“Eventualno pokretanje procesa lustracije danas u BiH ne bi nikome donijelo korist”, kaže u razgovoru za “Žurnal” Admir Meko, politički analitičar.
Zahtjevi za donošenje zakona o lustraciji u BiH uglavnom su dio tradicionalnog predizbornog folklora koji dolaze ili od pojedinaca ili predstavnika malih političkih stranaka. Pri tome niko ne kaže ko bi i na koji način trebao biti “počišćen”.
Uglavnom, jadikuje se kako “samo u BiH” nije provedena lustracija te da “nema napretka” dok se ne obračuna sa bivšim komunistima. Ideja o lustraciji u BiH i nema previše pristalica među političkim liderima jer su nekadašnji komunisti danas podjednako raspoređeni kako u građanskim tako i u nacionalnim strankama.
Meko, Albanac sa britanskim obrazovanjem koji je magistrirao 2008. godine na univerzitetu Sasex u Velikoj britaniji,  proteklih godina bavio se analizom bivših komunističkih država i procesima  koji su uslijedili nakon tranzicije.

Šta je bio cilj lustracije u bivšim komunističkim državama?

- Osnovni cilj bio  je očistiti institucije od ljudi koji su bili istaknuti članovi bivšeg sistema, pripadnici službi bezbjednosti, sudije i ostali “vojnici” režima koji su počinili zločine, prvenstveno kroz kršenje ljudskih prava zatvorenika, ubistva, prinudne deportacije . Tu su takođe počinioci ekonomskog kriminala kroz  zloupotrebu javnih fondova, korupciju.
Izvorno značenje riječi u latinskom jeziku je čišćenje kuće. Praktična provedba se  razlikuje od zemlje do zemlje.  Češka je uvijek imala jak disidenstki pokret tokom komunizma. U Mađarskoj je bilo slično ali to u bivšem Sovjetskom Savezu recimo, nije bio slučaj. U bivšoj Jugoslaviji je uvijek postojao svojevrstan  disidentski pokret, pogotovu kada je riječ o filozofima i sve dok nisu otvoreno osporavali vlast Komunističke partije ovim disidentima je bilo dozvoljeno da govore, da se okupljaju. Države sa snažnijom disidentskom tradicijom iz doba komunizma ranije su počinjale proces lustracije.
Češka je prva zemlja u kojoj se pojavili inicijativa za lustracijom relativno rano,  potom je uslijedila Poljska.  
Raspad  Čehoslovačke dijelom je bio uzrokovan i sporom oko lustracije, jer su Česi bili za provođenje lustracije a Slovaci protiv. I to je možda bio jedinstven slučaj u istoriji da se zemlja podijelila odlukom političara a ne građana, jer građani se o tome nisu pitali i sve je prošlo bez nasilja.

U kojim od bivših komunističkih država je  provedena lustracija ?
- Češka, Bugarska, Albanija, Poljska, Mađarska, i veoma malo u baltičkim zemljama. Za baltičke zemlje fokus nije bio na raščišćavanju sa prošlošću već na ubrzanom razvoju zemlje. Svaka zemlja je vrlo specifičan slučaj.

Zloupotreba policijskih dosijea

Kako je u praksi izgledao proces lustracije?
- Da bi se ovaj proces proveo u praksi bilo je potrebno formirati određene parlamentarne istražne komisije koje bi bile neutralne, ili su barem trebale biti neutralne.  Na primjeru Češke, članovi ovih komisija bili su ljudi iz akademske zajednice, bivši političari, sudije, koji su na kraju trebali parlamentu predložiti odgovarajuće sankcije za svakog pojedinca.
Ako bi se u konkretnom slučaju utvrdilo da je pojedinac bio odgovoran, suočili bi ga  sa dokazima i onda bi mu rečeno, “zbog svega ovoga želimo da daš ostavku na funkciju koju trenutno obavljaš, a ako to ne uradiš onda će  čitav dosije biti objavljen u javnosti ”.
Problem koji se često javljao je da su dokumenti o nečijoj krivici “procurili” u javnost, i to se dešavalo ne samo u Češkoj nego i u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, Albaniji, jer je evo predstavljalo vrlo efikasno sredstvo u političkim obračunima.
Takav je slučaj bio sa dosijeom Milana Kundere koji je sadržavao dokaze o njegovoj svojevremenoj saradnji sa tadašnjim režimom ili slučaj jednog kardinala u Poljskoj i koji su  naknadno procurio u javnost.  
Naravno, uvijek se postavlja pitanje zašto se to desilo baš sada jer su ti dokazi postojali od ranije.
Problem su takođe predstavljali obični građani koji su bili neformalni doušnici službe bezbjednosti ali su na to bili prisiljeni na jedan ili drugi način.
 Tako su recimo  nakon drugog svjetskog rata komunističke vlasti u većini istočenoevropskih zemalja provele čistku gdje su se na meti nalazile brojne kategorije, bivši oficiri, nekadašnji zemljoposjednici i slični kojima je bila oduzeta sva imovina a često su čitave porodice bile sudski procesuirane. Bila im je uskraćena i mogućnost obrazovanja i pohađanja univerziteta.
 I bilo je puno ljudi koji su u zamjenu za mogućnost dobijanja posla ili pohađanja univerziteta pristajali da rade kao doušnici službe bezbjednosti.

Kakve su bile sankcije za one koji su proglašeni krivim u procesu lustracije?
-U Češkoj, nakon prvog kruga lustracije koji je počeo početkom devedesetih godina, lustracijom je bilo obuhvaćeno  oko 20.000 ljudi  i njima više nije bilo dozvoljeno da se nalaze na pozicijama u   javnoj administraciji tokom pet do deset godina. U privatnom sektoru nije im bilo dozvoljeno da obavljaju visoke funkcije u bankarstvu ili  bivšim državnim kompanijama koje su se transformisale u zajednička ulaganja sa inostranim partnerima.

Zakon na određeno vrijeme

Koliko dugo su trajali procesi lustracije? Da li su zakoni o lustraciji imali ograničen rok trajanja ili se radilo o kontinuiranom procesu?
- Obično se radilo o ograničenom periodu, pet do deset godina. Ali komisije za lustraciju, recimo u Češkoj, još uvijek postoje. Kada su usvojili zakon on je trebao važiti deset godina a onda se ponovo razmatralo da li ga treba produžiti za narednih 10 godina.

Znači lustracija  nije podrazumjevala da je svaki bivši član Komunističke partije ili pripadnik nekadašnjih službi bezbjednosti po automatizmu bivao uklonjen  iz javnih institucija?
- Lustracija koja bi išla ka tom cilju u suštini bi bila identična nekadašnjim komunističkim čistkama, koje su polazile od kolektivne krivice i kolektivne odgovornosti, pa ako bi jedan član porodice učinio nešto što se smatralo aktom protiv komunističkog režima onda bi svi članovi porodice bili kažnjeni.
Drugo je pitanje da li je moguće izbjeći kolektivnu odgovornost pogotovu kada je riječ o pripadnicima službi sigurnosti. Tu su vodeći ljudi službi donosili odluke dok je na nižim službenicima bilo njihovo provođenje.
Zato je cilj bio da se prvenstveno identificiraju nekadašnji pripadnici ovih službi koji su konkretno učestvovali u porovođenju naredbi sa vrha, što je predstavljalo dodatan problem.
Puno je bilo formalnih odluka u pismenoj formi, ali je tu bila i siva zona gdje su pojedinci na vlastitu ruku zloupotrebljavali moć koju su imali.Tako da u stvarnosti to nije bilo jednostavno izvesti.

Koliko je bilo otpora provođenju lustracije?
- Često su  ljudi koji su imali visoke pozicije u komunističkom sistemu odmah nakon tranzicije vlasti bili “katapultirani” na visoke pozicije u novom sistemu, tako da su postali ponovo zaštićeni bilo da je riječ o članovima parlkamenta, političkim liderima. I naravno da ovi ljudi koji su se ponovo našli na vlasti nisu željeli lustraciju.

Evo vlast, daj mi imunitet

Po čemu su se razlikovali češki, mađarski, rumunski modeli lustracije?
- Način i trenutak u kome je došlo do prenosa vlasti sa komunista na nove demokratske vlasti se razlikovao i uticao je na način provođenja lustracije. U Mađarskoj bio je mnogo umjereniji i postepeniji prenos vlasti jer je mađarska vlada ranije krenula sa postepenim reformama i liberalizacijom. U Rumuniji Čaušesku je bio srušen i strijeljan i jednostavno je većina krivice bila pripisana njemu. Sam Čaušesku bio je strijeljan nakon petominutnog suđenja koje su organizovali ljudi do tada bliski njemu.
U Bugarskoj je situacija bila slična kao i u Albaniji, jer su nakon demokratskih izbora komunisti ostali na vlasti još 2-3 godine. U Poljskoj je to bila svojevrsna trgovina, gdje su komunisti jednostavno predali vlast a zauzvrat im je obećano da neće biti sudski procesuirani. U Mađarskoj je bilo vrlo malo i vrlo ograničenih pokušaja lustracije.

Kakve je rezultate imao proces lustracije?
-Nema direktne veze između procesa lustracije i demokratizacije i ekonomskog razvoja društva, a konkretni rezultati razlikovali su se od zemlje do zemlje. U Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj, postojao je disidentski  pokret mahom sastavljen od intelektualaca koji je na određeni način pripremio prelazak u demokratiju, poput “Solidarnosti” u Poljskoj ili “Povelje 77” u Češkoj.
S druge strane, U Rumuniji, Bugarskoj,  Albaniji nije bilo takvih  disidentskih pokreta i rezultat je bio da su komunisti ostali na vlasti. Nije bilo drugih ljudi koji bi prezeli vlast i transformisali društvo u istinski demokratsko. To je ono što čitav proces lustracije čini veoma teškim.

Prekasno za lustraciju

Ima li smisla počinjati proces lustracije sada, 20 godina nakon pada komunizma? Da li je to uopšte izvodljivo? Da li bi to moglo funkcionisati u BiH.
- Ako bi postojao potpuni konsenzus među svim  političkim strankama onda bi proces lustracije mogao početi i sada. Ali ako bi bio iniciran samo od jedne političke stranke ili koalicije, pogotovu ako bi to bila vladajuća koalicija, vrlo je upitan takav proces i njegovi rezultati.
Ne postoji slučaj da je neka bivša komunistička zemlja sa procesom lustracije počela 20 godina nakon pada komunizma.
 Pravo vrijeme bilo je početak devedesetih, odmah nakon pada komunizma. A početi taj proces nakon dvadeset godina ne bi pomoglo nikome niti  bi donijelo neke pozitivne rezultate. S druge strane, ljudi imaju pravo da znaju šta se desilo.
Ako bi u ovom trenutku krenuli sa lustracijom u BiH to bi imalo vrlo loše rezultate. Imajući u vidu unutrašnju političku strukturu BiH to sigurno ne bi bilo lako, jer već postoje sporovi između Federacije BiH i Republike Srpske oko brojnih pitanja.  
Tako bi se kao problem pojavilo pitanje da li lustraciju provoditi samo u jednom ili oba entiteta ili na nivou države. Tu je pitanje arhiva. Da li su dokumenti još tu, šta se u međuvremenu dešavalo sa njima. U Rumuniji i Bugarskoj postoji sličan problem jer su  pojedinci koji su imali političku moć iskoristili je da bi uništili kompromitirajuću dokumentaciju iz prethodnog perioda.  
(zurnal.info)




     

U znak protesta protiv korupcije i političke mafije u Srbiji, Branimir Nikolić Branči, nekadašnji aktivista Otpora, izvršio je samoubistvo. U oproštajnom pismu, bez imalo patetike, napisao je kako vjeruje da će njegov čin nešto pokrenuti

Pre deset dana se ubio jedan Subotičanin. Branimir Nikolić Branči, nekadašnji aktivista Otpora, koji to nije prestajao da bude gotovo sve do svoje smrti. Imao je nadu (iluziju?) da se nepravde u ovoj državi mogu ispraviti. Sve do juče oni koji su ga poznavali bili su ubeđeni da on nije osoba koja bi pobegla od života. A onda je policija konačno predala njegovim prijateljima oproštajno pismo, u kojem Branči potvrđuje, hladne glave i bez imalo patetike, da se na taj korak odlučio jer „više nije potreban“, ali da veruje da će njegov čin, ma koliko ludo izgledao, nešto pokrenuti i konačno spasiti Suboticu i Srbiju od onoga ka čemu je vode kriminal, korupcija, političari i mafija, koje je on video kao jednu te istu pojavu.

Veliki deo njegovog života bio je posvećen borbi protiv Miloševićevog režima, a kasnije protiv onih koji su ga nasledili. Po svom političkom ubeđenju bio je demokrata, Subotičanin i Vojvođanin. Kada je Otpor prestao da postoji, i kada su njegovi saborci bacili koplje u trnje, što zbog izgubljene nade, što zbog kompromisa i sopstvenih karijera, on je, prilično usamljen, nastavio da juri vetrenjače, kako se ispostavilo. Dirao je u brojne afere i nedodirljive, dolazio do teških dokaza o korupciji, malverzacijama, privrednom kriminalu iza kojih su stajali tzv. tajkuni, političari, javne ličnosti, „biznismeni“... Krivične prijave koje je podnosio završavale su u sudskim fiokama – ali ne i tužbe koje su protiv njega podneli oni koje je prozivao.

Poslednjih nekoliko godina živeo je neznano kako. Nakon njegove smrti saznalo se da je dobijao socijalnu pomoć, a da je otišao ostavši dužan i za kiriju.

Ovih dana smo u medijima mogli pročitati da se Olimpijski komitet sastao u Subotici, (sa voznim parkom od kojeg zastaje dah), da je Dačiću uručena nagrada Najevropljanin, da je Novak Đoković nešto izjavio ili uradio, da se Elizabet Tejlor ponovo udaje... O čoveku koji je otišao u smrt, jer je to bilo njegovo poslednje oružje protiv zla i kriminala, uveren da će taj njegov čin nešto promeniti – gotovo ni reči. Zašto je svako dete znalo za Jana Palaha i njegov očajnički protest protiv okupacije njegove domovine Čehoslovačke, a zašto se na isti takav tragičan čin protesta našeg Jana Palaha niko ni osvrnuo nije? Da li je svest o dobru i zlu, o tragičnom i plemenitom nestala iz svih nas i nije li to veća opasnost od kriminala?

(pescanik.net)

Reakcije na tekst o nepotizmu na Tuzlanskom univerzitetu ne prestaju stizati u redakciju Žurnala, ali i na adrese medija koji su prenijeli naš tekst. Jedna od takvih je reakcija dr. sc. Kenana Mandžića, višeg asistenta na RGGF-u

Tekst Žurnala o nepotizmu na Tuzlanskom univerzitetu prenijeli su brojni mediji u BiH. Vro brzo uslijedile su reakcije. Na udaru su se našle i kolege iz Tuzlanskog lista. Pored poruka odobravanja nezadovoljnih studenata i akademske zajednice u TK, u njihovu redakciju je stiglo i nekoliko negativnih komentara i reakcija. Bilo je tu svega, od vrijeđanja autora (što ste mogli primjetiti i među komentarima na Žurnalu), pa do skretanja pažnje na nebitne stvari. Ipak, zajedničko svim tim porukama je to da navedene informacije nisu demantirane.

Jednu takvu reakciju, kolegama u Tuzlanskom listu poslao je dr. sc. Kenan Mandžić, viši asistent na RGGF-u u Tuzli. Njegovo reagiranje proslijedili su nama i prenosimo ga u cjelosti.

Dugo sam razmišljao da li da uopšte pošaljem ovo reagiranje, jer sam na napade i iznošenje neprovjerenih informacija, od strane „profesionalnih“ novinara, o meni i mojoj porodici već navikao. Mislim da je prije objavljivanja ovog teksta , prvo trebalo saslušati i drugu stranu, ali ipak, ja nisam „profesionalni“ novinar da bih znao kako profesionalno i be zvrijeđanja iznositi informacije.

Kao prvo, akademik Enver Mandžić veće devet mjeseci ne radi na Univerzitetu u Tuzli, a već gotovo dvije godine na Rudarsko-geološko-građevinskom fakultetu ( u daljem tekstu RGGF). Od 13 profesora koji su prošle godine ispunili uslove za penzionisanje 12 je nastavilo rad na Univerzitetu u Tuzli, a samo je jedan „otjeran“ u penziju. Taj jedan je redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine – Enver Mandžić.

Toliko o njegovom „suverenom vladanju“ na Univerzitu u Tuzli i RGGF-u.

Drugo, Enver Mandžić NIJE obezbijedio mjesto sinu na Univerzitetu u Tuzli. Kenan Mandžić je u roku završio RGGF, odsjek geologija, sa prosjekom ocjena 9,3 i za ostvaren uspjeh mu je dodijeljena Zlatna plaketa Univerziteta u Tuzli ( svi ispiti polagani javno pred kolegama). Na svečanosti koju je u rektoratu Univerziteta u Tuzli, za dobitnike Zlatne plakete, organizovao tadašnji Rektor Univerziteta u Tuzli, gospodin Izudin Kapetanović, svim dobitnicima Zlatne plakete ponuđeno je radno mjesto na Univerzitetu, nakon čega je raspisan javni konkurs.

Pošto je ta ponuda činila boljom od biroa za zapošljavanje, „junior“ Kenan Mandžić je (sa većinom dobitnika Zlatne plakete) prihvatio ponudu tadašnjeg Rektora i, kao jedini prijavljeni kandidat na javni konkurs za RGGF, izabran u zvanje asistenta. Također, Kenan Mandžić je još uvijek viši asistent, koji je doktorirao prije godinu dana ali još nije izabran u zvanje docenta, zbog pravila koja važe samo za njega.

Toliko o „logici", namještanju radnog mjesta „junioru" i njegovog „docentovanja".

Treće, Erna Mandžić-Kapidžić je podnijela prijavu na mjesto asistenta na JAVNI konkurs na koji su pravo prijave imali svi zainteresovani koji su ispunjavali uslove konkursa propisane pravilima Univerziteta u Tuzli. Uža naučna oblast „Inženjersko-geološke discipline" je tražila popunu mjesta asistenta, a od svih prijavljenih na konkurs samo je Erna Mandžić-Kapidžić zadovoljavala uslove za izbor u zvanje asistenta (moguće provjeriti). Erna Mandžić-Kapidžić je trenutno na birou za zapošljavnje, što se može provjeriti i nema, niti je ikada imala, zasnovan radni odnos na Univerzitetu u Tuzli. Školske 2008/09 je, kao vanjski saradnik, držala samo dva sata vježbi, na užoj naučnoj disciplini „Inženjersko-geološke discipline". Školske 2009/10 oduzeti su joj časovi koje je držala, tako da Erna Mandžić-Kapidžić već gotovo cijelu školsku godinu, ne drži vježbe na RGGF-u. Toliko o „mirazu".

Na kraju, mislim da je nekorektno napadati pojedince i porodice bez prethodne provjere informacija. Moje opredjeljenje za ovu struku postoji još od djetinstva jer su mi oba roditelja ove struke.

Smatram da svi ljudi, bez obzira ko su im roditelji trebaju imati iste šanse da dobiju posao u svim firmama. Međutim, smatram da i djeca roditelja koji su uspjeli da ostvare nešto u pojedinim strukama, kojima je „grijeh" jedino što su u toku studiranja postigli izuzetne rezultate, trebaju imati tu istu šansu.

Zbog toga postoje javni konkursi i žalbe na odluke komisija koje su provele izbor kandidata na osnovu tih konkursa.

Također, primjeri navedeni u tekstu nisu jedini na Univerzitetu u Tuzli, pa mi se čini da je izvršena selekcija porodica koje su određene za odstrijel.

Prema tekstu, objavljenom u vašim novinama, izgleda da su djeca uspješnih roditelja osuđena da budu probisvjeti i kriminalci i ma koliko se trudili i radili na svom usavršavanju, ne trebaju se baviti istim poslom kao njihovi roditelji, jer je to protiv vaših pravila.

Vodeći ruski federalni sudac, Eduard Chuvashov, ubijen je u zgradi u kojoj je stanovao u Moskvi.

Suca je upucao nepoznati počinitelj koji je pobjegao s mjesta događaja, prenosi u ponedjeljak BBC.

Sudio je u mnogo slučajeva protiv organizacija nacionalista i primio je mnogo prijetnji smrću. U februaru je osudio devet članova neonacističkih skinheadsa, "Bijelih vukova", sa i do 23 godine zatvora. Sudio je i u mnogim slučajevima u kojima su ruski čelnici bili optuženi za korupciju i pronevjeru.

- Nepoznata osoba upucala je Chuvashova u zgradi u kojoj se nalazi njegov stan, kažu u policiji. Dodaju da su istražitelji na mjestu događaja. Ekho Moskvy radio prenosi da je podlegao rani na prsima.

(Fena)

Akcija grčke policije radi lociranja glavnog uporišta terorističke grupe "Revolucionarna borba" u kojoj se, kako se sumnja, nalazi najveći dio oružja te organizacije, nastavljena je u ponedjeljak, javila je agencija ANA.

Protivterorističke jedinice pretražuju kuće u zapadnom predgrađu Atine, Nea Filadelfiji, ali do sada nije pronađeno oružje, ni eksploziv.

U pretresu je pronađena oprema za prerušavanje, kao i uređaji za izobličavanje glasa i oni se trenutno nalaze u laboratorijama na ispitivanju, navela je grčka agencija.

Policija je u nedjelju uhapsila šest osoba za koje se sumnja da pripadaju ultra ljevoj grupaciji "Revolucionarna borba" i da su umiješani u bombaške napade.

Hapšenja su usljedila u velikom udaru na gradsku gerilu, koja je od nereda u Atini u decembru 2008. pojačala napade na policijske, javne i poslovne zgrade.

"Revolucionarna borba", oformljena u septembru 2003., izvela je neusjpešni napad na grčkog ministra kulture Mihailis Liakis 2006., a 2007. je preuzela odgovornost za raketni napad na američku ambasadu u Atini.

(Fena)

Prvi svjetski kongres Roma je održan 8.4.1971. u Londonu, kad je verifikovan naziv “Romi”. 8. april se od tada obilježava kao Međunarodni dan Roma. U Evropi ih živi 12 miliona, ali su još uvijek diskriminirani.

Neđo Osman, Rom iz Skoplja, je diplomirao glumu na novosadskoj Akademiji umjetnosti. Kao član Pralipea i Subotičkog pozorišta gostovao je na mnogim pozorišnim festivalima od Atine do Meksiko Sitija. Posljednjih dvadeset godina živi i radi u Kelnu. Iako je veoma uspješan u svojoj profesiji, sa predrasudama se i dalje bori.

Djevojčica Romkinja ispred istrošene kućeBildunterschrift: Großansicht des Bildes mit der Bildunterschrift: Do juče su živjeli u kućama od kartona, ali i danas žive u neadekvatnim uslovima“Mislio sam da ja moram promijeniti tu sliku, kako 'Ne-romi' misle da mi nemamo talenat za obrazovanje i školu. Sve sam napravio da promijenim tu sliku. Svejedno što nisam Rom koji prosi na ulici i što se krećem u intelektualnom krugu među umjetničkim svijetom, opet osjećam tu diskriminaciju”, kaže ovaj glumac.

“Ne možemo se promijeniti za 24 časa!”

Zbog svog izgleda, često u pozorištu dobija uloge razbojnika ili ubice. To je, kaže Neđo, prikriveni vid rasizma i diskriminacije, i mnogo je opasnije od javnih napada, progona i šikaniranja kojima su Romi izloženi širom Evrope. Većina romske populacije teško se privikava na uređene uslove života, i zato postoje opravdani razlozi, smatra Neđo.

“Mi smo godinama bili negdje na kraju civilizacije. Do juče smo živjeli u kućama od kartona. Kada uzmeš jednu romsku familiju i daš im normalnu prostoriju za život, naravno da se on ne može snaći, jer je do juče živio u kolibici. Normalno da je u šoku i mora im se dati vrijeme. Ne možemo mi sebe promijeniti za 24 časa, nakon 1.000 godina kako smo tako živjeli.”

Sporazumi ostaju mrtvo slovo na papiru

Prije pet godina utemeljena je “prva dekada” Roma (2005.-2015.) koju je iniciralo osam država jugoistočne Evrope. „Dekada Roma“ predstavlja političku obavezu zemalja učesnica da na nacionalnom nivou sprovode programe i reforme u cilju unapređenja položaja Roma. Prioritetne oblasti su obrazovanje, zdravlje, zapošljavanje i stanovanje. U 16 zemalja centralne i istočne Evrope osnovan je Fond za obrazovanje Roma, a sredstvima Fonda finansirano je 30.000 romske djece i studenata.

Direktor Fonda Tobias Linden komentariše da su vidne velike promjene u odnosu nacionalnih vlada prema Romima. „Do prije pet godina Rome niko nije spominjao, a danas se o njima mnogo više govori. Problem je, međutim, taj što vlade zemalja sa velikom romskom populacijom nisu učinile dovoljno da promijene same sebe. Donijeli su niz zaključaka i potpisali mnogo sporazuma, ali ih većinom ne primjenjuju u praksi”, kritikuje direktor Fonda za obrazovanje Roma Tobias Linden.

(Preneseno sa www.dw-world.de.)

Ruski mediji navode kako je pilot ignorisao savjete iz kontrole vazdušnog saobraćaja da se preusmjere na drugi aerodrom.

U avionu su pored predsjednika Poljske i njegove supruge bili i komandant poljske vojske, guverner Centralne banke, poslanici i vodeći poljski istoričari.

Premijer Poljske Donald Tusk izjavio je kako je pad aviona u kojem se nalazila najviša državna delegacija Poljske, najtragičniji događaj u istoriji njegove zemlje nakon Drugog svjetskog rata.

Poljska delegacija je letila iz Varšave na obelježavanje 70 godišnjice masakra kod Katinjske šume gdje su sovjetske snage počinile masakr nad hiljadama Poljaka tokom Drugog svetskog rata.

Šef poljske diplomatije Radoslaw Sikorski izjavio je, u intervjuu listu "Gazeta Wyborcza", da je prvi saznao za tragediju i da je o tome obavjestio Tuska, Komorowskog i Jaroslava Kaczynskog, bivšeg premijera i brata blizanca predsjednika Kaczynskog. 
-Premijer je, kada je saznao za razmjere tragedije, zaplakao, dodao je Sikorski. 
Ministar Sikorski je kazao i da bi na popodnevnoj vanrednoj sjednici vlade trebalo da bude potvrđeno da Komorowski preuzima dužnost šefa države. 
-Takođe, ostali smo bez komande oružanih snaga jer su u ovoj tragediji poginuli komandanti svih rodova oružanih snaga, pa će i tu morati da se donesu odluke - konstatovao je poljski ministar. 
Poljski predsjednik je bio glavnokomandujući oružanih snaga, ali je njegova uloga, kako su primjetile agencije, uglavnom simbolična. 
Prema pisanju poljske štampe, obaveze guvernera Centralne banke Poljske trebalo bi da preuzme Skripeskyjev zamjenik. U crkvama širom Poljske se održavaju opela, a u 19 sati će varšavski nadbiskup služiti zaupokojenu misu u katedrali u Varšavi. 
Pred Predsjedničkom palatom su se okupile hiljade ljudi da polože cvijeće i zapale svijeće. Pred okupljene su izašli funkcioneri predsjedničkog kabineta i zajedno se pomolili za pokoj duša žrtava nesreće.

Odluka Besima Mehmedića, premijera Kantona Sarajevo, da donira tri miliona maraka gradskom prevozniku GRAS-u za jeftiniji studentski prevoz čisti je predizborni trik i taj bi novac mogao završiti u predizbornoj kampanji Stranke za BiH. Ko ne vjeruje – evo dokaza

Vlada Kantona Sarajevo, odnosno njen premijer Besim Mehmedić, odlučili su dati tri miliona maraka sarajevskom javnom prevozniku GRAS kako bi studenti imali jeftiniji prevoz. Tako su odlučili da će i ove godine izdvojiti nula maraka za popravljanje studentskih domova. Još su odlučili da će Sarajevo biti vjerovatno jedini grad na svijetu koji za prevoz studenata izdvaja duplo više nego za razvoj nauke.

Do sada su studenti plaćali 33 marke mjesečnu prevoznu kartu a sada će za godišnju izdvajati samo 50 maraka a važit će im i dok budu na jednomjesečnom zimskom ili tromjesečnom ljetnom odmoru.

Jeftinije samo u izbornoj godini

Cifra od tri miliona maraka, čini se, izabrana je proizvoljno ili je to maksimum kojeg je iz kantonalnog budžeta mogao izvući Mehmedić. On je još prošle godine studentima obećao skoro 15 miliona maraka za besplatan prevoz a onda mjesecima studentima, nakon redovnih protesta, obećavao sve manje, sve do tri miliona maraka. Da ova cifra nema nikakve veze sa studentima nego sa GRAS-om pokazuje sljedeća računica: ako niko od studenata ne kupi godišnju kartu GRAS će opet dobiti svoja tri miliona. Ali ako svi studenti odluče kupiti ove karte tada će GRAS biti u minusu jer je premijerova ranija računica bila da za besplatne karte treba više od 12 miliona maraka. Ovako će na njegova tri studenti sa svojih 50 maraka dodati još dva miliona, što je ukupno pet, ili oko sedam manje od potrebnog!

Da je bilo imalo namjere da se pomogne studentima novac za karte ne bi bio na listi prioriteta. Samo Studentski centar u Sarajevu odnosno dva studentska doma duguju više od milion maraka: 80 hiljada za struju, 150 hiljada za plin i 30 hiljada za vodu a dug dobavljačima hrane je nedavno premašio milion. Vjerujemo da ste primijetili da su svi ovi troškovi upola manji od novca izdvojenog za karte.

Znamo već odgovor premijera koji danima izbjegava razgovarati sa novinarima Žurnala: to su studenti iz drugih kantona i neka im plate njihove Vlade. Ali zašto to onda nije problem sa kartama jer je upravo njima najpotrebniji jeftiniji prevoz!?

Mehmedić je danas ponosno izjavio kako mu je drago da je i ovaj studentski problem riješen!? Koliko zaista brine o studentima i drugim građanima svog kantona najbolje pokazuje ovogodišnji budžet, jedva usvojen: za rješavanje problema maloljetničke delinkvencije ide 100.000 maraka; smještaj i ishranu studenata 60 hiljada; studentskom centru 800 hiljada; informatizaciji osnovnih i srednjih škola 40 hiljada...

Ni ove godine nije bilo novca za obnovu Mašinskog, Stomatološkog, Filozofskog i Fakulteta političkih nauka.

Sa druge strane, studenti su zadovoljni, sami su to priznali, bilo kakvim podsticajem od kantona. Sada će se jeftinije prevoziti a uradili su nešto i za buduće generacije studenta. Samo što je premijer nekako zaboravio reći da naredne godine neće biti podsticaja. Jednostavno, u projekcijama budžeta za 2011. i 2012. godinu nema stavke sufinansiranje javnog prevoza za studente. Doduše, ne piše da se takvi poticaji daju samo u izbornim godinama. Provjerili smo da se možda ne radi o zabuni u zvaničnom ovogodišnjem budžetu ali 1,3 miliona za javni prevoz ratnih vojnih invalida i šest i po za penzionere uredno stoje i u stavkama za sljedeće dvije godine. Na mjestu gdje trebaju biti tri miliona za studente - tek dvije crtice.

U želji da se što više dodvori studentima Vlada u svom saopštenju posebno naglašava da karte važe jednu kalendarsku a ne školsku godinu. Studenti je mogu kupiti bilo kada i važit će im i kada budu kući na odmoru. Time se, valjda, htjelo preduhitriti pitanje zašto se ovakva odluka donosi na kraju ljetnog semestra kada je studentima korisna još samo dva mjeseca. Očito je za premijera ovo bio zadnji rok da donese ovakvu odluku jer je prva sljedeća prilika za to u oktobru, kada počinju predavanja ali prođu opći izbori.

U budžetu još možemo vidjeti da će dug GRAS-a u naredne dvije godine porasti za skoro milion maraka. Ova javna firma je pogodna, osim za skupljanje glasova, i za namicanje novca za predizbornu kampanju. Revizorski izvještaji pokazuju da su prikazani prihodi i rashodi nejasni, netransparentni i nemarno urađeni pa tako novac u ovu firmu može ući i izaći poput studenta koji se šverca za prevoz u tramvaju.

Kome to premijer daje novac?

Posljednji dostupan revizorski izvještaj o poslovanju GRAS-a više liči na indeks takozvanih vječitih studenata nego izvještaj o radu kompanije sa prihodima većim od 50 miliona maraka – na ispitima poslovanja uglavnom se padalo.

Po našem mišljenju, zbog efekata koje na finansijske izvještaje imaju stavke navedene u prethodnom pasusu, finansijski izvještaji ne prikazuju istinito i objektivno, po svim bitnim pitanjima, finansijski položaj  Kantonalnog javnog komunalnog preduzeća „Gras“ d.o.o. (...) u skladu sa Međunarodnim standardima finansijskog izvještavanja, piše u izvještaju Ureda za reviziju institucija u Federaciji. Zaposlenici GRAS-a jedini u Sarajevu imaju pravo na potpuno besplatan prevoz. Uz akreditaciju se mogu voziti bez ograničenja. Vjerovatno su i jedini koji uz to još svaki mjesec dobiju 75 KM za prevoz!? Isplata ove naknade vršena je i za vrijeme godišnjeg odmora uposlenika. Po navedenom osnovu u 2008. godini isplaćeno je 1.633.425 KM, od čega je 1.154.851 KM iskazano kao troškovi prevoza.

Da stvar bude još paradoksalnija ove isplate nastavljene su i kada je, zbog finansijske krize, prestalo izdavanje akreditacija za prevoz zaposlenima. Navodno su mogli zadržati te akreditacije zbog ulaska u firmu ali kako objasniti da nema novca za štampanje kartica a ima milion i po za karte koje navodno plaćaju zaposleni.

Revizijom nabavki utvrdili smo propuste i nepravilnosti u provedenim postupcima i procedurama. U 2008. godini provedeno je 1.024 postupaka, a zaključeno 994 ugovora, u vrijednosti od 18.028.342 KM. Veći broj nabavki nije proveden u skladu sa procedurama propisanim Zakonom o javnim nabavkama BiH, njegovim provedbenim i vlastitim aktima. Sredstva nisu korištena transparentno i na efikasan način. Uprava GRAS-a uglavnom voli dogovarati poslove direktnim dogovorima bez objavljivanja tendera. Kada su ga već morali raspisivati uglavnom su tenderi bili neregularni, zaključak je revizorskog izvještaja.

Ugovor sa zemunskim Ikarbusom od pet miliona maraka kao da se morao sklopiti bez obzira na sve. Uslovi tendera su mijenjani i nakon njegove zvanične objave, Ikarbus nije davao popust što je bio jedan od uslova a rokovi isporuke su ostali nejasni. Ipak, GRAS odbija žalbe dva druga ponuđača i bira Ikarbus iako nije ispunio sve tražene uslove.

Slično je i sa kupovinom minibusa od Daustrucka iz Splita plaćenih skoro milion maraka. GRAS je u tenderu tražio da njihov proizvođač ili prodavac ima servis u Sarajevu kako bi mogao ispoštovati garanciju ali kako to Daustruck nije imao, GRAS je na kraju pristao servisirati minibuse u svojim servisima.

Prevozom onih famoznih 18 tramvaja iz Holandije napravljen je nezapamčen presedan.

Iako se radilo o uslugama transporta tramvaja iz Amsterdama do Sarajeva, jedan od objavljenih kriterija bio je garantni rok, piše u revizorskom izvještaju.

A da nije problem prošvercati ni milionske iznose pokazuje primjer nabavljanja goriva za autobuse. Svake godine GRAS od kompanije Green Oil kupuje naftu u vrijednosti od pet miliona maraka. Mada se radi o basnoslovnoj cifri ne postoji način kontrole potrošenog goriva.

Dostavljena dokumentacija iz koje se vidi samo zaduženje po svakom vozilu na bazi brojčanika iz pištolja za punjenje goriva, ne predstavlja praćenje potrošnje goriva. Priloženi spisak – pregled izdatog pogonskog goriva od pumpne stanice nije dokaz o potrošnji, već o izdavanju goriva, a ni priloženi Prijedlog normativa potrošnje goriva iz januara 2009. godine nije dokaz o praćenju potrošnje goriva, navodi se u izvještaju Ureda za reviziju.

Također, revizori su utvrdili da zbog zastarjelog sistema prodaje karata ne postoji transparentan način kontrole stvarno prodanih jednokratnih ili mjesečnih karata. Studenti se mogu jedino nadati da će drugačije biti sa novcem navodno izdvojenim za njihovo kvalitenije studiranje kroz jeftiniji prevoz. Za 50 maraka godišnje moći će se voziti u vozilima u prosjeku starim 18 godina: starost tramvaja je 29 godina, trolejbusa 21 godina, autobusa 15 godina i minibusa 8 godina.

(zurnal.info)

Zbirka poezije Mile Stojića "Među zavađenim narodima" izabrana je za Godišnju nagradu Društva pisaca BiH za najbolje književno djelo objavljeno u 2009. godini.

Odluku je donio tročlani žiri u sastavu Ivan Kordić (predsjednik) te Nihad Agić i Amir Brka. Najbolje književno djelo biralo se iz oblasti poezije, proze, esejistike te književno-historijskih i esejističko-filozofskih studija.

Kako je na današnjoj konferenciji za medije Društva pisaca BiH u Sarajevu naveo Ivan Kordić, u uži izbor ušlo je pet djela - esej Esada Durakovića "Stil kao argument", novela Miljenka Jergovića "Volga, Volga", roman Zilhada Ključanina "Švedsko srce moje majke", te poezije Kemala Mahmutefendića "Bestijarijum" i Mile Stojića "Među zavađenim narodima".

Navodeći obrazloženje odluke, član žirija Nihad Agić istaknuo je da je Mile Stojić u najnovijoj zbirci pjesama uveo opću promjenu i izrazitu tendenciju ka odbacivanju i odustajanju od vlastite poetike prakse. To se najčešće manifestira na razini diskursa, zatim forme, kompozicije i stila pjesama.

Prezentirajući način na koji Stojićeva poezija komunicira sa savremenim kulturnim trenutkom, Agić smatra da se to najbolje može iščitati iz pjesme "Eksponati iz muzeja književnosti".

"U njoj, on tradicionalno ili klasično poetsko pismo smješta u muzej književnosti i svodi ga na muzeološki eksponat, što posredno sugerira ideju o zastarjelosti ili prevaziđenosti ovakvog načina pisanja, "onog što odiše formalinom i raspadanjem", te okretanje savremenom iskustvu pisanja u novim medijima", kazao je on.

Godišnja nagrada Društva pisaca BiH za najbolju knjigu iz oblasti književnosti za djecu i mlade u 2009. godini pripala je Ismetu Bekriću za knjigu bajki "Drveni konjić".

O ovoj je nagradi odlučivao je žiri u sastavu Nenad Radanović (predsjednik) te članovi Atif Kujundžić i Ljubica Ostojić.

U najuži izbor žiri je uvrstio i slikovnice Fadile Nure Haver "Zlatna trzalica" te Alije H. Dubočanina "Srećine igračke".

Radanović je, prezentirajući obrazloženje žirija, naveo da se Bekrić smatra najglasovitijim pjesnikom za mlade u cjelokupnoj bh. savremenoj literaturi. Istaknuo je da se djelo "Drveni konjić", uz ranija sjajna dostignuća, nametnulo samo od sebe po posvemašnjoj izuzetnosti.

"Bekrić je naprosto takav stvaralac čiji svaki novi prilog dominira okruženjem vlastitim smislom, bez snažnih i direktno ukazanih didaktičkih poruka, nego autentično isposredovanih signala-putovođa kojim se djeluje na svijest i savjest djeteta, na plemenitost i dobrotu zbog kojih jedino i vrijedi živjeti", kazao je on.

Nagrade će dobitnicima biti uručene u maju, uz prateću izložbu svih djela članova Društva pisaca BiH objavljenih u prošloj godini.

(Fena)

Dubioza kolektiv u subotu preuzima MTV – od 20 sati i 30 minuta će prikazati video snimak cijelog albuma 5 do 12 koji zvanično izlazi u ponedjeljak.

Svi zainteresovani za premijerno slušanje još jedne nove pjesme (nakon singla "Vidi vidi vidi"), prije samog izlaska albuma, mogu to učiniti već u subotu u 20:30 na regionalnim MTV kanalima, kada će biti emitovan MTV Live "Dubioza kolektiv iz Skirlibaba studija" u sklopu Dubioza weekend-a na MTV-u, kažu iz Dubioze.

Za one koji ne mogu pratiti program MTV-a osiguran je video-stream na stranicama www.mtv.rs, www.mtv.com.hr i www.mtv.si. Repriza je u nedjelju 11. aprila od 20 sati.

Večeras će u emisiji Takeover Dubioza, prošlogodišnji kandidati za MTV Best Regional Act nagradu, predstavit će svoje omiljene spotove.
Što su članovi grupe Dubioza kolektiv izabrali za vas, pogledajte u emisiji MTV Takeover u petak, 9. aprila od 20 sati i 30 minuta, na regionalnom MTV-ju, piše na stranici MTV-ja.

Album 5 do 12 je najnoviji studijski album Dubioza kolektiva i snimljen je u Sarajevu u studiju Skirlibaba, a producent je Brano Jakubović. Na albumu se kao gosti pojavljuju frontmen Plavog orkestra Saša Lošić – Loša i makedonski bend Superhiks.

Izdavačka kuća Menart će 12. maja objaviti posebno multimedijalno izdanje albuma 5 do 12, na kojem će se, pored pjesama sa albuma, naći i remixi koje potpisuju Elemental, Vuneny, E-base, Hain Teny Diskobajagi i ostali te video zapis Dubioza kolektiv iz Skirlibaba studija.

(zurnal.info)

Procjenjuje se da u Federaciji BiH živi oko 250.000 osoba s invaliditetom, od čega je oko 80 posto nezaposleno. Jedan od osnovnih razloga za toliki stepen nezaposlenosti je i neadekvatna zakonska regulativa

- Zovem se Anes Mehić, a svi me u Lukavcu znaju kao Paju. Rođen sam 25. aprila 1975., imam 35 godina. Završio sam srednju mašinsku školu, a 1995. bio sam inžinjerac u vojsci. Završio se rat, taman počeo lijep život, meni 22 godine. Petnaestog juna 1997. jaranu je bio rođendan, otišli smo na jezero, kupali smo se, popili jedno ili dva piva. Od šeste godine sam trenirao gimnastiku, znao sam napraviti salto, izvodili smo pred curama, kako to već i ide. Skočio sam u vodu i sljedeće čega se sjećam: iz vode nebo vidim ali ne mogu izroniti. Drug je skočio za mnom i izvukao me na površinu vode, vidio me, mislio da se šalim da se gušim i opet me pustio. Onda je za mnom skočila moja djevojka, vidjela je da nešto nije uredu. Kako su me izvukli, da li su me još više povrijedili, ne znam. Hitna je došla čini mi se u sekundi, u bolnicu, pretrage, mjesec dana šoka na intenzivnoj a kasnije još tri mjeseca na ortopediji. Bio sam šest mjeseci na profesionalnoj rehabilitaciji. Kad sam nastradao sve je bilo oduzeto, samo sam mogao govoriti. Ono što se vratilo u prvih šest mjeseci - vratilo se. Najvjerovatnije je da sam, kako sam skočio salto, iako nisam nigdje udario glavom, jako trznuo u zraku tako da sam slomio dva pršljena u vratu. Kad sam pao u vodu osjetio sam da mi trnu ramena i ključne kosti i da ne mogu mrdati rukama. Doktori mi kažu da kičmena moždina nije prekinuta ali je nagniječena. Moja povreda je kvadriplegija, oduzetost nogu s djelimičnim pokretima ruku. Živim s roditeljima, otac je u penziji, mama je kućanica, a brat živi u Holandiji.

Anes je jedan od pedesetak članova Udruženja paraplegičara i oboljelih od dječije paralize opštine Lukavac. Nakon nesreće najviše mu je pomogla bezrezervna podrška porodice i prijatelja koju je imao:
- Uz pomoć njih nastavio sam živjeti normalno koliko sam mogao. Izlazio sam, družio se, nisam se želio zatvoriti u kuću. Ali onda sam shvatio da ne mogu cijeli život tako: šta će biti kada roditelja ne bude? Učlanio sam se u udruženje, i već treću ili četvrtu godinu sam predsjednik.

U udruženju Lotos iz Tuzle, čiji je također član, radi kao vanjski saradnik, novinar, web dizajner. Radio je u štampariji na pripremi za štampu, putem konkursa koji su objavljivani kao podsticaji za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Ipak, veliki problem za njega, kao i za većinu osoba s invaliditetom, predstavlja činjenica da ga zbog predrasuda poslodavci najčešće neće zaposliti:
- Predrasude su prejake, osjetim ih stalno. Kad god pokušaš negdje pred tobom je barijera, a ona se prekida jedino ako poslodavac dobije poticaj da te zaposli. Lično bih mogao raditi sve poslove na kompjuteru, u štampariji, poslove u vezi sa izdavačkom djelatnošću ili web dizajnom... sve u čemu se koristi mozak. Mogu biti i vijećnik u opštini ili raditi u call centru, naprimjer. Ali, u većini slučajeva to što sam invalid je prepreka, ljudi me drugačije gledaju i imaju predrasude.

Danas, 13 godina nakon nesreće, Anes kaže kako mu se život promijenio iz temelja:
- Za invalide neće niko ništa uraditi osim nas samih. Ja se trudim biti aktivan a sad sam još aktivniji jer 13 godina kako sam nastradao nisam imao rampu da uđem u stan. Sad, nakon 13 godina, pomoći drugova koji su izvođači radova, kaže u šali, i raznih donatora, napravio sam rampu uz pomoć koje mogu sam izlaziti iz stana. Jutros sam sam izašao iz stana i otišao do udruženja. Ma to mi je sto posto promijenilo život!

MOGU, HOĆU, ZNAM

Procjenjuje se da u Federaciji BiH živi oko 250.000 osoba s invaliditetom, od čega je oko 80 posto nezaposleno. Jedan od osnovnih razloga za toliki stepen nezaposlenosti je i neadekvatna zakonska regulativa. Na inicijativu Koalicije nevladinih organizacija koja djeluje u okviru kampanje MOGU, HOĆU, ZNAM usvojen je Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba sa invaliditetom u Federaciji BiH, kakav je u Republici Srpskoj na snazi već šest godina. Radi se o ključnom zakonu koji će osobama sa invaliditetom u Federaciji BiH omogućiti  efikasnije i kvalitetnije profesionalno osposobljavanje i zapošljavanje na otvorenom tržištu rada a poslodavcima beneficije koje će ih stimulisati da intenzivnije  zapošljavaju osobe sa invaliditetom.
Sam zakon ipak nije dovoljan. Trenutno je u proceduri usvajanje podzakonskih akata kojima bi bilo regulisano i osnovanje Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Upravo s tim ciljem pokrenuta je i kampanja Mogu, hoću, znam, koju su pokrenuli Centar za razvoj i podršku Tuzla (CRP) i Udruženje slijepih Kantona Sarajeo a pridružilo im se sedam udruženja. Finansirana je sredstvima Centra civilnih inicijativa (CCI) kroz program partnerskog zastupanja CAP 2, koji zastupa USAID:
- Do kraja aprila bi Ministarstvo rada i socijalne politike trebalo izraditi odluku o osnivanju Fonda a kantonalna ministarstva započeti s ozradom zakonskih akata. Da bismo ubrzali taj proces, zajedno sa Udruženjem slijepih KS-a pripremili smo sve podzakonske akte po uzoru na RS i Hrvatsku, koje sada samo treba tehnički urediti – kaže Mirza Jašarević, projekt koordinator CRP-a.
O koristi ovog zakona dovoljno govori i podatak da je u RS-u, gdje je na snazi šest godina, putem fonda profesionalne rehabilitacije više od 9.000 osoba dobilo posao ili pokrenulo vlastiti mali biznis:
- Kad se podzakonski akti usvoje, namjeravamo veoma aktivno raditi na njihovoj promociji, kako bismo poslodavcima ali i samim licima s invaliditetom pokazali koje su njegove prednosti. Po njemu, kompanije su dužne zapošljavati jedan broj osoba s invaliditetom ali će zauzvrat dobiti razne olakšice – uvoz repromaterijala, carinske olakšice, povrat poreza i slično. Naši poslodavci to ne znaju pa se i zbog toga javlja diskriminacija prilikom zapošljavanja – objašnjava Jašarević i dodaje zbog čega je osnivanje fonda od krucijalne važnosti:
- Mi sada putem raznih projekata možemo nekome pomoći da pokrene posao ili mu jednokratno na neki način pomoći. Ali to nije dovoljno, sve je to od danas do sutra, svi naši projekti imaju početak ali i kraj. Zbog toga smo ovom kampanjom pokušali uticati na to da se kroz sistem, regularnim putem, osobama s invaliditetom omogući zapošljavanje.

Jedan od sljedećih koraka je štampanje kataloga sa radnim mjestima, koji će biti dostupni poslodavcima ali i osobama s invaliditetom. Također, CRP u koaliciji sa ostalim učesnicima projekta ima ulogu monitorisanja cijelog procesa usvajanja podzakonskih akata i obavještavanja javnosti:
- Naš metod nije da ciglama idemo na parlament, već da vodimo konstruktivan dijalog s predstavnicima vlasti. Iskazali su dobru volju i na neki način se i obavezali da će u ovom mjesecu ostvariti dogovoreno – kaže Jašarević.

ŽIVOT KAKAV JESTE

U poslijeratnom periodu (1996-2009. godina) od mina je BiH stradalo ukupno 1.697 osoba, od čega 495 osoba smrtno. Veliki broj osoba s invaliditetom prouzrokovanim minama danas nema posao. Ipak, kroz različite projekte u posljednjim godinama nekima od njih pomoglo se da pokrenu ili unaprijede vlastiti posao. Mujo Turajlić živi u blizini Čapljine sa porodicom. Stopostotni je invalid amputirac bez obje ruke. Nastradao je još prije rata – 1987. od mine zaostale iz Drugog svjetskog rata:
- Nikad ne dozvoli da ti neko kaže: jadan, jadan. Probaj uvijek ići dalje, još, još, još... I uspjet ćeš, kaže u dokumentarnom filmu u kojem govori o pomoći koju je dobio u okviru projekta za pomoć žrtvama mina. Implementirao ga je Mercy Corps iz Tuzle uz saradnju Mreže preživjelih od mina a finansirala Evropska unija.

Dobio je mašinu za oranje uz pomoć koje je unaprijedio bavljenje poljoprivredom. Uzgaja voće i povrće, i uprkos visokom stepenu invaliditeta, nikada nije izgubio volju za radom:
- Teško je jer gledaš ostale kako mogu a ti ne možeš, pa dobijaš snagu i duh koji te pokreću. Kad sam nastradao hranila me majka, ali onda sam se upitao šta kada nje ne bude. Moraš gledati unaprijed a ne unatrag. Sve radim sam. Od hrane do freze i traktora i oranja. Sam sam sebi rekao da moram i da hoću. Ja i moja porodica proizvedemo sebi sve što nam treba.

U okviru istog projekta pomoć je dobio i Saša Dejanović, automehaničar iz Bosanske Gradiške, invalid prve kategorije u kolicima. Radi posao koji je radio i prije nesreće u kojoj je ostao bez obje noge:
- Život treba shvatiti onakvim kakav je, a da bi bio lijep moraš ga sam sebi učiniti takvim. To što se desilo – desilo se. Krenuo sam naprijed i svaki me rad pospješuje da budem ravnopravan u društvu. Invalidnost u nekim slučajevima čak shvatam kao prednost.

Saša ima mini radnju smještenu u kući koja povećava budžet za 20-25 posto, školuje djecu, odlazi sa suprugom na odmor, što je, kaže, mnogo bolje od toga da ovisi o nekome drugom.

Poslodavci godine

Na inicijativu nevladinih organizacije Inicijative preživjelih od mina, Centra za razvoj i podršku iz Tuzle, Mercy Corps u BiH i internet portala Posao.ba prošle godine je po prvi put u BiH organizovan izbor poslodavca godine za osobe s invaliditetom. Prema nezvaničnim podacima, više od 10 posto stanovništva u BiH su osobe s invaliditetom od kojih je manje od 20 posto zaposleno. Kampanja promoviše poslodavce koji se, u diskriminatorskom okruženju, protive globalnim trendovima smanjenja broja zaposlenih osoba s invaliditetom. Nagrade su dodijeljene JKP Komrad Bihać (u kategoriji javnih preduzeća), Dita Tuzla (velika preduzeća), Mega drvo Bijeljina (srednja preduzeća), knjižara Marinčić Banja Luka (mala preduzeća). Izbor se održava i ove godine.

(zurnal.info)

Svatko ima svoju mahalu, svoj feud, svoje kmetove. A kmeta, kenjčinu, treba šibati, mučiti glađu i uopće dovesti u takvo stanje da sam počne misliti kako mu je dobro, da ponovo glasa za istog sadistu, jer počeo mu se sviđati taj perverzni SM odnos

Ima li proračuna u Mostaru? Nema. Nema još uvijek. Ne znamo ni kad će ga biti. Prođe 01.04. ljeta gospodnjeg 2010. Prođe, a mostarski gradski vijećnici ne izglasaše ni prijedlog proračuna. Prođe taj famozni 01.04., rok do kojeg je proračun trebao, morao, biti izglasan, ali proračuna i dalje nema. A svašta se događalo proteklih mjesec dana od kada smo pisali o najbitnijem gradskom dokumentu. Gradski su se vijećnici vrijeđali, bilo je skoro i fizičkih obračuna, razne udruge i organizacije slale su protestne note i komentare, čak se i prilično uzburkala mostarska, inače letargična i klinički mrtva, javnost, padale su teške riječi, raspravljalo se na TV ekranima, po novinama, radio stanicama, ali tresla se gora rodilo se niš'. Ništa. Standardno mostarsko ništa. Standardna mostarska normala.

UKOPAVANJE MAGARCA

Godinu dana Mostar je bio blokiran, jer oni, ne znam ni sam kako da ih nazovem, bestidnici valjda, nisu bili u stanju izabrati gradonačelnika. Gradonačelnik je izabran, a Mostar je opet u nekoj vrsti blokade, jer ti isti bestidnici nisu u stanju izglasati proračun za ovu, 2010., godinu. Ej, za godinu koja je odmakla skoro do svoje polovice. Prođe zima, procvjeta i bljesnu proljeće, sunce već tu i tamo nabaci ljetnu surovost, a oni ni makac poput magarca kojem je dokurčilo rintati pa se ukopao i možeš ga vrijeđati, pljuvati, tući, ali naš Mago neće da mrdne i uzalud ti svo bjesnilo koje po njemu sipaš. Pravi hercegovački kenjac. Ali naviknuo je Mostarac na svašta, i sam po sebi kenjčina, tvrdoglav i otporan. Pa je valjda sasvim OK da proračun za ovu godinu bude donesen tamo nekad u 6. mjesecu, možda poslije ljetnih praznika, godišnjih odmora, taman prije nego korisnici istog pocrkaju od gladi, a svi skupa proživimo još jednu godinu nerada i nereda.

U čemu je više problem? Šta je koji đavo? Dugo razmišljam o tome. Ne mogu vjerovati, nikako nisam sposoban verovati da netko može biti toliko bahat i bestidan kao BH vlastodršci, ali oni me uporno tjeraju da povjerujem, da se probudim i prihvatim stvarnost, koja kaže da naši gradski vijećnici, naši parlamentarci, predstavnici županijskih vlasti, premijeri, ministri jednostavno žive nekakvu paralelnu stvarnost i nemaju nikakvog doticaja sa BH svakodnevicom.

Događaju se tako vezani teški slučajevi maloljetničkog nasilja u Tuzli, Sarajevu i Mostaru, a naši, pazite ovo, predstavnici IZVRŠNE vlasti za to vrijeme u miru božijem donose zakon o poljoprivredi. Niti jedna politička reakcija se nije čula, nikakav stav, osuda, poziv na akciju. Šute kao zaliveni, ili im se, možda, čini da se sve to događa tamo negdje, u svijetu koji s njima nema ama baš nikakve veze. Žive oni tako u preko noći stečenim vilama, u udobnim sjedalima luksuznih automobila, u prostranim skupštinskim klupama, a na ulici kaos. Oni su vlast, a u državi koju vode uglavnom vlada bezvlašće. E, tad se zapitam koji će nam moj oni uopće? Bestidnici, neljudi, koji, dok država i društvo pucaju po šavovima, raspravljaju o povećanju osobnih primanja kao da se žele još više udaljiti od BH realnosti, od običnog građanina koji baulja kroz život izgubljen poput japanskog turista kojeg su, umjesto u Stari Grad neke šaljivčine poslale u Iliće da slika Radobolju zatrpanu smećem i spokojne krave na ilićkim livadama.

GLAD U IZOBILJU

Sjetim se tako rasprave između jednog mostarskog gradskog vijećnika i polugladnih mostarskih vatrogasaca, a u okviru nekakve TV debate koja datira od jeseni 2009. godine. Na sav jad koji su pred njega istresali nezadovoljni vatrogasci gospodin vijećnik je uporno ponavljao: „Pa ne ide to tako, ništa vi ne razumijete!“. Sjećam se kako je sjedio na izdvojenoj fotelji, sav ispeglan i njegovan poput nekog feudalnog velmože, kojem uopće nije jasno što to kmetovi od njega traže. Glad? Kakva glad? Teško je u nju povjerovati nekom tko živi u izobilju. Niti jednog trenutka gospodinu vijećniku nije palo na pamet da bi on trebao biti taj koji pokušava shvatiti situaciju u kojoj su se našli mostarski vatrogasci. Da ne govorimo o tome da bi možda trebao nešto poduzeti da im pomogne. On samo vidi da vatrogasci ne razumiju zbog čega je on nesposoban, kvaran, korumpiran i misli jedino na vlastito dupe.

Svejedno. Ni ja ne razumijem. Nitko nije sposoban shvatiti mukotrpni posao koji obavljaju mostarski gradski vijećnici i drugi BH političari. Nitko ne zna cijeniti njihovu muku, koja nikad nije dovoljno nagrađena novcem poreskih obveznika. Svi treba da šutimo i radimo. Za njih, naravno, a nama što ostane.

Mostarski proračun, gledano iz kuta mostarskih političara bi trebao biti dokument koji će još više podijeliti grad. I to na način da su potpuno jasno podijeljene interesne zone pojedinih stranaka na vlasti. A interes, koji oni brane, je, za javnost, nacionalni. A zapravo, znači da grad treba dijeliti na zone u kojoj moj, a ne tvoj rođak, ilegalno gradi hotel/tržni centar/kuću. Po tom principu treba i usmjeriti gradski novac. Zna se kome, naravno. Partijskim kolegama i institucijama gdje si i sam član upravnog odbora pa si i na taj način povećavaš kućni budžet slatkim javnim parama.

Pričalo se o rebalansu, potrebi za štednjom, a dok ovo pišem saznajem da je prijedlog proračuna otišao u Gradsko vijeće Mostara i o istom će se raspravljati na narednoj sjednici. Prijedlog proračuna je za skoro cijelih milijun KM veći nego prošle godine. Toliko o štednji. A kad će naredna sjednica? To, naravno, još uvijek ne znamo. Ipak, veselimo se novim vicevima iz mostarskog Gradskog vijeća. Stare su to liske.

Svatko ima svoju mahalu, svoj feud, svoje kmetove. A kmeta, kenjčinu, treba šibati, mučiti glađu i uopće dovesti u takvo stanje da sam počne misliti kako mu je dobro, da ponovo glasa za istog sadistu, jer počeo mu se sviđati taj perverzni SM odnos. Nikad nije kasno da naš čovjek, konzervativan sam po sebi, počne istraživati vlastitu seksualnost i da iz tamnog kuta svoje svijesti na površinu izvuče mazohističke sklonosti. I eto ga, modroguzi narod u ekstremnoj pornjavi.

(zurnal.info)

U SDS-u su samozadovoljni zbog straha koji sije moguće udruživanje sa vodećom mafijom na Balkanu, te se uljuljkani u slatke mračne snove, nevješto brane načelno odbijajući saradnju, pri tom ostavljajući diskretno odškrinut Pandorin poklopac

Milorad Dodik je u grčevitoj potrazi za «Harisom Silajdžićem»! Svakodnevno, istrajno, energično, vulgarno, bezobzirno, licemjerno, cinično, jadno... i ispod svakog minimuma ljudskog dostojanstva Milorad Dodik traga za «Harisom» koji bi mu poput onog Harisa Silajdžića iz 2006. uspješno otpjevao bek vokale, gusto protkane nacionalističkim jodlovanjem i šovinističkim ojkanjem, i omogućio mu da na otvorenoj sceni pobere gromke aplauze i još gromkije glasove zaluđenih/ sluđenih/ lakovjernih/ nezrelih/ neosviještenih/ onesviještenih/ zrelih/ osviještenih/ šoviniziranih/ frustriranih...

UMILNI OSMIJEH FRANKEŠTAJNA

Dodiku treba težak verbalni predizborni sukob sa Bošnjacima (svi su oni «Haris»), kako bi opstao i nakon oktobra 2010. i nastavio pljačkati one koje navodno štiti. Ovdašnji Lažni Mesija strgao je odavno burku socijaldemokrate, nabacio umilni osmijeh Frankeštajna, ogrnuo se leševima sunarodnjaka i, teško gazeći po kostima i grobovima drugih, krenuo u odsutnu bitku za još jedan mandat na slobodi. Nekrofilna politika koja ponovo ubija već ubijene, masakrira teško masakrirane, siluje višestruko silovane, muči neljudski izmučene, kolje odavno zaklane, pljuje po grobovima, ruši grobnice, oskrnavljuje spomenike... nacifikuje cijeli jedan narod..., naopako će završiti. Tu nema dileme, ali pitanje je kada?! Kao što je pitanje i ko će ga zamijeniti, ko je ta vajna opozicija, spremna suočiti se sa lešinarima i hijenama, koji su gotovo proždrali budućnost ovog naroda i već osakatili najmanje tri generacije koje tek treba da se rode?!

Da li je to ona opozicija koja kaže: «Dodik dobro štiti srpske nacionalne interese, samo je problem što je kriminalac»?! Takvi ne trebaju nikako i nikada da dođu na vlast, jer su gori od mafijaške strukture koja dominira, iz prostog razloga što samo idiot može vjerovati da prevejani kriminalci mogu štititi bilo koje i bilo čije interese, sem sopstvenih. Uz sve to, ni ono –kriminalac - im puno ne bi smetalo, pod uslovom da su oni ti koji artikulišu vlast na takav način.

Pitanje je i da li u opoziciji uopšte postoje oni koji smatraju da Dodikovo svakodnevno i sistematično spaljivanje «njihovih leševa», jedino doprinosi daljem poniranju običnog svijeta u živo blato i prijeti da ga u tom blatu zauvijek ostavi?! Takvih ima, ali zbog nametnutih stereotipa ne smiju to glasno i jasno reći. To ne zači da je problem u stereotipima i onima koji su ih vaspostavili, već u inima koji «spaljivanje leševa» osuđuju «u sebi», nemajući lične hrabrosti da to učine i javno. S ćutolozima se ne može nikud, naprijed ponajmanje, jer salonska politika, koja ostaje u četiri zida, doprinosi isključivo destrukciji i idealno je opravdanje političkim mesožderima da nastave svoj krvavi posao.

KOLAC I SREBRENI METAK

Prenemaganje nije otpor, a opozicija u Republici Srpskoj se prenemaže, mediokriteti-mudroseri se međusobno «nadigravaju» ispaljujući prazne parole, pokazujući nejake, oklembešene mišice prijete floskulama («ko nije sa nama, taj je protiv nas»), cičeći jedni na druge da su baš oni «strine» koje treba ova raja, a u stvarnosti se plaše svoje sjene i odavno pušu i na ladno, iako ih vruće nikada nije ni dokačilo. Svađaju se oko funkcija koje ovakvim pristupom neće nikada dobiti, dijele ono što nemaju, pozivaju se na ono što ne znaju i tako redom, oko za cvike, zub za protezu... Niko od njih ne zna šta posle Dodika, još manje kako ga srušiti. Za razliku od Dodika koji je imao cilj da stvori mafijašku državu u čemu je uspio, a sada teži ka tome da joj što više produži vijek trajanja, opozicionari su bez ikakvog cilja. To ne može biti samo rušenje Dodika, jer to nije cilj, već potreba. Trebalo bi, valjda, narodu reći šta ga nakon pada Vučije jazbine očekuje, a opozicija o tome nema pojma.Takvi raji ne trebaju, jer bi im došli kao «crijevna napast» nakon teške dijareje. Što mu dođe na isto, jer su svi već odavno dehidrirali.

Dok se oni prenemažu, Dodik nastavlja da zabija kolac u srce narodu (srebrenim metkom će ga potvrditi), a sam se sebi čini nejakim da dovrši taj posao. Svjestan je kakvo je zlo počinio, čim se plaši nebitnih, te trči od vrata do vrata nudeći koalicije, saradnju, bratstvo, srpstvo, nacijedinstvo..., bez kamata, koje će na naplatu doći nakon izbora. Svi strahuju od njegove koalicije sa SDS-om, kao da može gore od ovoga. Već je najcrnje, pa bi se takvo agregatno stanje samo produžilo. U SDS-u su samozadovoljni zbog straha koji sije moguće udruživanje sa vodećom mafijom na Balkanu, te se uljuljkani u slatke mračne snove, nevješto brane načelno odbijajući saradnju, pri tom ostavljajući diskretno odškrinut Pandorin poklopac. Slijepi kod očiju, ne vide da je Dodik ponovio njihove tragične greške i da će zbog njih postradati, kao što su i oni postradali. Ne pada im na pamet da se ograde od njegovog divljanja, što samo govori da se jesu olinjali, ali im je ćud ostala ista. Zaboravili su da ni zla kob koja ih prati neće nestati, dok se ne suoče sa onim što su ini u njihovo ime počinili. A počinili su ništa dobro. Mazohizam je najbolja zamjena za sadizam, poruka je iz tog tabora.

ŠTA JE PISAC HTIO DA KAŽE?

Ako su nam šansa srpski radikali, ta jadna šačica neostvarenih fašista, bolje da nas nema, ali je sasvim normalno zapitati se gdje su i šta rade kilavi pdp-ovci i nejaki dp-ovci (može i obratno brale)?! Zašto pred Dodikovim divljanjem ćute oni za čije je vlasti (Mladen Ivanić, Dragan Čavić, Dragan Mikerević) jasno rečeno šta se desilo u Srebrenici, čime je povučen jedan jedini državnički potez od 90-ih na ovamo, potez koji je trebao oprati obraz Srbima i potez koji je pokazao da Srbi nisu kolektivno fašisoidni, genocidni sluđeni krvoloci, ali da i u tom žitu ima otrovnog korova?! Ćute zbog stereotipa, plašeći se da će ostati bez biračkog tijela. Moglo bi se zaključiti da ni sami ne vjeruju da postoji srpska većina koja osuđuje ono što su oni javno osudili. Tragedija bi bila kad bi bilo tako, a tako nije. Gotovo pedeset posto je onih koji ne izlaze na izbore, jer smatraju da nemaju za koga glasati. Ti traže hrabre, a oni koji su nespremni iznijeti jedan hrabar, ljudski, državnički potez do kraja, smatrajući ga najznačajnijim dijelom sopstvenog političkog portfelja, a nikako opterećenjem, ne mogu se svrstati u tu grupaciju.

Šta je pisac htio da kaže? Ništa, sem da je srpska politička scena istrijebljena, a da novih snaga nema ni iza horizonta. A to i nije neka novost.

U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora “Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige

«Tuđman i Mesić po meni su – u vrijednosno neutralnom smislu – dva najmarkantnija hrvatska političara nakon 1990. godine, a potencijal da im se eventualno, naglašavam eventualno, pridruži ima još jedino Ivo Sanader», kaže Marinko Čulić i nastavlja: «Račan je također prošao kroz gliptoteku 'velikih', ali ipak, bez traga kojeg bi trebalo sačuvati u cementnom mlijeku, i ako se stvarno politički umirovi, kako sam najavljuje, uskoro će iz nje i izaći. Zašto Tuđman i Mesić? Ne, naravno, samo zato što se radi o prvom i drugom predsjedniku Hrvatske, iako biografi neće baciti tintu ako i to podvuku, nego zbog neporecivog talenta da tome udahnu osobni pečat. Tuđman je uspio uvjeriti većinu Hrvata, pa čak i stanoviti broj Srba, da Hrvatska nije nastala naprosto rušenjem Berlinskog zida, koji se najviše obio o glavu komunističkim federacijama, nego u velikoj nacionalnoj revoluciji, kojoj je on bio na čelu. Mesić se nije posebno bavio tom mitologijom, vjerojatno i zato što je znao koliko je duboko ukorijenjena, ali ju je ipak razorio i to onda proslavio titulom koja pomalo miriše na postmonarhijsku Francusku: građanin-predsjednik. Time je poslao jasnu poruku da Hrvatska nije nikakav eksponat iz muzeja revolucije nego država koja bi trebala biti sretna ako je što sličnija dosadnjikavim, ali dobro uređenim, zapadnim zemljama. To je i njegova osnovna razlika u odnosu na Tuđmana. Mesić nije vizionar koji pomiče planine – ali i koji, stalno zagledan u visine, gazi sve pred sobom – nego nadareni eklektik čije se sve znanje sastoji od stvari koje je netko već rekao. No, u izboru tog 'nekog' išao je na sigurno, pa su to bile zemlje zapadne demokracije, i one su, zapravo, u njegovo ime i obavile demontažu tuđmanovskog 'ancien regimea'».

UKLANJANJE GARDISTA

Odmah po pobjedničkom usponu na Pantovčak – gdje je istoga časa na sve važnije pozicije instalirao ljude iz svog izbornog stožera, ali se većine njih u međuvremenu, više ili manje elegantno, riješio – novi hrvatski predsjednik zdušno se bacio na demontažu tuđmanovštine kao vladarskoga stila i političke doktrine: zamak na elitnom zagrebačkom brijegu odmah je otvorio građanima i dotad nepoželjnim novinarima kojima je omogućio da zavire u svaki kutak tog golemog socijalističkog zdanja što je ranih šezdesetih godina izgrađeno za potrebe Titovih rijetkih boravaka u Zagrebu; uklonio je iz svog okruženja počasne gardiste odjevene u tzv. povijesne hrvatske odore koje s poviješću nisu imale nikakva dodira, ali su zato imale itekakve veze s Tuđmanovom opsjednutošću da povijest kreira po mjeri vlastitoga shvaćanja; riješio se desetaka tjelohranitelja što su bili regrutirani iz Prvog hrvatskog gardijskog zbora, Tuđman-Šuškove pretorijanske garde, te su ga počeli osiguravati pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova; lišio se vladarskoga kiča i pompe čemu je njegov prethodnik bio jako sklon... «Kada sam prvi put posjetila Mesića u Predsjedničkim dvorima bila mi je prostim okom vidljiva razlika u poimanju protokola koji je za vrijeme Franje Tuđmana funkcionirao kao da je riječ o zaštićenoj tvrđavi. Mesić je vrlo brzo od svoje rezidencije uspio napraviti prostor koji me je podsjetio na rezidenciju bivšeg češkog predsjednika Vaclava Havela, a i atmosfera je na Pantovčaku bila gotovo jednako opuštena kao u uredu češkog šefa države», kaže Heni Erceg.

Mesić se, međutim, od Tuđmanove vladavine nije htio distancirati samo na pojavnoj razini i samo u onome što je bilo vidljivo golim okom kad bi se došlo u Predsjedničke dvore. Njegova je namjera otpočetka bila da javno prokaže stvarnu narav Tuđmanova režima, a u tom poslu odlučio se poslužiti svim materijalnim tragovima koje je zatekao u Uredu predsjednika: Mesić je širom otvorio Tuđmanovu arhivu, pa su u prvoj polovici 2000. mnogi hrvatski listovi objavili desetke i desetke stenograma sa sjednica što su tokom devedesetih godina vođene na Pantovčaku i na kojima je detaljno kreirana sudbina ove zemlje i njezinih građana, a Feral Tribuneu je, osim toga, dostavio i dokumente Službe za zaštitu ustavnoga poretka iz 1995. i 1996. godine koji su svjedočili o prisluškivanju opozicijskih čelnika u toku poznate «zagrebačke gradonačelničke krize». Na Tuđmanovim pantovčačkim sesijama odlučivalo se doslovno o svemu: o kadrovskim rješenjima, o vođenju ratnih operacija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, o poželjnoj etničkoj slici Hrvatske, o zaštiti i prikrivanju ratnih zločinaca iz hrvatskih redova, o privatizaciji ovdašnjih poduzeća i o podobnim kupcima za ta poduzeća, o metodama obračuna s političkim neistomišljenicima... «Tih mjeseci trpio sam užasne i nevjerojatne napade sa svih strana zbog toga što sam pustio u javnost tzv. Tuđmanove transkripte: optuživali su me da to ne smijem raditi, da kršim zakon, da se obračunavam s mrtvim čovjekom, da otkrivam državne tajne...», kazuje Mesić. «Sve su to, naravno, bile gluposti. Transkripti koji su bili pohranjeni u ovom uredu nisu bili označeni pečatom državne, vojne ili službene tajne, a pored toga, ti transkripti nisu bili Tuđmanovo privatno vlasništvo: to su bili službeni i javni spisi koje je preuzela državna komisija nakon Tuđmanove smrti, a sve ono što je bilo privatne naravi – ali, koliko znam, i podosta onoga što nije bilo privatne naravi – preuzeo je i odnio Miroslav Tuđman, stariji sin Franje Tuđmana i nekadašnji šef tajnih službi. No, sve te činjenice nisu smetale brojnim novinskim turbohrvatima – koji su u smislu hrvatstva naglo nabubrili nakon 1990. – da me optužuju za odavanje tajni i za obračunavanje s mrtvim predsjednikom.

DRŽAVNE TAJNE

Nisam odavao nikakve tajne, nego sam samo htio da javnost vidi da su na Pantovčaku donošene odluke koje su kasnije provođene u drugim državnim institucijama, a te odluke nisu smjele biti donošene ovdje, u Uredu predsjednika, nego u Saboru, Vladi, Državnom odvjetništvu, policiji... Htio sam samo argumentirano pokazati da Hrvatska tokom Tuđmanove vladavine nije bila pravna i demokratska država i mislim da sam u tome uspio. To je bilo važno pokazati. Bilo je važno stoga što vjerujem da nije moguće graditi nešto novo, bolje i pametnije bez da se jasno utvrdi što je bilo prije toga i da se raščisti s mračnim stranama bliske prošlosti. Mnogi nisu dijelili to moje uvjerenje, a ne dijele ga ni danas, pa zbog toga svih ovih godina trpim snažne – i uglavnom neargumentirane – napade.»

Amir Muharemi smatra da je Mesićeva najveća zasluga to što je u predsjedničkom mandatu promijenio društvenu klimu u Hrvatskoj i što je pridonio tome da se neke pojave i postupci – koji su tokom devedesetih smatrani normalnima i uobičajenima – počnu smatrati nepoželjnima i anticivilizacijskima. «Njegovo snažno inzistiranje na antifašizmu dovelo je do toga da neki ljudi koji su se dičili svojom odanošću ustaškim idejama u međuvremenu skinu crne košulje i značajno ublaže svoju retoriku i stavove. Mesićevo umirovljenje sedmorice generala iz rujna 2000., oko čega se bilo diglo najviše buke i povike, dovelo je do toga da je vojska u proteklih pet godina zaista postala depolitizirana, pa više nema zveckanja oružjem iz političkih razloga i politička uloga oružanih snaga više nije društveni problem. Predsjednik je, dakle, čitavo ovo vrijeme s Pantovčaka emitirao energiju koja je nesumnjivo dovela do pozitivnih pomaka i rezultirala je pretvaranjem Hrvatske u zemlju koja uživa stanovit ugled u svijetu i koja normalno komunicira sa susjedima», kaže on. «Čini mi se da je Mesić sam sebi na početku mandata među prioritetne zadatke stavio detuđmanizaciju Hrvatske i njegov je doprinos u tom smislu jako velik. Učinio je koliko je mogao, a nije mogao mnogo naprosto zato što ga tadašnja koalicijska vlast na čelu s premijerom Ivicom Račanom nije htjela pratiti u nakani da se – koliko god je moguće – razotkrije prava uloga Franje Tuđmana i stvarna priroda njegova režima», govori Heni Erceg. Davor Butković, također, priznaje Mesiću velike zasluge za skidanje tuđmanovskog balasta s ove zemlje, balasta koji je Hrvatsku, zapravo, bio doveo u popriličnu međunarodnu izolaciju. «Najviše što je Mesić napravio za Hrvatsku jest njegova predsjednička inauguracija, kad je u Zagreb došao cijeli svijet, a na Tuđmanov sprovod nije došao nitko. Mesić je, osim toga, jako dobro prihvaćen u Bosni, što je važno zato što skida ili umanjuje jedan veliki teret koji pritišće hrvatsku politiku. Svi njegovi vanjskopolitički istupi u prve dvije godine mandata bili su besprijekorni i vrlo korisni za Hrvatsku.»

ODNOSI S RAČANOM

Kad govori da je dobro surađivao s Ivicom Račanom, Stipe Mesić – po svemu sudeći – svjesno ne govori istinu, pošto mu je, vjerojatno, stalo do SDP-ove podrške na predstojećim predsjedničkim izborima. Tomislav Jakić, koji je bio predsjednikov vanjskopolitički savjetnik od jeseni 2000. do 31. srpnja 2003., nudi, naime, nešto drukčiju i, čini se, bitno realniju sliku Mesić-Račanovih odnosa: «Njih dvojica nisu se podnosili na onoj najelementarnijoj ljudskoj razini, pošto su i ljudi i političari sasvim različitih senzibiliteta i pogleda na bavljenje politikom. Mesić ima jasnu političku platformu i dosljedan je u zastupanju vlastitih političkih načela. Hrabar je u zastupanju tih načela što je ponajbolje ilustrirao slučaj umirovljenja ratnih generala. Spreman je da ide neistraženim političkim putevima i da razbija barijere. Račan je, pak, totalna suprotnost svim tim, po meni, pozitivnim Mesićevim osobinama, a o tome kako je doživljavao Mesića i njegovu funkciju dosta govori činjenica da je, kad bi dolazio na Pantovčak, tražio da ulazi na sporedni ulaz: želio je izbjeći da ga netko eventualno vidi i da se njegovi dolasci evidentiraju. Bilo je jasno da to Mesića nervira, ali se trudio da ne pokazuje koliko mu smeta takav odnos». Jakić je, inače, autor zacijelo najvažnijih Mesićevih govora i izjava u predsjedničkom mandatu: obraćanja izraelskim parlamentarcima u Knessetu, potom obraćanja hrvatskoj naciji u povodu haaške optužnice za ratne zločine protiv umirovljenog generala Janka Bobetka, televizijskog govora u povodu početka američke invazije na Irak, te govora u Spomen-području Jasenovac i besjede prilikom otvaranja nove zgrade američkoga veleposlanstva u Zagrebu. «Ne bih si htio pripisivati prevelike zasluge za te govore, jer sam samo formulirao ono što je predsjednik mislio. Pisanje govora za predsjednika predstavljalo mi je dosta ugodan posao, pošto se Mesićeva politička uvjerenja, uglavnom, poklapaju s mojim uvjerenjima. On je liberalan političar vrlo svjestan socijalne note u politici, uvjereni je i dosljedni antifašist, te iskreni pobornik hrvatske nezavisnosti. Osim toga, zagovornik je individualiziranja krivnje za ratne zločine, ne bježi od vlastite odgovornosti i vlastite prošlosti, pristaša je regionalne suradnje unatoč svemu što se u regiji događalo u proteklih petnaestak godina... Nasuprot stajalištima Račanove Vlade, bio je pobornik da se sa susjedima najprije rješavaju pitanja u kojima ima najmanje razlika kako bi se stvorila atmosfera za ozbiljne pregovore o temama u kojima su mimoilaženja osjetnija. Račanova je Vlada, pak, išla obratno: dok se ne složimo u ključnom pitanju, dotle nema ništa. Mesić je, nadalje, iskreni pobornik povratka svih koji su protjerani ili su izbjegli, on definitivno nije šovinist, nacionalist je u pozitivnom smislu te riječi i veliki je zagovornik odjeljivanja države i Crkve. To su otprilike i moje političke pozicije», kaže Jakić.

«Govorim u ime demokratske Hrvatske koja nastavlja tradicije antifašističke i slobodarske Hrvatske iz vremena Drugog svjetskog rata. Govorim u ime one Hrvatske koja se s poštovanjem i pijetetom klanja uspomeni na milijune žrtava Holokausta», kazivao je hrvatski predsjednik 30. listopada 2001. u izraelskom parlamentu. «Najprije ću doslovno citirati ono što sam rekao jučer predsjedniku Katsavu: koristim svaku priliku da se ispričam svima onima kojima su bilo kada Hrvati nanijeli bilo kakvo zlo. Naravno, Židovi su tu na prvom mjestu. Kao predsjednik Republike Hrvatske izražavam duboko i iskreno žaljenje zbog zločina počinjenih nad Židovima u vrijeme Drugog svjetskog rata, na području kvislinške tvorevine nazvane Nezavisna Država Hrvatska, koja nije bila niti nezavisna niti hrvatska. Kao što je većina hrvatskog naroda u to vrijeme znala da joj je mjesto na strani antifašističkog otpora kojemu je na čelu stajao također Hrvat, maršal Tito, tako i današnja Hrvatska zna da svoju budućnost i svoje odnose s drugim zemljama može graditi samo na čvrstoj opredijeljenosti za demokraciju i slobodu u čije su temelje ugrađene i neprolazne vrijednosti antifašizma. U jednom kratkom razdoblju, u borbi za nezavisnost i neposredno poslije toga, tragično pogrešno postavljeni koncept ujedinjavanja svih Hrvata, rezultirao je s jedne strane negiranjem tamnih stranica naše povijesti, a s druge – traženjem uzora upravo u njima. To je vrijeme prošlo i neće se vratiti. Duboko smo svjesni svoje odgovornosti u pogledu istraživanja, procesuiranja i suđenja ratnim zločincima, bez obzira na njihovu nacionalnost i vrijeme kada su ti zločini počinjeni. Za suđenje ratnim zločincima nikada nije kasno.»

Ivica Račan, niti bilo tko iz njegove vlasti, nikad se ni na kilometar nije približio ovako jasnoj osudi Tuđmanova koncepta «svehrvatske pomirbe» i hrvatskog fašističkog zastranjenja u Drugom svjetskom ratu, kao što se nikad nije ni blizu primaknuo dosezima Mesićeva govora održanog 11. svibnja 2003. u Jasenovcu.

«Mjesto na kojem se nalazimo bilo je jedno od najvećih stratišta u vrijeme države koja je možda bila zamišljena kao hrvatska, ali koja – takva kakva je bila – doista nije bila hrvatska. Nema ni smisla, ni potrebe licitirati brojem ubijenih, kao ni podacima o tome koliko je pripadnika koje nacije ili nacionalnosti ovdje likvidirano na krajnje brutalan, normalnom čovjeku upravo nezamisliv način. I jedno jedino ljudsko biće ubijeno samo zbog toga što pripada ovoj ili onoj naciji, ovoj ili onoj vjeri, ili zato što misli drugačije od svoga krvnika, previše je. A u Jasenovcu se ubijalo samo i jedino zbog toga što je netko bio Srbin, Židov ili Rom, ili pak Hrvat koji se nije slagao s idejama tadašnjih vlastodržaca u Zagrebu. Ubijalo se na tisuće i desetke tisuća; ubijalo se civile – muškarce i žene, stare i mlade, pa i djecu.» I još: «Moram reći da današnja Hrvatska ni u čemu nije sljednica one državne tvorevine iz vremena Drugog svjetskog rata koja je, nažalost, imala hrvatsko ime. Moram reći da se ovdje, u Jasenovcu, ali ne samo ovdje i ne samo tada, ubijalo u ime ideje hrvatske države. Ideja vlastite države velika je i veličanstvena ideja. No, nema te ideje koja bi mogla opravdati ubijanje nevinih ili da budem precizan: politiku ubijanja nevinih. To je naprosto nedostojno i nedopustivo». I još: «Naturaju nam zaborav i povijesne falsifikate u ime tzv. općehrvatske pomirbe. Današnjim generacijama pomirba nije potrebna. Ni odijum fašizma, ni slava antifašizma nisu automatski prešli s očeva na sinove i unuke. Sukobi prošlih generacija nisu i ne smiju postati sukobima današnjih. Ali nove podjele na liniji sučeljavanja fašizma i antifašizma mogli bi obnoviti upravo oni koji uporno i agresivno, i opet zloupotrebljavajući hrvatsko ime, nastoje rehabilitirati kvislinški režim što je bio uspostavljen u Hrvatskoj godine 1941. Nema i ne može biti rehabilitacije ustaštva i fašizma! Nema i ne može biti rehabilitacije onih koji su ovdje u Jasenovcu ubijali nevine ljude, reći ću još jednom, samo zato što su bili Srbi, Židovi ili Romi, ili pak Hrvati koji su se usudili misliti drugačije od ustaškog vodstva. Povijest je rekla što o njima misli. Povijest ih je žigosala i otpisala, i to s pravom. Mi ne želimo biti zarobljenici ideologije krvi i tla, etnički čistih država i superiornih, odnosno inferiornih rasa i naroda. Povijesno zlo ima i može imati mjesta u današnjici samo u ulozi upozorenja. Ono nikako i nikada ne smije postati dijelom aktualnih političkih kretanja i stremljenja. Činjenica je da su u Hrvatskoj srušene tisuće spomenika antifašističkim borcima i žrtvama fašizma. Činjenica je, također, da naša djeca i danas još uče iz udžbenika u kojima neće naći istinu o Drugom svjetskom ratu. Tome mora doći kraj. Oni koji bi nas željeli vratiti u neprozirne, krvave magle prošlosti, koji bi htjeli naše mlade ljude pretvoriti u zarobljenike falsificirane povijesti i kojima bi odgovaralo da se Hrvatska vrati u izolaciju, često su neugodno glasni i agresivni. Oni nisu bez utjecaja. Ali oni su ipak manjina».

CENZURA GOVORA

Tomislav Jakić kaže da Račan i njegovo koalicijsko društvo nisu pritiskali Mesića da promijeni ton svojih govora u Jeruzalemu i Jasenovcu, ali su se itekako trudili da sadržaj nekih drugih predsjednikovih javnih istupa bude bitno drukčiji ili da ih uopće ne bude. «Tu mislim na Mesićevo televizijsko obraćanje naciji u povodu podizanja haaške optužnice protiv generala Janka Bobetka, kad su se oko Bobetkove kuće okupljali čudni ljudi i kad se prijetilo građanskim ratom, te na obraćanje u povodu početka američke vojne intervencije u Iraku. Tada su iz Banskih dvora stizali jasni pritisci da Mesićeva retorika bude umjerenija i popustljivija prema desnici, odnosno Sjedinjenim Državama», veli Jakić.

Mesić se 25. rujna 2002. obratio građanima u vezi sa «slučajem Bobetko».

«U slučaju optužnice protiv generala Bobetka nije riječ ni o dovođenju u pitanje legitimnosti Domovinskog rata, ni o ugrožavanju opstojnosti hrvatske države. To želim posebno naglasiti. Naime, ekstremni politički krugovi koji su posljednjih dana sve glasniji i agresivniji, uporno ponavljaju tezu kako svijet, koji navodno ne želi hrvatsku državu, optužbom protiv generala Bobetka želi rušiti njene temelje. Ponavljam: to naprosto nije istina. General je, na osnovi tzv. zapovjedne odgovornosti, optužen za sasvim konkretne zločine, koji su se nedvojbeno dogodili, u vrijeme, odnosno nakon jedne određene vojne operacije, a koji su - nažalost - isto tako nedvojbeno počinjeni s hrvatske strane. Da bi stvari svakome do kraja bile jasne, dodat ću da zapovjedna odgovornost znači odgovornost onoga koji je bilo naredio zločine, bilo znao za njih, a nije ih pokušao spriječiti, bilo saznao za njih, a nije kaznio njihove počinitelje. To je kriterij na osnovu kojega se trenutno u Haagu sudi Slobodanu Miloševiću, čovjeku koji je najodgovorniji na sva zla koja su se na našim prostorima dogodila u posljednjem desetljeću.» Pa je nastavio: «Ekstremne političke snage u Hrvatskoj, oni koji su rezultate izbora godine 2000. doživjeli kao svoj poraz, spremno su i bez ikakvih skrupula iskoristili slučaj generala Bobetka da pokušaju ne samo promijeniti odnos Hrvatske prema Haaškom sudu, nego i da cijeli razvoj Hrvatske usmjere u pravcu suprotnom od onoga kojim se ona danas kreće. Političko djelovanje je, naravno, legitimno. Ali nije legitimno i ne smije se dopustiti dovođenje u pitanje budućnosti ove zemlje. Nije legitimno i neće se dopustiti mobiliziranje na antievropskoj i antidemokratskoj platformi. Napokon, nije legitimno i ne dolazi u obzir dovođenje Hrvatske u položaj taoca bilo čijih ambicija, privilegija ili straha od istine, odnosno odgovornosti. Nitko nema mandat za uvođenje Hrvatske u novu izolaciju. Nitko nema mandat zloupotrebljavanja sudbine jednog čovjeka, ma tko to bio, kako bi se obranila vlastita pozicija. 'Slučaj Bobetko' nije i nikada ne smije postati 'slučaj Hrvatska'. Ali, i to moram krajnje jasno reći, ima onih koji žele 'slučaj Bobetko' iskoristiti da bi od Hrvatske napravili 'slučaj'. Naše ponašanje u sadašnjoj situaciji, odredit će našu budućnost na međunarodnoj sceni. Mi moramo ustrajati na tome da je Hrvatska pravna država, da svi zakoni jednako vrijede za sve i da nitko nema i ne smije imati bilo kakve privilegije, bez obzira na prijašnje zasluge. Mi moramo inzistirati na tome da se otvorena pitanja ne rješavaju na ulici, na estradnim koncertima i u krugovima ovih ili onih interesnih skupina. Sva se pitanja mogu i moraju rješavati isključivo u sklopu institucija sistema. U tome vidim i zadaću naše Vlade. Vjerujem da razumijete što vam želim reći. Opet smo se našli u situaciji da sami odlučujemo o svojoj sudbini. Siguran sam da imamo snage to učiniti na način koji će pokazati da ekstremi neće proći, da su temelji našeg demokratskog ustroja čvrsti, da smo trajno opredijeljeni za individualiziranje krivnje i skidanje hipoteke rata i da smo odlučni svoju budućnost graditi u krilu demokratskog svijeta i ujedinjene Europe».

Dvije godine kasnije, Mesić se prisjetio tih dana kad se s tuškanačkih obronaka, gdje se nalazi Bobetkova kuća, uvelike zveckalo oružjem: «Tada se pokušalo na jedan umjetan način stvoriti mit o generalu Janku Bobetko da bi ga se zaštitilo od odlaska u Haag. Bilo je dosta njih koji danas zagovaraju suradnju s Haaškim tribunalom – primjerice, premijer Ivo Sanader – koji su u to vrijeme hodočastili u Bobetkovu kuću. Nakon obraćanja naciji doživio sam brojne kritike iz radikalnih krugova, bilo je pogrdnih pjesama na moj račun, pao mi je rejting, ali znao sam da će to trajati kratko i da će se opet pokazati da sam bio u pravu. Mene, inače, nikad nije interesiralo kakav će mi biti rejting poslije donošenje neke odluke koju moram donijeti. Jedino me zanima da ta odluka bude ispravna i principijelna, da je u skladu sa zakonom, te da je u interesu građana ove zemlje. A mislim da je svakom građaninu ove zemlje i čitavoj ovoj zemlji u interesu da se krivnja individualizira, a krivnja se može individualizirati samo tako da oni koji su optuženi iziđu pred sud i kažu što imaju kazati». «Stipe Mesić je čovjek koji ne izaziva ravnodušnost: ili ga mrze ili vole», kaže Tomislav Karamarko, «i s njim se čovjek može slagati ili ne slagati, ali on nesumnjivo zaslužuje respekt. Zna biti uporan i tvrdoglav, zna biti vrlo hrabar i nekad ide donkihotovski. Zamjeram mu jedino to što se malo previše voli družiti s partizanima i komunistima, dok nije osobito sklon druženju s ljudima koji su sudjelovali u Domovinskom ratu. Mislim da mu je to pogreška.»

Dvadesetog ožujka 2003., dan nakon početka američko-britanske invazije na Husseinov Irak, predsjednik Republike pred televizijskim je kamerama održao govor u kojemu je iznio hrvatski stav o tom ratu.

«Akcija se vodi na osnovi samostalne odluke zemalja čije trupe u njoj sudjeluju, ona nema osnove u mandatu Ujedinjenih naroda i u tom smislu ova vojna akcija nema legitimitet», rekao je. «Republika Hrvatska najavila je da će podržati vojnu opciju samo i jedino ako ona bude posljedica jasne i nedvosmislene odluke svjetske organizacije. Večeras mogu samo ponoviti to strogo načelno stanovište. Mi znamo da je režim Saddama Husseina krvava i brutalna diktatura. Mi nikada nismo potcjenjivali opasnost nekontrolirane proizvodnje, odnosno postojanja oružja za masovno uništavanje. Republika Hrvatska bila je među najodlučnijim pobornicima stvaranja i djelovanja svjetske antiterorističke koalicije, kada se - poslije napada na New York i Washington – globalni terorizam pokazao kao opasnost za svakoga od nas i za sve nas, za našu civilizaciju. Usprkos svemu tome, mi ne možemo podržati akciju usmjerenu na rušenje režima u Iraku, kao ni u jednoj drugoj zemlji, pogotovo kada se to događa bez mandata Ujedinjenih naroda i protiv volje najvećeg dijela međunarodne zajednice. Mi ne možemo podržati marginaliziranje svjetske organizacije u ovako ključnom pitanju. Mi ne možemo prihvatiti da se u međunarodnim odnosima uspostavi model ponašanja koji bi, pojednostavljeno rečeno, onima koji raspolažu silom i koji tako odluče, omogućavao pokretanje vojnih akcija protiv režima bilo koje zemlje. Jer, ako to prihvatimo u slučaju jedne zemlje, s kakvim bismo moralnim pravom to mogli odbiti u slučaju neke druge? I tko bi mogao odgovoriti na pitanje: tko će biti sljedeći?»

JAKIĆEVA ULOGA

Za razliku od Davora Butkovića, većina političkih analitičara smatra da je predsjednik Mesić puno izgubio na državničkoj ozbiljnosti kad je iz njegova ureda otišao, ili je otjeran, Tomislav Jakić. Vanjskopolitički savjetnik, nekadašnji urednik i novinar na zagrebačkoj televiziji, na Pantovčaku je prestao raditi u srpnju 2003., a formalni povod njegovu razlazu s predsjednikom bio je sadržan u Jakićevu sukobu s Miladom Privorom, bivšom šeficom protokola u Uredu predsjednika: i zaista, teško se sjetiti ijednog Mesićeva ozbiljnog govora i duže pamtljivog istupa o bilo čemu otkad je Jakić otišao iz njegova okruženja. Bivši vanjskopolitički savjetnik tvrdi da se s predsjednikom ni u čemu nije politički razišao, ali mu je ovaj u jednom razilaženju s gospođom Privorom uskratio povjerenje, što je Jakiću bilo dovoljno da se povuče iz savjetničkoga tima. «Kad se dogodio taj sukob s gospođom Privorom, koji se ticao jednog prilično banalnog tehničko-protokolarnog pitanja, predsjednik je zatražio da oboje pišemo izjave i za koga se pokaže da je u krivu – mora otići iz ureda. Nisam sebi htio priuštiti to poniženje, pa sam odlučio otići. Premda mi Mesić to nikad nije rekao, znam da je premijer Račan tada na njega vršio pritisak da me otpusti, a predsjednik valjda nije htio ulaziti u sukob s Vladom, pa mu je odgovarao moj odlazak i nije se potrudio da me zadrži. Neposredni povod Račanove ljutnje na mene bilo je pripremanje trilateralne izjave između Srbije i Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine o povratku izbjeglica i prognanih: radilo se o jednoj vrlo načelnoj izjavi u kojoj je, otprilike, stajalo da treba pronaći način da se obeštete oni koji su imali stanarsko pravo i koji su to pravo izgubili bez svoje krivnje. U interpretaciji Račana i njegove družine to je bilo ovako: Mesić i Jakić tjeraju državu u bankrot. Mesić se s time, iz nekih razloga, nije htio nositi i tražio je da mijenjam tekst izjave, premda se tu nije radilo ni o kakvom bankrotu države, nego Vlada Mesiću, jednostavno, nije htjela dozvoliti postizanje jednog krupnog političkog poena», pripovijeda Jakić i nastavlja: «Raditi s predsjednikom Republike bilo je ugodno, ali je raditi u Uredu predsjednika katkad bilo manje ugodno. S Mesićem je lako surađivati: brzo misli, brzo shvaća što mu se predlaže i zašto mu se predlaže i sklon je novim idejama i novim pristupima stvarima. Na kolegijima, koji su se održavali ponedjeljkom i četvrtkom u 9 sati i 30 minuta, ponekad je prijekornim tonom tražio da mu se iznesu prijedlozi i mišljenja. Pamtim da je znao reći: 'Imam vas zato da mi kažete svoje mišljenje'. Na tim kolegijima često je znalo biti Mesićevih zamjerki na rad savjetnika. On ne skriva ako je nezadovoljan, ali nezadovoljstvo iskazuje na način koji se dade preživjeti. Očito ima vrlo dobre živce i samo sam dva puta svjedočio da je povisio glas: jednom na kolegiju, drugi put na jednom užem sastanku. Na tom kolegiju – sredinom 2002. godine – pripremao se njegov sastanak s izaslanstvom Viteškog alkarskoga društva i on je izričito tražio da mu svi savjetnici kažu svoje mišljenje o tome što treba napraviti, ali je većina savjetnika bila nespremna za iznošenje vlastitog mišljenja i to ga je jako naljutilo. Drugi put, na užem sastanku, rekao je jednom savjetniku da apsolutno ništa ne razumije, jer je zagovarao stav koji je predstavljao umiljavanje desnici. Njegove su loše strane to što je ponekad nedovoljno uporan da privede kraju ono što je započeo, što posjeduje preveliku dozu benevolentnosti, što nije sklon da otvoreno kaže 'ne' i što je sklon da progleda kroz prste onim ljudima koji su mu na bilo koji način simpatični». «U slučaju alkara nisam previše razmišljao, jer nisam mogao prihvatiti grubu politizaciju Alke», veli Mesić. «Oni su mene vrijeđali i izvrgavali su ruglu funkciju predsjednika Republike, pa ništa drugo nisam mogao napraviti, nego ih otprašiti otkud su došli. Da su se barem ispričali, razmislio bih, ali ovako nije bilo nikakvog smisla da se petljam s njima.»

NEČUVENI ISPADI

«Mesić je samo u prvoj godini mandata nastupao kao ozbiljan i odgovoran predsjednik», ocjenjuje Butković, «a onda su došle promjene Ustava kojima su mu smanjene ovlasti i njega je to strašno pogodilo. To se poklopilo s dolaskom Željka Bagića u Ured predsjednika i tada je Mesić počeo uspostavljati podzemne mehanizme održavanja vlasti i moći, te tu počinju njegove manipulacije obavještajnim službama.» Tomislav Karamarko s time se slaže u onoj mjeri koja se tiče Željka Bagića. «Savjetnik mora biti savjetnik», misli on, «i savjetnik ne služi tome da po novinama govori da je šef svih špijuna, te da trubi o svojoj moći i nedodirljivosti. To je neozbiljno i sigurno je da je Mesić angažiranjem Bagića puno izgubio na ozbiljnosti i vjerodostojnosti.» Butković će ustvrditi da je Mesić «zapravo loš i neodgovoran predsjednik», pa će zatim pobrojati razloge zbog kojih tako misli. «Njegovi su javni nastupi vrlo često izrazito neodgovorni, neozbiljni, činjenično neutemeljeni i, u stanovitoj mjeri, u izričaju nepristojni. Treba se sjetiti njegova potpisa na protokolu o prodaji sisačke Željezare ruskome Mechelu: on je javno tvrdio da nije potpisao taj protokol i pokazalo se da pritom nije govorio istinu. Također se pokazalo da je prodaja Željezare Rusima bila promašaj. Nedopustiva je, uz to, njegova neformalna razina veza s ljudima koji imaju novce. Neformalan može biti s građanima na kavi, ali ne može predsjednik Republike neformalno primati nekoga tko želi investirati 40 milijuna dolara u Hrvatsku. Također, sve zemlje s kojima je Mesić u dobrim odnosima uglavnom su mračne diktature i ta njegova 'politika nesvrstanosti' nikako ne može koristiti strateškim interesima Hrvatske. Tu posebno mislim na njegovu vezu s libijskim diktatorom Moamerom El Gadafijem, a u vezi s Gadafijem imao je jedan nečuven ispad koji se ticao lista u kojemu radim: kad je Jutarnji objavio tekst o aferi vezanoj za uvoz libijske nafte u Hrvatsku i taj tekst ilustrirao fotografijom na kojoj je Mesić u društvu s Gadafijem, on je dao izjavu da je Jutarnji list smeće. S druge strane, jedva čeka dati intervju Jutarnjem listu.» Heni Erceg kaže da su njezina novinarska iskustva s Mesićem načelno pozitivna i da nikad nije odbio intervju koliko god povod bio neugodan, ali dodaje da ju je znao i negativno iznenaditi. «Napisala sam tekst u kojemu sam rekla da predsjednik države naprosto nema pravo kazati da je Jutarnji list smeće. Pritom sam bila pristojna i vrlo suzdržana prema njemu i nemalo sam se iznenadila kada je u jednoj emisiji na OTV-u kazao: 'Heni Erceg laže'! Navodim ovo tek kao bljesak one bahatosti koju Mesić nije pokazivao ranije i koje se kao prvi čovjek u državi, i kao pretendent na još jedan predsjednički mandat, itekako treba čuvati. U nekoliko je navrata, također, upao u zamku taštine: recimo, bio je skoro spreman useliti u državnu vilu u Grškovićevoj ulici, pa je onda ipak odustao, na što je, vjerujem, kao i na mnogo drugoga, značajno utjecala njegova supruga Milka.»

FASCINACIJA GADAFIJEM

Mesića se u hrvatskoj javnosti dosta često prozivalo zbog povezanosti s pukovnikom Gadafijem i on tu povezanost nikad nije nijekao. Unatoč tome što voli kazivati da ga nitko ne može fascinirati svojom ličnošću, hrvatski predsjednik prilično je fasciniran Gadafijem, a ovaj je autor tu zadivljenost jasno vidio tokom jednog ručka s Mesićem i članovima njegove obitelji u državnoj kući na otoku Hvaru, gdje Mesićevi ljetuju: i predsjednik, i njegova supruga, i njihova kćer Saša tokom tog ručka nisu skrivali vlastitu impresioniranost libijskim diktatorom. «Baš mi je drago da sam ga upoznala, jer je nevjerojatan čovjek», kazala je tada gospođa Mesić. «Bila sam izaslanica predsjednika Republike na čelu gospodarske delegacije koja je u svibnju 2001. išla u Libiju. U delegaciji su bili predstavnici velikih hrvatskih firmi, poput INA-e, Ingre, Plive, Podravke...», priča Štefanija Balog, čiji je Arhitektonski studio u Libiji poslovao još sedamdesetih godina. «Poznato je da se zapadni svijet dugo bunio protiv suradnje s Libijom, ali gospodarstvo, po meni, mora probijati političke barijere i ljudi koji se bave biznisom moraju pronalaziti nove poslove i nova tržišta. Libija bi mogla biti obećanom zemljom za hrvatsku privredu: oni su dugo bili pod sankcijama i njima zaista treba baš sve, a tu ponajprije mislim na naše znanje u organiziranju poljoprivrede, u građevinarstvu, farmaceutskoj industriji, infrastrukturi, prehrambenoj industriji, u istraživanju nafte... Čudno mi je da se Hrvatska boji suradnje s Libijom, a da se te suradnje ne boje neke zemlje koje su članice Evropske Unije. Predsjednik Gadafi jako cijeni predsjednika Mesića i Hrvatsku smatra prijateljskom zemljom, pa bi tu naklonost svakako trebalo iskoristiti u gospodarskom smislu, pogotovo sad kad se serijski ukidaju sankcije pod kojima je Libija bila dugi niz godina.»

Davor Butković zaključuje: «Mesićeva je glavna prednost to što je politički jako lukav i što je drukčiji tip političara od svih koji trenutačno djeluju na hrvatskoj sceni. Mesić je jedan od nas i s njime se ljudi lako identificiraju, premda je izuzetno politički tašt, ali nema vanjske manifestacije taštine, koje je imao Franjo Tuđman. On teško konceptualizira stvarnost ili barem teško artikulira svoj koncept stvarnosti, ali je jako svjestan prednosti svojega imidža i dobro zna kako se čuva i održava politička moć.»

(kraj feljtona)

(zurnal.info)

Album Dry objavljen je početkom 1992. godine i do danas je ostao neprevaziđen u mnogim segmentima

Pojava Polly Jean Harvey na svjetskoj muzičkoj sceni početkom '90. godina nije bila pretjerano zapažena. Međutim, djevojka koja dolazi iz malenog sela pod nazivom Corscombe, koje se nalazi u zapadnom Dorsetu, vrlo brzo je iznenadila sve kritičare i privukla veliki broj simpatizera.

Rođena 1969. godine u Bridportu, odgajana je na maloj farmi ovaca gdje su na njen budući estradni put u velikoj mjeri utjecali majka i otac koji su bili kamenozidar i skulptor. Međutim roditelji su je također uveli i u magični zvuk bluza, jazza i art rocka. Sama je navela u jednom intervju za Rolling Stone (1995) izjavila da su u velikoj mjeri na njen muzički pravac uticali John Lee Hooker, Howlin Wolf, Jimi Hendrix i Captain Beefheart. Kasnije je svoju pažnju davala bandovima koji su nadolazili i označavali vrijeme u kojem su djelovali. Sve to je bilo odlična podloga za ono što će kasnije i sama raditi.

RASTJERIVANJE GOSTIJU

Muzičko obrazovanje je sticala kroz osmogodišnji studij saksofona. Nakon završene škole, sa 17 godina, počinje da piše prve pjesme. Njeno muzičko interesovanje je u to vrijeme bilo bazirano uglavnom na irskoj folk muzici iz koje je crpila najveću inspiraciju.

U januaru 1991. godine formira svoj prvi tročlani band, a pridružili su joj se Rob Ellis na bubnjevima i Ian Olliver na bas gitari. Ubrzo imaju svoj prvi koncert koji je neslavno završio. Vlasnika Sherbone's Antelope Hotela zamolio ih je da prekinu svirku jer su za kratko vrijeme rastjerali goste. U to vrijeme PJ Harvey upisuje Central Saint Martins College of Art & Design u Londonu nadajući se da će to biti njena odrednica za budućnost.

Međutim, u oktobru 1991. godine za nezavisnu izdavačku kuću Too Pure objavljuje svoj prvi singl pod nazivom Dress koji je klasična PJ. Harvey numera sa brzim ritmom i cjepkajućim gitarski rifovima uz odlično vođenje same numere na bubnjevima. Dress veoma dobro prolazi kod kritike i ulazi u uži izbor za singl sedmice u časopisu Melody Maker, a na proljeće objavljuje još jedan singl pod nazivom Sheela Na Gig koji će iste godine biti također objavljen na njenom debut albumu pod nazivom Dry. Drugi singl se kreće na liniji prvog singla gdje PJ Harvey sa svojim predivnim glasom, fuziranim gitarama i sumanutim bubnjevima zasjeda na 9. mjesto USA Billbordove Modern Rock top liste.

Album Dry objavljen je početkom 1992. godine. Kurt Cobain izjavljuje da je to album koji može naći mjesto među 50 najboljih albuma ikad objavljenih. Kritike se kreću od tvrdnji da je to sjajan novi rock do mišljenja da se radi o albumu koji se snima samo jednom u sto godina. Album uskače u pravo vrijeme kako bi se pridružio tadašnjem Albinijevskom muzičkom dobu jer PJ Harvey i sama na albumu u velikoj mjeri koristi noise izražaj koji je u to doba bio na vrhuncu muzičkih zbivanja.

OH MY LOVER

Postaje izuzetno tražena na mnogim TV stanicama pa ubrzo nastupa u kultnoj emisiji 120 minuta (MTV) sa pjesmom Sheela Na Gig i konačno otvara vrata uspjeha. Prema tvrdnjama mnogih PJ Harvey je izuzetno teška osoba za saradnju. Uglavnom nema nikakvu konverzaciju sa saradnicima, izuzetno je šutljiva i po prirodi zatvorena osoba. Prilikom snimanja albuma Rid of Me, po tvrdnjama Stevea Albinija, jedina hrana koju je jela bio je paradajz i uz mnogobrojne javne ispade priskrbila je sebi epitet ekscentričnog muzičara.

Na albumu Dry nalazi se 11 numera koje su klasični primitivni atak na post punk sa velikim primjesama garage blues rocka. Veoma dobro kombinuje sve to sa svojim tekstovima koji nisu jednostavni koji znaju podobro da uzdrmaju slušaoca, naročito slušateljice.

Album otvara ljubavna pjesma Oh My Lover sa svojim garage-blues gitarskim uvodom i njenim plačnim glasom. U određenoj mjeri se na albumu muzički naslanja na Sonic Youth i ako joj to nije bila sigurno namjera. Druga numera na albumu je O Stella gdje čvrste i rastrzane gitare sa teškim fuziranim zvukom i njenim pomalo cvilećim vokalom album polako pokazuju šta se može očekivati na prvencu PJ Harvey.

Na kompletnom albumu veoma dobro kombinuje akustičnu gitaru sa električnom, pjesme odsvirane u toj kombinaciji ne gube na snazi i čvrstini. Gitarska linija na numeri Happy and Bleeding polako se približava specifičnom zvuku Nine Inch Nailsa. Već na ovom albumu koristi u ograničenim količinima i gudače koje je odsvirao Chas Dickie iz banda Van der Graaf Generator. U pjesmi Plants and Rags sinhronizovano koristi gudačke instrumente koji u kombinaciji sa akustičnom gitarom stvaraju u velikoj mjeri kakofoničan zvuk. Sam kraj ostavlja za numere Fontain i Water koja u jednoličnom ritmu drži slušaoca u djelomičnom polusnu da bi taj polusan ubrzo bio razbijen čvrstim gitarskim rifovima i pumpajućim zvukom bas gitare. Sve baš onako kako i sam naziv pjesme kaže. Kao talasanje vode.

PJ Harvey poslije ovog albuma nastavlja sa intenzivnim radom pa snima još osam oficijelnih albuma za koje se može reći da su promjenljivog kvaliteta. Kvalitet posljednjih albuma nije na nivou onoga što je snimila na samom početku ali za nadati se da će ipak shvatiti da je ono što je radila na početku karijere jedini recept za uspjeh.

(zurnal.info)

Brano Jakubović i Vedran Mujagić iz benda Dubioza kolektiv razgovarali su sa čitaocima Žurnala tokom dvosatnog online chata, ponajviše o novom albumu, nastupima i oktobarskim izborima. Prenosimo najzanimljivije dijelove trećeg chata u serijalu Razgovora u balkanskoj krčmi.

Osman: s'a ima?

Dubioza_kolektiv: novi album

Osman: eki to?!

Dubioza_kolektiv: od ponedeljka na www.dubioza.org

CharlesManson: hocel ko kupit gibson les paul, black beauty?

Osman: hoce'l biti kakvih spotova?

Dubioza_kolektiv: i to djaba

Osman: kako dzaba

Dubioza_kolektiv: bice spotovi od maja

jasna: pozdrava dubiozi, kad dolazite za austriju

Osman: gdje je tu profit?

Dubioza_kolektiv: lijepo odes i skines i slusas

van_der_shux: nidje

Dubioza_kolektiv: ako ti se svidi tu je profit

Osman: da li to znaci da ce biti novih koncerata

Dubioza_kolektiv: u maju pocinju koncerti neznamo sad tacno kad smo gdje sve ce biti na myspace uskoro

Osman: jesu'l opet narodnjaci ili ce biti nesto za pravu sarajevsku raju?

Dubioza_kolektiv: u sarajevu 4.6

CharlesManson: koji je za vas najbolji bend s prostora bivse juge u zadnjih 30 godina

Osman: naravno, salim se

Dubioza_kolektiv: sch,let 3,edo majka,laibach,atheist rap..........

CharlesManson: to zadnjih 30 godina?

Osman: kako vi komentarisete to sto na vasim kocertima uvijek ima i previse publike a na izborima nigdje niko normalan

CharlesManson: gdje je ekv, sarlo, orgazam, mitar subotic...?

Dubioza_kolektiv: treba poceti naplacivati karte na izborima mozda dodju

Dubioza_kolektiv: bile su tackice.......

CharlesManson: obojeni program

Dubioza_kolektiv: ..........

Dubioza_kolektiv: :)

Osman: jesu to te tackice

Dubioza_kolektiv: ti si pitao za bend.. ne za bendove

CharlesManson: u pravu si

Dubioza_kolektiv: mozemo do sutra imena pisati

Osman: kada cete u Banja Luku?

Dubioza_kolektiv: kad nas zovne neko ..

CharlesManson: s kim pricamo, jel brano?

Dubioza_kolektiv: brano i vedran

Dubioza_kolektiv: 1/4 dubioze

Dubioza_kolektiv: a bio je i van_der_shux....

Dubioza_kolektiv: to je senad - bubnjar

Dubioza_kolektiv: a on pobježe

CharlesManson: ilegalac

Dubioza_kolektiv: kriminalac

Osman: da li je tacno da vas placa sdp?

Dubioza_kolektiv: ne smije dugo boraviti na jednom mjestu da ga ne uhapse...

Ko je ba islamofobičan?

CharlesManson: ja sam cuo da ih placa masonska loza iz londona, vatikan i mao ce tung

Dubioza_kolektiv: svi nas plaćaju.. sdp, sda, snsd, hdz

Dubioza_kolektiv: a sad nam ponudu salje i sbb

Dubioza_kolektiv: peru pare preko nas

Dubioza_kolektiv: Charles, nemoj ofirat...

Osman: mislim to bi samo bio plus za sdp, to bi pokazalo kako imaju stila

CharlesManson:

Dubioza_kolektiv: stila i para

Osman: hocel to jasna, treba li pomoc?

jasna: sve najbolje za novi album, voli vas diaspora... dodji te i do nas...bilo bi super

Dubioza_kolektiv: dođemo mi.. al tamo najmanje dijaspore bude

Dubioza_kolektiv: uvijek dođu "domorodci"

Dubioza_kolektiv: a naša dijaspora zakaže

Osman: fakat, da li vas vise slusaju dijasporci ili u publici ima

Osman: drugih

Dubioza_kolektiv: doduše... sad je u skandinaviji bilo super

Dubioza_kolektiv: 50 % i jedni i drugi

Osman: jesu to oni isti sto glasaju za sbih

Dubioza_kolektiv: jasna ako si u becu mi dodjemo cesto u klub ost

CharlesManson: osmane jarane de ba jebote politika

Dubioza_kolektiv: neka osmana

jasna: ne mi ne glasamo vise za bosnu, jer smo morali uzeti dudji pasos

Osman: ok, hajmo o jemmatu

Dubioza_kolektiv: sto crna jasna?

Dubioza_kolektiv: osmane vrati na politiku

no8: selamalejk

Osman: vise ne glasate za sda nego za hajdera

Dubioza_kolektiv: rahmetli hajdera

jasna: pa ako heces da napredujes moras a nasim pasosom nemozes nikud

Dubioza_kolektiv: desničar koji je zijanio na povratku iz gej kluba....

Osman: ah, da selam za brata no8

CharlesManson: jaranice s nasim pasosem ne mozes ni do hadzica

Dubioza_kolektiv: baš me čudi to za naš pasoš...

Osman: sta fali hadzicima

Dubioza_kolektiv: ništa

Dubioza_kolektiv: ima malo viška radijacije ali to nema veze...

Osman: bosnjacki las vegas

CharlesManson: to je ilidza

Osman: svjetle u mraku

Dubioza_kolektiv: what happens in vegas, stays in hadžići

Osman: ne ilidza je najnoviji pazar

CharlesManson: satan panonski je ziv

Dubioza_kolektiv: new york,new pazar

Dubioza_kolektiv: najnoviji pazar, predgrađe teherana

no8: koliko bunta ima u novom albumu (kakav je?) i moze li barem dijelom proizvesti ono sto je suti i trpi?

Osman: jesmo to malo islamofobicni

Dubioza_kolektiv: nismo... to je posao ftv-a

Osman: islam off obicni

no8: hej! islamofobi, imam pitanje

CharlesManson: cekaj malo ba, evo ja sam musliman, zasto su islamofobicni?!

Dubioza_kolektiv: ma nemoj sad slusamo ga vec mjesecima u ponedeljak na www.dubioza.org pa ti vidi mi vise neznamo

Osman: kazu da su na albumu samo ljubavne pjesmice

CharlesManson: album ima promjese islamofobije no8

Dubioza_kolektiv: album ima sličnu tematiku kao i prošli albumi... jer je motivacija slična

no8: tasty!

Dubioza_kolektiv: nije se previše promijenila situacija

no8: moze li proizvesti i izvesti ljude na ulice?

Dubioza_kolektiv: a ostaje da vidimo šta nas čeka u oktobru

Dubioza_kolektiv: a i do oktobra

Dubioza_kolektiv: ljude očigledno ne možeš ni puškom istjerati na ulicu... moraju samo skontati da trebaju izaći

no8: koji god da je skup protest pusta se suti i trpi ili dosta... a ima tomee

Osman: kome je do ljudi na ulici nek ode u strosmajerovu ima iih na tisuce

CharlesManson: u strosmajerovoj zlatni papagaj, tata placa sve racune

Dubioza_kolektiv: gleda li ko od vas MTV?

Dubioza_kolektiv: adria... regionalni?

Dubioza_kolektiv: u subotu u 20:30 je premijera albuma

Sandra: Gledamo.

CharlesManson: jeste to izasli u televizoru?

Dubioza_kolektiv: sa live koncertom iz Skirlibaba studija

Dubioza_kolektiv: tek ćemo izaći

Dubioza_kolektiv: prvo iz televizora pa onda iz paštete

MediokritetNo: Jel Adisa živa?

Dubioza_kolektiv: sviramo na T mobile In Music festu u Zagrebu

Dubioza_kolektiv: dolaziš?

pashtashuta: aaaaa fakat, zaboravio na in music

Dubioza_kolektiv: Split, Quasimodo je beton!

Dubioza_kolektiv: Adisa trenutno radi sa bendom La Cherga

Dubioza_kolektiv: i vjerovatno će se uskoro čuti malo više o tom projektu..

Dubioza_kolektiv: imaš i na njenom myspace-u neke demo snimke njene...

Borba za našu stvar

Dubioza_kolektiv: album je od ponedeljka na www.dubioza.org na besplatnom downloadu i na neki nacin je nastavak price firma ilegal bar se nama tako cini

Osman: il su vasa publika backovici, mehmedovici, brankovici

ja: jeli balkanfunk pjesma sa novog albuma

Dubioza_kolektiv: svirali u tiburgu

tilburg: kad dolazite ponovno u tilburg

tilburg: ili tiu negdje u blizini

Dubioza_kolektiv: balkan fank je zadnja stvar na albumu

ja: ono je pre pre bolesno

Osman: evo, i ovi sto su na chatu, nidje veze

pilence: koja pesma ce biti prvi singl?

Dubioza_kolektiv: neznam kako se klub zvao ima i neki veliki skate park unutra

pilence: posto radim na radiju

Dubioza_kolektiv: vidi vidi vidi je prvi singl i vec se vrti na stanicama

pilence: ok, hvala lepo.

pilence: pozdrav iz vojvodine!

Dubioza_kolektiv: mozes je vec skinuti sa www.dubioza.org

Teeja: dubioza, kad cete u sarajevo da znan svratit ili eventualno mostar?

Teeja: posto znan da cu cekat jos godinu dana da dodete u st

Dubioza_kolektiv: 4.6 koncert u domu mladih

Dubioza_kolektiv: 22.7 koncert u mostaru

Dubioza_kolektiv: jeli iko slusao vidi vidi vidi?

CharlesManson: ejsam ja 328 puta

Dubioza_kolektiv: iii

CharlesManson: dobra ba, kakva moze biti

Dubioza_kolektiv: dakle ti si jedini slusao

Dubioza_kolektiv: ostali nista

Teeja: obviously

Teeja: not..

CharlesManson: pa ja je cuo ima bruka dana, na 202ojci bila

Dubioza_kolektiv: www.dubioza.org haj pustite je odmah pa mi recite valjal

Teeja: ja cu ti poslat na PM jel valja kad mi se vec bude dalo slusat

Teeja: Evo, dogovoreno je 4.6. dolazim u Sarajevo...

Teeja: Can't wait!

CharlesManson: super cekam te na satrom mjestu

Dubioza_kolektiv: ok vidimo se na koncertu

Teeja: bogami moga, koliko god sam obisla koncerata ovo mi je najdrazi dernek na kojem sam bila.. ne znan jesam li na nekom drugom koncertu ispustila toliko znoja i izgubila toliko glasa

tina: mene jos zanima zasto ne davate singlove jedan po jedan na sajt, bilo bi puno lakse izdrzati=)

Dubioza_kolektiv: zelimo ipak da ostane forma albuma iako je download u pitanju ipak pjesme nekako dobro funkcionisu zajedno

tina: ok, hvala!

CharlesManson: osmane ne salji mi poruke lascidnog sadrzaja

CharlesManson: eto drugovi sve sam rastjero, sad mozete rahat da se vratite svojim dnevnim aktivnostima

Dubioza_kolektiv: a osman

Osman: spava

Dubioza_kolektiv: to je njegov zadatak

tina: neznam dali ima ovo veze.... ali kad ste tako politicki angazovani, pa mozda ne steti da kazem... u sloveniji ima jedna cura od koje tata je vec tri godine zatvoren u cuzi u turskoj.... i niko u sloveniji, vlada, niko joj ne zeli pomoci, jer to nije "nasa stvar"....

Osman: ko svaki posten neprijatelj

tina: mozda ne steti ako se i vi malo informisete o tome

tina: http://www.facebook.com/#!/group.php?gid=112938045392785&ref=nf

CharlesManson: valjo drogu i pao

tina: vise medijskih osoba znaje, bolje

Osman: mi smo 20 godina u zatvoru pa ko nam pomaze

CharlesManson: ma valjo drogu ba garant

CharlesManson: balkanska ruta

tina: da zbog droge, ali nije dobio ni prevodilaca ni nista

Osman: to nije razlog da se ide u zatvor

tina: i nije znao da je droga

tina: to je cesto kot sofera

tina: *kod

Dubioza_kolektiv: evo sada ce i kraj ovog chata bilo mi je ugodno

CharlesManson: takodje, hvala vam

Teeja: ja ne bi ni znala za to da nije bilo linka na fejsu.

Dubioza_kolektiv: zelim vam ugodan download i brzu konekciju SVAKO DOBRO BOSNO I HERCEGOVINO

Osman: koliko ima stvri na novom uratku?

Teeja: tnx i vidimo se u sarajevu.

CharlesManson: al je moglo i bez onih lascidnih poruka

Silvija: ljudi... jos 5 min... pozdravljam vas sve... čarls tebe posebno... pozzz Dubiozo!

CharlesManson: vozdra svim

Dubioza_kolektiv: PIS LJUDI

CharlesManson: silvija imas broj javi se

Osman: hej, allahimanet

tina: cao.

Silvija: naravno!

(zurnal.info)