Predstavništvo Kantona Sarajevo u Briselu djeluje u dubokoj ilegali, ne zna se koliko košta, šta radi a nema čak ni web stranicu.
Službena web stranica Vlade Kantona Sarajevo je jedino mjesto gdje se ovo fantomsko predstavništvo uopšte pominje i gdje se kaže da “djeluje kao istureni Ured Vlade Kantona Sarajevo i kantonalnih institucija prema regionalnim institucijama Evropske Unije u Briselu” te da mu je osnovni zadatak “promovirati i zastupati Kanton Sarajevo prema regionalnim evropskim institucijama i organizacijama sa sjedištem u Briselu, promovirati privredne, turističke i kulturne potencijale Kantona Sarajevo i Bosne i Hercegovine, te biti institucionalni partner prema evropskim regionalnim Predstavništvima u Briselu.”

Postojanje regionalnih predstavništava u Briselu nije sporno, jer sve zemlje članice EU kao i zemlje kandidati, imaju predstavništva svojih regija čija je prvenstvena uloga da se izbore za što veći dio kolača iz specijalizovanih evropskih fondova namjenjenih regionalnom razvoju.

Kanton Sarajevo je svoje predstavništvo u Briselu otvorio još 2007. godine i od tada je na njegovom čelu Dino Elezović. Ima li u ovom predstavništvu još zaposlenih, ko su oni i čime se konkretno bave, nigdje se ne pominje.

Ono što je posebno zanimljivo je da se u kantonalnom budžetu nigdje ne pojavljuje ovaj ured kao psoebna stavka gdje bi se moglo vidjeti koliko iznose ukupni godišnji troškovi ovog predstavništva.

Kantonalna Vlada kao udruženje građana

S obzirom da je riječ o “isturenom uredu” Vlade KS onda je logićno pretpostaviti da je trošak ovog predstavništva “utopljen” u zbirnu sumu troškova pod stavkom “kabinet premijera” za koju je u ovoj godini planirano ukupno 376 hiljada maraka. Po svemu sudeći to nije bilo dovoljno da bi se pokrili troškovi ovog ureda pa se u ovogodišnjem budžetu kantonalnog Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša pod stavkom “grant neprofitnim organizacijama”našlo i 68.000 maraka za “Ured za koordinaciju aktivnosti i prezentaciju Kantona Sarajevo pri Savjetu evropskih regija i EU u Briselu.”

Čudno je da se Vlada KS, odnosno njen “istureni ured” smatraju nevladinom organizacijom, odnosno neformalnim udruženjem građana. Još je veća misterija zašto se baš Ministarstvo prostornog uređenja našlo pozvanim da donira novac kabinetu premijera odnosno premijerovom “isturenom uredu”, u dalekom ali nama prijateljskom Briselu.

Ali gimnastika sa budžetskim stavkama je jedna od rijetkih oblasti u kojima aktuelna vlast briljira pa porezne obveznike više ništa ne može iznenaditi.

Predstavništvo u dubokoj ilegali

Važnije od samog načina finansiranja ovog fantomskog ureda su njegovi rezultati rada, o kojima se zna manje nego o samom predstavništvu i njegovom funkcionisanju. Sudeći po šturim vijesticama koje se pojavljuju na web sajtu kantonalne vlade, glavna aktivnost ovog predstavništva se svodi na obilježavanje državnih praznika BiH kroz prigodne koktele te ugoščavanje zvaničnika iz BiH koji se nađu u Briselu.

Da li je i koliko ovo predstavništvo “ugrabilo” novca iz evropskih namjenskih fondova isključivo svojom zaslugom a koji inače ne bi stigao u BiH, ne zna se, ali sudeći po rupama u kantonalnom budžetu i očajničkim pokušajima Vlade KS da izmoli kredite od komercijalnih banaka za finansiranje infrastrukture, izgleda da predstavništvo u Briselu i nije imalo sreće.

Iako je zvanično jedan od ciljeva ovog kantonalnog predstavništva u Briselu promocija turističkih, privrednih i svih ostalih potencijala Sarajeva, što je u 21. vijeku nezamislivo bez kvalitetnog prisustva na internetu sa atraktivnom i funkcionalnom web stranicom, za ovu “novotariju” u predstavništvu u Briselu izgleda još uvijek nisu čuli.

Za predstavništva RS 2,15 miliona maraka

Drugo regionalno predstvništvo iz BiH u Briselu, predstavništvo Republike Srpske, takođe se više bavi nekim drugim poslovima nego projektima za koji bi se finansirali iz specijalizovanih fondova EU.

Za razliku od Vlade Kantona Sarajevo, Vlada Republike Srpske otvorenija je kada se radi o finansiranju svojih predstavništava u svijetu, uključujući i ovo u Briselu koje je počelo sa radom krajem 2008. godine.

U budžetu RS za ovu godinu tako je za finansiranje pet predstavništava izdvojeno 2,15 miliona maraka. Uz Brisel, RS svoja predstavništva ima i u Moskvi, Štutgartu, Jerusalimu i Beogradu a njihova uloga više liči na neformalne ambasade nego na privredna predstavništva.

Čisto radi poređenja koliko bi mogao iznositi ukupan trošak predstavništva Kantona Sarajevo u Briselu, može poslužiti pokazatelj da predstavništvo RS u Briselu godišnje košta oko pola miliona maraka.

I dok predstavništvo Kantona Sarajevo djeluje toliko duboko u ilegali da nema ni web stranicu, s druge strane zaposleni u Predstavništvu Republike Srpske svojski se trude da opravdaju svoje plate, pa se tako uz pristojnu vizuelnu web prezentaciju redovno oglašavaju na najuticajnjim briselskim online medijima, poput Euractiv.com ili Euobserver.com, koji su nezaobilazno štivo za briselske birokrate kao i sve ostale koji se motaju oko brisleskih formalnih i neformalnih centara moći.

Predstavništva ne krše Ustav BiH

Ako je za predstavništvo Kantona Sarajevo u Briselu očigledno da konkretni rezultati u dobijanju novca iz specijalizovanih evropskih fondova ostaju nevidljivi, podjednako važi i za predstavništvo RS.

Suštinska razlika je da za Vladu RS ovo ionako nije glavna funkcija njihovog briselskog predstavništva, od koga se prije svega očekuje da djeluje kao politička ispostava Republike Srpske.

Naročito agresivno se kroz online oglašavanje promovišu “Izvještaji Vlade RS Savjetu Bezbjednosti UN” koje Vlada RS ničim izazvana piše i šalje Savjetu bezbjednosti UN-a, mada to nikad niko od njih nije tražio.

Naravno, svako ima pravo da piše Savjetu bezbjednosti UN, generalnom sekretaru UN, predsjedniku SAD, Kine, Sjeverne Koreje, pa tako ovo pravo pripada i Vladi RS.

Rasprava o tome da li su ova predstavništva RS legalna ili ne, te da li Vlada RS time krši dejtonski ustav po kome je spoljna politika u isključivoj nadležnosti BiH, okončana je. Kako je utvrdio Ustavni sud BiH, ova predstavništva ne krše ustav i samim tim su i legalna i legitimna, tako da to nije sporno.

Skuplja pita od tepsije

Ono što jeste sporno je kakvu korist od ovih predstavništava imaju građani te da li predstavništva opravdavaju uloženi budžetski novac.

U slučaju briselskih predstavništava situacija bi trebala biti najčistija, koliko su novca za region koji predstavljaju uspjeli dobiti iz fondova EU. Ukoliko uspiju za četiri godine obezbjediti barem dodatnih pedesetak miliona eura, mimo redovnog “sledovanja” koje EU redovito udjeljuje BiH, onda nije problem ako godišnje koštaju i miliom naraka, jer je zarada višestruko veće od uloženog novca.

Ali ako kao do sada od njih nema nikakve konkretne finansijske koristi onda je i godišnji trošak od 50 hiljada maraka za njihove troškove previše.

(zurnal.info)

Predsjednici hrvatskih političkih stranaka nastoje uvjeriti javnost da je izbor hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine najvažnije političko pitanje. Delegitimacija Željka Komšića logična je politička posljedica takvog uvjeravanja. Istovremeno, sa decibelima hrvatstva na usnama, ne uspijevaju dosegnuti minimum monoetničke empatije: nikako da se dogovore ko bi bio taj stopostotni hrvatski kolos, planina hrvatstva od koju će se, kao čista ljevičarska suvišnost, odbiti deminutiv hrvatstva, Željko Komšić.

LEGALAN ALI NE I LEGITIMAN

Pred sarajevskom gradskom tržnicom počelo je skupljanje potpisa za predsjedničku kandidaturu Jerka Ivankovića Lijanovića, što nas, već u prologu predizborne kampanje, uvjerava da od jednog zajedničkog kandidata hrvatskih političkih stranaka u trci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH neće biti ništa. Ako je procjena tačna - a dostupne informacije potvrđuju procjenu – navodni politički opozit i etnički monolit u svrhu oktobarske abdikacije SDP-ovog Hrvata, otkrivaju se kao politička laž koja svojom lažljivošću afirmira Komšićevo pravo na političku laž – da bude izabrani predstavnik hrvatskog naroda. Ta laž nije ništa veća od laži onih koji, iako se ufaju da su predstavnici hrvatskog naroda, ne mogu izabrati predstavnika hrvatskog naroda čije se hrvatstvo, za razliku od Komšićevog, može izmjeriti po iracionalnom kriteriju etničkog privida.

Recimo to ovako: po čemu, po kojim kriterijima političkog, Lijanovićevo hrvatstvo nije tek puki privid, kada se on kandidira u ime stranke i iz stranke koja nominalno nije etnička nego ekonomska. Budući da je ekonomska, Narodna stranka Radom za boljitak u svom taboru, u bitnoj proporciji, ima i Srba i Bošnjaka i Nacionalno Neopredjeljenih i Nacionalnih Manjina.

Ta činjenica implicira onu vrstu negativne argumentacije spram Ivankovićevog izbora u Predsjedništvo države koja se koristi u svrhu etničke delegitimacije Komšićevog izbora u Predsjedništvo? Po kom kriteriju nije prihvatljivo da Komšića biraju simpatizeri SDP-a, a jeste da Lijanovića biraju simpatizeri NS Radom za boljitak? Da Čović i Ljubić ne bi likovali nad ovom logičkom argumentacijom, interpretaciju treba dovesti do kraja: Jerko Ivanković, u eventualnom takmičenju za hrvatsko mjesto u sarajevskoj zgradi Josipa Vancaša, ne može biti dio integrističkog hrvatskog bloka; on je na istoj strani dejtonske ludističke ulice sa Komšićem: njihov izbor je, što bi kazali hrvatski politički prvaci u Bosni, legalan ali nije legitiman. E sad, zašto bi, po etnokorporativističkoj matrici, npr. kandidat HDZ-a za Predsjedništvo BiH bio legalan i legitiman? Iz čega se izvodi pravna, politička i etička legitimacija budućeg Čovićevog kandidata za hrvatsku dionicu bosanskohercegovačkog etničkog trijumvirata? Da li iz banjalučke potvrde buduće koalicije Dodik-Čović?

ZASJEDA ZA KOMŠIĆA

To je, da racionalno razoružamo i preduprijedimo bošnjački podosadni arhetip o još jednom pokušaju podjele zemlje, legitimna potencijalna koalicija, koja, gle čuda, delegitimira izbor HDZ-ovog kandidata za člana Predsjedništva BiH „iz reda hrvatskog naroda“! Zašto? Pa zato što su Dodik i Čović dogovorili međusobnu podršku kandidatima za člana Predsjedništva BiH, što može implicirati, mada ne mora, da će značajan broj srpskih glasova u FBiH ići Čovićevom kandidatu za Predsjedništvo BiH. Možda upravo ti glasovi presude u korist HDZ-ovog čovjeka za Predsjedništvo države.

Takav razvoj politike u BiH, nakon oktobarskih izbora, stvara uvjete za ograničeni trijumf liberalističkog principa: članovi Predsjedništva mogu biti izabrani i biračkom podrškom građana drugog etniciteta. Veličanstveno!

No, vratimo se mi Komšiću i velikoj zasjedi protiv njega. Pitanje glasi: u čemu je razlika između eventualnog izbora Čovićevog etničkog elementa u Predsjedništvo BiH i načina na koji je izabran ili na koji će biti izabran Komšić? Nema razlike, izuzev notornosti da će HDZ-ov kandidat, na neviđeno, biti čovjek koji hoće da bude Hrvat, za razliku od Komšića, Hrvata koji hoće da bude čovjek. Ovo čovjek ne treba shvatiti kao pohvalu Komšićevoj ljudskosti, (možda i nije neki čovjek, ne znam) već kao, i na pojavnoj ravni vidljivu elementariju: etnički identitet je samo jedan a ne jedini njegov identitet. Nažalost, u današnjoj Bosni i Hercegovini heterogenitet je hendikep, pa se Komšićeva izvorna politička pripadnost SDP-u pojavljuje kao nepremostiva prepreka za njegovu etničku vjerodostojnost u dijaboličnoj državi, što ne znači da u boljoj državi i boljem SDP-u, Komšićev elementarni hrvatizam ne bi bio prepoznat kao prihvatljiva etnička norma za veliki broj hrvatskih birača u Bosni i Hercegovini.

U svakom slučaju, politička metodologija koju primjenjuju „stranke sa hrvatskim predznakom u BiH“, kako bi se stvorili uvjeti za Komšićevu listopadsku denominaciju, potvrđuju i legalitet i legitimitet Komšićeve prijave za najviše radno mjesto u hijerarhiji „zarobljene države“. Ostaje još samo da Ljubić pozove Silajdžića u koaliciju za glasove, pa da u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH imamo najmanje tri Komšića. Time bi nacionalizam postao bespredmetan. U teoriji, naravno. Ali, strogo uzevši, svaka praksa rezultat je nekog promišljanja. Mada, da ne bih ispao naivan, svjestan sam da niko nikada nikoga ni u šta nije uvjerio.

POTVRDA AUTIZMA

Ipak, u završnoj eksplikaciji želio bih ponuditi još jednu dozu „politološkog ludila“, inspiriran nadahnutim i odgovornim tekstom Ivana Lovrenovića u magazinu Dani (Kontinuitet urušavanja, 14.maj 2010, br.674).

Analizirajući politički kontekst izbora za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, autor je, osvrnuvši se na javno predstavljanje važnog zbornika Hrvati u BiH: ustavni položaj, kulturni razvoj i nacionalni identitet, značajnu dionicu teksta posvetio Ivi Komšiću, i kao autoru jednog od ključnih tekstova zbornika, i kao sposobnom i talentiranom političaru koji je „velika izgubljena šansa hrvatske političke scene u Bosni i Hercegovini.“

Ovo je važna indikacija i, za sada, tačan sud o uvaženom dekanu Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Kažem - za sada, jer u nekom drugom političkom kontekstu koji se ljudskim djelovanjem može proizvesti, zašto Ivo Komšić ne bi mogao biti kandidat za člana Predsjedništva BiH? Ovo pitanje nije samo retoričke naravi, već je u najužoj vezi sa prethodnom argumentacijom koju sam ponudio u tekstu.

Politička talentiranost Ive Komšića, u najboljem smislu te riječi, dolazila je do izražaja svih ovih godina prostom činjenicom da je to, rekao bih, možda jedini političar u Bosni i Hercegovini koji je mijenjao stranke (SDP, HSS, SDU...) a da to birači generalno nisu uzimali za zlo; naprotiv, ta nedosljednost tretirana je kao politička dosljednost, kao logičan i pravi izbor u datom političkom trenutku, kao sasvim prirodan čin.

Percepcija Komšićevih političkih transfera ostala je uglavnom pozitivna, a njegov politički cik-cak mnogi i danas smatraju autonomnom političkom gestom.

To je kapital koji apostrofiram da bih poentirao irelevantnost etničkog biranja članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine na slijedeći način: možemo li zamisliti situaciju u kojoj SDP BiH za člana Predsjedništva BiH „iz reda hrvatskog naroda“ predlaže Ivu Komšića!? (ja mogu, ne samo da zamislim, nego bih, da sam profesionalni političar otvorenih lijevih uvjerenja, na tome i radio). Kako bi na tu političku senzaciju reagirao blok hrvatskih stranaka koji Željku Komšiću spočitavaju odsustvo hrvatskog legitimiteta? Kako bi reagirali hrvatski intelektualci koji SDP-u, počesto s pravom, zamjeraju politički dogmatizam i neproduktivni etnički (i)realizam? Na kraju, kako bi reagirali birači?

Ako bi i drugi Komšić ( Komšić je ovdje metafora neupitnog hrvatstva a koje ne dolazi iz HDZ-ovih miljea) bio dočekan sa istom negativnom argumentacijom kao i Željko ( a složićemo sa da Ivo Komšić može biti od desničara prokazan za mnogo toga, ali sigurno ne i za nehrvatstvo) to bi bila tužna potvrda konačnog iracionalnog autizma hrvatske politike u Bosni i Hercegovini kojoj je imaginacija trećeg entiteta blokirala volju za državom. A država je, pozovimo u pomoć Hegela, još uvijek, „bog koji hoda“.

Najnoviji videouradak iz discipline pljuvanje udalj, i šire

Do Izbora je ostalo još 135 dana a kampanja je već dostigla nepodnošljiv (zavidan glib) nivo neukusa. Uključivanjem u izbornu utrku Fahrudina Radončića i njegovog Saveza za bolju budućnost medijska borba za svaku bošnjačku dušu pretvara se u svojevrsno takmičenje, sa izglednim kobnim posljedicama.

Novi kolačići u bh. političkom životu potrudili su se da u aktuelnoj izbornoj utrci dobijemo i nove discipline. Tako ove godine, u eksperimentalnoj, tzv. pokaznoj fazi imamo discipline poput: izmišljanja u unatrag na deset, dvadeset i više godina, neselektivno pljuvanje udalj i šire, te bacanje prašine u oči.

Analitičari najavljuju mogućnost uvođenja posebne discipline prebijanje s motkom (titulu šampiona u ovoj displini još uvijek ima neprikosnoveni Haris Silajdžić), a postoje ozbiljne naznake kako bi se na listi mogla naći i takmičenje u dizanju automobila uvis.

Osnovna karakteristika novih disciplina je da su u utrci dozvoljena sva raspoloživa sredstva, a takmičari ne podliježu doping kontroli niti im je potrebna ljekarska kontrola.

Već sada se može zaključiti kako će ovogodišnje takmičenje ostati upamćeno po neviđenoj žestini, u skladu sa najnovijim prevodom slogana Citius-Altius-Fortius koji glasi Gore-Žešće-Prljavije.

Prvi izvještaji sa terena pokazuju da će takmičenje biti vrlo interesantno. Dokaz ove konstatacije je najnoviji videouradak iz discipline neselektivno pljuvanje udalj, i šire koji je u najtiražnijem bošnjačkom dnevnom glasilu najavljeno kao “Sulejman Tihić i njegova savjest”. Ovo nevješto prikriveno autorsko djelo moguće je pogledati na servisu You Tube:

I što bi rekao pokojni Branko Mikulić: Neka igre počnu!

(zurnal.info)

Dobojski načelnik Obren Petrović, čovjek sumnjive ratne prošlosti, pridružio se donatorima sredstava za izgradnju zgrade Rijaseta Islamske zajednice u BiH. Nakon Fahrudina Radončića, Alije Budnje, Edina Arslanagića i ostalih tajkuna, i Petrović se stavio na spisak dobrotvora. Naime, jučerašnja posjeta reisu-l-uleme Mustafe ef. Cerića bila je pazarna, jer mu je načelnik Petrović uručio ček od 15.000 KM za izgradnju zgrade Rijaseta, a ta cifra je samo početak saradnje reisa Cerića i Petrovića.

-Ovo su mala sredstva i mi ćemo u narednom periodu sigurno u planiranju budžeta predvidjeti još sredstava. I sigurno da ću biti sretan kada bude završena zgrada Rijaseta - izjavio je Petrović.

Reis Cerić mu se uredno zahvalio na donaciji rekavši da "nije veliko čudo od njega, bilo bi čudo od drugih".

I tu ništa ne bi bilo sporno, da se ne radi o osobi za koju se sumnja da je počinila ratne zločine na području Doboja.

Prema riječima Momira Dejanovića, direktora Centra za humanu politiku iz Doboja, radi se o osobi koja je tokom rata bila na rukovodećoj poziciji u dobojskoj policiji, te je morala znati šta se dešavalo u Doboju u ratnim godinama.

- Mi smo u novembru 2008. godine zatražili od Tužilaštva BiH da se Obren Petrović procesuira zbog ratnih zločina počinjenih u Doboju tokom rata. Istina, mi nemamo nikakve dokumente koji to dokazuju, ali zato smo u kontaktu sa vrlo pouzdanim svjedocima koji znaju mnogo o mutnoj prošlosti Obrena Petrovića - kaže Dejanović. On dodaje da bi se Petrovića između ostalog moglo tereti za zlostavljanja, mučenja, potpisivanje rješenja o hapšenju civila...

- I da nije ubio nikoga, on kao rukovodeći je morao to spriječiti, a nije. Donacija za izgradnju zgrade Rijaseta je klasično podmićivanje. Zapravo on na taj način pokušava da stvori prividno stanje multikulture i da skrene pažnju sa bitnije stvari, odnosno da se ne priča o njegovom učešću u ratnim zločinima - kaže Dejanović.

Naš sagovornik objašnjava i to da je Petrović tokom rata navodno bio u istom timu sa Predragom Kujundžićem, zločincem koji je osuđen na 22 godine zatvora zbog ratnih zločina nad Bošnjacima na području Doboja.

(zurnal.info)

Ljubomir Borovčanin: „Dva kilometra prije Konjević Polja, javio mi se Stupar, ovaj komandant Odreda Šekovići na vezu. Pitao sam ga šta se dešava, međutim, on je panično odgovarao. Nisam dobio konkretan odgovor, nego rekao mi je: „NE PITAJ“. Tako, u tom smislu nešto, i pitao je, tražio da se vratim ja.“

Haški istražitelj: „U to vrijeme, koje je područje pokrivao Goran Stupar?“

Ljubomir Borovčanin: „Nije to Goran Stupar nego Miloš Stupar.“

Haški istražitelj: „Koje, koje je on, za koje je on područje bio zauzet, zadužen tada?“

Ljubomir Borovčanin, „Od Sandića do Kravice.“

Haški istražitelj: „Znači, on je taržio od Vas da se vratite?“

Ljubomir Borovčanin: „Ja sam rekao: Stižem odmah, okrenuli smo auto i krenuli prema njemu.“

SUSRET U KRAVICAMA

Bilo je kasno popodne tog 13. jula '95. godine kada je Ljubomir Borovčanin se iz Konjević Polja, preko Sandića, stigao u Kravice.

„I vidio sam veliki broj policajaca. Ne veliki broj, nego onoliko koliko ih je bilo na putu. Vidio sam i Lukićevu jedinicu i veliki broj leševa“, prisjećao se pred haškim istražiteljima Ljubomir Borovčanin.

Tada je u Kravicama sreo i Miloša Stupara. Poznavao ga je kao komandanta Odreda specijalne policije Šekovići. Upitao ga je za leševe koji su ležali ispred hangara.

„On mi je vrlo kratko objasnio da je ta formacija dovela veliki broj Muslimana iz Sandića u taj krug, da je prilikom ulaska u krug, jedan od Muslimana oteo pušku jednom policajcu i ubio ga, da je, potom, Čuturić, zamjenik komandanta Odreda, uspio dohvatiti pušku, te da je vojna jedinica koja je tada bila, otvorila vatru i da je došlo do masovnih ubistava“, ispričao je Borovčanin haškim istražiteljima.

Ovu Borovčaninovu izjavu,koju su uzeli haški istražitelji Peter McCloskey i Alistair Graham, sutkinja Suda BiH, Azra Miletić, nije prihvatila kao dokaz da je Miloš Stupar 13. jula, u popodnevnim časovima bio prisutan u Kravicama, kada su pripadnici njegovog Odreda ubili oko 1.200 Bošnjaka zarobljenih u širem reonu Konjević Polja. Odbacivši navedenu izjavu, Miletićeva je stekla preduslove da ukine prvostepenu presudu kojom je Stupar osuđen na 40 godina robije, te da ga pravosnažno i zauvijek oslobodi odgovornosti za genocid u Srebrenici.

ZA SVE JE KRIV RADE ČUTURIĆ

Dakle, „hrabra“ sutkinja Miletić je utvrdila da ne postoje relevatni dokazi da je Stupar bio tog 13. julskog popodneva u Kravicama, te je tako odgovornost prebacila na Radeta Čuturića koji je preuzeo komandu nad Drugim odredom tek krajem avgusta 1995. godine što je navedeno i u dokumentaciji koja je priložena prilikom suđenja u predmetu Trbić.

„Izgleda da je u periodu kad je ranjen (13. juli 1995. godine), Rade Čuturić, sin Milana, rođen 26. avgusta 1971. godine u Stuparima kod Kladnja, bio oficir i zamjenik komandanta Drugog specijalnog odreda policije. On je kasnije, 24. avgusta 1995. godine preuzeo komandu nad drugim odredom i ubijen je u akciji 23. septembra 1995. godine na Ozrenu“, piše izvještaju sa suđenja Miloradu Trbiću.

U istom dokumentu, nadalje, piše da je, u vrijeme izvršenja pogubljenja u Kravici bio i zamjenik komandanta specijalne brigade policije, Ljubomir Borovčanin koji je prošao pored skladišta dok su se pogubljenja dešavala.

To, dakle, potvrđuje navode iz Borovčaninove izjave date haškim istražiteljima koju je sutkinja Miletić odbacila prilikom donošenja odluke o oslobađanju Miloša Stpara, tadašnjeg komandanta Drugog odreda specijalne policije Šekovići. A prisustvo tejedinice u Kravicama nesporno je utvrđena i u Hagu u predmetuTrbić.

TENK I PRAGA

„Zapadno od Kravice, jedno od sabirnih mjesta bila je livada u Sandićima. Na ovom mjestu viđen je tenk i praga koji su, najvjerovatnije, pripadali jedinicama MUP-a, 2. odreda Šekovići što je pomoglo drugim jedinicama MUP-a, u čuvanju zarobljenika... Sama pogubljena su počela između 17 i 18 sati i trajala su nekoliko sati. Izjave svjedoka ukazuju na to da su za ubijanje zatočenika koji nisu mogli pobjeći iz skladišta korišteni pješadijsko oružje, mitraljezi i bombe. Svi izlazi su bili pokriveni vatrom, a zarobljenici koji su pokušali pobjeći kroz vrata i prozore ubijeni su“, piše u haškom izvještaju sa suđenja Miloradu Trbiću, te se nastavlja: „Kada je prestala pucnjava, stiglo je nekoliko kamiona i počelo je utovaranje tijela u kamione. Ovaj proces nastavljen je do mraka“.

Na tom je mjestu ubijeno oko 1.200 Srebreničana. Na istom mjestu, u isto vrijeme, bio je i Miloš Stupar. On je danas slobodan građanin. Zahvaljujući Azri Miletić.

{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/borovcanin.pdf|580|700}

(zurnal.info)

Danas se navršilo trideset godina od smrti Iana Curtisa, legendarnog pjevača Joy Divisiona. Zadnjih dana razmišljam o tome kako se nešto čudno dogodilo proljeću. Nema ga

Da pišem dnevnik, ovako bi izgledala stranica datirana na utorak, 18.05.2010. godine.

18.05.2010.

Danas se navršilo trideset godina od smrti Iana Curtisa, legendarnog pjevača Joy Divisiona. Zadnjih dana razmišljam o tome kako se nešto čudno dogodilo proljeću. Proljeća nema. Kiša i vjetar danima. Sivilo kroz koje se probijaju besmrtni Curtisovi stihovi i njegov pogrebni glas.

Sve se pomiješalo, uglavnom. Hodam cestom, ali doslovno cestom, i žalim grad koji je nestao u povijesnom uraganu, koji ga je izbrisao s lica zemlje i preselio ga tamo gdje obitava i Curtis i toliki mladići čija su pleća pukla pod teretom bezumlja i besmisla. Hodam cestom, a hodam kroz grad. Pločnike je zauzela motorizirana željezarija pažljivo ugurana između, nedavno posađenih, lipovih mladica. Pločnike su zauzele i gazde kafana i fast foodova, zatrpali ih aluminijskim stolovima i stolicama. Ja hodam cestom, klinci sa ogromnim torbama na leđima hodaju cestom, guraju se kroz popodnevni promet iz škole i u školu. Usput bacaju plastične boce i ostatke užine po ulici. Nekakvi ljudi, grubih lica i divljih pogleda dovikuju se preko ulice. Sklanjam se automobilima koji prolaze. Djeca se sklanjaju automobilima koji prolaze. Likovi čije oči prezrivo gledaju svijet, grubo i gadljivo divlje, zaustavljaju auta usred djece, između pločnika punih automobila i kafanskog inventara, otvaraju prozore i razgovaraju s istim takvim primjercima sramotne ljudske vrste koji se mangupski naslanjaju na krov zaustavljenog automobila. U tom trenutku, promet se zaustavlja, stvara se dugačka nervozna kolona. Na cesti, dodiruju se kišobrani nadrkanih prolaznika u mimohodu. Osim, uglavnom zluradog, dječjeg smijeha, ne možete vidjeti osmijeh niti čuti kako se netko zdravo smije. Sve se pretvorilo u zluradost, pakost, podozrivost, prezir, bahatost i, brate i sestro, u seljakluk svake vrste.

Da sam religiozan molio bih da netko sve to zaustavi, vrati vrijeme unatrag i izbriše nepravdu, jer nepravda je uništiti Grad. Ovako, ostaje mi samo da psujem i galamim svo vrijeme svjestan da me nitko živ ne čuje. A i ako sluša i čuje sve što kažem dočekuje s prezirom. Budala! To sam ja. To su svi koji traže nešto čega nema, nešto čega neće biti. Svi koji traže Grad, otvoren, tolerantan prostor, pristojan dom i zabavnu usputnu stanicu. Vrijeme je ljudi čija je nepristojnost uvredljiva, vrijeme je bahatih političara, instant zvijezda, brutalno nasilnih klinaca, kvartovskih lopova i siledžija, napumpanih usta i silikonskih sisa, vrijeme loše droge, zaboravljenih gorkih ratnika, vrijeme je nerada, nepročitanih knjiga, gadljive glazbe i proljeća, koje je negdje nestalo.

Ništa se, osim toga, nije dogodilo. Prije trideset godina Ian Curtis se ubio u svom domu u Macclesfieldu. 2010. u Mostaru je nestalo proljeće. Nestali su pločnici. Nestao je grad. Rest In Peace!

(zurnal.info)

Vlasnik novoosnovane Stranke za bolju budućnost Fahrudin Radončić danas je, ničim izazvan, telefonom pozvao člana Predsjedništva SDA Sejada Delića. Umjesto uobičajenog kurtoaznog pozdrava kako nalažu pravila ponašanja kada nekoga pozovete, Radončić je, u svom stilu, na Delića osuo paljbu najvulgarnijih i najopasnijih prijetnji.

Pokušavajući dokučiti šta je uzrok ovakvom sumanutom ponašanju i divljanju Fahrudina Radončića, saznali smo da on Sejada Delića i SDA okrivljuje što je dio informacija i zvaničnih dokumenata o njegovom nezakonitom poslovanju dostavljen nekim medijima i institucijama.

Imajući u vidu od koga ovakve prijetnje dolaze, Sejad Delić je šokiran i uplašen njihovim sadržajem odlučio cijeli slučaj prijaviti nadležnim instiucijama.

Ratnim zločincima Ratku Mladiću i Goranu Hadžiću sudit će poseban "međunarodni mehanizam", ako Haški tribunal bude zatvoren prije njihovog hapšenja.

Formiranje takvog mehanizma planirano je izlaznom strategijom rada tog suda. Predstavnici Tribunala rekli su da ako Mladić i Hadžić budu uskoro uhapšeni sudit će im se na Haškom sudu i ti procesi bi mogli biti završeni do 2014./05. godine, prenosi Mondo.

Dodali su da ako do toga ne dođe ne znači da će slobodno šetati bez kazne. Patrick Robinson rekao je da bi svi procesi koji su u toku, uključujući i onaj protiv Karadžića, trebali biti završeni do 2014. godine, kada je i predviđeno zatvaranje suda. Pred Tribunalom je 17 predmeta protiv 40 optuženih, prenosi danas portal Dnevnik.hr.

(Fena)

Svi nedavni izvještaji relevantnih evropskih i međunarodnih institucija posvećenih pravima nacionalnih manjina u BiH imaju iste nalaze i preporuke, a to je da su u BiH, kada su u pitanju obrazovanje i kultura nacionalnih manjina, pomaci gotovo nikakvi.

Ovo je danas u sklopu svoje prezentacije na sjednici Vijeća nacionalnih manjina BiH rekao pravni savjetnik u Misiji OSCE-a u BiH Aleksandar Čorni.

On je rekao i da u sistemu javnog informiranja u BiH gotovo da i nema programa koji se emitira na programu nacionalnih manjina te da država daje nedovoljnu podršku kulturnim aktivnostima nacionalnih manjina.

A to su najvažnije stvari za očuvanje njihovog identiteta, jer je njegovanje kulturno-historijske tradicije najvažnije protiv asimilacije.

Kada je u pitanju učešće nacionalnih manjina u javnom životu, posebno u politici, aktualne su stvari u vezi s implementacijom presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju "Finci-Sejdić", ali problema ima i na lokalnom nivou, kazao je Čorni.

Predstavnica UNHCR-a - Ured u Sarajevu Sabina Čejović govorila je o angažmanu ove organizacije na prevenciji stvaranja osoba bez državljanstva.

Odranije je bilo poznato da ovaj problem u BiH najviše pogađa Rome, koji se nisu upisivali u matične knjige.

Jedan od problema koji su istaknuli predstavnici drugih organizacija jeste i postojanje velikog broja romskih nevladinih organizacija, kojih ima registriranih više od 60.

Međutim, samo ih je 45-50 stvarno aktivno, dok se ostale mogu smatrati "društvom jednog lica", a takva situacija otežava saradnju s drugim organizacijama i potencijalnim donatorima.

(Fena)

Eliminacija diskriminacije u regionu - Uloga institucija za zaštitu ljudskih prava i modeli regionalne saradnje, bila je tema Regionalne konferencije danas u Sarajevu u organizaciji Institucije ombudsmena za ljudska prava BiH i uz potporu Misije OSCE-a u BiH.

Kako je u izjavi istaknula ombudsman BiH Jasminka Džumhur, susret ombudsmena zemalja regiona, članica Vijeća Evrope prilika je za razmatranje gotovo identičnih problema u oblasti zaštite ljudskih prava, a u kontekstu aspiracija tih zemalja prema članstvu u Evropskoj uniji i njihove slične pravne tradicije.

Po njenim riječima, neophodno je na zajedničkim osnovama kreirati zakonski okvir i mehanizme za eliminaciju diskriminacije u državama regiona, bez obzira na to da li se radi o diskriminaciji po etničkom, spolnom ili nekom drugom osnovu, uključujući i sve učestalije slučajeve mobinga, ili uznemiravanja na radnom mjestu.

Na značaj efikasnijeg djelovanja na planu zaštite ljudskih prava u nacionalnim i regionalnim okvirima ukazali su pučki pravobranitelj Republike Hrvatske Jurica Malčić, zaštitnik građana Republike Srbije Saša Janković, zaštitnica ljudskih prava Republike Slovenije dr. Zdenka Čebašek-Travnik, narodni pravobranitelj Makedonije Idzet Memeti, i Šućko Baković, zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore.

Njihove ocjene svjedoče o gotovo identičnoj praksi u pogledu suzbijanja svih oblika diskriminacije te o potrebi ohrabrivanja građana da se obraćaju odgovarajućim institucijama za zaštitu ljudskih prava, bilo da se radi o etničkoj ili manjinskoj diskriminaciji, ili pak o kršenju njihovih prava u ekonomskoj i socijalnoj domeni.

Konstatirano je, istovremeno, gotovo potpuno odsustvo sudske prakse u pogledu sankcioniranja mobinga kao načina zlostavljanja na radnom mjestu, te pogrešno tretiranje prava iz radnog odnosa kao svojvrsnog relikta prethodnog socijalističkog društvenog uređenja.

(Fena)

Maurice je poginuo u Sarajevu, 18. maja 1992. u misiji tokom koje je bio u pratnji konvoja lijekova namijenjenog građanima opkoljenog Sarajeva.

Cvijeće su položili predstavnici gradskih vlasti, IFRC-a, ICRC-a, Društva Crvenog križa BiH, Crvenog križa FBiH, Crvenog križa Kantona i sarajevskih općina.

"Bila je ovo i prilika da se prisjetimo i odamo počast svim humanitarcima i aktivistima koji su dali živote u svojim plemenitim misijama pomaganja čovjeku u nevolji", izjavila je Feni referentica za informiranje Crvenog križa KS-a Aziza Karić.

Cvijeće je položeno u spomen na poginule aktiviste i humanitarce: Azru Nikšić, Fatimu Šljivo, Kostadina Pejanovića te Avdu Fuluriju.

(Fena)

Predsjednik Kosova Fatmir Sejdiju izjavio je da će Kosovo učestvovati na samitu u Sarajevu samo ukoliko učesnici budu predstavljeni pod punim državnim simbolima.

Iako je Kosovo potvrdilo učešće na samitu, kosovski predsjednik kaže da Priština neće pristati da bude predstavljena pod imenom "Kosovo/UNMIK".

- Mi ćemo učestvovati samo ukoliko uslovi za nas budu isti kao i za svaku drugu državu. Ukoliko svaka država bude predstavljena državnim simbolom, mi ćemo učestvovati, rekao je Sejdiju.

- Za nas nije prihvatljivo da učestvujemo pod oznakom na kojoj piše 'Kosovo-UNMIK' ili uz vezivanje za Rezoluciju 1244 UN, što Srbija želi, dodao je on i naglasio da je Kosovo priznalo 67 država i da Srbija želi da zanemari tu činjenicu.

Govoreći o predstojećoj presudi Međunarodnog suda pravde (ICJ), koja se očekuje do kraja godine, Sejdiju je naveo da je uvjeren da "nijedan sud ne može da donese presedu koja je protiv volje naroda".

- Argumenti koje smo mi poslali sudu su neoborivi. Argumenti koje su naši partneri Njemačka, Francuska, Velika Britanija i druge države poslali ICJ-u su takođe argumenti koji idu u prilog priznavanja nezavisnosti Kosova, istakao je Sejdiju.

(Fena)

Duško Mirković, advokat i poverenik SDP-a u Trebinju, žrtva je klerofašističkih struktura, tvrde u Alternativnom klubu u Trebinju, samo zato što je njegova klijentica Bošnjakinja. Pre nekoliko dana je bio progonjen i tučen u Sudu, a dans je dobio i prekršajnu prijavu od Sudske policije.

Podsećamo, Duško Mirković je jedanaestog ovog meseca bio fizički maltretiran, dok je njegova klijentica dobila i udarac. I dok je pokušavao da dobije zaštitu od predsedika Osnovnog suda, ponovo je bio maltretiran od pripadnika Sudske policije.

Milan Bosić, predsednik Osnovnog Suda u Trebinju, za koga se osnovano sumnja da je počinitelj ratnog zločina, angažovao je izvesnog Veljka Spremu, koji je sin tamošnjeg popa i postavio ga za načelnika Sudske policije, koja je pre nekoliko dana maltretirala Mirkovića.

Kako se tvrdi u Alternativnom klubu u Trebinju, na Mirkovića se vrši sistematski i organizovan progon od strane Milana Bosića, Slobodanke Gacinović, Dobroslava Ćuka i Veljka Spreme.

I pored toga što je bio žrtva, Sud i Sudska policija su danas Mirkovića pozvali na odgovornost i uputili mu prekršajnu prijavu.

(zurnal.info)

Zdravstveno stanje svih sedmoro povrijeđenih, uključujući i četvoro djece, u teškoj tragediji koja se dogodila prošlog petka u visočkom naselju Hlapčevići je stabilno, potvrđeno je u KCUS-u.

-Za sada su svi stabilni i nema nekih značajnih promjena, rekla je Feni glasnogovornica KCUS-a Biljana Jandrić.

U tragediji koja se u petak dogodila u naselju Hlapčevići pohamnitali napadač je ubio tri, a teško ranio sedam osoba, među kojima je četvoro djece.

U povodu ove velike tragedije danas je dan žalosti u općini Visoko, a ova odluka je donesena na vanrednoj sjedinici Kolegija općinskog načelnika i Predsjedništva Općinskog vijeća Visoko.

(Fena)

Odlukom Suda Bosne i Hercegovine suđenje Seadu Hakaloviću za zločine nad civilima u Konjicu bit će održano u Kantonalnom sudu u Mostaru - prenosi BIRN -Justice Report.

Prijedlog da se ovaj predmet prebaci na procesuiranje u Kantonalni sud u Mostaru zatražilo je Tužilaštvo BiH zbog “težine djela i svojstva učinitelja” te nepostojanja posljedica koje bi mogle ugroziti povratak u zajednicu, ugroženosti građana ili ugrožavanja javnog reda i mira.

Državni sud je optužnicu protiv Hakalovića potvrdio u martu nakon čega je negirao krivicu za učešće u zločinima na području Konjica.

Hakalović, bivši pripadnik Armije BiH (ABiH), tereti se da je 23. marta 1993. u mjestu Gostovići (općina Konjic) ubio jednu osobu i drugu ranio. U optužnici se navodi da je u “ranim jutarnjim satima” ušao u kuću I.R. i iz automatske puške ispalio rafal u predjelu grudnog koša Z.Đ., “usmrtivši ga na licu mjesta”. Kada je J.R. pokušala pobjeći s dvojicom svojih sinova, Hakalović je, stoji u optužnici, ispalio rafal u predio njenih nogu, nanijevši joj “teške tjelesne ozljede u vidu ustrijelne rane obiju potkoljenica”. Dalje se u optužnici navodi kako je, nakon što je J.R. odvedena u bolnicu u Konjic, optuženi nezakonito pritvorio njene maloljetne sinove u podrum jedne kuće u selu Gostovići.

(Fena)

Ministar sigurnosti BiH Sadik Ahmetović potpisao je danas u Sarajevu s predstavnicima entitetskih i kantonalnih ministarstava unutarnjih poslova, Federalne uprave policije, Policije Brčko Distrikta, Službe za poslove sa strancima i Granične policije BiH Protokol o saradnji u efikasnijoj realizaciji sporazuma o readmisiji osoba koje borave bez dozvola u drugim zemljama.

Ministarstvo sigurnosti BiH se do sada u implementaciji ovih sporazuma, naveo je on, susretalo s dugotrajnom provjerom statusa bh. državljanstva i s još dužom procedurom utvrđivanja identiteta za osobe koje su predmet readmisije, odnosno povratka u BiH, zbog nezakonitog boravka u zemlji potpisnici.

- Imajući u vidu važnost efikasne implementacije sporazuma o readmisiji, od čega zavisi i liberalizacija viznog režima, BiH i njeni organi moraju učiniti dodatne napore na efikasnoj realizaciji ovih sporazuma, rekao je Ahmetović.

Ministar sigurnosti je naglasio da se potpisivanjem ovog protokola osiguravaju uvjeti za realizaciju obaveze efikasne implementacije Sporazuma o readmisiji koja se nalazi u Mapi puta za liberalzaciju viznog režima, koju je Evropska komisija prezentirala u martu 2008. godine.

(Fena)