Dubravka Ugrešić je ovih dana bila gošća Beograda, gdje je predstavila novu knjigu eseja „Napad na minibar“, u izdanju Fabrike knjige, a predstavila se i kao likovni amater

Svijet u kojem nikad jednostavnije nije bilo objaviti svoj „uradak“, bio on pisani, muzički i likovni Dubravka Ugrešić, jednostavno naziva „karaoke kultura“, a kultura, smatra ona, danas pripada amaterima.

Svađa ćirilice i latinice

Dubravka je ovih dana bila gošća Beograda, gdje je predstavila novu knjigu eseja „Napad na minibar“, u izdanju Fabrike knjige, a ujedno se predstavila i kao likovni amater. U galeriji „Grafički kolektiv“ otvorena je i njena izložba „Početnica za nepismene“. Inspiracija je stigla upravo iz školskih početnica, bukvara sa kraja 19. stoljeća, sredinom 20. stoljeća, i iz 1990. godine, kada su, reći će kasnije „oni avioni sa slovom A bukvalno počeli da bombardiraju naše gradove i sela“.

Svoja razmišljanja o početnicama, amaterima u kulturi, a na kraju i o sebi kao likovnoj umjetnici Dubravka Ugrešić je podijelila sa novinarima u prostorijama Narodne biblioteke Srbije.

„Ja sebe ne shvaćam kao likovnog umjetnika niti kao likovnog početnika. To je prirodno došlo – pokušaj vizualnog izražavanja je u korespondenciji sa davnašnjim esejom „Početnica“ koji je objavljen ’91. i ušao je u „Kulturu laži“ i zatim sa novim esejom koji ima naslov „Karaoke kultura“ gdje ja pokušavam definirati ovu našu modernu, digitalnu kulturu.“

Ističe da je početnica poslužila kao najintimnija, njoj najbliža metafora raspada „jer su u početnici bili svi zajedno – Ivan, Milovan i Džafer i odjedanput su se svi posvadili, posvadila se ćirilica sa latinicom, a oni avioni pod slovom A krenuli su zaista da bombardiraju naša sela i gradove i tako je iz dječje perspektive, perspektive početnice nikla ta metafora rata i raspada“.

Interes za početnice nije splasnuo već samo spada u jedan novi kontekst oivčen digitalnom erom. „Činjenica je da smo sa Gutenbergovom galaksijom završili. Ona je trajala 500 godina sa milion varijanata, od vizualne, tipografske...i mi smo sada ušli u jednu novu eru koju možemo najkraće definirati kao digitalnu kulturu jer je naprosto sve digitalno. Književnost, slikarstvo se preselilo na internet, na mobilne telefone, na twitere...“

Digitalna era je fokus tradicionalne formule autor-djelo-konzument sa autora prebacila na konzumenta, recipijenta. I sada recipijent, smatra Ugrešić preuzima vlast.

„Najjednostavniji primjer je televizija. Televizija nije što je bila, nije institucija sa vrha. Imate „Big brother show“ što je metafora onoga što se događa sa televizijom koja polako postaje ono vjerojatno čemu je bila namjenjena iz početka. Ona dolazi u ruke gledalaca jer je njima i namjenjena. Gledaoci mogu to kontrolirat, slati poruke, telefonirati...Postoji rejting, oni skidaju emisije, postavljaju nove, rade svoju kulturu koja se širi dalje na internet. Postoje bezbrojni fandomi koji počinju od „Startracka“, „Harry Potera“...to je nerazmrsiva velika masa koja se hrani, ima milijune priključaka od najbanalnijih stvari. Sad vi mislite da su ti fandomi pasivni. Oni nisu pasivni, Harry Poter živi dalje na internetu, imate milijune ljudi koji prekrajaju to djelo, nastavljaju život, autorka više nije važna, važna je kulturna zabava koja traje, ide dalje na internetu. Ukratko rečeno, to nisam izmislila ja, postoji knjiga o tom kultu amatera u suvremenoj kulturi, sve sa internetom, wikipedijom gdje amateri preuzimaju vlast. Amateri pjevaju, amateri crtaju, amateri pišu, amateri plešu, amateri se glasaju, amateri zvone...“

Vizuelna kultura

Tu se prisjetila vremena komunizma koji je gajio kulturu amaterizma u kino klubovima, amaterskim fotoklubovima, radionicama, amaterskim bendovima, domovima kulture...“Vidjeli smo to i u filmu „Sjećaš li se Doli Bel“. Cijela škola hrvatskih konceptualista je izašla iz kino klubova. Ta kultura se ugasila i moja teza je da je komnizam umro ali cijeli svijet je preplavila pobjeda amatera. Teza je jako zaoštrena, vjerojatno nije točna ali je vrlo zabavna i možemo dalje na tom kontemplirat“.

Kako ne bi ispalo da napada amaterizam Dubravka Ugrešić se stavila u poziciju amatera i napravila je izložbu. „Naravno, nisam napravila bilo kakvu izložbu, nisam išla i crtala parkove nego sam crtala ono što mislim da je važno i sad se opet vraćamo početnici, a to je ta moja arheologija, jer to je arheologija a ne slikarstvo i umjetnost. Arheologija koja se meni čini izuzetno važnom čak i psihoanalitički. Sjetila sam se šta je bila vizualna kultura mog djetinjstva. To su bile 50-te godine, veliko siromaštvo, nije bilo slikovnica. Ja se sjećam kao danas svoje prve slikovnice od A do Ž. Sjećam se boje, mirisa, slika, sjećam se svega zato što nije bilo drugih. Crtalo se po knjigama jer nije bilo ni papira ni blokova.

Zašto tu vizualno kulturu ne opisati, ne učiniti je vidljivom na ovaj način. Uostalom o njoj postoji vjerojatno manje dokumenata o onoj koje ćete se vi sjećati – vaših stripova, manga filmova...Naprosto se radi o konstantnom razgovoru koji ja vodim. Ovog puta sam se usudila da razgovor vodim sa nečim što ulazi u sferu vizuelne prakse“.

U kratkim crtama objasnila je i sadržaj najnovije knjige eseja. „Mislim da je knjiga vrlo dobro složena. Imate uvodni esej, ili početni esej i to je opijum. U tom eseju govorim o tome kako je religiozni gen u svima nama vrlo jak. I iz te perspektive vjerovanja, određuje se cijela naša kultura. Bavim se nekim oblicima, a to su memoari, popularnom kulturom prije svega i to je sasvim dobar uvod u ono što će kasnije slijediti u knjizi. Knjiga ima četiri odjelka. Osim uvodnog eseja slijedi kratki esej o svemu i svačemu, geografski su rasprostranjeni na naše krajeve, na zapadnu ili istočnu Evropu i tu ima svega i svačega – od politike, migracija, umjetnosti i svega. Treća sekcija su politički eseji. Tema prvog je Goli Otok, moj posjet Golom Otoku i način na kojim sam ga ja doživjela. Drugi esej je o Radovanu Karadžiću i šta znači njegovo hapšenje i sve to skupa i treći esej je novi esej o tome kako sam postala vještica. U četvrtom dijelu su eseji vezani za kulturu, književnost i tako, a peti je zaseban „Karaoke kultura“. Čini mi se da je vrlo jasna i prilično čista podjela“.

Strašne novine

Govoreći o kulturnom prostoru na području bivše SFRJ primjećuje da je kaotičan, ali istovremeno i dinamičan. Taj prostor je po njenim riječima osiromašen, slomljen, provijanciliziran, a da bi se resetirao potrebno je puno više vremena od dvije decenije, smatra Dubravka Ugrešić koja je prokomentirala i današnju književnost.

„Knjiga je došla na ono sa čim je počela, barem se to odnosi na roman, na prozu. Uvijek je bila zamišljena da bude bliska čitaocima, tako da je to proizvod. U onom trenutku kad smo pristali da to bude proizvod dobili smo posljedice koje kusamo i tu je sad potpuna sloboda, tj. vama se čini da je potpuna sloboda i da svatko kupuje ono šta hoće. Kao što vam se čini, ako ste bogati da su baš „prada“ cipele ono što vi hoćete kupiti. Dakle, tu je diktat tržišta koje uvijek ide na to da vam sugerira da je sve što konzumirate vaš osobni izbor ili izbor koji ima vaš personalni pečat, što dakako nije istina. S obzirom da se cijeli sistem urušio, čini vam se da znate šta je prava književnost. To su rekli drugi, a oni se zovu „nacionalna književnost“ koju je netko složio. Netko je uspostavio kanon davno prije vas, netko je rekao tko ide, tko ne ide, netko je uspostavio vrijednosti pa je rekao da je neko najbolji, neko manje loš...Nemam ništa protiv toga. Kanoni neka postoje jer je život bez kanona dosadan, nema se šta rušit, nema se po čemu pljuvat, nema koordinata po kojima bi znali šta mi to novo fantastično radimo bolje od kanona, po čemu smo bolji od onoga što je na vrhu. Pitanje kanona je nevjerovatno zanimljivo jer je tu dinamika i ona je važna i podliježe, zanimljivo je za analize socijalne, financijske...Šta je sve igralo ulogu da se uspostavi takav jedan nacionalni kanon“.

Slično, ako ne i gore je i u medijima o kojima nema ni jedne riječi pohvale. Naprotiv: „Najstrašnije od svega u dijelovina bivše zemlje su mediji. Televizija je strašna, novine su katastrofa.

Ja nigdje ne vidim tako strašne novine i vizualno, kad smo već kod vizualnog, kao što ih viđam ovdje, ali iste su takve u Rumunjskoj, Bugarskoj...ovo što malo pratim i što znam. Tekstovi su nečitljivi, prepune su pornografije i to je jedna poruka. Uzmite samo jedan dan sve novine koje su izašle u Hrvatskoj. Pročitajte sve članke, napravite neku statistiku i pogledajte koja je najučestalija riječ. Ja se kladim da je to riječ „guza“. Usput imate i fotografije – guza ova, guza ona, guza na moru, guza na planinama, guza na Lošinju...Ako vi to dobivate 10 godina i to je riječ koja zvoni, onda se tu nešto događa sa mentalnošču konzumenata. Mislim na djecu.

O sadržajima neću govoriti.“

(U ponedjeljak, 13. septembra objavljujemo ekskluzivni intervju sa Dubravkom Ugrešić)

(zurnal.info)

Magazin Time izabrao je pet najboljih britanskih indie bendova koje morate provjeriti, uključujući i xx, pobjednika nagrade Mercury 2010. godine

Prošlo je više od 40 godina od kada je britanska invazija prvi put donijela bendove poput Rolling Stones i Beatlesa u američke prodavnice, i uprkos onome što je Mick Jagger rekao, vrijeme nije bilo na strani Britanaca.

Od 2000. godine samo je pet singlova britanskih muzičara dospjelo na broj jedan Billboardove liste 100 najboljih hitova – a dva od njih, “Down” Jaya Seana i “Break Your Heart” Taioa Cruza su bili dueti sa američkim muzičarima koji su im pomogli u tome. Zašto je Britancima teško da uspiju “preko bare”? Izvjesno je da napon ide drugim smjerom: sa svim, od reality TV-a do trilera Dana Browna, američka pop kultura se dokazala kao jako zarazna preko mora. Najprodavaniji britanski singl u 2009. godini je bio New York City – koji je iznjedrio “Poker Face” Lady Gage.

Ljeto 2010. godine bi moglo biti proročanstvo početka preokreta. Međutim: kada su objavljene nominacije za MTV muzičke nagrade 3. augusta, britanski indie-rock bend Florence and the Machine, čiji stil je u skali između elektronike i folka, našao se među nominovanim u četiri kategorije, uključujući i prestižnu kategoriju video godine. Ako bend pobijedi, vodeći vokal Florence Welsh bi mogla postati prva ženska umjetnica koja će u SAD-u napraviti ime još od reality zvijezde Susan Boyle. Welsh je već u izvidnici onoga što bi se moglo nazvati britanskom invazijom – ovog puta indie umjetnika. Baš kao što muzika sjevernoameričkih indie-rock bendova poput Arcade Fire i Band of Horses pravi upad na američke top liste, slična scena je u začetku u Velikoj Britaniji, uključujući grupe poput xx, pobjednike muzičke nagrade Barclaycard Mercury 2010. godine. Dok su ovi bendovi još uvijek malo poznati preko mora, mnogi od njih se počinju probijati – a neki, poput pet ovdje predstavljenih – već su napravili most do američkih obala.

Londonski bend Florence and the Machine bi mogao postati najpoznatiji britanski indie-rock bend u SAD-u. Njihovi debitantski album, Lungs, je bio broj jedan u Velikoj Britaniji i ostao na listama više od godine nakon izdavanja; u SAD-u je dospio na 130. mjesto Billboardovih 200. Pjesme ovog benda su se pojavile na Gossip Girl i u soundtracku proljetnog auta Megan Fox u filmu Jennifer's Body kao i u filmu The Twlight Saga: Eclipse te u skorijem Eat Pray Love. Crvenokosa pjevačica Florence Welsh, podržana od eklektičnog i uvijek mijenjajućeg ansambla koji uključuje gitare, bubnjeve, klavijature i harpu, poznata je po svojim divljim nastupima.

Zvuči kao: Patti Smith, Paramore


Preporučena pjesma: "Dog Days Are Over"

Vođeni žilavim glasom Marcusa Mumforda, ovaj četveročlani bend svira snažni folk rock sa jakim naglaskom na banjo i harmoniku. Grupa je napravila đir po američki kasnovečernjim talk show emisijama nakon američkog izdanja prvog albuma, Sigh No More, u februaru 2010. godine (album je dospio na 58. mjesto Billboardovih 200). A Mumford & Sons su svirali na nekim od najvećih američkih festivala, uključujući Bannaroo, Sasquatch! I Lollapalooza. U međuvremenu je bend kući bio nominovan za glavnu britansku nagradu, Barclaycard Mercury Prize, a Sigh No More se stigao do 6. mjesta britanskih listi.

Zvuči kao: Fleet Foxes, Beirut


Preporučena pjesma: "Little Lion Man"

The xx je pobijedio na Barclaycard Mercury nagradi 7. septembra 2010. godine za istoimeni album koji se probio na Billboardovu listu deset najboljih albuma nezavisne produkcije. Bendova muzika se pojavila u američkim serijama Grey's Anatomy i Gossip Girl. Londonski trio se potpisuje ležernim elektro-indie zvukom oslanjajući se na dva pjevača, Olivera Sima i Romyja Madleya Crofta i kreativno programiranu ritam mašinu. Ali je naglasio zarazne i tihe dionice zbog koji se njihova muzika izdvaja. The xx je bio na Lollapaloozi 7. augusta a u oktobru ide na američku turneju.

Zvuči kao: Vampire Weekend, the Pixies


Preporučena pjesma "Crystalised" 


Laura Marling je imala samo 18 godina u vrijeme svog prvog albuma 2008. godine, Alas, I Cannot Swim, ali je prkosila svojim godinama sa zrelim tekstovima zasnovanim na religiji i pjesničkim utjecajima. Njen drugi pokušaj, I Speak Because I Can – pripremljen sa producentom Ethanom Johnsom iz Kings of Leon – dospio je na broj četiri britanske liste. Završila je zajednički singl u Indiji sa Mumford & Sons (u vezi je sa Marcusom Mumfordom, koji je prati tokom živih nastupa). Njen mekani glas zajedno sa vješto odsviranom gitarom stvara ranjiv ali ipak profinjen zvuk kojeg je Marling predstavila na festivalu Sasquatch! I Hop Farm festivalu 2010. godine u blizini Londona (glavna zvijezda je bio Bob Dylan)

Zvuči kao: Regina Spektor, Joni Mitchell


Preporučena pjesma: "Rambling Man"

Foalsi su u početku slavu stekli sa visokonaponskim singlovima poput “Cassius” i “Balloons” sa prvog albuma benda Antidotes u 2008. godini – kotlom jakih gitara i lajući glasovi frontmena i Oxfordskog diplomca Yannisa Philippakisa. Ali na njihovom drugom studijskom albumu, Total Life Forever, bend je krenuo sa nježnijim i opreznijim pristupom pisanja pjesama dok su zadržali nešto od originalnog stila. U 2008. godini Foalsi su potpisali za američku izdavačku kući Sub Pop Records, domu indie rokera Shinsa.

Zvuči kao: We Are Scientists, the Drums


Preporučena pjesma: "This Orient"


(time.com)

Rado bih pogledao predizbornu kampanju koja je napravljena u formi kviza. Nešto kao izborna verzija “Tko želi biti milijunaš” ili “Ko želi biti milioner”, zavisno od toga da li će ga neka tv kuća emitirati ili emitovati

Nisam jedini koji ne gledam ove predizborne emisije. Koga god pitam svi imaju identičan odgovor: nemam vremena, a i da imam odakle mi, pa još da slušam kako me lažu... Istina, teško je ovom protivrječiti, mada veliku odgovornost snose i mediji. Predizborne emisije su dosadne, bez ikakve kreativnosti. Medijske predizborne utrke su zamišljene prvenstveno kao poligon gdje se političari takmiče u laganju s preprekama, bacanju prašine u oči, gledanju u bolju budućnost zamazanih očiju, pljuvanju protivkandidata u dalj... Isti takmičari, iste discipline..., predizborna utrka je izgubila draž.

Ja bih, naprimjer, rado pogledao predizbornu kampanju koja je napravljena u formi kviza. Nešto kao izborna verzija “Tko želi biti milijunaš” ili “Ko želi biti milioner”, zavisno od toga da li će ga neka tv kuća emitirati ili emitovati. Čak bi ostavio ovaj naslov jer u potpunosti odgovara ambicijama takmičara, odnosno kandidata na izbornim listama.

Ponudio bih Tariku Filipoviću da vodi emisiju, on i u najdosadnijem takmičaru probudi zabavljača. Zbog političke korektnosti ostavio bih čak i eliminatorni “Najbrži prst”. Kandidati koji najbrže odgovore na pitanje idu na stolicu, pa kom glasovi kom opanci.

-Dobro veče, dobro došli u još jedno izdanje predizbornog kviza Tko želi biti milijunaš, odnosno Ko želi biti milioner. U prošloj epizodi imali smo takmičara iz Sarajeva, simpatičnog doktora filozofije gospodina Harisa Silajdžića koji je pobrao simpatije, pardon glasove starijeg dijela publike. Posebno se svidio vremešnim damama u studiju. Nažalost, iako je otvorio pitanje za 200 ispao je jer nije znao odgovoriti zašto nije prošao aprilski paket ustavnih promjena iz 2006.? Večeras su sa nama novi kandidati: iz pasivnih krajeva dolazi nam gospodin Sulejman Tihić, molim aplauz, pa molim vas, jedan mali, tako, tako..., hvala; s njegove desne strane kršni Hercegovac Dragan Čović, gdje je gospodin Čović?, a to ste vi, sjedite molim vas, hvala. Sa nama je i Milorad Dodik, kojeg ne treba posebno predstavljati, tu je i jedna dama - Borjana Krišto, te profesor, je li tako?, da, gospodin Mladen Ivanić i Fahrudin Radončić, neimar iz susjedne nam Crne Gore na bauštelu u BiH.

Pitanje za “Najbrži prst” večeras glasi: Poredajte po prioritetima:

a) Narod;

b) Stranka;

c) Ja;

d) Moja porodica.

Tačan odogovor je c, d, b i a. Najbrži prst večeras je gospodin Dodik. Molim jedan aplauz, za gospodina iz Laktaša. Dobro veče gospodine Dodik.

-Dobro mečem, ovaj dobro veče...

-Vidim dobro ste raspoloženi. Sa vama je ovdje večeras...

-Srpski narod, oni su uvijek sa mnom.

-Lijepo, žao nam je što oni nisu mogli biti s nama večeras ovdje da ih pitamo šta misle o vama i vjeruju li da vi možete večeras do miliona.

-Šta će oni misliti, nije njihovo da misle. Mislit će ono što im ja kažem. I, znaju oni dobro kako Mile uzima te milione. Šta za noć, za sat, ako treba. Sve za moj srpski narod!

-Vidim optimista ste, ali ovo je malo specifično, ne uzimate novac nego glasove. Novac uzimate kasnije, kada dođete na vlast.

-Ništa lakše, samo pucajte.

-Pitanje za 100 glasi: Javni poziv je: a) Poziv u javnu kuću; b) Poziv preduzećima da predaju ponude za posao u javnim institucijama; c) Paravan za uzimanje para iz budžeta i d) Posao u javnoj službi?

-Znam odgovor ali ću uzeti džoker “pola-pola”.

-Ostalo je (a) i (c).

-Znao sam, tačan odgovor je c) Paravan za uzimanje para iz budžeta.

-Tačno...

I sve tako, bez korištenja džokera, Dodik je dogurao do milionskog pitanja:

-Gospodine Dodik, došli smo do milionskog pitanja, molim vas da budete skoncentrisani. Ostala su vam dva džokera: “publika” i “pozovi prijatelja”.

-Znam, publiku neću ni pitati. Ovdje ima puno muslimana i ne vjerujem im. Da čujem i to milionsko pitanje.

-Izbore 2010. godine u RS je najalakše dobiti pričom o: a) novim poslovnim projektima; b) šupljom pričom o svemu i ničemu; c) referendumu o samostalnosti i d) neispunjenim obečanjima?

-Hm, ne znam baš. Mislim da ću morati uzeti džoker “pozovi prijatelja”.

-Koga imate na spisku?

-Pa pozvao bih mog drugara Borisa Tadića.

-Dobro - tu, tu, tu... - Dobro veče je li Boris?

-Da, Boris ovde, a ko je to?

-Ovdje Tarik Filipović..., znate kviz “Tko želi biti Milijunaš”..., ma onaj s naočalama. Ovaj, pa vaš prijatelj Milorad Dodik je došao do milionskog pitanja...

-Ne, ja zaista ne znam nikakvog Dodika. Oprostite imam poziv na drugoj liniji, zovu me s Kosova...

O, mislim da imamo problem gospodine Dodik. Imate li nekog drugog prijatelja ili ćete pokušati sami.

-E, jesti vidio onog šljama...

-O, o..., obratite malo pažnju na ponašanje!

-Ma mamicu mu njegovu, dobro dajte mi onda Radovana Karadžića.

-Nije li on u Haagu?

-Da, njega.

-Dobro - tu, tu, tu...- Je li Scheveningen? Trebao bih doktora Karadžića.

-Ja sam, izvolite Tarik.

-Vaš prijatelj Dodik zapeo je kod milionskog pitanja.

-Da, da...

-Evo izvolite gospodine Dodik, imate petnaest sekundi.

-Radovane, znam odgovor samo sam te nazvao da ti kažem kako ću ja uraditi ono što ti nisi uspio...

(zurnal.info)

POVIJESNO PRIOPĆENJE

Iz HDZA – a BiH priopćeno stiglo je priopćenje kako je kandidatkinja za predsjedništvo Bosne i Hercegovine Borjana Krišto čestitala 65. rođendan uzoritom kardinalu Vinku Puljiću.

Ovo je priopćenje od povijesnog značaja za BiH. Imam dojam kao da me netko, preko medija, izvijestio da više ne pati od zatvora te da je u veselju i miru božjem prosjedio cijelo jutro na klozetskoj šolji. Dijareja je nezaustavljivo krenula.

JOŠ JEDNO POVIJESNO PRIOPĆENJE

HDZ 1990 dodijelo je 10 stipendija za studente iz Srednje Bosne. Lijepo, nema što. Dirljivo, rekao bi netko osjećajniji od mene. Šmrc, šmrc, šmrc, slin, slin, slin!

Sve je dozvoljeno na BH političkoj tržnici pa i podmićivanje sirote studentarije, a samim tim i njihovih sirotih roditelja. I plemenitost je katkad gadljiva, nije li?

SIMPA ČOVA

Ne, nije riječ o Draganu Čoviću. Riječ je o Živku Budimiru. Nisam siguran točno zbog čega, ali lik me neizmjerno zabavlja. Pogledajte samo tu dostojanstvenu generalsku pojavu koja dominira traljavo dizajniranim plakatom. Nije li zabavno!? Boksač je spreman za meč. Što li nam želi poručiti? Da će nam svima jebati nanu kad dođe na vlast, bubnuti nas jednim oficirskim direktom posred čela tako da će nam se zamantati u toj mjeri da ćemo doći sebi kad nam ukinu vize, tamo nekad 2132. godine. Uz ovakav plakat, predlažem slogan: JA ĆU VAS DOKUSURITI!!!

RAGUŽ: OVO JE NAŠA ZEMLJA

Molim da netko u katastarskim knjigama provjeri da li je ovo zemlja Martina Raguža. Hvala.

ZAJEDNO SMO SAVEZ

Avaz Daily: Koja je Vaša bajramska poruka Bošnjacima? O čemu bi oni morali voditi računa?

Reis Cerić: Da čuvaju zdravlje, da se brinu o porodici i da rade na našem jedinstvu i slozi! No, prije svega trebamo vjerovati u Boga i u sebe te ne gubiti nadu u bolju budućnost. Bajram šerif mubarek olsun!

Sasvim slučajno omaklo se Reisu ovo o nadi u bolju budućnost i sasvim slučajno to se dogodilo u bajramskom intervjuu, koji je Reis dao Radončićevom Dnevnom Avazu.

Puhnimo u prkno bolje budućnosti, jer zajedno smo Savez.

(zurnal.info)

Bend Goribor ovog ljeta održao je nezaboravan koncert u Mostaru. Žurnal prikazuje ekskluzivni razgovor s članovima ove već kultne grupe

OKC Abrašević, 24.07.2010.

Bio je to sjajan koncert. A dogodio se ima tome već mjesec i pol dana. Goribor je konačno nastupio u Mostaru. Kiša je utjerala Goribor i publiku u salu OKC Abraševića, ali to je dodatno doprinijelo genijalnoj, prisnoj atmosferi. U publici se skupilo nešto preko stotinu ljudi, na bini njih četvoro. I sve je bilo kako samo može biti između ljudi koji se savršeno razumiju. Decibeli i vriskovi su se smjenjivali, koža se ježila i svi su bili kao jedno, tijelo koje drhti u katarzi. A što o nekim stvarima imaju reći tri četvrtine Goribora (bez Uže, koji se izgubio u gužvi oko Starog mosta) možete vidjeti i čuti ako pogledate video:

(zurnal.info)

Niko nije odbio ni novac ni poklone, naprotiv, ponašaju se kao da se to podrazumijeva – napisala je ispitanica u Žurnalovoj anketi Ima li mita na GAK-u

Čak 65 posto ispitanih u anketi Žurnala dalo je mito ljekarima Ginekološko-akušerske klinike u Sarajevu. Od tog procenta, njih 24 posto ljekarima je dalo između 200 i 500 KM, ali ima i onih mnogo darežljivijih: četiri posto ljekare je podmitilo sa više od 1.000 KM. Čak 82% njih zna drugu osobu koja je ljekaru platila za uslugu koja mu je bila u opisu radnog mjesta.

“Niko nije odbio ni novac ni poklone, naprotiv, ponašaju se kao da se to podrazumijeva.”

“Jesam, i to sam trčala da dam jer sam vidjela da žene koje ne daju novac niko ih i ne pogleda” - ova čitateljka ljekarima je dala između 500 i 1.000 KM.

Drugačija iskustva ipak su značajno malobrojnija:

“Da, ponudila sam više puta, ali je doktor to kategorički odbio i svaka mu čast na pruženoj podršci. Dva puta sam se porađala tamo, uslovi nikakvi, ali pojedini doktori za 10.”

“Da, tokom poroda sam, isprestravljena pričama koje su dolazile iz bolnice, babici pokušala dati novac, ali je ona odbila, rekavši da ne zna hoću li se poroditi dok je ona u smjeni. ugurala sam joj novac u džep, ali mi je cijeli iznos vratila kad joj se smjena završila. Dotad sam već bila tako izluđena od bolova da mi nije na pamet palo da onim babicama koje su došle proslijedim taj novac.”

Tek nešto manje od četvrtine ljekara od ispitanih je otvoreno tražilo novac.

(zurnal.info)

Magazin Žurnal analizirao je internet stranice svih stranaka u Bosni i Hercegovini i napravio listu najboljih stranica u predizbornom mjesecu. U bodovanju stranica najprije smo ocjenjivali prilagođenost opštim izborima, dizajn te količinu i kvalitet dostupnih informacija, multimedijalnost stranice ali i korištenje društvenih mreža u predizbornoj kampanji. Sudeći prema rezultatima našeg istraživanja, većina političkih partija još uvijek ne smatra internet važnim dijelom svojih kampanja. Neke od stranica koje smo analizirali zadnju su vijest objavile još prije tri mjeseca! Većina analiziranih stranica ima dizajn sličan ličnim stranicama tinejdžera koje su bile popularne još u prošlom stoljeću.

Isprva smo željeli napraviti listu od deset najboljih stranica ali je nakon istraživanja postalo jasno da nemamo toliko dobrog materijala. Prvih pet na našoj listi zaista su se potrudili pred oktobarske izbore ali još uvijek nisu iskoristili ni blizu sve mogućnosti interneta. Ostale stranke kao da je nesreća natjerala da se pojave na internetu.

Evo kakvu smo listu dobili nakon ocjenjivanja stranica prema našim kriterijima.

1. SDP (www.drzavazacovjeka.ba i sdp.ba)

SDP je jedina stranka koja je registrovala posebnu domenu za svoju predizbornu kampanju. Ipak, kada ukucate tu adresu samo ste preusmjereni na početnu stranicu ove stranke. SDP-ova stranica je najbolja prvenstveno zbog preglednog dizajna, više informacija i bolje povezanosti sa društvenim mrežama

Dizajn: Stranica je pregledna, jednostavna i brzo se otvara. Najvažnije stvari su na vrhu stranice. Za posebnu pohvalu je posebno istaknuta mogućnost prijavljivanja na SDP-ov newsletter.

Prilagođenost korisnicima: SDP je otišao daleko ispred ostalih stranaka u prilagođenosti stranice korisnicima. Pohvalno je što se svaki članak može komentirati. Registrovanje na novosti je jednostavno kao i doniranje i priključenje aktivnostima stranke ali se ne možemo oteti utisku da su ove dvije stvari nekako stidljivo postavljene na stranicu i nisu dostupne na jedan klik.

Informacije: Centar za informisanje SDP BiH radi jako dobar posao. Vijesti na stranici se redovno osvježavaju a njih prate i kvalitetne fotografije za koje je unajmljen profesionalni fotograf. Jedini je problem što postoje suvišne vijesti u vrijeme pred izbore pa se čini da su pojedine vijestu tu da bi se obavijestili članovi SDP-a a ne zainteresovani potencijalni glasači. Nismo mogli odoliti da ne izdvojimo jedan od naslova, inače ne tako loše smišljenjih, koji kaže: Zapažena aktivnost i odlučnost u daljnjem radu (šta god to značilo).

Društvene mreže: Linkovi za SDP-ove društvene mreže na samom su početku stranice i prilično su pristupačne. Za sada je jedina mana što link za twitterovu stranicu i RSS ne rade. Također, SDP još uvijek nema twitter stranicu. Ni facebook stranica nije za neku posebnu pohvalu ali kvalitetan youtube kanal i svježe fotografije na flickru donekle popravljaju stvar.

Multimedija: Fotografije i video snimci se dodaju svaki dan i urađeni su prilično kvalitetno. Zanimljiva je mogućnost snimanja tona za mobitel nove predizborne pjesme SDP-a. O kvalitetu pjesme u nekom narednom tekstu.

2. Radom za boljitak (www.zaboljitak.ba)

Vjerovatno najljepša stranica ove kampanje. Posebno osmišljeni logo, izbor boja i jednostavnost premašuju sve ostale ali je na drugom mjestu završila zbog neprilagođenosti korisnicima i nešto slabije raspoređenosti najvažnijih

Dizajn: Vjerovatno se sa ovakvim dizajnom ne bi mogli takmičiti na strankama u EU ali su u odnosu na ostale daleko najbolji.

Prilagođenost korisnicima: Potencijalni glasači imaju na dohvat ruke informacije o stranci ali i dalje nemaju mogućnost, osim telefonskim pozivom, uključiti se u kampanju i volontirati. Forma za učlanjenje u stranku je jednostanvo preduga a prijavljivanje na novosti je postavljeno na najgore moguće mjesto: dno stranice.

Informacije: Zanimljiv je kalendar događaja sa lijeve strane. Informacije su prilično svježe i solidno pripremljene.

Društvene mreže: Twitter i facebook stranice su lijepo ugrađene u početnu stranu. Redovno se ažuriraju ali se nedovoljno koriste u samim člancima, poput facebook like dugmeta ili komentara.

Multimedija: Video prilozi su odlično pripremljeni kao i promotivni spotovi pa ne bi škodilo da im se dadne više prostora kako bi se istakli.

3. HDZ 1990 (www.hdz1990.org)

Jedina zamjerka ovoj stranici je što previše liči na internet portal a ne stranicu političke stranke u predizbornom mjesecu. Nekako je nespretno preveden newsletter pa se na njega morate “pretplatiti” što za nekoga može značiti da se radi o plaćanju

 

Dizajn: Jednostavno i lijepo osmišljena stranica ali kao što smo već rekli, previše podsjeća na portal.

Prilagođenost korisnicima: Domaće političke partije još uvijek imaju stav da internet stranica treba preslikati kampanju sa plakata a ne privući ljude da se bore za “njihovu” stvar. Tako i ova stranica nudi sve informacije ali premalo načina da se ljudi uključe, ne samo u promoviranje stranke nego njenih ideja. Link za doniranje je postavljen na dobro mjesto ali su informacije samo o broju žiro računa u modernim izbornim kampanjama davna prošlost.

Informacije: Dobro pripremljene i svježe ali se prečesto ponavljaju još na početnoj stranici.

Društvene mreže: Devedesetka ima vjerovatno najbolje povezane stranice sa društvenih mreža sa svojom. Prednosti facebooka i twittera su odlično iskorištene.

Multimedija: Bez prevelikog razmišljanja ovo je stranica sa najboljom multimedijom. Osim kvalitetnih video snimaka i fotografija tu su i logotipi, tonovi za mobitel, pozadine za računare i screensaveri. Šteta je samo što većina toga nije uopšte postavljena pa je sve ostalo samo na dobroj ideji.

4. Savez za bolju budućnost (www.sbbbh.ba)

Stranica Fahrudina Radončića izgleda poput Dnevnog avaza: zastarjelo i bezidejno ali izvanredno prilagođeno ciljnoj grupi

Dizajn: Uglavnom neusklađen. Kao da je neko tek otkrio kako se prave stranice pa isprobava sve što može na jednom mjestu. Pukom je srećom izbjegnut totalni haos pa se sve, koliko toliko, još uvijek drži zajedno.

Prilagođenost korisnicima: Članci se ne mogu komentarisati i posjetioci nemaju načina da učestvuju u “životu” stranice. Za pohvalu je najbolja forma za pristup stranci: jednostavnost i brzina njenog popunjavanja su za svaku pohvalu. Isto je i sa newsletterom.

Informacije: Čovjek je utemeljitelj najtiražnije dnevne novine u državi pa nije nikakvo čudo što stranica vrvi od informacija ali su one na stranici prikazane poražavajuće loše. Ni Radončić na stranici ne predstavlja ideje nego prije svega svoj ego što bi ga u naprednim demokratijama koštalo apsolutnog poraza.

Društvene mreže: Osim facebooka u manjem obimu, neiskorištene!

Multimedija: Video sadržaja ima sasvim dovoljno ali bi SBB hitno trebao zaposliti nekoga da ih na stranicu postavi na pravi način.

5. HDZ (www.hdzbih.org)

Isti problem kao i sa bivšim kolegama, stranica nije prilagođena političkoj stranci a posebno izborima. Izgled stranice koji se može kupiti za 50 dolara je pregledan ali nije odgovarajući. Ipak, na prvi pogled djeluje skladno i sadržajno. Na listi se HDZ-ova stranica našla uglavnom jer su manje loši od ostalih

Dizajn: Mogao je biti kreativniji ali barem je sve na svome mjestu i nema “rupa” u stranici.

Prilagođenost korisnicima: Katastrofalna! Pogled sa visoka u kojem posjetioci nemaju nikakvu mogućnost da učestvuju. U HDZ-u očito još nisu čuli za društvene mreže na kojima je, recimo, sadašnji američki predsjednik Barack Obama dobio izbore. Čini se da se HDZ i ovaj put najviše oslanja na svoju jaku bazu i nema namjere da je posebno širi.

Informacije: Ima ih sasvim dovoljno ali su previše orjentisane ljudima stranke i ispraznim parolama a ne vizijama i novim idejama.

Društvene mreže: Ne postoje! Osim ako pod time ne smatramo fotografije na kojima možemo vidjeti kako se druže članovi HDZ-a.

Multimedija: Fotografija i himni na pretek ali videa i drugih sadržaja ni za lijeka.

(zurnal.info)

Znate onaj film u kome se glavni junak svako jutro budi na početku istog dana? I proživljava identične situacije, ne uspijevajući da izađe iz začaranog kruga i stalno se vraćajući na početak?

GOVNA KOJA PLUTAJU OKO NAS GOVORE VIŠE OD HILJADU RIJEČI

Situacija u Bosni i Hercegovini upravo je taj oživotvoreni oblik déjà vu-a. Mutni psihološki fenomen banalizovan do krajnje granice.

Sve se ponavlja u pravilnim ciklusima, koji nisu dvadesetčetveročasovni, kao u hollywoodskoj tinejdžerskoj limunadi, nego četverogodišnji (što je još veća tragedija za nas koji smo zarobljeni u toj perverznoj tragikomičnoj igri nepoznate sile, koja nas stalno vraća na isto mjesto, samo 4 godine starije). Od izbora do izbora.

Ista priča, isti odnosi, ista borba, isti rezultati, iste (njihove) pobjede i (naši) porazi.

Riječi su izgubile svaki smisao. Ne samo u kontekstu politič(ars)kog govora, nego i objašnjavanja, ukazivanja, apela, prezentiranja činjenica i dokaza. Sve je, naprosto, kristalno jasno. Svima! (odbijam da prihvatim tezu da je narod glup, mnogo sam bliži onoj da je, ustvari, poremećena suicidalna stoka, koja više voli da komšiji crkne krava nego što ga brine da će mu dijete ostat bez mlijeka).

I sve je već rečeno!

KULTURA DIJALOGA SA STOKOM

Za nekog ko piše u novinama (bilo da su u papirnatoj ili internetskoj varijanti) i ko tome ne pridaje baš prevelik značaj (davno sam rasčistio sa infantilnim iluzijama o mijenjanju svijeta i sveo smisao svog angažmana na signale usamljenim istomišljenicima, okruženim sljedbenicima ideologije tora, da nisu sami i da je u redu biti drugačiji, te, na loosersku potrebu da se „najebem majke“ siledžijama prije nego me i samog zgaze) imam „čudnu“ potrebu da se ne ponavljam. Što me je s približavanjem izbora blokiralo. Jer sam se našao u situaciji da bih trebao ponovo pisati iste ili tek neznatno modifikovane tekstove kao i prije 4 godine (ili prije 14 – Žurnal se, tako, ozbiljno bavi mišlju da reprintuje dio strip tabli koje smo ja i Milenko pravili za Polikitu, jer mu izgledaju aktuelne i danas). Kao što i nevladine organizacije, uostalom, vode iste kampanje, i u javnost izlaze s gotovo identičnim poraznim rezultatima aktuelne vlasti.

Televizija je medij koji je mnogo pogodniji za isticanje takve vrste apsurda od novina. Što je, ovih dana, iskoristio Bakir Hadžiomerović, pustivši emisiju 60 minuta snimljenu prije 4 godine, pred prošle opšte izbore, u kojoj su mu gosti bili Silajdžić, Tihić, Lagumdžija, Čović i Lijanović. A koja izgleda kao da je snimljena juče.

I – daj bože da se varam – isto tako će izgledati i za 4 godine.

Što, da se razumijemo, ne znači da treba odustati od borbe. Borba treba da bude sama sebi cilj. Bez iluzija u mogućnost pobjede. „Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se“? Jok. Jebi im mater!

Još jedan balon optimizma je raspršen. Stara priča se ponavlja. Potrošit ćemo jednu iznimno talentiranu generaciju na trenerske diletante i kriminalce iz Saveza

PALAC DOLJE

Teško je naći prave riječi. Kako opisati ono što smo jučer odigrali? Svi hvale igru Francuza, ali ja više volim da krenemo od sebe.

Prije svega imam dojam da Francuzi nisu bili toliko dobri koliko smo mi bili loši. Odigrali smo, prije svega, kukavički. Bili smo taktički nezreli. Trkački i tjelesno inferiorni. Ovo posljednje se da eliminirati taktičkim pristupom, ali mi na klupi, na našu veliku žalost, imamo Papeta, koji je jučer ispao prava papčina. Kad smo već preživjeli prvo poluvrijeme morao je nekako reagirati. Međutim, on ne zna kako, on ne zna šta učiniti. On je ionako upisao bodove Francuzima još prilikom ždrijeba.

FRANCUSKA

Nije to stara, moćna Francuska. I još dugo neće biti. Ta će se moja tvrdnja, vjerujem, pokazati već u narednim njihovim mečevima s ekipama koje su hrabrije od BiH reprezentacije. Ima tu nekoliko odličnih igrača poput Diabya i Valbuene, ali jedini veliki igrač u ekipi i istinska klasa je Karim Benzema. Doduše, za pobjediti BiH i to je sasvim dovoljno. Zrno znanja, malo snage i adieu BiH.

KOMPARACIJA

Kad usporedite Benzemu i Džeku, njihov pristup i moć, postaje vam jasno zašto jedan igra u Realu, a drugi u Wolfsburgu. Jedan može povući cijelu ekipu i sačuvati loptu između tri četiri protivnička igrača, a drugi samo skakuće širi ruke i traži komplicirana rješenja kako bi dokazao svoju genijalnost. Jedan puca od samopouzdanja, a drugi od arogancije. Nažalost, ovaj drugi je naš fićfirić.

KAKO SMO IZGUBILI

Linije su stajale predaleko jedna od druge i Francuzi su imali previše prostora za manevar. Iz istog razloga su bez puno muke uspjevali isključiti naše vezne igrače iz igre. Naprosto, kad smo već tjelesno slabiji onda moramo stajati gušće, igrači moraju davati podršku jedan drugom, stajati blizu kako bi se mogli brže rješavati lopte, ili korigirati eventualne greške kolega.

Odbrana nam puca iz istog razloga. Uvijek ih se ostavi na velikom prostoru pa često zaplivaju i budu izbačeni iz igre. Naprosto, nismo kompaktni što je greška trenera. Isti slučaj je s napadom. Kad uspijemo zadržati loptu u fazi napada napadači su, obično, usamljeni i nemaju kome dati povratnu loptu niti centrirati. Preskakanje igre je odraz nemoći. A razlog nemoći treba tražiti u taktičkoj postavci.

Dva su jednostavna postulata. Braniti se sa cijelom ekipom i napade završavati s minimum četiri – pet igrača. Ali za takvo što cijela se ekipa mora kretati zajedno u zadanom rasporedu. Razmak između posljednje linije i vrha napada ne smije biti veći od 25 metara u fazi odbrane. Ne smije i kapak. Tako igraju svi na svijetu. I to se s profesionalcima da uigrati u par mjeseci koliko je Sušić imao na raspolaganju. Ali on je truba trener i nema nam pomoći. Jučer je on izgubio utakmicu. I to je to. I dalje ostajemo luzeri nad luzerima.

Vidjelo se lijepo na TV – u kako Miske širi ruke i govori: „Ne možemo ovako igrati!“ Safete, pogledaj dobro tu snimku.

KOŠEVO

Onakva mrtvačka atmosfera sigurno ne može inspirirati igrače na borbu. I onda, standardno seljačenje, petarde i baklje. Zbog seljačina na tribinama hrabri kapetan Spaha baca mikrofon. Zviždati čovjeku koji vas poziva na razumno ponašanje može samo gomila papčina. Ne bih krivio igrače da sada zbog blentavog selektora i retardiranih navijača počnu izbjegavati reprezentaciju. A taj dan nije daleko, uvjeren sam. Shvatam frustracije navijača, ali malo dostojanstva čak i u porazu nije na odmet.

NIŠTA DOBRO

Još jedan balon optimizma je raspršen. Stara priča se ponavlja. Potrošit ćemo jednu iznimno talentiranu generaciju na trenerske diletante i kriminalce iz Saveza.

U Albaniji nas ne čeka ništa dobro, a za prolaz dalje treba kao mrav sakupljati bodove. Ne na inspiraciju kao što seoski učitelji pišu poeziju, već radom i osmišljenim sustavom. Inače, nos će nam još dugo biti obješen.

(zurnal.info)

Ovog proljeća pala je odluka da okrečim studio. I fino zovnem Ohu i Šutu da mi pomognu, kupimo boje, mačkove i sve ostalo što je potrebno za jedan takav poduhvat, izbacimo sve stvari da se možemo do kraja iživiti na zidovima i polako dođemo do trenutka kada se redaju stare novine po podu da ga ne bi ukapali. Pošto je kod mene instalirana takozvana centralna peć u koju se loži i na taj način grije cijela kuća, mi imamo običaj da sve novine, a pogotovo dnevne, čuvamo jer smo shvatili da su puno vrednije u svrhu potpale nego za čitanje. I tako mi redamo te novine stare četiri do pet godina i onako usput čitamo naslove i podnaslove. Skontali smo da ćemo onog trenutka kada se prestanemo baviti muzikom odmah investirati u kompaniju koja se bavi predizbornim kampanjama za različite BiH stranke.. Dovoljno je da samo jednom sjedneš i za svaku partiju smisliš po jedan jedini moronski slogan zasnovan uglavnom na šatro nacionalnoj netrpeljivosti ili obećanjima o spašavanju jednog dijela građana od onih drugih i trećih. Pored moronskog slogana postaviš par moronskih fotografija i svake četiri godine to ponovo koristiš. To se, u stvari, po BiH standardima zove kampanja. I još pored toga imaš sreću da su ti klijenti isti ti moroni, sa prethodno pomenutih fotografija, koji nikada neće tražiti da nešto mijenjaš. Realno nema lakše zarađenog hljeba na planeti.

Kada smo završili krečenje, sjedimo za stolom, žena sipa grah, a ja se sjetim kako mi je stari, jednom dok je gledao neku sjednicu na televiziji, objašnjavao da ljudi koji se bave politikom ustvari dolaze iz najnižeg ljudskog sloja. To su, po njegovom tumačenju, potpuno nesposobni tipovi koji su shvatili da je politika jedino zanimanje u kojem ne moraš ništa raditi jer te u stvari nema ko natjerati. Kad bolje skontam, raditi nešto sa takvim klošarima i nije neki biznis.

Sljedeći put kad budem krečio, lijepo ću da prostrem najlon. Nek' se jebu i oni i njihovi naslovi i njihove šatro kampanje.

(zurnal.info)

Do nove adrese Radoslava Brđanina dolazi se putem koji prvo vodi kroz kvart vila sa vrtovima prepunim mirisnog cvijeća, a onda se prođe kroz odbrambeni zid koji čuvaju stražari, pa se prođe dvorište i uđe u prijemni odjel, odakle ljubazni policijski službenici upućuju posjetioce u prostoriju za pregled detektorom. Odavde se ide dalje kroz silne hodnike odvojene zaključanim vratima, dok se ne dođe u jednu dugu prostoriju koja liči na igraonicu u dječjem vrtiću

R. Brđanin – adresa: Vindingevej 36, Nyborg, Danska. Ušao u Dansku iz Nizozemske, stalni boravak u Banja Luci, Republika Srpska. Bosanski državljanin, 62 godine, inženjer, bivši direktor i političar.

Da ti podaci o čovjeku kojeg sam ljeta 2008. išla posjetiti u državnom danskom zatvoru u Nyborgu ne bi ostali tako lakonski, treba dodati da je između ove dvije njegove adrese bio jedan rat. Tri i pol godine borbe o bosanskom zemljovidu, borbe koja je promijenila Bosnu iz starinske, ali potencijalno napredne, industrijske zemlje u ekonomsku ruševinu. Stanovnici su se isto tako promijenili, fizički i psihički. Dva miliona njih su postali izbjeglice, bivše financijski nezavisno seosko stanovništvo sada je postalo nezaposlena podklasa u gradovima u kojima su se slučajno našli, a velika, etnički miješana područja su sada jednoznačno dominirana jednim etnicitetom.

Cinici kažu da se to kad-tad moralo dogoditi, jer je multietnički suživot bila umjetna tvorevina iz Titovog doba. Pesimizam demantira statistika o brakovima u većini velikih gradova u Bosni prije rata. U Sarajevu miješani brakovi čine više od trećine brakova.

Radoslav Brđanin je osuđen kao arhitekt nove, etnički očišćene Bosne i zato se nalazi u zatvoru na jugu otoka Fyna, kao jedan od tri haška osuđenika koji izdržavaju kaznu zatvora u Danskoj. Dansko ministarstvo pravosuđa je, kao i ministarstva drugih evropskih zemalja, stavilo na raspolaganje određen broj zatvorskih mjesta, koji se popunjavaju kako se suđenje završava.

U KVARTU VILA

Do nove adrese Radoslava Brđanina dolazi se putem koji prvo vodi kroz kvart vila sa vrtovima prepunim mirisnog cvijeća, a onda se prođe kroz odbrambeni zid koji čuvaju stražari, pa se prođe dvorište i uđe u prijemni odjel, odakle ljubazni policijski službenici upućuju posjetioce u prostoriju za pregled detektorom. Odavde se ide dalje kroz silne hodnike odvojene zaključanim vratima, dok se ne dođe u jednu dugu prostoriju koja liči na igraonicu u dječjem vrtiću. Tu se djeca zatvorenika mogu igrati i praviti kule i dvorce kad dođu u posjetu svojim očevima.

Mene i mog prevodioca zaključavaju u sobu za posjete broj 1, najbolju, tu se inače Brđanin sastaje sa svojom ženom Mirom, kad mu dođe u posjetu. U sobi je sofa, dvije naslonjače, televizor, video, gameboy, stol i čajna kuhinja, i tu će on do kraja života viđati svoju obitelj, svaki put kad ovi skupe novac za put do Danske. Tu mogu biti zajedno po cijele dane, bez staklenog zida i policajca koji sve sluša u jednom uglu.

Radoslav, sa odjela K, kaže da se ne može ni na što požaliti, osim što je žrtva pravosudnog ubistva u Haagu i političkih intriga neiskrenih starih kolega u Banja Luci. Život mu se okrenuo sa svijetle strane – političar i direktor preduzeća sa 3.500 zaposlenih – na sivilo kazne zatvorskog života od 30 godina. On ne misli da je to zato što je uradio nešto krivo, već zato što sudije u Haagu nisu mogli razlikovati lažna svjedočenja, a uz to su unaprijed odlučili da su Srbi krivi. Tako on gleda na sve to.

Ipak je za njega bio šok kad je na žalbenom postupkom, gdje je njegova odgovornost modificirana na, između ostalog, masovna ubistva i zlostavljanje, kazna smanjena samo za dvije godine. On je sanjao o oslobađajućoj presudi, jer njegova uloga predsjednika kriznog štaba srpske samoproklamirane Autonomne regije Krajina (ARK) je samo bila koordinirajuća. Drugi argument mu je bio, i jeste, da je krizni štab djelovao samo od 5. maja do 17. jula 1992, a da su nakon tog datuma počinjeni mnogi zločini. Nakon toga, Brđanin je bio ministar u vladi Radovana Karadžića.

Na ovome dobrodržećem gospodinu, u trapericama i plavosivoj prugastoj majici, ne vidi se da je velik dio posljednjeg desetljeća proveo u vrhunski osiguranom zatvoru Tribunala za ratne zločine, na periferiji Haaga. Kad bi ga se srelo u nekom drugom okruženju, reklo bi se da spada u bolji dio građanskog društva, a to je u stvari i tačno jer je on to i bio, sve dok nacionalizam nije pomaknuo granicu između politike i ratnih zločina. Jako je zahvalan na tome što je došao u civilizirani zatvor u jednoj nordijskoj zemlji, a ne u neku kaznionu u južnoj Italiji. To je čovjek koji je ljubazno pristao objasniti mi zašto se on ne kaje.

Kajanje? Teško se odnositi prema kajanju u vezi sa suđenjem. Je li to opravdano da dvije male riječi – kajem se – mogu odlučiti hoće li čovjek sjediti u zatvoru pola ili četvrt svog života? Čisto isprazno, jer niko ne može ocijeniti je li to tačno. Ali sudije to vole čuti, nema sumnje. Više zatvorenika s kojima sam sjedio u Haagu priznalo je svoju krivnju i izreklo te obećane riječi u sudnici. Poslije mi je jedan od njih rekao da se njegovo pokajanje odnosilo na to da se kaje što nije ubio više njih. Lud čovjek i samo Vam to spominjem kako bih naglasio da miješanje pokajanja i sudstva odvode pravdu na sporedan put.

A Vi?

Ja se ne kajem, jer to bi podrazumijevalo da sam učinio nešto krivo. Iskreno me boli kad čujem svu tu patnju kojoj su bili izloženi ljudi iz sva tri naroda, ali to nije bila moja krivnja. Osim toga, kajanje bi bilo krivo plasirano. Ali žalim što sam uopšte ušao u politiku, jer to je mojoj porodici nanijelo mnoge neugodnosti i podnosili su mnoge žrtve, a nakon rata su još i krenule sve te priče da sam ja ratni zločinac. Teško je biti u porodici s takvom osobom.

To, blago rečeno, zvuči kao bagatela u odnosu na ono što su prošle Vaše žrtve?

Ja nemam žrtve. Naprotiv, ja sam spasio mnoge nesrbe, između ostalog u Čelincu, dvanaest kilometara od Banja Luke. Samo, oni se ne usuđuju to reći u sudnici. Boje se represalija od fundamentalističkih muslimana. Kad me supruga posjećuje u zatvoru, gotovo uvijek mi prenosi njihove pozdrave.

To mjesto su okupirale totalno pijane paramilitarne srpske grupe i ja sam lično otišao tamo sa Pala, kako bih spasio stanovnike od istrebljenja. Učinio sam to spontano, rizikujući vlastiti život i čovjek bi pomislio da će to nešto značiti u sudskom procesu. Znate li šta je sudija rekao? Nisam vjerovao vlastitim ušima kad je rekao da je to olakšavajuća okolnost, to što sam spasio muslimane koje sam poznavao, jer zbog toga su drugi bili etnički očišćeni.

Vi se dakle osjećate prevarenim od svih strana?

Ne, ne od svih. Moja porodica mi vjeruje, moja supruga je deset godina tražila dokumentaciju iz administracije RS, koja bi podržala moje izlaganje stvari. Niko od mojih – supruga, naše dvije kćeri, moja braća, niti moji najbliži te stari prijatelji – me se ne srame. To je najvažnije. Svi drugi mi manje znače – prebjeglice, šutljivci, lažljivci.

Lažljivci?

Moj slučaj je bio prožet lažnim svjedočenjima. Ne mogu to dokazati, ali sam siguran da su instruisani iz Sarajeva. Upadljivo je da baš sve takozvane žrtve iznose potpuno istu priču kako su bili progonjeni i izloženi fizičkim neugodnostima.

Pa valjda zato što su etnička čišćenja izvođena po istom planu i mustri po cijeloj Vašoj oblasti?

Mojoj oblasti? Nije bila moja kad se radilo o odlukama. Ja sam samo mogao iznositi prijedloge i koordinirati. Krizni štab nije čak ni imao vlastitu kancelariju, nismo imali budžet, pa čak ni pečat. Ne postoji ni jedan papir na kojem ja dajem naredbu za takva djela. Ma slušajte, Srbe se može optuživati za mnogo toga, ali ne i da znaju planirati. Mi živimo iz dana u dan, bez planiranja.

Vi tvrdite da etničko čišćenje nije bilo planirano?

Ja tvrdim da ga nisam ja planirao i da je apsurdno mene držati odgovornim za ono što se desilo na području od 10.000 kvadratnih kilometara. Iako sam bio šef regionalnog kriznog štaba, nisam se mogao slobodno kretati, već sam morao tražiti dozvolu od policije i vojske, ako sam npr. trebao ići u Sanski Most. Morao sam se kretati određenim rutama i nisam se mogao miješati u lokalne stvari. O tome je suvereno odlučivao krizni štab pojedine opštine.

MUKA MI JE OD NASILJA

I što ste mislili o onome što se čuli?

Ne podnosim nasilje, nikada to nisam podnosio. Muka mi je već kad vidim nasilje u nekom filmu na televiziji. Ali Bosna je bila u ratu sama sa sobom i mi Srbi smo se osjećali ozbiljno ugroženima, sa sjevera od Hrvata, sa juga od muslimana. Na naše područje sručilo se 100.000 srpskih izbjeglica, iznoseći grozne priče o tome šta su doživjeli na hrvatskoj strani granice. Narod je bio tako uplašen da smo morali uvesti neke mjere predostrožnosti. Zato su osnovani krizni štabovi, da bi se odbranili i da bi stvorili normalnije uslove, uz ovaj veliki broj izbjeglica, a ne da bi napadali.

Zašto je to onda završilo najvećim masakrima u Evropi od Drugog svjetskog rata?

Zato što se u ratu ne može sve kontrolisati. Pojavile su se i skupine paravojnih bandita koji su vodili neku svoju borbu. Ponašali su se kao divlji psi, pljačkali i bezobzirno ubijali. Te paravojne skupine su širile strah i užas oko sebe, tako da je narod želio otići.

Željeli otići, to mora da je podcjenjivanje?

Iselili su se jer su se osjećali nesigurnima u miješanoj sredini. Hiljade godina balkanske istorije govori o tome da narod želi živjeti u zajednici gdje predstavljaju jasnu većinu. Zato smo i imali toliko ratova.

Iselili? Nazivate li Vi etničko čišćenje iseljenjem?

Formulisat ću Vam to drugačije: Oni su se željeli udaljiti od zatrovane atmosfere između etničkih grupa, i ne mogu odbaciti da su se neki osjećali ugroženima.

Ne razumijem Vašu upotrebu riječi. Bošnjaci u Prijedoru, Banja Luci, Sanskom Mostu, Ključu, Velagićima, Biljanima i mnogim drugim mjestima u regiji su u najboljem slučaju prognani, u dobrom slučaju poslani u logore, a u najgorem ubijeni. Mora da ste to znali?

Ljudi izvana ne razumiju kako je sve bilo haotično. Bilo je perioda kad se nije mogla gledati televizija jer se struja svako malo prekidala, i uopšte je situacija bila nesigurna sa svim tim narodom koji hoće ući i izaći sa područja. Centri za okupljanje su bili smišljeni kao privremena stanica, gdje su mogli boraviti pod relativno zaštićenim uslovima. Ne negiram da se to razvilo drugačije, ali to sam tek saznao kad više nisam bio na toj funkciji. Naravno da su se glasine širile i neke su stigle do BBC-a i CNN-a. Ali te su bile toliko pretjerane da čovjek ne može a da ne pomisli da je sve to laž i ja sam i dalje siguran da postoje mnoge konstruisane izjave žrtava. Npr., jedan svjedok je u Haagu ispričao kako je obješen za žicu i 36 sati udaran palicom za bejzbol. Kao prvo, bejzbol je nepoznat sport u Bosni, pa zato ni nemamo palice, a kao drugo, niko ne može preživjeti da ga se udara 36 sati.

Zar niste nikada sami otišli u inspekciju logora u Omarskoj?

Ne, iako jedan svjedok tvrdi da sam tamo došao sa doktorom Miomirom Stakićem, koji je bio šef kriznog štaba u Prijedoru. Ali to nije tačno. Ljudi svašta izmisle kako bi spasili vlastitu kožu. Postoji i pismena instrukcija da se sav materijal o centrima za okupljanje i zlostavljanju trebao slati direktno lokalnom šefu policije i nikada nekom drugom. Realno sam tek tokom suđenja upoznat sa opsežnošću zlostavljanja. Bio sam duboko šokiran, čak i kad se odbiju pretjerivanja i laži.

Zašto bi u Vašem slučaju bilo više lažnih svjedoka nego u drugim slučajevima?

Zato što sam se ja zakačio sa mojima. Odmah sam osudio sve, bez obzira na položaj i ugled, koji su profitirali od rata. U sjeni haotične situacije je krađa postala gotovo legalna, a to je vrijeđalo moj moral. Cijeli grad je pokraden, sve što se moglo unovčiti je nestalo. To je u Bosni cijela mreža ljudi koji su se od ovog rata gnusno obogatili.

Kad sam govorio u skupštini RS 1999. godine, cijela je sala pljeskala kad sam rekao da je potrebno napraviti čistku u policiji i drugim dijelovima sistema bezbjednosti. Ali to mi je „natovarilo” i mnogo uticajnih neprijatelja. Neposredno nakon toga, u štampi su se pojavili ružni napisi o meni i stvorila se takva atmosfera da su me skoro htjeli linčovati. Svima je odgovaralo da sam poslan u Haag, jer mišljenju ratnog zločinca ne polaže se puno pažnje. U slučaju Brđanin postojala je u određenoj mjeri saglasnost interesa između muslimana i Srba.

Oprostite, ja sam se već dosta naslušala tih teorija o konspiraciji?

Možete mi vjerovati ili ne morate, to je na Vama. Ja Vam samo pričam šta se dogodilo i dajem Vam analizu pozadine zašto sam baš ja, 6. jula 1999. godine, uhapšen i život mi upropašten. Dan ranije mi je dodijeljeno francusko odlikovanje za dobru administraciju nekih građevinskih projekata i bio sam zapanjen kada su me vojnici SFOR-a uhvatili na putu postavljanja jednog kamena temeljca. Pojma nisam imao da sam na haškoj tajnoj listi optuženika. Oni na vrhu javnih lista optuženih su nestali, pa im je valjda trebao neki drugi Srbin na višem položaju kako bi popravili statistiku Tribunala. To Vam zvuči cinično? Pravni obračun i jeste ciničan jer je prožet politikom.

Kad se radi o muslimanima, običnima se sudi, dok oni veliki ostaju na slobodi, s obrazloženjem da nisu znali šta se događa. Za Srbe važi obrnuto. Liderima se sudi, pod postulatom da moraju znati šta luđaci kojima se daju puške mogu sve učiniti. To je kao da se Busha optuži za zlostavljanja koja su vršili američki vojnici nad iračkim zatvorenicima. Slike koje smo gledali na televiziji dobro ilustruju moju poentu: u ratu se i najrazumniji ljudi iz dana u dan mogu pretvoriti u fundamentalističke beštije. To je pitanje primitivizma.

Ali najveće fundamentalističke beštije u bosanskom ratu su pripadale visoko obrazovanoj eliti: univerzitetski profesori, doktori, ekonomisti, pravnici i inženjeri?...

Nisu Srbi krivi što se raspala Jugoslavija, naprotiv, mi smo željeli da zemlja ostane cijela. Slovenci i Hrvati su ti koji su uništili državu zahtijevajući nezavisnost i siguran sam da se to odigravalo uz dirigovanje političke elite sa Zapada.

Bosanski predsjednik Alija Izetbegović, kojem je uvijek bilo teško donijeti odluke, prvo je rekao jedno, pa onda drugo, ali u odlučujućem trenutku je reagovao kao muslimanski fundamentalist koji je želio svoju zemlju. Znao je da će to značiti rat i to je i dobio. Zašto nije on optužen na Tribunalu za ratne zločine? Zašto nije hrvatski predsjednik Tuđman izveden pred sud, kao Milošević? Moram nagađati odgovor, a to je da su ljudi na Zapadu unaprijed odlučili koji su dobri a koji zli. Zato se u velikoj mjeri sudi srpskim vođama, a iz vlastite sramote se uzme pokoji muslimanski i hrvatski ratni okrutnik, ali na puno nižem nivou. Takva razlika u postupku je moj najvažniji prigovor Tribunalu.

SKLADNA FAMILIJA

Kada mu ponovim moje mišljenje o balkanskoj sklonosti ka konspirativnim teorijama, ovaj rječiti zatvorenik ustaje, pali cigaretu i odlazi je pušiti kraj otvorenog prozora. Kad se vratio za stol, pita me jesam li razumjela zašto se pitanje pokajanja ne odnosi na njega, već na krivce, oportuniste i prevarante. Ja na to ne reagiram – onaj ko pravi intervju ne mora odgovarati – i dok ispijamo kafu pričamo o njegovoj svakodnevnici među kriminalcima, narkomanima na odvikavanju od droge.

To je mali, specijalni odjel sa osam zatvorenika – Brđanin ih konsekventno naziva stanarima. Žive kao neka velika familija, na smjenu obavljajući kućne poslove – od kupovine u zatvorskom dućanu do kuhanja i pospremanja. Po nedjelju dana je u turnusu, sa još jednim zatvorenikom, za spremanje hrane, ali, zbog pomanjkanja kvalifikacija, on samo pomaže. Priprema povrće, stavlja posuđe u mašinu za suđe i ne miješa se u recepte, jer sad je među Dancima, a oni su uvjereni da je njihova hrana najbolja. Momentalno rade i u radionici, gdje spajaju komponente za lampe, a u slobodno vrijeme gleda televiziju, čita National Geografic ili pak sjedi u zatvorskom vrtu i promatra ptice i patke po ribnjaku. To što se može izaći van daje osjećaj normalnosti, tako da se ne mora stalno misliti na ogradu i bedeme.

Iz jezičnih razloga je njegova komunikacija sa osobljem i drugim zatvorenicima ograničena, pa je Brđanin odlučio naučiti danski. Drugi o njemu ne znaju drugo, nego da je bio neka vrsta političara i da je bio umiješan u nešto tokom rata na Balkanu. Njihovi svjetovi su previše različiti da bi se mogli približiti. Svijetla tačka je petak, sa vijestima od kuće, preko kompjutera, te redovne posjete jedne gospođe koja govori srpski, a koja djeluje kao prijatelj-posjetitelj.

Pitam Brđanina je li tačno da se zatvorenici u zatvoru Tribunala za ratne zločine u predgrađu Haaga, Scheveningenu, gdje je on sjedio osam godina, druže bez obzira na etničku pripadnost. Da, kaže on, to je tačno. Nije da se vole, ali među njima vlada poštovanje. Poštovanje među ljudima koji su uništili zemlju šireći i potpaljujući nepovjerenje, tako da su male razlike odjednom postale nepremostivi klanci i genocid? Da, zajednička sudbina zatvorenika u stranoj zemlji je dovela do toga da su se intuitivno razumjeli. Poštovanje!

Ujedinili su se pod zatvorskim staklenim zvonom. Zatvorenici se povezuju iz interesa, a ne etničke pripadnosti. Tako, na primjer, kartaški tim za preferans može biti sastavljen od jednog Bošnjaka, jednog Hrvata i dva Srbina. Na Brđaninovom odjelu su bila još tri Hrvata, osam Srba i jedan Bošnjak. Na drugom dijelu zgrade bio je jedan fanatičan musliman, koji je obilježio teroristički napad na SAD 2001. objesivši plakat sa slikom Osama bin Ladena.

Ovo nespojivo društvo gleda televiziju, čita i takmiči se u šahu, tenisu, nogometu, odbojci i zagonetkama i dobro se pazi da se svi rođendani proslave uz najdraži menu slavljenika i veselo druženje. Ako jedan od zatvorenika umre, šalje se cvijeće na sahranu i zajednički se izražava sućut obitelji.

Dešavalo se i da šalju pozdrave sa najboljim željama prije zadnje rasprave. Brđanin priča kako su on i njegov zatvorski drugar Rasim Delić diskutirali svoje slučajeve dok su večerali pečenu piletinu s krumpirima. Delić je bio general u bosanskoj armiji i optužen je za pomanjkanje kontrole nad bezgraničnom brutalnošću mudžahedinskih ratnika, između ostalog nad srpskim zatvorenicima. Presuda mu je izrečena u septembru 2008. – 3 godine zatvora.

Promatrano očima običnog čovjeka u Bosni, stanari na izdržavanju kazne u najbolje čuvanom i najluksuznijem zatvoru u Evropi se ponašaju jednako apsurdno kao kada su zavodili narod u smrtonosnu mržnju.

Brđanin se, na vlastitu inicijativu, vraća na pitanje pokajanja kao pomoći za pomirenje. Nakon duge pauze, reče:

Možda pokajanje djeluje kod osoba sa jednostavnijim načinom razmišljanja nego što je moj, to ne isključujem. Ali za osobu kao što sam ja, koji sam bio rukovodilac velikog preduzeća, važniji su fakti, a manje važni osjećaji. Suđenje mora biti konkretno, nedvosmisleno. Ili je osoba kriva, ili nije kriva, u dokazivim zakonskim prekršajima.

Ja bih sigurno prošao jeftinije da sam pristao na prijedlog tužitelja, da mogu dobiti blažu kaznu ako zauzvrat pomognem sa informacijama o drugim optuženima, a na sebe preuzmem manji dio krivice. Možda sam pogriješio što nisam pristao na tu igru, ali ja to jednostavno nisam mogao učiniti. Moral mi to ne dopušta, ja ne znam muljati.

Puno sam razmišljao o motivaciji svjedoka da lažno svjedoče, sad imam dosta vremena za razmišljanje. Pustimo one svjesno izmišljene priče, jer to je igra koja samo može izazvati prezir. Ali mnogi drugi možda stvarno misle da govore istinu. Ako jedna žena izjavi u sudnici da se neki događaj ili radnja desila po mom naređenju, možda je to zato što su neki u to vrijeme zloupotrijebili moje ime. Znači, žena ne zna stvarnu istinu i ona stvarno misli da je bilo tako kako je čula. A ima i ljudi koji se više ne sjećaju tako dobro, pa prošlo je dosta vremena. Ili jednostavno ne razmišljaju da bi i najmanja neispravnost u nekom detalju mogla biti odlučujuća da me sudije proglase krivim ili ne.

Mogu uvažiti sve ove faktore, mogu i oprostiti ljudima koji su nenamjerno i nepromišljeno postali dio lažne igre protiv mene. To je dio hrišćanstva, svi griješe.

Jeste li Vi vjernik?

O da, ali ponajviše u smislu da slavim praznike i da je hrišćanstvo temelj moje kulture. Kada je rat započeo, mnogi su okrenuli ploču i postali duboko religiozni. Ja nisam bio među njima.

To zvuči kao opis Karadžića?

Ne poznajem ga dovoljno dobro da bih mjerio karakter njegove vjere, ali zašto njegova vjera ne bi mogla biti iskrena i jaka? Postala je navika za mnoge od Vas u inostranstvu da Karadžiću automatski pripisujete sve loše osobine. Ja ga vidim drugačije. Nikad ga nisam čuo da brani nedjela, naprotiv, on je često govorio o zaštiti manjina.

On je govorio jedno, a radio drugo?

Ne postoji nijedan komad papira na kojem on daje naređenje za neko krivično djelo.

Ne, jer takve stvari se ne pišu?

Karadžić ima pravo da ga se smatra nevinim dok se ne osudi krivim. Takvo je pravno društvo.

On i Mladić valjda nisu nevini u slučaju masakra u Srebrenici?

Ponavljam: Niko nije kriv prije no što se osudi krivim. Priča o Srebrenici je jako čudna. Jednostavno ne može biti da su svih 8.000 žrtava bili civili. Toliki broj ljudi se ne može ubiti u roku od par dana. Ja sam uvjeren da su muslimani, kako bi pojačali saosjećanje svijeta, dodali civilnim žrtvama i broj svojih poginulih boraca. Stavili su ih u iste masovne grobnice i računali da će se međunarodna zajednica sa gnušanjem okrenuti protiv Srba.

Kalkulacija im je bila tačna i pažnja se sasvim udaljila sa onih 3.500 Srba koji su ubijeni u selima oko Srebrenice. Vojni lider muslimana na tom području, Naser Orić, oslobođen je svih optužbi, štaviše od istog sudije koji je meni dao 30 godina zatvora. To puno govori o Sudu.

Mudri ljudi u međunarodnoj zajednici zamišljaju kako Haški tribunal doprinosi pomirenju. Kako naivno! Kod većine Srba on izaziva gorčinu zbog iskrivljenih sudskih odluka. Kod običnog čovjeka to potencira želju da živi među svojim narodom i nenaklonost povratku u mjesto gdje bi bio građanin drugog reda.

Kako bi naglasio svoju poentu, Radoslav Brđanin pokazuje na papir sa deset zapovijedi za pomirenje i kaže: „Tu treba pisati da su svi jednakopravni, iako je bio rat. Danas naš život nije takav. Ipak, ja sam u neku ruku optimista, jer u svih tih hiljadu godina, koliko smo međusobno ratovali na Balkanu, nijedan narod nije trajno pobijedio. U većem sklopu je manje važno što su moj lični život i moja vjera u pravednost uništeni. Oprostite što sam se ipak morao malo požaliti. Inače sam bio odlučio da to neću učiniti.”

SRPSKO GOSTOPRIMSTVO

Radoslav Brđanin se također izvinjava što „pod ovim sadašnjim uslovima stanovanja” ne može pokazati legendarno srpsko gostoprimstvo, na što mu ja odgovaram da ovo nije prvi put da ga posjećujem, jer sam bila prisutna i kad mu je izrečena presuda u Haagu. Sa mjesta promatrača, iza zida od pancir-stakla, vidjela sam njegovo skamenjeno lice kad mu je sudija saopštio da će naredna tri desetljeća provesti u zatvoru.

On me na to ironično pogleda i reče: „A, Vi ste htjeli vidjeti prvog Srbina kojeg će Tribunal osloboditi optužbe? I ja i moj advokat smo bili sigurni da će presuda biti pravedna. Oslobađajuća.”

Najprecizniji odgovor na to pitanje je da sam bila tamo jer sam pokušavala shvatiti kako jedan čovjek koji je imao sve ono za čime mnogi u Bosni teže – obrazovanje, porodicu, posao i ekonomsku sigurnost – može završiti kao osoba kriva za etničko čišćenje. I sada sam tu, u zatvoru u Nyborgu, da vidim ima li pukotina u čeličnom oklopu poricanja. Ponovo posjećujem Brđanina onog dana kada je njegov politički šef, Radovan Karadžić, izručen Haškom tribunalu. Je li to dobra ili loša vijest? Hoće li on ići svjedočiti?

Zatvorenik u Nyborgu ljubazno moli da ga se oslobodi odgovaranja na to pitanje. Ne želi da ga sjene nacionalizma nadalje pogađaju; 30 godina zatvora je dovoljno.

Danska novinarka Birte Weiss tokom rata u Bosni i Hercegovini bila je ministrica za unutrašnje poslove i izbjeglice u danskoj Vladi. Punih 25 godina bila je član Danskog parlamenta, a 2001. godine konačno se vratila novinarstvu. Zajedno sa istoričarom Karstenom Fledeliusom napisala je knjigu o ratu u BiH Svjedoci ludila, koja je 2002. godine dobila Mirovnu nagradu Udruženja pisaca Danske i Nagradu žena. Nasljednici rata je njena druga knjiga o Bosni i Hercegovini. U saradnji sa izdavačkom kućom Vrijeme objavjujemo najzanimljivije dijelove ove knjige

(nastaviće se)

Sjećate se kraja Pisca iz sjene – kada glavni junak otkriva kodiranu poruku u stranicama memoara bivšeg britanskog premijera Adama Langa? Dok glavni junak okreće stranice knjige primjećuje da prve dvije riječi svakog poglavlja prave rečenicu kada se poredaju pravilno. Poredajte ih u niz i dodajte kratku frazu kojom počinje posljednje poglavnje i dobili ste kostur u premijerovom ormaru.

Langova supruga Ruth bila je tokom studija 1976. godine regrutovana kao aget CIA-e u Americi od harvardskog profesora Paula Emmetta.

Nije tajna da je lik Adama Langa napravljen prema stvarnom bivšem premijeru Tonyju Blairu. A pogledajte slučajnosti: Blairovi memoari – A Journey: My Political Life – su upravo objavljeni. Sudeći prema kritici Michika Kakutanija u New York Timesu, knjiga je bacila malo svjetlosti na čovjeka koji ostaje tajanstven do samog kraja. Ali da li je u knjizi zaista toliko nepredvidiv? Ili je Blair, baš kao fiktivni dvojnik, sakrio najsočnije detalje u kodu?

Dobio sam primjerak premijerovih memoara i sada ću je podvrgunite istim kriptografskim analizama koje je koristio lik Ewana McGregora u Piscu iz sjene. Ako uzmemo prvu riječ iz prvih 21 poglavlja, a onda prvu frazu posljednjeg odlomka, šta dobijamo?

Na... (On ... the … eng.)

Za sada je dobro.

Poslije... (later ... the … eng.)

Uh-oh. Ni ostalo nije ništa manje katastrofalno. Evo pune dekodirane poruke:

Na kasnije Churchill ti ja ono ovi izraz zapad. (On the later the Churchill you the the I the it as the the it the the the on those the term "the West.")

Šta ako uzmemo drugu riječ iz svakog poglavlja i spojimo ih?

2 putovanja koja neravnopravnost vratila je bila kampanja buđenja trupa ostavljenih 2001. je ja slabi problem je 2005. godine raspored roka posljednjih mjeseci. (2 journey that disadvantage returned was campaign awakening forces left 2001 is I weeks problem is 2005 schedule last the months term eng.)

Može li “kampanja buđenja trupa ostavljenih 2001.” biti referenca za al-kaidine spavače? Ili se možda Blair potrudio više nego Langov lik da sakrije tajnu poruku – vjerovatno je skrivena u anagramu. Evo šta dobijete kada uzmete Churchill frazu iznad i prerasporedite slova:

Oh, istina, koherentnost: Učestvovat ću u vrućoj trojci, onda sa najbjeljim sportistom. Progutali su. Huh. (Oh, the truth, coherence: I'll hit the hottest threesome, then the whitest athlete. They eat it. Huh. Eng.)

Tony Blair, ti stari vraže!

(Preneseno sa Slatea)

Ako vam neko od kandidata za oktobarske izbore kaže da je svojim radom doprinosio zdravstvu u Bosni i Hercegovini ili to tek planira da uradi, slobodno mu recite da laže! Najnovije istraživanje Agencija za lokalne razvojne inicijative ALDI iz Goražda pokazuje da je za poboljšanje zdravstvene zaštite u BiH do sada ulagano otprilike kao i za održavanje parkova – tek nešto više od 1,5 posto ili 409 miliona od prošlih izbora do danas. Zdravstveni budžet se za četiri godine povećao za svega 30 miliona iako su se budžeti za to vrijeme povećali za oko milijardu maraka.

Projekcije budžeta za narednu godinu kažu da će svega 110 miliona maraka, od skoro sedam milijardi, koliko ćemo im dati na raspolaganje, biti potrošeno za preglede i liječenje Bosanaca i Hercegovaca.

“Generalni zaključak o usklađenosti planirane budžetske potrošnje u oblasti zdravstva sa Građanskom platformom jeste da su vlasti Bosne i Hercegovine u periodu 2007. – 2010. godina planirale minimalno povećanje sredstava za zdravstvo, koja nažalost nisu značajnije uticala na poboljšanje stanja u zdravstvu, zbog čega nije ostvaren ozbiljniji napredak u ispunjavanju zahtjeva iz Građanske platforme u ovoj oblasti”, piše u izvještaju ALDI-ja.

(zurnal.info)

Sve liči na noćnu moru. Sa svih strana vise plakati pretjerano našminkanih likova. Svi imaju nova odijela, haljine, lak u kosi, izgledaju kao hollywoodska ergela, TV voditelji i folk pjevači, ali bez obzira na krinku lako ih je prepoznati, radi se o istim likovima koji nas već decenijama varaju, potkradaju, razaraju državu i uništavaju živote; onaj je s ljubavnicom zaglavio u minskom polju, do njega je onaj što je uzimao od invalida i trudnica da bi sebi povećao platu, preko puta mu visi drugar koji otvoreno štima tendere kako bi napravio pljačku stoljeća, tu je i onaj koji je razvojne kredite trpao u džepove tajkuna, eno i onog što tuče novinare, tu je i homofob, uz njega šovinista, prođe autobus s ogromnom fotografijom mafijaškog zaštitnika...

Ako im je lik uz pomoć kakvog grafičkog programa izmijenjen do neprepoznavanja, možete ih prepoznati po istim trikovima koje decenijama koriste i koje su već upotrijebili u proteklih pet dana kampanje: organiziraju iftare za paraplegičare (Bakir Izetbegović), ponovo obećavaju cjelovitu Bosnu kojom bi autokratski vladali (Haris Silajdžić), obećavaju zalaganje za bolji položaj naroda boreći se protiv siromaštva i nezaposlenosti u okviru svoje uže porodice (SDA u Tuzli), tvrde da žele Srpsku po mjeri običnog čovjeka i po modelu slobodnih, demokratskih, pravnih, ekonomsko održivih, socijalno odgovornih i etnički očišćenih država (Ognjen Tadić u Prnjavoru), govore kako se ne osjećaju srećnima što žive u BiH, tu su zato što moraju, a ne što vole (Milorad Dodik u Čelincu), pozivaju na politiku “čistih računa” i sive ekonomije (Nikola Špirić u Petrovcu)...

Nema sumnje, to su oni. Isti koji su nam upropastili mladost, zagorčali sadašnjost, obesmislili budućnost. U oči gledaju i bestidno pozivaju da ih ponovo izaberete. Kao u noćnoj mori.

Na žalost, ako nam sve govori da se nalazimo u noćnoj mori, red je da to i prihvatimo. Baš poput likova u Stravi u ulici Brijestova. Ako se sjećate, filmski junaci iz američke provincije u prvim stranicama scenarija mislili su da će im za spas biti dovoljno da se zaključaju u stanovima i ostanu budni, ali se vrlo brzo pokazalo da im je potrebna mnogo konkretnija akcija – aktivno učešće u noćnoj mori i mijenjanje njenog toka.

Znam da je to gadljiv posao, ali šta da se radi. Nema druge. Takav je scenario.

(zurnal.info)

(60minuta/zurnal.info)

Novi album pod nazivom Interpol ne donosi ništa novo u odnosu na prethodni, a skoro je neuporediv sa prva dva briljantna CD-a. Da krenemo od početka

Kada volite neki band onda nije mnogo važno šta donosi novi album. Takav slučaj je sa mnom i s bandom Interpol.Teško je reći šta se moglo očekivati od četvrtog albuma njujorških darkera.

Novi album pod nazivom Interpol ne donosi ništa novo u odnosu na prethodni, a skoro je neuporediv sa prva dva briljantna CD-a.

Da krenemo od početka. Godine 1998. nastaje grupa Interpol koja četiri godine kasnije u sastavu Sam Fogarino, Daniel Kessler, Carlos Dengler i Paul Banks objavljuje svoj prvi dugosvirajući CD pod nazivom "Turn on the Bright Lights". Članovi banda se na početku mijenjaju svjetlosnom brzinom da bi se prava postava formirala od navedenih članova. Interpol počinje sa intenzivnim svirkama po klubovima NY 2000. godine, a pravu popularnost stiču na turneji po UK koja počinje u aprilu 2001. godine, kada održavaju koncerte u Manchesteru, Glasgowu i Londonu. Tokom iste turneje učestvuju na poznatom BBC radio showu (John Peel), gdje im se otvaraju vrata Evrope, a time i nastavak turneje po Francuskoj gdje imaju dva odlična nastupa: La Route du Rock (St. Malo) i Festival Off (Pariz). Nakon povratka sa evropske turneje u novembru 2001. odlaze u Connecticut u Tarquin studio gdje započinju snimanje albuma. Iako dolaze iz Amerike muzika im je u potpunosti ostrvska, prepuna tamnih i dramatičnih zvukova prožetih monotonijom. Mnogi smatraju da se nakon dugo vremena napokon ojavila grupa za koju se može reći liči na Joy Division.

Turn on the Bright Lights, 2002

Turn on the Bright Lights, objavljen je u augustu 2002. godine pod etiketom Matador. Na albumu se nalazi 11 pjesama i veoma je teško izabrati najbolju. Album otvara melanholična i basom nabijena Untitled koja nas, uz upozaravajući glas Paula Banksa, vodi u hipnotički svijet grupe Interpol. Potom se smjenjuju brža i uznemiravajuća Obstacle1, spora i lagana NYC, a potom reska PDA. Čitav album je prožet odličnom ritam sekcijom koja pumpa i podiže atmosferu albumu dajući ritmičku čvrstoću čitavom uradku. Interpol s ovim malim remek djelom nudi osjećaj koji se velikom brzinom kreće od sumornog do napregnutog, od hipnotičkog do melanholičnog. Album zatvara numera Leif Erikson i opet neponovljivi vokal Paula Banksa koji nas podsjeća da je ovo album opčinjenosti, pokazujući kako muzika može biti istovremeno tužna i lijepa. Jednom riječju, briljantno.

Antics, 2004

"And now something completely different" bi rekli Montypaytonovci.
Polet koji se dobije slušanjem Antics slušaoca nosi tokom čitavog albuma. S njim otvaraju sasvim nove vizije i potpuno novo poimanje muzičkog stvaranja.
Tada Interpol postaje već grupa koju sa zadovoljstvom slušaju Brad Pitt i David Bowie, a The Cure ih biraju kao predgrupu za svoju ljetnu Curiosa Festival turneju. Strah de će se desiti poznati sindrom drugog albuma je kod mene doista postojao, ali na sreću strah je bio bezrazložan.
Poređenja sa Joy Division sa ovim albumom u potpunosti su nestala.
Muzički su u potpunosti sazreli, a tamnu stranu su pomalo stavili u stranu i okrenuli se mrvicu komercijalnijim vodama. Svirački su izvrsni. Pjesmama je podignut tempo u odnosu na prvi album, a može se reći da je znatno moderniji od prvog.
Pjesme kao što su Not Evan Jail, A Time to Be So Small ili predivna Take You On a Cruise svjedoče o kvalitetu albuma. Cvileće i ržuće gitare, brundajući bass, višeglasno pjevanje i igranje sa tonskim kanalima dopunjuju zvučnu sliku.
Imate osjećaj da Paul, Carlos, Samuel i Daniel sviraju samo za sebe i da je to potpuno suprotno od onoga što svira drugi član benda. Ali sve zajedno funkcionira izvanredno.
Album otvara numera Next Exit sa klasičnim crkvenim orguljama i gitarom koja uzdiše. Neki će se možda složiti sa mnom da ova pjesma nije trebalo da otvara album nego da joj je mjesto otprilike negdje u sredini albuma. Ali Banks i društvo su imali svoje razloge da to bude tako.
Potom slijedi izrazito živa i jedna od najboljih pjesama albuma - Evil. Gitare su tužne i udaraju kao bičem dok monotoni Banksov glas nas i dalje drži u stanju napetosti sa čvrstim udarcima bubnjeva.
Narc je sljedeća numera koja počinje sa gitarskim nabrajanjem i konstantnim ponavljanjem jedne te iste gitarske teme. Tekstovi su i dalje ljubavni i zaista su predivni:

»Oh Love, Can you Love me, Babe?”
Love is this Loving, Babe?
Is Time Turning around?

...Inside my Bedroom,
Baby, touch me oh tonight
Poses, We'll make some

Will reveal our sense of right»

A potom se redaju već navedena Take You On a Cruise pa Slow Hands koja je ujedno i prvi singl sa albuma, a također je i prvi snimljeni spot sa albuma Antics. I tako briljantno sve do kraja.

Our Love To Admire, 2007

Treći album pod nazivom Our Love To Admire je donekle logičan slijed prethodnika. Na albumu se nalazi 11 numera koje se kreću od sumorne i lagane Pioneer To The Falls i predivne Pace is The Trick pa do brzih i ritmom nabijenih The Heinrich Maneuver i Mammoth. Sagledavajući kompletan album vrlo se brzo može doći do zaključka da su momci iz Interpola za nijansu veseliji, iako ne manjka mračne atmosfere. Our Love To Admire je otvorio sasvim nove vidike za momke iz banda i privukao nove fanove.

Interpol, 2010

Svoj posljednji album objavljuju nakon trogodišnje pauze i to je album koji se ne može pohvaliti nikakvim inovacijama, a jedina novost je da je sjajnog Carlosa Denglera na bas gitari zamijenio David Pajom jer je Carlos napustio band neposredno nakon završetka snimanja albuma. Album je snimljen u Electric Lady Studios u Greenwich Village. Osjećaj da je napravljen sa pola snage me prati tokom cijelog preslušavanja. Produkcija je i dalje besprijekorna na šta se ne može staviti nikakva zamjerka. Jedina zamjerka se može staviti na to što ovim albumom Banks i društvo nisu napravili ništa novo već su samo nastavili niz. Na albumu se nalazi 10 numera koje su po svojoj koncepciji slične jedna drugoj. Također ne postoji osjećaj ushićenosti koji je sveprisutan na prva dva albuma. Album otvara Success sa čvrstim i teškim gitarskim rifovima koje ubrzo pristiže Banksov poprilično mekani vokal koji u startu pjesmu spušta za jednu stepenicu niže. Bas gitara odlično prati čitavu koncepciju pjesme, čvrsto pumpajući atmosferu. Memory Serves je numera koja sa svojim potpuno nekoncepijskim početkom odudara od čitavog albuma sve dok je prelijepi refren ne izniveliše na razinu koja je svojstvena za Interpol. U Summer Well bas gitara je osnovna vodilja pjesme i u njoj nas Interpol podsjeća kako znaju da rade s više inspiracije. Numera Barricade je prvi singl sa albuma i ujedno prvi video spot koji je snimljen kao najava albuma. Tegobnost albuma potvrđuje Always Malaise koja bez ikakvog razloga podsjeća na pjesme sa prvog albuma. Donekle se popravljaju sa Safe Without. Osma numera Try It On se pridružuje prethodnoj i polagano popravlja negativni utisak. Divna klavirska dionice sa čvrstim bubnjem i konstantnim ponavljanjem istog rifa dovodi do osjećaja koji je bio svojstven albumu Turn on the Bright Lights. Teška i spora All Of The Ways i u potpunosti haotična The Undoing zatvaraju album od kojeg se znatno više očekivalo.

(zurnal.info)

Portal www.razglasaj.ba analizirao je izjave date na prvom velikom skupu Stranke za BiH održanom u dvorani “Mirza Delibašić” u subotu, te ih uporedio sa obećanjima koja su predstavnici ove stranke davali 2006. godine.

Brojna obećanja su ponovljena, neki od predstavnika su izgovorili skoro identične rečenice kao i na velikom skupu u Sarajevu 2006., a o neispunjenom su govorili kao da su proteklih godina bili u opoziciji, a ne u vlasti u kojoj su od svog osnivanja 1996. godine. Na skupu se govorilo o gradnji koridora 5C baš kao i 2006., kao i nastavku započetog, a nikad završenog posla za šta se zatražila podrška birača.

“Radićemo na ustavu koji će omogućiti da građanin bude vlasnik ove zemlje, i da administracija bude podnošljivo skupa. Naš je princip 100 posto BiH, i očekujemo da će nam birači dati podršku kao što su je dali i 2006. godine da nastavimo poslove koje smo započeli i radili u proteklom periodu”, kazao je u subotu Beriz Belkić, baš kao i prije četiri godine sa istog mjesta kada je rekao:

“Mi vama, građanima ove zemlje, nudimo nagodbu. Stranka za BiH nudi rad 100 posto za evropsku državu, a od vas tražimo samo da nam svojim glasom date povjerenje da to i uradimo”, a iste godine, 2006., potcrtao njegov stranački šef Haris Silajdžić:

“Na nama je da završimo ono što smo započeli 1996. godine. Stranka za BiH je zacrtala da će izgraditi evropsku, demokratsku i prosperitetnu BiH kojom će se ponositi Evropa, kojom će se ponositi građani. Mi u naredne četiri godine nećemo govoriti o koridoru 5C, već ćemo ga graditi”.

Sve ovo Stranka za BiH očekuje od svojih predstavnika i danas, a o tome šta su radili, svjedoče vjerno i analize o njihovom učinku u vlasti u prethodnom mandate – 0 posto ispunjenih i 25 posto djelimično ispunjenih obećanja.

Portal www.razglasaj.ba će i dalje nastaviti sa analizom predizbornih skupova partija koje obnašaju vlast u BiH, te ćemo na taj način pratiti koliko je govoreno o ostvarenom u prethodnom periodu, te koliko se ponavlja obećanja predstavnika vlasti u odnosu na prethodnu predizbornu kampanju.

(razglasaj.ba)

-Rekli su mi da sam zaljubljen u BiH – kaže Haris Silajdžić pred hiljadama pristalica u prepunoj dvorani Skenderije i skrušeno dodaje: Jesam, priznajem!

Možda i jeste, nemam namjeru da se zavlačim nekom u krevet i analiziram njegov ljubavni život, ali mi samo jedno nije jasno, ako je Haris Silajdžić zaljubljen u Bosnu i Hercegovinu (nepoznato u koju od njih dvije više) zašto onda nas jebe, i to već dvadeset godina. Hajde i to, al što nam još uši zavrće.

I zapravo, ko ne bi bio zaljubljen u državu koja mu omogućuje da dvadeset godina priča istu priču, da uhljebi sve svoje prijatelje i rodbinu, da se razbacuje elektroenergetskim potencijalima kao da mu je otac Nikola Tesla, da ima više milja leta nego Jurij Gagarin i Neil Armstrong zajedno. Da nas godinama laže i da za to nikome ne odgovara. Svjestan je, kao nevjerni suprug, da nema te prevare koju dvije-tri slatke riječi ne mogu popraviti:

-Halo dragi, gdje si to?

-Evo me u Kuala Lumpuru, a potom moram do Katara, znaš, upravo imam jedan sastanak. Baš sam govorio ljudima o onom tvom slučaju...

-Znam dragi, ali mali mora u školu a još mu nisam knjige kupila...

-Znam, znam..., sredićemo to kada se vratim.

-Ali znaš, isključili su nam, struju. Vode nemamo već mjesec dana, ruke mi otpadoše od kanistera...

-Ma nemam sad vremena o tome, imam vrlo važan sastanak...

-Dolazili su i ovi iz Sarajevogasa, rekli su ako ne platim...

-Ništa ne brini srediću ja to kad se vratim. Moram da idem. Hej, znaš šta mi kažu ovo ovdje?

-Šta?

-Kažu mi da sam zaljubljen u tebe.

-Ju, i šta si ti njima rekao?

-Jesam, priznajem.

-Joj, Mico, ne znam šta da kažem...

-Čuj, nisam htio da te rasplačem.

-Ti mene toliko voliš, a ja samo nešto zanovijetam..., šmrc...

-Hej, moram sada da idem, ciao.

-Ćao dragi, i ja tebe najviše vo..., prekide.

Probija se kroz gomilu i nervozno sjeda za sto.

-Ko je to bio?

-Ma, ona moja krava.

-Joj Mici, kada si rekao da ćeš se razvesti.

-Haj, nemoj me još i ti zajbavati.

(zurnal.info)

ŽIVKA MI BUDIMIRA

Neću pizdit ja! To sam obećao sebi ove godine. Pusti ih, nemoj, ali jok, mora stoka vidjeti o čemu se radi, tko tu koga, kako i zašto, a i kakav im je, da prostite, program. Naravno, ne radi se o pornjavi. Riječ je o predizbornoj kampanji.

DIAMONDS ARE FOREVER

Rudnik dijamanata u vlasništvu Mileta Dodika, a poznat i pod nazivom Republika Srpska ovih se dana na novinskim grafikonima prikazuje plavom bojom. Prethodna rečenica, naravno, nema veze ni sa čim. Suverenom Miletu i ekipi ove je godine neki marketinški genij složio predizborni slogan „Srpska zauvijek“. Upravo taj slogan odražava suštinu svih predizbornih kampanja u BiH od rata naovamo. Mi zauvijek, a oni dok nam ne padnu šaka. Jebeš obrazovanje, ekonomiju i ostale trice, a pogotovu one teroriste iz Federacije.

DRŽAVA ZA MILORADA, HARISA, DRAGANA I ZLATKA

Mlitavi bosanskoherecgovački socijaldemokrati tvrde da će napraviti državu za čovjeka. Kakva je država za neljude znaju svi, koji proteklih dvadesetak godina, igrom hude sudbe, žive u Bosni i Hercegovini. To je država po mjeri profesora koji svoje studentice oslovljava sa „lutko“. Država je to po mjeri turbo folk Mileta te njegovih koalicijskih partnera u liku Dragana „Soko“ Čovića i Harisa „BiH do Marijin Dvora“ Silajdžića.

MOTORNO ULJE

Snaga kojoj vjerujem! Zna se! U se, na se i poda se!

Hm, snaga kojoj vjerujem!? Da se iznad tog slogana ne pojavljuju čudnovate fizionomije HDZ – ovih kandidata, prost i priglup, kakav već jeste, bosanskohercegovački homo sapiens bi pomislio da čita reklamu za najnovije motorno ulje. Kad pomisle na vlast i državu HDZ tim vidi službeni Audi. Vjerojatno otuda i dolazi ovaj automehaničarski slogan.

TKO TO TAMO KLANJA

Medžlis IZ je ove godine podnio zahtjev, adresiran na MUP HNK, da se Bajram namaz u Mostaru klanja na Španjolskom trgu što je, bogu hvala, odbijeno. To je tipična BH politika. Budući od gradskog derbija nije bilo nikakve koristi, jer je sve proteklo bez incidenata, trebalo je izmisliti neku drugu provokaciju. Tikvani iz SDA i IZ-a su ponovno bili spremni koristiti narod kao meso za kamenovanje, a sve samo kako bi podigli tenzije i pokazali svijetu otkuda prijeti opasnost, ionako krhkom, mostarskom miru i suživotu. Budući nemaju apsolutno nikakav politički program oni naprosto moraju izazvati neku vrstu ratnog stanja kako bi ponovno manipulirali ljudskim strahom i najnižim strastima, jer to je jedino što znaju. Ideja da se Bajram namaz klanja na Španjolskom trgu baš u predizborno vrijeme je neviđena garadija. Ne bi me začudilo da su im to predložili direktno iz vrha HDZ – a. Vi dovedite ljude da klanjaju, a mi ćemo dovesti ekipu da ih kamenuje i na konju smo.

To što se IZ i obje crkve direktno i bez srama petljaju u politiku i aktivno sudjeluju u predizbornoj kampanji je i više nego gadljivo. Cijela ta srednjovjekovna politička situacija vrlo slikovito prikazuje u kakvim smo govnima.

HOW DO YOU SLEEP?

U Mostaru vlada predblagdansko raspoloženje. Obilaze naši političari domove za umirovljenike, za slijepe i slabovidne, obilaze djecu bez roditelja, nose poklone, obećanja i figu u džepu. Gospodo, kako spavate?

(zurnal.info)