
Izricanje presude pred Odjelom II za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju Suda BiH u predmetu Marica Ćulum i drugi zakazano je za sutra s početkom u 15 sati, u sudnici 6.Optužnica tereti Maricu Ćulum, Nikolu Glušca, Borisa Samardžića, Iliju Bjeletića i Antu Prcu za krivično djelo organizirani kriminal u vezi s krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama.
Optuženi su, kako navodi optužnica, pristupili zločinačkoj organizaciji i učestvovali u prebacivanju opojne droge marihuana - skank s područja Republike Crne Gore u Bosnu i Hercegovinu, radi daljeg prebacivanja, posredovanja i prodaje na područje Republike Hrvatske. ločinačka organizacija je u periodu od februara 2008. pa do kraja augusta 2008. godine vršila neovlašteni međunarodni promet opojnim drogama, saopćeno je iz Suda Bosne i Hercegovine.
(Fena)
Arapske zemlje apeluju na Washington i druge sile da podrže pritisak na Izrael s ciljem da dopusti međunarodnu inspekciju svog nuklearnog programa, uprkos upozorenju SAD-u da se ta država ne izdvaja.Islamske zemlje već dugo pozivaju da Izrael, za koji se vjeruje da je jedina nuklearna sila na Bliskom istoku, objelodani nuklearni program, jer jevrejska država nikada nije priznala ali ni negirala da posjeduje takvo oružje. injenica da je Arapska liga (AL) direktno zatražila od Washingtona i drugih saveznika Izraela podršku na sastanku Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) u septembru smatra se značajnom, imajući u vidu da je američki predsjednik Barack Obama na to upozorio još u julu. On je tada rekao da bi takav korak pokopao nade za napredak u pregovorima o Bliskom istoku kao zoni bez nuklearnog oružja, kako je predloženo prije tri mjeseca na konferenciji 189 zemalja o Sporazumu o neširenju nuklearnog oružja.
Na skupu je usvojen plan, koji su prvi podržale SAD, kao i druge nuklearne sile, da se razgovori na tu temu održe 2012. godine. Arapske zemlje već deceniju i po vrše pritisak da se takav skup održi.
Arapski poziv da se pojača pritisak na Izrael prijeti da skrene pažnju s iranskog nuklearnog programa, koji Washington i njegovi saveznici smatraju velikom prijetnjom, iako Teheran tvrdi da će program služiti u mirnodopske svrhe i da mu nije cilj proizvodnja atomskog oružja.
Poziv je sadržan u pismu koje je potpisao generalni sekretar AL Amr Moussa, a prenosi AP. U njemu se traži podržka za rezoluciju koju će arapske zemlje podnijeti na skupu IAEA sljedećeg meseca. U nacrtu rezolucije izražava se zabrinutost zbog izraelskog nuklearnog programa i apeluje na tu zemlju da potpiše Sporazum o neširenju nuklearnog oružja.
Od belgijske ambasade u Kairu se traži da preda pismo i nacrt šefu vanjskih poslova Belgije, koja trenutno predsjedava Evropskom unijom. Pismo je navodno poslato takođe američkoj državnoj tajnici Hilary Clinton i šefovima diplomatija Rusije, Kine,Velike Britanije i Francuske - koje su stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a.
Obama i izraelski premijer Benjamin Netanyahu dogovorili su se u julu da se zajedno usprotive prozivanju Izraela na konferenciji kojoj će prisustvovati predstavnici 150 zemalja. Oni su upozorili u saopćenju da će takvi napori umanjiti izglede za održavanje skupa o stvaranju zone bez nuklearnog oružja na Bliskom istoku.
(Fena)

Povedeni ovim primjerom i iz ostalih sektora ubrzano najavljuju rast cijena. Ipak, najavljena poskupljenja problematična su s najmanje dva aspekta, tvrde sagovornici Žurnala. Gordana Bulić iz Društva za zaštitu potrošača Tuzlanskog kantona upozorava da suše u Rusiji, kojima se ovih dana opravdava najavljeni rast cijena pšenice nikako nisu valjan razlog:
- Za razliku od Republike Srpske, koja je dobar dio svojih resursa pšenice uvozila iz Rusije, Federacija BiH je pšenicu uvozila uglavnom iz SAD-a kao najveće žitnice u svijetu .Također, smatra Bulić, vapaji iz minskopekarske industrije kako su rezerve iscrpljene govore o lošem radu Vlade Federacije ali i mlinsko-pekarskih proizvođača
- Nabavka pšenice realizuje se u januaru ili februaru a ne sada, tako da sadašnje cijene ne bi smjele biti razlog poskupljenja. Velika je neodgovornost proizvođača ukoliko sada svoj loš menadžment i organizaciju budu prelamali preko leđa potrošača na taj način što će podići cijene. Veliko je i pitanje zašto Vlada Federacije nije nabavila zalihe pšenice na vrijeme i zašto su robne rezerve već pri kraju – objašnjava. Upravo zbog toga što su robne rezerve skoro iscrpljene država neće moći amortizovati nova poskupljenja, ali očito ni kontrolisati proizvođače. Cijenu, i to opet višu, platiti će građani.
Ispipavanje pulsa građana
Osim mlinskopekarskih proizvoda najavljuju se i poskupljenja mlijeka i mliječnih proizvoda, mesa i drugih artikala. Veliko je pitanje koliko bi rast cijena bio opravdan ili su posljednje najave u funkciji ispipavanja pulsa građana:
- Sad se postavlja pitanje ima li tu političke igre da se građani natjeraju da stvaraju zalihe i tako ubrzaju priliv PDV-a u vladine kase, a kasnijim poskupljenjima povećaju PDV. Vjerovatno se očekuje reakcija građana, da se vidi da li će dizati mnogo buke ili će progutati i najnovija poskupljenja. Pa ako prođe – prođe, a građanima ostaje samo da odluče hoće li kupiti i jesti, a to moraju – upozorava Gordana Bulić.
Da u najavljenim poskupljenjima itekako ima političke igre smatraju i u SDP-u BiH. Komentarišući te najave, tvrde kako nadležna tijela moraju reagovati kako bi se zaštitili potrošači:
- U isto vrijeme dok se s jedne strane uz prešutnu saglasnost vlasti u BiH najavljuje poskupljenje hljeba, s druge strane javna preduzeća poput BH Telecoma kupuju zgradu za nekoliko desetina miliona KM. Većina građana BiH, koji se ionako nalaze u teškoj finansijskoj situaciji ne smiju biti taoci neodgovorne vlasti i njene nesposobnosti da u svim sličnim situacijama zaštiti interes običnog čovjeka – stav je SDP-a.A iz BOSS-a upozoravaju kako građani nisu zaboravili da je u prethodnom periodu uništeno više stotina tona pšenice iz robnih rezervi, i to zbog neodgovornosti vladajućih stranaka. Ekonomski stručnjak i kandidat BOSS-a za člana Predsjedništva BiH Izudin Kešetović smatra kako vlade ne rade u interesu građana:- To je rezultiralo da BiH godišnje uvozi oko dvije milijarde prehrambenih proizvoda iako je država u mogućnosti da raspoloživim kapacitetima i ispravnom ekonomijom proizvede 90 odsto kvalitetne hrane za potrebe građana – upozorava. U Vladi Federacije – muk. Još uvijek nema nikakvih oglašavanja o poskupljenjima. Ne bi ni bilo mudro u ovo predizborno vrijeme. Ali nema ni strategije ni konkretnih poteza kako ublažiti novu krizu koju bi jesenja poskupljenja donijela građanima.
(zurnal.info)

Episkop Zahumsko – hercegovački Grigorije, inače poručnik pretorijanske garde Milorada Dodika (odjeljenje Jug), do te mjere je ogrezao u kriminalu i korupciji da će, kad za to vrijeme dođe, Strašni sud o njegovom slučaju morati zasjedati najmanje u tri nastavka.
Grigorije, alijas Mladen Jevrić Durić, Dodika je proizveo u Boga, sopstveno Zlatno tele, i klanja mu se do zemlje, a zauzvrat prima milionske naknade iz sredstava Investiciono razvojne banke RS, budžeta RS, te opštinskih budžeta. Većinu tog novca, ovaj crkveni fićfirić je proćerdao, tako da je sada dužan i Bogu i narodu.
BLOKIRANJE RAČUNA
Koliko daleko je nekadašnja »velika nada« Srpske pravoslavne crkve otišla u »poslovnom ludilu«, svjedoči i šokantni podatak da je čak založio i pravoslavne hramove, te zemljište eparhije, kako bi se dokopao novca i bavio se neimarstvom i drugim unosnim poslovima. Problem je što su vladika i njegovi tajkuni potpuno nesposobni, te im je većina projekata propala ili zapala u teške finansijske neprilike. I to tolike da bi Eparhija Zahumsko-hercegovačka uskoro mogla ostati bez hramova, što znači da bi narod vjerujući, zahvaljujući samoprijegornom radu polupismenog vladike, ubrzo mogao da se moli na ledinama ili pod svodovima i u portama određenih banaka. Na primjer, Hercegovcima se može desiti da se vjenčavaju ili djecu krštavaju u hramu Svete Balkan investment banke, koja je prije nekoliko mjeseci blokirala račune eparhije, zbog neizmirenja kreditnih obaveza.
Hram Svetog Arhangela u trebinjskom naselju Hrupjela, Vladika Grigorije je založio kao jemstvo kod Balkan investment banke, koja je odobrila kredit od 350 hiljada KM firmi »Neimarstvo«, koja je u vlasništvu Mate Uljarevića, episkovog ličnog graditelja. Iz Zemljišnoknjižnog izvatka vidljivo je da je ova bogohulna transakcija sudski verifikovana 11.05.2007. godine. Vladika je pare uzeo, ali trebalo je vraćati kreditne rate, što je »Neimarstvo« prestalo da čini. Nakon toga Balkan investment banka blokirala je račune Eparhije i već mjesecima sa njih skida novac, koji joj se duguje. Ukoliko novca ponestane, crkva Svetog Arhangela otići će na doboš. A zajedno sa njom i njeno dvorište.
Crkva Svetog Arhangela je, u stvari, austrougarska kula pretvorena u hram. Kula je do 2000. godine bila u vlasništvu Ratka Bodiroge, a onda je on zamijenio sa vladikom koji mu je dao kuću u centru Trebinja. Crkva još nije završena, iako se u njoj održava služba.
Grigorije, Dodikov Poncije Pilat, donedavno je bio apsolutni gospodar Hercegovine, ali stvari se mijenjaju, jer mu narod masovno okreće leđa i pokazuje prezir prema njemu, svjestan da je ogrezao u kriminalu i korupciji, te da nije nikakav božiji, već sluga Saveza nezavisnih socijaldemokrata i njihove nakazne politike. Grigorije, koji je Dodika svojevremeno karakterisao kao »dobro komunističko đače«, te lažova i prevaranta, sada je jedan od njegovih najvećih ulizica, spreman i na fizičke obračune sa svim protivnicima nenarodnog totalitarnog režima koji uništava ovaj entitet. Grigorije je nalogodavac napada na kritičare režima poput Nikole Sekulovića i Blaža Stevovića (na njima primijenio i inkvizitorke metode i isključio ih iz SPC), a ne preza ni da naloži premlaćivanja, kamenovanja i svaku vrstu pritisaka, samo da bi što duže omogućio vladavinu Dodiku i njegovim gaulajterima.
KRIMINAL U ULICI PLATANA
Nagrada slugi pokornom Grigoriju stigla je u milionskoj protivrijedosti, a samo iz Investiciono-razvojne banke dobio je 3,2 miliona maraka, koje je, poput bekrije, proćerdao. Njegov hotel »Platani« je dobio 2,4 miliona, od čega 1,2 miliona u septembru 2008. (HYPO ALPE ADRIA BANK), a drugih 1,2 miliona u junu prošle godine (preko Volksbanke). Nema sumnje da je ovdje riječ o strašnom pranju para, jer od hotela radi samo bašta i to ljeti. Nisu loše prošli ni »Podrumi manastira Tvrdoš«, koji su od IRB-a u novembru 2008.- godine maznuli 420 hiljada KM. Vladika proizvodi vino, a pijan od ludila već godinama pokušava da nanese štetu konkurenciji i onemogući ugledne hercegovačke vinare da razvijaju posao. I treća vladikina firma »Popovo polje« dobila je novac od IRB-a: šesto hiljada KM inkasirali su oktobra 2008- godine. Prošle godine vladika je radnike poslao »na čekanje«, jer je firma potpuno propala. Propale su i pare IRB-a, a jasno je da u »Popovo polje« i nisu uložene, već u neke druge poslove. Tako je bilo i sa novcem za »Platane«.
FONDACIJA ZA KRIMINAL I UTAJE
Kao i Milorad Dodik, Grigorije je ima svog ličnog neimara, ovaploćenog u liku i nedjelu Mate Uljarevića, vlasnika firme »Neimarstvo«. Ta firma u Trebinju dobija najartaktivnije poslove i parcele za gradnju stambeno-poslovnih objekata. Jedan od njihovih zajedničkih nezakonitih projekata je izgradnja takozvane Mandićeve zgrade koja je počela još 2002. godine. Eparhija je od HET-a besplatno dobila zemljište, čiji je jedan od čelnika Jovo Marić, čovjek koji je tokom i nakon rata bio jedan od najvažnijih vladikinih saradnika u mutnim radnjama. Marić je Grigoriju zemljište poklonio na ime naknade za oduzetu imovinu Crkve, koju sada koristi HET! Grigorije sklapa poslovnu saradnju sa preduzećem Manko, vlasništvo Moma Mandića, po kome će ovo preduzeće biti izvođač a Crkva će dobiti nekoliko stanova kao kompenzaciju. U zvaničnim dokumentima Eparhija je investitor, te je bila dužna da plati i rentu. Međutim, fizička lica koja su željela kupiti stan morala su uplatiti novac na račun "Manka". Cijena kvadrata se tada kretala od 950 do 1.100 KM. Uplaćen je novac za oko 50 stanova i 20 poslovnih prostora. Zgrada se radila skoro dvije godine i onda je nestalo para, a i Momo Mandić je uhapšen i gradnja je stala. Nesuđeni stanari tražili su pomoć od Crkve, Opštine, Vlade, OHR, Suda, ali pomoći nije bilo. Tek krajem 2005. godine, protivno volji načelnika opštine Dobroslava Ćuka, odbornici su iz trebinjskog budžeta izglasali pomoć stanarima od 100.000 KM, kako bi se stvorili uslovi za priključenje vodvodne i kanalizacione mreže. Ćuk nije htio ispalatiti ova sredstva sve dok mu Dodik, početkom 2006. kada je ponovo preuzeo vlast, nije izdao naredbu da novac isplati. Uz to je Dodik iz sredstava od prodaje Telekoma uplatio dodatnih 400.000 KM na račun Eparhije, a radove je nastavilo da izvodi «Neimarstvo» Mate Uljarevića. Nevjerovatno, ali tačno - RS je tako platila obaveze investitoru umjesto da bude obratno, što je teško krivično djelo.
Priču o bezbožnom vladiki upotpunjuje Fondacija za razvoj sporta i kulture, čiji su osnivači manje više srpski tajkuni. Suština postojanja ove fondacije je projekat otimanja imovine radi izgradnje stambene zgrade uz rijeku Trebišnjicu i sprečavanje izgradnje istorijsko-kulturnog objekta Bgova kuća. Kamp Dejana Bodiroge je samo pokriće za opstrukciju koja se više godina sprovodi oko obnove Begove kuće. Vlada RS je izdvojila 1.000,000 KM za obnovu Begove kuće, što nikada nije učinjeno, a gdje su pare završile ne zna se.
(zurnal.info)

Ima tome i pola godine kako je na ovom mjestu konstatirano da živimo u takvoj državi u kojoj je sve ono što se danas čini nemogućim već sutradan postaje izvjesno a prekosutra nam je surova realnost. Da je ova konstatacija bila nesumnjivo tačna dokazala nam je posljednja „spektakularna policijska akcija“ MUP-a Republike Srpske u kojoj je, prema opširnim izvještajima medija pod kontrolom zločinačkog režima Milorada Dodika, uhapšeno pet osoba osumnjičenih zato što su, kako stoji u zvaničnom obrazloženju, „u proteklih mjeseci na području Republike Srpske propagandnim i zabranjenim materijalima širili nacionalnu, vjersku i rasnu mržnju i netrepeljivost“. Ne znam šta bi o ovoj spektakularnoj akciji imao da kaže vojvoda Ravnogorskog četničkog pokreta (inače najagilnijeg predstavnika multietničkog nevladinog sektora u RS honoriranog od aktuelnog zločinačkog režima), ali na osnovu „dokaznog materijala“ prikupljenog u akciji policajaca Dodikovog prvog pendreka Stanislava Ćađe doznali smo da su „neprijatelji režima“ u svojim domovima na području Bosanskog Novog i Bosanske Dubice ( gradova koji su, sjećamo se, u ratnozločinačkom zanosu Radovana Karadžića 1992. prvo temeljito etnički očišćeni od Bošnjaka a potom preimenovani u Novi Grad i Kozarsku Dubicu) posjedovali i tako opasne materije poput pc kompjutera, mobilnih telefona i inkriminirajućih cd-ova. Osim opreme imanentne samo prekaljenim teroristima i ubicama ( koju, by the way, po pouzdanim policijskim informacijama posjeduju čak i Dodikova unučad) nakon policijske akcije mogli smo doznati i još neke uznemirujuće činjenice. Tako su Nezavisne novine građevinara Željka Kopanje, pozivajući se na policijske izvore, objavile da je Hajrudin Dedić uhapšen zato što „živi na osamljenom mjestu do kojeg se dolazi uskim blatnjavim putem“ a Edhem Gaši zato „što je svakodnevno posjećivao lokalne džamije“. Tako je režim Milorada Dodika u policijsko-pravosudnu praksu uveo nove zakonske odredbe prema kojim Bošnjaci više nemaju mogućnost da žive „na osami“ ( daleko od SNSD-ovskog sjaja etnički očišćenih gradova u RS) i da „svakodnevno posjećuju džamije“. „Pa nismo ih mi rušili da bi Turci sad u njima svakog dana klanjali“, kao da iz haške ćelije laktaškog nacionalsocijalistu ohrabruje njegov politički guru alijas dr. Dragan Dabić.
U ČEMU JE ZAPRAVO FOL ILI U KOJEM GRMU LEŽI FAŠIZAM?
Posljednja „Kristalna noć“ u aranžmanu Dodikovog režima ne predstavlja ništa drugo nego fašistički pokušaj mafijaške hobotnice da na trenutak amortizira izvještaj američkog State departmenta o Bosni i Hercegovini u kojem su političari iz Republike Srpske optuženi za urušavanje i opstrukciju rada bh. institucija usljed čega je vladavina zakona u BiH dovedena u pitanje. Nakon što laktaški vožd i njegovi „psi režima“ ( razni, zločinom optočeni, vasići, simići, radmanovići, kusmukice, davidovići...) istupima u svojim medijima očigledno nisu, u očima SAD i EU, uspjeli amnestirati vlastitu ulogu u višegodišnjem rušenju međunarodno priznate članice Ujedinjenih naroda Bosne i Hercegovine, dodikovci su preko svoje policije krenuli u dokazivanje nedokazivog, da se, eto, i oni bore protiv „islamskog globalnog terorizma“. Hapšenje ljudi samo zato što su posjedovali mobilne telefone, kompjutere i što su „gotovo svakodnevno posjećivali džamije“, a uz to su i Bošnjaci koji imaju tu nesreću da žive na teritoriji Dodikove srpske Republike Srpske, predstavlja još jedan pouzdan dokaz da je aktuelna vlast u Republici Srpskoj duboko zaglibila u fasističko blato. U tom blatu Dodik i njegov režim imaju samo jednog neprijatelja- žive Bošnjake. O četnicima koji, načičkani pripadajućom zločinačkom ikonografijom, slobodno špartaju Dodikovim entitetom i prijete rijetkim preostalim i još uvijek od režima neprocesuiranim Bošnjacima, mafijaška hobotnica ne razmišlja drugačije nego što ih je svojevremeno tretirao Čiča Draža. Kao i 1992. na pola teritorije Bosne i Hercegovine Bošnjacima nije dozvoljeno da „svakodnevno posjećuju džamije“ i da žive na „osamljenim mjestima“, ali je zato sasvim normalno da u centru Banjaluke bude brutalno likvidiran svjedok Dodikovog kriminala pokojni Milan Vukelić i da za njegovo ubistvo nikada niko ne bude čak ni optužen. Istina, zbog Vukelićevog ubistva svojevremeno je pred kamerama republičkosrspkih gebelsovskih medija uhapšen (pa ubrzo pušten na slobodu) jedan Bošnjak koji živi, već pogađate, na prostoru Republike Srpske. Režim zna da su za sve uvijek krivi Bošnjaci, ti tradicionalni neprijatelji Dodkove mafijaške hobotnice. Oni su krivi i za Vukelićevo ubistvo, i za život „na osamljenom mjestu do kojeg se dolazi uskim blatnjavim putem“, i „za svakodnevno posjećivanje lokalnih džamija“, i za izvještaj State departmenta u kojem je do kosti ogoljena višegodišnja zločinačka politika rušenja Bosne i Hercegovine od kadrova SNSD-a... Kako je krenulo, Dodikovi mediji, policija i pravosuđe uskoro bi i za genocid u Srebrenici iz ljeta 1995. mogli optužiti Bošnjake. Dodik je doduše to i verbalno uradio, a šta će dalje biti...?
Kako rekosmo, ima tome i šest mjeseci, živimo u takvoj državi u kojoj je sve ono što se danas čini nemogućim već sutradan postaje izvjesno, a prekosutra nam je surova realnost. I više ništa neće biti Smrt fašizmu, sloboda narodu.
(zurnal.info)
Pet osoba, koje su jučer uhapšene na području Novog Grada i Kozarske Dubice u Republici Srpskoj (RS) zbog sumnji da imaju veze s vehabijskim pokretom u BiH, posle saslušanja puštene su na slobodu, potvrđeno je iz Ministarstva unutrašjih poslova RS-a (MUPRS).
Policija RS-a je saopštila da je jučerašnja akcija bila “jedna u nizu preventivnih aktivnosti koje policija RS-a provodi s ciljem suzbijanja potencijalno opasnih djelovanja po javnu bezbjednost”.
Na području Novog Grada (Bosanskog Novog) i Kozarske Dubice (Bosanke Dubice) juče je pretreseno šest objekata, a privedeni su Osman Kekić, zvani Abdul Aziz, Mirsad Crnalić, Ethem Gaši, Hajrudin Dedić i Semir Blagajčević. Prema pisanju banjalučkih medija, Osman Kekić iz dubičkog naselja Puhala, sumnjiči se da je vođa regionalnog ogranka vehabija na području Kozarske Dubice, Novog Grada i Prijedora, a da su ostali privedeni njegovi sljedbenici. Akcija je provedena i u selima Blagaj Rijeci i Urijanskim Brdima, gdje žive bošnjački povratnici. Tokom policijske akcije, kako prenose mediji, pretresene su kuće i automobili osumnjičenih, a zaplijenjena je izvjesna količina gasnih pištolja i vazdušnih pušaka, mobilnih telefona, računarske opreme, laptop i kućni računari. Mediji javljaju da je tokom pretresa pronađen i određeni broj noževa, mačeta, vehabijskih zastava i odjeće.
(Fena)

Kako upozoravaju u pismu, neusvajanje pravilnika od Vijeća ministara moglo bi prolongirati odluku Vijeća i Evropskog parlamenta o liberalizaciji viznog režima za BiH.
-Kako bi spriječili neželjene posljedice, podsjećamo i pozivamo Vijeće ministara da osigura postizanje dogovora o usvajanju Pravilnika prije 31. augusta, što je rok u okviru dijaloga o liberalizaciji viznog režima do kojeg BiH treba Evropskoj komisiji napismeno dostaviti ažurirane informacije, u obliku izvještaja, navodi se u pismu, saopćeno je iz Delegacije EU u BiH.
(Fena)

Kada se radi o ulasku u EU, BiH je ovom trenutku najmanje sedam godina iza Hrvatske, dvije godine iza Crne Gore, godinu dana iza Srbije i godinu i po iza Albanije. Svakim danom za BiH Brisel postaje sve dalji a jaz između nas i zemalja u okruženju dramatično se povećava.
Sve zemlje u regionu, izuzev Kosova koje je specifičan slučaj, ili su već zvanično kandidati za članstvo u EU ili su barem podnijele molbu za članstvo. Osim BiH.
BiH kaska i za Albanijom
Hrvatska je na pragu EU i do kraja godine trebala bi završiti pregovore o ulasku i onda joj ostaje samo da sačeka da pristupni sporazum bude ratifikovan u parlamentima zemalja članica.
Molbu za prijem u EU Hrvatska je podnijela još u februaru 2003. a status kandidata dobila u junu 2004. godine, što znači da je u poziciji u kojoj se danas nalazi BiH, Hrvatska bila prije više od sedam godina.
Makedonija, koja je molbu za prijem u EU podnijela u martu 2004. godine a status kandidata dobila još krajem 2005. godine tako je ispred Bih šest godina. Prije početka pregovora o članstvu u EU, Makedonija mora razriješiti spor oko imena sa Grčkom, što je jedina preostala prepreka.
Srbija je molbu za članstvo u EU podnijela u decembru prošle godine, Crna Gora u decembru 2008. godine, a Albanija u aprilu prošle godine.
Albanija je i SSP sa EU potpisala dvije godine prije BiH, u junu 2006. godine tako da je i ova nekada najsiromašnija evropska zemlja prestigla BiH.
Prvo gašenje OHR-a pa status kandidata
U međuvremenu BiH je jedina ostala na Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju SSP) potpisanom sa EU prije dvije godine, 16. juna 2008. godine. U suštini, SSP je prvenstveno o sporazumu o slobodnoj trgovini između EU i BiH koji formalno ne garantuje ulazak u EU, ali predstavlja neophodnu stepenicu na tom putu.
Bez obzira na najave domaćih lidera kako će i BiH, "koliko sutra" podnijeti zvaničnu molbu za prijem u EU, poruka iz Brisela je bila jasna, BiH ne može postati zvaničan kandidat za članstvo dok postoji OHR.
Kako je gašenje OHR-a odavno postalo ulog u lokalnim političkim nadmudrivanjima ,više niko sa sigurnošću ne može reći kada bi OHR trebao biti zvanično zatvoren, pa samim tim ostaje i potpuno neizvjesno kada bi BiH mogla dobiti status kandidata.
Ulazak u zvaničnu čekaonicu za EU, što je praktično status kandidata, nije samo pitanje formalne procedure već direktne finansijske koristi za zemlje kandidate.
Glavni pretpristupni fondovi EU, u kojima je na raspolaganju na desetine milijardi eura, postaju dostupni tek nakon sticanja statusa kandidata a u međuvremenu državama koje imaju samo potpisan SSP, kao što je slučaj sa BiH, na raspolaganju su tek "mrvice" iz ovih fondova.
Naravno, EU ovaj novac ne dijeli "onako" već za dobijanje para iz ovih fondova treba imati prije svega i kvalitetne projekte ali i efikasnu kontrolu utroška, kako bi se spriječilo da novac ne "ispari".
Kako BiH nije ni blizu pristupa ovim fondovima, nema razloga ni da se brine da li ispunjava ove kriterije jer ključni preduslov je ozbiljan obračun sa korupcijom u čemu se BiH do sada nije proslavila.
BiH se u međuvremenu pokazala nesposobnom da na vrijeme ispuni i puno jednostavnije uslove, koji su traženi da bi EU ukinula vize i građanima sa bh. pasošima.
Komšije trče a BiH tapka u mjestu
Lako je moguće da se uz ukidanje OHR-a i pitanje popisa stanovništva pokaže kao nepremostiva prepreka za razmatranje molbe BiH za prijem u EU, kada jednog lijepog dana ova molba bude upućena iz Sarajeva u Brisel.
I dok se aktuelna vlast u BiH rukovodi principom "jesmo za EU, ali da se oni prilagode nama", jaz između BiH i ostalih zemalja u regiji svakog dana postaje sve veći kako se ove zemlje približavaju Briselu a BiH uporno tapka u mjestu.
Čekanje da 27 država članica EU, gdje živi više od 500 miliona stanovnika, odustane od svojih principa i pravila mukotrpno građenih i usglašavanih 50 godina, da bi se "prilagodili" maloj i siromašnoj BiH, sa manje od četiri miliona stanovnika, moglo bi potrajati .
Ali našim političarima se ionako ne žuri, a jedina nepoznanica je koliko se žuri njihovim podanicima koji do sada nisu pokazali da im nešto naročito smeta zaostajanje BiH.
Ako već BiH ne želi da se približi EU, onda će se EU približiti BiH. Hrvatska bi za dvije godine mogla postati punopravna članica EU pa bi tako EU postala prvi "komšija" BiH, a ubrzo zatim "šengenski zid" bi stigao na granice BiH, što nije nužno dobra stvar za građane BiH.
(zurnal.info)

Godina je 1993., ljeto sa dosta kiše, i blata - njega posebno pamtim. Ratovanje u Sarajevu je ulazilo u svoju morbidnu kolotečinu – dva dana linije, dan odmora, dan pripravnosti, pa linija... Beznađe je bilo prošarano granatama, besmislom, lošim vijestima... Vjerovali smo da smo one najgore davno čuli i da nas ništa ne može iznenaditi. Odjek granata koje obasipaju grad i permanentni osjećaj da se život (i smrt) odvija na samoj borbenoj liniji, činili su da čovjek izgubi pojam o bitnom i nebitnom, da mu otupi osjećaj za stvarnost. U tom bunilu teško je prepoznati šta se zaista dešava a šta si, ustvari, čuo da ti se dogodilo. Vijesti o novim “slobodnim teritorijama” dolazile su u paru sa informacijama o “izgubljenim gradovima”. Jedna od takvih sačekala nas je na povratku sa “linije”. Obaviješteni smo da pada Igman ali da ”naši uzvraćaju”. Tradicija da loše vijesti uvijek dolaze prije još gorih ni ovaj put nije bila narušena: traže se dobrovoljci koji će čuvati novoosvojene linije na Igmanu. A kako dobrovoljaca nikada nije dovoljno i da ne bi bilo nepravde, određeno je da ide cijeli vod. Odluka je, vjerovatno, već ranije bila donesena, ali je ovako svima lakše. Pušteni smo da odemo kućama, tek da uzmemo stvari i pozdravimo se sa svojima. Polazak je tačno za dva sata i nikoga se neće čekati. Niko nije zakasnio, ni Aco, ni Dejo, ni Vaso, ni Bero, ni Dragan... Spremni su da idu na Igman, pa čak i da poginu. Žele spriječiti agresore da naprave dvostruki prsten oko Sarajeva. Padom Igmana grad bi bio definitvno ugušen. Nestao bi glavni grad države za koju su se borili. Objekat doduše nije zvanično pušten u promet, ali kome je do ceremonije. Čast prvog prolaska neki od njih su platili jedinim tenama ili cipelama. Ostale su u dubokom glibu butmirskog blata. Polubosi, a još oskudnije odjeveni, mimoilazili smo se sa narodom koji je bezglavo išao prema okruženom Sarajevu. Stada ovaca i krda krava, a neki se kunu da su vidjeli i svinje, tumarala su po livadama duž igmanskog puta. Što zbog kiše, što zbog stida, a nije falilo ni straha, hodali smo spuštenih glava, gledajući ispred sebe. I oni koji idu na Igman i oni što se spuštaju prema Sarajevu. I oni što idu u rat i oni što bježe.
Naravno, ovih prvih je bilo neuporedivo manje, ali dovoljno da oko Sarajeva ostane samo jedan obruč. I malo njih je bilo u masi onih koji su 17 godina poslije, jednako pognutih glava, slušali kako im prvi čovjek Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini drži hutbu. Njih nije bilo na ceremoniji kojom se obilježava uspjeh Armije BiH, legalne i legitimne vojske tada još uvijek sekularne RBiH. Nije tamo bio ni Aco, ni Dejo, ni Vaso, ni Bero, ni Dragan... Aco je u Australiji, Dejo u Kanadi, Bero u Vojvodini, Vaso ko zna gdje, Dragana sam zadnji put vidio prije par godina, nema posla, ima stan i ne želi da ostane “baš bez svega”. Ovo nije više njihova domovina.
A i da su ovdje niko ih ne bi zvao jer je skup “Odbrana BiH-Igman 2010” ustvari vjerska manifestacija. Tu se ne obilježava odbrana Bosne i Hercegovine, sekularne države, izgrađene na principima ZAVNOBiH-a. Nije to bila ceremonije koja veliča odbrambeni rat sekularne države, nego jedan od brojnih poligona gdje oni koji su po Maleziji širili istinu o Bosni dok je padao Igman drže vaz i predstavljaju Novu Bosnu i Hercegovinu. Na tom Igmanu, ispod ratnih armijskih zastava ne sjede branioci Bosne i Hercegovine. Tamo vrhovni vjerski poglavar kroji državu po nekim novim mjerama. Ne, nije to više ona BiH za koju se govorilo da nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska nego i srpska i hrvatska i muslimanska. Sada se kroji Bosna i Hercegovina koja će biti malo muslimanska, malo hrvatska i malo srpska. Svega pomalo a Bosne nimalo. Bit će to Bosna sa šarama malezijskog tigra sa Kovača.
(zurnal.info)


Plate i administrativni troškovi zaposlenih u administraciji, u BiH će ove godine progutati gotovo polovicu ukupnih budžeta u BiH. Više nego brojna administracija građane će ove godine koštati 3,19 milijardi maraka što je 47,1 posto iznosa ukupnih budžeta u BiH, od države, preko entiteta do kantona, pokazuju rezulati najnovijeg istraživanja nevladine organizacije ALDI BiH pod nazivom "Monitoringom javne potrošnje do efikasne vlade".
Samo za plate i naknade administracije, bez pratećih administrativnih troškova, na svim nivoima vlasti ove godine morat će se izdvojiti 2,5 milijardi maraka, što je više od trećine ukupnih budžeta u BiH koji su za ovu godinu planirani u iznosu od 6,78 milijardi maraka.
Za razliku od ostatka svijeta, gdje su vlade suočene sa žestokom ekonomskom krizom radikalno rezale troškove za plate javne adminsitracije, što kroz drastična smanjenja plata ili masovna otpuštanja desetina hiljada činovnika, činovnici u BiH pokazali su se kao vrsta imuna na ekonomsku krizu, makar to bila i najveća kriza u poslednjih 70 godina.
NEMA KRIZE ZA ČINOVNIKE
Na plate i naknade zaposlenih u javnoj administraciji u BiH u ovoj godini biće potrošeno 826 miliona maraka više nego u 2006. godini, koja je iz današnje perspektive, bila "zlatno doba" kada su budžeti bili prepuni novca koji se slivao u budžete nadmašujući očekivanja. Sasvim logično se nameće pitanje koliko bi novca onda administracija potrošila na sebe da nije došlo do krize.
Iako su vremena teška zaposleni u administraciji u BiH ipak se uspješno odupiru udarima krize, pa je prosječna plata zaposlenih u javnoj upravi u BiH u maju bila 1.092 marke, što je znatno iznad prosječne plate u BiH koja je u istom mjesecu iznosila 795 maraka. Istovremeno, zaposleni u građevinarstvu morali zadovoljiti sa prosječnom platom od 565 maraka, pokazuju podaci Agencije za statistiku BiH.
Kako su apetiti administracije nezasiti, a novca nema dovoljno, nije preveliko iznenađenje da nakon što se podmire plate činovnika ne ostaje previše novca za ostale namjene.
PLATE VAŽNIJE OD INVESTICIJA
Za javne investicije, koje su jedino efikasno sredstvo za ublažavanja posljedica krize i najbolji način za upošljavanje domaćih kompanija i radnika, u ovoj godini u budžetima je planirano tek 209 miliona maraka što je 2,9 posto iznosa ukupnih ovogodišnjih budžeta u BiH.
U odnosu na sumu koja se izdvaja samo za plate javnih službenika ovo je zaista smiješna cifra i najbolji pokazatelj koliko je domaćim vlastima zaista stalo do domaće ekonomije i smanjenja nezaposlenosti koje tako rado pominju u ovo predizborno vrijeme.
To što bi se novac izdvojen za javne investicije, osim što bi omogućio život od vlastitog rada zaposlenim u domaćim kompanijama, ponovo direktno ili indirektno vratio u budžet, penzione i zdravstvene fondove, za vlast je nedovoljno snažan argumenat.
Apetitima domaće administracije nikakvu smetnju nije predstavljala ni činjenica da su planirani ovogodišnji budžeti u BiH više spisak želja nego stvaran pokazatelj raspoloživog novca.
"RUPA" U BUDŽETU O 756 MILIONA MARAKA
Problem je što su planirani rashodi svih budžeta u BiH 6,7 milijardi maraka, dok su očekivani prihodi manji za 756 miliona maraka, koliko nedostaje da bi se ispunila sva obećanja budžetskim korisnicima. Naravno, spasonosno rješenje koje pronašla aktuelna vlast je vrlo jednostavno, uzećemo kredit od MMF-a o čijem vraćanju ćemo razmišljati kasnije.
Varijanta da bi se možda ukupni budžetski troškovi mogli smanjiti, odnosno da bi se moglo potrošiti samo onoliko koliko realno ima novca u budžetu, izgleda nikome nije pala na pamet. Razlog je vjerovatno što bi u tom slučaju posljedice kresanja budžetskih troškova administracija osjetila puno jače na vlastitoj koži.
Konačan rezultat je da BiH dovodi sebe u situaciju da se dodatno zadužuje, ali ne zato da bi tim novcem pokrenula ekonomiju i zaposlila domaće radnike, već da bi se nahranio ogromni administrativni aparat i očuvao kakav-takav socijalni mir do izbora 3. oktobra.
Bez obzira na to ko pobijedi na izborima, vrlo brzo će se morati suočiti sa` problemom prevelike i preskupe administracije koja guta gotovo polovicu budžeta. Nedostajući novac za troškove adminsitracije ne može se beskonačno obezbjeđivati novim zaduživanjima jer pozajmljeni novac prije ili kasnije morat će se vraćati, a na žalost činovnika, otplata ino-dugova ima prednost čak i nad platama administracije.
(zurnal.info)

Legenda kaže da su onoga davnog ljeta 1389., kad je stigao glas da su srpski vitezovi na Kosovu polju zaustavili turski ulaz u Europu, u čast vojske cara Lazara i njegovih saveznika dugo zvonila zvona pariske crkve Notre Dame. Šest stotina dvadeset i jedno ljeto kasnije, opet kršćanskom Europom zbog Kosova odjekuju zvona.
Što to zvoni u gori zelenoj - pita se narodni pjesnik nakon šest vijekova - al mobilni, al zvona zvonika? Da j' mobilni, već bi se javio, da su zvona, već bi odzvonila; nit mobilni, nit zvona zvonika, nego obraz srpskog predsjednika; nit mobilni, nit pariska zvona, nego šamar ruskoga Gazproma.
Odzvanja tako već dva dana kršćanskom Europom šamar što ga je predsjednik Srbije Boris Tadić dobio od ruskog energetskog diva, nakon što je na sastanku sa bugarskim premijerom Bojkom Borisovom iznio zanimljivu zajedničku srpsko-bugarsku inicijativu da balkanska trasa famoznog plinovoda Južni krak u Srbiju uđe kod Dimitrovgrada, umjesto preko Zaječara, za što se zalaže Uprava ruskog Gazproma. Trasa preko Dimitrovgrada, prema Tadićevim riječima, bila bi mnogo praktičnije rješenje za Srbiju, jer bi omogućila lakšu gasifikaciju zemlje.
- Što su pričali predsjednik Srbije Boris Tadić i bugarski premijer Bojko Borisov, ne želimo komentirati. To su njihove želje - odgovorila je već sutradan Uprava ruskog giganta. - Odluka o pravcu Južnog toka zavisit će isključivo od tehničko-ekonomskih osnova, odnosno studije izvodljivosti na kojoj se radi. Naravno, u utvrđivanju konačne trase uzet će se u obzir i mišljenje Srbije, ali konačni prijedlog dat će Gazprom.
Zvučnim šamarom završila je tako predsjednikova bitka za Kosovo, koja bi se dala sažeti u jednu rečenicu: žrtvovao Tadić Srbiju za Kosovo, pa ostao i bez Kosova i bez Srbije.
Za milost Majčice Rusije i njeno pokroviteljstvo nad veličanstvenom pravnom bitkom za Kosovo, Tadićeva je vlast potpisala vazalni ugovor sa ruskom oligarhijom: nosivi stup srpske ekonomije, Naftnu industriju, prodala je Gazpromu za cijenu veznog reda Barcelone, i kao svi naivci što su šiljili kurac - ja se izvinjavam zbog izraza, ali je srpski - javljajući se na razne enlarge-your-penis spamove na Internetu, ostala na kraju kratkih rukava, dakle kratka i u džepovima i u gaćama.
Na kraju te avanture, iako pojačana pouzdanim ruskim igračima, Srbija u sudačkoj nadoknadi ne samo da nije zabila počasni gol, već je pred Međunarodnim sudom pravde primila i šesti, Kosovo je jednom za svagda izgubljeno, ali Boris Tadić i njegov vjerni sancho panza Vuk Jeremić i dalje bauljaju po svijetu kao kokoši bez glave, pozivajući vlasti Lažne države Kosovo na dijalog i pregovore, svodeći se na mjeru takozvane Vlade SAO Krajine u izbjeglištvu, opskurnog zemunskog društva koje je i danas spremno na dijalog s hrvatskim vlastima i pregovore o planu Z-4.
Sve tako bauljajući po kokošinjcu, nisu Tadić i Jeremić ni primijetili da su u međuvremenu, potpuno koncentrirani na bitku za Kosovo i historijski boj na polju međunarodnog prava, tiho i neprimjetno izgubili i samu Srbiju.
Sjetili se, naime, Tadić i Jeremić u pauzi bitke za Kosovo da valja nešto raditi i u Srbiji - eto taj Južni krak, recimo, ne bi bilo loše da ide po sredini Srbije, lakše će biti dovesti plin i u Niš i u Prištinu - pa otišli u Sofiju da se dogovore sa Bugarima. Kad u povratku, imaju što i vidjeti, na srpskoj granici kod Dimitrovgrada umjesto table "Srbija" stoji tabla "Gazpromestan", a u kućici pod tablom - Rus. Pravi pravcati Rus, pogolemi rmpalija u uniformi Gazproma, energetski div od čovjeka.
- Kuda vas dvojica? - obratio im se div perfektnim ruskim baritonom.
- U Srbiju - veselo će Boris Tadić.
- U Srbiju?! - nasmijao se grmalj. - Što ćete vi tamo?
- Pa ja sam predsednik Srbije - zamuca Tadić. - A ovo je moj ministar spoljnih poslova.
- Tu sam, dole - dovikne Jeremić, mašući pasošem pod nosom Gazpromovom graničaru.
- Malo gledamo teren za ovaj, kako se zove, Južni krak - objasni Tadić.
- Južni krak? To vam je gore, kod Zaječara - odgovori Rus sumnjičavo mjerkajući neobičan par.
- Ma znamo, nego baš nešto mislimo - zamuca predsjednik Tadić - ako bi išao ovuda, pa da lakše pacifikujemo Kosovo.
- Predsednik je hteo da kaže "gasifikujemo" - ispravi ga onaj glasić.
- Ko to govori? - zabrunda Rus.
- Ja sam, ja sam. Tu, dole.
- Vidite... - s vidljivom dosadom u dubokom glasu vrati im Gazpromov graničar pasoše - to su vaše želje.
- Ma da, naravno, nego samo naglas razmišljamo - pravdao se Tadić.
- Gospodine - podigao je glas rmpalija: Odluka o pravcu Južnog toka zavisit će isključivo od tehničko-ekonomskih osnova, odnosno studije izvodljivosti na kojoj se radi.
- Pošteno - čulo se odozdo.
- Naravno, u utvrđivanju konačne trase gasovoda uzet će se u obzir i mišljenje Srbije - izrecitirao je Rus, a onda se unio Tadiću u lice: Ali konačni prijedlog, to vam je valjda jasno, dat će Gazprom.
- Vrh, brate - podigao je Tadić desni dlan: Baci kosku.
E sad, je li stvar bila u tome da energetski div nije znao što znači "gimme five", na srpskom "koska", ili je naprosto promašio Tadićev dlan, historijska je zagonetka. Tek, Boris Tadić se u Beograd vratio s crvenim otiskom ruke na obrazu, a šamar je zvonio sve od Dimitrovgrada do Pariza.
Dvije i pol godine od osamostaljenja Kosova Tadić i Jeremić uvjeravaju tako Srbiju kako se nalazi pred historijskim raskršćem - Europa ili Kosovo; dvije i pol godine uvjeravaju oni Srbiju da za njih dileme nema i da u tom nepoštenom izboru radije biraju Kosovo, da bi dvije i pol godine kasnije ispalo da je Srbija bila zapravo pred izborom Srbija ili Kosovo. I da je izabrala, jasno, Kosovo.
Računi za rusko savezništvo stigli su tako na naplatu. U ovom trenutku, Srbija na vlastitom tlu ima točno onoliko suvereniteta koliko i na Kosovu: za mišljenje o trasi Južnog kraka Beograd se pita otprilike koliko i za prodaju kosovskog Telekoma.
- Sticajem društvenih okolnosti ovaj veliki jubilej Kosovske bitke dogodio se u godini u kojoj je Srbija, posle mnogo godina, posle mnogo decenija, povratila svoj državni integritet! - govorio je na sad već tako davni Vidovdan 1989. Slobodan Milošević, na velikoj pozornici na Gazimestanu, najavljujući one svoje "oružane bitke".
Dvadesetak godina kasnije, sve su oružane bitke izgubljene, Srbija je "posle mnogo decenija" izgubila svaki svoj "državni integritet" na Kosovu, Boris Tadić i Vuk Jeremić ostali su sami na pustom Kosovu polju, a spomenik srpskim junacima pod kojim je 1989. Milošević održao svoj čuveni govor danas čuva policija Republike Kosovo. Onaj pak znameniti logotip, stilizirano okruglo "600 G" na bini iznad voždove glave, u ove se dvije decenije nekako neprimjetno preobrazio u stilizirano okruglo slovo G, pa tek kad se čovjek malo odmakne, vidi da je to zapravo logotip ruskog Gazproma.
Srbi su tako u bici za Kosovo možda izgubili Srbiju, ali Tadić i Jeremić će - nemojte uopće sumnjati u to - već sutra od Međunarodnog suda pravde zatražiti ocjenu legalnosti ugovora o prodaji Naftne industrije Srbije.
Ili su to barem njihove želje. Konačni prijedlog - shvatili ste - dat će Gazprom.
(nezavisne.com/zurnal.info)

Ugrožavanje temeljnih vrijednosti demokratskog društva, dolazilo ono od vjerskih ekstremista koji sekularizam proglašavaju zločinom i zagovaraju islamsku državu u BiH ili od finansijskih talibana, koji su zarad profita u koga jedino vjeruju spremni na sve, se ne smije tolerisati
Sofisticirani totalitarizam kvazidemokratskih vlasti u tranzicijskim vukojebinama, poput tamnovilajetske, temelji se na proizvodnji pristanka svojih podanika na njega.
PROSTITUCIJA IZA NACIONALNIH TARABA
Kriminalizacija kompletnog društva (odnosno, njegovih najširih slojeva) i masovno korumpiranje vlasti svojih građana ključne su poluge tog procesa.
Od ratnog uvlačenja mase u sitne krađe i zločine, programiranog kao sigurna barijera postavljanju neprijatnih pitanja vlastodršcima, o njihovoj mega pljački, ratnom profiterstvu i zločinu protiv čovječnosti (jer, u situaciji u kojoj smo svi lopovi, razlika između nas više nije suštinska, etička, nego tek u „sposobnosti“ – neko krade krave i televizore ili drva iz šume, a neko milijarde humanitarne pomoći i kompletne fabrike), do budžetskog plaćanja odanosti čitavih slojeva stanovništva (koje se zaražava sebičnošću, društvenom neodgovornošću, pohlepom i nezainteresovanošću za drugog – „Daj ti meni, a za ostale me zaboli...“ filozofija je koju je vlast uspjela proširiti na kompletno društvo). Savršeni je to mehanizam koji potencijalne kritičare i prevratnike pretvara u saučesnike, te ključne protivnike uvođenja pravne (& pravedne) države. A sve pod licemjernim zajedničkim sloganom o odbrani nacionalnih interesa.
U tu sliku uklapaju se i „pravni subjekti“ (firme, organizacije, institucije,...) koji sitno (i manje sitno) kršenje zakona, koje je vlast, sračunato učinila obaveznim dijelom preživljavanja (da bi ih u nastavku mogla ucjenjivati i kontrolisati) ili trku za profitom, u poremećenom suicidalnom sistemu u kome je glavni poslodavac opet vlast, plaćaju (u redovnim ratama) služenjem interesima svog najznačajnijeg poslovnog partnera.
ZLOČIN BEZ KAZNE
U tom svjetlu treba posmatrati i čitavu seriju skandala, u vidu zabrana i skidanja plakata nekih nevladinih organizacija i udruženja građana (što je tek vrh ledenog brijega neprihvatljivih aktivnosti te kompanije!), koji je ovdašnjoj javnosti priredila firma Europlakat (a o čemu smo već ranije pisali – pogledati na:
http://zurnal.info/home/index.php?option=com_content&view=article&id=1121:samir-estan-europlakita&catid=54:samir-sestan&Itemid=124).
Kapitalistički makijavelizam i hladna tržišna logika, rukovodstvo te firme doveli su do zaključka da je u zemlji kao što je Bosna i Hercegovina ne samo moguće, nego i finansijski isplativo dezavuirati demokratiju i pravnu državu, kad god je to u interesu vladajuće oligarhije.
I da to ne proizvodi nikakve(!), a pogotovo ne pravne posljedice po firmu i njene čelne ljude.
Umjesto preciznog regulisanja prava i obaveza firmi čije aktivnosti mogu imati uticaj na javno mnijenje, te optužbi za narušavanje ustavnog poretka i drakonskih kazni (sve do zabrane daljnjeg rada firme i smještaja u KP domu Zenica za odgovorne) koje bi trebale da budu opomena svima koji se misle usuditi na slična (ne)djela, na djelu je potpuno sistemsko ignorisanje pravnog nasilja i antidemokratske djelatnosti.
Najnoviji slučaj, sa zabranom plakata Centra za humanu politiku (koji je na ponovno predizborno potenciranje priče o nacionalnom, uzvratio proglašavanjem penzije od 160 KM nacionalnom sramotom, a kriminala i korupcije u političkim vrhovima i opstrukcije euro-integracija nacionalnom izdajom – što je, izgleda, pogodilo neke krugove u RS), ukazuje na namjeru Europlakata da utiče na predstojeće izbore (pri čemu nikako ne treba zaboraviti da mi vidimo samo vrh ledenog brijega manipulacija, zloupotreba i ataka na građanska prava i slobode, koje ta firma vrši).
KOJA JE SLIČNOST IZMEĐU NAOMI KEMBEL, ČUVARA U LOGORIMA SMRTI I ZAPOSLENIH U EUROPLAKATU
Europlakat se tako, svojevoljno, pretvorio u oružje vladajuće oligarhije. Postavši dratičan primjer služenja političkim moćnicima, nauštrb interesa građana, a zarad uskih poslovnih interesa kompanije.
Pritom je jasno da u temelju njegovog djelovanja nije politika (čak su, da bi stvar bila autentično bosanski komična, u tri najpoznatija dosadašnja skandala, štitili svaki put političke moćnike iz drugog konstitutivnog naroda). On se samo okreće prema izvoru moći i novca. I ponaša u skladu sa postavljenim pravilima. Što ga, naravno, ne amnestira od odgovornosti. Jer, nastranu tržišni fašizam i proždrljiva logika kapitala i ovdašnja poremećena stvarnost, ljudska bića imaju sposobnost izbora. Na konkurs za čuvara koncentracionog logora u nacističkoj Njemačkoj, iako je bilo dobro plaćeno „radno mjesto“ jednostavno se nisi morao prijaviti. Ili – kao što to ovih dana pokušavaju na sudu objasniti Naomi Kembel – ne uzimaju se dijamanti iz ruku diktatora, do lakata umrljanih krvlju.
Veza između kapitala i politike, naravno, nije ovdašnje otkriće. Ona postoji oduvijek i svugdje (što ne znači da je se treba prihvatiti kao normalnu, naprotiv). I o međuovisnosti politike kapitala i medija (odnosno, svih kreatora javnog mnijenja) mnogo se priča na prostoru ex-Jugoslavije. Ali ovako drastičan, otvoren, primitivan primjer cenzure i ugrožavanja elementarnih načela demokratije i pravne države, naprosto je nezabilježen. Mada i sasvim u skladu sa nivoom političke kulture u zemlji.
U Europlakatu su, očito, zbog političke težine onih koje štite, do te mjere uvjereni u svoju nedodirivost (ili, dodikovskim rječnikom: da ih svi kritičari mogu povući za neku stvar) da ne osjećaju potrebu ni da skrivaju to što rade i smišljaju neke nemušte formulacije, tipa „tehnički problemi“ itsl. nego svoje nasilje provode otvoreno. Čak prijeteći žrtvama.
NEMA NIŠTA GORE NEGO KAD JE KASNO
Reakciju vlasti, koja bi ovo trebala sankcionisati, teško da ćemo dočekati. A ukazivanje na činjenicu da se posljednji skandal događa u RS, u cilju zaštite režima verbalnog teroriste i potencijalnog „pacijenta“ jal' klinike na Sokocu jal' hipotetičkog „Tribunala za bivšu Bosnu i Hercegovinu“, kratkovidi je kretenizam. Jer je problem preozbiljan da bi ga „potrošili“ na naše uobičajene nacionalno-političke obračune.
Problem je u našem pristajanju na ulogu zbunjenih. U vlastitoj korumpiranosti, komformizmu, pa čak i u kukavičluku. Koji čitavo ovo vrijeme i održava ovakav sistem i mafiju na vlasti. Problem je što je to uvijek nečiji tuđi a ne naš problem. A kad je naš, e onda je onim drugima tuđi. I što je, kad svi shvate da je to ipak zajednički problem, najčešće, kasno.
Ugrožavanje temeljnih vrijednosti demokratskog društva, dolazilo ono od vjerskih ekstremista koji sekularizam proglašavaju zločinom i zagovaraju islamsku državu u BiH ili od finansijskih talibana, koji su zarad profita u koga jedino vjeruju spremni na sve, se ne smije tolerisati.
Stoga je jedini pravi odgovor žestoka reakcija nevladinog sektora i medija. I istovremeni pritisak i na firmu koja krši Ustav i na vlast koja to ne samo toleriše nego otvoreno podržava, podstiče ili čak zahtjeva.
Sve dok se problem ne riješi. I mogućnost ovakvih manipulacija i zloupotreba, jednom za svagda, ne isključi.
(zurnal.info)

Nadzorni odbor Žitozajednice BiH i direktori najznačajnijih firmi iz mlinsko-pekarske djelatnosti s teritorije Federacije BiH ocijenili su da je visoki rast cijena pšenice na svjetskom tržištu dodatno ugrozio ekonomski položaj prerađivača pšenice i proizvođača pekarskih proizvoda te da je nužno povećanje cijena brašna i hljeba u skladu sa porastom cijene pšenice
U saopćenju Žitozajednice BiH se ističe da je cijena pšenice u okruženju dostigla nivo od 190 eura po toni, što predstavlja rast od 58 posto u posljednjih nekoliko dana, dok su na evropskim berzama cijene pšenice dostigle nivo od 240 eura po toni.
Ističe se da su mlinari na uvoz pšenice primorani zbog toga što domaća proizvodnja ne može zadovoljiti potrebe BiH te što su izostale adekvatne mjere državnih organa.
- Imajući u vidu sve ove činjenice, predstavnici mlinsko-pekarske industrije smatraju da su proizvođači iscrpili sve unutrašnje rezerve te da je nužno povećanje cijena brašna i hljeba u skladu sa porastom cijene pšenice. Konkretne odluke donijet će članice Žitozajednice u svojim nadležnim organima i blagovremeno o tome obavijestiti javnost, saopćeno je iz Žitozajednice BiH.
(Fena)

Plakati sa natpisom „ penzija 160 KM, nacionalna sramota“ , s kojima je Centar za humanu politiku iz Doboja započeo predizbornu kamnpanju u Republici Srpskoj, konkretno u Prijedoru, Bijeljini i Banjoj Luci ekspresno su zabranjani i skinuti sa bilborda. Razlog zbog čega su plakati koji nose poruku stvarnih problema građana BiH skinuti nije jasan ni direktoru Centra za humanu politiku Momiru Dejanoviću.
Naime, radi se o seriji plakata koji će se pojavljivati u gradovima širom Bosne i Hercegovine, a koji govore o temama i problemima koji u izbornoj godini ignorišu većina političkih partija.
-Mi smo „sporne“ platake postavili širom Bosne i Hercegovine, i oni sadrže suštinsku problematiku, ispisanu na neuvredljiv način. I zaista je zanimljivo zašto je baš ovaj plakat sporan vladajućoj strukturi. Razgovarao sam i s nadležnim u tim gradovima, ali na kraju dobijem odgovor u smislu “bolje da te plakate ne postavljate, stavite neke druge“ i slične odgovore-kaže Momir Dejanović.
On dodaje da se kampanja ne odnosi samo na Republiku Srpsku, nego se provodi na cijeloj BiH.
- Mi smo plakate postavili i u Mostaru, Sarajevu, Tuzli...i zaista ne vidim razlog zbog čega oni ne bi bili i u Bijeljini ili Banja Luci ili bilo gdje drugo u BiH, jer se zaista radi o suštinskim problemima- smatra Dejanović
Na početku mandata sadašnje vlasti najniža penzija u RS iznosila je oko 30 posto prosječne plate i oko 6 posto predsjedničke, poslaničke, premijerske, ministarske ili direktorske plate, a na kraju mandata samo 20 posto prosječne plate i jedva 3 pocenta od predsjedničke, poslaničke, premijerske, ministarske ili direktorske plate.
(zurnal.info)

HIMNA
Riječ himna potiče od grčke riječi koja označava pjesmu ili hvalospjev. Istinski je tužno, prije svake utakmice, gledati naše sportaše kako šute k'o zaliveni dok traje melodija bosanskohercegovačke himne. Imam utisak da bi svi bili do 50% uspješniji da ih u sportske okršaje uvodi pjesma koju mogu pjevati zajedno sa publikom. Ovako, himna nam je kao i država. Eto, ko nešto i postoji, ali o tom se ne može pjevati hvalospjev. Zbog toga ispaštaju oni koji su najmanje krivi, publika i sportaši, običan narod, reklo bi se, kmetovi i gladijatori.
QATAR
Ti slabašni momci održali su nam lekciju iz kombinatorike. Do 75. Minute utakmice imali su posjed lopte od 60 %. Možemo pričati da im je penal poklonjen, ali ne možemo reći da ga nisu zaslužili. Da su tjelesno snažniji razbili bi nas bez problema. Ulazili su često u opasnu zonu, ali završnica im nije jača strana, srećom po nas.
BRUNO METSU
Već dugi niz godina „veliki bijeli vrač“ drži nogometne lekcije puno razvikanijim trenerima, a i ekipama redovito jačim od onih koje on vodi. Sjetite se kako je 2002. sa Senegalom posramio, tada aktualne svjetske prvake, Francuze. Qatar je dokaz da čovjek očito zna posao. Posložio je ekipu od izdržljivih brzih momaka, kojima za neki veći iskorak nedostaje tjelesna snaga, ali momaka koji znaju igrati nogomet i jasno se drže sustava i ideje koju im je Metsu usadio.
Priča kaže da je Francuze dobio tako što je danima senegalskim igračima puštao video projekcije, koje su isključivo bile kompilacija slabih strana Francuskih igrača, bez da ih je ijednog trena upozoravao na dobre strane istih igrača. Pravi fakinski psihološki trik. Njime je ubjedio Senegalce da mogu dobiti Francusku. I stvarno, ljudi su u utakmicu ušli bez respekta i dobili je bez većih problema.
Metsuova povezanost sa senegalskim narodom svoj vrhunac je dosegla kad se oženio muslimankom i prešao na Islam. Uzeo je ime Abdul Karim, ali mu je nadimak ostao isti. Metsu je i dalje Veliki bijeli vrač.
IGRA K'O HIMNA
Što je ovo, Safete!? Bez ideje, bez jasne koncepcije, bez agresivnosti, motiva, bez ičega. Tako je izgledala igra naše reprezentacije na Grbavici. Čista katastrofa. Bojim se da je Safet već dokazao da nema kapacitet za selektora ove iznimno nadarene generacije. Ghanu smo dobili uz puno sreće i na krilima dobrih igara iz prethodnih kvalifikacija, opet bez ikakve igre, na genijalnost Pjanića. Utakmice protiv Švedske i Njemačke ne treba ni spominjati. To su bila još dva koraka unazad za našu ekipu. I onda je došlo OVO od sinoć. OVO je naziv za ONO što smo mi igrali protiv Qatara. A to teško itko može objasniti i opravdati. OVO, odnosno ONO, ne pravda izostanak Rahimića. Qatar je ipak niža kategorija. Ali uz ovakvo vođenje reprezentacije i mi ćemo završiti u toj kategoriji taman kad smo se ponadali da dalja putanja može biti jedino uzlazna. Prosto mi dođe da žalim za Ćirom Blaževićem. Iako, simpatičan mi je čovjek taj tihi, meki Pape. No, kao trener, očita truba. Već vidim da će nam svima pojesti i ovo malo živaca što nam je ostalo nakon svih tlačitelja i neznalica. Ne znam što se može promjeniti u narednom periodu, ali ako ovako nastavimo ovo će biti naša najjadnija kampanja za neko veliko natjecanje. Igrači su potpuno izgubljeni, nemotivirani, očito je da nema jasne osnovne koncepcije, a kamoli nekakvih rezervnih rješenja u sustavu. Par akcija koje smo odigrali bile su plod jen-dva, malonogometne, ulične filozofije. To nije plod koncepcije već trenutak inspiracije pojedinca.
Malo nade budi i maštu raspaljuje činjenica da je na tribinama Grbavice bio Vahid Vaha Halilhodžić. Možda je došlo vrijeme za njegovu diktaturu. Iako, on nije neozbiljan čovjek, koji bi u posao ušao znajući da upravo ovakva situacija i ovakva igra najviše pogoduje onim neljudima iz NFS BiH. Oni su zaslužni za stanje konstantnog raspada, koje im savršeno odgovara, jer gdje je red i rad tu za njih sigurno nema mjesta.
Treba primijetiti da se Džeko sve više gubi i da je mislima negdje izvan terena. Miske nije onaj stari kao da mu se više ne da mučiti za gomilanje poraza. Pjanić je siguran dobitak. On je motiviran do neba i lagano sazrijeva. Mujdža me nije ubjedio da je rješenje, ali bolje od njega nemamo kad smo se već nonšalantno odrekli Berberovića. Mravac definitivno ne bi trebao imati mjesta u ovoj ekipi, kao ni Pandža. Medunjanin se sve više nameće kao ozbiljan kandidat za važniju ulogu od ove koju je do sada imao. No, na stranu navijačke opservacije, neki bolji trener sigurno od ovog materijala može složiti ekipu sposobnu da se nosi sa najvećima bez ikakvih kompleksa. I mi trebamo Metsua, ili slijedi sigurna blamaža, osim ako, nešto, jebiga.
Samo je jedna stvar u svemu sigurna. Ako je sinoćnja igra reprezentacije odraz stanja i atmosfere u državi to znači da je stanje 1:1, nerješeno.
(zurnal.info)

Mislio sam da ovo nikada u životu neću morati reći ali za dobro svih građa i poštene inteligencije u Bosni i Hercegovini, najbolje bi bilo da Safet Sušić ode sa mjesta selektora bh. nogometne reprezentacije. Prije nego što bude kasno za bilo što. Iako svi simptomi pokazuju da virus uzima svoj danak, možda još imamo šansi za izlječenje.
Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine koju vodi neosporno najbolji fudbaler rođen na ovim prostorima, jednostavno ne valja. Tačnije, kvalitet igre koju ovi momci pružaju otkako je Ćiru zamijenio Pape ne bi zadvoljio ni ukuse prosječnog gledaoca utakmica bh. Premijer lige. A oni koji to prate znaju koliko su niski njhovi kriteriji.
ZAŠTO NE VALJA REPREZENTACIJA? Zato što je Safet Sušić umislio da zna selektorski posao. A ničim to još nije dokazao. Nije se još potvrdio ni kao trener, a kamo li kao selektor. Reprezentacija pod njegovom komandom skoro je identična onoj koja je igrala kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo, samo što još i ne znaju igrati. Nema novih imena, nema eksperimenata, nema taktičkih zamki..., osim ako ovakve igre u prijateljskim susretima nemaju za cilj zavarati protivnika.
Nedostatak taktike se vidi i po kretanju igrača. Više su Misimović i Pjanić smetali jedan drugom nego kompletna odbrana ispodprosječnog Qatara. Ko god kaže kako su oni solidna ekipa taj pravi alibi za katastofu kakvu smo mogli gledati utorak naveče na stadionu Grbavica.
Da stanje bude još crnje, Sušić je gori motivator nego selektor. Ne traži niko od Sušića da bude klaun kao Ćiro, ali je više energije i pozitivnog naboja bilo na Blaževićevim treninzima nego sada u cijeloj Bosni i Hercegovini kada igra reprezentacija. Distanciranje od svega i građenje imidža nedodirljivog, cool tipa, pristaje Mourinhu ali tek nakon što je pokazao šta zna. Do tada, sve je ubleha.
IGRAČI: Umišljeniji od Sušića bili su samo igrači. Najgori od svih bio je Edin Džeko. Iole ozbiljan selektor bi već nakon prvog poluvremena ostavio frustriranog napadača Wolfsburga na klupi. Ono što je pokazao napadač za kojeg Juventus navodno nudi 40 miliona eura, ne vrijedi ni koliko košta ulaznica za meč na Grbavici. Možda momak ima problema sa transferima, ali bi selektor tu morao reagirati i pružiti šansu drugima koji imaju više koncentracije i volje da odigraju bar nekoliko dobrih pasova. Džeki to, osim one asistencije za jedini gol, nije polazilo za nogom.
Ništa bolji nisu bili ni ostali. Nadarević je lutao kao Krležine guske u magli. Ko zna, ako bi neko otišao na Grbavicu možda bi sreo našeg reprezentativnog beka kako još uvijek luta, bez kompasa, iscrpljen i dehidriran. Jahića spašava što je igrao na Grbavici pa je potrefio izlaz prema svlačionici, u suprotnom vodili bi ga u kategoriji “nestali”. Pjanić i Misimović očito imaju problema sa komunikacijom - jednom je maternji jezik njemački a drugom francuski. Ako bi FIFA progledala kroz prste i dozvolila prevodiocu da trči za njima dvojicom to bi donekle i popravilo stvar. Čekati od Sušića da im uputi koju instrukciju i postavi ih na odogovarajuća mjesta, vjerovatno bi bilo protumačeno kao mobing i miješanje u posao selektora.
Dalje, Muslimović? Zna li neko zašto on nije igrao? Je li uopće došao u Sarajevo? Ibišević dao gol i on misli da je opravdao svoj dolazak. Sjećate li se još nekog? Ne?!
ZAMJENE: Bolji dio reprezentacije. Možda nisu tolike zvijezde ali su za svojih dvadesetak minuta igre pretrčali više nego pojedinci tokom cijele utakmice. Niko se nije posebno istakao što u ovom sučaju i nije toliko loše. U ovoj selekciji prosjek je nivo i sve mimo toga je, zapravo, ispodprosječno.
IZUZETAK: Emir Spahić! Sretan je tim koji ga ima, a očito da je i njemu to najvažnije.
PROTIVNIK: Prosječna ekipa. Da nije bilo hrvatskog suca vjerovatno još uvijek ne bi dali gol, ali to ne znači da nisu igrali bolje od Papetovih Zmajeva. Da su Džeko, Muslimović, Nadarević, Mujdža..., makar upola igrali energično kao njihovi protivnici rezultat bio bio kao u vrijeme kada smo zabijali po sedam golova na utakmici.
SAVEZ: Napolje!
ZAKLJUČAK: Nadamo se da je ovo bila samo loša noć. Kao i protiv Irana, Švedske, Njemačke...


"Ovaj proces za nas je završen, i nećemo pristati da se mijenjaju ili ograničavaju nadležnosti organa i institucija RS-a, odnosno njenih ustavnih i zakonskih kapaciteta, predviđenih Dejtonskim mirovnim sporazumom", navodi se u Kuzmanovićevom saopćenju.
Navodeći da je u izvještaju Stejt dipartmenta o terorizmu u BiH izneseno više paušalnih i proizvoljnih tvrdnji, on je naveo da su ocjene Stejt departmenta ili rezultat pogrešnih informacija s terena ili pokušaja lobiranja određenih pojedinaca ili krugova koji nisu naklonjeni RS-u.
"Ti navodi su apsolutno neprihvatljivi i predstavljaju klasičnu zamjenu teza", naglasio je Kuzmanović.
Predsjednik RS-a još smatra da je izvještaj Stejt departmenta poslužio kao povod "za nove, nerealne zahtjeve pojednih bošnjačkih zvaničnika o reformi sistema bezbjednosti u BiH, odnosno o nepotrebnoj unitarizaciji i centralizaciji policijskih struktura u BiH".
"Dobro je poznato gdje su korijeni, uzroci, ideološka i materijalna podloga terorizma u BiH, a to svakako nisu RS i srpski narod, već radikalni islamski pokreti čiji pripadnici djeluju u Federaciji BiH", stoji u saopćenju.
Prema njegovom mišljenju, objavljivanje izvještaja Stejt departmenta, a naročito reagiranja iz Sarajeva, su pokušaj pravdanja neuspješnog rada policijskih struktura na nivou BiH koje su zadužene za borbu protiv terorizma, ali i stvaranja atmosfere o tobožnjoj neophodnosti ustavnih promjena u BiH.
"Stav RS-a o ovom procesu definiran je u Deklaraciji o osnovama za razgovore o eventualnim promjenama Ustava BiH i o zaštiti interesa RS-a koji je usvojila Narodna skupština RS-a i u kojoj je, između ostalog, jasno navedeno da policijske strukture i njihove nadležnosti u BiH spadaju u podijeljene nadležnosti BiH i entiteta i da su one jasno razgraničene", naglasio je Kuzmanović.
Stejt department je u svom godišnjem izvještaju naveo da su "napori zvaničnika RS-a na potkopavanju državnih institucija", kao i to što je BiH "ostala slaba decentralizirana držva" usporili napore da se poboljšaju operativni kapaciteti BiH u borbi protiv terorizma i finansiranja terorizma.
(Fena)

Predsednik Srbije Boris Tadić i ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić, u saradnji sa čelnim ljudima iz Tužilaštva za ratne zločine i Ministarstva pravde Srbije, osudili su i gonili nevine građane Bosne i Hercegovine na osnovu falsifikovanih dokumenata u jednom, i nedovoljnih dokaza u drugom slučaju, kako bi ucenjujući bosanske vlasti njihovim oslobađanjem, zauzvrat dobili političke ustupke i na taj način, prividnim pomirenjem dve države, izdejstvovali napredak u evropskim integracijama. Te činjenice, potvrđene u dokaznom postupku pred britanskim sudom, dostupne su javnosti od 27. jula ove godine, kada je sudija londonskog suda u Westminsteru, Tim Workman, saopštio presudu u postupku za izručenje bivšeg člana Predsedništva BiH, Ejupa Ganića srpskim pravosudnim organima.
U presudi je konstatovano da, od „prvog dana ovog saslušanja, postoje prima facie (na prvi pogled) dokazi o zloupotrebi procesa“. U tački 38 presude navodi se i zaključak da „ukoliko je Vlada Srbije zaista bila spremna da odustane od ekstradicionog postupka u zamenu za bosansku saradnju, to je već dovoljno da se konstatuje zloupotreba procesa na ovom sudu“. U tački 39 presude ističe se da, „s obzirom na sve okolnosti i dokaze, sud zaključuje da je reč o zloupotrebi procesa za izručenje jer je, prema zaključku suda, motiv za gonjenje Ejupa Ganića zasnovan na politici, rasi ili religiji“.
Tokom izvođenja ključnih dokaza, koji su rezultirali presudom o zloupotrebi britanskog pravosudnog sistema i politički motivisanom gonjenu Ejupa Ganića, zamenik tužioca za ratne zločine Milan Petrović je, tokom unakrsnog ispitivanja, priznao da je Tužilaštvo 2007. godine podiglo optužnicu na osnovu lažnih dokaza, odnosno falsifikovanih dokumenata protiv Ilije Jurišića. Okružni sud veća za ratne zločine osudio je na osnovu nepostojećeg sporazuma iz 1992. Jurišića na 12 godina zatvora. Ganićeva odbrana je to dokazala izveštajem Butrosa Galija, nekadašnjeg generalnog sekretara UN, u kojem se navodi da je pregovora bilo, ali da ništa nije dogovoreno niti potpisano.
U tački 36 presude suda u Londonu u koju smo imali uvid, u delu u kojem se govori o svedočenju Milana Petrovića, ističe se da je „Jurišić optužen i osuđen na 12 godina zatvora, na osnovu sporazuma od 27. aprila 1992.“, ali i da je „ovaj svedok (Milan Petrović), u unakrsnom ispitivanju, izjavio da takav sporazum nikada nije postignut, odnosno da ne postoji“.
Uprkos tome što su u presudi navedeni neoborivi dokazi o postojanju političkih pregovora između predstavnika tri države na najvišem nivou – BiH, Srbije i Turske, državni vrh Srbije i tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević javno demantuju da je slučaj Ganić uopšte bio tema razgovora između tri zemlje u proteklih pet meseci (preciznije od 1. marta, kada je bivši član Predsedništva BiH Ejup Ganić uhapšen u Londonu, na osnovu Interpolove poternice čije raspisivanje je inicirala Srbija).
Vladimir Vukčević je, nakon presude, izjavio da je toga dana prvi put čuo za te pregovore. Međutim, kada je kasnije priznao da je sud „poklonio veru svedočenju Damira Arnauta“, Silajdžićevog pravnog savetnika, rekao je da je sve to „njemu rađeno iza leđa“. Arnaut je, međutim, prvi put o tim pregovorima usmeno svedočio pred sudom u Westminsteru 23. aprila, a njegovo prošireno pismeno svedočenje je dostavljeno sudu, kao i srpskoj strani, još 17. maja. Srbija je imala rok od mesec dana, odnosno do 15. juna, da odgovori na sve navode Ganićeve odbrane, uključujući i Arnautovo svedočenje. Takođe, Arnaut je opet usmeno svedočio 8. jula, a u sudnici je sve vreme bio prisutan Milan Petrović, Vukčevićev zamenik. Dakle, ili je Vukčević slagao da je prvi put čuo za ove pregovore na dan presude – kada je sudija Arnautovo svedočenje ocenio kao „istinito i uverljivo,“ ili mu niko nikada nije preveo Arnautova svedočenja. Te dve mogućnosti su, inače, identične oceni sudije Workmana da je srpsko Tužilaštvo za ratne zločine „ili nekompetentno ili politički motivisano.“
„U situaciji kada se bivši član ratnog predsedništva BiH Ejup Ganić nalazi u Bosni, ulaganje žalbe i snošenje velikih troškova bilo bi necelishodno jer bi čak i u slučaju uspeha žalbe takva odluka bila faktički nesprovodiva“, piše u saopštenju Vladimira Vukčevića, koje je prosleđeno medijima posle nekoliko dana navodnog premišljanja da li će se Tužilaštvo žaliti na odluku suda. Treba, međutim, imati na umu da je CPS (Crown Prosecution Service) vladina agencija koja ne može da naplaćuje svoje usluge, pa se može zaključiti da je srpskom Tužilaštvu preneseno da, ukoliko bude htelo da sa žali na odluku suda – u čemu ga CPS ne može zaustaviti – angažuje privatnu advokatsku kuću. U prilog tome stoji i tvrdnja Damira Arnauta, da je CPS Ganićevoj odbrani saopštio da se definitivno neće žaliti, jer je čitava stvar “već bila dovoljno kompromitujuća”. To verovatno znači, zaključuje Arnaut, da je CPS informisao srpsku stranu da u postupku po žalbi ne bi imala šansi za uspeh. Drugim rečima, poslednjih pet meseci Srbija je imala potpuno besplatno zastupanje od strane CPS-a, a tako bi i ostalo, samo da je CPS odlučio da se žali u njeno ime.
Budući da je ministarka pravde Snežana Malović uputila Londonu zahtev za Ganićevu ekstradiciju, ona je bila direktna veza Srbije sa britanskom vladom i Tužilaštvom britanske Krune. Zato je neuverljiva njena izjava da nije bila upoznata sa ovim navodima tokom celog procesa.
Srbija je, što se može videti iz postupka izvođenja dokaza, pokušavala da ovom političkom trgovinom zaštiti nekoliko stotina počinilaca zločina na teritoriji BiH, koje je Haški tribunal propustio da goni, a protiv kojih sama ne namerava da pokrene postupak. Naime, glavni predmet političke trgovine koji je srpska strana pokušavala da izdejstvuje tokom procesa u Londonu, prema svedočenju svedoka odbrane, bilo je zaključenje međudržavnog sporazuma kojim bi se zemlje obavezale da jedna drugoj predaju materijale i dokaze, i da se odreknu jurisdikcije u korist te druge države. To bi se desilo svaki put kada bi jedna zemlja potpisnica obavestila drugu da je pokrenula kriminalnu istragu protiv svojih građana ili stanovnika, za ratne zločine počinjene na teritoriji BiH. Potpisivanje sporazuma Srbija je prvi put predložila pre godinu dana, kada je taj zahtev odbijen, što je poznato i široj javnosti u Srbiji i BiH. Sporazum bi Srbiji omogućio da, u bilo kom trenutku trajanja sudskog postupka, preuzme slučajeve koji se vode protiv njenih građana ili stanovnika za zločine počinjene u BiH, što znači čak i nakon prvostepene presude, a sve sa ciljem umanjenja kazne, promene prirode zločina (na primer od krivičnog dela genocida do zločina protiv čovečnosti), ili potpunog oslobađanja pojedinaca od optužbi.
Naime, kako se može videti iz izjave koju je Damir Arnaut dao sudu, a u koji smo imali uvid, Srbija je, tokom postupka, nudila sledeće:
1. Da usmeno predstavi nadležnim britanskim institucijama (UK Home Secretary) da će pristati da srpski zahtev za ekstradiciju ne bude sertifikovan (pod uslovom da Ejup Ganić pristane da se odmah vrati u BiH i da ta zemlja garantuje da će Ganiću izdati putni dokument kojim će jedino tamo moći da otputuje).
2. Da Srbija ponudi instrukciju CPS-u (Crown Prosecution Service) da se ne usprotivi zahtevu Ejupa Ganića za puštanjem na slobodu uz kauciju. S obzirom na to da je UK HS sertifikovao srpski zahtev za ekstradiciju, čini se, zaključuje Arnaut, da Srbija nije ispunila prvo obećanje. Slično, kada je u pitanju ovo drugo obećanje, s obzirom na to kako je pred sudom tekao postupak za oslobađanje uz kauciju, jasno je da ga Srbija faktički nije ispunila.
Za uzvrat, Srbija je tražila i dobila sledeće ustupke:
1. Da se Silajdžić uzdrži od kritikovanja rezolucije srpskog parlamenta o Srebrenici, koju je Srbija, kako se navodi u svedočenju, koristila da bi popravila svoj imidž u EU i međunarodnim krugovima.
2. Da Silajdžić prihvati da prisustvuje samitu sa predsednikom Tadićem (prvom takve vrste koji je ikada održan), koji Srbija takođe koristi da bi unapredila svoj imidž na putu EU integracija, i predstavila se kao zemlju koja gaji dobrosusedske odnose sa BiH, uprkos kontinuiranom odbijanju i neuspehu da uhapsi Ratka Mladića. Oba ustupka su ispunjena pre nego što je Srbija propustila da ispuni svoja obećanja, zaključuje ovaj deo svedočenja Damir Arnaut.
Ponuda Srbije, navodi se u dokaznom materijalu na osnovu kojeg je engleski sud doneo presudu, obuhvata i predlog da BiH potpiše sporazum, a zatim obavesti Srbiju da je pokrenula krivičnu istragu protiv Ganića, nakon čega bi Srbija, kako se navodi, povukla zahtev za ekstradiciju. BiH je u svedočenju istakla da sporazum ne prihvata, pre svega da ne bi gubila nadležnost za krivično gonjenje građana i stanovnika Srbije za zločine počinjene na teritoriji Bosne i Hercegovine. Drugi razlog za neprihvatanje, što je specifičnost slučaja Ganić, je taj da odluka da se pokrene krivično gonjenje pojedinca i zahteva transfera slučaja po tom osnovu, ne sme biti političke već pravne prirode. Taj sporazum ne bi ni mogao da bude primenjen na slučaj Ejupa Ganića, s obzirom na to da u sudskom sistemu BiH sede i međunarodne sudije i tužioci koji, nakon što su ranije izvršili uvid u slučaj, nikada nisu odlučili da pokrenu krivično gonjenje.
Iako su predsednik Boris Tadić i ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić obećali, u nekoliko navrata, i bosanskim i turskim zvaničnicima, da će ispuniti dogovor, oni to ipak nisu učinili. „Tvrdim da predsedavajući predsedništva BiH Silajdžić nikada ne bi propustio da najoštrije kritikuje izostanak upotrebe pojma genocid u Deklaraciji o Srebrenici, da Srbija nije uslovljavala ispunjenje sopstvenog obećanja izostankom kritike Deklaracije“, rekao je pred sudom Damir Arnaut, savetnik Harisa Silajdžića.
Ejup Ganić je uhapšen 1. marta 2010. godine u Londonu, na osnovu Interpolove poternice čije raspisivanje je inicirala Srbija.
„Ukoliko bi sud procenio da bi Dr Ganić trpeo nepravično suđenje po osnovi religije, rase ili politike, stupila bi na snagu zakonska zaštita od politički motivisanog gonjenja“, navodi se u presudi. Dve pažljivo sprovedene istrage su zaključile da nema dokaza na osnovu kojih bi bile pokrenute optužnice protiv Ejupa Ganića. Kako se dalje ističe, Okružni sud u Srbiji je pokrenuo postupak na zahtev tužioca za ratne zločine bez prikupljanja dodatnih dokaza, dok kasnije pribavljeni dokazi nisu bili od značaja, i ne bi opravdali menjanje inicijalne odluke. Sudija zaključuje da su, u odsustvu značajnijih dodatnih dokaza, moguća dva objašnjenja – da je srpsko tužilaštvo nekompetentno, u šta sudija nije uveren, ili da je motiv za gonjenje političke prirode, to jest, zasnovan na politici, rasi ili religiji. Do sličnog zaključka je došao i Filip Alkok (bivši tužilac Tužilaštva BiH, vodio predmet Dobrovoljačka, svedok odbrane Ejupa Ganića), koji ne vidi drugi motiv za optužnicu osim političkog. Kako se može videti iz presude, sa time se složio i bivši visoki predstavnik u BiH Kristijan Švarc Šiling, koji je rekao da je „apsolutno uveren da je ovo gonjenje politički motivisano“. I drugi svedoci, Kerol Hodž (autorka knjige Velika Britanija i Balkan) i Noel Malkolm (istoričar sa Oksforda) su se složili sa time.
Pregovori oko odustajanja od zahteva za izručenje Ganića Srbiji počeli su polovinom marta, kada je turski ambasador informisao Damira Arnauta da je Beograd tražio od Ankare da obezbedi da Silajdžić ne kritikuje deklaraciju, uprkos tome što u njoj neće biti upotrebljen termin genocid. „U suprotnom će svako pomeranje u slučaju Ganić biti veoma teško“, preneo je Davutoglu poruku srpskih zvaničnika. Davutoglu je tada rekao još i to da Ankara radi na tome da Srbija ne pošalje ekstradicioni zahtev, pre nego što istekne zakonski rok 13. aprila.
Britanski ambasador, međutim, 19. marta obaveštava Arnauta da je ekstradicioni zahtev iz Srbije već primljen, dok Jeremić i dalje tvrdi da zahtev nije ni predat. On je ministru spoljnih poslova BiH rekao da je siguran da je britanski ambasador pogrešio i da verovatno ne zna razliku između naloga za hapšenje i ekstradicionog zahteva. U daljem izvođenju dokaza navodi se da su bosanski zvaničnici tada zatražili od srpske strane da engleskom sudu pošalje pismenu notu, kojom bi istakla da se neće protiviti ukoliko sud ne bi sertifikovao ekstradicioni zahtev. Jeremić je odgovorio da po tom pitanju “nešto može da se uradi”, ali da je za to od suštinske važnosti da Silajdžić “ne pljuje po tekstu srebreničke rezolucije”. Ministar spoljnih poslova BiH Alkalaj mu je tada rekao da ne može i dalje verovati na reč Srbiji i da BiH traži neku vrstu garancije, kao i da će on Jeremiću dati primer garancije koja bi, u tom smislu, bila zadovoljavajuća. Nota u kojoj se navodi šta bi za BiH predstavljalo dovoljnu garanciju kasnije je predata Jeremiću. Nacrt teksta Deklaracije, identičan dokumentu koji je srpski parlament usvojio 30. marta, Jeremić je predao Alkalaju četiri dana pre nego što je on potvrđen u Skupštini Srbije (26. mart).
Prema svedočenju Damira Arnauta, odgovarajući na Jeremićeve komentare, britanski ambasador je rekao: “Oni lažu, ja znam razliku između te dve stvari, nisam glup.“ Istoga dana, tvrdi Arnaut, ambasador je potvrdio da je Srbija podnela zahtev pre više od dve nedelje, kao i da britanska vlada stoji iza te tvrdnje. Jeremić, međutim, opet negira te navode. Iako tvrdi da „Srbija najverovatnije neće odgovoriti zahtevu da taj tekst bude poslat u pismenoj formi britanskom Home Office-u”, on ističe da će nota biti “reč po reč” usmeno preneta.
Kako se dalje navodi u svedočenju, Jeremić od Alkalaja traži da on sa Sarajevom proveri da li postoji mogućnost da se potpiše obavezujući sporazum o jurisdikciji. Alkalaj mu prenosi ocenu da to pitanje prevazilazi aktuelni slučaj. Kasnije je, prema dokumentima londonskog suda, Jeremić putem SMS poruke potvrdio da je tekst poslat britanskim vlastima “kroz diplomatske kanale u Londonu” zatraživši još jednom da mu se Alkalaj javi povodom „drugog pitanja“, misleći na predloženi sporazum. Dalje, Jeremić i predstavnike turske vlade uverava da je preneo usmenu poruku engleskim vlastima, ali do dana svedočenja nije bilo nezavisne potvrde tih informacija iz Velike Britanije.
Bosanska strana, tvrdi dalje Damir Arnaut, odlučuje da je rizik kritikovanja deklaracije preveliki. Zbog toga izdaju saopštenje za štampu, ispunjavajući tako svoj deo pogodbe, u kojem pohvaljuje „one u Srbiji koji zastupaju nazivanje stvari njihovim pravim imenom“.
Kasnije, tokom sastanka 6. aprila u Sarajevu, prema turskom ministru spoljnih poslova Ahmetu Davutogluu, Jeremić je od Turske tražio da izdejstvuje da BiH zvanično zatraži preuzimanje slučaja Ganić, jer bi, kako mu je objasnio, takav zahtev Srbiji dao zakonsku osnovu za odustajanje od ekstradicionog zahteva. Srbija je tada zvanično obećala da će povući zahtev, ukoliko BiH bude tražila preuzimanje. Međutim, uprkos obećanjima, nakon razgovora sa Jeremićem, Davutoglu obaveštava Silajdžića da Srbija ne može ništa da podnese pismeno, zbog osetljivosti celog slučaja u političkom smislu.
Home Office 12. aprila obaveštava Ganićeve advokate da je srpski zahtev za ekstradiciju sertifikovan. Srbija, dakle, nikada nije ispunila svoje obećanje, a Jeremić najavljuje „novu“ ponudu za povlačenje ekstradicionog zahteva – ako BiH prihvati već pomenuti sporazum. Bosanska strana to odbija, između ostalog zbog toga što pred BiH sudovima nema optužbe protiv Ganića. Srbija, međutim, pretpostavlja da je moguće da BiH pokrene taj proces, zanemarujući pritom da to može da učini samo njeno Tužilaštvo. U suprotnom, to bi predstavljalo direktan politički pritisak na sudsku vlast u BiH. „Borko Stefanović mi je tada rekao: 'hajde, mogli biste, samo kada biste hteli'“, citirao je Arnaut direktora Ministarstva spoljnih poslova Srbije.
U daljem svedočenju Arnaut ističe da je, s obzirom na Ganićeve finansijske probleme, BiH zahtevala od Turske da zatraži od Srbije da se ne usprotivi zahtevu Ganićeve odbrane za puštanjem uz kauciju, u skladu sa pravilima ICTY. “Tokom posete Beogradu, ministar Davutoglu je ovo direktno preneo Tadiću, koji mu je odgovorio da ima njegovu i reč Republike Srbije da se neće protiviti zahtevu odbrane za kauciju. Tadić je to potvrdio i turskom predsedniku Abdulah Gulu”, piše u izjavi.
Kako se dalje navodi, Tadić je tada obećao da će dati garancije za kauciju, ako turski predsednik ubedi Silajdžića da se sretnu na istanbulskom samitu, koji je značajan sa stanovišta EU integracija. Srbija, međutim, do 24. aprila, kada je održano saslušanje na kojem je razmatrana mogućnost puštanja na slobodu uz kauciju, nije ispunila svoje obećanje, pa je ono pomereno za 29. april. Davutoglu je bio nezadovoljan i obećao da će iskoristiti samit da od Tadića zatraži da ispuni obećanje dato na najvišem nivou. Silajdžić ostaje na samitu jer procenjuje, svedoči Arnaut, da je to najkorisnije. Kako je Silajdžić kasnije preneo, Abdulah Gul se žalio Tadiću zbog neispunjenog obećanja, dok je predsednik Srbije tri puta ponovio da je posredi zabuna oko načina na koji je trebalo da budu poslate instrukcije. Međutim, na saslušanju 29. aprila sud je konstatovao da su instrukcije koje je Srbija poslala „daleko od jasnih“.
Državni vrh Srbije je tom trgovinom prekršio na najdirektniji način i ljudska prava zatvorenika u Srbiji, zabranjujući posete u dva zatvora, u cilju onemogućavanja već odobrene posete Harisa Silajdžića Iliji Jurišiću, u Okružnom zatvoru u Beogradu. Dolazak Silajdžića u Beograd, prvi put od početka rata u BiH, predstavlja konkretan zahtev EU, i trebalo je da svedoči da je Srbija na dobrom putu uspostavljanja novih odnosa sa BiH.
Naime, u dva zatvora u Srbiji – Okružnom i Kazneno-popravnom zavodu Zabela, Ministarstvo pravde je zabranilo posete, i to na dan kada je predsedavajući Predsedništva BiH (25. maj), u okviru posete Beogradu, trebalo da obiđe Iliju Jurišića. Osim objave zabrane „iz bezbednosnih” razloga, iz Ministarstva pravde nije stiglo drugo objašnjenje zbog čega je uvedena takva mera. Istovremeno sa objavljivanjem te informacije, u javnost je stiglo i saopštenje iz kabineta Harisa Silajdžića, da je let LH 413, kojim je predsedavajući Predsedništva BiH trebalo da iz Njujorka preko Minhena doputuje u Beograd, otkazan zbog kvara na motoru. Silajdžić je 23. maja iz Sarajeva odputovao u Njujork, gde je prisustvovao sednici Saveta bezbednosti UN posvećenoj situaciji u BiH. Informaciju o odlaganju leta kojim je Silajdžić trebalo da doputuje, najpre u Minhen, a potom u Beograd, istog dana zvanično je potvrdio Klaus Gorny, PR Lufthanse, čime su otklonjene sumnje da je reč o smišljenom odlaganju posete.
Međutim, Ministarstvo pravde Srbije nije otklonilo sumnje vlasti u Sarajevu da je zvanični Beograd namerno zabranio posete Okružnom zatvoru u kojem se nalazi Ilija Jurišić, kako bi doveo Harisa Silajdžić pred svršen čin kada bi stigao u Beograd, odričući mu ranije odobrenu posetu Jurišiću. Silajdžić, u tom slučaju, ne bi imao izbora, nego da nastavi posetu prema unapred utvrđenom planu. Tako bi Srbija ispunila zahtev Evropske unije.
Na osnovu dokumenata u koje smo imali uvid, Ministarstvo pravde Srbije je 21. maja prosledilo ambasadi BiH dozvolu da Silajdžić poseti Jurišića 25. maja. Na osnovu vremena slanja zvanične objave medijima iz Kancelarije za medije vlade Srbije (9.48h), može se zaključiti da je ova odluka bila doneta dan ranije, pre svega ako se ima u vidu da je ambasada BiH u Beogradu bila obaveštena da su zvaničnici sa ovlašćenjem da odgovore na pomenutu notu, 25. maja bili van Srbije.
Srpski protokol, nakon što saznaje za kvar na motoru i odlaganje leta, obaveštava ambasadora BiH da će Tadić 26. maja ipak biti u Gracu i da poseta tog dana nije moguća, ali da je predložio posetu 27. maja. Ministarstvo pravde Srbije primilo je molbu ambasade BiH, u koju smo imali uvid, istog dana kada je saopštena zabrana posete zatvorima, kojom traži odgovor na pitanje da li se suspenzija odnosi i na prethodno ugovorene i potvrđene posete i, ako to jeste slučaj, da li je moguće dobiti dozvolu za posetu Jurišiću 27. maja, ukoliko Silajdžić tada bude u Beogradu. U diplomatskoj noti navodi se i molba da, ako to nije moguće, vlasti u Beogradu omoguće da Jurišić bude posećen da drugoj lokaciji.
Međutim, osim napomene da odgovor tog dana nije moguć, jer je ministarka pravde Snežana Malović na putu, ambasadi BiH odgovor nije stigao ni sledećeg dana. Ministar spoljnih poslova BiH Sven Alkalaj, koji je u Beograd doputovao 25. maja rano ujutru, gde je trebalo da dočeka Silajdžića zajedno sa zvaničnicima Srbije, sastao se, kako tvrdi, 26. maja oko 17 časova sa Jovanom Ratkovićem, savetnikom za spoljnu politiku predsednika Srbije Borisa Tadića. Prema tvrdnjama Alkalaja, Ratković je ministru spoljnih poslova BiH rekao da „Srbija ne može da prihvati da Silajdžić poseti ratnog zločinca, jer srpski zvaničnici nikada ne posećuju ratne zločinace kada idu u posete drugim državama.“ Ratković je tada rekao da se predsednik Tadić nada da će poseta Silajdžića Beogradu biti ostvarena 27. maja, ali bez posete Jurišiću u Okružnom zatvoru. Ministar Alkalaj je odgovorio da će preneti poruku Silajdžiću nakon što se on iz Njujorka vrati u Sarajevo 26. maja. Ova poseta do danas nije ostvarena, jer državni vrh ne želi da Silajdžić poseti Jurišića.
Podsetimo, Silajdžić je rekao da će posetiti Beograd, ako Tadić pristane da dođe na obeležavanje petnaestogodišnjice genocida u Srebrenici.
Dodajmo još i da je Srbija, tokom trajanja postupka pred londonskim sudom, u pokušaju da ostvari taj kratkoročni interes, poslala dopis u kojem priznaje da je država Srbija učestvovala u međunarodnom oružanom sukobu tokom rata u BiH, čime je otvorena mogućnost da BiH taj dokument upotrebi u nekom drugom, budućem procesu.
U tački 8. presude londonskog suda piše: “G. Fitzgerald, savetnik Krune, u ime optuženog, naglasio je da smatra da je izraz „sukob u međunarodnoj borbi“ smišljen kako bi se izbegao nalaz da se radi o međunarodnom oružanom sukobu, a što bi Srbiju opteretilo odgovornošću za agresiju na BiH po međunarodnom pravu, čime bi bila odgovorna za plaćanje odštete BiH po međunarodnom pravu. Istaknuto je da Srbija iz tog razloga uvek tvrdi da se u BiH desio unutrašnji sukob.“
(Snežana Čongradin/Matja Stojanović/pescanik.net/zurnal.info)

Strah se valja među Radmanovićevim ljudima, strah koji im je svezao i noge i ruke i jezike i mozgove i natjerao ih da prihvate ponižavajuću ulogu Dodikovih, Vasićevih i Mitrovićevih batlera. Najtragičnija figura u cijeloj ovoj priči nije Radmanović nego Igor Radojičić

Savez nezavisnih socijaldemokrata ponovo je postao Stranka nezavisnih socijaldemokrata, premda to u ovoj ekstremističkoj organizaciji još uvijek nisu javno obznanili. Linija Nebojše Radmanovića, visokog funkcionera Saveza, oličena u Demokratskoj partiji socijalista, (koju je on prije osam godina uveo u Savez), potpuno je marginalizovana i obesmišljena do mjere da njeni pripadnici otvoreno kažu da već dvije dobre godine i ne postoje.
“DPS već dvije godine ne postoji i priča o stranci unutar stranke je nerealna koliko i tvrdnje da će se Radmanović kad-tad okrenuti od Dodika”, kazao je za “Žurnal” član GO SNSD. (DPS je prije deceniju nastao raspadom SPRS, kada je Radmanović napustio i pocijepao stranku kojom je tada rukovodio Živko Radišić.)
NEMILOSRDNO UKLANJANJE
Milorad Dodik, nesporni gospodar SNSD-a, vješto je iskoristio dogovore oko predizbornih Koalicija i sklapanje kandidatskih lista za parlamente i nemilosrdno pomeo sve Radmanovićeve ljude, stavljajući ih na neatraktivne i marginalne pozicije na listama ili ih skroz izostavljajući sa spiskova. Svoj potez obrazložio je, kako je “Žurnalu” rečeno, “argumentima” da Radmanovićevi ljudi “nisu dovoljno probitačni i operativni”. Istina je da je Dodik procijenio da Radmanovićevi ljudi nisu dovoljno lojalni.
“Grupacija oko Dodika, koju predvode Rajko Vasić i Slavko Mitrović, procijenila je da bi u određenom trenutku pripadnici DPS mogli odigrati ulogu trojanaca i pocijepati stranku. Stoga su uklonjeni bez milosti”, kaže naš izvor. Ovakav rasplet svjedoči da je unutar SNSD-a veliku pobjedu odnijela ultraradikalna struja, sa ideolozima Mitrovićem i Vasićem, koja je, svojevremeno, oštro bila protiv uspostavljanja Saveza. Sam Vasić je u jednoj svojoj lajtumobolnoj tvorevini, koju on naziva knjiga, DPS-ovce okarakterisao kao “crvenu gamad”, pitajući se šta će oni Dodiku i tvrdeći da je to katastrofalan potez.
Na naš upit zbog čega ne napuste SNSD i nastave djelovanje kao DPS, sagovornik “Žurnala” je rekao da za to nema nikakvih mogućnosti.
“Istina je da unutar Saveza ima turbulencija na linijama SNSD-DPS, ali to je labuđi pjev Radmanovićevih ljudi, koji ponegdje, u lokalnim sredinama, pokušavaju da pokažu karakter više poze radi, nego što takvo ponašanje donosi bilo kakvu korist. Jednostavno rečeno DPS ne postoji, a niko od onih viđenijih funkcionera SNSD-a, koji se smatraju tom linijom, nema snage ni hrabrosti da bilo šta učini. Svi ćute i trpe”, bio je eksplicitan. Na našu konstataciju da se radi o kukavičluku, a ne svijesti da se bez Dodika ništa ne može uraditi, uslijedio je šokantan odgovor: ”Zar misliš da neko od njih želi biti Milan Vukelić”?!
Strah se valja među Radmanovićevim ljudima, strah koji im je svezao i noge i ruke i jezike i mozgove i natjerao ih da prihvate ponižavajuću ulogu Dodikovih, Vasićevih i Mitrovićevih batlera. Najtragičnija figura u cijeloj ovoj priči nije Radmanović; on je na zalasku karijere i mandat više ili manje suštinski mu ne znači ništa, kao ni činjenica da je karijeru završio kao Vasićeva žrtva; već Igor Radojičić, predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske. Cijela ova situacija pokazuje da je Radojičić političar kojemu nedostaje značajan dio karaktera i da je, osim pljačke i formiranja mafijaške države opečaćene skupštinskim čekićem, spreman progutati i lična poniženja od tipova poput Dodika, Mitrovića i Vasića, koji mu, objektivno, ni po znanju ni po političkom umijeću nisu ni do koljena. Uz sve to, Radojičić nije kriminalac niti ga ima u mafijaškim poslovima, pa je njegov ljudski, politički i svaki drugi sunovrat tim drastičniji i užasniji.
Sukobi između njega i Dodika tinjaju već dvije godine, a kulminirali su prije nekoliko mjeseci kada se otvoreno suprotstavio premijerovim igrarijama oko raspisivanja referenduma. “Izdao me onaj od kojeg sam to najmanje očekivao i kojem sam bezrezervno vjerovao”, konstatovao je Dodik u najužem krugu prijatelja i istakao da je ta priča za njega završena. Pregovori sa Demokratskim narodnim savezom, (o podršci ove stranke predsjedničkim kandidatima SNSD-a), pokazali su da je Dodik čvrst u namjeri da se otarasi Radojičića. Dodik je DNS pridobio, jer je Marku Paviću, šefu te stranke, obećao poziciju predsjednika Narodne skupštine.
“O tome nije čak ni obavijestio Radojičića, već je to ovaj saznao u partijskim kuloarima”, tvrdi naš izvor. Nakon toga uslijedila su nova poniženja: Radojičić je postavljen za nosioca poslaničke liste u banjalučkoj izbornoj jedinici tek nakon što je tu poziciju odbio Dragoljub Davidović, gradonačelnik Banjaluke. Uz to, Radojičiću je odaslana poruka da mu je namijenjeno mjesto Ministra inostranih poslova u Savjetu ministara BiH, što je on odbio, svjestan da se radi o neslanoj šali, budući da ta pozicija treba da pripadne nekom iz reda stranaka sa hrvatskim predznakom.
MULJATOR ZA PREMIJERA
Priče oko toga da će Radojičić postati premijer ako Dodik postane predsjednik RS, najobičnije su izmišljotine, jer je to mjesto lider SNSD-a namijenio nekom od svojih najbližih saradnika u mutnim poslovima.
“Na tom mjestu već se vidi sadašnji ministar finansija Aleksandar Džombić. Činjenica je da se 90 odsto članstva SNSD protivi mogućem imenovanju Džombića za pemijera RS, ali je on Dodikov lični izbor, kome niko ne smije otvoreno da se usprotivi. Njih dvojica su u brojnim inkrimisanim poslovima, a Džombić, kao ministar finansija, zna sve o novčanim transakcijama koje je mimo zakona izvršio Dodik kao premijer RS”, kaže naš izvor. Uz Džombića, kao kandidat za premijera pominje se i Slavko Mitrović.
Kada je bez po muke “poravnao” Radojičića, Dodikov Orkestar za sahrane nastavio je sa “sprovodima”, te je “kremiran” sadašnji šef poslaničkog kluba SNSD-a u Narodnoj skupštini Željko Mirjanić, koji je svojevremeno bio generalni sekretar DPS-a. Njegov pepeo je razvejan na sedmo mjesto na kandidatskoj listi za parlament RS u izbornoj jedinici Banjaluka, dok se Perica Rajčević, šef Radojičićevog kabineta i poslanik iz Hercegovine, uopšte ne nalazi na kandidatskoj listi za Narodnu skupštinu RS, iako je na prošlim izborima bio nosilac liste za izbornu jedinicu šest (Trebinje). Rajčeviću je ponuđena brojka slična Mirjanićevoj, ali je on za razliku od banjalučkog kolege, imao digniteta da odbije nominaciju. Uz njih su stradali još mnogi, a podatak da od 41 poslanika koliko ih trenutno ima SNSD u NSRS čak njih 13 nije na listama, dovoljno govori sam za sebe.
Dodik je amortizovao svaku Radmanoviću pobunu kandidujući ga za člana Predsjedništva BiH. Nakon što mu je urnisao ljude, Dodik je Radmanoviću poklonio kandidaturu za člana Predsjedništva BiH, jer je siguran da ovaj neće praviti probleme u stranci ako pobijedi na izborima. “Ukoliko izgubi, Radmanović tek tada neće ništa preduzimati iz prostog razloga što neće htjeti da bilo koga povuče sa sobom u ambis”, tvrdi naš sagovornik.
Radmanović je svojim ljudima za poniženje kao naknadu obećao dobre poslove ako ponovo bude izabran za člana Predsjedništva BiH.
(zurnal.info)

Na Luci stoji kičasti, pravi narodnjački, kip žene koja je ni kriva ni dužna postala slučaj koji govori o nepromišljenosti, gluposti i površnosti današnjeg Mostara

Rijetko zalazim na Luku pa sam tek neki dan vidio to mesingano čudo. Znam, mnogi će sada prigovarati da postoje stvari u koje se ne dira, da ne bih smio praviti slučaj od spomenika ženi, koja je, kroz pjesmu jednog prosječnog provincijskog pjesnika, postala simbol Grada na Neretvi. Spomenik je podignut. Žena je legenda. Pjesma o njoj je odavno postala narodna u cijeloj bivšoj Jugi, može je se čuti u kafanama od Triglava do Đevđelije. Međutim, kao i obično, muče me neka pitanja.
Da li postoji dozvola za postavljanje spomenika Emini Sefićevoj na Luci?
Na to pitanje mi nitko u posljednjih par mjeseci ne zna dati odgovor, a pitao sam ljude na odgovornim mjestima. Svi kažu: Ne bih Vam znao reći postoji li dozvola za taj spomenik.
A na otvaranju spomenika Gradonačelnik i ostali gradski funkcioneri!? E, oni su svečano, u javni život, porinuli spomenik koji je tu vjerovatno postavljen ilegalno!
Ako postoji dozvola, tko i po kojim kriterijima je izdao tu dozvolu?
Mišljenja sam da, u povijesti Mostara, postoje ljudi koji zaslužuju spomenik prije Emine. Ali nitko ne zna tko o tome odlučuje. Da li uopće postoji stručno promišljanje podizanja spomenika zaslužnim Mostarcima i Mostarkama? Zašto, npr., nema spomenika Mujagi Komadini? Svetozaru Ćoroviću? Suli Repcu? Zašto Emina prije njih?
Kao, svi mi se slažemo s tim da je Emina zaslužila spomenik. Hajde, recimo i da jeste, ali valjda bi morao postojati nekakav red i plan po kojem se to radi. Trebao bi postojati i javni natječaj za izradu spomenika. O natječaju, naravno, nije bilo govora. I tako sad na Luci stoji kičasti, pravi narodnjački, kip žene koja je ni kriva ni dužna postala slučaj koji govori o nepromišljenosti, gluposti i površnosti današnjeg Mostara. Ona je, njezin kip zapravo, još jedan dokaz teze da je Mostar postao obična selendra, provincijska kaljuža, turbo folk generator u kojem caruje kratka pamet i bezvlašće svake vrste. Spomenik Emini je spomenik nekakvoj sumanutoj gradskoj mitologiji, nečemu potpuno iracionalnom, a upravo to iracionalno je osnovni pokretač BH politike unatrag dvadeset godina. Zbog toga imate onaj osjećaj kao da živite nimalo ugodnu LSD halucinaciju. A dok vi halucinirate Grad je zabetoniran, na uglu vaše ulice stoji spomenik Mitru Miriću i Branki Sovrlić, budžet je ispražnjen, gradski oci su na godišnjem koji plaćaju vašim novcem, klince premlaćuju falši bradati skinsi i lažni komunisti. Netko vam, jebiga, mora prodati agoniju kao drogu. A valjda znamo tko su dileri gluposti zbog koje i jesmo u agonijskom transu. Ne znamo!? E, onda, jebo nas pas sve skupa, bolje nismo ni zaslužili!!!
Bušenje spomenika
Obratite pažnju kad, niz Kujundžiluk, ulazite u Stari Grad na ploču na kojoj piše da je taj dio Mostara pod zaštitom UNESCO – a. I to je još jedan zanimljiv slučaj. Naime, na stari kameni zid postavljena je aluminijska konstrukcija s pleksiglasnom pločom na kojoj piše da je povijesna jezgra Mostara pod zaštitom UNESCO-a. Braća su bez problema izbušili rupe u stoljetnom kamenom zidu i na njega prikačili alupleksi kontstrukciju. Kad sam to vidio prvi put umalo nisam pao u nesvijest. Zar je UNESCO dozvolio nešto takvo? Sumnjam. UNESCO je vjerojatno napravio grešku kakvu radi većina ozbiljnih međunarodnih institucija. Naime, u jednom trenutku pomislili su da smo mi sposobni i dovoljno odgovorni da nam se prepusti jedan mali dio cijelog posla te da postoje stvari u kojima, naprosto, ne možemo zabrljati. No, gorko su se prevarili. Ta alupleksi oznaka samo je jedan od dokaza da smo mi marva koja bi i givikt pokvarila samo ako nam se pruži prilika.
(zurnal.info)


















