Plakati sa natpisom „ penzija 160 KM, nacionalna sramota“ , s kojima je Centar za humanu politiku iz Doboja započeo predizbornu kamnpanju u Republici Srpskoj, konkretno u Prijedoru, Bijeljini i Banjoj Luci ekspresno su zabranjani i skinuti sa bilborda. Razlog zbog čega su plakati koji nose poruku stvarnih problema građana BiH skinuti nije jasan ni direktoru Centra za humanu politiku Momiru Dejanoviću.
Naime, radi se o seriji plakata koji će se pojavljivati u gradovima širom Bosne i Hercegovine, a koji govore o temama i problemima koji u izbornoj godini ignorišu većina političkih partija.
-Mi smo „sporne“ platake postavili širom Bosne i Hercegovine, i oni sadrže suštinsku problematiku, ispisanu na neuvredljiv način. I zaista je zanimljivo zašto je baš ovaj plakat sporan vladajućoj strukturi. Razgovarao sam i s nadležnim u tim gradovima, ali na kraju dobijem odgovor u smislu “bolje da te plakate ne postavljate, stavite neke druge“ i slične odgovore-kaže Momir Dejanović.
On dodaje da se kampanja ne odnosi samo na Republiku Srpsku, nego se provodi na cijeloj BiH.
- Mi smo plakate postavili i u Mostaru, Sarajevu, Tuzli...i zaista ne vidim razlog zbog čega oni ne bi bili i u Bijeljini ili Banja Luci ili bilo gdje drugo u BiH, jer se zaista radi o suštinskim problemima- smatra Dejanović
Na početku mandata sadašnje vlasti najniža penzija u RS iznosila je oko 30 posto prosječne plate i oko 6 posto predsjedničke, poslaničke, premijerske, ministarske ili direktorske plate, a na kraju mandata samo 20 posto prosječne plate i jedva 3 pocenta od predsjedničke, poslaničke, premijerske, ministarske ili direktorske plate.
(zurnal.info)
HIMNA
Riječ himna potiče od grčke riječi koja označava pjesmu ili hvalospjev. Istinski je tužno, prije svake utakmice, gledati naše sportaše kako šute k'o zaliveni dok traje melodija bosanskohercegovačke himne. Imam utisak da bi svi bili do 50% uspješniji da ih u sportske okršaje uvodi pjesma koju mogu pjevati zajedno sa publikom. Ovako, himna nam je kao i država. Eto, ko nešto i postoji, ali o tom se ne može pjevati hvalospjev. Zbog toga ispaštaju oni koji su najmanje krivi, publika i sportaši, običan narod, reklo bi se, kmetovi i gladijatori.
QATAR
Ti slabašni momci održali su nam lekciju iz kombinatorike. Do 75. Minute utakmice imali su posjed lopte od 60 %. Možemo pričati da im je penal poklonjen, ali ne možemo reći da ga nisu zaslužili. Da su tjelesno snažniji razbili bi nas bez problema. Ulazili su često u opasnu zonu, ali završnica im nije jača strana, srećom po nas.
BRUNO METSU
Već dugi niz godina „veliki bijeli vrač“ drži nogometne lekcije puno razvikanijim trenerima, a i ekipama redovito jačim od onih koje on vodi. Sjetite se kako je 2002. sa Senegalom posramio, tada aktualne svjetske prvake, Francuze. Qatar je dokaz da čovjek očito zna posao. Posložio je ekipu od izdržljivih brzih momaka, kojima za neki veći iskorak nedostaje tjelesna snaga, ali momaka koji znaju igrati nogomet i jasno se drže sustava i ideje koju im je Metsu usadio.
Priča kaže da je Francuze dobio tako što je danima senegalskim igračima puštao video projekcije, koje su isključivo bile kompilacija slabih strana Francuskih igrača, bez da ih je ijednog trena upozoravao na dobre strane istih igrača. Pravi fakinski psihološki trik. Njime je ubjedio Senegalce da mogu dobiti Francusku. I stvarno, ljudi su u utakmicu ušli bez respekta i dobili je bez većih problema.
Metsuova povezanost sa senegalskim narodom svoj vrhunac je dosegla kad se oženio muslimankom i prešao na Islam. Uzeo je ime Abdul Karim, ali mu je nadimak ostao isti. Metsu je i dalje Veliki bijeli vrač.
IGRA K'O HIMNA
Što je ovo, Safete!? Bez ideje, bez jasne koncepcije, bez agresivnosti, motiva, bez ičega. Tako je izgledala igra naše reprezentacije na Grbavici. Čista katastrofa. Bojim se da je Safet već dokazao da nema kapacitet za selektora ove iznimno nadarene generacije. Ghanu smo dobili uz puno sreće i na krilima dobrih igara iz prethodnih kvalifikacija, opet bez ikakve igre, na genijalnost Pjanića. Utakmice protiv Švedske i Njemačke ne treba ni spominjati. To su bila još dva koraka unazad za našu ekipu. I onda je došlo OVO od sinoć. OVO je naziv za ONO što smo mi igrali protiv Qatara. A to teško itko može objasniti i opravdati. OVO, odnosno ONO, ne pravda izostanak Rahimića. Qatar je ipak niža kategorija. Ali uz ovakvo vođenje reprezentacije i mi ćemo završiti u toj kategoriji taman kad smo se ponadali da dalja putanja može biti jedino uzlazna. Prosto mi dođe da žalim za Ćirom Blaževićem. Iako, simpatičan mi je čovjek taj tihi, meki Pape. No, kao trener, očita truba. Već vidim da će nam svima pojesti i ovo malo živaca što nam je ostalo nakon svih tlačitelja i neznalica. Ne znam što se može promjeniti u narednom periodu, ali ako ovako nastavimo ovo će biti naša najjadnija kampanja za neko veliko natjecanje. Igrači su potpuno izgubljeni, nemotivirani, očito je da nema jasne osnovne koncepcije, a kamoli nekakvih rezervnih rješenja u sustavu. Par akcija koje smo odigrali bile su plod jen-dva, malonogometne, ulične filozofije. To nije plod koncepcije već trenutak inspiracije pojedinca.
Malo nade budi i maštu raspaljuje činjenica da je na tribinama Grbavice bio Vahid Vaha Halilhodžić. Možda je došlo vrijeme za njegovu diktaturu. Iako, on nije neozbiljan čovjek, koji bi u posao ušao znajući da upravo ovakva situacija i ovakva igra najviše pogoduje onim neljudima iz NFS BiH. Oni su zaslužni za stanje konstantnog raspada, koje im savršeno odgovara, jer gdje je red i rad tu za njih sigurno nema mjesta.
Treba primijetiti da se Džeko sve više gubi i da je mislima negdje izvan terena. Miske nije onaj stari kao da mu se više ne da mučiti za gomilanje poraza. Pjanić je siguran dobitak. On je motiviran do neba i lagano sazrijeva. Mujdža me nije ubjedio da je rješenje, ali bolje od njega nemamo kad smo se već nonšalantno odrekli Berberovića. Mravac definitivno ne bi trebao imati mjesta u ovoj ekipi, kao ni Pandža. Medunjanin se sve više nameće kao ozbiljan kandidat za važniju ulogu od ove koju je do sada imao. No, na stranu navijačke opservacije, neki bolji trener sigurno od ovog materijala može složiti ekipu sposobnu da se nosi sa najvećima bez ikakvih kompleksa. I mi trebamo Metsua, ili slijedi sigurna blamaža, osim ako, nešto, jebiga.
Samo je jedna stvar u svemu sigurna. Ako je sinoćnja igra reprezentacije odraz stanja i atmosfere u državi to znači da je stanje 1:1, nerješeno.
(zurnal.info)
Mislio sam da ovo nikada u životu neću morati reći ali za dobro svih građa i poštene inteligencije u Bosni i Hercegovini, najbolje bi bilo da Safet Sušić ode sa mjesta selektora bh. nogometne reprezentacije. Prije nego što bude kasno za bilo što. Iako svi simptomi pokazuju da virus uzima svoj danak, možda još imamo šansi za izlječenje.
Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine koju vodi neosporno najbolji fudbaler rođen na ovim prostorima, jednostavno ne valja. Tačnije, kvalitet igre koju ovi momci pružaju otkako je Ćiru zamijenio Pape ne bi zadvoljio ni ukuse prosječnog gledaoca utakmica bh. Premijer lige. A oni koji to prate znaju koliko su niski njhovi kriteriji.
ZAŠTO NE VALJA REPREZENTACIJA? Zato što je Safet Sušić umislio da zna selektorski posao. A ničim to još nije dokazao. Nije se još potvrdio ni kao trener, a kamo li kao selektor. Reprezentacija pod njegovom komandom skoro je identična onoj koja je igrala kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo, samo što još i ne znaju igrati. Nema novih imena, nema eksperimenata, nema taktičkih zamki..., osim ako ovakve igre u prijateljskim susretima nemaju za cilj zavarati protivnika.
Nedostatak taktike se vidi i po kretanju igrača. Više su Misimović i Pjanić smetali jedan drugom nego kompletna odbrana ispodprosječnog Qatara. Ko god kaže kako su oni solidna ekipa taj pravi alibi za katastofu kakvu smo mogli gledati utorak naveče na stadionu Grbavica.
Da stanje bude još crnje, Sušić je gori motivator nego selektor. Ne traži niko od Sušića da bude klaun kao Ćiro, ali je više energije i pozitivnog naboja bilo na Blaževićevim treninzima nego sada u cijeloj Bosni i Hercegovini kada igra reprezentacija. Distanciranje od svega i građenje imidža nedodirljivog, cool tipa, pristaje Mourinhu ali tek nakon što je pokazao šta zna. Do tada, sve je ubleha.
IGRAČI: Umišljeniji od Sušića bili su samo igrači. Najgori od svih bio je Edin Džeko. Iole ozbiljan selektor bi već nakon prvog poluvremena ostavio frustriranog napadača Wolfsburga na klupi. Ono što je pokazao napadač za kojeg Juventus navodno nudi 40 miliona eura, ne vrijedi ni koliko košta ulaznica za meč na Grbavici. Možda momak ima problema sa transferima, ali bi selektor tu morao reagirati i pružiti šansu drugima koji imaju više koncentracije i volje da odigraju bar nekoliko dobrih pasova. Džeki to, osim one asistencije za jedini gol, nije polazilo za nogom.
Ništa bolji nisu bili ni ostali. Nadarević je lutao kao Krležine guske u magli. Ko zna, ako bi neko otišao na Grbavicu možda bi sreo našeg reprezentativnog beka kako još uvijek luta, bez kompasa, iscrpljen i dehidriran. Jahića spašava što je igrao na Grbavici pa je potrefio izlaz prema svlačionici, u suprotnom vodili bi ga u kategoriji “nestali”. Pjanić i Misimović očito imaju problema sa komunikacijom - jednom je maternji jezik njemački a drugom francuski. Ako bi FIFA progledala kroz prste i dozvolila prevodiocu da trči za njima dvojicom to bi donekle i popravilo stvar. Čekati od Sušića da im uputi koju instrukciju i postavi ih na odogovarajuća mjesta, vjerovatno bi bilo protumačeno kao mobing i miješanje u posao selektora.
Dalje, Muslimović? Zna li neko zašto on nije igrao? Je li uopće došao u Sarajevo? Ibišević dao gol i on misli da je opravdao svoj dolazak. Sjećate li se još nekog? Ne?!
ZAMJENE: Bolji dio reprezentacije. Možda nisu tolike zvijezde ali su za svojih dvadesetak minuta igre pretrčali više nego pojedinci tokom cijele utakmice. Niko se nije posebno istakao što u ovom sučaju i nije toliko loše. U ovoj selekciji prosjek je nivo i sve mimo toga je, zapravo, ispodprosječno.
IZUZETAK: Emir Spahić! Sretan je tim koji ga ima, a očito da je i njemu to najvažnije.
PROTIVNIK: Prosječna ekipa. Da nije bilo hrvatskog suca vjerovatno još uvijek ne bi dali gol, ali to ne znači da nisu igrali bolje od Papetovih Zmajeva. Da su Džeko, Muslimović, Nadarević, Mujdža..., makar upola igrali energično kao njihovi protivnici rezultat bio bio kao u vrijeme kada smo zabijali po sedam golova na utakmici.
SAVEZ: Napolje!
ZAKLJUČAK: Nadamo se da je ovo bila samo loša noć. Kao i protiv Irana, Švedske, Njemačke...
redsjednik Republike Srpske (RS) Rajko Kuzmanović izjavio je da RS neće prihvatiti bilo kakve zahtjeve za novom reformom policijskih stuktura u BiH, bez obzira na izvještaj Stejt departmenta o stanju bezbjednosti u BiH
"Ovaj proces za nas je završen, i nećemo pristati da se mijenjaju ili ograničavaju nadležnosti organa i institucija RS-a, odnosno njenih ustavnih i zakonskih kapaciteta, predviđenih Dejtonskim mirovnim sporazumom", navodi se u Kuzmanovićevom saopćenju.
Navodeći da je u izvještaju Stejt dipartmenta o terorizmu u BiH izneseno više paušalnih i proizvoljnih tvrdnji, on je naveo da su ocjene Stejt departmenta ili rezultat pogrešnih informacija s terena ili pokušaja lobiranja određenih pojedinaca ili krugova koji nisu naklonjeni RS-u.
"Ti navodi su apsolutno neprihvatljivi i predstavljaju klasičnu zamjenu teza", naglasio je Kuzmanović.
Predsjednik RS-a još smatra da je izvještaj Stejt departmenta poslužio kao povod "za nove, nerealne zahtjeve pojednih bošnjačkih zvaničnika o reformi sistema bezbjednosti u BiH, odnosno o nepotrebnoj unitarizaciji i centralizaciji policijskih struktura u BiH".
"Dobro je poznato gdje su korijeni, uzroci, ideološka i materijalna podloga terorizma u BiH, a to svakako nisu RS i srpski narod, već radikalni islamski pokreti čiji pripadnici djeluju u Federaciji BiH", stoji u saopćenju.
Prema njegovom mišljenju, objavljivanje izvještaja Stejt departmenta, a naročito reagiranja iz Sarajeva, su pokušaj pravdanja neuspješnog rada policijskih struktura na nivou BiH koje su zadužene za borbu protiv terorizma, ali i stvaranja atmosfere o tobožnjoj neophodnosti ustavnih promjena u BiH.
"Stav RS-a o ovom procesu definiran je u Deklaraciji o osnovama za razgovore o eventualnim promjenama Ustava BiH i o zaštiti interesa RS-a koji je usvojila Narodna skupština RS-a i u kojoj je, između ostalog, jasno navedeno da policijske strukture i njihove nadležnosti u BiH spadaju u podijeljene nadležnosti BiH i entiteta i da su one jasno razgraničene", naglasio je Kuzmanović.
Stejt department je u svom godišnjem izvještaju naveo da su "napori zvaničnika RS-a na potkopavanju državnih institucija", kao i to što je BiH "ostala slaba decentralizirana držva" usporili napore da se poboljšaju operativni kapaciteti BiH u borbi protiv terorizma i finansiranja terorizma.
(Fena)
Predsednik Srbije Boris Tadić i ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić, u saradnji sa čelnim ljudima iz Tužilaštva za ratne zločine i Ministarstva pravde Srbije, osudili su i gonili nevine građane Bosne i Hercegovine na osnovu falsifikovanih dokumenata u jednom, i nedovoljnih dokaza u drugom slučaju, kako bi ucenjujući bosanske vlasti njihovim oslobađanjem, zauzvrat dobili političke ustupke i na taj način, prividnim pomirenjem dve države, izdejstvovali napredak u evropskim integracijama. Te činjenice, potvrđene u dokaznom postupku pred britanskim sudom, dostupne su javnosti od 27. jula ove godine, kada je sudija londonskog suda u Westminsteru, Tim Workman, saopštio presudu u postupku za izručenje bivšeg člana Predsedništva BiH, Ejupa Ganića srpskim pravosudnim organima.
U presudi je konstatovano da, od „prvog dana ovog saslušanja, postoje prima facie (na prvi pogled) dokazi o zloupotrebi procesa“. U tački 38 presude navodi se i zaključak da „ukoliko je Vlada Srbije zaista bila spremna da odustane od ekstradicionog postupka u zamenu za bosansku saradnju, to je već dovoljno da se konstatuje zloupotreba procesa na ovom sudu“. U tački 39 presude ističe se da, „s obzirom na sve okolnosti i dokaze, sud zaključuje da je reč o zloupotrebi procesa za izručenje jer je, prema zaključku suda, motiv za gonjenje Ejupa Ganića zasnovan na politici, rasi ili religiji“.
Tokom izvođenja ključnih dokaza, koji su rezultirali presudom o zloupotrebi britanskog pravosudnog sistema i politički motivisanom gonjenu Ejupa Ganića, zamenik tužioca za ratne zločine Milan Petrović je, tokom unakrsnog ispitivanja, priznao da je Tužilaštvo 2007. godine podiglo optužnicu na osnovu lažnih dokaza, odnosno falsifikovanih dokumenata protiv Ilije Jurišića. Okružni sud veća za ratne zločine osudio je na osnovu nepostojećeg sporazuma iz 1992. Jurišića na 12 godina zatvora. Ganićeva odbrana je to dokazala izveštajem Butrosa Galija, nekadašnjeg generalnog sekretara UN, u kojem se navodi da je pregovora bilo, ali da ništa nije dogovoreno niti potpisano.
U tački 36 presude suda u Londonu u koju smo imali uvid, u delu u kojem se govori o svedočenju Milana Petrovića, ističe se da je „Jurišić optužen i osuđen na 12 godina zatvora, na osnovu sporazuma od 27. aprila 1992.“, ali i da je „ovaj svedok (Milan Petrović), u unakrsnom ispitivanju, izjavio da takav sporazum nikada nije postignut, odnosno da ne postoji“.
Uprkos tome što su u presudi navedeni neoborivi dokazi o postojanju političkih pregovora između predstavnika tri države na najvišem nivou – BiH, Srbije i Turske, državni vrh Srbije i tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević javno demantuju da je slučaj Ganić uopšte bio tema razgovora između tri zemlje u proteklih pet meseci (preciznije od 1. marta, kada je bivši član Predsedništva BiH Ejup Ganić uhapšen u Londonu, na osnovu Interpolove poternice čije raspisivanje je inicirala Srbija).
Vladimir Vukčević je, nakon presude, izjavio da je toga dana prvi put čuo za te pregovore. Međutim, kada je kasnije priznao da je sud „poklonio veru svedočenju Damira Arnauta“, Silajdžićevog pravnog savetnika, rekao je da je sve to „njemu rađeno iza leđa“. Arnaut je, međutim, prvi put o tim pregovorima usmeno svedočio pred sudom u Westminsteru 23. aprila, a njegovo prošireno pismeno svedočenje je dostavljeno sudu, kao i srpskoj strani, još 17. maja. Srbija je imala rok od mesec dana, odnosno do 15. juna, da odgovori na sve navode Ganićeve odbrane, uključujući i Arnautovo svedočenje. Takođe, Arnaut je opet usmeno svedočio 8. jula, a u sudnici je sve vreme bio prisutan Milan Petrović, Vukčevićev zamenik. Dakle, ili je Vukčević slagao da je prvi put čuo za ove pregovore na dan presude – kada je sudija Arnautovo svedočenje ocenio kao „istinito i uverljivo,“ ili mu niko nikada nije preveo Arnautova svedočenja. Te dve mogućnosti su, inače, identične oceni sudije Workmana da je srpsko Tužilaštvo za ratne zločine „ili nekompetentno ili politički motivisano.“
„U situaciji kada se bivši član ratnog predsedništva BiH Ejup Ganić nalazi u Bosni, ulaganje žalbe i snošenje velikih troškova bilo bi necelishodno jer bi čak i u slučaju uspeha žalbe takva odluka bila faktički nesprovodiva“, piše u saopštenju Vladimira Vukčevića, koje je prosleđeno medijima posle nekoliko dana navodnog premišljanja da li će se Tužilaštvo žaliti na odluku suda. Treba, međutim, imati na umu da je CPS (Crown Prosecution Service) vladina agencija koja ne može da naplaćuje svoje usluge, pa se može zaključiti da je srpskom Tužilaštvu preneseno da, ukoliko bude htelo da sa žali na odluku suda – u čemu ga CPS ne može zaustaviti – angažuje privatnu advokatsku kuću. U prilog tome stoji i tvrdnja Damira Arnauta, da je CPS Ganićevoj odbrani saopštio da se definitivno neće žaliti, jer je čitava stvar “već bila dovoljno kompromitujuća”. To verovatno znači, zaključuje Arnaut, da je CPS informisao srpsku stranu da u postupku po žalbi ne bi imala šansi za uspeh. Drugim rečima, poslednjih pet meseci Srbija je imala potpuno besplatno zastupanje od strane CPS-a, a tako bi i ostalo, samo da je CPS odlučio da se žali u njeno ime.
Budući da je ministarka pravde Snežana Malović uputila Londonu zahtev za Ganićevu ekstradiciju, ona je bila direktna veza Srbije sa britanskom vladom i Tužilaštvom britanske Krune. Zato je neuverljiva njena izjava da nije bila upoznata sa ovim navodima tokom celog procesa.
Srbija je, što se može videti iz postupka izvođenja dokaza, pokušavala da ovom političkom trgovinom zaštiti nekoliko stotina počinilaca zločina na teritoriji BiH, koje je Haški tribunal propustio da goni, a protiv kojih sama ne namerava da pokrene postupak. Naime, glavni predmet političke trgovine koji je srpska strana pokušavala da izdejstvuje tokom procesa u Londonu, prema svedočenju svedoka odbrane, bilo je zaključenje međudržavnog sporazuma kojim bi se zemlje obavezale da jedna drugoj predaju materijale i dokaze, i da se odreknu jurisdikcije u korist te druge države. To bi se desilo svaki put kada bi jedna zemlja potpisnica obavestila drugu da je pokrenula kriminalnu istragu protiv svojih građana ili stanovnika, za ratne zločine počinjene na teritoriji BiH. Potpisivanje sporazuma Srbija je prvi put predložila pre godinu dana, kada je taj zahtev odbijen, što je poznato i široj javnosti u Srbiji i BiH. Sporazum bi Srbiji omogućio da, u bilo kom trenutku trajanja sudskog postupka, preuzme slučajeve koji se vode protiv njenih građana ili stanovnika za zločine počinjene u BiH, što znači čak i nakon prvostepene presude, a sve sa ciljem umanjenja kazne, promene prirode zločina (na primer od krivičnog dela genocida do zločina protiv čovečnosti), ili potpunog oslobađanja pojedinaca od optužbi.
Naime, kako se može videti iz izjave koju je Damir Arnaut dao sudu, a u koji smo imali uvid, Srbija je, tokom postupka, nudila sledeće:
1. Da usmeno predstavi nadležnim britanskim institucijama (UK Home Secretary) da će pristati da srpski zahtev za ekstradiciju ne bude sertifikovan (pod uslovom da Ejup Ganić pristane da se odmah vrati u BiH i da ta zemlja garantuje da će Ganiću izdati putni dokument kojim će jedino tamo moći da otputuje).
2. Da Srbija ponudi instrukciju CPS-u (Crown Prosecution Service) da se ne usprotivi zahtevu Ejupa Ganića za puštanjem na slobodu uz kauciju. S obzirom na to da je UK HS sertifikovao srpski zahtev za ekstradiciju, čini se, zaključuje Arnaut, da Srbija nije ispunila prvo obećanje. Slično, kada je u pitanju ovo drugo obećanje, s obzirom na to kako je pred sudom tekao postupak za oslobađanje uz kauciju, jasno je da ga Srbija faktički nije ispunila.
Za uzvrat, Srbija je tražila i dobila sledeće ustupke:
1. Da se Silajdžić uzdrži od kritikovanja rezolucije srpskog parlamenta o Srebrenici, koju je Srbija, kako se navodi u svedočenju, koristila da bi popravila svoj imidž u EU i međunarodnim krugovima.
2. Da Silajdžić prihvati da prisustvuje samitu sa predsednikom Tadićem (prvom takve vrste koji je ikada održan), koji Srbija takođe koristi da bi unapredila svoj imidž na putu EU integracija, i predstavila se kao zemlju koja gaji dobrosusedske odnose sa BiH, uprkos kontinuiranom odbijanju i neuspehu da uhapsi Ratka Mladića. Oba ustupka su ispunjena pre nego što je Srbija propustila da ispuni svoja obećanja, zaključuje ovaj deo svedočenja Damir Arnaut.
Ponuda Srbije, navodi se u dokaznom materijalu na osnovu kojeg je engleski sud doneo presudu, obuhvata i predlog da BiH potpiše sporazum, a zatim obavesti Srbiju da je pokrenula krivičnu istragu protiv Ganića, nakon čega bi Srbija, kako se navodi, povukla zahtev za ekstradiciju. BiH je u svedočenju istakla da sporazum ne prihvata, pre svega da ne bi gubila nadležnost za krivično gonjenje građana i stanovnika Srbije za zločine počinjene na teritoriji Bosne i Hercegovine. Drugi razlog za neprihvatanje, što je specifičnost slučaja Ganić, je taj da odluka da se pokrene krivično gonjenje pojedinca i zahteva transfera slučaja po tom osnovu, ne sme biti političke već pravne prirode. Taj sporazum ne bi ni mogao da bude primenjen na slučaj Ejupa Ganića, s obzirom na to da u sudskom sistemu BiH sede i međunarodne sudije i tužioci koji, nakon što su ranije izvršili uvid u slučaj, nikada nisu odlučili da pokrenu krivično gonjenje.
Iako su predsednik Boris Tadić i ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić obećali, u nekoliko navrata, i bosanskim i turskim zvaničnicima, da će ispuniti dogovor, oni to ipak nisu učinili. „Tvrdim da predsedavajući predsedništva BiH Silajdžić nikada ne bi propustio da najoštrije kritikuje izostanak upotrebe pojma genocid u Deklaraciji o Srebrenici, da Srbija nije uslovljavala ispunjenje sopstvenog obećanja izostankom kritike Deklaracije“, rekao je pred sudom Damir Arnaut, savetnik Harisa Silajdžića.
Ejup Ganić je uhapšen 1. marta 2010. godine u Londonu, na osnovu Interpolove poternice čije raspisivanje je inicirala Srbija.
„Ukoliko bi sud procenio da bi Dr Ganić trpeo nepravično suđenje po osnovi religije, rase ili politike, stupila bi na snagu zakonska zaštita od politički motivisanog gonjenja“, navodi se u presudi. Dve pažljivo sprovedene istrage su zaključile da nema dokaza na osnovu kojih bi bile pokrenute optužnice protiv Ejupa Ganića. Kako se dalje ističe, Okružni sud u Srbiji je pokrenuo postupak na zahtev tužioca za ratne zločine bez prikupljanja dodatnih dokaza, dok kasnije pribavljeni dokazi nisu bili od značaja, i ne bi opravdali menjanje inicijalne odluke. Sudija zaključuje da su, u odsustvu značajnijih dodatnih dokaza, moguća dva objašnjenja – da je srpsko tužilaštvo nekompetentno, u šta sudija nije uveren, ili da je motiv za gonjenje političke prirode, to jest, zasnovan na politici, rasi ili religiji. Do sličnog zaključka je došao i Filip Alkok (bivši tužilac Tužilaštva BiH, vodio predmet Dobrovoljačka, svedok odbrane Ejupa Ganića), koji ne vidi drugi motiv za optužnicu osim političkog. Kako se može videti iz presude, sa time se složio i bivši visoki predstavnik u BiH Kristijan Švarc Šiling, koji je rekao da je „apsolutno uveren da je ovo gonjenje politički motivisano“. I drugi svedoci, Kerol Hodž (autorka knjige Velika Britanija i Balkan) i Noel Malkolm (istoričar sa Oksforda) su se složili sa time.
Pregovori oko odustajanja od zahteva za izručenje Ganića Srbiji počeli su polovinom marta, kada je turski ambasador informisao Damira Arnauta da je Beograd tražio od Ankare da obezbedi da Silajdžić ne kritikuje deklaraciju, uprkos tome što u njoj neće biti upotrebljen termin genocid. „U suprotnom će svako pomeranje u slučaju Ganić biti veoma teško“, preneo je Davutoglu poruku srpskih zvaničnika. Davutoglu je tada rekao još i to da Ankara radi na tome da Srbija ne pošalje ekstradicioni zahtev, pre nego što istekne zakonski rok 13. aprila.
Britanski ambasador, međutim, 19. marta obaveštava Arnauta da je ekstradicioni zahtev iz Srbije već primljen, dok Jeremić i dalje tvrdi da zahtev nije ni predat. On je ministru spoljnih poslova BiH rekao da je siguran da je britanski ambasador pogrešio i da verovatno ne zna razliku između naloga za hapšenje i ekstradicionog zahteva. U daljem izvođenju dokaza navodi se da su bosanski zvaničnici tada zatražili od srpske strane da engleskom sudu pošalje pismenu notu, kojom bi istakla da se neće protiviti ukoliko sud ne bi sertifikovao ekstradicioni zahtev. Jeremić je odgovorio da po tom pitanju “nešto može da se uradi”, ali da je za to od suštinske važnosti da Silajdžić “ne pljuje po tekstu srebreničke rezolucije”. Ministar spoljnih poslova BiH Alkalaj mu je tada rekao da ne može i dalje verovati na reč Srbiji i da BiH traži neku vrstu garancije, kao i da će on Jeremiću dati primer garancije koja bi, u tom smislu, bila zadovoljavajuća. Nota u kojoj se navodi šta bi za BiH predstavljalo dovoljnu garanciju kasnije je predata Jeremiću. Nacrt teksta Deklaracije, identičan dokumentu koji je srpski parlament usvojio 30. marta, Jeremić je predao Alkalaju četiri dana pre nego što je on potvrđen u Skupštini Srbije (26. mart).
Prema svedočenju Damira Arnauta, odgovarajući na Jeremićeve komentare, britanski ambasador je rekao: “Oni lažu, ja znam razliku između te dve stvari, nisam glup.“ Istoga dana, tvrdi Arnaut, ambasador je potvrdio da je Srbija podnela zahtev pre više od dve nedelje, kao i da britanska vlada stoji iza te tvrdnje. Jeremić, međutim, opet negira te navode. Iako tvrdi da „Srbija najverovatnije neće odgovoriti zahtevu da taj tekst bude poslat u pismenoj formi britanskom Home Office-u”, on ističe da će nota biti “reč po reč” usmeno preneta.
Kako se dalje navodi u svedočenju, Jeremić od Alkalaja traži da on sa Sarajevom proveri da li postoji mogućnost da se potpiše obavezujući sporazum o jurisdikciji. Alkalaj mu prenosi ocenu da to pitanje prevazilazi aktuelni slučaj. Kasnije je, prema dokumentima londonskog suda, Jeremić putem SMS poruke potvrdio da je tekst poslat britanskim vlastima “kroz diplomatske kanale u Londonu” zatraživši još jednom da mu se Alkalaj javi povodom „drugog pitanja“, misleći na predloženi sporazum. Dalje, Jeremić i predstavnike turske vlade uverava da je preneo usmenu poruku engleskim vlastima, ali do dana svedočenja nije bilo nezavisne potvrde tih informacija iz Velike Britanije.
Bosanska strana, tvrdi dalje Damir Arnaut, odlučuje da je rizik kritikovanja deklaracije preveliki. Zbog toga izdaju saopštenje za štampu, ispunjavajući tako svoj deo pogodbe, u kojem pohvaljuje „one u Srbiji koji zastupaju nazivanje stvari njihovim pravim imenom“.
Kasnije, tokom sastanka 6. aprila u Sarajevu, prema turskom ministru spoljnih poslova Ahmetu Davutogluu, Jeremić je od Turske tražio da izdejstvuje da BiH zvanično zatraži preuzimanje slučaja Ganić, jer bi, kako mu je objasnio, takav zahtev Srbiji dao zakonsku osnovu za odustajanje od ekstradicionog zahteva. Srbija je tada zvanično obećala da će povući zahtev, ukoliko BiH bude tražila preuzimanje. Međutim, uprkos obećanjima, nakon razgovora sa Jeremićem, Davutoglu obaveštava Silajdžića da Srbija ne može ništa da podnese pismeno, zbog osetljivosti celog slučaja u političkom smislu.
Home Office 12. aprila obaveštava Ganićeve advokate da je srpski zahtev za ekstradiciju sertifikovan. Srbija, dakle, nikada nije ispunila svoje obećanje, a Jeremić najavljuje „novu“ ponudu za povlačenje ekstradicionog zahteva – ako BiH prihvati već pomenuti sporazum. Bosanska strana to odbija, između ostalog zbog toga što pred BiH sudovima nema optužbe protiv Ganića. Srbija, međutim, pretpostavlja da je moguće da BiH pokrene taj proces, zanemarujući pritom da to može da učini samo njeno Tužilaštvo. U suprotnom, to bi predstavljalo direktan politički pritisak na sudsku vlast u BiH. „Borko Stefanović mi je tada rekao: 'hajde, mogli biste, samo kada biste hteli'“, citirao je Arnaut direktora Ministarstva spoljnih poslova Srbije.
U daljem svedočenju Arnaut ističe da je, s obzirom na Ganićeve finansijske probleme, BiH zahtevala od Turske da zatraži od Srbije da se ne usprotivi zahtevu Ganićeve odbrane za puštanjem uz kauciju, u skladu sa pravilima ICTY. “Tokom posete Beogradu, ministar Davutoglu je ovo direktno preneo Tadiću, koji mu je odgovorio da ima njegovu i reč Republike Srbije da se neće protiviti zahtevu odbrane za kauciju. Tadić je to potvrdio i turskom predsedniku Abdulah Gulu”, piše u izjavi.
Kako se dalje navodi, Tadić je tada obećao da će dati garancije za kauciju, ako turski predsednik ubedi Silajdžića da se sretnu na istanbulskom samitu, koji je značajan sa stanovišta EU integracija. Srbija, međutim, do 24. aprila, kada je održano saslušanje na kojem je razmatrana mogućnost puštanja na slobodu uz kauciju, nije ispunila svoje obećanje, pa je ono pomereno za 29. april. Davutoglu je bio nezadovoljan i obećao da će iskoristiti samit da od Tadića zatraži da ispuni obećanje dato na najvišem nivou. Silajdžić ostaje na samitu jer procenjuje, svedoči Arnaut, da je to najkorisnije. Kako je Silajdžić kasnije preneo, Abdulah Gul se žalio Tadiću zbog neispunjenog obećanja, dok je predsednik Srbije tri puta ponovio da je posredi zabuna oko načina na koji je trebalo da budu poslate instrukcije. Međutim, na saslušanju 29. aprila sud je konstatovao da su instrukcije koje je Srbija poslala „daleko od jasnih“.
Državni vrh Srbije je tom trgovinom prekršio na najdirektniji način i ljudska prava zatvorenika u Srbiji, zabranjujući posete u dva zatvora, u cilju onemogućavanja već odobrene posete Harisa Silajdžića Iliji Jurišiću, u Okružnom zatvoru u Beogradu. Dolazak Silajdžića u Beograd, prvi put od početka rata u BiH, predstavlja konkretan zahtev EU, i trebalo je da svedoči da je Srbija na dobrom putu uspostavljanja novih odnosa sa BiH.
Naime, u dva zatvora u Srbiji – Okružnom i Kazneno-popravnom zavodu Zabela, Ministarstvo pravde je zabranilo posete, i to na dan kada je predsedavajući Predsedništva BiH (25. maj), u okviru posete Beogradu, trebalo da obiđe Iliju Jurišića. Osim objave zabrane „iz bezbednosnih” razloga, iz Ministarstva pravde nije stiglo drugo objašnjenje zbog čega je uvedena takva mera. Istovremeno sa objavljivanjem te informacije, u javnost je stiglo i saopštenje iz kabineta Harisa Silajdžića, da je let LH 413, kojim je predsedavajući Predsedništva BiH trebalo da iz Njujorka preko Minhena doputuje u Beograd, otkazan zbog kvara na motoru. Silajdžić je 23. maja iz Sarajeva odputovao u Njujork, gde je prisustvovao sednici Saveta bezbednosti UN posvećenoj situaciji u BiH. Informaciju o odlaganju leta kojim je Silajdžić trebalo da doputuje, najpre u Minhen, a potom u Beograd, istog dana zvanično je potvrdio Klaus Gorny, PR Lufthanse, čime su otklonjene sumnje da je reč o smišljenom odlaganju posete.
Međutim, Ministarstvo pravde Srbije nije otklonilo sumnje vlasti u Sarajevu da je zvanični Beograd namerno zabranio posete Okružnom zatvoru u kojem se nalazi Ilija Jurišić, kako bi doveo Harisa Silajdžić pred svršen čin kada bi stigao u Beograd, odričući mu ranije odobrenu posetu Jurišiću. Silajdžić, u tom slučaju, ne bi imao izbora, nego da nastavi posetu prema unapred utvrđenom planu. Tako bi Srbija ispunila zahtev Evropske unije.
Na osnovu dokumenata u koje smo imali uvid, Ministarstvo pravde Srbije je 21. maja prosledilo ambasadi BiH dozvolu da Silajdžić poseti Jurišića 25. maja. Na osnovu vremena slanja zvanične objave medijima iz Kancelarije za medije vlade Srbije (9.48h), može se zaključiti da je ova odluka bila doneta dan ranije, pre svega ako se ima u vidu da je ambasada BiH u Beogradu bila obaveštena da su zvaničnici sa ovlašćenjem da odgovore na pomenutu notu, 25. maja bili van Srbije.
Srpski protokol, nakon što saznaje za kvar na motoru i odlaganje leta, obaveštava ambasadora BiH da će Tadić 26. maja ipak biti u Gracu i da poseta tog dana nije moguća, ali da je predložio posetu 27. maja. Ministarstvo pravde Srbije primilo je molbu ambasade BiH, u koju smo imali uvid, istog dana kada je saopštena zabrana posete zatvorima, kojom traži odgovor na pitanje da li se suspenzija odnosi i na prethodno ugovorene i potvrđene posete i, ako to jeste slučaj, da li je moguće dobiti dozvolu za posetu Jurišiću 27. maja, ukoliko Silajdžić tada bude u Beogradu. U diplomatskoj noti navodi se i molba da, ako to nije moguće, vlasti u Beogradu omoguće da Jurišić bude posećen da drugoj lokaciji.
Međutim, osim napomene da odgovor tog dana nije moguć, jer je ministarka pravde Snežana Malović na putu, ambasadi BiH odgovor nije stigao ni sledećeg dana. Ministar spoljnih poslova BiH Sven Alkalaj, koji je u Beograd doputovao 25. maja rano ujutru, gde je trebalo da dočeka Silajdžića zajedno sa zvaničnicima Srbije, sastao se, kako tvrdi, 26. maja oko 17 časova sa Jovanom Ratkovićem, savetnikom za spoljnu politiku predsednika Srbije Borisa Tadića. Prema tvrdnjama Alkalaja, Ratković je ministru spoljnih poslova BiH rekao da „Srbija ne može da prihvati da Silajdžić poseti ratnog zločinca, jer srpski zvaničnici nikada ne posećuju ratne zločinace kada idu u posete drugim državama.“ Ratković je tada rekao da se predsednik Tadić nada da će poseta Silajdžića Beogradu biti ostvarena 27. maja, ali bez posete Jurišiću u Okružnom zatvoru. Ministar Alkalaj je odgovorio da će preneti poruku Silajdžiću nakon što se on iz Njujorka vrati u Sarajevo 26. maja. Ova poseta do danas nije ostvarena, jer državni vrh ne želi da Silajdžić poseti Jurišića.
Podsetimo, Silajdžić je rekao da će posetiti Beograd, ako Tadić pristane da dođe na obeležavanje petnaestogodišnjice genocida u Srebrenici.
Dodajmo još i da je Srbija, tokom trajanja postupka pred londonskim sudom, u pokušaju da ostvari taj kratkoročni interes, poslala dopis u kojem priznaje da je država Srbija učestvovala u međunarodnom oružanom sukobu tokom rata u BiH, čime je otvorena mogućnost da BiH taj dokument upotrebi u nekom drugom, budućem procesu.
U tački 8. presude londonskog suda piše: “G. Fitzgerald, savetnik Krune, u ime optuženog, naglasio je da smatra da je izraz „sukob u međunarodnoj borbi“ smišljen kako bi se izbegao nalaz da se radi o međunarodnom oružanom sukobu, a što bi Srbiju opteretilo odgovornošću za agresiju na BiH po međunarodnom pravu, čime bi bila odgovorna za plaćanje odštete BiH po međunarodnom pravu. Istaknuto je da Srbija iz tog razloga uvek tvrdi da se u BiH desio unutrašnji sukob.“
(Snežana Čongradin/Matja Stojanović/pescanik.net/zurnal.info)
Strah se valja među Radmanovićevim ljudima, strah koji im je svezao i noge i ruke i jezike i mozgove i natjerao ih da prihvate ponižavajuću ulogu Dodikovih, Vasićevih i Mitrovićevih batlera. Najtragičnija figura u cijeloj ovoj priči nije Radmanović nego Igor Radojičić
Savez nezavisnih socijaldemokrata ponovo je postao Stranka nezavisnih socijaldemokrata, premda to u ovoj ekstremističkoj organizaciji još uvijek nisu javno obznanili. Linija Nebojše Radmanovića, visokog funkcionera Saveza, oličena u Demokratskoj partiji socijalista, (koju je on prije osam godina uveo u Savez), potpuno je marginalizovana i obesmišljena do mjere da njeni pripadnici otvoreno kažu da već dvije dobre godine i ne postoje.
“DPS već dvije godine ne postoji i priča o stranci unutar stranke je nerealna koliko i tvrdnje da će se Radmanović kad-tad okrenuti od Dodika”, kazao je za “Žurnal” član GO SNSD. (DPS je prije deceniju nastao raspadom SPRS, kada je Radmanović napustio i pocijepao stranku kojom je tada rukovodio Živko Radišić.)
NEMILOSRDNO UKLANJANJE
Milorad Dodik, nesporni gospodar SNSD-a, vješto je iskoristio dogovore oko predizbornih Koalicija i sklapanje kandidatskih lista za parlamente i nemilosrdno pomeo sve Radmanovićeve ljude, stavljajući ih na neatraktivne i marginalne pozicije na listama ili ih skroz izostavljajući sa spiskova. Svoj potez obrazložio je, kako je “Žurnalu” rečeno, “argumentima” da Radmanovićevi ljudi “nisu dovoljno probitačni i operativni”. Istina je da je Dodik procijenio da Radmanovićevi ljudi nisu dovoljno lojalni.
“Grupacija oko Dodika, koju predvode Rajko Vasić i Slavko Mitrović, procijenila je da bi u određenom trenutku pripadnici DPS mogli odigrati ulogu trojanaca i pocijepati stranku. Stoga su uklonjeni bez milosti”, kaže naš izvor. Ovakav rasplet svjedoči da je unutar SNSD-a veliku pobjedu odnijela ultraradikalna struja, sa ideolozima Mitrovićem i Vasićem, koja je, svojevremeno, oštro bila protiv uspostavljanja Saveza. Sam Vasić je u jednoj svojoj lajtumobolnoj tvorevini, koju on naziva knjiga, DPS-ovce okarakterisao kao “crvenu gamad”, pitajući se šta će oni Dodiku i tvrdeći da je to katastrofalan potez.
Na naš upit zbog čega ne napuste SNSD i nastave djelovanje kao DPS, sagovornik “Žurnala” je rekao da za to nema nikakvih mogućnosti.
“Istina je da unutar Saveza ima turbulencija na linijama SNSD-DPS, ali to je labuđi pjev Radmanovićevih ljudi, koji ponegdje, u lokalnim sredinama, pokušavaju da pokažu karakter više poze radi, nego što takvo ponašanje donosi bilo kakvu korist. Jednostavno rečeno DPS ne postoji, a niko od onih viđenijih funkcionera SNSD-a, koji se smatraju tom linijom, nema snage ni hrabrosti da bilo šta učini. Svi ćute i trpe”, bio je eksplicitan. Na našu konstataciju da se radi o kukavičluku, a ne svijesti da se bez Dodika ništa ne može uraditi, uslijedio je šokantan odgovor: ”Zar misliš da neko od njih želi biti Milan Vukelić”?!
Strah se valja među Radmanovićevim ljudima, strah koji im je svezao i noge i ruke i jezike i mozgove i natjerao ih da prihvate ponižavajuću ulogu Dodikovih, Vasićevih i Mitrovićevih batlera. Najtragičnija figura u cijeloj ovoj priči nije Radmanović; on je na zalasku karijere i mandat više ili manje suštinski mu ne znači ništa, kao ni činjenica da je karijeru završio kao Vasićeva žrtva; već Igor Radojičić, predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske. Cijela ova situacija pokazuje da je Radojičić političar kojemu nedostaje značajan dio karaktera i da je, osim pljačke i formiranja mafijaške države opečaćene skupštinskim čekićem, spreman progutati i lična poniženja od tipova poput Dodika, Mitrovića i Vasića, koji mu, objektivno, ni po znanju ni po političkom umijeću nisu ni do koljena. Uz sve to, Radojičić nije kriminalac niti ga ima u mafijaškim poslovima, pa je njegov ljudski, politički i svaki drugi sunovrat tim drastičniji i užasniji.
Sukobi između njega i Dodika tinjaju već dvije godine, a kulminirali su prije nekoliko mjeseci kada se otvoreno suprotstavio premijerovim igrarijama oko raspisivanja referenduma. “Izdao me onaj od kojeg sam to najmanje očekivao i kojem sam bezrezervno vjerovao”, konstatovao je Dodik u najužem krugu prijatelja i istakao da je ta priča za njega završena. Pregovori sa Demokratskim narodnim savezom, (o podršci ove stranke predsjedničkim kandidatima SNSD-a), pokazali su da je Dodik čvrst u namjeri da se otarasi Radojičića. Dodik je DNS pridobio, jer je Marku Paviću, šefu te stranke, obećao poziciju predsjednika Narodne skupštine.
“O tome nije čak ni obavijestio Radojičića, već je to ovaj saznao u partijskim kuloarima”, tvrdi naš izvor. Nakon toga uslijedila su nova poniženja: Radojičić je postavljen za nosioca poslaničke liste u banjalučkoj izbornoj jedinici tek nakon što je tu poziciju odbio Dragoljub Davidović, gradonačelnik Banjaluke. Uz to, Radojičiću je odaslana poruka da mu je namijenjeno mjesto Ministra inostranih poslova u Savjetu ministara BiH, što je on odbio, svjestan da se radi o neslanoj šali, budući da ta pozicija treba da pripadne nekom iz reda stranaka sa hrvatskim predznakom.
MULJATOR ZA PREMIJERA
Priče oko toga da će Radojičić postati premijer ako Dodik postane predsjednik RS, najobičnije su izmišljotine, jer je to mjesto lider SNSD-a namijenio nekom od svojih najbližih saradnika u mutnim poslovima.
“Na tom mjestu već se vidi sadašnji ministar finansija Aleksandar Džombić. Činjenica je da se 90 odsto članstva SNSD protivi mogućem imenovanju Džombića za pemijera RS, ali je on Dodikov lični izbor, kome niko ne smije otvoreno da se usprotivi. Njih dvojica su u brojnim inkrimisanim poslovima, a Džombić, kao ministar finansija, zna sve o novčanim transakcijama koje je mimo zakona izvršio Dodik kao premijer RS”, kaže naš izvor. Uz Džombića, kao kandidat za premijera pominje se i Slavko Mitrović.
Kada je bez po muke “poravnao” Radojičića, Dodikov Orkestar za sahrane nastavio je sa “sprovodima”, te je “kremiran” sadašnji šef poslaničkog kluba SNSD-a u Narodnoj skupštini Željko Mirjanić, koji je svojevremeno bio generalni sekretar DPS-a. Njegov pepeo je razvejan na sedmo mjesto na kandidatskoj listi za parlament RS u izbornoj jedinici Banjaluka, dok se Perica Rajčević, šef Radojičićevog kabineta i poslanik iz Hercegovine, uopšte ne nalazi na kandidatskoj listi za Narodnu skupštinu RS, iako je na prošlim izborima bio nosilac liste za izbornu jedinicu šest (Trebinje). Rajčeviću je ponuđena brojka slična Mirjanićevoj, ali je on za razliku od banjalučkog kolege, imao digniteta da odbije nominaciju. Uz njih su stradali još mnogi, a podatak da od 41 poslanika koliko ih trenutno ima SNSD u NSRS čak njih 13 nije na listama, dovoljno govori sam za sebe.
Dodik je amortizovao svaku Radmanoviću pobunu kandidujući ga za člana Predsjedništva BiH. Nakon što mu je urnisao ljude, Dodik je Radmanoviću poklonio kandidaturu za člana Predsjedništva BiH, jer je siguran da ovaj neće praviti probleme u stranci ako pobijedi na izborima. “Ukoliko izgubi, Radmanović tek tada neće ništa preduzimati iz prostog razloga što neće htjeti da bilo koga povuče sa sobom u ambis”, tvrdi naš sagovornik.
Radmanović je svojim ljudima za poniženje kao naknadu obećao dobre poslove ako ponovo bude izabran za člana Predsjedništva BiH.
(zurnal.info)
Na Luci stoji kičasti, pravi narodnjački, kip žene koja je ni kriva ni dužna postala slučaj koji govori o nepromišljenosti, gluposti i površnosti današnjeg Mostara
Rijetko zalazim na Luku pa sam tek neki dan vidio to mesingano čudo. Znam, mnogi će sada prigovarati da postoje stvari u koje se ne dira, da ne bih smio praviti slučaj od spomenika ženi, koja je, kroz pjesmu jednog prosječnog provincijskog pjesnika, postala simbol Grada na Neretvi. Spomenik je podignut. Žena je legenda. Pjesma o njoj je odavno postala narodna u cijeloj bivšoj Jugi, može je se čuti u kafanama od Triglava do Đevđelije. Međutim, kao i obično, muče me neka pitanja.
Da li postoji dozvola za postavljanje spomenika Emini Sefićevoj na Luci?
Na to pitanje mi nitko u posljednjih par mjeseci ne zna dati odgovor, a pitao sam ljude na odgovornim mjestima. Svi kažu: Ne bih Vam znao reći postoji li dozvola za taj spomenik.
A na otvaranju spomenika Gradonačelnik i ostali gradski funkcioneri!? E, oni su svečano, u javni život, porinuli spomenik koji je tu vjerovatno postavljen ilegalno!
Ako postoji dozvola, tko i po kojim kriterijima je izdao tu dozvolu?
Mišljenja sam da, u povijesti Mostara, postoje ljudi koji zaslužuju spomenik prije Emine. Ali nitko ne zna tko o tome odlučuje. Da li uopće postoji stručno promišljanje podizanja spomenika zaslužnim Mostarcima i Mostarkama? Zašto, npr., nema spomenika Mujagi Komadini? Svetozaru Ćoroviću? Suli Repcu? Zašto Emina prije njih?
Kao, svi mi se slažemo s tim da je Emina zaslužila spomenik. Hajde, recimo i da jeste, ali valjda bi morao postojati nekakav red i plan po kojem se to radi. Trebao bi postojati i javni natječaj za izradu spomenika. O natječaju, naravno, nije bilo govora. I tako sad na Luci stoji kičasti, pravi narodnjački, kip žene koja je ni kriva ni dužna postala slučaj koji govori o nepromišljenosti, gluposti i površnosti današnjeg Mostara. Ona je, njezin kip zapravo, još jedan dokaz teze da je Mostar postao obična selendra, provincijska kaljuža, turbo folk generator u kojem caruje kratka pamet i bezvlašće svake vrste. Spomenik Emini je spomenik nekakvoj sumanutoj gradskoj mitologiji, nečemu potpuno iracionalnom, a upravo to iracionalno je osnovni pokretač BH politike unatrag dvadeset godina. Zbog toga imate onaj osjećaj kao da živite nimalo ugodnu LSD halucinaciju. A dok vi halucinirate Grad je zabetoniran, na uglu vaše ulice stoji spomenik Mitru Miriću i Branki Sovrlić, budžet je ispražnjen, gradski oci su na godišnjem koji plaćaju vašim novcem, klince premlaćuju falši bradati skinsi i lažni komunisti. Netko vam, jebiga, mora prodati agoniju kao drogu. A valjda znamo tko su dileri gluposti zbog koje i jesmo u agonijskom transu. Ne znamo!? E, onda, jebo nas pas sve skupa, bolje nismo ni zaslužili!!!
Bušenje spomenika
Obratite pažnju kad, niz Kujundžiluk, ulazite u Stari Grad na ploču na kojoj piše da je taj dio Mostara pod zaštitom UNESCO – a. I to je još jedan zanimljiv slučaj. Naime, na stari kameni zid postavljena je aluminijska konstrukcija s pleksiglasnom pločom na kojoj piše da je povijesna jezgra Mostara pod zaštitom UNESCO-a. Braća su bez problema izbušili rupe u stoljetnom kamenom zidu i na njega prikačili alupleksi kontstrukciju. Kad sam to vidio prvi put umalo nisam pao u nesvijest. Zar je UNESCO dozvolio nešto takvo? Sumnjam. UNESCO je vjerojatno napravio grešku kakvu radi većina ozbiljnih međunarodnih institucija. Naime, u jednom trenutku pomislili su da smo mi sposobni i dovoljno odgovorni da nam se prepusti jedan mali dio cijelog posla te da postoje stvari u kojima, naprosto, ne možemo zabrljati. No, gorko su se prevarili. Ta alupleksi oznaka samo je jedan od dokaza da smo mi marva koja bi i givikt pokvarila samo ako nam se pruži prilika.
(zurnal.info)
Bivše radnice Tvornice konfekcije Borac d.d. Zenica u stečaju danas su, nakon konsultacija s predsjednikom Kantonalnog odbora Saveza samostalnih sindikata BiH ZDK Mirnesom Isakovićem i predsjednikom Sindikata tekstila, kože i obuće BiH Ramizom Omanovićem, donijele odluku o obustavljanju protesta ispred zgrade Vlade ZDK. Mirni protesti, koji traju od 8. juna, obustavljaju se do 27. augusta, odnosno do perioda izjašnjenja Ministarstva energije, rudarstva i industrije FBiH i Vlade FBiH po zahtjevima za uvezivanje staža i ostalim pravima iz Zakona o stečaju.
„Sindikalni odbor će 27. augusta analizirati aktivnosti Vlade FBiH i resornog ministarstva i njihove stavove o navedenim zahtjevima, te će uz prisustvo predstavnika granskog sindikata i Saveza samostalnih sindikata BiH iste predočiti radnicima Borca. Sastanak smo zakazali za isti dan u 12 sati ispred zgrade Vlade ZDK“, kaže Senada Jahjaefendić, nekadašnja predsjednica Sindiklalnog odbora u Tvornici konfekcije Borac d.d. Zenica.
U slučaju da do navedenog datuma ne dođe do pozitivnog izjašnjenja Vlade FBiH i resornog ministarstva, protesti radnika bit će nastavljeni ispred zakonodavnih i izvršnih organa FBiH u Sarajevu. Oko 220 bivših radnika Tvornice konfekcije Borac d.d. Zenica - u stečaju, traže uvezivanje radnog staža za posljednjih osam godina, isplatu osam plaća i poništenje privatizacije.
(Fena)
Organizacija Demokratski omladinski pokret BiH pokrenula je projekt "Moja 2010.", koji ima za cilj povećati procent izlaznosti mladih posebno prvoglasača na predstojeće opće izbore u Bosni i Hercegovini. U saopćenju za javnost Organizacija navodi da je kao jednu od prvih aktivnosti u okviru projekta pokrenula edukaciju 30 lokalnih partnera i trenera koji bi od septembra trebalo da vode radionice u više od 100 srednjih škola i više od 20 fakulteta u BiH. U okviru radionica predviđena je edukacija više od 11.000 mladih ljudi.
"Kroz radionice ćemo koristiti inovativne metode kojima želimo stimulirati mlade ljude da glasaju, te iskoriste svoje pravo da bi utjecali na promjene u društvu", navodi se.
Projekt se sastoji i od dodatna dva elementa koja će biti realizirani u augustu i septembru.
Radi se o tv spotu u koji će biti uključene mlade javne ličnosti iz oblasti sporta, koji će pojasniti bitnost izbora. Pozvane su i političke partije u BiH da delegiraju kandidate od 18 do 29 godina, koji će na skupovima predstaviti političke ciljeve u vezi s temama značajnim za mlade poput obrazovanja ili sporta.
Glavne aktivnosti iz projekta "Moja 2010." odvijat će se tokom septembra, a organizatori očekuju da će značajno utjecati na društvene tokove u BiH posebno na izlaznosti mladih na izbore. Projekt podržava i finansira Centar civilnih inicijativa u okviru CAPP II programa.
(Fena)
Rekonstrukcija zgrade Vlade u Sarajevu koštala nas je više nego novogradnja hotela sa pet zvjezdica iako je u početku bilo planirano da samo jedan sprat ima grijanje. Na telefonima i namještaju se ipak nije štedjelo pa je kupovan najskuplji dostupan na našem tržištu. Slično je i sa svjetlima u raznim bojama. Tako ovu zgradu krasi i nekoliko odlika bordela odnosno hot linea. Naravno, najskupljeg na svijetu. U drugom nastavku priče donosimo detalje nabavke namještaja, telefona i rasvjete
Kada je došlo vrijeme da se zgrada opremi i iznutra pokazalo se da su naše vlasti pravi stručnjaci za unutrašnji dizajn. Odvojili su dva i po miliona za ormare, stolove, tepihe i ostale stvari koje rad čine ugodnijim te naglasili da se cijela procedura požuri jer useljenje već kasni. Da bi to postigli zanemarivali su i zakone i propise.
PRIRODNO SKUP NAMJEŠTAJ
Sarajevska kompanija Forma 77 očito se nije trebala naći na spisku dobavljača pa je njihova ponuda automatski odbijena zbog “neprirodno niske cijene”. Oni su se ponudili da sav namještaj dostave za manje od dva miliona maraka.
- Ne znam kako su mogli reći da je neprirodna cijena kada ja imam uzorke tog namještaja – kaže Dubravko Huzbašić iz Forme 77 koji je nedavno dobio rješenje u kojem se nalaže da se cijeli postupak vrati na početak.
Kaže da mu ona sada ništa ne znači jer je već prošlo tri godine, zgrada je namještena, a namještaj plaćen drugoj firmi po cijeni pola miliona većoj od njegove. Ovaj slučaj istraživala je i SIPA ali ni od toga nema posebne koristi. Jedino što bi mogao uraditi jeste da traži izgubljenu dobit ali Huzbašić rezignirano kaže da to vjerovatno neće uraditi i da od tada gotovo nikako ne učestvuje na javnim pozivima.
Kasumović kaže da je najbolje ponuđače birala sedmočlana komisija iz nekoliko državnih tijela i da je pobjednička kompanija utjecala na njih.
- Izlobirali su moju komisiju. I na mene su vršili pritisak – kaže Kasumović i dodaje da je MOS Tradingu poništio dodijeljeni posao jer su lažno predstavljali domaće proizvode: Oni su rekli da će za 45 dana napraviti i montirati namještaj. Prvo, ovakav namještaj se ne proizvodi nigdje u BiH, a drugo oni su tada imali osam uposlenih pa nije nikako bilo moguće da to urade.
On kaže da je sačekao odluku Ureda za razmatranje žalbi i tek onda potpisao ugovor.
- Šta bih da sam čekao dvije godine? Još ne bismo uselili u zgradu – kaže Kasumović koji zgradu danas opisuje kao “malo neekonomičnu” zbog prevelikog prostora potrošenog na liftove i hodnike.
ELITNO I UGODNO
Očito su uključeni stručnjaci u ovaj projekat, koji su usput rečeno za te usluge naplatili više od 200.000 maraka uz svoje redovne plate, željeli napraviti jednu skladnu zgradu pa nije bio red da uz polumilionsko vanjsko osvjetljenje unutra bude loše dizajnirani namještaj. Eh sad, kada je sve na evropskom nivou ne bi bio red da se administracija koristi neki bezimenim jeftinim telefonima iz Kine. Nabavljeni su vjerovatno najskuplji telefonu na tržištu od preko tri stotine maraka po komadu, a trebalo ih je ni više ni manje nego 900 komada.
Analizom karakteristika navaljenog modela telefona za isti se navodi kako je pogodan za tradicionalne call centre, te sukladno tome revizija smatra kako je trebalo razmotriti nabavu različitih vrsta telefonskih aparata, gdje bi značajan broj bili telefoni s manje opcija (tehničkih karakteristika), a sukladno stvarnim potrebama većine uposlenika koji su smješteni u Zgradi prijateljstva, piše u izvještaju revizora.
Kasumović objašnjava da je sve već ranije bilo predviđeno projektom i da se nije moglo mijenjati bez obzira na cijenu.
Oprostite na našoj nastranosti ali vanjsko svjetlo koje mijenja boju i telefoni za call centre više podsjećaju na bordel ili hot line nego na zgradu najozbiljnijeg državnog tijela.
(zurnal.info)
Pljačka Republike Srpske koju je u protekle četiri godine provela Dodikova mafijaška hobotnica postala je nepremostiv problem i za predsjednika Borisa Tadića ali i za ostale političke lidere u Srbiji, od Tomislava Nikolića do Čedomira Jovanovića
Život običnog tempa
„Kosovo je Srbija, sve ostalo je Delta“. Ovaj genijalni grafit koji je svojevremeno osvanuo na jednoj beogradskoj fasadi ima i svoj logični nastavak koji glasi: „“Miškoviću kupi Kosovo da opet bude naše“. Al, „kovačevićevsku“ šalu na stranu! Ono što se u Srbiji bez straha od ozbiljnijih posljedica odavno glasno izgovara čak i u tamošnjem parlamentu, u Bosni i Hercegovini je još uvijek zabranjena tema. Bosna i Hercegovina je jedina evropska država koja nema vlastiti stav po pitanju statusa bivše srbijanske autonomne pokrajine. Podsjećanja radi, nezavisno Kosovo je do sada priznalo 69 država svijeta i taj se broj svakodnevno povećava. Među onim koji su podržali kosovsku nezavisnost su i 22. od 27 članica Evropske unije.
Osim svog historijskog saveznika Rusije, Srbija po pitanju „zadržavanja Kosova u nekadašnjim jugoslovenskim granicama“ nema ozbiljnijeg partnera u svijetu. Nakon posljednje presude Međunarodnog suda pravde u Hagu o „pravnoj utemeljenosti nezasvisnosti Kosova“ pitanje je do kada će i zvanični Kremlj podupirati pomalo suludu i ničim argumentiranu međunarodnu politiku koju posljednjih mjeseci vodi prvi diplomata Borisa Tadića Vuk Jeremić.
NA ŠTA DODIK MISLI
No, da Srbija, i onda kada nepovratno izgubi teritorij kojim je dugo vladala uz brutalno nasilje, još uvijek može uticati na događaje u susjednoj, međunarodno priznatoj državi uz to i članici UN-a ( čemu se država Kosovo još izvjesno vrijeme ne može nadati) dokazuje Bosna i Hercegovina, zemlja koja, kako rekosmo, za razliku od drugih evropskih država nema zvanični stav po pitanju nekadašnje južne srbijanske pokrajine. U posljednje dvije godine u bosanskohercegovačkim institucijama poput oba doma parlamenta ili Predsjedništva BiH bilo je pokušaja da se barem razgovara o „novoj realnosti na Balkanu“. Na svaki pomen Kosova, militantni članovi SNSD stranke Milorada Dodika bi uglas prizivali „nove oružane sukobe do konačnog otcjepljenja Republike Srpske i kompenzaciju Srbima za gubitak Kosova NATO agresijom“. Za razliku od vlasti u Beogradu koja zvanične brisele, washingtone, londone, parize, svoje državljane, pa nerijetko i samu sebe, predugo zavarava pričom „Srbija u EU ali sa Kosovom“, šef republičkosrpske vlasti iz Laktaša prekodrinske političare redovno savjetuje da se „odreknu južnog dijela Kosova i taj gubitak adekvatno kompenziraju na drugim teritorijama“. Ne treba dvaput pogađati na šta Dodik želi da mislimo kada govori o teritorijalnoj kompenzaciji, ali je iznimno važno konstatirati da je naivan svako ko računa da bi aktuelni premijer RS-a entitet u kojem vlada po bjeloruskom modelu olako priključio „državi matici“ kako u beogradskim medijima tepa Srbiji.
Osim što mu je veoma dobro poznato da od podjele Bosne i Hercegovine, realno, nema ništa, Dodik je duboko svjestan da čak i u Srbiji ima sve manje onih koji bi zbog fantomskih velikodržavnih, suštinski neostvarivih, ciljeva pristali sarađivati sa političkim liderom nepopravljivo ogrezlim u korupciju i kriminal. Brutalna pljačka Republike Srpske koju je u protekle četiri godine provela Dodikova mafijaška hobotnica postala je nepremostiv problem i za predsjednika Borisa Tadića ali i za ostale političke lidere u Srbiji, od ultranacionaliste Tomislava Nikolića do najglasnijeg zagovornika realne politike Srbije u EU bez Kosova Čedomira Jovanovića. Dodik je ovaj put ostao sam, okružen tek šačicom ucijenjenih stranačkih poslušnika sa kojim je podijelio opljačkani novac.
MRVICE SA STOLA
Zato njegovo očajničko medijsko dozivanje „matice Srbije“, karikaturalno navijanje sa podignuta tri prsta po beogradskim stadionima i dvoranama, te agresivno „srbovanje“ od kojeg se povraća čak i Vojislavu Šešelju u haškoj ćeliji, nije ništa drugo nego providni pokušaj jednog ozbiljno uplašenog čovjeka da posljednjom prevarom ovdašnjih birača u predizbornoj kampanji za sebe i svoju kriminaliziranu stranku osigura barem još četiri godine vlasti i nezaslužene slobode. U tom smislu možemo razumjeti i Dodikovu kandidaturu za predsjednika Republike Srpske, funkciju lišenu svake ozbiljnije ovlasti, ali i poziciju koju su uplašenom nacionalsocijalisti njegovi savjetnici preporučili kao zadnju branu od sve bližeg sudskog progona.
Zato kada govori o „srpskom Kosovu“, kada njegovi kompromitirani izaslanici u institucijama Bosne i Hercegovine pozivaju na „srpski ustanak u Republici Srpskoj“, pa čak i onda kada navijački nespojivo urla za Zvezdu u fudbalu a za Partizan u košarci, Dodika ne treba posmatrati drugačije nego kao uplašenu osobu koja je očigledno duboko svjesna da će odgovarati za počinjeni kriminal. Kosovo i kosovski Srbi Dodika u cijeloj priči zanimaju taman koliko i oni vrijedni srpski povratnici u dolini Neretve kod Mostara koji su se nakon višegodišnjeg potucanja po tuđim kućama konačno skrasili na svojim imanjima. Ni jedne ni druge, naime, kriminalizirani lažni velikosrbin iz Laktaša za sve ove godine koje je pojeo njegov brutalni kriminal niti je sistemski pomagao niti im je udijelio barem mrvice sa svoga, kriminalom zatrpanog, premijerskog stola.
(zurnal.info)
Manifestacija "Odbrana BiH - Igman 2010.", kojom će i ove godine tradicionalno biti odata počast šehidima i poginulim borcima koji su dali svoj život za odbranu Sarajeva i BiH, zvanično je počela danas u 10 sati ceremonijom otvaranja na Šehidskom mezarju Kovači.Manifestaciju je prigodnim govorom i pozivom na učenje Fatihe poginulim šehidima i borcima otvorio premijer Kantona Sarajevo Besim Mehmedić.
''Igman je predstavljao vrata slobode, život i borbu za život, jedinu preostalu komunikaciju Sarajeva s ostatkom svijeta, ali, nažalost, i posljednje prebivalište mnogih naših boraca i šehida. Bila je to terenska, sudbonosna bitka u ratu u kojem smo imali zabranu da se branimo. Pobijedila je borba za slobodu, civilizaciju i pravdu, ali ožiljci su danas još vidljivi i duboko urezani u svima nama'' poručio je Mehmedić.
Pozvao je građane da prisustvuju ovakvim manifestacijama, jer je "važno ne zaboravljati ono što nam se dogodilo kako bi nam bilo bolje u budućnosti i kako bi sačuvali sjećanje na borce koji su branili Igman, Sarajevo i BiH".
Predstavnici Organizacionog odbora manifestacije su najavili niz programskih sadržaja manifestacije koji uključuju obilazak šehitluka i spomen-obilježja, historijski sat, kao i vjerski i kulturno-umjetnički program.
Otvaranju manifestacije prisustvovao je i predsjedavajući Predsjedništva BiH Haris Silajdžić.
''Igmanska bitka je jedna od velikih bitaka koje su obilježile borbu građana BiH protiv agresije. Emocije su dvojake jer je odbrana Sarajeva i BiH herojsko djelo u koje je malo ko vjerovao, tako da mi danas moramo osjećati ponos, ali i tugu za izgubljenim životima boraca'', kazao je Silajdžić.
''Ova zemlja je bila napadnuta i bila je branjena mada su nam u to vrijeme ruke bile vezane od međunarodne zajednice. Ona je i danas napadnuta drugim sredstvima i mi je još branimo, a siguran sam u pobjedu i na tom planu'', dodao je on.
Manifestacija je nastavljena polaganjem cvijeća na spomen- obilježja Ferhadija, Markale, Most "Suada Dilberović i Olga Sučić", dok će centralni dio manifestacije bit održan sutra u 12 sati na Igmanu, gdje će u musali Igmanske džamije biti proučeni džuma-namaz i dova šehidima BiH.
Povodom početka manifestacije "Odbrana Bosne i Hercegovine-Igman 2010." danas su se ispred Spomen-obilježja ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva 1992.-1995. okupile delegacije Predsjedništva BiH, Kantona i Grada Sarajevo i organizatora Manifestacije te položile cvijeće.
Bahrija Kituša je uime Udruženja porodica šehida i poginulih boraca zahvalila svim prisutnima na dolasku te istakla da ne treba puno govoriti, da je dovoljan pogled na brojna dječija imena.
Član Predsjedništva BiH Željko Komšić nakon polaganja cvijeća u izjavi za medije istakao je značaj odbrane Igmana, navodeći da je Igman pao da bi Sarajevo bilo odsječeno.
Komšić je rekao da ne treba zaboraviti one koji su tad stradali, te da su djeca najnevinija bića koja su izgubila živote.
(Fena)
U okviru projekta Opšti izbori u Bosni i Hercegovini – Vlast je u rukama birača, koji organizuje Forum građana Tuzle do sada su održane jednodnevne ulične kampanje u tri grada – Modriči, Odžaku i Gradačcu. Naredna akcija bit će održana 7. avgusta u Kladnju, slijede Gračanica i Srebrenica, a u septembru i Zvornik, Brčko, Bijeljina i Tuzla. Cilj projekta je povećati izlaznost mladih regije sjeveroistočne BiH na opšte izbore 2010, ali i apelovati na građansku dužnost birača da se odazovu glasanju (fokus na mlade od 18-30 godina), animirati bh. građane sjeveroistočne BiH da izađu na izbore, te pelovati na odgovornost novoizabranih zvaničnika prema biračima da se što prije i efikasnije konstituišu organi izvršne i zakonodavne vlasti.
- Zadovoljni smo kako su protekle dosadašnje kampanje koje smo organizovali – odziv mladih je bio dobar a prijedlozi koje su davali za poboljšanje odnosili su se uglavnom na zapošljavanje i poboljšanje socijalne politike, kaže Emina Babović-Gojačić iz Foruma građana Tuzla.
Mladi su pozivani i da pismenim putem daju svoje prijedloge šta očekuju od nove vlasti. Ovi prijedlozi će kasnije biti sistematizovani i korišteni u TV emisijama, a kao analiza će biti upućeni novoizabranim vlastima u oktobru, objašnjava: - Bit će to svojevrstan vodič za novoizabranu vlast za njihov rad u kreiranju omladinske politike. Tražit ćemo da se u donošenju programa u vezi sa mladima uzmu u obzir i ti prijedlozi. Na kraju projekta javnost će biti upoznata sa analizom, kao i sa zahtjevima i očekivanjima mladih od nove vlasti, opet putem press konferencije. Press konferencija će biti iskorištena i u svrhu upućivanja apela novizabranim zvaničnicima da u što kraćem roku izvrše konstituisanje organa vlasti i tako pokažu odgovornost prema biračima. Nakon održanih izbora, bit će urađena studijska analiza izlaznosti mladih na izbore, a na osnovu rezultata izbora. Cilj je da se utvrdi da li su aktivnosti projekta imale planirani efekat na odluku građana da li će izaći na izbore.
(zurnal.info)
Na pitanja: treba li nam nikab, treba li nam još crkvenih tornjeva, treba li nam jači razglas na džamijama, let the bells ring, treba li nam vjeronauk u školama... odgovor je jedan. Da, treba nam “totalitarni” prosvjetiteljski projekat
Nedavno sam na nekom od sarajevskih portala pročitao tekst u kojem kolumnista sam sebi postavlja pitanje: treba li Bosni i Hercegovini nikab, treba li burka? Shodno načelu ponekad se slažem sam sa sobom, kolumnista odgovara: kratko i jasno – DA. Slijedi elaboracija, u kojoj odzvanjaju riječi građani i sloboda.
Bio je to lijepi primjer onoga o čemu je Boris Buden govorio na sjajnom predavanju o fundamentalizmima 21. stoljeća, koje je u utorak održao u Kotoru.
Ovako je govorio Buden.
ŠTA JEDE VAŠE DIJETE
Bit sekularizacije je u oduzimanju imovine od religijskih zajednica i njenom pretvaranju u javno dobro. Koji je bio “zločin” komunista: to što su religiju iz sfere javnog protjerali u privatno, sa ulica je protjerali u Božije kuće? Ono čemu danas odveć pasivno svjedočimo, ne samo na prostoru bivše Jugoslavije, nego i Evrope i Amerike, proces je desekularizacije, u kojem religijske zajednice pod formom povrata traže više nego što im je oduzeto: one zahtijevaju punu kontrolu nad javnim životom, sve dok ne dođe do situacije u kojoj će se nereligiozan moći biti samo - privatno.
Proces prati specifična retorika, prilagođena pravilima racionalne javne rasprave. Dakle, umjesto očito iracionalnog i lako odbacivog argumenta “Bog zahtijeva nikab”, ili “Bog brani abortus”, fundamentalista svoj zahtjev izražava utemeljujući ga u vrijednosti savremenih zapadnih društava: “nikab je pitanje građanske slobode”, ili “abortus je kršenje prava na život”.
U tom procesu, ključni saveznik fundamentalistima su – liberali.
Time od 15. marta 2010. godine donosi članak “Postcard: Paris” od Vivienne Walt. Autorica gunđa zbog toga što njeno dijete, kao i sva ostala djeca u francuskim javnim školama, ima obavezan ručak koji podrazumijeva izvrsno spremljena predjela, glavna jela, salate, selekciju sireva i dezerte. Mašine za gazirane napitke i čokoladice protjerani su iz francuskih škola. Sedmični meni okačen je na zidu škole i mijenja se svakog ponedjeljka. Autoricu iritira činjenica da država toliko pažnje posvećuje ishrani njenog djeteta. “Je li pravilnu ishranu najbolje prepustiti državi”, pita se već u podnaslovu teksta. Kao primjer nečuvene intervencije države u njenu sferu privatnog, navodi sljedeće: država se usudila roditeljima, pa tako i njoj, dostaviti brošuru sa sugestijama “šta djeci spremiti za večeru”. Piše: “Ako je vaše dijete u školi jelo ćuretinu, ratatui i voćne palačinke za ručak, za večeru se sugeriše pašta, grašak i voće”. Povrh svega, te škole, koje kao da ne brinu ni o čemu drugom osim o ručku, “pretrpane su, rigidne i hijerarhične”.
E, to se zove ispiranje mozga ideologijom. Junačka principijelnost u opiranju svakom obliku državnog intervencionizma (osim ako taj intervencionizam ne spašava banke i berzu, ili ne vodi okupaciji drugih država, što će nama omogućiti jeftinije gorivo) ide dotle da ću protiv države biti čak i ako ona carski hrani moje dijete. Sjećate se one komunističke: radije bih rusko govno nego američki hamburger? Timeov članak je varijacija te lucidne misli: radije ću korporacijski hamburger nego državnu patku u sosu od pomorandže i metvice, salatu od rukole, bri, kamamber, edamer i tortu od crne čokolade i ruma.
VOJNICI KORPORACIJSKIH ARMIJA
Šta je, dakle, zajedničko fundamentalistima i liberalima? – njihovo opiranje pokušajima države da uredi odnose u društvu. Odlučnost liberala da po svaku cijenu brane partikularno i privatno, udružena sa odlučnošću fundamentalista da svoju političku agendu predstave kao tek još jedan u nizu lifestyleova, dovodi do toga da se sekularna država sve dublje i dublje povlači, prestravljena mogućnošću da bude optužena za totalitarizam. Sekularna država je, naravno, kolateralna šteta: prava meta napada liberala jeste socijalna država. Ako je cijena uništenja socijalne države uništenje i društva i države - mravlji vojnici korporacijskih armija koje ratuju pod zastavom slobode podnijeće tu žrtvu.
No vratimo se famoznoj riječi “totalitarizam”. Svaki prosvjetiteljski projekt, zbog pune prevlasti instrumentalizovane racionalnosti, u sebi sadrži nešto totalitarno, kao što u Dijalektici prosvjetiteljstva objašnjavaju Horkheimer i Adorno.
Na pitanja: treba li nam nikab, treba li nam još crkvenih tornjeva, treba li nam jači razglas na džamijama, let the bells ring, treba li nam vjeronauk u školama... odgovor je jedan. Da, treba nam “totalitarni” prosvjetiteljski projekat.
(zurnal.info)
Tužiteljstvo Srbije za ratne zločine i pravni zastupnici Srbije iz Londona zaključili su danas da ne bi bilo svrhovito ulagati žalbu na odluku ekstradicijskog suda u Londonu da ne odobri izručenje Srbiji bivšeg člana ratnog predsjedništva BiH Ejupa Ganića.
Ulaganje žalbe, uz velike troškove, bilo bi neprikladno u situaciji kada se Ganić već nalazi u Bosni i Hercegovini, jer bi čak i u slučaju uspjeha žalbe takva odluka bila faktički neprovediva, saopćilo je Tužiteljstvo nakon konsultacije s predstavnicima engleske Kraljevske tužiteljske službe i pravnim zastupnicima Srbije iz Londona oko opravdanosti ulaganja žalbe.
Tužiteljstvo smatra, prenosi Tanjug, da su u odluci o ekstradiciji zanemarene neke činjenice i dokazi o učešću Ganića u ratnom zločinu u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu maja 1992. te da su određeni politički razlozi odnijeli prevagu nad pravom i činjenicama.
U saopćenju se navodi da Tužiteljstvo i dalje ostaje čvrsto pri stavu da istraga o događajima u Dobrovoljačkoj ulici i o ulozi Ganića u tim zločinima mora biti završena i nastavit će istragu do potpunog rasvjetljavanja svih činjenica i okolnosti toga kaznenog djela.
Sud u Londonu je 27. jula odbio zahtjev srpskih vlasti za ekstradiciju Ganića, jer je ocijenio da je proces pokrenut iz političkih razloga i Ganića pustio na slobodu nakon višemjesečnog kućnog pritvora.
(Fena)
Trgovački sud u Dubrovniku je u petak 30. jula 2010. godine odbio prijedlog firme Deltagrip Trading iz Londona za pokretanje stečaja nad NTF-om, koji se nalazi u vlasništvu Vlade FBiH. Sud je povukao stečajnog upravnika, te ukinuo NTF-u zabranu raspolaganja imovinom.
Po nalogu Suda ovlašteni finansijski vještak Ivanka Rrif iz Dubrovnika je obavila vještačenje platežne sposobnosti NTF-a i utvrdila da je ova firmau stanju da izmiruje svoje obaveze. Isti odgovor Sud je dobio i iz OTP Banke u kojoj NTF ima otvorene račune.
Deltagrip je 19. maja ove godine podnio zahtjev za pokretanje stečajnog postupka nad NTF-om o čemu je Centar za istraživačko novinarstvo u Sarajevu već izvještavao.
Deltagrip je tada naveo da NTF zbog prezaduženosti nije u stanju da im izmiri dug od oko 2,4 miliona KM. Naime, NTF je od Deltagripa 2006. godine uzeo zajam u visini od 3,5 miliona KM, ali ga nije redovno otplaćivao.
Vlada FBiH je nakon pokretanja stečajnog postupka na račun NFT-a uplatila 3,3 miliona KM što je iskorišteno za vraćanje dijela duga Deltagripu.
Deltagrip je od 2005. do proljeća ove godine skladištio naftu u NTF-u. Ovom je preduzeću pozajmio novac za rekonstrukciju dva od četiri unajmljena skladišta. Prema ocjeni Državnog odvjetništva Hrvatske u Metkoviću i Finansijske policije FBiH, ugovori o najmu skladišta sa Deltagripom sklopljeni su na štetu NTF-a.
U proljeće ove godine novo vodstvo NTF-a je prekinulo ugovor o najmu sa Deltagripom, a Ibrahim Bećirbegović, generalni direktor Terminala Federacije, preduzeća u čijoj nadležnosti je NTF, rekao da je objavljen javni poziv za iznajmljivanje tih skladišta .
"Očekujemo za nekih sedam-osam dana zaključivanje ugovora sa najpovoljnijim ponuđačem. Imamo već pet ponuda. Nadamo se i dobroj cijeni i korektnom partneru", kaže Bećirbegović.
Deltagrip ima pravo da se žali na odluku suda u Dubrovniku, a kako nam je kazao Vedran Perše, pravnik u Deltagripu, ova britanska kompanija je prije mjesec dana pred sudom u Zurichu pokrenula arbitražni postupak za naknadu štete u iznosu od 116 miliona dolara. Također, Deltagrip je pokrenuo tužbu i pred sudom u Zagrebu.
(CIN)
Nakon čitanke nastranih književnosti Sun Tzu na prozorčiću Predraga Lucića, zagrebačka izdavačka kuća Algoritam objavila je njegovu novu, dvotomnu čitanku Bezgaća povijesne zbiljnosti. Žurnal će u nekoliko nastavka ekskluzivno objaviti svježe Lucićeve lekcije za ponavljače povijesti u drugom razredu
SLOBODAN LOVRENOVIĆ
EMINA
(prema pjesmi bivšega Alekse Šantića)
Sinoć, kad se vraćah sa Široka Brijega,
Vidjeh Kujundžiluk, granatirah njega;
Kad tamo, u hladu pustih ruševina,
S Cedricom u ruci stajaše Emina.
Ajši, ajša, jamaša –
Konvoj jaše ustaša.
Mostar nazvah svojim, al' – tako mi Knina –
Ne htje ni da čuje balijka Emina.
Thornberry joj Cedric doturio vode,
A ona ga, kurva, ne pušta da ode.
Ajši, ajša, jamaša –
Tenka jaše ustaša.
S Huma plotun puknu, niz mahale puste
Rastjera joj njene jedinice guste,
Al' Thornberry Cedric i fesovi plavi
Pokazaše prstom prema mojoj glavi.
Ajši, ajša, jamaša –
S konja sjaše ustaša.
Heliodrom prepun, jes' – tako mi Knina –
Al' u njeg ne uđe prokleta Emina.
Samo me je Cedric pogledao mrko
Kad je rod Eminin u logoru crko.
Ajši, ajša, jamaša –
Prava krši ustaša.
Emina se šeće, a Cedric ne kreće –
Ni Hrvatska vojska više pomoć' neće.
Ja pusta li grada! Tako mi Arkana,
Perišić je šegrt Praljka Slobodana.
Ajši, ajša, jamaša –
Mostar ruši ustaša.
Feral Tribune 423, 7. rujna 1993.
PITANJA POVIJESNE RAZGRADIVOSTI
1. Za kojim je stolom dogovoreno da Mostar mora biti hrvatski stolni grad u Bosni i Hercegovini?
2. Je li za tim stolom dogovoreno i to da Stolac više ne smije biti grad?
3. Što je Slobodan Lovrenović radio ispod tog stola?
4. Jeste li upoznati s ratnim opusom Slobodana Lovrenovića, objavljenim na najborbenijim stranicama Večernjeg lista, ili mislite da je od njega ostala samo ova pjesma?
5. Sjeća li se netko od vaših starijih ukućana Cedrica Thornberryja?
6. Je li taj irski smutljivac spriječio da hrvatske snage najprije od Mostara naprave ono što su već napravile od Stolca pa da ga potom pretvore u hrvatski stolni grad u BiH?
7. Misli li Ivan Aralica, literarni strateg hrvatskih osvajanja u Bosni i Hercegovini, da je muslimanka Emina katoličkim Hrvatima trajniji neprijatelj od pravoslavca Alekse Šantića kada tvrdi: „Ne Srbi, njihov je problem za nas prolazan, Muslimani postaju glavni problem našeg susjedstva!“
8. Jeste li napokon u stanju razumjeti poruku koju je Franjo Tuđman u kolovozu 1993. s govornice u Tribunju uputio Hrvatima, svima i svuda: „Pripadnici ste jednog slavnog naroda koji – kako u povijesti, a tako ni sada – nije imao prijatelje.”?
KRIŽARSKI BRAT TE GLEDA!
Svi su htjeli uništiti hrvatski narod jer on živi na najljepšem području na svijetu. Postoji priča da je Bog, kad je dijelio Zemlju, svima podijelio, a Hrvatima nije. Javio se Hrvat i rekao: "Pa dobro, Bože, za nas nije ništa ostalo?" Onda je Bog malo razmislio i rekao: "Pa dobro, hajde, uzmi Hercegovinu, iako sam je ostavio za sebe."
Miro Arapović, direktor Cro-etno festivala u Neumu, u Globusu, kolovoz 1996.
Meni smeta negativno povijesno naslijeđe, imena ulica, trgova i gradova. To treba mijenjati! Ja sam rođen u selu Osmanlije u kupreškoj općini i ako budem živ, ono se više nikada neće tako zvati!
Božo Raič na sastanku čitlučkog HDZ-a sa čelnicima HDZ-a BiH, ožujak 1995.
Ja osobno smatram da će unutrašnje uređenje BiH biti dovedeno do kraja ratnom opcijom. I ratna opcija mora imati svoje političke ciljeve. Sada, mi Hrvati u BiH zajedno sa Republikom Hrvatskom moramo imati iste političke ciljeve. Prema tome, ta politička platforma ili deklaracija hrvatskog naroda u BiH morala bi jasno da kaže koji su politički ciljevi hrvatskog naroda u BiH, pa ako bude potrebno – i ratnom opcijom ih ostvariti.
Franjo Boras na sastanku delegacije HDZ-a BiH s Franjom Tuđmanom, 17. rujna 1992.
Naše je opredjeljenje da nećemo imati ono što ne držimo čizmom. I nisam za neku visoku politiku, koja bi mogla da demantira ono što su naše postrojbe obranile.
Jadranko Prlić istom prigodom
Ja ne dijelim od budžeta Ministarstva obrane ništa Vitez od Osijeka, Gospića, Ljubuškog, tako da se razumijemo. Ono što je na raspolaganju Ministarstva obrane, to je jednako podijeljeno i za Šamac, za Derventu i za Osijek, Vukovar i za Vitez i sve druge općine koje su u sklopu.
Gojko Šušak na sastanku predstavnika srednjobosanskih općina, HVO-a i Herceg-Bosne s Franjom Tuđmanom, 8. ožujka 1993.
Predlažem da se iz tzv. nehrvatskih kantona prema željama izvrši blago preseljavanje pučanstva.
Pero Barunčić, zastupnik iz Konjica, na 3. saboru HDZ-a BiH u Mostaru, srpanj 1994.
Ta demografska ekspanzija Muslimana je takva da bi nam oni ugrozili opstojnost hrvatske države više negoli što su je Srbi ugrozili u prošlosti.
Franjo Tuđman na sastanku s izaslanstvom HVO-a Posavine te općina Ravno, Čapljina i Stolac, 21. rujna 1993.
Ja sam u lipnju mjesecu zvao i ministra i načelnika stožera i početkom srpnja sam molio, rekao sam im u Bosni i Hercegovini se sada vodi rat za područje granice hrvatske države. Prema tome, treba sve učiniti, pomoći da se to područje održi. Nije nam isto da li će granica hrvatske države biti Jajce sa Travnikom ili samo sa Novim Travnikom, Vitez, Busovača...
Sa cjelovitom Bosnom mi bismo izgubili Bosnu u potpunosti – čitava Bosna bila bi protiv nas. Ali, na ovaj način mi ćemo imati, slušajte, granice hrvatske države kakve možda nikada u povijesti nismo imali.
Franjo Tuđman na sastanku s vodstvom Ministarstva obrane, 6. studenoga 1993.
... A Muslimani su još u Makarskoj.
Smiljko Šagolj na kraju izvještaja o pokolju u Doljanima, u Dnevniku HTV-a, kolovoz 1993.
Muslimanski vjerski fanatici drže se one Miloševićeve maksime: «Srbuj, al' ne gladuj!»
Marijan Majstorović u Fokusu, lipanj 2006.
ZA ONE KOJI NE MISLE STATI NA POLA MOSTARA
Ivan Aralica: Što sam rekao o Bosni, Naklada Pavičić, Zagreb, 1995.
Joško Čelan: Oklevetani narod – Hrvati u BiH 1990. – 1999., ZIRAL, Mostar, 2000.
Neven Jurica, Božidar Petrač: Duša duše Hrvatske. Novija hrvatska marijanska lirika, Biskupski ordinarijat, Mostar, 1988.
Janko Bučar: Domovinski rat kroz smijeh do suza. Anegdote i šale, Udruga branitelja Domovinskog rata INA Naftaplin – KVIN, Zagreb, 2003.
Knjigu Bezgaća povijesne zbiljnosti možete naručiti na linkovima:
http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=617&id=139568
http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=617&id=139569ž
Vladajuće političke stranke u BiH realizirale su malo od onog što su obećale građanima pred Opće izbore 2006. godine. Umjesto socijalno ugroženim kategorijama primanja su povećavali sebi, a svojim kadrovima davali su prednost pri zapošljavanju
Rezultati rada vladajućih stranaka u Bosni i Hercegovini (BiH) nakon gotovo četiri godine provedene na vlasti pokazuju da političari nisu ispunili mnoga od predizbornih obećanja.
Tokom predizborne kampanje za Opće izbore 2006. godine stranke su građanima obećavale kvalitetniji život, smanjenje siromaštva, veća izdvajanja za socijalno ugrožene, ali i završetak privatizacije, te stvaranje uslova za lakše i jednostavnije poslovanje preduzeća.
Povećanje životnog standarda obećavale su Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) BiH i Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD).
Na prvi pogled čini se da su ova obećanja urodila plodom - prosječna neto plaća u BiH u maju tekuće godine iznosila je 795 KM, što je za 196 KM više u odnosu na oktobar 2006. godine, kada su izbori i održani.
Prosječna mirovina u Republici Srpskoj (RS) u junu 2010. godine bila je 320 KM, a u Federaciji BiH 341 KM, što je tek za oko 100 KM više nego u oktobru 2006. godine.
Međutim, Gordana Bulić, predstavnica Vijeća za zaštitu potrošača BiH, kaže da standard građana nije ništa bolji u odnosu na 2006. godinu jer, iako statistika bilježi rast plaća i mirovina, istovremeno se povećavaju i troškovi života.
Agencija za statistiku BiH je 2007. godine provela istraživanje potrošnje bh. građana. Utvrdili su da je za zadovoljavanje mjesečnih potreba prosječne obitelji trebalo 1.541 KM. Uz pretpostavku da su građani nastavili kupovati iste proizvode i u istim količinama, u junu ove godine bilo im je potrebno 1.681 KM.
U oba slučaja bile su potrebne najmanje dvije prosječne plaće.
Prosječne cijene u junu tekuće godine porasle su za 10,1 posto u odnosu na oktobar 2006. Prosječne cijene hrane povećane su za 15,5 posto, komunikacija za 15,2 posto, prijevoza za 9,5 posto, obrazovanja za 7,6 posto, a stanovanja i režija za 7,1 posto.
Ipak, postoje mnoge obitelji u kojima niko nije zaposlen ili u kojima prihodi dolaze jedino od rada na crno.
Među takvima je i Redžib Tokalić (37) iz Sarajeva koji suprugu i troje maloljetne djece prehranjuje prodajući željezo, ugljen i drva.
Kaže da je razočaran jer nema ni dana radnog staža, nema primanja, te sumnja da će uopće izaći na predstojeće izbore.
"Izgubio sam sve nade", kaže Redžib.
Obrok za 2,5 KM
Prema istraživanju Svjetske banke u 2007. godini više od 500.000 bh. građana bilo je siromašno - njihova mjesečna primanja bila su niža od 205 KM. Svjetska banka od tada nije mjerila siromaštvo, ali je u decembru 2009. godine objavila procjenu po kojoj bi broj siromašnih građana mogao biti veći za više od 70.000.
Među siromašnima je velikih broj starih osoba i umirovljenika. Podaci fondova za mirovinsko osiguranje FBiH i RS pokazuju da su minimalnu mirovinu u iznosu od 160 do 296 KM u oba entiteta u junu 2010. godine primila 196.950 od ukupno 564.856 umirovljenika.
Umirovljenica Ljerka Baksa (77) iz Sarajeva kaže da teško živi i sa mirovinom od 400 KM. Ovu sumu dijeli sa svojom nezaposlenom kćeri. Volontira u javnoj kuhinji Crvenog križa i tu se hrani.
"Prije sam bila veliki optimista a danas sam veliki pesimista", kaže Baksa.
Refik Kravić, upravitelj Centralne javne kuhinje Crvenog križa FBiH, kaže da je mnogo veći broj ljudi kojima je korištenje javnih kuhinja neophodno, ali ne ispunjavaju stroge kriterije koje određuju centri za socijalni rad. Jedan od kriterija u RS je da su mjesečna primanja osobe manja od 41 KM, a u FBiH od 70 KM.
U javnim kuhinjama Crvenog križa u oba entiteta hrani se ukupno 2.849 ljudi.
"Za određenu kategoriju stanovništva danas je teže nego je bilo u toku rata. Ko god kaže da je sada lakše nego je bilo prije 10 godina griješi", kaže Kravić.
On dodaje da mnogi koji nemaju uvjete za besplatne obroke dolaze pred punktove gdje se dijeli hrana i čekaju na višak od ručka koji se najčešće sastoji od variva ili konzerve sa kruhom u vrijednosti od 2,5 KM po obroku.
Prema podacima do kojih su došli novinari CIN-a, na području FBiH su u 2009. godini djelovale 23 javne kuhinje u kojima se hranilo oko 13.500 ljudi, što je za oko 4.000 više nego godinu ranije.
Stranka demokratske akcije (SDA) obećavala je pred izbore 2006. da će zaposlenost povećati za 15 posto.
Prema podacima Agencije za rad i zapošljavanje BiH u maju ove godine bilo je 7.047 manje nezaposlenih u odnosu na oktobar 2006, što je smanjenje zaposlenosti za oko 1,4 posto.
"U oktobru su izbori i sada mnogi bajni politički stručnjaci idu po skupovima i obećavaju ljudima zaposlenje… Ništa od te priče nema", kaže Huso Sarić, direktor Agencije za rad i zapošljavanje BiH.
Umjesto na povećanju zaposlenosti svih građana, SNSD je radio na zapošljavanju svojih članova - iz Opštinskog odbora SNSD Trebinje početkom juna 2010. godine poslali su dopis direktorima poduzeća u Trebinju da zapošljavaju njihove kadrove na osnovu "socijalne ugroženosti i angažovanja unutar partije" iz kako navode "obaveze prema stranci".
Život sa 41 KM mjesečno
Boreći se za glasove, Stranka za BiH (SBiH) i SNSD su biračima obećavale veću socijalnu sigurnost, a SDA i HDZ BiH veća izdvajanja za socijalno ugrožene.
Socijalna pomoć u kantonima u FBiH iznosi između 46,70 i 176 KM i nije se značajnije mijenjala u odnosu na 2006. godinu – u nekim kantonima je čak i smanjivala.
Prema riječima Ljube Lepira, pomoćnika ministra zdravlja i socijalne zaštite RS, u ovom entitetu oko 6.000 ljudi prima socijalnu pomoć od 41 KM mjesečno. Maksimalna pomoć iznosi 82 KM, ukoliko obitelj ima pet i više članova. Ova primanja nisu povećavana od 2003. godine.
Sa druge strane, prema podacima Centara civilnih inicijativa (CCI), ministrima u Vladi RS-a plaće su udvostručene - sa 1.800 KM iz prve godine mandata na 3.600 KM u 2009. godini. Primanja profesionalnih poslanika u Narodnoj skupštini RS su također udvostručena, pa njihova mjesečna plaća sada iznosi 3.150 KM. U ove cifre nisu uračunate i druge naknade koje primaju.
Računica pokazuje da samo jedna ministarska plaća vrijedi kao 88, a poslanička 77 mjesečnih uplata socijalne pomoći.
Među onima koji pomoć dobijaju je Savo Đukanović (66), izbjeglica iz Ključa, koji u Banjaluci stanuje posljednjih 16 godina, a prehranjuje se zahvaljujući javnoj kuhinji Caritasa.
"Tu 41 marku dajem za lijekove", kaže Đukanović.
Teško i za privredu
Dvije stranke - SBiH i HDZ BiH – biračima su obećavale izjednačavanje stope poreza i doprinosa u dva entiteta, ali one su još različite.
HDZ BiH je najavljivala i bolje uvjete za poslovanje. Međutim, u izvještaju Svjetske banke 'Doing Business' za 2010. godinu na ljestvici od 183 zemlje BiH je rangirana na 116. mjesto po lakoći obavljanja poslovanja. U 2006. godini bila je 87. od 155 zemalja.
Kada je riječ o lakoći pokretanja biznisa BiH se nalazi tek na 160. mjestu. U odnosu na izvještaj iz 2006. kada su za pokretanje poduzeća u našoj zemlji trebala 54 dana, sada je za to potrebno 60 dana. Da bi poduzeće počelo sa radom u Crnoj Gori je potrebno 13, koliko i u Srbiji, a u Hrvatskoj 22 dana.
U izvještaju se navodi da su doprinosi koji opterećavaju privredu daleko veći od prosjeka u regiji ili u drugim zemljama Europe.
Predstavnici SNSD-a i SDA najavljivali su i dovršetak procesa privatizacije do kraja ovog mandata. Prema podacima institucija koje prate procese privatizacije u BiH, zaključno sa februarom 2010. godine, ostalo je neprivatizirano 745 poduzeća.
U izvještaju Agencije za privatizaciju u FBiH iz novembra 2009. godine stoji da su rezultati privatizacije "izrazito loši u proteklih nekoliko godina, a posebno u prvoj polovini 2009. godine, tako da se može konstatirati da je proces praktično u zastoju".
Predstavnici SNSD-a, HDZ-a, SBiH i SDA sa kojima su novinari CIN-a razgovarali objašnjavali su da predizborna obećanja nisu mogli ispuniti jer su morali praviti kompromise sa partnerima u vlasti, što podrazumijeva i odricanje od dijela vlastitih obećanja.
Ivo Miro Jović, član HDZ-a i delegat u Domu naroda Parlamenta BiH, priznaje da su uradili vrlo malo od planiranog: "Ne može se reći da nismo, ali prema onom što smo htjeli za ukupnu BiH, ne samo za hrvatski narod, vrlo skromno."
Osim što nisu ispunili obećano, političari nisu ni realizirali planirano nakon dolaska na vlast. Podaci CCI-a za prve tri godine mandata pokazuju da je Vijeće ministara BiH realiziralo manje od polovine planiranih aktivnosti, dok je Parlament BiH usvojio tek trećinu planiranih zakona.
(CIN)
Mostarsko preduzeće "Ceste", neodoljivo podsjeća na protočni bojler. Novac koji ova kompanija dobija od Direkcije za ceste FBiH, kao naknadu za održavanje regionalnih puteva, samo prolazi preko računa, da bi završio kod privatnih kompanija koje su angažovane kao podizvođači radova, često bez tendera i precizne cijene njihovih usluga pokazuje izvještaj Ureda za reviziju institucija u FBiH.
U prošloj godini od 12,2 miliona maraka, koliko je iznosio ukupan prihod kompanije, 2,18 miliona maraka plaćeno je privatnim kompanijama koje su bile angažovane za izvođenje radova na održavanju magistralnih cesta.
Ovdje ne bi bilo ništa čudno da se radilo o usko specijalizovanim i visokosofisticiranim poslovima , ali u praksi kooperanti su angažovani za najjednostavnije poslove, poput uklanjanja snijega tokom zime i posipanja soli, ili postavljanja zaštitnih mreža pored puteva.
Za šta onda 246 zaposlenih u ovoj kompaniji prima platu, pitanje je koje su postavili i revizori u svom izvještaju o poslovanju mostarskog preduzeća "Ceste" u 2009. godini.
"Nameće se pitanje potrebe angažiranja kooperanata u održavanju magistralnih i regionalnih cesta. U Društvu je 246 uposlenih, tehnički je opremljeno i ima dugogodišnje iskustvo u održavanju javnih cesta", navodi se u u revizorskom izbještaju.
Cestari sa viškom škole
Biti zaposlen u preduzeću "Ceste" izgleda je jako dobra stvar, naravno, ukoliko ste u dobrim odnosima sa čelnim ljudima ovog preduzeća.
Kako su utvrdili revizori , u ovom preduzeću se, kada je riječ o zapošljavanju , ne zamaraju formalnostima, pa manjak škole nije prepreka kao što ni višak obrazovanja ne garantuje manje naporan i bolje plaćen posao.
"Određeni broj uposlenika nema adekvatnu stručnu spremu koja se predviđa Pravilnikom. 75 uposlenih obavlja poslove za koje je predviđena stručna sprema veća za stepen, a ponekad i dva stepena obrazovanja (npr. PK uposlenik, radi na poslovima administrator blagajnik), a za to radno mjesto je predviđena SSS. Na drugoj strani 57 uposlenika radi na poslovima stručne spreme koja je za stepen niža od stepena obrazovanja koji uposlenici posjeduju (npr. SSS radi na poslovima Cestar 2, za što je predviđeno PK radnik) , navodi se u revizorskom izvještaju.
Pri tome, platu ne određuje stručna sprema, jer kako su utvrdili revizori, "uposlenicima se plaća obračunava po koeficijentu radnog mjesta na koje su raspoređeni".
Suvišni tenderi i ugovori
Posebno je zanimljiv način na koji su angažovani vanjski kooperanti. Kako su utvrdili revizori, u 2003. i 2004. godini Ceste Mostar su objavile javni poziv za izbor dobavljača za isporuku materijala i obavljanje usluga nakon čega su izabrane najpovoljnije ponude.
Nakon toga, u narednim godinama, na osnovu saglasnosti Direkcije za ceste FBiH produžavani su ugovori sa ranije izabranim kooperantima bez objavljivanja novog poziva. Na kraju su u preduzeću "Ceste" izgleda zaključili kako je raspisivanje javnih poziva za izbor najpovoljnijih dobavljača i izvođača radova samo nepotreban gubitak vremena, pa su nastavili sa angažovanjem "provjerenih" kooperanata.
"Poslovi sa određenim brojem dobavljača obavljani bez zaključenih ugovora uopće. Neki od takvih dobavljača su : Zotex Široki Brijeg, Graming d.o.o. Kiseljak, Separacija Prţine B.Grahovo, Tegrad d.o.o Grude, Barić d.o.o Kiseljak, Bakovići d.o.o.Fojnica;,BM Commerce d.o.o. Kiseljak, Buba commerc d.o.o.Vitez", utvrdili su revizori u svom izvještaju.
Novost u poslovnoj praksi je i način na koji su pravljeni postojeći ugovori sa kooperantima preduzeća "Ceste".
"Određeni broj ugovora zaključen je okvirno bez detaljno utvrđenih temeljnih elemenata ugovora: cijene. količine, uvjeta plaćanja i slično", utvrdili su revizori.
Izgleda da jesvrha ovakvih ugovora bila samo da upravu preduzeća "Ceste" podsjeti da svojim kooperantima prebaci onoliko novca koliko oni zatraže i kada zatraže.
Država nemoćna pred malim dioničarima
Ako je za angažovanje kooperanata u ranijim godinama kao opravdanje i moglo poslužiti da "Ceste" nemaju dovoljno vlastite opreme, taj problem je uglavnom riješen još 2007. godine kada je Vlada FBiH donaciju od Japana u vidu opreme za održavanje cesta, vrijednu 10,1 milion maraka dodijelila mostarskom preduzeću "Ceste".
Umjesto rješenja jednog problema, dodjelom ove opreme nastao je drugi problem. Vlada FBiH koja je većinski vlasnik u ovom preduzeću, sa 51 posto kapitala, logično je zaključila da bi ova nova oprema trebala biti uknjižena kao dodatni državni kapital, o čemu je još u decembru 2007. godine donešen zaključak Vlade FBiH.
Postojećim malim dioničarima u preduzeću "Ceste", koji trenutno imaju 49 posto vlasništva, ova ideja nikako se nije dopala, pa je skupština dioničara u decembru prošle godine glatko odbacila ovaj prijedlog Vlade FBiH.
Razlog je sasvim jednostavan, trenutno dionički kapital preduzeća je skromnih 1,6 miliona maraka tako da je 49 posto kapitala u rukama malih dioničara nominalno vrijedno 788 hiljada maraka.
Ukoliko bi u kapital bila uračunata i japanska oprema koju je obezbjedila Vlada FBiH u tom slučaju kapital preduzeća bi narastao na 11,7 miliona maraka od čega bi gotovo 11 miliona maraka bio državni kapital pa bi se procentualni udio u vlasništvu malih dioničara sveo sa sadašnjih 49 posto na manje od sedam posto, čime bi država preuzela potpunu kontrolu nad preduzećem.
Kako bi očuvali postojeći uticaj na poslovanje preduzeća, postojeći mali dioničari iskoristili su prednost koju im pružaju postojeći zakoni o dioničkim društvima po kojima je za sve ključne odluke, poput povećanja kapitala , neophodna apsolutna većina, odnosno glasovi dioničara koji imaju minimalno 67 posto vlasništva.
Postojećih 51 posto državnog vlasništva očigledno nije dovoljno da Vlada FBiH provede svoju odluku o knjiženju japanske opreme kao dodatnog kapitala u kompaniji.
Vlada FBiH sada samo može pokušati da "odobrovolji" dio malih dioničara, prije svega investicijske fondove koji drže 25,7 posto vlasništva , da podrže prijedlog Vlade FBiH, jer nema drugog načina da opremu koju je obezbjedila i zvanično uknjiži kao svoj kapital.
(zurnal.info)
Rekonstrukcija nekadašnje zgrade Izvršnog vijeća u Sarajevu koštala je više od planiranog, probijen je rok za završetak radova i opremljena je po najvišim mogućim cijenama, a kajmak su na kraju pokupili Grci. Danas se velika zgrada Vlade zove Zgrada prijateljstva između Grčke i Bosne i Hercegovine. To je prijateljstvo plaćeno najmanje četiri miliona maraka jer se upravo za toliku sumu mogla jeftinije renovirati. U nedavno objavljenom izvještaju o rekonstrukciji ove zgrade Ured za reviziju institucija BiH gotovo da nijedna od 40 stranica nije bez kritike načina izgradnje i namjernih ili slučajnih grešaka mjerenih od milion pa naviše.
Kako piše u grčkom planu, novac je naša vlast mogla potrošiti na modernizaciju infrastrukture, unaprijeđenje proizvodnih ulaganja, modernizaciju javne uprave i samouprave, usmjeravanje na ekonomske nejednakosti i razvoj jedinstvenog ekonomskog prostora, podrška obrazovanju i stručnom usavršavanju te administrativnom znanstvenom potencijalu...
Nigdje nije rečeno da se sav ili većina novca mora potrošiti odjednom i za jednu stvar ali su naši političari nekako shvatili da bi obnavljanje zgrade u kojoj se danas nezadovoljni dodijeljenim prostorom “guraju” brojna ministarstva moglo objediniti sve navedene namjene. Onako, “od oka”, je procijenjeno da bi rekonstrukcija mogla koštati 12 i po miliona eura – oko devet grčkih i više od tri naša. Do početka radova ukupna cifra je bez nekog posebnog razloga a i objašnjenja narasla za još četiri miliona eura, doduše samo grčkih. Cijena renoviranja po kvadratu dostigla je skoro tri hiljade maraka za svaki od 12.500 kvadrata. što je za po hiljadu maraka po kvadratu skuplje od novogradnje preko puta u kojoj će biti hotel sa pet zvjezdica! Od tada su stvari u ovom projektu bez velikih problema nastajale i nestajale. Tako i Zajednički upravni odbor koji je trebao nadgledati radove nikada nije formiran.
Tijekom revizije nismo uspjeli u cjelosti saznati prave razloge o tome zašto Zajednički upravni odbor nije nikad formiran (dobili smo određena pojašnjenja kako je donator procijenio kako bi to iziskivalo značajna finansijska sredstva), piše u izještaju revizije.
DOMAĆI – GOSTI 2:3
Već je tada bilo jasno da će sve odluke donositi isključivo Grci bez puno mogućnosti da upravljamo barem sa svojih šest miliona maraka. Sve komisije za izbor ponuđača imale su po tri predstavnika Grčke i po dva iz BiH. Većina odluka donošena je sa dva glasa za domaće i tri za strane firme.
Stoga nije ni bilo čudno kada je za pobjednika konkursa izabrana grčka građevinska firma Domotechiki, iako je domaći Unioninvest imao dva miliona jeftiniju ponudu! Tender je tri puta poništavan sve dok nije izabrana grčka firma. Čak je i nadležnost komisije bila sporna jer su njeni članovi počeli ocjenjivati ponude iako u tom trenutku još uvijek nisu bili zvanično imenovani od Vijeća ministara.
Unioninvest se tada nije žalio niti se javno govorilo o ovome jer je po pravilima Evropske Komisije i programa PHARE zabranjeno komentarisati javne natječaje.
Šutnja Unioninvesta se ubrzo isplatila. Grci su baš njih izabrali za podizvođača radova iako je u javnom pozivu izričito pisalo da se takva vrsta ugovora zabranjuje!
Vijeće ministara ponovo je pogazilo vlastitu riječ i odobrilo pravljenje zajedničke kompanije Unioninvesta i Domotechikija. U stvarnosti su se Grci samo u papirima vodili kao izvođači. Cijeli je posao uradio domaći Unioninvest a razliku u cijenama od oko dva miliona eura grčka kompanija je uzela bez da su zakucali ekser u renoviranu zgradu.
VIŠAK OD DVA MILIONA
Dva “čista” miliona očito nisu bila dovoljna, pa blagonaklono Vijeće ministara krajem decembra 2006. godine dodaje još dva miliona maraka za “višak radova” i produžava rok za završetak radova za još tri mjeseca. “Neko” je greškom u projektu grijanje stavio na samo jedan sprat umjesto na sve! Očitu grešku projektantske firme Vlada je nagradila dodatnim novcem i vremenom. Uz sve ustupke i 66 nepredviđenih stavki radova, izvođač je opet uspio probiti rok za kraj radova. Umjesto u februaru 2007. godine zgrada je dobila certifikat o konačnom prijemu u augustu 2008. godine.
- Zgrada se nije smjela otvoriti prije one u Banjoj Luci i zbog toga smo imali probleme sa Špirićem – kaže Fuad Kasumović, zamjenik ministra finansija i treći po redu nacionalni koordinator HIPERB projekta.
Premijer Nikola Špirić tada je prvo rekao da zgrada tone a zatim i da puca kako bi navodno dobio na vremenu. Na kraju se završetak radova morao požuriti jer je sve moralo biti završeno prije posjete tadašnjeg grčkog premijera Kostasa Karamanlisa. Zanimljivo je da Domotechiki u vrijeme Vlade Karamalisa redovno dobija javne projekte a grčki mediji su ga nezvanično povezivali sa vlasnicima ove kompanije.
Kako samo useljenje u objekt nije nastupilo od početka računanja garantnog roka to se može zaključiti kako objekt nije korišten u punom kapacitetu u garantom roku kako bi se testirala njegova funkcionalnost i kvalitetu izvršenih radova, piše u izvještaju.
Čini se da ni osnovne matematičke funkcije ne idu baš najbolje našem premijeru i ministrima pa su najjednostavniju tabelu od osam stavki sabrali pogrešno! Neko se u računici zanio pa u neutrošena sredstva dodao oko 120.000 nepostojećih maraka. Grešku je ispravio Ured za reviziju ali ni oni nisu uspjeli da isprave sve računovodstvene greške. Kažu da je saradnja sa uposlenim na projektu bila solidna.
- Problem međutim predstavlja činjenica da se radi o višegodišnjem projektu i da je vidljiva značajna fluktuacija uposlenih u projektu, te česte izmjene nacionalnih koordinatora (tri nacionalna koordinatora) o čemu je pisano i u Izvješću. Također želimo ukazati i na problem računovodstvenog praćenja od samog početka pa sve do završetka projekta koje se nije vršilo na jednom mjestu o čemu smo također pisali u našem izvješću – kažu iz državnog Ureda za reviziju.
U narednom nastavku priče donosimo detalje nabavke namještaja, telefona i rasvjete. Najskuplje, obavezno.
(zurnal.info)
