Naš specijalni dopisnik junački je izdržao i drugi dan festivala, koji je označio mrak na sve načine – od problema s trafo stanicom do sporih rifova sa pozornica. Ali, na kraju je sve uljepšao jedan zalutali vrabac. Pročitajte kako...
Na Petrovaradinskoj tvrđavi i sinoć je bilo uzbudljivo. U odnosu na prvo festivalsko veče, bilo je više publike (barem 40.000 posetilaca), ali i... manje struje. Naime, “zbog problema s novom trafo stanicom”, neke manje bine, kao što su Exit Music Live, Student, Agora Stage i Del Danube Cinema, imale su prekid u programu.
Dobro raspoloženi Englezi i Holanđani, koliko sam mogao da vidim, svoja pića ispijali su oduševljeni romantikom polumraka, dok se domaća i publika iz regiona – koja naravno da se vrlo dobro seća nestašica struje iz bliže (neslavne) prošlosti – mnogo manje oduševljavala prizorom upaljenih sveća koje su vrlo brzo pristigle diljem festivalskih šankova.
Radost klinkama
I inače, bilo je sinoć, drugog dana ovogodišnjeg Exit festivala, dosta i darka i gotike. Recimo, berlinska hardkor-tehno skupina Atari Teenage Riot, koja je na Velikoj bini nastupila nakon beogradskog Repetitora, sjajno je mračila bombardujući publiku besnim urlicima i bučnim matricama. U prvom planu bio je, naravno, kao gavran crnokosi Alec Empire (38), nabildovani i depilirani macan koji je, na radost razrogačenih klinki iz prvih redova, svoju crnu majicu odbacio već nakon druge numere.
Iz daleka gledano, izgledao je kao Lux Interior iz grupe The Cramps, dok je muzika koju je ponudio najviše vukla ka Prodigy, ali neki minimalistički, (da prostite) “teroristički” Prodigy, tj. bez zavodljivih refrena i bogatih promena ritmova. Ko je ranije slušao ovaj digital-hardkor (uglavnom) trio, još tamo u drugoj polovini devedesetih godina, zna da je njihova elektronika sa stavom prepuna postapokaliptičnih vizija sveta i antiestablišment poruka (Destroy 2000 Years Of Culture, Start The Riot...).
Na delu, pred publikom, Atari Teenage Riot su još jedna napucaj-muzičke-matrice-pa-ih-na-koncertu-samo-odvrti atrakcija, odnosno “muzičari” koji tek tu i tamo priđu onim svojim miksetama i značajno, sve tresući u ritmu kosama, okrenu po koje sudbonosno dugme ili podignu regler. Naravno, to što oni urade ne primećuje se u konačnom muzičkom skoru, ali ostavlja utisak da se na bini kao nešto i svira. Dobra stara elektronika – da sva sila džokeja i ostalih puštača muzike ima za ‘leba i račune.
Sledeći gotičari koji su sinoć nastupili, takođe na Velikoj bini, zaista su svirali. Oni se zovu The Horrors, dolaze iz Velike Britanije i iza sebe imaju dva veoma dobro ocenjena studijska albuma. Drugi, prošle godine objavljeni Primary Colours, predstavili su tokom prvog dela koncerta. U pitanju su pesme sporijeg ritma, s dosta melanholije i “sedvaha” na tragu velikana kao što su Joy Division, Birthday Party ili My Bloody Valentine. Veliki, grupni koncerti na otvorenom, s publikom koja ima utrnule noge željne kakve stolice ili kanabeta, poslednja su mesta na svetu na kojima ovakve numere treba svirati.
O tome nije razmišljao pevač Faris Badwan, u publiku zabuljeni dugajlija koji predvodi petorku Horordžija, već se između pesama uredno zahvaljivao na (mlakim) aplauzima. Koncert je postao uzbudljiviji kad su na red došle numere s prvog bendovog albuma (Strange House iz 2007. godine), a čuli smo i sjajnu verziju klasika Ghost Rider iz repertoara drevne američke grupe Suicide.
Onu drugu obradu – Jack The Ripper dobrog starog Screaming Lord Sutcha – zbog koje sam se zapravo i radovao dolasku Horordžija na ovogodišnji Exit festival, nažalost, nismo čuli. Bendova hit pesma Sheena Is A Parasite odlično je zvučala, a kompletan nastup vrlo dobro je bio i osvetljen i ozvučen (jeste to sve tutnjalo i bilo basovima prenabudženo, ali, ne zaboravite, takvi su im i studijski zapisi).
Refreni bratstva i jedinstva
Belosvetski popularan neo-glam sastav Placebo, koji se posle The Horrors oglasio s velike festivalske pozornice, uneo je barem vizuelno malo beline. Naravno, i njihovi songovi su puni melanholije, ali i mnogo življi i, što je najbitnije, tzv. široj publici mnogo poznatiji. Noviju im pesmu Ashtray Heart publika je bez greške otpevala od prvog do poslednjeg stiha. Zapravo, po mišljenju mnogih, Placebo su imali najbolji zvuk kad su u pitanju prva dva dana “glavnog” festivalskog programa, ponudivši publici osim glamura svojih belih odela i odličan vidžejing u pozadini pozornice.
Svirao je ovaj britanski bend već jednom u Srbiji – pre nekoliko godina u Beogradu – ali biće da je tek danas na vrhuncu svojih izvođačkih mogućnosti. Praćeni četvorkom predanih pozadinskih muzičara, harizmatični pevač i gitarista Brian Molko i njegov nerazdvojni barem dva metra visoki pajtaš, basista i gitarista Stefan Olsdal, odsvirali su sinoć veći deo aktuelnog albuma Battle For The Sun, ali i obradu Nirvanine kultne žalopojke All Apologies. Nisu izostali ni stariji, veliki bendovi hitovi, tipa Every You Every Me, Special Needs, The Bitter End, Taste In Men...
Nakon ovog zaista spektakularnog koncerta, koji je trajao najmanje sat i po (!) i okupio ogroman broj publike, ostatak večeri odvijao se “po sekcijama”: denseri su se uputili u pravcu svoje Arene, a (nazovimo ih) rokeri ka Fusion bini ili najpopularnijim festivalskim “odmaralištima” – pozornicama Positive Vibration Reggae, Del Danube Cinema, Roots & Flowers, Garden Of Delights...
Sinoć je odličan program imao i Fusion, ponudivši miks nastupa popularnih bendova iz regiona. Bosanskohercegovački Skroz, hrvatski Kawasaki 3P i TBF, srpski S.A.R.S... svirali su ispred Muzeja grada svoje veće i manje hitove. Zalutali vrabac bratstva & jedinstva spustio se na trenutak na konstrukciju povelike festivalske pozornice, kljucnuo baksuznu, decibelima omamljenu smrdljivu bubu, i odleteo u mrak. Naravno da ga niko nije video. Preumorni potpisnik ovih redova još i najmanje. Ali, priznaćete, godi misao da takva živuljka još uvek postoji. Doleteće on do Tvrđave i večeras.
Nastaviće se...
(zurnal.info)
Do 11. jula Žurnal će u nastavcima objavljivati knjigu Emira Suljagića „Razglednica iz groba“. Po mišljenju mnogih najbolju knjigu na temu srebreničke tragedije koja je i svojevrsni dokument o genocidu u Srebrenici. O značaju ove knjige najbolji govori podatak da su “Razglednice iz groba” do sada prevedene na sedam jezika
Umirali smo od gladi, ali je u zimu 1992. skoro postalo lakše podnositi manjak hrane, nego potpuni nedostatak soli. Hrana, tačnije ono što smo nazivali hranom, a između ostalog u to vrijeme jeo se i kruh od samljevene jabukove kore, odavno je postala nepodnošljivo bljutava. Soli nije bilo nigdje, čak ni na pijaci, na kojoj se moglo kupiti i žito i suho meso, ama baš sve... I hljeb i meso bili su neslani. Seljaci koji su dolazili u grad pričali su o svojim kravama i konjima koji su se ponašali kao divlji nakon što ih ne bi "osolili" duže od mjesec dana; sami sebi smo sve više ličili na životinje, kao da je so jedino što nas je od njih ranije razlikovalo.
Usred zime, iznenada, pojavilo se nešto što se u torn trenutku činilo najbliže spasu. Ko je i kako otkrio da se sirova i neprerađena so, koja se nekada posipala po zaleđenim cestama, može koristiti, nije mi poznato. Ko je i gdje pronašao prve neiskorištene, skamenjene grudve soli, također ne znam, ali je skoro svako nekako dolazio do njih. Crne i prljave, donosili smo ih kući u najlonskim vrećama, a zatim dugo prekuhavali prije nego što bi ih upotrijebili. Ponekad su bili potrebni sati da bi u ključaloj vodi nestao i posljednji trun prljavštine koja se sakupljala na površini vode.
Pažljivo se skidao svaki sloj, sipala nova voda, skidao novi sloj prljavštine i strpljivo čekalo da se na dnu šerpe, lonca, kazana ili čega već, pojavi tanka, ali kao snijeg bijela, osušena kora soli. Solili smo preostalu hranu ludački, kao da smo htjeli nadoknaditi sve one protekle mjesece, i ne znajući da se trujemo. Trovanje je možda pogrešna riječ: u soli koju smo koristili nije bilo joda, što je izazivalo "gušavost", koja je za mene ostala enigma (znam tek da navodno ima neke veze sa štitnom žlijezdom), ali nekoliko takvih slučajeva je i zabilježeno.
Malo šta se promijenilo i kasnije, kada je sa proglašenjem "sigurne zone" u aprilu 1993. UNHCR počeo snabdijevati grad. U konvojima koji su stizali iz Beograda (tamo je naime bilo sjedište UNHCR-a za cijelu istočnu Bosnu, pa tako i za Srebrenicu) soli je uvijek bilo najmanje: radnici UNHCR-a su za svaki naredni put obećavali konvoj soli koji će riješiti sve probleme. Srbi možda nisu pouzdano znali šta se dešava u gradu, koliko je nestašica soli akutna, ali su svaki konvoj u kojem je bila veća količina soli vraćali sa ulaza u enklavu.
Općinski funkcioneri u Srebrenici bili su frustrirani, prijetili su humanitarnim radnicima, proglašavali ih srpskim špijunima, ali to nije polučilo nikakav uspjeh. Soli je bilo ustvari taman toliko da napetost zbog nestašice bude stalna, a cijena jednog kilograma na pijaci zakovana na 50 njemačkih maraka.
Nervoza vlasti nije bila motivirana jedino brigom za stanovništvo. Svima je bilo jasno da so koja se prodavala na pijaci može poticati jedino iz humanitarne pomoći, kao što je bilo očigledno da se ključni ljudi u općinskoj hijerarhiji bogate upravo iz preprodaje humanitarne pomoći.
Sve vrste borbenih djelovanja u Srebrenici su se zvale akcijom. Kada bi Srbi napali enklavu, onda se to, prirodno, zvalo napadom; međutim, kada bi snage Armije BiH, izlazeći iz enklave ili šireći njene granice, napadale srpska uporišta ili oslobađale nekada čisto muslimanska sela, to bi se zvalo akcijom.
Obično se unaprijed znalo i kada će koja akcija biti izvedena i koje će snage u njoj učestvovati i gdje će se odvijati, a na dugim sjedeljkama se sa velikom sigurnošću moglo pretpostaviti i tačno vrijeme početka akcije. U gradu bi dan ili dva prije zavladala nekakva čudna užurbanost, a vojnika je uvijek bilo više nego obično. Odlazili bi dan ranije, na otvorenim kamionima, pjevajući "Poljem se širi miris ljiljana", mnogi da se nikad i ne vrate.
Vojnici su se u borbi međusobno raspoznavali uglavnom po trakama povezanim oko ruku ili na ramenima, a boja traka bi se sa svakom novom operacijom mijenjala. Nakon završetka svako bi išao na svoju stranu, nije postojalo jedno skladište gdje bi bila odložena zaplijenjena municija ili hrana. Na papiru ustvari jeste, ali je uvijek bilo prazno jer su vojnici i civili koji su ih pratili u svaku akciju plijen nosili pravo kući.
Kako je prolazilo vrijeme, broj civila koji su pratili vojne akcije se povećavao, da bi s krajem prve ratne godine postao višestruko veći od broja vojnika. Strpljivo su čekali da padne prvi bunker ili da prvi srpski vojnici krenu u bijeg, a onda krenuli za njima, ponekad dok su se borbe još vodile, urlajući, lupajući u šerpe i lonce, sve u svemu dižući galamu od koje se ledila krv u žilama. Iz hiljade grla bi se zaorilo "Allahu ekber!", i taj uzvik je pored toga što je plašio Srbe, stvarao i utisak o brojčanoj nadmoći. Ginuli su, mnogo više nego vojnici: žene bi, sa željom da ugrabe komad hrane više, ulijetale pravo u unakrsnu vatru, djeca se od avionskih bombi krila pod drveće, nenaoružani muškarci natrčavali na puščane cijevi.
Senada Mašića poznavao sam cijeli svoj život, odrasli smo skupa, on, njegov mlađi brat Sead i ja. Ljeta smo provodili na obalama Drine, lomatali se u trčanju za nogometnom loptom za što, u usporedbi sa Seadom, nisam imao nikakvog talenta.
Senad je, za razliku od brata, bio introvertan, povučen, šutljiv i pomalo bljedunjav i slabašan dječak. Kako smo odrastali, i naši putevi su se razilazili: oni su išli u školu u Bratunac, ja u Srebrenicu, obojica su bili prosječni đaci, ja sam uživao u svojoj štreberskoj reputaciji, oni su i dalje ganjali fudbalsku loptu, ja sam počeo igrati košarku.
Ali, ništa od tih razlika nije moglo ublažiti šok koji sam osjetio kada sam čuo da je Senad poginuo; tim prije što sam samo dan ranije, ali samo jedan dan, razgovarao s njim na ulici. Nisam znao da će narednog dana ići u Lozničku Rijeku, mjesto obilježeno za novi napad snaga iz enklave. Nije mi htio reći ili možda ni on nije znao.
Dva dana kasnije, koliko su vijesti putovale, čuo sam da je poginuo bježeći upravo od avionskih bombi, dok je na leđima imao vreću brašna; vreću bijelog, fino samljevenog, svilenkastog brašna, veliku kao cijeli njegov život.
One koje su u borbu ispraćale vojnike, njihove supruge, sestre i djevojke, prosipale su vodu onuda kuda su koji čas ranije prošli izlazeći iz kuće, da im sve ide kao što je otišla ta voda, zabrinuto učile dovu za dovom, išcekujući vijesti, koje kao da su uvijek stizale prije nego što bi ishod bitke zaista bio odlučen.
Da je pojedina akcija uspjela, znalo se po pucnjavi koja bi se približavala gradu: preživjeli vojnici su šenlučili pucajući u zrak, dok bi oni koji nisu učestvovali u borbi, izlazeći na ulice da ih dočekaju, sumnjičavo vrtjeli glavama i prigovarali što troše municiju.
Vojni neuspjesi su u ljeto 1992. bili rijetki, ali i njih je, jednako pouzdano, najavljivala neprirodna tišina koja je obavijala grad. Mrtvi su sahranjivani na novim i brojnim grobljima uz tihi plač, ali teže nego mrtvima bilo je ranjenicima. Bez lijekova, bez mogućnosti da budu izliječeni, ležali su u bolnici, a doktori su se samo mogli moliti za njih. Bolnica je bila jedina zgrada u koju nisam ušao tokom godina stravičnog rata, naprosto nisam imao snage da podnesem zadah koji se širio čak i u njenoj blizini, zadah istruhlog ljudskog mesa. Doktori im nisu mogli dati ni najobičniju infuziju.
Prilikom jednog od brojnih napada na Zvijezdu, uzvišenje izmedu Potočara i Bratunca, koje je ime dobilo po tome što ga je prije rata krasila ogromna crvena petokraka i Titov potpis izrezan u čeličnom limu, očajni brat jednog od ranjenika je ispred bolnice, uplakan, nudio kravu za infuziju. Jedno pakovanje. Niko nije izgledao zainteresiran za takvu trgovinu.
Ne postoji pouzdana evidencija o broju akcija, jer su planovi za mnoge vjerovatno nastajali odveć naglo i izvedene su a da nikad nisu prethodno stavljene na papir. Takvo što je, pretpostavljam, činjeno samo u slučaju velikih, za tamošnje pojmove grandioznih akcija koje su uključivale po hiljadu ili najviše hiljadu i pol vojnika.
Zapovjedništvo šarenila jedinica, čiji je najmanji zajednički sadržilac bio to što su barem formalno pripadali Armiji BiH, izbjegavalo je velike akcije, jer su one donosile velike žrtve, i bar u prvim danima rata koncentriralo se na mala, izolirana uporišta koja su se mogla osloboditi bez prevelikih naprezanja, donoseći dragocjenu municiju, naoružanje i hranu. Velike operacije uslijedile su tek početkom zime, kada je trebalo prehraniti stanovništvo, a tamo gdje je bilo puno srpskih vojnika, pouzdano je bilo i hrane. Slobodna teritorija se širila i bilo ju je sve teže pokrivati, a Srbi su s druge strane shvatili da gomila slabo naoružanih i u dronjke odjevenih gerilaca prijeti da postane vojska.
U proljeće 1993. odlučili su se Srebrenicom, a tada se pod tim podrazumijevala teritorija koja se protezala skoro od Zvornika do Rogatice, pozabaviti mnogo ozbiljnije.
Žuti kamion otvorene prikolice zaustavio se u centru, na pijaci, gdje je uvijek bilo najživlje. Četvorica vojnika brzo su otvorili prikolicu i iskočili, a iz kabine su izašla još dvojica. Jedan od njih, plave, skoro bijele kose, koji je očigledno zapovijedao, izvukao je pištolj iz futrole i za trenutak zastao gledajući oko sebe. Divljački galameći, sa uperenim pištoljem, počeo je muškarcima koji su se tu zatekli naređivati da uđu u kamion.
Nije trpio neposlušnost, udarajući sve koji su mu se suprotstavljali. Njegovi pratioci bili su jednako brutalni, vjerno prateći svaki njegov pokret. Stariji muškarci izlazili su iz hladovine okolnih zgrada i vrteći glavom u nevjerici penjali se na prikolicu kamiona. Za desetak minuta prikolica je bila puna prepadnutih ljudi, kamion se upalio i iščezao u pravcu iz kojeg je i došao. Kasno poslijepodne tog dana svi smo znali, a da nam to niko nije morao reći, da su svi završili na frontu.
Tokom ljeta to se ponavljalo skoro svake sedmice: isti, žuti kamion se zaustavljao na najprometnijoj gradskoj ulici, vojnici su iskakali i hapsili sve koji su se tu zatekli, a potom ih vozili na front. Najčešće je to bio tih dana najvrući dio linije, u Likarima, selu sjeverno od grada, na brdu ključnom za kontrolu prometnice izmedu Srebrenice i Potočara na sjeveru enklave.
Ono što se u zapadnoj štampi zvalo bosanskom vojskom i od čega su Srbi tako strahovali, u to je vrijeme u Srebrenici ustvari bilo nekoliko međusobno nepovezanih skupina. Njihov najmanji zajednički sadržilac bilo je neprijateljstvo sa Srbima, i s vremena na vrijeme zajednički su napadale značajnije srpske ciljeve ili pružale jedne dragima pomoć u odbrani od srpskih napada.
Zbog takve organizacije ili, tačnije rečeno, zbog nedostatka organizacije, najveći broj stanovnika sposobnih za vojsku nije bio u vojsci, nisu postojali nikakvi regrutni spiskovi, dok s druge strane nije bilo oružja za one koji su se dobrovoljno javljali u vojsku. Popuna jedinica na frontu se skoro cijele 1992. vršila tako što je vojna policija, odnosno skupina siledžija koji su se tako zvali, kidnapovala u pola bijela dana ljude sa ulice, bez obzira na dob, u odjeći u kojoj su se zatekli, i sa uperenim oružjem tjerali ih na front.
To što niko nije znao čiju su oni vojnu policiju predstavljali, i ko ih je ovlastio da krše zakon, to već nije bilo bitno. Bez ikakvih obzira, ne govoreći im kamo ih šalju, ljude su slali u smrt. Ovi, pak, ne znajući kamo idu, bili su potpuno izgubljeni kada tamo konačno dođu.
Prestrašenima, kada bi jednom došli na front, drugi vojnici su u ruke gurali oružje i govorili: "Tamo su Srbi!", pokazujući u pravcu srpskih rovova. Držali bi ih običnoj po sedam dana, sve dok iz grada ne bi došao kamion sa novim ljudima pohvatanim na ulici, jednako uplašenima i izgubljenima.
Bilo je među njima muškaraca svih dobi, od dječaka koji još nisu bili punoljetni, preko onih u dvadesetim godinama, pa sve do ljudi u pedesetima koji se nisu znali odbraniti svojom starošću, nego su šutke prihvaća namijenjenu im sudbinu.
Od svega nekoliko kamiona koji su tih mjeseci prolazili kroz grad, uvijek je bilo jasno koji je opasan jer se kretao nekako zloslutnije, pojavljujući se niodkuda iza Gradske kafane i sporo prolazeći pored Robne kuće, kružeći u potrazi za žrtvama. Muškarci su utrčavali u haustore, bježali u stanove; policajac koji je uvijek vodio tu akciju, mladić tankih usana, potpuno bijele kose i mrtvački blijede kože, trčao je za njima u zgrade, dajući primjer svojim ljudima. Oni su ga pratili, provaljivali vrata, pretresali stanove, preturali namještaj, izvlačili ljude skrivene u ormarima ili ispod kauča kreveta, zaključane u toaletima.
Sa ulice se ovaj mali rat prenio u kuće i stanove, stambene zgrade, koje su policajci temeljito pretresali, od podruma do vrha, ne zaobilazeći ni krov. Proganjani muškarci, koji su se uglavnom proklinjali zato što su roli kao takvi, ubrzo su pronašli novi način da izbjegnu tom lovu nа ljude.
Umjesto da čekaju u zgradama, nadajući se da će ih racija zaobići tog dana, bježali su na padine iznad grada, obrasle niskim žbunjem, i odozgo promatrali paniku na ulicama, koja im je s te visine morala izgledati smiješno. Vojnici su i dalje tražili ljude u zgradama, hvatali ih na ulici i, ponižene, pred familijama, tjerali na kamion, a ponekad, zaneseni misijom, nisu uopće gledali koga tjeraju.
U jednom trenutku valjda je svima postalo jasno koliko je otimanje ljudi sa ulice kontraproduktivno: umjesto da se bore protiv srpskih vojnika, civili su se skrivali od bosanskih, izbjegavajući i front i vojsku koja ih tako bezobzirno tjera u smrt. Niko nije želio biti otjeran u borbu iz koje je imao mnogo veće izglede da se ne vrati; svi smo htjeli barem privid izbora, mogućnost da, ako ne sačuvamo život, barem sačuvamo obraz.
Vidio sam svojim očima kako to izgleda, nakon što je moj stric - pokupljen sa ulice - krvav i uplašen dotrčao sa fronta, bježeći u vrijeme jednog od najžešćih srpskih napada na taj dio linije. Sljedeći put kada se kamion pojavio u našem komšiluku moj otac je, da ja ne bih skončao na frontu, samo šutke pokupio svoje stvari i sam se popeo na prikolicu.
Tek krajem 1992, odnosno početkom 1993, barem je dio muškaraca, kako se to govorilo u žargonu bivše jugoslovenske vojske, "uveden u evidenciju". Neke od njih sam gledao kako pješače do linije, u grupama od po desetak, sa praznim ruksacima na leđima, u zakrpljenoj odjeći, zaliježući na putu kada bi iznad njih proletjela granata.
Došao si kući, umoran kao i uvijek kada si se vraćao sa fronta. Pješačio si skoro deset kilometara nakon što su ti ujutro, za doručak, dali komadić, ne veći od dlana, žute, skuhane tikve. Cijelu noć si bio u rovu, napeto osluškivao i grčevito stezao lovačku pušku. Imao si dva metka u cijevi i još dva u džepu. Da su Srbi napali tu noć, ne bi preživio. Nisi ni trebao da preživiš. Tvoja uloga se sastojala u tome da daš znak za uzbunu ispaljujući dva, pa mozda još dva hica, prije nego što te ubiju, usamljenog na brdu, sa najbližitn susjednim bunkerom udaljenim pedeset metara. Ali, oni nisu napali i ti si preživio sinoć.
Došao si kući, umoran kao i uvijek. Ona je pravila ručak. Ti si svaki put stizao na vrijeme da bi jeo. To te, kažu, pratilo cijeli život; gdje god da bi došao, u iznenadan posjet ljudima koje dugo nisi vidio ili navraćajući nakratko kod komšija, oni su uvijek postavljali stol. Halapljivo si gutao, vodeći racuna o svakoj mrvici, kukuruzni hljeb, možda od istog kukuruza koji si prije rata onako nemilice sipao kravama u jasle. Srkao si vrelu vodu neodredeno bjeličaste boje i uzalud po dnu tanjira pohlepno tražio još jednu krišku krompira. Onda si prišao kauču, ona je sjedila na sredini, kleknuo si, možda te to podsjećalo na mladost, i stavio joj glavu u krilo. Imao si tek nešto vise od četrdeset godina, ali kosa je već osijedila, a okrugla ćela na tjemenu je nezaustavljivo napredovala.
Djeca su već odrasla, bila su negdje vani kad si stigao. Svakako si volio da misliš da vas dvoje i dalje imate pravo na svoje vrijeme. Nisi zelio da gledaju kako ona izvlači češalj i počinje ga pažljivo provlačiti kroz tvoju kosu. Provukla bi ga polako, a zatim spuštala na stol, tražeći na njegovim gustim zupcima malene, sjajne uši, koje su još trzale svojim bezbrojnim nogama. Bile su nadute od tvoje krvi i bučno bi pucale dok ih je ona, na ivici stola, pritiskala svojim otvrdlim noktom. lza njih bi na bijeloj površini ostajala samo mala, jedva vidljiva, krvava mrlja.
Svaki put je to trajalo dugo i svaki put si sa fronta, iz zagušljivih spavaonica, donosio gomile ušiju. Kada bi završila sa ušima, ostavljala je češalj i onda rukama, prebiruci svaku dlaku, tražila gnjide, ubijajući ih u tvojoj kosi tako što bi ih stisnula između dva nokta. Ustajao si umoran, reumatična koljena nisu podnosila klečanje, ukočena ledđa su te boljela. Ugrijao si vodu nasutu u lonac na šporetu, misleći na svog dječaka koji je i tog dana išао par kilometara daleko u šumu, oborio drvo, vezao ga užetom i dovukao, gurnuo niz strminu iznad kuće, dovukao strmim stepenicama na ulazu u dvorište, iscijepao i složio cjepanice uza zid kuće.
Kupao si se u mračnom kupatilu. Od svih mjesta na svijetu, razmišljao si, mrak najranije pada u Srebrenici; od svih kuća u gradu, u ovoj, od svih prostorija u kući, u kupatilu. Upalio si svjetlo, odnosno vrh krpe koji je virio iz posude sa naftom, i prinio je ogledalu. Pogledao si rošavo lice, velike komade kože koji su visili ondje gdje je nekad bilo salo. Otvorio si usta i vidio svoje prorijedene zube. Zavukao si ruku u usta, potražio klimavi požutjeli zub u gornjoj vilici i izvukao ga. Iz rupe koja je ostala iza njega nije potekla krv. Znao si da ćeš umrijeti.
Meals Ready To Eat. Mi smo ih još zvali i Meals Rejected by Ethiopians, u mračnom i ironičnom pokušaju da se šalimo na račun sopstvenog položaja. Nakon što su Srbi još jednom porazili svijet u proljeće 1993, i nakon što ostatak svijeta po ko zna koji put u trogodišnjem životu enklave nije smogao hrabrosti da nam pomogne preživjeti, američka administracija je započela snabdjevati enklavu iz zraka. Kako je operacija počela u vrijeme kada su Srbi još nadirali ka gradu u proljeće 1993, prve palete hrane pale su na njihove položaje koji su promijenjeni u toku noći. Bili smo ogorčeni na ljude koji su godinama odbijali da nam pomognu, iako smo bili na ivici nestanka, i kada su se na kraju odlučili na potez koji nije uključivao nikakav rizik, nisu ni to umjeli da učine.
Gledano odozdo, sa zemlje, stvari teško da su ikada bile gore. Hiljade ljudi sa bakljama su se noću kretale izvan grada, svako vodeći se instinktom ili tuđim nagovorom, jer nikada nismo znali gdje i kada tačno će hrana biti izbačena. Ono što je padalo zvali smo jednostavno i nemaštovito - paketi i, pažljivo osluškujući i smrzavajući se pored neke vatre, ostajali smo praznih ruku skoro jednak broj večeri. Nekada su avioni išli ka Žepi, nekada ka Goraždu, nekada se jednostavno nisu pojavljivali. Onda bismo se mi, pognute glave i razočarani, razilazili.
Onih večeri kada bi avioni istresli svoju kišu, okupljeni na brdima iznad grada, raspršili bismo se u raznim pravcima, trčeći za hranom, držeći čvrsto prazne vreće i ruksake u rukama, ili stiskajući držače dok su prazni mlatarali na ledima. Zvuk bi se bližio polako i bio toliko snažan da se uopće ne bi čuli prvi fijuci ogromnih paleta; svi su bježali pod drveće, da bi zatim, nakon niza tupih, ali prodornih zvukova, koji su značili da su se palete počele prizemljivati, nastajao opći metež. Svi su jurili tamo gdje su mislili da su palete, ne vodeći računa o tome da li su sve pale, ponekad ustvari vođeni novim zvucima. Nekoliko ljudi je tako i poginulo: smrskani pod teretom više stotina kilograma teških paleta, koje su usto, kao da je neko tako htio, padale po najnepristupačnijim mjestima.
Valjalo je sačuvati glavu bauljajući noću po urvinama, a onda pronaći put i izaći iz šume, i nisam jednom na zadnjici klizio niz snježne padine, ne znajući kuda tačno idem i šta me čeka dolje; kada bih se zagubio u mraku, to je bio jedini način da se vratim natrag, jer sam jedino bio siguran u to da ću idući nizbrdo doći u grad.
Bio je to, na neki način, naš rat u ratu. Danju smo se borili protiv Srba, noću jedni protiv drugih, za svaki komadić hrane, jedno plastično pakovanje. Ljudi su po ko zna koji put gubili sve obzire, prelazili sve granice bristojnosti, još jednom gubili dostojanstvo. Borba za opstanak dobila je još jedan oblik. Prijatelj, koji je nekako uvijek prolazio bolje od mene u tom noćnom lovu, jednu mi je noć ispričao kako je umalo ubijen, u pokušaju da se domogne cijele jedne palete hrane. On i još dvojica prijatelja su se našli na mjestu gdje je palo nekoliko njih, i u mraku pored jedne, još uvijek neotvorene, ugledali dječaka.
- Mali, šta radiš tu?, upitao je jedan od njih, tek da utvrdi šta se dešava.
- Čuvam paket, odgovorio je mali, sa osjećajem imanja misije u glasu.
- 'Ajde, bježi odatle!, povikao je ovaj, pokušavajući da ga zaplaši.
- Babo, ova trojica me diraju, zapomagalo je dijete. Na to se iz mraka, nekoliko koraka iza palete, začuo zvuk repetiranja oružja i njih trojica su, poraženi, ostavili dječaka pored njegovog plijena, znajući da otac nijednog trenutka ne bi oklijevao da otvori vatru da su oni napravili još samo jedan korak ka paleti.
Avioni su pakete ispuštali i pojedinačno, a računica je, pretpostavljali smo, bila ta da do hrane dođe što više ljudi, što je bilo sasvim tačno. Međutim, bio je to zamoran posao: uz pravi pljusak u plastiku zamotanih paketića hrane, ljudi su pohlepno rovili po snijegu, sakupljajući ih, ne dižući glavu satima. Ponekad, nakon obilne isporuke, i sam sam bio među stotinama koji su danima poslije hodali šumama i dugim štapovima prekopavali po snijegu tražeći one koji su bili preduboko ili na suviše skrovitim mjestima da bi ih pronašli odmah.
Kada danas kažem "pakeri", uvijek prvo pomislim na one koji su padali prvih sedmica, hranu iz američkih vojnih rezervi. Za to postoji i još jedan dobar razlog: njih je uvijek bilo najlakše nositi, bili su to paketi od 12 obroka, čvrsto zapakovani i laki. Ubrzo je teret postao raznovrstan, avioni su počeli izbacivati i hranu iz zaliha britanske vojske (svojevremeno je neko pronašao britansko pakovanje keksa iz 1968), a potom kartonska pakovanja na kojima su uputstva za upotrebu bila na njemačkom, a zatim na italijanskom.
Nama je to bio jedini način da ih razlikujemo, i mjerimo ko je u međusobnom srazu ulovio više ili bolje. Američki paketi su u tom smislu bili najmanje cijenjeni, jer nisu bili raznovrsni; njemački ili talijanski su uvijek bili smatrani malom nagradom "za uloženi trud", jer su bili najbogatiji; britanski nisu bili ni u konkurenciji. Suze koje mi naviru sa sjećanjima na to vrijeme ponekad prekine neki osmijeh, u mraku zabljesne poneka rijetka situacija koja me nasmije, presjek, tačnije, najsurovije borbe za opstanak, vječite bosanske zbunjenosti i neizmjerne sposobnosti trpljenja, koja i jedno i drugo i treće naprosto učini lakšim.
U moj komšiluk je rane 1993, u još jednoj najezdi izbjeglica na grad, iz okoline Cerske stigla četvoročlana familija. Tamo odakle su došli su također bili prognani ranije, negdje iz okoline Nove Kasabe - gradića na putu od Sarajeva ka Srebrenici - i to se najbolje vidjelo po tome što su svi, muž, žena i dvije kćerke, bili strahovito mršavi.
Kada je započela dostava humanitarne pomoći iz zraka, otac je svake večeri donosio onoliko koliko je mogao, kao i svi drugi. Jednom je prilikom za samo jednu noć, vraćajući se nekoliko puta u šumu, donio nekoliko velikih - od 50 kilograma - vreća bijelog praha za koji je, kao i svi ostali, bio uvjeren da je brašno. Njegova supruga pravila je narednih sedmica kruh od tog praha, i svi su se članovi familije jako brzo udebljali, a obrazi djevojčica se ponovo zarumenjeli. Ne znam kako, ne znam ni koje je medicinsko objašnjenje, ali se na kraju ispostavilo da je tajna upravo ill tom prahu od kojeg je njihova majka pravila kruh. Naime, nije bila riječ o brašnu, nego o - mlijeku u prahu.
Prvi konvoj humanitarne pomoći stigao je u Srebrenicu u decembru 1992. u pratnji snaga UN-a. S konvojem je stiglo i nekoliko novinara, kojima su Srbi dali rok da do podneva napuste grad ili će ga početi granatirati. Kada se kolona kamiona zaustavila na Učinoj bašči, pred velikom pekarom, s obje strane ulice sakupila se masa radoznalih koji su pristiglim novinarima i vojnicima izgledali upola manje egzotično i nevjerovatno nego oni njima.
Jedni u svojim dronjcima, drugi u toploj zimskoj odjeći, jedni blijedi, neuhranjeni i smrznuti, drugi rumeni i zadrigli, izlazeći bojažljivo iz svojih teško oklopljenih automobila. Stanovništvo se za ove pridošlice hvatalo kao za posljednju slamku, ali zaista posljednju, jer su u trenutku kada je ovaj konvoj stigao zalihe hrane bile skoro potpuno iscrpljene, i bilo je iznenađeno, uvrijeđeno štaviše, što oni nisu pokazivali istu vrstu zanimanja za njih. Naprotiv, svi su se novinari sjatili oko Nasera Orića, neizbježnog u ovakvim prilikama, pokušavajući da dobiju dobar citat. "Neutralnost" je bila riječ dana, a dvojica britanskih tabloidskih novinara koji su razgovarali sa Orićem svakako nisu bili sposobni povući razliku između objektivnosti i neutralnosti.
U konvoju je bilo uglavnom brašno i velike konzerve paštete, koje su podijeljene nekoliko dana kasnije: jedan dio civilima, a drugi vojnicima spremnim za narednu akciju. Kruh umiješen od bijelog brašna bio je novost za oči, tolika da su boljele pri pogledu na njega, i nenaviknuti stomak, ali to je trajalo vrlo kratko: tri ili četiri dana.
Narednih nekoliko mjeseci, sve do marta 1993, Srebrenica će ponovo biti usamljena, prepuštena sama sebi. Krvave borbe za grad vodile su se i dalje, a konvoji su kroz barikade ponovo počeli prolaziti tek početkom marta naredne godine. Džakovi brašna su istovarani, kamioni su jednu noć ostajali u gradu, a na njihovo mjesto su dolazili žene i djeca, koji su imali dovoljno sreće (bar se tako mislilo) da sljedeći dan napuste grad. Tek sa proglašenjem sigurnosne zone ustalio se dotok humanitarne pomoći.
Konvoji su dolazili jednom, dva, ponekad i tri puta sedmično, i s njima je stizalo sve, od brašna i, rijetko, soli, do soka u prahu i konzervi Ikara, odjeće, obuće, deterdženata, sapuna, a na trenutke i potpuno nepotrebnih stvari.
Kad bi Srbi htjeli unijeti napetost među domaće stanovništvo i izvršiti pritisak bilo na Srebrenicu bilo na vlasti u Sarajevu, konvoji danima nisu prolazili njihove položaje. Jednom takvom prilikom, nakon što skoro mjesec dana nije stigao nijedan konvoj, a rezerve hrane se ozbiljno smanjile, u grad je, bez najave, uz veliku buku, ušao konvoj od šest ruskih kamiona.
Potpuno očajan, sa prozora pošte gledao sam kako atmosfera u gradu istog trenutka postaje mnogo življa, i to se ponavljalo svaki put kada bi konvoj stigao: shvatio sam koliko smo ovisni o tim do nasumičnosti sve rjeđim isporukama. Ovaj put, pak, gomila ljudi koji su obično promatrali istovar pred magacinom u Robnoj kući, veća nego inače, doživjela je strašno razočarenje kada je otkriven njihov tovar: tone aluminijskog posuđa i sapuna.
Dobar dio pomoći bi već sutradan završio na gradskoj pijaci, štandovi bi bili natrpani sjajnim pakovanjima narandžastog soka u prahu ili velikim konzervama ulja, a vlasti su na to gledale blagonaklono. Ustvari, samo jednom je policija izvršila raciju i pohapsila preprodavce humanitarne pomoći.
Šef policije Hakija Meholjić je prijetio: "Sve ja pamtim, doći će vrijeme i da progovorim!", ali su trgovci ubrzo pušteni iz zatvora i sve se nastavilo po starom. U ljeto 1994. pred Općinom je izbio protest: ljudi su poimenično optuživali predsjednika Općine i njegove saradnike za krađu humanitarne pomoći, zbog čega su trpjeli oni. Istu noć, kolovođa je ubijen. Grad je zanijemio. Praksa je nastavljena: dio pomoći bio je podijeljen stanovništvu, drugi, kvalitetniji, završio bi na pijaci ili u privatnim skladištima gradskih funkcionera koji bi u centralnom magacinu izabrali količinu i robu koja ih je zanimala. Bilo je tu svega, za oficire, općinske službenike, njihove supruge i ljubavnice: od novih patika do Levi'sa koji bi zalutao u humanitarnu pomoć.
Sa konvojima su u grad, pod paskom humanitarnog rada, stizali i kojekakvi diletanti. Neki od njih su glumili špijune i kao takvi se predstavljali, drugi bili humanitarni radnici, treći željeli pomoći, ali nisu znali kako.
U jesen 1994. izvjesni službenik Medunarodnog crvenog križa, inače Švicarac, koji se Oriću predstavio kao radnik američke vladine agencije Omega Thor, podučavao je njegove vojnike bliskoj borbi, u jednom od spaljenih sela u okolini Srebrenice; umalo sam prsnuo od smijeha kada je iz džepa izvukao posjetnicu.
U proljeće 1995. dvije tek pristigle radnice Norwegian People's Aida su na redovnom sastanku međunarodnih organizacija, koji se održavao svako jutro, predočile sljedeću ideju: kontracepcija i seksualno obrazovanje stanovništva. One su bile spremne od svoje organizacije zatražiti pošiljku od nekoliko hiljada kondoma. Do tog doba ponovo su se počele širiti glasine kako ljudi umiru od gladi.
Nekoliko staraca u montažnom naselju u Slapovićima navodno je i umrlo, što nikad do kraja nije istraženo; ako je to i istina, za to sigurno najveću krivicu snose gradske vlasti, jer je tek s padom grada otkriveno da su neki od magacina u gradu bili puni hrane. Kada je u julu 1995, nekoliko dana nakon srpskog napada, situacija već bila haotična, stanovništvo je provalilo u magacine koji su bili puni: sjećam se nekog starca kako je pognut na leđima s teškom mukom nosio vreću, pretpostavljao sam brašna, dok je neko drugi ulazio u magacin po novu vreću.
Vojska, ili ono što je važilo za vojsku, već je počela napuštati grad i ne mogu još sebi da vratim u sjećanje osjećaj izgubljenosti koji je prevladao mnome dok sam gledao te ljude kako iz hladnih skladišta iznose hranu, kao da kradu, kradu od smrti koja će ih brzo sustići.
U martu 1993. hiljade ljudi su napuštale grad u konvojima UNHCR-a. Natrpani u kamionske prikolice, jedni preko drugih, sa svom odjećom koju su posjedovali na sebi, uz nekoliko torbi u koje su trebali stati cijeli njihovi životi, kretali su na put od nekoliko stotina kilometara. Usput izloženi vrijeđanju i psovci srpskih vojnika i civila, na otvorenim i prljavim kamionima, napuštali su grad čiji se kraj naprosto mogao opipati i iza sebe ostavljali svoje najbliže.
U kamione su mogli ući samo žene i djeca do 18 godina, mada su se rijetki usuđivali izazvati sudbinu i odrasl(ij)u djecu poslati iz grada na taj način. Srbi su pažljivo pregledali kamione, često tjerajući sve da izađu, da bi ih nakon pregleda puštali da se ponovo popnu na visoke prikolice. Civili su ih u prolazu gađali kamenicama, dok se unutra vodila prava borba za opstanak: ljudi su bukvalno sjedili i ležali jedni na drugima, a nekoliko djece se do kraja puta ugušilo.
Vladala je panika i svako je htio dobiti, što je prije moguće, svoje mjesto u prikolici. Da bi evakuacija tekla što bolje, vlasti su to pokušale organizirati: svakom selu, odnosno dijelu grada, "dodijeljen" je jedan broj kamiona i samo žene i djeca odatle su mogli dobiti mjesto u njima.
Gužva je bila neopisiva i niko nije mogao biti siguran da će uspjeti porodicu "strpati" na kamion i donekle se osloboditi tereta, preteškog za ono doba. To je značilo ostati sam i biti sretan zbog toga, znajući da ste nekog svog sklonili na sigurno.
U općem haosu, padale su i prve žrtve evakuacije: lokalni komandant je ubio ženu koja se greškom našla na kamionu koji je on smatrao "svojim", bacajući je sa prikolice na smrznuti beton. U osušenoj mrlji krvi već narednog dana mogli su se vidjeti tragovi cipela: život je imao prednost nad smrću, a ljudi nisu imali vremena za suosjećanje.
Jedan od lokalnih prevodilaca uhapšen je pod optužbom da je primio mito da nekome "sredi utovaranje" na kamion. On je to poricao, ali policajac mu je, pretresajući ga, pronašao 200 njemačkih maraka u džepu. Tvrdio je da mu je neka žena naprosto gurnula taj novac u džep, ali je bilo kasno. U pritvoru je dobio poseban tretman: policajci su ga držali u samici i nemilosrdno tukli. Nešto iz zavisti, nešto jer su njegov čin smatrali g
Facebook stranicu mladog beogradskog neogrunge benda Repetitor ovih dana krasi rečenica koja vrlo zgodno najavljuje novosadski Exit : “Valjanje u blatu, nespavanje, drogiranje, razvodnjeno pivo, šverc, tokeni, degeni, zvučni overload...” Naš specijalni izvještač budno će pratiti sva četiri dana festivala i vidjeti da li će se sve odvijati baš tim redom
Novosadski Exit – jedan od najvećih muzičkih festivala u Evropi (odmah uz britanski Glastonbury, danski Roskilde, mađarski Sziget) – počeo je sinoć, i trajaće do ranih jutarnjih sati ponedeljka. Petrovaradinska tvrđava podrhtavaće desetu godinu za redom pod udarima raznorodnih ritmova koji stižu s dvadesetak festivalskih pozornica. Tokom četiri dana festivala, kako su organizatori pažljivo uspeli da prebroje, nastupiće više od 600 izvođača – u rasponu od anemičnih didžejeva opremljenih laptopovima do gitaroša u koži ljutih hevimetalaca ili nadobudnih indi-rokera. Organizatori očekuju više od 150 hiljada poseta, a glavni programski mamci su nastupi grupa Faith No More, Placebo, Chemical Brothers, LCD Soundsystem, Suicidal Tendencies, Klaxons, Bad Brains, Röyksopp (...), odnosno solo umetnika kao što su Mika, Missy Elliott, David Guetta, DJ Shadow...
Sočni jezik Mućki
Fejsbuk stranicu mladog beogradskog neograndž benda Repetitor, koji će na Exitu nastupiti večeras, ovih dana krasi rečenica koja vrlo zgodno najavljuje Festival: “Valjanje u blatu, nespavanje, drogiranje, razvodnjeno pivo, šverc, tokeni, degeni, zvučni overload...” U svemu pomenutom posebno će uživati inostrani posetioci manifestacije – iz regiona, Velike Britanije, Holandije i skandinavskih zemalja. Navodno, ovih dana u Novom Sadu boravi oko 25.000 mladih ljudi kojima srpski nije maternji jezik. Englezi su i ove godine najbrojniji, dok gosti iz “najdaleka” imaju pasoše Australije, Novog Zelanda, Brazila i Argentine.
Sinoć na Petrovaradinskoj tvrđavi, ove poslednje baš i nisam primetio, odnosno čuo prolazeći kroz gužvu. Kao i prethodnih godina, ispred najvećih festivalskih bina najviše se mogao čuti engleski jezik, i to onaj sočni, znan nam iz, recimo, kultnog televizijskog serijala Mućke. Raspoloženi strendžeri nisu se na Tvrđavi odvajali od piva, vina i energetskih napitaka. Kako i ne bi kad im festivalske cene više nego odgovaraju. Evo matematike koja stvara (pivopijsku) žeđ i sve objašnjava: pivo na Exitu košta 170 dinara, a u Londonu – kad se preračuna – negde oko 450 dinara (proveren podatak, koji sam juče dobio od prijateljice sveže pristigle iz Ujedinjenog Kraljevstva). S druge strane, Novosađanima i ostatku ekipe iz Srbije neće biti baš lako da na Tvrđavi tokom sledećih dana flaširanu vodu plaćaju 90 dinara, sok ili vino 140, energetska pića 220, a kafu čak 250 dinara (festivalski kurs je 104 dinara za 1 evro).
Ali nije sve u piću. Nešto je i u... drogi? Hm... možemo i o tome kasnije ( još kako). Sad bih vam radije preneo neke od muzičkih impresija pokupljenih s prvog dana ovogodišneg Exita. Recimo, već prvi koncert koji sam odgledao – nije mi se baš svideo. Na Velikoj bini više od sat vremena svirali su američki hardkor-pank-rege-metal veterani Bad Brains. Cenjenu tamnoputu četvorku predvodio je niko drugi do pevač H. R. Ali teško da bi se ono što je radio pred mikrofonom moglo nazvati pevanjem. Ili je za sve kriv tonac, ili je zakleti rastafarijanac Ras Hailu Gabriel Joseph I (54) zreo za penziju. Nema trećeg. Zapravo, kompletan bend ostavi je utisak muzičke skupine koja je danas ipak... prevaziđena. Nije lako to priznati, pogotovo nakon što je H. R. sinoć bio zaista simpatičan, gotovo nestvaran dok se tokom pesama sve vreme borio s belom plahtom koju je iznova navlačio i skidao s glave.
Šta sto pojo
“Velika je čast svirati na istoj bini posle grupe Bad Brains”, priznao je sat vremena kasnije James Murphy, alfa i omega popularnog američkog disko-pank projekta LCD Soundsystem. James nam je pod velikom disko kuglom pevao praćen šestorkom dobro raspoloženih muzičara. “Mnogobrojni smo kao Arcade Fire”, rekao je publici čovek koji svoj studijski elektronski dens-rok, zabeležen na trilingu dobro ocenjenih albuma, uživo pretvara u pravu eksploziju fanka u najboljoj tradiciji velikih Talking Headsa. Golemi radijski hit Daft Punk Is Playing At My House odlično je sinoć zvučao, baš kao i nove numere Drunk Girls (bliznakinja Lou Reedovog besmrtnog klasika White Light/White Heat) i Pow Pow. Publika je jednako dobro prihvatila i stare Jamesove brojeve All My Friends, Losing My Edge...
Prve festivalske večeri dobra atmosfera bila je i ispred Fusion bine. Najviše publike okupili su Kanda, Kodža i Nebojša, iskusni beogradski sve-više-rok-a-sve-manje-rege sastav. Nekoliko pesama izveli su pojačani Nemanjom Kojićem Kojotom iz nekadašnjeg Eyesburna, beogradskim rastamenom koji poslednjih godina nastupa kao solista Hornsman Coyote. Oliver Nektarijević i Kojot, prvoborci neoregea u Srba s kraja prošlog veka, poveli su publiku stazom dobro znanih mangupskih stihova “on me gledi... oke sjaje... šta s' to pojo?” Sve u svemu, zidine Tvrđave naravno da pamte bolja izdanja i jednog i drugog, jer, ne treba zaboraviti, Kojotov Eyesburn znao je na nekim bivšim izdanjima festivala da bude možda i najveća koncertna atrakcija.
Što se tiče prvog poglavlja Exita 2010, najveća koncertna atrakcija bio je, kao što je i najavljivano, majstor falseta Mika. Pravog imena Michael Mica Holbrook Penniman, Mika je sinoć uspeo da na Petrovaradinsku tvrđavu donese atmosferu neprevaziđene parade kiča zvane Pesma Evrovizije. Potpisniku ovih redova nije bilo lako sve to da proguta, ali jedna stvar je bez puno opiranja mogla da se prizna: momak u mornarskoj majici s crvenim i belim prugama zna da peva. Još da zna i da igra... Kako god, najviše je publike bilo upravo u vreme njegovog nastupa na Velikoj bini, i koga je onda briga što je kompletan šou mogao da ima i podnaslov tipa Kako mali Perica zamišlja Freddiea Mercurya. Treba zabeležiti i da su mu prateći svirci bili bogato i našminkani i kostimirani, ali i odlično muzički potkovani. Naravno, svi Mikini najveći hitovi (Relax (Take It Easy), Grace Kelly...) bili su na meniju. Sve slađe do slađeg. Da utrnu zubi.
Nedaleko od Velike bine, u jednom od šančeva Tvrđave, odmah posle Mike prisustvovao sam jednoj totalno drugačijoj svirci. Sve samo ne glamuroznoj. Naime, na Elektrana stejdžu energični su bili momci i devojka iz rumunske grupe Romantic Jurgen. Njihove dramendbejs-sreće-pank pesme naišle su na odličan prijem kod publike. Još bolje su, nekoliko trenutaka kasnije, kod festivalske publike prolazili legendarni američki treš-pank hevimetalci Suicidal Tendencies. Oni su bili zvezde prve večeri Explosive bine, koncertnog prostora namenjenog muzičkim tzv. teškim metalima. Naravno, isto kao Bad Brainsi, i Suicidal Tendencies su debeelo prevaziđeni, sve te njihove ultra brze solaže... kuku! Ipak, imali su strašan finiš koncerta: kad su na pozornicu, u stilu Iggyja Popa od pre nekoliko godina, pozvali svoje fanove da zajedno prodivljaju nekoliko minuta. U jednom trenutku izgledalo je čak da će svi zajedno propasti kroz binu. Upućeni kažu da se nešto slično očekuje u noći između subote i nedelje – kad publici Explosive stejdža zasviraju još jedni matorci... britanski Exploited.
Nastaviće se...
(zurnal.info)
Ima li nade za zemlju u kojoj barem polovina njene vlasti ne priznaje najstrašniji zločin počinjen nakon Drugog svjetskog rata? Zločin o kojem su sve rekle i najvažnije sudske institucije u svijetu
Agencija vijest CPHE glasi: „ Predsjedavajući Savjeta ministara BiH Nikola Špirić rekao je da su predstavnici vehabijhskog pokreta u BiH rasporedili svoje ljude u institucijama BiH. Oni su došli do državnog nivoa i mislim da je osnovni cilj vehabijskog pokreta stvaranje vjerske države u BiH pogodne samo za muslimane, a bez Srba i Hrvata. U BiH je na sceni globalni islamski terorizam kojem treba sasjeći korijene političke i vjerske podrške koji sežu do džamija - izjavio je Špirić novinarima u Kalinoviku. Predsjednik Vlade RS Milorad Dodik rekao je da terorizam nije bezazlena pojava u BiH i da problem predstavlja više od tri hiljade ljudi koji su evidentirani kao potencijalni teroristi.“ Kraj.
PROPAGANDA IZ MLADIĆEVOG ZAVIČAJA
Nije mi poznato šta su Špirić i Dodik radili u Kalinoviku ali sam siguran da u tom zavičajnom planinskom gradiću odbjeglog ratnog zločinca Ratka Mladića nisu tragali za generalovim pomagačima u dugogodišnjem skrivanju. Osim toga, izborom Kalinovika za stanicu sa koje će poslati zabrinjavajuće poruke zbog „prodora vehabija u državne institucije BiH“ čelni ljudi SNSD-ovog režima još su jednom javno demonstrirali politički bezobrazluk koji je odavno poznat i izvan granica naše domovine. Uostalom, samo dan prije nego je u zavičaju ratnog zločinca bulaznio o vehabijama, Dodik je sa stranica bečkih novina genocid nad Bošnjacima Srebrenice iz jula 1995. pravdao zločinom nad srpkim civilima u selu Kravica kojeg su počinile jedinice pod komandom Nasera Orića ratne '93. „ Srebrenica je srpska osveta za Kravicu“, rekao je tada Dodik. Ovu Dodikovu fašističku izjavu osudili su svi, od OHR-a, preko ambasade SAD u BiH, ovdašnjih stranaka čije se javno djelovanje i političke platforme ne temelje na Mladićevim zločinima, pa do građana Bosne i Hercegovine koji su (poštujući civilizacijske tekovine i presude sudova od Haga do Sarajeva) sačuvali stabilno mentalno stanje. Ali šta ćemo sa Dodikom? On će u narednim mjesecima, mjesecima uoči oktobarskih izbora, bez ikakve razumne sumnje nastaviti da vrijeđa srebreničke žrtve i širi fašizam među srpskim biračima kojim se isključivo obraća i na čije glasove računa.
IMA LI NADE?
Dobronamjerni bh. građani koji su, što bi opjevao veliki Aleksa Šantić, odlučili da „ostanu ovdje“ često se (u pauzama borbe protiv raširenog kokozluka) pitaju da li Bosna i Hercegovina, sa svojim ideološki duboko podijeljenim društvom, uopće ima realne izglede da jednog, nesumnjivo dalekog dana postane normalna država? Ima li, dakle, nade za zemlju u kojoj barem polovina njene vlasti ne priznaje najstrašniji zločin počinjen nakon Drugog svjetskog rata? Zločin o kojem su sve rekle i najvažnije sudske institucije u svijetu. Da se ne lažemo, teško da tu neke ozbiljne nade ima sve dok Dodik i SNSD uživaju većinsku podršku bh. građana u Republici Srpskoj. Za nekoliko dana u Srebrenici će biti ukopano novih 775 posmrtnih ostataka žrtava genocida. Sa svojim nekadašnjim sugrađanima muslimanima, na vječno počivalište će biti ispraćen i katolik, čovjek-žrtva zločina počinjenog u ime stvaranja etnički čistog entiteta Srpske akademije nauka i umjetnosti na teritoriji Bosne i Hercegovine. I to će se dogoditi na petnaestu godišnjicu srebreničkog genocida kojoj će, kako je zvanično potvrđeno, prisustvovati i predsjednik Srbije Boris Tadić. On će se u Srebrenici po drugi put pokloniti nevinim žrtvama. 11. jula u Srebrenici opet neće biti laktaškog fašiste. Za njega je srebrenički genocid završena priča. Za njega je srebrenički genocid „osveta hrabre srpske vojske za Kravicu“. Valjda je i zbog toga otac zločina Dobrica Ćosić Dodika svojevremeno proglasio „najznačajnijim Srbinom sa onu strane Drine“...
NOGOMETNA UTAKMICA NA GODIŠNJICU GENOCIDA
I dok se ponovo budemo opraštali od srebreničkih žrtava, zapravo od onoga što je preostalo od običnih ljudi koji su nekada imali svoje obične, ljudske snove (prekinute i odlukom komande Holandskog bataljona da se pod zastavom Ujedinjenih naroda i uz šljivovicu sa Mladićem potpiše zločin), hiljadama kilometara daleko, u Johanesburgu dakle, sve će biti spremno za finale Svjetskog nogometnog prvenstva. Biće to utakmica u kojoj će petnaest godina kasnije svijet ponovo gledati u Kraljevinu Holandiju. Znam da će mi sada neki održati predavanje da sport, posebno onaj vrhunski, ne treba petljati sa politikom. Ali bez obzira na prigovore dežurnih nick-komentatora koji u organiziranju Svjetskog nogometnog prvenstva u dalekoj Južnoj Africi ne vide dalje od onoga što im papagajski ponavljaju čelnici FIFA-e, od holandskih fudbalera se iz milion razloga očekuje da preuzmu historijsku odgovornost, da iskoriste priliku koja se više nikad ali baš nikad ponoviti neće, te da se pred cijelom planetom na neki poseban način izvinu za saučesništvo svojih sunarodnjaka u genocidu koji se dogodio tog 11. jula '95. Ukoliko u nedjelju navečer Robben, Van Persie i društvo to ne urade, onda im iskreno želim da svoje karijere završe u nižerazrednom FK Laktaši. Pa da iz tog nogometnog giganta (umjesto javnog izvinjenja i priznanja odgovornosti svojih sunarodnjaka zbog genocida u Srebrenici) šire predizbornu propagandu o fantomskom „prodoru vehabija u institucije BiH“.
(zurnal.info)
Enklava. Hladna i precizna, ova riječ označava sve razlike između nas, unutra, i njih, izvana. Mi Srebrenicu nikada nismo zvali tako, jer to nije imalo ama baš nikakve veze sa našom stvarnošću. Zvali smo je kazan, kraj svijeta, slijepo crijevo, valjda zato što su te riječi bile u skladu sa onim kako smo se osjećali. Ono kroz šta smo prolazili svaki dan bilo je nepristupačno ostatku svijeta.
Poslije rata potražio sam u nekom rječniku stranih riječi i pojmova definiciju enklave. Evo šta sam pronašao: u neki državni teritorij uključeno manje područje tude države; etnička, jezična ili kakva druga skupina odvojena od svoje glavnine; imanje odasvud okruženo posjedom drugoga vlasnika.
Stvarnost gradića pod trogodišnjom opsadom mnogo više liči na geto ili koncentracioni logor. Istina, poređenje sa getom također ne stoji: iz geta se ponekad moglo izaći, bar u početku, postojala je mogućnost slobodnog kretanja i izvan zidina. U enklavi nije bilo bodljikave žice, osmatračnica, naoružanih stražara i pasa, gasnih komora, kao u koncentracionim logorima. Njena granica se stalno pomjerala, nije bila stalna ili stabilna, a strah u kosti utjerivalo je saznanje da se uvijek pomjera u korist onoga koji je jači. Opasnost nije bila tako vidljiva kao u logoru, gdje je utjelovljena u namrgođenom stražaru u uniformi. Naprotiv, ljudi koje nismo mogli vidjeti odlučivali su o tome ko će živjeti, ne želeći znati ko su njihove žrtve, ne videći bolne grimase na njihovim licima, ne dajući im priliku da se pripreme.
Srpski topovi su bili predaleko od grada da bismo ih mogli vidjeti, ali dovoljno blizu da se plašimo, da u svakom trenutku - bilo da smo u krevetu, da jedemo, sjedimo, hodamo, smijemo se ili razgovaramo - mislimo na parajući zvuk i smrt koju nose sa sobom brže nego što možemo misliti. Nije to bilo onako kao, naprimjer, u Sarajevu, gdje su granate satima znale padati svaki dan. Naprotiv, parale su nebo i padale u svom ritmu, onako kako, kada i gdje su one to htjele i kao da su dobile sopstvene navike, um i planove nezavisno od srpskih artiljeraca i njihovih cijevi.
Upravo su iznenadnost s kojom su padale, nenaviknutost ili otpor faktu da su postale dio naših života, odnosili najveći broj žrtava. Na malom trgu u gradu, zalijepljeni, tačnije zakovani šrapnelima za zidove obližnje zgrade i kioska, visili su ostaci žene ubijene u jednom od prvih mjeseci rata, dok se, s cekerom u ruci, vraćala iz mršave kupovine na pijaci. Hiljade ljudi su svaki dan prolazile istim trgom, a na komade njenog tijela koji su s vremenom istruhnuli niko se nije obazirao. Lakše smo se navikli na smrt nego na ono što ju je donosilo. Smrt je bila prihvatljiva, ali ne i strah od smrti.
Tu u malom parku između Robne kuće i Gradske kafane, dva knjiška primjerka socrealističke arhitekture i dva opća mjesta svakog bosanskog provincijskog gradića, ubijali smo vrijeme, prije i poslije jedinog, odnosno između dva dnevna obroka. Sjedeći na hladnoj betonskoj podzidi ili kratkim stepenicama koje su vodile ka kišom sapranim i od sunca izblijedjelim klupama u malom parku, promatrali smo široku ulicu, a na naše, dječačke i uplašene oči, raspadao se jedan i od njegovih ružnih ostataka formirao novi svijet.
Gledali smo da bismo se polako navikli na njega, prihvatili ga kao jedinu moguću stvarnost, sve dok nismo zaboravili da izvan okruženja u kojem smo se našli postoji i neki drugi svijet i prestali se mučiti pitanjima o njemu, zaboravljajući i da smo nekad imali neke druge živote. Zajedno smo zaboravljali na to šta propuštamo, na sve ono što promiče izvan zidova podignutih oko nas i bili toliko dobri u tome da smo na kraju počeli istinski prezirati vanjski svijet; živjeli smo u svijetu bez trajanja i izrugivali se dugovječnosti vanjskog koja je izgledala trivijalno, jer smo naučili da dugovječnost ne mora uvijek donositi iskustvo.
Gomila oko nas bila je preneražena time što je preko noći postala bezvrijedna i teško se mirila s tim, ne shvaćajući da jedino od toga kako brzo prihvati da se u novi svijet ne može ponijeti ništa iz starog, zavisi hoće li preživjeti. Stari svijet bio je nepovratno izgubljen, novim su vladali posljednji tipovi, kriminalci, bivši zatvorenici, korumpirani policajci...
Svaki dan smo se sretali tu, Mujo Džananović i ja. Obojica smo zakasnili na prvi čas prvog dana prve godine srednje škole. Upoznali smo se čekajući da završi čas i dežurni učenik otvori velika školska vrata koja se poslije prvog zvona nisu smjela otvarati; naredne tri godine, do početka rata, sjedili smo u istoj klupi, drugoj do vrata. Obojica smo izgledali stariji nego što smo ustvari bili, on se rano počeo brijati i bio je zarastao u gustu crnu bradu i za to što nismo bili na frontu, imali smo zahvaliti samo manjku oružja.
U park smo, kao po prećutnom dogovoru, uvijek dolazili nekako u isto vrijeme, nakon što bi neuspješno pokušavali odagnati glad manijakalnim čitanjem ili spavanjem. Bili smo u onom ranjivom i kvarljivom, ako hoćete, dobu kada smo tek otkrivali sebe sebi samima i jedni drugima; onda kada valjda formiramo prva mišljenja, kada se u nama bude prva osjećanja, kada svijet postaje čulniji nego što je do tada bio.
Mujo je bio šutljiv tip, rijetko je progovarao i ne znam da li sam ga ikad vidio ljutog, a svaki njegov pokušaj da takav bude uglavnom me nasmijavao. Kada dobro razmislim, shvaćam da ga nikad nisam dobro poznavao, iako smo, barem je to bio moj osjećaj, dijelili skoro sve tokom tri godine škole i još tri godine rata. Niti on niti ja nismo, kao većina naših prijatelja, utjehu pokušavali naći u oporoj domaćoj rakiji koja je spaljivala stomak i uništavala mozak; barem ne u to vrijeme.
Kasnije, ja sam prvi počeo piti sa ostalima, samo zato da bih shvatio kako smo svi premladi da bi se na nju ikad navikli. Ali utoliko sam je žešće ispijao.
Neki su pušili svoje prve cigarete u životu: sporo motali duhan, koji se u najlonskim vrećicama mrvio u prašinu i lijepio za tamnim mrljama prošarane usne, prosipali više nego što bi stalo na papirić. Cigareta je išla u krug, brojali su dimove jedan drugom, ja sam bio omiljen u društvu jer tada još nisam pušio, otimali se za "bezec", kraj cigarete koji je prljao prste.
Brzo smo učili: naš odgoj i inteligencija, naše vrijednosti, nisu vrijedili ni pišljiva boba i počeli smo se zadovoljavati otpacima, jer ništa drugo nismo mogli dobiti, a da pritom ostanemo ono što jesmo, da ne izgubimo sebe.
Mujina majka je dugo poslije rata živjela u blizini moje kuće u Sarajevu i svaki put kad bi je srela, moja se majka vraćala kući uplakana, govoreći mi iznova kako bi bilo lijepo da je posjetim. Nikad nisam smogao snage za to jer sam znao da bih se pred njom osjećao krivim: Mujo i ja smo bili isti i ne bih mogao, ponajprije sebi, objašnjavati odakle mi pravo da, za razliku od njega, iz te druge klupe do vrata izadem živ. Naše su slutnje bile iste, naše želje iste, strahovi isti, rijetke stvari u kojima smo tada mogli naći sreću iste, a ja sam se ipak izvukao.
On je nastradao u nečemu što smo očekivali, shvaćajući da će trebati dugo da i svijet u kojem smo se našli okonča, da nestane u eksploziji, bojeći se istovremeno, jer nismo znali da li ćemo preživjeti još jedan veliki prasak. Najgore u njegovoj smrti je to što je došla nakon godina pristanka na polovično postojanje, na to da nikad nećemo biti iznimni, da nećemo biti ono što nam je jednom bilo sudeno da budemo, jer jedino smo tako mogli biti sigurni da ćemo živjeti.
Srbi oko enklave su bili vlasnici naše budućnosti, bili smo vraćeni duboko u prošlost i znali da budućnost nije naša, da ćemo i ako preživimo živjeti živote s kojima nikad nećemo imati ništa zajedničko. Odrastali smo u poderanim džemperima, ukradenim cipelama, pantalonama donesenim iz pljačke nekog još-ne-zapaljenog sela, živjeli na posuđenom vremenu, koje su pojeli neki pokvareni zubi, na udijeljenom kruhu... I sve uzalud. Bili smo podjednako nebitni svima.
U godinama koje će uslijediti više nego dobro ću upoznati unutrašnje mehanizme gradske vlasti i shvatiti koliki je bio njihov doprinos općem beznadu i očaju u koji smo zapali.
Ono što mi je uvijek bolo oči bila je sirovost tih ljudi, do tada anonimnih, jednostavnost s kojom je funkcionirao njihov vrlo jasno podijeljen svijet. Sve što sam uspio razabrati je da su još u prvim nedjeljama rata, u jednom selu pored Srebrenice, oni, na svojevrsnom plemenskom principu, međusobno podijelili uloge. Svaki od ljudi koji je na neki način bio u vlasti, bio je predstavnik nekog od "gospodara rata" u enklavi; svako od njih je, pak, imao svoje poimanje vlasti. Od samog početka rata, barem sam tako osjećao, enklava je bila pod svojevrsnom unutrašnjom opsadom koja je trajala sve do njenog tragičnog pada.
Plemensku prirodu te vlasti osjetio sam ponajbolje na sopstvenoj koži, početkom zime 1993. Bilo je to vrijeme kada je humanitarna pomoć u grad doturana iz zraka, nad gradom su istresali hranu; jedan od hiljada ljudi, koji je jedne noći u februaru 1993. čekao na brdima oko grada, bio je moj tetak.
Ubijen je, pred gomilom svjedoka, trčeći ka paletama koje su se prizemljile u blizini; kod kuće su ga čekali supruga i dvoje djece. Ubojica, koji je pucao pod izgovorom da je prošao preko njegove njive tražeći hranu, bio je rođak jednog od ključnih ljudi gradske vlasti. Policijska istraga nikada nije provedena, taj čovjek nikad nije uhićen ili osuđen za ubojstvo u nečemu što je bila jedna od uobičajenih demonstracija nedodirljivosti. Moja tetka i njeno dvoje djece vrlo brzo su evakuirani iz grada, nikada ne pokušavajući da to pitanje potegnu ni kada su stigli u Tuzlu.
Tri godine ću, skoro svaki dan, sretati ljude koji su spriječili istragu o ubojstvu mog tetka; sretat ću ustvari čovjeka koji je to učinio i bit će mi jasno kako se to moglo desiti. Te tri godine, koliko je Srebrenica trajala, bili smo vraćeni u prvobitnu zajednicu, zakoni nisu postojali, a vlast je bila utemeljena na međusobnim odnosima
moći. Svaki put kada sam sretao tog čovjeka, stomak mi se okretao od muke, ali se nikad nisam usudio da spomenem ubojstvo jer sam znao da to neće izmijeniti ništa. Njegovo ime ne vrijedi spominjati niti danas.
Sretao sam se svaki dan s njima i uvidao rastuće razlike izmedu njih i stanovništva enklave. Nemoguće je tačno odrediti moment kada je njihova vlast postala svrha sama sebi, ali je jaz rastao, bio sve dublji kako je vrijeme odmicalo. Muka mi je pripala od predsjednika općine koji su se razmetali tvrdim, kartonskim pakovanjima Marlbora kupljenog od kanadskih, odnosno holandskih vojnika, dok su moji prijatelji i dalje u ružni papir motali ljuti, domaći duhan koji je štipao grlo i sagorijevao ostavljajući crni pepeo; neki od općinskih službenika su imali drskosti da voze automobile dok je običan svijet, tako slabo obuven, razdaljine od desetine kilometara morao prevaljivati pješice; njihove trpeze bile su bogate, čak i u uvjetima opće gladi, a moja nena je nogla samo skuhati soju.
Utoliko mi teže pada Mujina smrt i smrt svih dragih ljudi. Poslije svega toga, ništa više nije imalo smisla: ni smrt, a kamoli život.
Do jula 1992. glad je već postala središna tačka u životu svakog stanovnika enklave. Jeli smo jednom, rijetko dva puta dnevno. Grad je bio pun iscrpljenih ljudi, koji su dane provodili lutajući uokolo bez određenog ciIja ili mirovali, dobuko zavučeni u hladovinu koju su nudili stanovi. Predvečer bi, sakupljeni u grupice, stajali pred zgradama i preglasno raspravljali uglavnom o onom što su čuli na vijestima.
Što su gladniji i iscrpljeniji bili, rasprave su bile glasnije; što su beznadniji bili, argumentacija je bila žučnija, kao da su htjeli nadomjestiti osjećanje nemoći koje je preovladavalo. Onda bi se ponovo vraćali u kuće da provedu još jednu dugu noć čiju će tišinu prekinuti iznenadni noćni artiljerijski napad ili glad, koja se javljala tako snažno da joj se nijedan san, ma kako čvrst, nije mogao oduprijeti.
Doručak, ručak i večera bili su privilegije rijetkih, ljudi koji su najbliže gospodarima rata i nove kaste ratnih profitera koja se već počela formirati u gradu. Režim gladi, koji je podnosio obični svijet, podrazumijevao je jedan obrok dnevno, nikad dovoljno velik da se glad utoli, obično u podne.
To smo još uvijek po navici zvali ručkom, odbijajući da se povinujemo novim uvjetima, kao da smo barem u jeziku htjeli zadržati ono što smo bili sve do jučer; drugi put bismo jeli kasno navečer, što je moguće kasnije, stavljali, ako smo imali, pokoji zalogaj u usta, ali i pored toga smo svako jutro ustajali gladniji nego što smo zaspali i iscrpljeniji nego ujutro prethodnog dana. Dani su s ljetom postajali sve duži, predugi, a zalazak sunca nije bio poziv na večeru; najteže je bilo poslijepodne, glad se pretvarala u bol, nalik grču u stomaku, bol koju se nije moglo odagnati. Poslije rata u Sarajevu sam upoznao mladića iz Foče koji je rat proveo u Goraždu, također opkoljenom tri godine, i zajedničkom računicom došli smo do prilično pouzdanog zaključka da smo tih godina dnevno dobijali manje kalorija nego zatočenici Staljinovih gulaga.
Svi su se pretvarali da ne primjećuju kako se svaki naredni dan sreću mršaviji nego prethodnog. Bili su tamniji, sa lica se gubila prirodna boja i naprosto su svi postajali isti, beskrvni i gotovo bezlični, sve više ličeći jedni na druge. Na kraju su svi postali isti: ista siva boja naborane kože, podočnjaci, izmoreni pogled. Ali, razgovarati o hrani bilo je ispod časti. Rijetka čorba ili ponekad posljednje rezerve graha bili su na jelovniku. Poslije toga više nije bilo ništa.
Dok je izbjeglice u gradu morila glad, seljani iz okoline Srebrenice, manje-više, nisu je niti osjećali. Nastavili su obrađivati njive ne obazirući se na novopridošle, osiromašene i izgladnjele ljude koji su preko noći ostali bez svega za što su radili cijeli život. Usput su još samo dobacivali: "Što se niste branili!" Kada je glad postala neizdrživa i kada su oni koji su bili njene najveće žrtve iz dobro skrivenih zavežljaja počeli izvlačiti i posljednje, davno ušteđene njemačke marke i porodični nakit da kupe hranu, seljani su to koristili da zarade.
"Dao sam vjenčani prsten za nekoliko kilograma paprike", kazao mi je stariji poznanik. Nije bio jedini koji je posljednje što je imao založio za malo brašna ili nekoliko jaja i mrvu sira. Vojska njemu sličnih je krstarila selima: neki su prosili, drugi trgovali ostacima svojih života. Ubrzo je uspostavljeno čudovišno tržište na kojem se najčešće mijenjala roba za robu, jer skoro niko više nije vjerovao u novac.
Trgovci su mijenjali cigarete i šibice iz preostalih prijeratnih rezervi za krompir ili brašno. To ljeto se za jedno pakovanje šibica moglo dobiti desetak kilograma krompira ili desetak jaja, kilogram sira, ponekad. U jednoj prilici sam za jednog od gradskih trgovaca, za procenat zarade, prodavao šibice po okolnim selima. Hodajući od jednog do drugog sela primijetio sam da je glad u potpunosti izmijenila moj karakter; od dječaka koji je prije rata bio stidljiv i povučen, postao sam agresivan i surov; od sedamnaestogodišnjaka koji bi se zamrznuo pred pogledom djevojčica iz razreda, postao sam skoro beskrupulozan. Prepao sam se onog što sam vidio, ali sam jednako brzo shvatio da je to pitanje opstanka.
- Hoćete li kupiti šibice?
- Koliko koštaju?
- Jedno paklo - deset kilograma krompira.
- Skupo ti je to.
- Pa šta je skupo, imaš na njivi deset tona, a ne možeš odvojiti deset kila. Al', šta me briga, ti ćeš sjediti u mraku, rekao sam jednom od seljaka koji je tog časa upravo vadio krompir iz njive. Nekih sat vremena kasnije vratio sam se istim putem, s teškom mukom tegleći vreću krompira, koju sam dobio od nekog drugog. Seljak me vidio izdaleka, izašao na put i rekao da će kupiti paklo šibica za deset kilograma krompira.
- Sad je skuplje: petnaest, odvratio sam.
- Eh, sad pretjeruješ.
- Dobro, dvanaest i niti grama manje.
- U redu, veli seljak i nareduje supruzi da "odoka" natrpa u vreću dvanaest kilograma.
- Nema "odoka", rekao sam i iz džepa trijumfalno izvukao ručnu vagu.
Nakon što smo potrošili sve rezerve bijelog brašna, ubrzo smo prešli na crno, zatim kukuruzno, da bi na red došla zob koja se nikad nije mogla samljeti dovoljno dobro pa je, osim što je bila gorka, parala izranjavano grlo; u vodenicama se mljelo i kočanje i lijeska.
Kada je u martu 1993. general Phillipe Morillon stigao u Srebrenicu, ponuden mu je kruh od lijeske ne bi li se uvjerio kako i od čega Srebreničani preživljavaju. Nakon što je okusio komad hljeba, kazao je, pomalo postiđen, da je "zdrav, dobar za probavu".
Mjeseci su prolazili sporo, ali gradska je pijaca bila užurbana i bučna kao i prije rata. Činjenica da nisu mogli krenuti nigdje dalje sa svojom zaradom, nije nimalo zbunjivala trgovce. Nakon kratkotrajnog pokusa sa prodajom šibica, nikad više nisam dobio priliku da isprobam snagu svog karaktera. Danas mi je drago da je tako, jer ne smijem ni pretpostaviti u šta bih se pretvorio. Ali, sve to vrijeme padali smo sve niže i niže, i do zime više nije bilo ničega što nismo bili u stanju uraditi za komadić kruha.
Odnos u vrijednosti najvažnijih artikala kojima se trgovalo u gradu na najbrutalniji način diktirao je rat, odnos snaga na frontu. Do marta 1993. Srbi su nadirali preko granica enklave i u grad su, sa svim što imaju ili što su stigli ponijeti, počeli pristizati stanovnici okolnih sela. Sa zavežljajima na leđima ili prnjama nabrzinu potrpanim u konjsku zapregu, dolazili su vodeći sa sobom i stoku s kojom nisu niti imali kuda.
Ostali su bez zemlje i bez žetve, a stoku koju su poveli su nakon nekoliko dana morali zaklati i na gradskoj tržnici zamijeniti za kukuruz. Prvih dana odnos je bio jedan prema jedan, ali sa svakim srpskim napadom svakim novim spaljenim bošnjačkim selom cijena mesa je padala. Za kilogram kukuruza se nakon nekoliko sedmica dobijalo i po tri ili četiri kilograma mesa.
Bilo je teško gledati ih kako ulaze u grad, sa konjskim ili volovskim zapregama, sa porodicama, djecom manje ili više pažljivo zamotanom u krpe koje su ih trebale zaštititi od zime. Neki su suosjećali s njima, drugi su pak govorili da su dobili ono što su i zaslužili, ali njihov dolazak je značio da se i opasnost približava, pa čak ni potonji nisu imali vremena za likovanje.
Radio sam za UNMO (United Nations Military Observers) već nekoliko sedmica, možda čak i mjeseci, kada me danski policajac kojem ne pamtim ime zamolio da mu prevedem dnevni izvještaj koji su oni (oni su u ovom slučaju United Nations Civilan Police) svakodnevno dobijali iz srebreničke policijske stanice.
Kako UNCIVPOL nije imao svog prevodioca, postalo je pravilo da prevodioci ostalih UN-ovih agencija povremeno rade i za njih. Nakon što sam preveo izvještaj, on je u znak zahvalnosti iz velikog kofera koji je držao u svojoj sobi izvukao karton cigareta, sjećam se, bio je to Kim mentol, i pružio mi ih. Zbunjen, jer nisam bio naviknut na plaćanje - proteklo vrijeme radio sam za tri obroka dnevno i zbog toga se osjećao privilegiranim - iskreno sam ga upitao: "Šta će mi?". Bio sam tim zbunjeniji jer tada uopće nisam ni pušio.
Hladno mi je rekao: "Onda ih prodaj!" i ostavio ih na drvenom pultu u holu pošte. Gledao sam u cigarete i mislio o tome šta bih mogao uraditi s njima. Mogao sam ih prodati, ali to nisam htio; drugi izbor je bio da ih nekom dam, ali znao sam da će i u tom slučaju završiti na crnom tržištu; treća mogućnost bila je da ih sam popušim. To sam i učinio, znajući da možda neću sačuvati zdravlje, ali obraz sigurno hoću.
Krajem zime 1992. cigarete su dostigle nevjerovatnih 150, pa čak i 200 njemačkih maraka za jednu kutiju i uglavnom se pod tim pojmom podrazumijevala čudom preostala kutija "bijele", sarajevske Drine. Jedini preostali izvor cigareta za koji sam ja znao, zahvaljujući rođaku koji ih je kupovao i preprodavao za jednog od bliskih suradnika Nasera Orića, prije srpske zimske ofanzive bio je izvjesni trgovac iz Gostilja, sela na putu između Srebrenice i Potočara. On je, kao nakupac, svaki put morao pod granatama ići do njegove kuće, obično čekajući da padne mrak kako bi se uopće usudio poći na taj put. Vraćao se kasno navečer ili sljedećeg jutra sa nekoliko klica koje je zatim prodavao na pijaci, noseći novac čovjeku za kojeg je radio, ali pazeći da i njemu ostane najmanje jedna ili dvije kutije viška.
Oni koji nisu imali novce, na razne su se načine dovijali da se domognu duhana. Neki su ga tokom ljeta sijali u saksijama i držali na balkonima, svakog jutra pažljivo berući liske odozdo prema vrhu, sušeći ih na platama šporeta, a zatim, zelene ali sasušene, rukama mrvili u novinski papir. Oni koji si nisu mogli priuštiti ni to pušili su lišće dunje, jabuke, podbjela, koprive, bokvice ili bilo koje druge biljke.
Sa dolaskom UN-ovih snaga cigarete će pojeftiniti. Cijena je još u prvoj sedmici spala na pedeset maraka za kutiju, da bi se s vremenom spustila na deset ili petnaest, u zavisnosti od vrste. Kanadski a potom i holandski vojnici su ih u kantinama kupovali za dvije marke po kutiji, prodavali za pet švercerima, a ovi za dva ili tri puta više malobrojnim stanovnicima Srebrenice koji su ih mogli platiti.
Dok su kanadski vojnici bili u gradu, na pijaci je u ogromnim količinama bilo Playersa, koji su oni najčešće pušili; najcjenjeniji i najskuplji bio je Marlboro, koji se također mogao kupiti od UN-ovih vojnika, da bi se ubrzo počele prodavati i cigarete za koje se znalo da dolaze s druge strane fronta. LM je stizao iz Žepe gdje su cigarete preprodavali za svaku trgovinu pripravni pripadnici ukrajinskog bataljona koji je bio raspoređen u toj enklavi, a VEK, Bond ili skoro zaboravljeni i neukusni Partner šverceri su kupovali direktno od Srba, na prelazu poznatom kao Žuti most.
Cigarete su u naredne dvije godine postale jedna od stvari oko kojih su se vrtjeli životi ljudi; koliko god da ih je bilo u enklavi, to nikad nije bilo dovoljno. Postale su jedna od dvije ili tri čvrste valute, u cigaretama se plaćalo i naplaćivalo, prodavalo i kupovalo. S gađenjem se sjećam trenutka kada mi je jordanski oficir, koji je u Srebrenicu stigao negdje u ljeto 1993, prišao i ispod glasa upitao da li mu mogu naći neku djevojku, platiće, veli, u cigaretama.
Rekao sam mu da mu ne mogu pomoći, da ne znam ništa o tome. Uspio je i bez moje pomoći; jedan od starijih dječaka koji su od trenutka kada je UN stigao u grad doslovno u svako doba dana i noći bili na ulazu u zgradu PTT-a pronašao je djevojku za njega; ne znam koliko je platio, ali znam da nije stao samo na tome. Kupovao je sve i svašta: stomak mi se prevrtao dok sam gledao kako za tri kutije cigareta od postarijeg sijedog muškarca kroz bodljikavu žicu uzima ogromni, mislim najveći zlatni prsten koji sam ikad vidio. Znao sam da on nije jedini, ali nisam, za razliku od nekih mojih kolega, htio da učestvujem u tome.
Ustvari, samo sam jednom prekršio obećanje koje sam sebi dao. Moj rođak koji je, ostavši sam u gradu kao i ja, počeo trgovati cigaretama, potražio me jedan dan na poslu. Stražar me pozvao sa ulaza i izašao sam van. Bio je vidno zabrinut, rekao mi je da je nekom ostao dužan novce, oko dvjesta maraka, i da će ga, a mislim da nisam htio ni slutiti o kome je riječ, u najboljem slučaju prebiti na mrtvo ime. Iz duga bi ga izvukao karton cigareta, za koji on nije imao pare.
"U redu", rekao sam mu, "dobićeš šteku cigareta, ali samo ovaj put." I pet-šest kilograma šećera, dodao je. Nisam znao šta će mu, ali sam i to obećao. Nekoliko dana kasnije, jedan od promatrača otišao je u Bratunac na razgovore; vratio se sa kartonom Partnera i pet kilograma šećera. Tu noć sam, iako me prethodnih dana mučilo to što sam prekršio jedini princip u koji se u tim uvjetima može vjerovati, da ne vrijedi zarađivati na tuđoj muci, lakše zaspao.
"Idemo u hranu", govorilo se prve godine rata, misleći na dugo putovanje iz Srebrenice u podrinjska sela, do opljačkanih salaša i podruma u potrazi za preostalim Birvicama hrane. U Podložniku se svake noći, nakon pređenih desetina kilometara od grada, uglavnom šumskim putevima, okupljalo po nekoliko hiljada ljudi koji su pod okriljem mraka kretali na neizvjesno putovanje.
Put je vodio doslovno između srpskih bunkera, a hiljade ljudi ionako nisu mogle proći neopaženo. Na to putovanje su kretale cijele porodice: očevi su vodili sinove, muževi supruge, u nadi da će preživjeti i donijeti dovoljno hrane da potraje i zadugo ih poštedi još jednog sličnog poduhvata. Mnogi su, ipak, zauvijek ostali u srpskim zasjedama koje su, kako je vrijeme odmicalo, bile sve češće i uzimale sve veći danak.
Srbi su ih obično puštali da dođu do svog cilja, zatim na povratku, izmorene od puta i od tereta koji su nosili, dočekivali blizu linije razgraničenja. Dovoljno blizu da se pucnjava čuje u okolnim selima, ali predaleko da bi se bosanski vojnici na najbližim položajima mogli ili usudili priteći u pomoć. U noći su se, ispod zaglušujuće buke mitraljeza, ručnih bacača i zolja, mogli čuti i posljednji urlici izgladnjelih očajnika. U pravilu, među njima nije bilo vojnika, radilo se o nenaoružanim civilima, bilo je i žena, a ponekad i djece. Tek su poneki od njih sa sobom nosili pištolj ili ručnu bombu, za slučaj da "padnu u šake", što je smatrano sudbinom gorom i od same smrti.
Dugo se prepričavala priča o Seadu M. - mladiću kojeg sam poznavao otprije rata jer je njegova kuća bila odmah uz autobusku stanicu sa koje je vozio školski autobus - kojeg su Srbi zarobili, a zatim, navodno, drogiranog i sa velikim krstom oko vrata, kao trofej vozali po Bratuncu, povremeno ga dovodeći na liniju razgraničenja i, dovikujući preko, pokazivali ga vojnicima u rovovima s druge strane. Tačno je da je Sead zarobljen u jednom od pohoda na hranu, ali se ne zna da li je, kao većina, odmah ubijen ili ga je zaista zadesila ovako okrutna sudbina. Medutim, ova priča, u koju sam sumnjao i tada, koliko i danas, sa svakim novim detaljem koji je dobijala šireći se među stanovnicima enklave, ilustrirala je ponajbolje u narodnoj uobrazilji svu okrutnost na koju su imali računati ako pomisle na predaju. Cijele porodice su nestajale na tom putu.
Moj komšija Šećo Mašić i njegova supruga su poginuli, oboje, ostavivši iza sebe dvoje djece - jedno malo starije od godinu dana, drugo rođeno na samom početku rata.
Taj, duži put korišten je do jula 1992, kada su snage iz Srebrenice zauzele Zalazje, selo sjeveroistočno od grada. Sačinjeno od nekoliko kuća, raštrkanih između dva brda, pretvoreno je u vojnu utvrdu i nalazilo se na znatno kraćoj ruti između Srebrenice i sela koja su predstavljala izvor hrane. Novi i kraći put je imao svoje prednosti: ljudi su odlazili i vraćali se za jednu noć, umjesto prethodnih dva dana, mogli su ponijeti više i mogli su se vraćati po više puta u toku jedne noći.
I pored toga bilo je to teško putovanje, i dalje je bilo 15 kilometara u jednom pravcu, predjelima u koje je ljudska noga i ranije krajnje nevoljko kročila. Na srebreničku teritoriju su se vraćali umorni, oznojeni i sa još nešto manje od deset kilometara pred sobom. Najviše što je neko ikad donio bilo je 62 kilograma kukuruza; vreću je na leđima, vezanu konopcima koji su mu se urezali u ramena, donio Hajrudin S., moj blizak rođak, čija je supruga par mjeseci ranije rodila kćerkicu. Prijateljima koji su ga pitaili zašto se toliko muči, jer to nije bio prvi put da donese više od pedeset kilograma, rekao je: "Moram kupiti mlijeko za dijete. A litar košta dva kilograma - kukuruza."
Nakon nekoliko novih zasjeda i novih pogibija, civili su konačno dobili vojnu pratnju, koja bi prvo raščistila mine na putu i pružala im kakvu-takvu sigurnost dok su nabrzinu sakupljali hranu. Zauzvrat su nešto od tog plijena ostavljali vojnicima. To je potrajalo sve do zime te godine, kada je skoro cijeli kraj oslobođen, ali je već bilo kasno: skoro sve zalihe hrane su bile iscrpljene, podrumi ispražnjeni, usjevi od prethodnog proljeća istrulili. Po hranu smo otada morali ići u srpska sela, a to je značilo nove borbe, nove bespotrebne smrti. Ali, taj žuti kukuruz nije bio samo hrana, bila je to valuta kojom se kupovao život.
Rano svakog jutra, dok se još nije podigla magla iznad uske srebreničke kotline, stotine ljudi penjale su se uz strmine iznad grada i svi su - odjeveni u prljave dronjke koje su na sebi imali i prethodno jutro, usmrdjele od osušenog znoja - nosili i sjekiru i uže. Cilj je bila šuma do koje se ponekad moralo doslovno verati, služeći se i rukama i nogama, da bi savladali litice i stigli na malu i golu zaravan.
Nisu zalazili duboko u šumu, štedeći snagu sjekli su prvo drvo na koje naiđu, vezali ga užetom i vukli nekoliko stotina metara; drvo se okretalo, zapinjalo za busenje, oštri vrh se zabadao u zemlju, tako da su ga sa velikim zadovoljstvom puštali da padne niz liticu. Polako bi se spuštali za njim, gazeći pažljivo kozjom stazom i drvo odatle, kroz grad, vukli kući.
Jedno od takvih jutara, dok sam obuzet sobom puhao u svježe rane koje je uže napravilo usijecajući se u dlanove, a drvo se, tupo udarajući u zid kuće u kojoj sam stanovao, zaustavilo u podnožju, nebo iznad mene se otvorilo. Bio sam siguran u to.
Eksplozija je bila tako snažna da sam uistinu počeo strahovati da je nešto u meni prepuklo od nje. U ušima je zvonilo i ja sam, uspaničen, potrčao nizbrdo, ne gledajući gdje i kako stajem, potpuno zaboravljajući da bih mogao slomiti vrat stanem li samo milimetar izvan staze ili nagazim na kamenčić koji bi mi se izmaknuo ispod noge. Trčao sam bez daha, nešto vise od stotinjak metara nikad nije izgledalo duže, počevši da razaznajem zvuk aviona koji se zadržavao zastrašujuće dugo.
Zvuk se ponovio, da bi uslijedila nova i jača eksplozija, tako snažna da se zemlja zatresla, crijep padao sa krovova, a stakla ispadala iz prozorskih okana, jedna od onih za koju, gdje god da ste, mislite da je blizu. Ispostavilo se da je prva avionska bomba pala na kraju grada, više od dva kilometra daleko. Ali, druga je bila baš blizu, padajući u strminu nasuprot kuće, i zemlja se ponovo zacimala, još jače.
U podrumu do kojeg sam - ne znam ni sam zašto jer bio sam sigurniji u šumi izvan grada - u međuvremenu stigao, vladao je haos. Sestra i majka su se, vrišteći, stisnule uza me, ne znajući da li da bježe ili da ostanu tu gdje su. Crijep je i dalje padao, proizvodeći jezivu buku, izgledalo je kao da se kuća raspada dok je prašina izlazila iz svih ćoškova.
Hanifa Č., naša gazdarica, udarala je dlanovima po bedrima, odjevena u crvenu i preveliku trenerku, čas izgubljeno vikala "Vahidee!", dozivajući svog muža koji je bio dovoljno lijen da se ne mrdne usprkos bombama, čas "Kako ih nije sramota!", obraćajući se avionima. Sve se završilo brzo, za pet, možda deset minuta. Još uvijek drhtureći od straha, stupali smo iz podruma, uplašeno i ispitivački podižući glave, ne vjerujući da su avioni otišli. Ako je nešto bilo gore od šoka eksplozije i temeljnog straha za život, onda je to bila svijest da te od smrti dijeli tako malo, tek nekoliko minuta ili sekundi.
Napuštajući podrum razgledali smo po komšiluku, dovikujući se s drugima u susjednim dvorištima koji su radili isto to, pitajući jesu li svi živi. Ali nismo se usuđivali da se predaleko udaljimo od ulaza u podrum. Tek što smo se malčice sabrali, stigle su i prve vijesti o žrtvama. Jedini učinak napada, koji su izvela dva jugoslavenska MiG-a, bila je smrt žene i maloljetnog djeteta. Oboje, majka i sin, bili su svega nekoliko metara od mjesta eksplozije u trenutku kada je bomba pogodila beton školskog igrališta. Ono što je ostalo od njih lopatama je sastrugano sa tla.
Tri sedmice kasnije uslijedio je novi napad. Avioni su bili precizniji, a piloti krvožedniji, gadajući centar grada. Dan uoči napada moja familija preselila se u stan u blizini pijace, u zgradi koja je stajala kao urezana u brdo. Ulaz u zgradu je od strme padine bio odvojen samo uskim i vječito hladnim prolazom, a baš tu su se zatekle moja majka i sestra kada su se avioni začuli iznad grada.
Magla se tek bila podigla, dan je bio vedar i oni su, bezbjedni u svojim aparatima, grad vidjeli na dlanu. Bio sam u stanu i potrčao, ovaj put niz stepenice, ka skloništu, kada je prva bomba već pala, a zgrada se opasno zaljuljala. Međutim, za razliku od prethodnih eksplozija, ovaj put se u zraku mogao osjetiti i oštar miris, a hodnik i stubište se ubrzo napunili tamnim dimom. Pomislio sam na majku i sestru koje su bile vani na česmi, ali nije bilo načina da saznam gdje su sve dok avioni ne odu.
Ljudi su stajali na stubištu, teško kašljali od dima, drugi trčali niz stepenice, treći se vraćali u stanove po zaostale članove familija. Prošao sam kroz metež, gurajući se između ljudi i ušao u mračni podrum: unutra se nije vidjelo ništa, ali se i u sveopćoj vrevi čulo glasno i uzbuđeno disanje. Sudario sam se s nekim u mraku i upitao, ne videći mu lice, da li zna gdje su moji. Majka je poznala moj glas i progurala se iz ugla podruma ka meni. I ona i sestra su plakale, sestra je izgledala neutješno dok mi je majka, u jednom dahu, ispričala šta se zbilo.
Njih dvije su, noseći kanistere vode, taman ušle u zgradu kada se bomba sručila pored zgrade. "Da je samo trenutak kasnije došao njihov red da napune kanistere, da su samo trenutak kasnije otišle na vodu, probudile se tog jutra, samo trenutak koji se tada mogao činiti nevažnim, obje bi bile mrtve", nisam mogao da ne pomislim.
Majka je u općoj uskomešanosti izgubila maramu, njena prosijeda kosa bila se rasula, lice zajapureno i crveno, što od uzbuđenja što od trčanja, a sestra je jecala držeći se za njene dimije. Drhtala je, kao i sva ostala djeca, gledajući naviše, u nas, tražeći zaštitu ili barem objašnjenje, a mi joj nismo mogli ponuditi nijedno.
Usprkos tome što su bombe pale u najgušće naseljeni dio grada, mrtvih nije bilo. Mi smo se ubrzo odselili i odatle na selo kod djeda, gdje smo ostali dva mjeseca, a avioni su još najmanje dva puta nad Srebrenicom istresali svoj smrtonosni teret. Bili su to mlaznjaci, koji su u brišućem letu prolazili iznad grada, uz strahovit prasak probijali zvučni zid, da bi u idućem preletu bacili bombe, i onda nestajali istom brzinom kojom su i došli. Munjevita brzina kojom se to odvijalo imala je za posljedicu da smo lakše podnosili te napade, ali smo se zbog toga osjećali i podjednako nemoćnim, toliko da nismo bili u stanju reagirati dok sve ne bi bilo već odavno gotovo.
Proživljavali smo ih, nikad istinski svjesni onog što se dešava, u nekoj vrsti opijenosti strahom. Užas prizora porušenih zgrada, ljudskih tijela samljevenih bombama, dubokih kratera "krmače" dopirao je do nas onda kada je već bio nevažan; najgore u svemu bila je činjenica da je nešto takvo moglo postati nevažno.
Nešto drugo nam je, naprotiv, davalo mnogo, i previše, vremena za razmišljanje. Njihov dolazak navještavalo je zujanje motora, zujanje zbog kojeg su i dobili podcjenjivački nadimak; "komarcima" smo zvali sportske ili poljoprivredne avione na koje su Srbi montirali mitraljeze i natovarili bombe. Kružili su iznad grada, ponekad i po pola sata, tražeći cilj, previše visoko da bi bili pogođeni. Kada su se negdje krajem tog ljeta pojavili prvi put, piloti su se drsko spuštali tako nisko, prelijećući iznad rovova ili kuća, da su im se mogla vidjeti lica.
Letjeli su sporo, natovareni teškim bombama, jednom, najviše dvije; osim iz Bratunca dolijetali su i iz Srbije, sa aerodroma na Tari i bombardirali naselja ili linije fronta u južnom dijelu enklave. Bombe, odnosno mitraljezi, nisu bili najubitačnije oružje: bio je to zvuk koji se zabadao u mozak i nije izlazio iz ušiju.
Trebali su dani da se otresete tog zvuka koji bi se ponovo javljao onog trenutka kad legnete u krevet i sklopite oči, kad pomislite da je tišina oko vas apsolutna; i nikad niste bili sigurni da li vam se to samo čini ili se "komarac" stvarno pojavio negdje na horizontu, ali ga vi ne vidite.
"Bojleri", kako smo zvali njihove improvizovane bombe, bili su veoma razorni. Na našu sreću, nisu bili tako precizni, jer su bombe izbacivali sa velike visine i one bi obično eksplodirale na nekoj od prigradskih padina. Ali, jedna, možda i jedina koja je pala blizu cilja, zgrade srednje škole, naprosto je pocijepala zgradu nadvoje. Njen manji dio i dalje je bio uspravan, ali je od ostatka zgrade bio odvojen napuklinom u koju se mogla zavući ruka. Zašto su gađali baš tu napuštenu zgradu, zašto je najviše bombi palo oko nje, nije nam bilo jasno.
Trudili smo se da to protumačimo, pripisivali slučajnosti, ali smo moji prijatelji i ja ipak prorijedili svoje izlete u školsku biblioteku, odakle smo iznosili gomile knjiga. Sa sve većim strahom smo se šunjali, ulazeći kroz razbijene prozore ili gazeći po krhotinama stakla, po hodnicima i učionicama; prestajali smo disati na svaki šušanj i sa sve više poleta je napuštali, osluškujući nebo. Znali smo da odozgo ne dolazi ništa dobro za nas.
Čekali su svako jutro, u dugačkim redovima, i drhtali od zime, bez obzira na pol i dob, društveni položaj i bogatstvo, obrazovanje i odgoj. Njihove prošlosti su do tada već postale nebitne: stajali su, tapkali u mjestu da zagriju hladna stopala i čekali na svoj red, razgovarali međusobno iako su često bili potpuni stranci - premda ćemo u jednom trenutku svi znati jedni druge - dok su iz njihovih usta izlazili oblaci pare. Ponekad bi prošli sati prije nego što bi se za nekoliko koraka primakli ulazu u malu žutu zgradu u centru grada. Sa njenog krova dizala se velika, ogromna antena.
Neki su si, čekajući, pokušavali predočiti da će, vrlo brzo, onog trenutka kada oni uđu u jednu od tri sumorne prostorije u toj prizemnoj zgradi, zrakom početi putovati njihov glas. Odnekle, Bog sami zna odakle, sekund ili dva kasnije, krenut će glas njihovih kćeri, sinova, braće, supruga koji su napustili grad ili zemlju. Unutra je vladala vreva: ljudi su svaki čas ulazili i izlazili, iza vrata koja skoro nikad nisu mirovala, čuli su se dijelovi tuđih razgovora: "Almasa, čuješ li me? Kako vam je tamo, čuješ li me?"
Zatim bi iznutra izlazio muškarac, skrivajući suze ili se ljuteći na radio-operatera koji mu nije mogao dati više od pet minuta. Ulazili bi drugi i, radosni, stajali na začelje reda koji se već formirao i u maloj sobi. Operater na dotrajaloj radio-stanici, vojničke zelene boje, skrenuo bi pogled na sat, okrenuo se prema njima i pitao više da bude siguran, nego što bi zaista htio čuti odgovor: "Sad su Banovići na redu, je l' tako?"
Okrenuo bi se i započeo ono što se u njihovom, radioamaterskom žargonu zvalo "prozivanje". "Ovdje tango-alfa-siera-četiri, tango-alfa-siera-četiri, whiskey-bravo-dubrovnik, jesi li tamo?", pokušavao je nadglasati buku koju su ljudi pravili u sobi. Okretao je pozamašni crni točak na stanici, mijenjao "bandove" (oh, kako smo svi u to vrijeme vladali tom terminologijom: toliko nas se vratilo kući tužno i razočarano jer neki mostar-golf-charlie nije bio na "bandu"!), zavijajući zvuk najbliži zviždanju parao je uši, sve dok se sa druge strane ne bi čuo glas, za koji se nikad nije moglo pouzdano reći je li muški ili ženski.
- Tango-alfa-siera-četiri, ovdje sam, čulo bi se kroz smetnje.
- Jesu li svi kod tebe?
- Jesu, uzvratio bi glas s druge strane, hoćemo li početi?
Mladić razbarušene, preciznije rečeno nikad uredno počešljane plave kose, koji je operirao stanicom, upitao bi: "Je li kod tebe Fadila?" Otuda bi se još jednom, posljedni put čuo glas operatera: "Jeste, je li kod tebe Mirsad?"
On bi prišao, sjeo u rasklimanu stolicu, to bi vjerovatno učinila i Fadila, i uz kratko objašnjenje kako stvari rade, tipa "ovo pritisni kad govoriš i pusti kad slušaš", kazao jedno sasvim obično "Fadila, kako si?". On bi u idealnim uvjetima, kada nije bilo smetnji, kada se nije čulo zaglušujuće krčanje, a glas prolazio deformiran i izmijenjen, odgovorio isto tako. Pitanja su se uglavnom odnosila na to gdje su i kako žive, kako su djeca, roditelji, familija, bliža i daljnja rodbina.
Niko nikada nije kazao: "Volim te!", nikada tim žicama, prijemnicima i kablovima nije prostrujala nijedna otvorena izjava ljubavi; ali nikad i nigdje na jednom mjestu nije bilo više ljubavi nego u toj polumračnoj, sivoj sobi sa rešetkama na prozorima.
Ljudi su dolazili iz najudaljenijih dijelova enklave, putujući danima, pješice ili na konjima, misleći kako će moći razgovarati sa svojom rodbinom. Mnogi nisu ni znali gdje se njihovi najbliži nalaze. Po dolasku u grad, razočarani su shvaćali da će morati da se upišu na listu koja je bila sve duža, najduža na svijetu rekao bih, dobiju termin i vrate se za sedmicu, dvije, ponekad i mjesec dana.
Trebalo je proći dosta, pa da radio-stanica postane dostupna svima. Na samom početku rata, u vrijeme masovnih deportacija, bilo je najvažnije doznati da li su njihovi najdraži živi. Ljudi su se okupljali pred zgradom pošte, dok su telefoni radili, ili pred "radio-amaterima" potom, i na dugačkim spiskovima ljudi za koje se pouzdano znalo da su stigli na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, tražili imena svoje rodbine ili članova familije.
Oni su, ako su preživjeli april 1992, obično bili u Tuzli ili negdje u njenoj okolici, u prognaničkim kolektivnim centrima u Banovićima, Živinicama, Srebreniku, Gračanici itd. U slučaju da su napustili zemlju, moralo se čekati mjesecima, dok je nada da su živi bila sve slabašnija, da se i njihovo ime pojavi na spiskovima.
U međuvremenu, u jesen 1992, dok se bližila zima, postalo je moguće i razgovarati sa njima. Osiromašeni svijet bi, iz zahvalnosti, nakon razgovora radio-amaterima, mladićima koji su to omogućili, nudio sve što je imao. Davali su im hranu, iako je ni oni sami nisu imali, nerijetko je to bio i njihov posljednji nesuđeni zalogaj, a ovi je odbijali iako su i sami bili kost i koža. Seljani su bili izdašni: iz njihovih torbi virile su "vješalice" suhog mesa ili su kao poklone donosili jaja, sir, zaklanu kokoš.
Prognanicima bi se, dok su se trudili da ne bulje u bogatu unutrašnjost njihovih torbi, u ustima sakupljala pljuvačka. Zavlačili bi ruke u unutrašnjost svojih kaputa, tražeći smotuljak sa duhanom koji su platili možda i posljednjim novcima iz ušteđevine, misleći kako su i oni, eto, ipak donijeli nešto, onoliko koliko su mogli. Ali, nastavljali su svoj unutrašnji monolog, da su ostali kod svojih kuća, oni bi donijeli pečeno jagnje, ma kakvo jagnje, vola bi oni donijeli, supruge bi napravile velike džezve kafe i ujutro podijelile smrznutim ljudima, ah da su samo ostali kod kuća... A onda bi sa ulaza prozvali nekoga na vrhu kolone i oni bi se pomakli korak naprijed, još uvijek iza seljaka sa teškom torbom.
/EMIR SULJAGIĆ: Razglednice iz groba (1)/
Paranoja je kao brižljivo njegovana voćka, raste i cvjeta ondje gdje je dobra klima. A klima za paranoju u Republici Srpskoj upravo je idealna, predizborna i kontinentalno antiislamska
-Savez nezavisnih socijaldemokrata, kažete? - pitao je Crni, mlađi muškarac tamnije puti, izvadivši kemijsku olovku i malu crnu bilježnicu.
- Da - potvrdio je Šef, debeli brko u bijeloj košulji.
- Kako ćemo pronaći te, kako se zovu, socijaldemone?
- Socijaldemokrate. Lako, oni su svugdje. To je razgranata organizacija, štab joj je u Banjaluci, ali ukorijenjena je po cijeloj Republici Srpskoj, od Prijedora do Istočnog Sarajeva.
- Jesu li jaki? - javio se sad Dugi, visoki bradonja klempavih ušiju.
- Ha. Nekad su bili, ali odavno im više ne cvjeta. Načeti su pred opće izbore, gube lokalne, ne mogu oni do oktobra na zelenu granu. Trulo je to iznutra.
- Zeleno ili trulo? - zbunio se Dugi, tupo gledajući Šefa.
- Trulo ko Amerika - nastavio je Šef ne obazirući se. - Dodikova politika zastrašivanja i etničke mobilizacije očito više ne daje ploda.
- "... ne daje ploda" - ponavljao je Crni izbačenog jezika, sve žvrljajući u bilježnicu i natucajući za sebe poluglasno: "razgranato, ukorijenjeno, trulo, zelena grana, ne cvjeta... ne daje ploda".
- I šta nas dvojica onda da radimo?
- Ništa, samo snimite situaciju - pridigao se Šef, stavljajući do znanja da je razgovor završen. - Dalje znate i sami. Ako vas tko šta pita, recite da vam se baš sviđa Republika Srpska.
I tako su sve novine objavile da je policija u Istočnom Sarajevu, nakon dojave zabrinutih građana na telefon "Krimolovaca", privela pripadnike saudijske Šerijatske policije Alguasema Ahmeda Ibrahima i Aldaoda Ibrahima Abdulaziza, uhvativši ih kako kraj helidroma u Lukavici snimaju - stablo višnje.
Na saslušanju u Centru javne bezbjednosti u Istočnom Sarajevu vehabijski su teroristi izjavili kako su stablo višnje snimali "zato što im se sviđa". Nakon istrage i pregledavanja snimljenog materijala policija je opasne teroriste nesmotreno pustila na slobodu.
Epizoda poput ove zabilježene u Lukavici, gdje su zabrinuti građani prijavili policiji dvojicu sumnjivih muškaraca s kamerom, bilo je i tek će ih biti. Noć prije u Bugojnu je, u terorističkom napadu s logotipom Al-Qa'ide, ubijen jedan policajac, i ako je Republika Srpska Bosna ikad i po čemu sličila na Ameriku, onda na Ameriku sliči danas, kad je svaki građanin savjestan, svaki savjesni građanin zabrinut, svaki zabrinuti građanin agent državne bezbjednosti, a svaki agent državne bezbjednosti budan i spreman prepoznati sumnjivo lice.
Kad je, dakle, sumnjivo lice svako koje se trudi ne izgledati sumnjivo, i kad su tako sumnjivi svi građani koji rade nesumnjive stvari, a naročito oni savjesni i zabrinuti, svejedno jesu li zabrinuti zbog trulih stabala višnje ili zbog građana koji su zabrinuti zbog trulih stabala višnje. Kad je Srpska pred izbore u oktobru poput Amerike poslije 11. septembra.
- Dobardan, jesul to "Kriminalci"? - javljat će se ovih dana zabrinuti građani.
- Mislite, "Krimolovci"?
- Ja, to. Jel se kod vas prijavljuje radikalni islamski terorizam, Al-Kaida i te stvari?
- Da, izvolite.
- Ja bih prijavijo jedan slučaj Al-Kaide kod nas u Mahovljanima.
- Recite, gospodine, o čemu se radi?
- Neki mudžahedini tamo iza Zejine kuće iz golfa snimali ajerodrom Banjaluka i one leteće avijone.
- Čekajte, baš aerodrom snimali?!?
- Ma jok, kakav bolan ajerodrom, nismo ni mi budale. Ufatili ih mi iz sela i uzeli im kameru. Snimili Zeji sve šljive! Do jedne! - uzbuđeno će glas. - Eno ih sad tamo, zaključali smo ih u Društveni dom.
Završit će tako zaključani u Društvenom domu u Mahovljanima profesor Instituta za voćarstvo i prestravljeni studenti Poljoprivrednog fakulteta, dramatično će biti u Srpskoj ovoga jula, kad budu cvjetale lipe, završit će zaključan u nekakvoj autopraonici, garaži ili podrumu svaki mjesni fotograf-amater što izrađuje kalendare za lokalne firme, i svaki sumnjivi građanin s fotoaparatom, ili mobitelom, ili bez ičega, naročito bez ičega, znamo mi takve, nismo ni mi budale.
Završit će na saslušanju u centrima javne bezbjednosti svaki stranac, jer što stranac radi u Republici Srpskoj, nemaju ni Srbi što raditi u Srpskoj, i svatko tko izgleda kao stranac, i svatko tko izgleda kao netko tko se trudi da ne izgleda kao stranac, i oni što uopće ne izgledaju kao stranci, naročito takvi, nismo ni mi budale.
Paranoja je kao brižljivo njegovana voćka, raste i cvjeta ondje gdje je dobra klima. A klima za paranoju u Republici Srpskoj upravo je idealna, predizborna i kontinentalno antiislamska.
Javni strah, poznata je stvar, temeljno je patriotsko osjećanje u svakoj diktaturi, jer svakog građanina mobilizira u Službu. Građani koji su u Lukavici prijavili dvojicu sumnjivih tipova kako snimaju stablo višnje samo su vršili svoju dužnost. U stanju visoke pripravnosti - a svaka je, pa i najmekša demokratska diktatura, konstantno stanje visoke pripravnosti, trajna akcija "Ništa nas ne smije iznenaditi" - vrijedi američko načelo: "bolje stotinu nevinih u zatvoru, nego jedan krivac na slobodi". Bolje, dakle, stotinu botaničara, bolje cijeli kongres agronoma Bosne i Hercegovine u Centru javne bezbjednosti, nego jedan vehabija na slobodi.
Državna paranoja ionako ne služi da se kontrolira vanjski neprijatelj, već da se pod kontrolom drži unutrašnji prijatelj, isti onaj savjesni i zabrinuti građanin od kojega se jednaka savjest i zabrinutost očekuju kad netko iza Zejine kuće snima šljive, i kad u seoskom Društvenom domu budu opći izbori - ono kad socijaldemagozi obećavaju da će Srpska biti kao Amerika, i kad znaju što govore. Samo paranoičnim diktaturama vanjski je neprijatelj, naime, osvjedočeni prijatelj i najodaniji saveznik.
- Savez nezavisnih socijaldemokrata, kažete? - pitat će ove jeseni negdje u Rijadu mladi pripadnik Šerijatske policije, izvadivši kemijsku olovku i malu crnu bilježnicu.
- Da - potvrdit će Šef, glavni operativac Al Qa’ide, debeli brko u bijeloj košulji.
- Kako ćemo pronaći te, kako se zovu, socijaldemagoge?
- Socijaldemokrate. Lako, oni su u Ulici Petra Kočića, na broju pet.
- I šta nas dvojica onda da radimo?
- Ništa - pridignut će se Šef stavljajući do znanja da je razgovor završen. - Okružit ćete ih i... dalje znate i sami.
Već sutra policija će u Banjaluci, nakon dojave zabrinutih građana na telefon "Krimolovaca", privesti dvojicu sumnjivih bradatih muškaraca, uhvativši ih kako na općim izborima, na biračkom mjestu u mjesnoj zajednici Petar Kočić - Čaire u Banjaluci, zaokružuju pod brojem pet Savez nezavisnih socijaldemokrata. Na saslušanju u Centru javne bezbjednosti dvojica vehabijskih terorista izjavit će kako su Milorada Dodika zaokružili, jasna stvar, "zato što im se sviđa".
(Nezavisne.com)
Tokom pet godina, od 2004. do kraja 2009.,iz budžeta na svim nivoima vlasti u BiH, za finansiranje političkih stranaka isplaćeno je ukupno 110 miliona maraka pokazuje najnoviji izvještaj Transparency International BiH "Finansiranje političkih partija u BiH".
Da li se ovih stotinak miliona maraka moglo upotrijebiti korisnije i šta se sve moglo napraviti ovim novcem u zemlji u kojoj je pola miliona zvanično nezaposlenih, drugo je pitanje.
Budžeti su i dalje, barem prema zvaničnim finansijskim izvještajima političkih partija, glavni izvor njihovog finansiranja.
Prema podacima iz finansijskih izvještaja koje su stranke dostavile Centralnoj izbornoj komisiji BiH, u prošloj godini političke stranke u BiH ukupno su inkasirale 22,6 miliona maraka od čega je čak 18,5 miliona maraka ili 82 posto, došlo iz budžeta, dok članarine i prijavljene donacije fizičkih i pravnih lica očigledno čine zanemarljiv udio u prihodima stranaka.
Naravno, pravo na novac iz budžeta imaju samo stranke koje imaju poslanike u parlamentu pri čemu je pravilo, "više poslanika, više para".
Putevi novca koji prolazi kroz kase političkih stranaka u BiH ostaju jedna od većih misterija u svemiru.
Stranačke kase niko ne kontroliše
Dok svaka firmica registrovana kao dioničko društvo, po sili zakona, moraju objavljivati svoje godišnje finansijske izvještaje u novinama, i to ovjerene od strane nezavisnih revizora, bez obzira koliko mali bio njihov promet, političke stranke koje obrću milione maraka godišnje, ne polažu račune nikome.
- Postojeći zakoni ne obavezuju političke stranke da javno objavljuju svoje finansijske izvještaje. Stranke su jedino obavezne da svoje finansijske izvještaje dostave Centralnoj izbornoj komisiji BiH, koja opet nema načina da ih detaljno provjeri. Čak ni članovi stranaka ne znaju šta se dešava sa novcem, koliki su prihodi stranke, odakle dolazi novac, kako se troši, jer su ti podaci dostupni samo najužerm rukovodstvu stranke. Čak ni na stranačkim kongresima članstvu se ne podnose izvještaji o finansijskom poslovanju, kaže u razgovoru za Žurnal, Srđan Blagovčanin, izvršni direktor Transparency International BiH.
Drugi problem kod finansiranje političkih stranaka su problemi sa memorijom i zaboravnost odgovornih koji po pravilu zaborave da navedu i prihode "u naturi" iako ih zakon obavezuje na to. Potpuno je svejedno da li je neko političkoj stranci poklonio 12.000 maraka u gotovini ili im je besplatno ustupio poslovni prostor, jer u oba slučaja radi se direktnom ili indirektnom prihodu stranke.
Iz budžeta na tekuće račune poslanika
Posebna priča su poslanički klubovi u parlamentima za čiji rad se izdvaja novac iz budžeta. Teoretski, ovaj novac je namjenjen za pokrivanje troškova vezanih sa obilazak terena i održavanje kontakta sa "izbornom bazom" narodnih predstavnika.
Slučajno, ova oblast nije precizno definisana zakonima i propisima pa iako na prvi pogled djeluje nevjerovatno, ovaj novac dobrim dijelom direktno završava na tekućim računima poslanika.
Kako se navodi u izvještaju TI BIH, iz budžeta Republike Srpske za finansiranje poslaničkih klubova u prošloj godini izdvojeno je 1,19 miliona maraka od čega je gotovo polovina, 435 hiljada maraka direktno završila na tekućim računima poslanika.
Kao stranka sa najviše poslanika u Narodnoj skupštini RS, SNSD je od 1,19 miliona maraka u 2009. godini izdvojenih za finansiranje poslaničkih klubova, dobio 592 hiljade maraka da bi potom na tekućim računima poslanika SNSD-a završilo 231 hiljada maraka.
Slična situacija je i sa finansiranjem poslaničkih klubova u drugim parlamentima u BiH, ali kako nema jasnih propisa onda je i prebacivanje novca na tekuće račune poslanika zakonito.
- Poslanički klubovi jednostavno nikome ne podnose izvještaj o tome kako su utrošena dobijena sredstva, niti ih na to obavezuje zakon što samo potvrđuje da kada je riječ o finansiranju političkih stranaka u BiH ne postoji niti minimum transparentnosti, kaže Srđan Blagovčanin.
Kako se odužiti donatoru
Pitanje kako se finansiraju političke stranke, odakle dolazi novac i kako se troši nije čisto akademsko jer odavno je poznato da "nema besplatnog ručka".
Tajnovitost koja okružuje novčane tokove kroz stranačke blagajne logički nameće pitanje šta zauzvrat dobijaju javni i tajni finansijeri političkih stranaka.
- Suštinska manjkavost postojećih propisa je što se oni fokusiraju samo na prihode a ne i na troškove političkih stranaka. A kontrola troškova je najefikasniji način da se utvrdi koliko stvarno novca dolazi u neku stranku i odakle. Nemoguće je da stranka prijavi ukupan prihod od milion maraka a da potroši dva miliona jer to onda znači da je milion "viška" stigao ilegalnim kanalima i nije prijavljen. Kako trenutno stvari stoje stranke nemaju razloga za zabrinutost jer niti ko kontroliše njihove troškove a kada i prijave da su prekoračili zakonski limit kod prihoda kazne su simbolične tako da im se isplati i platiti kaznu koja je maksimalno 10.000 maraka , smatra Srđan Blagovčanin.
Koliko košta predizborna kampanja
Kako bi se barem okvirno utvrdilo koliko novca zaista imaju i troše političke stranke u BIH, iz TI BiH najavljuju detaljan monitoring utroška novca za medijsku propagandu tokom predizborne kampanje u septembru.
- Organizovaćemo detaljan monitoring promotivnih sadržaja stranaka u štampanim i elektronskim medijima i potom svake sedmice objavljivati koliko taj medijski prostor koji su zakupile stranke košta po tržišnim cijenama, kako bi se dobila barem okvirna cijena stvarnih troškova predizborne kampanje i potom to uporedili sa ciframa koje će stranke navesti u svojim finansijskim izvještajima, najavljuje Srđan Blagovčanin.
Iako je malo vjerovatno da će se stranke nešto zabrinuti zbog otkrića da njihova predizborna kampanja košta više nego što to oni tvrde, njihovi birači moći će mirnije spavati znajući da stranke za koje namjeravaju glasati nisu sirotinja.
Najveće čudo nakon Gospe i piramida
Kada se radi o parama, onda među strankama u BiH postoji neviđeno razumjevanje i saglasnost.
U zemlji u kojoj se vladajuće političke stranke ne mogu četiri godine dogovoriti o bilo čemu i gdje je sporno sve, od popisa stanovništva, imenovanja direktora različitih agencija, državnih praznika, zakona o državljanstvu, državne imovine, referenduma, budžeta, nadležnosti države i entiteta, ove godine desilo se čudo, najveće u BiH nakon ukazanja Gospe u Međugorju i otkrića piramida u Visokom.
Bez ikakvih problema u Parlamentu BiH je u izbornoj godini dogovorena je izmjena izbornog zakona kako bi se za 50 posto povećao maksimalni iznos donacija koje strankama mogu dati pravna i fizička lica.
Tako bi umjesto dosadšnjih osam, ubuduće maksimalni iznos donacije za pravna lica tokom jedne godine bio povećan na 15 prosječnih plata u BiH što znači na 12.000 maraka godišnje.
Ovog puta niko se nije pozivao na zaštitu vitalnih nacionalnih interesa, nije bila sporna ustavna nadležnost države niti je entitetsko glasanje bilo problem. Da je ovakav entuzijazam vlast pokazala kod usvanja zakona i reformi koje su preduslov za ulazak u EU, BiH bi do sada već bila članica Evropske unije.
(zurnal.info)
Do 11. jula Žurnal će u nastavcima objavljivati knjigu Emira Suljagića „Razglednica iz groba“. Po mišljenju mnogih najbolju knjigu na temu srebreničke tragedije koja je i svojevrsni dokument o genocidu u Srebrenici. O značaju ove knjige najbolji govori podatak da su “Razglednice iz groba” do sada prevedene na sedam jezika
Preživio sam. Mogao bih se zvati bilo kako, Muhamed, Ibrahim, Isak, nije bitno, preživio sam, mnogi nisu. Preživio sam na isti način na koji su oni umrli. Između njihove smrti i mog opstanka nema nikakve razlike, jer sam ostao da živim u svijetu koji je trajno, nepovratno obilježila njihova smrt. Dolazim iz Srebrenice. Ustvari, od drugdje, ali sam izabrao da budem iz Srebrenice. Samo se odatle usuđujem dolaziti, kao što sam se samo tamo usudio uputiti u vrijeme kada nigdje drugdje nisam. Upravo zbog toga vjerujem da je mjesto rođenja nevažno u poređenju sa mjestom smrti. Prvo o nama ne govori ništa, tek je puki geografski podatak; mjesto smrti kazuje sve o našim ubjeđenjima, vjerovanjima, izborima koji smo napravili i držali ih se do kraja, do trenutka kada nas je smrt sustigla.
Možda je sve ovo pogrešno, možda čovjek ipak ne može birati mjesto smrti, kao što ne može birati niti mjesto rođenja. Oni su, pak, umrli ondje gdje se i rodili, gdje su u godinama rata potražili i pronašli utočište, u zajedničkoj agoniji preživljavali dan za danom. Oni su Srebrenicu izabrali da bi preživjeli i to njihovu smrt čini utoliko strašnijom.
Sredinom maja 1992. desetine hiljada ljudi slile su se u Srebrenicu, bježeći pred naletom srpskih snaga; artiljerija JNA mljela je sela i gradove, a tamni dim koji se dizao u zrak bio zloslutan znak onoga što dolazi; dobrovoljačke jedinice iz Srbije ostavljale su za sobom krvav trag i slale ispred sebe preživjele od čijih se priča ledila krv u žilama. Srbi su u drugoj sedmici maja, nakon što su je temeljito opljačkali, napustili Srebrenicu i taj grad je, smješten na dnu vrlo uske i strme kotline, postao stjecište desetina hiljada očajnika. Među njima su bili moji prijatelji, poznanici, porodica i ja.
Upoznaću u naredne tri godine, sve do pada enklave koja je formirana u ljetnim mjesecima 1992., jako mnogo ljudi. Neki od njih su zauzeli mjesta mojih rođaka ubijenih 1992., srpskih prijatelja koji su me brutalno izdali, tamo će mi se desiti neke prve stvari u životu. A ono što nam je svima bilo zajedničko, bio je osjećaj svemirske samoće, one koju može osjećati čovjek osuđen na smrt. Posmatrali smo jedni druge uvjereni kako postoji velika mogućnost se naredni dan nećemo vidjeti, poraženi osjećanjem da to ne bi promijenilo ništa.
Među stotinama, vjerovatno hiljadama ljudi koje sam upoznao bio je Šaćir Begić, starac čija me snaga duha uvijek iznova iznenađivala. Po nekom nepisanom pravilu, skoro cijeli komšiluk u kojem sam živio okupljao se na ulazu u njegovo dvorište, razgovarajući o onome što su toga dana čuli na radiju, vidjeli u gradu, saznali na frontu... U trenucima zajedničkog očajanja - kada smo svi bili uvjereni da je kraj, a takvih je prilika bilo mnogo u tri godine rata - Šaćir je dubokim, duhanom isparanim glasom uvijek zaključivao naše razgovore riječima da će "sve biti bolje nego što mislimo". Kada su u julu 1995. srpske snage konačno - zato što je to uvijek bilo samo pitanje vremena - pregazile grad, i on je ubijen.
U smrti, tačnije onom trenutku kada prestanemo postojati, nema razlike - plinska komora, masovno smaknuće ili podmukli bljesak čelične oštrice u mraku, bolni uzdah ili krkljanje i nesvodivi potez nožem. Deset hiljada ljudi, deset hiljada tabuta, deset hiljada nišana, heeej, deset hiljada! O toj smrti se zna sve ili se danas svi barem dobro pretvaramo da želimo znati sve; njihovu smrt silujemo u novinskim stupcima, nikad sebi ne postavljajući pitanja o njihovom životu. Ništa ne znamo o svim tim ljudima, ništa manje i ništa više divnim, dobrim ili lošim od bilo koga drugog. Divnih taman onoliko koliko su bili ljudi. I onoliko koliko sam ih ja znao.
Grad je bio pust kada smo stigli. Pješačili smo skoro cijeli dan, prolazeći pored srpskih položaja u okruženju, povjeravajući svoje živote u ruke maloljetnom dječaku koji je tvrdio da poznaje put do grada. Cijelim putem pratila nas je kiša i to nam је išlo naruku.
Majka i sestra ostale su kod neke daleke rodbine u Skenderovićima, jednom od sela u malom džepu teritorije nedaleko od Srebrenice koji Srbi još nisu bili zauzeli. Nakon što smo, dan ranije, na radiju čuli da je grad slobodan, odlučili smo, ne sasvim sigurni je to i tačno, da ga se ipak probamo domoći.
Od 13. maja hodali smo od jednog do drugog sela, svake noći spavali kod drugih rođaka koje nikad ranije nismo sreli i samo zahvaljujući majci, čija je to rodbina bila, dobijali konačište. Preko noći smo ostali bez igdje ičega, kao da smo se tek probudili u nekom drugom svijetu; već sedmicu dana niko nije promijenio odjeću, majka je, u prevelikom sivom očevom sakou, uza se stiskala ćebe, jedino što je uspjela ponijeti od kuće. Nismo znali koliko to još dugo možemo podnijeti. Jednog od tih jutara zatekao sam oca skrivenog iza kuće, u kojoj smo prespavali tu noć, kako sjedi naslonjen na vanjski zid i plače. Prestao je plakati, obrisavši lice rukom, i rekao da je djed ubijen, što je, ispostavilo se kasnije, bila samo glasina. Ali, taj trenutak zauvijek će promijeniti odnose među nama.
Ideja da krenemo ka Srebrenici bila je njegova i mislim da je ona ponajbolje pokazala mjere očaja u koji je on, i mi zajedno s njim, pao. Dječak mojih godina koji nas je vodio, u grupi sa još desetak muškaraca i žena, bio je sin njegovog prijatelja, također daljnji rođak u zajednici u kojoj su - to sam tek počeo otkrivam - svi na neki način bili međusobno povezani.
Jedna od žena koja je u koloni hodala iza nas nosila je dijete, rođeno prije samo nekoliko mjeseci. Dijete je plakalo sve vrijeme, dok smo mi vikali na nju, tražeći da ga ušutka; ona se crvenjela i govorila da ne može, zaboravljajući da smo sve bliže srpskim položajima. Kada nas je vodič upozorio da se primičemo najopasnijem dijelu puta, na kojem su srpski bunkeri bili negdje pedesetak metara s jedne i sa druge strane, dijete se smirilo. I šutjelo narednih sat vremena, koliko nam je trebalo da promaknemo pored Pribićevca, srpskog sela na putu ka Srebrenici od kojeg smo najviše strahovali. Kada se Nihad A., kako se vodič zvao, okrenuo prema nama i sa čela kolone kazao kako smo sad sigurni, dijete se proderalo, i to tako kao da nadoknađuje svaki trenutak šutnje. Ali sad nam njegova galama nije smetala, štaviše, veselili smo joj se. Plač bebe za nas je bio zvuk slobode, znak da smo izvan opasnosti.
Zatekli smo napušten grad niz čije se strme ulice slijevali potoci kiše, siv i utučen. Kuće u centru bile su popaljene, zgarišta još svježa. Srbi su grad napustili tek jučer, ili možda dva dana ranije, nakon što je ubijen Goran Zekić, predsjednik srebreničke demokratske stranke. Jednostavno, ali i jedino objašnjenje koje sam tada čuo, bilo je da je ubijen u zasjedi, kao i mladić koji ga je ubio bacajući bombu na njegov automobil. To je postalo jedno od općih mjesta rata pa sam i ja bio sklon da u to povjerujem. Bomba je, navodno, bila ručno izrađena, onakva kakve sam do tada često viđao: jednostavne izrade, napravljena od nekoliko stotina grama dinamita i šarafa, eksera, oštrih komada metala koje je eksplozija rasipala posvuda uokolo.
Srpski su izvori uvijek tvrdili da su Zekića, na povratku sa sahrane nekog srpskog vojnika, ubili vojnici Hakije Meholjića. Međutim, u naredne tri godine rata, odnosno nakon što je rat završen, pojavila se i teorija da je Zekić - ključna figura lokalne politike SDS-a - nastradao kao rezultat sukoba sa tvrdom linijom SDS-a koju je oličavao Delivoje Sorak. Potonji je, inače zapovjednik srpskih snaga u Srebrenici, bio s njim u automobilu i preživio zasjedu. On i drugi tvrdolinijaš, Miodrag Jokić, nakon Zekićeve pogibije dali su novinske izjave koje su obilovale nedosljednostima, da bi nakratko bili zadržani u pritvoru i na kraju oslobođeni. (Ger Duijzings: "History, memory and politics in Eastern Bosnia", neobjavljeno; korišteno uz izričiti pristanak autora.) Bilo je to vrijeme kada je neprijatelj bio jasno obilježen pa su sukobi unutar srpskog vodstva, ako ih je i bilo, trebali ostati skriveni.
I usprkos tomu što su Meholjićevi vojnici u to vrijeme bili daleko od mjesta ubojstva, svi smo nekako bili povjerovali da su oni to učinili jer je to značilo da su naše snage sposobne Srbima nanijeti ozbiljne gubitke. Srpski izvori nisu imali nikakvog interesa da šire drugačiju priču i na kraju su i jedni i drugi, zadovoljni, pristali na prvu varijantu.
Kada smo stigli, grad je još uvijek bio neka vrsta ničije zemlje. U samom gradu ustvari nije bilo nikoga, tek poneki preostali mještani koji su preživjeli nekoliko sedmica terora. Obradovani prijateljskim licima, pričali su nam kako su Srbi panično, koliko jučer, trpali na kamione sve šta je vrijedilo i vozili izvan grada.
Vozili su se prema Skelanima, južno od grada, i onda dalje u Srbiju ili duž lijeve obale Drine ka Bratuncu. Bio je to mnogo duži i neudobniji put, ali je onaj kraći i bolji, kroz Potočare, sjeverno od grada, bio zatvoren. Sredinom aprila grupa Belih orlova - koji su predvodili napad na Bratunac - na povratku iz Srebrenice ubijena je u zasjedi. Iza zasjede je stajao predratni srebrenički policajac Naser Orić i petnaestak slabo naoružanih mladića.
Bio je to prvi znak otpora; samo mjesec dana kasnije Srebrenica je postala prvi oslobođeni grad u BiH. Tačnije, ne oslobođen, jer za grad nisu vođene skoro nikakve borbe. Srbi ga nisu izgubili, nego odustali od njega, shvaćajući da ga čak ni oni, nadmoćni u naoružanju, ne mogu braniti. Tako je ta uska kotlina postala jedino mjesto gdje smo mogli potražiti utočište.
Bio je 18. maj 1992. moj prvi dan u Srebrenici. Ostaću još tri godine, više od hiljadu dana koji će ličiti jedan na drugi. Ali prvi dan pamtim, razlikuje se od svih, izdvaja se iz dugog monotonog niza, valjda samo zato što je prvi.
Pamtim ga upravo po kiši, hladnoj i proljetnjoj, a proljeće je te godine kasnilo, po krupnim kapima koje su nas udarale po ramenima i leđima, prodirale kroz promočenu odjeću. Pamtim ga i po sivom nebu, koje je izgledalo zlokobno, ali mi tada nismo mogli znati zašto je to tako. Pamtim ga kao vjerovatno jedini dan u svom životu kada sam osjetio potpunu slobodu, koliko god to čudno zvučalo jer grad je bio u srpskom okruženju, dan kada sam prvi put - i to je bio jedini osjećaj koji pamtim - osjetio dubok unutrašnji poriv da preživim.
Samo mjesec dana ranije skrivao sam se, sa ocem i nekoliko komšija, u šumi na brdu iznad Voljavice, sela pored Bratunca u kojem sam živio sa familijom. Sa strahom smo promatrali kako putem u dolini promiču automobili sa zavijajućim sirenama. Njihov zastrašujući zvuk pratio je strah koji nam se ulijevao u kosti od spoznaje da gledamo automobile koji su pripadali Belim orlovima, paravojnoj skupini povezanoj sa Vojislavom Šešeljem, odnosno Srpskom radikalnom strankom. Oni su nekoliko dana ranije stigli u Bratunac i, uz pomoć JNA, zajedno sa lokalnim Srbima preuzeli vlast u gradu.
Svi bošnjački policajci su još tog dana predali oružje, Križevica - rijeka koja je protjecala kroz Вratunac i ulijevala se u Drinu - nekoliko dana kasnije je na svoje obale počela izbacivati leševe uglednih Bošnjaka, putevi između grada i okolnih sela bili su presječeni, telefonske veze prekinute. To je bio znak da napustimo kuće i skrijemo u šumu iznad sela.
Jedan od komšija dovezao je auto u šumu, demonstrirajući ne samo zavidno vozačko umijeće, nego i sluđenost čija je, i mi s njim, žrtva postao. Bila je to Zastava 101, i zahvaljujući tome mogli smo barem slušati vijesti sa slabašnog radio-aparata.
Ostatak zemlje je već bio u ratu, a mi smo zbunjeni i uplašeni sjedili u šumi cijele dane, niko nije pričao mnogo. Svi smo bili zabrinuti nad sopstvenom budućnošću. Neki bi se noću vraćali u selo da prespavaju u svojim kućama, kao da time žele poreći stvarnost onog što nam se dešavalo. Sa svanućem su se ponovo vraćali u šumu u glupavom i naivnom uvjerenju da smo tu sigurniji.
Onog dana, 12. maja 1992, kada je Radio Bosne i Hercegovine javio da je za novog komandanta jedinica JNA u zemlji, odnosno Druge vojne oblasti JNA, postavljen general potpukovnik Ratko Mladić, muslimanska sela oko Bratunca počela su gorjeti. To je bila slučajnost - onako opsežan progon stanovništva morao je biti planiran mnogo ranije - ali slučajnost koja nije slutila na dobro. Skrivali smo se već dvije sedmice, od polovice aprila, i već smo ušli u maj ne znajući šta nam se sprema. Tog dana sve su naše sumnje bile otklonjene.
Novosti iz blokiranog i okupiranog grada donosio je Ibro S., dječak koji je nadimak Žućo dobio zbog narančasto-žute kose i bezbroj istih takvih pjega na licu. Imao je petnaest ili šesnaest godina, ali zbog niskog rasta niko nije mogao pomisliti da ima više od dvanaest. Ljudi koji su bez cigareta postajali sve nervozniji plaćali su ga debelim smotuljcima bezvrijednog jugoslovenskog novca da ode do grada i kupi im cigarete, jer oni nisu niti mogli niti smjeli. Premda je put vrvio srpskim barikadama, Žućo na biciklu, prevelikom za njega tako da je vrhovima stopala jedva dodirivao pedale, prolazio pored njih i uvijek se vraćao sa crvenim pakovanjima Filter Jugoslavija.
Zajedno sa cigaretama donosio je i informacije, prepričavao gdje je vidio koga od naših komšija Srba, sada u maskirnim uniformama i naoružanih automatskim puškama. On je prvi ispričao, na užas svih nas, da u podrumu Osnovne škole "Vuk Karadžić" Srbi sakupljaju muškarce iz okolnih sela. Prestravljen, slušao sam kako je ubijen izvjesni Idriz, čovjek koga sam poznavao kao vozača mog školskog autobusa: srpski vojnici su ga prislonili uza zid i autobusom udarali sve dok nije izdahnuo.
Tog dana Ibro se vratio iz grada, pričajući kako ga je na barikadi propustio Ranko Obrenović, moler iz susjednog sela koji je lijevu šaku izgubio igrajući se bombom, pronađenom nekoliko godina poslije Drugoga svjetskog rata.
Znao sam za tu priču, već sam je čuo od njegovog sina, Aleksandra Obrenovića, mog najboljeg prijatelja iz osnovne škole, u čijoj sam kući bio nebrojeno puta, s kojim sam osam godina dijelio školsku klupu. Njegov otac sada je bio na barikadi, jednoruk, nespretno kako je jedino mogao izgledati s puškom, a meni su navirala sjećanja.
Negdje u završnomrazredu osnovne škole, kada je antibirokratska revolucija Slobodana Miloševića već bila dobrano odmakla, vodstva u Crnoj Gori, Vojvodini i Kosovu smijenjena, a napetosti rasle i u ostalim dijelovima bivše Jugoslavije, svojim očima sam imao priliku vidjeti kako se to odražavalo u svakodnevnom životu. Naime, dječak iz razreda, inače dijete iz miješanog braka, što za ovu priču vjerovatno nije nevažno - tada sam prvi put shvatio da sam iz razloga koje ne razumijem drugačiji od nekih svojih školskih drugova - na času mi je opsovao "tursku mater".
Naravno, sačekao sam ga poslije škole, duboko povrijeđen, s namjerom da mu tu uvredu vratim višestruko, a Aleksandar mi se pridružio kao pristrani promatrač. Oborili smo ga na zemlju i počeli udarati nogama, i dok se on valjao u bolovima, Aco je, zadajući mu sve nove udarce, kroz stisnute zube govorio: "Jebem ti mater četničku!"
On, dječak koji je nosio ime srpskog prestolonasljednika ubijenog 1902, branio je tada moju "tursku čast". Nekoliko godina kasnije njegov otac stajao je naoružan na barikadi.
Poslije, tokom rata, raspitivao sam se za njega i saznao da je ostao spadalo kakvo sam ja poznavao, da je na straži bacao pakovanja municije u vatru i onda se smijao svojim bunovnim i zbunjenim suborcima koji su kao sumanuti istrčavali iz rovova. Nisam pitao da li se sjeća kako je jednom branio jednog "Turčina".
Tek pošto je Ibro ispričao ono što je vidio i čuo u gradu, iz sela na brdima oko grada počeli su se dizati debeli stupovi svijetlog dima. Gledali smo, prvi put svojim smo očima gledali, kako gore tuđe kuće, kao što ćemo gledati kako gore i naše, nismo htjeli vjerovati. Tačnije, nismo se usuđivali vjerovati, jer smo znali da je tada pređena tačka poslije koje nema povratka. Na desnoj, srbijanskoj obali Drine, duga kolona velikih kamiona, pokrivenih bijelim ceradama, neprestano je rasla. Brojali smo do trideset i onda odustali, dok su kamioni kretali prema Bratuncu. Dok su sela gorjela, srpski vojnici su tjerali stanovništvo iz brda ka glavnom putu, gdje su ih, u nevjerovatno sinhroniziranoj operaciji, čekali kamioni u koloni čiji je kraj još uvijek bio u Srbiji.
Tu noć me otac probudio i šapatom rekao da se brzo obučem. Još uvijek nerasanjen, poslušao sam ga i obukao se u mraku, žureći da izađem iz kuće, gdje me on nestrpljivo čekao. Krenuli smo, nisam znao kamo, on je išao naprijed i nakon skoro sat vremena hodanja kroz šumu izašli smo na čistinu gdje se već bilo sakupilo nekoliko stotina muškaraca. Ponoć je davno prošla i žamor na livadi je bio sve veći kao se zora bližila. Poveća grupa, u kojoj su neki imali oružje, odvojila se i krenula dalje, prema selima duboko u brdima. Najveći dio i dalje je ostao na livadi pitajući se šta da čini.
Otac i ja smo krenuli u zoru. S nama je bio i Juso C., rođak i susjed, koji je već nekoliko puta bio u Podlozniku. Bilo je to selo na samoj granici dviju općina, Bratunca i Srebrenice, do kojeg su srpski transporteri teško mogli doprijeti i tamo se već skupljalo protjerano stanovništvo iz doline Drine. Svanulo je kada smo, stalno se penjući, stigli na proplanak ispod kojeg je vijugala cesta. Trebalo je preći cestu, s druge nije bilo Srba i bili bismo, onoliko koliko smo mogli biti, sigurni. S lijeve strane pružao se veličanstven pogled na Drinu koja se protezala kroz zelena polja. Rosa koja se nakupila na mojim cipelama probijala je i kvasila mi nožne prste i bilo mi je hladno, ali nisam mogao oči odvojiti od rijeke koja je bila ljepša nego ikad za onih sedamnaest godina koliko sam proveo rastući na njenim obalama. Bila je ljepša i zato što sam znao da se više nikad neću okupati u njenim brzacima, nikad više neću skočiti riskirajući da slomim vrat.
Nakon što smo oko sat i pol hodali ka jugozapadu, stigli smo do ceste. Ispod nas je prošao automobil: sada smo morali pretrčati, prije nego što se okrene i vrati ili naiđe neki drugi, i popeti se uz brdo preko puta. Pognuti, pretrčali smo preko ceste i, što smo brže mogli, potrčali uz brdo. U jednom trenutku iza naših leđa začuo se zvuk motora i bacili smo se u visoku travu, ali nismo bili sigurni da li su nas iz auta vidjeli. Kada je zvuk utihnuo, ponovo smo ustali i nastavili hodati prema Podlozniku.
* * *
Umoran od puta, zaspao sam na pragu, zgrčen u okviru sobnih vrata, u kući rođaka, jednog od mnogih koje smo počeli upoznavati. Probudio sam se u krevetu gdje me je, po svemu sudeći, otac prenio. Do mene je ležao potpuni stranac, potpuno odjeven kao i ja, čovjek kojega nisam vidio nikad ranije, ali oca nije bilo u sobi. Izašao sam i počeo ga tražiti po prenatrpanoj kući. Bio je vani, s majkom i sestrom, koje su prethodnu noć stigle u grupi sa nekoliko stotina žena i djece. Majka nam je kazala da su se svi ostali rođaci, cijelo susjedstvo, predali novim, srpskim vlastima, koje su im garantirale sigurnost i slobodan prolaz do Tuzle. Nena, očeva majka, tražila nas je jučer u našem skrovištu u šumi da bi nas ubijedila da se predamo. Tri mjeseca kasnije saznali smo da su svi naši rođaci, oni koji su se predali, strijeljani. Starci, koji su ostali u selu da se brinu o stoci po nalogu vlasti, sakupljeni su u jednu kuću i pobijeni, a potom spaljeni.
Odatle smo otišli drugo selo, Storesko. Majka je rekla da tamo imamo još nekog daljnjeg rođaka kod kojeg ćemo moći prespavati. Ne znam koliko smo ostali ondje, ali u tom i susjednim selima već su bile organizirane prve skupine koje će se suprotstaviti onom što se smjelo nazivalo srpskom teritorijalnom odbranom. Da bi pokazali da misle ozbiljno, odlučili su napasti položaje s kojih su Srbi vatrom kontrolirali cestu koja je ustvari vodila od Bratunca do rudnika olova u Sasama.
Napad, unaprijed osuđen na neuspjeh, okončao je ustvari kao potpuni fijasko. Slabo naoružani, nisu imali nikakvih izgleda, ali krivica je na kraju svaljena na mladića koji je, nakon što je skoro bešumno sa bombom u ruci dopuzao na deset metara od prvog srpskog rova, dobio napad kašlja i tako otkrio i sebe i sve ostale. Na svu sreću, nije bilo mrtvih. Majka se u međuvremenu sjetila još nekog rođaka u Skenderovićima, a otac na radiju čuo da je Srebrenica slobodna. Sutradan smo krenuli ka gradu, prvi od ko zna koliko hiljada koji će slijediti naš put.
***
Niko od mojih saputnika nije živ. Juso, s kojim sam napustio kuću, poginuo je u koloni koja se u julu 1995. pješice probijala od Srebrenice ka Tuzli, nadomak slobodne teritorije. Nihad, koji me doveo u Srebrenicu, nije preživio juli 1995. Moj otac se vratio kući i poginuo u svom dvorištu, u decembru 1992.
Bilješke koje slijede rezultat su desetak razgovora sa rođakom koji je bio u logoru u Sušici kod Vlasenice. Njegova porodica, koja je inače živjela u mom susjedstvu, uhapšena je, otac i on zatvoreni, majka i sestre deportirane u Kladanj; otac je potom ubijen, a on pušten i nakon zadržavanja u logoru stigao u Srebrenicu u pozno ljeto 1992. Bio je jedan od prvih koji je u julu 1995. nakon pada Srebrenice prešao na teritoriju pod kontrolom vladinih snaga. Danas živi u SAD-u i zatražio je da njegovo ime ostane skriveno.
Ne znam tačno koliko sam bio u logoru. Zatvoren sam krajem mаја, na slobodu sam pušten sredinom juna. "Vozite ih u Cersku, nek' krepaju od gladi", rekao je neki vojnik, zaustavljajući naš autobus koji se kretao prema Kladnju. Vozač je bez pogovora okrenuo autobus. Izvinjavao se da nas ne može voziti dalje. Morali smo pješice preći nekih deset kilometara do naših linija u Cerskoj.
***
Prvi koga sam sreo u logoru bio je upravnik, Dragan Nikolić Jenki. Ušao je na vrata hangara i zatvorenici su se najednom povukli. Svi su se nekako sabili u ćošak, kao da su htjeli da budu što manji i neprimjetniji, da mu ne bi pali u oči ili se isticali bilo čime što može privući njegovu pažnju. U trenutku kad je otvorio vrata, našao sam se izmedu njega i zatvorenika.
- Kud si ti krenuo?
- U WC!
Pljuus! Nisam ni vidio kad me udario, samo sam pao, dok mi je pred očima sijevalo. - Vraćaj se tamo!
Viđao sam ga i kasnije, dolazio je u hangar svaki dan, dva ili tri puta, i izvodio djevojke. Obično se nisu vraćale. Kao ni muškarci. Njih bi izvodio neki Lukić. Stao bi pred nas i pažljivo promatrao, zatim bi prstom pokazao u nekoga: "Ti!" Oni su se vukli prema izlazu, polako. Osuđenici na smrt.
* * *
Tukli su nas svaki dan. Ja sam tada imao samo 17 godina, ali sam bio sav izubijan. U prvih 15 dana zatočeništva, dok nisam došao u Sušicu, nisam jeo ništa. Uspio sam, tražeći od stražara u zatvoru u Vlasenici da me puste u WC, popiti ponekad malo vode. Već sam bio izgubio 20 kilograma i jedva sam stajao na nogama. Prvog dana u Sušici neka mi je žena, dovedena iz jednog od tek očišćenih sela iz okoline Vlasenice, dala hljeba. Pојео sam pola kilograma odjednom, a zatim izgubio svijest. Organizam nije mogao primiti toliku hranu odjednom. Dvadesetak dana nisam vršio veliku nuždu, a svaki izlazak u WC mogao je biti koban, tako da sam se ustručavao pitati. Na putu od hangara, iz kojeg nas inače nisu puštali, tukli bi nas čime stignu.
* * *
Tukli su nas i inače. Palicama sa metalnim vrhom, sajlama, baseball palicama, natjerivali su ljudima puščane cijevi u usta. Gledao sam kako nekom čovjeku stražar gura cijev snajperske puške u usta. Snajper ima cijev dužu nego ostale puške, a ovaj ju je skoro cijelu progutao. Nekad mi se znalo dogoditi da ostanem bez glasa pjevajući četničke pjesme; jednom prilikom, sjećam se, više od dva sata sam pred stražarima morao skandirati: "Kra-lje-vi-na Sr-bi-ja". Za vrijeme koje sam proveo u Sušici nisam mogao zaspati. Ustvari, to nije bilo moguće: svaki čas bi ulazio neki od stražara i nasumice udarao po ljudima, složenima jedni na druge u mraku.
* * *
Zarobljen sam kod kuće, sa svojim ocem, sredinom maja. Obećali su nam da nas neće dirati, štaviše, rekli su: "Vašoj familiji se ništa neće dogoditi!" Dvije sedmice kasnije u dio grada u kojem smo živjeli došao je autobus u pratnji policije. Zatražili su da ponesemo samo neophodne stvari i požurimo na autobus - voze nas u Kladanj. Međutim, u Novoj Kasabi naišli smo na kontrolni punkt. Vojnik koji je ušao naredio je svim muškarcima da izađu. Autobus je zatim produžio. Stajali smo na livadi, gledajući za njim, unutra su bile naše familije, majke, sestre. Tri dana kasnije ponovo su nas iz Vlasenice dovezli u Kasabu. Bilo nas je 38, određenih za strijeljanje. Poredali su nas na livadi, nasuprot nas 12 vojnika i transporter. Za velikim mitraljezom poznao sam Željka Lukića, konduktera u gradskom autobusu, istom onom koji me svaki dan vozio u školu. Lažu da ljudima suočenima sa smrću cio život ne prođe pred očima. Meni je u jednoj minuti prošao cijeli moj život. Iz streljačkog voda se odvojio jedan od vojnika. Prišao mi je:
- Koje si godište?
- '75.
- Šta ćeš ti ovdje?
Uhvatio sam oca za ruku i odgovorio: "Ja sam ovdje s babom, neću da se odvajam od njega!"
"Hajd' bježi, šta ćeš ovdje'", kazao je, a onda me je sa još četvoricom vršnjaka izveo iz stroja i odveo nas na mjesto odakle nećemo vidjeti stratište. Hodali smo kad se iza naših leđa začula pucnjava. Okrenuo sam se i, kunem se, možda sam to samo umislio, ali se kunem, vidio sam svog oca kako pada.
/EMIR SULJAGIĆ: Razglednice iz groba (1)/
ČIN PRVI
Nije mi baš lako zaboraviti taj novembar 2006. godine i susret sa Nusretom Imamovićem. Prvo mi je nudio dnevnicu da ne objavljujem da su vehabije u Gornjoj Maoči osnovale školu koja radi po jordanskom planu i programu. Potom je rekao: „Maoču, Gornju Maoču, nikakvu Maoču, ništa ne spominji. Ako napišeš, naći ću te. Je l' ti jasno?“
Očito mi nije bilo jasno. Objavio sam priču. Reagiralo je Ministarstvo obrazovanja Tuzlanskog kantona. Hadže Kurtović je izašao na teren i saopćio: „Radi se o upadu u obrazovni sistem BiH“.
Dva-tri mjeseca kasnije na teren je izašao i resorni muftija Husein Kavazović. Dnevni avaz je, naravno, bio „na licu mjesta“ i izvijestio javnost da je muftija „bez problema razgovarao sa Nusretom Imamovićem“. Bila je tu i prigodna fotografija i još prigodniji naslov: „Kako je 13 malih vehabija upalo u obrazovni sistem BiH“
Dakle, zajednička komisija koju su činili predstavnici Dnevnog avaza i Islamske zajednice u BiH zaključili su da „Gornja Maoča ne predstavlja problem za državu“.
ČIN DRUGI
Bio je Dan državnosti. Godina je bila 2006. Akademik Rešid Hafizović je imao dovoljno hrabrosti da napiše: „Oni dolaze po našu djecu“. Pod „njima“ je podrazumijevao sljedbenike škole Muhameda Ibn Abu Wehaba. Bio je to povod da još jednom zasijeda komisija u sastavu Dnevni avaz-Rijaset Islamske zajednice u BiH.
„Ne reži granu na kojoj sjediš“, pisalo je na naslovnici Avaza od 2. decebra 2006. godine. Autor rečenice bio je Mustafa ef. Cerić, uvaženi reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH.
Drug mi je kasnije pričao da mu se tih dana bh. ambasador u Saudijskoj Arabiji Razim Čolić žalio kako su mu Saudijci rekli: „Il' dajte Rešidu Hafizoviću otkaz na FIN-u il' nema više para“.
Reis je, dakle, samo prenio poruku iz Saudije. I pare su, opet, počele pristizati. Mustafa Cerić je mirno mogao putovati. Problem s vehabijama gurnut je pod tepih.
ČIN TREĆI
Onda je došla 2007., a s njom i Jusuf Barčić. Prvo je sa svojim putujućim džematom zauzeo džamiju u Lipovicama kod Kalesije. Potom je krenuo na Carevu džamiju, Caru pod pendžere.
Policija i narod su ga otjerali. Barčić se, onda, vratio u Lipovice, u džamiju unio peć na čvrsta goriva, na njoj kuhao kahvu i hranu za svoj džemat. Nerijetko je odlazio u u kalesijski Medžlis, prijetio imamima, prijetio policiji. Onda su mještani Lipovica zaprijetili njemu i njegovim sljedbenicima, iz džamije izbacili peć na čvrsta goriva i posuđe. U hanefijsko-vahabijskom obračunu u Lipovicama bilo je povrijeđeno petero vjernika. Muftija Kavazović je izašao na teren i pozvao državu da „zaštiti Islamsku zajednicu od Jusufa Barčića i njegovih prijatelja“. Država nije imala vremena za reakciju. Barčić poginuo u saobraćajnoj nesreći. Na dženazi ispred Džindićke džamije u Tuzli, tog 1. aprila 2007. godine, okupilo se 5-6 hiljada sljedbenika Abu Wehaba. Mujezin je bio ubica Karay Kamel bin Ali. Dženazu je predvodio Husein ef. Kavazović. Da, da, muftija tuzlanski koji je petnaestak dana ranije tražio od države da zaštiti Islamsku zajednicu od Jusufa Barčića i njegovih sljedbenika. Dosljedno, zar ne?
ČIN ČETVRTI
„Svjetlost“ je došla po mraku, u noći između 1. i 2. februara 2010. godine. Pola hiljade policajaca uhapsilo je sedam pripadnika vehabijskog pokreta. Među uhapšenima i Nusret Imamović. Husein ef. Kavazović opet je morao na teren. Avaz ga, kao i obično, prati u stopu i obavještava javnost da je „uvaženi muftija ocijenio da je država u Gornjoj Maoči pokazala svoju nemoć“.
„Nisam primijetio nikakvo neprijateljstvo ili spremnost da se udari na državu. Oni nikada nisu dovodili u pitanje bilo što od autoriteta države. To moram vrlo odgovorno kazati. Je li bilo nekakvog kršenja zakona za koje ja ne znam, u to ne mogu ulaziti. Nadam da će imati pošteno suđenje, ako dođe do toga. Mi ćemo biti vrlo zainteresirani da to suđenje pratimo i nadamo se da će nam država dozvoliti da prisustvujemo tom procesu“, kazao je muftija Kavazović.
Upozorio je muftija Sud BiH da se uhapšenima u akciji „Svjetlost“ mora omogućiti obavljanje svih vjerskih obreda.
Nikad prije toga i nikad poslije toga muftija Kavazović nije tražio od Suda BiH da „omogući pravično suđenje“ bilo kojem uhapšenom Bošnjaku, sljedbeniku hanefijskog mezheba. Očito je slab na sljedbenike Abu Wehaba.
ČIN PETI
Na sjednici Rijaseta, održanoj 8. novembra 2006. godine, pod predsjedavanjem Mustafe ef.Cerića, donesena je REZOLUCIJA O TUMAČENJU ISLAMA. U stavu četiri piše: Rijaset IZ-e vjeruje da u Bosni i Hercegovini nema tako ekstremnih pojedinaca ni ekstremnih grupa koje mogu narušiti jedinstvo muslimana koje se očituje kroz duhovni okvir IZ-a u BiH.
ČIN ŠESTI
U terorističkom napadu na Policijsku stanicu u Bugojnu ubijena je jedna osoba. Bošnjak. Musliman. Sjedbenik hanefijskog mezheba. Reis Cerić je predvodio dženazu.
(zurnal.info)
Zašto gledati: Otpuhat će vas sa stolice! Danas se rijetko snimaju trileri bez pretjerane holivudske teatralnosti a ovo je jedan od njih.
O čemu se radi: Iskusni novinar i urednik optužen je za klevetu i ima šest mjeseci prije odsluženja tromjesečne zatvorske kazne. Dobija zanimljivu ponudu da istraži 40 godina nerazjašnjen nestanak šestanestogodišnje djevojke od tajkuna kome je u životu ostalo nedostižno još jedino saznanje šta se desilo sa njegovom plavokosom miljenicom. Ne samo da će se otkriti šta se dogodilo sa djevojkom, novinar Mikael Blomkvist će razotkriti svu sjaj i bijedu tajkunske porodice ali i smiriti duhove svoje i prošlosti nemirne djevojke Lisbeth Salander. Muškarci koji mrze žene ili bukvalno prevedeno sa engleskog Djevojka sa zmajevom tetovažom dio je trilogije novinara Stiega Larssona, za koga kritičari ne znaju odakle se stvorio ali je bez sumnje stigao na vrh pisaca krimi romana.
Obrati pažnju: Kada pomislite da slijedi kraj filma spremite se za još dvadesetak minuta koje će vas razdrmati, uznemiriti i oduševiti u isto vrijeme.
Premotati: Vjerujemo da ćete gledajući ovaj film zaboraviti da na daljinskom postoji mogućnost da ubrzate neke njegove dijelove.
Ponoviti: Nema tu posebno teatralnih dijelova koje bi zasebno valjalo ponoviti, tek cijeli film još jednom, i to odmah nakon što ga odgledate, da se cijela priča još jednom fino uokviri.
Ekipa: Michael Nyqvist, Noomi Rapace
Režiser: Niels Arden Oplev
Scenarij: Nikolaj Arcel, Rasmus Heisterberg
Producenti: Søren Stærmose, Lone Korslund, Gunnar Carlsson
Studio: Danish Filminstitute
Trajanje: 225 minuta
(zurnal.info)
Analizirajući nedavni neočekivani izliv nasilja između uzbekistanske manjine i kirgiske većine u Kirgistanu, mnogi komentatori nisu uspjeli da objasne zašto su se ta dva naroda odjednom okrenula jedni protiv drugih. Objašnjenja se kreću od zvaničnog dodvoravanja kirgiskom nacionalizmu, preko puke policijske i vojne brutalnosti do provokacija koje vrše paravojne formacije u nadi da će stvoriti novi Avganistan, ali ništa od toga ne objašnjava zašto su međuetnički odnosi tako brzo postali tako gadni. Kao da je cilj komentara bio da još više zamute sliku, novinari su u nekoliko izveštaja isticali suštinsku sličnost – etničku, jezičku, kulturnu – između Kirgiza i Uzbeka.
KRVNI POREMEĆAJ
Ali upravo to bi moglo da bude objašnjenje. U brojnim slučajevima etno-nacionalističkih sukoba, najdublja je mržnja među narodima koji – prema najuočljivijim odlikama – pokazuju najmanje razlike. To je jedna od velikih civilizacijskih kontradikcija i jedan od najvećih izvora nezadovoljstva, a Sigmund Frojd je toj pojavi dao i naziv: „narcizam malih razlika“. Po njegovim riječima: „Upravo minorne razlike kod inače sličnih naroda čine osnovu za njihova međusobna neprijateljska osećanja.“
Na primjer, razdvajanje Indije i Pakistana, koje je uzrok jednog od najdužih i najotrovnijih postojećih sukoba, svodi se prije svega na cijepanje Pandžaba. Idite u Pandžab i vidite da li primjećujete ikakvu razliku između ljudi sa dve strane granice. Po jeziku, etničkoj pripadnosti, fizičkom izgledu – potpuno su identični. U ovom slučaju je religija ono što simbolizuje narcisizam i ističe najsitnije razlike.
Nekad sam radio u Severnoj Irskoj, gde je religija takođe značajna linija razdvajanja, i u početku nisam umio da na prvi pogled prepoznam ko je katolik a ko protestant. Nakon određenog vremena, mogao sam prilično tačno da procijenim ko je ko, ali većina građana Belfasta je to radila mnogo bolje, i to nekako instinktivno. Doduše, tamo postoji izvjesna etnička razlika, pošto su starosjedioci Geli malo tamnoputiji i niži od uglavnom plavih Škota, koji su došli kasnije, ali je strancu to neprimjetno.
Isto je i na Kipru – teško je razlikovati Grke od Turaka. Ta dva naroda su toliko dugo živjela na istom ostrvu da pate od istog krvnog poremećaja zvanog talasemija. Jednom prilikom sam razgovarao sa doktorom koji se specijalizovao za to oboljenje, i koji mi je ozbiljnim glasom rekao da se iz uzorka krvi ne može zaključiti da li je davalac Grk ili Turčin. Umalo ga nisam pitao da li je do tada mislio da su pripadnici različitih nacionalnosti sačinjeni od različitog genetskog materijala. Nema praktično nijednog zabilježenog mešovitog braka između grčkih i turskih Kiprana, i to ostrvo je još uvek strogo podijeljeno.
LOKALNO RIVALSTVO
U knjizi Ratnička čast, Majkl Ignjatief je pokušao da objasni šta je to natjeralo vojnike u ratovima na Balkanu – inače fizički potpuno iste – na okrutnost i prezir prema jednom Srbinu, Hrvatu ili Bošnjaku. Najčešće je mržnja proizilazila iz vrlo provincijalnog i lokalnog rivalstva, a podsticala ju je ljubomora zbog neke navodne male prednosti onog drugog. Naravno, i ovde smo imali latentne nacionalne i verske razlike koje su pospješivale mržnju kada se sve već zakuvalo, ali glavno pitanje koje su postavljali stranci je bilo: „Kako li se prepoznaju?“ U Ruandi i Burundiju, čak i ukoliko su tvrdnje nekih kolonijalnih antropologa tačne – da se plemena Hutu i Tutsi razlikuju po rastu i po tome kako se češljaju – to ipak ne djeluje kao dovoljna razlika za izazivanje genocida.
U Šri Lanki, gde vam isto tako treba mnogo vremena da primjetite da su Tamili obično malo niži i malo tamnoputiji od većinskih Sinhaleza, to je nekako najvažnija informacija koju oni znaju jedni o drugima. Obično vam vrlo brzo u razgovoru spomenu kako oni drugi imaju previše djece, kako su lijeni i kako ne vode mnogo računa o higijeni. Moj prijatelj Patrik Kokburn piše u svojoj knjizi o Bagdadu da je primjetio da uvijek kada neki irački šiit ili sunit kaže kako religija ne igra nikakvu ulogu, on tačno zna ko od prisutnih pripada kojoj konfesiji. A ako želite da vidite kako izgleda rasni prezir, recite nekom šiitu iz Irana kako mislite da su on i irački šiiti u suštini braća.
Sljedeći primjer ove pojave je jedan od najozbiljnijih, ali i najmanje dramatičnih. Jedna od najbezazlenijih razlika na svetu – razlika između govornika flamanskog i govornika francuskog u Belgiji – namjerno će se isticati da bi se Belgija podijelila na dva dijela. Ako ova secesija uspije, onda će sjedište NATO-a i Evropske unije prilično narcisoidno prestati da postoji, jer će ga uništiti jedna od najmanjih zamislivih razlika.
Zato možemo samo da žalimo Uzbeke i Kirgize, dok zazorno pilje jedni u druge, u ovo vrijeme neimaštine i nesigurnosti. Njihova zajednička patnja možda tek počinje. U svemu tome ima pravih elemenata tragedije – i ironije. Jedna od najvećih prednosti homo sapiensa jesu nevjerovatno male varijacije između različitih „grana“. Od kada smo napustili Afriku, kao vrsta se skoro uopšte nismo izmijenili. Da smo psi, svi bismo bili ista pasmina. Ne patimo od ogromnih razlika koje razdvajaju druge primate, a kamoli druge sisare. Skoro u inat ovoj prirodnoj prednosti, i da bismo pokvarili moguću sveopštu solidarnost, uspijevamo da pronađemo izgovore za šovinizam i rasizam čak i u najmanjim razlikama, koje onda preuveličavamo. Zato osuda fanatizma i sujeverja nije samo moralno pitanje, već i pitanje opstanka.
(Slate/Peščanik/Žurnal)
Danima je javnost Bosne i Hercegovine držana u “dramatičnom” stanju, po pitanju produženja ili neproduženja Odluke o kvalitetu tečnih goriva, kojom se trebalo Rafineriji u Brodu omogućiti da (ne)prodaje svoje prizvode na domaćem tržištu. Vrhunac je bio odlazak značajnog dijela Savjeta ministara u brodski gigant, gdje su se “golim okom” uvjerili da je sve u redu, da derivati nemaju višak sumpora i ostalih otrovnih supstanci, te su shodno izvedenim zaključcima odlučili da pomeutu Odluku produže za još 60 dana. A nakon toga če ponovo u obilazak. Sve vrijeme zasipani smo informacijama o uspjesima Rafinerije, povećanju proizvodnje, zamahu privrede..., a da se niko od nadležnih ni na trenutak nije zapitao kako je moguće da je tako napredna firma samo u prošloj godini zabilježila gubitak od cca sto miliona maraka.
DUGOVI, DUGOVI, DUGOVI...
“Preduzeće je za godinu koja se završava 31. decembra 2009. godine iskazalo neto gubitak iznosu od 99.480.604 Konvertibilnih maraka, dok su na navedeni dan kratoročne obaveze Preduzeća veće od njegove obrtne imovine za iznos od 153.804.120 KM”, navedeno je u revizorskom izvještaju o poslovanju Rafinerije, koji je uradila revizorska kuća “Deloitte”.
Sudeći prema ovome, Rafinerija je na koljenima i njene šanse da ikada počne poslovati rentabilno davno su ugašene. Navode to i revizori, koji ističu da ove činjenice “ukazuju na postojanje materijalno značajnih neizvjesnosti koje mogu da izazovu značajnu sumnju u sposobnost Preduzeća da posluje u skladu sa načelom stabilnosti poslovanja pravnog lica”. Uz sve ovo, revizori izražavaju rezervu prema dokumentima u koje su imali uvid, te su se na kraju potpuno uzdržali od bilo kakvog mišljenja “o priloženim finansijskim izvještajima Rafinerije nafte za poslovnu 2009.”.
Poslovna kataklizma, jedine su riječi kojima bi se mogao opisati ovakav izvještaj. Tim više, jer dugoročne obaveze Rafinerije iznose 354 miliona KM. Sastavni dio ovih obaveza je i dug prema budžetu Republike Srpske od 133,5 miliona KM. Riječ je o neplaćenim dažbinama koje su reprogramirane beskamatno (što je krivično djelo) i koje na naplatu dolaze 1.jula iduće godine, s tim da bi trebale biti otplaćene u narednih pet godina. Od toga neće biti ništa i Republika Srpska od ovih silnih miliona neće vidjeti ni centa. Prije nego li detaljno pojasnimo zbog čega, bitno je istaći da je Rafinerija, prema revizorskom izvještaju, svojim kupcima, firmi “Njeftegazinkor” i njenim ruskim partnerima, dužna cca 220 miliona KM.
BUDŽETSKE PARE U PRIVATNOJ FIRMI
Vlada je, tokom privatizacionog procesa, na ime komercijalnih i drugih dugova Rafinerija i Petrola isplatila gotovo 218 miliona maraka. Kada se tome doda reprogramirani dug brodske Rafinerije prema budžetu od blizu 133,5 miliona maraka, to je preko 351 miliona koju je vlada uložila u takozvanu prodaju Naftne industrije RS-a. Uz sve to, Vlada RS je plaćala i plate radnicima i nakon prodaje Rafinerije, u iznosu od 11 miliona KM, pa se cijela cifra potrošena za privatizaciju rafinerije penje na preko 362 miliona KM. Istovremeno, Rusi su, navodno, uplatili blizu 356 miliona maraka za kupovinu državnog kapitala, te refundiranje vladi na ime izmirenja dijela komercijalnih obaveza. Kada se sve sabere i oduzme, lako je izračunati da je na kraju Dodik dao Rusima Rafinerije u Brodu i Modriči, te Petrol besplatno i, pride, još nekoliko miliona KM. (Realno je da je ova cifra i veća, jer značajan broj dokumenata još nije dostupan javnosti, a na osnovu emitovanog izvedena je izrečena računica).
Tu nije kraj prevarama. Vlada RS je očistila sve dugove nekadašnje Naftne industrije i Rusima je predala bez ikakvih dugova. A onda su je baćuške teško zadužile stotinama miliona maraka. Režim je mjesecima naglašavao da je kupac «Njeftegazinkor», sem para za državni kapital, platio i 72 i po miliona evra, na ime refundiranja dijela od 218 miliona maraka isplaćenih iz budžeta RS za komercijalne i ostale dugove rafinerije. To je, ispostavilo se, notorna neistina. Pomenute pare, vladi je uplatila Rafinerija, koja se za rečenu sumu zadužila kod svog kupca «Njeftegazinkora». Transakcija se čini besmislenom, ali riječ je o filigranskoj prevari, zadokumentovanoj kroz Aneks 1 ugovora o prodaji NIRS-a, te Ugovor o regulisanju obaveza između Vlade, Rafinerija i Petrola, potpisanim pretprošle godine, koja ima dva cilja.
PRANJE PREKO OPTIME
Prvi je da se preko firme «Optima» izvuče dobit iz Rafinerije, koja će stalno biti u gubitku, a drugi je da se upravo zbog tog gubitka izbjegne plaćanje 133,5 miliona maraka obaveza prema državi. Ove obaveze su reprogramirane na 9 godina, sa grejs periodom od 4 godine i na naplatu dospijevaju 1. jula 2011. Rafinerija u brodu, kako se to navodi i u revizorskim izvještajima, radi samo uslužne radove za Optimu, koja vrši komercijalne poslove i ubire svu dobit. «Optima» stalno drži Rafineriju u gubitku, a milionski profit odlazi vani.
Njeftegazinkor je Rafineriji dao dva kredita u iznosu od cca 220 miliona maraka. Kamata je zelenaška i iznosi nevjerovatnih 12 posto. Tako je samo u prošloj godini, (po osnovu kredita), Rafinerija imala dug prema većinskom vlasniku od 38,6 miliona KM, a prema «Optimi» 39,3 miliona KM zbog neispunjenih obaveza. Sve ovo jasno ukazuje na svjesnu namjeru kupca da ova firma bude stalno u gubitku, pa i 2011., kada na red dođe otplata budžetskih dugova. Rafinerija neće biti u stanju da otplaćuje dugove prema budžetu, a Ugovorom o privatizaciji je otvorena mogućnost da u takvom slučaju onih 133,5 miliona KM budu otpisani. Suštinski, već tada je dogovren ovaj kriminalni način poslovanja i već prilikom potpisivanja dokumenta o privatizaciji (02.02.2007. godine), znalo se da od otplate budžetskog duga nema ništa. Treba li bolje potvrde za to od nalaza revizora prema kojem je Rafinerija u 2008. imala dug od ravno 373 miliona maraka, a u 2009. od 354 milioma KM.
To je čak sto miliona više nego dug prije privatizacije, pa se opravdano postavlja pitanje zbog čega vlada nije investirala u rafineriju, umjesto što je otplaćivala njene dugove i poklonila je špekulantima.
SVE U RUKAMA ŠPEKULANATA
Milorad Dodik je tokom 2006. godine na sva zvona najavljivao da će u Naftnu industriju Republike Srpske biti uloženo 979 miliona evra. Tri i po godine nakon privatizacije može se zaključiti da je cijeli projekat teška prevara. Niko više i ne pominje prugu od Broda do Modriče, koja je trebala biti izgrađena i u koju su, navodno, investitori namjeravali utrošiti 45 miliona evra, te druge brojne projekte na koje je preko noći zaboravljeno. Suština cijele priče je da Naftnu industriju Republike Srpske, koju čine Rafinerije u Brodu i Modriči, te Petrol, nisu preuzeli nikakvi veliki investitori, spremni da ulože 979 miliona evra u njihov razvoj, već špekulanti odlučni da iz ovih preduzeća izvuku svu moguću dobit, a njih ostave u gubicima koji se već sada mjere stotinama miliona maraka.
NJEFTEGAZINKOR?
U vrijeme kupovine Rafinerije, Njeftegazinkor nije imao nikakvih izvješata o svom poslovanju u protekle tri godine, a na zvaničnom sajtu navedeno je bilo da je preduzeće osnovano u avgustu 2003. godine, i da joj je osnivački kapital 1,5 miliona dolara. Ni tada, a ni sada se ne zna ko su osnivači stvarni vlasnici ove ruske kompanije, donosno ko su stvarni vlasnici rafinerije.
RUSKE FIRME SNABDJEVAČI
Lani je Rafinerija, prema revizorkom izvještaju, u postrojenja i nekretnine uložila preko 82 miliona KM, od čega je od ruske firme «Zarubežnjeftestrojmontaža» izvršila nabavke u iznosu od 65 miliona KM. Nemoguće je utvrditi da li je rafinerija zaista nabavila opreme u tom iznosu ili je, pak, riječ o pranju novca. «Postoje neizvjesnosti da li je dokumentacija u navedenim transakcijama dovoljna da opravda cijene i zahtjeve poreskih propisa», ogradio se revizor sa 65 miliona ograda.
U zemljama u kojima lideri sebe uspoređuju sa Suncem, nema zajebancije. Ljutnja vođe tamo ima snagu Sunčane oluje
Nadalje, bilo je svejedno hoće li Svjetski kup osvojiti Argentina, Španija ili Njemačka; hoće li Messi predriblati čitavu protivničku odbranu, onda se sa loptom vratiti do svog gola, pa još jednom predriblati sve, i sudije, i argentinske i one druge igrače; hoće li Maradona, u finalu, skinuti sako, utrčati na teren i gol dati rukom; hoće li Torres šutnuti sa 40 metara, pogoditi rašlje i odlučiti prvaka; čak i hoće li novi muslimani iz Al-Qaede, na oduševljenje onih koje vrijeđa sve, a naročito karikature (upravo zato što oni jesu tako karikaturalni), aktivirati bombu na stadionu i tako prekinuti finalni meč.
U trenutku kada su se igrači Sjeverne Koreje, nakon poraza od 7:0 protiv Portugala, uputili u svlačionicu, sve je to postalo svejedno.
Fudbaleri Sjeverne Koreje jedini su koji na ovom prvenstvu nisu igrali ni za slavu ni za novac. Igrali su za goli život.
Oni su došli iz zemlje u kojoj je Vođa, Kim Yong Il, napisao pjesmu koja glasi ovako:
Kao što suncokret može cvasti
samo ako je okrenut prema suncu,
tako i korejski narod može cvasti
samo ako su njegove oči okrenute gore,
prema njihovom Vođi.
U zemljama u kojima lideri sebe uspoređuju sa Suncem, nema zajebancije. Ljutnja vođe tamo ima snagu Sunčane oluje. Ako dolazite iz zemlje kojom vlada Sunce, naročito ako dolazite iz zemlje kojom vlada Sunce, ne želite da izgubite sa 7:0. Jer: globalno poniženje i povrijeđeni ego najmanji su vaš problem, dok pred očima milijardi gledalaca napuštate teren. Jer: dobro znate da ste u Južnu Afriku poslati da pronesete slavu svog Vođe i svijetu pokažete istinu o svojoj zemlji i narodu. Umjesto toga, što ste vi uradili: osramotili i Vođu i zemlju i narod. Učinili da ih ismijavaju njihovi neprijatelji, kojih je mnogo i moćni su.
A dobro ste znali kakav je ulog... i kakva je kazna. Poraz do 3:0 može se tolerisati, jer veliko je i milostivo Sunce. Ali, 4:0 – to je već ravno izdaji. A izdaja se ne prašta. Stoga: četiri gola za po pet godina zatvora.
... a onda je pao i peti gol. Dok ste izvodili loptu sa centra, mislili ste o tome kako će vam, odmah po sletanju, na ruke staviti lisice i sprovesti vas ravno u zatvor iz kojega nikada nećete izaći. Niste stigli sami sebe ožaliti, a već ste primili i šesti gol. Gledali ste fudbalere Portugala kako se raduju, a pred očima imali svoju ženu i djecu, kako neutješno plaču dok ih naoružani ljudi u uniformama odvode u logor za prevaspitavanje, u koji su dospjeli zbog očevog grijeha, tako velikog da je prenijet i na potomstvo. Sedmi gol bio je pucanj u mrtvo tijelo: otupjeli od bola i užasa, teturate terenom dok zamišljate kako vaša kuća gori a plamen osvjetljava leševe vaše strijeljane porodice.
Ono što je Portugal napravio protiv Sjeverne Koreje bila je sadistička orgija, rokoko surovosti. Bio je to, ne okolišimo, zločin protiv čovječnosti. Momak Paris Hilton (ili je to bila Kim Kardashian?) sa svojim brižljivo njegovanim gay-friendly lookom proslavlja pogodak koji je porodicu protivničkog golmana poslao pred streljački vod: čovjek može živjeti 1000 godina i ne vidjeti ništa odvratnije.
Dobro, znam: pravda je tek jedna od velikih riječi koja ne označava ništa osim vlastitog odsustva. Pa ipak, kada je Villa Portugalu dao gol iz ofsajda, zadovoljno sam se nasmiješio.
Kako bilo, ono što želim reći je sljedeće. U igri čiji je sastavni dio opstrukcija svake vrste, udaranje protivničkih igrača i lomljenje njihovih nogu, na meču u kojem su igrali za svoje i živote svojih porodica, fudbaleri iz zemlje Osovine Zla napravili su samo tri faula. Tjah, izgleda da danas još samo Zlo vjeruje u fair-play.
(zurnal.info)
Pretpostavljalo se, dakako, i do sad da mudžahedini svakodnevno prate svaki korak premijera Milorada Dodika, ali novinska agencija Srna sad raspolaže i dokazima.
"Prema operativnom izvještaju SIPA od 26. decembra prošle godine, u koji Srna ima uvid, petoro vehabija - četiri muškaraca i jedna žena - tog su dana nadzirali i snimali dolazak premijera Dodika u Prijedor, gdje je održavan stranački skup SNSD-a. U izvještaju se precizira da su lica snimila dolazak kolone vozila s premijerom, raspored pratnje i ulazak Dodika u objekat. Ova vehabijska grupa bila je raspoređena na parkingu iza hotela 'Prijedor', gdje je održavan skup, kao i na svim prilazima do objekta, dok je jedan muškarac sve snimao kamerom", kaže se u senzacionalnoj agencijskoj vijesti koju su odmah prenijeli svi mediji u Republici Srpskoj.
"Je l' istina šta kažu na RT RS", istog se popodneva unezvijereno po uredu vrtio Milorad Dodik, "ovo što je objavila SRNA?"
"Bojim se da jest", tiho je odgovorio Mirko Lujić, direktor Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA).
"Ne mogu da vjerujem! Ko su ti ljudi?"
"Khm", suha grla odgovorio je direktor SIPA. "Radimo na tome da utvrdimo njihov identitet, gospodine."
"Nevjerovatno! Vehabije me prate usred Srpske! Šta kažeš, u Prijedoru?"
"Da. I u Bijeljini", dodao je Mirko Lujić drhtava glasa. "I u Trebinju, Foči, Bileći i Derventi. I u Doboju. I u Mrkonjić Gradu. I u... kako sad to da kažem... u Bnjlc."
"B... gdje?"
"Khm", nakašljao se direktor SIPA.
"U Banjaluci."
"I u Banjaluci" popizdio je premijer Dodik. "Usred Banjaluke me prate i snimaju?!!?"
"Aha."
"Pa šta radi policija? Šta radi SIPA? Šta radi Beograd?"
"Imamo operativnih saznanja da su Vas vehabije nadzirale, prisluškivali i snimale čak i kad ste bili u Beogradu. Dolazak kolone, vaš ulazak u objekat, sve. Sve imaju snimljeno i dokumentovano. Svaki vaš korak."
"Jebemimjamajkubalijsku! Kad je to bilo, je l' ono kad sam bio na plej-ofu u 'Areni'?"
"Da. I još kad ste bili na ustoličenju patrijarha Irineja. I kad je Medvedev bio u Beogradu. I na dočeku gospođe Plavšić. I da, kad ste se susreli sa gospodinom Tadićem. U stvari, svaki put kad ste se susreli sa gospodinom Tadićem. Kad bolje razmislim, svaki put kad ste uopšte bili u Beogradu."
"Pa šta da radimo", upitao je Dodik.
"Razradili smo plan. Namjestićemo vehabijskim teroristima zamku", dočekao je konačno direktor Državne agencije za istrage i zaštitu. "Operacija se zove 'Dvojnik'."
"Dvojnik?!?"
Već sutra poslijepodne dugačka se kolona crnih limuzina zaustavila pred Banskim dvorom u Banjaluci. Krupni gorila izašao je iz prve limuzine, hitro prišao drugoj, pa pogledavajući lijevo i desno otvorio suvozačka vrata.
"Dobro došli na prijem povodom Dana državnosti Republike Slovenije", srdačno je pružio ruku šef Konzularne kancelarije slovenačke ambasade u Banjaluci Aladar Belec. "Jako nam je drago da ste našli vremena za nas, gospodine Dodik."
"Hvala, hvala", promucao je Rajko Kuzmanović, blijed i kiseo kao jogurt.
Slovenski konzul uhvatio ga je za nadlakticu i poveo prema ulazu. Cijelo vrijeme nešto je govorio, ali Rajko Kuzmanović od silnog straha nije razumio ni riječi.
"Soko zove centralu, Soko zove centralu", tiho je onaj gorila za to vrijeme govorio u mali mikrofon na zapešću. "Blizanac sletio, Blizanac sletio, prijem."
"Vrlo dobro", začuo je glas u uhu. "Jesu li svi na položaju?"
"Orao na položaju, prijem", javio se šaptom agent s krova hotela "Bosna".
"Sova na položaju, prijem", javio se drugi, sa kupole hrama Hrista Spasitelja.
"Pelikan na položaju, prijem", javio se i agent s krova Palate Republike Srpske.
"Labud na... jajima, jebemti jaja i koje će mi pičke materine?!... Prijem."
"Kakva jaja, šta je bilo, Labud? Labud, javi se, šta je bilo?"
"Ma ništa, nabo se na minaret. Drugi put neka se Pelikan penje na džamiju. Uvijek ja!"
"Centrala svim jedinicama", začuo se u tom trenutku oštar glas. "Jedan-jedan-šest iz pravca hotela, jedan-jedan-šest iz pravca hotela!"
Bila je to školski izvedena akcija, dan-danas se izučava na obavještajnim akademijama. Tek što su vehabije izašle iz kombija, nije onaj bradati čestito ni uključio kameru, a već se iznad hrama Hrista Spasitelja odnekud pojavio helikopter, spustila su se iz njega petorica specijalaca sva u crnom, iz parkiranog kamiona "Elektrokrajine" iznenada su izletjela još sedmorica i dok si rekao "Subhankellahumme-ve-bi-hamdike-ve-tebarekesmuke-ve-teala-džedduke-ve-la-ilahe-gajruke-Allah-uekhber", vehabije su ležale na parkiralištu hotela "Bosna", sa čizmama specijalnih agenata SIPA na potiljcima, lica uronjenih u vreli asfalt i ruku savijenih na leđima.
"Rode sletjele na odžak, rode sletjele na odžak, prijem."
Slovenski konzul zaprepašteno je gledao što se događa, a Rajko Kuzmanović stisnutih je očiju čučao na tlu i pokrivši uši dlanovima ponavljao: "O slavni čudotvorče, svetitelju Hristov Savo, prvoprestoniče srpske zemlje, blagonadežni predstatelju svih hrišćana pred Gospodom, spasi Rajka svog!"
"Državna agencija za istrage i zaštitu SIPA saopštila je da je danas poslijepodne u centru Banjaluke uhapšeno pet vehabija, četiri muškarca i jedna žena", javila je iste večeri Srna, a objavio RT RS. "Opasna teroristička grupa nadzirala je i pratila predsjednika Vlade Milorada Dodika na prijemu povodom Dana državnosti Republike Slovenije u Banskom dvoru, te snimala dolazak kolone vozila s premijerom, raspored pratnje i ulazak predsjednika Vlade u objekat."
Pet pripadnika radikalnog islamskog pokreta, objavio je RT RS, bilo je raspoređeno na parkingu ispred hotela "Bosna" i na prilazima objektu. Bradati vehabija, zadužen za snimanje premijera Dodika kamerom, operativnom istragom SIPA identifikovan je kao Dragan Davidović (57) iz Banjaluke, direktor Radio-televizije Republike Srpske, dok su ostali iz grupe identificirani kao Draško Ignjatić, urednik Informativnog programa RT RS, Jovo Labus, zaposlen kao generalni direktor Novinske agencije Republike Srpske (Srna), i Slobodan Pešević, dopisnik beogradskih "Novosti", svi iz Banjaluke. Među uhapšenima je i jedna ženska osoba, identificirana kao Dubravka Blagojević, stalno zaposlena na mjestu glavne i odgovorne urednice agencije Srna.
"U pretresu njihovih jazbina u Banjaluci", kaže se na kraju vijesti, "pronađen je ogroman broj pisanih izvještaja, fotografija, te audio i video zapisa sa snimljenim svakodnevnim javnim i privatnim aktivnostima premijera Milorada Dodika, čiji je svaki korak ova opasna vehabijska grupa godinama nadzirala, pratila i snimala."
(Preneseno iz Nezavisnih novina)
ŽIVOT OBIČNOG TEMPA
Šta bi, dakle, o „reisovoj amnestiji novih muslimana“ mogle da kažu porodice i prijatelji Oksovih žrtava? Da li ti nesretni ljudi trebaju prihvatiti reisovu „fetvu“ izgovorenu čak i nad tabutom rahmetli Tarika Ljubuškića pa da se, kao, izmire sa idiotima koji su im poubijali najbliže?
U decembru 2006. godine Rijaset Islamske zajednice Bosne i Hercegovine je usvojio Rezoluciju u kojoj stoji: „ Rijaset IZ vjeruje da u BiH nema ekstremnih pojedinaca ni ekstremnih grupa koje mogu narušiti jedinstvo muslimana“. Tri i po godine kasnije, Haris Čaušević zvani Oks digao je u zrak bugojansku policijsku stanicu-ubijen je policajac Tarik Ljubuškić, njegova kolegica Edina Hindić teško je povrijeđena i sarajevski ljekari se još uvijek bore za njen život, a ranjeno je više policajaca koji su se u trenutku eksplozije nalazili na svojim radnim mjestima. U istom danu u kojem je vehabijski manijak Oks raznio pola Bugojna, ne tako daleko se održavala 500. Ajvatovica. Tamo je pred više stotina konjanika i pješadije govorio reisu-l-ulema Mustafa efendija Cerić. Govorio je o svemu i svačemu ali slova progovorio nije o terorističkom napadu od kojeg se zatresla i Ajvaz-dedina pećina. Četiri dana kasnije, na dženazi nevinoj žrtvi terorizma Tariku Ljubuškiću iza kojeg su ostali supruga i dvoje djece, reis Cerić će pred deset hiljada ljudi osuditi bombaški napad i pozvati na očuvanje jedinstva muslimana: „ Oni koji su zadojeni mržnjom i osvetom mogu željeti okrenuti našu zajednicu unutarnjoj podjeli i međusobnoj mržnji, mogu htjeti da nas sukobe jedne protiv drugih. Oni u tome neće uspjeti, jer mi hoćemo i možemo, uz Allahovu pomoć, ujediniti se u naporu da jedni druge razumijemo, da jedan drugome budemo brat i sestra te da nasilje i krvavu mrlju koja nas je zadesila u Bugojnu zamijenimo za bratsku i komšijsku ljubav i poštovanje.“
CERIĆEVI „NOVI MUSLIMANI“
Zanimljivo, u svom govoru na Ljubuškićevoj dženazi reis Cerić se nije zamarao motivima i vjerskim fanatizmom teroriste koji je ubio jednog i ranio više bugojanskih policajaca. Podsjećanja radi, Oks je nakon hapšenja priznao da je napad na policijsku stanicu izveo kako bi „iskazao vlastiti protest“ zbog hapšenja Rijada Rustampašića i njegove teroristističke grupe, iste one grupe koju je svojevremeno kompromitirani državni tužitelj Miroslav Marković „usljed nedostatka dokaza“ pustio na slobodu. Zbog čega je reis Cerić izbjegao da i nakon strašnog bugojanskog masakra javno ne upozori na pogubno djelovanje radikala ušuškanih u vehabijski pokret nije teško pretpostaviti jer govorimo o istom onom vjerskom lideru koji je ne tako davno sljedbenike vehabizma svečano promovirao u „nove muslimane“ nakon čega je po svemu sudeći na duže staze primirio višegodišnje nesporazume i džematske sukobe između Islamske zajednice BiH i vehabijskih patrola. „Nekima smetaju novi muslimani koje nazivaju vehabijama a sve samo zato što su oni preživjeli genocid i protive se režimu aparthejda. Oni koji nas okrivljuju da im je stanje loše zbog Islama i novih muslimana pridružuju se islamofobiji koja nas, bosanske muslimane, stare i nove podsjeća na iskustvo preživljenog genocida.“
ZLOPOTREBOM GENOCIDA DO NAKLONOSTI VEHABIJA
Baš me zanima šta bi danas o reisovom sramnom pokušaju da brutalnom zloupotrebom genocida, koji je nesumnjivo doživio bošnjački narod a što je potvrđeno i pred Međunarodnim sudom pravde, „novim muslimanima“ osigura amnestiju za njihovo učešće u brojnim terorističkim djelima izvršenim od Mostara do Bugojna u proteklih dvanaest-trinaest godina? Šta bi, dakle, o „reisovoj amnestiji novih muslimana“ mogle da kažu porodice i prijatelji Oksovih žrtava? Da li ti nesretni ljudi trebaju prihvatiti reisovu „fetvu“ izgovorenu čak i nad tabutom rahmetli Tarika Ljubuškića pa da se, kao, izmire sa idiotima koji su im poubijali najbliže? Na koncu, da li onih deset hiljada duša koje su u prošli utorak na onaj svijet zauvijek ispratile nevinu žrtvu terorista smije više vjerovati Cerićevim „pozivima na pomirenje“ nego vlastitim očima? Šta, uostalom, u narednim mjesecima mogu očekivati građani Bosne i Hercegovine od „Cerićevih novih muslimana“ nakon što im je ta zaluđena masa terorista po bagdadskom scenariju priredila miniranje policijske stanice?
TRAGIČNA GREŠKA POLICIJSKO-OBAVJEŠTAJNIH AGENCIJA
Za sva pitanja i opravdane strahove koji su uslijedili nakon bugojanskog terorističkog napada postoji samo jedan adekvatan odgovor - državne institucije se sad ili nikad, prioritetno i što hitnije, moraju obračunati sa vehabijskim „spavačima“! Predsjednik SDA (iste one stranke koja je vehabijskim pionirima skupljenim s koca i konopca nezakonito štancala bh. državljanstva) Sulejman Tihić u prvim je reakcijama na bugojanski terorizam kazao kako se radi o „bolesnim osobama“. Ma, hajde... A oni koji su se 11. septembra 2001. otetim avionima nakrcanim kerozinom i putnicima zabijali u nebodere u New Yorku su, kao, bili „normalne“ osobe. „Normalan“ je bio i Muamer Topalović dok je masakrirao obitelj Anđelić na njihovom kućnom pragu i to na badnje veče. Ili je moguće Handala bio neuračunljiv dok je eksplozivom raznosio pola Mostara. Šta reći o Vedadu Hafizoviću koji je prije četiri godine zaklao vlastitu majku samo zato što sabah-namaz nije željela klanjati po pravilima „novih muslimana“... Da ne nabrajamo dalje jer ovdje nije važno da li su teroristi, po novootkrivenom (para)psihologu na čelu SDA, „bolesne osobe“, već je bitno šta to državne policijsko-obavještajno-pravosudne institucije u BiH mogu učiniti kako bi se ti vjerski fanatici i ubice poslali u zatvore i uklonili sa ulice. Činjenica da policijskim dosjeima već godinama kruže imena izvršitelja posljednjeg bugojanskog zločina te da su neki od terorista iz Oksove grupe bili i „sigurnosno pokrivani“, daje nam sasvim dovoljno razloga za sumnju da se u ovom slučaju radilo o gruboj pogrešci i nedopustivom propustu obavještajnih službi. Tim prije jer su novinari mjesecima, pa čak i godinama ranije, pozivajući se isključivo na policijske izvore baratali imenima terorista koji su 26. juna ubili Tarika Ljubuškića. Osim toga, gostujući u Centralnom zatvoru FTV-a prije četiri godine ubica Čaušević je odbacujući optužbe za vjerski ekstremizam izjavio: „ Da sam ekstremista uzeo bih deset kilograma eksploziva i ubijao“!? Na stranu sad što je Čaušević, manirom prekaljenog teroriste, količinu eksploziva za svaki slučaj od prvobitne televizijske najave povećao za novih pet kilograma, podatak da je i nakon javnog priznanja ovaj ubica ostao na slobodi „spavajući“ mirno i sretno zapravo nam otkriva stvarno, u svojoj suštini katastrofalno, stanje u ovdašnjim policijsko-obavještajnim strukturama. Zadatak svake obavještajne službe na planeti Zemlji jeste da spriječi, a ne da „liječi“, posljedice koje sa sobom nose teroristički napadi. Nažalost, u bugojanskom se slučaju dogodio policijsko-obavještajni propust sa stravičnim posljedicama. I siguran sam da ni ovog puta niko od šefova nadležnih agencija neće odgovarati niti preuzeti odgovornost za taj teški promašaj. Istina, reis Cerić je nakon Bugojna indirektno zatražio smjenu državnog ministra sigurnosti Sadika Ahmetovića. Ali šta je jedna smjena u odnosu na višegodišnje pozive reisu-l-uleme za „očuvanje jedinstva starih i novih muslimana“. A tog jedinstva će biti sve dok „divlji“ proganjanju „pitome“. Ako treba i eksplozivom.
(zurnal.info)
O đavolu i sađenju tikava s njim već je sve rečeno. A samo naivni optimisti (ili je ovo pleonazam?), koji godinama ponavljaju da smo dodirnuli dno i da sad mora biti bolje, ne shvataju da dno ne postoji (da se, dakle, može propadati beskonačno) i da uvijek može biti gore.
NUS PROIZVOD BOŠNJAČKOG KLERONACIONALIZMA, KORUMPIRANOSTI PETRO DOLARIMA I NOTORNE GLUPOSTI
Šok koji je bh javnost doživjela od terorističkog napada u Bugojnu identičan je iznenađenju s kojim svake uboge godine domaći komunalci dočekaju snijeg u decembru („Otkud snijeg u po zime, jebote???“).
On je proizvod ovdašnjeg tradicionalnog narodnog običaja zabijanja glave u guzicu (šta da se radi kad nismo u pustinji), „gledanja svog posla“ i nevjerovanja vlastitim očima i tuđim argumentima (uz obaveznu naknadnu pamet). I od njega je gore samo licemjerno post festum zgražavanje političkih i vjerskih moćnika i isprazne riječi osude iz njihovih usta. I zahtjevi za „hitnim utvrđivanjem istine“ i „otkrivanjem nalogodavca i organizatora“ ovog akta.
Sve se uklapa (i prijeti da ostane na tome) u klasičnu priču bavljenja posljedicama, uz zanemarivanje uzroka - na zadovoljstvo onih koji su za te uzroke, a samim tim i za njima izazvane posljedice, najodgovorniji. I na ispostavljanje računa nus proizvodima određene politike, umjesto politici samoj.
Elem, kriv je Osama Bin Laden, a ne saudijski ludački teokratsko-diktatorsko-ekstremistički režim, u čijem okrilju je odrastao i koji petro-dolarima sponzorira ekstremizam širom svijeta, kupujući svoju nedodirivost uslugama svjetskim političkim moćnicima i korumpirajući lokalnu ulemu zemalja u koje izvozi svoje nakaradno pećinsko tumačenje islama. Krivi su klinci koji u tramvajima, školama i na ulicama premlaćuju i ubijaju svoje vršnjake; krivi su kriminalci koji nekažnjeno maltertiraju poštene građane; krivi su teški mentalni bolesnici koji slobodno šetaju (i ubijaju) našim ulicama i krivi su jadni imitatori bliskoističnih modnih i ideoloških trendova, koji u vjerskom fanatizmu i nasilju prema neistomišljenicima nelaze smisao svog postojanja, a nije kriva kleronacionalistička kleptomanska vlast koja je stvorila društveni okvir pogodan za svaku vrstu kriminala i terora. Niti vjerske zajednice koje, od rata naovamo, koketiraju s kako već realizovanim tako i tek potencijalnim zločincima.
A IDEOLOŠKI TRASERI TERORIZMA?
Dok stručnjaci iz detalja počinjenog zlodjela isčitavaju pažljivu isplaniranost napada i istreniranost počinilaca, a iz vrhe policije upozoravaju da je samo pitanje trenutka kada će se dogoditi novi teroristički udar, neki nastoje čitavu stvar minorizirati i relativizirati i prikazati kao čin asocijalne jedinke.
Dnevni avaz čak, iako i sam snosi ogromnu odgovornost za sponzorisanje ekstremističkog nasilja (sjetimo se njegove uloge u fašističkom vehabijskom divljanju po glavnom gradu i premlaćivanju učesnika i posjetilaca Queer festivala) i čiji gazda, poput Reisa Cerića, u svom naumu da Bošnjacima pod boljom budućnošću proda njihovu najgoru prošlost, koketira sa tom ekstremnom vjerskom desnicom, ide tako daleko da, nakon svega, već u prvim komentarima nakon zločinačkog terorističkog udara, nasuprot elementarnoj logici i izjavama policije i tužilaštva, pokušava opovrgnuti vezu terorista sa vehabijskim pokretom, predstavljajući neposrednog izvršioca zločina kao samotnjaka (što podsjeća na tragikomičnu teoriju da je J.F.Kenedya ubio, kao jedini atentator, Lee Harvey Osvald, „šetajućim metkom“, koji je nekoliko puta promijenio smjer iz nepoznatog razloga). A odmah potom (valjda dok se još niko nije sjetio da „upre prstom“), amnestira, predstavljajući ih žrtvom, ideološke trasere terorizma, pričom kako je neposredni izvršilac zločina, svojevremeno, prijetio i SAFF-u, listu na čijim stranicama se sekularisti nazivaju zločincima, Evropa zlom, kršćani i jevreji neprijateljima, slave „uspjesi“ „braće“ u Iraku, Afganistanu i Čečeniji i u kome je neformalni ideolog ekstremne desnice, poznat kao „neljubitelj“ vlaha i djece iz mješovitih brakova, iznio svoju viziju i strategiju borbe za uspostavu BiH kao islamske države.
Elem, na kraju će, prema Avazu, ispasti da je teroristički čin u Bugojnu (poput onog 30-ih godina u Berlinu) djelo komunista, izvršeno po nalogu Zlatka Lagumdžije. Ili Sulejmana Tihića, pošto im je, u posljednje vrijeme, ovaj još draži Gazdi. Što je sasvim u skladu sa Gazdinim ambicijama, da postane novi bošnjački führer.
DOK SU LUDI JEBAVALI ZBUNJENE – EKSTREMISTI SU SE NAMNOŽILI
O odgovornosti Reisa Cerića za dugogodišnje kratkovido, kukavičko i ličnim interesima motivisano, ignorisanje i tolerisanje ekstremizma, trovanje ovdašnjih običaja i svetosti tolerancije (jer kome Reis kome je Turska mati da se prilagođava) i koketiranja i tepanja nasilnicima (sjetimo se samo stravične izjave o „novim muslimanima“ i tome da se Bošnjacima ne bi desio genocid da su bili kao oni. Valjda se hoće reći da bi prije oni počinili genocid nego što bi se njima desio, što je po Reisu za pohvalu???) da ne govorimo. Klanjanje dženaza-namaza poginulom policajcu, od takvog reisa, može se tumačiti samo kao čin licemjerja. A njegovo pozivanje, u toj prigodi, na unutarbošnjačko jedinstvo, umjesto na obračun sa nasilju sklonim ekstremistima, samo je davanje dodatnog vremena onima s kojim je bilo kakav dijalog nemoguć (jer oni ne žele dijalog nego naše „prevaspitanje“ ili smrt).
Kao što demokratski sistemi nisu mogli uspostaviti nikakvu konekciju sa komunističkim diktaturama (nego je vrhunac međusobne tolerancije bio model „suživota“, jednih pored drugih – pa ko koga zajebe), tako (zapravo, još gore) svijet zasnovan na demokratiji, slobodi, sekularizmu i individualnim ljudskim pravima ne može uspostaviti nikakvu stvarnu vezu sa vjerskim fanatizmom, kome je cilj poništenje individualne volje, utapanje u religijske dogme, kolektivno ropstvo i diktatura teokrata.
Reisov poziv na nacionalno (ili vjersko?) jedinstvo, u svojoj grotesknosti, potcrtanoj tragičnošću trenutka, podsjeća, zapravo, na svojevremene tuđmanovske tlapnje o pomirenju ustaša i partizana.
A, zapravo, umjesto lekcija, na koje nemaju nikakvo (a pogotovo moralno) pravo, od Reisa, i od Avaza i njegovog gazde, i od ideologa ekstremizma okupljenih oko SAFF-a i od bošnjačkog nacionalističkog političkog establišmenta (koji je zlo uvezao, skrivao ga i podržavao, dok se nije razmnožilo i zaprijetilo i njemu samom), građani ove zemlje trebaju dobiti izvinjenje i molbu za oprost (a, što bi rekli „legalisti“: policijsko-pravosudni organi treba da rade svoj posao i da utvrđuju eventualnu krivičnu odgovornost pojedinaca). Jer pravi krivci za pretvaranje nam života u noćnu moru, krcatu raznim vrstama terora, su upravo oni.
AVAZOVI GELERI U BOŠNJAČKOM TIJELU
Ne ulazeći u genezu nastanka problema, koja je manje-više svima poznata, onaj ko „nekoliko stotina osoba povezanih s vehabijskim pokretom, a koje su sklone činjenju teških kaznenih djela terorizma, ubojstava i zastrašivanja“ (prema direktoru federalne policije Zlatku Miletiću) ne tretira kao ozbiljnu opasnost, nego ih na ovaj ili onaj način, podstrekava u njihovom ekstremizmu ili počinjena zlodjela nastoji „oprati“ od političko-ideoloških konotacija, a građanima ove zemlje, umjesto nedvosmislene osude, nudi stare nacional-šovinističke floskule o ugroženosti i „terorizmu drugih nad nama“, spominjući, u kontekstu terorističkog čina u Bugojnu (i time ga, faktički, omalovažavajući), „ratni terorizam krvoloka s brda“, ubistva Bošnjaka i miniranje groba Alije Izetbegovića (vrijedi citirati u cjelosti: „Rane nanesene na bošnjačkom tijelu nakon podmuklog postavljanja paklene naprave na mezar prvog predsjednika nezavisne i suverene Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića su svježe i duboke“, piše urednik Avaza, dan nakon smrtonosnog terorističkog napada na policijsku stanicu u Bugojnu), direktno je suodgovoran za sva zlodjela koja pripadnici te skupine počine. Na isti način na koji su, recimo, Dobrica Ćosić i kreatori Memoranduma SANU, direktno odgovorni za sve ratove i zločine počinjene u njima 90-ih godina prošlog stoljeća.
Važno je uočiti da su, u prvim reakcijama nakon terorističkog udara u Bugojnu, primjetne i naznake masovne histerije, američkopost11septembarskog tipa, u kojoj se strah i očaj manifestuju kao napad na čitavu skupinu, koja, istini za volju, svojom kolektivnom asocijalnošću, ideološkom isključivošću i sklonosti ekstremizmu pa i nasilju, dijela njenih sljedbenika i izostankom osude takvog ponašanja od ostalih, daje povoda za generalizaciju, koja je uvijek opasna. I za ugrožavanje ljudskih prava, koje je potpuno neprihvatljivo.
Ne treba nam nikakva odmazda, nikakav „lov na vještice“, nego efikasan odgovor države na zločin (što ne bi trebao da bude ozbiljan problem) i uključenje kompletnog društva u rješavanje problema u njegovoj pozadini (što je već mnogo teži zadatak).
Nakon što je stvoren, problem neće nestati preko noći. Ustvari, možda neće nikada. Jer je to vrsta problema u koju se trudite da ne dođete a kad već dođete onda je kasno. I svako liječenje traje dugo i krajnje je neizvjesno. No, što se duže odlaže, ili primjeni li se za njega pogrešna terapija, posljedice su sve teže.
Tragično je da će oni koji su za stvaranje društvenog okvira u kome je terorizam moguć, pa time i za samo konkretno zlodjelo, najodgovorniji, na njemu najviše i profitirati. S jedne strane strah izaziva zbijanje redova oko aktuelne vlasti ili čvrstorukaške desnice („Ujedinjeni mi stojimo“, rekli bi Amerikanci. Pri čemu se sporadična prozivanja vlasti u javnosti, u ovom kontekstu, slobodno mogu zanemariti). A s druge, sav onaj užas koji nam inače priređuje vlast, svi problemi koje proizvodi sav njen nerad, bahatost i pohlepa,... izgledaju sada tako nebitni. A nisu. Sve je to dio iste priče.
(zurnal.info)
Informacije do kojih je Žurnal došao o teroristi iz Bugojna i njegovom napadu nezvanične su, ali jako pouzdane. Zvanično je da je Tužilaštvo BiH znalo za Oksa i Nasera Palislamovića i njihovu vezu sa Rijadom Rustempašićem. Haris Čaušević nije do kraja uspio u svojoj dobro planiranoj namjeri, ali je ipak uspio ubiti jednog policajca. Upravo onog koji ga je jednom prilikom spasio od sigurnih batina
Kada je privođen u Federalnu upravu policije, prekrivene glave, hlača spuštenih do pola modre zadnjice, Haris Čaušević nije izgledao ni opasno ni ponosno kao do tada. Čaušević do sada nije bio poznat državnom Tužilaštvu ali zato jeste Oks, nadimak iza kojeg se krio. U optužnici protiv Rijada Rustempašića, kome se danas sudi za terorizam, spominje se i nepoznata osoba Oks, s kojom je komunicirao i čiji identitet policija tokom tadašnje istrage nije uspjela utvrditi.
“Zaštićeni svjedok” je takođe rekao da ne poznaje osobu pod nadimkom “Oks”, međutim, poznaje osobu pod nadimkom “Muki” koji se tada dopisivao preko interneta sa nekom osobom koja se zove “Oks” i pričali su nešto o Rijadu, piše u optužnici protiv Rustempašića iz decembra prošle godine gdje se spominje i za sada posljednji uhapšeni Naser Palislamović: Svjedok je na predočenim fotografijama prepoznao Rijada Rustempašića, Handžića, Ćamila, Mecu, Muhameda Rustempašića, Nasera Palislamovića.
Izjava na 49. stranici optužnice dokazuje da su inspektori tada pokušali saznati identitet Oksa: insajder nije znao ko su “Oks” i “Arap”.
Glavni državni tužilac Milorad Barašin jučer je izjavio da će Tužilaštvo ispitati ko su bili Čauševićevi nalogodavci indirektno potvrdivši da bi iza svega mogao stajati upravo Rijad Rustempašić ili njegov brat Muhamed, nedavno pušten iz pritvora. Oks je godinama davao povoda policiji za hapšenje i istragu, ali je ona za policajce nastradale u terorističkom napadu došla prekasno.
Čaušević: Povučeni i naoružani maloljetnik
Čaušević je za sve u Bugojnu osim za nadležne predstavljao opasnost. Ljudi su ga na ulici uglavnom izbjegavali.
- Hodao je ulicom kao labud, sav napuhan - kaže jedna od stanarki čiji su stan i auto oštećeni u napadu.
- Ne samo da su nam pukla stakla, vrata i prozori izvaljeni su iz štokova – kaže druga stanarka zgrade preko puta bugojanske policijske stanice i objašnjava da je izašla po drugu metlu jer je od čišćenja stakla već potrošila jednu. Njima do sada pomoć nije ponudila Civilna zaštita za šta godišnje izdvajamo milione maraka. U prohladnoj noći nakon napada sami su se znalazili za najlon i grijanje. Neki od prozora oblijepljeni su folijom za pakovanje hrane. U vrijeme našeg boravka na mjestu zločina inspektori su vidno nervozni nastavljali svoj uviđaj. Novinarima nije dozvoljen prilaz dalje od žute policijske trake, postavljene i do nekoliko stotina metara od mjesta eksplozije. Zvanične podatke od bugojanske policije bilo je nemoguće dobiti.
A Čauševića nije poznavala većina Bugojanaca. Oni koji jesu na ulici su ga uglavnom izbjegavali i kažu da je najčešće hodao sam. Kada je izlazio s nekim, obično ga se moglo sresti u internet klubovima s ostalim uhapšenim. Prema nezvaničnim informacijama do kojih je došao Žurnal, do sada uhapšeni, osim Nasera Palislamovića, nemaju veze sa vehabijskim pokretom i iza sebe imaju niz sitnih krađa i verbalnih sukoba sa sugrađanima. Nakon jednodnevnog pritvora oni su pušteni na slobodu. Čaušević je na neki način bio vođa ove, prije kriminalne nego religijske grupe. Njegove školske kolege, koji kao i ostali naši sagovornici ne žele da im spominjemo imena, kažu da je u školskom ruksaku često nosio oružje, najčešće kalašnjikov i bombe. Čauševića, kao i druge pripadnike radikalnih islamskih grupa u Bugojnu nije se moglo vidjeti u ovdašnjim džamijama ili kafićima. Kada je tamo odlazio, Oks je to koristio za prijetnje. Osim već poznate prijetnje Sulejmanu Tihiću, Čaušević je često upadao u bugojanske kafiće i oružjem prijetio da će sve polupati jer se tu pije alkohol. Nakon jedne od takvih avantura morao se dati u bijeg, jer je jedan od gazdi kafića sa svojom braćom krenuo za njim. Čaušević je tada navodno pobjegao u policijsku stanicu gdje ga je, kako smo nezvanično saznali, od sigurnih batina spasio upravo Tarik Ljubuškić, policajac kojeg je ubio sa nekoliko kilograma eksploziva.
U Bugojnu se o Čauševiću zna tek po njegovom nadmenom ponašanju i ekscesima, ali sada svi pokušavaju shvatiti šta ga je moglo navesti da pomno isplanira i izvede teroristički napad.
- Ko bi rekao da će on uraditi takvo nešto. Viđala sam ga oko kuće samog ili sa prijateljima. Pozdravljala sam se sa njegovim roditeljima i nikada nisam ni slutila da je spreman na takvo nešto - kaže jedna od bivših Čauševićevih komšinica gdje je kao podstanar živio sa porodicom u trošnoj kući, ali je odatle odselio prije pet-šest godina. Njegova je porodica nakon toga kupila kuću.
Najgore od svega je što se za Čauševića vrlo lako moglo pretpostaviti da je spreman uraditi ovako nešto. Još u osnovnoj i srednjoj školi, koju je napustio u trećem razredu, Čaušević se ponašao drugačije od vršnjaka. Zbog njegove povučenosti i oružja koje nije pretjerano skrivao a kojeg je navodno sa sobom često nosio, vršnjaci su ga izbjegavali. Kada je napustio školu sve rjeđe ga se moglo vidjeti vani. Otprilike u tom periodu ostao je bez oca i živio sa majkom i mlađom sestrom. Baš kao i oružje, svoju pripadnost vehabijskom pokretu nikada nije skrivao. Još uvijek se ne zna od čega je živio, ali se zna da nikada nigdje nije bio zaposlen.
Zanimljivo je da u Bugojnu ne postoji džamija u kojoj se vehabije okupljaju. Na namaze u džamije rijetko dolaze i navodno ih obavljaju u jednoj od kuća predviđenoj za to, u uskom krugu ljudi.
Terorista ili heroj?
Bugojanci redom otvoreno podržavaju batine nakon Čauševićevog privođenja i o njima se možda ponajviše priča u ovom gradu. Međutim, u radikalnim krugovima on bi mogao postati takozvani paćenik, heroj na koga će se ugledati buduće generacije mladih regruta. Internet stranice ovih grupa i medija čiji su dosadašnji izvještaji bili da se u BiH izmišljaju terorističke grupe - šute. Stranica islambosna.ba iznenada je zatvorena zbog navodnog preseljenja na novi server. Na putvjernika.com, gdje se "fanovi" mogu upoznati sa uspješnim terorističkim akcijama u Iraku i Afganistanu komentar o Bugojnu pojavio se dan poslije eksplozije. Redakcija je osudila napad, teroriste nazvala nemuslimanima i za sve okrivila strane obavještajne službe. Raniji otvoreni poziv Nusreta Imamovića, glavnog ideologa ove stranice, na terorističke napade protiv bezbožnika u BiH nigdje u tekstu nije spomenut. Nevjerovatnom amnezijom redakcija putvjenika.com sada tvrdi da teroristički napadi, čak ni za vehabije, nisu ispravan način borbe.
Čaušević to očito nije tumačio tako pa je svoju borbu protiv bezbožnika usmjerio protiv jednog od najboljih bugojanskih policajaca. Naši sagovornici kažu da je prvi komentar nakon vijesti da je stradao policajac bio: samo da nije Tarik. Bomba koja je eksplodirala na ulazu u policijsku stanicu ubila je Tarika samo desetak metara od zgrade u kojoj je živio sa suprugom i dvoje djece.
(zurnal.info)
Danas uhapšeni Naser Palislamović, osumnjičen za organizovanje terorističkog napada u Bugojnu u kome je jedan policajac poginuo a četvero ranjeno, poznat je policiji i tužilaštvu već nekoliko godina. U optužnici protiv Rijada Rustempašića iz decembra prošle godine o Palislamoviću je napisano nekoliko stranica. Istragom je utvrđeno da su Rijad i Naser bili prijatelji ali da su se razlikovali u nekim stavovima o vjeri. U debelom Palislamovićevom dosjeu spominju se krađa kablova i pčela, kupovina i prevoz oružja te porodično nasilje. Žurnal objavljuje dijelove optužnice u kojima se spominje Palislamović.
Usamljeni terorista
Još jedna osoba koja se spominje u vezi sa ovim predmetom je Naser Palislamović.
Palislamović (JMBG 24039731028383), LK #04CTE9268, je rođen 3.3.1973. godine u Ključu, Bosna i Hercegovina. Palislamović nije lišen slobode skupa sa Rustempašićevom terorističkom grupom (Rijad Rustempašić, Abdulah Handžić, Edis Velić i druge njima poznate osobe), ne dovodi se u vezu sa grupom za neovlašteni promet (Rijad Rustempašić, Edis Stroil i Muhamed Rustempašić), niti je izvršen pretres njegovog stana skupa sa ostalima u martu 2008. godine.
Međutim, operativni podaci o Palislamoviću su pokazali da i on dijeli iste vjerske navike, te izgled i način odijevanja kao i Rijad Rustempašić, Abdulah Handžić, Edis Velić, Edis Stroil, Muhamed Rustempašić, te Muhamed Nalbantić, Muhamed Meco, Amel Selimović i drugi.
Poznato je da je Palislamović bio član Aktivne islamske omladine na području Ključa; on je navodno zagovarao napad na bazu SFOR-a u Ključu – ali ostali u tom ogranku Aktivne islamske omladine nisu se slagali s tom idejom o napadu, tako da ih je on obavijestio da će to izvesti sam – nakon čega je izbačen iz te organizacije.
Operativni podaci o Palislamoviću su pokazali da je bio pripadnik vehabijskog pokreta i da je javno zagovarao te stavove; često se verbalno sukobljavao sa ostalim pripadnicima Aktivne islamske omladine u Ključu, posebno zbog načina na koji je klanjao u džamiji. Palislamović je ispoljavao svoj vjerski fanatizam prema članovima uže porodice, prema supruzi i djetetu – što je dovelo do toga da je Centar za socijalnu skrb u Ključu poveo postupak protiv njega zbog zlostavljanja sina kojeg je tjerao da uči o džihadu, uz stalno zlostavljanje i izgladnjivanje.
Poznato je da se Palislamović družio sa Rijadom Rustempašićem, Abdulahom Handžićem, i Edisom Velićem i prije i poslije njihovog hapšenja u martu 2008. Kako je već navedeno u jednom trenutku su se Rijad Rustempašić i Palislamović “razišli” i nisu bili u kontaktu, iako je Rijad Rustempašić imao Palislamovićevu zatvorsku adresu što dokazuje koverta koja je pronađena u stambenim prostorijama Rijada Rustempašića prilikom pretresa u martu 2008. godine.
Krađe, krivotvorenja, eksploziv...
Palislamović je osuđen za veći broj krivičnih djela:
1) teška krađa (iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona SR BiH, Općinski sud Ključ, predmet br. K-3/90, 29.3.1990. kojom se određuje mjera pojačanog nadzora starateljskog organa i roditelja;
2) krivotvorenje (iz člana 282. Krivičnog zakona FBiH, Općinski sud Ključ, predmet br. K-49/02, 12.4.2004. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 mjeseca);
3) nasilje u porodici (iz člana 224. Krivičnog zakona FBiH, Općinski sud Sanski Most, predmet br. K-19/05, 24.10.2005. godine, potvrđeno Presudom Kantonalnog suda Kzz-141/05, od 10.4.2006. godine, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci);
4) ugrožavanje sigurnosti (iz člana 183. stav 1. Krivičnog zakona FBiH, Općinski sud Bosanska Krupa, predmet broj K -138/05, 20.7.2006. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine);
5) ugrožavanje sigurnosti (iz člana 183. stav 1. u vezi sa krivičnim djelom oduzimanje ili uništenje službenog pečata ili službenih spisa (iz člana 367. krivičnog zakona FBiH i nasilje u porodici (iz člana 224. Krivičnog zakona FBiH), Općinski sud Sanski Most, predmet br. 022-0-k-06-000 004, 14.4.2006. potvrđeno od strane Kantonalnog suda u Bihaću, predmet br. 022-0-k-06-000 004, od 12.10.2006. godine, što je potvrđeno od strane Kantonalnog suda u Bihaću, pretmet broj 001-0-Kzz-06-000 071, osuđen na kaznu zatvora od 11 mjeseci); i krađa (iz člana 287. Krivičnog zakona FBiH, Općinski sud Sanski Most, predmet br. 022-0-k-08-000 019, 8.5.2008. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine).
U 2004. godini, u jednom od ovih predmeta, izvršen je pretres objekta koji je koristio Palislamović kojom prilikom je pronađeno 13,4 kg eksploziva TNT, 11 ručnih bombi, 328 metaka (7,62 mm) i određena količina vojne opreme.
Pored toga, Palislamović je suđen i oglašen krivim za krvično djelo namjernog nanošenja tjelesnih povreda, iz člana 223. Krivičnog zakona Njemačke, u Osnovnom sudu u Remsheidu, Njemačka, predmet br. 9DS 513 (39) js 22067/98, 7.4.1999. godine, te osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 4 mjeseca.
Pored toga, Palislamović je osuđen za krivično djelo sitne krađe iz člana 165. Krivičnog zakona Republike Slovenije, u Općinskom sudu u Ljubljani, Slovenija, predmet br. K-523/91, od 17.12.1991. godine na zatvorsku kaznu u trajanju od 1 mjesec i 15 dana zatvora.
Izjave svjedoka: Poznat nam je Palislamović
... izjavljuje da mu je poznato da se Rijad Rustempašić i Naser Palislamović poznaju odranije, ali isto tako misli da nisu u dobrim odnosima radi različitog tumačenja vjere; ... misli da je Naser dobar musliman i da se drži propisa vjere Islama; rekao je da se Naser uglavnom bavi građevinom, da je bio oženjen i da je imao dvoje djece, ali da se sa ženom rastao i da su mu djeca smještena u dom; ... ne zna gdje Naser trenutno živi, ali mu je poznato da je ranije živio negdje iznad pekare “As” u Sarajevu; misli da je Naser sretna osoba i da živi od svog rada; čuo je da je Palislamović bio osuđivan i da je već odslužio zatvorsku kaznu, a misli da je osuđen zbog “krađe pčela” (košnica);
Svjedok izjavljuje da Palislamović, iz Ključa, živi u Sarajevu (ali da je možda u zatvoru); kaže da je Palislamovićeva majka iz Velečeva gdje i ona živi, tako da se često sretnu kada on dođe u posjetu rodbini; otprilike 2003. godine, Rijad Rustempašić i Palislamović su se prvi put sreli u džamiji; kružile su priče da je Palislamović krao PTT kablove u Ključu zbog žica od bakra u njima (Palislamović je navodno preprodao tu žicu); misli da je Palislamović sada možda u zatvoru zbog neke krađe; nije sigurna za Muhameda Nalbantića, ali zna samo za jednog Muhameda koji je prijatelj Rijada Rustempašića i da je Muhamed oženjen Aminom i da imaju troje 3 djece i da žive na Sedreniku;
Insajderu nije poznato da li Rijad Rustempašić odlazi u Hadžiče kao niti gdje se taj grad nalazi; o Naseru Palislamoviću čula je od Rijada Rustempašića i drugih, da živi u Ključu, da prakticira vjeru i da se oblači kao i Rijad Rustempašić; nije joj poznato da li Rijad Rustempašić održava kontakte sa Palislamovićem; od ljudi u Ključu čula je da je prije 3 godine Palislamović osuđen (u vezi nečega sa minama);
Kad je upitan za Nasera Palislamovića, insajder je rekao da ga poznaje jer mu je Stroil poslao 3000 eura iz Njemačke za kupovinu oružja i sličnih stvari, i da je Palislamović zadržao novac za sebe; Stroil i Rijad Rustempašić su obojica rekli insajderu šta je Palislamović uradio; Insajder je rekao da također zna da je Palislamović dobio zatvorsku kaznu za krađu košnica u Travniku ili Bugojnu, i da je služio tu kaznu u periodu u kojem se Insajder sastajao sa Rijadom Rustempašićem i ostalima; Insajder je rekao da Rijad Rustempašić takođe poznaje Palislamovića, i da je on (Rijad Rustempašić) potvrdio insajderu da je čuo za te 3000 eura od Edisa Stroila; Insajder nikada nije upoznao Palislamovića niti zna kako on izgleda.
FUP: Povjerljivi dokumenti
Unatoč sličnim vjerskim uvjerenjima, izgledu i načinu oblačenja koji su im zajednički, nije puka slučajnost da su se osumnjičeni Rijad Rustempašić, Abdulah Handžić i Edis Velić družili sa nekim ko je bio osuđen za ovako teška krivična djela odnosno nasilna krivična djela. A s obzirom na navedenu nazaposlenost i raniju osuđivanost osumnjičenih neko bi pomislio da bi traženje posla, nastojanje da poboljšaju svoje životne uvjete bilo važnije i uputnije za njih nego posjećivanje nekoga ko je osuđen (naročito za nasilna krivična djela).
Nakon toga, direktor Federalne uprave policije uputio je hitan i strogo povjerljiv dopis glavnom tužiocu Tužilaštva BiH u januaru 2008. godine u kojem mu je skrenuta pažnja na Rijada Rustempašića i ostale i zatraženo hitno provođenje posebnih istražnih radnji. U tom dopisu, direktor FUP-a između ostalog navodi da je Rijad Rustempašić bio vojnik, da je povezan sa problematičnom osobom po imenu Naser Palislamović, da je povezan sa osobama koje su pripadnici vehabijskog pokreta, da je Rijad Rustempašić i ranije bio pod istragom zbog pripadnosti takozvanoj Bugojanskoj grupi koja je podmetala bombe u kuće hrvatskih povratnika na području Bugojna, da je u operaciji Žetva koju je SFOR provodio 2004. godine kod Rijada Rustempašića pronađena velika količina naoružanja i municije, da su Rijad Rustempašić i pomenuti Naser Palislamović bili suoptuženi i da su osuđeni za tešku krađu zbog toga što su ukrali 1.976 metara visokonaponskog kabla čime su nanijeli štetu Elektroprivredi BiH, da je Rijad Rustempašić usko povezan i da dijeli iste stavove sa Jusufom Barčićem te da su svoj način prakticiranja vjere pokušali nametnuti u nemalom broju džamija, što je dovelo do niza incidenata, da su Rijad Rustempašić i 3 druga pripadnika vehabijskog pokreta (Abdulah Handžić, Edis Velić i jedna nepoznata osoba) bili na Čvrsnici tokom 2007. godine gdje su se obučavali i vježbali gađanje iz automatskog naoružanja i pištolja.
Ostale informacije prikupljene tokom istrage pokazale su da je Rijad Rustempašić u jednom periodu bio vrlo blizak sa Naserom Palislamovićem iz Ključa a prestali su se družiti malo prije nego što su izvršeni prvi pretresi i hapšenja u okviru istrage u martu 2008. Njih dvojica, Rijad Rustempašić i Palislamović bili su pripadnici "Vehabijskog pokreta" Sanski Most, i navodno su zajedno išli u područje Vučja Luka-Čavljak u blizini Barica – mjesta gdje je FMUP, na osnovu informacija koje je dobio od OSA-e, pronašao mine, eksploziv i slične predmete.
Jedini oslobođen optužbi
Pored navedene osude, Rijad Rustempašić je osuđen i na Općinskom sudu u Sanskom Mostu u predmetu br: K-156/05 od 28.05.2006, za krivično djelo utaje iz člana 290. stav 5. Krivičnog Zakona FbiH. Rustempašić je osuđen zajedno sa suosumnjičenim Vejsilom Nurkićem zbog krađe električnog kabla. Rustempašić je proglašen krivim i izrečena mu je kazna zatvora od mjesec dana (uslovno godinu dana). Interesantno je da je tadašnji prijatelj Rijada Rustempašića, Naser Palislamović, bio optužen u istom predmetu, ali je oslobođen optužbi.
(zurnal.info)
Jedan policajac je poginuo a nekoliko osoba zadobilo je teže ili lakše povrede u snažnoj eksploziji koja je jutros oko pet sati odjeknula kod zgrade bugojanskog MUP-a.
Kako nezvanično saznajemo, radi se o policajcu Tariku Ljubunčiću, koji je u vrijeme eksplozije sa još nekoliko svojih kolega dežurao na radnom mjestu u Policijskoj stanici Bugojno. Policajka Edina Hindić (26) koja je ranjena u ovom napadu trenutno se nalazi na KCUS-u.
Od snažne detonacije popucala su stakla na zgradama udaljenim i do 300 metara od Policijske stanice, a kako saznajemo eksplozija se čula i u najudaljenijim dijelovima Bugojna.
Nezvanično se takođe saznaje da je uhapšen Haris Čaušević zvani OKS, koji je od ranije poznat policiji i koji je kako se navodi priznao učešće u ovom napadu.
Prema nezvaničnim informacijama koje je saopćila Federalna televizija, ovaj napad se dovodi u vezu sa vehabijskim pokretom. Još uvijek se ne zna o kakvoj je eksplozivnoj napravi riječ, ali je činjenica da je imala veliku razornu moć. Stanovnici Bugojna su i dalje u strahu.
Sadik Ahmetović koji je bio na licu mjesta, izjavio je da je ovo klasičan teroristički napad na državnu instituciju i da se protiv ovakvih pojava, država treba boriti u preventivi.
Policija za sada nije dala zvaničnu izjavu, ali se očekuje da na lice mjesta dođe državna tužiteljica koja će voditi cjelokupnu istražnu radnju, nakon čega će biti saopćene i zvanične informacije povodom ovog terorističkog napada.
(Fena/RTVFBiH/zurnal.info)
