandidatkinji za ulaza u Predsjedništvo Borjani Krišto bilo dovoljno 130.000 glasova i da će napustiti politiku ako se to ne desi. Čović je procjenu napravio na osnovu 116.000 glasova za Željka Komšića na prošlim izborima ali je pritom zaboravio da je Komšićeva popularnost od tada drastično porasla, čak i među Hrvatima.

SBB – MALO LJUDI POZNAJE RADONČIĆA A NI ONI NE MISLE NAJBOLJE O NJEMU

Broj građana BiH koji se identifikuju sa stavovima SBB-a se od prošle godine povećao za četiri puta ali ne i broj onih koji bi na glasačkom listiću zaokružili ovu stranku. Uprkos velikom rastu u ukupnom zbiru ova stranka ne prelazi pet posto ni na jednom nivou vlasti.

U isto vrijeme, dok raste broj pristalica SBB-a gotovo identičan broj glasova gube SBiH i BPS Sefera Halilovića. Rast popularnosti i četiri posto koje bi dobio da se izbori održavaju sada SBB prije svega može zahvaliti nezadovoljstvu građana ostalim strankama. To se jasno može vidjeti kroz stav građana o sposobnosti ove stranke da riješi najveće probleme BiH poput nezaposlenosti, kriminala i ekonomskih problema gdje su uglavnom dobijali dva posto i ta cifra u odnosu na prošlu godinu nije rasla. Svojim skupovima širom BiH Radončić je donekle uspio nagovoriti građane da glasaju za njega ali ih još uvijek nije uvjerio da može riješiti njihove probleme. Silan trud da se dodvori borcima, između ostalog i dovođenjem Dževada Rađe, predsjednika boračke organizacije u SBB, čini se da nisu dali željeni rezultat. Procenat građana koji misle da SBB može riješiti boračke probleme povećao se tek sa jedan na dva posto u posljednjih šest mjeseci.

Izborni adut: Dnevni avaz

Najveći izborni adut Saveza za bolju budućnost jeste Dnevni avaz. Prema istraživanjima iz 2008. godine o izvorima političkih novosti glasača, Avaz se nalazi odmah iza tri javna emitera.

Izborni problem: Neprepoznatljiva lica

Radončić još uvijek nije uspio povezati ime Dnevnog avaza sa svojim i imenom stranke. Skoro četvrtina ljudi u BiH uopšte nije čula za njega. Iako njegova popularnost značajno raste teško da će do oktobra imati vremena da prvo bude prepoznatljiv svima a onda da nagovori glasače da baš njemu daju svoj glas. Za sada se Radončić nalazi na dnu liste političara o kojima ljudi imaju pozitivno mišljenje.

SBIH – STRANKA JEDNOG LICA

Pad popularnosti Stranke za BiH u posljednje dvije godine je toliko velik da bi odustajanjem Harisa Silajdžića od politike ova stranka završila ispod izbornog praga. Uspjeh stranke će zavisiti isključivo od njega. Birači ovu stranku smatraju jednako sposobnom da riješi njihove probleme kao i nedavno osnovani SBB. Prema mišljenju birača Silajdžić je sve manje blizak običnim ljudima, sve manje razumije njihove probleme a povjerenje u njega je sa 49 posto u 2007. za samo godinu spalo na 27 posto. Njegov najjači adut je bilo mišljenje građana o njemu kao sposobnom političaru ali takvo mišljenje od polovine 2007. godine nezadrživo mijenjalo, na gore. Na listi najpozitivnijih političara u BiH nalazi se tek na šestom mjestu, a u Federaciji tek na četvrtom. Na listi najnegativnijih političkih pojava u BiH je na drugom mjestu, odmah poslije Milorada Dodika ali nešto bolje stoji u Federaciji gdje manje ljudi o njemu misli loše nego u Tihiću. Prema posljednjim rezultatima NDI-ja Silajdžić u utrci za predsjedništvo ima dva procenta manju podršku od Tihića. U istraživanju Prism Researcha gdje je anketiranim građanima postavljeno otvoreno pitanje za koga će glasati a ne lista političara, Silajdžić ima prednost u odnosu na Tihića.

Izborni adut: Ejup Ganić

Stranka za BiH ima već uhodane trendove između izbora. Šest mjeseci nakon održanih izbora njihov rejting počne nezadrživo da pada i tako je sve do nekoliko mjeseci prije narednih izbora. U augustu 2006. godine i stranka i Silajdžić bili su jedini sa pozitivnim skorom među Bošnjacima. SBiH je imala pozitivan rejting od 17 a sam silajdžić od 26. U martu 2008. godine stranka je pala na samo plus dva a Silajdić na plus tri. Broj građana koji bi glasali sa SBiH se prepolovio u 2008. godini, a danas stoje na tek četiri posto sigurnih glasača što je jednako Radončićevom SBB-u. Od polovine Bošnjaka koji su nedugo nakon prošlih izbora smatrali da se Silajdžiću može vjerovati taj se broj za samo godinu dana smanjio na svakog trećeg Bošnjaka. Ostale stavke kao što su bliskost sa običnim ljudima, razumijevanje šta ih brine i sposobnost također su se drastično smanjivale.

Izborni problem: Neispunjeno obećanje

Posljednje istraživanje pokazuje da tek jedan od deset glasača bira stranku zbog izbornih obećanja ali skoro polovina onih koji neće glasati to neće uraditi zbog neispunjenih izbornih obećanja. Kako je na prošlim izborima rekao da ne obećava ništa osim ukidanja Republike Srpske, Silajdžiću bi više od kampanje trebao David Koperfield da na tren učini da ovaj entitet nestane.

SDS – MOŽE LI SE TADIĆ NOSITI SA DODIKOM?

Pored Dodika i njegovog SNSD-a SDS izgleda kao najjača mala stranka u Republici Srpskoj. Sve do 2008. godine SDS je drastično gubio popularnost da bi prije dvije godine taj trend prvo stao a onda se polako počeo mijenjati. Trenutno imaju tačno duplo manju podršku od vladajuće partije i to nakon što je SNSD izgubio dio potencijalnih glasača od prošle godine a SDS sa šest otišao na osam posto podrške. Poeni su uglavnom zarađeni na borcima čija je podrška SDS-u porasla kao i stav da ova stranka može smanjiti korupciju i kriminal.

 

Izborni adut: Ognjen Tadić

Ovaj advokat rođen u Sarajevu ima najniži stepen nepovoljnih stavova od svih političara iz RS-a. Njegova stranka nema nikakve šanse u trci za sprskog člana Predsjedništva ali Tadić u trci za predsjednika RS-a za Dodikom zaostaje nadoknadivih deset posto. U 16 posto anketiranih koji nisu željeli odgovoriti sigurno se nalazi dobar procenat poklonika SDS-a pa se Tadić možda već nalazi iza Dodika u okviru statističke greške od tri do četiri posto.

Izborni problem: Bezidejnost

Stanovnici RS-a od četiri ponuđene stvari kojima su zadovoljni kako ih sadašnja Vlada rješava najzadovoljiji su načinom zaštite nacionalne grupe. Kako je SDS do sada na izborima uglavnom nudio upravo to, teško da će to biti dovoljno da se pridobiju SNSD-ovi birači. Procenat onih što misle da SDS može zaštiti njihove nacionalne interese sa prošlogodišnjih šest je pao na pet posto i to je skoro tri puta manje od SNSD-a. Isto se desilo i sa stavom da ova SDS može smanjiti nezaposlenost.

(zurnal.info)