Da je ovo tekst o anonimnim ljudima bio bi potpuno nepristojan i neprofesionalan jer je baziran na prisluškivanju i zagledanju. Ali ovo je tekst o ambijentu na jednoj od najvažnijih sjednica Skupštine Kantona Sarajevo na kojoj su glavni akteri trebali donositi zaključke od opštenarodnog interesa. Biti ozbiljni, dostojanstveni i profesionalni. A evo šta su oni zapravo radili. S časnim izuzecima

Tematska sjednica Skupštine Kantona Sarajevo 16. juna ove godine. Tema - Analiza stanja vodozaštitne zone Sarajevsko polje. Znači, očekujem, bit će priče i o Vrelu Bosne. Zahvaljujući svojoj ekstremnoj neupućenosti kako novinari sjede odvojeno od zastupnika, na galeriji iznad, ulazim u salu i miješam se sa njima, zastupnicima. Ljubazna gospođa, poslije će se ispostaviti, zadužena za koordinaciju diskretne komunikacije među prisutnima, nakon početka sjednice šapatom me pita zar ja nisam trebala biti gore, na spratu? Kažem kako nisam znala, te za svaki slučaj pitam hoću li izaći. Ma ne, nema potrebe, kaže ona, tek da znate da novinari sjede gore. OK, kažem, drugi put ću i ja tako. Ako me ikad više puste unutra.

POGLED NA RAMENA

Iako sam naivno očekivala da će se zastupnici malo više pozabaviti problemom zagađenosti Vrela Bosne, jer nam svima prijeti ekspresan i nepopravljiv nestanak tekuće vode, nakon uvodnog izlaganja koje bi uspavalo i one bistrije glave, nekontrolisano, nesavladivo i mimo vlastite volje, pažnja i pogled lete mi na zastupnike u sali. Dosada na njihovim licima. Pogledi lutaju po mobitelima, stolicama, rasvjeti ili nešto obnaženijim ramenima zastupnica. S čuđenjem primjećujem kako je jedna od njih u providnim bijelim pantalonama ispod kojih se jasno vidi veš. Srećom, žena fino izgleda. Prostorija klimatizovana pa je, bez obzira na vanjskih trideset i nešto, u sali ugodno.

Pratiti ponašanje prisutnih mnogo je zanimljivije od izlaganja ministra Abida Šarića za govornicom koji prisutne podsjeća, stvarno je čovjek tako govorio, ne izmišljam, da je tradicija pijenja vode iz česme oduvijek prisutna na ovim prostorima, baš kao i običaj pranja auta i zalijevanja bašte, te postojanje javnih banja i toaleta, pa se, zarad budućih generacija, moramo potruditi da tako i ostane.

Dobro, mislim, ovo je tek početak, dok prekoputa sebe pratim kretnje drhtavih staračkih ruku. Udobno smješten u zastupničku fotelju, stariji gospodin bori se sa čepom od pola litre kisele vode koji mu je ispao na pod. Otpije gutljaj pa se sagne da ga dohvati, ali mu čep opet ispadne. Nekako ga savlada i sistematskim, sporim pokretima navrće ga na flašu od pola litre Sarajevskog kiseljaka. Tu kretnju ponavlja svakih 7 do 10 minuta, ali za tri i po sata (priznajem, pobjegla sam prije kraja) nekim čudom uspijeva popiti samo trećinu flašice. Nakon toga, u potpunosti se ograđujući od dešavanja u njegovoj okolini, kao da se nalazi na najmirnijem seoskom proplanku a ne usred rasprave od vitalnog interesa, a glasovi zastupnika su ptičiji poj, otvara novi broj jednog sedmičnog magazina, i, potpuno neometan od okruženja, posvećuje se uvodniku. Zavidim mu što ga predsjedavajući Zvizdić ne izbacuje iz takta kao mene svojom ljutnjom koja mu se cijelo vrijeme očituje na licu:

- Dobro, moram li ja bacat kašike da vidim ko će govorit a ko neće?! Tražio sam protkol! Da li predstavnici radnih tijela žele riječ?

- Ne, ne, čuje se polušapatom iz publike.

Zato za govornicu izlazi Jozo, nisam uspjela da čujem prezime, ozvučenje ispred predsjedavajućeg je stvarno bilo loše, i počne pričati tako zanimljivo da se uskoro opet gubim...

Ulazi Nermin Pećanac. Ivica Šarić uzima mobitel, gleda napadno u Pećanca i naginje se ka Zvizdiću, šapućući mu nešto, vjerovatno o bezobrazluku Nermina Pećanca. Gospođa iza mene govori susjedi:

- Pogledaj, 10 i 38, pogledaj kad dolazi.

Sjednica je trebala početi u 10, ali je kasnila 20 minuta:

- 10 i 38 i po – precizna je susjeda.

Čujem da tamo, u onim klupama baš najdalje od mene, nešto šušti. Pogledam bolje, kad predstavnici Općine Ilidža i nekog građanskog udruženja otvorili kesicu Odžačar bombona, i diskretno se goste, a nude i ovima u redu iza. Sa mjesta dopredsjedavajućeg Ivica Šarić ih poprijeko pogleda.

Sa govornice dopiru impresivni podaci o kraškim masivima, tradiciji bavljenja poljoprivredom na Ilidži, izgradnji vodovoda prije nekoliko desetina godina, upijanju azotnih čestica u ili oko biljke, broju grla stoke - krupne, sitne i peradi... uh. Kad je govornik Jozo završio, kaže prisutnima, o čemu sigurno svjedoče i TV kamere:

- Eto, izvinite, ja sam izašao zato što sam određen.

OVAJ PRIČA GLUPOSTI

U toku Jozinog izlaganja jedan od eksperata koji sjedi ispred mene, čije sam ime upratila, ali neću da kažem jer neću da ga brukam, šapuće nešto kolegici do sebe. Izgaram od želje da čujem šta kaže, a to i uspijevam kad se ona naginje i prenosi kolegi s lijeve strane:

- Kaže T... da ovaj priča gluposti.

Ne lezi vraže, T... nakon nekoliko minuta biva prozvan za govornicu. Za njega je ta prilika, izgleda, neočekivana, jer ustaje i u nevjerici gleda u Zvizdića koji ga je prozvao.

- Pa meni ste ovdje napisani, kaže mu Zvizdić.

No, dobro, ustaje T... i prilazi bini. Vidi se, čovjek nespreman, navodi neke opštepoznate globalne informacije. Ipak, mora mu se priznati, snašao se nekako.

Za to vrijeme, moj stariji komšija izašao je, uostalom, kao i polovina zastupnika, na pauzu. Njegov sedmičnik kruži po sali, moraju se ljudi nečim zabaviti. Po njegovoj rekaciji kad se vratio vidim da je sedmičnik uzet neovlašteno, bez pitanja, dok je odsustvovao.

Očekujem da će situaciju razdrmati predstavnik Udruženja građana Ilidža koji izlazi za govornicu. Ipak ljudi ispaštaju zbog nelegalne gradnje, a to je tema i ove sjednice. U svom izlaganju najavljuje kako će građani Ilidže, ukoliko se ne usvoji neka strategija koju žele, poduzeti radikalnije mjere. Pripremam se da mu priđem nakon sjednice i upoznam se. Čovjek je izgleda pravi aktivista. Odustajem, kad čujem kako zastupnici među sobom s podsmijehom komentarišu kako strategija ne može biti usvojena jer još uvijek nije ni izrađena. Čujem revolucionara kako se s govornice zahvaljuje Skupštini i kako nabrzinu izgovara napisano. Još kad ga poslije, baš prije početka diskusije, dakle, zanimljivijeg i, valjda, važnijeg, konstruktivnijeg dijela, vidjeh kako kupi stvari i odlazi iz sale, shvatam da stvarno nije ni čudno što se ništa ne mijenja.

Zahvalnost Kantonu i građanima Sarajeva iskazao je i predstavnik iz Općine Ilidža koji je u svojoj prezentaciji zahvalio građanima Sarajeva što ih interesuje pitanje Ilidže, što dozvoljavaju Ilidži da kompletno Sarajevo snabdijeva vodom i zahvaljuje “čimbenicima iz Skupštine” što su ustanovili da je ovo pitanje važno.

Odlučujem slijediti primjer Nermina Pećanca i Mirjane Deak koji nakon replika izlaze iz sale. Virim kroz prorez klatećih vrata i vidim Eminu Dubravić kako sjedi ispred sale, a eno i premijera. Izlašli na puš-pauzu. Oni će se vratiti, ali ja neću. Uostalom, odsjedila sam tu u komadu više nego većina njih koje plaćamo za to. Da čitaju novine, ćakulaju, jedu bombone i pričaju o novim baletankama. Ganjaju čepove po sali i šalju SMS-ove. Izlaze na polusatne puš pauze. Sve kritike spremno odbijaju pričama o predizbornim floskulama. Dok sva kanalizacija sa Igmana i Bjelašnice lagano klizi ka Bačevu donoseći fekalije u naše česme. Žao mi je samo što ne vidjeh koliko je vode uspio popiti moj komšija drhtavih ruku.

Vlada KS bez mjera za zagađenost vode

A sad ozbiljniji dio. Tema pete tematske sjednice Skupštine Kantona Sarajevo bila je Analiza stanja sa prijedlogom zaključaka za rješavanje problema u vodozaštitnoj zoni Sarajevsko polje. Tokom rasprave aktivni dio zastupnika, uglavnom izrazio je nezadovoljstvo pripremljenim materijalom a Saša Magazinović iz SDP-a pozvao je Vladu da se “uozbilji i na pauzi donese drugačije zaključke, jer ovi ovdje ne znače apsolutno ništa”. Iako su Nermin Pećanac iz SDU i Šemsudin Hadrović iz BPS upozoravali da se mora govoriti i o problemu zagađenosti Vrela Bosne, s obzirom da se isto nalazi u vodozaštitnoj zoni Sarajevsko polje, pa je to i jedna od tema, njihova inicijativa je izignorisana. Iz vladajućih stranaka upozorili su ih da se ne služe predizbornim trikovima. Ni Vlada ranije a ni Skupština jučer nisu donijeli nikakav zaključak u vezi s tim, iako zagađenost i fekalije s Igmana direktno ugrožavaju ovo područje.

Nisu čak ni smatrali da je neophodno zakazati novu, posebnu sjednicu u vezi s ovim problemom koji treba urgentno riješiti. Okrugli sto na Bjelašnici i inicijativu da se na Bjelašnici okupe članovi Vlade Kantona i održe vanrednu sjednicu o pitanju problema sa oborinskim vodama i zadnjim dešavanjima na Vrelu Bosne, pokrenuo je ZOI 84.

(zurnal.info)

Nije teško prognozirati policijski izvještaj: „Više NN lica je u ranim jutarnjim satima metalnim šipkama i zelenom bojom oštetilo spomenik Ivanu Pavlu drugom ispred Katedrale. Istraga o ovom incidentu je u toku a javnost će o svemu biti blagovremeno obaviještena

Predsjednik HKD Napredak dr. Franjo Topić prije dvije godine je bio najozbiljniji kandidat Stranke demokratske akcije za gradonačelnika Sarajeva. U to vrijeme predsjednik SDA Sulejman Tihić koristio je svaki nastup u bosanskohercegovačkim i medijima u Republici Hrvatskoj kako bi Topićevom promocijom pokazao „ljudsko lice“ vlastite stranke. Naravno, radilo se o običnoj prevari i javnom prodavanju magle na što sam, kad je trebalo, prijateljski upozorio i gospodina Topića tokom jedne naše jutarnje šetnje centrom grada u kojem sam rođen. Tihić iskreno ne vjeruje da je čelnik Napretka najbolji izbor za najvišu gradsku funkciju a čak da je i drugačije, teško da bi unutar vlastite stranke ikada dobio podršku za jednu takvu, SDA-u po svemu neprirodnu, odluku. Da je ova konstatacija apsolutno tačna pokazalo se ovih dana tokom rasprave oko postavljanja spomenika papi Ivanu Pavlu drugom ispred sarajevske Katedrale. Podsjećamo, odluku o sarajevskom obilježavanju sjećanja na „pučkog papu“ odobrilo je Općinsko vijeće Stari Grad još 2007. godine. U međuvremenu je na čelo ove sarajevske općine izabran bliski Tihićev saradnik Ibrahim Hadžibajrić. Početkom ove sedmice u Hadžibajrićevoj općini održana je javna rasprava o spomeniku Ivanu Pavlu tokom koje su se čule i otvorene prijetnje da će skulptura biti srušena istog dana kada se ( i ako se) postavi. Otvorene pozive na vandalizam i demonstraciju talibanske doktrine suživota u kojem nema mjesta za vjerske slobode ovdašnjih katolika ali ni prostora za odavanje počasti prijateljima BiH koje dolaze izvan „muslimanskog povijesnog kruga“ komentirao je i gospodin Topić, isti onaj čovjek kojeg je šef SDA iz čisto politikanstkih razloga pokušao „navući“ u gradonačelničku fotelju. „ Neshvatljivo je da nekom može smetati spomen - obilježje papi Ivanu Pavlu drugom, nakon svega što je učinio za katoličku crkvu i sve građane BiH. Podsjećam da je 263 puta govorio o BiH, koliko vjerojatno ni većina njezinih stanovnika nije govorila. Ovo je udar na Katoličku crkvu i multietničnost Sarajeva, čime se mnogi ovdje hvale“- rekao je Topić.

PRIJETNJA BEZ OSUDE

Sramotna je zapravo glasna šutnja institucija vlasti, političkih partija i takozvanih slobodomislećih intelektualaca povodom otvorenih poziva na vandalizam, vjersku isključivost i zabranu obilježavanja sjećanja na jednog iskrenog prijatelja naše zemlje i našeg grada. Protivnici postavljanja spomen-obilježja Ivanu Pavlu su rekli što su imali da kažu a sve se u konačnici svodi na prijetnju „da će biti ozbiljnog belaja ukoliko se papa ukaže pred Katedralom“! Gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen nakon svega nedopustivo šuti (valjda je „gradski babo“ preokupiran nastupima njemu familijarno bitnih reprezentacija Danske i SAD-a na Svjetskom prvenstvu). Šuti SDP. Naše stranke nema ni na mapi. Liberali, „Građani“ Ibrahima Spahića, penovi, krugovi 99, brojne međunarodno honorirane nevladine organizacije, mediji...svi šute. Istina, svakog Sarajliju koji sanja da se jednog dana probudi u evropskom gradu donekle je ohrabrila (polu)reakcija Islamske zajednice koja je u Oslobođenju ponešto procijedila „o pogubnosti kreiranja klime vjerske i naciopnalne netrepeljivosti“. Ali reakcije sa, šatro, „ljepše, multietničkije, evropskije, tolerantnije“ strane Sarajeva još uvijek poražavajuće nema. Zaista je nekadašnja „kulturna prijestolnica Evrope“ spala na talibanski niske grane jer sve ono što se u Sarajevu još danas činilo potpuno nemogućim već sutra će da postane naša surova realnost. Ko je ozbiljan još vjerovao da će onaj Multietnički čovjek na Trgu Oslobođenja- Alija Izetbegović jednog dana osvanuti sa muškim gaćama. Već danas bi svaki onaj koji pokuša skinuti te iste gaće samog sebe svjesno i s predumišljajem izložio potencijalnom premlaćivanju od mješovitih vehabijsko-mahalaških jedinica koje redovno patroliraju strogim centrom glavnog grada multietničko-dejtonske BiH.

ZAŠTITIMO PAPU NAGAZNIM MINAMA

U cijeloj priči oko pape i spomenika zastrašujuće zvuči tahnički podatak koji je objavljen u medijima a prema kojem bi „skulptura visine oko tri metra trebalo da bude napravljena od materijala otpornog na sve vremenske uvjete i udarce“. Dakle, inicijatori projekta obilježavanja sjećanja na jednog istinskog prijatelja Bosne i Hercegovine u samom su početku računali da će „sarajevski papa“ kad-tad postati meta (da zamislimo futuristički policijski izvještaj) „više NN lica koji su u ranim jutarnjim satima metalnim šipkama i zelenom bojom oštetili spomenik Ivanu Pavlu drugom ispred Katedrale. Istraga o ovom incidentu je u toku a javnost će o svemu biti blagovremeno obaviještena.“ Zato u cilju promocije i potvrde nadaleko čuvene sarajevske škole multietničnosti i vjerske tolerancije oficijelno predlažem da općinske, gradske i kantonalne vlasti u Sarajevu budući spomenik Ivanu Pavlu izrade od najčvršćeg materijala i da u cilju „mirne Bosne“ statuu okruže adekvatnim minskim poljem. Istim onim kakvim je hiljadučetristo i kusur dana bilo okruženo i ratno Sarajevo. Ono zauvijek izgubljeno, moćno Sarajevo o kojem je Ivan Pavle drugi za svog života govorio tačno 263 puta.

(zurnal.info)

Krivično djelo počinio je prije četrnaest godina. Optužen je prije deceniju. Njegov je predmet preživio jednu reformu pravosuđa, četiri izmjene krivičnog zakona, dva suda, dva tužilaštva, petoro sudija, poslanički mandat, premijerski mandat i pet nepravomoćnih presuda. Bio je kriv. Bio je oslobođen. Bila je zastara. Onda je, opet, bio kriv. Potom je bio oslobođen. I sad mu se ponovo sudi. Po šesti put.

Ime mu je Enes Mujić. Premijer je Tuzlanskog kantona. Ne sjeća se kada je optužen. Zna samo da nije kriv. I zna da su za odugovlačenje procesa krivi drugi. Što je, naravno, tačno.

NIKO NIJE KRIV DOK SE NE DOKAŽE SUPROTNO

Bila je 2000. godina kada je Općinsko tužilaštvo Banovići podiglo optužnicu protiv Mujić Enesa, sina Ibrahimovog, zbog toga što je, kao načelnik Općine Banovići, 1996. godine oštetio Budžet, dodijelivši tuđe zemljište za izgradnju trafo-stanice. Na teret mu je stavljeno krivično djelo zloupotreba položaja i ovlasti. Općinski sud u Banovićima je dvaput presudio. Jednom ga je osudio, drugi put oslobodio. Obje presude su ukinute. Dvije godine kasnije ukinut je Općinski sud u Banovićima, a potom je, u reformi pravosuđa, ukinuto i Općinsko tužilaštvo Banovići. Predmet je preuzelo Kantonalno tužilaštvo Tuzla, a sudilo se na Općinskom sudu u Živinicama.

Došla je onda 2006. godina. Mujić Enes je u slobodnim izborima izabran za poslanika u Skupštini Tuzlanskog kantona. Dva mjeseca kasnije postao je premijer i pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću prisegnuo da će štiti zakone i Ustav Tuzlanskog kantona. Četrdesetosam sati kasnije, premijersku fotelju zamijenio je optuženičkom klupom u živiničkom sudu gdje se branio od optužbi za zloupotrebu položaja i ovlasti. U proljeće 2007. godine, zbog ranije preuzetih premijerskih obaveza, nije stigao na vrijeme u Općinski sud u Živinice, pa tako nije ni čuo da je sutkinja Salina Karasalihović izgovorila dvije riječi: KRIV JE.

“Niko nije kriv dok se ne dokaže suprotno”, govorio je Mujić dan poslije, pravdajući se da presuda nije pravomoćna.

NOVO PRAVOSUĐE

Ostavku, zato, nije podnio. Nastavio je raditi svoj posao. A i sud je nastavio po starom. Kantonalne sudije poništile su presudu. Po četvrti put. Onda je predmet oduzet sutkinji Salini Karasalihović i dodijeljen je Ibrahimu Bubiću. Sudija Bubić je, potom, utvrdio da postoje elementi krivičnog djela, ali da Mujiću nije dokazana namjera. Oslobodio je premijera. I dobio funkciju predsjednika Općinskog suda u Živinicama. A Muhamed Tulumović, dotadašnji predsjednik, koji je predmet oduzeo sutkinji Salini Karasalihović, imenovan je za direktora Sekretarijata Visokog-sudskog i tužilačkog vijeća. Sve se, naravno, desilo “slučajno”. Kao što je slučajno Tulumović godinama odgađao izdržavanje kazne Mujićevom šefu iz Banovića, Mirsadu Kukiću. Kao što je slučajno Kukićeva supruga Envera najutjecajnija sutkinja Općinskog suda u Živinicama. Kao što je slučajno sutkinja Općinskog suda u Živinicama Aiša Softić supruga Safeta Softića, predsjednika Predstavničkog doma FBiH, koji je, ujedno, kao predsjednik SDA u Banovićima, predložio svog sugrađanina Mujića za premijera Tuzlanskog kantona.

I, da, za kraj – sasvim slučajno, prije mjesec i po dana imenovan je novi sudija u predmetu Mujić. Novo, šesto suđenje, zakazano je za kraj avgusta. Presuda neće biti objavljena prije izbora. A niko nije kriv dok se ne dokaže suprotno.

Ukoliko se hitno ne poduzmu odgovarajuće mjere, Sarajevo će u narednim mjesecima bez sumnje ostati bez pitke vode, a građani će godišnje trošiti 140 miliona maraka za  pitku vodu

Ukoliko se hitno ne poduzmu odgovarajuće mjere, Sarajevo će u narednim mjesecima bez sumnje ostati bez pitke vode. Iako u javnosti traju žučne polemike o uzročniku takvog stanja a nadležni uglavnom tvrde kako mjesta za paniku nema, istina je, ipak, malo drugačija. Već godinama iz puknutog kolektora za skupljanje otpadnih voda na Igmanu u zemljište ističu vode zagađene fekalijama, pa je, zahvaljujući neaktivnosti nadležnih, pitanje bilo kada, a ne da li će stići i do izvorišta rijeke Bosne, a zatim i do česme Sarajlija. Magazin Žurnal i ranije je na svojoj stranici objavljivao ovaj upozoravajući snimak, a na takvo stanje upozoravali su i brojni stručnjaci. Jedan od njih, Martin Tais, nacionalni ekspert za zrak i klimatske promjene, za Žurnal kaže kako je dugo upozoravao na ovaj problem:

Četrdeset godina radim u ovoj oblasti i znam kad je kritično. A sad je kritično. Niko neće otvoreno da kaže da se vode zagađuju fekalijama sa Igmana i Bjelašnice i to putem začepljenog kolektora, napravljenog još za potrebe olimpijade. Ako ovo hitno ne riješimo, Sarajevo, koje je imalo drugu vodu po kvalitetu, neće imati pitku vodu.

SVI SU KRIVI

Ipak, zbog urgentnosti problema, smatra Tais, u ovom trenutku važnije je pronaći rješenje nego tražiti krivca za ovaj propust:

- Svi su krivi i niko nije kriv, ali sada moramo tražiti rješenje. Ipak, treba biti svjestan da je zagađivanje vode krivično djelo.

Rješenje je jednostavno, objašnjava. Potrebno je, paralelno sa čišćenjem i sanacijom postojećeg kolektora, početi izgradnju novog, planskog, kolektora:

- Moramo tačno utvrditi o kojoj se količini voda radi i tada napraviti novi, planski kolektor na koji će nbiti priključeni svi. Zatim, treba provjeriti dozvole za izgradnju. Svima koji nemaju dozvolu i nisu priključeni na kolektor, treba ili priključiti ili onemogućiti zagađivanje. Za sada, niko nema ni informacije gdje je kolektor začepljen niti se nešto značajnije poduzima po ovom pitanju.

Iz izvorišta Bačevo vodu crpi 95 posto sarajevskih domaćinstava. Iz Vodovoda stižu uvjeravanja kako je voda koja se crpi iz bunara na Bačevu sigurna za piće. Tais kaže kako ne zna da li je voda u bunarima zagađena, ali i da se u vodi može osjetiti dodatno prisustvo hlora:

- Voda se ne bi crpila da ugrožava sigurnost građana, ali nije rješenje hlorom ubijati bakterije. To su fekalne bakterije, koje se i mogu iščistiti, ali ako prodre deterdžent ili slične hemikalije, povratka na staro nema. U ovom trenutku, to se vrlo lako može dogoditi, a onda je stanje zaista nepopravljivo. Za mene, sve ovo se svodi na neodgovornost, kao da neko namjerno hoće da ostavi Sarajevo bez pitke vode.

MILIONI ZA VODU

Procjenjuje se da za izgradnju novog kolektora ne bi bilo potrebno više od 70 miliona KM. S druge strane, procjenjuje Tais, ukoliko ostanu bez pitke vode građani Sarajeva bi dnevno za litar pitke vode po osobi trošili 400 hiljada KM, mjesečno 12 miliona a godišnje 140 miliona KM. Nije teško pretpostaviti da bi takva situacija najviše odgovarala proizvođačima flaširanih voda.

U četvrtak, 17. juna u 10 sati održava se tematska sjednica Skupštine Kantona Sarajevo, na kojoj će se "analizirati stanje i prijedlagati zaključci za rješavanje problema u vodozaštitnoj zoni Sarajevsko polje".

Milorad Dodik kandidat za predsjednika Republike Srpske, koska je bačena biračima i opoziciji da je glođu do 3. jula, kada će se ovdašnji despot izjasniti o nominaciji. Do tada će njegov izuzetno dobro organizovani štab za krizne situacije detaljno izanalizirati sve apsekte kandidature i odlučiti da li će se Dodik po drugi put okušati u trci za predsjedničku lentu. (Prvu, održanu 2000. ubjedljivo je izgubio od tadašnjeg prvaka SDS-a Mirka Šarovića).

ILI MILORAD ILI NIKOLA ILI NEBOJŠA

Najava kandidature (a ne i njena konačna obznana) dobrodošla je Dodiku, jer mu je poslužila kao izduvni ventil unutar SNSD-a, gdje je do neslućenih razmjera podignuta temperatura u trci za funkcije. Nikola Špirić grizao je kao pirana, a ništa manje zainteresovan za to mjesto nije bio ni Nebojša Radmanović. Istovremeno, Dodikovo najbliže okruženje sastavljeno mahom od kriminalaca, sjecikesa i vucibatina svih krim-profila, dramatično je pritiskalo šefa da se lično predstavi, prestravljeni mogućnošću od realnog gubitka izvršne vlasti nakon oktobarskih izbora. Dodik je samo napola presjekao čvor, gurajući apetite saradnika direktno im u grlo, smirujući na taj način unutarpartijsku tuču i ostavljajući sebi dovoljno manevarskog prostora da razmisli o tome da li zaista ići ili ne na taj nivo. Istovremeno, svim SNSD-ovim pretendetima na prijestolje oduzeo je svaku mogućnost kretanja, jer je 3. jul posljednji trenutak kada se moraju nominovati stranački favoriti. Kakva god njegova odluka bila, svi kojima se ne dopadne biće u teškom cajtnotu, onemogućeni da bilo šta preduzmu i moraće ćutke prihvatiti njegovu presudu, bez obzira na to da li će kandidat biti lično despot, ili, pak, neko od njegovih satelita.

PROSTOR ZA TRGOVINU

Nepotrebno je procjenjivati da li će Dodik izabrati samog sebe, jer to ni on sam još uvijek ne zna. Na apotekarskoj vagi su brojni za i protiv argumenti, ali je činjenica da je polukandidatura već polučila određene uspjehe. Prije svega, koalicioni partner DNS odustao je predsjedničkih aspiracija, što uopšte nije beznačajno za Dodika. Socijalisti Pere Đokića su, po definiciji, klimnuli glavom na sve Dodikove odluke, te se tu nikakvo iznenađeje nije moglo ni očekivati. Iznenađenja će ipak biti u istočnom krilu DNS-a, kojim rukovodi Jovan Hadži Mitrović, jer oni teško da će podržati Dodika za predsjednika. Možda se tome neće suprotstaviti javno, ali je, izvan svake razume sumnje, da ga neće podržati na području zvorničke regije koje kontrolišu. Mitrović drži oko četvrtine birača DNS-a, dok su ostali u ataru Marka Pavića, te će u tim gabaritima i (ne)podrška biti razdijeljena.

Drugi bitan razlog zbog kojeg bi se Dodik mogao kandidovati jeste prevlađujuće ubjeđenje unutar SNSD-a da će on sa lakoćom dobiti najvažnijeg protivkandidata Ognjena Tadića (SDS), dok bi šanse ostalih bile minimalne. Ništa manje bitna nije ni izvjesna optužnica protiv Dodika zbog teških malverzacija, te on smatra da je predsjednička funkcija najbolja zaštita od progona. Istog stava je i kriminalna bulumenta oko njega. Uz sve to, uopšte nije zanemarivo da se predsjednik RS prvi nakon izbora uvodi u funkciju, što u slučaju podjednakog (očekivanog) izbornog skora između sadašnje pozicije i opozicije, otvara neslućene mogućnosti za trgovinu, pa i opstrukciju, izbornim rezultatima.

BP SINDROM

Ništa manje snažne nisu ni opasnosti koje nosi kandidaura za predsjednika. Izgubi li, bio bi to politički kraj za Dodika. Nema sumnje da su mu sada itekako živa sjećanja na krah od prije deset godina, kada su ga svi pustili niz vodu, a on na volšeban način uspio preživjeti utapanje i vratiti se da otme neoteto. Sastavljanje vlade u takvoj situaciji bilo bi za SNSD praktično neizvodivo, a stranka bi pukla kao ledenica. Dodik bi ostao sam sa organima gonjenja za vratom, bez šanse da vrati pozicije koje trenutno artikuliše. Nema sumnje da ga jeza podilazi od mogućnosti ovakvog ishoda i da mu upravo ta jeza ne dozvoljava da još uvijek presječe i kandiduje se. U SNSD-u su ubijeđeni u Dodikovu pobjedu na ovom nivou, ali to ubjeđenje je na staklenim nogama, jer su potpuno svjesni da su šanse Nebojše Radmanovića u sudaru sa Mladenom Ivanićem pola-pola. Ma koliko oni vjerovali da je Dodik neprikosnoven, analitiku im zagorčava prosta činjenica da se birači neće izjašnjavati za Dodika ili za Tadića, već za i protiv Dodika, što je već referendumsko pitanje čiji ishod niko ne može procijeniti, bez obzira na trenutne rezultate istraživanja. Uz sve to, pad rejtinga SNSD-a nije zaustavljen (sve više podsjećaju na British petroleum koji nikako da začepi rupu iz koje curi, uprkos milionima koje u nju ubacuju), što je za Radmanovića pogubno, a za Dodika veoma, veoma opominjuće.

Opozicija je, kao i obično, nespremno dočekala najnoviji Dodikov manevar. SDS-ovcima se od straha steglo u grlu; PDP-ovci kuliraju, jer Ivanić odlično stoji i jer je očito da je Radmanović trenutno unutar SNSD-a deveta rupa na svirali, koji o svojoj sudbini odlučuje koliko i Radomir Antić o prvaku svijeta u fudbalu; Milanko Mihajlica je preblijedio i čeka hoće li SDS-ovci uspjeti išta progovoriti; Zdravko Krsmanović se dodatno izgubio u bespućima sopstvene "politike", a Dragan Čavić i Dragan Kalinić zlurado se smiju. Tužna slika, ali ne i neočekivana, što smo još prije nekoliko mjeseci naveli u Žurnalu. Uprkos tome, nije preporučljivo kladiti se na Dodikovu pobjedu, zbog gorenavedenih razloga, ali i zbog činjenice da je do izbora ostalo još tri i po mjeseca u kojima je moguće mnogo toga popraviti.

PO MIŠLJENJE KOD BOSIĆA

Mladen Bosić bi konačno morao pokazati političku hrabrost i preuzeti odgovornost za sudbinu svog kandidata. Njegovo napadno izbjegavanje da okupi sve opozicione stranke pod jedan kišobran, nije samo posljedica ličnih animoziteta sa Čavićem, već strah od odgovornosti. Takvo ponašanje ponovo je dovelo SDS u određenu vrstu izolacije i gotovo poništilo energiju nastalu nakon pobjede opozicionog kandidata na vanrednim izborima za načelnika opštine Bileća, izgona Kalinića u geto Dodikovih portparola (što je ojačalo Bosića) i potpisivanja koalicionog sporazuma sa PDP i SRS RS.

Da sam ne bi izišao na crtu, Bosić je insistirao da se u Koalicioni ugovor unese odredba da kandidati (Ivanić i Tadić) sami traže podršku od drugih partija. Ivaniću takvo što i odgovara, jer on što obeća ima kapacitet i da ispuni, budući da je šef stranke, dok je Tadić sapleten, i po mišljenje mora ići kod Bosića. Već na prvom testu Tadić je stradao zato što je Čavić tražio razgovor sa gazdom, ne želeći se baviti kanidatom. Tu je priča o velikoj opozocionoj koaliciji i završila, a dalji događaji samo su potvrdili njenu nemogućnost. Ukoliko je Bosić imao namjeru da Tadića predstavi nekompetentnim, uspio je, a uzgred je Čaviću dao otvorenu mogućnost da ga optuži za opstruisanje stvaranja velikog opozionog bloka, što je ovaj i učinio.

NIŠKORIST

Sama takva postavka stvari katastrofalna je, jer se opozicija bavi sama sobom, što Dodiku omogućava da potpuno umrtvi atmosferu i zatomi opravdane kritike za propast ekonomije, socijalnu bijedu i pljačku enormnih razmjera. Kriviti samo Bosića za ovakvo stanje bilo bi neprimjereno, jer ni Čavić nije odolio želji da istraje na promovisanju lične mržnje. Njegovo mahanje svojim kandidatom za predsjednika RS bilo je prihvatljivo dok je to bila politička alatka, kojom se pozivalo na razgovore, ali odluka da isturi kandidata je tuk na utuk i ide u korist Dodiku, ma koliko to lider Demokratske partije pokušavao opravdati Bosićevim autističkim ponašanjem. Izvan svake razumne sumnje je da kandidat DP-a za predsjednika RS neće donijeti nikakvu korist stranci, ali hoće nanijeti štetu Tadiću, što ukazuje na osvetničku, a ne političku dimenziju odnosa. Jedini pravi potez kojim bi Bosića politički nadigrao i istovremeno napravio distancu od Kalinića (otvoreno se stavio u službu Dodikovih interesa), jeste Čavićevo odustajanje od predsjedničke nominacije. (Na kraju krajeva, upravo je Čavić doveo Tadića u SDS, pa bi bio red da svom nekadašnjem favoritu ne reže krila). Međutim, to bi značilo talasanje u stranci, jer oko Čavića se, nažalost, okupila grupa koja ništa ne radi osim što razmatra pozicije na koje bi mogli nakon izbora sjesti. Uz to, dobar dio njih se ponaša kao da su u oktobru unutarstranački, a ne opšti izbori, što dovoljno govori o njihovoj ozbiljnosti. Čavić, koji jedini vuče u DP-u, morao bi takvom ponašanju stati u kraj, da oni ne bi njemu slomili vrat, na vjeki vjekov. U istovjetnoj situaciji je i Bosić, kojeg Banjalučki kritizerski klub (smješten u centrali stranke i blizak Dodikovom privatnom zvonaru Grigoriju) zarad ličnog komoditeta gura u potpuno nepotreban sukob.

Sam Ivanić morao bi se dodatno angažovati na prevazilaženju ovih razika, posebno što mu je dosadašnji (neveliki) rad na tome donio ogromnu korist.

Ovaj album je čisti glogov kolac u tijelo uskrslog benda koji danas koketira sa narodnjacima

Svaki novonajavljivani album grupe Mizar sam očekivao sa velikim iščekivanjem i nestrpljenjem misleći da će konačno napraviti nešto novo i drugačije. Međutim, od albuma Svjat Dreams (1991) nisu napravili album koji je vrijedan pažnje.

Prvi susret sa bandom Mizar imao sam 1986. godine na trodnevnom festivalu pod nazivom Poet rock, kada je grupa Mizar bila potpuna nepoznanica za sarajevsku publiku. Svojim nastupom jednostavno su pomeli tadašnji klub Slogu. Isto se ponovilo na narednom Poet rocku s tom razlikom što su tada na isti način pomeli i dancing dvoranu u Skenderiji predstavljajući u tadašnjoj Jugoslaviji jedini band koji je svoj muzički izražaj bazirao na gothic-dark muzici sa velikim uplivom tradicionalne makedonske muzike koja je svakako nepresušna inspiracija za svakog muzičara koji dolazi sa tih prostora. Poslije toga već dolazi do previranja u Mizaru pa slijedeći nastup u dvorani CDA odrađuju bez fantastičnog pjevača Gorana Tanevskog. Predstavljen je ženski vokal koji se na kraju pokazao kao potpuni promašaj. Članovi banda se okreću svojim privatnim projektima pa tako gitarista Gorazd Chapovski formira band Kismet koji je svakako najpoznatiji band od svih koji su se izrodili od grupe Mizar. Ostali članovi okupili su se oko grupeArhangel.

Mizar ponovo postaje aktuelan sa albumom Kobna Ubavina/Terrible Beaty Is Born (2004) gdje za vokalnog solistu uzimaju ponovo Gorana ali ne Tanevskog već Trajkovskog iz banda Anastasia. Album se donekle vraća izvornom Mizar zvuku ali je to još uvijek daleko, jer nemaju ni približnu snagu, karizmu i kvalitet. Tokom 2006. godine imaju turneju sa Goranom Tanevskim kada posjećuju i Sarajevo gdje, iako u neuslovnom prostoru, održavaju odličan koncert.

Potom sa povratnikom Tanevskim 2007. godine snimaju album pod nazivom Pogled Kon Cvetnata Gradina/A View To A Flower Garden koji pokazuje da su momci iz Mizara zapali u tešku kreativnu krizu i jedino vrijedno pomena na samom albumu jeste glas povratnika Tanevskog.

Nakon tri godine ponovo objavljuju album pod nazivom Deteto i beloto more za koji se odmah nakon prvog slušanja može reći da je potpuni promašaj. Album je u potpunosti podređen pravoslavnim napjevima gdje bez Gorana Tanevskog to izgleda još lošije. Album je realizovan od strane Gorazda Čapovskog, Zlatka Oriđanskog (Anastasia, Lola V Stain) i Pece Kitanovskog. Za vjerovati je da album ima odličnu prođu u Makedoniji jer sigurno pobuđuje vjersko patriotske osjećaje ali ostatak planete ostaće ravnodušan. Mizar je ovaj projekat uradio sa vizantijskim horom Harmosini. Muzički, par pjesama sa albuma i može dobiti prolaznu ocjenu (Aleksandar, Konstantinopol ili Belo More). Uglavnom kombinuju vizantijske napjeve koji su uklopljeni sa električnim i tradicionalnim makedonskim instrumentima, što pokazuje veliki uticaj Zlatka Oriđanskog na konačni izgled pjesama s obzirom da je on sa bendom Lola V Stain pravio sličan zvuk. Tekstovi su prepuni patriotskog naboja gdje pjevaju o neospornim prirodnim ljepotama svoje zemlje. Međutim, rub sa kojeg nema povratka je sigurno klasična narodna pjesma Brodovi plovea kojom su zadali posljednji glogov kolac u tijelo koje se zove Mizar. Čisti narodnjak kojeg se ne bi postidjeli ni ortodoksni turbo folkeri.

Sve u svemu loše i razočaravajuće od strane Mizar-a koji su sa ovim albumom izgubili veliki broj fanova ali vjerojatno i privukli one kojima su narodni zvuci jedina muzika koja dolazi do njihovih ušiju. Ukoliko se to zaista i desi onda je misija zvana Mizar vjerojatno završena za sva vremena.

(zurnal.info)

Magazin Žurnal za svoje čitatelje je napravio "vruću" top listu trash hip-hop izvođača iz regiona. Iako su neke pjesme stare i po nekoliko godina, to nikako ne znači da trebaju biti zaboravljene. Ukoliko kojim slučajem do sada niste poslušali ili vidjeli ove "numere" koje smo za vas objedinili na jednom mjestu, zavidimo vam na avanturi svježeg užitka

1. GENERAL TWO Eto što sam vruć

Naš apsolutni favorit je General Two s pjesmom Eto što sam vruć. Ovaj hit na youtube je vidjelo i poslušalo više od pola miliona ljudi. Iza pseudonima se krije Denis Hafizović koji je, kako tvrdi, "interesovanje za hip-hop počeo iskazivati još kao klinac", a školskim drugovima je naredio da ga zovu Lil' Čale. Umjesto školske zadaće pisao je tekstove, i to pod snažnim utjecajem 2Paca, kasnije i 50 Centa, Ede Maajke... Prema vlastitom priznanju, General Two iz teške ilegale izlazi 2006. godine vremenom se polako profilira i počinje snimati pjesme sa „jačom“ lirikom. Godine 2007. izbacuje kompilaciju pjesama pod nazivom Kralj, i doživljava veliki uspjeh a posebno se izdvaja već pomenuta pjesma Eto što sam vruć. Živi i stvara, a i samo stvara u Bihaću. I pravo je vruć.

STIH ZA PAMĆENJE

„Mogu puno popit, mogu puno pojest,
ali nema više, care, zato što sam vruć,
ne znaš šta je sirnica, kljukuša, krompiruša,
ja znam care zato što sam vruć“

2. SAJO GANGSTA Moja zurka

Sajo Gangsta Dečko koji mnogo obećava. U svom repertoaru ima mnogo punokrvnih hitova, pa su nas mučile dileme koju pjesmu da izdvojimo. Odluka je pala na pjesmu Moja zurka, u kojoj Sajo pjeva o svojoj prekrasnoj frizuri. Za sebe voli reći da zvuči kao najbrži i najžešći freestyle gangsta rap na svijetu. Pjesme uglavnom snima na svom računaru. Uzori su mu 50 Cent, Eminem i Edo Maajka. Pjeva o svemu i svačemu. Živi u Hrvatskoj.

STIH ZA PAMĆENJE

„Po kiši je isto nosim, kosa mi se smoči,
i treba više gela da bi stajala zurka, i to
je sve zbog cura da me gledaju, moja zurka je najbolja“

3. KALE Gospodar vremena

Kale je nepoznanica poput fudbalske reprezentacije Sjeverne Koreje na Svjetskom prvenstvu. Proslavio se hitom Gospodar vremena. Miljenik je lokalnih televizijskih stanica u Srbiji, ali i forumskih pregalaca. Šta reći još o ovom autoru, osim da je najveći filozof među reperima. Uostalom, njegov nastup i pjesma najbolje govore. Živi i sklapa rime u Srbiji.

STIH ZA PAMĆENJE

„Petlovi brate poju u pola pet,
i oni bude sve ljude, to je priroda to je nešto ,
što mi ne možemo da razumemo,

zašto petlovi poju u pola pet.
Možda treba da ljudi ustanu u pola pet i da
nahrane te kokoške“

4. NAPOLEON Mi smo tu

Napoleon je gangster od glave do pete. Ljut na cijeli svijet. Uobičajeni izdanak srbijanske trash underground scene. Izdvajamo njegovu pjesmu Mi smo tu, u kojoj Napoleon u šaci poput nekog boss-a drži cijeli Beograd, a tek mu je dvadeset godina. Sa četiri godine snimio prvu pjesmu, a sa sedamnaest prvi album Dobro došli koji se prema vlastitom priznanju ni njemu nije svidio.

STIH ZA PAMĆENJE
"Napunili mi budžet, dva miliona, kući imam dinamita
dvadeset tona, i šezdeset makina i novih telefona,
svi klubovi i kockarnice pripadaju meni"

5. DOBERMANN Dođi u Grčku

Dobermann je srpski reper iz Beča. Izdvojili smo njegovu pjesmu Dođi u Grčku. Radi se o masnom trashu, i kao takav je neizostavan za ovu top listu.

STIH ZA PAMĆENJE

"Poslije plivanja i sunčanja idemo na aerobik,
mnogo sam lud, i mnogo je bolestan ovaj beat"

(zurnal.info)

Od 174 uslova za ukidanje šengenskih viza građanima BiH za putovanja u EU još uvijek nisu ispunjena tri uslova, usklađivanje krivičnih zakona entiteta i Brčko Distrikta sa državnim krivičnim zakonom, početak funkcionisanja sistema razmjene podataka između policijskih agencija u BiH i “jačanje kapaciteta i pravnog okvira za borbu protiv organiziranog kriminala i korupcije”

Evropska komisija je 27. maja dala preporuku za ukidanje viza građanima BiH, ali je ovo “zeleno svjetlo” uslovljeno ispunjavanjem preostala tri uslova. Vrijeme za njihovo ispunjenje ubrzano ističe jer ocjenu da li je “domaća zadaća” u potpunosti urađena ne daju domaće vlasti već eksperti Evropske komisije, koji bi u finalnu inspekciju u BiH trebali stići do kraja jula.

Rok ističe za mjesec dana

Ukoliko domaća vlast prije kraja jula ne ispuni preostale uslove, u Briselu niko neće plakati niti se pretjerano nervirati, jer unutar EU ne postoji pretjerano oduševljenje za ukidanje viza građanima BiH i Albanije zbog straha od moguće najezde sirotinje iz ove dvije zemlje.

U tom slučaju građani BiH bi praktično mogli zaboraviti na ukidanje viza u ovoj godini, jer avgust je mjesec godišnjih odmora u EU pa bi dolazak eksperata bio moguć tek u septembru.
Kako se pokazalo tokom prethodnih provjera, nakon što završe obilazak terena u BiH ekspertima treba barem nekoliko sedmica da sačine zvaničan izvještaj. U slučaju BiH, ukoliko ocjena eksperata EU bude pozitivna i oni zaključe da je BiH ispunila preostala tri uslova tek onda počinje završna faza.

Odluku o ukidanju viza ne donosi Evropska komisija već ona samo daje preporuku o kojoj konačnu riječ daju Evropski parlament i Evropsko vijeće na nivou ministara unutrašnjih poslova 27 zemalja članica EU.

Nametnuli su nam uslove

Drago Kalabić poslanik SNSD-a kaže da su ova tri uslova naknadno nametnuta od strane Evropske komisije.

-Ova priča polako postaje smiješna. BiH je ispunila sve uslove, a ove su nam nametnuli naknadno. Ako ćemo da uporedimo, BiH bolje stoji u pogledu borbe protiv korupcije od Srbije I Crne Gore-kazao je Kalabić.

On je dodao da veruje da niko od BiH nije očekivao da će ispuniti prethodne, pa je Evropska komisija nametnula dodatna tri. Takođe, Klabić kaže da nema volje od strane EU da BiH dobije bezvizni režim.

-Ja sada postavljam pitanje zašto ti uslovi, ako su bili toliko bitni, nisu odmah postavljeni, već su nametnuti kada je BiH završila sa ispunjavanjem uslova-dodao je Kalabić.

Optimistični scenario je da bi izvještaj eksperata bio gotov u toku septembra pa bi se odluku o ukidanju viza za građane BiH Evropski parlament i Evropsko vijeće mogli donijeti tokom oktobra.

Nakon donošenja konačne odluke o ukidanju viza na Evropskom vijeću, potrebno je da prođe barem mjesec dana do zvanične primjene bezviznog režima za građane BiH, što znači da bi se saamo sa pasošem BiH u EU moglo putovati od decembra.

Ukoliko BiH ne ispuni uslove prije kraja jula i bude čekala da se eksperti EU vrate sa godišnjih odmora prije nego što dođu u BiH, odluka o ukidanju viza teško da bi se našla na dnevnom redu Evropskog parlamenta i Evropskog vijeća prije novembra, a ukidanje viza stupilo bi na snagu tek iza nove godine.

Optimista?

Selim Bešlagić, član zajedničke Komisije za EU integracije i član SDP-a kaže da su uslovi za bezvizni režim postignuti u poslednji čas.

-Sistem za razmenu podataka između policijskih agencija u BiH je kao uslov za bezvizni režim, ispunjen je bukvalno u poslednjem momentu. Što se tiče ostala dva, na tome već ionako radimo, jer to je obaveza države, to I nisu trebali da budu uslovi-kazao je Bešlagić.

Bešlagić je dodao da ukoliko se ne ispune pomenuti uslovi do predviđenog roka, smatraće da BiH nije za Evropu.

-Ja sam optimista i verujem da će BiH ispuniti uslove, ali ja se lično ne opterećujem time, jer mi je potpuno isto da li je vizni ili bezvizni režim. Mi smo sve uslove ispunili, za ostalo ćemo videti-dodao je Bešlagić.

EU obećanjima ne vjeruje

Od tri preostala uslova, dva su sasvim egzaktna i ne ostavljaju prostora za slobodno tumačenje.

Treći uslov, “jačanje kapaciteta i pravnog okvira za borbu protiv organiziranog kriminala i korupcije” već je podložniji “slobodnom sudijskom uvjerenju” eksperata EU.

Ono što se od BiH očekuje u ovom slučaju je prije svega da dvije institucije na nivou države koje postoje tek na papiru, Agencija za borbu protiv korupcije i Direkcija za koordinaciju policijskih tijela, počnu raditi, za šta je prvi korak kadrovsko popunjavanje ovih institucija.

“Jačanja kapaciteta” nema bez novca u budžetu BiH neophodnog za funkcionisanje ovih institucija a aktuelno prepucavanje između entiteta i države oko bužeta za narednu godinu gdje oba entiteta odbacuju bilo kakvu pomisao o povećanju državnog budžeta za narednu godinu za 200 miliona maraka, teško da pokazuju spremnost vlasti u BiH da se obračunaju sa kriminalom i korupcijom i nisu dobar adut u ubjeđivanju EU da BiH čini sve što je obećala na ispunjavanju postavljenih uslova za ukidanje viza i za jačanje vladavine zakona.

Kako od ukidanja viza u oktobru nema ništa, čak ni u idealnoj varijanti, optimizam aktuelne vlasti na ispunjavanju preostalih uslova je naglo splasnuo, jer su zaključili da neće moći ubrati političke poene na izborima 3. oktobra na osnovu ukidanja viza.

To što su zbog njihove apslutne nezainteresovanosti i nerada u protekle tri godine samo građani BiH, skupa sa građanima Albanije i Kosova, ostali jedini zatvoreni u “šengenskom kavezu” njih pretjerano ne zanima. Koliko to zaista smeta građanima BiH vidjet će se 3. oktobra kada svojim glasovima birači u BiH budu ocjenjivali rad aktuelne vlasti u protekle četiri godine.

(zurnal.info)

Osim što je po ko zna koji put dokazao da zemlja koja ima takvog visokog predstavnika ozbiljno treba da se zabrine za vlastitu budućnost, Inzko je ovoga puta otišao i korak dalje pa je svoj prijedlog bez straha od zasluženog javnog podsmijeha prezentirao u skladu sa grunfovskom doktrinom-bolje je i gluposti pričati nego ne pričati ništa

Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko neki je dan na BN televiziji prezentirao svoj najnoviji i po običaju genijalni plan ekonomskog oporavka i međunacionalne integracije Bosne i Hercegovine. Inzko je kao jedinstveno jezgro budućeg finansijskog prosperiteta i povratka povjerenja među Srbima i Bošnjacima u široj sarajevskoj regiji (Od Romanije ravne do visočkih piramida) označio firmu Prevent koja se bavi proizvodnjom kožnih presvlaka za njemačke automobile marke VW. Pokušat' ću što autentičnije prenijeti riječi mudrog Austrijanca privremeno uhljebljenog na unosnom poslu šefa međunarodne zajednice u BiH: „Direktor Preventa, gospodin Imamović, mi je rekao da im mjesečno treba hiljadu kravljih koža za proizvodnju auto presvlaka, a oni mogu nabaviti samo tri stotine koža. Šta fali Srbima sa Romanije da se počnu baviti stočarstvom pa da lijepo prodaju kravlje meso na tržnici, one žlijezde da prodaju za proizvodnju parfema, a vi o tome mnogo više od mene znate (Inzko je razgovarao sa kolegicom Suzanom Rađen Todorić op.a.), a da kože fino prodaju Preventu i da Prevent ima više koža za proizvodnju. Sada mogu nabaviti samo tristo komada a treba im dvije hiljade mjesečno. To bi, po mom sudu, bilo dobro“. Eto, to je bio taj Inko-Marshalov plan za izlazak romanijskog zemljoradnika iz finansijske gabule u koji su po dobrom sjećanju uvrštene sve njegove nekonzistentnosti. Dakle, red mesa, red žlijezda za kozmetiku, red deranja kože za njemačku auto-klijentelu (nekad milja komada po Inzku a nekad dvije, zavisno od potražnje) i sve to u saradnji sa bošnjačkim gazdama iz Preventa. Osim što je po ko zna koji put dokazao da zemlja koja ima takvog visokog predstavnika ozbiljno treba da se zabrine za vlastitu budućnost, Inzko je ovoga puta otišao i korak dalje pa je svoj prijedlog bez straha od zasluženog javnog podsmijeha prezentirao u skladu sa grunfovskom doktrinom-bolje je i gluposti pričati nego ne pričati ništa. Nakon skoro godinu dana dosljedne šutnje na kojoj bi mu pozavidjeli i domaći parlamentarci čiju su skupštinsku beskorisnost ovih dana odlično dokumentirali Centri civilnih inicijativa, austrijski namjesnik je konačno odlučio da progovori. A kad Inzko progovori, tada, što bi Johnny rekao, tišina odzvanja kroz noć.

SAMIT NI O ČEMU

Šta onda očekivati od stranih diplomata i zvaničnika koji ovdje samo usput navrate da zarade putnu dnevnicu kao što je to bilo u slučaju medijski razvikanog Samita EU-Zapadni Balkan koji je nedavno održan u Sarajevu. Od tog takozvanog samita ova država i njeni izmrcvareni stanovnici nisu imali baš nikakve koristi. Aktuelnu političku situaciju u regiji i Bosni i Hercegovini odlično je jučer u Oslobođenju opisao kolega Gojko Berić konstatacijom: „Stanje u regionu je sve bolje, dok su podjele unutar Bosne i Hercegovine sve dublje.“ Ništa preciznije i ništa tačnije novinar nije mogao napisati. „Spasa nam nema, propasti moramo“, da zloupotrijebimo Radomira Konstantinovića.

ISPOD NAS VIŠE NEMA NIČEGA

I eto tako, nakon što je završen još jedan sarajevsko-evropski samit, Bosna i Hercegovina, njeni narodi, radni ljudi i građani sa životnim standardom žitelja Srednje Afrike dočekuju još jedne izbore. Naravno historijske, kao i sve dosadašnje. A historija nas uči da ovdašnji ljudi uvijek biraju iste one politike koje su im osigurale da žive životima ameba izgubljenih u balkanskom mulju. Ispod nas više nema nikoga. I bakterije su pobjegle. Još samo da onaj zemljoradnik sa Romanije razumije poruku Valentina Inzka sa BN-a pa da se uhvati stočarstva i svoju, kao i kožu svojih nepostojećih krava, proda bošnjačkim veletrgovcima automobilima i pripadajućim presvlakama za sjedištra „fauvea“, i našoj sreći ne bi bilo kraja. A možda bi nam se i bakterije vratile...

(zurnal.info)

Sa Medicinskog fakulteta u Sarajevu nakon 32 godine rada istjeran je profesor Izet Mašić, a ispiti iz predmeta koje je predavao održani su bez ikakvih konsultacija s njim. Ovaj slučaj samo je vrh ledenog brijega svih uočenih nepravilnost na ovoj ustanovi

Dok predmeti i prijave protiv Medicinskog fakulteta u Sarajevu čekaju milost tužioca u ladicama Tužilaštva Kantona Sarajevo, menadžment ove ustanove neometano nastavlja sa aktivnostima na proizvođenju “medicinskih bogalja”, kako je u razgovoru za magazin Žurnal studente medicine, uz časne izuzetke, nazvao jedan sagovornik. Dokaz za tu tvrdnju je i činjenica da su, nakon poznatog, ekspresnog i nekažnjenog izbacivanja na ulicu iz ove ustanove profesora Izeta Mašića, ispite iz njegovih predmeta održali profesori koji ga nikada nisu ni konsultovali u vezi sa znanjem ili aktivnostima studenata koji su ispit polagali. Tako je ispit iz predmeta Medicinska informatika, koji je donedavno predavao profesor Mašić, studentima održao Zlatko Lagumdžija, profesor Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, a ispit iz predmeta Porodična medicina profesorica iz Hrvatske. Na nadležnima je sada da utvrde da li je ispravna odluka menadžmenta Medicinskog fakulteta jer je naučna oblast predmeta koje predaje Zlatko Lagumdžija informacione tehnologije, a predmeta Medicinska informatika, iz kojeg je održao ispit na Medicini, u toj oblasti – nema. Iako bi menadžment fakulteta ovu odluku mogao objasniti pravdajući se da je ona u duhu Zaključka Senata Univerziteta u Sarajevu, upitna je njena legitimnost. Zbog toga ne bi bilo nemoguće ni poništavanje održanih ispita, ukoliko se dokaže da odluka nije bila u skladu sa zakonom. Na inspekcijskim organima ostaje također da prosude da li je nezakonita, jer za moral nisu zaduženi, odluka dekana ove ustanove prof. dr. Bakira Mehića da studentima podijeli potpise iz predmeta koje je predavao profesor Izet Mašić, a bez ikakvih konsultacija sa ekspresno otpuštenim Mašićem o tome koji su studenti uopšte predavanjima i prisustvovali. “Otac-dekan”, kako ga ispod glasa zovu na matičnoj ustanovi, iskoristio je priliku pa je potpis dao i vlastitoj kćerki.

U prilog ilustraciji kako posluje i odluke donosi Upravni odbor MF-a govori i činjenica da je UO MF-a o prigovorima koje je profesor Izet Mašić dostavio 14. aprila razmatrao dan ranije – 13. aprila, što potvrđuje i u jednom od svojih dopisa:

-Kako sam shvatio iz dopisa koji sam dobio UO je 13.4.2010. raspravio o argumentima iz prigovora koji će doći sutra – 14.4.2010., što je, naravno, nemoguće- kaže profesor Izet Mašić.

Radna knjižica stigla mu je na kućnu adresu iako je otkazni rok za profesore godinu dana:

-A ja nisam imao ni dan otkaznog roka - kaže profesor Mašić i dodaje: Važnost ove visokoškolske ustanove je u tome što treba da osposobi buduće doktore da spašavaju živote, a rezultat neprincipijelnosti i poklanjanja ocjena, što je postalo uobičajeno na fakultetu znači saučestvovanje u ubistvima pacijenata zbog nestručno postavljenih dijagnoza i neznanja. Ja sam savjesno i odgovorno držao nastavu i ocjenjivao, sve transparentno i dokumentovano. Zato dekan, čija je kćerka student 6. godine uzima stvar u svoje ruke i svim studentima, bez obzira na evidencije koje uredno vodim o pohađanju nastave daje potpise umjesto mene. Profesorica koja je obavila ispite nije uopšte naša državljanka! Zašto bi se djeca mučila da uče i pohađaju nastavu kad mogu tek tako dobiti potpise i ocjene, i uz to da im tata otpusti principijelnog profesora kod koga nema nezasluženih desetki?

Javnosti je poznato da je profesor Mašić dva puta bio protukandidat Bakiru Mehiću na poziciji dekana, te kojim se sve nezakonitosti menadžment služio kako bi Mehić ostao dekan.

TRAKAVICA U TUŽILAŠTVU

Kakvu će sudbinu imati prijava profesora Mašića u Tužilaštvu, za sada je nepoznato. Sudeći po dosadašnjem iskustvu, na rezultat će se sačekati. Naime, u Tužilaštvu Kantona Sarajevo godinu i po traju predistražne radnje u slučaju prijave protiv Medicinskog fakulteta u Sarajevu. Nadležni tužilac u ovom slučaju prijavljenom još 16. januara 2009. u kojem za 17 mjeseci nije pokrenuta istraga, bio je tužilac Oleg Čavka. Nakon što je Čavka krajem marta iz kantonalnog prešao u državno tužilaštvo, bila su potrebna dva mjeseca da se predmet presignira na tužioca Džemala Karića. Ovu prijavu podnijela je bivša uposlenica Medicinskog fakulteta zbog otkaza koji joj je uručen. Poznato je također da se u Tužilaštvu vodi još jedan predmet protiv Medicinskog fakulteta, na osnovu nalaza kantonalne inspekcije Ministarstva obrazovanja i nauke. Međutim, ni ove prijave, podnesene 5. novembra 2009., potvrđuju u Tužilaštvu, još uvijek nisu rezultirale ni pokretanjem istrage. Predmet je također u predistražnoj fazi a nadležni tužilac Sead Kreštalica nije želio komentirati da li smatra kako se cijeli proces odvija presporo. Iz pres službe tek stiže objašnjenje da Tužilaštvo ne procesuira samo jedan predmet već i druge, a brzina rješavanja prijava i informacija ovisi od složenosti predmeta, broja prikupljene građe i potrebe za poduzimanjem odgovarajućih provjera:

-Prijave kantonalne inspekcije odnose se na naplate usluga studentima po osnovu prijavljivanja ispita, naplate novčanih sredstava od strane službi Medicinskog fakulteta u postupku izdavanja diplome, naplate usluga za izvođenje nastave iz nastavnog predmeta engleski jezik, kontrola upisa studenata u prvu godinu studija, organizacija postdiplomskog studija, kao i prijem i upis studenata.

A kako to, detaljnije, izgleda u praksi, svjedoče i studenti Medicinskog fakulteta i neki profesori, koji su željeli ostati anonimni.

PRONEVJERA PRVA: Dvostruko naplaćivanje prijava

Nakon što su, godinama, osim pola KM za prijavu ispita, fakultetu plaćali po još pola KM za ni sami ne znaju šta, menadžment ustanove je, vjerovatno nakon upozorenja nadležnih, prestao s praksom naplaćivanja dodatnih 0,50 KM. Priznavši pritom da je dotadašnja naplata bila – nelegalna. Ipak, nikada se nije otkrilo gdje je i za šta završio taj novac. S obzirom da je ta praksa trajala godinama, a svaki student je redovno uplaćivao novac za svaki ispit, a uzevši u obzir broj studenata i ispita na medicini, može se zaključiti da brojka nije zanemariva.

PRONEVJERA DRUGA: Futrola od 110 KM

Još jedan primjer u kojem je menadžment indirektno priznao vlastitu pogrešku, usput pronevjerivši značajnu sumu novca, jeste i slučaj naplate diploma. Iako je Vlada Kantona Sarajevo propisala da izdavanje diploma košta 90 KM, Upravni odbor Medicinskog fakulteta donio je odluku da diplome naplaćuje 100 KM, a pojedinačne diplome 200 KM, pravdavši višu cijenu naplaćivanjem futrole za diplome! Menadžment ustanove je sam počeo naplaćivati novu uslugu, iako samo Vlada Kantona ima pravo na propisivanje naplate novih usluga. Nakon upozorenja o nelegalnost njihovih radnji, cijena se koriguje na onu koju je propisala Vlada ali, kao i u prethodnom slučaju, nema podataka gdje je završio nelegalno naplaćeni novac. I ova praksa trajala je godinama. Stoga bi se slučaj, kaže izvor blizak Tužilaštvu KS-a, s lakoćom u ova dva primjera mogao pokrenuti do istražne faze u Tužilaštvu, i to na osnovu optužnice za sticanje protupravne imovinske koristi. Pogotovo ako se zna, dodaje naš sagovornik, da je kantonalna inspekcija priložila veliki broj dokaza, zajedno sa uplatnicama studenata, te prepiskom koja kazuje da su odluke menadžmenta nezakonite.

PRONEVJERA TREĆA: Nagrade za Upravni odbor

Upravni odbor Medicinskog fakulteta u Sarajevu već godinama donosi odluke suprotne odlukama Vlade Kantona Sarajevo, koja ga je i imenovala! Da apsurd bude veći, do sada, zbog ovih očiglednih propusta niko nije sankcionisan. Još jedan primjer za tu tvrdnju je i činjenica da je Vlada Kantona Sarajevo odobrila da naknade članovima UO-a iznose 150 KM i plaćaju se iz budžeta resornog ministarstva, ali dekan Bakir Mehić donosi odluku da se iz sredstava samog fakulteta odobri dodatni iznos za isplatu naknada. I ta praksa trajala je godinama.

PRONEVJERA ČETVRTA: Realizacija nastavnih procesa na nepravilan način te naplata usluga za koje nema osnova

Ni tu nije kraj finansijskim zavrzlamama: ova ustanova je bila dužna obezbijediti studentima kadar i prostor za pohađanje nastave iz svih predmeta koji su predviđeni planom i programom visokoškolskih ustanova. Student ni na koji načn ne smije finansirati izvođenje nastave iz predmeta predviđenih nastavnim planom, jasni su propisi. Ipak, studenti Medicinskog fakulteta, potvrđuju nam, godinama su za nastavu iz engleskog jezika koju izvodi Interlingua plaćali od 100 do 150 KM.

NEPRAVILNOST PETA: Upisivanje studenata koji nisu ispunili uslove

Ukoliko u Tužilaštvu KS-a ikada u ovim predmetima bude pokrenuta istraga ili podignuta optužnica menadžment fakulteta na čelu sa Bakirom Mehićem mogao bi se naći i pred ozbiljnim optužbama za zloupotrebu položaja jer je tokom nekoliko školskih godina primao studente koji nisu ispunili uslove za upis na Medicinu, ni prema praktičnim radovima ni zbirnim ocjenama, tvrdi jedna od bivših profesorica na fakultetu:
- Ukoliko uporedite spisak studenata koji nisu ispunili uslove za upis sa spiskom sadašnjih redovnih studenata na fakultetu, primijetit ćete da se jedan dobar dio ovih koji nisu ispunili uslove ipak uspio ubaciti u ustanovu. Kako? Zahvaljujući roditeljskim partijskim ili finansijskim vezama.

Naša sagovornica tvrdi kako je jedan od onih koji nisu ispunili uslove ali su ipak upisani i sin federalnog ministra zdravstva Safeta Omerovića:
- Vjerujte da takvih studenata ima jedan značajn broj, ima među njima i djece tužilaca i političara, ministara i direktora, i u tome je i ključ neprobojnosti kruga korupcije na Medicinskom fakultetu.

O svemu navedenom dekan Medicinskog fakulteta nije želio razgovarati, pismeno poručivši kako postavljena pitanja “nećemo evaluirati”:

“Jedino pitanje koje ste postavili u vezi naplaćivanja engleskog jezika zavrjeđuje pojašnjenje”, odlučuje dekan Mehić:

“Cijena koju ste naveli nije ni približno tolika, a rezultat je odluke ranijeg menadžmenta i Upravnog odbora. Bazirana je na činjenici da osnivač nije finansirao nastavnika za taj predmet. Prema odluci sadašnjeg menadžmenta nastavu za taj predmet studenti ne plaćaju nego se plaćanje nastavnika i asistenata vrši iz sredstava Fakulteta.”

Ukidanjem odluke o plaćanju engleskog jezika priznaje se ranija pogreška koja je trajala godinama, ali dekan Mehić ne napominje činjenicu da je, s obzirom da je i u vrijeme naplate bio dekan, i sam bio dio “ranijeg menadžmenta”.

PROGON PROFESORA IZETA MAŠIĆA

Profesor Izet Mašić, donedavno redovni profesor Medicinskog fakulteta u Sarajevu, član je desetina organizacijskih odbora i naučnih komiteta evropskih i svjetskih kongresa Medicinske informatike i Javnog zdravstva. Prošle godine u Sarajevu je organizovao 22. evropski kongres Medicinske informatike, na kojem je učestvovalo više od 400 učesnika, a predavači su bili ugledni svjetski eksperti: Reinhold Haux, predsjednik IMIA, Jacob Hofdijk, predsjednik EFMI, Mordechai Shani, ministar zdrvastva Izraela, Andrew Balas, Gerard Comyn, predsjednik komisije za zdravlje EU-a, Klaus Peter Adlassnig, predsjednik Naučnog komiteta. Dva puta bio je protukandidat za dekana sadašnjem dekanu Bakiru Mehiću, nakon čega je, što je javnosti odavno poznato, izložen mobingu, a na kraju, nakon prijave FMUP-u i “zaradio” otkaz. Na fakultetu je bio zaposlen 32 godine, urednik je tri indeksirana časopisa, autor 40 knjiga, osnivač Akademije medicinskih nauka BiH, specijalizant iz Londona, Monpeljea, Moskve i nekadašnji šef dviju katedri: za Medicinsku informatiku i Porodičnu medicinu:

-A sad sam na ulici jer sam ustao protiv grupe moćnika u menadžmentu koji zarad ostvarivanja lične dobiti krše i zakon i sva prava i ljudsko dostojanstvo onih koji im se suprotstave. Ja sam očit primjer kako završavaju oni koji upru prst u bezakonje i kriminal - kaže profesor Mašić u pismu koje je uputio Policijskoj misiji Evropske unije.

(zurnal.info)

Prije dvije godine (24. novembra 2008.) pompezno je najavljena izgradnja mreže autoputeva u Republici Srpskoj, duga cijelih 397 kilometara. Koncesija je data austrijskoj firmi «Štrabag», procijenjeno je da je vrijedna 2,9 milijardi evra, a svako onaj ko bi se usudio reći da od tog posla nema ništa počašćen je od premijera Milorada Dodika atributom izdajnika, stranog plaćenika, frustriranom osobom, pederom... I sve tako do prije par večeri kada je borac protiv stranih plaćenika i domaćih izdajnika i defrustrirana individua, poznat i kao Milorad Mile Dodik, ustvrdio da je cijela priča propala i da se radi na tehničkim detaljima raskida ugovora sa «Štrabagom».

NI POTEMKIN NIJE KAO NEKAD

Očekivano, još jedno Potemkinovo selo spaljeno je «bez milosti», a «mačo» premijer nije se ni po uhu počeo zbog neprijatnosti koju bi trebalo da mu izazove gubitak posla od tri milijarde evra. A i zašto bi, jer je od početka znao da je riječ o dudi varalici, jednoj u nizu koje je «pod bubrege» prodao narodu. Za razliku od njega, Nedeljko Čubrilović, Ministar saobraćaja, nije siguran da je posao sa «Štrabagom» gotov, a iznenađenje je izrazio i Rudolf Krampf, čelnik austrijske firme, ističući da mu nije jasno šta premijer priča, da još ništa nije gotovo, da su poslovni ugovori tajna...

Nesaglasje između najodgovornijih za propali posao je očigledna, ali ne zbog toga što im je žao posla, već što još uvijek nije definisano ko će vratiti «kajmak» uzet za nezakonito dodjeljivanje posla Austrijancima. Prema pouzdanim informacijama «Žurnala», «narukvica» koja je obećana za dobijanje koncesije za izgradnju mreže autoputeva po RS teška je dvadeset miliona evra. Od toga je isplaćeno nekih tri miliona, a ostatak bi bio iskeširan nakon potpisivanja ugovora o izgradnji autoputa prema Doboju. S obzirom na to da je sve palo u vodu, sada se vode pregovori kako vratiti ona tri uzeta miliona. Uz to još treba obeštetiti «Štrabag» u poslu u koji nije uložio ni pfeniga, a na kraju arbitražnog postupka biće bogatiji za najmanje dvadeset do dvadesetpet miliona evra. Upravo zbog toga je Krampf iznenađen, Čubrilović zapanjen, a Dodik navodno odlučan da stvari istjera na čistac.

SKUPLJE NE MOŽE

Austrijanci nemaju razloga za preveliku brigu, jer je Dodikova vlada učinila sve da u potpunosti zaštiti njihove interese, prihvatajući brojne odredbe koje bi poput crne rupe progutale stotine miliona maraka budžetskih sredstava, da je kojim slučajem posao krenuo u realizaciju. Cijeli ugovor o koncesiji prepun je štetnih paragrafa, a sve manipulacije oko ove tužne priče, pale su u vodu odmah nakon objavljivanja Ugovora o koncesiji. Vrijednost projekta je dvostruko potcijenjena, tako da ona nije tri milijarde, već bi dostigla nevjerovatnih šest milijardi evra. Dokazi za ovu tvrdnju izrečeni su u samom ugovoru u Prilogu 2 u kojem je istaknuto da u pomenutu cijenu ne ulaze PDV, porezi, dažbine, carine i druga javna plaćanja. To znači da se njegova vrijednost uvećava za najmanje 60 posto. Kada se tome doda i fakat da je orijentaciona cijena za svaku dionicu obračunata po cijenama iz jula 2007. godine godine, koje su u proteklom periodu narasle za nekoliko desetina procenata, onda dolazimo do frapantnog podatka da je ukupna vrijednost ovog projekta zaista 6 milijardi evra. Sama ta činjenica značila je da je on nesprovodiv, zato što veličina saobraćaja u čitavoj Bosni i Hercegovini, (a kamoli Republici Srpskoj), ne može taj novac otplatiti ni u narednih trista godina, a kamoli u trideset na koliko je odobrena koncesija. Jednostavnije rečeno, za isplativost ovog projekta potrebna je zarada od saobraćaja od 200 miliona evra godišnje, što je bila suluda iluzija. Očekivani profit na autoputu Banjaluka –Gradiška, (kada za 250 godina bude pušten u saobraćaj) je 15 miliona evra godišnje, pa je samo ovaj podatak dovljan da ukaže na svu besmislenost megalomanskog ugovora odgovornog Megalomana.

NEMA GRADIT' NAKO

Mogle bi se unedogled nabrajati štetni pargrafi, ali je pitanje zbog čega je napravljena cijela ova predstava i zašto je posao izgradnje pet autoputeva, koji je praktično neizvodljiv, proglašen projektom vijeka?! Odgovor je veoma jednostavan: Da bi Dodik, kao i u dosadašnjim brojnim nezakonitim poduhvatima, zaobišao Zakon o javnim nabavkama i izbjegao raspisivanje tendera za jedini putni pravac koji je isplativ, a to je Banjaluka-Doboj. Nema sumnje da bi studije izvodljivosti pokazale da su putni pravci Banjaluka –Kupres, Banjaluka –Novi Grad i Doboj–Jakeš-Bijeljina neisplativi i da ih ne vrijedi graditi. Nakon toga vlada bi odustala od njihove izgradnje, na šta ima pravo po Ugovoru, a koncesionaru ostavila mogućnost da izgradi cestu od Banjaluke do Doboja na kojoj bi svi masno zaradili.

Stvarna vrijednost ovog projekta (puta prema Doboju) je 750 miliona evra, a ne nekih 450 miliona, kako su to često isticali iz Vlade RS. Međutim, nije im se posrećilo, jer «Štrabag» nije mogao da nađe pare. Šef evropske banke za obnovu i razvoj za Bosnu i Hercegovinu Đulio Moreno stavio je tačku na cijelu priču o milionima koji samo što nisu stigli. Nijedna evropska banka nije htjela da kreditira trange frange projekat, koji je dogovorio Dodik. Moreno je otvoreno rekao da «Štrabag» neće dobiti kredit, jer nije bilo tendera za izgradnju puta prema Doboju, već je posao sklopljen direktnom pogodbom. Drugi, ništa manje bitan razlog, je potpisani stand by aranžman sa MMF-om, koji precizira da RS ne smije zaduživati budžetski sistem, tako da bi uzimanjem kredita za izgradnju mreže autoputeva došlo do prekida ovog ugovora, a samim tim i bankrota, kako države, tako i entiteta. Nakon svega ni Dodiku nije preostalo ništa drugo već da prizna da od projekta nema ništa.

ISTJERIVANJE ĐAVOLA

Ma koliko to aspurdno zvučalo, ni Potemkinova sela nisu kao nekad - par kulisa, prođe car(ica) i nakon toga nikom ništa. Danas su ona preskupa, jer se ugovori moraju poštovati, pa i oni nakaradni poput ovog sa «Štrabagom». Sve u svemu, za duplo golo, što su stvarni efekti ovog posla, budžet RS biće počišćen za 100 miliona maraka.

Vlada je potrošila 35 miliona maraka na eksproprijaciju zemljišta za put koji neće biti izgrađen... Dati su i milioni za idejni projekat koji ništa ne vrijedi, a radio ga je Institut građevinarstva Slobodana Stankovića. Plaćeno mu je po Ugovoru milion i po evra, a prema našim saznanjima bio je tu i najmanje jedan aneks vrijedan par stotina hiljada evra. Uprkos tome, projekat je ravan nuli, a «Štrabag» će upravo na njegovoj nekomptetentnosti istjerivati «đavola» iz budžeta RS. Desetine hiljada maraka utrošene su na skupa putovanja u Beč i sastanke sa čelništvom Štrabaga na kojima nije ništa dogovoreno, još manje postignuto. Uz sve to, tokom posljednje tri godine potrošeno je deset miliona maraka na konsultantske usluge o autoputu prema Doboju. Konsultant je kiparska firma Deloit, koja nije ništa radila, jer im ništa nije ni dato da rade, ali ugovor je ugovor i on se mora islatiti. Uz sve to, najmanje 20-25 miliona evra biće obeštećenje za Štrabag.

MAGARČENJE

Cijeli postupak dogovaranja posla oko izgradnje mreže autoputeva, u kojem su pozivane i brojne druge svjetske firme osim «Štrabaga» bio je najobičnija farsa. Dodik je sa predstavnicima Štrabaga još sedmog novembra 2006., (znači dvije godine prije potpisivanja Ugovora o koncesiji), parafirao Memorandumu o razumijevanju. Taj papir je sukus Ugovora koji je uslijedio, a termini izgradnje autoputeva naznačeni u njemu notorno su svjedočanstvo o laživosti ovdašnje kriminalne vlasti. Tako se u memorandumu navodi da će dokumentacija za ceste Gradiška-Glamočani, Glamočani-Kupres, Laktaši-Doboj, Banjaluka-Prijedor, te autoput na koridoru VC, koji prolazi kroz ovaj entitet, biti urađena u 2007. godini, a da će izgradnja početi 2008., te biti završena, zavisno od projekta, između 2009. i 2012. Ovi rokovi precizno kažu da je izgradnja puteva trebalo već da počne, a studije izvodljivosti odavno da skupljaju prašinu. Studije nikada nisu urađene. U Memorandumu, koji je obaveza, nijedan rok nije ispoštovan, baš kao ni u Ugovoru koji je potpisan dvije godine kasnije i kojim su pomenuti rokovi pomjereni, te su studije izvodljivosti trebale biti urađene do kraja prošle, odnosno polovine ove godine. To se nije desilo čak ni za dionicu Banjaluka-Doboj, koja je jedina isplativa i zbog koje je i napravljen ovaj štetni ugovor, kako bi se Štrabagu omogućilo da bez tendera dođe do ovog posla.

BEŠČAŠĆE

Treba naglasiti da nikada nije postojao ni minmum mogućnosti da se grade dionice Banjaluka –Kupres, Banjaluka –Novi Grad, Banjaluka –Jakeš-Bijeljina, već samo dionica Banjaluka –Doboj. Frapantna je činjenica da je u samom ugovoru navedeno kako su pomenute dionice neisplative i da se niko od narodnih poslanika, koji su 2008. godine podržali Ugovor, nije upitao zbog čega su kao takve sastavni dio ovog dokumenta, kada je jasno da do njihove igradnje neće ni doći.

Novinar Žurnala bio je u rodnom selu Ratka Mladića u blizini Kalinovika. Brzo se vratio. Postavljao je pitanja koja se tamo ne izgovaraju naglas.

Prije neki dan, u Sarajevo je doputovao kolega iz Norveške da “radimo priču o Ratku Mladiću”. Ja sam bio “fixer”, ili asistent što znači, šta god je trebalo, ja sam organizovao, a bio sam i pošteno plaćen.

Prvog radnog dana smo odmah pucali u srce teme. Iz Sarajeva pravac Kalinovik, pa onda Božinovići, rodno mjesto Ratka Mladića, generala Vojske Republike Srpske optuženog za ratne zločine. Ideja je bila da nađemo Mladićevu kuću i razgovaramo s njegovim rođacima koji žive u njoj. U devet ujutro smo krenuli iz Sarajeva i pravac Kalinovik.

KUĆA SA CRVENIM KROVOM

Na ulazu u grad zamolio sam našeg vozača Amira da stane na benzinskoj pumpi kako bih pitao seljane u kom pravcu su Božanovići. Sve vrijeme sam razmišljao kakve će biti reakcije i hoće li uopšte hteti da razgovaraju sa mnom.
-Dobar dan dobri ljudi – pozdravim kako je red.

-Svaki dan - odgovara srdačno seljanin koji se tu našao.

-Kako da stignemo do Božanovića? - upitao sam.

U jednom trenu, pitomi seljak menja izraz lica. Mislio sam da će mi opaliti jedan “seljački šamar”.

-A šta će Vam Božinovići? Zar ta priča nije odavno završena? Tražite Ratka sigurno? - i nasmeja se posprdno.

Ipak nam je u detalj objasnio put, čak je i došao radnik sa pumpe da pripomogne. Pomislio sam prvo da pokušavaju da me nasamare, pa da odemo u pogrešnom smeru, ali sam vidio da nam pokazuju kuću sa crvenim krovom koja se vidjela negdje u daljini. Pomislio sam, to je to, nema drugog pravca, mada, pitaćemo još negdje.

SENDVIČ IZ KOLIBE

Krenuli smo dalje. Ubrzo smo bili u centru Kalinovika. Prije nego što smo nastavili dalje, Tor, kolega iz Norveške, predložio je da ručamo. Naručivanje običnog sendviča pretvara se scenu iz Tarantinovog filma. Otvaraju se vrata i odjednom, druga dimenzija. Poluosvetljena prostorija, puna duvanskog dima, u uglu stoji tv i masa ljudi koja nas “skenira” pogledima. Statisti, uvijek spemni za akciju, skoro svi sa ogromnim bradam i brkovima, drže cigaretu u blizini usta i nijemo posmatraju. Progutao sam knedlu, i onda pitao konobara: Da li imate možda nekakav sendvič za poneti?

Ako se nekada dokaže da tišina ima agregatno stanje onda se može reći da je nakon mog pitanja postala gušća.
- Nema sendviča. Samo prasetina i ćevapi.

Hteo sam da se nasmejem, ali sam se samo ljubazno zahvalio i izašao iz birtije, koja nosi simboličan naziv “Koliba”.

Kasnije smo našli neki fin restorančić, pojeli picu i krenuli dalje. Od Kalinovika nismo putovali ni petnaestak minuta. Pitali smo usput još neke ljude za put do Božanovića i svaki put smo imali iste situacije. Ljudi su stalno zapitkivali da li smo novinari, šta radimo, ko nas šalje....

Do jednog dijela smo išli asfaltom, zatim kaldrmom i odjednom običan seoski put. Kamenje, oronule kuće, krave... Svako malo, po okolnim tarabama i stablima okačene su osmrtnice Mladićima i Mandićima. Siguran znak da smo na pravom putu.

U selu nigdje nikoga. Čujem žamor ljudi, ali ih ne vidim. Predložio sam Toru da “upadnemo” u prvu kuću, pa šta bude. Naravno, složio se s tim, jer nismo imali šta da izgubimo.

Ušao sam u jedno dvorište i pokucao na vrata... Ok nema psa. Obično to bude neki križanac medvjeda i psa. Iz kuće se čuje glas:
- Ajd napred, otvoreno... Ko je?

Nisam odgovarao, nego sam pokucao još jednom i povukao se dva koraka unazad, očekujući da neko otvori.

Izlazi čovek. Očito odavno nije bio trijezan. Drži se za okvir vrata i pita:
- Koga tražite?

Nisam imao tu šta da petljam, rekao sam mu da tražim kuću Ratka Mladića.
-A..., pa pogrešili ste, nije ovo njegova kuća - jedva sastavi rečenicu i okrenu se.

U jednom trenutku, valjda je došao k sebi i skontao šta sam ga zapravo pitao, okreće se i počinje da viče: Ja mene... Ne, ne mogu ja da vam kažem... On je moj general i ne mogu da vam kažem gde je njegova kuća. A kako ste vi ovde došli? - nekako je sastavljao rečenice, ali se i dalje držao za okvir vrata.

Naravno, uslijedilo je ispitivanje, ko smo, odakle smo, ko nas šalje i za koga radimo. Kazao sam Toru kako je vrijeme da odemo, jer postaje “vruće”. I sam je vidio šta se dešava, pa mu nije bilo teško da se složi sa mnom.

Krenuli smo dalje niz blatnjavu ulicu. Ugledao sam staricu kako sjedi ispred trošne kuće. Sa njom je bilo malo lakše razgovarati, jer nije bila pijana, ali je bila sumnjičava. Pitao sam je kada je Ratko bio u selu posljednji put, kada ga je vidjela, šta je radio kada je bio mlad, šta je voleo, kakav je bio...? Ništa od odgovora, ali nam je bar pokazala put do “kuće sa crvenim krovom”.

Kuća je bila možda na stotinjak metara od nas.

SUSRET SA...

Stali smo ispred kuće. Tor je fotografisao, a ja sam pokušavao nekako da uđem. Amir, naš vozač, pratio nas je u stopu sve vrijeme i u svakom momentu bio spreman za bijeg. U velikom dvorištu su bile dvije kuće, jedna veća i jedna manja. Iz male kuće je izašao namrgođen čovek i kazao nam da odemo i to odmah. Nije htio da govori s nama. Nisam ni završio pitanje i već je zalupio vrata.

Rekao sam Toru da je to sve i da nemamo dalje šta da radimo, jer nemamo s kim da razgovaramo. Dok smo smo pričali, primijetio sam da nam se približava čovek sa ogromnom bradom i šajkačom na glavi. Išao je ubrzanim korakom ka nama. Tor i ja smo se samo pogledali, nismo ništa progovorili.

Ljubazno sam ga pozdravio, da ga malo “smekšam”.
-Pomoz bog!

-Bog ti pomog'o - odgovori nekako oduševljeno.

Odmah sam krenuo da mu objašnjavam ko smo i šta radimo, bez pardona. On se samo smeškao i ništa nije odgovarao.
- Vi ste Ratkov brat?-upitao sam.

- Jeste, ja sam Ratkov brat.

U jednom trenutku, ohrabren ne znam ni ja čime, postavljam sljedeće pitanje:
- Kada ste se poslednji put čuli sa Ratkom?

Čovjek je zastao i naglo se okrenuo. Priđe, potapša me po ramenu i odgovori, ispod glasa:
-Momče, mlad si i mnogo pitaš, bilo bi ti bolje da se odmah vratiš odakle si došao.

Ta rečenica je bila dovoljna. Kazao sam Toru da je krajnje vrijeme da se gubimo iz sela. Ušli smo u auto i polako krenuli ka Sarajevu. Amir je sada znao put, nismo više nigdje stali.

Tor je kasnije prokomentarisao da su ona dvojica (Ratkova braća) za razliku od Ratka malo mršavija i da izgledaju neuhranjeno. Tada mi se stvorila slika u glavi o čuvenom Doktoru Dabiću. Ko zna, sa kim sam ja zapravo razgovarao. A kada sam vratio film unazad, setio sam se da je brat s bradom nosio vojničke pantalone...

Ma ne, nije moguće. Mada ko zna...

(zurnal.info)

U romanu “O junacima i grobovima”, argentinskog pisca Ernesta Sabata, glavni junak, razmišljajući o svom poznaniku, zaključuje: “Nikada nisam saznao da li je Srbin ili Hrvat. Ti Srbi i Hrvati, kada dođu ovdje u Argentinu, potpuno su isti, a tamo zbog jezika ratuju do istrebljenja”.

Ova genijalna Sabatova minijatura koja najbolje oslikava apsurdnost Balkana i našu glupost, dobila je ovih dana i svoju materijalnu potvrdu. Za to su se potrudili domišljati Kinezi. Koristeći svaki priliku da ludilo konzumerizma pretvore u vlastiti profit Kinezi se nekada i “malo zabune”, pa im se desi da pomješaju Srbe i Hrvate, šah i orlove...

U želji da se okoriste fudbalskim ludilom u Srba, Kinezi su postali žrtve nogometne depresije kod zapadnih nam komšija. Tako su uoči ovogodišnjeg Svjetsko prvenstva u nogometu na tržište izbacili lopte sa grbom i zastavom Hrvatske na kojima piše SERBIA. Teško je ocijeniti da li se zaista radi o zabuni ili su Kinezi previše vjerovali Bilićevim izabranicima tipujući kako će se ovi plasirati na Svjetsko prvenstvo u Južnu Afriku. Moguće je da su naštancali previše lopti, pa da ih ne bi bacili pronašli su kompromisno rješenje: na hrvatski grb dodaju Srbija i problem riješen. Šta zna Kinez ko su Tuđman i Milošević ili čiji su Olić i Vidić...

A da Kinezi nemaju samo problema sa heraldikom u Slavena nego i sa ćirilicom, pokazalo se na loptama sa ispravnim amblemima i zastavama Srbije, na kojima piše “CPБNJA”.

Sreća pa se Bosna i Hercegovina nije plasirala na SP u Južnu Afriku. Koliko su ovi Kinezi neupućeni u oblastima mržnje i nacionalne netrpeljivosti, sigurno bismo na ulicama Sarajeva imali crvene nogometne lopte sa mjesecom i zvijezdom na kojima piše “БOCHA N XEPCEГOBNHA”, ili još gore “Republika Srpska”.

(zurnal.info)

Iako se to očekivalo tokom cijelog dana, Predstavnički dom u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine, na današnjoj sjednici u Sarajevu nije obavio raspravu o informaciji komisije koju je formirao oktobra prošle godine sa zadatkom da istraži stanje u privrednom društvu Terminali Federacije BiH i da svoj nalaz o tome prezentira Parlamentu.

Izvještaj ove komisije je urađen i podijeljen u pismenoj varijanti poslanicima, ali predsjedavajući tog tijela Marinko Čavara je primijetio da prilikom otvaranja ove tačke dnevnog reda u parlamentarnoj sali danas nije bilo predstavnika Federalne vlade.

Zato je on zatražio, a ostali poslanici uvažili, da se rasprava o stanju u Terminalima odgodi jer, kako je Čavara primijetio, članovi Vlade treba da prisustvuju ovoj tački dnevnog reda, i to u ulozi Skupštine Terrminala.

Izvještaj istražne parlamentarne komisije kompletiran je 20. maja i u njemu je, pak, konstatirano da je Vlada Federacije BiH dužna poduzeti sve raspoložive pravne i druge mjere na otklanjanju svih uočenih nedostataka.

"Posebno je potrebno u kontaktu s Vladom Republike Hrvatske pronaći najbolje rješenje za zaštitu interesa i vlasništva Federacije u Naftnim terminalima Federacije d.o.o Ploče", završna je konstatacija u izvještaju ove komisije.

Komisija je, rezimirajući svoje nalaze, konstatirala da se Vlada Federacije od početka nadležnosti nije odnosila spram Naftnih terminala kao prema strateškom interesu Federacije.

"U značajnom broju imenovanja članova upravljačkih struktura Naftnih terminala nisu vršena u skladu s važećim zakonskim propisima Federacije, zbog čega nekoliko godina Nadzorni odbor i Uprava Naftnih terminala Sarajevo nije bila registrirana sudski.

Novac iz dokapitalizacije Energopetrola d.d. Sarajevo (8,2 miliona KM) nije iskorišćen za obnovu i rekonstrukciju Terminala u Federaciji i Naftnih terminala u Pločama.

Društvo Naftni terminali Sarajevo od osnivanja do danas nije se počelo baviti registriranom djelatnošću tako da je prihod ostvarivan isključivo iz budžeta Vlade FBiH izuzev neznatnog prihoda od iznajmljenog prostora i uplaćene dividende iz Naftnih terminala d.o.o Ploče.

Uporedo s ovim njenim izvještajem, poslanicima Predstavničkog doma danas je dostavljen i pisani komentar privrednog društva Terminali Federacije u Sarajevu koji je potopisao direktor tog društva Ibrahim Bećirbegović.

Prema tom komentaru, izvještaj parlamentarne komisije je 'ekstenzivan i uopšten' te napisan jednostrano s namjerom autora da zamagle suštinu problema u Terminalima.

"To je recept koji je uz ispoljeno ponašanje upravljačkih struktura u periodu 2007.-2009., godina krčio put u definitvni nestanak Terminala FBiH", navedeno je u komentaru čiji je potpisnik Bećirbegović.

Izvještaj komisije nema potrebnu sistematičnost a ni hronologiju dešavanja. U njemu se preskače s teme na temu, a obuhvatio je opštepoznate stvari. Za razliku od toga nije posebno obradio statusno i kadrovsko poglavlje i problematiku u vezi s tim, problematiku poslovanja te kvalitetnije elaborirao finansijske pokazatelje.

U komentaru privrednog društva Naftni terminalu u Sarajevu također je nevadeno da je izvještaj parlamentarne komisije rađen s ciljem da relativizira odgovornost Josipa Tomića, dosadašnjeg predsjednika i člana uprave Terminala u Pločama i da mu se 'stvori alibi za naredne sudske procese'.

"I na kraju, ističemo da se i zaključci, kao i ostali dio komisijinog izvještaja bave prošlošću i ne nude na osnovu utvrđenih nalaza konketne mjere i prijedloge za prevazilaženje dosadašnjih slabosti u radu Terminala, otklanjanje uzroka takvog stanja, kao i mjere za regulisanje naftne privrede u Federaciji BiH", navedeno je u komentaru privrednog društva Naftni terminali u Sarajevu koji je postpisao Ibrahim Bećirbegović.

Pored ova dva izvještaja, u Parlamentu je najavljeno da je i Federalna vlada dostavila svoj izvještaj za poslanike o mjerama koje je preduzimala u vezi s Naftnim terminalima pa će o ovoj temi, evidentno je, tek biti riječi u Predstavničkom domu.

Današnja sjednica ovog federalnog parlamentarnog nivoa je završena, datum naredne će biti poznat naknadno.

(Fena)

Vrijeme je da se o aferi Pravni fakultet objavi sve. Jer, nakon podignute medijske prašine, vrlo brzo se sve smirilo i ostalo isto – žrtve su ostale žrtve, a ugledni profesori ostali ugledni. Zato smo smatrali da je u interesu javnosti neophodno iznijeti sve detalje ovog slučaja. Kako ne bi sve ostalo isto.

Dakle, ako ikada u ovoj zemlji zaista bude pravne države za aferu Pravni fakultet odgovarat će: Lučić Zdravko, profesor, Golić Bajro, profesor, Saltaga Fuad, profesor, Durmišević Enes, profesor, Duraković Nijaz, profesor, Omerbegović Sead, profesor i ministar, Džambić Nedžad, vozač, Balijagić Faruk, odvjetnik, Balijagić Belma, kćerka odvjetnika, Mujčinović Šaban, advokat, Hadžić Margareta, kriminalac, Hadžić Nadil Mačak, nezaposlen, Orić Naser, penzioner, Tankić Izo, sudija, Divković Ivica, SIPA, Đaković Mato, novinar, Mašić Jasmin, vozač, Hadžimehmedović Indira, sudija, Ćaćić Stjepan, tužilac i Milić Dijana, tužilac. Mi ćemo iznijeti neka saznanja do kojih smo došli. Redom...

ZDRAVKO LUČIĆ, profesor

„Ja sam veliki švaler, ali nikad ne priznajem ženi“, govorio je prošle godine istražnim organima profesor Lučić Zdravko.

Kako navodi naš izvor, Lučić je tri sata pričao istražnim organima o svim urgencijama na njegovom fakultetu. Tvrdio je da su preko njega za svoju djecu i rođake urgirali generali Sefer Halilović, Salih Malkić, Nedžad Ajnadžić, zatim predsjednik HDZ-a Dragan Čović, glavni tužilac iz Tuzle Šesenam Ćosić... Navodno je profesor Lučić priznao da se u „spornom periodu“ družio i sa Farukom Balijagićem, da su studentice odvodili u njegove stanove u tuzlanskom naselju Kula, da je na tim „sjedeljkama“ bila i proročica Kleopatra, da su se jele juneće glavušice, da su jednom išli u Balijagićev stan u Rijeku ... .

„Sa studenticom Š. L. često sam išao u Sarajevo i Mostar. Bilo nam je dobro“, ispričao je Lučić.

Studentica Š. L., kako tvrdi naš izvor, potvrdila je ovaj iskaz. Osim nje o seksualnim odnosima sa „profesorom“ Lučićem istražnim je organima govorila i studentica „N“.

- Rekao mi je da je utjecajan, da me može uništiti ako mu ne dođem u sobu, u Hotelu Tuzla. Otišla sam. Sjedili smo oko dva sata. On mi je pričao o svojim putovanjima. Potom je otišao u kupatilo. I kad se vratio vidjela sam da mu se digao. Vjerovatno je popio vijagru. Glumila sam da sam bolesna kako ne bi s njim imala seksualni odnos. Ali morala sam ga, na kraju, zadovoljiti oralno, ispričala je studentica.

Ispit je nakon toga, položila. Kao što su na sličan način ispite kod Lučića položile još najmanje tri studentice.

BAJRO GOLIĆ, profesor

On nije priznao svoja nedjela. Ali terete ga iskazi dvije studentice. Jedna od njih je čak i spolno oboljela. Prema njihovim iskazima, spavale su sa Golićem u Hotelu Tuzla, a on se samo sjetio jedne od njih jer je kod njega dobila devetku.

Čini se da su Golića od seksa puno više zanimale konvertibilne marke. Tako je, navodno, dogovorio sa Seadom Đulovićem iz Živinica da mu, za uspješno kćerkino studiranje na Pravu, ogradi vikendicu. Đulović je organizirao prijevoz, te kamionom prebacio stubiće kojim je ograđena Golićeva vikendica. Kćerka je uspješno diplomirala. Danas radi u SIPA-i.

„Ja sam mu nudio pare za te stubiće, ali on je odbio“, izjavio je Golić.

Bilo kako bilo, Sead Đulović je potvrdio da je platio ogradu za Golićevu vikendicu, te da mu je kćerka završila Pravni fakultet. O drugim detaljima nije htio pričati.

FUAD SALTAGA, profesor

Prema dosadašnjim rezultatima istrage, navodi naš izvor, i ovaj profesor je volio mlade studentice. Noći u Hotelu Tuzla provodio je sa studenticama Š.L. i H.A. Obje su dobile prolaznu ocjenu kod njega. Saltaga se o ovim detaljima još uvijek nije izjasnio, ali ga optužuju studentice u svojim iskazima.

ENES DURMIŠEVIĆ, profesor

Durmišević je, sudeći prema svjedočenjima, također, spavao sa najmanje dvije studentice. Namjeravao je spavati i sa prelijepom studenticom „N“ koja je ranije oralno zadovoljavala profesora Lučića. Ona je odbila i nije položila ispit. Za razliku od studentice „J“ koja je, prema iskazu studentice H. A., išla u Durmiševićevu sobu u Hotelu Tuzla.

NIJAZ DURAKOVIĆ, profesor

Profesor Duraković nije spavao ni sa jednom studenticom. Imao je problem.

„Bio je pijan i nije mu se mogao dići, pa smo se samo mazili i grickali“, ustvrdila je plavokosa studentica „L“.

Sve se zbivalo u objektu „Diskrecija“ u blizini Tuzle. Nakon te noći, studentica „L“ je položila ispit.

FARUK BALIJAGIĆ, odvjetnik

U spornom periodu intenzivno se družio sa profesorima Pravnog fakulteta, što dokazuju i fotografije nastale u tuzlanskom naselju Solina. Balijagić je, prema iskazima Jasmina Mašića i Zdravka Lučića, često organizovao „sjedeljke“ na koje su dovođene prostitutke koje su tada bile angažovane u objektima čiji je vlasnik bio Mustafa Krasnić. Najčešća gošća na tim sjedeljkama bila je N. K. koja trenutno živi u Ukrajini. Osim prostitutki pod kontrolom Mustafe Krasnića, Balijagić je navodno dovodio i djevojke iz objekta čiji je vlasnik bio Mujaga Salibašić zvani Šmudo koji je nekoliko puta osuđivan zbog organiziranja prostitucije. Također, odvjetnik Balijagić je, prema našim izvorima, nekoliko puta profesorima u krevet slao i studenticu Š.L., a nju je nagovarao da sa sobom vodi drugarice, te da na taj način polažu ispite. Prema iskazima koje su prikupili istražni organi, Balijagić je u društvu tadašnjeg studenta prava i predsjednika BOSS-a Mirnesa Ajanovića, više puta posjećivao profesore u objektu čiji je vlasnik osuđeni makro Jozo Banović.

„Jednom me je napao zato što njegova kćerka Belma nije položila ispit kod Bajre Golića. Rekao sam mu da ja nemam ništa s tim, te da to riješi sa profesorom Golićem. On je nazvao profesora Golića, te ga vrijeđao“, ispričao je Zdravko Lučić.

Poslije toga, odvjetnik Balijagić je uputio anonimno pismo na adresu Antikorupcijske komisije Skupštine TK i tako je otvorena afera Pravni fakultet. U to vrijeme, Balijagić je bio član spomenute Komisije.

Zbog navedenih činjenica, protiv Balijagića je također napisana krivična prijava. Tereti se za zloupotrebu položaja i ovlasti, te za navođenje na prostituciju.

BELMA BALIJAGIĆ, kćerka odvijetnika

Kako je navedeno u dokumentu koji je potpisala tužiteljica Dijana Milić, Belma Balijagić je dogovorila sa Jasminom Mašićem da mu preda nekoliko stotina eura kako bi položila ispit kod Bajre Golića. S obzirom na to da nije uspjela položiti ispit, a da je prethodno, u dogovoru sa ocem Farukom predala novac, Belma se odlučila na drugu varijantu - s bratom Adnanom je dogovorila da fizički napadnu Mašića kako bi vratili novac. O svemu je, naravno, bio upoznat i Faruk Balijagić. Kada nisu uspjeli, Balijagići su priču plasirali u javnost. Mirnes Ajanović se, zanimljivo, baš u tom periodu prebacio u Banja Luku. Kasnije je postao pripravnik u „Odvjetničkom uredu Faruk Balijagić - advokat“

ŠABAN MUJČINOVIĆ, advokat

U spornom periodu, Mujčinović je bio predsjednik Kantonalnog suda u Tuzli. Posjeduje vikendicu u blizini Tuzle. Tu vikendicu često je, navode svjedoci, posjećivao profesor Bajro Golić, preko kojeg su njegova djeca uspješno završila Pravni fakultet. Inače, Mujčinovića su sa profesorom Golićem upoznali Margareta i Nadil Hadžić zvani Mačak, poznati kao članovi prve zločinačke organizacije u BiH kojom je rukovodio Ferid Okić Salihi. Golić je nedavno potvrdio da je poznavao Hadžiće, te njihovog prijatelja Šabana Mujčinovića.

MARGARETA HADŽIĆ i NADIL HADŽIĆ MAČAK

Oboje su često bili u društvu profesora sa Pravnog fakulteta. Navodno, Margareta Hadžić je imala veliki utjecaj na studenticu Š.L. koja je često spavala sa profesorima i na te skupove vodila i svoje prijateljice. Nadalje, kćerka Margarete Hadžić, Jelena Hribar Hadžić, koja je, inače, supruga Merseda Hadžića Švicarca, bila je uspješna studentica Pravnog fakulteta. Prema našem izvoru, Hadžićeva se najviše družila sa Lučićem i Golićem, preko kojeg je sređivala ocjene za kćerku Šabana Mujčinovića, koji je, zauzvrat, Margareti i Nadilu Hadžiću odgodio izdržavanje kazne zbog pucnjave u jednom ugostiteljskom objektu u Tuzli.

NASER ORIĆ, penzioner

Bratična Nasera Orića uspješna je studentica Pravnog fakulteta. Ispiti su plaćani Naserovim mišićima, tvrdi naš izvor, jer Naser Orić je prijetio studenticama koje su odlučile progovoriti o aferi „Pravni fakultet“. Direktno je od studentice „J“ tražio da povuče iskaz, a kada je ona to odbila, Orić se odlučio na ozbiljnije metode.

„Kada sam jedno jutro krenula na fakultet, na mom autu je bila zalijepljena posmrtnica sa mojom fotografijom i mojim imenom i prezimenom. Kao ožalošćeni, naveden je Pravni fakultet“, ispričala je istražnim organima studentica „J“.

IZO TANKIĆ, sudija

Obje kćerke Ize Tankića završile su Pravni fakultet. U svom iskazu, Zdravko Lučić je ustvrdio da je Izo Tankić nekoliko puta urgirao za svoje kćerke. Sudija Suda BiH je navodno prijetio tužiteljici Milić zato što je ona saslušala njegovu mlađu kćerku u aferi Pravni fakultet. Zbog toga tužiteljica nikad nije smogla hrabrosti da sasluša i stariju Tankićevu kćerku koja je u Srebreniku kupila diplomu srednje škole, na osnovu koje se otisnula na uspješne studije. Inače, starija kćerka Tankić, diplomu srednje škole „stekla“ je u periodu dok je živjela u Njemačkoj.

JASMIN MAŠIĆ, vozač

On je jedini akter ove afere koji je osjetio lisice na rukama. Osuđen je bio na godinu i po zatvora, ali je Kantonalni sud u Tuzli ukinuo presudu. Uglavnom, svojim službenim vozilom koje je u vlasništvu Vlade TK, prevozio je profesore, studentice i prostitutke. U njegovom su stanu nađena ispitna pitanja iz predmeta sa Pravnog fakulteta. Uzimao je novac od studenata kako bi omogućio polaganje ispita. Od tog je novca kupio dva stana u Tuzli. Trenutno je na slobodi. Rado bi progovorio o ovoj aferi, ali mu navodno prijete ostali akteri ove afere.

INDIRA HADŽIMEHMEDOVIĆ, sudinica

„Predsjednica Kantonalnog suda u Tuzli, Indira Hadžimehmedović, zvala me da van rokova upiše svoju kćerku na fakultet. Kad smo to završili, ona je nazvala i kazala da trebamo upisati i drugaricu njene kćerke, jer kćerki mrsko da studira sama“, ispričao je u istrazi Zdravko Lučić.

Indira Hadžimehmedović nikad nije saslušana. Njen sud je nadležan za suđenje u ovom predmetu.

STJEPAN ĆAĆIĆ, tužilac

Kada je 2005. godine zaprimio prijavu u vezi sa kriminalom na Pravnom fakultetu, Stjepan Ćaćić je odlučio da nema elemenata krivičnog djela. SIPA je u međuvremenu podnijela krivične prijave. Glavni tužilac je zadužio tužioca Ćaćića da vodi istragu u tom predmetu. Dakle, u istom predmetu za koji je tvrdio da nema elemenata krivičnog djela.

DIJANA MILIĆ, tužiteljica

Mada u ovom predmetu glumi žrtvu, tužiteljica Dijana Milić na sve načine opstruira istragu u ovom predmetu. Prvo, priznanja Zdravka Lučića i njegovu ispovijest, tužiteljica Milić je svela na formu jedne službene zabilješke koja nema nikakvu vrijednost u predmetu. Drugo, tužiteljica Dijana Milić nikad nije saslušala Faruka Balijagića u vezi sa navodnim navođenjem na prostituciju. Treće, tužiteljica Milić nikada nije saslušala Nasera Orića zbog sumnji da je prijetio studenticama koje su svjedočile u ovom predmetu. Četvrto, tužiteljica Milić do prošle sedmice nije htjela prihvatiti krivične prijave protiv profesora mada su one završene krajem prošle godine. Peto, Dijana Milić je za vrijeme saslušavanja svjedoka, studenticama crtala muške spolne organe raspitujući se da li ta veličina ogovara veličini spolnih organa profesora s kojima su studentice bile. Šesto, tužiteljica Milić je kompletan predmet u elektronskoj formi predala novinarki Nezavisnih novina Jasmini Šarac.

(zurnal.info)

Takve presude su mnogo više od čina odmazde nad autorom: one su jasna poruka što jeste, a što nije društveno prihvatljivo pisanje

Postoji među finim balkanskim svijetom običaj da se upravo svoja zajednica smatra najcrnjom. Tako bi podgorički pisac mogao pomisliti kako pravosudno-intelektualni skandal koji se desio u Crnoj Gori ne bi bio moguć u Hrvatskoj. Hrvatski bi pisac mogao pomisliti kako na ono što ga naročito živcira u Zagrebu neće naići i u Beogradu, dok bi srpski pisac mogao računati kako je slovenačko društvo lišeno svih onih naslaga palanačkog, koje ga doma svakodnevno opterećuju. Jedini normalni ljudi na Balkanu su upravo oni koje više od svega nerviraju vlastiti narodi.

ČIN ODMAZDE

U biti, svi smo mi, i sve naše države, odveć slični – između ostalog i zato što se, tamo gdje bismo mogli učiti na susjedovim greškama, prepuštamo narcističkom užitku, diveći se sebi koji smo, ma kakvi da smo, ipak bolji od njih.

Presuda kojom je hrvatski sud Predraga Matvejevića uslovno osudio na pet mjeseci zatvora mogla je biti donesena i u Podgorici. Iz iskustva znam da su i podgorički sudovi slabi na ugledne umjetnike koji, tako tankoćutni kakvima ih je Bog dao, slabo podnose uvrede.

Takve presude su mnogo više od čina odmazde nad autorom: one su jasna poruka što jeste, a što nije društveno prihvatljivo pisanje. Tekst za koji je Matvejević osuđen je, eto jada, izvrsno štivo – kao i sve što je taj čovjek napisao. Pisan sa namjerom da upozori, nipošto da uvrijedi, on govori o krivici, vodeći računa da je pravedno distribuira – svima njihov dio, dakle -, pri čemu ne upada u zamku viktimizacije. Jer Matvejević odveć dobro zna da se balkanski nacionalizmi hrane svojim žrtvama, pa tako, prije nego što njima učinimo zlo, po pravilu ide podsjećanje na zlo koje je učinjeno nama. A tu zvijer Matvejević nema namjeru hraniti.

Kada bi repulzivna presuda o kojoj govorimo izazvala niz reakcija koje bi, u krajnjem, dovele do toga da kleveta u, kako se popularno kaže, »regionu«, bude dekriminalizovana, onda bismo se mogli prepustiti demokratskim fantazijama i zavaravati se kako je sve, eto, imalo nekog smisla. Presude poput one Matvejeviću, međutim, itekako imaju smisla: one su ideološki i politički potpuno konsekventne, dio većeg i, nažalost, uspješnog projekta. Samo što to nije projekat finog balkanskog svijeta: samo što se fini balkanski svijet tom projektu, u različitim njegovim fazama, evo već dvadeset i više godina uzalud suprostavlja.

JEDAN OD NAS

Na izborima za predsjednika Austrije 1986., ljevica je birače upozoravala da je Kurt Waldheim čovjek sa mračnom ratnom prošlošću, sa kojom se nije spreman suočiti: Waldheim je čovjek koji potiskuje, maskira traumatičnu prošlost, ponašajući se kao da se nikada nije dogodila. Kao rezultat te ljevičarske kampanje, Waldheim je pobijedio na izborima. Slikajući portret Waldheima, ljevica je dirnula u ono o čemu društvo ne želi da govori. Svojom ćutnjom o traumatičnoj prošlosti Waldheim je rječito govorio u ime prosječnog građanina. Koji je na koncu glasao za Waldheima, kojeg je prepoznao kao »jednog od nas«.

Pet mjeseci uvjetno Predragu Matvejeviću kazna je za ono o čemu hrvatsko društvo ne želi da se govori. Takođe, to je jasna poruka i Matvejeviću i pjesniku Pešordi o tome koga hrvatsko društvo smatra »jednim od nas«. Ali, kao što Matvejević savršeno dobro zna, pa stoga tako čini i izvjesno će nastaviti činiti, da parafraziramo znameniti Wittgensteinov iskaz: o onome o čemu se ne smije govoriti, mora se govoriti.

(zurnal.info)