Glavni krivac za sve zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije je Slobodan Milošević, kazao je danas u Šibeniku hrvatski predsjednik Ivo Josipović.

"Glavni krivac za sve zločine na prostoru bivše Jugoslavije je Slobodan Milošević", rekao je Josipović komentirajući istup srbijanskog ministra vanjskih poslova Vuka Jeremića koji je na sastanku Jadransko-jonske inicijative (JJI) u Anconi u vezi s nedavnim Josipovićevim istupom u parlamentu BiH kazao da je Srbija "također ohrabrena što je u parlamentu BiH izrazio duboko žaljenje zbog toga što je politika koju je vodila Hrvatska pod Tuđmanom ondje izazvala ljudske patnje i podjele".

Josipović je istaknuo kako u govoru u parlamentu BiH nije spominjao osobe nego je upozorio da su "politike pogriješile u BiH".

"Mislim da je to svima jasno i ta moja izjava, koja nije bila mjerenje krivnje, bila je poticaj da se prestane nadmetati u prošlosti, da se nadmećemo u sadašnjosti i u budućnosti tko će više pridonijeti miru i posebno, a kada je riječ o Bosni i Hercegovini - ustroju BiH kao funkcionalne države jednakopravnih naroda", istaknuo je Josipović.

Po Josipovićevim riječima otvorena pitanja koja imaju sve zemlje u regiji zaslužuju da se vlade bave njihovim rješavanjem "a da se manje licitira tko je što rekao i kako je izgledala neslavna prošlost".

(Fena)

Sedam socijalno najugroženijih romskih porodica dobilo je smještaju Romskoj kući, koja je danas otvorena u banjalučkom naselju Veseli brijeg. Predsjednik Udruženja Roma „Romsko srce“ u RS-u i Italiji Mesud Mujkić zadovoljan je činjenicom da su te porodice na Đurđevdan dobile krov nad glavom.

Gradonačelnik Banje Luke, Dragoljub Davidović obećao je Romima s Veselog brega da će i dalje pomagati u školovanju kako bi se mogli zapošljavati.

U BiH se već drugu godinu implementira Akcioni plan za rješavanje problema Roma, a kako je podsjetio šef Odjela za saradnju sa nacionalnim manjinama i vjerskim zajednicama u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH Milan Jovanović prvi put u budžetu bh. institucija je prošle godine izdvojeno tri miliona KM za stanovanje, zapošljavanje i zdravstvenu zaštitu Roma u BiH.

Prošle godine i Švedska razvojna organizacija (SIDA) je s dva miliona maraka pomogla Program stambenog zbrinjavanja Roma u BiH, a očekivanje je da će u ovoj godini biti trajno riješeno stambeno pitanje oko 210 romskih porodica u BiH.

Jovanović napominje i da je oko 150 Roma dobilo sredstva za samozapošljavanje i sufinansiranje poslodavaca posredstvom Zavoda za zapošljavanje RS, Federacije BiH i Brčko Distrikta.

(Fena)

U prostorijama Komemorativnog centra Tuzla danas je obavljena identifikacija ratnih žrtava s područja općine Zvornik.

Kako je kazala glasnogovornica Instituta za nestale osobe Lejla Čengić identificirani su:

1. Huseinović (Suljo) Safura, rođena 28. 2. 1914. godine u mjestu Glumina, općina Zvornik, nestala 15. 6. 1992. godine u mjestu Glumina, Zvornik, ekshumirana 11. 8. 2008. godine, odnosno skeletni ostaci pokupljeni su s površine terena na lokalitetu Glumina, općina Zvornik

2. Bošnjak (Selim) Fetija, rođen 1958. godine u mjestu Kučić-Kula, općina Zvornik, nestao 1. 6. 1992. godine u mjestu Bijeli Potok, općina Zvornik, ekshumiran 2003. godine iz masovne grobnice Crni Vrh, općina Zvornik

3. Osmić (Aljo) Izudin, rođen 2. 12. 1961. godine u mjestu Đulići, općina Zvornik, nestao 1. 6. 1992. godine u mjestu Bijeli Potok, općina Zvornik, ekshumiran 2003. godine iz masovne grobnice Crni Vrh, općina Zvornik

4. Đulić (Halil) Omer, rođen 31. 8. 1956. godine u Zvorniku, nestao 1. 6. 1992. godine u mjestu Bijeli Potok općina Zvornik, ekshumiran 2003. godine iz masovne grobnice Crni Vrh, općina Zvornik.

Identifikacijom je rukovodio vještak sudske medicine doktor Vedo Tuco, a prisustvovale su obitelji stradalih i predstavnik Instituta za nestale osobe BiH.

Glasnogovornica Instituta za nestale osobe BiH Lejla Čengić je kazala da su tri žrtve koje su danas identifikovane iz masovne grobnice Crni Vrh, koja je jedna od najvećih masovnih grobnica koja je pronađena u BiH nakon rata.

U ovoj masovnoj grobnici je pronađeno 629 tijela, a do sada je ukupno identifikovano 461 osoba.

(Fena)

Evropska komisija krajem maja donijet će pozitivnu ocjenu o napretku BiH na ispunjavanju uvjeta za ukidanje viznog režima i uputiti prijedlog za viznu liberalizaciju  Vijeću ministara Evropske unije i Evropskom parlamentu, izjavio je danas iz Brisela ministar sigurnosti BiH Sadik Ahmetović.

Evropska komisija krajem maja donijet će pozitivnu ocjenu o napretku BiH na ispunjavanju uvjeta za ukidanje viznog režima i uputiti prijedlog za viznu liberalizaciju  Vijeću ministara Evropske unije i Evropskom parlamentu, izjavio je danas iz Brisela ministar sigurnosti BiH Sadik Ahmetović.

Evropska komisija krajem maja donijet će pozitivnu ocjenu o napretku BiH na ispunjavanju uvjeta za ukidanje viznog režima i uputiti prijedlog za viznu liberalizaciju  Vijeću ministara Evropske unije i Evropskom parlamentu, izjavio je danas iz Brisela ministar sigurnosti BiH Sadik Ahmetović.

Ahmetović je danas predvodio izaslanstvo BiH u Briselu, gdje im je Evropska komisija predstavila izvještaj o napretku koji je BiH ostvarila na ispunjavanju uvjeta iz Mape puta za viznu liberalizaciju.

- Ono što smo danas mogli čuti u Briselu jeste da će odmah početkom oktobra, na prvom zasjedanju, Evropski parlament razmotriti izvještaj i vjerujem da će donijeti pozitivnu ocjenu, kazao je Ahmetović.

Do tada preostaje da BiH ispuni jedan dio preosatalih obaveza, uključujući harmonizaciju krivičnih zakona na nivou entiteta, a bit će još jednom podnesen izvještaj o svim pozitivnim aktivnostima u borbi protiv organiziranog kriminala.

Ahmetović vjeruje da će građani BiH već početkom oktobra imati bezvizni režim sa zemljama Evropske unije.

(Fena)

U Beogradu su jučer objavljeni zvanični rezultati konkursa za najbolji dramski tekst koji su organizirali Internacionalni teatarski festival MESS i Inicijativa mladih za ljudska prava.

Nakon konsultacija svih članova žirija, odlučeno je da će se na festivalu Dani Sarajeva u Beogradu od 19. do 23. maja, umjesto premijernog prikazivanja predstave rađene prema pobjedničkom tekstu, organizirati scensko čitanje triju najboljih tekstova, u izvedbi sarajevskih i beogradskih glumaca, saopćeno je iz Pres-službe MESS-a. 

Peteročlani žiri u sastavu: Borka Pavičević, Ana Tomović i Biljana Srbljanović iz Beograda, te Dino Mustafić i Almir Imširević iz Sarajeva odabrali su tekstove ''Boja krvi i ilovače'' autora Vahida Durakovća, ''Mogu tramvaji i bez nas'' autora Davora Marjanovića, te ''Happyend ne stanuje ovde'' autora Ninoslava Šćepanovića.

Tekstovi napisani na južnoslavenskim jezicima afirmiraju optimizam nove generacije u odnosu između Beograda i Sarajeva, angažovano i kritički preispituju predrasude, sučeljavaju s nedavnom prošlošću, ali i nude nadu da su bolji odnosi između ovih gradova i sretnija budućnost cijelog regiona mogući. 

(Fena)

Bili su generacija 1958/1959. On je bio predsjednik Republike Srbije, skromni i pristojni profesor psihologije, gradsko dijete iz fine obitelji, odrastao negdje na pola puta između vrelog beogradskog asfalta osamdesetih i očevih večernjih soareja sa akademicima, filozofima, književnicima i Dobricom Ćosićem, a on premijer Republike Srpske i njegova čista suprotnost, rmpalija iz Laktaša, odrastao negdje na pola puta između roditeljskog seoskog imanja i fakulteta političkih nauka, uvijek u akciji, uvijek u nevolji, talentirani košarkaš i poduzetnik, bogat, moćan, beskompromisan i brz.

Bili su predsjednik Srbije i premijer Srpske nerazdvojan par - gdje god bi se pojavili ljudi su se došaptavali, i s nekom nejasnom mješavinom divljenja i ljubomore pokazivali prstom na njih. A njih dvojica stupali su kroz ljudsku pakost sigurnim korakom, mladi, lijepi, pametni i samopouzdani. Nisu se obazirali na poglede, jedan drugome dovoljno potrebni i sasvim dovoljni, uvijek jedan uz drugoga, na konferenciji, komemoraciji, koncertu, košarkaškoj utakmici, stranačkoj konvenciji, književnoj večeri, polaganju kamena temeljca ili nekakvoj svečanoj akademiji.

- Mala! - dozvao bi prvi recepcionerku. - Mi imamo rezervisano.

- A vi ste...?

- Smith - upao bi drugi. - Gospodin i gospodin Smith.

- Vrlo dobro. Gospodine Smith, želite li odvojene sobe?

- Dozvolite da to ipak odluči narod na referendumu - upao bi opet onaj prvi, pa se nasmijao vlastitoj šali, dok bi se pristojni gospodin Smith pogledom izvinjavao zbunjenoj recepcionerki.

Godinama su trajale te njihove, kako se to onda zvalo, „specijalne veze“. Blazirani prijatelji predsjednika Smitha grozili su se kabadahijskih manira premijera Smitha i na sve su načine pokušavali minirati njihove specijalne veze, ali gospodin Smith nije dopuštao beogradskim snobovima i fićfirićima da se miješaju u njegov život. Ni suradnici premijera Smitha nisu bili najsretniji što njihov drugar, seoski mangup, po beogradskim šminkerskim salonima zaboravlja stare drugove i rodni kraj.

Trajalo je to godinama, nije u Beogradu bilo društvenog događaja na kojemu u prvom redu, jedan do drugoga, nisu sjedili premijer Srpske i predsjednik Srbije, nije u regiji bilo seoskog vašara, krsne slave ili narodnog veselja da na čelu stola nisu sjedili gospodin i gospodin Smith.

- Mala! - dozvao bi prvi recepcionerku. - Mi imamo rezervisano.

- A vi ste...?

- Smrth - udario bi šakom o recepciju. - Gospodin i gospodin Smrth.

- Smith - pristojno bi ga ispravio drugi.

- Zajebavam se - okrenuo bi se ovaj. - Jel se ti nikad ne zajebavaš?

- Gospodine Smith - prekinula bi ih gospođica s recepcije - želite li odvojene sobe?

- Dabome - brzo bi odgovorio pristojni gospodin Smith, kao da se izvinjava. - Mi ne želimo da se mešamo u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine.

Onda je jednog dana gospodin Smith iznenada predložio, a srpska skupština usvojila rezoluciju o Srebrenici. Strašno se razočarao i uvrijedio premijer Smith. Na susretu u Donjoj Gradini, prilikom obilježavanja 65. godišnjice proboja zatočenika iz koncentracionog logora „Jasenovac“, jedva da su i porazgovarali. Gospodin Smith je govorio o suživotu, pomirenju i oprostu, sve ispod oka gledajući gospodina Smitha, a ovaj je ljutito najavljivao rezoluciju kojom bi BiH morala osuditi genocid u Jasenovcu.

- Mala! - dozvao je te večeri recepcionerku. - Mi imamo rezervisano.

- A vi ste...?

- Dodik, Milorad Dodik - govorio je gospođici s recepcije, sve gledajući u predsjednika Srbije. - Ja se ne stidim svoga porijekla.

- Miki, nemoj tako - pokušao ga je smiriti gospodin Smith.

- Gospodo, gospodo - prekinula ih je recepcionerka - Želite li odvojene sobe?

- Očito, nije pitanje šta mi želimo - odgovorio je osorno premijer Srpske, ne skidajući ljutiti pogled sa zbunjenog predsjednika - nego šta želi Evropa!

- Miki, nemoj tako.

Otada, više ih nisu vidjeli zajedno. Na svečanom otvaranju obnovljenog tornja na Avali gospodin Smith je sjedio sam, tužno gledajući u praznu stolicu do njegove. Za to vrijeme, u svečanoj loži zagrebačke „Arene“, gospodin Smith je gledao utakmicu Cibona - Partizan, svako malo sjetno mjereći praznu stolicu do njegove. I gdje god bi se pojavio, ljudi su se došaptavali, pa s nekom nejasnom mješavinom zlurade pakosti i sažaljenja pokazivali prstom na njega.

- Mala! - dozvao je tako jedne večeri recepcionerku u skupom istambulskom hotelu. - Imam rezervisano.

- A vi ste...?

- Smith - odgovorio bi on uljudno. - Gospodin Smith.

- Gospodin Smith?! - začudila se mlada Turkinja. - On je već u sobi.

- Ne taj - usiljeno se nasmijao premijer Smith. - Ja sam drugi gospodin Smith.

- Hm - sumnjičavo je recepcionerka gledala čas u knjigu gostiju, čas u premijera Republike Srpske. - Čudno, i on je u svojoj sobi.

Tako je premijer Milorad Dodik u Istanbulu uhvatio svog dugogodišnjeg nerazdvojnog drugara Borisa Tadića sa Harisom Silajdžićem. Potpuno je, kažu, poludio od ljubomore. Svugdje ga je pratio i pravio mu scene. Onda su dugo razgovarali i odlučili da izglade sve nesporazume među njima. Naći će se na starom mjestu, u svečanoj loži, da proslave pobjedu Partizana.

- Mala! - dozvat će Milorad Dodik recepcionerku u skupom pariskom hotelu. - Jel došao monsieur Smith?

- Monsieur Smith?!

- Da, visoki gospodin u crno-belom dresu - odgovorit će Dodik. – Trebao je doći na Final Four u Pariz.

- Final Four?!

- Da, da slavimo pobjedu Partizana. Košarka, Euroliga...

- Ah da, naravno - shvatila je recepcionerka. - Ali nije kod nas prijavljen nikakav monsieur Smith.

Za to vrijeme, na drugom kraju Europe, u jednom moskovskom hotelu, okupit će se sudionici velike svečanosti povodom 65. godišnjice Dana pobjede i završetka Drugog svjetskog rata. Svi će državnici i predsjednici biti tu, a Boris Tadić tužno će se osvrtati i gledati, pa na kraju prići recepcionerki.

- Oprostite, da li je možda stigao tovariš Smith?

- Tovariš Smith?

- Aha - reći će srpski predsjednik pun nade. - Trebao je doći na paradu povodom proslave pobjede partizana u Drugom svjetskom ratu.

- Sigurna sam da će doći - ljubazno će gospođica na recepciji. - Vjerojatno je riječ o nesporazumu.

Tako je tragičnim nesporazumom završila priča o gospodinu i gospodinu Smithu. Jedan u Parizu, drugi u Moskvi - pričalo se kasnije - ispriječila se između Milorada Dodika i Borisa Tadića cijela Europa.

(Nezavisne novine, 05.05.2010.)

Festival umjetnosti u podijeljenim gradovima koji je održan nedavno u Mostaru organizirala je Umjetnička produkcija AbArt. AbArt produkciju čine tri mlade kustosice, povjesničarke umjetnosti i dizajnerice Amila Puzić, Anja Bogojević i Mela Žuljević. S njihovim viđenjem podijeljenih gradova, kako gledaju na ulogu prostora i arhitekture u tim sredinama te alternativnim/umjetničkim strategijama upoznajemo vas kroz intervju koji slijedi

Red je da počnemo od predpovijesti. Interesira me kada ste i kako došle na ideju o osnivanju Abart produkcije?

- Ideja je nastala 2008. godine kada smo organizovale izložbu mladih bh. umjetnika/ca pod nazivom „Bujroom u Mostar“ u OKC-u Abrašević, a koja je nastala kao rezultat saradnje između umjetnika/ca i historičara/ki umjetnosti. S ovom izložbom smo nastojale da podstaknemo razmjenu iskustava između teoretičara/ki i umjetika/ca, te promišljanje umjetničkih radova koji nastaju u specifičnom odnosu s konkretnim javnim prostorom kafe-kluba OKC-a Abrašević . Kroz proces rada smo otvorile mnoga pitanja o problemu javnog prostora i potencijalu koji umjetnost može da ostvari u oblikovanju/otvaranju novih javnih prostora i preispitivanju postojećih. Prepoznali smo značaj prostora Omladinskog kulturnog centra Abrašević kao graničnog prostora u podijeljenom gradu, a čija višeznačnost može da se artikuliše upravo kroz umjetničko djelovanje. Ova promišljanja su predstavljala početnu instancu od koje smo krenule u istraživanje ideje o umjetnosti u podijeljenim gradovima, kroz razgovore s Huseinom Oručevićem, jednim od ključnih pokretača ideje o osnivanju umjetničke produkcije unutar Abraševića. Nakon što smo 2009. godine obezbjedile sredstva za dalji rad, osnovale smo Abart umjetničku produkciju i krenule u realizaciju projekta pod nazivom „Umjetnost u podijeljenim gradovima/Art in divided cities“.

Vaš prvi projekt „Umjetnost u podijeljenim gradovima“ ste radile u suradnji s partnerima iz Berlina, Beiruta i Kosovske Mitrovice. Od koga je potekla inicijativa za taj projekt i što je bila početna misao vodilja?

- Idejno polazište projekta odnosi se prije svega na topos grada koji u fizičkom smislu označava i predstavlja javni prostor, te kao takav može prolaziti kroz različite podjele katakteristične za Grad u smislu globalnog fenomena, a ne u smislu podijeljenog Grada kao izoliranog mjesta. Problem funkcioniranja multinacionalnih gradova aktualan je i prepoznatljiv na globalnom nivou i ne predstavlja izolovanu pojavu specifičnu za Mostar, stoga je za projekt bilo važno uspostavljanje saradnje s partnerskim gradovima (Berlin, Bejrut i Kosovska Mitrovica) koji su ponaosob proživljavali i proživljavaju probleme podijeljenosti.

Znači, ideja o ovom programu je potekla iz Mostara?

- Ideja je potekla iz Mostara, a potom smo pozvale kolege iz spomenutih partnerskih gradova da nam se priključe na realizaciji projekta.

Taj je program nedavno završen. Što je sve u proteklih godinu dana urađeno kroz projekt „Umjetnost u podijeljenim gradovima“?

- Primarnu instancu projekta Umjetnost u podijeljenim gradovima / Art in divided cities činile su različite istraživačke i teorijske prakse na osnovu kojih smo analizirali, promišljali i intrepretatirali pojmove javnog prostora, grada, granice i tipova graničnosti, s ciljem da ukažemo na različite sociološke, političke i diskurzivne prakse. Dokaz ovog istraživanja predstavlja publikacija pod nazivom Grad i granica, koja je izdata u studenom/novembru 2009. godine, a koja sumira prve rezultate procesa zajedničkog istraživanja.

Drugu važnu instancu za realizaciju projekta obuhvatale su konkretne umjetničke akcije kroz koje su umjetnici/ce u suradnji s kustosicama i publikom nastojali dekonstruirati stereotipne podjele koji se reflektiraju na ovu društvenu sredinu. Tako je dokumentarna izložba Vodič kroz podijeljene gradove bila prva aktivnost realizirana u sklopu projekta i zasnivala se na kratkom predstavljanju arhitektonske, političke, ekonomske, socijalne i umjetničke slike Bejruta, Berlina, Kosovske Mitrovice i Mostara s naglaskom na prostore podjele.

Na drugoj umjetničkoj izložbi Međuprostor – tu se nalazim tamo gdje me nema predstavljeni su radovi tri bosanskohercegovačka umjetnika/ce Gordane Anđelić Galić, Nele Hasanbegović i Demisa Sinančevića, kroz koje su se umjetnici/e bavili različitim aspektima graničnih fenomena.

Nedavno završeni „Festival umjetnosti u podijeljenim gradovima“ (14.-17.04.2010.) predstavljao je završnu aktivnost koju umjetnička produkcija Abart realizira u sklopu projekta Umjetnost u podijeljenim gradovima / Art in Divided Cities.

Festival je bio koncipiran kao četverodnevni multidisciplinarni susret umjetnika/ca, kustosa/ica, arhitekata/ica, historičara/kih umjetnosti i sociologa/inja iz Bejruta, Belfasta, Berlina, Kosovske Mitrovice i Mostara, koji su se s različlitih polazišta bavili tematikom podijeljenog Grada, s posebnim akcentom na analizi ne/mogućnosti razvijanja i implementiranja umjetničkih strategija unutar gradskog tkiva. Festival umjetnosti u podijeljenim gradovima / Festival of Art in Divided Cities je realiziran u formi kolaža sačinjenog od predavanja, diskusija, umjetničkih izložbi, performansa i intervencija u javnom prostoru.

Zašto baš arhitektura i prostor kao točka na koju ste, uglavnom, stavili naglasak?

- Prostor prije svega promišljamo kroz agonistički pristup koji javni prostor posmatra kao mjesto sukoba različitih pozicija koje je moguće transformisati u mjesto susreta/konstruktivnog dijaloga, a naročito uz pomoć razičitih umjetničkih strategija. Arhitektura reflektira odnosno materijalizira društvene odnose i gotovo uvijek predstavlja artikulaciju ideoloških konstrukcija značenja. U podijeljenim gradovima, arhitektura je manifestacija moći koja materijalizira strah i nadzor u cilju održavanja podjela između zajednica u konfliktu. S druge strane, prepoznali smo potencijal koji umjetnost u javnom prostoru može da ostvari kao alat koji propituje dominatne mehanizme i kao sredstvo koje okuplja i podstiče kreiranje savremenih društvenih zajednica. Umjetničke akcije koje smo realizirali na graničnom području imale su za cilj da otvore nove forme javnih prostora u kojima se ljudi povezuju na osnovu onoga „sada“ i „ovdje“, a ne na osnovu zajedničke historije i ideologije. Da li se ovaj program/projekt, paralelno događao i u partnerskim gradovima i koje su specifičnosti Mostara u odnosu na te gradove, koji uvjetno rečeno imaju sličnu političko-sociološku situaciju?

- Tokom šestomjesečnog istraživačkog procesa s partnerima smo aktivno sarađivali i razmjenjivali iskustva podijeljenog Grada putem virtualne platforme – bloga i uvidjele smo da osim sličnosti, koja se prije svega odnosi na priču o očiglednoj nacionalnoj i vjerskoj podijeljenosti koja unutar ovih gradova egzistira, postoje i mnoge razlike koje se također reflektiraju na političko-socijalnu situaciju u svakom od ovih gradova. Kroz istraživanje i razgovore s partnerima primjetile smo sljedeće sličnosti: Bejrut i Mostar dijele slična iskustva rekonstrukcije kroz izgradnju komercijalnih prostora koji podstiču ujedinjavanje građana kroz ostvarivanje konzumerističkih potreba; u Kosovskoj Mitrovici i Mostaru se s druge strane tokom i nakon konflikta desila velika demografska promjena. Berlin nam je u istraživačkog procesu, kao grad koji se konstatno mijenja i izgrađuje, poslužio kao primjer iznalaženja mnoštva različitih rješenja i umjetničkih pristupa u procesu rekonstrukcije i propitivanju javne memorije.

Da li je za vas Mostar, na nekoj intimnoj razini zaista podijeljen grad? Koje su to strategije koje takvu situaciju, s vremenom, mogu promijeniti(Mostar i BiH kao otvoreno društvo)? Da li ih uopće vidite?

- Sasvim je očito da Mostar, kako na administrativnom, tako i na svakom drugom nivou, funkcioniše kao podijeljen grad. Strategije koje smo kroz ovaj projekat osmišljavale nisu imale za cilj nikakvo brisanje/negiranje konflikta i podijeljenosti, niti konačna rješenja poput ujedinjenja ili pomirenja, već su se fokusirale na proučavanje samog fenomena podijeljenog grada. No, želimo naglasiti da se nismo se toliko bavile lokalnim kontekstom, koliko smo nastojale da ukažemo na njegov značaj na globalnoj razini, u smislu da svaki grad posjeduje latentni potencijal da se u određenom trenutku transformira u radikalno podijeljen Grad.

Osvrnimo se na jedan suvremen i blizak nam problem prostora. Naime, radi se o kompleksu Stare bolnice. Vi ste u jednom od programa Festivala radile jednu vrstu turističke ture po mikrolokacijama u Mostaru koje su žrtve urbicida. Da nije lobija, koji su bukvalno preorali Staru bolnicu, kakav bi bio vaš prijedlog za prenamjenu tog kompleksa? Slobodno dajte mašti na volju.

- Kroz umjetničku intervenciju „Lažne priče iz historije Mostara“ nastojale smo ukazati na potencijal individualne reinterpretacije historije grada. Pokušale smo da podstaknemo otvaranje imaginarnog prostora koji može da egzistira paralelno sa stvarnim - fizičkim, i u kojem možemo da pružimo virtualne alate za propitivanje i istraživanje konkretnih rješenja. Tako je Stara bolnica postala „Spomenik odbjegloj cedrovini“, i upravo je to jedno od rješenja koje nudimo, zajedno s „Tržnim centrom Svetog Biosfilija“, „Piramidom Kapitalističkog groba“, „Robom koja je odletjela u svemir iz svoje kože“, hotelom „Ružna“ i drugim objektima koji nam služe za imaginarnu prenamjenu postojećih građevina. Dakle, rješenja koja nudimo ne zahtjevaju fizičke intervencije, već u prostoru imaginarnog omogućuju upisivanje alternativne memorije grada.

(zurnal.info)

Na području Banje Luke i Laktaša uhapšene tri osobe osumnjičene za ratni zločin.Policijski službenici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) uhapsili su danas na području Banje Luke i Laktaša tri osobe iz Sanskog Mosta zbog sumnje da su počinile ratni zločin protiv stanovništva.

Uhapšeni su L. R. (1933.), P. A. (1961.) i P. D. (1959.), koji se sumnjiče da su u mjestu Kuhari 10. oktobra 1995.od pripadnika Vojske Republike Srpske oteli, a onda I ubili 15 Bošnjaka s područja mjesta Vrša, općina Sanski Most, koji su bili angažirani u radnoj obavezi, saopćeno je iz SIPA-e.
Uhapšeni će nakon kriminalističke obrade u prostorijama SIPA-e, uz izvješće o počinjenom kaznenom djelu, biti predati na postupanje Tužilaštvu Unsko-sanskog kantona, po čijem nalogu je akcija i izvedena.

(Fena)

Dok su Romi na rubu egzistencije sredstva za njihovo zapošljavanje izdvojena od strane Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice stoje neutrošena na računima zavoda za zapošljavanje u BiH

Od ukupno 702 hiljade KM, koliko je u prošloj godini za podsticaj zapošljavanje Roma u BiH izdvojilo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, samo je Federalni zavod za zapošljavanje iskoristio novčana sredstva. Ovom zavodu dodijeljeno je 440 hiljada KM, Zavodu za zapošljavanje Republike Srpske odobreno je 220.000 a Zavodu za zapošljavanje Brčko Distrikta 42.000 KM.

Tek nakon raspisivanja trećeg javnog poziva, jer se na prva dva poziva nije javilo dovoljno zainteresovanih, Federalni zavod uspio je raspodijeliti novac pa uskoro počinje i nova faza ovog projekta, sa novim sredstvima. Međutim, ni nakon ponovljenog javnog poziva u Brčkom i RS-u sredstva nisu ni izbliza utrošena, iako se često govori o nedovoljnoj brizi kada je riječ o zapošljavanju Roma.

Brčko Distrikt: realizacija 0%

Iako je krajem prošle godine na evidenciji Zavoda za zapošljavanje RS-a evidentirano 309 nezaposlenih Roma (tri osobe sa srednjom školom i 276 bez ikakvih kvalifikacija), od 220 hiljada KM utrošeno je samo 39, što je tek 17 posto od ukupnih doznačenih sredstava. U Brčko Distriktu stanje je poražavajuće – realizovano je 0% plana.

Spor utrošak planiranih sredstava ali i visoka stopa odustajanja korisnika programske pomoći imaju više uzroka. Muhamed Jusić iz udruženja Euro Rom iz Tuzle kaže kako je problem u nepovoljnim kriterijima, ali i malim poticajnim sredstvima za poslodavce:

- Većina korisnika do sada je već zatvorila ta svoja mala preduzeća, jer su tih pet hiljada KM početnog poticaja shvatili kao grant. Kada je došao red na plaćanje nekih obaveza jednostavno to nisu imali odakle učiniti, a nisu se smjeli u tom trenutku vratiti na biro, i napravljeni su još veći socijalni slučajevi. Dakle, u ovim slučajevima odgovornost za neuspjeh je obostrana, i korisnika, ali i zavoda, jer su zavodi, ne vodeći računa da je riječ o romskoj populaciji, primjenjivali neodgovarajuće kriterije, nisu ni gledali kako raspoređuju novac, i načinjena je velika greška.

U Istraživanju o efikasnosti utrošenih sredstava za provođenje Akcionog plana za zapošljavanje Roma u 2009. (BOSPO, Euro Rom Tuzla, Eur Romalen Kakanj) akcentira se da ni u jednom od triju zavoda nije izrađen program za zapošljavanje Roma sa kriterijima koji su prilagođene ciljnoj romskoj populaciji. Romi u BiH, navodi se, nisu dovoljno informisani o procesu zapošljavanja i samozapošljavanja jer nisu dovoljno dobro razumjeli javne pozive:

Na birima za zapošljavanje nije uposlena nijedna osoba romske nacionalnosti, čiji bi zadatak bio u vezi s Akcionim planom za zapošljavanje Roma... Da je ovaj uslov bio ispunjen, odnosno da je bio zaposlen barem jedan Rom, neupitno je da bi bila bolja saradnja između romske zajednice i sva tri zavoda za zapošljavanje.

Također, logično bio bilo da su zavodi nakon uviđenog neuspjelog javnog poziva samostalno inicirali neke očekivane korake kao što su poboljšavanje ili prilagođavanje kriterija ciljnoj populaciji, ostvarivanje direktnog kontakta sa poslodavcima za koje procjenjuju da mogu uposliti nove radnike, ostvarivanje kontakata radi zajedničkog upošljavanja Roma, sa načelnicima općina, organizacijama i poslodavcima... Međutim, navodi se u izvještaju, indolentnost zavoda je prouzrokovala situaciju kakvu i imamo u rezultatima istraživanja.

Zapanjujući je i podatak da predstavnik romske populacije koji je odabran da bude član komisije za izbor prijavljenih kandidata u Zavodu za zapošljavanje RS-a nije ni pozvan da prisustvuje sastanku na kojem se odabir vršio, već je telefonski obaviješten o rezultatima od strane komsije nakon obavljenog posla.

Četiri mjeseca za raspisivanje poziva

 Dok su Romi na rubu egzistencije i dok doznačena sredstva od strane Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice stoje neutrošena na računima Zavoda za zapošljavanje, zavodima treba po nekoliko mjeseci da pokrenu cijeli postupak, a pogotovo da dovedu cijeli proces do kraja, odnosno da doznače sredstva “rijetkim sretnim” korisnicima Programa.

U zavodu za zapošljavanje Brčko Distrikta kažu kako se prilikom provođenja ovog projekta rukovode internim aktima koje nisu posebno prilagođavali za romsku populaciju. Iako je Brčko ocijenjeno kao najkatastrofalnije kada je riječ o provođenju ovog programa, u zavodu Distrikta nisu čak ni znali za negativnu ocjenu koju su dobili u izvještaju. Na pitanje kako komentariše kritiku da su bila potrebna čak četiri mjeseca za raspisivanje novog javnog poziva, Admir Galijatović, šef sektora posredovanja pri zapošljavanju, neodređeno odgovara da ne treba biti isključiv u kritikama.

Zavodi nisu dovoljno radili ni na oglašavanju programa za zapošljavanje. Federalni zavod posljednji javni poziv nije objavio čak ni u sredstvima javnog informisanja već samo na svojoj tabli i biroima. Ipak, jedini je koji je uspio utrošti planirana sredstva. Cvijeta Vuković iz Zavoda kaže kako su, u razgovoru sa romskim udruženjima i relevantnim izvorima, ipak odlučili promijeniti neke kriterije, te povećati novčani iznos za poslodavce namijenjen zapošljavanju radnika na duži period te pokušati kvalitetnije realizovati utrošak planiranih sredstava.

(zurnal.info)

Bosanskohercegovačka nogometna Premijer liga jedna je od najneinteresantnijih liga u Evropi. Na stadione, sa izuzetkom nekoliko derbija, dolazi u prosjeku hiljadu ljudi. I oni koji dođu, strahuju hoće li ih ko od huligana potkačiti ni krivog ni dužnog. O kvaliteti lige da i ne govorimo. Dovoljan pokazatelj vam je broj igrača koji su napravili inozemne transfere u zemlje Evropske Unije, a da to nisu Češka,Slovenija ili Rumunija.

Samo nekoliko prezentiranih detalja navodi nas na zaključak da je krajnje vrijeme da se počne razmišljati o skraćivanju Premijer lige. Format od 16 klubova je naprosto neodrživ. Jasna je i objašnjiva želja mnogih malih sredina koje imaju priliku gledati Željezničar, Borac, Čelik, Velež ili Široki. No, bez jake domaće lige nema nam napretka u nogometu.

SVAKO NA SVOJU STRANU

Mnogi u Bosni i Hercegovini će reći da je najorganizovaniji klub u ovom trenutku Široki Brijeg. Širokobriježani su odavno shvatili koji je put prema Evropi te su, paralelno sa ispunjavanjem strogih kriterija iz programa licenciranja, stvarali snažan igrački kadar. Zato su Šilić, Wagner i društvo, posljednjih nekoliko sezona, redovni učesnici evropskih nogometnih takmičenja. Jasno je da su na Pecari vrlo zainteresovani za skraćivanje Premijer lige.

-Mi smo odavno za tu varijantu. Premijer liga je trenutno prevelika i ne ide više ovako. Kraćenjem lige bi svi dobili. Poboljšala bi se infrastruktura i sve ostalo. Za početak, mislim da bi liga trebala brojati dvanaest, a onda i deset klubova. To je najoptimalniji broj za ovu državu. Međutim, za to se mora imati snage i volje te donijeti odluku na Skupštini kojom će se reći – od te i te sezone se ide u skraćivanje lige. Također, i državni zakoni moraju stati iza nas koji želimo te promjene – razmišlja generalni sekretar Širokog brijega Josip Bevanda, inače član Izvršnog odbora NS BiH.

Potpredsjednik Željezničara Nijaz Brković smatra da je glavni razlog što se do sada o ovoj temi nije ozbiljnije razgovaralo činjenica da ne postoji jasna strategija o budućnosti nogometa u BiH u narednih nekoliko godina.

-Naravno da smo za koncentraciju kvaliteta. I to ne samo Premijer lige, nego i nižih rangova. Mi smo, recimo, za dvije druge lige koje će biti regionalnog a ne entitetskog karaktera, kako bi se olakšalo klubovima. Ovdje se trenutno traže samo podobni a ne oni koji znaju raditi posao. Nemam ništa protiv ali pogledajte - Orašje je izgradilo stadion zahvaljujući Ilji Dominkoviću, Modriča je dobila stadion zahvaljujući pokojnom Milanu Jeliću, na Bilino Polje se ulaže uz pomoć Sulejmana Čolakovića..., ali to nije riješenje, to nije sistem. Treba da znamo šta hoćemo, gdje hoćemo da budemo za četiri godine. Ne možemo mi do skraćenja lige doći tek tako - treba nam neki sistem na osnovu kojem ćemo doći do toga – jasan je Brković.

SAVEZ NIJE SERVIS KLUBOVIMA

Svi naši sagovornici slažu se da, uz skraćenu Premijer ligu, Bosna i Hercegovina mora imati jaku i jedinstvenu Drugu ligu odnosno takmičenje koje će za jednu stepenicu biti ispod Premijer lige. Bivši igrač Borca Damir Špica, danas koordinator takmičenja u ovom klubu, ima i konkretne prijedloge:

-Najoptimalnije je da imamo Ligu 12 koja bi se igrala trokružno. Dobili bi više kvalitetnih utakmica koje će izbaciti i kvalitetne igrače za reprezentaciju. Sada nemamo sponzora kojeg interesuje ovako velika liga. Iduće godine treba reći „ispadaju četiri kluba“ pa ćemo ih imati 14. Opet naredne kažemo „ispadaju četiri" i tako dođemo do lige 12. Druga liga treba brojati 14 klubova. Tu bi imali pola lige sa kvalitetnim klubovima koji već imaju iskustvo i koji bi, kad dođu u Premijer ligu, bili stabilni klubovi. A ne ovako - gdje su danas Žepče, Ugljevik, Orašje, pa evo sad i Modriča ukoliko ispadne, nigdje ih neće biti...

U Borcu smatraju da se za podizanje kvaliteta lige i sveukupan bolji utisak ne treba izmišljati topla voda. U svjetlu posljednjih incidenata na našim stadionima, Špica ističe:

-Ne treba tu biti puno pametan, treba sjesti u avion, otići u Englesku, prepisati i početi primjenjivati zakone. Pa budi onda majstor pa preskoči ogradu. Može jedan, dva ili tri ali kad ih kazniš primjereno onda će se teško ko usuditi ponoviti to.

Jedan od ljudi koji već godinama ukazuje na sve propuste u Premijer ligi je trener Zrinjskog Dragan Jović. Savez, iako bi trebao biti, nije servis klubovima i ne radi u interesu klubova, jasan je jedan od najperspektivnijih trenera u našoj zemlji:

-Ja sam za ligu od deset klubova koja bi se igrala četverokružno. Dva su načina skraćivanja - ili svake sezone smanjivati ligu za dva kluba ili reći te i te sezone će ispasti pola lige i gotovo. Ovaj prvi način je povoljniji jer je manje stresan. Postupak licenciranja treba provesti rigidno i onda bismo imali kvalitetnu infrastrukturu i mnogo kvalitetniju ligu u svakom segmentu. Zašto nemamo sponzora koji bi barem finansirao troškove organizacije utakmica? Pogledajte samo okruženje, u Hrvatskoj imate T-com, u Srbiji Jelen ligu. Ne, nama Savez šalje u Trebinje delegata iz Orašja ili slične stvari. Nismo unificirani ni po pitanju lopti - zar je to problem napraviti? Uvozimo strance iz okruženja koji su stari umjesto da smanjimo i ograničimo taj broj a da veću pozornost damo našim omladinskim pogonima. Pa mi smo sami ukinuli projekat Derbi kola. Ko to smije reći da ovu ili onu utakmicu ne želi da prenosi televizija?! Pa šta mi poručujemo time? – upitao se na kraju Jović.

Da je ispuniti samo dio onoga što je kao problem naveo trener Zrinjskog, Premijer liga BiH bi bila mnogo kvalitetnija. Ovakva kakva jeste danas, korumpirana, preglomazna, neefikasna, nekvalitetna... nikome nije zanimljiva. Stoga, gospodo iz NS BiH ozbiljno počnite razmišljati o projektu skraćivanja lige.

Deset preporuka kako do kvalitetnijeg nogometa u Bosni i Hercegovini

•  
  •  

    • Što prije odrediti sezonu od koje će se krenuti u smanjivanje broja klubova Premijer lige. Liga bi se smanjivala dvije sezone zaredom, tako što bi društvo premijerligaša napuštala po četiri kluba. Tako bismo dobili najoptimalniju Premijer ligu sa 12 klubova.

    • Istovremeno, formirati jedinstvenu Drugu ligu koja bi brojala najviše 14 klubova.

    • Osigurati generalnog sponzora Premijer lige koji bi, najmanje, finansirao troškove organizacije utakmica.

    • Rigorozno provesti postupak licenciranja klubova. Nakon ovog postupka, dio klubova bi ostao bez licence dok bi drugi dio bio primoran ispuniti postavljene zahtjeve.

    • Bezuslovno realizirati projekte koji će podrazumjevati direktno praćenje najatraktvnije utakmice kola.

    • Povesti posebnu pažnju prilikom delegiranja službenih lica, kako bi se maksimalno smanjili troškovi klubova.

    • Formirati udruženje premijerligaša.

    • Mnogo rigoroznije primjenjivati zakon o sprječavanju nereda na sportskim terenima.

    • Ograničiti tj. skratiti broj stranaca koji mogu igrati u jednom klubu.

    • Smijeniti postojeće kadrove koji su u brojnim tijelima NS BiH već godinama. Imenovati nove ljude, željne realizacije ideja i projekata koji će donijeti napredak nogometa u BiH.

(zurnal.info)

Zastupnici Skupštine Kantona Sarajevo na današnjoj sjednici usvojili su Zakon o izmjenama zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije.

Ovim izmjenama se zatvorska kazna za nošenje nelegalnog oružja produžuje do tri godine. Ranije je zakon predviđao zakonsku kaznu od šest mjeseci do dvije godine.
Ovim zakonom pravosudnim organima daje se mogućnost izricanja novčane kazne u zavisnosti od toga koliko osoba posjeduje naoružanja, gdje je pronađeno oružje itd.

 (Fena)

Postavljanje Bosne i Hercegovine tako visoko na listi prioriteta nove turske vanjske politike jest indikator onoga što neutralni ili kritički analitičari te politike nazivaju obnovom „neo-otomanizma“. Radi se o tome, naime, da Turska sad po prvi puta otvoreno i javno govori o „povijesnim vezama“ kao jednoj od odrednica svoje vanjske politike, a time odstupa od jednog od temeljnih načela Atatürkove politike potpunog prekida s Osmanskim carstvom i njegovim nasljedstvom

Sredinom siječnja, turski ministar vanjskih poslova, Ahmet Davutoglu, posjetio je u dva uzastopna dana (14. i 15.) Zagreb i Beograd, a na oba sastanka – s hrvatskim ministrom Gordanom Jandrokovićem, i sa srpskim Vukom Jeremićem – sudjelovao je i bosansko-hercegovački ministar vanjskih poslova, Sven Alkalaj. Radilo se o prvim sastancima dviju (za sada poluformalnih, i uglavnom konzultativnih) potencijalnih trilateralnih organizacija: jedne u kojoj bi sudjelovale Turska, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, i druge u kojoj bi bile Turska, Srbija i Bosna i Hercegovina.

Osnivanje dviju trilaterala tog tipa rezultat je prethodnih intenzivnih komunikacija Ankare s Beogradom, Sarajevom i Zagrebom. Samo u posljednja dva mjeseca, ta je komunikacija uključivala posjetu Ahmeta Davutoglua Zagrebu (12. prosinca 2009.) gdje je razgovarao s predsjednikom Stjepanom Mesićem i premijerkom Jadrankom Kosor, susret s ministrom Jandrokovićem na marginama zasjedanja Generalne skupštine UN (23. rujna 2009), a prethodno i posjetu tadašnjeg hrvatskog premijera, Ive Sanadera, Turskoj u veljači 2009. Sličnog su intenziteta bili i tursko-srpski odnosi, za koje su dvojica predsjednika – Boris Tadić i Abdulah Gul – prilikom Gulova posjeta Beogradu 26. listopada 2009. rekli da su „na najvišoj razini u dosadašnjoj povijesti“ (bez obzira na važno neslaganje oko pitanja priznavanja Kosova).
DRUGA NAJVEĆA SAVEZNICA
Kad se radi o bosansko-turskim odnosima, oni već duže vrijeme imaju poseban karakter. Službena turska vanjska politika polazi od zaključka da je Bosna i Hercegovina „jedna od onih zemalja koje su uvijek imale privilegirano mjesto u okviru turske vanjskopolitičke strategije“, i to zbog „dubokih povijesnih, kulturalnih i društvenih veza“. Posebnost tih odnosa vidjela se ne samo tijekom ratnog sukoba u devedesetim godinama – kad je Turska bila vrlo značajan akter u političkoj, vojnoj i diplomatskoj podršci Bosni i Hercegovini, a također (sa Sjedinjenim Državama) i zemlja koja je stajala iza Washingtonskog sporazuma između Hrvatske i Bosne i Hercegovine iz 1994. – nego i u nedavnim turskim inicijativama koje se tiču ne samo bosanske vanjske, nego i unutrašnje politike. U prosincu 2009., predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, Nikola Špirić, posjetio je Tursku, a potom je Turska predložila svim „bošnjačkim strankama“ (Stranci demokratske akcije, Stranci za Bosnu i Hercegovinu, ali i SDP-u Bosne i Hercegovine) da se sastanu, kako bi izgladile međusobne razmirice. Ta je inicijativa – koja na kraju nije uspjela – izazvala stanovite kritike od strane hrvatskih i srpskih zastupnika u bosansko-hercegovačkom parlamentu, koji su držali da se radi o nedopustivom uplitanju u bosansko-hercegovačku unutrašnju politiku . Slične su kritike Turskoj, navodno, tim povodom uputile i Europska Unija i Sjedinjene Države. Postavilo se pitanje: što zapravo Turska želi postići takvim izravnim interveniranjem ne samo u unutarbosansku, nego i unutarbošnjačku politiku?
Takav povećani intenzitet odnosa Turske sa središnjim zemljama prostora bivše Jugoslavije (Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom i Srbijom) ukazuje na novi smjer turske vanjske politike. U posljednja dva desetljeća, naime, iako je Turska bila prisutna na Balkanu i zainteresirana za stanje u toj regiji, ona je najčešće djelovala u okviru međunarodnih organizacija ili u suradnji sa Sjedinjenim Državama. Kao i većina drugih susjednih zemalja – a naročito onih koje su u prošlosti bile izravno involvirane u vojno-političke akcije na Balkanu (makar i tako davno kao što je bio slučaj s Otomanskim imperijem) – i Turska je sve donedavno pažljivo mjerila svoje korake, da ne bi na sebe privukla val kritike i nerazumijevanja. Djelovala je diskretno i oprezno, a u javnosti suzdržano. No, u posljednjih pola godine, Turska napušta tu politiku te na Balkanu počinje djelovati samostalno i s većim samopouzdanjem nego ikad ranije. To se naročito odnosi na njenu politiku prema Bosni i Hercegovini, koju turska javnost drži „drugom najvećom saveznicom Turskoj u svijetu“. Prema nedavnom istraživanju koje je proveo think-tank za međunarodna strateška istraživanja USAK iz Ankare, turski građani identificiraju Azerbejdžan kao najvećeg prijatelja i saveznika svoje zemlje, a odmah iza toga je Bosna i Hercegovina.
Ta je promjena rezultat nove politike kojoj je glavni kreator novi turski ministar vanjskih poslova, Ahmet Davutoglu. Davutoglu, koji je bio profesor međunarodne politike na Sveučilištu Beykent u Istanbulu, a također i glavni vanjskopolitički savjetnik i turskog premijera Recepa Tayyipa Erdoana i sadašnjeg predsjednika (a nekoć ministra vanjskih poslova) Abdulaha Gula, postao je ministar vanjskih poslova 1. svibnja prošle godine. Njegova je vanjskopolitička koncepcija različita od tradicionalnog turskog oslanjanja samo na Zapad – što je Turska dosad činila ponajprije kroz članstvo u NATO-u, čiji je član od 1952., a također i kroz bilateralne odnose sa SAD, čija je glavna saveznica u islamskom svijetu. Prethodna turska vanjska politika bila je dugo „zarobljena“ u nastojanju da zemlja postane članicom Europske Unije. No, taj proces „približavanja“ predugo traje: u najmanju ruku od 1987, kad je Turska zatražila punopravno članstvo, a u širem smislu i duže – od 1963. kad je postala pridruženom članicom tadašnje Europske ekonomske zajednice. Unatoč ozbiljnim reformama koje su izvedene u posljednjih desetak godina, članstvo Turske u Europskoj Uniji je i dalje neizvjesno. Nova je turska vanjska politika, koju promovira profesor Davutoglu, odgovor na tu neizvjesnost.
ALTERNATIVA ZAPADU
Davutolu i dalje vidi Tursku kao saveznicu Sjedinjenih Država i potencijalnu članicu Europske Unije, ali i kao zemlju koja ima ne malu samostalnu snagu, pa se ne mora nužno oslanjati na obećanja koja joj daju zapadni partneri. Ta je snaga – relativno gledano – čak i ojačala u posljednjih nekoliko godina: jednim dijelom i zbog relativnog slabljenja Grčke, koja se nalazi u ekonomskoj i političkoj krizi, kao i u krizi legitimiteta i povjerenja. Turska je dugo – od početka ciparske krize – držala da se Zapad neopravdano stavio na stranu Grčke, te je pritom zanemarivao legitimne turske interese. No, s oslabljenom Grčkom, možda je došao i trenutak za novi uzlet turske vanjske politike. Davutoglu govori o Turskoj kao o globalnom centru koji vodi svoju vanjsku politiku „u svim pravcima“. Umjesto jednodirektivne vanjske politike (oslanjanja na Zapad), Turska treba voditi multidirektivnu politiku u kojoj će ona postati glavni akter u više od jedne važne regije. Regije u kojima bi Turska mogla postati glavna snaga su - Bliski Istok, Kavkaz, Središnja Azija i Balkan. Kad bi doista uspjela u takvom pozicioniranju, Turska bi istodobno postala i jedna od najznačajnijih globalnih sila, budući da ni američka, ni ruska ni europska politika ne bi mogle ostvariti svoje ciljeve bez suradnje s njom. Upravo bliskost turbulentnim i nesigurnim područjima sad postaje turska prednost. Dovoljno je samo nakratko pomisliti o alternativi: što bi bilo da Turska – pozicionirana tu gdje jest – okrene leđa Zapadu? Takva je pozicija dosad bila nezamisliva – a turska je vojska bila glavni čuvar prozapadne orijentacije zemlje. Ni nova vanjskopolitička orijentacija, dakle, neće skrenuti s puta bliskosti Zapadu, a prije svega Sjedinjenim Državama. Međutim, istodobno, Turska nastoji iskoristiti novu situaciju u post-unipolarnom svijetu, kojeg je najavio i sam američki predsjednik Barack Obama, kad je prihvatio da Amerika više neće biti jedina svjetska velesila, iako će ostati i dalje najsnažnija zemlja svijeta. Umjesto toga, stvorit će se više regionalno-globalnih sila, koje će – ako bude sreće – međusobno surađivati. U takvom novom svijetu, Turska vidi svoju veliku šansu: da postane jedan od regionalno-globalnih partnera, i to zahvaljujući svojoj ekonomskoj, vojnoj, demografskoj i kulturalno-identitetskoj snazi kojom može utjecati na političke događaje u turbulentnim područjima. Radi se, naime, o zemlji od 73 milijuna stanovnika, o najstabilnijoj demokraciji i najpouzdanijoj zapadnoj partnerici među islamskim zemljama (unatoč trima vojnim udarima u posljednjih pedesetak godina), o zemlji koja zauzima 17. mjesto na svijetu po veličini svoje ekonomije, o članici NATO-a, OECD-a, G-20 i OESS-a, te o zemlji koja – što nije nimalo beznačajno – postaje jedna od glavnih energetskih sila, naročito zbog toga što će upravo kroz Tursku prolaziti plinovod Nabucco, što će Tursku postaviti u mnogo snažniju poziciju kad se radi o snabdjevanju Europe plinom i naftom. Ta će pozicija omogućiti Turskoj da – ako to želi – dodatno zabrine Europu na način na koji to povremeno, kad joj odgovara, barem simbolički rade Rusija i Ukrajina. Sve je to povećalo razinu samopouzdanja u samoj Turskoj, te stvorilo potrebu da se ona i u svojoj vanjskopolitičkoj strategiji odmakne od pozicije „priključka“ Europi i Sjedinjenim Državama, prema poziciji ozbiljnog i samostalnog aktera u međunarodnim odnosima. Sam ministar Davutoglu je početkom ove godine (5. siječnja 2010.) izjavio da Turskoj treba nova, jača vanjska politika, te najavio otvaranje čak 26 novih diplomatskih misija širom svijeta. Plan je, rekao je turski ministar vanjskih poslova, da Turska uđe u Europsku Uniju do 2023., te da do tada postane i jedna od deset najrazvijenijih zemalja svijeta. Radi se, dakle, o ambicioznom i ne tako kratkoročnom planu jačanja turske pozicije.
Tom strateškom preustrojavanju dijelom je pridonijelo i i nerazumijevanje na koje Turska i dalje nailazi u samoj Europskoj Uniji. Ne samo da je Turska već više desetljeća u nejasnom – i za nju pomalo ponižavajućem – položaju u odnosu na članstvo u EU, nego se u posljednje vrijeme najavljuju i referendumi u pojedinim starim članicama EU (npr. Francuskoj) o eventualnom turskom članstvu, dok se u drugim zemljama (npr. Austriji) jasno daje do znanja da se takav eventualan ugovor neće nikada ratificirati. Vrata Europske Unije, izgleda, ostaju i dalje zatvorena za Tursku. Naročito je bolno – za Tursku – bilo primanje podijeljenog Cipra u Europsku Uniju 2004. godine. Turska zna da Cipar može biti neprevladiva prepreka turskim željama za punopravnim članstvom – i to unatoč tomu što je tursko stanovništvo na Cipru glasalo za sporazum o ujedinjenju otoka, dok ga je grčko odbacilo. Pa ipak, samo je grčki dio Cipra danas u poziciji da uživa sve povlastice punopravnog članstva u EU, dok je tursko stanovništvo de facto isključeno. Nije li onda logično da se Turska okrene na drugu stranu – barem djelomično – te da pokuša ojačati svoju poziciju kako bi u budućim pregovorima s Europom imala snažniju poziciju. Turska nova vanjska politika nije odustala od punopravnog članstva u EU, ali drži da Europi treba pokazati da Turska ima alternativu.
GLOBALNA A NE BRISELSKA INICIJATIVA
Turske nove akcije na Balkanu treba promatrati i u tom kontekstu. Za Bosnu i Hercegovinu dugo se govorilo da treba učiniti korak „od dejtonske prema briselskoj fazi“. No, istodobno, Bosna i Hercegovina je – baš kao i Albanija (i Kosovo) – izostavljena iz grupe zemalja koje su krajem 2009. došle na bijelu šengensku listu (Makedonija, Crna Gora i Srbija). Turska je bila razočarana i time što Bosni i Hercegovini nije bilo ponuđeno nikakvo obećanje o eventualnom članstvu u NATO-u, iako se Turska za takvo obećanje eksplicitno zalagala. Kako u Bosni i Hercegovini Hrvati i Srbi imaju mogućnost da postanu državljani Hrvatske, odnosno Srbije, te time i koriste bezvizni režim pri putovanju u šengenske zemlje, Bošnjaci su se našli u neravnopravnoj poziciji. To će, sasvim sigurno, smanjiti popularnost Europske Unije – koja i tako nije pretjerano popularna ni kod bosanskih Srba ni kod hercegovačko-bosanskih Hrvata. (Nije više ni u Turskoj. Najnovija istraživanja javnosti pokazuju da je u 2008 samo jedna trećina Turaka podržavala članstvo Turske u EU, dok je još 2002. podrška bila na razini od 80%) . Što je, dakle, ostalo od „briselskog puta“ za Bosnu i Hercegovinu? Na neki način, čini se da se sudbina Bosne i Hercegovine (kao i Albanije) sad sve više približava sudbini same Turske – zemlje koju Europska Unija ne razumije i ne prihvaća do kraja. Budući da mnogi Bosnu i Hercegovinu percipiraju kao muslimansku zemlju (iako ona to, sudeći čak i po najnovijim neformalnim procjenama o strukturi stanovništva, zapravo nije, budući da muslimani nisu većina u toj zemlji), stvara se dojam da su Bosna i Hercegovina, Albanija i Kosovo iznimke možda baš iz tog razloga. Čak i ako to nije istinit dojam, on ima potencijal da postane popularan, i da se na njemu gradi sasvim specifična anti-europska, a možda i anti-zapadna retorika. Takva retorika bi naročito politički umjerene Bošnjake mogla voditi ka većem savezništvu upravo s Turskom, a one radikalnije možda i u neke ekstremne forme antizapadnjačkog aktivizma, na što je nedavno upozorio i izraelski ministar vanjskih poslova, Avigor Lieberman.
Ako već dođe do napuštanja „dejtonske faze“ (a to je veliki „ako“), Turska sada u odnosu na Bosnu i Hercegovinu nudi globalnu (a ne „briselsku“) inicijativu. U njoj bi glavni akteri bili ne Brisel, nego Washington, Moskva i Ankara. U tom prijedlogu ima i namjernog nastojanja da se minimizira uloga Europske Unije, ali ima i implicitnog prisjećanja na neefikasnost Europske Unije u devedesetim godinama. Mir u Bosni rezultat je prije svega američkih (uključujući i NATO-ove) akcija, a ne europske diplomacije i vizija. Ministar Davutoglu je početkom siječnja ove godine izjavio da bi takva inicijativa – koja bi uključivala i Moskvu i Washington – značajno smanjila tenzije u samoj Bosni i Hercegovini. „Srbi se osjećaju mnogo ugodnije kad vide da je Rusija prisutna. Bošnjaci bi se, također, osjećali sigurnije ukoliko bi se Turska uključila u taj proces“, rekao je on nedavno. Hrvate se u tom kontekstu ne spominje – i to vjerojatno iz tri moguća razloga. Prvo, zato što se drži da bi ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju oni dobili značajnu podršku same Europske Unije, čiji bi državljani postali svi oni Hrvati koji imaju hrvatsko državljanstvo. Drugo, možda se drži da bi Washington u tom kontekstu mogao biti zastupnik Hrvata, naročito s obzirom na to da je Hrvatska također i članica NATO-a, te da je u posljednjih nekoliko mjeseci došlo do poboljšanja američko-hrvatskih odnosa (čemu je značajno doprinijelo hrvatsko svjedočenje u korist Kosova pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu, nakon čega je odmah – 10. prosinca 2009. - došlo do susreta Gordana Jandrokovića s američkom državnom tajnicom Hillary Clinton ). Treće, vjerojatno se drži da u srpsko-bošnjačkim odnosima treba tražiti rješenje za temeljni problem Bosne i Hercegovine. Usporede li se, naime, analize koje je o stanju u Bosni i Hercegovini 1999. i 2009. objavila Međunarodna krizna grupa (International Crisis Group, ICG), vidjet će se da je 1999. kao glavni problem Bosne i Hercegovine isticano pitanje odnosa Srba i Hrvata, a deset godina nakon toga – pitanje odnosa Bošnjaka i Srba. Srpsko-bošnjački odnosi u Bosni i Hercegovini, naravno, podrazumijevaju involviranost Ankare i Moskve, pa je politika prema Bosni i Hercegovini dobra prilika za Ankaru da uspostavi još jednu u nizu strateških poveznica, koje bi joj osigurale alternativu u odnosu na dosadašnju politiku prevelikog oslanjanja na Zapad. Bosna, dakle, postaje, kako je nedavno izjavio nekadašnji bosanski ambasador u Turskoj Hajrudin Somun, „neodvojivi dio turske strateške politike, što većina bošnjačkih muslimana očekuje već decenijama“.
OBNOVA NEO-OTOMANIZMA
Postavljanje Bosne i Hercegovine tako visoko na listi prioriteta nove turske vanjske politike jest također i indikator onoga što neutralni ili kritički analitičari te politike nazivaju obnovom „neo-otomanizma“. Radi se o tome, naime, da Turska sad po prvi puta otvoreno i javno govori o „povijesnim vezama“ kao jednoj od odrednica svoje vanjske politike, a time odstupa od jednog od temeljnih načela Atatürkove politike potpunog prekida s Osmanskim carstvom i njegovim nasljedstvom. Govoreći upravo u Sarajevu – prilikom otvaranja konferencije o Otomanskom nasljeđu i muslimanskim zajednicama Balkana – ministar Davutolu je u listopadu 2009. podsjetio da u Turskoj živi više Bosanaca nego u Bosni i Hercegovini, više Albanaca nego u Albaniji, te više Čečena i Abhaza nego u Čečeniji i Abhaziji. To je, rekao je, nasljeđe Otomanske imperije. „Mi želimo novu balkansku regiju utemeljenu na političkim vrijednostima, ekonomskoj međuzavisnosti i suradnji i kulturnoj harmoniji. To je bio Otomanski Balkan. Mi ćemo obnoviti takav Balkan“. Ta je izjava odmah kritizirana, ne samo na samom Balkanu, nego i u Briselu. Iako je kasnije ministar Davutoglu pokušao ublažiti njenu jasnoću, te se eksplicitno distancirao od najave formiranja neke nove „Otomanske imperije“, ostaje činjenica da se nova turska vanjska politika ipak oslanja – barem u svom jezgru – prije svega na zemlje „otomanskog commonwealtha“. To, samo po sebi, međutim, vjerojatno nije problematično: ne samo da se i Velika Britanija oslanja na nasljednice svog nekadašnjeg imperija, i Amerika na zemlje engleskog jezičnog područja, nego se i današnja Rusija strateški orijentira na kontrolu i utjecaj u zemljama post-sovjetskog prostora. Tako se ponašaju sve nekadašnje velesile, pa i Turska – koja je ipak glavna nasljednica (i toga se više ne stidi) Otomanskog imperija, koji je na svom vrhuncu (npr. 1683.) obuhvaćao golemo područje od Budimpešte do Basre i od Alžira do Meke – ne vidi (više) ništa sporno u slličnom pokušaju. Treba u tom kontekstu i podsjetiti da je Ahmet Davutoglu ne samo diplomat, nego i politolog, što znači da mu je vjerojatno poznat trend imperio-nostalgije, koji se u akademskoj literaturi pojavio naročito u 1990-tim godinama, i to kao izravna posljedica novog neuspjeha nacionalnih država i nacionalizama da uspostave mir: naročito na Balkanu. Akademska literatura iz tog razdoblja – a naročito britanska – puna je tekstova i knjiga koje govore o „benevolentnim imperijama“, koje su uspjele ono što su njihove nasljednice (nacionalne države) odmah potom pokvarile: uspostaviti i održati trajni mir i sačuvati etnički pluralizam unutar sebe. Na to Davutolu upozorava kad kaže da je Balkan bio područje mira i pluralizma, i da ga – upravo takvog – treba obnoviti. U tom se kontekstu može razumijeti i službeni stav turskog ministarstva vanjskih poslova, kojim se traži da se o Balkanu ne govori u negativnom kontekstu, te da se iz tog pojma izbace pogrešne interpretacije da se radi o zoni stalnih konflikata. Balkan je, naime, dugo bio nazivan i „Turkey in Europe“ („Turska u Europi“), pa se svako negativno obilježavanje Balkana nužno reflektira i na percepciju Turske. U stanovitom smislu, Turska sad obnavlja svoju politiku tretiranja Balkana kao „produžene Turske“, odnosno „Turske u Europi“. To se, sasvim sigurno, ne odnosi na cijeli Balkan – ali bi se moglo odnositi na muslimansko stanovništvo u Albaniji, na Kosovu, u Makedoniji i u Bosni i Hercegovini.
Da bi ostvarila takvu politiku, Turska treba suradnju Rusije i Washingtona. Politika administracije Baracka Obame prema Balkanu još nije sasvim jasna, no – jasno je da Washington želi očuvati jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, te da neće dopustiti da njenim eventualnim raspadom dođe do poraza politike koju su SAD gradile sad već više od desetljeća i pol. Na drugoj strani, izraelsko upozorenje da Bosna i Hercegovina postaje potencijalno gnijezdo europskog terorizma, upozorenje je i Washingtonu, s kojim Tel Aviv ima ponešto zahladnjele odnose nakon inicijalnog Obamina pokušaja približavanja Iranu. Stav Sjedinjenih Država prema turskoj inicijativi oko Bosne i Hercegovine ovisit će, djelomice, i o odnosima između Washingtona i Brisela. Nije sasvim jasno želi li nova Obamina vlada surađivati s Europskom Unijom ili je želi držati na distanci, kako je to činila administracija Georgea Busha Mlađeg. Ako je skeptičan prema Briselu, znači li to da će Obama podržavati članstvo Turske u EU (kao svojevrsnog „trojanskog konja“) ili ne? Dakle, u odnosu Washingtona prema turskoj inicijativi ima još uvijek mnogo nepoznanica. Nije nepoznato, međutim, da Amerika treba Tursku na Bliskom Istoku, te u akcijama oko Iraka, Afganistana i Pakistana. Također, Washington neće dopustiti radikalizaciju turske unutrašnje politike u smjeru nekog skretanja prema političkom islamu. Eventualno skretanje Turske u tom smjeru, značilo bi golemi problem za Sjedinjene Države. Washington dopušta stanovitu retoričku islamizaciju, pa i neo-otomanizaciju, koju je započela Erdoanova vlada, ali i taj razvoj događaja pažljivo prati, kako on ne bi izmakao kontroli.
Kad se radi o Rusiji, u posljednjih pola godine njeni su se odnosi s Ankarom značajno popravili. Tradicionalno rivali ne samo u Srednjoj Aziji, nego i u područjima koja su za obje zemlje od strateškog unutrašnjepolitičkog značaja (u Čečeniji i Kurdistanu), Turska i Rusija su u listopadu 2009. postigle dogovor o suradnji i na neki način „podjeli“ interesnih sfera u energetskoj politici. U siječnju 2010. dogovorile su se o zajedničkoj izgradnji nuklearne elektrane na turskom području. To ih je učinilo „strateškim partnerima“ (kako je tom prilikom izjavio ruski predsjednik Dimitrij Medvedev), a ne potencijalnim konkurentima u industriji prenošenja energije, a time je i ojačalo pozicije obje zemlje u odnosu na Europsku Uniju i Sjedinjene Države. Povrh toga, i politički odnosi dviju zemalja su unaprijeđeni, pa one sada djeluju kao dvije regionalne sile u nizu sporova u regijama koje kontroliraju. Turska je, tako, posredovala u rusko-gruzijskom sukobu u kolovozu 2008., a Rusija je uspješno posredovala kako bi se okončao sad već stoljeće dug prekid odnosa između Turske i Armenije. Zahvaljujući, između ostalog, i tom posredovanju, u listopadu 2009. Turska i Armenija su potpisale protokol o normalizaciji odnosa, te time učinile vrlo značajan prvi korak prema rješavanju problema koji je još od kraja Prvog svjetskog rata ne samo sprečavao bilateralne odnose, nego i značajno utjecao na stanje ljudskih prava i sloboda u samoj Turskoj, te je usporavao na putu prema punopravnom članstvu u Europskoj Uniji. Očekuje se da bi se ove godine (2010.) mogli uspostaviti i diplomatski odnosi između dviju zemalja – što bi bilo od golemog značaja za ukupne islamsko-pravoslavne odnose u Središnjoj Aziji, ali i drugdje.
SUVLASNIŠTVO S EVROPOM
To „drugdje“ odnosi se, prije svega, na Cipar, Makedoniju, Kosovo (bez obzira tretirali ga kao područje pod UN Rezolucijom 1244 ili kao nezavisnu državu) i Bosnu i Hercegovinu. Tursko-rusko prijateljstvo i partnerstvo moglo bi, doista, imati pozitivna učinka na sve te slučajeve, jer se u svima radi o problemu gubitka povjerenja između islamskog i kršćanskog stanovništva. U svim tim slučajevima, došlo je do instrumentalizacije i politizacije prošlosti, koja uključuje i različite oficijelne diskurse, te nacionalne i državotvorne mitove koji se tiču i Otomanskog razdoblja. Za razliku od Washingtona, Moskva – čini se – pokazuje veći interes da u tome sudjeluje zajedno s Ankarom. I Moskvi je, baš kao i Ankari, Bosna i Hercegovina najzapadnija zemlja u kojoj bi mogla ostvariti značajan politički utjecaj temeljem kulturalne i povijesne sličnosti, kao i sličnih političkih pozicija (u njenom slučaju – prije svega s Republikom Srpskom). I za Moskvu je involviranost u Europu od strateškog značaja – ne zbog toga što bi Rusija htjela postati članicom Europske Unije, nego zato što bi željela spriječiti neželjeno involviranje Zapada u post-sovjetski prostor, a naročito u Središnjoj Aziji i na Kavkazu. Također, i Moskva s prilično skeptičnosti gleda na Brisel, kojeg ne doživljava kao značajnog i samostalnog političkog aktera, nego preferira direktne kontakte s pojedinim (važnijim, moćnijim) članicama Unije.
Sve to otvara nova važna pitanja za Bosnu i Hercegovinu, a vjerojatno i za druge zemlje u regiji. Vidjet ćemo hoće li Brisel na to reagirati: i kako. Hoće li – iz bojazni od prevelikog involviranja Rusije, Turske a možda i Amerike u europska pitanja – ubrzati proces pristupanja svih zemalja regije Europskoj Uniji? Ili će nad regijom prihvatiti stanovito „suvlasništvo“ s ne(sasvim)-europskim silama koje imaju globalne ambicije: Amerikom, Turskom i Rusijom? Ili će biti suviše zaokupljen drugim važnim pitanjima – ili suviše podijeljen oko poželjnog smjera akcije – da inicijativu ispusti iz svojih ruku, i prepusti je tom novom regionalno-globalnom trokutu?


(Autor je izvanredni profesor međunarodnih odnosa i nacionalne sigurnosti na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i docent (lecturer) iz područja međunarodnih odnosa na Sveučilištu Stirling u Škotskoj (UK), te direktor Centra za studiranje europskog susjedstva na tom sveučilištu. Tekst je objavljen u prvom broju "Političkih analiza".)

(zurnal.info)

Kao jedini bosanskohercegovački dopisnik na Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju, bio sam i jedini novinar koji je iz dana u dan gledao suđenje Stanislavu Galiću, generalu vojske bosanskih Srba zapovjedniku opsade Sarajevo tokom prvih 22 od 44 mjeseca koliko je trajala. Suština tog procesa nije bila u činjenici da je JNA, odnosno vojska bosanskih Srba opsjela grad, nego u nehumanom načinu na koji je opsada vođena.

POLITIČKA DEMONOLOGIJA

Komemoracija vojnicima bivše JNA – obavljena u organizaciji takozvanog Odbora za njegovanje tradicija otadžbinsko-oslobodilačkih ratova RS – poginulim u incidentu u Dobrovoljačkoj ulici u maju 1992. godine je slavljenje upravo načina opsade koji je na haškom sudu proglašen zločinom protiv čovječnosti.

U političkoj demonologiji srpskog nacionalizma incident u Dobrovoljačkoj zauzima vrlo visoko mjesto, jer svjedoči i simbolizira pravo Bosne i Hercegovine i njenih građana na samoodbranu. Suština uspostave srpske države s ove strane Drine bila je u poricanju prava građana Bosne i Hercegovine da imaju državu i da tu državu brane u skladu sa pravilima koja uređuju međunarodne odnose.

Nakon komemoracije pogibije vojnika JNA u Dobrovoljačkoj ulici opsada Sarajeva, odnosno njeni rezultati, nisu zločin protiv čovječnosti, nego legitimno sredstvo u „borbi za slobodu srpskog naroda“ u Bosni i Hercegovini. Zato je posjeta i tobožnja komemoracija još jedan – jako bitan doduše – kamenčić u stvaranju konteksta za podjelu države uz punu podršku i amin međunarodne zajednice.

PITANJE PERCEPCIJE

Tvrdnja kako se posjetom i komemoracijom neće promijeniti nijedna činjenica vezana za opsadu Sarajeva je neinformirana, naivna i naprosto glupava: u politici se odluke obično donose na temelju percepcije.

Na nivou percepcije, nakon obilježavanja pogibije šest „aktivnih vojnih lica“ u Dobrovoljačkoj, sada smo konačno isti i nema nikakve razlike između pravedne borbe za odbranu Bosne i Hercegovine i pokušaja njenog nasilnog rasparčavanja. I jedno i drugo sada su dvije podjednako legitimne politike.

Oko hiljadu ljudi okupilo se danas u prvomajskom protestnom maršu ispred RTV Doma u Sarajevu i krenulo prema fabrici Energoinvesta u sarajevskom naselju Stup. Protestnu šetnju obespravljenih, potlačenih i nezaposlenih organizovao je pokret Dosta! sa sloganom “Nama nije do slavlja, hoćemo svoja prava”. Protest je podržalo i Vijeće Roma Bosne i Hercegovine a u prvim redovima je bio njihov predstavnik Dervo Sejdić. Oni su ovim protestom željeli skrenuti pažnju na veliku stopu nezaposlenosti Roma u BiH.

Kao dio marša zamišljeno je i polaganje cvijeća na kapijama Energoinvesta, simbolu "masovne grobnice radničke perspektive".

{slimbox images/Galerije/prvimaj/1.jpg,images/Galerije/prvimaj/1.jpg;images/Galerije/prvimaj/2.jpg,images/Galerije/prvimaj/2.jpg;images/Galerije/prvimaj/3.jpg,images/Galerije/prvimaj/3.jpg;images/Galerije/prvimaj/4.jpg,images/Galerije/prvimaj/4.jpg;images/Galerije/prvimaj/5.jpg,images/Galerije/prvimaj/5.jpg;images/Galerije/prvimaj/6.jpg,images/Galerije/prvimaj/6.jpg;images/Galerije/prvimaj/7.jpg,images/Galerije/prvimaj/7.jpg;images/Galerije/prvimaj/8.jpg,images/Galerije/prvimaj/8.jpg;images/Galerije/prvimaj/9.jpg,images/Galerije/prvimaj/9.jpg;images/Galerije/prvimaj/10.jpg,images/Galerije/prvimaj/10.jpg;images/Galerije/prvimaj/11.jpg,images/Galerije/prvimaj/11.jpg;images/Galerije/prvimaj/12.jpg,images/Galerije/prvimaj/12.jpg;images/Galerije/prvimaj/13.jpg,images/Galerije/prvimaj/13.jpg;images/Galerije/prvimaj/14.jpg,images/Galerije/prvimaj/14.jpg}

(zurnal.info)

Politički analitičari u Britaniji smatraju da bi jedan banalan gaf, u finišu predizborne kampanje, mogao aktuelnog premijera, Gordona Brauna, i njegovu stranku koštati pobjede na predstojećim izborima. Tj. umanjiti im, ionako ne baš naročite, šanse da se (ponovo) dočepaju vlasti.

Posljedni „gaf“ SDP-ovog sarajevskog gradonačelnika mogao bi, međutim, imati mnogo dramatičnije posljedice, od uskraćivanja podrške njegovoj partiji na oktobarskim izborima, simpatizera im i tradicionalno sklonog dijela biračkog tijela, usljed zgađenosti desničarskim populizmom „mlađahnog“ Behmena, i za ljevicu potpuno neprimjerenim vokabularom i reakcijama.

Mogao bi, naime, pogotovo ne presječe li se ova stvar oštro, s vrha te stranke (i ne prizna li se otvoreno greška – što je za ovdašnji mentalitet ravno ukazanju Gospe, dakle: Čudo neviđeno), presudno uticati na ponovnu pobjedu Milorada Dodika u Republici Srpskoj. A i na gubljenje, ionako sve upitnijeg, multietničkog identiteta stranke i njen samoubilački skok sa pozicije građanske ljevice u septičku jamu bošnjačke desnice. Uz nesagledive posljedice na društvena kretanja.

DA LI I POLITIČARI IMAJU LJUDSKO PRAVO DA BUDU IDIOTI? Zahtjev za zabranu skupa kome je namjera obilježavanje godišnjice pogibije vojnika JNA u Dobrovoljačkoj ulici i to sa argumentacijom da se radi o političkoj demonstraciji i manipulaciji žrtvama i uz držanje predavanja iz bliske istorije, pokazuje potpuno neshvatanje pojmova „demokratija“ i „ljudska prava“ i u opreci je sa svime što ljevica simbolizira (da o amoralnosti uskraćivanja mogućnosti porodicama poginulih, bez obzira ko su i kako su poginuli, da im se oda pošta, sad ne govorimo).

Da bi stvar bila apsurdnija (i politička kasta još jednom jasno ocrtana kao glavni destabilizator društva i države – očito, neovisno o partijskoj pripadnosti i ideologiji iza koje se zaklanja), policija, sudije i mediji, su prinuđeni stati u odbranu poretka i davati neodgovornim, bahatim, priglupim političkim štetočinama lekcije, o principima funkcionisanja demokratije i pravne države, za osnovnoškolski uzrast.

Objašnjavati im da, u demokratskom društvu, samo policija i sud mogu da ograničavaju ljudska prava i slobode. I to na osnovu zakona. I da su, s druge strane, dužni braniti svako ispoljavanje ljudskih prava i sloboda kojima se ne krše postojeći zakoni. A da društvo u kome političari, na osnovu svojih političkih, ideoloških i drugih razloga ili motivisani (predizbornom) borbom za vlast (i - otvorenim ili prikrivenim - koketiranjem sa nacionalizmom) određuju ko može a ko ne šta raditi u „njihovom“ gradu, kantonu, entitetu, državi – sa demokratijom, blago rečeno, veze nema. I da bi, u skladu sa svojim ovlaštenjima, policija i sudovi prije trebali da se bave onim koji nečija prava i slobode dovode u pitanje ili uskraćuju, nego onima koji svoja prava žele da konzumiraju (radilo se tu o „pederima“, novinarima, bivšim borcima, radnicima ili porodicama poginulih u proteklom ratu).

Kao što je za upražnjavanje nečijeg prava na slobodno kretanje, okupljanje i izražavanje, i slobodan život, u skladu sa svojim uvjerenjima, u konačnici, potpuno nebitno šta on o čemu misli (jer u zagarantovane slobode spada i ta da čovjek ne mora misliti kao što mu neko sugeriše da je poželjno ili čak neupitno ispravno, nego može da misli šta god hoće o čemu god hoće. Uključujući mogućnost da bude goli idiot – kakvih u ovoj zemlji, nažalost, ne manjka, od vrha do dna).

LAKO JE NA BURANIJU, HAJD' NA KOMAD GOVEDINE U čitavoj priči, činjenica da iza organizacije ovog skupa stoji Milorad Dodik, kao promotor najcrnje ideologije, otvoreni destabilizator odnosa u zemlji, kriminalac, revizionista i negator genocida, političar fašisoidnih manira i separatističkih namjera, ne igra nikakvu(!) ulogu. Tj. ne može biti nikakvo opravdanje za uskraćivanje elementarnih ljudskih prava i zabranu mirnog okupljanja građana. Čak i ako se radi o otvorenoj provokaciji! (Osim toga, radi se o krajnje licemjernom gestu – hoće li, naime, Behmen tražiti i zabranu predizbornih skupova SNSD-a po Federaciji? I zabranu dolazaka u Sarajevo parlamentaraca i ministara iz RS, i njihovog führera, zbog manje-više otvorenog govora mržnje, revizionističkih, uvredljivih i huškačkih izjava, spram kojih je najavljeni skup krajnje bezazlena manifestacija. I – hajde da se pravimo da ne znamo, pa upitajmo - čemu to vodi?)

Jedini ispravan odgovor na takve provokacije (kao što je najavljeni skup) je - njihovo ignorisanje! A još bolji je obična - ljudskost. S kojom su, u vrlo sličnoj situaciji, reagovali u Tuzli. Potpuno zbunivši provokatore (zainteresovane, naravno, samo za proizvodnju mržnje i sukoba). „Demobilisani borci Tuzle neće se suprotstavljati da dostojanstveno bude obilježena godišnjica stradanja vojnika JNA u Tuzlanskoj koloni", izjavio je predsjednik Saveza demobilisanih boraca Tuzlanskog kantona i vršilac dužnosti predsjednika Saveza boraca FBiH, Nijaz Hodžić. “Ako ja tražim da obilježim ili da podignem spomen-obilježje za stradale pripadnike mog naroda u RS, onda ne vidim razloga da neko sprečava pripadnike drugih naroda da obilježe mjesta stradanja u FBiH”.

A definitivno najgluplji mogući odgovor u ovakvim situacijama je nasilje – bilo zabranom, bilo fizičkim sprečavanjem okupljanja ili napadom na učesnike skupa.

Upravo takav razvoj događaja i priželjkuju destruktivne snage u susjednom entitetu, koje u sukobima vide jedini spas i kojima je, u situaciji širenja mirotvorne, dobrosusjedske politike u regionu, ovakva vrsta reakcija i sukoba prijeko potrebna i možda posljednja šansa za preživljavanje i nastavak planiranog daljneg razvaljivanja države.

Šta, naime, kad, u nastavku, pozivajući se na odluku sarajevske gradske vlasti, u Republici Srpskoj posegnu za raciprocitetom (pa ga, još, karakteristično „napumpaju“) i počnu zabranjivati slična okupljanja (sve do onog u Srebrenici), uzurpiraju slobodu kretanja na svojoj teritoriji (za početak bivšim pripadnicima Armije RBiH, recimo) i zabrane dalje iskopavanje masovnih grobnica? Pošto se odluka gradonačelnika Sarajeva obrazlaže ne zakonskim nego političkim argumentima, to i vlast u RS, koja, kako znamo, ima sasvim drugačiji odnos prema istorijskim događajim, i koju samo zakon prisiljava da trpi aktivnosti koje, s pravom, doživljava kao napade na sebe i tvorevinu kojom vlada, mogu početi da ignorišu zakon i prava ljudi određuju prema svojim političkim interesima. A onda smo ga svi, „da prosti“ Sanja Vlaisavljević, najebali.

TAKMIČENJE U PATRIOTSKOM PIŠANJU U DALJ Ključno pitanje u ovom trenutku je: da li je pomenuti zahtjev za zabranom tek plod individualne (ili kapacitetom ograničene) gluposti i neznanja („ono dalje ne razumijem, izgleda mi se da je mrtva straža“, rekao bi Johan) i nasankavanja na prizemnu provokaciju Milorada Dodika, kome u ovom trenutku grčevito treba novi neprijatelj i nova spirala sukoba i mržnje u zemlji ili se (što je naprosto zastrašujuća solucija) radi o novom kursu Behmenove partije, koja, s ciljem postizanja što boljih izbornih rezultata, odlučuje, makijavelistički, primjeniti nešto od sredstava koja su se na ovim prostorima pokazala krajnje efikasnim.

Da li SDP, naime, koristi prazninu u tom prostoru i ispostavlja kandidaturu za upražnjeno mjesto novog arhineprijatelja Milorada Dodika i njegove politike, sa svim posljedicama tog čina? Ili se počeo pribojavati uspjeha Radončićevog populizma, pa se s njim krenuo takmičiti u „patriotizmu“ (kao posljednjem utočištu hulja)?

Vrijeme će pokazati. No, cilj ne opravdava sredstvo, ma šta ko o tome rekao i mislio. Uostalom, nema boljeg dokaza za to od bizarnog laktaškog vožda. Nije poenta doći do vlasti na bilo koji način (osim ako niste mafijaš, tada, naravno, jeste). Poenta je ljudima dati alternativu i omogućiti im da izaberu.

To što glasači uporno biraju klerofašističku opciju i što King Kong, uz pomoć svog Dnevnog urlika, daljnje radikalizuje desnu scenu u Federaciji, nije i ne može biti razlog da se čitav politički spektar ugura u taj mračni prostor, pa da, po kretenskoj analogiji sa pretvaranjem podjele na desno i lijevo u podjelu na desni i lijevi centar, u svijetu, kod nas dobijemo podjelu na lijeve i desne kleronacionaliste. Tačnije da proširivanjem takvog obrasca sa RS i na Federaciju BiH, potpuno zatvorimo krug i, odustajanjem i onih snaga koje su se 2 desetljeća opirale takvoj politici, okončamo proces dosljednje nacifikacije društva, uskraćujući građanima alternativu.

A POČELI SMO SE I ŠAMARAT Treba konstatovati da je aktuelni skandal još jedno teško sramoćenje zemlje i njenog glavnog grada, u globalnim okvirima. Sasvim opravdana šamarčina stigla je od Vijeća za implementaciju mira, koje je vlasti i građane Sarajeva pozvalo da preduzmu sve neophodne mjere da bi osigurali da komemoracija prođe u miru. Pritom je stav Vijeća da će „Omogućavanje da se ovaj događaj održi i okonča na dostojanstven način doista predstavljati snažan simbol da je Sarajevo multietnički grad u kojem su svi dobrodošli“, naprosto budalaština (koketiranje sa lokalnim legendama koje je Sarajevo stvorilo o samom sebi). Ne radi se, naime, o olimpijskom gostoprimstvu. Niti potvrdi fiktivne multietničnosti. Nisu oni dobrodošli, nego imaju pravo na slobodno kretanje i okupljanje.

I, na izvjestan način, svi problemi izviru iz neshvatanja odvojenosti tih pojmova – nečije pravo da dođe u Sarajevo (ili bilo gdje drugdje) nema nikakve veze sa „pravom“ na dobrodošlicu. To pravo, naime, nije na spisku osnovnih ljudskih prava i valja ga, na neki način, zaslužiti.

Objasnimo to, plastično, na još jednoj sarajevskoj otvorenoj rani: srpski režiser, ovdašnjih korjena, Nemanja Kusturica, kao osoba protiv koje ne postoji nikakva optužnica (a pogotovo ne za ratne zločine) ima pravo, iako je, po svim objektivnim mjerilima, fekalija od čovjeka, kad god bude htio, doći u Sarajevo. I njime se potpuno slobodno kretati. A Sarajevo, odnosno Sarajlije, imaju pravo da njegovu pojavu ignorišu i da im ni na kraj pameti ne padne da ga dočekaju s dobrodošlicom. Nego – s prezirom i gnušanjem. Ili (hajde da zakuhamo do kraja) – to isto pravo (na slobodno kretanje) ima, nakon što je „odležala“ svoju kaznu, i ratni zločinac Biljana Plavšić.

Jeste teško probavljivo i, iz pozicije žrtve, gotovo neljudski, ali je tako.

I sve su ovo tek tranzicijski problemi, prelaska iz crno-bijelog svijeta komunizma, u sivu, nijansiranu zonu demokratije, u kojoj se, između ostalog i zbog pogrešnih očekivanja, još uvijek ne snalazimo najbolje (jer, da budemo cinični do kraja, demokratija ne umije da pjeva, kao što su komunistički sužnji pjevali o njoj).

Poenta je da se ne moramo slagati s nekim (čak nam njegovi stavovi mogu biti odvratni i neprihvatljivi – kao sekularistima vjerski fanatizam, vehabijama homoseksualizam, alkohol ili svinjetina ili žrtvi agresije revizionističke tlapnje) da bi znali da on ima određena prava koja ne smiju biti uskraćena. I da bi znali da štićenjem njegovih prava, štitimo, u stvari, sebe i svoja prava.

A ne moramo biti ni posebno inteligentni da shvatimo da se gradska vlast Sarajeva, svojim ponašanjem - zahtjevom za zabranom, obrazloženim navođenjem mogućnosti da, u slučaju održavanja najavljenog skupa, može doći do sukoba („jer se emocije građana ne mogu kontrolisati“), kukavički sakrila iza svojih građana, koje je, pritom, proglasila nedemokratskim divljacima, bez elementarne sposobnosti samokontrole i dovela nas u situaciju da nam Republika Srpska drži moralne pridike, navodeći kako se na njihovoj teritoriji održavaju komemoracije s hiljadama učesnika, bez ijednog incidenta.

Što bi Valeri rekao: „Oni koji imaju vlast ili su u dodiru s njom imaju više vlasti nego što treba za ono što oni znaju i što mogu znati.“

Jebiga.

(zurnal.info)

Bog slobodnog tržišta ima svoju religiju i svoje sveštenike. Njegovi redovnici, koji umjesto očenaš sriču ljudska prava sloboda govora antikorupcijske inicijative evroatlantske integracije amin verbalno se obračunavaju sa »klerofašistima«. Nevolja je u tome što su klerofašisti samo simptom: treba liječiti njihovog Boga

Raspad socijalističke Jugoslavije i ratovi devedesetih potvrdili su Benjaminovu tezu da svaki uspon fašizma svjedoči o neuspjeloj revoluciji. Doista: kada se Jugoslavija raspala, fašizam je bio sve što je (pre)ostalo od njene socijalističke i antifašističke revolucije.

Benjamin je jasan: ako tamo gdje buja socijalno nezadovoljstvo nema dovoljno snažnog emancipatorskog projekta, prevladaće desni populizam, koji će bijesnom narodu dozvoliti malo igara i krvi, malo osvete, ali neće riješiti nijedno pitanje – naprotiv, svako će učiniti još teže rješivim.

SANACIJA ŠTETE

Kao dodatna potvrda toj tezi, na teritoriji bivše Jugoslavije još uvijek se bavimo sanacijom štete koju je napravio fašizam, dok od istinskog emancipatorskog projekta nema ni traga. Otud beskrajni rituali isprika i mukotrpni trening u svim disciplinama političke korektnosti, koji treba da osposobi ljude koji će reagovati na svaku provalu fašizma u prostor javnog – kao da to što nije javan uistinu znači da fašizma nema, da živ i zdrav ne čuči u nekoj rupi. Kako to izgleda u praksi, vidimo svakodnevno: zato što ih je neko napokon uspio ubijediti da je to uslov osvajanja vlasti, osvjedočeni fašisti prestanu sa svojim fašističkim javnim blebetanjem, i od nas se već očekuje da ih prihvatimo ne samo kao ne-fašiste, nego i kao antifašiste (obratite pažnju da se naši fašisti uspješno transformišu u liberale, i tako, jednostavnim pismo-glava obrtom opstaju u političkom životu – vidi: fašisti Tomislava Nikolića. Ne slučajno, i ne tako davno, desni su populisti u Crnoj Gori trijumfalno poručili da će ulazak te zemlje u EU značiti konačni slom komunizma i punu pobjedu principa za koje se borio četnički pokret).

Fašizam koji je u Jugoslaviji eksplodirao početkom devedesetih nije, naravno, Drekavac iz Dragojevićevog film a Lepa sela, lepo gore: u slučaju naših fašizama na djelu smo vidjeli ono što Naomi Klein zove doktrinom šoka: »Istorija savremenog slobodnog tržišta napisana je u šokovima. Neka od najozloglašenijih kršenja ljudskih prava u proteklih tridesetpet godina, koja se obično prikazuju kao sadistički akti antidemokratskih režima, u osnovi su ili počinjeni ili sa namjerom teroriziranja javnosti ili pripremanja tla za uvođenje radikalnih reformi u cilju uspostave slobodnog tržišta«.

Mit o probuđenim nacionalizmima koje komunisti nisu uspjeli do kraja poraziti, prosto, nije ni dovoljno ni dovoljno ozbiljno objašnjenje za ono što nam se desilo. Ne smijemo ispustiti iz vida da se, paralelno sa šokom koji su značili ratovi devedesetih, na teritoriji bivše Jugoslavije odvijala uspostava slobodnog tržišta i uspon nove elite. Da bi ogromna društvena imovina Jugoslavije postala vlasništvo takozvanih »dobitnika tranzicije«, kako lopovi i zločinci protiv čovječnosti (Saramago je nedavno predložio da se bankarima sa Wall Streeta, onima čija je pohlepa izazvala Svjetsku ekonomsku krizu, u Haagu sudi za zločine protiv čovječnosti – i zaista, istinska je šteta što tamo, pored Karadžića, ne sjede i oni »naši« koji su svoje poslovne imperije izgradili na posrednim, ali suštinskim efektima njegovih zločina) sebi tepaju, bio je potreban ogroman šok – naši ratovi to su i bili. Radovan Karadžić, i to je strahoviti podtekst našeg užasa devedesetih, nije bio samo predvodnik fašističkih koljačkih trupa, nego i prvoborac za uspostavu slobodnog tržišta na tlu bivše Jugoslavije. Njegove se zasluge za kapitalizam ne smiju potcijeniti, a sloboda koju je uživao gotovo deceniju i po dok je bio »traženi čovjek« bila je dio tog prvoboračkog paketa.

VANREDNO STANJE

Da bi se izvele ogromne društveno-ekonomske promjene, često je, dakle, nužno vanredno stanje. Obratimo, međutim, pažnju kako vanredno stanje postaje tako često da više gotovo da nema ničeg izvanrednog u vanrednom stanju. Vanredno stanje se, naprotiv, uvodi da bi građani mogLi nastaviti normalno živjeti. Vanredno stanje se uvodi da bi sve ostalo u redu. Vi samo nastavite raditi ono što inače radite: slobodni ste održati sva vaša mala, velika i naročito ona skrivena zadovoljstva - represivni organi sa svojim represivnim praksama garant su da će prijetnja vašoj slobodi biti uklonjena. Kako to izgleda imali smo mnogo puta priliku vidjeti nakon 11. septembra. Nedavno je u Italiji Vlada preventivno poslala 4 000 vojnika pod punom ratnom opremom na ulice, da stoje na prometnim gradskim ulicama, ne bi li građane zaštitili od ilegalnih imigranata koji bi njih mogli opljačkati, a žene im silovati. (Onaj koji se pita kakve veze stanje kapitalizma na zapadu ima sa nama, koje muče druge boljke, idiot je, u iskonskom, grčkom značenju te riječi: jer to zapravo znači pitati »kakve veze naša budućnost ima sa nama«). Prisustvo naoružanih vojnika na ulici nije nešto što treba zabrinuti – naprotiv, to uliva sigurnost. Da li, zaista?

Svojevremeno je, u ono ratno vrijeme, prisjetimo se, Momir Bulatović, predsjednik Crne Gore, dao zanimljivu izjavu koja je, pokazaće se, bila vizionarska. Na novinarsko pitanje kako će pogled na pripadnika vojske i policije koji šetkaju crnogorskim plažama djelovati na strane turiste, on je odgovorio da očekuje da će se to, zapravo, gostima dopasti – jer ko ne želi da bude bezbjedan dok odmara? Doista: ima li ljepšeg odmora od sunčanja i šopinga u vojnom logoru?

Posljedice ratne uspostave slobodnog tržišta vidimo danas, kada širom Crne Gore štrajkuju ljudi kojima je oduzeto sve: od sredstava za rad, do samog prava na rad. KAP otpušta sindikalnu aktivistkinju. To su samo neki znaci onoga što dolazi: broj »onih koji su isključeni« raste, baš kao i osionost tajkuna. Kada nikšićki radnici za sebe kažu da su »poništeni glasački listić«, čime svojim riječima ponavljaju Agambenovu definiciju homo sacera, to svjedoči dimenzije njihovog očaja. Oni koji u tim riječime ne čuju alarm, sutra će osjećati posljedice. Ako sutra oni koji su isključeni pribjegnu nasilju i osveti, kao posljednjem koraku koji im je preostao, niko neće imati pravo na moralne prigovore. Ako sutra te radnike u protestima budu predvodili u glanc-nove liberale obučeni fašisti, to će biti još jedna potvrda Benjaminovoj tezi.

Bog slobodnog tržišta ima svoju religiju i svoje sveštenike. Njegovi redovnici, koji umjesto očenaš po čitavi dan sriču ljudskapravaslobodagovoraantikorupcijskeinicijativeevroatlantskeintegracijeamin rado se verbalno obračunavaju sa »klerofašistima«. Nevolja je u tome što su naši klerofašisti samo simptom: treba liječiti njihovog Boga.

Ovaj tekst govori o onome što je Horkheimer svojevremeno objasnio jednostavnom porukom: onaj koji nije spreman kritički govoriti o liberalizmu, treba ćutati i o fašizmu.

(zurnal.info)

Ovih dana ste izjavili kako su nedavni protesti ispred zgrade Vlade Federacije BiH politički zloupotrijebljeni i da su neredi bili planirani, da li tim želite reći kako se može manipulirati borcima?

-Mislim da su borci bili izmanipulisani od onih snaga kojima nije uopće interes rješavanje boračkih problema. Oni ih žele iskoristiti kako bi stvaranjem nereda destabilizovali prilike u Federaciji, a zatim i u Bosni i Hercegovini. Taj nered su namjeravali iskoristiti za svoje političke ciljeve.

Nije li i vaša stranka manipulirala borcima kada ste uoči izbora 2006. godine donijeli zakon za koji ste već tada znali kako neće moći biti realiziran?

-Za te zakone glasali su svi, i pozicija i opozicija. Svi su na neki način podilazili borcima. Nisam siguran koliko smo mi tada bili svjesni finansijske održivosti tih zakona. Imali smo sasvim druge pokazatelje u odnosu na ono što se kasnije desilo. Osim što su zakoni doneseni mimo realnih mogućnosti, još se išlo šire u implementaciji donesenih zakona. Procjene o finansijskim izdvajanjima kasnije su se višestruko uvećale.

Koliko su, prema vašem mišljenju, opravdani borački protesti?

-Veliki broj zahtjeva jeste opravdan ali nije realan.

Kako mislite nije realan?

-Nije realan u odnosu na ekonomsku moć zemlje. Zahtjevi jesu većim dijelom opravdani kada su u pitanju porodice šehida, porodice poginulih boraca, RVI... Međutim, često oni nisu realni jer nema dovoljno novaca u budžetu.

Poslanici u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine iz vaše stranke glasali su za sramni zakon o plaćama, koji u ovakvoj situaciji, kada se borcima ukidaju naknade, omogućava povećanje plaća federalnim poslanicima, ministrima, državnim službenicima... nije li to dovoljan razlog da borci, i ne samo oni, javno pokažu svoje nezadovoljstvo ovakvom vlašću?

-Mi smo uvijek govorili da ovakvu tešku ekonomsku situaciju trebaju da snose svi, a ne samo boračke populacije. Napravljen je tu određeni pomak kada su u pitanju uštede i kada su u pitanju plaće, pogotovo u Vladi Federacije. E sada, što se tiče Zakona o plaćama, nama je objašnjeno da on samo uvodi veći red.

A istovremeno i povećava plaće...

-Uvođenje reda bi značilo manja izdvajanja u ukupnom iznosu. Tada bi plata premijera Federacije, kako je nama predstavljeno, iznosila tri hiljade konvertibilnih maraka, kao i kod predsjednika domova. U odnosu na postojeće stanje nijedna plaća ne bi se smjela povećati...

Zakon nije ni prošao u Parlamentu baš zato što je predviđao povećanja plata zaposlenih u državnim institucijama u Federaciji?

-Kako je meni objašnjeno, u svim ovim povećanjima plata Vlada Federacije je najviše sebi smanjila primanja, pa tako premijer ima manju platu nego poslanici u Federalnom parlamentu. U svim zemljama u svijetu plata premijera prati platu predsjednika parlamenta. Moguće da je došlo do povećanja plata u Vladi jer su one mnogo više smanjene nego kod poslanika. Prema mojim informacijama, u novom prijedlogu zakona ići će se na zamrzavanja plata i kod poslanika i u Vladi Federacije.

Izjavili ste također kako je ovo bio udar na Vladu Federacije BiH. Da li ste zadovoljni radom Vlade koja je samu sebe dovela u ovu poziciju? Sve vrijeme, otkako se zakucalo na vrata MMF-a, davali su kontradiktorne izjave u vezi sa rješavanjem statusa boraca.

-Prilikom razgovora sa MMF-om nisu odmah u početku jasno zadate sve pozicije. Stalno se pregovara sa MMF-om. MMF je tražio da se potpuno ukine Zakon o dobitnicima najviših priznanja. Premijer se izborio da taj zakon ostane, kao i određena primanja definisana tim zakonom. Stalno smo u nekim pregovorima i nije čudo što se krene sa jednom izjavom, pa se onda razgovara sa predstavnicima boračkih organizacija, pa se njihovi zahtjevi pokušavaju usaglasiti sa MMF-om... Neminovno je da onda imamo različite izjave i reakcije.

Čini se da je Vlada morala pokazati više odlučnosti i morali su manje kalkulirati u svemu ovome?

-Vlada se nalazi u jako teškoj situaciji i premijer Mujezinović, koji je preuzeo tu funkciju, došao je u najteže vrijeme. On je trebao da plati račune svih politika i povlađivanja koje su do sada bile. Postavljaju mu se veliki zahtjevi na osnovu svih prava koja su uvedena, a mogućnosti su male. Razliku između prava i mogućnosti može samo MMF da nadoknadi, a oni da bi dali te pare postavljaju određene uvjete. Nema neke treće strane. Nemamo mi nekih tristo ili petsto miliona na strani, pa to sada neće Vlada da realizuje.

Postoje stotine miliona nerealiziranih sredstava, međutim, Vlada te pare nije iskoristila jer neka ministarstva nisu uradila svoj posao, kao naprimjer autoput.

-Krediti za autoput su krediti za autoput, a ne za nešto drugo...

Da, ali indirektno kroz poreze i plaće uposlenih to su sredstva koja pune budžete.

-To jeste indirektno povećanje budžeta, ali ovo su direktna budžetska sredstva. Ovi drugi projekti imaju svoje procedure, tendere i slično, koji traže svoje vrijeme. Prije toga, morala su se usaglasiti neka pitanja oko trase, a vi znate kako nam je nefunkcionalan sistem. Svako može da zakoči donošenje odluka. Mi smo vrijeme izgubili jer je jedan od ministara podnio ostavku, a onda su stranke iz reda hrvatskog naroda blokirale proces zbog određivanja trase...

Da, ali se postavlja pitanje koliko je bio pametan potez ministra da podnese ostavku u takvom momentu, čime je izazvao tu krizu?

-Normalno da to nije bio pametan potez. On je to uradio na svoju ruku, protiv stava stranke i bez ikakvog opravdanog razloga. Sigurno da se odlazak tog ministra i ponašanje predsjednice Krišto, koja nije željela da imenuje novog ministra, odrazilo i na implementaciju kredita.

Kako biste vi inače ocijenili rad Vlade Federacije BiH? Svi izvještaji CCI-a pokazuju kako ova Vlada, blago rečeno, nedovoljno radi.

-SDA čini dio parlamentarne većine. Javnost koja na izborima da podršku SDA sa 25 ili 28 posto, često traži odgovornost sto posto. Međutim, mi imamo odgovornost shodno zastupljenosti u vlasti. Mi se trudimo da rješavamo probleme boračkih populacija, da se održi finansijska stabilnost budžeta... Drugi pričaju priče, nastavljaju sa politikom povlađivanja nerealnim zahtjevima, podrškom takvim zahtjevima koji ne vode ka rješavanju problema. Svjesni smo stalnih manipulacija tim populacijama, od izbjeglica, radnika, socijalnih kategorija, boračkih populacija..., bez nuđenja konkretnih rješenja. E sada, da li smo zadovoljni radom Vlade u datim okolnostima? Pa, Vlada je mogla više učiniti, uz sve blokade koje postoje u njenom radu, od onih koje dolaze od koalicionih partnera pa do svih onih blokada koje su posljedica sistema kakav mi imamo.

Činjenica je da mnogi kadrovi SDA, na svim nivoima vlasti, prvenstveno ne rade svoj posao. Evo navest ću vam primjer ministra kulture i sporta u Vladi Kantona Sarajevo Emira Hadžihafizbegovića. Iako je na bolovanju on izvodi pozorišne predstave, snima filmove i reklame. Pored toga što je to zakonski nedozvoljeno, to je i nemoralno. To nije jedini takav primjer, i naravno nije to SDA ekskluzivitet, ali vi ste predsjednik te stranke i da li možete uticati da se takve stvari ne dešavaju?

-Ja se tek povremeno bavim problemima rada kantonalnih vlada i rješavam ih onda kada ti problemi eskaliraju. Tim problemima se uglavnom bave kantonalni odbori SDA. Čuo sam ja te primjedbe i ako je to tako, sigurno je da se niko ne može tako ponašati. Ako ste istovremeno na bolovanju i radite neki drugi posao to je nedopustivo.

Prozvali ste Stranku za bolju budućnost da stoji iza nereda. Koliko su činjenično utemeljene te vaše konstatacije? Ukoliko vas predstavnici te stranke budu tužili zbog toga, šta možete predočiti na sudu kao dokaz?

-Mi smo rekli kako dijelimo mišljenje onih koji smatraju da iza ovih nereda stoji Stranka za bolju budućnost Fahrudina Radončića. Niz elemenata na to ukazuju: od medijske podrške neredima koja već dugo traje, opravdanim ili neopravdanim, nerealnim zahtjevima, afirmacijom raznih radikalnih, ekstremnih izjava, prijetnji, izjava koje potiču fizičke nerede, nekulturnih izjava... Vidjeli ste, kada su ih svi osudili, ti mediji su podržavali i takve nerede. Istaknuti član SBB-a, Dževad Rađo je prednjačio u radikalnim, neutemeljenim izjavama koje pozivaju na nerede, na rušenje Vlade, umjesto na rješavanje zahtjeva... Sve to ukazuje da iza tih nereda može da stoji stranka Fahrudina Radončića.

Kako komentirate to da su svi negativni komentari usmjereni prema vama i premijeru Mujezinoviću?

-Problem je Sulejman Tihić. I Mujezinović i Crnkić su samo stepenice kako da se dođe do Sulejmana Tihića.

Zašto je Sulejman Tihić problem?

-Zbog toga što sam ja predsjednik najjače stranke, i mojim rušenjem se mogu lakše ostvariti politički ciljevi i ambicije SBB-a i Fahrudina Radončića. On smatra da bi mogao lakše manipulisati nekim drugim u SDA, da bi s njim lakše mogao dogovoriti oko nekih stvari.

Koliko je to sada izvodivo nakon Kongresa SDA, kada ste potvrdili svoju poziciju na čelu Stranke?

-Ma, ne može on ništa postići. Ovo što on radi i što pišu njegove novine, najbolje govori da je on svjestan kako gubi i kako će biti poražen na ovim izborima. Svakodnevna izmišljanja, iznošenja raznih poluistina u njegovim biltenima, sve su to samo njegovi neuspjeli pokušaji, ozbiljan svijet to više ne prihvata kao informaciju.

Da li će predsjedništvo SBB-a, na čelu sa Radončićem, biti predmet istrage tužilaštva u vezi sa protestima i napadom na zgradu Vlade FBiH?

-Svi oni koji su uticali, koji su planirali ove nerede, pogotovo oni koji su to poticali, trebaju odgovarati, istraga će pokazati ko su ti ljudi.

Da li će Radončić biti među njima?

-Ponavljam, rekao sam kako dijelim mišljenje onih koji smatraju da iza protesta stoje SBB i Fahrudin Radončić. Istraga će pokazati da li je tako, ja ne mogu to potvrditi dok nadležni ne urade svoj posao.

Komisija za sigurnost SDA je izdala saopćenje u kojem teško optužuje Fahrudina Radončića i SBB da u dogovoru sa Dodikom rade na razbijanju Bosne i Hercegovine. Možete li nešto konkretnije reći o tom njihovom planu i kako oni to namjeravaju uraditi? Šta je potrebno da se desi kako bi prošao taj njihov plan?

-Na jednoj strani imamo Dodika koji govori o razdruživanju, o referendumu, otcjepljenju, negiranju institucija Bosne i Hercegovine – sudova, Tužilaštva... pravi Komisiju za Srebrenicu i radi reviziju genocida u Srebrenici. Na drugoj strani imamo Stranku za bolju budućnost Fahrudina Radončića i njegove medije koji potiču nerede, afirmišu zahtjeve koji za krajnji cilj imaju rušenje sporazuma sa MMF-om, a ako se to desi imat ćemo bankrot Federacije, samim tim i države. Očito je da i jedna i druga politika imaju istu posljedicu – rušenje države, stvaranje nereda u kojem bi se kasnije stvorio prostor za ove ili one političke ciljeve. Komisija za sigurnost SDA je prepoznala šta je rezultat i jedne i druge politike, a vrijeme će pokazati koliko su one bili koordinirane.

Stranka za bolju budućnost nedavno je osnovana i prema nekoliko posljednjih istraživanja bilježe solidan nivo popularnosti među ljudima. Uglavnom su to birači vaše stranke. Kako vi unutar stranke tumačite ove rezultate i imate li odgovor na ovakav razvoj situacije?

-Prema našim prognozama rezultat te stranke će se kretati do pet posto. Ne mislim da će on nešto bitno zahvatiti od biračkog tijela koje inače glasa za SDA. Naročito zbog toga što s vremenom javnost sve više spoznaje koji su krajnji ciljevi te stranke. Ne mislim da će ta stranka biti bitan faktor u političkom životu BiH. Evo, pogledajte podatke koji još nisu objavljeni, ovo je posljednje istraživanje koje je radila agencija Puls: kada bi sada bili izbori za mjesto u Predsjedništvu BiH pobijedio bi Komšić, pa Dodik... ja sam prvi iz reda Bošnjaka... Što se tiče stranka SDP, SNSD i SDA su tu negdje sa 16-17 posto, Stranka za BiH šest posto, a SBB dva posto...

Na čije biračko tijelo pretendira SBB, na birače SDA, SBiH ili možda SDP-a?

-Najmanje će uticati na birače SDP-a, mislim da se on koncentrisao na birače SBiH, a potom na SDA.

Radončić je svoju imperiju izgradio zahvaljujući prvenstveno podršci Alije Izetbegovića i vaše stranke. Da li tu činjenicu i eventualnu dokumentaciju iz tog perioda namjeravate upotrijebiti u demontiranju Radončića?

-Sigurno je da je Avaz formiran uz podršku SDA, u svakom smislu, od finansijske do logističke. Od samog početka pa do 1999. godine Radončić je sve više radio za sebe, a sve manje za SDA. Rušenjem Edhema Bičakčića on počinje da vodi svoju politiku. Mada nije on jedini kome je Stranka pomogla...

Istina, ali je njemu otišao lavovski dio... Krenuli ste u smjene kadrova SDA koji su u upravnim odborima javnih preduzeća, zašto?

-Po zakonu postoji obaveza preispitivanja rada upravnih odbora. U određenim vremenskim periodima provjeravamo da li smo zadovoljni radom upravnih odbora i na osnovu toga donosimo odluke. Bila je Elektroprivreda, sada ćemo ocjenjivati rad UO BH Telekoma...

Da li te čistke imaju veze s tim što se radi o firmama koje su kroz razne aranžmane podržavale Avaz i Radončića?

- Nije to razlog. Mi gledamo kako pojedine firme rade i kako pojedinci rade u nadzornim odborima. Postojale su informacije za nedovoljan angažman i nepravilan rad koje su bile osnova za određene promjene.

Radončić je jednom prilikom izjavio da je najviše zahvalan Aliji Izetbegoviću na podršci koja je vrijedila više nego da je dobio 100 miliona. U praksi, to znači da je vaša stranka svih ovih deset i više najtežih godina, preko državnih institucija, javnih preduzeća i firmi kojima upravljaju kadrovi SDA izdašno pomagala Radončića, kroz pretplatu, marketing, povoljne kredite... Da li ovaj sistem podrške još uvijek funkcionira i da li su smjene u upravnim odborima usmjerene protiv kadrova koji nisu htjeli prekinuti taj lanac?

-Sva ta podrška Dnevnom avazu i svim tim biltenima nije bila dio službene politike SDA. Barem one SDA koju sam ja predstavljao od 2001. godine. Avaz se na ovaj ili onaj način, možda i preko nekih ljudi u SDA, nametnuo kao faktor i medij preko kojeg se osigurava podrška. Na taj način je došlo do manje ili veće uvezanosti i uticaja Radončića na rad nekih javnih preduzeća preko upravnih i nadzornih odbora. Smatram da to nije u redu. Njihov je zadatak da štite državni kapital i interese države. Tako je on sam i uz podršku nekih pojedinaca osigurao te privilegije.

Da li još uvijek postoje u SDA ti ljudi koji podržavaju Radončića?

-Nema ih u rukovodstvu stranke. U samom rukovodstvu imamo jedinstven stav o odnosu prema SBB-u i Fahrudinu Radončiću. Da li postoje neki članovi? Sigurno da postoje oni koji još s njim surađuju.

Jedan od onih koji je značajno pomagao Radončića je bio i Ramiz Džaferović, ipak vi ste ga podržavali do zadnjeg dana, a podržavate ga i danas, jer Džaferović ostaje na mjestu direktora Razvojne banke iako je predmet istrage tužilaštva za nemale zloupotrebe položaja, a navodni princip stranke je da kao takav ne može obavljati bilo koju javnu funkciju. Zbog čega je Džaferović toliko bitan da za njega ne važe ni zakon ni pravila Stranke?

-Nije tačno da za njega ne važe zakoni. Za njega važe zakoni kao i za svakoga drugog. Stranka demokratske akcije ima jasan stav i mi smo na posljednjoj sjednici predsjedništva stranke to i formalizovali. Izmijenili smo pravilnik o kadrovskoj politici gdje smo zajednički stav pretočili u normu po kojoj onaj protiv koga je podignuta optužnica ili ko je osuđen na kaznu zatvora ne može biti kandidat SDA, a ako se tokom mandata podigne optužnica ili bude osuđen, on treba podnijeti ostavku ili treba biti razriješen.

Nadzorni odbor nije prihvatio tu odluku.

-U Nadzornom odboru samo su dva člana SDA. Ja sam lično razgovarao sa jednim članom NO i rekao mu da treba da se usvoji ostavka Džaferovića, s drugim je razgovarao jedan od potpredsjednika. No, taj stav SDA ne obavezuje druge političke stranke koje imaju svoje kadrove u NO Razvojne banke. Ali mi nismo odustali od smjene Džaferovića.

Navodno, odnosi Fahrudina Radončića i reisu l uleme Mustafe Ceriće nisu više dobri kao nekad. Da li to znači da ste vi popravili vaše odnose sa reisom, s obzirom da je podrška islamske zajednice značajna kod birača na koje pretendiraju i SDA i SBB, a i Stranka za BiH?

-Ja sa reisu-l-ulemom dugo vremena nisam direktno razgovarao tako da ne znam koliko su i da li su njegovi odnosi sa Radončićem poremećeni ili nisu. Međutim, i ja sam član Islamske zajednice, kao i mnogi članovi SDA, i imamo tu saradnju na raznim nivoima, od lokalnih muftijstava do vrha. Teško da SDA može biti u sukobu sa samom sobom jer smo i mi dio te Islamske zajednice.

Najavili ste posjetu Beogradu, da li ćete iskoristiti tu priliku da posjetite Iliju Jurišića u zatvoru?

-Pitanje posjeta zatvoru... Vidite, pitanje svih tih krivičnih postupaka treba rješavati na drugi način. Postoji sporazum između BiH i Srbije o ustupanju tih predmeta. Slučaj Ilije Jurišića i slučaj Ganić je posljedica toga što ne postoje zvanične komunikacije između BiH i Srbije. A to trebaju da rješavaju oni koji su zaduženi za to, ne može to da rješava jedan predsjednik stranke.

Pozdravili ste potipisivanje Istanbulske deklaracije, kako vi tumačite taj dokument?

- U svakom slučaju ne smatram ga istorijskim kako su to neki mediji prikazali. Samo po sebi, ono što je napisano u deklaraciji moglo je biti napisano a i ne mora, jer to je nešto normalno u odnosima između dviju zemalja. Podržavam što je došlo do tog susreta. Zahvaljujem se Turskoj koja je učinila veliki napor da se to desi. Podržavam odluku da Predsjedništvo BiH ode u Beograd i da se konačno počne razgovarati o konkretnim problemima. Ima puno stvari o kojima se može razgovarati jer smo četiri godine imali zastoj. Četiri godine jedini odnos koji smo imali sa Srbijom je odnos koji je Srbija imala sa Republikom Srpskom. Tu je odgovornost i naša a ne samo na Srbiji.

Kako tumačite ponašanje Nebojše Radmanovića i Milorada Dodika koji osporavaju Deklaraciju?

-Očito je da njima ne odgovaraju odnosi između dviju država nego da to bude onako kako je do sada bilo. I na nama je odgovornost zašto je to tako bilo. Dok sam bio član Predsjedništva BiH, dva puta sam se sastao sa Tadićem. Išao sam u Beograd, dolazilo se u Sarajevo, Tadić je došao tada u Srebrenicu...

Vjerujete li Tadiću kada kaže kako se Srbija neće mješati u unutrašnje stvari BiH?

-Tadić je dao nekoliko važnih izjava. Rekao je da je nacionalni interes Srbije cjelovita Bosna i Hercegovina, da on neće priznati nikakav referendum koji znači podjelu Bosne i Hercegovine, a zahvaljujući njemu je usvojena i deklaracija o Srebrenici. Ja želim da mu vjerujem i Tadić je sigurno bolji od svojih prethodnika. Moramo iskoristiti tu priliku i rješavati probleme.

Dodik najavljuje referendum, kakav imate odgovor ukoliko on krene u ovu plitičku avanturu?

-Mislim da Dodik to politizira, da skuplja jeftine političke poene. Nema ništa od referenduma. Prvo zato što je on neustavan, nezakonit. Drugo, može ga mačku o rep okačiti, kao i rezultate tog referenduma. Pa nisu to mogli 1991. godine kada je ovdje bilo 13 korpusa, a ne sada. Nema Dodik snage da provede takav referendum. Kako će ga provesti. Nema unutrašnje strane, nema podrške iz vana.

Planirate li se vi izvinjavati za zločine koje su Bošnjaci učinili, recimo za Kazane? Da li ste ikada posjetili porodice žrtava zločina na Kazanima?

-Ja sam i do sada govorio da je greška političara i organizatora što nas ne pozivaju prilikom obilježavanja zločina nad drugim narodima. Često mi je bilo krivo dok sam bio u Predsjedništvu BiH, dakle dok sam i po funkciji trebao biti pozvan, što prilikom obilježavanja, naprimjer zločina u Grabovici kada se okupe svi hrvatski predstavnici tamo nema Bošnjaka. Ja ću zaista nastojati da prvom prilikom posjetim ta stratišta i Srba i Hrvata. Ivo Josipović nam je svima održao lekciju kako se svi u Bosni i Hercegovini moramo ponašati. Ja zaista nemam razloga da se tako ne ponašam jer zaista tako i mislim.

(zurnal.info)