Nakon vremenske distance od 26 godina može se slobodno zaključiti da je album novosadskog benda jedna od tri najbolje rock ploče

Sarajevo je po starom dobrom običaju uvijek bilo u zapećku svih muzičkih događaja kada govorimo o muzici koja nije bila za široke narodne mase. Tužna je činjenica da se u Sarajevu tokom osamdesetih nisu mogli pronaći u redovnoj prodaji albumi npr. Lačnog Franza, Parafa, Pankrt-a ili su količine takvih ploča u par muzičkih prodavnica bili minorne. Jedan od albuma koji se nije mogao pronaći u sarajevskim prodavnicama je i kultni album novosadske grupe Luna za koji se nakon ove vremenske distance od 26 godina može reći da je jedan od tri najbolja rock albuma bivše države.

RARITETI I RASPADI

Sam nastanak grupe Luna je pomalo čudan. Prvobitno je osnovan band pod nazivom La Strada 1979. godine od strane Slobodana Tišme koji je bio ključni čovjek te grupe, a kasnije i Lune. La strada je snimila dva albuma koji su u to vrijeme otisnuti na kaseti, a pored Tišme, bend su činili Daniel Stari, Boris Oslovčin (bas), Dragan Nastasić i Siniša Ilić (gitare) i Ivan Fece Firći (bubanj/ritam mašina). Nedugo potom, La Strada se raspada i formira se Luna u kojoj se Tišmi i Firčiju pridružuju Zoran Bulatović – Bale (gitara/ex Pekinška Patka) i za klavijaturama Jasmina Mitrušić koja se povremeno hvatala i bas gitare.

Album Nestvarne stvari objavljuje ljubljanski Helidon 1984. godine i to samo u 920 primjeraka što za današnje uslove predstavlja izrazito mali tiraž pa je ova ploča od samog objavljivanja postala veliki raritet. Još jedan kuriozitet je vezan za ovaj album, a to je da je ploča objavljena kada band Luna više nije ni postojao tj. raspali su se još prije objavljivanja njihovog prvog albuma.

Najveća zasluga za objavljivanje albuma pripada Marku Brecelju koji je, nakon što ih je čuo na koncertu u Rijeci, odnio njihove demo snimke kod Borisa Belea u izdavačku kuću Helidon gdje su odmah dogovoreni termini snimanja. Za producenta uzimaju Sašu Habića.

Te godine dobijaju nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Ubrzo Firči odlazi u EKV dok Bale završava u JNA i priča koja se zove Luna se tada završava.

Tišma zajedno sa Jasminom ponovo pokreće La Stradu u kojoj su bili još Robert Radić (ex Kontraritam), Žolt Horvat (ex Kontraritam) i Daniel Stari. Album istoimenog imena La Strada je objavljen 1987. godine (snimljen za samo jedan dan), a producirao ga je Rex Illusivii. Kao i u slučaju Lune album je štampan u mizernih 500 primjeraka koji su razgrabljeni isti dan kada su se našli u prodavnicama, a objavljen je od strane M produkcije radia Novi Sad. Album ima nekih dodirnih tačaka sa albumom Nestvarne stvari s tim da je u određenoj mjeri bio znatno manje mračan, sa sporijim tempom i za određenu nijansu komercijalniji od albuma Nestvarne stvari. Najveće zasluge se mogu pripisati akustičnoj gitari koja preovladava na samom albumu. Na žalost, La Stradu je zadesila ista sudbina kao i Lunu. Tišma je rasformirao band nakon samo jednog objavljenog albuma i prestao sa bilo kakvom muzičkom aktivnošću posvetivši se pisanju poezije. Mali povratnički bljesak se desio 2004. godine kada se skupljaju samo za EXIT festival gdje opet održavaju koncert za pamćenje pokazujući da nisu izgubili ništa od svoga šarma i snage.

VANVREMENSKE STVARI

Album Nestvarne stvari je nakon objavljivanja odmah proglašen od tadašnjih rock kritičara za jedan od najboljih debi albuma u domaćoj muzici. Za album se može reći da je u to doba bio vanvremenski i da nije pripadao tadašnjim muzičkom miljeu. Na albumu se nalazi 10 fantastičnih numera i veoma je teško izdvojiti bilo koju po kvaliteti. Nestvarne stvari otvara brza, neurotična i čvrsta numera pod nazivom „Fakir“ gdje Tišma poručuje:

Živim bez ikakvih misli
Malo reči znam
teško ja pamtim reči
Neke smislim sam

Zašto ponavljam stalno
Pod A, pod B, pod A
Zašto ponavljam reči
Ko zna, ko zna, ko zna…

(Fakir)

U pjesmi „Fakir“ se savršeno vidi sva ljepota Tišminog pisanja poezije i Baletove novotalasne eneregije i idejnosti. Ovo svakako važi za cijeli album u „Fakiru“ koji otvara album to se prezentuje kao direktan pogodak u glavu. Za tadašnje vrijeme odlično kombinuju post punk i novitalas koristeći se velikim brojem tonskih efekata kojima su postigli specifičan zvuk. Firči odlično prati muzičku konstrukciju pjesme dok se akustična gitara provlači kroz samu pjesmu ne umanjujući čvrstinu iste. Jasminine klavijature samo pojačavaju mističnost pjesme dajući joj još dodatnu atmosferičnost.

Naslovna numera Nestvarne stvari nastavlja odlično započeti posao.

Prostorom lete nestvarne stvari
Grle me il’ ostavljaju, one su uvek tu
Uspavan sam, al’ osećam ih
Smeju mi se i na brodu i sa broda
Ali ja ih i ne vidim,
spreman sam da se branim…

(Nestvarne stvari)

Ritam je opet izuzetno čvrst, a Baletova gitara na posebno minimalizirani način vodi cijeli album, tako i u ovoj pjesmi.

Numera „Vila“ predstavlja bend kao netipičnu pojavu u ex Jugoslaviji.

U doba kada su na svjetskoj muzičkoj sceni vladali Bauhaus ili pak Siouxie and The Banshees, Luna bi se odlično uklopila u tadašnji muzički svijet i da je kojim slučajem egzistirala u bilo kojem drugom dijelu Evrope dosegla bi kontinentalni uspjeh. Na svu sreću, Luna nije bila kopija bilo kojeg banda iz tzv. dark miljea iako su mnogi pokušavali da joj zbog tekstova prišiju tu etiketu.

Vila je duša, magijski broj
Vila je sestra, opasan spoj
Za pranje suđa vila je stroj
Poruke kratke
Vraćene njoj
Vila je marka
Magijski znak
Otrovni mantil
Pod kim si mrak
Vila je duša, magijski broj
Vila je sestra, opasan spoj…

(Vila)

USPAVLJIVA DOBA JA VAS VOLIM

“Ogledalo Lune” sa svojim skoro 7 minutnim trajanjem stvara potpunu pometnju i zaista je teško dokučiti do kakvih se sve moždanih interpretacija može doći prilikom njenog slušanja. Muzičke pauze kojima je pjesma isprepletena sa režućim gitarama i predivnim pozadinskim pratećim vokalima Jasmine Mitrušić svrstavaju pjesmu Ogledalo Lune u jednu od najdominantnijih na albumu.

Noćni dani, ogledala
Pod led stavi prste
Uspavljiva doba ja vas volim
I zaborav traži svaki korak ispred kuće
Moj pad u vrtlog reči
Na prozoru u mom svetu pogled
Hod, sat, zid, kip
Luna je ogledalo lune.
Ne vidim se u tom času
Zvoni, halo
Na brojčanik stavi prste
Smeh i krik
Osmeh, osmeh lune.

(Ogledalo Lune)

Poslije numere “Povratak” koja je najneprimjetnija na albumu prelazimo na drugu polovinu albuma. Tekstovi u kombinaciji sa snenom muzikom brzo i bez ikakvog upozorenja postaju destruktivno-agresivni utičući na unutrašnje raspoloženje slušaoca koje se može kretati od apatičnog do agresivno neurotičnog. Jedina pjesma na albumu koju je otpjevala sama Jasmina Mitrušić je numera “Okean” koja je klasična mimimalistička balada u potpunosti odsvirana na akustičnoj gitari.

Kako se približavamo kraju albuma atmosfera postaje sve mračnija i slušanje pjesama zahtijeva veću posvećenost. Redaju se numere “Amazon”, “Lambo”, predivna “Intima”...

Ljubav je na nebu
Videćeš ko sam ja
Zvuci su na nebu
Saznaćeš ko sam ja

Ulazim u tvoj svet
Istine i laži se ljube
Zakopčanost kišnog mantila
Zagonetna slika
U kući pustinje

Ljubav je na nebu
Saznaćeš ko sam ja
Zvuci su na nebu

Ljubav je na nebu
Saznaćeš ko sam ja
Senke su na nebu
Videćeš ko sam ja...

(Intima)

Album se završava sedmominutnom pjesmom “Balder na prozoru” koja bi se mogla predstaviti i kao jedan vid pozorišnog komada. Aranžmanski fantastično urađena na pravi način zatvara album.

Po staklu klizi kap

iz senke gleda vrač

Tvoj lik se menja sam

u mnogo boja.

Pod kosim kapima ples

u vrtu ti i ja

Razbijen krik na dnu

u liftu slomljen mač.

Bal leži mlad i lud

u vlažnom lišću

Prizor neki vidi

odsjaj u njemu brz

Ponoćnog sunca

telu i dušu tu

Bal leži mlad i lud

u vlažnom lišću sna.

(Balder na prozoru)

(zurnal.info)

Cijeli rat, od 1992. nadalje, general Ratko Mladić sastajao se s hrvatskim generalima, dogovarao prekide vatre, isporuke oružja i nafte i zajedničku borbu protiv Bošnjaka. Dio dnevnika Ratka Mladića objavilo je Haaško tužiteljstvo kako bi ga koristilo kao dokaz protiv Jadranka Prlića, Slobodana Praljka i ostalih čelnika Herceg-Bosne kojima se sudi u Haagu.

General Mladić u svom je dnevniku ostavio bilješke sa susreta s Praljkom, Prlićem, Antom Rosom, Milivojem Petkovićem i drugima, većinom u mađarskom Pečuhu ili Njivicama u Crnoj Gori.

Financijski najteži sastanak bio je onaj od 8. srpnja 1993. s Milivojem Petkovićem u Njivicama, u vrijeme sukoba Hrvata i Bošnjaka. Petković je do kraja srpnja 1993. bio načelnik Glavnog stožera HVO-a, a tada ga je zamijenio Praljak. Mladić je zabilježio da su u zamjenu za oružje i “učinjene usluge” položene 1,191.246 tadašnjih njemačkih maraka i dvije cisterne dizela.

Dogovoreno je da Hrvati 8,092.032 marke plate u roku od tjedan dana. Sav taj novac došao je, naravno, iz Hrvatske, jer se u to vrijeme HVO financiralo direktno iz Zagreba.

Prvi sastanak koji je Haško tužiteljstvo izdvojilo je onaj od 5. listopada 1992., kad se Mladić u Pečuhu našao s delegacijom Hrvatske i Herceg-Bosne.

Kao predstavnik Hrvatske bio je Slobodan Praljak, koji je od ožujka 1992. do srpnja 1993. bio pomoćnik Gojka Šuška.

Na drugom sastanku, nakon pada Posavine 26. listopada 1992., Praljak kaže: “Na dobrom smo putu da prisilimo Aliju da podijeli Bosnu. Mi ćemo natjerati Aliju da sjedne za stol s Bobanom i Karadžićem. Interes nam je da Muslimani dobiju svoj kanton da bi imali gdje odseliti”. Na tom je sastanku dogovoreno da se održi sastanak Janka Bobetka i Božidara Vučurevića o liniji HV-a kod Trebinja.

Iduće godine, u srpnju 1993., kad je već buktio sukob s Muslimanima, Mladić je na sastanku kod Miloševića u Beogradu. Milošević mu govori da ne bi trebali davati preveliku podršku Hrvatima. Na sastanku je i Karadžić, koji kaže da trebaju pomoći Hrvatima da bi se prisililo Muslimane na podjelu Bosne. Ipak, Karadžić upozorava da, ako Hrvati napadnu RSK, Srbi iz BiH moraju poslati dva korpusa da pomognu Martiću. Milošević tumači: “Ne bih ja išao na presijecanje Muslimana na dvije autonomije. Mi smo ih nudili Hrvatima, a Tuđman je rekao uzmite ih vi”.

(Jutarnji.hr)

Iako je konkurs za direktora Javne ustanove Djeca Sarajeva završen, imena kandidata još uvijek nisu predočena javnosti, a nezvanično saznajemo da je ministar obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo Safet Kešo odlučan u namjeri da v.d. direktora Arzija Mahmutović ostane na čelu ove ustanove. Uposlenici ove ustanove prije nekoliko dana naslutili su mogućnost njenog reizbora nakon što je, nakon obavljenog privatnog sastanka sa ministrom Kešom, prolazeći kroz hodnik sa smiješkom dobacila: Samo da znate – ja ostajem.

Dan nakon toga u medijima je izjavila: Očekujem da ću ponovo biti izabrana za direktoricu JU Djeca Sarajeva.

I mi to očekujemo.

U međuvremenu, v.d. direktorica Mahmutović priprema teren za ponovno osvajanje fotelje u JU Djeca Sarajeva. Tačnije, pripremaju se uslovi kako bi se konkurencija za to mjesto svela na minimum. U skladu s tim Mahmutovićka se odlučila oboružati dodatnim diplomama, kako bi i na taj način eliminisala eventualnu konkurenciju. Zbog toga je još prije nekoliko godina upisala postdiplomski studij iz oblasti pedagogije i to ni manje ni više nego na – Palama. Tačnije na Filozoskom fakultetu Univerziteta Istočno Sarajevo, gdje, pouzdano saznajemo, redovno zalazi i Djed Mraz.

A svi oni koji se slažu sa politikom vođenja ustanove v.d. direktorice, nesvršene magistrice pedagogije s Pala, mogu svoju podršku iskazati na facebook grupi – Podržimo Arziju Mahmutović, uz “lajkanje” užasavajućih ilustracija na kojima Duška Jurišić, upregnuta u saonice s mrtvačkom glavom, vuče Deda Mraza.

Iskreno se nadamo da štićenici Arzije Mahmutović neće posjećivati stranicu ove facebook grupe.

(zurnal.info)

Naftni Terminali Federacije (NTF) u luci Ploče u Hrvatskoj, od osnivanja 2006. godine posluju pod teretom obaveza, nastalih najvećim dijelom kao posljedica štetnih ugovora sa kompanijom Deltagrip Limited iz Londona.

Finansijska policija Federacije BiH (FBiH) je izračunala da je bivše vodstvo NTF-a oštetilo ovu kompaniju za 9,8 miliona KM. Poslovne odluke su bile toliko loše da je firma prošle godine u dva navrata bila pred stečajem. Vlada FBiH je oba puta spašavala firmu novcem poreskih obveznika, uplativši ukupno 4,7 miliona KM.

Terminali u Pločama su jedino bosanskohercegovačko skladište za tečna goriva na obali Jadranskog mora. NTF posjeduju 12 skladišta čiji ukupni kapacitet iznosi približno 81.500 tona goriva. Uprava procjenjuje vrijednost firme na oko 700 miliona KM. Ova skladišta imaju i stratešku važnost za BiH, jer omogućavaju trgovcima gorivom da godišnje na transportnim troškovima uštede oko 40 miliona KM. Njihova ušteda se direktno odražava na cijenu goriva u zemlji.

Vlada FBiH se prema svojim terminalima nije uvijek odnosila domaćinski.

Glavni inspektor Finansijske policije FBiH, Zufer Dervišević, kaže da su krajem 2007. godine bivšem federalnom premijeru Nedžadu Brankoviću dostavili izvještaj o problemima u NTF-u, ali da on i nakon toga nije ništa poduzeo.

Također, Tomića je Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću, u decembru 2008. godine optužilo za sklapanje štetnih ugovora i kupovinu opreme po znatno većim cijenama od realnih.

Aktuelna Uprava NTF-a je krajem 2009. godine sačinila analizu ugovora sa Deltagripom. Njihovi podaci pokazuju da je NTF, samo zbog niske cijene najma skladišta Deltagripu i raznih kaznenih penala, izgubio više od 3 miliona KM. Osim toga, Deltagrip traži isplatu od 9,3 miliona KM zbog pretrpljene štete.

U Upravi strahuju da bi štete za kompaniju mogle biti i veće. Naime, oni su u naknadnoj kontroli otkrili ugovore za čije postojanje nisu znali ni Nadzorni odbor ni Finansijska policija FBiH. Ove akte potpisivao je Tomić. Analiza ove dokumentacije tek predstoji.

Prvi ugovor sa Deltagripom, u martu 2005. godine, potpisao je Burđelez, tadašnji direktor Energoperola Ploče, firme iz koje je godinu kasnije nastao NTF. Britanskoj kompaniji je u najam dato jedno skladište od 10.000 kubnih metara prostora. Ugovorena je cijena od 50.000 dolara mjesečno, plus 1,5 dolara po toni izdate nafte.

Burđelez je drugi ugovor sa Deltagripom potpisao 16. januara 2006. godine, četiri dana nakon što je smijenjen sa dužnosti. U najam im je dao još dva neobnovljena skladišta iste zepremine. No, ovaj put, cijena po skladištu je bila niža i iznosila je 40.000 dolara i 1,75 dolara mjesečno po toni izdate nafte.

Finansijska policija je utvrdila da je ovaj ugovor štetan, jer je njime određeno da NTF ni u kom slučaju ne može raskinuti ugovor u narednom periodu od pet godina.

Vedran Perše, advokat Deltagripa negira da je ugovor sa NTF potpisan pod nepovoljnim uvjetima za pločansku kompaniju. On kaže da je Deltagrip u momentu zaključenja ugovora plaćao više nego drugi.

NTF nije imao novac za obnovu, već ga je posudio od Deltagripa. Stoga je Burđelez 8. februara 2006. godine, dva dana prije predaje dužnosti, sa britanskom kompanijom potpisao Ugovor o zajmu od 1,9 miliona KM. Taj zajam je kasnije narastao na 3,5 miliona KM.

Drago, Burđelez kaže da nije istina da je Ugovor potpisao nakon smjene te da Finansijska policija ne zna raditi svoj posao. Dodaje da su bili zadovoljni prihodima koje su ubirali od Deltagripa.

Novi direktor, novi problemi

Uvlačenje firme u nove štetne poslove nastavljeno je dolaskom novog direktora na čelo NTF-a. Tomić je tokom svog mandata potpisao više dopuna ugovora sa Deltagripom. Prema analizi sadašnje Uprave to je prouzrokovalo veće štete za NTF i ovu kompaniju dodatno dovelo u podređeni položaj. Iako su Terminali Federacije iz Sarajeva, kao matično preduzeće NTF-a Ploče, naložili Tomiću da promijeni dijelove ugovora koji je potpisao njegov prethodnik, on to nije učinio.

Naprotiv, Tomić je 4. septembra 2006. godine potpisao Dodatak Ugovora o najmu za dva skladišta. Ovim ugovorom je obavezao NTF da obnovi skladišta u roku od šest mjeseci. U slučaju kašnjenja, pločanska kompanija je dužna platiti štetu Deltagripu. U prvobitnom ugovoru nije bio određen datum završetka radova. Iz nove uprave kažu da je Tomić definisao rok koji firma nije mogla ispoštovati. Rok je probijen, a NTF je Deltagripu platio 175.000 KM.

Perše kaže da je ova britanska firma pokazivala više nego dobru volju za saradnju, te da su sve vrijeme osiguravali novac za kredite, ispunjavajući time svoje obaveze iz ugovora.

Mjesec dana kasnije, 10. oktobra 2006. godine, Tomić je Deltagripu dao u najam još jedno skladište nafte kao zamjenu za dva nedovršena. I to je uradio bez saglasnosti Nadzornog odbora. Umjesto da ugovori fiksnu cijenu za najam skladišta, pristao je na cijenu od 4 dolara po toni istočene nafte. Menadžment NTF-a je utvrdio da je ovim do sredine 2008. godine firmi pričinjena šteta od oko 750.000 KM.

Kako kažu u NTF-u, Tomić je nastavio da vuče loše poslovne poteze pa je u februaru 2007. godine potpisao još jedan dodatak na ugovor sa Deltagripom, čime je obavezao firmu da besplatno obračunava troškove, čisti skladišta i prepumpava naftu. Procijenili su da je NTF oštećen oko 640.000 KM. Time je britanska kompanija dodatno dovedena u povlašten položaj u odnosu na druge klijente, a NTF je nastavio da gubi novac.

Tokom 2007. godine Deltagrip je u prosjeku plaćao duplo manju cijenu za skladištenje nafte u odnosu na INU i Petrol.

INA je u tom periodu plaćala prosječno 7,2 KM, Petrol 6,4 KM, dok je cijena za Deltagrip bila 3,5 KM po toni uskladištene robe.

U aprilu 2007. godine Tomić je od OTP Banke podigao kredit od 4,8 miliona KM. Novac je, između ostalog, trebao biti utrošen na završetak obnove skladišta datih u najam Deltagripu. Kako bi osigurao ovaj kredit, kao i zajam od Deltagripa, Tomić je pod hipoteku stavio 150.000 kvadratnih metara zemljišta NTF-a. To je uradio bez saglasnosti Nadzornog odbora firme.

Zavođenje reda

Matično preduzeće iz Sarajeva, Terminali Federacije, je 2007. godine pokušalo uvesti red u NTF Ploče, jer je, od dolaska na mjesto direktora preduzeća, Tomić samostalno odlučivao. Stoga su u julu formirali tročlanu Upravu NTF-a i na njeno čelo postavili Tomića koji tako više nije mogao sam sklapati ugovore, već je za to trebao i potpis barem još jednog člana Uprave.

No, prije toga, kažu u Upravi, Tomić je uspio napraviti još jedan štetan potez. Desetak dana prije formiranja tročlane Uprave, on je sa Deltagripom potpisao novo smanjenje cijene najma za dva nedovršena skladišta. Umjesto ranijih 40.000 dolara mjesečno, ugovorio je da londonska firma plaća 3,15 dolara za tonu izdatog goriva. Tomić je ovim smanjenjem cijene napravio ustupak Deltagripu zbog kašnjenja sa rekonstrukcijom. Finansijska policija FBiH sumnja da je Tomić svjesno odugovlačio završetak obnove skladišta kako bi Deltagripu nastavio činiti ustupke.

Tomić je u intervjuu novinaru CIN-a kazao da je ovaj ugovor potpisao kako bi spriječio da NTF plaća penale zbog nedovršenog posla.

"Ja sam spašavao stvar", kaže Tomić i priznaje da je bilo kašnjenja. On nije želio komentarisati druge detalje iz ugovora.

U analizi ugovora sa Deltagripom, splitski advokat, Ivan Ožić, kaže da nije bilo opravdanih razloga za smanjenje cijene. Ožić u izvještaju novoj upravi NTF-a kaže da je Deltagrip od juna 2007. do marta 2009. godine, ipak, skladištio robu u nedovršenim skladištima.

Ožić kaže da su skladišta korištena "po smiješno niskoj cijeni", čime je NTF-u "pričinjena znatna šteta." On dodaje da za to "nije bilo nikakvih racionalnih razloga."

Perše kaže da su djelomično koristili neke od skladišta i da su to obračunali u svom odštetnom zahtjevu. Dodaje da je uprava taj zahtjev prihvatila.

Ibrahim Bećirbegović, generalni direktor Terminala Federacije, je u decembru 2009. godine smijenio Tomića sa mjesta predsjednika Uprave NTF-a i imenovao Nikolu Štulu, dugogodišnjeg inžinjera u ovoj firmi.

Štula kaže da je Tomić nakon smjene otuđio dio dokumentacije NTF-a te da nova Uprava još uvijek pokušava utvrditi činjenice o poslovanju firme i visinu štete koja je nastala u periodu dok je on bio prvi čovjek kompanije u Pločama.

Otkriveni novi štetni ugovori.

Novo vodstvo firme je u februaru ove godine u arhivu otkrilo ugovor iz 2007. godine koji nije bio ovjeren kod notara niti je upisan u protokol ove firme. Potpisao ga je Tomić. Ovim ugovorom Deltagripu je dato pravo da unajmljena skladišta iznajmljuje trećim licima. Uprava je najavila da će kod hrvatskog Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) ispitati vjerodostojnost ovog ugovora. Iz jednog od ugovora se može saznati da je Deltagrip iznajmljivao prostor za skladištenje goriva firmi BNP Paribas iz Švicarske.

Menadžment je otkrio još jedan ugovor iz 2007. godine prema kojem je, umjesto ranijih pet godina, trajanje zakupa za dva skladišta produženo na 30 godina. Učinjeno je to na zahtjev Deltagripa. Britanska kompanija nije izgubila ništa od svojih prava iz ranijih ugovora.

U dopisima Vladi FBiH i Terminalima Federacije, Deltagrip je krivio NTF za mogući prekid saradnje. Isticali su da je u njihovom interesu da kompanija u Pločama posluje uspješno, što je i uvjet za ostvarivanje poslovnih planova Deltagripa u ovoj regiji.

Deltagip je u augustu 2009. godine prestao plaćati najamninu spremnika, čime je, prema Upravi, jednostrano raskinuo Ugovor o najmu. U martu ove godine NTF je ponudio britanskoj firmi novi ugovor o najmu po višim cijenama, no, ona je odbila ovaj prijedlog i blokirala račune NTF-a, zahtijevajući naplatu od 1,3 miliona KM, odnosno ostatak zajma.

Perše kaže da Deltagrip nije prekinuo plaćanje i da je novo vodstvo NTF-a uzelo vlast u svoje ruke.

"Hoće nas izbaciti van, a ne žele poštovati ugovorne obaveze i ne žele rješavati eventualne sukobe na način kako je to predviđeno ugovorom", kaže Perše.

Štula, aktuelni predsjednik Uprave NTF-a, kaže da je Tomić poslovanjem sa Deltagripom ugrozio likvidnost firme i doveo firmu pred dužničko ropstvo.

"Mogli bi raditi badava idućih 17 godina za ovaj temeljni posao", kaže Štula i dodaje: "Deltagrip je dao dva miliona dolara, a htjeli se domoći terminala od svojih 350 miliona eura."

(CIN)

Nestadoše prepirke između SDA i HDZ-a, nestade unutarnji rat u redovima mostarskog SDA, nestade SDP-ovskog mlitavog tužakanja, poslovičnog SBiH cinizma, dobra vila čarobnim štapićem dotaknu mudre vijećničke glave i svi, u miru, složno dignuvši ruke, izglasaše proračun

Oh, što im bi?

Možda ovo iznenadno ljeto?

Sunčanica? Što drugo?

Ali zašto su onda sve ove dane, tjedne i mjesece odgađali odluke?

Možda kako bi sjednica bilo što više, a samim tim i slatkih vijećničkih dnevnica? Kako drugačije objasniti iznenadno jednoglasno usvajanje proračuna za 2010.?

Da, pogodili ste. Riječ je o proračunu Grada Mostara za tekuću, 2010. godinu. Tog 25.05.2010., točno tri (3) mjeseca nakon isteka zakonskog roka za usvajanje proračuna vijećnici gradskog vijeća u Mostaru usvojili su isti, gorenavedeni dokument.

Da, stvarno su to učinili. Istina, ostaje masa nejasnoća.

NAJVEĆI MISTERIJ

Najveći misterij sjednice jeste činjenica da je proračun izglasan jednoglasno.

Nestadoše prepirke između SDA i HDZ-a, nestade unutarnji rat u redovima mostarskog SDA, nestade SDP-ovskog mlitavog tužakanja, poslovičnog SBiH cinizma, dobra vila čarobnim štapićem dotaknu mudre vijećničke glave i svi, u miru, složno dignuvši ruke, izglasaše proračun. Evo, još ih mogu vidjeti s prozora moje sobe kako zaneseno plešu, doduše pomalo munjeno kao da su čvaknuli kvarat tripa, u hipijevskom kolu idu gradskim ulicama pozivajući građane da odu u tri krasne pičke materine kamo ih je đavo odavno poslao za kaznu što na izborima biraju provincijske lopine dubokodžepnog dometa. I stoje tako parkirani službeni i privatni Audiji i BMW-i ostavljeni na trotoarima dok njihovi free love jednoglasni hipi vlasnici bauljaju drogiranom koalicionom tminom koju su sami proizveli. A tmina je, pustite sunce, mračina za izrigat dušu.

Pa dokle više, majku mu? Dokle? Što se događalo sve ove mjesece? Kako to da je odjednom proračun dobar, a još jučer su se svađali i pljuvali oko istog dokumenta, ali doslovno istog, u bobu, što se kaže. Možda je i njima dokurčilo. I oni su ljudi i njih zna izdati strpljenje pa rekoše, hajde de, daj što daš.

Oni su izglasali daj što daš proračun, a građani Mostara su dobili daj što daš proračun u kojem, kao i obično, nema trunke strategije, nema jasnih planova razvoja, nema jasnih obrazloženja, nema gradskih kulturnih manifestacija, nema ovog, nema onog, ima onog čega je uvijek bilo, a to je gomila nebuloza, vatrogasnih predizbornih rješenja, umivanja partnerskih ruku, plaćanja rođačkih plaća itd.

Evo nekih stvari kojih u proračunu nema.

Za izradu razvojne strategije Grada Mostara ove godine, kao i prošle, bit će izdvojeno 0 KM. Koji će to nama penis, ne treba nam. Strategija, mrš!

Sredstva za poticaj male privrede, mrš! Nema, 0 KM.

Održavanje Partizanskog spomen obilježja(da, riječ je o djelu glasovitog Bogdana Bogdanovića), mrš! 0 KM.

Uređenje korita Radobolje(da, dragi turisti, to je ona riječica deponija, koja se uliva u Neretvu), mrš u Jadransko more!

Izdaci za NVO, ma nemojte zajebavati, mrš!

Obnova muzičke škole, hajde bola, bjeri tamo, okle muzičke škole!?

Žene BiH, mrš u kuhinju, 0 KM!

Caritas, Merhamet, razguli!

Gorska služba spašavanja, voljno, 0 KM!

NVO za kulturu, buhuhu!

I ima toga još. Ili, točnije, nema toga još.

BUREK ZA MILION

Znam da proračun ne može pokriti sve što bi trebalo u jednom totalno razjebanom gradu, ali suludo je da zaposlenici Gradske Uprave godišnje pojedu bureka i jogurta u vrijednosti 1.800.000, 00 KM. Suludo je da u gradu u kojem je sve na 20 minuta pješice na troškove prijevoza ode 150.000, 00 KM. Građane Mostara godišnji odmor njihove administracije košta pišljivih 470.000, 00 KM. Također, građani Mostara, plaćaju parlamentarne grupe u Gradskom vijeću u iznosu 370.000, 00 KM. Eh, bit će da je i to bio kamen spoticanja, jer prije svega treba naći model kroz koji će oni svoj nerad naplatiti po nekoliko puta kroz ovo i ono, kroz šuplje i prazno.

Ima tu još nedefiniranih izdataka. Tisućica tamo, tisućica ovamo. Nema veze, to su samo javni novci. A za javne novce ne treba raditi.

Evo, opet sam se iznervirao. Puf, pant!

Naviru životne dileme.

O, Bože, o čemu ću pisati, sad kad je konačno usvojen proračun?

Želim se smiriti. Posmatram čistu pastoralu.

Mostar tone u predvečerje. Crni se, nekad bijeli, kamen na Partizi. Raste mansarda na zgradi HDZ-a. Na muzičkoj školi drhte prazne skele. Drijemaju nastavnička auta parkirana na dječjem igralištu iza čuvene mostarske gimnazije. Kotrlja se smeće niz obalu Neretve. Večeras građani Mostara neće otići u kino. Porno banda i dalje obitava u GV Mostar.

(zurnal.info)

Selma Džihanović-Gratz nedavno je magistrirala na Pravnom fakultetu u Sarajevu sa atraktivnom ali zahtjevnom temom “Oblici korupcije u Bosni i Hercegovini u procesu tranzicije vlasništva”. U svom radu na preko 300 strana ona je analizirala na koji je način korupcija zarobila Bosnu i Hercegovinu istražujući i konkretne slučajeve privatizacije velikih bh. firmi. Njen rad je dragocjen jer možda po prvi put naučno objašnjava i dokazuje kako je država privatizacijom opljačkala svoje radnike, a onda raspodjelom zarade stvorila nove političke elite. Džihanović-Gratz, nudi rješenja da barem sačuvamo firme koje još nismo uništili ali se to rješenje ne svodi na obično mijenjanje političara. Kako dokazuje u svom radu, ambiciozni i ugledni novi političari i njihove stranke nerijetko postanu korumpiraniji od ovih koje gledamo godinama. Za Žurnal govori i o pravljenju paravana za nesmetano bavljenje koruptivnim hobijem, kulturi korupcije i realnosti revizije privatizacije.

Možemo li reći da je ovdje korupcija dio kulture?

Nažalost, ne samo ovdje. Ako pogledate zemlje u okruženju i zemlje koje su nedavno postale članica EU može se sa puno osnova reći da je to jednostavno sastavni dio kulture. Građani smatraju da je normalno „zahvaljivati“ se poklonima ili novcem za nešto što ljudi koji sjede u državnoj administraciji, ljekari, profesori, funkcioneri su dužni raditi, smatraju da to moraju „nagraditi“. Građani ove zemlje moraju shvatiti da je država, kao i njene institucije i javne službe, dužna pružiti im mogućnosti da ostvare svoja prava, da ne trebaju svaku „službenu dužnost“ nagrađivati. Ali isto tako, građani moraju shvatiti da su i oni dužni izvršavati svoje obveze, da su dužni sarađivati sa organima gonjenjau smislu prijavljivanja koruptivnih krivičnih djela, a ne podsticati rast i širenje korupcije. U BiH je generalno zavladao fenomen nepovjerenja u državu i njene institucije. Ljudi su se povukli u sebe i ponašaju se po principu „linije manjeg otpora“, u smislu nepoduzimanja nikakvih koraka da se suprotstave ovakvom stanju u državi. Sve dok građani ove zemlje ne shvate izbore kao šansu za preokret situacije, za dolazak na vlast stručnih profesionalaca koji BiH žele izvesti na put pravne države i vladavine prava, na put evropatlantskih integracija, teško da će se stanje promijeniti na bolje.. Naravno, taj proces će biti težak, ali ipak ne treba lako odustati od toga.

Koji su glavni uzroci korupcije u BiH?

Za nastanak korupcije, u svakoj državi, vezan je veliki broj faktora. Korupcije ima svugdje. Nijedna država, nijedno društvo, makoliko razvijeno i jako bilo, nije u cijelosti imuno na korupciju, Ni najrazvijenije zemlje nisu imune na nju. U zemljama u tranziciji, vrlo često se kao faktori, tojest uzroci korupcije navode siromaštvo, nefunkcionalna i nerazvijena administrativna i politička struktura, odsustvo vladavine i prava, neadekvatna zakonska regulativa, nepostojanje institucionalnih pretpostavki za borbu protvi korupcije, itakodalje. Sve to je slučaj i u Bosni i Hercegovini.Ipak, strašni četverogodišnji rat koji je poharao BiH, rezultirao je siromaštvom, nerazvijenošću zemlje, rat je uništio kompletnu privredu, razvoj, stabilnost, rezultirao je neefikasnom vlasti... To je neminovno dovelo do utemeljenja i cvjetanja korupcije. Sa druge strane, ekonomski uzroci korupcije doveli su zemlju u stanje „začaranog kruga“.

Strane vlade su uložile milione baš u mijenjanje svijesti o korupciji ali očito nisu uspjeli. Postoji li način da se zaista promijeni svijest i kako to uraditi?

Tačno je. U BiH su provedeni i još uvijek se provode projekti, neki od njih su samo forme radi. Transparency International se time zaista kvalitetno bavi. U tom pravcu se mora ići dalje, stalno se mora vršiti medijska kampanja o štetnosti korupcije. Ali ne iz nekih ličnih frustracija i izmišljenim informacijama nego ih jednostavno informirati o činjenicama. Kroz konstantno informiranje građana o štetnosti korupcije, kroz informiranje o načinima na koji oni mogu spriječiti korupciju, kroz informiranje koliko svakog građana korupcija košta, može doći do promjene svijesti ljudi.Mora ih se uvjeriti da će biti sigurni ako prijave korupciju. Jedan od načina borbe protiv korupcije su i izbori, treba glasati za druge ljude i onda ih pozivati na odgovornost.

PATRIOTIZMOM PROTIV KORUPCIJE

Zbog čega ste odabrali ovu zahtjevnu i škakljivu temu?

Ova tematika je veoma aktuelna u Bosni ii Hercegovini. O procesu tranzicije vlasništva u BiH, u svjetlu korucpije, zapravo i ne postoje nikakva detaljna istraživanja i analize, koje bi jasno ukazale na malverzacije i koruptivna ponašanja u dosadašnjem toku privatizacije. Zainteresirala sam se da, koristeći se naučnim metodama, sa naučnog aspekta, na jedan objetivan način i bez unošenja ličnih emocija, obradim tu temu, dam jednu stvarnu i objektivnu procjenu stanja, uzroka i posljedica takvog stanja, pronađem uzroke korupcije i ponudim odgovore na pitanje kako iz postojećeg stanja izaći. Svjedoci smo događanja u okruženju da se mora uhvatiti u koštac sa korupcijom u svim procesima, na kraju krajeva i u procesu privatizacije. Da zemlja napokon stane na svoje noge i da se oporavi, jer sada tone.

Dakle iz patriotskih razloga?

Da, baš tako.

U radu citirate Slobodana Šnajdera koji otprilike kaže da ljudi koji ulaze u politiku a već imaju finansijsku moć i ugled najčešće postaju korumpiraniji od dotadašnjih političara. Imamo nekoliko novih imena na ovim izborima koja se uklapaju u ovaj opis. Ima li ova bojazan osnova?

U Bosni i Hercegovini prisutan je fenomen „nove političke klase“. To su ljudi koji su prije rata bili prisutni, možda su bili čak i dio stare političke elite. Ali ta stara elita se identificirala sa klasnim, a ne nacionalnim, kako je to danas slučaj. Konstituiranje sadašnje nove političke klase počelo je još za vrijeme rata, a samo je nastavljeno, i moglo bi se reći, zabetonirano potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma.. Vrijeme strahovitog rata i opće destrukcije u BiH iskorišteno je za bogaćenje i uvećavanje ekonomske moći nove političke klase. Sada, pripadnici te klase pokušavaju zadržati moć i bogatstvo koje su stekli tokom rata, tako da ovo stanje ne obećava previše. Sve dok se ne postavi pitanje odgovornosti, porijeklo imovine, enormno bogatstvo nekih ljudi, nije baš obećavajuća situacija da će ti ljudi biti bolji od ovih što su na vlasti. Svi koji dolaze uglavnom su nastavak utemeljenog i započetog.

Da li je veliki broj zakona jedan od faktora i paravana korupcije?

Definitivno jeste. I ne samo u BiH, to datira od Rimljana ali i prije...

Veliki broj zakona nije slučajan?

Ne. I sami Rimljani govorili su “Coruptissima res publica plurimae legi”, tj. što više zakona to država korumpiranija. U tranzicijskim državama stvorena je situacija u kojoj se svi odnosi u ekonomiji, privredi i društvu pokušavaju regulirati zakonima i podzakonskim aktima. Otuda poplava novih zakona ili izmjena i dopuna postojećih zakona. Sa jedne strane se misli da će se samim izmjenama zakona nešto promijeniti. S druge strane imate, recimo samo u Federaciji BiH, preko 40 pravnih akata za proces privatizacije. Pa ni vrsni pravnici, a kamoli nestručni funkcioneri, političari i državni službenici ne znaju koji zakon da primjenjuju i na koji način, a da ne govorimo o tome da se to pokuša objasniti jednom običnom čovjeku. Imamo nevjerovatan broj propisa koji jednostavno rezultiraju košmarom i plodno su tlo da se radi ono što neke strukture žele da rade a da se to može opravdati. Samo donošenje zakona je prilagođeno privatnim interesima, legaliziraju ono što će kasnije provoditi.

Da li bi se smanjenjem administracije smanjila i korupcija?

Samim smanjenjem administracije ne bi se nužno smanjila korupcija. Postojeća administracija je nefukncionalna i nestručna. Sve su to uslovi koji predstavljaju plodno tlo za širenje nečega što je ukorijenjeno. Potrebno je provesti korjenitu reformu javne administracije, u smislu kreiranja jedne profesionalne, stručne, obrazovane, neovisne i odgovorne državne službe i ukloniti svi koji su na bilo koji način povezani sa bilo kakvim nezakonitim ponašanjem. Postojeći sistem izbora državnih službenika je neefikasan i često ne rezultira kvalitetnim, stručnim kadrom, koji bi bio u stanju suprotstaviti se pojavama kao što je korupcija I uspješno se boriti protiv nje.

REVIZIJA KOJU NEĆEMO DOČEKATI

Vi u radu navodite da je država na neki način kao posrednik između radnika i kupaca bila višak. Je li se njena tolika umiješanost u privatizaciju mogla izbjeći i da li bi tada radnici bolje prošli?

Prije svega, brojni procesi u postdejtonskoj BiH su se odvijali stihijno i bez odgovarajućih strategija. Tranzicija je povukla niz procesa za koje nismo bili spremni. Jedan od njih je i proces pretvorbe društvenog u državno, a potom državnog u privatno vlasništvo. Ovi procesi nisu bili osmišljeni, niti prilagođeni potrebama društvenog razvoja. Država je trebala imati srednjoročne i dugoročne ekonomske i privredne planove razvoja. Trebalo je napraviti konkretne mjere i modele prenosa vlasništva i spisak preduzeća koje ćemo privatizirati i koje nikada nećemo. Poznato je da je process tranzicije vlasništva u BiH počeo neposredno prije rata, putem takozvanog Markovićevog modela privatizacije kroz prodaju internih dionica radnicima. Rat je nasilno obustavio taj proces, a nakon rata je počeo jedan novi process, u potpuno novim okolnostima koji, svjedoci smo, nije doveo ni do kakvih rezultata i uglavnom do uništenja preduzeća i bogaćenja dijela političkih elita.

Sa sadašnjim iskustvom, može se govoriti o tome da je pristup da radnici budu prioritetni vlasnici preduzeća koja su stvarali, mogao biti najprikladniji za BiH, ali sada je o tome kasno govoriti. Bilo bi dobro da nam ova iskustva posluže kao upozorenje da dalje ne srljamo, ukoliko želimo preostali državni kapital privatizirati u korist jačanja ekonomije I ekonomske osnove zemlje.

Imamo velike kompanije koje tek idu u privatizaciju. Možemo li spasiti barem njih?

Mislim da bi sada bilo potrebno stati sa privatizacijom dok se ne napravi konkretan plan ekonomskog razvoja zemlje i institucije vlasti ne osnaže da to mogu provesti na adekvatan način. Ono što je prodato više se ne može vratiti. Svi koji sada upravljaju ovom zemljom, morali bi biti svjesni da će njihove današnje odluke u području privatizacije imati dalekosežne posljedice ne samo sada, nego i za generacije koje dolaze. Jer, jednom kad prodate, kada to učinite ne uzimajući u obzir interese ekonomije, budućnosti zemlje i njenih građana, to znači da ste prodali sebe I svoju budućnost.Građani to moraju shvatiti i moraju toga biti svjesni.

Ali stalno se spominje revizija privatizacije. Je li to realno?

Smatram da nije jer ne znam šta bi se sada postiglo tom revizijom. Uredba o reviziji dosadašnje pretvorbe vlasništva iz 1998. godine nikada nije primijenjena. Šta učiniti 12 godina poslije? Zakon o kontroli privatizacije nikada nije prošao parlamentarnu procedure. Ne znam šta bi se sada dobilo revizijom, jer su to toliko kompleksni procesi. Svi govore da to treba učiniti, ali kako? Mislim da to ne bi bilo moguće. Prije se treba okrenuti na drugu stranu i sačuvati ovo što je ostalo i pratiti tokove koji su u toku. Treba pratiti izvršenje ugovora, ono što je obećano i ugovoreno. Nažalostnitko to ne prati. Mi nemamo nijednu situaciju u kojoj je ugovor, usljed nepoštivanja I neispunjenja obveza, raskinut. Stalno se vrše ustupci, prolongiraju rokovi. Imamo situacije gdje se odjednom promijene rokovi i uslovi ugovora. Moramo se pozabaviti time da spasimo ovo što je ostalo. Ugovore treba raskinuti ako se ne ispunjavaju.

Nije li već kasno za to. Evo, recimo, problem Željezare u Zenici gdje se kritikuje Mittal. Vi u radu navodite da je stvarni problem prvi ugovor sa Kuvajćanima.

Sada se možemo samo nadati da će sadašnji vlasnići podići Željezaru na noge i da će on nje napraviti respektabilnu fabriku, osigurati poslove i poštovati ekologiju ove zemlje. To je posljedica što nisu vršene provjere ispunjenja obveza ugovora ni sa jedne ni sa druge strane. Prevladali su privatni interesi.

U slučaju Alumunija država ne samo da ne spriječava nego i sama potiče korupciju praveći sporni ugovor.

U slučaju Aluminija postoji nešto što ne poznaje nijedan pravni sistem. Sam Sporazum o rješavanju otvorenih pitanja između Vlade Federacije i Aluminija jeste jedna nezakonita tvorevina, pravni nonsens, koji anulira pravni sistem. Vlasti su učinile te ustupke. Sama činjenica da preduzeće koje se prodaje potpisuje nešto bez učešća Agencije za privatizaciju govori jasno o nezakonitim djelovanjima i drugim malverzacijama. Činjenica iz tog sporazuma koji kaže da sporazum ne može biti mijenjan, da je konačan i ne može biti predmet spora je nevjerovatna. Ni u tom slučaju se nije reagiralo. Čekajući rezultate, samo su prolongirani rokovi. Taj proces još uvijek nije okončan i niko ne zna šta će se desiti. Po mom mišljenju, u svim ovim slučajevima zakazalo je i Pravobranilaštvo. Pravobranilac, koji treba štititi interese države, ni u jednom procesu privatizacije nije se pojavio kao zaštitnik državne imovine.

Može li se Aluminij sada spasiti?

Možda se može spriječiti dalje propadanje ali se ne može vratiti na početno stanje.

GDJE IDE BH. PRAVOSUĐE?

U većini slučajeva država ostaje dijelom vlasnik kompanije. Zbog čega?

Očigledno je da naše iskustvo govori da je vlast u dosadašnjem procesu privatizacije ostavljala sebi odlučujuću ulogu u kompanijama koje su tržišno monopolizirane i u kojima se ostvaruje ekstra-profit, te u kojima je odlučivanje o takvom profit uglavnom uglavnom netransparentno i bez kontrole demokratskih institucija. Izborom nadzornih i upravnih odbora, direktorom preduzeća ostavlja mogućnost ostvarivanja određenih političkih interesa. Mislim da zadržavanje monopolskog položaja i nakon prelaska preduzeća u private ruke odražava interese korumpiranih vlasti.

Da li je i to jedan od načina stvaranja takozvane zarobljene države o kojoj ste pisali u radu?

Zarobljena država zapravo znači u prevodu BiH. Sistemska korupcija, koja je definitivno na sceni u BiH, obuhvata i administrativnu korupciju, i izbornu i političku korupciju, legalne oblike korupcije u smislu donošenja zakona koji omogućavaju ostvarenje ineresa političkih grupacija. Sve to skupa dovodi do stanja zarobljenosti države od struktura vlasti. Svi koji sjede u strukturama vlasti i donose i provode zakone, državu dovode do začaranog kruga iz kojeg se ne može izaći. U tom smislu je država zarobljena od svoje administracije i vlasti.

Koliko je teško dokazati korupciju?

Teško. Zaista teško. Reforma krivičnog zakonodavstva iz 2003. godine je uvela sasvim novi sistem i to nije sistem koji su sudije i tužioci poznavali. Prije je to bio istražni sudija a sada istragu vodi tužilac. Ono što je možda bila greška jeste što nije ostavljen dovoljno dug vacatio legis, odnosno rok za obuku i pripremanje ljudi za primjenu tog novog zakonodavstva, prije njegovog stupanja na snagu. Vjerujem da su se tužioci i sudije našli u jednoj mat poziciji u kojoj nisu znali odakle da krenu a morali su krenuti jer kriminalitet ne čeka. Tužilac treba da kaže policiji šta treba da urade, a pri tom ni on sam nije znao kako početi I u kojem pravcu usmjeriti istragu. Istražujući ovako kompleksna i teško dokaziva krivična djela, tužioci se moraju baviti ogromnom i kompleksnom, često materijalno-finansijskom, dokumentacijom. Oni nemaju te kvalifikacije i to znanje i moraju koristiti vještake koji vrlo često neće da sarađuju ili mijenjaju iskaze u korist odbrane. Institut posebnih istražnih radnji može se koristiti samo u slučaju krivičnih djela za koje je propisana kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna, tako da za ovu vrstu krivičnih djela praktično ostaje neupotrebljiv. S druge strane, enorman pritisak javnosti na tužilaštva ima za posljedicu podizanje optužnica koje nisu na zadovoljavajućem nivou kvaliteta i one padaju, a ako postupak I bude proveden, čest ishod su oslobađajuće presude, što za posljedicu ima nesankcioniranje počinitelja, jer se za isto djelo ne može dva puta suditi (princip “ne bis in idem”).

U svom radu ste na neki način ste uspjeli pravno dokazati korupciju. Zašto je sudovima to toliko teško?

Mi smo prilikom izrade rada koristili naučne metode, kako bi dokazali postojanje sprege između korupcije i procesa privatizacije. Dokazali smo povezanost, ali je konkretne slučajeve teško dokazati. Teško je doći do dokumentacije. I kada se dođe do nje od toga do početka suđenja prođe puno vremena, dokumentacija se izgubi, promijeni ili se pojavi druga po kojoj je sve legalno. To u startu otežava procesuiranje tih djela. Procesi traju dugo, gubi se kontinuitet, pa na kraju ti postupci rezultiraju donošenjem oslobađajućih presuda, ili izricanjem blagih kazni. Ja se nadam da će ovo što sam kroz rad prikazala I naučno dokazala na neki način ponuditi odgovore u kojem smjeru treba ići. Što se procesuiranja koruptivnih krivičnih djela tiče, što prije treba ići u izmjene krivičnog zakonodavstva, onako kako je to preporučio i Tim GRECO-a za BiH.

Trenutno na sudu imamo procese protiv Dragana Čovića, Edhema Bičakčića i Nedžada Brankovića. Da li Vi primijetite ikakav napredak u procesima za korupciju ili je to samo obračunavanje političkih elita?

Stalno se govori samo o medijski eksponiranim slučajevima. Međutim, pravosuđe svakodnevno radi na procesuiranju svih krivičnih djela. Vidjet ćemo kakvi će biti rezultati tih postupaka. Ja se ne bavim politikom, već sa naučnog aspekta proučavam stanje u BiH u pogledu korupcije. Ne bih prejudicirala, ali mislim da dolazi vrijeme kada će svi koji su nezakonito djelovali biti pozvani na odgovornost. Imamo primjer Hrvatske gdje se dugo samo pričalo o tome, ali se na kraju i uhvatilo u koštac sa tim. Mislim da u tom pravcu ide i naše pravosuđe. Međutim, jako je bitno istaći da mediji i građani ne smiju vršiti pritisak na pravosuđe, već pustiti da sudije, na temelju činjenica i dokaza koje u toku postupka pruže tužioci i odbrana, objektivno, stručno, profesionalno I neovisno donesu odluke o vinosti ili nevinosti osoba optuženih za krivična djela.

(zurnal.info)

Posebnu pažnju privukla nam je fotografija izuzetno jakog erotskog naboja na kojoj se grle Slavuj i siledžija Sadik Bahtić

Rubriku Zgotivite me sa... (naslov je inspiriran urnebesnom rubrikom iz časopisa Itd koji je nekada uveseljavao radnu omladinu bivše Jugoslavije) u kojoj objavljujemo dirljive fotografije političara, ovaj put posvetili smo Slavku Jovičiću Slavuju, udarnoj ptici Dodikovog SNSD-a.

Bila je to teška odluka i ozbiljan posao, jer nam je gospodin Jovičić ponudio more materijala za razmatranje. Slavuj pripada onoj grupi političara koja očigledno bezgranično uživa u poziciji koju su nezasluženo zaposjeli. On to i ne krije. Nije budala. Naš pernati junak uredno vodi dva bloga u kojima objavljuje sve isječke iz štampe sa svojim likom i fotografije sa brojnih službenih putovanja koja smo mu mi platili. Slavuj širi istinu o Bosni po Italiji, Rusiji, SAD i svaku priliku koristi da s tri kvrgava prsta pozira pored čuvenih spomenika kulture. Tu su i fotografije nastale kao trijumfalni rezultat Slavujevih zasjeda na poznate ličnosti. Junak ne bira ni pol ni rod, pa imamo prikaze stiskavaca sa Nedom Ukraden, Marinkom Rokvićem, Severinom i Borisom Tadićem. Čini se da je među žrtvama najneoprezniji Milorad Dodik, jer je na blogovima najveći broj njihovih intimnih susreta. Tu je i veliki broj fotografija koje bismo sasvim lako mogli nazvati seksualnim uznemiravanjem, na kojima se Slavuj lascivno kezi u kadru sa stranačkim drugaricama iz Parlamenta, mladim aktivisticama SNSD-a, službenicama američke administracije, konobaricama, sobaricama...

Ipak, posebnu pažnju privukla nam je fotografija izuzetno jakog erotskog naboja na kojoj se grle Slavuj i siledžija Sadik Bahtić. Očigledno je snimljena na seminaru Uloga Obavještajno - sigurnosne agencije BiH u evroatalantskim integracijama i to je jedini siguran podatak koji možemo saznati s ove fotografije. Sve drugo je čista misterija: šta dolazi iz slušalica, zbog čega podignuti palčevi, čemu ljigavi Sadikov kez, zašto je osobi koja sjedi pored Bahtića neprijatno, i naravno, kako se okončala ova predigra?

Odgovore možemo samo naslućivati...

(zurnal.info)

Olajavali smo režim, pričali političke viceve, radili razne svinjarije, a vlast je imala pametnija posla nego da nas juri. A onda su došli Milošević i Tuđman

Mota se čovek tako tamo-amo između Beograda i Zagreba i misli. Sutra je, na primer, 25. maj, datum kada nam je svima drug Tito za života čestitao svoj rođendan, što reče moj drug Nenad Čanak. E, pa ja vam sad čestitam njegov rođendan; neko mora.

A u Kumrovcu umalo da dođe do šorke: tamo su u subotu (Dan mladosti više nije neradni dan) došli da proslave Titov rođendan razni već jugonostalgičari i komunjare, je li, po svom običaju, a neka desničarska ekipa iz jedne od nekoliko stranaka prava u Hrvata rešila je da ih nauči pameti. Na svu sreću dečki u plavom skužili su i raščistili stvar rasporedivši jake snage između antifašista i anti-antifašista. Možda nije trebalo: antifašisti su bili brojčano jači, a anti-antifašisti, doduše, vičniji tučnjavi, pa bi ispala lepa šorka. Zašto bi se samo navijači tukli? Ovi bar znaju zašto se tuku... Onda vidim u Vremenu da je i Aleksandar Vučić bio navijač kad je bio mali i išao na šorke u Zagreb. To je, dakle, od toga, a ja se pitao šta mu je.

AMPUTIRANA PROŠLOST

Tito se vraća u modu, to je očigledno. Povod je ona Vrdoljakova svinjarija od TV serije uz sasluživanje Pere Simića. E, baš su se sastali: našla šljuka prdavca, dobroj’tro prilike, rekli bi u Novome Sadu. Tonči Vrdoljak jedino što je ljudski snimio u životu - snimio je za Titovog života i za komunističke pare. Pero Simić zna i sam šta je sve radio za vreme dijalektičkog materijalizma. To je, dakle, pitanje osnovne pristojnosti i lepog vaspitanja, više nego estradne revizije istorije. Vade nož na mrtvo kuče, rekli bi Piroćanci. Moj drug Igor Mandić, pak, podseća da „antititoizam nije postojao na vrijeme“ u srpskim Novostima, najboljem nedeljniku u Hrvata, gde ima kolumnu pod naslovom „Zauzeto, Hrvat!“. Veli Igor da je „titoizam uspio pacificirati sve moguće nemire u redovima svojih mislilaca i pjesnika, pseudoljevičara i boema, salonskih revolucionara i katedarskih intriganata...“. Ne sećam se bolje definicije ovih naših novokomponovanih tzv. disidenata. Čovek ne može da ne ponovi onaj aksiomatski iskaz jednog glavnog urednika pod kojim sam služio, Adama Mihnjika, iskaz koji stalno ponavlja moj sadašnji glavni urednik Žarković: „Od komunista su gori još samo antikomunisti“; usudiću se da dodam - ovi zakasneli antikomunisti, koji su - kad je trebalo i čak se i moglo - nešto reći kušovali podvijenog repa i lizali ruku koja ih je hranila.

Igor Mandić tu varira na poznatu temu „fantomskog svraba“ (od amputiranog uda), sa jasnim zaključkom: da koga svrbi, taj se, pak, češe, pa makar ga svrbela i ta amputirana prošlost. A zašto ih svrbi? Tu se javlja mnogo pametnih i razboritih kandidata sa svojim odgovorima. Ima ih čak i sa modernizovanim tumačenjima socijalističke, samoupravne i nesvrstane prošlosti. Ispada, ukratko, da je SFRJ bila onaj poslovični pevac koji je prerano kukuriknuo na temu smaka sveta od globalnog korporativnog kapitalizma. Imamo sada pohvale socijalizmu, jer da je bio bolji od neoliberalnog korporativnog pljačkaškog kapitalizma na balkanski način. Pa pohvale samoupravljanju koje su Nemci, kažu, ugradili u svoje društvo. Pa pohvale nesvrstavanja iz razloga očiglednih. Dakle, sve ono s čime smo se sprdali za Titovog života - ko je smeo, to jest; nešto se ne sećam da su se ovi današnji antikomunisti usuđivali. Koliko se sećam, svi su bili što partijski sekretari, što SP (stručno-politički) radnici u SSRN i slično. Sve se, na kraju krajeva, kako smo i rekli, svodi na pristojnost i lepo vaspitanje, davno prevaziđene vrline.

MLADI, JAKI I CRVENI

Ima tu, plašim se, još jedan ugao, sasvim ljudski. Džordž Orvel u „Hiljadu devetsto osamdeset četvrtoj“ opisuje kako njegov junak, Vinston Smit, pokušava da otkrije kakav je svet bio pre tog novog poretka i je li sva ta propaganda o „trulom plutokratskom kapitalizmu“ istinita. Pa tako nađe nekog starca, proletera, da ga ispituje o toj prošlosti. Čiča mu kaže da mu se ne čini da je to bilo tako strašno kako tvrdi propaganda, ali se odmah i ograđuje: „Možda mi se to tako samo čini, jer sam tada bio mlad, zdrav, snažan, zgodan i život je bio preda mnom“; otprilike u tom smislu. Ne možemo, dakle, isključiti mogućnost da „jugonostalgija“ ili „titonostalgija“ jeste, između ostalog, i nostalgija za našom bivšom mladošću, kad smo bili mladi, lepi, vitki kao hrtovi i žene su nas volele. Olajavali smo režim, pričali političke viceve, radili razne svinjarije, a vlast je imala pametnija posla nego da nas juri. A onda su došli Milošević i Tuđman i upropastili nam ostatak života - skroz i do kraja.

Čestitam vam, dakle, Dan naše bivše mladosti.

(Danas)

Nogometna sezona 2009./2010. u Bosni i Hercegovini završava se sutra, kada su na rasporedu susreti posljednjeg, 30. kola nogometne Premijer lige BiH.

Kolo prije kraja prvenstva naslov prvaka osigurao je Željezničar, koji će u narednoj sezoni nastupati u kvalifikacijama za Ligu prvaka. Također, poznate su i tri ekipe koje će nastupiti u kvalifikacijama za Evropsku ligu. To su Borac, kao pobjednik Kupa BiH, te Široki Brijeg i Zrinjski.

Željezničar gostuje Leotaru u Trebinju, dok se u hercegovačkom derbiju sastaju Široki Brijeg i Zrinjski. Obje ekipe imaju šansu da preuzmu drugo mjesto na tabeli u slučaju poraza Borca, koji gostuje Sarajevu.

Posljednje kolo odlučit će ekipu, koja će uz Modriču napustiti Premijer ligu BiH. Za opstanak se bore Čelik i Laktaši, koji su u 30. kolu domaćini. U nešto boljoj poziciji je Čelik, koji ima bod prednosti i dočekuje Slaviju. Laktaši će na svom terenu dočekati Rudara, a u ligi ih ostavlja samo pobjeda, uz eventualni kiks Čelika na "Bilinom polju".

(Fena)

Zašto gledati: Teorije zavjere o masonskim planovima da vladaju svijetom izgledat će poput bajki za djecu poslije surove stvarnosti novog filma Michaela Moora. Više nego u bilo kom prethodnom filmu Moore dokazima i vezama političara i kapitalista otkriva naličje kapitalizma i najnaprednije svjetske demokratije. Postoji samo jedan cilj: što veća hrpa zelenih američkih dolara. Moore je do kosti ogolio američki demokratski i kapitalistički sistem. Zaključak je jasan: kapitalizam će uništiti Ameriku i zato je Moore najavio svoju bespoštednu borbu da ga uništi.

O čemu se radi: Američki san je postao noćna mora, kapitalizam se naizgled urušava poput bivših socijalističkih sistema ali samo za obične smrtnike jer su mešetari sa Wall Streeta odlučili od Amerikanaca napraviti robove. Ljudi ostaju bez domova naslijeđenih od svojih djedova, radnici preko noći ostaju bez posla jer firma ide u stečaj i skoro da ne postoji način da se pobijedi pohlepna neman. Međutim, Moore nalazi slučajeve u kojima mali ljudi barem na kratko izbore zasluženu pravdu. Najpoznatiji dokumentarni filmadžija likuje nad svakim od tih primjera i otvoreno poziva na revoluciju. Pola stoljeća ranije glatko bi završio u zatvoru kao proglašeni komunista.

Obrati pažnju: Bahatost američkih kongresmena i pohlepnost tajkuna zapanjujuće je slična bosanskohercegovačkoj svakodnevnici. Radi se tek o nekoliko nula razlike ali je neumorno pljačkanje naroda do prosjačkog štapa gotovo identično. Moore po prvi put otvoreno kritikuje Demokrate odnosno Obamu kome su najveći donatori bili mračne i glomazne korporacije.

Premotati: Ako nemate puna dva sata ili ste nestrpljivi slobodno možete premotati dijelove o upropaštenim fabrikama, masovnim otkazima i prevarama radnika. Sve smo to po stotinu puta vidjeli u vlastitoj stvarnosti. Situacije su kao preslikane indigo papirom.

Ponoviti: U filmu postoji ne tako duga scena kada Moore žutom policijskom trakom, koja se koristi za obilježavanje mjesta zločina, obmotava njujoršku berzu, najveće američke banke i korporacije. Također želi da uđe i napravi građanska hapšenja zbog kriminala nad Amerikancima. Odnos zaštitara ali i slučajnih prolaznika i njegovi donkihotovski pokušaji da žutom trakom sruši milijarde vrijedne kompanije sudbina je svakog običnog smrtnika u pokušaju da se odupre sistemu.

Ekipa: Jimmy Carter, John McCain, Ronald Reagan, Arnold Schwarzenegger, George W. Bush

Režiser: Michael Moore

Scenarij: Michael Moore

Producenti: Michael i Anna Moore

Studio: The Weinstein Company, Dog Eat Dog Films

Trajanje: 127 minuta

(zurnal.info)

Kao tek uzgredno, više za one dokone, postavlja se pitanje mogu li postojati dva Kraljevića Marka istovremeno, odnosno, može li King Kong, od Dodikovog Šarca, čiji mu je „Dnevni urlik“ služio kao federalni megafon, uznapredovati u ravnopravnog partnera mu? Ili će to, ipak, biti odnos u kome se zna ko pije a kome se daje?

King Kongu su svi ljudi majmuni. Pa, plemenit, suosjećajan, milosrdan, druželjubiv, on, iako potpuno realiziran, povremeno silazi s vrha svog tornja i uveseljava narodne mase svojim stand-up komičarskim nastupima. Izvrsno posljednje pojavljivanje, na jednoj ovdašnjoj televiziji, nije mu uspio pokvariti ni voditelj koji je iskoristio priliku za vlastiti show – mađioničarsku tačku „Sad me vidiš cijelog, a sad mi samo noge vire“. King Kong, naime, ima razumijevanje, kako za mlade, tako i za one u poznim godinama, koji imaju hrabrosti da se bave ekstremnim sportovima, kao što je rektalni alpinizam. Dobro se sjećajući da je i sam tako započeo uspon ka zvijezdama. „Per Vođin rectum ad vrh tornja“, rekli bi Stari Latini. A nema te više Alija.

POSLOVNE TAJNE NA KOJIMA JE IZGRAĐENA IMPERIJA

Očekivano, najveći dio nastupa King Kong je posvetio svom „Dnevnom urliku“, proglašavajući tu medijsku bejzbol palicu za lomljenje kostiju Gazdinim protivnicima „velikim nacionalnim sistemom“ i „neemotivnim društvenim higijeničarem“ (sreća da sam snimao intervju, jer sam narednih 15 minuta propustio, ne mogavši doći sebi od smijeha). Dakle, upravo onako kako su sebe doživljavali njemački nacisti, dok su istrebljivali „društvenu prljavštinu“ 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća.

„99% medija u BiH nije neovisno“, nije nam veliki performer ostavljao puno vremena da se oporavimo, nastavljajući sa novim vicevima, te, glumeći istovremeno i Muju i Sulju, sam sebi postavio pitanje (koje je u sebi nosilo urnebesno smiješnu konstataciju): „Zašto je „Dnevni urlik“ neovisan“, odgovarajući: „Mi podržavamo one koji pobijede na izborima“.

I dok su suze frktale, a atrofirani stomačni mišići počinjali da signaliziraju neizdrživu bol, Veliki je nastavljao, prijeteći da dâ sasvim novo, bukvalno značenje, izrazu „umrijeću od smijeha“.

U Montipajtonovskom stilu, neke šale nije ni završavao do kraja, pa ćemo to mi pokušati: „Nije nikakva tajna da vi možete, za 5-10.000 KM naručiti najmonstruoznije tekstove u nakim malim novinama, protiv bilo koga.“ A koliko koštaju u Avazu? To je poslovna tajna.

Ili ona: „Ja sam sve napravio od nule.“ Nisam imao ništa, a onda mi je Predsjednik dao kofer pun para i stranačku infrastrukturu na raspolaganje. I vidi me gdje sam sad.

A ima i druga verzija: „Ja sam sve napravio od nule.“ Jer, znate, ja sam nula od čovjeka.

A onda su, prirodno, na red došle šale iz oblasti ekonomije i zoologije: „Mi (u njegovoj stranci – op.a.) želimo da od privrede BiH, da od ekonomskog razvoja BiH, jednostavno, napravimo - konja.“ Hm... taj mu i nije bio naročito smiješan. Pomalo bajat, zar ne? Država nam je odavno krava muzara, građani ovce, kandidati za njihovog pastira majmuni (od malih i simpatičnih, do King size i opasnih), pa zašto privreda ne bi bila konj? Uostalom, svima onima koji, umjesto da traže štelu za kakvo mjesto na budžetu, pokušavaju da se bave kakvom proizvodnom djelatnošću, odavno govore – konju jedan!

KONJ NA POJILU

Uživljavajući se u odgovor na pitanje, iz rubrike „Klub poznatih“ njegovog „Urlika“, „Da imate 15 minuta vlasti, šta bi ste uradili?“, King Kong je tipovao na izgradnju, ali i skromno poručio da ne bi izmišljao toplu vodu, jer je nju već izmislio - Milorad Dodik. A koncept je jednostavan i kombinuje apsolutnu vlast, nedodirivost za pravosudne organe, kontrolu para od privatizacije i Marka Kraljevića, tj. njegov čuveni običaj da „pola pije, pola Šarcu daje“. Preciznije: od para iz privatizacije, ne dozvoljavajući nikome uvid u stanje na računu, napraviš zgrade koje nikom ne trebaju i puteve kojim niko prolaziti ne može, pola para daš za stvarne troškove i „namirivanje“ učesnika u „obnovi i izgradnji zemlje“, odnosno „institucija od nacionalnog značaja“, a pola strpaš u svoj džep.

Da ne bi bilo nikakvih nedoumica, King Kong je čitavu koncept potvrdio i kroz kritiku bošnjačkih političara: „Uopšte nije problem od BiH napraviti najveće gradilište. Problem je da nam koalicioni talovi kakve sad imamo na vlasti, između SDA i Stranke za BiH, ne mogu da se dogovore ko će bolje reketirati izvođača.“ A on će se bez problema dogovoriti. Ko će koga reketirati. Pa će, na sveopšte zadovoljstvo, najveće (g)radilište moći biti otvoreno.

A dogovoriće se i sa Dodikom („Među Bošnjacima se mora pojaviti politička snaga, faktor ili ličnost ko će znati da pregovara s Dodikom“). A ako treba King Kong će, kao dokaz, priložiti i potvrdu iz policije. Onu u kojoj stoji da se na prostoru bivše zajedničke nam zemlje jedino mafija bez problema dogovara i sarađuje.

(Kao tek uzgredno, više za one dokone, postavlja se pitanje mogu li postojati dva Kraljevića Marka istovremeno, odnosno, može li King Kong, od Dodikovog Šarca, čiji mu je „Dnevni urlik“ služio kao federalni megafon, uznapredovati u ravnopravnog partnera mu? Ili će to, ipak, nastaviti biti odnos u kome se zna ko pije a kome se daje? Odnosno, koga se jaše.)

I kad smo već kod mafije, vrijedi spomenuti i King Kongov izlet u crni humor i duhovitu, mada ne baš svakom smiješnu, minijaturu: „Ne postoji mafija koja je pobijedila državu“. Da, da. „A kakve je Pešta nekad kupleraje imala.“

SARAJEVO LJUBAVI MOJA

Možda najzanimljiviji dio nastupa je onaj u kome se King Kong oprobao u komičarskoj disciplini po kojoj su ovi prostori inače najpoznatiji u svijetu – u pravljenju budale od sebe. Svakako najdrastičnije je teško vrijeđanje pravosudnog sistema (optužbom da ga Sulejman Tihić, trenutna omiljena žrtva King Kongovog iživljavanja, koristi kao sredstvo za „podmetanje drugim političarima, krivičnih prijava, optužnica i tako“), te, teorijski doprinos razrađivanju i proširivanju Dodikove teze „Nama u Republici Srpskoj je neprihvatljivo da nam sude sudije muslimani“. „Ne možemo mi u Sarajevu, kao političke stranke, kao mediji harangirati na legitimno izabrane vođe srpskog i hrvatskog naroda“, prosvjetljuje nas Utamanitelj, „Pa mi imamo situaciju da gospodin Čović pola godine u Sarajevu provede pred sudijama na optuženičkoj klupi. Kako mi možemo očekivati da gospodin Čović voli Sarajevo ako ga u ljudskom, moralnom smislu stalno iritiramo.“

Koristeći arhaični nacionalistički jezik s početka devedesetih („vođe hrvatskog i srpskog naroda“, „pali za svoju naciju, vjeru i vjersku zajednicu“, „njegovi (Dodikovi – op.a.) Srbi“, zamjenicu „mi“ kao sinonim za čitav narod, itsl.) King Kong nas i duhovno, intelektualno i emocionalno nastoji vratiti u to vrijeme. Sve s ciljem da (ponovo) u javni diskurs uvede i normalnom (zakonski neregulisano ali u praksi podrazumijevajuće) učini ideju o pravnoj nedodirivosti, amnestiji za sva počinjena kriminalna djela, „nacionalnih lidera“, odnosno, kriminalizovanih političkih moćnika na sve tri strane. A tu se i razotkriva stvarni motiv ulaska King Konga u politiku i njegovog proglašavanja samog sebe vlasnikom bolje budućnosti (prisvojna zamjenica u prvom licu jednine je, iz sredine naziva stranke, izbačena kao nepotrebna, samopodrazumijevajuća). Ili, kako to On sam, zavijajući to u brigu za pripadnike drugih naroda (E, to je zaista urnebesno smiješno, zar ne?) kaže: „Hoće li se nama Hrvat osjećet sigurnim, ako neko iz Sarajeva – baš me briga da li iza njega stoji Rafi Gregorijan ili ne stoji – u svakom trenutku može da izvede jednog lidera pred sud?“ (Odgovor na ovo kingkongovsko pitanje je, naravno – Da! Jer to i jeste osnov pravne države – da smo svi jednaki pred zakonom. I činjenica da sudovi sude i „liderima“ govori o pokušaju pravne države da se izvuče iz živog blata političkih uticaja i počne funkcionisati neovisno. Što je garant sigurnosti građana jedne zemlje. Ali i osnov straha i nervoznih reakcija mafije).

Čitav slučaj je posebno zabavan i bezgranično duhovit u kontekstu King Kongovog zaklinjanja u borbu protiv kriminala i korupcije. Valjda misli da hvata klince koji pljačkaju kioske i sirotinju koja ljekarima donosi jaja, sir, kajmak i čokolade? A prilično jasno ocrtava i viđenje politike kao dogovora kumova tri mafijaška klana, koji će se oko svega lako dogovoriti, samo kad ih pravosuđe ostavi na miru.

KINGKONGASS

Postoje razne vrste humora. I, mada se o ukusima ne raspravlja, lično ne razumijem one MTV „Jackass“ fazone, niti bi mi bilo smiješno da mi se neko posere pred vratima, npr. A na ovo posljednje mi je ličio finalni dio nastupa King Konga, ovaj put uživljenog u ulugu Vlasnika Bolje Budućnosti.

U slučaju da ne uđe u vlast (pogotovo ako ga druge „sarajevske“ stranke, zgrožene njegovom beskrupuloznošću i brutalnošću u obračunima sa njima i krajnom desničarskom orijentacijom koju ispoljava, te, nasilništvom koje je sklon izazivati, odbiju prihvatiti kao partnera) King Kong je zaprijetio destabilizacijom zemlje. Pošto nije glup, dok ne sprovede u djelo svoju ideju o uspostavljanju pravne nedodirivosti „lidera“, izražava se sofisticirano (bar onoliko koliko jedan... King Kong može biti sofisticiran): „Ako SDA i SDP recimo naprave tu vlast, hoće li građani imati strpljenja da čekaju još neke 2 nove godine da se nešto u ovoj zemlji pozitivno desi, ili ćemo već na proljeće imati velike demonstracije? Građanima je potrebna alternativa i novo lice i nova energija koja će imati taj autoritet u narodu da zamoli ove građane da budu strpljivi godinu dana dok ne pokrenemo razvoj i zapošljavanje...“

Elem, King Kong zna šta to treba građanima BiH, pa i ako oni na izborima pokažu da to ne shvataju, on će im to svejedno dati. Svojevremena „Noć kratkih pantola“ (vehabijsko fašističko divljanje ulicama glavnog grada, u organizaciji „Dnevnog urlika“) i friško „Paljenje Reichstaga“ bile su samo pokazne vježbe. I znakovita gradacija.

King Kong očito više ne želi da glumi majmuna. Dok se odlučuje kakva će životinja sad postati, u međuvremenu igra u remakeu Čaplinovog Velikog Diktatora. Smijite se, dok se žanr nije promijenio – u dokumentarnu dramu ili tragediju. Odnosno, dok se On nije počeo smijati.

I završimo s (duhovitim, naravno) riječima onog koji nam nudi svoju bolju budućnost: „Nisam ja čovjek koji voli da prijeti“. (Ali, eto, mora se?)

(zurnal.info)

Ove pjesme su borba da se očuva elementarna ljudskost u svijetu zvijeri. Zato ih treba prigrliti kao iskreno svjedočanstvo malih ljudskih tragedija

U Sarajevskom Balkan Caféu u četvrtak 27. maja biće održana promocija nove zbirke pjesama Mehmeda Begića, Savršeni metak u stomak (Naklada Mlinarec&Pavić).

Pored pjesnika, na promociji će govoriti I njegovi gosti Robert Mlinarec, Mili Krpo i Marko Tomaš.

O knjizi:

Ove pjesme su borba da se očuva elementarna ljudskost u svijetu zvijeri. Zato ih treba prigrliti kao iskreno svjedočanstvo malih ljudskih tragedija. I treba im vjerovati, jer su lijepe od tuge i snažne od prave, poštene ljubavi.

Marko Tomaš  

Autor Savršenog metka u stomak kaže: "Na svakom žiletu piše da je život san." Da je Mehmed Begić ispisao samo ovaj stih, bilo bi to dovoljno i za čitav jedan život i za čitav jedan san. I za žilet po kojemu pleše onaj tko živi i onaj tko sniva.

Predrag Lucić 

... rukopis, koji se dosljedno nastavlja na autorove ranije zbirke, oblikovan, formalno i svjetonazorski, u tradiciji Beatnika, Cohena, Simica i ostalih velikih ‘’profetskih melankolika”, uvelike obilježen pop-kulturom (prije svega popularnom i jazz glazbom) uobličuje se unutar tendencije koju bismo mogli nazvati trećom egzistencijalnom analizom...

      Marko Pogačar  

Mešin protagonist je nepopravljivi romantik, s vjerom u zanos i patos. Iako zna da postoje samo pitanja bez odgovora, te da „na svakom žiletu piše da je život san“, on za svojim snovima, unatoč riziku od posjekotina, ustrajno traga… A u svojoj potrazi, u toj težnji da se ide dalje, kao jedina konstanta, ujedno i konstanta Mešine poetike, jest glazba, jedino mjesto istine na koje se odvažno i bez ustezanja poziva.

            Branislav Oblučar 

U noći koja slijedi Meša neće primiti savršeni metak na mostu. Ima da ostane naslonjen na ogradu, zagledan u točak od bicikla dole u reci. On je svačiji i točak se okreće. Noć će doći a pesme nas neće napustiti. Nikad.

                Milena Marković 

Izbor iz zbirke “Savršen metak u stomak”

SVIJET SE RASPAO

zanemarujem poeziju

zanemarimo sve

iza čega se može sakriti

ne postoje pjesme

nema filmova

gorčina je ostavljena

ovo nije ni korespondencija

na ovo nema odgovora

cijeli svijet se raspao

ne atomskom bombom

ne zbog gluposti

ili pohlepe čovječanstva

kako neumorno

i svakodnevno plaše

ne rakom i sidom

ne glađu

ne egoizmom koji bi

bio lagan izgovor za sve

svijet se raspao

i na ovo nema odgovora

SKLOPI OČI DA NE VIDIŠ ZASTAVE

Onaj isti čovjek je na ulici ispod tvog prozora.

Svjetlo je slabo i lice mu ne vidiš.

Znaš da je tamo i on zna da si tu.

Cigarete dogorijevaju u vašim rukama.

Telefon šuti i časa je napola puna.

Telefon je ptica zloslutnica -

razbio si ga prije nekoliko dana.

Prije toga su stradala ogledala,

gitara i pjesme revolucije u koju si vjerovao.

U hodniku na vješalici čekaju kaput i šešir.

Pitaš se ko su ti prijatelji?

Da li te je ijedna žena stvarno voljela?

Ustani iz fotelje i u kupatilu nadji odgovore

ti slomljeni čovječe pustinje

sa kaktusom umjesto srca.

Na svakom žiletu piše da je život san.

Sjeti se kako si odsanjao iluzije

poput suknji što na vjetru lete.

Možeš bježati od sjećanja

pokušaj zaboraviti mirise

sklopi oči, opet vidiš zastave.

Nijedna ne predstavlja slobodu.

Sloboda je haljina na proljetnjem vjetru.

Sat na zidu je već otkucao tvoje.

Ne čuje se ništa osim kapanja vode u kupatilu.

Na vješalici šešir i kaput

i čovjek pod prozorom čeka.

Obojica znate da je vrijeme posljednje cigarete.

NOĆ KOJA SLIJEDI

Neko će na mostu odsvirati

noć koja slijedi

dajući tako od sebe ono

preostalo iz prethodnih života

Vratio se davno odlutali pogled

spreman da priča

o ravnicama

dalekim morima

putevima koji ne spajaju

rijekama

koje zbog sebe teku

I sve je dobro

kad se o lošem ne razmišlja

Naučen

i navučen na slične plitke filozofije

puštao je iznova elvisove ploče

spalio sobe porodične kuće

a kada nije mogao dalje

odlutao je

u mrak

i o njemu više ne govore

Iako znaju zbog čega je

dobio

taj savršeni metak u stomak

NE BUDI BUDALA

Hajde, oduzmi mi znanje.

Učini da zaboravim

kako se slažu šahovske figure.

Pomozi mi

da još jednom ustanem.

Ne skrivaj se u kamenu.

Prašina nikada nećeš postati.

Osjećam te u šinama

koje vode vozove ka sjeveru.

U mojim si kostima.

Nijeme su planine

ali čujem kako mi govore.

Svaki tvoj pokret nije san.

Bez mene

nikome ne možeš pomoći.

Moja oružja su smrtonosna.

Očaj je sladak

i čežnja me vodi.

Pruži mi ruku i pomozi.

Osjeti ponos kada poklonim tvoju

zastavu vjetru na najvišem vrhu.

Pokaži mi put.

Pruži ruku

i pustiću te na miru

TREĆE MILOVANJE

Psi su lajali na krivudavim ulicama

a ona je imala svoje mjesto na njima

Kad sam je prvi put sreo

zvala se drugačije

Uzela mi je ruku

i odvela me do obale

Mrak se skupio nad nama

i nije bilo sunca da zađe

Hladni prsti su se milovali

Gledao sam crvene usne

slušao krupne oči

znajući da taj pogled ne

mogu pratiti

Pomislio sam na ljubav

po treći put umirući.

NA PUTU DO BRDA

Postoje pitanja na koja nema odgovora, ili se odgovori na njih ne

tiču nikoga osim onoga kome se pitanja postavljaju. Osamljenost

protiv usamljenosti. Svaka priča na svoj način smiješna. Neki

ne mogu da ne budu ostrvo, iako jasnije od svakoga čuju za kim

zvona zvone i znaju da bez ljudi ne postoje. Neki, jer su ostrva,

nose istinu zabodenu za svoja ledja, u jedina prsa, prikovanu za

gležnjeve sopstvene istine, na putu prema brdu koje im je suđeno.

Svijet u kojem takvi žive niko nikada neće uspjeti da opiše.

PISMO TEBI

povratak iz rodnog kraja vozom je jedini pravi povratak

niko nije ušao u kupe u koji sam se udobno smjestio

nikoga nema da časti pićem pa sam sebi kupio pelinkovac

pejzaži koji napamet znam prolijeću ispred očiju

tri sata tog putovanja su zamrznuto vrijeme

koje nikom ne dugujem, nikom ne pripada

niti ikome nedostaje

u tom vremenu

okus slobode je najrealniji

možeš osjetiti kako izmiče pod prstima

poput najnježnije tkanine sa voljene kože

dok knjiga ostaje putnikov najbolji prijatelj

ovaj putnik samo može čitati

i pisati o senzualnim trenucima

i žestokim prizorima koji mu ponekad zamute pogled

dok voz ubrzava odlazeći iz hercegovine ka bosni

NINA SIMONE

nina simone volim te

znam da je prekasno

i ne postoji način da me čuješ

ali to nije važno

govorim ovo zbog sebe

govorim zbog boga u kojeg apsolutno sumnjam

govorim ovo zbog godina koje su mi oduzete

i ne postoji način da se to ikada ispravi

govorim zbog onih koji nisu odustali od štrajka

i vjeruju da nešto mogu promijeniti

iako znaju da je svijet jedna velika laž

i nema zastave ispod koje mogu stati

nema tog glasa niti alkohola

koji će stvari popraviti

nina volim te

više od svih koji su te voljeli

volim te više od svih njih zajedno

i nemam pojma šta da radim

sa ovim što osjećam sada

DOLAZIŠ SA MRAKOM

Nalaziš me pognutog nad ovim stolom

i mašinom za pisanje koja sve više postaje

finalno djelo moje umjetnosti

Ne znaš koliko sam noći

i koliko dana

urezao u taj isti stol

čekajući da te ugledam

nijem u nepodnošljivoj tišini

u njoj odbojan svima i sebi

Izgovorio sam glasno tvoje ime

Vraćaš se i nalaziš me ispruženog na podu

Vidio sam savršenu kuhinju iznad

Nemaš pojma da sam

izgubljen od snova

navučen na više

oslobođen od sopstvene strasti

nestao u galopu divljih konja

RUKE VICTORA JARE

Jedanaestog septembra

sedamdeset treće

Ameri su

izmedju ostalog sjebali i Čile

pa onda vlast dali

lokalnim fašistima

da započnu svoje

stadionske orgije mučenja

Te misli me proganjaju

dok želim da ti se ispovijedim

do kraja jasan

i bez ičeg prešućenog

kao Branko

svom drugu Ziji

kojeg su krvnici Jasenovca

davno ubili

a on mu i dalje priča

kako je u Sevilji tražio ulicu

u koju su Crni Konjanici

odveli Lorku

da se nikada ne vrati

U pismu ga podsjeća

na one druge

crne Goranove krvnike

i ove nove svih boja

što će nas uvijek vrijebati

svojim novim usavršenim

verzijama mučenja

kao da sami sebi nismo

dovoljna kazna

Ali ova noć nije moja

i ta će priča

dočekati malo drugačiji mrak

Zato pismo neću staviti u kovertu

na kojoj je ispisano tvoje ime

Nekako znam

Ti ćeš me nadživjeti

Zasad te molim

nauči ko je Victor Jara

I šta nam znače njegove ruke

Mehmed Begić rođen je u Čapljini 1977. godine. Objavio je tri zajedničke zbirke pjesama, L Amore Al Primo Binocolo (Brescia, 1999., s Markom Tomašem, Nedimom Ćišićem, Veselinom Gatalom), Tri puta trideset i tri jednako (Mostar, 2000., sa Ćišićem i Tomašem), Film (Mostar, 2001., s Lukaszem Szopom) i dvije samostalne, Čekajući mesara (Mostar, 2002) i Pjesme iz sobe ( Split, 2006). Prevodio je Leonarda Cohena i napisao Oproštajne pjesme. Jedan je od urednika časopisa Kolaps. Profesionalni pojavljivač u Spotovima. Disc Jockey Tužnog Utorka u Abraseviću, Mostar.

(zurnal.info)

Svaki stanovnik Evrope koji drži do vlastite informiranosti zaslužuje da sazna ko to u klasičnoj talačkoj krizi drži tri i kusur miliona Bosanaca i Hercegovaca, geografski još uvijek pripadajućih Evropljana

„William Hague glumi siledžiju“. Ne, nije ovo izjava iranskog predsjednika Mahmouda Ahmedinejada o novom ministru vanjskih poslova Velike Britanije. Citiranu konstataciju nije izrekao vječiti predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukasenko, a ni sjevernokorejski diktator Kim Jong Il. O Hagueu siledžiji govorio je neprevaziđeni „great leader“ Milorad Dodik, utemeljitelj „doktrine krkanluka“ u javnoj komunikaciji sa političkim protivnicima. Nakon „novinara kretena“ kojim priziva premlaćivanje i brzu smrt, nakon bh. političara „glavonja i idiota“, poslije poziva Valentinu Inzku da ga „povuče za onu stvar“, na Dodikovu dugu listu poniženih i uvrijeđenih dospio je i šef diplomatije najmoćnije evropske države. Iz Downing streeta nisu reagirali zbog posljednjih Laktašenkovih uvreda. Uostalom, odavno se njegove izjave adekvatno ne tretiraju ni u ovakvoj Bosni i Hercegovini pa zašto bi u civiliziranoj Evropi? Dodik je jednostavno izgubljen slučaj, nevaspitan, primitivan i bahat. Nešto između haškog Vojislava Šešelja i čačanskog Velje Ilića...

DODIKOVA PRAVILA IGRE

Ima, međutim, u čitavoj priči sa Dodikovim krkanlukom i stanovitog sistema. Sjećamo se da je svojevremeno sitni švercer iz Laktaša predstavljao personifikaciju političara novog doba, oslobođenog ratnog naslijeđa SDS-a i masovnih zločina počinjenih pod civilnom komandom Karadžićeve stranke. Ima tome i 12 godina kako je Dodik uz pomoć NATO snaga stacioniranih u Bosni i Hercegovini preuzeo Vladu Republike Srpske. U međuvremenu je broj poslanika u entitetskoj skupštini, ali i imovinsko stanje šire familje, uvećao za nekoliko desetina puta. Nakon što je maksimalno iskoristio političku podršku najmoćnijih država svijeta i postao najbogatiji čovjek na Balkanu, Dodik je počeo sam diktirati pravila igre i vlastitog ponašanja. Ne znam da li se neko možda sjeća ali ja ne pamtim kada je (I da li je ikad uostalom?) posljednji put premijeru RS-a upućena oštrija kritika iz diplomatskog svijeta - od zvaničnog Washingtona do oficijelnog Berlina. Čak i onda kada se, kao što je to pokušao ministar Hague, skupi ta mrva hrabrosti i Dodika zamoli da barem u izbornoj godini „malo spusti loptu“, eto ga stiže žestoki odgovor u kojoj ministar vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva postaje siledžija, a njegova Vlada, jel, u najboljem slučaju „antisrpska“. Iskren da budem, ponekad mi gode Dodikovi nasrtaji na strance jer svaki stanovnik Evrope koji drži do vlastite informiranosti zaslužuje da sazna ko to u klasičnoj talačkoj krizi drži tri i kusur miliona Bosanaca i Hercegovaca, geografski još uvijek pripadajućih Evropljana. Osim toga, nije u redu da moje kolege Slobodan Vasković i Mišo Vidović, hrabri Srđan Blagovčanin iz Transparencyja, Dragan Čavić, Mladen Ivanić i ostala Dodikova opozicija svakodnevno trpe brutalne udare režima, a da istovremeno Charles English i ambasadorska buranija u BiH, udobno zavaljena u rusko-pravoslavni stilizirani namještaj kriminalno izgrađene zgrade Vlade Republike Srpske, sa laktaškim voždom diplomatski ljubazno razgovara o evropskim integracijama, pravnoj državi, NATO-u a i šire...

PROTJERIVANJE TADIĆA

Nakon što je na duži vremenski period kupio podršku srednjeg nivoa administracije State departmenta na čelu sa Stuartom Jonesom i pošto je Putinovoj Rusiji osigurao građevinsko zemljište za izgradnju buduće vojne baze u Bosanskom Brodu na mjestu uništene Rafinerije nafte, Milorad Dodik je okrenuo leđa i dojučerašnjem svecu - zaštitniku svih Srba sa ove strane Drine. Protjerivanjem srbijanskog predsjednika Borisa Tadića iz političkog života Republike Srpske, Milorad Dodik je pokazao da je zaista politički i finansijski jak. I to barem onoliko koliko je Tužiteljstvo BiH nemoćno da se zakonski obračuna sa njegovim teškim kriminalom. O blagonaklonosti stranaca koju je Dodik zaslužio uz malu pomoć opljačkanih para možemo nekom drugom prilikom. Čisto da se Amerikanci opet ne uvrijede...

(zurnal.info)

Potrebno je u životu proći mnogo borbe i belaja da bi čovjek konačno rekao: Život je raj

Dojmljivo je iskustvo vidjeti i slušati Damira Avdića kao Diplomtza. Neobična je to osoba, spoj Henry Rollinsa, Arthura Browna, Screaming Jay Hawkinsa, onog ćelavog iz Full Metal Jacket, Angusa Younga, Bobby Perua & Perdite Durango & Franka Bootha ... Neka vrsta Terminatora ili Kevina 11 (da budemo sasvim precizni). Diplomatz je sirov, ogoljen i otvoren do same granice pristojnosti, neprestano na rubu incidenta i provale bijesa, napet kao plinska boca sa slabim ventilom. Spreman da udari gdje je najbolnije, bez obzira o kome i o čemu se radi. Mnogo je ciljeva, ali nije to neselektivna rafalna paljba, Diplomatz ima dovoljno životnog iskustva da zna poredati prioritete u životu, zna šta je zaista vrijedno i za šta se vrijedi boriti. Ne očekuje da nakon koncerta ili preslušavanja CD-a zapamtite refren – parolu, ne želi ni da po svaku cijenu promijeni stavove svojih slušalaca. On poštuje svog slušaoca i zbog toga ne manipulira njegovim osjećajima. Njegovo je da kaže ono što misli, a na nama je šta ćemo učiniti s tim. Tako tvrdi u intervjuima, a mi nemamo nikakvog razloga da mu ne vjerujemo.

…

Njegove pjesme nemoguće je slušati kao neobavezan background za svakodnevne obaveze, one zahtijevaju puni angažman i izazivaju napetost nalik na zujanje prije tuče.

...

Ništa manji dojam ne ostavlja Damir Avdić ni kada postane Graha.

Graha je iznimno smirena, pristojna osoba, mogao bih je bez po muke i s punim povjerenjem zamisliti i u cockpitu. On pažljivo važe riječi, izbjegava psovke, nije mu problem priznati grešku, reći da nešto ne zna, pohvaliti tuđi trud, pogledat čovjeka u oči. Piše knjige, do sada je napisao dva romana Na krvi ćuprija i Enter džehennem, sa odreda dobrim kritikama i još boljim reakcijama čitalaca, a dovršava i treći - Liga šampiona, čiji odlomak možete pročitati u našoj Čitanci, pa sami saznati kako to izgleda.

…

Može se učiniti da se radi o potpuno različitim ličnostima, nekakvom Jekyllu i Mr. Hydeu ili brižnom Frankensteinu i njegovom čudovištu, ali to je lijeno pojednostavljivanje. Sasvim je sigurno da se radi o identičnoj osobi čije dvije pojave čvrsto povezuju temeljne vrijednosti – iskrenost i beskompromisno poštenje. Rijetke su to osobine na ovdašnjoj javnoj sceni na kojoj se guraju egoisti, zavidljivci, lažovi i prevaranti. I izuzetno dragocjene. U tranzicijsko vrijeme varalica ne mogu se sjetiti vrjednijih.

Bez pomenute dvije vrijednosti ne bismo imali ni Diplomtza a ni Grahe.

…

Višedecenijski boravak u undergroundu može biti romantičan samo ukoliko imate izdašnog mecenu. Inače je to čista muka i frustracija. Damirov produženi boravak rezultat je dosljednosti u uzgoju pomenute dvije osobine, ali i rezultat niza nesretnih okolnosti.

Sjetimo se, njegov bend Rupa u zidu bio je među najzanimljivijim novim imenima koje nam je nudila prijeratna scena. Vrijedni bendovi tek su se budili iz autizma sarajevske pop rock škole, zbog koje smo prespavali i punk i novi talas. Rupa u zidu snimala je albume u tuzlanskom studiju, objavljivali ih u samizdatu (omote su crtali tada vrlo perspektivni tuzlanski strip crtači), obilazili su sve klubove na prostoru bivše Jugoslavije koji su imali struju i direktno pred publikom formirali svoj autentičan terrorbilly blues. Taman kada su potpisali za pristojnu izdavačku kuću (Take It Or Leave It) koja im je obećala distribuciju i promociju, JNA je odlučila da miroljubivo napusti Tuzlu.

Nakon rata više ništa nije bilo isto i to sigurno nije potrebno posebno objašnjavati. Damirov brat Bakir, gitarista izvrsnog stila manje je više, otišao je u SAD gdje i danas ukrštava flamenco i etno zvuk s ovih prostora. Nakon kratke muzičke avanture u Americi, Damir je sam snimio album Kora, koji nikada nije objavljen, ali vjerujte na riječ, radi se o dobrom skupu pjesama.

Bez posvećenih saradnika, Damir je sam u sobi pravio nove pjesme, kreirajući riffove kao da iza sebe ima braću Asheton. Imao je dva izbora, da se kao freak zamrzne u boljoj prošlosti i patetičnim prisjećanjima na dane vina i ruža, ili da počne ispočetka.

Rezultat je poznat.

…

Dobili smo Diplomtza koji nas je nedavno obradovao trećim albumom Život je raj. Nećemo ulaziti u monotoniju opisivanja pjesama, kod ovakvih albuma to je jalov posao. Ukratko...

Ponovo je snimljen za slovenački Monlee Records i na njemu se nalazi 12 pjesama. Gitara je ista, isti pouzdani Gibson Les Paul. Riffovi dolaze iz istog taloga iskustva - preslušavanja i usviravanja punka, hard rocka, bluesa... Ako moram izabrati poređenje, neka to budu Ron Asheton i Fred Sonic Smith. Riffove svira sasvim opušteno, kao stari blueseri, bez metronoma, razvlači ih i sabija koliko mu je potrebno da otpjeva stih. A stihovi su jednako direktni i ljuti, kao na prethodnim albumima. Zašto ne bi bili, isti su i razlozi... Lako ćemo se, nadam se, složiti da se ništa i nije promijenilo svih ovih godina.

...

Pročitao sam negdje primjedbu da Život je raj jako podsjeća na prethodne albume. Ako pažljivo poslušate album Live Rust Neila Younga čućete kako neko iz publike dobacuje da pjesme zvuče isto, a Young odgovara: Zašto što je sve ista pjesma.

Pošteno i iskreno.

…

Ipak, čini mi se da se pjesma ovaj put mijenja. Diplomatz kao da nam nudi rješenje. Nisam siguran, možda ga ja preslobodno dešifriram, ali čini mi se da je isto pronašao i Roky Erickson u našoj prethodnoj priči.

...

I na kraju, (da podvučem, kako se kaže) potrebno je u životu proći mnogo borbe i belaja da bi čovjek konačno, i bez sve zajebancije, rekao: Život je raj.

(zurnal.info)

Predstavništvo Kantona Sarajevo u Briselu djeluje u dubokoj ilegali, ne zna se koliko košta, šta radi a nema čak ni web stranicu.
Službena web stranica Vlade Kantona Sarajevo je jedino mjesto gdje se ovo fantomsko predstavništvo uopšte pominje i gdje se kaže da “djeluje kao istureni Ured Vlade Kantona Sarajevo i kantonalnih institucija prema regionalnim institucijama Evropske Unije u Briselu” te da mu je osnovni zadatak “promovirati i zastupati Kanton Sarajevo prema regionalnim evropskim institucijama i organizacijama sa sjedištem u Briselu, promovirati privredne, turističke i kulturne potencijale Kantona Sarajevo i Bosne i Hercegovine, te biti institucionalni partner prema evropskim regionalnim Predstavništvima u Briselu.”

Postojanje regionalnih predstavništava u Briselu nije sporno, jer sve zemlje članice EU kao i zemlje kandidati, imaju predstavništva svojih regija čija je prvenstvena uloga da se izbore za što veći dio kolača iz specijalizovanih evropskih fondova namjenjenih regionalnom razvoju.

Kanton Sarajevo je svoje predstavništvo u Briselu otvorio još 2007. godine i od tada je na njegovom čelu Dino Elezović. Ima li u ovom predstavništvu još zaposlenih, ko su oni i čime se konkretno bave, nigdje se ne pominje.

Ono što je posebno zanimljivo je da se u kantonalnom budžetu nigdje ne pojavljuje ovaj ured kao psoebna stavka gdje bi se moglo vidjeti koliko iznose ukupni godišnji troškovi ovog predstavništva.

Kantonalna Vlada kao udruženje građana

S obzirom da je riječ o “isturenom uredu” Vlade KS onda je logićno pretpostaviti da je trošak ovog predstavništva “utopljen” u zbirnu sumu troškova pod stavkom “kabinet premijera” za koju je u ovoj godini planirano ukupno 376 hiljada maraka. Po svemu sudeći to nije bilo dovoljno da bi se pokrili troškovi ovog ureda pa se u ovogodišnjem budžetu kantonalnog Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša pod stavkom “grant neprofitnim organizacijama”našlo i 68.000 maraka za “Ured za koordinaciju aktivnosti i prezentaciju Kantona Sarajevo pri Savjetu evropskih regija i EU u Briselu.”

Čudno je da se Vlada KS, odnosno njen “istureni ured” smatraju nevladinom organizacijom, odnosno neformalnim udruženjem građana. Još je veća misterija zašto se baš Ministarstvo prostornog uređenja našlo pozvanim da donira novac kabinetu premijera odnosno premijerovom “isturenom uredu”, u dalekom ali nama prijateljskom Briselu.

Ali gimnastika sa budžetskim stavkama je jedna od rijetkih oblasti u kojima aktuelna vlast briljira pa porezne obveznike više ništa ne može iznenaditi.

Predstavništvo u dubokoj ilegali

Važnije od samog načina finansiranja ovog fantomskog ureda su njegovi rezultati rada, o kojima se zna manje nego o samom predstavništvu i njegovom funkcionisanju. Sudeći po šturim vijesticama koje se pojavljuju na web sajtu kantonalne vlade, glavna aktivnost ovog predstavništva se svodi na obilježavanje državnih praznika BiH kroz prigodne koktele te ugoščavanje zvaničnika iz BiH koji se nađu u Briselu.

Da li je i koliko ovo predstavništvo “ugrabilo” novca iz evropskih namjenskih fondova isključivo svojom zaslugom a koji inače ne bi stigao u BiH, ne zna se, ali sudeći po rupama u kantonalnom budžetu i očajničkim pokušajima Vlade KS da izmoli kredite od komercijalnih banaka za finansiranje infrastrukture, izgleda da predstavništvo u Briselu i nije imalo sreće.

Iako je zvanično jedan od ciljeva ovog kantonalnog predstavništva u Briselu promocija turističkih, privrednih i svih ostalih potencijala Sarajeva, što je u 21. vijeku nezamislivo bez kvalitetnog prisustva na internetu sa atraktivnom i funkcionalnom web stranicom, za ovu “novotariju” u predstavništvu u Briselu izgleda još uvijek nisu čuli.

Za predstavništva RS 2,15 miliona maraka

Drugo regionalno predstvništvo iz BiH u Briselu, predstavništvo Republike Srpske, takođe se više bavi nekim drugim poslovima nego projektima za koji bi se finansirali iz specijalizovanih fondova EU.

Za razliku od Vlade Kantona Sarajevo, Vlada Republike Srpske otvorenija je kada se radi o finansiranju svojih predstavništava u svijetu, uključujući i ovo u Briselu koje je počelo sa radom krajem 2008. godine.

U budžetu RS za ovu godinu tako je za finansiranje pet predstavništava izdvojeno 2,15 miliona maraka. Uz Brisel, RS svoja predstavništva ima i u Moskvi, Štutgartu, Jerusalimu i Beogradu a njihova uloga više liči na neformalne ambasade nego na privredna predstavništva.

Čisto radi poređenja koliko bi mogao iznositi ukupan trošak predstavništva Kantona Sarajevo u Briselu, može poslužiti pokazatelj da predstavništvo RS u Briselu godišnje košta oko pola miliona maraka.

I dok predstavništvo Kantona Sarajevo djeluje toliko duboko u ilegali da nema ni web stranicu, s druge strane zaposleni u Predstavništvu Republike Srpske svojski se trude da opravdaju svoje plate, pa se tako uz pristojnu vizuelnu web prezentaciju redovno oglašavaju na najuticajnjim briselskim online medijima, poput Euractiv.com ili Euobserver.com, koji su nezaobilazno štivo za briselske birokrate kao i sve ostale koji se motaju oko brisleskih formalnih i neformalnih centara moći.

Predstavništva ne krše Ustav BiH

Ako je za predstavništvo Kantona Sarajevo u Briselu očigledno da konkretni rezultati u dobijanju novca iz specijalizovanih evropskih fondova ostaju nevidljivi, podjednako važi i za predstavništvo RS.

Suštinska razlika je da za Vladu RS ovo ionako nije glavna funkcija njihovog briselskog predstavništva, od koga se prije svega očekuje da djeluje kao politička ispostava Republike Srpske.

Naročito agresivno se kroz online oglašavanje promovišu “Izvještaji Vlade RS Savjetu Bezbjednosti UN” koje Vlada RS ničim izazvana piše i šalje Savjetu bezbjednosti UN-a, mada to nikad niko od njih nije tražio.

Naravno, svako ima pravo da piše Savjetu bezbjednosti UN, generalnom sekretaru UN, predsjedniku SAD, Kine, Sjeverne Koreje, pa tako ovo pravo pripada i Vladi RS.

Rasprava o tome da li su ova predstavništva RS legalna ili ne, te da li Vlada RS time krši dejtonski ustav po kome je spoljna politika u isključivoj nadležnosti BiH, okončana je. Kako je utvrdio Ustavni sud BiH, ova predstavništva ne krše ustav i samim tim su i legalna i legitimna, tako da to nije sporno.

Skuplja pita od tepsije

Ono što jeste sporno je kakvu korist od ovih predstavništava imaju građani te da li predstavništva opravdavaju uloženi budžetski novac.

U slučaju briselskih predstavništava situacija bi trebala biti najčistija, koliko su novca za region koji predstavljaju uspjeli dobiti iz fondova EU. Ukoliko uspiju za četiri godine obezbjediti barem dodatnih pedesetak miliona eura, mimo redovnog “sledovanja” koje EU redovito udjeljuje BiH, onda nije problem ako godišnje koštaju i miliom naraka, jer je zarada višestruko veće od uloženog novca.

Ali ako kao do sada od njih nema nikakve konkretne finansijske koristi onda je i godišnji trošak od 50 hiljada maraka za njihove troškove previše.

(zurnal.info)

Predsjednici hrvatskih političkih stranaka nastoje uvjeriti javnost da je izbor hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine najvažnije političko pitanje. Delegitimacija Željka Komšića logična je politička posljedica takvog uvjeravanja. Istovremeno, sa decibelima hrvatstva na usnama, ne uspijevaju dosegnuti minimum monoetničke empatije: nikako da se dogovore ko bi bio taj stopostotni hrvatski kolos, planina hrvatstva od koju će se, kao čista ljevičarska suvišnost, odbiti deminutiv hrvatstva, Željko Komšić.

LEGALAN ALI NE I LEGITIMAN

Pred sarajevskom gradskom tržnicom počelo je skupljanje potpisa za predsjedničku kandidaturu Jerka Ivankovića Lijanovića, što nas, već u prologu predizborne kampanje, uvjerava da od jednog zajedničkog kandidata hrvatskih političkih stranaka u trci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH neće biti ništa. Ako je procjena tačna - a dostupne informacije potvrđuju procjenu – navodni politički opozit i etnički monolit u svrhu oktobarske abdikacije SDP-ovog Hrvata, otkrivaju se kao politička laž koja svojom lažljivošću afirmira Komšićevo pravo na političku laž – da bude izabrani predstavnik hrvatskog naroda. Ta laž nije ništa veća od laži onih koji, iako se ufaju da su predstavnici hrvatskog naroda, ne mogu izabrati predstavnika hrvatskog naroda čije se hrvatstvo, za razliku od Komšićevog, može izmjeriti po iracionalnom kriteriju etničkog privida.

Recimo to ovako: po čemu, po kojim kriterijima političkog, Lijanovićevo hrvatstvo nije tek puki privid, kada se on kandidira u ime stranke i iz stranke koja nominalno nije etnička nego ekonomska. Budući da je ekonomska, Narodna stranka Radom za boljitak u svom taboru, u bitnoj proporciji, ima i Srba i Bošnjaka i Nacionalno Neopredjeljenih i Nacionalnih Manjina.

Ta činjenica implicira onu vrstu negativne argumentacije spram Ivankovićevog izbora u Predsjedništvo države koja se koristi u svrhu etničke delegitimacije Komšićevog izbora u Predsjedništvo? Po kom kriteriju nije prihvatljivo da Komšića biraju simpatizeri SDP-a, a jeste da Lijanovića biraju simpatizeri NS Radom za boljitak? Da Čović i Ljubić ne bi likovali nad ovom logičkom argumentacijom, interpretaciju treba dovesti do kraja: Jerko Ivanković, u eventualnom takmičenju za hrvatsko mjesto u sarajevskoj zgradi Josipa Vancaša, ne može biti dio integrističkog hrvatskog bloka; on je na istoj strani dejtonske ludističke ulice sa Komšićem: njihov izbor je, što bi kazali hrvatski politički prvaci u Bosni, legalan ali nije legitiman. E sad, zašto bi, po etnokorporativističkoj matrici, npr. kandidat HDZ-a za Predsjedništvo BiH bio legalan i legitiman? Iz čega se izvodi pravna, politička i etička legitimacija budućeg Čovićevog kandidata za hrvatsku dionicu bosanskohercegovačkog etničkog trijumvirata? Da li iz banjalučke potvrde buduće koalicije Dodik-Čović?

ZASJEDA ZA KOMŠIĆA

To je, da racionalno razoružamo i preduprijedimo bošnjački podosadni arhetip o još jednom pokušaju podjele zemlje, legitimna potencijalna koalicija, koja, gle čuda, delegitimira izbor HDZ-ovog kandidata za člana Predsjedništva BiH „iz reda hrvatskog naroda“! Zašto? Pa zato što su Dodik i Čović dogovorili međusobnu podršku kandidatima za člana Predsjedništva BiH, što može implicirati, mada ne mora, da će značajan broj srpskih glasova u FBiH ići Čovićevom kandidatu za Predsjedništvo BiH. Možda upravo ti glasovi presude u korist HDZ-ovog čovjeka za Predsjedništvo države.

Takav razvoj politike u BiH, nakon oktobarskih izbora, stvara uvjete za ograničeni trijumf liberalističkog principa: članovi Predsjedništva mogu biti izabrani i biračkom podrškom građana drugog etniciteta. Veličanstveno!

No, vratimo se mi Komšiću i velikoj zasjedi protiv njega. Pitanje glasi: u čemu je razlika između eventualnog izbora Čovićevog etničkog elementa u Predsjedništvo BiH i načina na koji je izabran ili na koji će biti izabran Komšić? Nema razlike, izuzev notornosti da će HDZ-ov kandidat, na neviđeno, biti čovjek koji hoće da bude Hrvat, za razliku od Komšića, Hrvata koji hoće da bude čovjek. Ovo čovjek ne treba shvatiti kao pohvalu Komšićevoj ljudskosti, (možda i nije neki čovjek, ne znam) već kao, i na pojavnoj ravni vidljivu elementariju: etnički identitet je samo jedan a ne jedini njegov identitet. Nažalost, u današnjoj Bosni i Hercegovini heterogenitet je hendikep, pa se Komšićeva izvorna politička pripadnost SDP-u pojavljuje kao nepremostiva prepreka za njegovu etničku vjerodostojnost u dijaboličnoj državi, što ne znači da u boljoj državi i boljem SDP-u, Komšićev elementarni hrvatizam ne bi bio prepoznat kao prihvatljiva etnička norma za veliki broj hrvatskih birača u Bosni i Hercegovini.

U svakom slučaju, politička metodologija koju primjenjuju „stranke sa hrvatskim predznakom u BiH“, kako bi se stvorili uvjeti za Komšićevu listopadsku denominaciju, potvrđuju i legalitet i legitimitet Komšićeve prijave za najviše radno mjesto u hijerarhiji „zarobljene države“. Ostaje još samo da Ljubić pozove Silajdžića u koaliciju za glasove, pa da u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH imamo najmanje tri Komšića. Time bi nacionalizam postao bespredmetan. U teoriji, naravno. Ali, strogo uzevši, svaka praksa rezultat je nekog promišljanja. Mada, da ne bih ispao naivan, svjestan sam da niko nikada nikoga ni u šta nije uvjerio.

POTVRDA AUTIZMA

Ipak, u završnoj eksplikaciji želio bih ponuditi još jednu dozu „politološkog ludila“, inspiriran nadahnutim i odgovornim tekstom Ivana Lovrenovića u magazinu Dani (Kontinuitet urušavanja, 14.maj 2010, br.674).

Analizirajući politički kontekst izbora za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, autor je, osvrnuvši se na javno predstavljanje važnog zbornika Hrvati u BiH: ustavni položaj, kulturni razvoj i nacionalni identitet, značajnu dionicu teksta posvetio Ivi Komšiću, i kao autoru jednog od ključnih tekstova zbornika, i kao sposobnom i talentiranom političaru koji je „velika izgubljena šansa hrvatske političke scene u Bosni i Hercegovini.“

Ovo je važna indikacija i, za sada, tačan sud o uvaženom dekanu Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Kažem - za sada, jer u nekom drugom političkom kontekstu koji se ljudskim djelovanjem može proizvesti, zašto Ivo Komšić ne bi mogao biti kandidat za člana Predsjedništva BiH? Ovo pitanje nije samo retoričke naravi, već je u najužoj vezi sa prethodnom argumentacijom koju sam ponudio u tekstu.

Politička talentiranost Ive Komšića, u najboljem smislu te riječi, dolazila je do izražaja svih ovih godina prostom činjenicom da je to, rekao bih, možda jedini političar u Bosni i Hercegovini koji je mijenjao stranke (SDP, HSS, SDU...) a da to birači generalno nisu uzimali za zlo; naprotiv, ta nedosljednost tretirana je kao politička dosljednost, kao logičan i pravi izbor u datom političkom trenutku, kao sasvim prirodan čin.

Percepcija Komšićevih političkih transfera ostala je uglavnom pozitivna, a njegov politički cik-cak mnogi i danas smatraju autonomnom političkom gestom.

To je kapital koji apostrofiram da bih poentirao irelevantnost etničkog biranja članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine na slijedeći način: možemo li zamisliti situaciju u kojoj SDP BiH za člana Predsjedništva BiH „iz reda hrvatskog naroda“ predlaže Ivu Komšića!? (ja mogu, ne samo da zamislim, nego bih, da sam profesionalni političar otvorenih lijevih uvjerenja, na tome i radio). Kako bi na tu političku senzaciju reagirao blok hrvatskih stranaka koji Željku Komšiću spočitavaju odsustvo hrvatskog legitimiteta? Kako bi reagirali hrvatski intelektualci koji SDP-u, počesto s pravom, zamjeraju politički dogmatizam i neproduktivni etnički (i)realizam? Na kraju, kako bi reagirali birači?

Ako bi i drugi Komšić ( Komšić je ovdje metafora neupitnog hrvatstva a koje ne dolazi iz HDZ-ovih miljea) bio dočekan sa istom negativnom argumentacijom kao i Željko ( a složićemo sa da Ivo Komšić može biti od desničara prokazan za mnogo toga, ali sigurno ne i za nehrvatstvo) to bi bila tužna potvrda konačnog iracionalnog autizma hrvatske politike u Bosni i Hercegovini kojoj je imaginacija trećeg entiteta blokirala volju za državom. A država je, pozovimo u pomoć Hegela, još uvijek, „bog koji hoda“.

Najnoviji videouradak iz discipline pljuvanje udalj, i šire

Do Izbora je ostalo još 135 dana a kampanja je već dostigla nepodnošljiv (zavidan glib) nivo neukusa. Uključivanjem u izbornu utrku Fahrudina Radončića i njegovog Saveza za bolju budućnost medijska borba za svaku bošnjačku dušu pretvara se u svojevrsno takmičenje, sa izglednim kobnim posljedicama.

Novi kolačići u bh. političkom životu potrudili su se da u aktuelnoj izbornoj utrci dobijemo i nove discipline. Tako ove godine, u eksperimentalnoj, tzv. pokaznoj fazi imamo discipline poput: izmišljanja u unatrag na deset, dvadeset i više godina, neselektivno pljuvanje udalj i šire, te bacanje prašine u oči.

Analitičari najavljuju mogućnost uvođenja posebne discipline prebijanje s motkom (titulu šampiona u ovoj displini još uvijek ima neprikosnoveni Haris Silajdžić), a postoje ozbiljne naznake kako bi se na listi mogla naći i takmičenje u dizanju automobila uvis.

Osnovna karakteristika novih disciplina je da su u utrci dozvoljena sva raspoloživa sredstva, a takmičari ne podliježu doping kontroli niti im je potrebna ljekarska kontrola.

Već sada se može zaključiti kako će ovogodišnje takmičenje ostati upamćeno po neviđenoj žestini, u skladu sa najnovijim prevodom slogana Citius-Altius-Fortius koji glasi Gore-Žešće-Prljavije.

Prvi izvještaji sa terena pokazuju da će takmičenje biti vrlo interesantno. Dokaz ove konstatacije je najnoviji videouradak iz discipline neselektivno pljuvanje udalj, i šire koji je u najtiražnijem bošnjačkom dnevnom glasilu najavljeno kao “Sulejman Tihić i njegova savjest”. Ovo nevješto prikriveno autorsko djelo moguće je pogledati na servisu You Tube:

I što bi rekao pokojni Branko Mikulić: Neka igre počnu!

(zurnal.info)

Dobojski načelnik Obren Petrović, čovjek sumnjive ratne prošlosti, pridružio se donatorima sredstava za izgradnju zgrade Rijaseta Islamske zajednice u BiH. Nakon Fahrudina Radončića, Alije Budnje, Edina Arslanagića i ostalih tajkuna, i Petrović se stavio na spisak dobrotvora. Naime, jučerašnja posjeta reisu-l-uleme Mustafe ef. Cerića bila je pazarna, jer mu je načelnik Petrović uručio ček od 15.000 KM za izgradnju zgrade Rijaseta, a ta cifra je samo početak saradnje reisa Cerića i Petrovića.

-Ovo su mala sredstva i mi ćemo u narednom periodu sigurno u planiranju budžeta predvidjeti još sredstava. I sigurno da ću biti sretan kada bude završena zgrada Rijaseta - izjavio je Petrović.

Reis Cerić mu se uredno zahvalio na donaciji rekavši da "nije veliko čudo od njega, bilo bi čudo od drugih".

I tu ništa ne bi bilo sporno, da se ne radi o osobi za koju se sumnja da je počinila ratne zločine na području Doboja.

Prema riječima Momira Dejanovića, direktora Centra za humanu politiku iz Doboja, radi se o osobi koja je tokom rata bila na rukovodećoj poziciji u dobojskoj policiji, te je morala znati šta se dešavalo u Doboju u ratnim godinama.

- Mi smo u novembru 2008. godine zatražili od Tužilaštva BiH da se Obren Petrović procesuira zbog ratnih zločina počinjenih u Doboju tokom rata. Istina, mi nemamo nikakve dokumente koji to dokazuju, ali zato smo u kontaktu sa vrlo pouzdanim svjedocima koji znaju mnogo o mutnoj prošlosti Obrena Petrovića - kaže Dejanović. On dodaje da bi se Petrovića između ostalog moglo tereti za zlostavljanja, mučenja, potpisivanje rješenja o hapšenju civila...

- I da nije ubio nikoga, on kao rukovodeći je morao to spriječiti, a nije. Donacija za izgradnju zgrade Rijaseta je klasično podmićivanje. Zapravo on na taj način pokušava da stvori prividno stanje multikulture i da skrene pažnju sa bitnije stvari, odnosno da se ne priča o njegovom učešću u ratnim zločinima - kaže Dejanović.

Naš sagovornik objašnjava i to da je Petrović tokom rata navodno bio u istom timu sa Predragom Kujundžićem, zločincem koji je osuđen na 22 godine zatvora zbog ratnih zločina nad Bošnjacima na području Doboja.

(zurnal.info)