PRIČA Adin Ljuca, Kino Sloboda
Čitaonica Žurnal
: PRIČA Adin Ljuca, Kino Sloboda

U ediciji Savremena bh književnost Izdavačke kuće Buybook objavljena je zbirka priča Istetovirane slike Adina Ljuce.

Adin Ljuca (1966., Zenica) studirao je komparativnu književnost i bibliotekarstvo u Sarajevu, a zatim i u Pragu, gdje od konca 1992. živi i radi kao bibliotekar. Uz pisanje i prevođenje, posvećuje se proučavanju kulturne historije češko-bosanskih odnosa. Do sada je objavio knjige: Maglaj: na tragovima prošlosti i Hidžra, a zbirka Istetovirane slike objavljena je 2005. godine na češkom.


Kino Sloboda

Halo?”, javio se Saša.
Halo, ovdje Adin, halo...”, pokušao sam nadglasati buku tramvaja koji je upravo prolazio kraj govornice.
Adine, čovječe, ti si živ?! Živ si, jebo te, živ! Odakle zoveš?”
Iz Zagreba.”
Ama, jasno mi je da zoveš iz Zagreba. Kako si se izvukao? Mislio sam, čovječe, da si mrtav. Znam tačno gdje si bio, vidio sam na vijestima... Gdje se tačno nalaziš?”
U govornici.”
Pa nije, bolan, u Zagrebu jedna govornica! Gdje si sad?”
Ne znam.”
Pogledaj oko sebe, reci mi šta vidiš, neki natpis ili... ”
Kino Sloboda.”
Dobro. Slušaj me: odmah sjedaj na devetku i kreći u smjeru Ljubljanice. Ja ću te čekati na Selskoj, to je predzadnja stanica.”

Sjedili smo u stanu kod Ružice, Sašine prijateljice, pokušavajući amortizirati prve dojmove. Saša je prije mjesec dana, uz pomoć filmskih trikova i crvenog križa, uspio nekako pobjeći iz opkoljenog Sarajeva. Za tih mjesec dana u Zagrebu, fizički se poprilično oporavio. Ja sam prije mjesec dana dobio granatu direktno u rov, ali nekim čudom nije me zakačio ni jedan geler. Zato mi je detonacija propuhala mozak u lobanji, koštanu srž u skeletu i dušu u ovih pedesetak kila na koje sam spao. Mjesec dana mi je trebalo dok sam se s uputnicom na kliniku Rebro dokoprcao do Zagreba. U glavi sam imao crnu rupu od detonacije i sedativa. Na Rebro me nisu htjeli primiti ni sa uputnicom. Na prijemnom odjeljenju, medicinska sestra mi je rekla: “Mi vas, Muslimane, kruhom, a vi nas, Hrvate, kamenom!” Uopće se nisam uzrujavao. Sve mi je bilo svejedno. Jedino što sam htio, bilo je da odem u pizdu materinu iz tog rata. Smrti se više nisam bojao. “Neka me pregazi tramvaj – u redu. Neka mi padne saksija na glavu – jeste apsurdno, ali i to je u redu. Ali da me neko kolje ili da me granata raznese, to ne. Ta zaboga, već je kraj dvadesetog stoljeća, u svijetu se umire od side, a kod nas od noža, kao u srednjem vijeku.”

Kontao sam šta mi je činiti. “Ovo Rebro je veliko, mora biti i neki doktor Musliman.” Išao sam od vrata do vrata i čitao imena liječnika. Prvi put u životu nisam tražio čovjeka, već muslimana. Brzo sam naišao na jedna vrata na kojima je ime doktorice bilo muslimansko. Pokucao sam i imao sreće – zatekao sam je u ordinaciji. “Vi ste ta i ta?”, rekao sam ime sa vrata. “Da, izvolite.” Ispričao sam joj svoju priču i doktorica se rasplakala. Onda je ona meni ispričala svoju. Godinama već radi na Rebru, inače porijeklom je iz Mostara. Pričala mi je o svojoj jedinoj sestri, koja je u Mostaru i koja... Ali ja nisam bio sposoban za plakanje.

Rekla mi je: “Napravit ćemo sve potrebne pretrage, uključujući i CT, jedino ne znam kako ću te smjestiti u bolnicu.”
Nije potrebno. Imam gdje spavati.”

Nekoliko dana me je vodila za ruku po bolnici, od specijaliste do specijaliste. Na kraju mi je saopćila: “Tvoje zdravstveno stanje će se poboljšati. U budućnosti bi jedino mogao imati problema sa pamćenjem. Ne znam kako bih ti to rekla, ta detonacija ti je izbrisala određena mjesta u mozgu i više, vjerovatno, nećeš biti sposoban da učiš i pamtiš kao prije.”
To je dobro. Ima puno stvari koje bih želio zaboraviti”, pokušao sam se našaliti. Ja inače s tim svojim spretnim formulacijama počesto znam ispasti dojmljivo glup.

Kasnije tog istog dana, na ulici sam nabasao na jednog znanca iz Sarajeva koji mi je rekao da je i Saša u Zagrebu i dao mi je broj na koji ga mogu dobiti. Odmah sam ga nazvao. Čim smo se našli i sredili prve dojmove, Saša je izvukao štos papira sa pjesmama koje je pisao u Sarajevu. Čitao sam jednu za drugom. Bile su o ubijanju i mržnji, ali bez traga zla i mržnje.
Imaš li ti kakvih pjesama?”, upitao me je.
Ja sam bio u rovu, a tamo mi nije bilo do poezije”, govorio sam izvlačeći iz zadnjeg džepa farmerki jednu jedinu pjesmu koju sam imao i koja mi se sama složila u glavi u autobusu, na jednoj od trasa po ratom raščerečenoj Bosni, na tzv. koridoru spasa ili bolje rečeno divokozjoj stazi spasa. Pružio sam mu na četvrtinu presložen papir.

Čim je pročitao, počeo je da skače po stanu, da me grli i čestita. Bio sam iznenađen njegovom reakcijom. Pohvale su mi prijale, iako sam bio svjestan da je Sale uvijek bio sklon pretjerivanju. Zgrabio je telefon, značajno me pogledao i počeo okretati broj. Kad mu se s druge strane neko odazvao, rekao je: “Tomaž, slušaj kako se pišu pjesme.” Smjesta je počeo čitati moju pjesmu u telefonsku slušalicu. Valjda mu je glas s druge strane rekao da je pročita ponovo, pa je pročitao još jednom. Nakon toga, Saša je minutudvije šutio i slušao svog sugovornika. Onda mu je rekao: “Ok, poslat ću ti to sutra”, konačno se pozdravio i položio slušalicu. Još dok su razgovarali, pretpostavio sam da bi to mogao biti poznati pjesnik iz jedne od novonastalih balkanskih državica. “Rekao mi je da mu tu pjesmu fotokopiram i odmah pošaljem. Tomaž za par dana ide u Njemačku, na nekakve literarne susrete.

Tu pjesmu hoće da prevede i tamo pročita”, prepričavao mi je Saša.

Ispostavilo se da nisam samo ja bio taj koji je htio nestati bestraga. Htio je to i Saša. U Zagrebu nije bila baš najprijatnija i najprijateljskija atmosfera. Prijetila je opasnost da nas na ulici uhvati policija, presvuče u uniforme i vrati u Bosnu u rat. Ali ni otići se više nije moglo tek tako. U to vrijeme hrvatska pogranična policija vraćala je s granice sve za rat sposobne muškarce koji nisu imali specijalnu dozvolu za izlazak, a zapadni svijet se već opametio i prestao primati bez vize ljude sa pasošima raspadajuće zemlje. Istok je, po običaju, kasnio za Zapadom. Mogli smo birati između Mađarske, Rumunije, Bugarske, Čehoslovačke, Poljske, da dalje ne nabrajam. Dogovorili smo se da idemo zajedno, ali Sale je insistirao na Krakovu, a ja na Pragu.
Ama, kakav te Krakov spopao?!”
Znaš li ti, čovječe, ko je sve tamo studirao?”, pa krenu nabrajati: te Tesla, te Andrić, te ovaj, te onaj...
A znaš li ti kakvo pivo imaju u Pragu, i kakve žene?”

Morali smo se brzo odlučiti, u Zagrebu nam je doslovno počelo gorjeti pod nogama. Izabrali smo Prag. Više se ne sjećam zašto, ali putovali smo odvojeno: Saša je otputovao avionom, preko Beča, a ja vlakom, dva dana poslije, preko Budimpešte. Bio sam sâm u kupeu. Negdje kod mađarske granice, probudio me je kondukter i rekao: “Gospodine, probudite se. U kupeu pored vašeg su rumunski šverceri. Ako primijete da spavate, pokrast će vas.” Rekao sam: “Hvala na upozorenju, ali ja nemam ništa što bi mi mogli ukrasti.” Gledao sam u svoju torbicu. U njoj sam imao par čarapa, gaća i nekoliko knjiga pjesama koje sam budzašto kupio u Zagrebu – knjige srpskih i bosanskih izdavača su takoreći dijelili džabe, naročito one pisane ćirilicom. Jedino sam morao paziti na pasoš, što je bilo gotovo smiješno. Putovao sam sa pasošem države koja de facto više nije postojala, ali koja se još uvijek nije prestajala raspadati u krvi. Njeno raspadanje mi je ličilo na metastazu u kojoj patogene ćelije proždiru zdrave i nastavljaju se nekontrolirano razmnožavati, sve dok konačno i one same ne pocrkaju s umirućim organizmom. Fuj!

Vrata kupea otvorio je omaleni pijani Rumun. Nešto je promrljao, iz čega sam skužio da traži cigaretu. Sâm sam izvadio jednu iz kutije i pružio mu je, što inače ne činim. Nisam htio da mi on svojim prstima dira cigarete, osjećao sam prema njemu, onako pijanom i neurednom, gađenje. Otišao je. Desetak minuta kasnije, ponovo se pojavio tražeći još jednu cigaretu. Rekao sam: “Ne!” Tad je primijetio moju bocu s vodom, koja je stajala na stoliću ispod prozora. Sjeo je preko puta i čilo uzviknuo: “Votka!” Boca je bila od bezbojnog stakla i bez etikete. “Nije votka, kretenu, a nisam ti ni rekao da možeš sjesti.” Nije me razumio, ili se možda samo pravio. Svejedno. Ponovio je “Votka!” i posegnuo rukom za bocom. Skočio sam, ščepao ga za vrat i, izbacivši ga iz kupea, napucao ga nogom u guzicu.

Jest da sam imao svega pedesetak kila žive vage, ali u to vrijeme sam u sebi imao još i 250 kila ludila pride. A ni taj tip nije bio puno teži od mene, šaka jada. “Ako se vrati s pajdašima, dat ću im staklenu votku po glavi”, mumljao sam bijesno u sebi.

Tip se nije vratio. Umjesto njega, u kupe su uskoro ušli čehoslovački carinici. Pijane švercere iz susjednog kupea ostavili su na miru, ali zato su mene, sa problematičnim pasošem i sumnjivo malom prtljagom, izveli iz vlaka. Odveli su me u carinarnicu, odnijeli pasoš na kontrolu i ostavili me čekati u prljavom hodniku s prozorom na kojem su bile rešetke. Nisam se previše uzrujavao, najvažnije u tom trenutku mi je bilo da se na hodniku moglo pušiti i da sam imao dovoljno cigareta. Rekao sam im: “Otići će mi vlak.” A oni: “Doći će novi.” “Sva sreća, braća Slaveni, pa se razumijemo”, pričao sam sâm sa sobom pušeći i šetkajući se goredolje po hodniku. Konačno su me pozvali unutra na ispitivanje. Na pitanje: “Svrha putovanja?”, od govorio sam lakonski: “Turizam!” Nakon dvatri sata su me zaista pustili, a uto je došao i slijedeći vlak za Prag. Na rastanku me je jedan od carinika čak potapšao po ramenu i vrlo ljubazno pozdravio.

Oko pola pet ujutro, stigao sam na glavnu željezničku stanicu u Pragu. U Zagrebu mi je jedan tatin prijatelj platio voznu kartu za Prag u jednom smjeru i dao mi još 300 DM da mi se nađe. U džepu sam, ko zna otkud, imao i tridesetak čehoslovačkih kruna u kovanicama. Od Saše, koji me je trebao dočekati na stanici, nije bilo ni traga. Kasnio je, po svom starom običaju. Nisam znao šta da radim, pa sam za siću kupio limenku piva. Bio je to Staropramen za 25 kruna. Saša se pojavio tek u devet. On je, inače, razmišljao vrlo brzo, uvijek brže od drugih ljudi, i umio je vidjeti po nekoliko poteza unaprijed, ali je zato sve tzv. normalne svakodnevne stvari obavljao sa velikim zakašnjenjem. I dozlaboga šeprtljavo. Njega je, po prethodnom telefonskom dogovoru, prije dva dana dočekala moja prijateljica Jířina, lijepa i poduzetna Čehinja, koju sam u predratna vremena upoznao na Jadranu. Da nje nije bilo, ne znam šta bismo. Nikoga drugog u Pragu nismo poznavali. Smjestila nas je u bivši studentski dom koji je, nakon pada ko munizma, zakupila i preuredila u hostel. Jířina nam je dala na tjedan besplatnu dvokrevetnu sobu s doručkom i besplatnim korištenjem telefona, da možemo preko novinskih oglasa tražiti sobu u najam.

Nakon četiripet dana, našli smo jeftinu sobu kod bivšeg gimnastičara, nekadašnjeg vrhunskog sportiste, a ta dašnjeg fizikanera na građevini i alkoholičara. Gazdu smo od milja zvali Bohuš. Bio je dobrodušan, ali u pijanom stanju nepodnošljiv. Stan je bio depresivan, gazda očajan, a nas dvojica doslovno izbezumljeni od svojih ratnih i izbjegličkih užasa. Gazda za nas nije imao posteljinu, a mi nismo imali novca da je kupimo. Osim toga, u stanu je bila samo nekakva stara poluatomatska, bolje rečeno ruč na, vešmašina koju smo Saša i ja odmah prozvali “perestrojka”. Takvo čudo od tehnike do tad nismo vidjeli. Mogla je, eventualno, dobro poslužiti još samo kao eksponat u nekom tehničkom muzeju. Jednom sam u njoj pokušao oprati ono malo bijelog veša što sam imao: požderala mi je dvije potkošulje. Bio sam načisto popizdio i otada je više nisam ni probao koristiti. Problem nam je opet riješila Jířina, odnosno njen muž. Njen muž je bio doktor u ogromnoj prigradskoj bolnici, nedaleko od našeg kvarta. Predložio nam je: “Najjednostavnije će biti da po poste ljine dolazite kod mene u bolnicu. Budući da često imam noćne službe, redovno dobijam čiste posteljine. Dat ću vam svakom po komplet, svaki tjedandva ćete mi vraćati prljave i dolaziti po čiste. Ne morate ništa kupovati, niti se zafrkavati sa pranjem i peglanjem.” Tako je i bilo. Tu godinu što smo stanovali kod Bohuša spavali smo u poste ljinama na kojima je indigomodrom bojom bilo otisnuto ime bolnice, pečat i broj posteljine. Te godine sam pisma izbjeglim prijateljima po bijelome svijetu započinjao rije čima: “Ova sedmica mi započinje sa brojem 7 (Kukoč)...” Ili: “Ove sedmice se budim sa brojem 5 (Sretenović)...”

Upisali smo se na vrhunski i stravično skupi akademski tečaj češkog jezika, koji su pohađali pretežno strani postgradualni studenti. Naravno, primili su nas besplatno, kao osobe sa ratnog područja. Već nakon par sedmica sam morao napustiti kurs da bih se mogao zaposliti. Posao sam našao u radionici kožne galanterije. Svaki dan sam stajao po osam sati uz kožarski stroj, birajući kože određene kvalitete i debljine, te od njih krojio i izrezivao dijelove za tašne, ruksake, novčanike i slične pizdarije. Budući da je koža skupa, strogo se vodilo računa da bude što manje otpadaka. Svaka greška se odbijala od plaće koja je bila za trećinu manja od mjesečne školarine za tečaj jezika koji sam zbog tog posla morao napustiti. To je bilo za “bogu plakati”: onakva škola! Saša je imao minimalnu rezervu novca, a povremeno bi ga se sjetio poneki prijatelj i poslao mu koju marku. Meni nije imao ko. Putovao sam tako svaki dan s jednog na drugi kraj Praga, od stana do radionice i nazad. Sat do posla, osam i po sati na po slu. I opet natrag. U sredstvima gradskog prijevoza učio sam napamet češke riječi iz džepnog rječnika. Kod kuće sam se pokušavao odmoriti, ali izležavanje u depresijama nije baš najbolji odmor. Ponekad sam pokušavao sastaviti pjesmu. Saša je za to vrijeme nastavio pohađati tečaj, zatvarao se u stanu, štrebao i ludio za djevojkom koja mu je ostala u opkoljenom Sarajevu. I naravno, pisao je pjesme. Kako smo tek bili došli u Prag, nismo još znali da smo se obreli u gradu sa najvećom specijaliziranom slaven skom bibliotekom na svijetu. Nismo imali šta čitati – pa smo pisali. Jednog dana Sale mi je izložio jedan od svojih mnogobrojnih genijalnih planova: “Budući da nemamo šta čitati, jedan dan ja moram napisati pjesmu, da ti imaš šta čitati, a drugi dan ti moraš napisati pjesmu, da ja imam šta čitati.”

Da skratim: izjedali su nas stravična besparica i čamotinja, a bili smo mladi i željni svega. Sale je neprekidno nešto predlagao. Na primjer: kako da se dva momka što bolje provedu za što manje para. “Našao sam latinoamerički noćni klub. Upad je 15 kruna, pivo 10. Odemo po sljednjim metroom u grad, u klubu smo u ponoć. Platimo ulaz. Svakih sat vremena popijemo po jedno pivo, plus po kutija cigareta što ispušimo – i tako do pet ujutro, do prvog metroa, neće nas izaći ni po sto kruna!” “Ali otkud nam po sto kruna?”, pitao sam. Ili kad sam se jednog dana izgnjavljen vratio sa posla, dočekao me je na vratima: “Imam plan! Sad ćemo nas dvojica lijepo napisati pismo Tomažu. Kad sam ga zvao iz Zagreba, sâm se ponudio da mi pošalje nešto para, za prvu pomoć u izbjeglištvu. On mi je prijatelj. Uostalom, zna nas obojicu, sjećaš se samo koliko mu se svidjela tvoja pjesma. Zna u kakvoj smo situaciji, bla, bla... bit će dovoljno da mu samo između re dova naznačimo, bla, bla...”
Sale, nemoj to raditi.”
A što da ne? On je slavan i bogat. Prijatelj mi je.”
Novac nećeš dobiti, a izgubit ćeš prijatelja.”
Kako ti to možeš znati, kad ga ne poznaješ?”
Pa čitao sam ga. Znam taj tip ljudi.”
De, Adine, nemoj me, bogati, zajebavati. Nisi baba gatara.”

Saleta sam znao godinama. Uvijek je htio da se sa mnom posavjetuje, ali nikad nije poslušao moj savjet. Osim jednom – da odemo iz Zagreba u Prag, a ne u Krakov. Ja nisam imao volje za te uzaludne rasprave s njim i završio sam riječima: “Piši mu što god hoćeš, samo mene ni slučajno nemoj spominjati.” Kad sam se nakon nekoliko dana vratio s posla, u stanu sam zatekao potpuno očajnog Sašu. Pušio je i nervozno hodao, gotovo plačući.
Šta se dogodilo?”, upitao sam ga užasnut, strepeći od loših vijesti iz Bosne.
Ništa”, rekao je.
Nemoj me levatiti, šta je bilo?”
Još malo se nećkao i onda mi je pružio razglednicu iz Ljubljane koju je tog dana primio. Bila je od Tomaža.

Ama, jebo te to, ja sam se uplašio da se stvarno nešto dogodilo.”
Pročitaj šta mi je napisao!”
Šta imam čitati, čovječe, šta si očekivao?”

Tomaž mu je pisao u stilu kako ga razumije, kako i on sam zadnjih mjeseci ima problema... sve same trice i kučine. Jedino što je od sadržaja na poleđini razglednice bilo napisano jasno i bez uvijanja, bilo je, da treba započeti raditi na novoj zbirci pjesama, za koju je dobio nekakvu stipendiju, ali da se ne može odlučiti gdje da je ide pisati: u Barcelonu ili u Prag... pa kao, pita Sašu, šta ima u Pragu...
Sale, to me ne zanima. Nemoj mi se jadati. Bježi mi s očiju, da te ne gledam takvog. Ja ne mogu sebi dozvoliti luksuz da se sjebavam zbog takvih stvari.” Naredna dva tri dana Sale je zbog toga bio bolestan, a ja sam ga nemilosrdno ignorirao. Četvrti ili peti dan, kad sam se vratio kući s posla, dočekao me je na vratima sa širokim osmije hom i maltene plehmuzikom.
Ooo, dragi Adine, pa gdje si ti? Ja sam nam pripremio malo sijelo, a tebe nigdje, da nisi našao kakvu u toj svojoj kožari?”
S pika sam znao da je napisao dobru pjesmu, samo još nisam znao o čemu i koliko je dobra. Dopratio me je do kuhinje. Na stolu je stajao serviran tanjurić, na njemu dva, na kriške izrezana paradajza, ona skupa i lijepa, bez okusa, žilavi poput gume. Na tanjuriću je ležao i komadić balkanskog sira, lijepo izaranžiran na šnitice. Pored je stajala pljoskica od 3 deca nekakve jeftine moravske šljivovice.

Sjeo sam i rekao: “Hajde, pokaži mi šta imaš.”

Slabo pamtim i vlastite stihove, ali ta pjesma, sastav ljena od nekoliko praških slika i situacija kroz koje smo zajedno prolazili, odmah mi se urezala u pamćenje. Od prvog stiha obraćao se svom prijatelju koji se dvoumio da li da ode pisati svoju novu zbirku pjesama u Prag ili u Barcelonu: “U Pragu možeš vidjeti ekskurziju slijepaca kako bijelim ticalima premjeravaju elokvenciju turističkog vodiča: gotičke portale, baroknu svedenost volumena...” U Pragu se također može vidjeti kako: “U latinoameričkomnoćnom klubu, kraj pijanih Kečua poleglih po stolovima, oko pola četiri, tonu u beznađe praške djevojke kao bo sanski gradići na radijskim vijestima...” Ukratko, čovjek u tom Pragu može vidjeti svašta, samo ako to stvarno želi – pa makar bio i slijep. Na kraju pjesme mu Saša ipak sa vjetuje da ostane kod kuće.
Šta misliš, da mu pošaljem tu pjesmu?”
Pošalji – i neće ti se više nikada javiti”, odgovorio sam.

Pjesma je poslana, odgovor nikad nije stigao. Uostalom, ubrzo nakon toga promijenili smo i adresu. Odselili smo se od našeg Bohuša. Otišli smo iz stana koji nije bio bolnica, ali je bio ludnica. Odselili smo se iz danâ u kojima smo noću bježali u snove, ušuškani u posteljine i jastučnice s otisnutim indigomodrim imenom bolnice i brojem.

Promijenili smo stan i kupili nove posteljine.

(zurnal.info)

ČUDESNO OZDRAVLJENJE: I na bolovanju ministar Hadžihafizbegović glumi u pozorištu
Pod okupacijom
: ČUDESNO OZDRAVLJENJE: I na bolovanju ministar Hadžihafizbegović glumi u pozorištu
Premijer Kantona Sarajevo zna da je njegov ministar za kulturu i sport na bolovanju. Međutim, nema pojma da ovaj to koristi kako bi glumio u pozorišnim predstavama širom BiH

Hadžihafizbegović: Glumac na bolovanju

Već je postalo uobičajeno da ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Emir Hadžihafizbegović nije na svom radnom mjestu. Moguće ga je sresti bilo gdje samo ne u Ministarstvu, gdje prima platu veću od dvije hiljade konvertibilnih maraka. Posljednjih petnaestak dana ministar kulture i sporta u Vladi KS-a je na bolovanju. Istovremeno, Emir Hadžihafizbegović igra u pozorišnim predstavama širom BiH. I dok poreski obveznici plaćaju Emira Hadžihafizbegovića da bude kantonalni ministar za kulturu i sport, on glumi. S obzirom da je trenutno na bolovanju, ostaje da se otkrije glumi li da je bolestan ili se pretvara da je ministar u Kantonu Sarajevo. Neupitno je samo da njegove glumačke sposobnosti koštaju poreske obveznike desetine hiljada maraka godišnje.

ŠTA PREMIJER ZNA O... MINISTRU?

Emir Hadžihafizbegović, jedan od najboljih glumaca na prostorima bivše Jugoslavije, trenutno angažiran kao ministar u Vladi Kantona Sarajevo, povremeno radi kao televizijski voditelj, nerijetko se bavi snimanjem filmova i TV reklama, a rado učestvuje i u televizijskim emisijama zabavnog sadržaja. Uglavnom, ima ga svugdje više nego u njegovom kabinetu ili na sjednicama Vlade. To potvrđuje i nedavno objavljeni izvještaj CCI-a o radu Vlade Kantona Sarajevo, prema kojem je ministar Hadžihafizbegović izostao sa čak 42 sjednice Vlade KS-a, od ukupno 90, koliko ih je održano prošle godine.

Upitali smo premijera Kantona Sarajevo Besima Mehmedića da li je upoznat sa zdravstvenim stanjem njegovog ministra, na šta smo dobili odgovor da ga je Hadžihafizbegović prije 15 dana obavijestio da će biti odsutan. Premijer nije znao da njegov ministar, dok je na bolovanju, igra pozorišne predstave, ali smatra da je to lična stvar ministra. Zakon ne predviđa da je rad na drugim poslovima, u vrijeme odsustva zbog bolesti, lična stvar uposlenika, pa makar on bio i ministar u Vladi Kantona Sarajevo. No, premijer se nije želio upuštati u razgovor na tu temu.

Hadžihafizbegović:Više ga ima na tv-u nego u kabinetuOD MINISTRA DO BLESANA

Budući da nas zanima (ne)rad gospodina Hadžihafizebegovića, prije osam dana smo u njegov kabinet poslali pitanja o čestim ministrovim odsustvovanjima. Interesovalo nas je gdje ministar putuje, koliko troši budžetskog novca na tim putovanjima, koliko je za vrijeme svog mandata bio na poslu...? Međutim, odgovor nismo dobili jer je, pretpostavljate, ministar na bolovanju. Osoblje u kabinetu nije znalo kada će se ministar vratiti s bolovanja, pa smo ga direktno kontaktirali. No, ministar/glumac Hadžihafizbegović nije bio raspoložen za razgovor.

-Trenutno sam na sastanku, pa idem na put - kazao je ministar Hadžihafizbegović i nastavio: Da, sinoć sam igrao u predstavu Žaba, a što se tiče mog posla on nije vezan za Kabinet. Trenutno sam na bolovanju, a uz to, ja opet dolazim na posao. Kada smo ga pitali da li je bio danas na poslu, ministar je odbrusio: Ko si ti, ba, čovječe, da me to pitaš?!

Dakle, ministar Hadžihafizbegović, jednostavno, voli glumu. Spreman je i na bolovanju igrati predstave, snimati filmove, posjećivati festivale, šepuriti se crvenim itisonima, izigravati simpatičnog blesana u reklamama... Dodajmo i to da je s titulom ministra uspio "pokupiti" čak sedam nagrada izvan BiH, snimiti šest filmova i pet pozorišnih predstava.

KAO KEVIN COSTNER

U intervjuu za magazin Azra, ministar Hadžihafizbegović je nedavno objašnjavao kako vremena za probe i predstave ima nakon radnog vremena, a da je filmove snimao tokom vikenda (?). Navodno, spava samo tri sata (!).

Najviše zamjerki, kaže, imao je zbog toga što je snimio reklamu za mobilnu mrežu Tomato u Hrvatskoj.

-To je ta licemjerna sredina. Kad Kevin Costner snimi reklamu za „Turkish Airlines“ to je ok, ili George Clooney za „Smirnoff Vodku“. A kad Emir Hadžihafizbegović snimi reklamu, to je neetično, nemoralno i sukob interesa. Često ono što na Zapadu tretiramo kao IN, kad se desi kod nas - to je sramno. Imam 25.000 fanova reklame „Tomato“ na Facebooku. Valjda sam tim svojim angažmanom promovirao i bh. glumca, podijelio hiljade autograma i šta je tu loše? Šta sam ja to loše uradio? U svakoj drugoj zemlji bi to bilo POZDRAVLJENO - ovdje je dočekano na nož- kazao je Hadžihafizbegović za Azru. Zaboravio je da dva spomenuta slavna glumca u svojim zemljama nemaju nikakvu političku funkciju.

Nije naodmet napomenuti da ministarsvo koje predvodi Emir Hadžihafizbegović godišnje izdvaja 240.000 budžetskih maraka za plaćanje penzionog i zdravstvenog osiguranja za slobodne umjetnike, među kojima su Fuad Deen Backović, Mugdim Avdić Henda, modna kreatorka Emina Husedžinović, Selma Muhedinović...

Prošle godine kulturni radnici su se suočili s još jednim primjerom bahatog odnosa ministra Hadžihafizbegovića prema kulturi i kulturnim radnicima u Sarajevu. Naime, iz Ministarstva kulture i sporta KS-a za sedam sarajevskih sportskih klubova iz ionako mizernog budžeta izdvojeno je 2.1 milion maraka, dok je za godišnju produkciju 13 kulturnih institucija KS izdvojeno svega 1.023.700 KM! Ili za kraj recimo da je za modne revije i predavanja hafiza Sulejmana Bugarija izdvojeno je čak 132.000 KM, dok je s druge strane Naradnom pozorištu u Sarajevu pripalo 150.000 KM.

Možda bi dobili i više, kada bi na repertoaru Narodnog pozorišta bila predstava u kojoj igra i ministar Hadžihafizbegović. Naravno, ukoliko bi glumac Hadžihafizbegović među silnim obavezama uspio da pronađe malo vremena.

(zurnal.info)

GOLI OTOCI JOVA KAPIČIĆA (1): Neću da me Šaban oslobađa
Pod okupacijom
: GOLI OTOCI JOVA KAPIČIĆA (1): Neću da me Šaban oslobađa

Kroz iscrpan polemički intervju Tamare Nikčević, knjiga Goli otoci Jova Kapičića  predstavlja svjedocenje jednog od rijetkih još uvijek živih vinovnika burnog perioda stvaranja i raspada Titove Jugoslavije. Njen sagovornik, Jovo Kapičić jedan je od centralnih učesnika najvažnijih istorijskih događaja 20. vijeka na ovim prostorima, počev od 27. marta 1941., preko legendarnih bitaka na Neretvi i Sutjesci, oslobađanja Beograda 1944., stvaranja UDB-e i Golog otoka, Mađarske revolucije, dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću 1961., sve do najbliskije prošlosti, jugoslovenskih ratova devedesetih i ostvarenja crnogorske nezavisnosti. 

Knjiga Goli otoci Jova Kapičića Tamare Nikčević, u izdanju VBZ-a, prodaje se u kioscima u Hrvatskoj i Srbiji do 22. aprila.

 Žurnal sa zadovoljstvom prenosi dijelove ove uzbudljive knjige


TN: Koliko puta ste posjetili Goli otok?

KAPIČIĆ: Tri puta. Prvi put, prije nego što je zatvor i napravljen, Ranković mi je rekao da izvidim teren:

Javi se Stevu Krajačiću, a on će ti dati dalje instrukcije. Miroslav Krleža je čuo od vajara Antuna Augustinčića da u Kvarnerskom zalivu postoji ostrvo mermera na koje bismo mogli da smjestimo naše IB-ovce“.1


TN: Miroslav Krleža je ispričao?! Kome?

KAPIČIĆ: Ne znam. Pretpostavljam Titu.

TN: Nijeste to neposredno čuli?

KAPIČIĆ: Ne. Čuo sam od Rankovića, ali ga nijesam pitao ni kome je to Krleža rekao, ni od koga je Marko to čuo... Pazite: Krleža nije predložio osnivanje logora, taman posla; samo je rekao da je od Augustinčića čuo da postoji ostrvo mermera...

TN: Zato vas i pitam.

KAPIČIĆ: Ne, ne!... Ranković mi je tako rekao, a ja nijesam imao razloga da ga dalje propitujem.

Na Goli otok otišao sam s profesorom geologije…

TN: Kojim profesorom?

KAPIČIĆ: Ne sjećam mu se imena; znam da je bio profesor Beogradskog univerziteta. Goli otok je bilo malo, kamenito, pusto ostrvo, puno zmija.

Međutim, profesor je utvrdio da golootički mermer nije tip sedimentne materije, nego da je u pitanju eruptivna masa koja nije za upotrebu.

GRADIŠKA JE BILA GORA OD AUŠVICA

TN: Nije valjda da ste Goli otok obilazili da biste utvrdili kvalitet mermera?

KAPIČIĆ: Ne, to je bilo sporedno. Cilj je bio da nađemo mjesto na koje ćemo smjestiti ljude koji su, izjasnivši se za Staljina, bili u zatvorima širom Jugoslavije. Ranković je, odmah po mom povratku, izdao nalog da se na Golom otoku naprave zatvori i prvi kažnjenici su počeli da pristižu.

TN: Koliko dana ste boravili na Golom otoku tokom te prve posjete?

KAPIČIĆ: Na Golom otoku sam sveukupno boravio pet dana: prvi put – dan, drugi put – tri dana i poslednji put – svega dan! Stizao bih u Rijeku, a onda bi me mornari ribarskim čamcem prebacili do Golog otoka… Nego, pustite to! Hoću da kažem nešto što je mnogo važnije, a što se zaboravlja: osuđenici iz redova vojske su, umjesto na Goli otok, većinom odlazili u Bileću i Staru Gradišku. Ta dva logora su bila u isključivoj nadležnosti vojske.

TN: Tamo nije bilo civila?
KAPIČIĆ: Nije i civilne službe nad vojnim zatvorenicima nijesu imale nikakvu nadležnost.

TN: U Bileću i Staru Gradišku nijeste odlazili?

KAPIČIĆ: Jesam. S Rankovićem sam jednom posjetio vojni logor u Bileći. Kada smo stigli, zatvorenici su bili izvedeni iz ćelija i, kao po komandi, počeli su da skandiraju:
“Tito – Marko! Tito – Marko!”

Pogledaj kako me dočekuju” – rekao mi je tiho Ranković – “a obojica vrlo dobro znamo šta o meni misle i šta bi mi, da mogu, uradili.”

Po zajedničkom nalogu Aleksandra Rankovića, Milovana Đilasa i Borisa Kidriča jednom sam posjetio i vojni logor u Staroj Gradiški.2

TN: Zašto su vas tamo poslali?

KAPIČIĆ: Bili su dobili informacije da se u Staroj Gradiški vrši tortura nad vojnim zatvorenicima… Zaista, Stara Gradiška je bila pakao, zatvor kao iz filmova strave i užasa. U odnosu na taj logor, Aušvic je bio hotel! Iscrpljeni i bolesni, izbezumljeni zatvorenici su ležali u smeću i smradu… Razbacane kible s izmetom, prljavština… Upravnik zatvora je bio odsutan, pa sam tražio da mi dovedu njegovog zamjenika.

Ti razbojnici nijesu zaslužili ništa bolje” – htio je da se dodvori.

Ako kažem Rankoviću šta sam vidio, ići ćeš u zatvor!” – vikao sam. “Ko te je ovlastio da ovo radiš?! Odmah da ste očistili ćelije i ukinuli sve kaznene mjere.”

Rankoviću sam podnio izvještaj i zatvorenici su iz Stare Gradiške prebačeni u Bileću.

TN: Ako ste vidjeli taj “jugoslovenski Aušvic”, jeste li mogli da razumijete zašto su vas kasnije ti ljudi toliko mrzjeli?
KAPIČIĆ:
Ne! Nikada nijesam mogao da opravdam i da razumijem da neko ruši djelo koje je stvorio. Bio sam protiv načina na koji je vojska postupala sa zatvorenicima, ali ipak…

TN: Kad su vojni IB-ovci odlazili u Bileću i Staru Gradišku, zašto su visoki oficiri - Vlado Dapčević i Kađa Petričević - robijali na Golom otoku?

KAPIČIĆ: Dio vojnih zatvorenika je bio odveden na Goli otok, a oni koji su bili aktivni, osumnjičeni u vojnim jedinicama, odvođeni su u Bileću ili Staru Gradišku.

Za razliku od onih s Golog otoka, vojni zatvorenici su, prije odlaska u logor, bili izvođeni pred vojni sud.

TN: Šta to znači?

KAPIČIĆ: Znači da se civilima golootočanima nije sudilo pred redovnim sudovima; u logor su odvođeni “administrativnom mjerom”.

TN: Ko je izricao administrativnu mjeru?

KAPIČIĆ: Lokalni, opštinski funkcioneri, sudije za prekršaje… Osumnjičenom je izricana administrativna mjera – zvanično nigdje evidentirana kao kazna – i on je automatski odvođen na Goli otok.

U Partiji je bilo ljudi koji su se suprotstavljali izricanju administrativne mjere…

TN: Ko?
KAPIČIĆ:
Veljko Mićunović, na primjer…

TN: Iako prethodno veliki rusofil, Veljko Mićunović je bio jedan od najžešćih kritičara Rezolucije Informbiroa i Staljinove politike prema Jugoslaviji.

KAPIČIĆ: To je tačno. Veljko Mićunović je tražio da se takozvani IB-ovci najprije izvedu pred sud, pa da se onda, ako im se dokaže krivica, vode na Goli otok. Mićunović to nije predložio zato što je volio Staljina; plašio se pobune u zemlji i van nje. Ali, Ranković ga je brzo umirio.

TN: Kako ga je “umirio”?!

KAPIČIĆ: ”Ne brini!” - rekao je Ranković na jednom od tih sastanaka. “Kažnjenici će u logor ići ‘administrativnom merom’, ostati mesec ili dva i vratiti se prevaspitani.”

TN: Ostajali su mnogo duže od tih “mesec ili dva”… Da ne govorimo o načinu na koji su “prevaspitavani”!

KAPIČIĆ: Sačekajte! “Administrativna mjera” jeste bila greška, ali priče da je Goli otok bio srednjovjekovno mučilište su najobičnija izmišljotina! Niko to ne može da kaže!

TN: Zar ne mislite da nije baš u redu da vi o tome govorite? Valjda bi trebalo pitati žrtve.

KAPIČIĆ: Ma, kakve žrtve?! Na Golom otoku jeste bila trećina nevinih, ali šta je s ostalima?!

TN: Aleksandar Ranković je rekao – polovina nevinih!
KAPIČIĆ:
Ne, ne… Upravo se i pozivam na Rankovićevu izjavu: trećina nevinih! Ali, šta smo mogli?! S naše strane, tamo niko nije ubijen, niko strijeljan, mučen, zlostavljan… To je laž!

TN: Kako laž?! Postoje svjedočenja tih ljudi. Književnik i akademik Dragoslav Mihajlović je pisao o užasima i poniženjima koje je tamo doživio.

KAPIČIĆ: Kakvi ljudi, kakav akademik?! To su lažovi! Sjećam se da sam učestvovao na tribini o Golom otoku, kojoj je prisustvovao i taj vaš akademik.

Da li je istina” – javio se odmah da mi postavi pitanje, “da su jednom, u čast vašeg dolaska, na Golom otoku ubijena dvojica zatvorenika? Njihove leševe su stražari kasnije doneli da vam ih pokažu!”

Začudilo me je takvo pitanje. Nije ga postavio neuk čovjek, nego akademik.

Pitao sam ga da li je tome lično prisustvovao.

Nisam” – rekao je - “ali sam čuo.”

Gospodine Mihajloviću, to nije tačno” - uzvratio sam. “Ali, i ja sam čuo zanimljivu priču: kažu da ste na Golom otoku, među zatvorenicima, važili za najveću ništarobu i đubre!”

Zanijemio je.

Poslije toga je dao intervju za jedne beogradske novine i, nakon duže vremena, prvi put nijednom riječju nije pomenuo Goli otok.

PLAŠILI SMO SE ROBIJAŠA

TN: Molim vas… Poznato je da su zatvorenici, baš zbog torture koju su preživjeli, kasnije izbjegavali da pričaju o danima provedenim na Golom otoku.

KAPIČIĆ: Kakva tortura?! Zatvorenici su se međusobno sukobljavali, tukli, podmetali, špijali... Ponižavali su jedni druge i zato ne žele o tome da govore…

TN: Ali, zna se da je UDB-a ubacivala svoje ljude koji su zatočenike provocirali, podsticali na sukobe…

KAPIČIĆ: To nije istina! UDB-ini saradnici su bili samo tzv. sobne starješine, zatvorenici koji su, prihvativši saradnju s nama, kontrolisali ostale, prijavljivali nam šta se dešava, šta ko priča...

Inače, svaka nova grupa koja bi stigla na Goli otok, morala je najprije da prođe “toplog zeca”. Stari zatvorenici bi napravili špalir kroz koji su trčale pridošlice. Ovi su ih psovali, pljuvali, šutirali u zadnjicu, udarili bi im po koji šamar… To je bilo poniženje. Niko od UDB-e nije ubijao ili mučio zatvorenike. Svega stotinu njih je upravljalo logorom!... Šta nam je to trebalo? Bili su izolovani, okolo njih more, nigdje nikoga. Izdali su, izjasnili se za Staljina i SSSR i nema te zemlje i te demokratije na svijetu u kojoj takvi ljudi ne bi bili kažnjeni.

TN: Zašto čuvari nisu spriječili sukobe o kojima govorite?

KAPIČIĆ: Nijesu htjeli da ih sprečavaju. Neka se tuku, neka rade šta hoće… Zašto da sprečavamo?!

TN: Zato što su vam, recimo, ti ljudi do juče bili prijatelji, saborci... Najzad, bili su – ljudi!

KAPIČIĆ: Ali, okrenuli su se protiv nas, izdali su zemlju, Tita, Partiju… Tačno je: bili su s nama u ratu, znali smo ko su, na šta su spremni i možda baš zbog toga što smo imali svijest o tome s kim imamo posla, na neki način smo ih se i plašili.

TN: Na koji način?
KAPIČIĆ:
Nikada nijeste mogli biti sigurni ko će krenuti za njima, koliko ljudi će povući za sobom, dokle su spremni da idu… Kada sam drugi put otišao na Goli otok…

TN: Zašto ste otišli?

KAPIČIĆ: Da izvidim kakva je situacija. Bilo je priče da tamo nešto nije u redu.

TN: Kakav ste izvještaj podnijeli? Imali ste vremena: tri dana ste…

KAPIČIĆ: Izvještaj?! Sve je u redu!

TN: Kako – sve je u redu?! Nijeste vidjeli ništa što bi moglo da vas uznemiri?!

KAPIČIĆ: Ništa! Sreo sam ljude, popričao sa njima… Niko se nije žalio… Šta sam mogao?! Tražite od mene da izmišljam?!

TN: Gospodine Kapičiću, ne tražim da izmišljate, ali zar mislite da se normalnim može nazvati čovjek koji, vrativši se s Golog otoka, kaže – sve je u redu?!

KAPIČIĆ: Izvinite, a zašto ne bi mogao?! Šta se to tamo dogodilo?!... Nijesmo imali izbora!...Šta vi hoćete od mene?! Pustite, molim vas!...

TN: Hoću da vas pitam: spavate li mirno?

KAPIČIĆ: Što se Golog otoka tiče, vjerujte mi da spavam spokojan kao beba! Ako Amerikanci drže Gvantanamo, koji je hiljadu puta gori od Golog otoka, u čemu je onda vaš problem?!

TN: Nema problema, gospodine Kapičiću. U redu je… Recite mi šta ste radili tokom te druge posjete Golom otoku?

KAPIČIĆ: Obišao sam svaku baraku i zatvorenicima održao kratak govor.

TN: Šta ste im rekli?

KAPIČIĆ: “Naša država” - rekao sam – “za čiju ste se slobodu borili na isti način na koji sam i sâm to činio, neće dozvoliti da je, poslije toliko žrtava, neko danas ruši.”

Kazao sam im i da sam svjestan da među njima ima velikih junaka, i hrabrijih od mene, ali da to ne mijenja stvar…

Da, bojali smo ih se…

Sjećam se da sam jednom, tokom razgovora s Rankovićem, predložio da sve zatvorenike ne okupljamo na istom mjestu.

To nijesu ljudi s ulice, skupljeni s koca i konopca. To su ratnici koji su hrabro ginuli, koji su stradali ne štedeći se nijednog trenutka… Šta ako ih tamo bude nekoliko hiljada?! Koja je vlast u stanju da spriječi njihovu pobunu?! Šta ako krenu na nas?!” – pitao sam.

Onda ću ih sve pobiti” – odgovorio je Ranković. “Moram! U suprotnom, doći će Rusi da ih spašavaju, a Staljin jedva čeka da nađe razlog da napadne Jugoslaviju.”

Bilo je “biti ili ne biti”, strahoviti pritisak. Da nijesmo napravili Goli otok, cijela bi Jugoslavija postala Goli otok! Bili smo ugroženi i nijesmo mogli da dozvolimo da raste peta kolona.

TN: Razumijem argument o ugroženosti zemlje, o opasnosti kojoj ste mogli biti izloženi, ali ne mogu da razumijem da ste se protiv Staljina borili njegovim, staljinističkim metodima!

PETROVA RUPA

KAPIČIĆ: Goli otok jeste crna mrlja na našoj revoluciji i to se, sa stanovišta humanosti, ne može braniti. Međutim, nije bilo torture…
TN: A Petrova rupa?
KAPIČIĆ:
Kakva Petrova rupa?! To je izmišljeno!

TN: Šta je izmišljeno?

KAPIČIĆ: Petrova rupa je dobila ime po Petru Komneniću, predsjedniku Skuštine Crne Gore, dobrom čovjeku koji se 1948. izjasnio za IB. Bio je tvrdoglav, zadrt u svojim uvjerenjima i, budući ugledan, zadavao nam je velike muke. Osim toga, bio je aktivan…3

TN: Šta to znači?

KAPIČIĆ: Imali ste tvrdoglave, zadrte zatvorenike koji su bili povučeni, pasivni, koji ostale nijesu huškali protiv nas; s druge strane, postojali su oni koji su non stop agitovali, držali govore, pružali otpor. E, takav je bio Petar Komnenić. Zato su morali da ga izoluju, da ga odvedu u posebnu baraku koja nije bila nikakva rupa, nego prostorija za nijansu neuslovnija od onih u kojima su bili smješteni ostali zatvorenici…

TN: Neuslovnija?! Govorite kao da su u pitanju apartmani!

KAPIČIĆ: Vidi se da ste se naslušali njihovih izmišljotina!

TN: Ne odustajete!?

KAPIČIĆ: Ne odustajem! Sve su to gluposti, najobičnije laži! Kakvo mučilište?! Evo, pitam vas: zašto Dobrica Ćosić, kada se vratio iz obilaska Golog otoka, nešto o tome nije rekao?! Recite mi: zašto?! 4

TN: Rekao je Aleksandru Rankoviću i Edvardu Kardelju!5
KAPIČIĆ:
Pustite to! Zašto nije javno rekao?! Zato što nije bilo mučenja!... Evo, ne vjerujete?! Znam, mnogi ne vjeruju…

Pričao sam jednog ljeta prijateljima iz Budve o Golom otoku isto što i vama sada. Rekao sam da su zatvorenike liječili ljekari iz bolnice Dragiša Mišović, oni koji su liječili Politbiro, da su imali biblioteku, čitaonicu, organizovali pozorišne predstave, dobijali novine… Njihov zadatak je bio samo da kamen prenesu s jednoga na drugo mjesto. Slušali su me, slušali, a onda je Zoran Vrbica, sin narodnog heroja Mila Vrbice, eksplodirao:
“Sudeći po tvojoj priči, ispade da je Goli otok bio banja Igalo!”

I sâm sam se nasmijao.

TN: Kažete da ste Goli otok posjetili svega tri puta, dvaput dok su tamo bili logoraši... Ali, mnogima ste upravo vi prva asocijacija kada se pomene Goli otok! Gotovo svi kažu: Jovo Kapičić, upravnik Golog otoka! Kako se to dogodilo?

KAPIČIĆ: To su mi namjestili “prijatelji” iz Crne Gore. Nekadašnjeg sobnog starješinu, koji je maltretirao ostale, a zapravo radio za nas, za UDB-u, početkom devedesetih Miloševićevi pučisti su postavili za predsjednika crnogorske Skupštine! Kada je dotični umro, organizovana mu je državna sahrana. Ima li to igdje na svijetu?! Osim toga, svaki grad u Crnoj Gori ima ulicu ili trg koji se zove - Golootočki mučenici! Svaka od tih golootočkih “žrtava”, kao po pravilu, bila je kasnije protiv Crne Gore, njene države i njene nezavisnosti! Njima je izdaja zemlje u krvi! Neka im ih!

TN: Nijesu svi! Najpoznatiji golootočanin, Vladimir Dapčević, devedesetih godina je podržao Liberalni savez Crne Gore. Osim toga, i Dapčević i vi, dva ljuta neprijatelja, bili ste u istom stroju u borbi za nezavisnu Crnu Goru?
KAPIČIĆ:
Samo je bitka za Crnu Goru mogla ponovo da ujedini mene i Vlada Dapčevića. Samo Crna Gora!

Kada ga već pominjete, morate da znate da smo Vlado Dapčević i ja nekada bili najbolji prijatelji. Priča o našem prijateljstvu je paradigma crnogorskog ludila, naših nesrećnih podjela i sudbina... Odrasli smo na Cetinju, učili istu školu, kasnije učestvovali u svim demonstracijama...

Vlado Dapčević je uvijek htio da bude poseban, drugačiji od nas ostalih. Uzeo bi, na primjer, kačket, napravio na njemu rupu kroz koju bi izvukao pramen kose.
TN: Šta je to značilo?
KAPIČIĆ:
Ništa! Volio je da se izdvaja, da pokaže da je anarhista, ne komunista kao mi... Bio je simpatičan, lud... Imao je taj slomljeni nos, pa smo ga zvali – Lomonosov... Kada smo se vratili u Crnu Goru da organizujemo ustanak, Vlado je dobio zadatak da mobiliše ljude u Katunskoj nahiji. Međutim, uskoro su do nas počele da stižu informacije da maltretira ljude, viče, galami i da, što je bilo najčudnije, ogovara brata, Peka Dapčevića.
TN: Zašto je to radio?

KAPIČIĆ: Ko bi ga znao!? Ubrzo je bio isključen iz Partije. Međutim, bez obzira na to, kada smo u decembru 1941. krenuli na Pljevlja, Vlado Dapčević se priključio Lovćenskom odredu, hrabro se borio. Učestvovao je i u ostalim bitkama, ali uvijek nekako više „uz“ nas, nego „sa“ nama. Bilo mi je žao, pa, kada sam na Sinjajevini 1942. sreo Tita, zamolio sam ga da nam dozvoli da Vlada Dapčevića vratimo u Partiju:

«Druže Tito, idemo u rat, nikada se ne zna ko će se od nas vratiti kući, pa, ako već mora da gine, dozvolite da Vlado Dapčević pogine kao član Partije.»

Tito je rekao da odem kod Sretena Žujovića i da mu kažem da Vlada vrate. Tako je i bilo.

Bitke su se ređale i ne sjećam se da sam Vlada vidio sve do momenta kada mi je 1943, na Šćepan polju, moj pomoćnik, Vlado Šćekić, rekao da „Pekov brat“ ponovo pravi probleme.

MANITI VLADO DAPČEVIĆ

TN: Kakve probleme?

KAPIČIĆ: Bio je takav – neobuzdan, tvrdoglav, nedisciplinovan, manit; nije priznavao autoritete.

Druže komesare, Vlado Dapčević pravi pobunu među vojnicima, ogovara Partiju, rukovodstvo, a najviše tebe i Peka. Kaže da bi bilo najbolje da te smijenimo s mjesta komesara i da te izbacimo iz Partije. Šta da radimo?“ – pitao me je Vlado Šćekić.

«Nemoj da me pitaš, nego radi šta treba» – bio sam bijesan. «Organizuj sastanak i riješite problem.»

Tako je Vlado Dapčević po drugi put isključen iz Partije.

Sjutradan, stajao sam na nekom proplanku i pušio, kad – vidim, stiže Vlado.

Jovo, pogriješio sam, ali su prema meni preoštro postupili“ – pokušavao je da se opravda.

Tresao sam se od bijesa!

«Vidiš li, Vlado, ovu gusjenicu?» – pitao sam ga narogušeno.

Vidim, Jovo.“

«E, ovo si ti od danas u mom životu» – rekao sam i zgazio gusjenicu.

Otišao je bez riječi. Ubrzo su mi javili da je nestao iz naše divizije. Nigdje ga nije bilo! Čuli smo da je otišao u Četvrtu crnogorsku brigadu.

TN: Jeste li se još koji put sreli tokom rata?

KAPIČIĆ: Ne, ali smo se sreli na Golom otoku. Sjedio je sam, prebirajući kašikom po vodi u kojoj su bila dva, tri zrna pasulja.

«Jedeš li, Vlado?» – pitao sam ga onako usput. «Mo’š li što?»

«Jedem, Jovo, jedem» – odgovorio mi je, ne okrećući se.

«Možeš li naći koje zrno, Vlado?»

Ne mogu, Jovo, ali ne brini brigu! Svoga posla!“

«E, moj Vlado, mogao si da imaš mnogo više, ali si sve prosuo!» – rekao sam i prošao.

TN: S obzirom na to da su mu na Golom otoku završila dvojica braće i snaha, da li je i Peko Dapčević sumnjičen kao IB-ovac?
KAPIČIĆ:
Nikada. Mislim da je rodbinu koja je zaglavila na Golom otoku Peko Dapčević mrzio do kraja života iz dna duše. Smatrao je da su ga izdali, bio ogorčen na njih... Naročito na Vlada. Razumio sam Peka, ali Vlado Dapčević – to je činjenica - nije mogao završiti drugačije. Bio je svojeglav, trudio se iz petnih žila da ne ostane upamćen kao brat velikog, legendarnog komandanta, Peka Dapčevića. Mislim da u njegovoj zadrtosti i mržnji prema Titu dijelom ima i te lude crnogorske potrebe da vam pokoljenja ime pominju po nečemu što ste lično napravili – bilo čak i zlo - samo da to ne bude po nekom drugom, pa ni po rođenom bratu, sinu ili ocu. Vlado Dapčević je, imam utisak, zato srljao i kao da, u tom smislu, nije bilo žrtve koju nije bio spreman da podnese. Kada mu je ponuđeno - zbog toga što je i brat Peka Dapčevića – da bude pušten s Golog otoka, odbio je: “Neću da me Šaban oslobađa!” Tako je zvao Tita.


(zurnal.info)

1 Krajačić Ivan Stevo (1906-1986) – Nova Gradiška, Hrvatska; član KPJ (1933); obavještajni povjerenik Kominterne; šef sovjetske obavještajne službe za Balkan; ministar policije u vladi NR Hrvatske; narodni heroj.

Krleža Miroslav (1893-1981) – Zagreb, Hrvatska; veliki hrvatski, jugoslovenski i evropski pisac.

Augustinčić Antun (1900-1979) – Zagreb, Hrvatska; istaknuti hrvatski i jugoslovenski vajar; potpredsjednik AVNOJ-a (1943).


2 Kidrič Boris (1912-1953) – Ljubljana; član KPJ (1929); član CK KPJ (1940); prvi predsjednik Slovenačke narodne vlade; član Politbiroa CK KPJ; narodni heroj.

3 Komnenić Petar (1895–1957) - Nikšić, Crna Gora; član ilegalne KPJ (1920); završio Filozofski fakultet u Beogradu; potpredsjednik vlade Federalne države Crne Gore (1945-46); predsjednik Ustavotvorne skupštine (1946) i Narodne skupštine Crne Gore (1947-49); na Golom otoku 1949-56; po njemu je jedno od mučilišta na Golom otoku dobilo ime - Petrova rupa.


4 Ćosić Dobrica (1921) – Velika Drenova, Srbija; istaknuti pisac; komesar partizanskog odreda; član CK SK Srbije; nacionalistički ideolog Velike Srbije i razbijanja Jugoslavije.

 

5 Kardelj Edvard Bevc (1910-1979)Ljubljana, Slovenija; član KPJ (1928); član Politbiroa CK KPJ; sekretar CK KPJ; predsjednik Savezne skupštine SFRJ; član Predsjedništva SFRJ; narodni heroj; politički pisac.


TAMNA STRANA SILE: Ko ima veći zločin
Pošta sa okupirane strane
: TAMNA STRANA SILE: Ko ima veći zločin

Nakon usvajanja Deklaracije o Srebrenici u parlamentu Republike Srbije, reakcije na usvajanje Deklaracije u Republici Srpskoj i radikalnim političkim krugovima u Srbiji, bile su negativne

Srpska radikalna stranka Srbije (SRS) je nekoliko dana prije izglasavanja Deklaracije o Srebrenici podnijela Skupštini Srbije Prijedlog rezolucije o osudi genocida nad Armenima koji je od 1915. do 1923. godine počinila otomanska Turska:

- Nauka je utvrdila da su tamo ubijani muškarci, žene i djeca, da je postojala genocidna namjera, da je sprovođen genocid do kraja, za razliku od nekih drugih pitanja koja pokreće sadašnji režim (u Srbiji). Prije svega mislimo na rezoluciju koja se priprema o Srebrenici gdje genocida nije bilo.

Ovo potpuno neprimjereno necivilizacijsko ironiziranje ljudskih žrtava nakon usvajanja Deklaracije zamijenili su tekstovi objavljeni na zvaničnoj veb stranici SRS-a, preneseni iz Kurira:

- Sramno, skandalozno, ponižavajuće! Srbiji su natovarili odgovornost i krivicu za genocid koji nije počinjen. Nanijeli su nesagledivu istorijsku štetu srpskom narodu, proglasili su ga genocidnim. Vrhunsko licemjerje, ali lijepa predstava za Zapad i dokazivanje da je Srbija spremna da skoči u provaliju i kada je niko ne gura, a sve zarad “evropskog puta”... U Srebrenici je počinjen zločin ali nije genocid jer nije bilo genocidne namjere, nije ubijena nijedna žena, nijedno dijete. Uporno se izbjegava utvrđivanje istine, a manipuliše se ciframa. Prešućuje se činjenica da je u Srebrenici i okolini ubijeno otprilike isto Srba koliko i muslimana (oko 3.000), s ogromnom razlikom, jer je pod komandom Nasera Orića masakrirano oko 2.500 civila. Ali, srpske žrtve ne zaslužuju ni da se spomenu, to smo valjda do sada naučili.

Očekivano, reakcije na usvajanje Deklaracije u Republici Srpskoj i radikalnim političkim krugovima u Srbiji, bile su negativne. Donosimo neke od njih.


Rajko Kuzmanović: Za RS je Deklaracija neprihvatljiva

- Usvajanje Deklaracije o Srebrenici u Narodnoj skupštini Republike Srbije preuranjeno je dok se objektivno ne utvrdi činjenično stanje na koje Deklaracija treba da se odnosi.Za Republiku Srpsku je Deklaracija usvojena u ovoj formi apsolutno neprihvatljiva i kontraproduktivna po interese RS i srpskog naroda u cjelini. 
Srbija kao suverena zemalja i njeni organi i institucije imaju pravo da samostalno donose odluke, ali budući da se radi o događaju koji se odnosi na BiH i RS daje nam za pravo da reagujemo. Neprihvatljivo je bilo kakvo dovođenje u vezu sudbine RS i ove Deklaracije, koja je unutrašnje pitanje Srbije. Srebrenička tragedija treba da bude stavljena u odgovarajući istorijski i pravni kontekst, kako bi se u potpunosti razumjeli događaji iz jula 1995. godine. Poučeni prethodnim iskustvom, uvjereni smo, da će biti pokušaja da se ova deklaracija zloupotrijebi na domaćoj, pa i međunarodnoj političkoj sceni, na štetu RS-a i srpskog naroda u cjelini.
 Stav RS-a i njenih predstavnika je da pojedinci koji su počinili zločine, bez obzira kom narodu pripadaju, moraju da odgovaraju za takve postupke pred pravosudnim organima.


Milorad Dodik: Tražit ću da se odgovara za genocid u Drugom svjetskom ratu

- Usvajanje Deklaracije o osudi zločina u Srebrenici, koju je usvojila Narodna skupština Republike Srbije,  nepotrebno je i ne doprinosi rješavanju nesuglasica oko događaja iz neposredne prošlosti na prostoru bivše Jugoslavije. Za zločin u Srebrenici, kao i za ostale zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije, neophodno je utvrditi individualnu krivicu, i konačnu riječ o tim zločinima prepustiti pravosudnim organima. Samo na takav način može se doći do istine i pravde, neophodne za uspostavljanje pomirenja među narodima.
Za desetak dana obilježit će se godišnjica proboja veoma malog broja preživjelih logoraša ustaškog koncentracionog logora Jasenovac. 
Neshvatljivo je da ni nakon 65 godina od počinjenog genocida nad oko 700.000 Srba, Jevreja i Roma iz BiH i Hrvatske nije usvojena deklaracija o osudi tog genocida koji je počinila NDH ni u skupštini Hrvatske ni u skupštini Srbije ni u Evropskom parlamentu. Stoga ću, kao predsjednik SNSD-a, u najskorije vrijeme, predložiti da se usvoji  deklaracija o osudi genocida nad Srbima, Jevrejima i Romima počinjenog u koncentracionom logoru Jasenovac i ostalim logorima u nekadašnjoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj.

 

Šef Kluba poslanika PDP-a Branislav Borenović: Nož u leđa RS-u

- To može biti povod određenim političkim grupacijama u BiH da je koriste kao politički motiv, da pokušaju krivicu za određena dešavanja u BiH da pretvore u krivicu jednog naroda, što je apsolutno neprihvatljivo. Narodna skupština RS-a treba da potvrdi stav da je svaki zločin za osudu i da se ne može govoriti o zločinu nad jednim narodom, a prećutati zločin nad drugim.


Predsjednik SRSRS-a Milanko Mihajlica: Loša vijest iz Srbije- Loša vijest iz Skupštine Srbije nož je u leđa RS-u i otvara manevarski prostor za pojedine međunarodne faktore i za političke faktore iz Sarajeva da i dalje tvrde da je RS genocidna i da je srpski narod genocidan.
Ova deklaracija bi mogla stvoriti pretpostavke za preispitivanje presude Međunarodnog suda pravde po tužbi BiH protiv Srbije
Vlasti Republike Srpske, bez obzira na to što su na neki način reagovale, trebale su mnogo energičnije da upozore vlasti u Srbiji da deklaracija nije u interesu RS-a.
Velimir Ilić, predsjednik NS-a:

- Zločin u Srebrenici nije bio veći nego na drugim mjestima. Šta je sa zločinima Hrvatske protiv Srba?Ne možemo to staviti na stranu, ne može se jedna Srebrenica izvući, a sve ostalo staviti na drugi tas.

 


Šef poslanika radikala Dragan Todorović: Nećemo prihvatiti Deklaraciju

- SRS neće prihvatiti nijedan dokument o Srebrenici jer niko nikada nije dokazao da je u Srebrenici počinjen genocid. Navodi u prijedlogu deklaracije nisu istiniti i Kolegijumu nije rečeno ko je konkretno pisao tekst, predsjednica Parlamenta rekla da je to uradila grupa poslanika vladajuće većine.
Namjera je da se nešto stavi na teret Srbiji i Republici Srpskoj kako bi se Republika Srpska proglasila genocidnom tvorevinom i ugasila.

(zurnal.info)

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Nacionalsocijalisti iz našeg sokaka
Bakir Hadžiomerović
: BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Nacionalsocijalisti iz našeg sokaka
ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Političari iz Republike Srpske su Deklaraciju „majčice Srbije“ prokomentirali na identičan način kao i mitomanijom opsjednuti fašista i lider Srpske napredne stranke Tomislav Nikolić

I to se, konačno, dogodilo. Srbijanska skupština usvojila je posebnu Deklaraciju o zločinu u Srebrenici iz jula 1995. Za usvajanje Deklaracije je glasalo 127 zastupnika u parlamentu Srbije okupljenih oko vladajuće koalicije na čelu sa Demokratskom strankom Borisa Tadića. Protiv su bili radikali, naprednjaci i ostala nacionalizmom zadojena Srbija koja još uvijek sanja o granicama Karlovac-Karlobag-Virovitica. Iako se u tekstu Deklaracije pominje zločin u Srebrenici, izvinjene žrtvama, kao i presuda Međunarodnog suda pravde, zvanični Beograd nije imao snage ni hrabrosti da u njen sadržaj uvrsti i ključni zaključak iz presude suda na koji se poziva-riječ genocid, dakle. „Previše smo ćutali o Ratku Mladiću, krili ga godinama, potom ga godinama neuspešno tražili, a danas nemamo snage da kažemo zašto je optužen. Treba reći istinu da je kao komandant Vojske RS preuzeo od UN-a enklavu Srebrenica, zaštićenu zonu, garantovao je poštivanje Ženevske konvencije, a potom razdvojio muškarce od žena i sedam dana sistematski ubijao muškarce i dečake, a zatim ih sahranio u primarne grobnice, zatim prekopavao i mešao kosti“. Autor ove izjave, lider LDP-a Čedomir Jovanović sigurno nije jedini ali jeste najeksponiraniji zagovornik neke bolje, evropske Srbije, zemlje koja će u budućnosti biti u stanju da se do kraja obračuna sa vlastitom prošlošću. Ipak, čekajući na Jovanovićevu Srbiju kojoj se u ovom trenutku tek naziru sjenke, moramo priznati da i ovakva Deklaracija o Srebrenici predstavlja veliki korak naših komšija na putu ka porodici demokratskih evropskih država. Nakon što je prošle godine Evropski parlament usvojio Rezoluciju o srebreničkom genocidu (na osnovu koje su isto učinili i parlamenti država nastalih na ruševinama bivše Jugoslavije) bivša UN-ova enklava i njenih osam hiljada nevinih žrtava su i formalno postali neizostavni dio evropske i svjetske povijesti, neizbrisiva mrlja na savjesti čovječanstva pretočena i u administrativnu formu. Za razliku od civiliziranog svijeta, mračni dio političke Srbije skupštinsku osudu zločina u Srebrenici proglašava „izdajom srpstva“, „poniženjem za celokupan srpski narod“, „generatorom mržnje“...

FAŠIZAM IZ BANJE LUKE

Paradoksalno, nakon što je država u kojoj je genocid počinjen u ljeto 95., Bosna i Hercegovina dakle, ostala jedina zemlja u Evropi bez zvaničnog, državnički odgovornog sjećanja na Srebrenicu, političari iz Republike Srpske su Deklaraciju „majčice Srbije“ prokomentirali na identičan način kao i mitomanijom opsjednuti fašista i lider Srpske napredne stranke Tomislav Nikolić. „Usvajanje Deklaracije o osudi zločina u Srebrenici nepotrebno je i ne doprinosi rješavanju nesuglasica oko događajha iz neposredne prošlosti... Neshavtljivo je da ni nakon 65 godina od počinjenog genocida u Jasenovcu nije usvojena deklaracija o osudi tog genocida koji je počinio NDH ni u Skupštini Hrvatske ni u Skupštini Srbije ni u Evropskom parlamentu“, rekao je Nikolićev politički sljedbenik Milorad Dodik. Na sličan način po komandi diktatora iz Laktaša nastupili su i njegovi podrepaši od Rajka Kuzmanovića, Rajka Vasića pa sve do navodno tolerantnog i umivenog nacionalsocijaliste Igora Radojičića. Ništa bolja nije ni „republičkosrpska“ opozicija koja čak i na srebreničkom genocidu pokušava animirati javnost u ovom bh. entitetu dokazujući joj da su „veći četnici i od samog laktaškog vožda“.

NA DEMONSTRACIJE SA TOMOM GROBAROM

Posljednja sramota, jad i bijeda politike stranaka sa sjedištem u Banjoj Luci još jednom nam dokazuje da je Bosna i Hercegovina u ovom trenutku zemlja sa samog evropskog mulja. Zemlja bez ikakve realne perspektive i nade. Zemlja iz koje se sa još neotkrivenih masovnih grobnica u kojim su skončali srebrenički Bošnjaci pljuje po srbijanskom predsjedniku Borisu Tadiću i njegovoj vladajućoj koaliciji mitomanskim prizivanjem „novih Brankovića i kosovskog boja“. Dakle, „izvođači radova“ srebreničkog pokolja, najstrašnijeg zločina na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, petnaest godina nakon svega još uvijek uživaju plebiscitarnu podršku banjalučkog političkog establišmenta. Zato bi bilo politički korektno da se već narednog 11. marta, na petu godišnjicu smrti Slobodana Miloševića i dan uoči obilježavanja osme godišnjice svirepog ubistva Zorana Đinđića, Dodik, Kuzmanović, Radojičić, dva Mladena, Ivanić i Bosić..., na Bulevaru nekadašnjeg srbijanskog premijera u Beogradu pridruže već tradicionalnim demonstracijama srpskih fašista u znak podrške svim srpskim ratnim zločinima od Vukovara do Srebrenice. Zašto bi, uostalom, Toma grobar bio veća srbenda od laktaškog političkog grmalja? Nacionalsocijalista Dodik to u svakom slučaju nije zaslužio.

 

 

MUZIKA The Fall, Your Future Our Clutter
Arhiva
: MUZIKA The Fall, Your Future Our Clutter

Mark E. Smith i na svom 28. albumu ne razočarava fanove, a na kraju im poklanja ispovjest praćenu elektronskom torturom

Jedan od najproduktivnijih indie i post-punk bandova, The Fall, ove je godine objavio svoj 28. studijski album.

Band osnivaju Mark E. Smith koji je ujedno i jedini konstantni član banda, Martin Bramah, Una Baines i Tony Friel, a naziv daju prema romanu Alberta Camusa. Na početku su lutali između Cana, The Velvet Undergrounda i Captain Beefhearta, a uz obilnu upotrebu opijata ovu mješavinu su pretvarali u čisti haos. Osnovnu karakteristiku samom bandu daje glas i način pjevanja Mark E. Smitha. Druga karakteristika je ponavljanje muzičkih dionica, zvuk gitara i socijalni tekstovi.

Za april mjesec je planiran izlazak njihovog najnovijeg izdanja pod nazivom You Future Our Clutter čije su snimanje u Liverpulu završili u protekloj godini, a zajedno su ga producirali lider benda Mark E. Smith i Ross Orton. Nakon prvog preslušavanja je velika vjerovatnoća da će vam se album učiniti monotonim. Taj osjećaj sam i ja dobio nakon samo jednog slušanja. Međutim nakon drugog ili trećeg preslušavanja albuma, stvara se sasvim druga slika i pojačava osjećaj koji se može pojaviti samo na albumima koji imaju istinsku vrijednost. Da li zbog godina ili problema sa zdravljem Mark E. Smith uglavnom pjeva o bolesti, bolnicama i doktorima što se nadamo neće dotičnog poslati u muzičku penziju jer svakako ima još uvijek u sebi materijala s kojim će nas razveseliti u budućnosti.

Na albumu se nalazi devet numera.

O.F.Y.C. Showcase počinje sa karakteristično nerazumljivim Markovim mumljanjem i ravnim ujednačenim ritmom bubnjeva koji se do kraja pjesme ne mijenja. Karakteristika cijelog albuma je dugo trajanje pjesama pa i ova traje skoro 6 minuta. Mark E. Smith veoma pametno i taktički u pjesmu ubacuje efektirane zvukove i povremeno se oglašava sa sintisajzerom što predstavlja veoma efikasno otvaranje njihovog novog albuma.

Bury Pts. 1 + 3 nam opet donosi nešto novo. Produkcijski prvi dio numere je svjesno urađen prljavo. Mark E. Smith navodi da je to novi pravac u snimanju koji se može uporediti sa stavljanjem lanca oko vrata. Međutim nakon 1:39 trajanja numere sve se vraća na čisti The Fall zvuk sa ženskim pratećim vokalima i sirovim zvukom gitara.

Mexico Wax Solvent, za razliku od prethodne dvije numere, kreće sa sasvim drugačijim i relativno laganim tempom gdje bas gitara sa procesiranim zvukom i pratnjom jednoličnog bubnjarskog ritma samo još više doprinosi utisku da Mark E. Smith vjerojatno neće nikada odustati od svoje provjerene taktike. A to je monotono i jednolično pjevanje koje uz nogu prati na isti način odsvirana muzika.

Cowboy George je numera koja je snimljena u potpunosti u špageti vestern stilu. Galopirajuće cupkajući ritam prati cijelu pjesmu uz opet prepoznatljivo Markovo pjevanje.

Hot Cake ponovo kreće sa teškim gitarskim zvukom, odrednica ove numere je rockabilly. Marku se kao prateći vokal pridružuje treća supruga i član banda Elena Poulou koja daje znatno drugačiju boju.

Y.F.O.C. / Slippy Floor je opet jedna klasična The Fall pjesma gdje nas brundajući i na momente težak i neodređen zvuk bas gitare vodi skoro do polovine pjesme da bi se to opet pretvorilo u sveopšte The Fall ludilo koje se na kraju završava sa bendžom i isječkom iz telefonskog razgovora.

Chino je za mene svakako jedna od najupečatljivijih numera sa albuma. U dosta momenata muzički podsjeća na Jesus Lizard sa fuziranim noise slide zvukom gitare i opet prekrasnim tonom bas gitare. Ostaje vremena i za elektronsko nadopunjavanje pjesme sa raznim elektronskim efektima koji dvokanalno se šire kroz cijelu numeru. Sigurno jedna od najupečatljivijih numera na albumu.

Funnel of Love je cover verzija hit pjesme od Wande Jackson iz 1961. i koju su u to doba nazivali još i kraljicom rocka. Pjesma je odlično uvedena u The Fall formu, dobila je savremeni zvuk ne odstupajući u velikoj mjeri od samog originala.

Weather Report 2 zatvara ovaj briljantan album. Pjesma kreće sa nježnim i blagim gitarskim početkom koji je veoma dobro uklopljen sa mračnom podlogom. Nekoga pjesma Weather Report 2 može podsjetiti na njihovu numeru iz 1990. godine sa albuma Extricate pod nazivom Bill is Dead i koja je napisana povodom smrti oca Mark E. Smitha. Međutim nakon skoro 2,5 minute možemo shvatiti da od lijepog završetka albuma nema ništa. Pjesma se pretvara u redavanje Mark E. Smitha o njegovom životu, porodici i životnom okruženju. Navodeći : „Nobody has ever called me sir in my entire life“. Sve je to propraćeno sa izuzetno teškim elektronskim zvukom koji je teško odslušati do kraja. Nakon skoro sedam minuta turobne atmosfere Mark E. Smith privodi album kraju i ne razočarava armiju svojih fanova.

(zurnal.info)

ZABILJEŠKE STARE TRUDNICE: Let iznad trudničkog gnijezda – a u njemu samo gaće!
Arhiva
: ZABILJEŠKE STARE TRUDNICE: Let iznad trudničkog gnijezda – a u njemu samo gaće!
Zamolila sam nedavno druga Almina Zrnu da me slika za uspomenu. Znate kao Demi Moor. Ili da nađe neku drugu inspiraciju

Demi MooreNeki dan sam prohodala, pardon, prokolutala gradom. Onako opušteno, trudnički, noseći stomak ispred sebe kao razbijač barikada, čitaj ženetina koje hoće da stanu u red prije mene. I mislim si kako je to super biti trudnica (tačno, trebalo mi je samo 9 mjeseci da to osjetim). Neopterećena ničim drugim osim samom sobom i bebom, a cijeli svijet mi je na vrhu stomaka. Kad, pored mene projezdi krstarica – djevojka neopisivo grozne crne kose i prekrasnog tijela uvučenog u najmanji minjak od teksasa koji postoji. Nije minjak taj koji mi je skrenuo pažnju već fenomen koji je ostao iza nje – svaka, ali baš svaka muška glava na Ferhadiji se okrenula za njom. Sijeda, ćelava, mlada, izborana, lijepa, ružna, drčna, sa i bez brkova, ozbiljna, tužna, mangupska..., ma apsolutno svaka. Kao da sam upala u Zonu sumraka.

50 GLAVA, I VIŠE

Još se nisam oporavila kad eto nje iz drugog smjera. Naravno, stala sam i gledala da li će se fenomen ponoviti – možda sam ja znate umislila. Ne. Opet isto. Više od 50 muškaraca u mom vidokrugu (priznajem, brojala sam brzo, brzo, kao da je u pitanju nasljedstvo) okrenulo je glavu na način nepoznat fizičarima. A ja sam uspjela da vidim još jedan razlog zašto – kao da mi njene noge od 1,90 nisu dovoljne! Stvar je i u njenom hodu.

Ona je hodala kao da je sve vrijeme svijeta njeno. Kao da je ulica njena. Ma, kao da nije obučena u maramicu već u trenerku jer ona je toliko u skladu sa sobom, svojim tijelom da je potpuno svejedno šta je na njoj. Ona sama je seks.

Ne trebam ni spomenuti da sam se utješila masnim i obimnim ručkom, te brzim odlaskom kući. Šta mi drugo preostaje? Na površini sam ostvarenje svake bosanske polufeminizirane žene. Manje od 10 dana do poroda. Nabrala 35 godina. Suprug, stan, krediti. Donedavno imala redovan seks. Provela nekoliko kampanja za slobodu ovoga i onoga. Vodim najmasovniji volonterski projekat u BiH.

A u stvari ja se još mučim egzistencijalnim pitanjima o kojima Žena sa nogama nije ni pijana pomislila. Na primjer imam li ja muda?

GOLA K'O DEMI

Zamolila sam nedavno druga Almina Zrnu da me slika za uspomenu. Znate kao Demi Moor. Ili da nađe neku drugu inspiraciju.

Depilisala se ja svukuda zlu ne trebalo, namazala uljem, obukla najbolju trudničku odoru, gaće donešene čak iz Oksforda, a ne ove naše iz prodavnica koje su dobre samo za tevhida. I došla u Zrnin studio.

Zrno se potrudio, donio haj sci tech opremu, ma nema... I onog trenutka kad mi je pokazao fotografiju inspiracije, odsjekao mi je obje noge. Predivna mlada trudnica uslikana s boka, do koljena, ne vidi se ništa osim stomaka i malo stražnjice, crno bijela simfonija.

Dok sam zurila u sliku, nabrzinu sam napravila sopstveni inventar. Vrat bikovski, obrazi kao u svizca, guzovi – najveće engleske gaće jedva su ih stisli, noge-vafle; jedino grudi vade stvar ali ne mogu ih čak ni pred Zrnom kojeg znam godinama razmotati...

A celulita na sve strane može poslužiti kao scenografija za slijetanje čovjeka na Mjesec.

DAJEM SVE AL' GAĆE NE

Nekako sam propentala hajmo mi lagano dio po dio. U haljini i hlačama, pa u hlačama i vešu, te... Ali trenutak kad sam odlučivala imam li ja hrabrosti na djelu kao na jeziku došao je prebrzo. Da li da se slikam kao crno bijela simfonija? Zašto ne? Zar nisam ja ta koja propagira slobodan odnos prema tijelu, pa uživa da proziva licemjere koji bi žene najrađe držali u vreći krompira. A još manje milosti pokazuje prema ženama puritankama... Nisam jednom bila na nudističkoj plaži ili toples, mada to i nije baš ušlo u paparaci istoriju. Najdraži mi ne bi zamjerio, on je za razliku od mene istinski slobodan.

A ja?

Kukavica kukavna jadna. Stisla noge, stegla gaće i rekla Zrni: dajem sve ali gaće ne dam! Džaba što ja znam da on neće ni viriti ni slikati frontalno, što ću biti u pozi u kojoj ni Supermen ne bi nazreo venerin brežuljak, ne i ne. A još mi je gore što Zrno pokazuje svo razumijevanje muškarca iza kojeg su već dvije trudnoće pa mi tihim, psihijatrijskim tonom govori ne boj se Dženi nećemo ništa što ti nije ugodno, samo ono što želiš polako smiri se... sve je dobro sve je OK.

PHOTO SESSION ZA SAFF

Ja se stisla k`o kobasica, okrenula bokom i rekla snimaj me u gaćama pa kud puklo da puklo, potom dočepala garderobu, obukla najbrže na svijetu, istrovalila se na njegovu garnituru kao da sam trčala maraton. Grozničavo sam razmišljala zašto, o zašto, o zašto? Gdje su mi muda majku li im? Sve do onog trenutka kad mi se istina ukazala u punom neugodnom svjetlu. Nije to stid gena Bistrika i Jarčedola, niti strah od reakcije najdražeg supruga, još manje roditeljskog kuđenja. Već je to sujeta, jebena ženska sujeta koja nema razuma, ne shvata da su posljedice devet mjeseci oživljavanja novog bića neminovne a nagrade napojmljive. Jedino što moja ženska sujeta misli jeste da ni sva čuda modernog fotošopa neće od batačića napraviti noge Žizele, od guzice dupence, od vratine labuđi podvaljak... Druge misli nije bilo u mojoj glavi samo kako će ljudi reagovati ako ikad to vide. Niti jedan zrak razuma mi nije dopro do mozga na primjer da kao prvo ko će ikad vidjeti te slike obzirom da su to privatne slike – doduše rekla sam Zrni ako ih SAFF hoće objaviti da ih da gratis – a drugo zašto bi neko tražio nešto negativno na njima i ako vidi?

Ne, ne i ne. Ja sam se držala svojih gaća kao pojasa za spasavanje ne shvatajući kakav primjer dajem svom djetetu.

VRIJEME ZA NOVO OPRAVDANJE

Spremna sam preuzeti odgovornost i pomoći novom biću da dođe na ovo guvno od svijeta. Vodim organizaciju i pokrećem državne akcije. Živim od aktivističke priče.

A opet. Ako nisam slobodna u 35-toj godini sa svojim tijelom i svojim imidžem pa kad ću u majčinu biti? Zašto nisam slobodna?

Srećom, imam manje od 10 dana da se još bavim sobom. Nakon 7 aprila trebala bih imati dovoljno odgovornosti da zaboravim i sebe i svoje licemjerstvo bar jedno 18 godina. Biće to fin period da iskonstruišem novu sebe i nađem opravdanje.

LUKA KARADŽIĆ: Tri osobe su prodale glavu mog brata
Novosti
: LUKA KARADŽIĆ: Tri osobe su prodale glavu mog brata
Foto: E-novineTrojica muškaraca su izdala informacije koje su dovele do Karadžićevog hapšenja, tvrdi Luka Karadžić, brat haškog optuženika Radovana, za srbijanski Alo. Kaže kako mu je jedan od njih bliski saradnik.

Crnogorskoj Agenciji za nacionalnu sigurnost jedan od tri osobe, koje su izdale Radovana Karadžića, otkrio podatke koji su omogućili Karadžićevo hapšenje, prenosi srpski Alo.

Brat haškog optuženika, Luka Karadžić, kaže kako on, ali i cijela porodica, znaju imena onih koji su "prodali" njegovog brata.
- Tačno je da znamo o kome se radi, ali vam imena ne mogu reći dok cijela porodica ne odluči da ćemo to objaviti. To je sitna duša koja je za izdaju dobila novac od crnogorske vlasti. O kojoj se svoti radi, ne znam, samo znam da se radi o puno manjoj količini novca nego što su dobili oni iz vlasti, rekao je on.

Čovjek iz Crne Gore je tamošnjoj vlasti otkrio kako se bivši vođa bosanskih Srba skriva u Beogradu pod pseudonimom Dragan Dabić. Prema riječima Luke Karadžića još su dvije osobe sudjelovale u izdaji.

Čovjek iz Crne Gore je navodno bio Kardžićev bliski suradnik. Te informacije su potvrdili i odvjetnik Svetozar Vujačić, te ministar unutarnjih poslova u vladi Crne Gore Ivan Brajović.

Američka je administracija ponudila pet miliona dolara onome tko bi dao informacije koje bi dovele do hapšenja Karadžića, ali još uvijek nije poznato je li taj novac isplaćen, prenosi u srijedu portal Dnevnik.hr.

(Fena)

DT: Desnica jača u Evropi
Novosti
: DT: Desnica jača u Evropi
Poster iz 2005.: Zašto je stanovnik Piemonta posljednji u redu za zbrinjavanje?Daily Telegraph u srijedu piše da su regionalni izbori u Italiji potvrdili trend jačanja stranaka krajnje desnice u Evropi.

Sjeverna liga, koja se snažno protivi imigraciji, udvostručila je podršku od prethodnih regionalnih izbora, prije pet godina.

Lider stranke takav uspjeh je opisao kao cunami, ali je iznio uvjeravanja da se neće poremetiti balans u vladajućoj koaliciji.

Poslije velikog uspjeha desničarskih stranaka na regionalnim izborima u Italiji, Francuskoj i Holandiji, očekuje se da će i ekstremno desna stranka Jobik na parlamentarnim izborima u Mađarskoj, idućeg mjeseca, postati druga najjača stranka, napominje Daily Telegraph.

(Fena) 

VLADA I SKUPŠTINA RS: U predizbornu godinu sa najgorim rezultatima i podrškom
Istražujemo
: VLADA I SKUPŠTINA RS: U predizbornu godinu sa najgorim rezultatima i podrškom
Građani Republike Srpske nisu se nasmijali na posljednji pokušaj Milorada Dodika da sve koji ocjenjuju njegov rad proglasi mentalno poremećenim, vidljivo je iz reakcija manjine koja je imala priliku pročitati izvještaj Centara civilnih inicijativa o radu vlasti ovog entiteta u prošloj godini

Milorad Dodik, premijer Republike Srpske, imao bi smanjeno vladanje da nije razredni starješina jer je u prošloj godini izostao sa skoro trećine sjednica Vlade. Kada su nedavno Centri civilnih inicijativa predstavili rezultate izrazito lošeg rada Dodikove Vlade i Skupštine u kojoj njegova stranka ima većinu, nazvao ih je “isfrustriranom grupom”. Građani RS-a ovaj put imaju nešto drugačije mišljenje od svog premijera, ako je suditi prema komentarima u onim medijima koji su se usudili objaviti ove informacije i dopustiti njihovo komentarisanje. Neki od njih prvi put čuju za izvještaje o radu vlasti, drugi ne mogu da vjeruju podacima da postoje poslanici bez minute aktivnog rada dok je gotovo nemoguće naći poklonike teorije zavjere CCI-ja.

ČEMU OGORČENJE?

Čini se da su najviše pažnje izazvali podaci da ministar za mjesec dana zaradi 12 penzija ili pet puta više od prosječne plate u RS-u.

Ako sve ovo poredimo sa davanjima za tuđu njegu i pomoć licima u stanju potrebe, koja iznosi 41 KM, onda dobijemo tragičan podatak da jedna ministarska mjesečna plata iznosi koliko davanja za ova lica za sedam i po godina, piše u izvještaju CCI-ja.

Iako mjesečno u prosjeku provedu tek pola sata dnevno zasjedajući, ili oko 23 osmosatna radna dana godišnje, većina ministara uspijeva napraviti zavidan broj izostanaka sa sjednica.

U 2009. godini, nema ministara koji su prisustvovali svim redovnim sjednicama Vlade RS. Najmanje izostanaka imaju ministri Omer Branković i Zoran Lipovac . Najveći broj izostanaka bilježi ministrica Fatima Fetibegović 19, a svi ovi izostanci su opravdani višemjesečnim bolovanjem. Potpuno zdravi, a sa opravdanjem, najviše izostanaka su zabilježili premijer RS Milorad Dodik 15, a odmah za njim slijede ministri Ranko Škrbić, Bakir Ajanović i Aleksandar Džombić. Svi ostali ministri se nalaze u rasponu izostanaka između 4 i 8, izdvaja CCI u svom izvještaju.

Nije onda ni čudo što dva ministarstva nisu predložila niti jedan zakon u cijeloj godini. CCI je najgorim ocijenio Ministarstvo prosvjete i kulture i Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite. Cijela Vlada za koju Dodik tako uporno tvrdi da je efikasnija od federalne uradila je tek pola planiranog u prošloj godini. U tome ih prate i poslanici Narodne skupštine RS-a. Umjesto da su usvajali zakone što je brže moguće, poslanici su najviše vremena trošili na međusobne i međustranačke obračune, objašnjavaju iz CCI-ja. Zbog toga je većina sjednica imala i po više od pet nastavaka.

Poslanici su direktno odgovorni za veliki broj nastavaka sjednica, svjesnom ili nesvjesnom opstrukcijom rada Skupštine, a na taj način su značajno umanjili efikasnost institucije, u koju su ih izabrali građani, te doveli Skupštinu, u 2009. godini, do realizacije svega 51 posto plana, piše u opširnom izvještaju.

Plate poslanika smanjene su u prošloj godini ali su ipak po nekoliko puta veće od onih kakve prima većina stanovnika RS-a. Analitičari CCI-ja smatraju da nezasluženo visoke plate poslanika kod njih stvaraju otuđenost pa tako dobijemo izjavu Dimitrija Ivanića iz SNSD-a da “građani nemaju razloga da budu ogorčeni”?!

KO ŠUTI NJEMU AVION

A ogorčeni opozicioni poslanici bezuspješno su pokušali saznati ko i gdje je letio avionom Vlade uz kolike troškove, te ko je odlučio da Biljana Plavšić leti službenim avionom. Odgovori koje je opozicija dobijala na slična pitanja pokazuju bezrezervnu bahatost, naglašavaju iz CCI-ja i dodaju da čak sedam poslanika SNSD-a za godinu dana nisu pitali ništa!

Davanje ekskluzivnog prava prenosa sjednica RTRS-u i neprenošenje sjednica na kojima se raspravljalo o zakonima za plate u zdravstvu, zatim o zakonu o fiskalnim kasama i slično, pokazuju da je SNSD poslije treninga svojih članova pokušao trenirati i građane RS-a. Namjerno su izbjegavani prenosi sjednica kada opozicija ima priliku kritikovati rad Dodikove stranke.

Inače o odnosu parlamentarne većine i manjine najbolje govori podatak o procentu prihvaćenih amandmana. Naime, svega 18 posto amandmana opozicije je prihvaćeno u NS RS. S druge strane Skupština je prihvatila čak 98 posto amandmana koji dolaze iz vladajuće strukture, piše u izvještaju i izdvaja skupštinski presedan: Prvi put u mandatu ove skupštinske većine, u trećoj godini mandata, dogodila situacija u kojoj je usvojen prijedlog koji je došao od poslanika opozicionog SDS-a, narodnog poslanika Laze Marića.

Naredni izvještaj imat ćemo za godinu dana ali ćemo uspješnost cenzure i kabadahijskog odnosa prema građanima i opozicionom političarima moći vidjeti dosta ranije u oktobru ove godine.



KOMENTARI IZVJEŠTAJA NA INTERNET STRANICAMA I FORUMIMA

- Nisu samo diskusije bitne.

Ti ljudi (a ima ih još u NS RS) nisu ništa konkretno predložili, nisu postavili niti jedno pitanje, nisu pokrenuli raspravu i to je smiješno.

Njih plaćaju građani RS!


- Hocu i ja bre da tako cutim


- skuplja li iko ove njegove izjave? Treba publikovati Zbornik miletovih zvaničnih, premijerskih odvala.

Stvarno je nevjerovatno da pored brda savjetnika raznih i raznoraznih, od Bokićke i Simića pa cijele svite stručnjaka za medije čovjek i dalje ovako nastupa i to mu prolazi.

Još će i pobjediti opet. Strrrrrrrrrrrrrrrrraaaaaaaaaaaaaašno!!!


- dodik je dugo radio za strance ,zna kako funkcionisu,zna gdje treba podmazati,parama od telekoma je potplatio neke visoke zvanicnike a ove trecerazredne ne ferma ni za suvu sljivu...da nije tako,neko bi mu sigurno dohakao do sad


- eto kažem ja! ovaj će da se obračunava i batinom sa svima. jadni vi sa frontala kad ukopčaju da vi jedini objavljujete u cjelosti ove nalaze. uuuuu biće iza ušiju kao da vidim.


- Bili mi isfrustrirani ili ne on tuce po svome kako njemu odgovara.Ljudi cuvajte se UDBE.Opet ce raditi.


- Ma da, cim neko ukaže na ogromne zloupotrijebe i propuste vladajuće garniture on nije normalan i slično. Milokrade, kupi prnje i begaj u onu tvoju selendru.


- ljudi da li je ovo moguće? mislim čitam i ne mogu da vjerujem. nisam ni znao da postoji neko ko prati ove stvari, a vjerovatno neću gledati ni u dnevniku...

pitanje je samo hoće li ovo glasačima biti ikakva preporuka pred izbore. snsd drži sve medije i satraće nas pričom o "počecima gradnje" autoputeva, škola, bolnica, fabrika.


- ma samo naprijed, kad nemamo nikog da nam ovo kaže u dnevniku, nek nam kaže podmazani CCI.

Vesela je izdvojila dobar detalj, ja ću samo dodati da sem funkcionera postoji i ogromna klika pratećih ljudskih fleka, koje takođe fino prihoduju


- Nisam bas siguran da Dodik drzi sve medije u Republici Srpskoj. ATV i BN TV mu se cesto otimaju kontroli.Ono sto je sigurno pod njegovom kontrolom je RTRS,ali to znaju i vrapci na grani tako da vjerujem da taj program i nema takav jak uticaj,koliko to vlast misli.


- Po meni su pokazatelji realni, ali i dobri. Vlada manje radi, manje je kriminala. Samo tako do oktobra!


- Premijer je danas izjavio da ga nikavi izvjestaji centra civilnih inicijativa neinteresuju jer on za svoj rad odgovara skupstini.Zato je danas obisao specijalnu jedinicu MUP-a RS.

Najveci uspjeh im je to da su povukli iz procedure zakon o pravima predsjednika i podpredsjednika RS.

Koliko ja vidim Mili i jeste i nije stalo do pobjede na izborima i on se sluzi sledecom logikom ako pobijedim imam puni legitimitet i onda cu udarati jos ostrije po sirotinji,ako izgubim onda ce drugi biti odgovorni jer on nije na vlasti.Jer ovo sto sada rade sa najosjetljivijim kategorijama me upravo asocira na to.Daj boze da ja grijesim.

Neki dan ona Nada Tesanovic hoda po gradu uzela drzavni telefon i na sav glas vice,joj izvini nisam ti cestitala rodjendan,imala sam obaveza,tek sad sam se sjetila.Naporan je rad u Parlamentu ,kako samo jos nisu izglasali one rudarske beneficije kao u federaciji da idu u penziju sa 20 godina radnog staza, i 75 % penzije na osnovicu od 3.500 KM pa vidi jadnih penzionera.


- Mile je govorio: "Nisam vam ja kriv. Vi ste za mene glasali!"


- Svugdje su ovakvi monitorinzi najnormalnija stvar, samo ih kod nas prave "frustrirani ljudi". Jeste da se ovaj CCI finansira od američkih para, ali ako ono što govore nije istina, neka se to dokaže drugim načinima. Ima revizija, ima sud, a ne vrijeđanje da su iz CCI frustrirani.

Mene zanima da li je ovo tačno ili nije tačno, a ne otkuda pare ili koje su namjere CCI. Namjerno stavljam komentar ovdje, jer ono što je Dodik rekao kao reakciju nije vrijedno da se čita više od jednog puta. I to je previše!


- Ovaj izvještaj pokazuje ogroman nerad vlade i vladajućeg režima. Promjene nam pod hitno trebaju.


(zurnal.info)

AFERA MEDICINSKA ELEKTRONIKA (2): Dodik i Radišić namagarčili Stankovića
Istražujemo
: AFERA MEDICINSKA ELEKTRONIKA (2): Dodik i Radišić namagarčili Stankovića
Naizgled čudne stvari se dešavaju u SNSD-u. Dojučerašnji saveznici postali su ljuti protivnici, strah se uvukao u sve aktere afere Medicinska elektronika, a vrlo brzo bi ova krimi drama mogla dobiti i nove žrtve. Saradnik Žurnala, samo za vas raspetljava ovu vrlo intrigantnu, šerlokovsku aferu... Glavnu ulogu u predstavi ima neizostavni doajen banjalučke scene Milorad Dodik, a prema scenariju vrlo brzo će se u kadru pojaviti gradonačelnik Banje Luke Dragoljub Davidović i ministar finansija Aleksandar Džombić

Direktan trag vodi prema Dodiku

Klanovski obračun unutar Saveza nezavisnih socijaldemokrata se nastavlja. Mile Radišić, kum Milorada Dodika i vlasnik kriminalne firme «Grand trade» i «Medicinske elektronike» ostao je i nakon žalbe Okružnom sudu u pritvoru, gdje ćeliju dijeli sa ostalim osumnjičenim za nanošenje milionske štete budžetu Republike Srpske.

Radišić, Bojan Golić, sada već bivši v.d. Direktora Investicio-norazvojne banke RS, Željko Katalina, v.d. direktora firme “Medicinska elektronika”, te dvojica bivših radnika IRB RS Dragan Cerovac i Nikica Bajić, terete se da su za svega 180 hiljada maraka došli u posjed državnog kapitala „Medicinske elektronike“, koja se nalazi u centru Banjaluke i posjeduje najatraktivije prostore. Oni su nizom nezakonitih postupaka snizili cijenu akcija “Medicinske elektronike” na banjalučkoj berzi, koje je Radišić preuzeo, nakon što mu je to svojim potpisom omogućio Golić. Cijeli ovaj prljavi posao omogućili su i naredili, prema pouzdanim saznanjima «Žurnala», premijer Milorad Dodik i Aleksandar Džombić, ministar finansija. Njihovu ključnu ulogu u cijeloj finansijskoj aferi potvrđuju i odluke Vlade RS kojima je omogućeno reprogramiranje budžetskih obaveza «Medicinske elektronike» i deblokiranje računa ove firme, nakon što je prešla u Radišićeve ruke. Uz to treba naglasiti da se Radišić sumnjiči i za nezakonito prisvajanje 30 dunuma gradskog građevinskog zemljišta, koje mu je Skupština grada Banjaluka dodijela krajem 2003-e godine.

Davidović: Kandidat za istraguKONTROLA PROCESA

Unutar SNSD-a, ali i cjelokupne javnosti RS, još uvijek vlada prava pometnja, jer je nepoznato ko kontroliše cijeli proces «privođenja Radišića pravdi», posebno zbog činjenice da je on direktan trag prema Džombiću, a potom i Dodiku. U istom «dvokoraku» je i hapšenje Bojana Golića, a ukoliko Specijalno tužilaštvo RS bude korektno odradilo svoj posao iza brave će se naći Dragoljub Davidović, gradonačelnik Banjaluke, direktor Zavoda za izgradnju grada Čedo Savić, brojni drugi visoki gradski funkcioneri, te Radišićev kompanjon i Dodikov intimus Budimir Stanković, poznati siledžija i hohštapler koji ne preza ni od prijetnji ubistvom. Budimira Stankovića je Ljubomir Gladović, nekadašnji vlasnik firme «Makroprom», javno optužio da mu je poslao profesionalne ubice koji su mu usred Zagreba prije nekoliko godina pucali u glavu. Gladović je tada samo čudom preživio, a izvorište sukoba je privatizacija prijedorske firme «Trgoprodaja».

Visoki funkcioner SNSD-a, pod uslovom da ostane anoniman, za «Žurnal» je rekao da se nada da cijeli proces protiv Radišića kontroliše Dodik. Na naš upit šta ako to nije tačno, on je kratko rekao: »Onda imamo veliki problem i ne znam kako ćemo ga riješiti».

GOLIĆ U SUZAMA

Dodik ima veliki problem, u to nema nikakve sumnje. Ako je on zatvorio Radišića, kako bi poboljšao rejting stranke, pitanje je da li će mu se ovaj htjeti osvetiti, tako što će «propjevati» o premijerovoj ulozi u firmi «Grand trade», te njegovom udjelu u pomenutom zemljištu. Prema pouzdanim saznanjima «Žurnala», Radišić u zatvoru očekuje da će Dodik intervenisati i spasiti ga, ali je to malo vjerovatno. Za to vrijeme, tvrde naši izvori, drugi pritvoreni su krenuli sa iskazima u kojima se pokušavaju oprati i odgovornost prebaciti na Radišića.

«Bojan Golić još uvijek ne shvata gdje se nalazi i šta mu se desilo, te je često u suzama», tvrde naši izvori. Nakon suza, Golić bi morao na robiju, a društvo bi mu trebali praviti Džombić i Dodik. I jedan i drugi su do grla upetljani u slučaj «Elektronika», kao i u slučaj «30 dunuma». Bitno je naglasiti da ova dva slučaja nisu odvojena, jer je «Medicinska elektronika» polovinom 2003. godine osporila pravo Gradskoj upravi da pomenuto zemljište dodijeli Radišićevoj firmi, ali je gradonačelnik Dragoljub Davidović njihove zahtjeve, a potom i tužbu ignorisao, jer je imao direktnu Dodikovu naredbu od da se plac dodijeli «Grand trade».

Gradska uprava je 9. oktobra 2003. godine raspisala Konkurs za dodjelu neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta na korištenje radi građenja na uglu ulica Vuka Karadžića i Prvog krajiškog korpusa, a rješenjem Skupštine grada Banjaluka 1. decembra 2003. godine plac je dodijeljen Radišiću.

DODIK IZVARAO SLOBODANA STANKOVIĆA

Zemljište je potpuno nezakonito dodijeljeno »Grand trade«, a innteresantno je da su Dodik, Davidović i Radišić tada prevarili i Slobodana Stankovića, čija firma »Integral inženjering« se takođe prijavila na konkurs za dodjelu zemlje.

»Stanković je dao najpovoljniju ponudu, ali kada su koverte otvorene, to nije bilo tako«, potvrđeno nam je iz više izvora u Gradskoj vladi. Prema njihovim riječima, da zemljište dobije Radišić pobrinuo se Čedo Savić, direktor ZIBL-a.

»Nakon što su ponude stigle u upravu, Radišić i Savić otvorili su Stankovićev koverat i pri tom slomili pečat, kojim je zapečaćena koverta. Kada su se uvjerili da je njegova ponuda finansijski izdašnija od Radišićeve, tada su za Grand napisali novu ponudu koja je bila bolja od Stankovićeve, zapečatili je i ostavili sa ostalim. Tu im se pojavio problem, jer su morali zapečatiti i Stankovićev koverat. Našli su visoko kvalitetnog falsifikatora u Srbiji koji im je napravio pečat Integrala, nakon čega su zapečatili i Stankovićevu ponudu. Kada su koverte otvorene, Radišić je bio bolji i dobio je zemlju. Za cijelu ovu ujdurmu zna i Dodik, a Stanković ni dan danas ne zna da su ga te 2003. žestoko namagarčili«, tvrdi naš sagovornik.

DA LI JE VUKELIĆ UBIJEN ZBOG RADIŠIĆEVOG PLACA

Sasvim je realno, kažu dalje naši izvori, da je za cijeli ovaj kriminalni projekat saznao i Milan Vukelić, koji je teško kritikovao Čedu Savića i njegove zločinačke rabote u ZIBL-u.

»Ukoliko je Vukelić, koji je bio uposlenik ZIBL-a saznao za ovaj slučaj, nema sumnje da ga je istresao Saviću u lice, i sasvim je realno da je zbog toga ubijen«, tvrde naši izvori. Milan Vukelić ubijen je 6. novembra 2007. godine ispred zgrade MUP-a RS. Njegov automobil je u pokretu raznesen eksplozivnom napravom. Vukelić je ubijen na licu mjesta, a njegov saputnik Tomislav Dobrnjac ostao je bez obje noge, dok je Slava Pepinović teško ranjena. U najužu vezu sa ubistvom Vukelića dovodi se Čedo Savić, a nemali broj je onih koji tvrde da tu svoje prste umiješane imaju i Mile Radišić i Budimir Stanković. Istraga Specijalnog tužilaštva morala bi se proširiti i na ovaj slučaj.

ŽALBA »MEDICINSKE ELEKTRONIKE«

Građevinsko zemljište na uglu ulica Vuka Karadžića i Prvog krajiškog korpusa "Grand Trade" d.o.o. dodijeljeno je rješenjem Skupštine grada Banjaluka 1. decembra 2003. godine, na osnovu konkursa koji je Gradska skupština raspisala. Raspisivanju ovoga konkursa prethodila je višemjesečna procedura, na čiju slabu vezu sa zakonom je više puta upozoravano. Jedan od ranijih posjednika spornog zemljišta AD "Medicinska elektronika" Banjaluka doveo je u pitanje zakonitost postupka kojim je to zemljište izdvojeno iz posjeda. Rješenje o izdvajanju iz posjeda zemljišta u centru Banjaluke Skupština grada donijela je još 12. maja 2003. godine.

Rješenje je doneseno bez obzira na to što prethodno nije doneseno rješenje o urbanističkoj saglasnosti. Na taj način prekršen je Zakon o upravno- pravnom postupku. Zbog toga je "Medicinska elektronika" 17. 06. 2003. godine Okružnom sudu Banjaluka podnijela tužbu kojom se zahtijeva poništenje spornog rješenja Skupštine grada Banjaluka. U toj tužbi se navodi i to da je zastupnik ovog preduzeća shodno članu 30 stav 1 Zakona o građevinskom zemljištu, prilikom njegovog saslušanja u postupku preuzimanja građevinskog zemljišta, podnio zahtjev za ostvarenje prvenstva prava korišćenja zemljišta radi građenja. Tom prilikom zastupnik "Medicinske elektronike" pokazao je i zahtjev za izradu urbanističko-tehničkih uslova od 29. aprila 2003. godine.

Podnesenim zahtjevom za ostvarenje prvenstva prava građenja na zapisnik prilikom saslušanja, organ Gradske uprave koji je vodio postupak preuzimanja spornog zemljišta naišao je na pitanje bez čijeg se prethodnog rješenja ne može voditi dalji postupak. Umjesto da zbog toga donese odluku o obustavljanju postupka, nadležni u Gradskoj upravi uputili su "Medicinsku elektroniku" na podnošenje novog zahtjeva. O kakvom licemjerju se radi, govori i to što je istovremeno doneseno i rješenje koje jasno prejudicira negativan odgovor u vezi sa tim zahtjevom. Na taj način, prema mišljenju pravnika, prekršen je i član 10 Zakona o upravnim sporovima. Samo dan poslije "Medicinska elektronika" je Skupštini grada uputila traženi zahtjev za utvrđivanje prvenstva prava korištenja zemljišta radi građenja. U ovom novom zahtjevu "Medicinska elektronika" obavještava Skupštinu grada o tužbi koju je podnijela i izražava spremnost da je povuče ukoliko zahtjevu bude udovoljeno.

MIMO ZAKONA

Odgovor na zahtjeve "Medicinske elektronike" iz Gradske uprave nikada nije stigao. Umjesto da preispitaju svoja ranija rješenja koja su osporena, aktuelni gradski oci su 9. oktobra 2003. godine raspisali Konkurs za dodjelu neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta na korištenje radi građenja na uglu ulica Vuka Karadžića i Prvog krajiškog korpusa. Sa zahtjevom da procedura pokrenuta ovim konkursom bude obustavljena, iz "Medicinske elektronike" su se 28. oktobra iste godine obratili lično gradonačelniku Dragoljubu Davidoviću i direktoru Zavoda za izgradnju Banjaluka Čedi Saviću. Dva dana poslije "Medicinska elektronika" obratila se i predsjedniku Skupštine grada Banjaluka Slobodanu Gavranoviću, pozivajući ga da upotrijebi svoj autoritet i zaustavi nelegalne radnje kako bi na taj način "sačuvao dignitet institucije na čijem se čelu nalazi". Ni na jedan od ova dva zahtjeva "Medicinska elektronika" nije dobila odgovor. Oglušujući se o sve zahtjeve i primjedbe "Medicinske elektronike", Skupština grada je sporno građevinsko zemljište dodijelila firmi “Grand trade”, što im se ubrzo obilo o glavu pošto se to preduzeće pokazalo kao neozbiljan partner i nije izmirilo svoje obaveze.

Džombić:Odobrio kredit Radišiću DŽOMBIĆ DAJE PARE

Nakon obznanjivanja afere 2004. godine, Nova banka dodjeljuje Radišiću kredit, kojim on plaća mali dio obaveza. Kredit od gotovo pet miliona maraka je, bez ikakvog osnova i dokumenata, odobrio tadašnji uposlenik te banke Aleksandar Džombić, po Dodikovom nalogu. Radišić nije vraćao pare, a banka nije imala šta zaplijeniti, jer njegova firma ne posjeduje ništa sem pečata, pa je Džombić u dogovoru sa vlasnikom »Niskogradnje« Ljubom Ćubićem utanačio da on preuzme Radišićev milionski dug, što je teško krivično djelo. Džombić je zbog ovih usluga Dodiku i Radišiću postao ministar, a Ćubić je svoje pare naplatio prije dvije godine teškom pljačkom na asfaltiranju puteva u srebreničkoj regiji, gdje su on i Dodik ukrali preko 30 miliona maraka. Lani je Radišić, zajedno sa Dodikom, na ovom zemljištu počeo izgradnju ogromnog stambeno poslovnog objekta, čija je vrijednost 120 miiona maraka.


SARAJEVSKI ILEGALCI: Zaboravljene žrtve Maksa Luburića
Pod okupacijom
: SARAJEVSKI ILEGALCI: Zaboravljene žrtve Maksa Luburića
Hamid Avdić imao je samo 27 godina kada je u noći sa 27. na 28. mart 1945. obješen na banderu u blizini današnjeg Muzeja revolucije. Bio je jedan od 55 sarajevskih ilegalaca antifašističkog pokreta čija je vješanja naredio ustaški pukovnik Maks Luburić

U Sarajevu je na Marijin Dvoru 28. marta obilježena godišnjica zločina iz 1945., kada su, uoči samog oslobođenja grada u Drugom svjetskom ratu ustaške vlasti objesile 55 antifašista svih nacionalnosti.

Maks LuburićVješanje 55 sarajevskih ilegalaca antifašističkog pokreta na stabla kestenova naredio je ustaški pukovnik Maks Luburić a fotografije tih prizora štampane su kasnije u udžbenicima istorije.

Ovog marta ispred Filozofskog fakulteta na spomenik koji je otkriven tek prije dvije godine cvijeće su položili članovi porodica stradalih i članovi SUBNOR-a iz Sarajeva. Nije bilo ni gradonačelnika ni predstavnika Gradske uprave, a ni medija:
- Nikoga mi nismo vukli za rukav, objavili smo oglas u novinama, i to je bilo sve. Ko je htio, došao je
, kaže Šerif Biser, predsjednik SUBNOR-a.

Drvored leševa

Hamid Avdić imao je samo 27 godina kada je u noći sa 27. na 28. mart 1945. obješen na banderu u blizini današnjeg Muzeja revolucije. Radio je u staroj policijskoj stanici kada su ga uhapsili ustaški vojnici. Njegova sestra Almasa Đulepa tada je imala 15 godina pa se i danas jasno sjeća svega:
- Ovo mi je brat
, pokazuje na Hamidovo ime uklesano u kamenu. U bučnom proljetnom danu nestvarno djeluje njena priča o jezivom jutru 28. marta 1945. Na mjestu na kojem radnici popravljaju komad ulice, ne vidi ni njihove bušilice ni njih već davno iščezlu banderu na kojoj visi tijelo njenog mrtvog brata:

Almasa Đulepa- Svega se sjećam, a kako i ne bih kad sam mu zadnji ručak odnijela u belediju. Sedam dana je bio tamo a na dan prije sam mu odnijela veš da presvuče, vratio mi ga je krvavog. Primili su mi u belediji hranu, da li su mu je dali, ne znam. A ujutro, kad je dan osvanuo, došao jedan mladić, brat Sulje Pašića, plače, i viče mome mlađem bratu: Brate, nemamo više braće, naša su braća obješena! Svi smo skočili na noge a kad se to pročulo bilo je grozno. Odmah smo izašli na ulicu, ja sam bila sa majkom i sestrom, bile su tu i porodice drugih ljudi. Bila je to povorka svijeta, a ustaše su nas gonile. Ja i moja rodica smo plakale, a jedan ustaša nam kaže: Nemojte plakati, ako budete plakale i vas ćemo sad objesiti. Nismo smjeli ni plakati... niko iz komšiluka nam nije smio ući u kuću.

Almasa nikada neće zaboraviti trenutak kada je ugledala bratovo tijelo:
- Moj brat je visio tačno ovdje pred muzejem, na pola bandere. Sva se tresem. I još jedan je visio, dvojica su bila na pola bandere. Vidjela sam sve, moje dijete, iako sam i ja bila dijete ali svega se sjećam, i kad su ih odnijeli. Imao je veliku modricu kod oka. Sedmi dan poslije oslobođenja izvađeni su iz onih rupa na Bentbaši, gdje su bili zakopani po petorica i kopali su ih u Koševo. Meni nisu dali da idem, mnogo sam plakala, a majka i sestra su ga poznale. Tu je obješen i sin od moje tetke, on je bio neošišan... jedini je on bio neošišan... I njega su na noć prije uhvatili a ujutro na vješanje. Odem kad je godišnjica ili ramazan da izučim ono naše.

Branka Obradović svjedoči o gubitku oca Vladimira Mirkovića:
- To je bio strašan šok. Bio je 15 dana u zatvoru i onda smo odjedanput čuli šta se desilo. U Sarajevu je bila strašna atmosfera, svi su bili šokirani, skroz su drvoredom ljudi bili obješeni. Moj otac je imao 44 godine. Nama je javila žena koja je dolazila da pere veš, stanovala je blizu i kad je prolazila vidjela je. Pretrpani su u kamione sa onima što su bili zatvoreni u Luburića vili. Neko je pratio njihove krvave tragove i našao ih zakopane na Bentbaši. Kad je 6. apila došlo oslobođenje onda je taj neko ko je to vidio javio. Izložili su ih u skloništima kod današnjih bazena na Bentbaši. Očeva majka je išla da ga prepozna. Njegov brat je odveden u Jasenovac i nikada nismo saznali šta je bilo s njim.

Sjećanje na jerane ilegalceHazim Požegija je na obilježavanje godišnjice došao da oda počast rodoljubima. Među njima nije bilo članova njegove porodice, a '45. je Hazim imao 12 godina:
- Došao sam ovdje na centar Marijin Dvora i na svakom kestenu od tramvajske stanice do muzeja visio je po jedan rodoljub.

Po trojica su visila!, dodaje Majda Marković. Sjeća se trenutka kada je iz zajedničke grobnice iskopan njen otac Pašo Avdić:
- Otac je imao 38 godina. Bila sam mala, imala sam sedam godina ali se sjećam trenutka kad su ga iskopali iz zajedničke grobnice, a majka ga je prepoznala. I sve vrijeme Jugoslavije niko se nikada nije sjetio da ovako oda počast ovim žrtvama. Pogledajte samo koliko se danas, svaki dan, priča o Srebrenici, i treba, ali se niko osim gospodina Bisera i SUBNOR-a nije sjetio da to obilježi.

SUBNOR čuva sjećanje

Tog marta obješeno je mnogo jarana ilegalaca, kako ih naziva Munever Delić. Tada 22-godišnjak, sjeća se da se spasio jer je u tom periodu umjesto u Sarajevu bio u Rajlovcu. Sa Vinkom Tomičićem, čije je otac Josip bio član pokreta otpora prisjeća se da su svi bili na meti ustaških vojnika. Vinko kaže kako je njegova porodica živjela u zgradi današnje Učiteljske škole na obali, koja je tada bila partizanska škola:
- Mi smo stanovali dole, a Gestapo je živio na spratu iznad nas. Sjećam se njihovih crnih upeglanih odijela, bili su strahovito nepristupačni ljudi. Sve su minirali i kad su otišli moj otac je imao zadatak da očisti od mina i tako je i stradao. Mama mi je pričala da su bile kante od po 50 kilograma, prepune eksploziva. Dobio je zahvalnicu kao učesnik pokreta otpora Grada Sarajeva.

Dok razgovaramo većina ovih ljudi prilazi Šerifu Biseru i zahvaljuje mu. Kažu da se, kad ne bi bilo njega i SUBNOR-a, niko rodoljuba ilegalaca ne bi ni sjećao. I sam Biser kaže kako se 60 godina niko nije odlučio postaviti ovaj spomenik:
- Većina ovih koji su obješeni su bili ilegalci, antifašisti, u vezi sa pokretom otpora Valtera Perića i koji su tada, samo nekoliko dana prije oslobođenja grada, obješeni. Na prvim su linijama branili Sarajevo. Neke od njih su i mrtve vješali kako se ne bi vidjelo da su mrtvi, sve u cilju zastrašivanja.Međutim, Maks Luburić, kad je čistio Sarajevo, nije samo njih objesio, on je u Luburića vili mjesec dana prije toga ubijao 800 rodoljuba antifašista, među njima i nevinih ljudi. Jedini motiv je bio zastrašivanje i čišćenje Sarajeva od pokreta otpora, na čijem čelu je bio Valter Perić.Luburić je ljude peglao, kuhao i prste im otkidao. Na spisku je imao sve partizanske porodice i rodoljube koje je htio da pobije. Svi bi mi bili mrtvi da nije bilo oslobođenja.

Biser je jedini preživjeli jasenovački logoraš i kaže da ovo što danas čine nije ni mali dio zahvalnosti koju ti ljudi zaslužuju:

Šerif Biser- Naša je obaveza da se sjećamo ovih ljudi koji su nam stvorili ovaj život. Šezdeset godina je Sarajevo šutjelo i nije htjelo da otvori spomenik jer je jedan visoki funkcioner u Sarajevu rekao kad je neko predlagao da se podigne spomenik: Oni su bili policajci, da ih nisu ustaše ubili mi bismo ih ubili. To je notorna laž. Ovo danas činimo radi toga da se ne zaboravi. Poslije nas moraju potomci znati šta je bilo.

Svrha SUBNORA da uzgaja tekovine NOB-a i da se bori protiv fašizma a vidite šta se dešava i kako taj fašizam ide uzlaznom putanjom.

Ko bi mogao vjerovati, pitaju se naši sagovornici, da će i danas doći u situaciju da se brane od fašizma, jer, vrlo je malo ljudi koji na svojim plećima nisu osjetili užase barem jednog rata:
- Da imamo ulice Mile Budaka, Jure Francetića, u Hrvatskoj posvećenje Stepinca, u Banjoj Luci ravnogorce. Ko bi rekao?

Ali zato, kaže Biser, imamo i 49 društava Josip Broz Tito, dok je prije sedam godina bilo samo jedno:
- Vrijeme je praznih stomaka i svi se preko svojih roditelja sjećaju kako je bilo za vrijeme Tita
, kaže.

 Smrt fašizmu

Samo nekoliko metara dalje srednjoškolci prvog razreda iz jedne sarajevske škole. Došli su organizovano i odmah izražavaju svoju radost što se obilježavaju ovako važni datumi. Ipak, na pitanje zbog čega važni datumi i da li znaju koliko je i zbog čega ljudi ubijeno, te ko ih je objesio, kažu: Pa baš i ne znam za koga je ovaj spomenik. Znam da su obješeni na spavanju, al ne znam ni kad ni koliko ih je bilo ni ko ih je objesio, priznaje jedan od učenika.

Drugi mu priskače u pomoć:
- Većina njih je bila i mrtva u tom periodu, to su bili ilegalci. Koje godine, ne znam. Ja sam iz Slovenije, a slabo znam i od tamo.

Pohvalno je što su ipak došli, kažu prisutni, a kako ih uopšte kritikovati zbog toga što ne znaju sve, u vrijeme u kojem čelnim ljudima ovoga grada nije očito palo na pamet da se pojave na obilježavanju.

Kad su krenuli iz škole, kaže njihova nekadašnja profesorica Lejla Tuce, kazali su: Smrt fašizmu!:Kad su krenuli iz škole, kazali su: Smrt fašizmu! Odgajaju se tako da fašizam nije nešto što je dobro već da treba njegovati ideju antifašizma, a ovo je upravo svjedočanstvo šta su fašisti radili nekada. Nažalost, fašizam kod nas nije ni iskorijenjen.

{slimbox images/Galerije/antifa/1.jpg,images/Galerije/antifa/1.jpg;images/Galerije/antifa/2.jpg,images/Galerije/antifa/2.jpg;images/Galerije/antifa/3.jpg,images/Galerije/antifa/3.jpg;images/Galerije/antifa/4.jpg,images/Galerije/antifa/4.jpg;images/Galerije/antifa/5.jpg,images/Galerije/antifa/5.jpg;images/Galerije/antifa/6.jpg,images/Galerije/antifa/6.jpg;images/Galerije/antifa/7.jpg,images/Galerije/antifa/7.jpg;images/Galerije/antifa/8.jpg,images/Galerije/antifa/8.jpg;images/Galerije/antifa/9.jpg,images/Galerije/antifa/9.jpg;images/Galerije/antifa/10.jpg,images/Galerije/antifa/10.jpg;images/Galerije/antifa/11.jpg,images/Galerije/antifa/11.jpg;images/Galerije/antifa/12.jpg,images/Galerije/antifa/12.jpg;images/Galerije/antifa/13.jpg,images/Galerije/antifa/13.jpg} 

(zurnal.info)

PERFORMANS: Dženaza za Snjegovića
Istražujemo
: PERFORMANS: Dženaza za Snjegovića
Nagrada
Novosti
: Nagrada "Farah Tahirbegović" Hani Stojić
Upravni odbor Fondacije "Farah Tahirbegović", na prijedlog selektora za 2010. godinu Namika Kabila te drugih članova Fondacije, odlučio je da nagradu Fondacije za 2010. godinu dodijeli prevoditeljici s njemačkog jezika i koordinatorici projekta "Traduki" Hani Stojić.

Hana Stojić rođena je 1982. u Sarajevu. Završila je gimnaziju u Beču, te prevodilački studij na Bečkom sveučilištu, saopćeno je iz Fondacije.

Roman austrijske dobitnice Nobelove nagrade za književnost Elfride Jelinek "Ljubavnice" prevela je 2005. godine, na njemački jezik prevela je libreto prve bosanske opere "Hasanaginica", od 2005. do 2006. radila je kao slobodna saradnica filmske producentske kuće "Coop 99" u Beču, a od 2007. zaposlena je u Goethe-institutu u Sarajevu.

Od 2008. radi kao koordinatorica regionalnog ureda književne mreže "Traduki", što je zajednička inicijativa Ministarstva za evropska i međunarodna pitanja Republike Austrije, Ministarstva vanjskih poslova SR Njemačke, Švicarskog kulturnog savjeta "Pro Helvetia", Goethe-instituta, "KulturKontakta" Austrija i Fondacije "S. Fischer".

Ove je godine imenovana za selektoricu književne nagrade "Literaris" za savremenu književnost jugoistočne Evrope. Bila je pokretač i koordinatorica prvog zajedničkog nastupa pisaca iz cijele BiH na sajmu knjige u Leipzigu.

Dosadašnji dobitnici Nagrade, koja je osnovana nakon prerane smrti sarajevsko-zeničke spisateljice i urednice knjižare "Buybook" Farah Tahirbegović 1. juna 2006., bili su spisateljica i urednica dječjih časopisa "Palčić" i "Kolibri" Lamija Begagić iz Zenice, muzičar i romanopisac iz Tuzle Damir Avdić te dramatičar, novinar i kustos muzeja Rodne kuće Ive Andrića Enes Škrgo iz Travnika.

Za selektoricu dobitnika nagrade za 2011. godinu izabrana je prevoditeljica Mirjana Evtov.

Nagrada Fondacije "Farah Tahirbegović" Hani Stojić će biti uručena 5. aprila u Multimedijalnom centru "Mak".

(Fena)

USA TODAY: Putinov neuspjeh u borbi protiv muslimanskih pobunjenika
Novosti
: USA TODAY: Putinov neuspjeh u borbi protiv muslimanskih pobunjenika
Vladimir Putin i Dmitry MedvedevPovratak terorističkih napada u Moskvu pokazuje da desetogodišnja borba Rusije protiv muslimanskih pobunjenika nije uspjela, ocjena je analitičara u Moskvi kako u utorak piše američki dnevni list USA Today.

Ruske državne službe sigurnosti objavile su da iza dvostrukog bombaškog napada u kojem je u ponedjeljak u metrou u Moskvi ubijeno 39 osoba, vjerojatno stoje čečenski bombaši samoubice.

Ako je to tačno, to bi bio udar premijeru Vladimiru Putinu, koji je obećao da će "zdrobiti" muslimanske teroriste, ocijenio je neovisni sigurnosni analitičar Alexander Golts.

- Prije svega, to je totalni neuspjeh naših službi sigurnosti, rekao je Golts.

- Kao drugo, to je promašaj Putinove politike na Kavkazu, dodao je za USA Today.

Jedna od dviju eksplozija dogodila se na metro stanici Lubjanka, koja je praktično ispod sjedišta ruske Savezne službe sigurnosti FSB, nasljednice sovjetskog KGB-a, koji je nekada vodio Putin. FSB je zadužena za iskorijenjivanje terorističkih grupa, a njeno sjedište i stanica Lubjanka, nalaze se nedaleko od Kremlja.

Bombaški napadi uslijedili su nakon najave vođe čečenskih pobunjenika Doku Umarova da će napasti ruske gradove. U saopćenju koje su u februaru objavile čečenske web stranice, Doku Umarov se zakleo da "rat dolazi u njihove gradove".

Kremlj je u aprilu 2009. ukinuo desetljeće dugo vanredno stanje u Čečeniji, kao dokaz obnove stabilnosti u regiji nakon dva rata 1990-ih. Od tada se bilježi porast nasilja u Čečeniji i diljem većinski muslimanskog sjevernog Kavkaza, a islamski teroristi vratili su se samoubilačkim bombaškim napadima u borbi protiv lokalnih proruskih snaga.

Stručnjak za Kavkaz, Aleksej Malašenko kazao je za USA Today kako su bombaški napadi u Moskvi, demonstracija sile Čečena i kako pokazuju da rat još nije završen.

- Ekstremisti žele pokazati Moskvi da nije sposobna kontrolirati situaciju, rekao je Malašenko, saradnik moskovskog Carnegie Centra.

Završetak protuterorističkog režima u Čečeniji ojačao je ovlasti lokalnog čelnika Ramzana Kadirova, koji je pomogao kod uvođenja mira u toj nemirnoj pokrajini. Međunarodne grupe poput Human Rights Watcha kazale su da su okrutne metode Kadirova proširile pobunu u susjedne regije i pridonijele mržnji protiv proruskih vlasti.

(Fena) 

ZGOTIVITE ME SA...: Hare & Halid
Arhiva
: ZGOTIVITE ME SA...: Hare & Halid

U rubrici Zgotivite me sa... objavljujemo dragocjeni dokument sa druženja Harisa Silajdžića s folk zvijezdama. I sa Safetom Halilovićem...

 

Iz godine u godinu sve više se povećava jaz između naroda i njegovih političara. Taj ponor uzrokovan je ogromnom materijalnom razlikom gdje jedan političar zarađuje koliko 10 njegovih glasača, ali ne treba biti materijalista pa sve nesporazume tumačiti na taj način. Nešto je i do nas... Zar je moguće da nemamo bar malo vremena da ga posvetimo našim političarima, da ih pozovemo u naše domove, ugostimo, porazgovaramo s njima i shvatimo da su i oni ljudi od krvi i mesa, a ne samo bezobzirni neradnici i sitni spletkaroši.

Kako bismo promijenili tu nepodnošljivu situaciju i olabavili zategnute odnose, odlučili smo da uvedemo rubriku Zgotivite me sa... (naslov je inspiriran urnebesnom rubrikom iz časopisa Itd koji je nekada uveseljavao radnu omladinu bivše Jugoslavije), u kojoj ćemo objavljivate zajedničke fotografije političara i njihovih birača.

Dakle, ukoliko u svojim privatnim albumima neopravdano od očiju javnosti skrivate fotografski ovjekovječene susrete sa omiljenim političarima, pošaljite ih na naš mail. Mi ćemo im posvetiti dužnu pažnju, kako bi i ostatak populacije uživao u dirljivoj atmosferi tih intimnih trenutaka.

Ovaj put u našoj rubrici ugostili smo neuništivog Harisa Silajdžića i vječnog Safeta Halilovića. Na fotografiji smo zabilježili njihovo druženje sa folk zvijezdama Halidom Muslimovićem, Brankom Sovrlić i Avdom Huseinovićem. Ali, za razliku od prošle fotografije na kojoj je lako uočiti bliskost između Svena Alkalaja i harmonikaša Tufe Veletanlića, ova je znatno kompleksnija, puna dramske napetosti. Molimo, obratite pažnju na poglede koje Halilović upućuje gospođi Sovrlić, a Halid Harisu, kao i na izraz nezainteresiranosti na Brankinom i sasvim nejasan grč na Silajdžićevom licu. Gospodin Huseinović je, naravno, tek sporedan lik... 

Vrelinu drame koja okružuje sto teško može ublažiti i rijeka viskija a ne tri heinekena i dvije cole.

Pitate se sigurno: Šta se dogodilo poslije? Koje su emocije uzvraćene i na koji način? Može li se ljubav transformirati u bijes? U koga gleda Avdo Huseinović? Uglavnom, dovoljno neodgovorenih pitanja da sa nestrpljenjem očekujete naredno izdanje naše rubrike...

(zurnal.info)

MOSKVA: Nisu stradali bh. državljani
Novosti
: MOSKVA: Nisu stradali bh. državljani
Ambasador BiH u Moskvi Željko Janjetović potvrdio je danas Feni da zasad informacije govore o tome da među povrijeđenim i poginulim u eksplozijama u podzemnoj željeznici u Moskvi nema državljana naše zemlje.

Janjetović je kazao da prema trenutnim podacima kojima raspolaže, bh. državljana nema među 65 povrijeđenih osoba koje su hospitalizirane, kao ni na spisku poginulih.

Ambasador Janjetović ističe također da su dobro svi uposlenici naše ambasade u Moskvi i njihovi članovi porodica, koji inače često koriste moskovski metro, ali u trenutku eksplozije nasreću nisu bili na mjestu tragedije.

Ambasada BiH je stalnom kontaktu s predstavnicima ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije, rekao je ambasador Janjetović.

Predsjedavajući Vijeća ministara BiH Nikola Špirić uputio je telegram saučešća premijeru Ruske Federacije Vladimiru Putinu povodom današnjeg terorističkog napada u Moskvi, u kojem su nastradali nedužni građani, saopćeno je iz Vijeća ministara.

Predsjedavajući Špirić je izrazio saosjećanje s porodicama poginulih i nadu u brz i uspješan oporavak povrijeđenih.
- Snažno osuđujem ovaj bezumni varvarski čin, koji, uvjeren sam, neće pokolebati Vašu zemlju i njen hrabri narod na putu mira, saradnje i napretka u svijetu, navodi se u telegramu.

Napade su osudili i predstavnici međunarodne zajednice. Generalni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmunssen sapćio je da je Alijansa posvećena saradnji s Rusijom u borbi protiv međunarodnog terorizma.
- Nema opravdanja za ovakve napade u kojima su mete nedužni civili, istakao je on.

Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy je rekao da Francuska izaražava "potpunu solidarnost s Rusijom u suprostavljanju ovom kukavičkom i užasnom zločinu", prenose agencije.

Ruski patrijarh Kiril apelovao je u poneđeljak na Moskovljane da pokažu solidarnost i pozvao taksiste glavnog grada Rusije, koji su poslije terorističkih napada na metro, višestruko povećali cijene svojih usluga, da zarađeni novac poklone u dobrotovorne svrhe.
- Današnji događaji treba da približe naše društvo i učine ga solidarnijim. Danas imamo na djelu brojne primjere solidarnosti, ali i cinizma. Upravo sam dobio informaciju da su taksisti višestruko povećali cijene svojih usluga i to samo zato što ljudi ne mogu da koriste metro, rekao je Kiril.
- Od tog novca se nećete ovajditi, vratite ga i učinite dobro djelo. Svaki pokušaj da se zaradi na tuđoj nesreći vratiće vam se nesrećom, poručio je patrijarh.

On je pozvao Moskovljane da budu solidarni, prenio je Itar-Tass.

U dva teroristička napada koja su se jutros dogodila na metro stanicama "Lubjanka" i "Park kulture" poginulo je, prema trenutnim informacijama, 37 osoba, a 65 povrijeđeno.

(Fena)

SINDIKATI: Trgovci i grafičari ne podržavaju novi zakon o plaćama
Novosti
: SINDIKATI: Trgovci i grafičari ne podržavaju novi zakon o plaćama
Sindikat trgovine BiH i Sindikat grafičkih, izdavačkih i medijskih radnika BiH danas su uputili otvoreno pismo Predstavničkom domu Parlamenta FBiH i Savezu samostalnih sindikata BiH u kojem ističu da je novi zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH diskriminatorski i da se ograđuju od podrške takvom zakonu.
-Smatramo da je to još jedna u nizu dobro smišljenih predstava u kojoj bi Vlada započela reforme nauštrb običnih administrativnih uposlenika, a nosioci vlasti i dalje ostali nedodirljivi. To se upravo jučer pokazalo i dokazalo kada je većina zastupnika digla ruke za ničim zasluženo povećanje plaća i kako uvode penzioni benefit, koji je već odavno ukinut, stoji u ovom pismu.

Dva sindikata također ističu da tu postoji i krivica sindikalnih predstavnika u Ekonomsko-socijalnom vijeću za teritoriju FBiH koji su, kako se navodi, uspostavili "dil" s partnerima u Vijeću, a na koje su protekle godine bili "kivni" kada su smatrali da taj zakon ruši Opći kolektivni ugovor i prinicpe pregovora socijalnih partnera.
- Trenutno se u izradi i izmjene Općeg kolektivnog ugovora iz razloga što poslodavci ne mogu izvršavati obaveze prema radnicima. Te izmjene će direktno pogoditi upravo naše članstvo. I dok se mi, sindikalni predstavnici, grčevito borimo da zadržimo postojeći nivo plaća, sramotna je činjenica da su upravo socijalni partneri saglasni s ovakvim drastičnim nametom privredi, koja će definitivno platiti danak ovih zakona, kaže se u pismu Sindikata trgovine BiH i Sindikata grafičkih, izdavačkih i medijskih radnika BiH.

(Fena)

DODIKOV RAT PROTIV MEDIJA: Počeo obračun sa „izdajnicima“!
Istražujemo
: DODIKOV RAT PROTIV MEDIJA: Počeo obračun sa „izdajnicima“!
Režimske novine i televizije će talas nezadovoljstva koji se nezaustavljivo širi i prijeti da se do jeseni pretvori u tajfun, po već ustaljenoj praksi, ili prećutati, ili umotati u debele oblande mimikrije

DODIK: Komunikacija samo sa podobnima

Tek što je ministarstvima, upravama i upravnim organizacijama, javnim preduzećima i svom SNSD-u, zabranio kontakte s federalnim medijima, a posebno novinarima Federalne televizije, premijer RS Milorad Dodik napravio je još jedan, mnogo rigidniji korak - zabranio je direktnu komunikaciju sa svim medijima koji se prema Vladi odnose „nedobronamjerno“, insistirajući da se komunikacija odvija isključivo posredstvom službenika za odnose s javnošću koji su dobili nalog da reaguju neizostavno, pravovremeno i argumentovano i demantuju „dezinformacije i tendenciozne komentare“!

Štrajkovi su postali dio svakodnevnice u RSŠEFOVE MORALNE ISTINE

U međuvremenu, svaku priliku koja mu se pruži, Dodik koristi da demonstrira „falusnu moć“ pred novinarima, a one iz „neprijateljskih“ medija verbalno kastrira, nakon čega su se i njegovi novinarski puleni odvažili da prozivaju u javnosti podobne i nepodobne novinare, dijeleći ih na patriote i izdajnike. Neke su već nazvali ustašama i zaprijetili im - klanjem!

Februar je u Dodiklandu protekao u znaku radničkih štrajkova, otkaza, smjena, burnog protesta invalida... Za ove socijalne grupe, ni mart nije mnogo bolji. Penzionerima su po treći put skresane penzije, što su osjetili naročito oni koji su benefite ostvarili po osnovu učešća u ratu, bez punog radnog staža. Radnici „Oslobođenja“ ponovo su štrajkovali jer novi vlasnik, beogradska firma "Delta-darta", nikako da se pozabavi njihovim statusnim problemima. Specijalno tužilaštvo RS konačno je počelo da istražuje i hapsi i one koji su donedavno bili duboko skriveni pod skutima Dodikove vlasti...

Zbog svega ovog postalo je veoma važno šta i kako pišu i objavljuju mediji jer, iako je proljeće tek na pragu, sve već miriše na jesen i izbore. Režimske novine i televizije će talas nezadovoljstva koji se nezaustavljivo širi i prijeti da se do jeseni pretvori u tajfun, po već ustaljenoj praksi, ili prećutati, ili umotati u debele oblande mimikrije. Problem su, dakle, oni mediji koji će na sve to pogledati iz drugog, nevladinog ugla. Otud se prema njima, valja odnositi na drugačiji, poseban način. Umne glave, sve suvi stručnjaci za PR i politički marketing, osmislili su specijalnu strategiju, koju je njihov šef dodatno pojačao verbalnim sentencama vlastitih moralnih istina.

MIŠO VIDOVIĆ: Odabrana metaNAPAD NA MIŠU

Ni kriv ni dužan, na udaru se ponovo našao dopisnik federalne televizije iz Banje Luke Mišo Vidović, kojem je Dodik nedavno odbio odgovoriti na pitanja, „objasnivši“ mu da odgovor neće dobiti jer je kuća za koju on radi „neobjektivna, neprofesionalna i za nas neprijateljska televizija“. Samo koji minut ranije, Dodik se pred delegacijom OSCE-a hvalio kako ima dobre odnose sa svim medijima i kako im ne uskraćuje informacije!

Nije se dugo čekalo ni na obračun režimskih novinara sa kolegama neistomišljenicima. Dogodio se tokom proteklog vikenda u banjolučkom hotelu Bosna, nakon pres konferencije Nataše Kandić, direktorice Fonda za humanitarno pravo iz Beograda. Naime, Radovan Jović, novinar dnevnog lista „Fokus“ čiji je vlasnik Milorad Janjetović, jedan od bliskih saradnika Milorada Dodika, fizički je napao Mišu Vidovića, dopisnika FTV iz Banje Luke.

Nakon konferencije za štampu, zajedno sa ostalim kolegama nalazio sam se u Piano baru hotela ' Bosna'. Neobavezno sam primjetio da bi svi mi trebali da profesionalno radimo posao, a da na pres konferencijama i drugim javnim događajima ne bi trebalo da iznosimo lične stavove. Samo što sam to izgovorio, Radovan Jović novinar 'Fokusa' nasrnuo je na mene, ali su ostale kolege spriječile fizički obračun. Još nekoliko puta pokušao nasrnuti na mene, psujući mi majku ustašku i uzvikujući: 'Pustite me da zakoljem ovog ustašu'. Rekao je i da sam ja anti-Srbin i srpski neprijatelj“, prepričao je kasnije ovaj događaj Mišo Vidović, koji je slučaj prijavio policiji i zatražio zaštitu.

Uvertira za ovaj sukob odigrala se tokom same pres konferencije Nataše Kandić, protiv koje se u medijima pod kontrolom Vlade RS ovih dana vodi pravi mali medijski rat, zbog navodne izdaje nacionalnih interesa, koja se ogleda u trošenju novca od međunarodnih donatora, a koji ona, opet navodno, obilato koristi da bi sebi izlobirala Nobelovu nagradu!

Na samom početku pres konferencije, novinar agencije SRNA Neđo Đević pozvao je prisutne kolege novinare da „minutom ćutanja odaju počast srpskim žrtvama“, na šta je „oćutala“ iznenađena Kandićeva, ali i novinari.

Đevićeva pitanja, kao i pitanja ostalih novinara iz režimskih medija, bila su više komentari i išla su u pravcu diskreditacije Kandićeve.

Napad na novinara FTV-a uslijedio je nakon konferencije, kada je Vidović pred kolegama pokušao da brani dignitet profesije.

Da li novinari prate rad Vlade ili Vlada prati šta rade medijiCRA ZA RS

Udruženje BH novinari i Linija za pomoć novinarima reagovali su zbog ovog događaja i zatražili da se redakcija „Fokusa“ javno oglasi tim povodom i njihovo javno izvinjenje Miši Vidoviću zbog izrečenih prijetnji i uvreda.

Zaprepašteni smo brutalnošću s kojom se novinar Radovan Jović obrušio na svog kolegu po profesiji, kao i riječnikom koji je koristio, a koji smo dosad mogli slušati samo od najvećih kriminalaca i zločinaca. Kada jedan novinar prijeti drugom da će ga 'zaklati', to nije samo kriminalni čin, već predstavlja potpuni sunovrat novinarstva u ovoj zemlji", rečeno je u saopštenju.

Iz "Fokusa" su kratko saopštili da Radovan Jović nije bio na zadatku kada se desio incident.

Sve što je rekao nije stav Fokusa i mi ne podržavamo bilo kakve napade na bilo koga", bio je njihov komentar na ovaj događaj.

Udruženje BH novinari i Linija za pomoć novinarima očekuju od Centra javne bezbjednosti u Banjoj Luci da hitno utvrdi sve činjenice u vezi s ovim slučajem i procesuira ga. Istovremeno BH novinari traže preduzimanje posebnih mjera zaštite novinara Miše Vidovića i njegove porodice, koji je u posljednje vrijeme bio izložen prijetnjama i pritiscima.

A pritisaka na novinare da budu blagonakloni prema vlasti ima na sve strane. Odavno zavedena cenzura u javnim medijima dodatno je pooštrena, pa se o Dodiku i njegovoj sviti ima pisati i govoriti samo u superlativima i strogo afirmativno. U tom poslu, svakako, prednjači RTRS.

Gotovo kao anegdota zvuči razgovor između premijera Milorada Dodika i generalnog direktora RTRS Dragana Davidovića, vođen prilikom Dodikove nedavne posjete novom RTV domu, čija se gradnja poprilično otegla.

Na pitanje kada će RTRS imati i drugi kanal, Davidović je snishodljivo odgovorio: „Kada CRA bude na nivou Republike Srpske.“ Na to je Dodik kao iz topa rekao: „Računajte da će to biti za godinu dana!

Uprkos takvom optimizmu, vlast u RS i dalje budno prati rad medija, pogotovo onih koji nisu pod njenom direktnom kontrolom.

Slučajno, ili ne, osmog marta iz kabineta predsjednika Vlade, umjesto čestitki i crvenih ruža, upućena je instrukcija svim ministarstvima, prema kojoj su službe za odnose s javnoću dužne da “reaguju i putem medija demantuju dezinformacije i tendenciozne komentare“.

U posljednje vrijeme pojedini mediji u Republici Srpskoj učestalo i tendenciozno iznose neistine i konstrukcije na račun rada Vlade u cjelini i pojedinih ministarstava i vladinih institucija. Dezinformišući na taj način javnost, posebno po pitanjima vezanim za život građana i njihove socijalne i ekonomske budućnosti, pomenuti mediji pokušavaju kod jednog dijela javnosti proizvesti strah i nezadovoljstvo prema Vladi.

Zbog toga je potrebno da vaše službe za odnose s javnošću neizostavno, pravovremeno i argumentovano reaguju i putem medija demantuju dezinformacije i tendenciozne komentare. Takođe, potrebno je da o navedenom obavijestite uprave i upravne organizacije koje se nalaze u vašem sastavu.

Instrukcija se odnosi i na samostalne uprave, upravne organizacije i javna preduzeća.“

Slijedeći instrukcije iz kabineta premijera, ministar prosvjete i kulture RS Anton Kasipović uputio je dopis svim osnovnim i srednjim školama u RS, u kojem ih je pozvao na „saradnju“ u izvršavanju instrukcija.

Na osnovu preporuke predsjednika Vlade RS Milorada Dodika, pozivamo vas da sa velikom pažnjom, preciznošću i odgovornošću putem medija obavještavate javnost o vašim aktivnostima, te da pravovremeno i argumentovano demantujete dezinformacije i tendenciozne komentare.

Milojević: Diktatura na djeluDIREKTIVA ŠKOLAMA

Cilj nam je da građani RS dobiju objektivnu informaciju o aktivnostima Vlade i vladinih institucija. S toga vas pozivamo da se prije davanja izjava za medije konsultujete sa službenikom za odnose s javnošću Ministarstva prosvjete i kulture.“

Na ovaj način, Vlada je pokušala da spriječi odliv informacija koje bi novinarima - istraživačima mogle da posluže u sklapanju mozaika o brojnim malverzacijama koje vlast krije kao zmija noge, ali koje, zahvaljujući sve brojnijim nezadovoljnicima unutar partijskih redova SNSD-a, pa i Vladinih institucija, sve češće cure u javnost.

-Ovakvom instrukcijom ministrima i starješinama upravnih organa premijer RS degradira Republiku Srpsku, kao demokratsko društvo, jer u demokratskim društvima demokratski izabrana vlast ne može da se ovako ponaša. Što se tiče direktive koja se odnosi na Federalnu televiziju, tu se prije svega radi o kršenju zakona o slobodi pristupa informacijama. Politički i vrednosno posmatrano ovo je jedan nedopustiv čin u demokratskom društvu, kakvo mi pokušavamo da budemo. Ako premijer ili bilo ko iz Vlade ima problem sa FTV, ili sa sadržajima njenog programa, onda postoje načini kako se to rješava , a to su demanti, ispravka, žalba CRA, a na kraju, imaju i mogućnost da u sudskoj parnici zatraže obeštećenje- rekla je za Žurnal Milkica Milojević, predsjednica Udruženja BH novinari.

Milojevićeva smatra da zahtjev za navedeno postupanje prema svim medijima pokazuje da u Vladi RS postoji isvjestan strah:

-Na ovaj način su se od javnosti ograđivali u vrijeme jednopartijskog sistema. Kad god bi se nešto zatalasalo, onda bi se prozivali imaginarni narodni neprijatelji, među kojima implicitno ili eksplicitno i mediji. U ovom slučaju je iskazan jedan veliki strah i veliko nepovjerenje iz kojeg proističe da oni nisu sigurni da dobro rade posao koji rade i da mogu pred javnost izaći čista obraza i sa argumentima. Dakle, ako novinar napiše da nema drva u jednoj školi i da se đaci smrzavaju jer nema grijanja, to je fakat, a ne prikazivanje ružne slike o društvu, ili Vladi, onako kako to doživljavaju premijer i njegovi saradnici - ističe predsjednica BH novinara.

KAKO SE TROŠI BUDŽET: Natprosječno uspješnim još jedna plata i službeno auto za vikend
Istražujemo
: KAKO SE TROŠI BUDŽET: Natprosječno uspješnim još jedna plata i službeno auto za vikend

Ako radite za neko od federalnih ministarstava ili institucija možete biti nagrađeni za uspješan rad iako ste bili odsutni sa posla, ili možete voziti službeni auto vikendom, plaćati poznanicima i rodbini naknade mjesecima nakon što izgube to pravo ili ih zaposliti honorarno da rade poslove za koje su drugi odranije plaćeni. Zbog ovakvih “nepravilnosti” Federalni parlament će proslijediti tužilaštvima izvještaj o poslovanju Ministarstva rada i socijalne politike i Direkcije za izgradnju, upravljanje i održavanje autocesta za 2008. godinu

Svi uposlenici Federalne direkcije za izgradnju, upravljanje i održavanje autocesta bili su nagrađeni sa po 550 maraka za svoj natprosječan rad, čak i oni koji su bili odsutni pola godina dok uposlenici Federalnog ministarstva rada i socijalne politike službena auta mogu koristiti i neradnim danima i isplaćivati naknade i po nekoliko godina ljudima koji su to pravo izgubili. Ovo su rezultati izvještaja Ureda za reviziju o poslovanju korisnika budžeta u Federaciji za 2008. godinu kojeg će Federalni parlament proslijediti tužilaštvima, odlučeno je na posljednjoj sjednici Predstavničkog doma Federacije.

Direkcija i navedeno ministarstvo dobili su negativnu ocjenu revizora a 25 korisnika budžeta uvjetnu prolaznu ocjenu pa je samo Ministarstvo trgovine dobilo pozitivnu ocjenu trošenja zajedničkog novca.


ŠTA JE SPORNO?

Erdal TrhuljU revizorskom izvještaju navodi se da je Direkcija za autoceste u 2008. godini potrošila 7.700 maraka na nagrade svim zaposlenim za natprosječno uspješan rad. Državni službenici nagrađeni su sa po 550 a namještenici sa po 400 maraka dok je direktor Erdal Trhulj nagrađen sa 700 maraka. Revizori tvrde da im nije predstavljeno na koji način je ocjenjivan rad zaposlenih te da je nejasno kako su apsolutno svi zaposleni zaslužili nagrade.

Skrećemo pažnju da je isplata izvršena i uposlenici koja u prvom polugodištu nije radila šest mjeseci neprekidno, obzirom da je od juna 2008. godine na porodiljskom odsustvu, piše u revizorskom izvještaju.

Trhulj kaže da je samo poštovao rješenje Naila Šećkanovića, ministra prometa i komunikacija koji je u 2008. godini nagradio sve zaposlenike ovog ministarstva i institucija koje mu pripadaju.
- Mi nikad ne djelimo nagrade svojim uposlenicima. To je bila odluka ministra – objašnjava Trhulj.

Ono što je Trhulj radio na svoju ruku jeste honorarno zapošljavanje za poslove koje rade stalno zaposleni u Direkciji. Izdraci za ugovore o djelu u 2008. godini bili su oko 120.000 maraka, najvećim dijelom za poslove naplate cestarine u Jošanici.

Obzirom da se radi o poslovima koji su definisani Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji, odnosno da se radi o redovnim poslovima, ne možemo potvrditi opravdanost zaključenih ugovora, piše između ostalog u izvještaju revizora.

Kao najveće zamjerke poslovanju ove federalne institucije spominje se i prebacivanje nepotrošenih sredstava u jednoj godini kao stavke troškova budžeta u narednoj, što nije u skladu sa Zakonom o budžetima, kako se navodi u izvještaju.

Iako uskoro treba da počne naplata cijele dužine izgrađenog autoputa, dionica koja je izgrađena posljednja Visoko- Dobrinje, još uvijek nije dobila upotrebnu dozvolu. Trhulj kaže da oni nikada nisu preuzeli u nadležnost za ovu dionicu od Direkcije za ceste koja ju je i gradila.
- Dozvola nije izdata jer nije završena regulacija rijeke Bosne, što tek treba da uradimo – kaže Trhulj i dodaje da u BiH ima brdo mostova koji su rekonstruisani a nikada nisu dobili upotrebnu dozvolu!?

STOJA ZA VIKEND

Sve revizorske izvještaje o poslovanju institucija koje koriste budžetski novac analizirala je Parlamentarna komisija odgovorna za reviziju pri Federalnom parlamentu. Predsjednica ove komisije, Aida Habul, kaže da ima i previše propusta u radu federalnih vlasti. Oni su pozvali sve federalne ministre da objasne zašto su propusti napravljeni ali su se samo dvojica odazvala njihovom pozivu.
- Mnogi nisu došli nego su slali nekakve predstavnike koji nisu mogli adekvatno odgovoriti na naša pitanja – kaže Habul čija je komisija napravila 14 zaključaka koje bi federalni ministri i direktori morali ispoštovati, ali parlamentarci jednostavno nemaju načina da ih na to natjeraju: Jedino što možemo jeste da ih ponovo prozovemo jer mi nismo sud, možemo utIcati samo kao poslanici.

Habul AidaOna objašnjava da su pritiskom natjerali ministarstva da smanjuju broj negativnih ocjena revizora da bi 2007. godine sve ocjene bile pozitivne. Međutim, izvještaje koje su ranije slali tužilaštvima nikada nisu pokrenuli niti jedan slučaj pa su već naredne godine imali tri negativna izvještaja.
- Opustili su se - objašnjava Habul koja se zalaže da Parlament napravi svoj ured za reviziju poput prakse u drugim zemljama: Od ove revizije zavisi budućnost naše zemlje. Naši izvještaji bi se morali uvažavati prilikom usvajanja budžeta.

Ako bi tako zaista i bilo, onda bi uposleni u Ministarstvu rada i socijalne politike narednu godinu morali raditi volonterski da nadoknade štetu koju su napravili prije dvije godine. Revizori su otkrili transakcije veće od stotinu maraka uplaćivane danima vikenda kada ministarstva ne rade “bez dokaza kojim povodom su nastali”, piše u izvještaju.

A ako to baš nije dovoljno za cijelu godinu onda sljedeći primjer čiste bahatosti to mora biti: korisnici socijalne pomoći nisu na vrijeme bili izbrisani iz evidencije pa su primali naknade iako je njihovo pravo na to odavno isteklo.

Utvrđeno je da je Ministarstvo vršilo isplatu invalidnine i po nekoliko mjeseci, pa i godina korisniku prava nakon gubljenja tog prava što znači da nije uspostavljen adekvatan nadzor nad provođenjem ovog Zakon, piše u revizorskom izvještaju.

VIRTUALNE FAKTURE

Možda bi se revizori, parlamentarci i građani potrudili da razumiju uposlenike kada bi oni još uvijek radili na pisaćim mašinama i podatke slali poštom. Međutim, oni koriste sistem koji su poreski obveznici platili više od pola miliona maraka. Ugovor napravljen sa firmom COMP 2000 iz Sarajeva sklopljen je bez objavljivanja tendera i ugovaranja konačne cijene. Koje li slučajnosti da je direktor firme Comp2000 baš Bakir Zaćiragić, nekadašnji ministar saobraćaja (!) u Kantonu Sarajevo. Zaćiragićeva firma je Ministarstvu isporučili opremu i programe potrebne za praćenje isplata korisnicima socijalne pomoći ali su uz to isporučivali i fakture koje uopšte nisu bile predviđene. Za uvođenje u pravo neratnih invalida i civilnih žrtava rata plaćeno je 415.000 maraka, software 236.000 maraka a za održavanje tog sistema 164.000 maraka.

Nije predočena dokumentacija iz koje se može potvrditi da je izvršena primopredaja, odnosno prethodno testiranje programa kojim bi se potvrdilo da su poslovi izvršeni do kraja ugovorenog roka. Navedeno ima značajnost iz razloga što sukladno potpisanom ugovoru garancija traje godinu dana, objašnjava se u izvještaju revizora.

Nekako su uz svu naprednu i skupo plaćenu tehnologiju radnici ovog ministarstva uspjeli napraviti greške koje su nas koštale hiljade maraka. Koliko novca su zaista potrošili vozajući se službenim vozilima ne možemo znati jer se nisu udostojili niti napisati koliko su goriva potrošili niti su račune polagali nadležnom ministru. Na kraju godine su samo ispostavili račun od 51.640 maraka ali su zaboravili spomenuti kada su uspjeli potrošiti toliki novac.

Utvrđeno je da je bilo slučajeva korištenja vozila i u neradne dane za što nije predočena dozvola, otkrili su federalni revizori.

To bi se vjerovatno moglo pravdati predanošću službenika da revizori nisu otkrili kako su za jedan posao uzimali i po dvije plate. Svoj rad u raznim komisijama naplatili su skoro 13.000 maraka ali su se sastajali u toku radnog vremena za što su redovno plaćeni. Za posao koji tada nisu stigli uraditi uzimajući novac za rad u komisijama zapošljavali su radnike bez ugovora ili sa honorarnim ugovorom za posao koji je nekome već plaćen.

U nekim slučajevima, ugovori o djelu su sklapani za redovite poslove predviđene Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji Ministarstva, ocjenjuje se u izvještaju.

Pa čak ni sa “poduplanim” radnim mjestima nisu uspjeli završiti medicinska vještačenja, tačnije 1.400 njih, ali su ipak svima podijelili naknade.

Šansu za popravni imat će u julu, kada bude dostupan izvještaj o poslovanju za prošlu godinu, tri mjeseca pred izbore.

(zurnal.info)

Najnovije
Organizacioni odbor kandidata za proširenje „crne liste“
OBILJEŽAVANJE NEUSTAVNOG DANA RS BEZ DODIKA: Organizacioni odbor kandidata za proširenje „crne liste“
Građane Zenice lažu i kantonalni premijer i gradonačelnik
IZGRADNJA BOLNICE I TRGA RUDARA (1): Građane Zenice lažu i kantonalni premijer i gradonačelnik
Vučićevi lojalisti, nova pretorijanska garda
Strah od mangupa u sopstvenim redovima (audio): Vučićevi lojalisti, nova pretorijanska garda
Šest uposlenica sprema tužbu za mobing protiv predsjednika suda
Kantonalni sud u Novom Travniku: Šest uposlenica sprema tužbu za mobing protiv predsjednika suda
Milioni maraka za odabrane firme
STARA PRAKSA FONDA ZA ZAPOŠLJAVANJE OSOBA SA INVALIDITETOM: Milioni maraka za odabrane firme
Pregled sedmice 28.12.2024. - 4.1.2025.
AUDIO ŽURNAL: Pregled sedmice 28.12.2024. - 4.1.2025.
Promatranje i pažljiva intervencija
AUTO KINO: Promatranje i pažljiva intervencija
Žrtve demonkratije
NEDJELJNI KOMENTAR ĐOKE NINKOVIĆA: Žrtve demonkratije
Truljenje mozga
Iz Crvenog solitera (audio): Truljenje mozga
Policija, tužioci i advokati godinama štite brutalnog nasilnika
Nedodirljivi generalov sin: Policija, tužioci i advokati godinama štite brutalnog nasilnika
Izvještaj sa filantropske večere
Do posljednjeg nevoljnika (audio): Izvještaj sa filantropske večere
Pravobranilaštvo BiH pokrenulo spor povodom prodaje Vitezita
TUŽENI STEČAJNA UPRAVA I KUPAC: Pravobranilaštvo BiH pokrenulo spor povodom prodaje Vitezita
Visoki predstavnik poništio nekoliko odluka Narodne skupštine RS
Sjednice 24. I 25. decembra: Visoki predstavnik poništio nekoliko odluka Narodne skupštine RS
Novogodišnji dan 1994.
Pjesme Michaela Madsena: Novogodišnji dan 1994.
Do kada će pojedinci štititi profit Dodika i porodice?
LISTA SANKCIONISANIH SVE DUŽA: Do kada će pojedinci štititi profit Dodika i porodice?
Istraživačke priče, filmovi, nagrade i novi podcast
ŽURNAL U 2024: Istraživačke priče, filmovi, nagrade i novi podcast
Žurnal vam želi sretnu 2025. godinu!
Čuvajte se lažnih obećanja: Žurnal vam želi sretnu 2025. godinu!
Maštam o svijetu dobrote
Novogodišnja bajka (audio): Maštam o svijetu dobrote
Čekali kraj godine da uhapse Nešića i optuže Mehmedagića
Istrage koje su obilježile 2024: Čekali kraj godine da uhapse Nešića i optuže Mehmedagića
Demontaža oboljelog društva za nova pokolenja
Ćutanje nije lijek: Demontaža oboljelog društva za nova pokolenja