Srebrenica je Kafkin cvijet na boku Bosne. Ciničko-sadistička orgija, koja je započela uvođenjem embarga na uvoz oružja kojim bi se napadnuti branili, nastavila odlaganjem vojne intervencije koja bi okončala rat, eskalirala saučesništvom holandskih trupa u srebreničkom masakru, okončava pozivom na smrt bolesnom: okreni se budućnosti
»There is No-One That Will Take Care of You« – Will Oldham
»Ni mrtvi neće biti sigurni od neprijatelja ako pobijedi. A taj neprijatelj nije prestao pobjeđivati«, kaže Benjamin u 6. Povijesno-filozofskoj tezi.
U svom pesimizmu, ova misao nadmašuje čak i onu koja se pripisuje Platonu, a kaže: Samo mrtvi su doživjeli kraj rata. Po Benjaminu, vanredno stanje je permanentno i ne ukida ga čak ni smrt. Naprotiv: mrtvi su ulog u svakom sljedećem sukobu.
Strateška kota
Doista: Srebrenica nije okončana. Traje punim intenzitetom, bitke se vode na brojnim frontovima. U entitetskim školskim udžbenicima, koji promovišu različite istorijske istine o pokolju, na trgovima na kojima mirnodopske vojskovođe otkrivaju biste ratnih zločinaca, u atinskim sudovima gdje Grci koji su u Bosni ratovali da bi pomogli »pravoslavnoj braći« tuže novinare i tvrde da Srebrenice nije bilo, u Srbiji, gdje policajci, u rijetko viteškom činu, umjesto Ratka Mladića privode njegovu suprugu, u Vladi i na ulicama Kanade, gdje se bošnjački i srpski emigranti bore za kontrolu strateške kote »genocid«...
U znamenitoj 9. tezi, onoj koja počinje pominjanjem Kleeove slike Angelus Novus, Benjamin piše: »Anđeo povijesti zasigurno tako izgleda. Lice je okrenuo prošlosti. Tamo gdje mi vidimo lanac zgoda, on vidi samo katastrofu koja neprestano gomila razvaline na razvaline i baca ih pred njegove noge. Htio bi još ostati, probuditi mrtve i popraviti razvaljeno. No iz raja dopire vihor koji mu se uhvatio u krila, a tako je jak da ih anđeo više ne može sklopiti. Taj ga vihor nezadrživo tjera u budućnost kojoj je okrenuo leđa, dok hrpa razvalina pred njim raste do nebesa. To što nazivamo napretkom, taj je vihor«.
Da bi iluzija napretka bila održana, nužno je brutalno, pješadijsko-artiljerijsko-avijacijsko dejstvovanje ideologije. Bombardovanje tolerancijom, suočavanjem sa prošlošću i nadom u budućnost odvija se bez predaha. Svjetsku politiku čija je ideologija napredak, Benjamin međutim smatra nihilističkom.
Vihor, za kojim ruševine padaju na ruševine i kosti padaju na kosti – to su udaraljke koje tuku ritam istorije – nosi nas u zajedničku i bolju budućnost, koja izgleda obećavajuće i blještavo samo zato što smo oduvijek bili u stanju guzicu okrenuti kosturnicama. Dobro zdravlje i loše pamćenje – rekla je Ingrid Bergman kada su je pitali što je potrebno za sretan život.
Nema nikog, nema ničeg što bi moglo zaustaviti naše pomirenje. Kao što nije bilo nikoga ko je mogao zaustaviti naš sukob. Ili je arhitekta našeg rata ujedno i arhitekta našeg mira? Suočavanje sa prošlošću samo što nije gotovo: čitav je region nestrpljiv da se okrene zajedničkoj budućnosti.
A šta nas, osim prošlosti, čeka u budućnosti?
U pokušaju da odgovorimo na to pitanje, uzgredno, gotovo nehajno pomenimo da je genocid u Srebrenici, koji nije bio out of the blue incident, nego logični i predvidivi krešendo dvostruke agresije na Bosnu, ostavio direktne političke posljedice. Sada se neprekidno ponavlja mantra o »istini« i »suočavanju sa istinom«. Sve se svodi na počast žrtvama te pronalaženje i kažnjavanje počinilaca. Ali se dobro vodi računa da ta istina ostane metafizička, a osim toga i ne-jedna. Da istina ne ostavi bilo kakve fizičke posljedice. Ovdje se mora biti vulgarni istorijski materijalista: ako ćemo već o istini, »Istina o Srebrenici«, sa ili bez Mladića u zatvoru, gola je laž, rutinski cinizam, ukoliko ta istina nije fizički, politički uobličena. A politička artikulacija istine o Srebrenice može biti samo jedno – ukidanje Republike Srpske, poništenje političkih posljedica genocida i vraćanje političkog stanja na ono prije zločina. Ako se osuđenim lopovima oduzima imovina stečena krađom, kako je u bosanskom slučaju moguće sprovesti pravdu ako se ne oduzme stečeno genocidom? Ubijenima pomen i zvučne fraze, ubicama zemlja i vlast. Gdje je, tačno, tu pravda , a gdje pomirenje?
I ta ogavna fraza »nikada više«, »never more«, koja u slučaju Srebrenice i Bosne ne zvuči kao obećanje, nego kao prijetnja: kao zloslutni refren koji ponavlja Poov gavran. »Nikada više« genocid kojim su počinioci postigli svoj politički cilj znači samo jedno: da je genocid pravno nedozvoljen, ali praktično itekako isplativ. Stoga »nikada više« koje ne povlači političke posljedice znači samo jedno: »ponovo«. Znači: Genocid? Da, molim. Who Dares Wins. Sreća prati hrabre. Pregaocu Bog daje mahove. Neka bude što biti ne može. Itakodalje...
Rorschachova mrlja
Srebrenica je mrlja na našoj čovječnosti, poručili su evropski glavari. Doista? Što bi to trebalo da znači, kada je sama čovječnost Rorschachova mrlja, u kojoj je moguće vidjeti Božiji lik, ali i nakazu? A što ako je u Srebrenici nesputano, svojim riječima, progovorila naša čovječnost, što ako je tu naša čovječnost iz sveg glasa zapjevala, nakon što je uklonjeno sve što ju je sputavalo? Što ćemo sa tom pjesmom, koja je smrtonosna kao pjev sirena?
Pjevali su i holandski vojnici. Na snimku koji prikazuje njihovo slavlje zbog povlačenja iz Srebrenice, vidimo ih kako blatnjavi i pijani pjevaju I Will Survive – ja ću preživjeti. Više od 8 000 ljudi nije preživjelo.
Genocid u Srebrenici bio je (uvijek) traumatični upad Realnog koji je razbucao simbolički okvir koji su činili zakoni rata, Ujedinjene nacije, sistem kolektivne bezbjednosti, opominjuća moć Holokausta... Slikovnicu koju smo sebi predstavljali kao etičku mapu politike Srebrenica je razbucala onako kako je Mladić cijepao dokumenta o primirju. Na nemisliv zločin može se odgovoriti samo nemislivom kaznom.
Razlika između onih koji vjeruju u jednog Boga koji će, kasnije, svesti sve račune, kazniti krive i nagraditi prave, i onih koji vjeruju u institucije svjetske pravde koja će rasporediti krivicu i omogućiti pomirenje, mnogo je manja nego što i jedni i drugi vole da misle. I jedno i drugo, i njihov Bog i njihova pravda, postoje samo u odsutnosti i obećanju. Njihov Bog stiže prekasno za žive, njihova pravda stiže prekasno za mrtve. I jedno i drugo slabi je lijepak koji makete prihvatljivog svijeta koje držimo u rukama sprječava da ne iscuri kroz naše prste.
Nema povratka: cijepanje tkiva je nepovratno, rana je nezacjeljiva. Evropa stoji nad Bosnom kao Kafkin seoski ljekar nad mladićem na čijem bedru cvjeta rana ružičasta, otvorena kao kop rudnika, iz koje vire drski crvi, gojazni od krvi bolesnika. Stoji nad Bosnom i u sebi misli: »Jadni mladiću, tebi nema leka. Pronašao sam tvoju veliku ranu; od tog cveta na svom boku ćeš propasti«.
Srebrenica je Kafkin cvijet na boku Bosne. Ciničko-sadistička orgija, koja je započela uvođenjem embarga na uvoz oružja kojim bi se napadnuti branili, nastavila odlaganjem vojne intervencije koja bi okončala rat, eskalirala saučesništvom holandskih trupa u srebreničkom masakru, okončava pozivom na smrt bolesnom: okreni se budućnosti.
(zurnal.info)
Prvi posao nove vlasti nakon oktobarskih izbora biće da konstatuje da je Republika Srpska finansijski uništena, da fondovi nisu samo prazni, već prezaduženi i da će plate budžetskih korisnika, kao i penzije, krenuti ka dole, strelovito, sa tendencijom da penzioneri već u novoj 2011. ostanu bez svojih primanja. Jednostavnije rečeno, nova vlast (ma ko je činio) samo će moći da zaključi kako je sve propalo i satrveno.
GULAG RS
Za samo četiri godine, «bolji dio Bosne i Hercegovine» postao je ekonomska crna rupa koja je progutala sve ekonomske potencijale. Stotine miliona maraka, narodnih para, preliveno je u džepove kriminalaca i hohštaplera. Novac od prodaje Telekoma koji je trebao biti izvanedna razvojna šansa, proćerdan je na fiktivnim projektima. Sa jedinim ciljem da ta sredstva završe na privatnim računima ovdašnjeg despota i njegove bezočne kamarile. Ekonomski stručnjaci, doduše oni izvan kontrole režima, listom se slažu da je Republika Srpska finansijski devastirana i da svim njenim građanima slijedi «gulag», iz kojeg neće izaći godinama.
Uprkos tome, režimski mediji i dalje trube o napretku; projektima koji nikako da dođu; virtualnim ulaganjima poput autoputa prema Doboju; ekonomskoj stabilnosti, koja više ni u udžbenicima ne postoji..., a ako im se koji put i omakne neka rečenica o stvarnim problemima, dežurni krivac je recesija. Otkud svjetska ekonomska kriza u «boljem dijelu BiH», nikom nije jasno, jer je gospodar života i smrti i svih budžetskih sredstava Milorad Dodik još krajem prošle godine uzvikivao da ovaj entitet ne pati od tih bolesti, te da je recesija još samo jedna u nizu prljavih zapadnih igara koja se na njegovom gumnu neće odigrati. Isti taj Dodik sada koristi svaku priliku da optuži recesiju za sve one pljačke i prevare zbog kojih je budžet prazan, a penzije i plate kasne u sred izborne godine. «Šta će biti tek nakon izbora?!», pitaju se oni hrabriji. Sudeći prema Službenom glasniku RS od 24. i 28. juna ove godine, biće potop.
Budžet je poluprazan, a tekući prihodi su nedovoljni da se pokriju svi troškovi. Zbog toga Dodik poseže za ono mao novca preostalog od prodaje «Telekoma Srpske» u pokušaju da sačuva kakvu takvu stabilnost do 3. oktobra, a nakon toga zna se - sunovrat. Tako je u «Službenom glasniku RS», od 24.06.2010. godine objavljena Odluka o korištenju sredstava sa računa posebnih namjena.
«Ovom odlukom odobrava se korištenje sredstava sa računa posebnih namjena u iznosu od trideset miliona konvertibilnih maraka, a u cilju izmirenja dospjelih budžetskih obaveza», navodi se u dokumentu koji je donijela Vlada RS.
IZ ŠUPLJEG U PRAZNO
Notorno je, znači, da su prihodi pali i da se poseže za nezakonitim finansijskim transakcijama kako bi se održao predizborni socijalni mir. Još se navodi da se novac ima vratiti na račun (što je zakonska obaveza) do kraja ove godine, ali od toga nema ništa iz prostog razloga što slijedi dalji pad prihoda.
Naravno da niko iz vlasti nije našao za shodno da obrazloži u koje svrhe će biti utrošeno pomenutih 30 miliona, dok izvori «Žurnala» smatraju da će najveći dio ovih sredstava biti upotrijebljen za isplatu junske penzije.
Mjesečna svota potrebna Fondu PIO za isplatu penzija iznosi preko 72 miliona maraka. Trećina ovih sredstava prikupi se od dažbina na plate budžetskih korisnika, pa je izvjesno da je znatan dio novca od onih 30 miliona završio na računima Fonda PIO. Jednostavnije rečeno, Vlada RS je sama sebi posudila novac kako bi izmirila obaveze budžetskih korisnika prema Fondu i time omogućila isplatu penzija. Iz šupljeg u prazno će se moći presipati još par mjeseci, a onda slijedi kolaps.
Potvrđuje to i Odluka o odobravanju avansne uplate sredstava, objavljena u «Službenom glasniku RS» 28. juna 2010. godine.
«Odobrava se Ministarstvu rada i boračko invalidske zaštite da sa pozicije - namjenska izdvajanja Fondu PIO - avansno uplate Fondu PIO 6 miliona KM kako bi bili u mogućnosti da na vrijeme isplate penziju za juni 2010. godine i izvrše povrat dijela kreditnih sredstava povučenih za isplatu penzija za maj 2010.», navodi se u odluci Vlade RS.
Ovaj dokument potvrđuje stravičnu dubiozu Fonda PIO i ukazuje da će penzije u ovom obimu biti isplaćene još za septembar, a nakon toga slijedi smanjenje i potpuna obustava isplate. Bitno je naglasiti da su godišnja namjenska izdvajanja iz budžeta u Fond PIO ravno 200 miliona maraka, odnosno cca 16 miliona maraka mjesečno. Ta sredstva su bez sumnje uplaćena Fondu, kao i dio od onih već pomenutih 30 miliona. Međutim, sve to bilo je nedovoljno te je Vlada RS posegnula za novcem koji tek u narednim mjesecima treba doznačiti ovoj instituciji. Pare se troše unaprijed i za par mjeseci će se naći pred zidom na kojem velikim slovima piše: para više nema!
KREDITOM DO PENZIJA
Da će tako biti, potvrđuje i sama odluka Vlade RS u kojoj se ističe da će onih 6 posuđenih miliona morati da se vrati do kraja godine
«Sredstva iz ove odluke Fond PIO će vratiti do kraja 2010. na način da redovne tranše, počevši od oktobra, umanjuje za dva miliona konvertibilnih maraka», navodi se u odluci Vlade. To znači da u navedenom periodu namjenska izdvajanja neće više iznositi 16 miliona, kao do sada, već 14 miliona. Biće ona i manja, jer slijede isplate penzija za juli, avgust i septembar, kada će Vlada RS morati ponovo avansno intervenisati i u Fond upumpati pare predviđene za oktobar, novembar i decembar.
Bitno je primijetiti da se u odluci Vlade navodi i da će avansirana sredstva biti upotrijebljena i za «... povrat dijela kreditnih sredstava povučenih za isplatu penzija za maj 2010.», iz čega je jasno da ni u tom mjesecu prihodi Fonda nisu bili dovoljni za isplatu penzija, već su morali posegnuti za kreditom. Izvor Žurnala iz vrha Fonda PIO kratko nam je rekao: »Mi smo u agoniji. Niti znamo šta da radimo, niti možemo išta da uradimo. Čekamo slom!»
Tokom prošle godine ova institucija podigla je ukupno 444 miliona kredita da bi uspjeli da isplate sve penzije. Prema procjenama stručnjaka, Fond je prošlu godinu završio sa najmanje 200 miliona minusa, za koje nema nikakvih mogućnosti da ih nadoknadi. U januaru 2010. vlada je intervenisala da bi se isplatila decembraska penzija. Dodik je tada naglasio da je Vlada bila navodno dužna Fondu 38,6 miliona, što bi trebalo da znači da republičke institucije nisu uplaćivale doprinose, te da su svjesno dovodile isplatu penzija u pitanje. Prema Dodikovim riječima, Vlada je 4. januara ove godine uplatila Fondu ukupno 55, 2 miliona, što znači da je ova institucija tokom decembra ukupila samo petnaestak miliona, a to nije dovoljno za isplatu ni petine penzija.
Vlada je krajem decembra prošle godine donijela Odluku o davanju saglasnosti za kratkoročno zaduživanje Penzijsko invalidskog Fonda. Tako se ta institucija zadužila dodatnih 38 miliona maraka, kako bi isplatili februarsku penziju, a sudeći prema vladinoj odluci od 28. juna ove godine, krediti su uzimani i u martu, aprilu, maju.
Čemu sam žrtvovala tolike mjesece trudnoće i zašto sam nabacila ove silne kilograme ako ne mogu da budem autoritet u oblasti djece, obitelji i sređenog života? To što je ona pred porod zgodnija nego ja deset godina prije trudnoće također ne pomaže
Nedjelja, posljednji dan Prvenstva. Nevjerovatno, ali i ja sam osjetila srse uzbuđenja a da ih nije uzrokovao pretjesan grudnjak. Da li zbog 200 grama čokolade ili zbog tog što mi je najdraži obećao malo valjanja po sijenu ako budem dobra no umalo i ja ne izađoh na balkon pred utakmicu da se poput ovih mojih komšijskih neandertalaca proderem u nebo. Ali me zadržala pomisao da ću tako izgubiti dobar glas. Zato sam podviknula mužu da malo brže poradi po kući, sad će doći ljudi, ne mogu sve ja valjda vidiš da držim dijete u rukama pobogu zar nije dosta što sam ga rodila...
FEMINIZMU SVAKA ČAST
Utom dođoše gosti, ona najdraža sorta: žena pred porodom a muž sluđen i željan savjeta uz koje će mu, misli jadan, biti lakše. A ne vidi ovog mog što se osušio, hi hi hi.
Piva, grickalice, meze, tv podešen, dijete smireno, mačak najeden i utakmica može da počne. I počela je. Traje li traje, nigdje akcije, nigdje uzbuđenja. Njene i moje oči se spojiše i veče je poteklo očekivanim tokom.
Koliko ti imaš benkica? pita ona zahvatajući u zdjelu sa čipsom.
Mogu ti reći premalo, odgovaram odmah ojađeno dok sam lizala 14tu kuglu sladoleda.
I uputismo ti se mi tada u diskusiju o propuštenim šansama za kupovinom neophodnih dugih, kratkih, sa i bez rukavica gegica, bodija, pidžamica toliko žestoku da sam se prvi put otkad traje prvenstvo dobro oznojila. Od muke. Moja drugarica čini mi se kupila je više i bolje stvari svom potomku od mene i ta misao mi nikako ne da mira.
Feminizmu svaka čast, borila sam se, borim i boriću za ženska prava uvijek. Ali kad je u pitanju moja nasljednica i trošenje velikih i kreditnih sredstava na nju u ostvarenju svih mojih pretenzija, svaka druga žena istih platećnih moći mi nije prijateljica.
Dok je Robben gubio priliku utakmice u 61 minuti, nas dvije smo napredovale na terenu podjednako. Čas je ona na mojoj polovini kad mi kao slučajno kaže da ima 1853 benkice i 425 čarapica čas ja kad otkrijem pukotinu u njenoj odbrani – treba da se porodi svaki čas a nema šesnaest vreća za spavanje! Ha! Dok joj dočaravam kakve se sve opasnosti kriju ako dijete u avgustu spava otkrivenih leđa, a znamo da je to sudbina sve djece koja nemaju dotične vreće za spavanje, vidim kako ona zuri u svog dragog sa nesumnjivim prijekorom u očima. I odjedanput večer je opet dobra, utakmica nije uopšte loša i ja se nasmijem najdražem sa određenim obećanjem u očima.
Osam minuta kasnije sjajan udarac Davida Villa u posljednji trenutak je izblokirala odbrana Holandije a u mojim se vuvuzelama nakupilo podosta pljuvačke. Naime, ova moja, inače jako dobra drugarica, kupiće kolica tri u jedan. Njihova autosjedalica je mnogo masivnija nego naša, a i dijete će im imati neobičnije ime od imena moje nasljednice. Kako divno ime govorim dok u sebi šištim prokletstvo! I u tom nadigravanju dođe i 90ti minut i odluka o produžecima.
PRODUŽECI SU POČELI
Dok sam u kuhinji mahnito rezala voće za salatu razmišljala sam kako da spasim ovo veče. Ipak smo najdraži i ja iskusnija ekipa, narandžasti đavoli, srca kao u lavova, valjda imamo čemu da naučimo ove nadobudne buduće roditelje. Čemu sam žrtvovala tolike mjesece trudnoće i zašto sam nabacila ove silne kilograme ako ne mogu da budem autoritet u oblasti djece, obitelji i sređenog života? To što je ona pred porod zgodnija nego ja deset godina prije trudnoće također ne pomaže. Vidim da su joj nožni nokti nalakirani što znači da je i dalje savitljiva. Slika mene kako ječim u hodniku dok mi muž pokušava saviti nogu da je ubaci u kaljačicu br 44 tokom devetog mjeseca bubnja mi u očnim dupljama. Osjetila sam svim svojim bićem kako je bilo Rooneju kad je pročitao gdje kotira on a gdje Cannavaro na ljestvici ljepote. Moram nešto smisliti podhitno.
Produžeci su počeli. I, 116 minuta i za mene i za Andresa Iniesta pokazala se presudnom. Dok je on zabijao taj gol meni je oko zapelo za novu spravu koju nam je donijela prijateljica iz Rima. Tommy tub revolucionarna kadica za kupanje beba. U stvari to je jedna kanta za kreč ali dijete je u njoj kao u majčinom trbuhu, samim tim i sretno i zadovoljno dok se kupa. Slatko sam ih upitala žele li prisustvovati večernjem kupanju moje nasljednice. Oni su naravno pohitali nadajući se da će šta naučiti prije nego što i njihovo pokuca na vrata kad ono...Izvadih Tommy Tub iza leđa, sažeto ali detaljno objasnih šta je to i ležerno ubacim nimalo sretno dijete u njega (neće da sarađuje u ključnim momentima, tu je na njegove)
I kad čuh Ovo sigurno nema kod nas, zar ne? shvatila sam da večer s prijateljima dok gledamo posljednju tekmu Svjetskog prvenstva 2010 uopšte nije loša. Dapače.
Samo ne bih voljela da se često ponavlja. Dženana majka nije nimalo fina i politički korektna kao ona normalna Dženana.
(zurnal.info)
Exit 2010, koji je startovao u četvrtak uveče, priveden je kraju rano jutros. Nije ovo bio najbolji, ali ni najgori festival na Petrovaradinskoj tvrđavi. Nije imao rekordnu posetu i mnogobrojne zamerke po pitanju ponuđenog programa odavno su u opticaju, ipak, mora se priznati, i ovaj festival je bez problema uspeo da zabavi svoje posetioce, pogotovo one iz inostranstva i one koji nemaju više od 22 ili 23 godine. Njima će se ova novosadska muzička manifestacija i ubuduće obraćati.
Mafijaška svadba
Najzanimljiviji sinoćni koncert, ipak, više se svideo nekoj malo starijoj ekipi. Priča je sledeća... Pevač Mike Patton, klavijaturista Roddy Bottum, basista Billy Gould, bubnjar Mike Bordin i gitarista Jon Hudson odgledali su u bekstejdžu do kraja finalnu utakmicu Svetskog prvensta u fudbalu u Južnoj Africi, i tek onda su izašli pred nestrpljivu publiku poslednje večeri Exita. Faith No More su izronili iz mraka lagano, odmotavajući uvodne taktove soul slatkiša Reunited.
Pesmu je krajem 70-ih izvodio duo Peaches i Herb, a sinoć na Velikoj bini imitirali su ih Patton i Bottum, sređeni ko da će na kakvu mafijašku svadbu. Patton je bio sav u crvenom, oslonjen na fino izrezbaren štap. Nije se stiglo ni do drugog refrena, a pevač je već poželeo da štapom ošine obližnjeg kamermana. Crveni vrag sinoć beše nezaustavljiv u svojim nestašlucima.
Da Patton (42) još uvek dobro peva – bilo nam je jasno već u vreme numere From Out Of Nowhere. I još uvek “onako” drži mikrofon. Pozdravio nas je: Hello, Yugoslavia! Publika je počela da se smeje, ali nedovoljno glasno da bi je čuo čovek koji je prethodnih godina predvodio bendove Mr. Bungle, Fantomas i Tomahawk. Džakovi neslušljive muzike ostali su iza ovih projekata. Ali je Patton prošle godine ponovo postao deo popularne američke hevimetal-fank-hiphop-progresiv-rok skupine Faith No More.
Prvi taktovi pesme Evidence, za sve ladies in da house, doneli su sinoć bendu prvi glasniji aplauz. Veći deo tog nekad velikog MTV hita Patton je otpevao na španskom, što publici naravno da se nije svidelo (pogotovo ekipi iz Holandije). Uskoro su stigli žešći brojevi Surprise! You’re Dead! i Be Aggressive. Patton ih je otpevao kružeći središnjim delom bine kao kakav nervozni tigar u kavezu. Na kraju je dobacio nešto u stilu: Serbia wins... as usual. Četiri dana raznim festivalskim uzbuđenjima mrcvarena publika – nije ga konstatovala.
Nakon još dva rasturačka komada, Last Cup Of Sorrow i Cuckoo For Caca, majstor ironije kratko je najavio: Jesus, finally... song Easy! Naravno da to nije rekao tek tako, već duboko svestan da ogroman auditorijum šarenog festivala kakav je Exit priželjkuje uglavnom hitičnije sadržaje. I nije bio u krivu, jer publika se u trenutku raspilavila: momci/muževi prigrlili su svoje dragane, a oni usamljeni dohvatili su telefone i krenuli da kompletan prizor prenose željenim osobama s druge strane mobilnog signala.
Poslednju strofu Patton je otpevao s ružom među zubima, da bi je zatim teatralno bacio u masu. Sledeća pesma – veliki hit iz 1997. Ashes To Ashes – zvučala je još bolje, dok je grandž klasik Midlife Crisis u svom središnjem delu imao kratak instrumentalni pasaž Stevie Wonderovog Sir Dukea. Na red su zatim došla različita koncertna razgibavanja...
Ajde Jano
Patton je prvo sišao do prvih redova publike i zatražio da ga podignu, malko ponesu, a on će, odozgo, svima da peva – ko što, jelte, svaki divljiji rok koncert nalaže. You fucking barbarians, rekao je zbunjenim kršnim momcima, koji ga, srećom, nisu razumeli. Pevač se ubrzo ponovo našao na bini, i bend je počeo da svira nešto što se uopšte nije uklapalo u repertoar Faith No Morea. Ritam je bio nešto kao makedonski, ali je melodija bila... (staro)srpska.
Ajde, Jano, kolo da igraamo, zapevao je Patton (!?), ajde, Jano, ajde, dušo, kolo da igraamo... Zabezeknuta publika brzo se snašla, i počela da aplaudira u ritmu Bordinovog bubnja. Exit je na trenutak postao Guča, na užas njegovih organizatora. Patton je otpevao još nekoliko stihova, jedva se suzdržavajući da ne prasne u smeh. Ono njegovo dušo posebno je bilo smešno, šuškavo...
World music deo koncerta prekinut je izvođenjem hita iz 1989. Epic. Publika je bila već veoma dobro raspoložena, tako da niko nije primetio ko je bendu dostavio flašu rakije. Prvo Gould (stari novosadski znanac, koji je, koliko se sećam, pre nekoliko godina s nekim svojim off bendom svirao u klubu Route 66), a zatim i Patton – dobro su potegnuli iz flaše. Pevač se malko i zagrcnuo, a zatim uputio u pravcu kamermana koji je koncert beležio sedeći na stolici koja se duž šina kretala od jedne do druge strane pozornice. Zbunjeni kamerman pevača je nekoliko minuta vozao.
Nije prošao bolje ni roudi koji se u blizini našao: Patton ga je spretno zajahao, sve pevajući laganicu Just A Man. Raspevani crveni vrag uskoro je počeo da se pentra i po kranu koji je na svom vrhu imao kameru. Među roudijima i festivalskim obezbeđenjem nastupila je panika, jer pevač je s visine svakog trenutka mogao da ljosne. Članovi benda, navikli na Pattonove pasjaluke, svirali su bez prestanka i slatko se smejali, a smejala se i publika. Srećom, sve se dobro završilo, Patton se prizemljio i već sledećeg trenutka udaljio s bine. Doduše, malo šepajući... Šta rakija učini od čoveka, reče neko pored mene.
Bend je tokom bisa ponovo izveo Janu, uz pevačevo pitanje: Ko zna da igra kolo? Isprva, niko se iz publike nije javljao (vidite, deco, da su mama i tata bili u pravu kad su vam na svadbama popovali kako je dobro da čovek i to zna, zlu ne trebalo, prim. P. Đ.), a onda se na binu popela hrabra prsata devojka. Noćna mora organizatora Exita mogla je da počne... Bend je svirao Janu još nekoliko minuta, dok je devojka Pattona učila da igra kolo. Amer se uglavnom saplitao, ne gubeći ipak tako lako plesački entuzijazam. Instruktorka je u finišu dobila zasluženi poljubac.
Patton je ponovo mučio kamermana dok je bend svirao filmsku temu Chariots Of Fire. Na kraju, We Care A Lot još malo je razdrmala publiku, prilično umornu od svega što se zbivalo proteklih desetak i više minuta. Da li se meni samo učinilo ili su svi duboko odahnuli kad su se Faith No More uputili u pravcu bekstejdža?
Fantomski muzičari
Sledeće što se sinoć moglo videti i čuti na Velikoj bini Exita 2010. beše koncert Chemical Brothersa. E, sad, da li je to baš bio koncert ili, pre, muzički performans – bolje da ne presuđujem. Tom Rowlands i Ed Simons konačno su bili na Petrovaradinskoj tvrđavi, namerni da pre svega predstave svoj poslednji studijski album Further. Ipak, nastup je otvoren starijom numerom Galvanize, odnosno stihovima the time has come to... push the button... my finger is on the button... push the button...
I baš je tako i bilo. Dvojac je samo pritiskao dugmad do kraja svog drugog nastupa u Srbiji. Za to vreme, na džinovskom video ekranu išle su predivne slike: s kraja na kraj su jurcali konji vrani, ljudske konture proletale su u ritmu muzike, dijagrami su izranjali i nestajali okruženi morem različitih geometrijskih oblika... I to je trajalo, trajalo i trajalo, dok se publika polako razilazila, nezadovoljna verovatno činjenicom što nikako da se dođe do velikih hitova. Pesma Hey Boy Hey Girl neke od njih uspela je da vrati. Potpisnika ovih redova nije.
Sećam se još samo da su neki u prolazu – na osnovu naglaska, rekao bih, iz Hrvatske – počeli da polemiše na temu da li su Rowlands i Simons uopšte prisutni na Tvrđavi, ili nam sve što čujemo puštaju njihovi tehničari. Hteo sam da se uključim u polemiku i nekako odbranim mančesterske čarobnjake zvuka. Ali nije mi se dalo. Jer, to je to – to su te njihove, u krajnjem slučaju, himne otuđenja, unapred spremljene, monumentalne, pretenciozne, nazvao bi ih čak simfo-denserske. Da li će se i protiv njih jednog dana podići neki, nazovimo ih, dens-pankeri? Hoće li na budućim Exitima i za takve biti mesta?
Verovatno bi mi još koje slično pitanje palo na pamet da se 10-ak minuta kasnije nisam našao ispred Fusion bine – gde se zaista muziciralo, gde su svirci 100% bili prisutni, gde su jedina dugmad bila ona na pojačalima i gitarama. Bambi Molesters, kultni surf-rok bend iz hrvatskog grada Siska, svirali su svoje prelepe aktuelne numere (sa albuma As The Dark Wave Swells), ali i one starije, plus nekoliko koncertnih iznenađenja.
Dalibor Pavičić, gitara, Dinko Tomljanović, gitara, Lada Furlan-Zaborac, bas, i Hrvoje Zaborac, bubnjevi – prvi put u Novom Sadu! Imali su i prateću trojku muzičara, duvače i klavijaturistu, i sve je bilo tako... calexicovski. Još kad je Dalibor zapevao klasiku California Sun, a pre nje i veselicu koja se zove La Bruta... Lepši finiš Exita nije me mogao strefiti.
(zurnal.info)
Možda nisu prvi ali nekoliko članova pokreta Oštra nula iz Banje Luke za sada jesu jedini spremni na ulicama izraziti nezadovoljstvo režimom u Republici Srpskoj. Nikada nisu uspjeli okupiti više od 30 ljudi na svojim protestima ali je važnije od toga da nisu odustali. Kažu da ih prije svega zanima promjena sistema. Nije im pretjerano bitno ko je na vlasti ali ipak imaju puno toga zamjeriti premijeru Miloradu Dodiku i sistemu kojeg je napravio. Svojim prvim protestom protiv poskupljenja struje, komunalija i osnovnih životnih namirnica iznenadili su i vlast i Banjalučane.
- Ljudi su se bojali da uzmu taj letak, ljudi se ovdje inače boje bilo čega. Ovdje nema protesta, samo štrajkovi glađu – kaže Dejan Cocić, dvadesetpetogodišnji student filozofije i sociologije iz Oštre nule.
I mi bismo sa vama ali znate imamo porodicu, kredite... govorili su im tada sugrađani.
Umjesto podrške tada su naišli na jednu potpuno neočekivanu reakciju. Iz nekoliko pitanja prolaznika su shvatili da ih ljudi doživljavaju kao gay aktiviste.
- Izgleda da je ovdje lakše organizovati gay pride nego demonstracije – kaže Davor Paponja, diplomirani akademski slikar.
Ispadamo budale
Blagonaklonost i sveopšte javno podržavanje osjetno su se smanjili kada su poslali jasnu poruku da su oni aktivisti željni promjene društvenih odnosa. Studentica filozofije i Friedrich Elbert političke akademije Đulija Aćimović kaže kako su dijelom i zbog toga odustali od nekih radikalnijih ideja koje su imali.
- Ovdje se i obični protesti smatraju radikalnim – objašnjava ona i dodaje da još uvijek nisu imali nikakvih problema zbog svog aktivizma niti kontakta od neke političke partije.
Tome bi razlog mogla biti njihova filozija da ne traže ničiju smjenu. Kažu da se ne radi o strahu već o odlučnosti Oštre nule da promijeni sistem a nje ljude.
- Mislim da ne trebamo prozivati, ne zanima me konkretno nikakav političar, samo institucija koja je plaćena da radi taj posao. Ako Centar za socijalni rad postoji i tamo 200 ljudi dobija platu onda me ne zanima koji je političar na vlasti, bitno je da ta institucija radi. Spominjanje imena je samo podizanje rejtinga tih političara – objašnjava Paponja dok se Aćimovićeva prisjeća jedne od akcije u kojoj su to ipak uradili: Problem je što bi došao drugi za nijansu bolji. Prozivanje imena je njima reklama, a mi bismo vjerovatno ispali budale. Na akciji “čekajući heroja” smo prozivali neka imena, Jovana Vidovića recimo. Sve se to svodi na isto, svi ljudi znaju ko je Vidović, da može bespravno da gradi, čitav grad zna ko je on. Upiranje prstom nema neke posebne rezultate, poslije njega će doći neko drugi, bitno je da se to iskorijeni.
Svi smo mi nule
Oštra nula želi da iskorijeni siromaštvo, nepotizam, nestručnost, neznanje i apatiju. Svaka njihova akcija sadrži performans ili umjetničko instalaciju. Galamu i parole često zamijene “crtanjem” svojih poruka.
- Prva instalacija je bila u crnoj kocki od vreća za smeće. Unutra su bila potrošačka prava izložena u mraku. Onda taj ko dođe treba da skloni kesu, uđe unutra i pročita ih. U suštini prava postoje, garantovana su ustavnom ali ih niko ne zna niti ih poštuje i mi smo ih namjerno izložili u mraku jer ljudi nisu upućeni – objašnjava Paponja i dodaje da su željeli građanima objasniti da poskupljeneje struje ne ide istovremeno sa dodatnom zaradom od njenog izvoza.
Na svojoj narednoj akciji, nakićeni transparentima sa brojkama najnižih penzija, plata i socijalnih primanja, željeli su pokazati drskost sistema u kome bahati političari zarađuju hiljade dok ostali imaju mizerna ili nikakva primanja odnosno nulu.
- Nula su nezaposleni. To smo otprilike svi mi – kaže Paponja i dodaje da je to možda bio njihov najradikalniji protest: Bilo je dvadesetak mladih ljudi. Bili smo preko puta Skupštine RS jer u krugu od 50 metara ne smijemo biti, u krugu bilo koje institucije, takav je zakon.
Banjalučani su ih tada čudno gledali i uglavnom su samo prolazili pored njih. Strah zaposlenih od gubitka posla im je jasan ali kažu da ne mogu razumjeti nezaposlene i njihov strah da se pobune.
- Straha sigurno ima. Ovdje sve vodi jedan čovjek. Ima i autocenzure ali ima i straha, straha od gubitka posla. Najgore je što ne izlaze oni koji nemaju posao, ljudi misle da neće ništa promijeniti – objašnjava Cocić.
Pridruži se ili šuti
Kada već ne mogu razumjeti apatiju svojih vršnjaka onda su ih barem pokušali razdrmati i smijati im se u lice. Jednu od svojih akcija posvetili su upravo mladim, obrazovanim i nezaposlenim ljudima. Crnom bojom su prefarbali na desetine fakultetskih diploma. Kažu da ih svakako ne mogu iskoristiti ako nemaju vezu za posao.
- Protekcija je ovdje najveći problem, ona ti treba da dobiješ ono čemu težiš – kaže Paponja i objašnjava da im je cilj izazvati bilo kakvu reakciju reakciju: Ako nekog iznerviramo onda super.
Sljedeća meta mogli bi biti mladi glasači. Žele u nekoliko bh. gradova na trgovima mlade nagovoriti da glasaju.
- Poenta je da mladi ljudi znaju da imaju izbora, da su oni vlast na jedan dan. Sutra ako ne glasaju onda nemaju pravo reći ja ne mogu u EU, ne mogu na faks... Mladi se ne trude da pročitaju program stranaka, možda ima neke koje im odgovaraju ali toliko su lijeni, znaju samo koje su stranke hrvatske, srpske i muslimanske a ostalo ne postoji. Da svako zna da je bitan samo on a ne grupa ili njegova etnička pripadnost – kaže Cocić.
Za razliku od Federacije gdje postoji nekoliko organizacije koje redovno organizuju demonstracije, u RS-u je Oštra nula za sada jedina organizacije spremna javno na ulici kritikovati sistem. Njeni malobrojni članovi svjesni su šta rade i šta žele postići uz sav podrazumijevajući rizik.
- Ovdje se godinama priča nema nikoga, niko neće ništa da kaže, ništa se ne radi. Ne kažem da smo mi bilo ko ali ako ima neko ko hoće da nešto kaže ne može reći da je sam pa odustati. Sada ima neko. Sad odluči buraz hoćeš li sjediti na klupi piti pivo, govoriti buraz vidiš ovo vidiš ono, sada barem ima neka opcija, kakva takva, pridruži se ili ostani šuti – kaže Paponja.
Dodika vole seljaci
Troje mladih aktivista iz Oštre nule kažu da u RS-u danas baš i ne vide nekog progresivnog političara, poput recimo Čede Jovanovića u Srbiji, koji bi bio alternativa Dodiku i već potrošenoj opoziciji ali da je ta šansa jednom ranije propuštena.
- Dodik je bio Čedo! Prije nekoliko godina moji roditelji nisu smjeli reći da će glasati za njega, on je bio ekstremna ljevica – kaže Paponja i objašnjava da oni često pričaju o nacionalizmu.
- To ne možeš izbjeći, to je prisutno, nacionalni ključ u bilo čemu – dodaje Cocić dok Aćimovićeva smatra da Dodik osim nacionalizma ima i drugih aduta: Dodika vole seljaci, to možda nema veze sa nacionalizmom.
(zurnal.info)
Zašto nam je tako teško priznati da smo bili u krivu, ja ne znam. Jedino kroz saznanje te istine, o sopstvenoj krivici, bismo mogli nastaviti dalje, ali ništa od navedenog nije važno, jer opijum devdesetih još lagano djeluje... Kroz veo te opijenosti, ja bih još jednom pitao: „U čije ime je izvršen zločin u Srebenici?“
Onih dana kada je Skupština Republike Srbije raspravljala o „Rezoluciji o Srebrenici“, pokušavajući barem na neki način da moralno pročisti sebe, na ulicama su se pojavili ljudi sa majicama, na kojima je stajalo „Ne u moje ime“, i prije toga „Rezolucija o Srebrenici“, sa crticom između.
Nije trebalo mnogo vremena pa da se i na društvenoj mreži Fejsbuk pojave grupe sličnih, pa i još eksplicitnijih naziva. Naravno, internet nas nekako sve okuraži, pa su tako i u ovim grupama smišljani planovi kako da se Skupština onemogući u svojoj misiji. Nakon usvajanja Rezolucije uslijedilo je razočarenje, ispunjeno osjećajem gorčine zbog izdaje koju smo/su (kao)braća uradili njima/nama u RS.
Naravno, ovom prilikom su se oglasili svi. Bilten o onom što se zaista desilo u Srebrenici smo već čitali – Dveri Srpske su anticipirale Rezoluciju, pa su svoje prosvjetiteljstvo počeli mnogo ranije. Ostali su bili trapaviji u svom reagovanju, ali su svi saglasni u jednom: Rezolucija će na sve Srbe i državu Srbiju navući veo odgovornosti za nešto što se nije desilo, i još više otežati situaciju u kojoj se nalazi Republika Srpska, koja je u stalnom grču da opstane u neprirodnoj tvorevini zvanoj Bosna i Hercegovina. Prema tome, moramo jasno svima reći da Rezolucija nije donesena u moje/naše ime.
Dobro, recimo da Rezolucija nije donesena u naše/moje ime.
Mene interesuje: u čije ime je izvršen zločin u Srebrenici?
1995. godina
Sjetio sam se svih onih mučnih snimaka sa dječacima i odraslim muškarcima koje škorpioni vode da im se, kako đeneral lijepo reče, osvete za Kosovski boj. Pucaju im u potiljak, a onda ih neko vrijeme ostave dok im se topla i ljepljiva krv na potiljku ne sasuši na vrelom julskom suncu. Potom ih kao krepanu zvjerad nabace u kamione, jedne na druge, i na kraju skupa sa srodnicima ubace u ilovaču, nadajući se da je sa tim sve gotovo – i Kosovo je osvećeno, i car Lazar i svi ostali, Srbi van Srbije su samostalni, blagostanje i sreća će zavladati srpskim zemljama.
Slike se potom nižu, same od sebe: nekoliko dana prije osvajanja Srebrenice, vojnici u uniformama su pobožno prilazili svešteniku da cjelivaju krst i prime blagoslov prije odlaska u boj za Krst Časni i Slobodu Zlatnu. Sveštenik je tom prilikom održao i adekvatnu besjedu u kojoj opominje naše drage mladiće-vojnike da su se Turci opet povampirili. A potom ih otpravlja da im zabiju glogov kolac u prsa.
Koliko ti je godina?
Nakon što je muslimanska odbrana konačno popustila, đeneral ulazi u grad. Dijeli djeci bombone. „Kako se ti zoveš?“, pita jednog dječaka. Maleni odgovara, ili možda ne – ne sjećam se više, đeneral ih sve uvjerava da im se ništa loše neće desiti. Žene privijaju djecu uz sebe i gledaju u vojnike koji ih okružuju.
Šta se desilo sa muškarcima?
Valjda su se borili, možda su se i probili do Tuzle i ostatka za njih slobodne teritorije? Dio je svakako izginuo. Nad gradom je nakon višednevnih borbi mukla tišina. Zarobljene će sigurno razmijeniti. Ionako se osjeća da je rat pri kraju.
Balije su poražene
Đeneral nam je poklonio još jedan grad, koji ćemo unizati u đerdan oslobođenih gradova Republike Srpske...
Međutim, ubrzo se počinju pojavljivati svakakve glasine. Žene u oslobođenom gradu se već vrpolje, okreću na sve strane, nariču, pitaju šta im je sa muževima, sinovima, očevima... Djeca su nervozna – vruće je jako, gladna su, izmorena. Obećavaju im da će ih prevesti do muslimanske teritorije. I Srbija priskače u pomoć šaljući autobuse za prevoz. O muškarcima niko ništa ne priča. Međutim, mnogo kamiona dolazi u grad. Vjerovatno zato da se izvezu njihove stvari, kao ratni plijen...
Ubrzo počinju kružiti zastrašujući scenariji, najprije od usta do usta, pa preko medija. Ratna TvSarajevo izvještava o hiljadama ubijenih, SRT izvješatava o oslobođenom gradu i ismijava muslimansku propagandu koja izmišlja žrtve, kao onomad za Markale i Kapiju. Narod u Republici Srpskoj pretpostavlja da se nešto desilo u istočnoj Bosni, naročito oni čiji su se sinovi vratili sa ratišta oko Srebrenice, ćutljivi i mračni, ali, opet, ne može vjerovati da ih (muslimana) je pobijeno na hiljade. Vjerovatno je opet riječ o dobro poznatom muslimanskom pretjerivanju... Ubrzo je uslijedilo bombardovnje, pa Dejton, pa memljivi i nesigurni mir...
2010. godina
Međunarodni sud u Hagu okarakterisao je par godina prije zločin u Srebrenici kao genocid.
Mi Srbi smo veoma osjetljivi na tu riječ.
Vlast RS 11. jul suštinski ignoriše, već par godina. Poslije rata smo insistirali na komemoraciji u Bratuncu, za izginule Srbe, jer smo osjećali da time barem dijelom opravdavamo svoju odgovornost, za ono što nismo uradili, jer se nikada nije desilo. Kasnije je došlo do pomaka, međutim, očigledno da kao društvo još nismo spremni da odgovorimo na neka za dalji napredak ključna pitanja, te smo se vratili na staro. Sada smo opet u fazi negiranja. Naime, možda bismo mi i priznali nešto, ukoliko bismo uvijek kao ekvivalent našem prznanju dobijali priznanje onih drugih i međunarodne zajednice da su i oni skrivi za štošta. E, da – tako bismo priznali i mi nešto. Inače, zašto? Samo bismo se bespotrebno ocrnili, jer naravno, dok god mi nešto ne priznamo, to nije istina i nije se desilo.
Djeca koja se danas bore za srpsku istinu o Srebrenicu su mahom ili začeti nakon 1995, ili par godina prije. Njih u "borbi" podržavaju najčešće oni koji rata ni vidjeli nisu. Kao i uvijek, masama je potreban clumping factor da bi se pojedinci i slabići osjećali zaštićenijima. Lako je uzvikivati „Nož, žica, Srebrenica“, mnogo lakše nego gledati u besperspektivnu budućnost i ćutati. Najteže je, naravno, nešto raditi.
A 1995. je bilo dovoljno onih koji su bili orni za rad. Pokazali smo da kao narod imamo smisla za organizaciju i sistematičnost. Polako smo to odradili. Čak smo sve i snimili, za nauk budućim pokoljenjima. Jer, Srpstvo kada traži žrtve – Srbin je dužan da ih podnese, ili prinese – zavisno od situacije. Makar žrtve podrazumijevale borbu protiv sopstvenog nacionalnog nasljeđa, mijenjanje slike o sebi u svijetu, zloupotrebu istorije i predaka... I naravno, uništavanje drugih ljudi, i tuđih naroda.
Zašto nam je tako teško priznati da smo bili u krivu, ja ne znam. Jedino kroz saznanje te istine, o sopstvenoj krivici, bismo mogli nastaviti dalje, ali ništa od navedenog nije važno, jer opijum devdesetih još lagano djeluje...
Kroz veo te opijenosti, ja bih još jednom pitao: „U čije ime je izvršen zločin u Srebenici?“ Mislim da je jasno. Da.
(preneseno sa pescanik.net)
Treće veče ovogodišnjeg novosadskog Exita obeležile su, što se mene tiče, izvrsne dens-rok grupe iz Londona i Moskve i luckaste devojke iz Zagreba i Beograda. Pored toga, sjajno sam se sinoć proveo u jednom “gluvom” disku, a bilo me je i među nemačkim i antinemačkim navijačima. No, krenimo redom. Prva stanica: velika festivalska bina, i na njoj dobro raspoložena britanska petorka Klaxons. Izgledom sve samo ne glamurozna, ali zato vanredno muzikalna.
Teslini dječaci
“Prvi put smo u Srbiji, i jako nam je lepo”, rekao je publici u pauzi između dve pesme Jamie Reynolds, basista i pevač londonskih Klaxonsa. Iako su nastupili u vreme kad masa tek počinje značajnije da pristiže pred Main Stage, Jamie, James i Simon uspeli su da naprave odličnu koncertnu atmosferu. U prvih desetak redova ispred bine bili su sve sami Englezi, očito dobro upoznati s pesmama koje su Klaxonsi još pre tri godine zabeležili na albumu Myths Of The Near Future.
Moglo bi se reći da Magick, Gravity's Rainbow, Golden Skans i It's Not Over Yet, veliki hitovi s pomenutog albuma, na koncertu čak i bolje zvuče. Klavijaturista i pevač James Righton perfektno ih peva, dok ga Jamie u stopu prati, najčešće u formi falseta. Gitarista Simon Taylor bezgrešan je na svom instrumentu, a tu su i, iz drugog plana, odlični bubnjar i maštoviti didžej. Ovaj poslednji se pri kraju koncerta bacio u publiku, koja ga je sledećih nekoliko minuta meljala iznad svojih glava.
Nekoliko sati kasnije, ali na Elektrana bini, igranku su raspalili savršeno usvirani momci iz Moskve. Oni se zovu Tesla Boy i sviraju poletni synth-pop (pažnja: Nikola Tesla, jedan od najpoznatijih svetskih pronalazača i naučnika u oblasti fizike, elektrotehnike i radiotehnike, rođen je upravo na jučerašnji dan, 1856. godine). Electric Lady veliki je hit Antona Sevidova, Dime Midborna i Borisa Lifshitsa, koji smo sinoć čuli u verziji koja je trajala možda i čitavih 10 minuta. Elektrana je ključala od oduševljenja, dok su samouvereni mladi Rusi pržili u najboljoj tradiciji, recimo, ranih Duran Duran. Dakle, zapamtite: Tesla Boy. Bend ima uspešan EP, a sad je tu i album Modern Thrills.
I to nije sve kad su u pitanju disko strasti i doživljaji potpisnika ovih redova tokom treće večeri Exita 2010. Naime, na Petrovaradinskoj tvrđavi ovih dana postoji i nešto što se zove Silent Disco. U njemu dobijete ogromne žuto-crne bežične slušalice, preko kojih, kad ih stavite, čujete muziku koju puštaju didžejevi koji su u tom trenutku rezidenti Silent Disco šatora. Onima koji posmatraju sa strane, i vas i gomilu ljudi koji đuskaju u tišini pored vas – ništa nije jasno: svi plešu, a ništa se ne čuje.
Interesantno, mene je čim sam stavio slušalice dočekala muzika koju baš i volim: prvo su to bili Beach Boysi i pesma Fun, Fun, Fun, a zatim Depeche Mode i Master & Servant, odnosno novija grupa The Dead 60's i njihova Riot Radio. Baš me je našao didžej čiji je muzički izbor u tom trenutku radio vezom (valjda tako?) stizao do mojih sluški. Kad smo izašli iz Tihog diska, Z. reče: “Ko zna, možda je ovakva disko budućnost Exita i ostalih festivala”. Jer, po nekima, buka je vrsta ekološkog zagađenja. Jeste li razmišljali o tome?
Partizanska eskadrila
Ja nisam. Kad je Kedira u finišu utakmice između Nemačke i Urugvaja dao gol, i učinio da njegova reprezentacija osvoji treće mesto na SP, razmišljao sam samo o tome da hobotnica Paul, koja je predvidela i ovu pobedu, zaista ima proročke moći. Utakmica se pažljivo pratila ispred Positive Vibration Reggae pozornice (dva velika video bima levo i desno od didžej pulta). Očekivano, momci iz Srbije vatreno su navijali za Nemačku – sve u svetlu neosnovanog ali utešnog rezona “oni treći, a mi ih pobedili”.
Niže od Reggae pozornice, na festivalskoj lokaciji koja se zove Cinema City Cafe Del Danube i koja ima poveće bioskopsko platno, u vreme utakmice prikazan je (u okviru programske celine Bekim Fehmiu: The Legend) jugoslovenski ratni film Partizanska eskadrila (1979) reditelja Hajrudina Krvavca. Publika je glasno navijala za Batu Živojinovića i ekipu neustrašivih u kožnjacima, a protiv Branka Pleše i njegovih SS drugara. Dakle, ko što zabeležih na početku, bilo me je sinoć i među nemačkim i među antinemačkim navijačima.
A bio sam i na kratkom ali efektnom nastupu najšljokičastijeg hrvatskog electro-bubblegum-trash benda Lollobrigida. Zamislite, svirali su na velikoj festivalskoj bini, kao intro američkoj reperki Missy Elliott. Svaka čast. Ipak je Lollobrigida veteran kad su u pitanju dosadašnji Exiti, jer nema na kojoj bini taj bend do sada nije svirao. Pevačica Ida Prester još jednom je sinoć dokazala da je fenomenalna frontmenka, a ne može se reći i da ne zna da peva. Krenuli su s Volim te, a kasnije su išle i Miss Right & Mr Wrong, Bivša cura...
Una Bičarka, beogradska hiphoperka, bila im je gošća u jednoj od numera (šaljiva Ida najavila ju je kao “najveću kuravu u regionu”). Dok je pesma trajala, uporna Una uspela je da skine i suknju sa Ide i haljinu sa Petre, druge bendove pevačice. Kasnije, kad je na red došla veselica Moj dečko je gej, Ida se obratila publici rečima: “Hajmo svi ruke gore koji su pederi... Šta?! Ma nemoj sad da niste...”
Manje provokativni, mada takođe mnogoljudni, bili su sinoć na Fusion bini momci i devojke iz američkog benda Kultur Shock. “Tuti fruti đelato”, pevao je čovek koji je pre rata bio sarajevski kič muzičar Đino Banana. Danas, on je žestoki antiglobalista i, po nekima, zanimljiv world music umetnik. Oni koji su nastupili posle njega – pulski KUD Idijoti – oduvek su isti, i oduvek su anti. A da li su umetnici? Ma koga je briga, dokle god, kao sinoć, mogu na svojim svirkama da okupe toliko vernih fanova.
Još veća gužva bila je na Explosive bini, negde oko ponoći, kad su zagrmele gitare i bubnjevi britanskih veterana panka The Exploited. Šteta što nisu svirali na Velikoj bini. A šteta i što sinoć nisam uspeo da vidim nastup norveškog sastava Royksopp. Čujem da su bili odlični... Večeras, u finišu Exita 2010, ako dozvolite da i ja budem malo kao ona hobotnica, proričem da će odlični biti i Chemical Brothers, i Faith No More, i Bambi Molestersi.
Nastaviće se...
(zurnal.info)
Jedine novine zvale su se Glas Srebrenice i izlazile su neredovno, štampane na običnom papiru, formata A4. Svaki od dvadesetak primjeraka tiraža bio je origanal svoje vrste, otkucan na mašini za tipkanje. Samo na jednom naslovna strana, obično nacrtana drvenim bojicama, bila je u boji, a ostale, umnožene, crno-bijele.
Iz ove perspektive teško se usuditi i reći da su uopće postojale, jer malo je vjerovatno da je bar jedan primjerak preživio. Iza novina, u kojima su tekstovi bili otipkani samo na jednoj strani, a na drugoj davno popunjeni formular, stajala su trojica mladića. Papir su, naime, dobijali iz općine u vrijeme kada je čak i birokratija kuburila sa papirom: službenici su im, ne gledajući, s reda davali stari upotrijebljeni papir na kojem je bar jedna strana bila čista.
Nisu to bile novine u kojima su se mogle pročitati vijesti, za to je služio radio, niti je broj njihovih čitalaca ikada bio veći od stotinjak, prenosile su se iz ruke u ruku. Čitali su ih oni koji su ih i objavljivali, njihove familije i prijatelji, a obilovale su kojekakvim analizama, punim gramatičkih i slovnih grešaka, velikih riječi kao što su "geopolitički", "strateški" i "globalno", obično upotrijebljenih tek tako, uglavnom sa ciljem da istaknu autorovu obrazovanost i rječitost. Lokalni novinari objavljivali su tu i svoje prve tekstove i pjesme, nerazumljive i teške za čitanje.
Najvećem dijelu stanovništva ti tekstovi ionako ne bi značili ništa, pa je možda i bolje što nisu izlazili iz kruga izravno zainteresiranih. U svakom slučaju, zahvaljujući tim novinama vrlo ograničen broj ljudi održavao je barem iluziju nekakvog duhovnog života; skupina ljudi, na čijim sam marginama bio i ja kao, eto, jedan od čitalaca - koji je uzgred budi rečeno krao papir iz kancelarije UNMO-a za štampanje barem jednog kompletnog broja - pokušavala je makar time dati smisla bezumlju u čijem smo se središtu našli.
Za razliku od novina, koje su rijetko, ali u kontinuitetu, izlazile tokom tri godine opsade, gradski radio počeo je raditi tek potkraj 1994. Ustvari, ponovo počeo: prije rata bio je to općinski radio i emitirao je uglavnom emisije tipa "pozdravi i želje", omiljene kod domaćeg, kako srpskog tako i brojnog muslimanskog stanovništva. Srbi su odlazeći iz grada navodno uništili i odašiljač ili je on tek bio pokvaren, pa je oprema ležala neupotrebljiva u zgradi nekadašnjeg Doma kulture. Njihov pokušaj da obnove radio ostao je na nivou žalosno neuspješnog eksperimenta. Radio nije mogao emitovati izvan grada. Tačnije, izvan gradskog centra, parka i pijace gdje su postavljeni moćni zvučnici, koji su sa krahom ove ideje neupadljivo uklonjeni, samo koju sedmicu potom.
Napušten od svojih i izoliran od neprijatelja, grad je informacije izvana dobijao jedino preko nepouzdanog državnog radija ili rijetkih posjetilaca, koji su se zadržavali kratko. Obično su to bili novinari koji su dolazili na jedan dan ili svega nekoliko sati, sasvim dovoljno da snime ili fotografiraju prljave ulice, razgovaraju sa sumornim ljudima i dosadnim gradskim zvaničnicima.
Dužinu njihovog boravka određivali su Srbi, a oni su poštovali rokove, uvijek odlazeći radije nego što su došli. Djeca su u grupama hodala za njima, bila im je zanimljiva njihova oprema, njihovi ruksaci, vikali za njima "Mister bombon!", ali kao i za svima drugima, uzalud. Dolazili su u potrazi za senzacijom, što je bio i sam dolazak u grad, tražeći odgovore na pitanja koja su nama izgledala smiješno, ona koja ni mi sami sebi nismo postavljali.
Nervirala ih je stalna gužva, gledali su na sat, rutinirano raspodjeljujući vrijeme, vrlo, pretjerano profesionalni, kao da ih ono što vide ne dodiruje ni najmanje.
I ništa od onog što su vidjeli nije ih diralo, uz rijetke izuzetke, poput starijeg, potpuno sijedog novinara Toronto Suna, čijeg se imena vise ne sjećam.
Bili smo u jednom od nekoliko kolektivnih smještaja, na autobuskoj stanici čija je velika unutrašnjost crvenim ciglama bila podijeljena na manje prostorije, da bi se dobilo na prostoru. U jednoj od tih prostorija, golih zidova, sjedila je mlada žena, nije mogla imati više od 25, i dojila je dijete, dok se drugo igralo u sobi. Bila je sama, muža nije bilo tu, a ona je sjedila na spužvi prekrivenoj sivim i grubim vojničkim ćebetom. Nasmijala se, stidljivo slobodnom rukom prekrivajući usta u kojima nije bilo nijednog zuba, i strpljivo odgovarala na pitanja. On je pitao, a ja prevodio, sve dok nisam primijetio da stoji, ruku opuštenih niz tijelo, i ne zapisuje njene odgovore. Samo je klimao glavom, razgledajući sobu ispod oka, tako da ona ne primijeti, izlazeći skrhan, pognutih ramena. Sve vrijeme putem do općine, gdje nas je čekao gradonačelnik, nije progovorio ni riječi.
Bilo je to krajem 1993, malo prije nego što je kanadski kontingent napustio grad. S njim je u gradu bio još jedan novinar, John Pomfret, iz Washington Posta. Hodao je gradom, nekako zadignute glave, privlačeći pažnju velikom, ali zaista velikom, torbom koju je nosio oko pojasa. Prilazio je ljudima na ulici, pompezno ih pitajući: "Do you think the enclave is viable?", a oni su ga blijedo gledali, ne shvatajući šta time želi reći.
Pomfretov članak, koji sam pročitao nekoliko mjeseci kasnije, ničim nije odgovorio na pitanje da li je enklava "viable". Naprotiv, bio je posvećen isključivo razgovoru koji je vodio s Naserom Orićem. "Te noći smo morali koristiti hladno oružje", rečenica je iz tog razgovora koja se i meni urezala u sjećanje. Bio je to početak nečega što me uplašilo, posljedice čega onda nisam skroz shvaćao, znak da svijet vani više zanima on nego Srebrenica. To je moglo značiti samo jedno: da smo potrošeni ili da smo bili potrošeni već mjesecima, ali to nismo shvaćali.
Nakon što je u grad u ljeto 1994. stigao još jedan novinar, bio sam siguran u to. On je bio i posljednji novinar koji će ikad posjetiti enklavu, pokušavajući da se prošverca u konvoju humanitarne pomoći. Srbi su ga, pregledajući konvoj, otkrili i zadržali cijeli konvoj na Žutom mostu, prijeteći da će sve kamione vratiti tamo odakle su došli. Poslije nekoliko sati pregovaranja uspio je ući u grad, najviše zahvaljujući dobrim odnosima koji su holandski oficiri za vezu imali sa Srbima.
Mogao je ostati samo toliko dok konvoj ne bude istovaren i odmah je tražio da razgovara sa Orićem. Napustio je grad to popodne, mnogo tiše nego što je stigao, i svi su bili spremni da ga zaborave kao nemio incident. To bi se i dogodilo da nakon izvjesnog vremena jedan od holandskih oficira na jedan od uobičajenih sedmičnih sastanaka sa oficirima iz komande 28. divizije nije donio fotokopiju njegovog članka i pokazao ga Oriću.
Tekst je sav bio u znaku riječi "mafija" i odnosio se na Orića koji je kao "šerif" vladao gradom, na to kako on vozi jedini automobil u gradu, i ne bilo kakav, već crni Mercedes... Veliki dio onog što je napisano nije bilo netačno, ili bar nije bilo laž, iako se Orić pjenio, a Holanđani članak smatrali skandaloznim. Izbor teme, začudo, nije zabrinjavao nikoga od njih. A u njemu se krila presuda svima nama. Jer, ustaljenost našeg užasa postala je opće mjesto. Toliko da je trebalo da se desi tek nešto još strašnije da bi svijet izvan enklave shvatio da se nešto uopće dešava.
Jedino pitanje koje bih volio postaviti svim prijateljima koje sam stekao poslije rata jeste da li pamte gdje su bili 11. jula 1995. Ne smijem, jer nisam siguran da ću uvijek dobiti odgovor koji bih želio, sa pojedinostima; ne smijem, jer znam da ću na kraju ostati sam, bez ikoga. I pored toga što sam uvjeren da imam pravo tražiti odgovor na to pitanje. Ne zato što me zanima gdje su tačno bili moji prijatelji, nego zato što bih volio znati da i oni nisu učesnici te izdaje. Ono što se desilo u Srebrenici u nekoliko dana jula 1995. je jedna od najvećih izdaja ljudske vrste.
Bilo je to vrijeme kada nam niko nije vjerovao, kada su vojnici tražili naređenje da budu ljudska bića, kada naši životi nisu vrijedili ničega. Čak ni gutljaja vode. Najmlađi preživjeli desetina smaknuća koja su se desila između 14. i 16. jula imao je samo sedamnaest godina. U trenutku kada su ga izvodili iz kamiona, sa grupom muškaraca, vezanih očiju i ruku, svi su samo tražili malo vode. "Nisam htio umrijeti žedan", kazao je on, svjedočeći na jednom od suđenja za srebrenički masakr na tribunalu u Haagu, godinama kasnije. Srpski vojnici otvorili su vatru.
Ja sam u to vrijeme bio u Potočarima, u holandskoj bazi, gdje sam radio kao prevoditelj za tročlani tim Vojnih promatrača Ujedinjenih nacija. Izdaja koju sam vidio ja, razlikuje se od one koju su vidjeli oni koji su preživjeli masakr. Oni su gledali kako se ljudski rod spušta u dubine bez presedana, bili ponižavani i mučeni, preživjeli samo čudom. Ono što sam ja vidio bila je hladna, skoro birokratska nezainteresiranost, izdaja koju su počinili obrazovani, po svim standardima inteligentni ljudi. Ljudi koji se tih dana nisu usuđivali ili htjeli biti upravo to.
Moji prijatelji i ja bili smo osuđeni na smrt. I niko nije htio učiniti ništa na tome. Oni koji jesu, predstavljaju svjetlo u ovom mraku, jedino svjetlo. Spašavajući makar i jedan jedini život, oni su se izdvojili a da nisu morali učiniti nikakav poseban napor. Naprosto su ostali dosljedni svojoj ljudskosti. Užasno visoki broj mrtvih govori najbolje o tome koliko je malo takvih bilo.
Ne znam kako da okarakteriziram deset dana koje sam proveo u Potočarima, nakon pada enklave. Ne izdaju me riječi, izdaje me ono što osjećam, još uvijek košmarno sjećanje na to vrijeme. Događaji za mene nikad neće biti poredani onako kako su poredani drugima, uvijek ću imati problema da se sjetim tačnog toka stvari. Ali, pamtiću svako lice koje sam tamo vidio tih dana, svaku grimasu, strah u očima, imena ću pamtiti, dok god sam živ.
Od svih stvari koje su na ovaj ili onaj način izmijenile moj i živote ljudi oko mene najbolje se sjećam tog dana. Možda zato što je počeo tako obično i svakidašnje, tako nevažno: kad smo shvatili posljedice onog što se zbilo, bilo je odveć kasno. Krvavo i fatalno kasno.
Kao i uvijek kada bih prespavao kod djeda i nene, tog jutra sam ranije krenuo na posao. Putem sam usporio, ne želeći da u poštu stignem ranije nego što je trebalo, jer nisam podnosio njenu jezivo hladnu i vječito tamnu unutrašnjost. Već sam mogao vidjeti zgradu i još sam usporio, zastajući da zapalim cigaretu, ne bih li protraćio trenutak više. Bilo je rano, ali do mene je dopiralo drndanje agregata iz dvorišta zaštićenog bodljikavom žicom. Iako je časak ranije ulica bila potpuno prazna, dok sam se primicao ulazu na kojem su bile naslagane bijele vreće pijeska, čuo sam kako me neko zove. Osvrnuo sam se i na uzvišenju ispred bolnice vidio bliskog prijatelja, koji je stajao sam i mahnuo rukom, pozivajući me. Okrenuo sam se i pošao natrag, ka njemu, ne nalazeći ništa čudno u tome što, pored nas dvojice, u blizini nema nikoga. Prešao sam stotinjak metara do malog mosta ispod bolnice, gdje me on čekao.
- Šta si ti ovako uranio?, upitao sam više reda radi, pozdravljajući ga. Kada je odgovorio onim neodređenim '"Nako!", znao sam da nešto nije u redu. On nije bio čovjek koji je bilo šta radio onako, u njegovom životu ništa nije bilo svrha samo sebi. Bio je desetak godina stariji od mene i u vrijeme kad nisam imao nikoga, kada sam, sa devetnaest godina, počeo opasno piti, on me vratio u život. Naučio me onom što je najbolje znao - da sve ima svrhu. Možda u drugačijim uvjetima ne bih povjerovao u to, ali tada sam se bio spreman uhvatiti za bilo šta. Prekinuo me u nagađanju, ne dopuštajući da ga drugi put, zaozbiljno, upitam šta radi tu.
- Jesi li čuo šta je bilo?
- Šta?, upitao sam uvlačeći dim cigarete.
- Naser je otišao iz grada!, kazao mi je sa nekim kiselim osmijehom na licu.
Umalo se nisam srušio. Mogao sam osjetiti kako iz mene kulja strah, prodirući ka površini, i istovremeno sam se upinjao da ostanem miran, dok je mozak pokušavao naći odgovor na sva pitanja.
- Kada?
- Jutros: on, Ramiz (Bećirović, načelnik štaba, op. a.), i još desetak njih.
- Kako?
- Helikopterom.
- Pa, jel' to kraj?, upitao sam, više sebe nego njega. Nije rekao ništa, samo se još jednom nasmiješio,
okrenuo i otišao prema gradu, uz blagu strminu ulice. Nisam još dugo stajao tu, krenuo sam ka pošti, idući sve brže, zamalo trčeći, kao da će mi unutra biti lakše. "Gotovo je, kraj", govorio sam naglas, skoro plačući.
Utrčao sam u zgradu, prošao mimo nerasanjenih portira, koji su me samo začuđeno gledali, ponavljajući da je gotovo, da je svemu kraj. Psovao sam, nisam mogao vjerovati da je došao kraj, a u to sam bio siguran, da će tri godine patnje okončati tako besmisleno. Udarao sam nogama u stup u holu, strah se pretvorio u ljutnju, kada je naišao jedan od mojih kolega. Ugurao sam ga u neku praznu prostoriju i ispod glasa rekao šta sam maločas čuo, kao da će vijest zvučati manje strašno ako je podijelim s njim. Ali, kao i obično u tim prilikama, nije. Uvjerenje da se kraj primiče nije me napuštalo.
Orićev let u Tuzlu, skupa sa nekim od najboljih vojnika koje je 28. divizija mogla imati na raspolaganju, još uvijek je kontraverzan. Naređenje upućeno njemu i ostalima, koje je izdao tadašnji načelnik generalštaba ABiH Enver Hadžihasanović, postoji i objavljeno je u više navrata i sigurno otklanja sve moguće sumnje u Orićevo učešće u bilo kojem scenariju silnih teorija zavjere koje su otada lansirane. Jedan od razloga za to je to što je helikopter u povratnom letu, na kojem je trebao biti i on, za razliku od svih ostalih, neprimijećenih od srpske protivvazdušne odbrane, oboren u blizini Žepe.
Neposredno nakon obaranja helikoptera razgovarao sam sa prijateljem koji mi je prvi i rekao za let u Tuzlu. Po njegovim riječima, prostor iznad kojeg je helikopter gadan bio je sve do tada potpuno prazan; preko noći, srpske snage su tu nagomilale niz protivavionskih oruda. Kada sam prvi put poslije toga vidio Bedrevića, izgledao je zastrašujuće: jedva je mogao hodati, bio na neki čudan način iskrivljen, ali je odbijao ljekarske preporuke da leži i umjesto toga se onoliko koliko je mogao bacio na posao. Bilo mi je žao tog čovjeka, jer je na njegova leđa odjednom pala odgovornost koju, to znam, niko drugi ne bi želio prihvatiti.
Srbi su neočekivano brzo saznali za to: samo sedam dana nakon njegovog odlaska u Tuzlu, u kancelariju UNMO-a stigao je vrlo neobičan zahtjev. Naime, uz posredništvo holandskih oficira za vezu, pukovnik Ljubiša Beara, šef službe sigurnosti VRS-a, zatražio je sastanak sa Orićem. Prisustvo tako visokih oficira u okolini Srebrenice bilo je samo po sebi neuobičajeno, traženje sastanka bio je povod za uzbunu.
Beara je danas optužen za genocid pred Tribunalom u Haagu i svjedočenja srpskih svjedoka identificiraju ga kao ključnog čovjeka, planera masovnog smaknuća koje je uslijedilo nakon pada Srebrenice.
Koliko-toliko organizirana kolona, u kojoj su se srebrenički civili i vojnici probijali prema Tuzli u julu 1995, poslije nekoliko dana se raspala. Umorni od stalnih pokreta i čestih srpskih zasjeda, kolona se podijelila u manje grupe koje su se samostalno nastavile kretati prema zajedničkom odredištu. Jedna takva grupa je nakon nekoliko noći u pokretu zalutala u neko bezimeno poluizgorjelo selo u okolini Zvornika. Shvaćajući da sviće i da ne mogu dalje, članovi skupine odlučili su predaniti u žbunju nadomak jedne od izgorjelih kuća u samom selu, računajući da će tu biti mirni od srpskih potjera.
Poslijepodne tog dana, slučaj je u selo nanio srpsku patrolu koja je svratila u dvorište kuće prekoputa njihovog skrovišta, tražeći vode. Donoseći vojnicima vodu, starica koja je živjela u kući pitala ih je: "Djeco, ima li Turaka?" Ovi su poslovično odgovorili da ima, na što je ona uzvratila: "Neka, da ima baba čim svinje 'raniti!" Vojnici su se samo nasmijali i produžili.
U to vrijeme bio sam u Potočarima, u holandskom vojnom logoru, potpuno zbunjen. Sve se zbivalo odveć brzo. Za četiri dana je nestao jedan grad, njegovo stanovništvo i njihove zajedničke prošlosti.
No, pripreme za ono što se odvijalo pred očima hiljada civila i nekoliko stotina holandskih vojnika trajale su duže. Još krajem maja ili početkom juna u kancelariji Vojnih promatrača naišao sam na izvještaj koji je njihova patrola dan ranije napravila na putovanju Srebrenica - Sarajevo - Srebrenica. U izvještaju su se pominjali autobusi vojnika, artiljerija, kamioni municije, višecijevni bacači raketa i nekoliko protivavionskih sistema SAM-3, raspoređenih u blizini Srebrenice, duž puta između Vlasenice i Milića. Grafitnom olovkom sam na komadić papira prepisao najvažnije stvari, uključujući koordinate artiljerijskih oruđa i naročito, mislio sam, bitnih SAM-ova.
Popeo sam se na sprat pošte, gdje je bila mala telefonska centrala i nazvao svog prijatelja u komandi 28. divizije. Kada sam mu, još uvijek pod dojmom šokantnih informacija, uznemireno ispričao o čemu se radi, dogovorili smo se da se nađemo u gradu, kod pijace. Predao sam mu papirić, a onda smo se skupa uputili u komandu, gdje nas je čekao obavještajni oficir. Dok sam i njemu ponavljao priču, on je na mapi tražio i bilježio koordinate.
Krenuo sam natrag na posao odatle, a on me uvjeravao kako će sve odmah šifrirati i poslati u Tuzlu. Nekoliko dana kasnije, na jednom od redovnih sastanaka izmedu oficira ABiH i Vojnih promatrača, on je, izražavajući svoju zabrinutost za srpske pokrete oko enklave, rekao kako su, "prema našim izvorima, pokreti srpskih trupa uočeni ovdje i ovdje", pokazujući na karti mjesta oruđa.
Tada, doduše, nisam znao da je dvije sedmice ranije jedna patrola 28. divizije na Velikom Žepu, planini u blizini druge enklave Žepe, primijetila neuobičajene pokrete. Kasnije se ispostavilo da se u jednoj od tri Gazele koje su oni vidjeli nalazio lično Ratko Mladić. Šest modernih transportera BMP 80, naoružanih lanserima "maljutki" i protivavionskim topovima, pripadalo je 65. zaštitnom puku VRS-a koji je tog dana brinuo za njegovu sigurnost.
I taj izvještaj proslijeđen je komandi Drugog korpusa ABiH. I jedan i drugi raport su upućivali na ozbiljne srpske pripreme za napad na enklavu i najvjerovatnije završili u hladu nekog sefa ili ladice.
U prilog tome ide i poruka koju je nekoliko dana uoči početka napada na Srebrenicu, na svoju ruku, iz Tuzle poslao Naser Orić. U toj poruci je, u parafrazi, stajalo: "Čuvajte se... Nešto se veliko kuha, čuvajte tenkoprohodne pravce od Zelenog Jadra i Žutog mosta. Ozbiljna je stvar, ali i gore smo mi predurali." No, do tada je već sve bilo odlučeno.
Srbi su bili u Zelenom Jadru, zalihe hrane su se, bar prema riječima općinskih zvaničnika, smanjivale, a UNPROFOR radio jedino što je znao: pregovarao. U Orićevom odsustvu sve je bilo u rukama njegovog načelnika štaba, Ramiza Bećirovića, koji je nepovratno skrhan onim što je uslijedilo umro nekoliko godina poslije rata, nikad više isti čovjek. On se još uvijek oporavljao od rana zadobijenih kada su Srbi iznad Žepe srušili helikopter kojim su se on i grupa oficira 28. divizije vraćali iz Tuzle.
Ramiz nije bio čovjek za krizne situacije: bio je oprezan, ponekad i kolebljiv, nije volio improvizirati niti donositi velike odluke, štedio je ljude i resurse. Njegova uloga se sastojala u tome da pravi ravnotežu Orićevoj ishitrenosti. Pored njega, u Srebrenici više nije bilo nijednog armijskog oficira od uticaja koji bi svojim vojnim iskustvom, obrazovanjem i li
Naš specijalni dopisnik junački je izdržao i drugi dan festivala, koji je označio mrak na sve načine – od problema s trafo stanicom do sporih rifova sa pozornica. Ali, na kraju je sve uljepšao jedan zalutali vrabac. Pročitajte kako...
Na Petrovaradinskoj tvrđavi i sinoć je bilo uzbudljivo. U odnosu na prvo festivalsko veče, bilo je više publike (barem 40.000 posetilaca), ali i... manje struje. Naime, “zbog problema s novom trafo stanicom”, neke manje bine, kao što su Exit Music Live, Student, Agora Stage i Del Danube Cinema, imale su prekid u programu.
Dobro raspoloženi Englezi i Holanđani, koliko sam mogao da vidim, svoja pića ispijali su oduševljeni romantikom polumraka, dok se domaća i publika iz regiona – koja naravno da se vrlo dobro seća nestašica struje iz bliže (neslavne) prošlosti – mnogo manje oduševljavala prizorom upaljenih sveća koje su vrlo brzo pristigle diljem festivalskih šankova.
Radost klinkama
I inače, bilo je sinoć, drugog dana ovogodišnjeg Exit festivala, dosta i darka i gotike. Recimo, berlinska hardkor-tehno skupina Atari Teenage Riot, koja je na Velikoj bini nastupila nakon beogradskog Repetitora, sjajno je mračila bombardujući publiku besnim urlicima i bučnim matricama. U prvom planu bio je, naravno, kao gavran crnokosi Alec Empire (38), nabildovani i depilirani macan koji je, na radost razrogačenih klinki iz prvih redova, svoju crnu majicu odbacio već nakon druge numere.
Iz daleka gledano, izgledao je kao Lux Interior iz grupe The Cramps, dok je muzika koju je ponudio najviše vukla ka Prodigy, ali neki minimalistički, (da prostite) “teroristički” Prodigy, tj. bez zavodljivih refrena i bogatih promena ritmova. Ko je ranije slušao ovaj digital-hardkor (uglavnom) trio, još tamo u drugoj polovini devedesetih godina, zna da je njihova elektronika sa stavom prepuna postapokaliptičnih vizija sveta i antiestablišment poruka (Destroy 2000 Years Of Culture, Start The Riot...).
Na delu, pred publikom, Atari Teenage Riot su još jedna napucaj-muzičke-matrice-pa-ih-na-koncertu-samo-odvrti atrakcija, odnosno “muzičari” koji tek tu i tamo priđu onim svojim miksetama i značajno, sve tresući u ritmu kosama, okrenu po koje sudbonosno dugme ili podignu regler. Naravno, to što oni urade ne primećuje se u konačnom muzičkom skoru, ali ostavlja utisak da se na bini kao nešto i svira. Dobra stara elektronika – da sva sila džokeja i ostalih puštača muzike ima za ‘leba i račune.
Sledeći gotičari koji su sinoć nastupili, takođe na Velikoj bini, zaista su svirali. Oni se zovu The Horrors, dolaze iz Velike Britanije i iza sebe imaju dva veoma dobro ocenjena studijska albuma. Drugi, prošle godine objavljeni Primary Colours, predstavili su tokom prvog dela koncerta. U pitanju su pesme sporijeg ritma, s dosta melanholije i “sedvaha” na tragu velikana kao što su Joy Division, Birthday Party ili My Bloody Valentine. Veliki, grupni koncerti na otvorenom, s publikom koja ima utrnule noge željne kakve stolice ili kanabeta, poslednja su mesta na svetu na kojima ovakve numere treba svirati.
O tome nije razmišljao pevač Faris Badwan, u publiku zabuljeni dugajlija koji predvodi petorku Horordžija, već se između pesama uredno zahvaljivao na (mlakim) aplauzima. Koncert je postao uzbudljiviji kad su na red došle numere s prvog bendovog albuma (Strange House iz 2007. godine), a čuli smo i sjajnu verziju klasika Ghost Rider iz repertoara drevne američke grupe Suicide.
Onu drugu obradu – Jack The Ripper dobrog starog Screaming Lord Sutcha – zbog koje sam se zapravo i radovao dolasku Horordžija na ovogodišnji Exit festival, nažalost, nismo čuli. Bendova hit pesma Sheena Is A Parasite odlično je zvučala, a kompletan nastup vrlo dobro je bio i osvetljen i ozvučen (jeste to sve tutnjalo i bilo basovima prenabudženo, ali, ne zaboravite, takvi su im i studijski zapisi).
Refreni bratstva i jedinstva
Belosvetski popularan neo-glam sastav Placebo, koji se posle The Horrors oglasio s velike festivalske pozornice, uneo je barem vizuelno malo beline. Naravno, i njihovi songovi su puni melanholije, ali i mnogo življi i, što je najbitnije, tzv. široj publici mnogo poznatiji. Noviju im pesmu Ashtray Heart publika je bez greške otpevala od prvog do poslednjeg stiha. Zapravo, po mišljenju mnogih, Placebo su imali najbolji zvuk kad su u pitanju prva dva dana “glavnog” festivalskog programa, ponudivši publici osim glamura svojih belih odela i odličan vidžejing u pozadini pozornice.
Svirao je ovaj britanski bend već jednom u Srbiji – pre nekoliko godina u Beogradu – ali biće da je tek danas na vrhuncu svojih izvođačkih mogućnosti. Praćeni četvorkom predanih pozadinskih muzičara, harizmatični pevač i gitarista Brian Molko i njegov nerazdvojni barem dva metra visoki pajtaš, basista i gitarista Stefan Olsdal, odsvirali su sinoć veći deo aktuelnog albuma Battle For The Sun, ali i obradu Nirvanine kultne žalopojke All Apologies. Nisu izostali ni stariji, veliki bendovi hitovi, tipa Every You Every Me, Special Needs, The Bitter End, Taste In Men...
Nakon ovog zaista spektakularnog koncerta, koji je trajao najmanje sat i po (!) i okupio ogroman broj publike, ostatak večeri odvijao se “po sekcijama”: denseri su se uputili u pravcu svoje Arene, a (nazovimo ih) rokeri ka Fusion bini ili najpopularnijim festivalskim “odmaralištima” – pozornicama Positive Vibration Reggae, Del Danube Cinema, Roots & Flowers, Garden Of Delights...
Sinoć je odličan program imao i Fusion, ponudivši miks nastupa popularnih bendova iz regiona. Bosanskohercegovački Skroz, hrvatski Kawasaki 3P i TBF, srpski S.A.R.S... svirali su ispred Muzeja grada svoje veće i manje hitove. Zalutali vrabac bratstva & jedinstva spustio se na trenutak na konstrukciju povelike festivalske pozornice, kljucnuo baksuznu, decibelima omamljenu smrdljivu bubu, i odleteo u mrak. Naravno da ga niko nije video. Preumorni potpisnik ovih redova još i najmanje. Ali, priznaćete, godi misao da takva živuljka još uvek postoji. Doleteće on do Tvrđave i večeras.
Nastaviće se...
(zurnal.info)
Do 11. jula Žurnal će u nastavcima objavljivati knjigu Emira Suljagića „Razglednica iz groba“. Po mišljenju mnogih najbolju knjigu na temu srebreničke tragedije koja je i svojevrsni dokument o genocidu u Srebrenici. O značaju ove knjige najbolji govori podatak da su “Razglednice iz groba” do sada prevedene na sedam jezika
Umirali smo od gladi, ali je u zimu 1992. skoro postalo lakše podnositi manjak hrane, nego potpuni nedostatak soli. Hrana, tačnije ono što smo nazivali hranom, a između ostalog u to vrijeme jeo se i kruh od samljevene jabukove kore, odavno je postala nepodnošljivo bljutava. Soli nije bilo nigdje, čak ni na pijaci, na kojoj se moglo kupiti i žito i suho meso, ama baš sve... I hljeb i meso bili su neslani. Seljaci koji su dolazili u grad pričali su o svojim kravama i konjima koji su se ponašali kao divlji nakon što ih ne bi "osolili" duže od mjesec dana; sami sebi smo sve više ličili na životinje, kao da je so jedino što nas je od njih ranije razlikovalo.
Usred zime, iznenada, pojavilo se nešto što se u torn trenutku činilo najbliže spasu. Ko je i kako otkrio da se sirova i neprerađena so, koja se nekada posipala po zaleđenim cestama, može koristiti, nije mi poznato. Ko je i gdje pronašao prve neiskorištene, skamenjene grudve soli, također ne znam, ali je skoro svako nekako dolazio do njih. Crne i prljave, donosili smo ih kući u najlonskim vrećama, a zatim dugo prekuhavali prije nego što bi ih upotrijebili. Ponekad su bili potrebni sati da bi u ključaloj vodi nestao i posljednji trun prljavštine koja se sakupljala na površini vode.
Pažljivo se skidao svaki sloj, sipala nova voda, skidao novi sloj prljavštine i strpljivo čekalo da se na dnu šerpe, lonca, kazana ili čega već, pojavi tanka, ali kao snijeg bijela, osušena kora soli. Solili smo preostalu hranu ludački, kao da smo htjeli nadoknaditi sve one protekle mjesece, i ne znajući da se trujemo. Trovanje je možda pogrešna riječ: u soli koju smo koristili nije bilo joda, što je izazivalo "gušavost", koja je za mene ostala enigma (znam tek da navodno ima neke veze sa štitnom žlijezdom), ali nekoliko takvih slučajeva je i zabilježeno.
Malo šta se promijenilo i kasnije, kada je sa proglašenjem "sigurne zone" u aprilu 1993. UNHCR počeo snabdijevati grad. U konvojima koji su stizali iz Beograda (tamo je naime bilo sjedište UNHCR-a za cijelu istočnu Bosnu, pa tako i za Srebrenicu) soli je uvijek bilo najmanje: radnici UNHCR-a su za svaki naredni put obećavali konvoj soli koji će riješiti sve probleme. Srbi možda nisu pouzdano znali šta se dešava u gradu, koliko je nestašica soli akutna, ali su svaki konvoj u kojem je bila veća količina soli vraćali sa ulaza u enklavu.
Općinski funkcioneri u Srebrenici bili su frustrirani, prijetili su humanitarnim radnicima, proglašavali ih srpskim špijunima, ali to nije polučilo nikakav uspjeh. Soli je bilo ustvari taman toliko da napetost zbog nestašice bude stalna, a cijena jednog kilograma na pijaci zakovana na 50 njemačkih maraka.
Nervoza vlasti nije bila motivirana jedino brigom za stanovništvo. Svima je bilo jasno da so koja se prodavala na pijaci može poticati jedino iz humanitarne pomoći, kao što je bilo očigledno da se ključni ljudi u općinskoj hijerarhiji bogate upravo iz preprodaje humanitarne pomoći.
Sve vrste borbenih djelovanja u Srebrenici su se zvale akcijom. Kada bi Srbi napali enklavu, onda se to, prirodno, zvalo napadom; međutim, kada bi snage Armije BiH, izlazeći iz enklave ili šireći njene granice, napadale srpska uporišta ili oslobađale nekada čisto muslimanska sela, to bi se zvalo akcijom.
Obično se unaprijed znalo i kada će koja akcija biti izvedena i koje će snage u njoj učestvovati i gdje će se odvijati, a na dugim sjedeljkama se sa velikom sigurnošću moglo pretpostaviti i tačno vrijeme početka akcije. U gradu bi dan ili dva prije zavladala nekakva čudna užurbanost, a vojnika je uvijek bilo više nego obično. Odlazili bi dan ranije, na otvorenim kamionima, pjevajući "Poljem se širi miris ljiljana", mnogi da se nikad i ne vrate.
Vojnici su se u borbi međusobno raspoznavali uglavnom po trakama povezanim oko ruku ili na ramenima, a boja traka bi se sa svakom novom operacijom mijenjala. Nakon završetka svako bi išao na svoju stranu, nije postojalo jedno skladište gdje bi bila odložena zaplijenjena municija ili hrana. Na papiru ustvari jeste, ali je uvijek bilo prazno jer su vojnici i civili koji su ih pratili u svaku akciju plijen nosili pravo kući.
Kako je prolazilo vrijeme, broj civila koji su pratili vojne akcije se povećavao, da bi s krajem prve ratne godine postao višestruko veći od broja vojnika. Strpljivo su čekali da padne prvi bunker ili da prvi srpski vojnici krenu u bijeg, a onda krenuli za njima, ponekad dok su se borbe još vodile, urlajući, lupajući u šerpe i lonce, sve u svemu dižući galamu od koje se ledila krv u žilama. Iz hiljade grla bi se zaorilo "Allahu ekber!", i taj uzvik je pored toga što je plašio Srbe, stvarao i utisak o brojčanoj nadmoći. Ginuli su, mnogo više nego vojnici: žene bi, sa željom da ugrabe komad hrane više, ulijetale pravo u unakrsnu vatru, djeca se od avionskih bombi krila pod drveće, nenaoružani muškarci natrčavali na puščane cijevi.
Senada Mašića poznavao sam cijeli svoj život, odrasli smo skupa, on, njegov mlađi brat Sead i ja. Ljeta smo provodili na obalama Drine, lomatali se u trčanju za nogometnom loptom za što, u usporedbi sa Seadom, nisam imao nikakvog talenta.
Senad je, za razliku od brata, bio introvertan, povučen, šutljiv i pomalo bljedunjav i slabašan dječak. Kako smo odrastali, i naši putevi su se razilazili: oni su išli u školu u Bratunac, ja u Srebrenicu, obojica su bili prosječni đaci, ja sam uživao u svojoj štreberskoj reputaciji, oni su i dalje ganjali fudbalsku loptu, ja sam počeo igrati košarku.
Ali, ništa od tih razlika nije moglo ublažiti šok koji sam osjetio kada sam čuo da je Senad poginuo; tim prije što sam samo dan ranije, ali samo jedan dan, razgovarao s njim na ulici. Nisam znao da će narednog dana ići u Lozničku Rijeku, mjesto obilježeno za novi napad snaga iz enklave. Nije mi htio reći ili možda ni on nije znao.
Dva dana kasnije, koliko su vijesti putovale, čuo sam da je poginuo bježeći upravo od avionskih bombi, dok je na leđima imao vreću brašna; vreću bijelog, fino samljevenog, svilenkastog brašna, veliku kao cijeli njegov život.
One koje su u borbu ispraćale vojnike, njihove supruge, sestre i djevojke, prosipale su vodu onuda kuda su koji čas ranije prošli izlazeći iz kuće, da im sve ide kao što je otišla ta voda, zabrinuto učile dovu za dovom, išcekujući vijesti, koje kao da su uvijek stizale prije nego što bi ishod bitke zaista bio odlučen.
Da je pojedina akcija uspjela, znalo se po pucnjavi koja bi se približavala gradu: preživjeli vojnici su šenlučili pucajući u zrak, dok bi oni koji nisu učestvovali u borbi, izlazeći na ulice da ih dočekaju, sumnjičavo vrtjeli glavama i prigovarali što troše municiju.
Vojni neuspjesi su u ljeto 1992. bili rijetki, ali i njih je, jednako pouzdano, najavljivala neprirodna tišina koja je obavijala grad. Mrtvi su sahranjivani na novim i brojnim grobljima uz tihi plač, ali teže nego mrtvima bilo je ranjenicima. Bez lijekova, bez mogućnosti da budu izliječeni, ležali su u bolnici, a doktori su se samo mogli moliti za njih. Bolnica je bila jedina zgrada u koju nisam ušao tokom godina stravičnog rata, naprosto nisam imao snage da podnesem zadah koji se širio čak i u njenoj blizini, zadah istruhlog ljudskog mesa. Doktori im nisu mogli dati ni najobičniju infuziju.
Prilikom jednog od brojnih napada na Zvijezdu, uzvišenje izmedu Potočara i Bratunca, koje je ime dobilo po tome što ga je prije rata krasila ogromna crvena petokraka i Titov potpis izrezan u čeličnom limu, očajni brat jednog od ranjenika je ispred bolnice, uplakan, nudio kravu za infuziju. Jedno pakovanje. Niko nije izgledao zainteresiran za takvu trgovinu.
Ne postoji pouzdana evidencija o broju akcija, jer su planovi za mnoge vjerovatno nastajali odveć naglo i izvedene su a da nikad nisu prethodno stavljene na papir. Takvo što je, pretpostavljam, činjeno samo u slučaju velikih, za tamošnje pojmove grandioznih akcija koje su uključivale po hiljadu ili najviše hiljadu i pol vojnika.
Zapovjedništvo šarenila jedinica, čiji je najmanji zajednički sadržilac bio to što su barem formalno pripadali Armiji BiH, izbjegavalo je velike akcije, jer su one donosile velike žrtve, i bar u prvim danima rata koncentriralo se na mala, izolirana uporišta koja su se mogla osloboditi bez prevelikih naprezanja, donoseći dragocjenu municiju, naoružanje i hranu. Velike operacije uslijedile su tek početkom zime, kada je trebalo prehraniti stanovništvo, a tamo gdje je bilo puno srpskih vojnika, pouzdano je bilo i hrane. Slobodna teritorija se širila i bilo ju je sve teže pokrivati, a Srbi su s druge strane shvatili da gomila slabo naoružanih i u dronjke odjevenih gerilaca prijeti da postane vojska.
U proljeće 1993. odlučili su se Srebrenicom, a tada se pod tim podrazumijevala teritorija koja se protezala skoro od Zvornika do Rogatice, pozabaviti mnogo ozbiljnije.
Žuti kamion otvorene prikolice zaustavio se u centru, na pijaci, gdje je uvijek bilo najživlje. Četvorica vojnika brzo su otvorili prikolicu i iskočili, a iz kabine su izašla još dvojica. Jedan od njih, plave, skoro bijele kose, koji je očigledno zapovijedao, izvukao je pištolj iz futrole i za trenutak zastao gledajući oko sebe. Divljački galameći, sa uperenim pištoljem, počeo je muškarcima koji su se tu zatekli naređivati da uđu u kamion.
Nije trpio neposlušnost, udarajući sve koji su mu se suprotstavljali. Njegovi pratioci bili su jednako brutalni, vjerno prateći svaki njegov pokret. Stariji muškarci izlazili su iz hladovine okolnih zgrada i vrteći glavom u nevjerici penjali se na prikolicu kamiona. Za desetak minuta prikolica je bila puna prepadnutih ljudi, kamion se upalio i iščezao u pravcu iz kojeg je i došao. Kasno poslijepodne tog dana svi smo znali, a da nam to niko nije morao reći, da su svi završili na frontu.
Tokom ljeta to se ponavljalo skoro svake sedmice: isti, žuti kamion se zaustavljao na najprometnijoj gradskoj ulici, vojnici su iskakali i hapsili sve koji su se tu zatekli, a potom ih vozili na front. Najčešće je to bio tih dana najvrući dio linije, u Likarima, selu sjeverno od grada, na brdu ključnom za kontrolu prometnice izmedu Srebrenice i Potočara na sjeveru enklave.
Ono što se u zapadnoj štampi zvalo bosanskom vojskom i od čega su Srbi tako strahovali, u to je vrijeme u Srebrenici ustvari bilo nekoliko međusobno nepovezanih skupina. Njihov najmanji zajednički sadržilac bilo je neprijateljstvo sa Srbima, i s vremena na vrijeme zajednički su napadale značajnije srpske ciljeve ili pružale jedne dragima pomoć u odbrani od srpskih napada.
Zbog takve organizacije ili, tačnije rečeno, zbog nedostatka organizacije, najveći broj stanovnika sposobnih za vojsku nije bio u vojsci, nisu postojali nikakvi regrutni spiskovi, dok s druge strane nije bilo oružja za one koji su se dobrovoljno javljali u vojsku. Popuna jedinica na frontu se skoro cijele 1992. vršila tako što je vojna policija, odnosno skupina siledžija koji su se tako zvali, kidnapovala u pola bijela dana ljude sa ulice, bez obzira na dob, u odjeći u kojoj su se zatekli, i sa uperenim oružjem tjerali ih na front.
To što niko nije znao čiju su oni vojnu policiju predstavljali, i ko ih je ovlastio da krše zakon, to već nije bilo bitno. Bez ikakvih obzira, ne govoreći im kamo ih šalju, ljude su slali u smrt. Ovi, pak, ne znajući kamo idu, bili su potpuno izgubljeni kada tamo konačno dođu.
Prestrašenima, kada bi jednom došli na front, drugi vojnici su u ruke gurali oružje i govorili: "Tamo su Srbi!", pokazujući u pravcu srpskih rovova. Držali bi ih običnoj po sedam dana, sve dok iz grada ne bi došao kamion sa novim ljudima pohvatanim na ulici, jednako uplašenima i izgubljenima.
Bilo je među njima muškaraca svih dobi, od dječaka koji još nisu bili punoljetni, preko onih u dvadesetim godinama, pa sve do ljudi u pedesetima koji se nisu znali odbraniti svojom starošću, nego su šutke prihvaća namijenjenu im sudbinu.
Od svega nekoliko kamiona koji su tih mjeseci prolazili kroz grad, uvijek je bilo jasno koji je opasan jer se kretao nekako zloslutnije, pojavljujući se niodkuda iza Gradske kafane i sporo prolazeći pored Robne kuće, kružeći u potrazi za žrtvama. Muškarci su utrčavali u haustore, bježali u stanove; policajac koji je uvijek vodio tu akciju, mladić tankih usana, potpuno bijele kose i mrtvački blijede kože, trčao je za njima u zgrade, dajući primjer svojim ljudima. Oni su ga pratili, provaljivali vrata, pretresali stanove, preturali namještaj, izvlačili ljude skrivene u ormarima ili ispod kauča kreveta, zaključane u toaletima.
Sa ulice se ovaj mali rat prenio u kuće i stanove, stambene zgrade, koje su policajci temeljito pretresali, od podruma do vrha, ne zaobilazeći ni krov. Proganjani muškarci, koji su se uglavnom proklinjali zato što su roli kao takvi, ubrzo su pronašli novi način da izbjegnu tom lovu nа ljude.
Umjesto da čekaju u zgradama, nadajući se da će ih racija zaobići tog dana, bježali su na padine iznad grada, obrasle niskim žbunjem, i odozgo promatrali paniku na ulicama, koja im je s te visine morala izgledati smiješno. Vojnici su i dalje tražili ljude u zgradama, hvatali ih na ulici i, ponižene, pred familijama, tjerali na kamion, a ponekad, zaneseni misijom, nisu uopće gledali koga tjeraju.
U jednom trenutku valjda je svima postalo jasno koliko je otimanje ljudi sa ulice kontraproduktivno: umjesto da se bore protiv srpskih vojnika, civili su se skrivali od bosanskih, izbjegavajući i front i vojsku koja ih tako bezobzirno tjera u smrt. Niko nije želio biti otjeran u borbu iz koje je imao mnogo veće izglede da se ne vrati; svi smo htjeli barem privid izbora, mogućnost da, ako ne sačuvamo život, barem sačuvamo obraz.
Vidio sam svojim očima kako to izgleda, nakon što je moj stric - pokupljen sa ulice - krvav i uplašen dotrčao sa fronta, bježeći u vrijeme jednog od najžešćih srpskih napada na taj dio linije. Sljedeći put kada se kamion pojavio u našem komšiluku moj otac je, da ja ne bih skončao na frontu, samo šutke pokupio svoje stvari i sam se popeo na prikolicu.
Tek krajem 1992, odnosno početkom 1993, barem je dio muškaraca, kako se to govorilo u žargonu bivše jugoslovenske vojske, "uveden u evidenciju". Neke od njih sam gledao kako pješače do linije, u grupama od po desetak, sa praznim ruksacima na leđima, u zakrpljenoj odjeći, zaliježući na putu kada bi iznad njih proletjela granata.
Došao si kući, umoran kao i uvijek kada si se vraćao sa fronta. Pješačio si skoro deset kilometara nakon što su ti ujutro, za doručak, dali komadić, ne veći od dlana, žute, skuhane tikve. Cijelu noć si bio u rovu, napeto osluškivao i grčevito stezao lovačku pušku. Imao si dva metka u cijevi i još dva u džepu. Da su Srbi napali tu noć, ne bi preživio. Nisi ni trebao da preživiš. Tvoja uloga se sastojala u tome da daš znak za uzbunu ispaljujući dva, pa mozda još dva hica, prije nego što te ubiju, usamljenog na brdu, sa najbližitn susjednim bunkerom udaljenim pedeset metara. Ali, oni nisu napali i ti si preživio sinoć.
Došao si kući, umoran kao i uvijek. Ona je pravila ručak. Ti si svaki put stizao na vrijeme da bi jeo. To te, kažu, pratilo cijeli život; gdje god da bi došao, u iznenadan posjet ljudima koje dugo nisi vidio ili navraćajući nakratko kod komšija, oni su uvijek postavljali stol. Halapljivo si gutao, vodeći racuna o svakoj mrvici, kukuruzni hljeb, možda od istog kukuruza koji si prije rata onako nemilice sipao kravama u jasle. Srkao si vrelu vodu neodredeno bjeličaste boje i uzalud po dnu tanjira pohlepno tražio još jednu krišku krompira. Onda si prišao kauču, ona je sjedila na sredini, kleknuo si, možda te to podsjećalo na mladost, i stavio joj glavu u krilo. Imao si tek nešto vise od četrdeset godina, ali kosa je već osijedila, a okrugla ćela na tjemenu je nezaustavljivo napredovala.
Djeca su već odrasla, bila su negdje vani kad si stigao. Svakako si volio da misliš da vas dvoje i dalje imate pravo na svoje vrijeme. Nisi zelio da gledaju kako ona izvlači češalj i počinje ga pažljivo provlačiti kroz tvoju kosu. Provukla bi ga polako, a zatim spuštala na stol, tražeći na njegovim gustim zupcima malene, sjajne uši, koje su još trzale svojim bezbrojnim nogama. Bile su nadute od tvoje krvi i bučno bi pucale dok ih je ona, na ivici stola, pritiskala svojim otvrdlim noktom. lza njih bi na bijeloj površini ostajala samo mala, jedva vidljiva, krvava mrlja.
Svaki put je to trajalo dugo i svaki put si sa fronta, iz zagušljivih spavaonica, donosio gomile ušiju. Kada bi završila sa ušima, ostavljala je češalj i onda rukama, prebiruci svaku dlaku, tražila gnjide, ubijajući ih u tvojoj kosi tako što bi ih stisnula između dva nokta. Ustajao si umoran, reumatična koljena nisu podnosila klečanje, ukočena ledđa su te boljela. Ugrijao si vodu nasutu u lonac na šporetu, misleći na svog dječaka koji je i tog dana išао par kilometara daleko u šumu, oborio drvo, vezao ga užetom i dovukao, gurnuo niz strminu iznad kuće, dovukao strmim stepenicama na ulazu u dvorište, iscijepao i složio cjepanice uza zid kuće.
Kupao si se u mračnom kupatilu. Od svih mjesta na svijetu, razmišljao si, mrak najranije pada u Srebrenici; od svih kuća u gradu, u ovoj, od svih prostorija u kući, u kupatilu. Upalio si svjetlo, odnosno vrh krpe koji je virio iz posude sa naftom, i prinio je ogledalu. Pogledao si rošavo lice, velike komade kože koji su visili ondje gdje je nekad bilo salo. Otvorio si usta i vidio svoje prorijedene zube. Zavukao si ruku u usta, potražio klimavi požutjeli zub u gornjoj vilici i izvukao ga. Iz rupe koja je ostala iza njega nije potekla krv. Znao si da ćeš umrijeti.
Meals Ready To Eat. Mi smo ih još zvali i Meals Rejected by Ethiopians, u mračnom i ironičnom pokušaju da se šalimo na račun sopstvenog položaja. Nakon što su Srbi još jednom porazili svijet u proljeće 1993, i nakon što ostatak svijeta po ko zna koji put u trogodišnjem životu enklave nije smogao hrabrosti da nam pomogne preživjeti, američka administracija je započela snabdjevati enklavu iz zraka. Kako je operacija počela u vrijeme kada su Srbi još nadirali ka gradu u proljeće 1993, prve palete hrane pale su na njihove položaje koji su promijenjeni u toku noći. Bili smo ogorčeni na ljude koji su godinama odbijali da nam pomognu, iako smo bili na ivici nestanka, i kada su se na kraju odlučili na potez koji nije uključivao nikakav rizik, nisu ni to umjeli da učine.
Gledano odozdo, sa zemlje, stvari teško da su ikada bile gore. Hiljade ljudi sa bakljama su se noću kretale izvan grada, svako vodeći se instinktom ili tuđim nagovorom, jer nikada nismo znali gdje i kada tačno će hrana biti izbačena. Ono što je padalo zvali smo jednostavno i nemaštovito - paketi i, pažljivo osluškujući i smrzavajući se pored neke vatre, ostajali smo praznih ruku skoro jednak broj večeri. Nekada su avioni išli ka Žepi, nekada ka Goraždu, nekada se jednostavno nisu pojavljivali. Onda bismo se mi, pognute glave i razočarani, razilazili.
Onih večeri kada bi avioni istresli svoju kišu, okupljeni na brdima iznad grada, raspršili bismo se u raznim pravcima, trčeći za hranom, držeći čvrsto prazne vreće i ruksake u rukama, ili stiskajući držače dok su prazni mlatarali na ledima. Zvuk bi se bližio polako i bio toliko snažan da se uopće ne bi čuli prvi fijuci ogromnih paleta; svi su bježali pod drveće, da bi zatim, nakon niza tupih, ali prodornih zvukova, koji su značili da su se palete počele prizemljivati, nastajao opći metež. Svi su jurili tamo gdje su mislili da su palete, ne vodeći računa o tome da li su sve pale, ponekad ustvari vođeni novim zvucima. Nekoliko ljudi je tako i poginulo: smrskani pod teretom više stotina kilograma teških paleta, koje su usto, kao da je neko tako htio, padale po najnepristupačnijim mjestima.
Valjalo je sačuvati glavu bauljajući noću po urvinama, a onda pronaći put i izaći iz šume, i nisam jednom na zadnjici klizio niz snježne padine, ne znajući kuda tačno idem i šta me čeka dolje; kada bih se zagubio u mraku, to je bio jedini način da se vratim natrag, jer sam jedino bio siguran u to da ću idući nizbrdo doći u grad.
Bio je to, na neki način, naš rat u ratu. Danju smo se borili protiv Srba, noću jedni protiv drugih, za svaki komadić hrane, jedno plastično pakovanje. Ljudi su po ko zna koji put gubili sve obzire, prelazili sve granice bristojnosti, još jednom gubili dostojanstvo. Borba za opstanak dobila je još jedan oblik. Prijatelj, koji je nekako uvijek prolazio bolje od mene u tom noćnom lovu, jednu mi je noć ispričao kako je umalo ubijen, u pokušaju da se domogne cijele jedne palete hrane. On i još dvojica prijatelja su se našli na mjestu gdje je palo nekoliko njih, i u mraku pored jedne, još uvijek neotvorene, ugledali dječaka.
- Mali, šta radiš tu?, upitao je jedan od njih, tek da utvrdi šta se dešava.
- Čuvam paket, odgovorio je mali, sa osjećajem imanja misije u glasu.
- 'Ajde, bježi odatle!, povikao je ovaj, pokušavajući da ga zaplaši.
- Babo, ova trojica me diraju, zapomagalo je dijete. Na to se iz mraka, nekoliko koraka iza palete, začuo zvuk repetiranja oružja i njih trojica su, poraženi, ostavili dječaka pored njegovog plijena, znajući da otac nijednog trenutka ne bi oklijevao da otvori vatru da su oni napravili još samo jedan korak ka paleti.
Avioni su pakete ispuštali i pojedinačno, a računica je, pretpostavljali smo, bila ta da do hrane dođe što više ljudi, što je bilo sasvim tačno. Međutim, bio je to zamoran posao: uz pravi pljusak u plastiku zamotanih paketića hrane, ljudi su pohlepno rovili po snijegu, sakupljajući ih, ne dižući glavu satima. Ponekad, nakon obilne isporuke, i sam sam bio među stotinama koji su danima poslije hodali šumama i dugim štapovima prekopavali po snijegu tražeći one koji su bili preduboko ili na suviše skrovitim mjestima da bi ih pronašli odmah.
Kada danas kažem "pakeri", uvijek prvo pomislim na one koji su padali prvih sedmica, hranu iz američkih vojnih rezervi. Za to postoji i još jedan dobar razlog: njih je uvijek bilo najlakše nositi, bili su to paketi od 12 obroka, čvrsto zapakovani i laki. Ubrzo je teret postao raznovrstan, avioni su počeli izbacivati i hranu iz zaliha britanske vojske (svojevremeno je neko pronašao britansko pakovanje keksa iz 1968), a potom kartonska pakovanja na kojima su uputstva za upotrebu bila na njemačkom, a zatim na italijanskom.
Nama je to bio jedini način da ih razlikujemo, i mjerimo ko je u međusobnom srazu ulovio više ili bolje. Američki paketi su u tom smislu bili najmanje cijenjeni, jer nisu bili raznovrsni; njemački ili talijanski su uvijek bili smatrani malom nagradom "za uloženi trud", jer su bili najbogatiji; britanski nisu bili ni u konkurenciji. Suze koje mi naviru sa sjećanjima na to vrijeme ponekad prekine neki osmijeh, u mraku zabljesne poneka rijetka situacija koja me nasmije, presjek, tačnije, najsurovije borbe za opstanak, vječite bosanske zbunjenosti i neizmjerne sposobnosti trpljenja, koja i jedno i drugo i treće naprosto učini lakšim.
U moj komšiluk je rane 1993, u još jednoj najezdi izbjeglica na grad, iz okoline Cerske stigla četvoročlana familija. Tamo odakle su došli su također bili prognani ranije, negdje iz okoline Nove Kasabe - gradića na putu od Sarajeva ka Srebrenici - i to se najbolje vidjelo po tome što su svi, muž, žena i dvije kćerke, bili strahovito mršavi.
Kada je započela dostava humanitarne pomoći iz zraka, otac je svake večeri donosio onoliko koliko je mogao, kao i svi drugi. Jednom je prilikom za samo jednu noć, vraćajući se nekoliko puta u šumu, donio nekoliko velikih - od 50 kilograma - vreća bijelog praha za koji je, kao i svi ostali, bio uvjeren da je brašno. Njegova supruga pravila je narednih sedmica kruh od tog praha, i svi su se članovi familije jako brzo udebljali, a obrazi djevojčica se ponovo zarumenjeli. Ne znam kako, ne znam ni koje je medicinsko objašnjenje, ali se na kraju ispostavilo da je tajna upravo ill tom prahu od kojeg je njihova majka pravila kruh. Naime, nije bila riječ o brašnu, nego o - mlijeku u prahu.
Prvi konvoj humanitarne pomoći stigao je u Srebrenicu u decembru 1992. u pratnji snaga UN-a. S konvojem je stiglo i nekoliko novinara, kojima su Srbi dali rok da do podneva napuste grad ili će ga početi granatirati. Kada se kolona kamiona zaustavila na Učinoj bašči, pred velikom pekarom, s obje strane ulice sakupila se masa radoznalih koji su pristiglim novinarima i vojnicima izgledali upola manje egzotično i nevjerovatno nego oni njima.
Jedni u svojim dronjcima, drugi u toploj zimskoj odjeći, jedni blijedi, neuhranjeni i smrznuti, drugi rumeni i zadrigli, izlazeći bojažljivo iz svojih teško oklopljenih automobila. Stanovništvo se za ove pridošlice hvatalo kao za posljednju slamku, ali zaista posljednju, jer su u trenutku kada je ovaj konvoj stigao zalihe hrane bile skoro potpuno iscrpljene, i bilo je iznenađeno, uvrijeđeno štaviše, što oni nisu pokazivali istu vrstu zanimanja za njih. Naprotiv, svi su se novinari sjatili oko Nasera Orića, neizbježnog u ovakvim prilikama, pokušavajući da dobiju dobar citat. "Neutralnost" je bila riječ dana, a dvojica britanskih tabloidskih novinara koji su razgovarali sa Orićem svakako nisu bili sposobni povući razliku između objektivnosti i neutralnosti.
U konvoju je bilo uglavnom brašno i velike konzerve paštete, koje su podijeljene nekoliko dana kasnije: jedan dio civilima, a drugi vojnicima spremnim za narednu akciju. Kruh umiješen od bijelog brašna bio je novost za oči, tolika da su boljele pri pogledu na njega, i nenaviknuti stomak, ali to je trajalo vrlo kratko: tri ili četiri dana.
Narednih nekoliko mjeseci, sve do marta 1993, Srebrenica će ponovo biti usamljena, prepuštena sama sebi. Krvave borbe za grad vodile su se i dalje, a konvoji su kroz barikade ponovo počeli prolaziti tek početkom marta naredne godine. Džakovi brašna su istovarani, kamioni su jednu noć ostajali u gradu, a na njihovo mjesto su dolazili žene i djeca, koji su imali dovoljno sreće (bar se tako mislilo) da sljedeći dan napuste grad. Tek sa proglašenjem sigurnosne zone ustalio se dotok humanitarne pomoći.
Konvoji su dolazili jednom, dva, ponekad i tri puta sedmično, i s njima je stizalo sve, od brašna i, rijetko, soli, do soka u prahu i konzervi Ikara, odjeće, obuće, deterdženata, sapuna, a na trenutke i potpuno nepotrebnih stvari.
Kad bi Srbi htjeli unijeti napetost među domaće stanovništvo i izvršiti pritisak bilo na Srebrenicu bilo na vlasti u Sarajevu, konvoji danima nisu prolazili njihove položaje. Jednom takvom prilikom, nakon što skoro mjesec dana nije stigao nijedan konvoj, a rezerve hrane se ozbiljno smanjile, u grad je, bez najave, uz veliku buku, ušao konvoj od šest ruskih kamiona.
Potpuno očajan, sa prozora pošte gledao sam kako atmosfera u gradu istog trenutka postaje mnogo življa, i to se ponavljalo svaki put kada bi konvoj stigao: shvatio sam koliko smo ovisni o tim do nasumičnosti sve rjeđim isporukama. Ovaj put, pak, gomila ljudi koji su obično promatrali istovar pred magacinom u Robnoj kući, veća nego inače, doživjela je strašno razočarenje kada je otkriven njihov tovar: tone aluminijskog posuđa i sapuna.
Dobar dio pomoći bi već sutradan završio na gradskoj pijaci, štandovi bi bili natrpani sjajnim pakovanjima narandžastog soka u prahu ili velikim konzervama ulja, a vlasti su na to gledale blagonaklono. Ustvari, samo jednom je policija izvršila raciju i pohapsila preprodavce humanitarne pomoći.
Šef policije Hakija Meholjić je prijetio: "Sve ja pamtim, doći će vrijeme i da progovorim!", ali su trgovci ubrzo pušteni iz zatvora i sve se nastavilo po starom. U ljeto 1994. pred Općinom je izbio protest: ljudi su poimenično optuživali predsjednika Općine i njegove saradnike za krađu humanitarne pomoći, zbog čega su trpjeli oni. Istu noć, kolovođa je ubijen. Grad je zanijemio. Praksa je nastavljena: dio pomoći bio je podijeljen stanovništvu, drugi, kvalitetniji, završio bi na pijaci ili u privatnim skladištima gradskih funkcionera koji bi u centralnom magacinu izabrali količinu i robu koja ih je zanimala. Bilo je tu svega, za oficire, općinske službenike, njihove supruge i ljubavnice: od novih patika do Levi'sa koji bi zalutao u humanitarnu pomoć.
Sa konvojima su u grad, pod paskom humanitarnog rada, stizali i kojekakvi diletanti. Neki od njih su glumili špijune i kao takvi se predstavljali, drugi bili humanitarni radnici, treći željeli pomoći, ali nisu znali kako.
U jesen 1994. izvjesni službenik Medunarodnog crvenog križa, inače Švicarac, koji se Oriću predstavio kao radnik američke vladine agencije Omega Thor, podučavao je njegove vojnike bliskoj borbi, u jednom od spaljenih sela u okolini Srebrenice; umalo sam prsnuo od smijeha kada je iz džepa izvukao posjetnicu.
U proljeće 1995. dvije tek pristigle radnice Norwegian People's Aida su na redovnom sastanku međunarodnih organizacija, koji se održavao svako jutro, predočile sljedeću ideju: kontracepcija i seksualno obrazovanje stanovništva. One su bile spremne od svoje organizacije zatražiti pošiljku od nekoliko hiljada kondoma. Do tog doba ponovo su se počele širiti glasine kako ljudi umiru od gladi.
Nekoliko staraca u montažnom naselju u Slapovićima navodno je i umrlo, što nikad do kraja nije istraženo; ako je to i istina, za to sigurno najveću krivicu snose gradske vlasti, jer je tek s padom grada otkriveno da su neki od magacina u gradu bili puni hrane. Kada je u julu 1995, nekoliko dana nakon srpskog napada, situacija već bila haotična, stanovništvo je provalilo u magacine koji su bili puni: sjećam se nekog starca kako je pognut na leđima s teškom mukom nosio vreću, pretpostavljao sam brašna, dok je neko drugi ulazio u magacin po novu vreću.
Vojska, ili ono što je važilo za vojsku, već je počela napuštati grad i ne mogu još sebi da vratim u sjećanje osjećaj izgubljenosti koji je prevladao mnome dok sam gledao te ljude kako iz hladnih skladišta iznose hranu, kao da kradu, kradu od smrti koja će ih brzo sustići.
U martu 1993. hiljade ljudi su napuštale grad u konvojima UNHCR-a. Natrpani u kamionske prikolice, jedni preko drugih, sa svom odjećom koju su posjedovali na sebi, uz nekoliko torbi u koje su trebali stati cijeli njihovi životi, kretali su na put od nekoliko stotina kilometara. Usput izloženi vrijeđanju i psovci srpskih vojnika i civila, na otvorenim i prljavim kamionima, napuštali su grad čiji se kraj naprosto mogao opipati i iza sebe ostavljali svoje najbliže.
U kamione su mogli ući samo žene i djeca do 18 godina, mada su se rijetki usuđivali izazvati sudbinu i odrasl(ij)u djecu poslati iz grada na taj način. Srbi su pažljivo pregledali kamione, često tjerajući sve da izađu, da bi ih nakon pregleda puštali da se ponovo popnu na visoke prikolice. Civili su ih u prolazu gađali kamenicama, dok se unutra vodila prava borba za opstanak: ljudi su bukvalno sjedili i ležali jedni na drugima, a nekoliko djece se do kraja puta ugušilo.
Vladala je panika i svako je htio dobiti, što je prije moguće, svoje mjesto u prikolici. Da bi evakuacija tekla što bolje, vlasti su to pokušale organizirati: svakom selu, odnosno dijelu grada, "dodijeljen" je jedan broj kamiona i samo žene i djeca odatle su mogli dobiti mjesto u njima.
Gužva je bila neopisiva i niko nije mogao biti siguran da će uspjeti porodicu "strpati" na kamion i donekle se osloboditi tereta, preteškog za ono doba. To je značilo ostati sam i biti sretan zbog toga, znajući da ste nekog svog sklonili na sigurno.
U općem haosu, padale su i prve žrtve evakuacije: lokalni komandant je ubio ženu koja se greškom našla na kamionu koji je on smatrao "svojim", bacajući je sa prikolice na smrznuti beton. U osušenoj mrlji krvi već narednog dana mogli su se vidjeti tragovi cipela: život je imao prednost nad smrću, a ljudi nisu imali vremena za suosjećanje.
Jedan od lokalnih prevodilaca uhapšen je pod optužbom da je primio mito da nekome "sredi utovaranje" na kamion. On je to poricao, ali policajac mu je, pretresajući ga, pronašao 200 njemačkih maraka u džepu. Tvrdio je da mu je neka žena naprosto gurnula taj novac u džep, ali je bilo kasno. U pritvoru je dobio poseban tretman: policajci su ga držali u samici i nemilosrdno tukli. Nešto iz zavisti, nešto jer su njegov čin smatrali g
Facebook stranicu mladog beogradskog neogrunge benda Repetitor ovih dana krasi rečenica koja vrlo zgodno najavljuje novosadski Exit : “Valjanje u blatu, nespavanje, drogiranje, razvodnjeno pivo, šverc, tokeni, degeni, zvučni overload...” Naš specijalni izvještač budno će pratiti sva četiri dana festivala i vidjeti da li će se sve odvijati baš tim redom
Novosadski Exit – jedan od najvećih muzičkih festivala u Evropi (odmah uz britanski Glastonbury, danski Roskilde, mađarski Sziget) – počeo je sinoć, i trajaće do ranih jutarnjih sati ponedeljka. Petrovaradinska tvrđava podrhtavaće desetu godinu za redom pod udarima raznorodnih ritmova koji stižu s dvadesetak festivalskih pozornica. Tokom četiri dana festivala, kako su organizatori pažljivo uspeli da prebroje, nastupiće više od 600 izvođača – u rasponu od anemičnih didžejeva opremljenih laptopovima do gitaroša u koži ljutih hevimetalaca ili nadobudnih indi-rokera. Organizatori očekuju više od 150 hiljada poseta, a glavni programski mamci su nastupi grupa Faith No More, Placebo, Chemical Brothers, LCD Soundsystem, Suicidal Tendencies, Klaxons, Bad Brains, Röyksopp (...), odnosno solo umetnika kao što su Mika, Missy Elliott, David Guetta, DJ Shadow...
Sočni jezik Mućki
Fejsbuk stranicu mladog beogradskog neograndž benda Repetitor, koji će na Exitu nastupiti večeras, ovih dana krasi rečenica koja vrlo zgodno najavljuje Festival: “Valjanje u blatu, nespavanje, drogiranje, razvodnjeno pivo, šverc, tokeni, degeni, zvučni overload...” U svemu pomenutom posebno će uživati inostrani posetioci manifestacije – iz regiona, Velike Britanije, Holandije i skandinavskih zemalja. Navodno, ovih dana u Novom Sadu boravi oko 25.000 mladih ljudi kojima srpski nije maternji jezik. Englezi su i ove godine najbrojniji, dok gosti iz “najdaleka” imaju pasoše Australije, Novog Zelanda, Brazila i Argentine.
Sinoć na Petrovaradinskoj tvrđavi, ove poslednje baš i nisam primetio, odnosno čuo prolazeći kroz gužvu. Kao i prethodnih godina, ispred najvećih festivalskih bina najviše se mogao čuti engleski jezik, i to onaj sočni, znan nam iz, recimo, kultnog televizijskog serijala Mućke. Raspoloženi strendžeri nisu se na Tvrđavi odvajali od piva, vina i energetskih napitaka. Kako i ne bi kad im festivalske cene više nego odgovaraju. Evo matematike koja stvara (pivopijsku) žeđ i sve objašnjava: pivo na Exitu košta 170 dinara, a u Londonu – kad se preračuna – negde oko 450 dinara (proveren podatak, koji sam juče dobio od prijateljice sveže pristigle iz Ujedinjenog Kraljevstva). S druge strane, Novosađanima i ostatku ekipe iz Srbije neće biti baš lako da na Tvrđavi tokom sledećih dana flaširanu vodu plaćaju 90 dinara, sok ili vino 140, energetska pića 220, a kafu čak 250 dinara (festivalski kurs je 104 dinara za 1 evro).
Ali nije sve u piću. Nešto je i u... drogi? Hm... možemo i o tome kasnije ( još kako). Sad bih vam radije preneo neke od muzičkih impresija pokupljenih s prvog dana ovogodišneg Exita. Recimo, već prvi koncert koji sam odgledao – nije mi se baš svideo. Na Velikoj bini više od sat vremena svirali su američki hardkor-pank-rege-metal veterani Bad Brains. Cenjenu tamnoputu četvorku predvodio je niko drugi do pevač H. R. Ali teško da bi se ono što je radio pred mikrofonom moglo nazvati pevanjem. Ili je za sve kriv tonac, ili je zakleti rastafarijanac Ras Hailu Gabriel Joseph I (54) zreo za penziju. Nema trećeg. Zapravo, kompletan bend ostavi je utisak muzičke skupine koja je danas ipak... prevaziđena. Nije lako to priznati, pogotovo nakon što je H. R. sinoć bio zaista simpatičan, gotovo nestvaran dok se tokom pesama sve vreme borio s belom plahtom koju je iznova navlačio i skidao s glave.
Šta sto pojo
“Velika je čast svirati na istoj bini posle grupe Bad Brains”, priznao je sat vremena kasnije James Murphy, alfa i omega popularnog američkog disko-pank projekta LCD Soundsystem. James nam je pod velikom disko kuglom pevao praćen šestorkom dobro raspoloženih muzičara. “Mnogobrojni smo kao Arcade Fire”, rekao je publici čovek koji svoj studijski elektronski dens-rok, zabeležen na trilingu dobro ocenjenih albuma, uživo pretvara u pravu eksploziju fanka u najboljoj tradiciji velikih Talking Headsa. Golemi radijski hit Daft Punk Is Playing At My House odlično je sinoć zvučao, baš kao i nove numere Drunk Girls (bliznakinja Lou Reedovog besmrtnog klasika White Light/White Heat) i Pow Pow. Publika je jednako dobro prihvatila i stare Jamesove brojeve All My Friends, Losing My Edge...
Prve festivalske večeri dobra atmosfera bila je i ispred Fusion bine. Najviše publike okupili su Kanda, Kodža i Nebojša, iskusni beogradski sve-više-rok-a-sve-manje-rege sastav. Nekoliko pesama izveli su pojačani Nemanjom Kojićem Kojotom iz nekadašnjeg Eyesburna, beogradskim rastamenom koji poslednjih godina nastupa kao solista Hornsman Coyote. Oliver Nektarijević i Kojot, prvoborci neoregea u Srba s kraja prošlog veka, poveli su publiku stazom dobro znanih mangupskih stihova “on me gledi... oke sjaje... šta s' to pojo?” Sve u svemu, zidine Tvrđave naravno da pamte bolja izdanja i jednog i drugog, jer, ne treba zaboraviti, Kojotov Eyesburn znao je na nekim bivšim izdanjima festivala da bude možda i najveća koncertna atrakcija.
Što se tiče prvog poglavlja Exita 2010, najveća koncertna atrakcija bio je, kao što je i najavljivano, majstor falseta Mika. Pravog imena Michael Mica Holbrook Penniman, Mika je sinoć uspeo da na Petrovaradinsku tvrđavu donese atmosferu neprevaziđene parade kiča zvane Pesma Evrovizije. Potpisniku ovih redova nije bilo lako sve to da proguta, ali jedna stvar je bez puno opiranja mogla da se prizna: momak u mornarskoj majici s crvenim i belim prugama zna da peva. Još da zna i da igra... Kako god, najviše je publike bilo upravo u vreme njegovog nastupa na Velikoj bini, i koga je onda briga što je kompletan šou mogao da ima i podnaslov tipa Kako mali Perica zamišlja Freddiea Mercurya. Treba zabeležiti i da su mu prateći svirci bili bogato i našminkani i kostimirani, ali i odlično muzički potkovani. Naravno, svi Mikini najveći hitovi (Relax (Take It Easy), Grace Kelly...) bili su na meniju. Sve slađe do slađeg. Da utrnu zubi.
Nedaleko od Velike bine, u jednom od šančeva Tvrđave, odmah posle Mike prisustvovao sam jednoj totalno drugačijoj svirci. Sve samo ne glamuroznoj. Naime, na Elektrana stejdžu energični su bili momci i devojka iz rumunske grupe Romantic Jurgen. Njihove dramendbejs-sreće-pank pesme naišle su na odličan prijem kod publike. Još bolje su, nekoliko trenutaka kasnije, kod festivalske publike prolazili legendarni američki treš-pank hevimetalci Suicidal Tendencies. Oni su bili zvezde prve večeri Explosive bine, koncertnog prostora namenjenog muzičkim tzv. teškim metalima. Naravno, isto kao Bad Brainsi, i Suicidal Tendencies su debeelo prevaziđeni, sve te njihove ultra brze solaže... kuku! Ipak, imali su strašan finiš koncerta: kad su na pozornicu, u stilu Iggyja Popa od pre nekoliko godina, pozvali svoje fanove da zajedno prodivljaju nekoliko minuta. U jednom trenutku izgledalo je čak da će svi zajedno propasti kroz binu. Upućeni kažu da se nešto slično očekuje u noći između subote i nedelje – kad publici Explosive stejdža zasviraju još jedni matorci... britanski Exploited.
Nastaviće se...
(zurnal.info)
Ima li nade za zemlju u kojoj barem polovina njene vlasti ne priznaje najstrašniji zločin počinjen nakon Drugog svjetskog rata? Zločin o kojem su sve rekle i najvažnije sudske institucije u svijetu
Agencija vijest CPHE glasi: „ Predsjedavajući Savjeta ministara BiH Nikola Špirić rekao je da su predstavnici vehabijhskog pokreta u BiH rasporedili svoje ljude u institucijama BiH. Oni su došli do državnog nivoa i mislim da je osnovni cilj vehabijskog pokreta stvaranje vjerske države u BiH pogodne samo za muslimane, a bez Srba i Hrvata. U BiH je na sceni globalni islamski terorizam kojem treba sasjeći korijene političke i vjerske podrške koji sežu do džamija - izjavio je Špirić novinarima u Kalinoviku. Predsjednik Vlade RS Milorad Dodik rekao je da terorizam nije bezazlena pojava u BiH i da problem predstavlja više od tri hiljade ljudi koji su evidentirani kao potencijalni teroristi.“ Kraj.
PROPAGANDA IZ MLADIĆEVOG ZAVIČAJA
Nije mi poznato šta su Špirić i Dodik radili u Kalinoviku ali sam siguran da u tom zavičajnom planinskom gradiću odbjeglog ratnog zločinca Ratka Mladića nisu tragali za generalovim pomagačima u dugogodišnjem skrivanju. Osim toga, izborom Kalinovika za stanicu sa koje će poslati zabrinjavajuće poruke zbog „prodora vehabija u državne institucije BiH“ čelni ljudi SNSD-ovog režima još su jednom javno demonstrirali politički bezobrazluk koji je odavno poznat i izvan granica naše domovine. Uostalom, samo dan prije nego je u zavičaju ratnog zločinca bulaznio o vehabijama, Dodik je sa stranica bečkih novina genocid nad Bošnjacima Srebrenice iz jula 1995. pravdao zločinom nad srpkim civilima u selu Kravica kojeg su počinile jedinice pod komandom Nasera Orića ratne '93. „ Srebrenica je srpska osveta za Kravicu“, rekao je tada Dodik. Ovu Dodikovu fašističku izjavu osudili su svi, od OHR-a, preko ambasade SAD u BiH, ovdašnjih stranaka čije se javno djelovanje i političke platforme ne temelje na Mladićevim zločinima, pa do građana Bosne i Hercegovine koji su (poštujući civilizacijske tekovine i presude sudova od Haga do Sarajeva) sačuvali stabilno mentalno stanje. Ali šta ćemo sa Dodikom? On će u narednim mjesecima, mjesecima uoči oktobarskih izbora, bez ikakve razumne sumnje nastaviti da vrijeđa srebreničke žrtve i širi fašizam među srpskim biračima kojim se isključivo obraća i na čije glasove računa.
IMA LI NADE?
Dobronamjerni bh. građani koji su, što bi opjevao veliki Aleksa Šantić, odlučili da „ostanu ovdje“ često se (u pauzama borbe protiv raširenog kokozluka) pitaju da li Bosna i Hercegovina, sa svojim ideološki duboko podijeljenim društvom, uopće ima realne izglede da jednog, nesumnjivo dalekog dana postane normalna država? Ima li, dakle, nade za zemlju u kojoj barem polovina njene vlasti ne priznaje najstrašniji zločin počinjen nakon Drugog svjetskog rata? Zločin o kojem su sve rekle i najvažnije sudske institucije u svijetu. Da se ne lažemo, teško da tu neke ozbiljne nade ima sve dok Dodik i SNSD uživaju većinsku podršku bh. građana u Republici Srpskoj. Za nekoliko dana u Srebrenici će biti ukopano novih 775 posmrtnih ostataka žrtava genocida. Sa svojim nekadašnjim sugrađanima muslimanima, na vječno počivalište će biti ispraćen i katolik, čovjek-žrtva zločina počinjenog u ime stvaranja etnički čistog entiteta Srpske akademije nauka i umjetnosti na teritoriji Bosne i Hercegovine. I to će se dogoditi na petnaestu godišnjicu srebreničkog genocida kojoj će, kako je zvanično potvrđeno, prisustvovati i predsjednik Srbije Boris Tadić. On će se u Srebrenici po drugi put pokloniti nevinim žrtvama. 11. jula u Srebrenici opet neće biti laktaškog fašiste. Za njega je srebrenički genocid završena priča. Za njega je srebrenički genocid „osveta hrabre srpske vojske za Kravicu“. Valjda je i zbog toga otac zločina Dobrica Ćosić Dodika svojevremeno proglasio „najznačajnijim Srbinom sa onu strane Drine“...
NOGOMETNA UTAKMICA NA GODIŠNJICU GENOCIDA
I dok se ponovo budemo opraštali od srebreničkih žrtava, zapravo od onoga što je preostalo od običnih ljudi koji su nekada imali svoje obične, ljudske snove (prekinute i odlukom komande Holandskog bataljona da se pod zastavom Ujedinjenih naroda i uz šljivovicu sa Mladićem potpiše zločin), hiljadama kilometara daleko, u Johanesburgu dakle, sve će biti spremno za finale Svjetskog nogometnog prvenstva. Biće to utakmica u kojoj će petnaest godina kasnije svijet ponovo gledati u Kraljevinu Holandiju. Znam da će mi sada neki održati predavanje da sport, posebno onaj vrhunski, ne treba petljati sa politikom. Ali bez obzira na prigovore dežurnih nick-komentatora koji u organiziranju Svjetskog nogometnog prvenstva u dalekoj Južnoj Africi ne vide dalje od onoga što im papagajski ponavljaju čelnici FIFA-e, od holandskih fudbalera se iz milion razloga očekuje da preuzmu historijsku odgovornost, da iskoriste priliku koja se više nikad ali baš nikad ponoviti neće, te da se pred cijelom planetom na neki poseban način izvinu za saučesništvo svojih sunarodnjaka u genocidu koji se dogodio tog 11. jula '95. Ukoliko u nedjelju navečer Robben, Van Persie i društvo to ne urade, onda im iskreno želim da svoje karijere završe u nižerazrednom FK Laktaši. Pa da iz tog nogometnog giganta (umjesto javnog izvinjenja i priznanja odgovornosti svojih sunarodnjaka zbog genocida u Srebrenici) šire predizbornu propagandu o fantomskom „prodoru vehabija u institucije BiH“.
(zurnal.info)
Enklava. Hladna i precizna, ova riječ označava sve razlike između nas, unutra, i njih, izvana. Mi Srebrenicu nikada nismo zvali tako, jer to nije imalo ama baš nikakve veze sa našom stvarnošću. Zvali smo je kazan, kraj svijeta, slijepo crijevo, valjda zato što su te riječi bile u skladu sa onim kako smo se osjećali. Ono kroz šta smo prolazili svaki dan bilo je nepristupačno ostatku svijeta.
Poslije rata potražio sam u nekom rječniku stranih riječi i pojmova definiciju enklave. Evo šta sam pronašao: u neki državni teritorij uključeno manje područje tude države; etnička, jezična ili kakva druga skupina odvojena od svoje glavnine; imanje odasvud okruženo posjedom drugoga vlasnika.
Stvarnost gradića pod trogodišnjom opsadom mnogo više liči na geto ili koncentracioni logor. Istina, poređenje sa getom također ne stoji: iz geta se ponekad moglo izaći, bar u početku, postojala je mogućnost slobodnog kretanja i izvan zidina. U enklavi nije bilo bodljikave žice, osmatračnica, naoružanih stražara i pasa, gasnih komora, kao u koncentracionim logorima. Njena granica se stalno pomjerala, nije bila stalna ili stabilna, a strah u kosti utjerivalo je saznanje da se uvijek pomjera u korist onoga koji je jači. Opasnost nije bila tako vidljiva kao u logoru, gdje je utjelovljena u namrgođenom stražaru u uniformi. Naprotiv, ljudi koje nismo mogli vidjeti odlučivali su o tome ko će živjeti, ne želeći znati ko su njihove žrtve, ne videći bolne grimase na njihovim licima, ne dajući im priliku da se pripreme.
Srpski topovi su bili predaleko od grada da bismo ih mogli vidjeti, ali dovoljno blizu da se plašimo, da u svakom trenutku - bilo da smo u krevetu, da jedemo, sjedimo, hodamo, smijemo se ili razgovaramo - mislimo na parajući zvuk i smrt koju nose sa sobom brže nego što možemo misliti. Nije to bilo onako kao, naprimjer, u Sarajevu, gdje su granate satima znale padati svaki dan. Naprotiv, parale su nebo i padale u svom ritmu, onako kako, kada i gdje su one to htjele i kao da su dobile sopstvene navike, um i planove nezavisno od srpskih artiljeraca i njihovih cijevi.
Upravo su iznenadnost s kojom su padale, nenaviknutost ili otpor faktu da su postale dio naših života, odnosili najveći broj žrtava. Na malom trgu u gradu, zalijepljeni, tačnije zakovani šrapnelima za zidove obližnje zgrade i kioska, visili su ostaci žene ubijene u jednom od prvih mjeseci rata, dok se, s cekerom u ruci, vraćala iz mršave kupovine na pijaci. Hiljade ljudi su svaki dan prolazile istim trgom, a na komade njenog tijela koji su s vremenom istruhnuli niko se nije obazirao. Lakše smo se navikli na smrt nego na ono što ju je donosilo. Smrt je bila prihvatljiva, ali ne i strah od smrti.
Tu u malom parku između Robne kuće i Gradske kafane, dva knjiška primjerka socrealističke arhitekture i dva opća mjesta svakog bosanskog provincijskog gradića, ubijali smo vrijeme, prije i poslije jedinog, odnosno između dva dnevna obroka. Sjedeći na hladnoj betonskoj podzidi ili kratkim stepenicama koje su vodile ka kišom sapranim i od sunca izblijedjelim klupama u malom parku, promatrali smo široku ulicu, a na naše, dječačke i uplašene oči, raspadao se jedan i od njegovih ružnih ostataka formirao novi svijet.
Gledali smo da bismo se polako navikli na njega, prihvatili ga kao jedinu moguću stvarnost, sve dok nismo zaboravili da izvan okruženja u kojem smo se našli postoji i neki drugi svijet i prestali se mučiti pitanjima o njemu, zaboravljajući i da smo nekad imali neke druge živote. Zajedno smo zaboravljali na to šta propuštamo, na sve ono što promiče izvan zidova podignutih oko nas i bili toliko dobri u tome da smo na kraju počeli istinski prezirati vanjski svijet; živjeli smo u svijetu bez trajanja i izrugivali se dugovječnosti vanjskog koja je izgledala trivijalno, jer smo naučili da dugovječnost ne mora uvijek donositi iskustvo.
Gomila oko nas bila je preneražena time što je preko noći postala bezvrijedna i teško se mirila s tim, ne shvaćajući da jedino od toga kako brzo prihvati da se u novi svijet ne može ponijeti ništa iz starog, zavisi hoće li preživjeti. Stari svijet bio je nepovratno izgubljen, novim su vladali posljednji tipovi, kriminalci, bivši zatvorenici, korumpirani policajci...
Svaki dan smo se sretali tu, Mujo Džananović i ja. Obojica smo zakasnili na prvi čas prvog dana prve godine srednje škole. Upoznali smo se čekajući da završi čas i dežurni učenik otvori velika školska vrata koja se poslije prvog zvona nisu smjela otvarati; naredne tri godine, do početka rata, sjedili smo u istoj klupi, drugoj do vrata. Obojica smo izgledali stariji nego što smo ustvari bili, on se rano počeo brijati i bio je zarastao u gustu crnu bradu i za to što nismo bili na frontu, imali smo zahvaliti samo manjku oružja.
U park smo, kao po prećutnom dogovoru, uvijek dolazili nekako u isto vrijeme, nakon što bi neuspješno pokušavali odagnati glad manijakalnim čitanjem ili spavanjem. Bili smo u onom ranjivom i kvarljivom, ako hoćete, dobu kada smo tek otkrivali sebe sebi samima i jedni drugima; onda kada valjda formiramo prva mišljenja, kada se u nama bude prva osjećanja, kada svijet postaje čulniji nego što je do tada bio.
Mujo je bio šutljiv tip, rijetko je progovarao i ne znam da li sam ga ikad vidio ljutog, a svaki njegov pokušaj da takav bude uglavnom me nasmijavao. Kada dobro razmislim, shvaćam da ga nikad nisam dobro poznavao, iako smo, barem je to bio moj osjećaj, dijelili skoro sve tokom tri godine škole i još tri godine rata. Niti on niti ja nismo, kao većina naših prijatelja, utjehu pokušavali naći u oporoj domaćoj rakiji koja je spaljivala stomak i uništavala mozak; barem ne u to vrijeme.
Kasnije, ja sam prvi počeo piti sa ostalima, samo zato da bih shvatio kako smo svi premladi da bi se na nju ikad navikli. Ali utoliko sam je žešće ispijao.
Neki su pušili svoje prve cigarete u životu: sporo motali duhan, koji se u najlonskim vrećicama mrvio u prašinu i lijepio za tamnim mrljama prošarane usne, prosipali više nego što bi stalo na papirić. Cigareta je išla u krug, brojali su dimove jedan drugom, ja sam bio omiljen u društvu jer tada još nisam pušio, otimali se za "bezec", kraj cigarete koji je prljao prste.
Brzo smo učili: naš odgoj i inteligencija, naše vrijednosti, nisu vrijedili ni pišljiva boba i počeli smo se zadovoljavati otpacima, jer ništa drugo nismo mogli dobiti, a da pritom ostanemo ono što jesmo, da ne izgubimo sebe.
Mujina majka je dugo poslije rata živjela u blizini moje kuće u Sarajevu i svaki put kad bi je srela, moja se majka vraćala kući uplakana, govoreći mi iznova kako bi bilo lijepo da je posjetim. Nikad nisam smogao snage za to jer sam znao da bih se pred njom osjećao krivim: Mujo i ja smo bili isti i ne bih mogao, ponajprije sebi, objašnjavati odakle mi pravo da, za razliku od njega, iz te druge klupe do vrata izadem živ. Naše su slutnje bile iste, naše želje iste, strahovi isti, rijetke stvari u kojima smo tada mogli naći sreću iste, a ja sam se ipak izvukao.
On je nastradao u nečemu što smo očekivali, shvaćajući da će trebati dugo da i svijet u kojem smo se našli okonča, da nestane u eksploziji, bojeći se istovremeno, jer nismo znali da li ćemo preživjeti još jedan veliki prasak. Najgore u njegovoj smrti je to što je došla nakon godina pristanka na polovično postojanje, na to da nikad nećemo biti iznimni, da nećemo biti ono što nam je jednom bilo sudeno da budemo, jer jedino smo tako mogli biti sigurni da ćemo živjeti.
Srbi oko enklave su bili vlasnici naše budućnosti, bili smo vraćeni duboko u prošlost i znali da budućnost nije naša, da ćemo i ako preživimo živjeti živote s kojima nikad nećemo imati ništa zajedničko. Odrastali smo u poderanim džemperima, ukradenim cipelama, pantalonama donesenim iz pljačke nekog još-ne-zapaljenog sela, živjeli na posuđenom vremenu, koje su pojeli neki pokvareni zubi, na udijeljenom kruhu... I sve uzalud. Bili smo podjednako nebitni svima.
U godinama koje će uslijediti više nego dobro ću upoznati unutrašnje mehanizme gradske vlasti i shvatiti koliki je bio njihov doprinos općem beznadu i očaju u koji smo zapali.
Ono što mi je uvijek bolo oči bila je sirovost tih ljudi, do tada anonimnih, jednostavnost s kojom je funkcionirao njihov vrlo jasno podijeljen svijet. Sve što sam uspio razabrati je da su još u prvim nedjeljama rata, u jednom selu pored Srebrenice, oni, na svojevrsnom plemenskom principu, međusobno podijelili uloge. Svaki od ljudi koji je na neki način bio u vlasti, bio je predstavnik nekog od "gospodara rata" u enklavi; svako od njih je, pak, imao svoje poimanje vlasti. Od samog početka rata, barem sam tako osjećao, enklava je bila pod svojevrsnom unutrašnjom opsadom koja je trajala sve do njenog tragičnog pada.
Plemensku prirodu te vlasti osjetio sam ponajbolje na sopstvenoj koži, početkom zime 1993. Bilo je to vrijeme kada je humanitarna pomoć u grad doturana iz zraka, nad gradom su istresali hranu; jedan od hiljada ljudi, koji je jedne noći u februaru 1993. čekao na brdima oko grada, bio je moj tetak.
Ubijen je, pred gomilom svjedoka, trčeći ka paletama koje su se prizemljile u blizini; kod kuće su ga čekali supruga i dvoje djece. Ubojica, koji je pucao pod izgovorom da je prošao preko njegove njive tražeći hranu, bio je rođak jednog od ključnih ljudi gradske vlasti. Policijska istraga nikada nije provedena, taj čovjek nikad nije uhićen ili osuđen za ubojstvo u nečemu što je bila jedna od uobičajenih demonstracija nedodirljivosti. Moja tetka i njeno dvoje djece vrlo brzo su evakuirani iz grada, nikada ne pokušavajući da to pitanje potegnu ni kada su stigli u Tuzlu.
Tri godine ću, skoro svaki dan, sretati ljude koji su spriječili istragu o ubojstvu mog tetka; sretat ću ustvari čovjeka koji je to učinio i bit će mi jasno kako se to moglo desiti. Te tri godine, koliko je Srebrenica trajala, bili smo vraćeni u prvobitnu zajednicu, zakoni nisu postojali, a vlast je bila utemeljena na međusobnim odnosima
moći. Svaki put kada sam sretao tog čovjeka, stomak mi se okretao od muke, ali se nikad nisam usudio da spomenem ubojstvo jer sam znao da to neće izmijeniti ništa. Njegovo ime ne vrijedi spominjati niti danas.
Sretao sam se svaki dan s njima i uvidao rastuće razlike izmedu njih i stanovništva enklave. Nemoguće je tačno odrediti moment kada je njihova vlast postala svrha sama sebi, ali je jaz rastao, bio sve dublji kako je vrijeme odmicalo. Muka mi je pripala od predsjednika općine koji su se razmetali tvrdim, kartonskim pakovanjima Marlbora kupljenog od kanadskih, odnosno holandskih vojnika, dok su moji prijatelji i dalje u ružni papir motali ljuti, domaći duhan koji je štipao grlo i sagorijevao ostavljajući crni pepeo; neki od općinskih službenika su imali drskosti da voze automobile dok je običan svijet, tako slabo obuven, razdaljine od desetine kilometara morao prevaljivati pješice; njihove trpeze bile su bogate, čak i u uvjetima opće gladi, a moja nena je nogla samo skuhati soju.
Utoliko mi teže pada Mujina smrt i smrt svih dragih ljudi. Poslije svega toga, ništa više nije imalo smisla: ni smrt, a kamoli život.
Do jula 1992. glad je već postala središna tačka u životu svakog stanovnika enklave. Jeli smo jednom, rijetko dva puta dnevno. Grad je bio pun iscrpljenih ljudi, koji su dane provodili lutajući uokolo bez određenog ciIja ili mirovali, dobuko zavučeni u hladovinu koju su nudili stanovi. Predvečer bi, sakupljeni u grupice, stajali pred zgradama i preglasno raspravljali uglavnom o onom što su čuli na vijestima.
Što su gladniji i iscrpljeniji bili, rasprave su bile glasnije; što su beznadniji bili, argumentacija je bila žučnija, kao da su htjeli nadomjestiti osjećanje nemoći koje je preovladavalo. Onda bi se ponovo vraćali u kuće da provedu još jednu dugu noć čiju će tišinu prekinuti iznenadni noćni artiljerijski napad ili glad, koja se javljala tako snažno da joj se nijedan san, ma kako čvrst, nije mogao oduprijeti.
Doručak, ručak i večera bili su privilegije rijetkih, ljudi koji su najbliže gospodarima rata i nove kaste ratnih profitera koja se već počela formirati u gradu. Režim gladi, koji je podnosio obični svijet, podrazumijevao je jedan obrok dnevno, nikad dovoljno velik da se glad utoli, obično u podne.
To smo još uvijek po navici zvali ručkom, odbijajući da se povinujemo novim uvjetima, kao da smo barem u jeziku htjeli zadržati ono što smo bili sve do jučer; drugi put bismo jeli kasno navečer, što je moguće kasnije, stavljali, ako smo imali, pokoji zalogaj u usta, ali i pored toga smo svako jutro ustajali gladniji nego što smo zaspali i iscrpljeniji nego ujutro prethodnog dana. Dani su s ljetom postajali sve duži, predugi, a zalazak sunca nije bio poziv na večeru; najteže je bilo poslijepodne, glad se pretvarala u bol, nalik grču u stomaku, bol koju se nije moglo odagnati. Poslije rata u Sarajevu sam upoznao mladića iz Foče koji je rat proveo u Goraždu, također opkoljenom tri godine, i zajedničkom računicom došli smo do prilično pouzdanog zaključka da smo tih godina dnevno dobijali manje kalorija nego zatočenici Staljinovih gulaga.
Svi su se pretvarali da ne primjećuju kako se svaki naredni dan sreću mršaviji nego prethodnog. Bili su tamniji, sa lica se gubila prirodna boja i naprosto su svi postajali isti, beskrvni i gotovo bezlični, sve više ličeći jedni na druge. Na kraju su svi postali isti: ista siva boja naborane kože, podočnjaci, izmoreni pogled. Ali, razgovarati o hrani bilo je ispod časti. Rijetka čorba ili ponekad posljednje rezerve graha bili su na jelovniku. Poslije toga više nije bilo ništa.
Dok je izbjeglice u gradu morila glad, seljani iz okoline Srebrenice, manje-više, nisu je niti osjećali. Nastavili su obrađivati njive ne obazirući se na novopridošle, osiromašene i izgladnjele ljude koji su preko noći ostali bez svega za što su radili cijeli život. Usput su još samo dobacivali: "Što se niste branili!" Kada je glad postala neizdrživa i kada su oni koji su bili njene najveće žrtve iz dobro skrivenih zavežljaja počeli izvlačiti i posljednje, davno ušteđene njemačke marke i porodični nakit da kupe hranu, seljani su to koristili da zarade.
"Dao sam vjenčani prsten za nekoliko kilograma paprike", kazao mi je stariji poznanik. Nije bio jedini koji je posljednje što je imao založio za malo brašna ili nekoliko jaja i mrvu sira. Vojska njemu sličnih je krstarila selima: neki su prosili, drugi trgovali ostacima svojih života. Ubrzo je uspostavljeno čudovišno tržište na kojem se najčešće mijenjala roba za robu, jer skoro niko više nije vjerovao u novac.
Trgovci su mijenjali cigarete i šibice iz preostalih prijeratnih rezervi za krompir ili brašno. To ljeto se za jedno pakovanje šibica moglo dobiti desetak kilograma krompira ili desetak jaja, kilogram sira, ponekad. U jednoj prilici sam za jednog od gradskih trgovaca, za procenat zarade, prodavao šibice po okolnim selima. Hodajući od jednog do drugog sela primijetio sam da je glad u potpunosti izmijenila moj karakter; od dječaka koji je prije rata bio stidljiv i povučen, postao sam agresivan i surov; od sedamnaestogodišnjaka koji bi se zamrznuo pred pogledom djevojčica iz razreda, postao sam skoro beskrupulozan. Prepao sam se onog što sam vidio, ali sam jednako brzo shvatio da je to pitanje opstanka.
- Hoćete li kupiti šibice?
- Koliko koštaju?
- Jedno paklo - deset kilograma krompira.
- Skupo ti je to.
- Pa šta je skupo, imaš na njivi deset tona, a ne možeš odvojiti deset kila. Al', šta me briga, ti ćeš sjediti u mraku, rekao sam jednom od seljaka koji je tog časa upravo vadio krompir iz njive. Nekih sat vremena kasnije vratio sam se istim putem, s teškom mukom tegleći vreću krompira, koju sam dobio od nekog drugog. Seljak me vidio izdaleka, izašao na put i rekao da će kupiti paklo šibica za deset kilograma krompira.
- Sad je skuplje: petnaest, odvratio sam.
- Eh, sad pretjeruješ.
- Dobro, dvanaest i niti grama manje.
- U redu, veli seljak i nareduje supruzi da "odoka" natrpa u vreću dvanaest kilograma.
- Nema "odoka", rekao sam i iz džepa trijumfalno izvukao ručnu vagu.
Nakon što smo potrošili sve rezerve bijelog brašna, ubrzo smo prešli na crno, zatim kukuruzno, da bi na red došla zob koja se nikad nije mogla samljeti dovoljno dobro pa je, osim što je bila gorka, parala izranjavano grlo; u vodenicama se mljelo i kočanje i lijeska.
Kada je u martu 1993. general Phillipe Morillon stigao u Srebrenicu, ponuden mu je kruh od lijeske ne bi li se uvjerio kako i od čega Srebreničani preživljavaju. Nakon što je okusio komad hljeba, kazao je, pomalo postiđen, da je "zdrav, dobar za probavu".
Mjeseci su prolazili sporo, ali gradska je pijaca bila užurbana i bučna kao i prije rata. Činjenica da nisu mogli krenuti nigdje dalje sa svojom zaradom, nije nimalo zbunjivala trgovce. Nakon kratkotrajnog pokusa sa prodajom šibica, nikad više nisam dobio priliku da isprobam snagu svog karaktera. Danas mi je drago da je tako, jer ne smijem ni pretpostaviti u šta bih se pretvorio. Ali, sve to vrijeme padali smo sve niže i niže, i do zime više nije bilo ničega što nismo bili u stanju uraditi za komadić kruha.
Odnos u vrijednosti najvažnijih artikala kojima se trgovalo u gradu na najbrutalniji način diktirao je rat, odnos snaga na frontu. Do marta 1993. Srbi su nadirali preko granica enklave i u grad su, sa svim što imaju ili što su stigli ponijeti, počeli pristizati stanovnici okolnih sela. Sa zavežljajima na leđima ili prnjama nabrzinu potrpanim u konjsku zapregu, dolazili su vodeći sa sobom i stoku s kojom nisu niti imali kuda.
Ostali su bez zemlje i bez žetve, a stoku koju su poveli su nakon nekoliko dana morali zaklati i na gradskoj tržnici zamijeniti za kukuruz. Prvih dana odnos je bio jedan prema jedan, ali sa svakim srpskim napadom svakim novim spaljenim bošnjačkim selom cijena mesa je padala. Za kilogram kukuruza se nakon nekoliko sedmica dobijalo i po tri ili četiri kilograma mesa.
Bilo je teško gledati ih kako ulaze u grad, sa konjskim ili volovskim zapregama, sa porodicama, djecom manje ili više pažljivo zamotanom u krpe koje su ih trebale zaštititi od zime. Neki su suosjećali s njima, drugi su pak govorili da su dobili ono što su i zaslužili, ali njihov dolazak je značio da se i opasnost približava, pa čak ni potonji nisu imali vremena za likovanje.
Radio sam za UNMO (United Nations Military Observers) već nekoliko sedmica, možda čak i mjeseci, kada me danski policajac kojem ne pamtim ime zamolio da mu prevedem dnevni izvještaj koji su oni (oni su u ovom slučaju United Nations Civilan Police) svakodnevno dobijali iz srebreničke policijske stanice.
Kako UNCIVPOL nije imao svog prevodioca, postalo je pravilo da prevodioci ostalih UN-ovih agencija povremeno rade i za njih. Nakon što sam preveo izvještaj, on je u znak zahvalnosti iz velikog kofera koji je držao u svojoj sobi izvukao karton cigareta, sjećam se, bio je to Kim mentol, i pružio mi ih. Zbunjen, jer nisam bio naviknut na plaćanje - proteklo vrijeme radio sam za tri obroka dnevno i zbog toga se osjećao privilegiranim - iskreno sam ga upitao: "Šta će mi?". Bio sam tim zbunjeniji jer tada uopće nisam ni pušio.
Hladno mi je rekao: "Onda ih prodaj!" i ostavio ih na drvenom pultu u holu pošte. Gledao sam u cigarete i mislio o tome šta bih mogao uraditi s njima. Mogao sam ih prodati, ali to nisam htio; drugi izbor je bio da ih nekom dam, ali znao sam da će i u tom slučaju završiti na crnom tržištu; treća mogućnost bila je da ih sam popušim. To sam i učinio, znajući da možda neću sačuvati zdravlje, ali obraz sigurno hoću.
Krajem zime 1992. cigarete su dostigle nevjerovatnih 150, pa čak i 200 njemačkih maraka za jednu kutiju i uglavnom se pod tim pojmom podrazumijevala čudom preostala kutija "bijele", sarajevske Drine. Jedini preostali izvor cigareta za koji sam ja znao, zahvaljujući rođaku koji ih je kupovao i preprodavao za jednog od bliskih suradnika Nasera Orića, prije srpske zimske ofanzive bio je izvjesni trgovac iz Gostilja, sela na putu između Srebrenice i Potočara. On je, kao nakupac, svaki put morao pod granatama ići do njegove kuće, obično čekajući da padne mrak kako bi se uopće usudio poći na taj put. Vraćao se kasno navečer ili sljedećeg jutra sa nekoliko klica koje je zatim prodavao na pijaci, noseći novac čovjeku za kojeg je radio, ali pazeći da i njemu ostane najmanje jedna ili dvije kutije viška.
Oni koji nisu imali novce, na razne su se načine dovijali da se domognu duhana. Neki su ga tokom ljeta sijali u saksijama i držali na balkonima, svakog jutra pažljivo berući liske odozdo prema vrhu, sušeći ih na platama šporeta, a zatim, zelene ali sasušene, rukama mrvili u novinski papir. Oni koji si nisu mogli priuštiti ni to pušili su lišće dunje, jabuke, podbjela, koprive, bokvice ili bilo koje druge biljke.
Sa dolaskom UN-ovih snaga cigarete će pojeftiniti. Cijena je još u prvoj sedmici spala na pedeset maraka za kutiju, da bi se s vremenom spustila na deset ili petnaest, u zavisnosti od vrste. Kanadski a potom i holandski vojnici su ih u kantinama kupovali za dvije marke po kutiji, prodavali za pet švercerima, a ovi za dva ili tri puta više malobrojnim stanovnicima Srebrenice koji su ih mogli platiti.
Dok su kanadski vojnici bili u gradu, na pijaci je u ogromnim količinama bilo Playersa, koji su oni najčešće pušili; najcjenjeniji i najskuplji bio je Marlboro, koji se također mogao kupiti od UN-ovih vojnika, da bi se ubrzo počele prodavati i cigarete za koje se znalo da dolaze s druge strane fronta. LM je stizao iz Žepe gdje su cigarete preprodavali za svaku trgovinu pripravni pripadnici ukrajinskog bataljona koji je bio raspoređen u toj enklavi, a VEK, Bond ili skoro zaboravljeni i neukusni Partner šverceri su kupovali direktno od Srba, na prelazu poznatom kao Žuti most.
Cigarete su u naredne dvije godine postale jedna od stvari oko kojih su se vrtjeli životi ljudi; koliko god da ih je bilo u enklavi, to nikad nije bilo dovoljno. Postale su jedna od dvije ili tri čvrste valute, u cigaretama se plaćalo i naplaćivalo, prodavalo i kupovalo. S gađenjem se sjećam trenutka kada mi je jordanski oficir, koji je u Srebrenicu stigao negdje u ljeto 1993, prišao i ispod glasa upitao da li mu mogu naći neku djevojku, platiće, veli, u cigaretama.
Rekao sam mu da mu ne mogu pomoći, da ne znam ništa o tome. Uspio je i bez moje pomoći; jedan od starijih dječaka koji su od trenutka kada je UN stigao u grad doslovno u svako doba dana i noći bili na ulazu u zgradu PTT-a pronašao je djevojku za njega; ne znam koliko je platio, ali znam da nije stao samo na tome. Kupovao je sve i svašta: stomak mi se prevrtao dok sam gledao kako za tri kutije cigareta od postarijeg sijedog muškarca kroz bodljikavu žicu uzima ogromni, mislim najveći zlatni prsten koji sam ikad vidio. Znao sam da on nije jedini, ali nisam, za razliku od nekih mojih kolega, htio da učestvujem u tome.
Ustvari, samo sam jednom prekršio obećanje koje sam sebi dao. Moj rođak koji je, ostavši sam u gradu kao i ja, počeo trgovati cigaretama, potražio me jedan dan na poslu. Stražar me pozvao sa ulaza i izašao sam van. Bio je vidno zabrinut, rekao mi je da je nekom ostao dužan novce, oko dvjesta maraka, i da će ga, a mislim da nisam htio ni slutiti o kome je riječ, u najboljem slučaju prebiti na mrtvo ime. Iz duga bi ga izvukao karton cigareta, za koji on nije imao pare.
"U redu", rekao sam mu, "dobićeš šteku cigareta, ali samo ovaj put." I pet-šest kilograma šećera, dodao je. Nisam znao šta će mu, ali sam i to obećao. Nekoliko dana kasnije, jedan od promatrača otišao je u Bratunac na razgovore; vratio se sa kartonom Partnera i pet kilograma šećera. Tu noć sam, iako me prethodnih dana mučilo to što sam prekršio jedini princip u koji se u tim uvjetima može vjerovati, da ne vrijedi zarađivati na tuđoj muci, lakše zaspao.
"Idemo u hranu", govorilo se prve godine rata, misleći na dugo putovanje iz Srebrenice u podrinjska sela, do opljačkanih salaša i podruma u potrazi za preostalim Birvicama hrane. U Podložniku se svake noći, nakon pređenih desetina kilometara od grada, uglavnom šumskim putevima, okupljalo po nekoliko hiljada ljudi koji su pod okriljem mraka kretali na neizvjesno putovanje.
Put je vodio doslovno između srpskih bunkera, a hiljade ljudi ionako nisu mogle proći neopaženo. Na to putovanje su kretale cijele porodice: očevi su vodili sinove, muževi supruge, u nadi da će preživjeti i donijeti dovoljno hrane da potraje i zadugo ih poštedi još jednog sličnog poduhvata. Mnogi su, ipak, zauvijek ostali u srpskim zasjedama koje su, kako je vrijeme odmicalo, bile sve češće i uzimale sve veći danak.
Srbi su ih obično puštali da dođu do svog cilja, zatim na povratku, izmorene od puta i od tereta koji su nosili, dočekivali blizu linije razgraničenja. Dovoljno blizu da se pucnjava čuje u okolnim selima, ali predaleko da bi se bosanski vojnici na najbližim položajima mogli ili usudili priteći u pomoć. U noći su se, ispod zaglušujuće buke mitraljeza, ručnih bacača i zolja, mogli čuti i posljednji urlici izgladnjelih očajnika. U pravilu, među njima nije bilo vojnika, radilo se o nenaoružanim civilima, bilo je i žena, a ponekad i djece. Tek su poneki od njih sa sobom nosili pištolj ili ručnu bombu, za slučaj da "padnu u šake", što je smatrano sudbinom gorom i od same smrti.
Dugo se prepričavala priča o Seadu M. - mladiću kojeg sam poznavao otprije rata jer je njegova kuća bila odmah uz autobusku stanicu sa koje je vozio školski autobus - kojeg su Srbi zarobili, a zatim, navodno, drogiranog i sa velikim krstom oko vrata, kao trofej vozali po Bratuncu, povremeno ga dovodeći na liniju razgraničenja i, dovikujući preko, pokazivali ga vojnicima u rovovima s druge strane. Tačno je da je Sead zarobljen u jednom od pohoda na hranu, ali se ne zna da li je, kao većina, odmah ubijen ili ga je zaista zadesila ovako okrutna sudbina. Medutim, ova priča, u koju sam sumnjao i tada, koliko i danas, sa svakim novim detaljem koji je dobijala šireći se među stanovnicima enklave, ilustrirala je ponajbolje u narodnoj uobrazilji svu okrutnost na koju su imali računati ako pomisle na predaju. Cijele porodice su nestajale na tom putu.
Moj komšija Šećo Mašić i njegova supruga su poginuli, oboje, ostavivši iza sebe dvoje djece - jedno malo starije od godinu dana, drugo rođeno na samom početku rata.
Taj, duži put korišten je do jula 1992, kada su snage iz Srebrenice zauzele Zalazje, selo sjeveroistočno od grada. Sačinjeno od nekoliko kuća, raštrkanih između dva brda, pretvoreno je u vojnu utvrdu i nalazilo se na znatno kraćoj ruti između Srebrenice i sela koja su predstavljala izvor hrane. Novi i kraći put je imao svoje prednosti: ljudi su odlazili i vraćali se za jednu noć, umjesto prethodnih dva dana, mogli su ponijeti više i mogli su se vraćati po više puta u toku jedne noći.
I pored toga bilo je to teško putovanje, i dalje je bilo 15 kilometara u jednom pravcu, predjelima u koje je ljudska noga i ranije krajnje nevoljko kročila. Na srebreničku teritoriju su se vraćali umorni, oznojeni i sa još nešto manje od deset kilometara pred sobom. Najviše što je neko ikad donio bilo je 62 kilograma kukuruza; vreću je na leđima, vezanu konopcima koji su mu se urezali u ramena, donio Hajrudin S., moj blizak rođak, čija je supruga par mjeseci ranije rodila kćerkicu. Prijateljima koji su ga pitaili zašto se toliko muči, jer to nije bio prvi put da donese više od pedeset kilograma, rekao je: "Moram kupiti mlijeko za dijete. A litar košta dva kilograma - kukuruza."
Nakon nekoliko novih zasjeda i novih pogibija, civili su konačno dobili vojnu pratnju, koja bi prvo raščistila mine na putu i pružala im kakvu-takvu sigurnost dok su nabrzinu sakupljali hranu. Zauzvrat su nešto od tog plijena ostavljali vojnicima. To je potrajalo sve do zime te godine, kada je skoro cijeli kraj oslobođen, ali je već bilo kasno: skoro sve zalihe hrane su bile iscrpljene, podrumi ispražnjeni, usjevi od prethodnog proljeća istrulili. Po hranu smo otada morali ići u srpska sela, a to je značilo nove borbe, nove bespotrebne smrti. Ali, taj žuti kukuruz nije bio samo hrana, bila je to valuta kojom se kupovao život.
Rano svakog jutra, dok se još nije podigla magla iznad uske srebreničke kotline, stotine ljudi penjale su se uz strmine iznad grada i svi su - odjeveni u prljave dronjke koje su na sebi imali i prethodno jutro, usmrdjele od osušenog znoja - nosili i sjekiru i uže. Cilj je bila šuma do koje se ponekad moralo doslovno verati, služeći se i rukama i nogama, da bi savladali litice i stigli na malu i golu zaravan.
Nisu zalazili duboko u šumu, štedeći snagu sjekli su prvo drvo na koje naiđu, vezali ga užetom i vukli nekoliko stotina metara; drvo se okretalo, zapinjalo za busenje, oštri vrh se zabadao u zemlju, tako da su ga sa velikim zadovoljstvom puštali da padne niz liticu. Polako bi se spuštali za njim, gazeći pažljivo kozjom stazom i drvo odatle, kroz grad, vukli kući.
Jedno od takvih jutara, dok sam obuzet sobom puhao u svježe rane koje je uže napravilo usijecajući se u dlanove, a drvo se, tupo udarajući u zid kuće u kojoj sam stanovao, zaustavilo u podnožju, nebo iznad mene se otvorilo. Bio sam siguran u to.
Eksplozija je bila tako snažna da sam uistinu počeo strahovati da je nešto u meni prepuklo od nje. U ušima je zvonilo i ja sam, uspaničen, potrčao nizbrdo, ne gledajući gdje i kako stajem, potpuno zaboravljajući da bih mogao slomiti vrat stanem li samo milimetar izvan staze ili nagazim na kamenčić koji bi mi se izmaknuo ispod noge. Trčao sam bez daha, nešto vise od stotinjak metara nikad nije izgledalo duže, počevši da razaznajem zvuk aviona koji se zadržavao zastrašujuće dugo.
Zvuk se ponovio, da bi uslijedila nova i jača eksplozija, tako snažna da se zemlja zatresla, crijep padao sa krovova, a stakla ispadala iz prozorskih okana, jedna od onih za koju, gdje god da ste, mislite da je blizu. Ispostavilo se da je prva avionska bomba pala na kraju grada, više od dva kilometra daleko. Ali, druga je bila baš blizu, padajući u strminu nasuprot kuće, i zemlja se ponovo zacimala, još jače.
U podrumu do kojeg sam - ne znam ni sam zašto jer bio sam sigurniji u šumi izvan grada - u međuvremenu stigao, vladao je haos. Sestra i majka su se, vrišteći, stisnule uza me, ne znajući da li da bježe ili da ostanu tu gdje su. Crijep je i dalje padao, proizvodeći jezivu buku, izgledalo je kao da se kuća raspada dok je prašina izlazila iz svih ćoškova.
Hanifa Č., naša gazdarica, udarala je dlanovima po bedrima, odjevena u crvenu i preveliku trenerku, čas izgubljeno vikala "Vahidee!", dozivajući svog muža koji je bio dovoljno lijen da se ne mrdne usprkos bombama, čas "Kako ih nije sramota!", obraćajući se avionima. Sve se završilo brzo, za pet, možda deset minuta. Još uvijek drhtureći od straha, stupali smo iz podruma, uplašeno i ispitivački podižući glave, ne vjerujući da su avioni otišli. Ako je nešto bilo gore od šoka eksplozije i temeljnog straha za život, onda je to bila svijest da te od smrti dijeli tako malo, tek nekoliko minuta ili sekundi.
Napuštajući podrum razgledali smo po komšiluku, dovikujući se s drugima u susjednim dvorištima koji su radili isto to, pitajući jesu li svi živi. Ali nismo se usuđivali da se predaleko udaljimo od ulaza u podrum. Tek što smo se malčice sabrali, stigle su i prve vijesti o žrtvama. Jedini učinak napada, koji su izvela dva jugoslavenska MiG-a, bila je smrt žene i maloljetnog djeteta. Oboje, majka i sin, bili su svega nekoliko metara od mjesta eksplozije u trenutku kada je bomba pogodila beton školskog igrališta. Ono što je ostalo od njih lopatama je sastrugano sa tla.
Tri sedmice kasnije uslijedio je novi napad. Avioni su bili precizniji, a piloti krvožedniji, gadajući centar grada. Dan uoči napada moja familija preselila se u stan u blizini pijace, u zgradi koja je stajala kao urezana u brdo. Ulaz u zgradu je od strme padine bio odvojen samo uskim i vječito hladnim prolazom, a baš tu su se zatekle moja majka i sestra kada su se avioni začuli iznad grada.
Magla se tek bila podigla, dan je bio vedar i oni su, bezbjedni u svojim aparatima, grad vidjeli na dlanu. Bio sam u stanu i potrčao, ovaj put niz stepenice, ka skloništu, kada je prva bomba već pala, a zgrada se opasno zaljuljala. Međutim, za razliku od prethodnih eksplozija, ovaj put se u zraku mogao osjetiti i oštar miris, a hodnik i stubište se ubrzo napunili tamnim dimom. Pomislio sam na majku i sestru koje su bile vani na česmi, ali nije bilo načina da saznam gdje su sve dok avioni ne odu.
Ljudi su stajali na stubištu, teško kašljali od dima, drugi trčali niz stepenice, treći se vraćali u stanove po zaostale članove familija. Prošao sam kroz metež, gurajući se između ljudi i ušao u mračni podrum: unutra se nije vidjelo ništa, ali se i u sveopćoj vrevi čulo glasno i uzbuđeno disanje. Sudario sam se s nekim u mraku i upitao, ne videći mu lice, da li zna gdje su moji. Majka je poznala moj glas i progurala se iz ugla podruma ka meni. I ona i sestra su plakale, sestra je izgledala neutješno dok mi je majka, u jednom dahu, ispričala šta se zbilo.
Njih dvije su, noseći kanistere vode, taman ušle u zgradu kada se bomba sručila pored zgrade. "Da je samo trenutak kasnije došao njihov red da napune kanistere, da su samo trenutak kasnije otišle na vodu, probudile se tog jutra, samo trenutak koji se tada mogao činiti nevažnim, obje bi bile mrtve", nisam mogao da ne pomislim.
Majka je u općoj uskomešanosti izgubila maramu, njena prosijeda kosa bila se rasula, lice zajapureno i crveno, što od uzbuđenja što od trčanja, a sestra je jecala držeći se za njene dimije. Drhtala je, kao i sva ostala djeca, gledajući naviše, u nas, tražeći zaštitu ili barem objašnjenje, a mi joj nismo mogli ponuditi nijedno.
Usprkos tome što su bombe pale u najgušće naseljeni dio grada, mrtvih nije bilo. Mi smo se ubrzo odselili i odatle na selo kod djeda, gdje smo ostali dva mjeseca, a avioni su još najmanje dva puta nad Srebrenicom istresali svoj smrtonosni teret. Bili su to mlaznjaci, koji su u brišućem letu prolazili iznad grada, uz strahovit prasak probijali zvučni zid, da bi u idućem preletu bacili bombe, i onda nestajali istom brzinom kojom su i došli. Munjevita brzina kojom se to odvijalo imala je za posljedicu da smo lakše podnosili te napade, ali smo se zbog toga osjećali i podjednako nemoćnim, toliko da nismo bili u stanju reagirati dok sve ne bi bilo već odavno gotovo.
Proživljavali smo ih, nikad istinski svjesni onog što se dešava, u nekoj vrsti opijenosti strahom. Užas prizora porušenih zgrada, ljudskih tijela samljevenih bombama, dubokih kratera "krmače" dopirao je do nas onda kada je već bio nevažan; najgore u svemu bila je činjenica da je nešto takvo moglo postati nevažno.
Nešto drugo nam je, naprotiv, davalo mnogo, i previše, vremena za razmišljanje. Njihov dolazak navještavalo je zujanje motora, zujanje zbog kojeg su i dobili podcjenjivački nadimak; "komarcima" smo zvali sportske ili poljoprivredne avione na koje su Srbi montirali mitraljeze i natovarili bombe. Kružili su iznad grada, ponekad i po pola sata, tražeći cilj, previše visoko da bi bili pogođeni. Kada su se negdje krajem tog ljeta pojavili prvi put, piloti su se drsko spuštali tako nisko, prelijećući iznad rovova ili kuća, da su im se mogla vidjeti lica.
Letjeli su sporo, natovareni teškim bombama, jednom, najviše dvije; osim iz Bratunca dolijetali su i iz Srbije, sa aerodroma na Tari i bombardirali naselja ili linije fronta u južnom dijelu enklave. Bombe, odnosno mitraljezi, nisu bili najubitačnije oružje: bio je to zvuk koji se zabadao u mozak i nije izlazio iz ušiju.
Trebali su dani da se otresete tog zvuka koji bi se ponovo javljao onog trenutka kad legnete u krevet i sklopite oči, kad pomislite da je tišina oko vas apsolutna; i nikad niste bili sigurni da li vam se to samo čini ili se "komarac" stvarno pojavio negdje na horizontu, ali ga vi ne vidite.
"Bojleri", kako smo zvali njihove improvizovane bombe, bili su veoma razorni. Na našu sreću, nisu bili tako precizni, jer su bombe izbacivali sa velike visine i one bi obično eksplodirale na nekoj od prigradskih padina. Ali, jedna, možda i jedina koja je pala blizu cilja, zgrade srednje škole, naprosto je pocijepala zgradu nadvoje. Njen manji dio i dalje je bio uspravan, ali je od ostatka zgrade bio odvojen napuklinom u koju se mogla zavući ruka. Zašto su gađali baš tu napuštenu zgradu, zašto je najviše bombi palo oko nje, nije nam bilo jasno.
Trudili smo se da to protumačimo, pripisivali slučajnosti, ali smo moji prijatelji i ja ipak prorijedili svoje izlete u školsku biblioteku, odakle smo iznosili gomile knjiga. Sa sve većim strahom smo se šunjali, ulazeći kroz razbijene prozore ili gazeći po krhotinama stakla, po hodnicima i učionicama; prestajali smo disati na svaki šušanj i sa sve više poleta je napuštali, osluškujući nebo. Znali smo da odozgo ne dolazi ništa dobro za nas.
Čekali su svako jutro, u dugačkim redovima, i drhtali od zime, bez obzira na pol i dob, društveni položaj i bogatstvo, obrazovanje i odgoj. Njihove prošlosti su do tada već postale nebitne: stajali su, tapkali u mjestu da zagriju hladna stopala i čekali na svoj red, razgovarali međusobno iako su često bili potpuni stranci - premda ćemo u jednom trenutku svi znati jedni druge - dok su iz njihovih usta izlazili oblaci pare. Ponekad bi prošli sati prije nego što bi se za nekoliko koraka primakli ulazu u malu žutu zgradu u centru grada. Sa njenog krova dizala se velika, ogromna antena.
Neki su si, čekajući, pokušavali predočiti da će, vrlo brzo, onog trenutka kada oni uđu u jednu od tri sumorne prostorije u toj prizemnoj zgradi, zrakom početi putovati njihov glas. Odnekle, Bog sami zna odakle, sekund ili dva kasnije, krenut će glas njihovih kćeri, sinova, braće, supruga koji su napustili grad ili zemlju. Unutra je vladala vreva: ljudi su svaki čas ulazili i izlazili, iza vrata koja skoro nikad nisu mirovala, čuli su se dijelovi tuđih razgovora: "Almasa, čuješ li me? Kako vam je tamo, čuješ li me?"
Zatim bi iznutra izlazio muškarac, skrivajući suze ili se ljuteći na radio-operatera koji mu nije mogao dati više od pet minuta. Ulazili bi drugi i, radosni, stajali na začelje reda koji se već formirao i u maloj sobi. Operater na dotrajaloj radio-stanici, vojničke zelene boje, skrenuo bi pogled na sat, okrenuo se prema njima i pitao više da bude siguran, nego što bi zaista htio čuti odgovor: "Sad su Banovići na redu, je l' tako?"
Okrenuo bi se i započeo ono što se u njihovom, radioamaterskom žargonu zvalo "prozivanje". "Ovdje tango-alfa-siera-četiri, tango-alfa-siera-četiri, whiskey-bravo-dubrovnik, jesi li tamo?", pokušavao je nadglasati buku koju su ljudi pravili u sobi. Okretao je pozamašni crni točak na stanici, mijenjao "bandove" (oh, kako smo svi u to vrijeme vladali tom terminologijom: toliko nas se vratilo kući tužno i razočarano jer neki mostar-golf-charlie nije bio na "bandu"!), zavijajući zvuk najbliži zviždanju parao je uši, sve dok se sa druge strane ne bi čuo glas, za koji se nikad nije moglo pouzdano reći je li muški ili ženski.
- Tango-alfa-siera-četiri, ovdje sam, čulo bi se kroz smetnje.
- Jesu li svi kod tebe?
- Jesu, uzvratio bi glas s druge strane, hoćemo li početi?
Mladić razbarušene, preciznije rečeno nikad uredno počešljane plave kose, koji je operirao stanicom, upitao bi: "Je li kod tebe Fadila?" Otuda bi se još jednom, posljedni put čuo glas operatera: "Jeste, je li kod tebe Mirsad?"
On bi prišao, sjeo u rasklimanu stolicu, to bi vjerovatno učinila i Fadila, i uz kratko objašnjenje kako stvari rade, tipa "ovo pritisni kad govoriš i pusti kad slušaš", kazao jedno sasvim obično "Fadila, kako si?". On bi u idealnim uvjetima, kada nije bilo smetnji, kada se nije čulo zaglušujuće krčanje, a glas prolazio deformiran i izmijenjen, odgovorio isto tako. Pitanja su se uglavnom odnosila na to gdje su i kako žive, kako su djeca, roditelji, familija, bliža i daljnja rodbina.
Niko nikada nije kazao: "Volim te!", nikada tim žicama, prijemnicima i kablovima nije prostrujala nijedna otvorena izjava ljubavi; ali nikad i nigdje na jednom mjestu nije bilo više ljubavi nego u toj polumračnoj, sivoj sobi sa rešetkama na prozorima.
Ljudi su dolazili iz najudaljenijih dijelova enklave, putujući danima, pješice ili na konjima, misleći kako će moći razgovarati sa svojom rodbinom. Mnogi nisu ni znali gdje se njihovi najbliži nalaze. Po dolasku u grad, razočarani su shvaćali da će morati da se upišu na listu koja je bila sve duža, najduža na svijetu rekao bih, dobiju termin i vrate se za sedmicu, dvije, ponekad i mjesec dana.
Trebalo je proći dosta, pa da radio-stanica postane dostupna svima. Na samom početku rata, u vrijeme masovnih deportacija, bilo je najvažnije doznati da li su njihovi najdraži živi. Ljudi su se okupljali pred zgradom pošte, dok su telefoni radili, ili pred "radio-amaterima" potom, i na dugačkim spiskovima ljudi za koje se pouzdano znalo da su stigli na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, tražili imena svoje rodbine ili članova familije.
Oni su, ako su preživjeli april 1992, obično bili u Tuzli ili negdje u njenoj okolici, u prognaničkim kolektivnim centrima u Banovićima, Živinicama, Srebreniku, Gračanici itd. U slučaju da su napustili zemlju, moralo se čekati mjesecima, dok je nada da su živi bila sve slabašnija, da se i njihovo ime pojavi na spiskovima.
U međuvremenu, u jesen 1992, dok se bližila zima, postalo je moguće i razgovarati sa njima. Osiromašeni svijet bi, iz zahvalnosti, nakon razgovora radio-amaterima, mladićima koji su to omogućili, nudio sve što je imao. Davali su im hranu, iako je ni oni sami nisu imali, nerijetko je to bio i njihov posljednji nesuđeni zalogaj, a ovi je odbijali iako su i sami bili kost i koža. Seljani su bili izdašni: iz njihovih torbi virile su "vješalice" suhog mesa ili su kao poklone donosili jaja, sir, zaklanu kokoš.
Prognanicima bi se, dok su se trudili da ne bulje u bogatu unutrašnjost njihovih torbi, u ustima sakupljala pljuvačka. Zavlačili bi ruke u unutrašnjost svojih kaputa, tražeći smotuljak sa duhanom koji su platili možda i posljednjim novcima iz ušteđevine, misleći kako su i oni, eto, ipak donijeli nešto, onoliko koliko su mogli. Ali, nastavljali su svoj unutrašnji monolog, da su ostali kod svojih kuća, oni bi donijeli pečeno jagnje, ma kakvo jagnje, vola bi oni donijeli, supruge bi napravile velike džezve kafe i ujutro podijelile smrznutim ljudima, ah da su samo ostali kod kuća... A onda bi sa ulaza prozvali nekoga na vrhu kolone i oni bi se pomakli korak naprijed, još uvijek iza seljaka sa teškom torbom.
/EMIR SULJAGIĆ: Razglednice iz groba (1)/
Paranoja je kao brižljivo njegovana voćka, raste i cvjeta ondje gdje je dobra klima. A klima za paranoju u Republici Srpskoj upravo je idealna, predizborna i kontinentalno antiislamska
-Savez nezavisnih socijaldemokrata, kažete? - pitao je Crni, mlađi muškarac tamnije puti, izvadivši kemijsku olovku i malu crnu bilježnicu.
- Da - potvrdio je Šef, debeli brko u bijeloj košulji.
- Kako ćemo pronaći te, kako se zovu, socijaldemone?
- Socijaldemokrate. Lako, oni su svugdje. To je razgranata organizacija, štab joj je u Banjaluci, ali ukorijenjena je po cijeloj Republici Srpskoj, od Prijedora do Istočnog Sarajeva.
- Jesu li jaki? - javio se sad Dugi, visoki bradonja klempavih ušiju.
- Ha. Nekad su bili, ali odavno im više ne cvjeta. Načeti su pred opće izbore, gube lokalne, ne mogu oni do oktobra na zelenu granu. Trulo je to iznutra.
- Zeleno ili trulo? - zbunio se Dugi, tupo gledajući Šefa.
- Trulo ko Amerika - nastavio je Šef ne obazirući se. - Dodikova politika zastrašivanja i etničke mobilizacije očito više ne daje ploda.
- "... ne daje ploda" - ponavljao je Crni izbačenog jezika, sve žvrljajući u bilježnicu i natucajući za sebe poluglasno: "razgranato, ukorijenjeno, trulo, zelena grana, ne cvjeta... ne daje ploda".
- I šta nas dvojica onda da radimo?
- Ništa, samo snimite situaciju - pridigao se Šef, stavljajući do znanja da je razgovor završen. - Dalje znate i sami. Ako vas tko šta pita, recite da vam se baš sviđa Republika Srpska.
I tako su sve novine objavile da je policija u Istočnom Sarajevu, nakon dojave zabrinutih građana na telefon "Krimolovaca", privela pripadnike saudijske Šerijatske policije Alguasema Ahmeda Ibrahima i Aldaoda Ibrahima Abdulaziza, uhvativši ih kako kraj helidroma u Lukavici snimaju - stablo višnje.
Na saslušanju u Centru javne bezbjednosti u Istočnom Sarajevu vehabijski su teroristi izjavili kako su stablo višnje snimali "zato što im se sviđa". Nakon istrage i pregledavanja snimljenog materijala policija je opasne teroriste nesmotreno pustila na slobodu.
Epizoda poput ove zabilježene u Lukavici, gdje su zabrinuti građani prijavili policiji dvojicu sumnjivih muškaraca s kamerom, bilo je i tek će ih biti. Noć prije u Bugojnu je, u terorističkom napadu s logotipom Al-Qa'ide, ubijen jedan policajac, i ako je Republika Srpska Bosna ikad i po čemu sličila na Ameriku, onda na Ameriku sliči danas, kad je svaki građanin savjestan, svaki savjesni građanin zabrinut, svaki zabrinuti građanin agent državne bezbjednosti, a svaki agent državne bezbjednosti budan i spreman prepoznati sumnjivo lice.
Kad je, dakle, sumnjivo lice svako koje se trudi ne izgledati sumnjivo, i kad su tako sumnjivi svi građani koji rade nesumnjive stvari, a naročito oni savjesni i zabrinuti, svejedno jesu li zabrinuti zbog trulih stabala višnje ili zbog građana koji su zabrinuti zbog trulih stabala višnje. Kad je Srpska pred izbore u oktobru poput Amerike poslije 11. septembra.
- Dobardan, jesul to "Kriminalci"? - javljat će se ovih dana zabrinuti građani.
- Mislite, "Krimolovci"?
- Ja, to. Jel se kod vas prijavljuje radikalni islamski terorizam, Al-Kaida i te stvari?
- Da, izvolite.
- Ja bih prijavijo jedan slučaj Al-Kaide kod nas u Mahovljanima.
- Recite, gospodine, o čemu se radi?
- Neki mudžahedini tamo iza Zejine kuće iz golfa snimali ajerodrom Banjaluka i one leteće avijone.
- Čekajte, baš aerodrom snimali?!?
- Ma jok, kakav bolan ajerodrom, nismo ni mi budale. Ufatili ih mi iz sela i uzeli im kameru. Snimili Zeji sve šljive! Do jedne! - uzbuđeno će glas. - Eno ih sad tamo, zaključali smo ih u Društveni dom.
Završit će tako zaključani u Društvenom domu u Mahovljanima profesor Instituta za voćarstvo i prestravljeni studenti Poljoprivrednog fakulteta, dramatično će biti u Srpskoj ovoga jula, kad budu cvjetale lipe, završit će zaključan u nekakvoj autopraonici, garaži ili podrumu svaki mjesni fotograf-amater što izrađuje kalendare za lokalne firme, i svaki sumnjivi građanin s fotoaparatom, ili mobitelom, ili bez ičega, naročito bez ičega, znamo mi takve, nismo ni mi budale.
Završit će na saslušanju u centrima javne bezbjednosti svaki stranac, jer što stranac radi u Republici Srpskoj, nemaju ni Srbi što raditi u Srpskoj, i svatko tko izgleda kao stranac, i svatko tko izgleda kao netko tko se trudi da ne izgleda kao stranac, i oni što uopće ne izgledaju kao stranci, naročito takvi, nismo ni mi budale.
Paranoja je kao brižljivo njegovana voćka, raste i cvjeta ondje gdje je dobra klima. A klima za paranoju u Republici Srpskoj upravo je idealna, predizborna i kontinentalno antiislamska.
Javni strah, poznata je stvar, temeljno je patriotsko osjećanje u svakoj diktaturi, jer svakog građanina mobilizira u Službu. Građani koji su u Lukavici prijavili dvojicu sumnjivih tipova kako snimaju stablo višnje samo su vršili svoju dužnost. U stanju visoke pripravnosti - a svaka je, pa i najmekša demokratska diktatura, konstantno stanje visoke pripravnosti, trajna akcija "Ništa nas ne smije iznenaditi" - vrijedi američko načelo: "bolje stotinu nevinih u zatvoru, nego jedan krivac na slobodi". Bolje, dakle, stotinu botaničara, bolje cijeli kongres agronoma Bosne i Hercegovine u Centru javne bezbjednosti, nego jedan vehabija na slobodi.
Državna paranoja ionako ne služi da se kontrolira vanjski neprijatelj, već da se pod kontrolom drži unutrašnji prijatelj, isti onaj savjesni i zabrinuti građanin od kojega se jednaka savjest i zabrinutost očekuju kad netko iza Zejine kuće snima šljive, i kad u seoskom Društvenom domu budu opći izbori - ono kad socijaldemagozi obećavaju da će Srpska biti kao Amerika, i kad znaju što govore. Samo paranoičnim diktaturama vanjski je neprijatelj, naime, osvjedočeni prijatelj i najodaniji saveznik.
- Savez nezavisnih socijaldemokrata, kažete? - pitat će ove jeseni negdje u Rijadu mladi pripadnik Šerijatske policije, izvadivši kemijsku olovku i malu crnu bilježnicu.
- Da - potvrdit će Šef, glavni operativac Al Qa’ide, debeli brko u bijeloj košulji.
- Kako ćemo pronaći te, kako se zovu, socijaldemagoge?
- Socijaldemokrate. Lako, oni su u Ulici Petra Kočića, na broju pet.
- I šta nas dvojica onda da radimo?
- Ništa - pridignut će se Šef stavljajući do znanja da je razgovor završen. - Okružit ćete ih i... dalje znate i sami.
Već sutra policija će u Banjaluci, nakon dojave zabrinutih građana na telefon "Krimolovaca", privesti dvojicu sumnjivih bradatih muškaraca, uhvativši ih kako na općim izborima, na biračkom mjestu u mjesnoj zajednici Petar Kočić - Čaire u Banjaluci, zaokružuju pod brojem pet Savez nezavisnih socijaldemokrata. Na saslušanju u Centru javne bezbjednosti dvojica vehabijskih terorista izjavit će kako su Milorada Dodika zaokružili, jasna stvar, "zato što im se sviđa".
(Nezavisne.com)
Tokom pet godina, od 2004. do kraja 2009.,iz budžeta na svim nivoima vlasti u BiH, za finansiranje političkih stranaka isplaćeno je ukupno 110 miliona maraka pokazuje najnoviji izvještaj Transparency International BiH "Finansiranje političkih partija u BiH".
Da li se ovih stotinak miliona maraka moglo upotrijebiti korisnije i šta se sve moglo napraviti ovim novcem u zemlji u kojoj je pola miliona zvanično nezaposlenih, drugo je pitanje.
Budžeti su i dalje, barem prema zvaničnim finansijskim izvještajima političkih partija, glavni izvor njihovog finansiranja.
Prema podacima iz finansijskih izvještaja koje su stranke dostavile Centralnoj izbornoj komisiji BiH, u prošloj godini političke stranke u BiH ukupno su inkasirale 22,6 miliona maraka od čega je čak 18,5 miliona maraka ili 82 posto, došlo iz budžeta, dok članarine i prijavljene donacije fizičkih i pravnih lica očigledno čine zanemarljiv udio u prihodima stranaka.
Naravno, pravo na novac iz budžeta imaju samo stranke koje imaju poslanike u parlamentu pri čemu je pravilo, "više poslanika, više para".
Putevi novca koji prolazi kroz kase političkih stranaka u BiH ostaju jedna od većih misterija u svemiru.
Stranačke kase niko ne kontroliše
Dok svaka firmica registrovana kao dioničko društvo, po sili zakona, moraju objavljivati svoje godišnje finansijske izvještaje u novinama, i to ovjerene od strane nezavisnih revizora, bez obzira koliko mali bio njihov promet, političke stranke koje obrću milione maraka godišnje, ne polažu račune nikome.
- Postojeći zakoni ne obavezuju političke stranke da javno objavljuju svoje finansijske izvještaje. Stranke su jedino obavezne da svoje finansijske izvještaje dostave Centralnoj izbornoj komisiji BiH, koja opet nema načina da ih detaljno provjeri. Čak ni članovi stranaka ne znaju šta se dešava sa novcem, koliki su prihodi stranke, odakle dolazi novac, kako se troši, jer su ti podaci dostupni samo najužerm rukovodstvu stranke. Čak ni na stranačkim kongresima članstvu se ne podnose izvještaji o finansijskom poslovanju, kaže u razgovoru za Žurnal, Srđan Blagovčanin, izvršni direktor Transparency International BiH.
Drugi problem kod finansiranje političkih stranaka su problemi sa memorijom i zaboravnost odgovornih koji po pravilu zaborave da navedu i prihode "u naturi" iako ih zakon obavezuje na to. Potpuno je svejedno da li je neko političkoj stranci poklonio 12.000 maraka u gotovini ili im je besplatno ustupio poslovni prostor, jer u oba slučaja radi se direktnom ili indirektnom prihodu stranke.
Iz budžeta na tekuće račune poslanika
Posebna priča su poslanički klubovi u parlamentima za čiji rad se izdvaja novac iz budžeta. Teoretski, ovaj novac je namjenjen za pokrivanje troškova vezanih sa obilazak terena i održavanje kontakta sa "izbornom bazom" narodnih predstavnika.
Slučajno, ova oblast nije precizno definisana zakonima i propisima pa iako na prvi pogled djeluje nevjerovatno, ovaj novac dobrim dijelom direktno završava na tekućim računima poslanika.
Kako se navodi u izvještaju TI BIH, iz budžeta Republike Srpske za finansiranje poslaničkih klubova u prošloj godini izdvojeno je 1,19 miliona maraka od čega je gotovo polovina, 435 hiljada maraka direktno završila na tekućim računima poslanika.
Kao stranka sa najviše poslanika u Narodnoj skupštini RS, SNSD je od 1,19 miliona maraka u 2009. godini izdvojenih za finansiranje poslaničkih klubova, dobio 592 hiljade maraka da bi potom na tekućim računima poslanika SNSD-a završilo 231 hiljada maraka.
Slična situacija je i sa finansiranjem poslaničkih klubova u drugim parlamentima u BiH, ali kako nema jasnih propisa onda je i prebacivanje novca na tekuće račune poslanika zakonito.
- Poslanički klubovi jednostavno nikome ne podnose izvještaj o tome kako su utrošena dobijena sredstva, niti ih na to obavezuje zakon što samo potvrđuje da kada je riječ o finansiranju političkih stranaka u BiH ne postoji niti minimum transparentnosti, kaže Srđan Blagovčanin.
Kako se odužiti donatoru
Pitanje kako se finansiraju političke stranke, odakle dolazi novac i kako se troši nije čisto akademsko jer odavno je poznato da "nema besplatnog ručka".
Tajnovitost koja okružuje novčane tokove kroz stranačke blagajne logički nameće pitanje šta zauzvrat dobijaju javni i tajni finansijeri političkih stranaka.
- Suštinska manjkavost postojećih propisa je što se oni fokusiraju samo na prihode a ne i na troškove političkih stranaka. A kontrola troškova je najefikasniji način da se utvrdi koliko stvarno novca dolazi u neku stranku i odakle. Nemoguće je da stranka prijavi ukupan prihod od milion maraka a da potroši dva miliona jer to onda znači da je milion "viška" stigao ilegalnim kanalima i nije prijavljen. Kako trenutno stvari stoje stranke nemaju razloga za zabrinutost jer niti ko kontroliše njihove troškove a kada i prijave da su prekoračili zakonski limit kod prihoda kazne su simbolične tako da im se isplati i platiti kaznu koja je maksimalno 10.000 maraka , smatra Srđan Blagovčanin.
Koliko košta predizborna kampanja
Kako bi se barem okvirno utvrdilo koliko novca zaista imaju i troše političke stranke u BIH, iz TI BiH najavljuju detaljan monitoring utroška novca za medijsku propagandu tokom predizborne kampanje u septembru.
- Organizovaćemo detaljan monitoring promotivnih sadržaja stranaka u štampanim i elektronskim medijima i potom svake sedmice objavljivati koliko taj medijski prostor koji su zakupile stranke košta po tržišnim cijenama, kako bi se dobila barem okvirna cijena stvarnih troškova predizborne kampanje i potom to uporedili sa ciframa koje će stranke navesti u svojim finansijskim izvještajima, najavljuje Srđan Blagovčanin.
Iako je malo vjerovatno da će se stranke nešto zabrinuti zbog otkrića da njihova predizborna kampanja košta više nego što to oni tvrde, njihovi birači moći će mirnije spavati znajući da stranke za koje namjeravaju glasati nisu sirotinja.
Najveće čudo nakon Gospe i piramida
Kada se radi o parama, onda među strankama u BiH postoji neviđeno razumjevanje i saglasnost.
U zemlji u kojoj se vladajuće političke stranke ne mogu četiri godine dogovoriti o bilo čemu i gdje je sporno sve, od popisa stanovništva, imenovanja direktora različitih agencija, državnih praznika, zakona o državljanstvu, državne imovine, referenduma, budžeta, nadležnosti države i entiteta, ove godine desilo se čudo, najveće u BiH nakon ukazanja Gospe u Međugorju i otkrića piramida u Visokom.
Bez ikakvih problema u Parlamentu BiH je u izbornoj godini dogovorena je izmjena izbornog zakona kako bi se za 50 posto povećao maksimalni iznos donacija koje strankama mogu dati pravna i fizička lica.
Tako bi umjesto dosadšnjih osam, ubuduće maksimalni iznos donacije za pravna lica tokom jedne godine bio povećan na 15 prosječnih plata u BiH što znači na 12.000 maraka godišnje.
Ovog puta niko se nije pozivao na zaštitu vitalnih nacionalnih interesa, nije bila sporna ustavna nadležnost države niti je entitetsko glasanje bilo problem. Da je ovakav entuzijazam vlast pokazala kod usvanja zakona i reformi koje su preduslov za ulazak u EU, BiH bi do sada već bila članica Evropske unije.
(zurnal.info)
Do 11. jula Žurnal će u nastavcima objavljivati knjigu Emira Suljagića „Razglednica iz groba“. Po mišljenju mnogih najbolju knjigu na temu srebreničke tragedije koja je i svojevrsni dokument o genocidu u Srebrenici. O značaju ove knjige najbolji govori podatak da su “Razglednice iz groba” do sada prevedene na sedam jezika
Preživio sam. Mogao bih se zvati bilo kako, Muhamed, Ibrahim, Isak, nije bitno, preživio sam, mnogi nisu. Preživio sam na isti način na koji su oni umrli. Između njihove smrti i mog opstanka nema nikakve razlike, jer sam ostao da živim u svijetu koji je trajno, nepovratno obilježila njihova smrt. Dolazim iz Srebrenice. Ustvari, od drugdje, ali sam izabrao da budem iz Srebrenice. Samo se odatle usuđujem dolaziti, kao što sam se samo tamo usudio uputiti u vrijeme kada nigdje drugdje nisam. Upravo zbog toga vjerujem da je mjesto rođenja nevažno u poređenju sa mjestom smrti. Prvo o nama ne govori ništa, tek je puki geografski podatak; mjesto smrti kazuje sve o našim ubjeđenjima, vjerovanjima, izborima koji smo napravili i držali ih se do kraja, do trenutka kada nas je smrt sustigla.
Možda je sve ovo pogrešno, možda čovjek ipak ne može birati mjesto smrti, kao što ne može birati niti mjesto rođenja. Oni su, pak, umrli ondje gdje se i rodili, gdje su u godinama rata potražili i pronašli utočište, u zajedničkoj agoniji preživljavali dan za danom. Oni su Srebrenicu izabrali da bi preživjeli i to njihovu smrt čini utoliko strašnijom.
Sredinom maja 1992. desetine hiljada ljudi slile su se u Srebrenicu, bježeći pred naletom srpskih snaga; artiljerija JNA mljela je sela i gradove, a tamni dim koji se dizao u zrak bio zloslutan znak onoga što dolazi; dobrovoljačke jedinice iz Srbije ostavljale su za sobom krvav trag i slale ispred sebe preživjele od čijih se priča ledila krv u žilama. Srbi su u drugoj sedmici maja, nakon što su je temeljito opljačkali, napustili Srebrenicu i taj grad je, smješten na dnu vrlo uske i strme kotline, postao stjecište desetina hiljada očajnika. Među njima su bili moji prijatelji, poznanici, porodica i ja.
Upoznaću u naredne tri godine, sve do pada enklave koja je formirana u ljetnim mjesecima 1992., jako mnogo ljudi. Neki od njih su zauzeli mjesta mojih rođaka ubijenih 1992., srpskih prijatelja koji su me brutalno izdali, tamo će mi se desiti neke prve stvari u životu. A ono što nam je svima bilo zajedničko, bio je osjećaj svemirske samoće, one koju može osjećati čovjek osuđen na smrt. Posmatrali smo jedni druge uvjereni kako postoji velika mogućnost se naredni dan nećemo vidjeti, poraženi osjećanjem da to ne bi promijenilo ništa.
Među stotinama, vjerovatno hiljadama ljudi koje sam upoznao bio je Šaćir Begić, starac čija me snaga duha uvijek iznova iznenađivala. Po nekom nepisanom pravilu, skoro cijeli komšiluk u kojem sam živio okupljao se na ulazu u njegovo dvorište, razgovarajući o onome što su toga dana čuli na radiju, vidjeli u gradu, saznali na frontu... U trenucima zajedničkog očajanja - kada smo svi bili uvjereni da je kraj, a takvih je prilika bilo mnogo u tri godine rata - Šaćir je dubokim, duhanom isparanim glasom uvijek zaključivao naše razgovore riječima da će "sve biti bolje nego što mislimo". Kada su u julu 1995. srpske snage konačno - zato što je to uvijek bilo samo pitanje vremena - pregazile grad, i on je ubijen.
U smrti, tačnije onom trenutku kada prestanemo postojati, nema razlike - plinska komora, masovno smaknuće ili podmukli bljesak čelične oštrice u mraku, bolni uzdah ili krkljanje i nesvodivi potez nožem. Deset hiljada ljudi, deset hiljada tabuta, deset hiljada nišana, heeej, deset hiljada! O toj smrti se zna sve ili se danas svi barem dobro pretvaramo da želimo znati sve; njihovu smrt silujemo u novinskim stupcima, nikad sebi ne postavljajući pitanja o njihovom životu. Ništa ne znamo o svim tim ljudima, ništa manje i ništa više divnim, dobrim ili lošim od bilo koga drugog. Divnih taman onoliko koliko su bili ljudi. I onoliko koliko sam ih ja znao.
Grad je bio pust kada smo stigli. Pješačili smo skoro cijeli dan, prolazeći pored srpskih položaja u okruženju, povjeravajući svoje živote u ruke maloljetnom dječaku koji je tvrdio da poznaje put do grada. Cijelim putem pratila nas je kiša i to nam је išlo naruku.
Majka i sestra ostale su kod neke daleke rodbine u Skenderovićima, jednom od sela u malom džepu teritorije nedaleko od Srebrenice koji Srbi još nisu bili zauzeli. Nakon što smo, dan ranije, na radiju čuli da je grad slobodan, odlučili smo, ne sasvim sigurni je to i tačno, da ga se ipak probamo domoći.
Od 13. maja hodali smo od jednog do drugog sela, svake noći spavali kod drugih rođaka koje nikad ranije nismo sreli i samo zahvaljujući majci, čija je to rodbina bila, dobijali konačište. Preko noći smo ostali bez igdje ičega, kao da smo se tek probudili u nekom drugom svijetu; već sedmicu dana niko nije promijenio odjeću, majka je, u prevelikom sivom očevom sakou, uza se stiskala ćebe, jedino što je uspjela ponijeti od kuće. Nismo znali koliko to još dugo možemo podnijeti. Jednog od tih jutara zatekao sam oca skrivenog iza kuće, u kojoj smo prespavali tu noć, kako sjedi naslonjen na vanjski zid i plače. Prestao je plakati, obrisavši lice rukom, i rekao da je djed ubijen, što je, ispostavilo se kasnije, bila samo glasina. Ali, taj trenutak zauvijek će promijeniti odnose među nama.
Ideja da krenemo ka Srebrenici bila je njegova i mislim da je ona ponajbolje pokazala mjere očaja u koji je on, i mi zajedno s njim, pao. Dječak mojih godina koji nas je vodio, u grupi sa još desetak muškaraca i žena, bio je sin njegovog prijatelja, također daljnji rođak u zajednici u kojoj su - to sam tek počeo otkrivam - svi na neki način bili međusobno povezani.
Jedna od žena koja je u koloni hodala iza nas nosila je dijete, rođeno prije samo nekoliko mjeseci. Dijete je plakalo sve vrijeme, dok smo mi vikali na nju, tražeći da ga ušutka; ona se crvenjela i govorila da ne može, zaboravljajući da smo sve bliže srpskim položajima. Kada nas je vodič upozorio da se primičemo najopasnijem dijelu puta, na kojem su srpski bunkeri bili negdje pedesetak metara s jedne i sa druge strane, dijete se smirilo. I šutjelo narednih sat vremena, koliko nam je trebalo da promaknemo pored Pribićevca, srpskog sela na putu ka Srebrenici od kojeg smo najviše strahovali. Kada se Nihad A., kako se vodič zvao, okrenuo prema nama i sa čela kolone kazao kako smo sad sigurni, dijete se proderalo, i to tako kao da nadoknađuje svaki trenutak šutnje. Ali sad nam njegova galama nije smetala, štaviše, veselili smo joj se. Plač bebe za nas je bio zvuk slobode, znak da smo izvan opasnosti.
Zatekli smo napušten grad niz čije se strme ulice slijevali potoci kiše, siv i utučen. Kuće u centru bile su popaljene, zgarišta još svježa. Srbi su grad napustili tek jučer, ili možda dva dana ranije, nakon što je ubijen Goran Zekić, predsjednik srebreničke demokratske stranke. Jednostavno, ali i jedino objašnjenje koje sam tada čuo, bilo je da je ubijen u zasjedi, kao i mladić koji ga je ubio bacajući bombu na njegov automobil. To je postalo jedno od općih mjesta rata pa sam i ja bio sklon da u to povjerujem. Bomba je, navodno, bila ručno izrađena, onakva kakve sam do tada često viđao: jednostavne izrade, napravljena od nekoliko stotina grama dinamita i šarafa, eksera, oštrih komada metala koje je eksplozija rasipala posvuda uokolo.
Srpski su izvori uvijek tvrdili da su Zekića, na povratku sa sahrane nekog srpskog vojnika, ubili vojnici Hakije Meholjića. Međutim, u naredne tri godine rata, odnosno nakon što je rat završen, pojavila se i teorija da je Zekić - ključna figura lokalne politike SDS-a - nastradao kao rezultat sukoba sa tvrdom linijom SDS-a koju je oličavao Delivoje Sorak. Potonji je, inače zapovjednik srpskih snaga u Srebrenici, bio s njim u automobilu i preživio zasjedu. On i drugi tvrdolinijaš, Miodrag Jokić, nakon Zekićeve pogibije dali su novinske izjave koje su obilovale nedosljednostima, da bi nakratko bili zadržani u pritvoru i na kraju oslobođeni. (Ger Duijzings: "History, memory and politics in Eastern Bosnia", neobjavljeno; korišteno uz izričiti pristanak autora.) Bilo je to vrijeme kada je neprijatelj bio jasno obilježen pa su sukobi unutar srpskog vodstva, ako ih je i bilo, trebali ostati skriveni.
I usprkos tomu što su Meholjićevi vojnici u to vrijeme bili daleko od mjesta ubojstva, svi smo nekako bili povjerovali da su oni to učinili jer je to značilo da su naše snage sposobne Srbima nanijeti ozbiljne gubitke. Srpski izvori nisu imali nikakvog interesa da šire drugačiju priču i na kraju su i jedni i drugi, zadovoljni, pristali na prvu varijantu.
Kada smo stigli, grad je još uvijek bio neka vrsta ničije zemlje. U samom gradu ustvari nije bilo nikoga, tek poneki preostali mještani koji su preživjeli nekoliko sedmica terora. Obradovani prijateljskim licima, pričali su nam kako su Srbi panično, koliko jučer, trpali na kamione sve šta je vrijedilo i vozili izvan grada.
Vozili su se prema Skelanima, južno od grada, i onda dalje u Srbiju ili duž lijeve obale Drine ka Bratuncu. Bio je to mnogo duži i neudobniji put, ali je onaj kraći i bolji, kroz Potočare, sjeverno od grada, bio zatvoren. Sredinom aprila grupa Belih orlova - koji su predvodili napad na Bratunac - na povratku iz Srebrenice ubijena je u zasjedi. Iza zasjede je stajao predratni srebrenički policajac Naser Orić i petnaestak slabo naoružanih mladića.
Bio je to prvi znak otpora; samo mjesec dana kasnije Srebrenica je postala prvi oslobođeni grad u BiH. Tačnije, ne oslobođen, jer za grad nisu vođene skoro nikakve borbe. Srbi ga nisu izgubili, nego odustali od njega, shvaćajući da ga čak ni oni, nadmoćni u naoružanju, ne mogu braniti. Tako je ta uska kotlina postala jedino mjesto gdje smo mogli potražiti utočište.
Bio je 18. maj 1992. moj prvi dan u Srebrenici. Ostaću još tri godine, više od hiljadu dana koji će ličiti jedan na drugi. Ali prvi dan pamtim, razlikuje se od svih, izdvaja se iz dugog monotonog niza, valjda samo zato što je prvi.
Pamtim ga upravo po kiši, hladnoj i proljetnjoj, a proljeće je te godine kasnilo, po krupnim kapima koje su nas udarale po ramenima i leđima, prodirale kroz promočenu odjeću. Pamtim ga i po sivom nebu, koje je izgledalo zlokobno, ali mi tada nismo mogli znati zašto je to tako. Pamtim ga kao vjerovatno jedini dan u svom životu kada sam osjetio potpunu slobodu, koliko god to čudno zvučalo jer grad je bio u srpskom okruženju, dan kada sam prvi put - i to je bio jedini osjećaj koji pamtim - osjetio dubok unutrašnji poriv da preživim.
Samo mjesec dana ranije skrivao sam se, sa ocem i nekoliko komšija, u šumi na brdu iznad Voljavice, sela pored Bratunca u kojem sam živio sa familijom. Sa strahom smo promatrali kako putem u dolini promiču automobili sa zavijajućim sirenama. Njihov zastrašujući zvuk pratio je strah koji nam se ulijevao u kosti od spoznaje da gledamo automobile koji su pripadali Belim orlovima, paravojnoj skupini povezanoj sa Vojislavom Šešeljem, odnosno Srpskom radikalnom strankom. Oni su nekoliko dana ranije stigli u Bratunac i, uz pomoć JNA, zajedno sa lokalnim Srbima preuzeli vlast u gradu.
Svi bošnjački policajci su još tog dana predali oružje, Križevica - rijeka koja je protjecala kroz Вratunac i ulijevala se u Drinu - nekoliko dana kasnije je na svoje obale počela izbacivati leševe uglednih Bošnjaka, putevi između grada i okolnih sela bili su presječeni, telefonske veze prekinute. To je bio znak da napustimo kuće i skrijemo u šumu iznad sela.
Jedan od komšija dovezao je auto u šumu, demonstrirajući ne samo zavidno vozačko umijeće, nego i sluđenost čija je, i mi s njim, žrtva postao. Bila je to Zastava 101, i zahvaljujući tome mogli smo barem slušati vijesti sa slabašnog radio-aparata.
Ostatak zemlje je već bio u ratu, a mi smo zbunjeni i uplašeni sjedili u šumi cijele dane, niko nije pričao mnogo. Svi smo bili zabrinuti nad sopstvenom budućnošću. Neki bi se noću vraćali u selo da prespavaju u svojim kućama, kao da time žele poreći stvarnost onog što nam se dešavalo. Sa svanućem su se ponovo vraćali u šumu u glupavom i naivnom uvjerenju da smo tu sigurniji.
Onog dana, 12. maja 1992, kada je Radio Bosne i Hercegovine javio da je za novog komandanta jedinica JNA u zemlji, odnosno Druge vojne oblasti JNA, postavljen general potpukovnik Ratko Mladić, muslimanska sela oko Bratunca počela su gorjeti. To je bila slučajnost - onako opsežan progon stanovništva morao je biti planiran mnogo ranije - ali slučajnost koja nije slutila na dobro. Skrivali smo se već dvije sedmice, od polovice aprila, i već smo ušli u maj ne znajući šta nam se sprema. Tog dana sve su naše sumnje bile otklonjene.
Novosti iz blokiranog i okupiranog grada donosio je Ibro S., dječak koji je nadimak Žućo dobio zbog narančasto-žute kose i bezbroj istih takvih pjega na licu. Imao je petnaest ili šesnaest godina, ali zbog niskog rasta niko nije mogao pomisliti da ima više od dvanaest. Ljudi koji su bez cigareta postajali sve nervozniji plaćali su ga debelim smotuljcima bezvrijednog jugoslovenskog novca da ode do grada i kupi im cigarete, jer oni nisu niti mogli niti smjeli. Premda je put vrvio srpskim barikadama, Žućo na biciklu, prevelikom za njega tako da je vrhovima stopala jedva dodirivao pedale, prolazio pored njih i uvijek se vraćao sa crvenim pakovanjima Filter Jugoslavija.
Zajedno sa cigaretama donosio je i informacije, prepričavao gdje je vidio koga od naših komšija Srba, sada u maskirnim uniformama i naoružanih automatskim puškama. On je prvi ispričao, na užas svih nas, da u podrumu Osnovne škole "Vuk Karadžić" Srbi sakupljaju muškarce iz okolnih sela. Prestravljen, slušao sam kako je ubijen izvjesni Idriz, čovjek koga sam poznavao kao vozača mog školskog autobusa: srpski vojnici su ga prislonili uza zid i autobusom udarali sve dok nije izdahnuo.
Tog dana Ibro se vratio iz grada, pričajući kako ga je na barikadi propustio Ranko Obrenović, moler iz susjednog sela koji je lijevu šaku izgubio igrajući se bombom, pronađenom nekoliko godina poslije Drugoga svjetskog rata.
Znao sam za tu priču, već sam je čuo od njegovog sina, Aleksandra Obrenovića, mog najboljeg prijatelja iz osnovne škole, u čijoj sam kući bio nebrojeno puta, s kojim sam osam godina dijelio školsku klupu. Njegov otac sada je bio na barikadi, jednoruk, nespretno kako je jedino mogao izgledati s puškom, a meni su navirala sjećanja.
Negdje u završnomrazredu osnovne škole, kada je antibirokratska revolucija Slobodana Miloševića već bila dobrano odmakla, vodstva u Crnoj Gori, Vojvodini i Kosovu smijenjena, a napetosti rasle i u ostalim dijelovima bivše Jugoslavije, svojim očima sam imao priliku vidjeti kako se to odražavalo u svakodnevnom životu. Naime, dječak iz razreda, inače dijete iz miješanog braka, što za ovu priču vjerovatno nije nevažno - tada sam prvi put shvatio da sam iz razloga koje ne razumijem drugačiji od nekih svojih školskih drugova - na času mi je opsovao "tursku mater".
Naravno, sačekao sam ga poslije škole, duboko povrijeđen, s namjerom da mu tu uvredu vratim višestruko, a Aleksandar mi se pridružio kao pristrani promatrač. Oborili smo ga na zemlju i počeli udarati nogama, i dok se on valjao u bolovima, Aco je, zadajući mu sve nove udarce, kroz stisnute zube govorio: "Jebem ti mater četničku!"
On, dječak koji je nosio ime srpskog prestolonasljednika ubijenog 1902, branio je tada moju "tursku čast". Nekoliko godina kasnije njegov otac stajao je naoružan na barikadi.
Poslije, tokom rata, raspitivao sam se za njega i saznao da je ostao spadalo kakvo sam ja poznavao, da je na straži bacao pakovanja municije u vatru i onda se smijao svojim bunovnim i zbunjenim suborcima koji su kao sumanuti istrčavali iz rovova. Nisam pitao da li se sjeća kako je jednom branio jednog "Turčina".
Tek pošto je Ibro ispričao ono što je vidio i čuo u gradu, iz sela na brdima oko grada počeli su se dizati debeli stupovi svijetlog dima. Gledali smo, prvi put svojim smo očima gledali, kako gore tuđe kuće, kao što ćemo gledati kako gore i naše, nismo htjeli vjerovati. Tačnije, nismo se usuđivali vjerovati, jer smo znali da je tada pređena tačka poslije koje nema povratka. Na desnoj, srbijanskoj obali Drine, duga kolona velikih kamiona, pokrivenih bijelim ceradama, neprestano je rasla. Brojali smo do trideset i onda odustali, dok su kamioni kretali prema Bratuncu. Dok su sela gorjela, srpski vojnici su tjerali stanovništvo iz brda ka glavnom putu, gdje su ih, u nevjerovatno sinhroniziranoj operaciji, čekali kamioni u koloni čiji je kraj još uvijek bio u Srbiji.
Tu noć me otac probudio i šapatom rekao da se brzo obučem. Još uvijek nerasanjen, poslušao sam ga i obukao se u mraku, žureći da izađem iz kuće, gdje me on nestrpljivo čekao. Krenuli smo, nisam znao kamo, on je išao naprijed i nakon skoro sat vremena hodanja kroz šumu izašli smo na čistinu gdje se već bilo sakupilo nekoliko stotina muškaraca. Ponoć je davno prošla i žamor na livadi je bio sve veći kao se zora bližila. Poveća grupa, u kojoj su neki imali oružje, odvojila se i krenula dalje, prema selima duboko u brdima. Najveći dio i dalje je ostao na livadi pitajući se šta da čini.
Otac i ja smo krenuli u zoru. S nama je bio i Juso C., rođak i susjed, koji je već nekoliko puta bio u Podlozniku. Bilo je to selo na samoj granici dviju općina, Bratunca i Srebrenice, do kojeg su srpski transporteri teško mogli doprijeti i tamo se već skupljalo protjerano stanovništvo iz doline Drine. Svanulo je kada smo, stalno se penjući, stigli na proplanak ispod kojeg je vijugala cesta. Trebalo je preći cestu, s druge nije bilo Srba i bili bismo, onoliko koliko smo mogli biti, sigurni. S lijeve strane pružao se veličanstven pogled na Drinu koja se protezala kroz zelena polja. Rosa koja se nakupila na mojim cipelama probijala je i kvasila mi nožne prste i bilo mi je hladno, ali nisam mogao oči odvojiti od rijeke koja je bila ljepša nego ikad za onih sedamnaest godina koliko sam proveo rastući na njenim obalama. Bila je ljepša i zato što sam znao da se više nikad neću okupati u njenim brzacima, nikad više neću skočiti riskirajući da slomim vrat.
Nakon što smo oko sat i pol hodali ka jugozapadu, stigli smo do ceste. Ispod nas je prošao automobil: sada smo morali pretrčati, prije nego što se okrene i vrati ili naiđe neki drugi, i popeti se uz brdo preko puta. Pognuti, pretrčali smo preko ceste i, što smo brže mogli, potrčali uz brdo. U jednom trenutku iza naših leđa začuo se zvuk motora i bacili smo se u visoku travu, ali nismo bili sigurni da li su nas iz auta vidjeli. Kada je zvuk utihnuo, ponovo smo ustali i nastavili hodati prema Podlozniku.
* * *
Umoran od puta, zaspao sam na pragu, zgrčen u okviru sobnih vrata, u kući rođaka, jednog od mnogih koje smo počeli upoznavati. Probudio sam se u krevetu gdje me je, po svemu sudeći, otac prenio. Do mene je ležao potpuni stranac, potpuno odjeven kao i ja, čovjek kojega nisam vidio nikad ranije, ali oca nije bilo u sobi. Izašao sam i počeo ga tražiti po prenatrpanoj kući. Bio je vani, s majkom i sestrom, koje su prethodnu noć stigle u grupi sa nekoliko stotina žena i djece. Majka nam je kazala da su se svi ostali rođaci, cijelo susjedstvo, predali novim, srpskim vlastima, koje su im garantirale sigurnost i slobodan prolaz do Tuzle. Nena, očeva majka, tražila nas je jučer u našem skrovištu u šumi da bi nas ubijedila da se predamo. Tri mjeseca kasnije saznali smo da su svi naši rođaci, oni koji su se predali, strijeljani. Starci, koji su ostali u selu da se brinu o stoci po nalogu vlasti, sakupljeni su u jednu kuću i pobijeni, a potom spaljeni.
Odatle smo otišli drugo selo, Storesko. Majka je rekla da tamo imamo još nekog daljnjeg rođaka kod kojeg ćemo moći prespavati. Ne znam koliko smo ostali ondje, ali u tom i susjednim selima već su bile organizirane prve skupine koje će se suprotstaviti onom što se smjelo nazivalo srpskom teritorijalnom odbranom. Da bi pokazali da misle ozbiljno, odlučili su napasti položaje s kojih su Srbi vatrom kontrolirali cestu koja je ustvari vodila od Bratunca do rudnika olova u Sasama.
Napad, unaprijed osuđen na neuspjeh, okončao je ustvari kao potpuni fijasko. Slabo naoružani, nisu imali nikakvih izgleda, ali krivica je na kraju svaljena na mladića koji je, nakon što je skoro bešumno sa bombom u ruci dopuzao na deset metara od prvog srpskog rova, dobio napad kašlja i tako otkrio i sebe i sve ostale. Na svu sreću, nije bilo mrtvih. Majka se u međuvremenu sjetila još nekog rođaka u Skenderovićima, a otac na radiju čuo da je Srebrenica slobodna. Sutradan smo krenuli ka gradu, prvi od ko zna koliko hiljada koji će slijediti naš put.
***
Niko od mojih saputnika nije živ. Juso, s kojim sam napustio kuću, poginuo je u koloni koja se u julu 1995. pješice probijala od Srebrenice ka Tuzli, nadomak slobodne teritorije. Nihad, koji me doveo u Srebrenicu, nije preživio juli 1995. Moj otac se vratio kući i poginuo u svom dvorištu, u decembru 1992.
Bilješke koje slijede rezultat su desetak razgovora sa rođakom koji je bio u logoru u Sušici kod Vlasenice. Njegova porodica, koja je inače živjela u mom susjedstvu, uhapšena je, otac i on zatvoreni, majka i sestre deportirane u Kladanj; otac je potom ubijen, a on pušten i nakon zadržavanja u logoru stigao u Srebrenicu u pozno ljeto 1992. Bio je jedan od prvih koji je u julu 1995. nakon pada Srebrenice prešao na teritoriju pod kontrolom vladinih snaga. Danas živi u SAD-u i zatražio je da njegovo ime ostane skriveno.
Ne znam tačno koliko sam bio u logoru. Zatvoren sam krajem mаја, na slobodu sam pušten sredinom juna. "Vozite ih u Cersku, nek' krepaju od gladi", rekao je neki vojnik, zaustavljajući naš autobus koji se kretao prema Kladnju. Vozač je bez pogovora okrenuo autobus. Izvinjavao se da nas ne može voziti dalje. Morali smo pješice preći nekih deset kilometara do naših linija u Cerskoj.
***
Prvi koga sam sreo u logoru bio je upravnik, Dragan Nikolić Jenki. Ušao je na vrata hangara i zatvorenici su se najednom povukli. Svi su se nekako sabili u ćošak, kao da su htjeli da budu što manji i neprimjetniji, da mu ne bi pali u oči ili se isticali bilo čime što može privući njegovu pažnju. U trenutku kad je otvorio vrata, našao sam se izmedu njega i zatvorenika.
- Kud si ti krenuo?
- U WC!
Pljuus! Nisam ni vidio kad me udario, samo sam pao, dok mi je pred očima sijevalo. - Vraćaj se tamo!
Viđao sam ga i kasnije, dolazio je u hangar svaki dan, dva ili tri puta, i izvodio djevojke. Obično se nisu vraćale. Kao ni muškarci. Njih bi izvodio neki Lukić. Stao bi pred nas i pažljivo promatrao, zatim bi prstom pokazao u nekoga: "Ti!" Oni su se vukli prema izlazu, polako. Osuđenici na smrt.
* * *
Tukli su nas svaki dan. Ja sam tada imao samo 17 godina, ali sam bio sav izubijan. U prvih 15 dana zatočeništva, dok nisam došao u Sušicu, nisam jeo ništa. Uspio sam, tražeći od stražara u zatvoru u Vlasenici da me puste u WC, popiti ponekad malo vode. Već sam bio izgubio 20 kilograma i jedva sam stajao na nogama. Prvog dana u Sušici neka mi je žena, dovedena iz jednog od tek očišćenih sela iz okoline Vlasenice, dala hljeba. Pојео sam pola kilograma odjednom, a zatim izgubio svijest. Organizam nije mogao primiti toliku hranu odjednom. Dvadesetak dana nisam vršio veliku nuždu, a svaki izlazak u WC mogao je biti koban, tako da sam se ustručavao pitati. Na putu od hangara, iz kojeg nas inače nisu puštali, tukli bi nas čime stignu.
* * *
Tukli su nas i inače. Palicama sa metalnim vrhom, sajlama, baseball palicama, natjerivali su ljudima puščane cijevi u usta. Gledao sam kako nekom čovjeku stražar gura cijev snajperske puške u usta. Snajper ima cijev dužu nego ostale puške, a ovaj ju je skoro cijelu progutao. Nekad mi se znalo dogoditi da ostanem bez glasa pjevajući četničke pjesme; jednom prilikom, sjećam se, više od dva sata sam pred stražarima morao skandirati: "Kra-lje-vi-na Sr-bi-ja". Za vrijeme koje sam proveo u Sušici nisam mogao zaspati. Ustvari, to nije bilo moguće: svaki čas bi ulazio neki od stražara i nasumice udarao po ljudima, složenima jedni na druge u mraku.
* * *
Zarobljen sam kod kuće, sa svojim ocem, sredinom maja. Obećali su nam da nas neće dirati, štaviše, rekli su: "Vašoj familiji se ništa neće dogoditi!" Dvije sedmice kasnije u dio grada u kojem smo živjeli došao je autobus u pratnji policije. Zatražili su da ponesemo samo neophodne stvari i požurimo na autobus - voze nas u Kladanj. Međutim, u Novoj Kasabi naišli smo na kontrolni punkt. Vojnik koji je ušao naredio je svim muškarcima da izađu. Autobus je zatim produžio. Stajali smo na livadi, gledajući za njim, unutra su bile naše familije, majke, sestre. Tri dana kasnije ponovo su nas iz Vlasenice dovezli u Kasabu. Bilo nas je 38, određenih za strijeljanje. Poredali su nas na livadi, nasuprot nas 12 vojnika i transporter. Za velikim mitraljezom poznao sam Željka Lukića, konduktera u gradskom autobusu, istom onom koji me svaki dan vozio u školu. Lažu da ljudima suočenima sa smrću cio život ne prođe pred očima. Meni je u jednoj minuti prošao cijeli moj život. Iz streljačkog voda se odvojio jedan od vojnika. Prišao mi je:
- Koje si godište?
- '75.
- Šta ćeš ti ovdje?
Uhvatio sam oca za ruku i odgovorio: "Ja sam ovdje s babom, neću da se odvajam od njega!"
"Hajd' bježi, šta ćeš ovdje'", kazao je, a onda me je sa još četvoricom vršnjaka izveo iz stroja i odveo nas na mjesto odakle nećemo vidjeti stratište. Hodali smo kad se iza naših leđa začula pucnjava. Okrenuo sam se i, kunem se, možda sam to samo umislio, ali se kunem, vidio sam svog oca kako pada.
/EMIR SULJAGIĆ: Razglednice iz groba (1)/
ČIN PRVI
Nije mi baš lako zaboraviti taj novembar 2006. godine i susret sa Nusretom Imamovićem. Prvo mi je nudio dnevnicu da ne objavljujem da su vehabije u Gornjoj Maoči osnovale školu koja radi po jordanskom planu i programu. Potom je rekao: „Maoču, Gornju Maoču, nikakvu Maoču, ništa ne spominji. Ako napišeš, naći ću te. Je l' ti jasno?“
Očito mi nije bilo jasno. Objavio sam priču. Reagiralo je Ministarstvo obrazovanja Tuzlanskog kantona. Hadže Kurtović je izašao na teren i saopćio: „Radi se o upadu u obrazovni sistem BiH“.
Dva-tri mjeseca kasnije na teren je izašao i resorni muftija Husein Kavazović. Dnevni avaz je, naravno, bio „na licu mjesta“ i izvijestio javnost da je muftija „bez problema razgovarao sa Nusretom Imamovićem“. Bila je tu i prigodna fotografija i još prigodniji naslov: „Kako je 13 malih vehabija upalo u obrazovni sistem BiH“
Dakle, zajednička komisija koju su činili predstavnici Dnevnog avaza i Islamske zajednice u BiH zaključili su da „Gornja Maoča ne predstavlja problem za državu“.
ČIN DRUGI
Bio je Dan državnosti. Godina je bila 2006. Akademik Rešid Hafizović je imao dovoljno hrabrosti da napiše: „Oni dolaze po našu djecu“. Pod „njima“ je podrazumijevao sljedbenike škole Muhameda Ibn Abu Wehaba. Bio je to povod da još jednom zasijeda komisija u sastavu Dnevni avaz-Rijaset Islamske zajednice u BiH.
„Ne reži granu na kojoj sjediš“, pisalo je na naslovnici Avaza od 2. decebra 2006. godine. Autor rečenice bio je Mustafa ef. Cerić, uvaženi reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH.
Drug mi je kasnije pričao da mu se tih dana bh. ambasador u Saudijskoj Arabiji Razim Čolić žalio kako su mu Saudijci rekli: „Il' dajte Rešidu Hafizoviću otkaz na FIN-u il' nema više para“.
Reis je, dakle, samo prenio poruku iz Saudije. I pare su, opet, počele pristizati. Mustafa Cerić je mirno mogao putovati. Problem s vehabijama gurnut je pod tepih.
ČIN TREĆI
Onda je došla 2007., a s njom i Jusuf Barčić. Prvo je sa svojim putujućim džematom zauzeo džamiju u Lipovicama kod Kalesije. Potom je krenuo na Carevu džamiju, Caru pod pendžere.
Policija i narod su ga otjerali. Barčić se, onda, vratio u Lipovice, u džamiju unio peć na čvrsta goriva, na njoj kuhao kahvu i hranu za svoj džemat. Nerijetko je odlazio u u kalesijski Medžlis, prijetio imamima, prijetio policiji. Onda su mještani Lipovica zaprijetili njemu i njegovim sljedbenicima, iz džamije izbacili peć na čvrsta goriva i posuđe. U hanefijsko-vahabijskom obračunu u Lipovicama bilo je povrijeđeno petero vjernika. Muftija Kavazović je izašao na teren i pozvao državu da „zaštiti Islamsku zajednicu od Jusufa Barčića i njegovih prijatelja“. Država nije imala vremena za reakciju. Barčić poginuo u saobraćajnoj nesreći. Na dženazi ispred Džindićke džamije u Tuzli, tog 1. aprila 2007. godine, okupilo se 5-6 hiljada sljedbenika Abu Wehaba. Mujezin je bio ubica Karay Kamel bin Ali. Dženazu je predvodio Husein ef. Kavazović. Da, da, muftija tuzlanski koji je petnaestak dana ranije tražio od države da zaštiti Islamsku zajednicu od Jusufa Barčića i njegovih sljedbenika. Dosljedno, zar ne?
ČIN ČETVRTI
„Svjetlost“ je došla po mraku, u noći između 1. i 2. februara 2010. godine. Pola hiljade policajaca uhapsilo je sedam pripadnika vehabijskog pokreta. Među uhapšenima i Nusret Imamović. Husein ef. Kavazović opet je morao na teren. Avaz ga, kao i obično, prati u stopu i obavještava javnost da je „uvaženi muftija ocijenio da je država u Gornjoj Maoči pokazala svoju nemoć“.
„Nisam primijetio nikakvo neprijateljstvo ili spremnost da se udari na državu. Oni nikada nisu dovodili u pitanje bilo što od autoriteta države. To moram vrlo odgovorno kazati. Je li bilo nekakvog kršenja zakona za koje ja ne znam, u to ne mogu ulaziti. Nadam da će imati pošteno suđenje, ako dođe do toga. Mi ćemo biti vrlo zainteresirani da to suđenje pratimo i nadamo se da će nam država dozvoliti da prisustvujemo tom procesu“, kazao je muftija Kavazović.
Upozorio je muftija Sud BiH da se uhapšenima u akciji „Svjetlost“ mora omogućiti obavljanje svih vjerskih obreda.
Nikad prije toga i nikad poslije toga muftija Kavazović nije tražio od Suda BiH da „omogući pravično suđenje“ bilo kojem uhapšenom Bošnjaku, sljedbeniku hanefijskog mezheba. Očito je slab na sljedbenike Abu Wehaba.
ČIN PETI
Na sjednici Rijaseta, održanoj 8. novembra 2006. godine, pod predsjedavanjem Mustafe ef.Cerića, donesena je REZOLUCIJA O TUMAČENJU ISLAMA. U stavu četiri piše: Rijaset IZ-e vjeruje da u Bosni i Hercegovini nema tako ekstremnih pojedinaca ni ekstremnih grupa koje mogu narušiti jedinstvo muslimana koje se očituje kroz duhovni okvir IZ-a u BiH.
ČIN ŠESTI
U terorističkom napadu na Policijsku stanicu u Bugojnu ubijena je jedna osoba. Bošnjak. Musliman. Sjedbenik hanefijskog mezheba. Reis Cerić je predvodio dženazu.
(zurnal.info)
Zašto gledati: Otpuhat će vas sa stolice! Danas se rijetko snimaju trileri bez pretjerane holivudske teatralnosti a ovo je jedan od njih.
O čemu se radi: Iskusni novinar i urednik optužen je za klevetu i ima šest mjeseci prije odsluženja tromjesečne zatvorske kazne. Dobija zanimljivu ponudu da istraži 40 godina nerazjašnjen nestanak šestanestogodišnje djevojke od tajkuna kome je u životu ostalo nedostižno još jedino saznanje šta se desilo sa njegovom plavokosom miljenicom. Ne samo da će se otkriti šta se dogodilo sa djevojkom, novinar Mikael Blomkvist će razotkriti svu sjaj i bijedu tajkunske porodice ali i smiriti duhove svoje i prošlosti nemirne djevojke Lisbeth Salander. Muškarci koji mrze žene ili bukvalno prevedeno sa engleskog Djevojka sa zmajevom tetovažom dio je trilogije novinara Stiega Larssona, za koga kritičari ne znaju odakle se stvorio ali je bez sumnje stigao na vrh pisaca krimi romana.
Obrati pažnju: Kada pomislite da slijedi kraj filma spremite se za još dvadesetak minuta koje će vas razdrmati, uznemiriti i oduševiti u isto vrijeme.
Premotati: Vjerujemo da ćete gledajući ovaj film zaboraviti da na daljinskom postoji mogućnost da ubrzate neke njegove dijelove.
Ponoviti: Nema tu posebno teatralnih dijelova koje bi zasebno valjalo ponoviti, tek cijeli film još jednom, i to odmah nakon što ga odgledate, da se cijela priča još jednom fino uokviri.
Ekipa: Michael Nyqvist, Noomi Rapace
Režiser: Niels Arden Oplev
Scenarij: Nikolaj Arcel, Rasmus Heisterberg
Producenti: Søren Stærmose, Lone Korslund, Gunnar Carlsson
Studio: Danish Filminstitute
Trajanje: 225 minuta
(zurnal.info)
Analizirajući nedavni neočekivani izliv nasilja između uzbekistanske manjine i kirgiske većine u Kirgistanu, mnogi komentatori nisu uspjeli da objasne zašto su se ta dva naroda odjednom okrenula jedni protiv drugih. Objašnjenja se kreću od zvaničnog dodvoravanja kirgiskom nacionalizmu, preko puke policijske i vojne brutalnosti do provokacija koje vrše paravojne formacije u nadi da će stvoriti novi Avganistan, ali ništa od toga ne objašnjava zašto su međuetnički odnosi tako brzo postali tako gadni. Kao da je cilj komentara bio da još više zamute sliku, novinari su u nekoliko izveštaja isticali suštinsku sličnost – etničku, jezičku, kulturnu – između Kirgiza i Uzbeka.
KRVNI POREMEĆAJ
Ali upravo to bi moglo da bude objašnjenje. U brojnim slučajevima etno-nacionalističkih sukoba, najdublja je mržnja među narodima koji – prema najuočljivijim odlikama – pokazuju najmanje razlike. To je jedna od velikih civilizacijskih kontradikcija i jedan od najvećih izvora nezadovoljstva, a Sigmund Frojd je toj pojavi dao i naziv: „narcizam malih razlika“. Po njegovim riječima: „Upravo minorne razlike kod inače sličnih naroda čine osnovu za njihova međusobna neprijateljska osećanja.“
Na primjer, razdvajanje Indije i Pakistana, koje je uzrok jednog od najdužih i najotrovnijih postojećih sukoba, svodi se prije svega na cijepanje Pandžaba. Idite u Pandžab i vidite da li primjećujete ikakvu razliku između ljudi sa dve strane granice. Po jeziku, etničkoj pripadnosti, fizičkom izgledu – potpuno su identični. U ovom slučaju je religija ono što simbolizuje narcisizam i ističe najsitnije razlike.
Nekad sam radio u Severnoj Irskoj, gde je religija takođe značajna linija razdvajanja, i u početku nisam umio da na prvi pogled prepoznam ko je katolik a ko protestant. Nakon određenog vremena, mogao sam prilično tačno da procijenim ko je ko, ali većina građana Belfasta je to radila mnogo bolje, i to nekako instinktivno. Doduše, tamo postoji izvjesna etnička razlika, pošto su starosjedioci Geli malo tamnoputiji i niži od uglavnom plavih Škota, koji su došli kasnije, ali je strancu to neprimjetno.
Isto je i na Kipru – teško je razlikovati Grke od Turaka. Ta dva naroda su toliko dugo živjela na istom ostrvu da pate od istog krvnog poremećaja zvanog talasemija. Jednom prilikom sam razgovarao sa doktorom koji se specijalizovao za to oboljenje, i koji mi je ozbiljnim glasom rekao da se iz uzorka krvi ne može zaključiti da li je davalac Grk ili Turčin. Umalo ga nisam pitao da li je do tada mislio da su pripadnici različitih nacionalnosti sačinjeni od različitog genetskog materijala. Nema praktično nijednog zabilježenog mešovitog braka između grčkih i turskih Kiprana, i to ostrvo je još uvek strogo podijeljeno.
LOKALNO RIVALSTVO
U knjizi Ratnička čast, Majkl Ignjatief je pokušao da objasni šta je to natjeralo vojnike u ratovima na Balkanu – inače fizički potpuno iste – na okrutnost i prezir prema jednom Srbinu, Hrvatu ili Bošnjaku. Najčešće je mržnja proizilazila iz vrlo provincijalnog i lokalnog rivalstva, a podsticala ju je ljubomora zbog neke navodne male prednosti onog drugog. Naravno, i ovde smo imali latentne nacionalne i verske razlike koje su pospješivale mržnju kada se sve već zakuvalo, ali glavno pitanje koje su postavljali stranci je bilo: „Kako li se prepoznaju?“ U Ruandi i Burundiju, čak i ukoliko su tvrdnje nekih kolonijalnih antropologa tačne – da se plemena Hutu i Tutsi razlikuju po rastu i po tome kako se češljaju – to ipak ne djeluje kao dovoljna razlika za izazivanje genocida.
U Šri Lanki, gde vam isto tako treba mnogo vremena da primjetite da su Tamili obično malo niži i malo tamnoputiji od većinskih Sinhaleza, to je nekako najvažnija informacija koju oni znaju jedni o drugima. Obično vam vrlo brzo u razgovoru spomenu kako oni drugi imaju previše djece, kako su lijeni i kako ne vode mnogo računa o higijeni. Moj prijatelj Patrik Kokburn piše u svojoj knjizi o Bagdadu da je primjetio da uvijek kada neki irački šiit ili sunit kaže kako religija ne igra nikakvu ulogu, on tačno zna ko od prisutnih pripada kojoj konfesiji. A ako želite da vidite kako izgleda rasni prezir, recite nekom šiitu iz Irana kako mislite da su on i irački šiiti u suštini braća.
Sljedeći primjer ove pojave je jedan od najozbiljnijih, ali i najmanje dramatičnih. Jedna od najbezazlenijih razlika na svetu – razlika između govornika flamanskog i govornika francuskog u Belgiji – namjerno će se isticati da bi se Belgija podijelila na dva dijela. Ako ova secesija uspije, onda će sjedište NATO-a i Evropske unije prilično narcisoidno prestati da postoji, jer će ga uništiti jedna od najmanjih zamislivih razlika.
Zato možemo samo da žalimo Uzbeke i Kirgize, dok zazorno pilje jedni u druge, u ovo vrijeme neimaštine i nesigurnosti. Njihova zajednička patnja možda tek počinje. U svemu tome ima pravih elemenata tragedije – i ironije. Jedna od najvećih prednosti homo sapiensa jesu nevjerovatno male varijacije između različitih „grana“. Od kada smo napustili Afriku, kao vrsta se skoro uopšte nismo izmijenili. Da smo psi, svi bismo bili ista pasmina. Ne patimo od ogromnih razlika koje razdvajaju druge primate, a kamoli druge sisare. Skoro u inat ovoj prirodnoj prednosti, i da bismo pokvarili moguću sveopštu solidarnost, uspijevamo da pronađemo izgovore za šovinizam i rasizam čak i u najmanjim razlikama, koje onda preuveličavamo. Zato osuda fanatizma i sujeverja nije samo moralno pitanje, već i pitanje opstanka.
(Slate/Peščanik/Žurnal)
Danima je javnost Bosne i Hercegovine držana u “dramatičnom” stanju, po pitanju produženja ili neproduženja Odluke o kvalitetu tečnih goriva, kojom se trebalo Rafineriji u Brodu omogućiti da (ne)prodaje svoje prizvode na domaćem tržištu. Vrhunac je bio odlazak značajnog dijela Savjeta ministara u brodski gigant, gdje su se “golim okom” uvjerili da je sve u redu, da derivati nemaju višak sumpora i ostalih otrovnih supstanci, te su shodno izvedenim zaključcima odlučili da pomeutu Odluku produže za još 60 dana. A nakon toga če ponovo u obilazak. Sve vrijeme zasipani smo informacijama o uspjesima Rafinerije, povećanju proizvodnje, zamahu privrede..., a da se niko od nadležnih ni na trenutak nije zapitao kako je moguće da je tako napredna firma samo u prošloj godini zabilježila gubitak od cca sto miliona maraka.
DUGOVI, DUGOVI, DUGOVI...
“Preduzeće je za godinu koja se završava 31. decembra 2009. godine iskazalo neto gubitak iznosu od 99.480.604 Konvertibilnih maraka, dok su na navedeni dan kratoročne obaveze Preduzeća veće od njegove obrtne imovine za iznos od 153.804.120 KM”, navedeno je u revizorskom izvještaju o poslovanju Rafinerije, koji je uradila revizorska kuća “Deloitte”.
Sudeći prema ovome, Rafinerija je na koljenima i njene šanse da ikada počne poslovati rentabilno davno su ugašene. Navode to i revizori, koji ističu da ove činjenice “ukazuju na postojanje materijalno značajnih neizvjesnosti koje mogu da izazovu značajnu sumnju u sposobnost Preduzeća da posluje u skladu sa načelom stabilnosti poslovanja pravnog lica”. Uz sve ovo, revizori izražavaju rezervu prema dokumentima u koje su imali uvid, te su se na kraju potpuno uzdržali od bilo kakvog mišljenja “o priloženim finansijskim izvještajima Rafinerije nafte za poslovnu 2009.”.
Poslovna kataklizma, jedine su riječi kojima bi se mogao opisati ovakav izvještaj. Tim više, jer dugoročne obaveze Rafinerije iznose 354 miliona KM. Sastavni dio ovih obaveza je i dug prema budžetu Republike Srpske od 133,5 miliona KM. Riječ je o neplaćenim dažbinama koje su reprogramirane beskamatno (što je krivično djelo) i koje na naplatu dolaze 1.jula iduće godine, s tim da bi trebale biti otplaćene u narednih pet godina. Od toga neće biti ništa i Republika Srpska od ovih silnih miliona neće vidjeti ni centa. Prije nego li detaljno pojasnimo zbog čega, bitno je istaći da je Rafinerija, prema revizorskom izvještaju, svojim kupcima, firmi “Njeftegazinkor” i njenim ruskim partnerima, dužna cca 220 miliona KM.
BUDŽETSKE PARE U PRIVATNOJ FIRMI
Vlada je, tokom privatizacionog procesa, na ime komercijalnih i drugih dugova Rafinerija i Petrola isplatila gotovo 218 miliona maraka. Kada se tome doda reprogramirani dug brodske Rafinerije prema budžetu od blizu 133,5 miliona maraka, to je preko 351 miliona koju je vlada uložila u takozvanu prodaju Naftne industrije RS-a. Uz sve to, Vlada RS je plaćala i plate radnicima i nakon prodaje Rafinerije, u iznosu od 11 miliona KM, pa se cijela cifra potrošena za privatizaciju rafinerije penje na preko 362 miliona KM. Istovremeno, Rusi su, navodno, uplatili blizu 356 miliona maraka za kupovinu državnog kapitala, te refundiranje vladi na ime izmirenja dijela komercijalnih obaveza. Kada se sve sabere i oduzme, lako je izračunati da je na kraju Dodik dao Rusima Rafinerije u Brodu i Modriči, te Petrol besplatno i, pride, još nekoliko miliona KM. (Realno je da je ova cifra i veća, jer značajan broj dokumenata još nije dostupan javnosti, a na osnovu emitovanog izvedena je izrečena računica).
Tu nije kraj prevarama. Vlada RS je očistila sve dugove nekadašnje Naftne industrije i Rusima je predala bez ikakvih dugova. A onda su je baćuške teško zadužile stotinama miliona maraka. Režim je mjesecima naglašavao da je kupac «Njeftegazinkor», sem para za državni kapital, platio i 72 i po miliona evra, na ime refundiranja dijela od 218 miliona maraka isplaćenih iz budžeta RS za komercijalne i ostale dugove rafinerije. To je, ispostavilo se, notorna neistina. Pomenute pare, vladi je uplatila Rafinerija, koja se za rečenu sumu zadužila kod svog kupca «Njeftegazinkora». Transakcija se čini besmislenom, ali riječ je o filigranskoj prevari, zadokumentovanoj kroz Aneks 1 ugovora o prodaji NIRS-a, te Ugovor o regulisanju obaveza između Vlade, Rafinerija i Petrola, potpisanim pretprošle godine, koja ima dva cilja.
PRANJE PREKO OPTIME
Prvi je da se preko firme «Optima» izvuče dobit iz Rafinerije, koja će stalno biti u gubitku, a drugi je da se upravo zbog tog gubitka izbjegne plaćanje 133,5 miliona maraka obaveza prema državi. Ove obaveze su reprogramirane na 9 godina, sa grejs periodom od 4 godine i na naplatu dospijevaju 1. jula 2011. Rafinerija u brodu, kako se to navodi i u revizorskim izvještajima, radi samo uslužne radove za Optimu, koja vrši komercijalne poslove i ubire svu dobit. «Optima» stalno drži Rafineriju u gubitku, a milionski profit odlazi vani.
Njeftegazinkor je Rafineriji dao dva kredita u iznosu od cca 220 miliona maraka. Kamata je zelenaška i iznosi nevjerovatnih 12 posto. Tako je samo u prošloj godini, (po osnovu kredita), Rafinerija imala dug prema većinskom vlasniku od 38,6 miliona KM, a prema «Optimi» 39,3 miliona KM zbog neispunjenih obaveza. Sve ovo jasno ukazuje na svjesnu namjeru kupca da ova firma bude stalno u gubitku, pa i 2011., kada na red dođe otplata budžetskih dugova. Rafinerija neće biti u stanju da otplaćuje dugove prema budžetu, a Ugovorom o privatizaciji je otvorena mogućnost da u takvom slučaju onih 133,5 miliona KM budu otpisani. Suštinski, već tada je dogovren ovaj kriminalni način poslovanja i već prilikom potpisivanja dokumenta o privatizaciji (02.02.2007. godine), znalo se da od otplate budžetskog duga nema ništa. Treba li bolje potvrde za to od nalaza revizora prema kojem je Rafinerija u 2008. imala dug od ravno 373 miliona maraka, a u 2009. od 354 milioma KM.
To je čak sto miliona više nego dug prije privatizacije, pa se opravdano postavlja pitanje zbog čega vlada nije investirala u rafineriju, umjesto što je otplaćivala njene dugove i poklonila je špekulantima.
SVE U RUKAMA ŠPEKULANATA
Milorad Dodik je tokom 2006. godine na sva zvona najavljivao da će u Naftnu industriju Republike Srpske biti uloženo 979 miliona evra. Tri i po godine nakon privatizacije može se zaključiti da je cijeli projekat teška prevara. Niko više i ne pominje prugu od Broda do Modriče, koja je trebala biti izgrađena i u koju su, navodno, investitori namjeravali utrošiti 45 miliona evra, te druge brojne projekte na koje je preko noći zaboravljeno. Suština cijele priče je da Naftnu industriju Republike Srpske, koju čine Rafinerije u Brodu i Modriči, te Petrol, nisu preuzeli nikakvi veliki investitori, spremni da ulože 979 miliona evra u njihov razvoj, već špekulanti odlučni da iz ovih preduzeća izvuku svu moguću dobit, a njih ostave u gubicima koji se već sada mjere stotinama miliona maraka.
NJEFTEGAZINKOR?
U vrijeme kupovine Rafinerije, Njeftegazinkor nije imao nikakvih izvješata o svom poslovanju u protekle tri godine, a na zvaničnom sajtu navedeno je bilo da je preduzeće osnovano u avgustu 2003. godine, i da joj je osnivački kapital 1,5 miliona dolara. Ni tada, a ni sada se ne zna ko su osnivači stvarni vlasnici ove ruske kompanije, donosno ko su stvarni vlasnici rafinerije.
RUSKE FIRME SNABDJEVAČI
Lani je Rafinerija, prema revizorkom izvještaju, u postrojenja i nekretnine uložila preko 82 miliona KM, od čega je od ruske firme «Zarubežnjeftestrojmontaža» izvršila nabavke u iznosu od 65 miliona KM. Nemoguće je utvrditi da li je rafinerija zaista nabavila opreme u tom iznosu ili je, pak, riječ o pranju novca. «Postoje neizvjesnosti da li je dokumentacija u navedenim transakcijama dovoljna da opravda cijene i zahtjeve poreskih propisa», ogradio se revizor sa 65 miliona ograda.
