Stalone je, naravno, bio ljubomoran, jer žena mu se zagledala u mene. A kako i neće, u hrabrijeg čovjeka
Ne znam kako je u Bosni, ali u Crnoj Gori postoji čitav novinski podžanr koji bismo mogli nazvati »Upoznao sam slavnu osobu i zaključio da je šupak«.
Nedavno je, tako, na naslovnoj stranici najtiražnijeg dnevnog lista objavljena priča o čovjeku koji je iz malog mjesta kraj Podgorice otišao u Njujork i tamo, a šta će drugo naš čovjek učiniti – uspio. Nasmijani gazda sa brkovima, odjeven u žutu košulju, vozi hamer koji je prerađen tako da posluži kao luksuzna limuzina – znate ona crna ili bijela, deset metara dugačka vozila kojima se dokazuje društvena moć? Domaćin priča dogodovštine iz svoje karijere. Sretan je, kaže, jer je vozio Harija Varešanovića i Zdravka Čolića. Oni su legende. Zdravku nije htio ni naplatiti. Ali, priča, ciciju kakav je Roberto Bađo nikada nije sreo (doista, naslov sa naslovne kaže: »Roberto Bađo je prava cicija«). Bađo je, priča ne bez gađenja, kupio nekakvu skupu statuu, platio je karticom, pa po povratku u Italiju karticu poništio, jer je statua, navodno, bila oštećena. Onda su iz trgovine umjetninama zvali njega, da vide može li im on kako pomoći da dođu do para.
NEĆE RAMBO NA BETON
Prije njega, u istoj novini, opet na naslovnoj strani, priča o čovjeku koji je u nekom filmu bio dubler Silvesteru Staloneu. Pogađate li kako se zvao tekst? Naravno: »Silvester Stalone je prava kukavica«. Šta je taj dobri čovjek ispričao novinarima? Stalone vam živ ne bi skočio sa 30 metara visine glavom na beton. Kad je trebalo motorom proletjeti kroz staklo, pa provozati pedeset metara kroz polje bodljikave žice sa pokojom nagaznom minom, on se nije usudio, pa sam morao ja. Snimali smo scenu u aqua-parku kojoj Stalone roni kroz akvarijum pun pirana na ramazanskom postu, samo da bi odatle utekao u akvarijum sa ajkulama koje su već dvadseset dana samo na vodi, jer će uskoro uskrs, a imale su šta da okaju. Mislite da je Stalone smio zaroniti? Ja sam hladno skinuo košulju, skočio lastu, zaronio, izronio, osušio se, poveli me na hirurgiju, i dva mjeseca kasnije - već me je ekipa čekala ispred bolnice da idemo na pivo. Stalone je, naravno, bio ljubomoran, jer žena mu se zagledala u mene. A kako i neće, u hrabrijeg čovjeka?
Nedavno smo, na drugoj strani najčitanijeg političkog dnevnika, udobno smješten između analiza političkih kretanja, vijesti o evroatlantskim integracijama i partijskih saopštenja, mogli pročitati dramatični apel predsjednika jedne partije u Crnoj Gori. On je svoje birače pozvao da ne popuste ucjenama i pritiscima, i na sljedećim lokalnim izborima u Podgorici ne daju glas vladajućoj koaliciji koju je i sam donedavno podržavao. Razlog iznosi u društvu najbližih saradnika, pred kolibom ukrašenom crnogorskom zastavom: vlast mu je obećala asfaltirati put do kuće, ali to nisu uradili. I njemu je sad svega dosta. Iz Srbije su mu slali kamione pomoći za sunarodnike – njemu pomoć ne treba, on je radio u Njemačkoj, ima dovoljno. Ali crnogorska vlast mu nije poslala nijedan kamion, da podijeli narodu, i generalno uzevši, nije uradila dovoljno za poboljšanje njegovog naroda. Onda ga novinar pita o problemima koje je imao sa zakonom. On kaže: pa dobro, htjeli smo da ženimo sina u Njemačkoj, pa smo oteli djevojčicu iz Vojvodine, ubacili je u gepek kola. Na njemačkoj granici bila kontrola, ispostavilo se da je djevojčica maloljetna. Tako, žena je sad u zatvoru. Osim te sitnice, nije bilo ništa. I još jednom da pozovem članove moje partije da ne glasaju za ovu korumpiranu vlast.
IZMEĐU ZBILJE I ZAJEBANCIJE
Ljudi koji se izjašnjavaju kao četnici, i čiji je partijski predsjednik ujedno i četnički vojvoda, žale se na »fašistički sadržaj« u crnogorskoj himni, i insistiraju na demokratskoj, multikulturnoj i multinacionalnoj suštini svoje politike. Idiotizaciji ionako potpuno idiotizovanog javnog diskursa i sam doprinosim, jer učestvujem u raspravi o tome. Budući da je sve važno, i da svačija priča ima biti ispričana (to vam je ideja egalitarnog u liberalnoj izvedbi), čini se da se ništa uistinu važno više nema reći: nema više čak ni »značajne ćutnje« - ni ćutnja više ne govori ništa.
Između kafanske zajebancije i »ozbiljne« novinske priče, ako je takve ikada bilo, nema više, ako je ikada bilo, nikakve razlike. Redakcijska oprema teksta koji govori o tome da Grčkoj, koja gori i u kojoj ljudi ginu, potrebno milion milijardi eura kredita, i ispovijesti iseljenika-taksistem ista je. I treba da bude, jer tu uočavamo današnju dominantnu ideologiju na djelu. A ideologija kaže: sve je to isto.
Kako u briljantnom pasusu knjige »Realno iluzije« piše Alenka Zupančič:
»Eto nas, dakle, na putu monologa negovora. Koji je ideal tog Monologa? Da svi govore i ako je moguće, da govore bez prestanka. Drugim riječima, ideal Monologa je da svi sudjeluju u onome »govori se«. Govori se (javno, svakako) o bilo čemu, ali doista o bilo čemu. To je sam cilj igre. Imenujte neki predmet nedostojan da se o njemu govori i od njega će odmah napraviti temu televizijske emisije. Na to se dakle svodi potvrda demokratskog duha, dokaz otvorenog duha. Nema nedostojnog objekta (ili subjekta) ako može poslužiti zabavi. Nedostojne stvari, o njima treba govoriti! Eto zbog čega vaša kćerka nikada više neće biti nijema. Treba uspostavljati dijalog, treba da ljudi sučeljavaju svoje misli, treba bez prestanka raspravljati. Ako hoćemo stvoriti utisak da se govor obraća, to jest utisak da Drugi govora (uvijek) postoji i da stoga govor može imati stvaran učinak, što je bolje nego postaviti dvije, tri, deset osoba jednu nasuprot druge da odigraju kazališni komad! Taj tip dijaloga ili rasprava vrhunski su izraz »Monologa negovora«, to jest govora kao načina (neposrednog) zadovoljenja, bez ikakvih posljedica za realno društvenog prostora«.
(zurnal.info)
Iza Španaca favoriti kladionica su Brazilci, koji imaju kvotu 6,0. Slijedi Argentina (7,0), Engleska (7,5), Njemačka (11,0), Holandija (12,0) i branitelj naslova Italija (13,00).
Najmanja mogućnost za osvajanje naslova prvaka daje se Novom Zelandu (2000,0).
Za razliku od kladionica, prvi favorit novinara je Brazil.
Međunarodno udruženje sportskih novinara objavilo je rezultate ankete, u kojoj je učestvovalo 200 novinara iz 97 država. Za prvog favorita SP-a označili su Brazil, koji je dobio 28,3 posto glasova.
Druga je Argentina s 23,9, a treća Španija s 19,6 posto glasova novinara.
(Fena)
U okviru priprema za festival Dani Sarajeva u Beogradu, od 19. do 23. maja, aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava BiH (YIHR BH) će 13.maja organizirati uličnu akciju u Sarajevu.
Na Trgu "Alije Izetbegovića" (plato ispred Ekonomskog fakulteta) aktivisti će dati priliku građankama i građanima Sarajeva da na majicama napišu svoje poruke za građane i građanke Beograda.
„Prošle godine organizirali smo sličnu akciju i tada su građani Sarajeva u roku od dva sata poslali više od 1.000 razglednica Sarajeva s pozitivnim porukama, koje su imale za cilj da unaprijede kontakte između građana ovih dvaju gradova.
Razglednice su u Beogradu naišle na više nego pozitivan odziv, što nam je bio motiv da i ove godine napravimo sličnu akciju“, istakla je Alma Mašić, direktorica YIHR BiH.
A 16.maja, aktivisti Inicijative će tokom ulične akcije u Beogradu poklanjati ove posebno kreirane majice građankama i građanima Beograda. Cilj festivala je uspostavljanje novih veza i podsticanje razvoja komunikacije mladih iz Bosne i Hercegovine i Srbije, zasnovane na razumijevanju i prihvatanju bliske prošlosti.
Tradicionalno, Festival se održava u maju, kao simbolično podsjećanje na mjesec u kojem je 1992. počela opsada Sarajeva. Ove godine, Beograd će ugostiti oko 250 gostiju iz Sarajeva, koji će se predstaviti kroz pet festivalskih segmenata.
(Fena)
Policijski službenici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) uhapsili su juče, na širem području Banja Luke, tri osobe zbog sumnje da su počinile kazneno djelo organizirani kriminalitet, a u vezi s pranjem novca i poreznom utajom. Radi pronalaska dokaza koji mogu ukazivati na počinjenje navedenog kaznenog djela, do sada je pretreseno 25 objekata i vozila.
Sva eventualno pronađena dokumentacija bit će, uz izvještaj o počinjenom kaznenom djelu, predata Tužiteljstvu BiH po čijem nalogu se akcija i izvodi, saopćeno je iz SIPA-e.
(Fena)
Iz nekog razloga, valjda zbog raskoraka između suštine i forme, i apsurdnosti takvog slavlja iz pozicije stanovnika, na razne načine (fizički, duhovno, moralno,...) uništene zemlje, „gledajući iz daljine konture na sceni“ Crvenog trga, na 65. godišnjicu „pobjede nad fašizmom“, ne mogu da pobjegnem od patetike u sigurnost mi dragog cinizma i ironije. Pa lamentiram nad ljudskom prirodom, baveći se ožiljcima koje je ta ideologija ostavila (ili ostavlja) na svojim protivnicima (jer, o njoj samoj nemam šta reći, osim da glogov kolac treba svako malo nanovo zabijati. I nove, uvijek spremne, pored sebe držati.). No...
TRENUTAK U KOME POSTAJEMO ISTI
Nije jedina razlika između fašizma i antifašizma u ideologiji. Razlika je u ljudskosti. Nerazumijevanje ovoga dovelo je do stravičnih masovnih zločina Narodnooslobodilačke vojske na kraju drugog svjetskog rata, do Drezdena i Hirošime, do logora za azijate u Americi, do nevinih žrtava postratnog ludila u kome je masa, širom Evrope, prala svoju nečistu savjest linčom „saradnika okupatora“. Ili – u svježijoj priči – do „Kazana“, „Grabovice“, „Trusine“, „Križančeva sela“...
Dovela je, dakle, do zločina kojima je doveden u pitanje, relativiziran ili čak poništen, sam viši smisao rata i sveden na životinjsku borbu za dominaciju, preživljavanje i samoodržanje vrste. Do zločina koji su zamrljali izvorno crno-bijelu sliku i omogućili sljedbenicima monstruoznih ideologija, političkim nasljednicima kreatora nepojmljivih zvjerstava i revizionističkom ljudskom otpadu, da kažu „Pa, svi su činili zločine“.
Osjećaj bola, povrijeđenosti, nemoći, gnušanja, bijesa,..., koji izazivaju takvi relativizatori zločina, je ljudski, shvatljiv, no mržnja i njeni recidivi (uključujući i friško zazivanje zabrana i uskraćivanja ljudskih prava) su isto toliko glup odgovor koliko i odgovor zločinom na zločin.
Jer su, između ostalog, gubitak vlastite ljudskosti i pretvaranje sebe samog u svog protivnika, u ono što mrzite. I mislim da je svakom od nas, kad izađemo iz zamke statistike i nacionalističkih rovova u koje su nas ukopali, kad posmatramo stvari kroz sebe, jasno da bez obzira na broj nevinih ljudi koje je pobio onaj protiv koga se borimo, mi postajemo isti s prvom nevinom žrtvom naših ruku. Razlika, naime, više nije u suštini – u tome da li je neko zločinac ili nije – nego u perifernoj stvari – koliko je ko uspješan u činjenju zlodjela.
Tako je u ratu. A tako je i... u miru.
OD ORUŽJA DO MEDIJA ZA MASOVNO UNIŠTENJE
Potpuno je neupitno, naime, postojanje Zla (nastavljača zločinačke politike, ljudskog otpada koji se hrani mržnjom i destrukcijom). I neupitni su njegovi ataci na sve što je ljudsko (u najboljem, idealističkom, smislu te riječi). Ali je krajnje upitan repertoar odgovora kojima na to zlo reaguju njegove žrtve. Koji su, vrlo često, tako nakaradni, da predstavljaju negiranje samog sebe i razlike između zločinca i žrtve.
Vrlo često, u posljednje vrijeme, kao razlog za glupe, neprimjerene i neprihvatljive reakcije navodi se strah od revidiranja istorije, od toga da će sljedbenici zločinačkih ideologija određenim manifestacijama i propagandnim sredstvima promijeniti karakter proteklog rata ili određenih događaja u njemu.
No, ne upuštajući se u motive i želje, odnosno, ne dovodeći u pitanje postojanje takvih namjera, strah od njih je, zapravo, besmislen i samoponižavajući. (Jebeš takvu istinu koja se plaši laži. Tj. takvu uvjerenost u istinitost vlastitih stavova koja se brani zabranama manifestiranja stavova suprotnih njima.)
Ne može priznanje zločina počinjenog unutar legitimnog čina odbrane promijeniti suštinu samog događaja (kao što ni stravičnost atomskih udara na Hirošimu i Nagasaki nije promijenila suštinu Drugog svjetskog rata i uloge pojedinih aktera u njemu). A još manje to može ljudsko izražavanje žaljenja zbog gubitka života. Ili komemoracije žrtvama rata. Ali nepriznanje ili nekažnjavanje zločina, ispoljavanje nesaosjećanja i nehumanosti ili uskraćivanje prava porodicama poginulih da se (na način koji one smatraju primjerenim!) sjete svojim najmilijih, može promijeniti sliku o nama.
Na stranu preživjeli ostaci zločinačkih pokreta, u međuvremenu, sa ugradnje „nečiste“ skeletne armature u temelje svoje tvorevine, prešaltani na specijalni rat, u kome su glavno oružje mediji. Ko je žrtva a ko zločinac u proteklom ratu ne može biti dovedeno u pitanje (pogotovo ne izjavama i performansima političkih siledžija, kojih se gnuša kompletan civilizovani svijet ili tek za nijansu izmijenjenom ratnom propagandom koju isijavaju njihovi mediji). Kao što ne mogu biti dovedeni u pitanje ni generalni statistički podaci (o tome ko je koga koliko).
Ali može biti dovedeno u pitanje to da li između nas u suštinskom smislu, zaista postoji razlika. A to u pitanje ne mogu dovesti revizionisti, nego mi sami. Svojim odnosom prema zločinu, žrtvi, mrtvima i njihovim porodicama.
ŠTA ĆE NAM SULJO I MUJO, KAD IMAMO IZETBEGOVIĆE?
Oboljelost od klerofašističkog virusa još uvijek u groznici drži nacionalne kolektivitete, koji od opsjednutosti političkim konotacijama određenih gesti i riječi ne uspijevaju naći načina da jednostavno budu ljudi. Što je ključno.
Vulgarni bezobrazluk i neljudskost kojim je srbijanski ministar vanjskih poslova dočekao nedavni moralni gest hrvatskog predsjednika, interpretirajući njegovo izražavanje žaljenja zbog hrvatskog udjela u bosanskom ratnom armagedonu, kao priznanje da je Hrvatska zapravo krivac za ono što se dogodilo BiH, iako savršeno odslikava suštinu ovdašnjih strahova, nije razlog za odustajanje od vlastite ljudskosti. Jer je upravo to, zapravo, priznavanje poraza, odnosno pristajanje da se bude isti kao svoj amoralni antipod. Ili, da parafraziramo Njegoša: Boj se reakcije ovna, boj se šta će reći govna, pa kad ću živjet (odnosno, biti čovjek)?
Upravo ta vrsta filozofije ili moralnog koda nagnala je „SDP-ovog“ člana Predsjedništva BiH da ovih dana, javno osudi zločine partije koja je vladala ovim prostorima 45 godina nakon Drugog svjetskog rata, a čijim se političkim sljednikom smatra SDP. Ignorišući, u startu, očekivanu reakciju notornog kleronacionalističkog i soft-fašističkog političkog ološa, koji posljednjih 18 godina razara ovu zemlju i vrši stravičan teror nad njenim građanima, a koji je našao za shodno da se naslađuje Komšićevim „priznanjem“ i da mu zamjera što nije pobrojao baš sve grijehe bivšeg režima (uključujući, prosvjetliće nas Sin Od Onog Što Je Jedno Mislio Dopodne A Drugo Odpodne i onaj najveći - što Sulji i Muji nisu dali u čitanke, nego su ih držali utamničene u vicevima).
No, svakom njegovo. Ne samo da je neljudski, nego je i (politički) glupo, ravnati se prema negativcima i uzvraćati istom mjerom. Ma koliko njihovi udarci ponekad bili bolni i brutalni. Na poruku „Muslimani, ne želimo da živimo s vama“, npr, koju smo mogli vidjeti na jednom od „događanja naroda“ u susjednom entitetu ne uzvraća se istom mjerom, nego lokaliziranjem i obilježavanjem „poručioca“ i porukom sasvim suprotnog sadržaja. Kao što jedini ispravan odgovor na čuveni predratni grafit „Ovo je Srbija“, nije bio njegovo brisanje i ispisivanje Cerićevskog podjednako glupog „Ovo je Turska“, nego prezirno dopisivanje pored(!) tog grafita „obavještenja“: „Ovo je Pošta, budalo!“. Što je manje-više bio i Josipovićev odgovor na Jeremićev bijedni pokušaj preusmjeravanja odgovornosti vlastite države na drugoga. (I upravo ovaj i slučaj Željka Komšića ukazuje na besmislenost straha od reakcije revizionističkih budala – radilo se o srbijanskim ministrima, hrvatskom saboru ili bosanskim klero-fašističkim sirovinama svih boja).
JEBO VLADU, JEBO POLITIKU, U PARLAMENTU SVE NJIH REDOM
Biti čovjek ne znači pristati na zaborav. Ali znači shvatiti bol drugih ljudi. I znači biti zgrožen nad zločinom, bez obzira na to ko ga je i nad kim počinio. I znači, u principu, bez obzira na istorijske činjenice i uzroke i posljedice dešavanja na ovim prostorima, žaliti npr. za svakim poginulim čovjekom u proteklom ratu (na bilo kojoj strani).
Dehumanizovanje neprijatelja je osnova rata, nužan uslov da biste nagovorili jednog čovjeka da ubije (ili pokuša ubiti) drugog. No, nikad se, zapravo, ne radi o ljudima, nego o politikama. Zločini imaju konkretne izvršitelje, odgovornost često snose i sami kolektiviteti, no, stvarni zločinci su vladajuće elite (prije svega političke, ali i vjerske i intelektualne).
Da je sreće i pameti i da nije političkih manipulacija i instrumentalizacija, koje bivše ratnike i danas drže čvrsto u torovima i pod kontrolom čobana, koji ih nacionalističkom kurčinom jebu u, doduše, ne baš zdrav mozak, oni bi zajedno žalili za poginulim, bez obzira na stranu na kojoj su pali. A pogotovo bi žalili za svakom nevinom civilnom žrtvom proteklog rata.
Kad ogolite stvari do kraja, bez obzira na „imena“, uniforme, kontekste (bili u pitanju – da posegnem za sopstvenim noćnim morama - leševi neprijateljskih vojnika, naslagani, nakon završene akcije, na gomilu pored puta, ili oni koji padaju niz liticu kamenoloma, lomeći se kao lutke u padu ili vaši, tenkovskom granatom, izmasakrirani saborci) – radi se o ubijenim ljudskim bićima, nečijoj djeci, braći, očevima i jedina normalna reakcija je nagon na povraćanje i bol zbog izgubljenih života. I zgađenost nad politikom koja je do toga dovela. Koja je neke od nas pretvorila u leševe a neke u ubice.
I zato (hajde da se vratimo na trenutak na nedavnu glupost sarajevske Dr Džekil & Mr Hajd-ovske gradske vlasti, koja u jednom trenutku dodjeljuje priznanje Petru Lukoviću, a u drugom zahtjeva uskraćivanje elementarnih ljudskih prava političkim neistomišljenicima, ne videći, pritom, u tome ništa proturječno)... Majke i sestre poginulih neprijateljskih vojnika (kao i bilo koga drugoga) i njihovu tugu se shvati i izrazi im se (iskreno!) saučešće (jer su njihov bol i tragedija stvarni i jer je saučešće ljudski odgovor na nečiji gubitak, a ne politički stav), ignorišući (s razumijevanjem pozadine) njihovu priču o djeci (u uniformi!) koja nikom ništa nažao nisu učinila a eto su ih zlotvori ubili, kao i očigledne posljedice nacionalističke propagande kojoj su izloženi. Sa majkama se ne raspravlja o politici, o uzrocima i posljedicama, pa čak ni o istini, a pogotovo ne o pravdi. Ta vrsta priče, kao i obračunavanje sa političkim provokatorima i neprijateljima ostavlja se za drugo, za to primjerenije, mjesto i vrijeme. I to nije izraz slabosti, nego ljudskosti. Koja je vrjednija od bilo kakve eventualne štete prouzročene zloupotrebom tog čina.
SUKOB FAŠISTA I ANTIFAŠISTA ILI SUKOB FAŠIZAMA?
I pritom se treba imati u vidu da nije svaka borba protiv (određenog!) fašizma antifašizam. Odnosno da ne čini sukob sa fašistom antifašistu. Nego njegov motiv. Kao što ni svaki neprijatelj nečijeg nacionalizma nije antinacionalist (nego, često, samo nacionalist druge boje). I kao što svaki neprijatelj separatizma nije patriota. Nego možda tek drugačija vrsta destruktora.
Odnosno, treba biti spreman, onaj glogov kolac s početka teksta, ukaže li se potreba, zabiti i u vlastito srce (odnosno srce kolektiviteta kome pripadaš). Jer, hajde da budemo cinični na kraju – osim što je besmrtan i što se, jedva maskiran, sa raznih dijelova BiH, smije paradama u čast pobjede nad njim (sjajan naslov sam pročitao ovih dana na netu: „Dan pobjede nas fašizmom“), fašizam nema rasnih, vjerskih i nacionalnih predrasuda. On je otvoren prema svima, koji ga žele primiti u svoje srce. Pod bilo kojim imenom.
Zato i živimo u zemlji u kojoj se svi političari, uključujući i notorne zločince (kako verbalne, tako i one ruku do lakata u krvi), deklarišu kao antifašisti.
Osumnjičenik za ratne zločine Dragan Vasiljković uhićen je u danas nakon 43 dana bijega, objavili su australski mediji. Australska savezna policija uhitila je Vasiljkovića u 5 ujutro po lokalnome vremenu na nepoznatoj lokaciji.
Policija je veliki dio svoje potrage usredotočila na područje Coffs Harboura, na njegovoj posljednjoj poznatoj adresi.
Vasiljković, poznat i kao kapetan Dragan ili Daniel Snedden, bio je u bijegu od 30. ožujka kada je Visoki sud donio odluku da se može izručiti Hrvatskoj gdje je pokrenuta istraga o njegovoj povezanosti s ratnim zločinima.
Hrvatske vlasti sumnjiče Vasiljkovića, koji ima australsko i srpsko državljanstvo, da je zapovjedio zlostavljanje hrvatskih zatvorenika tijekom Domovinskog rata.
Prema pisanju australskog lista The Australian savezna policija surađivala je s nizozemskom policijom od kojih je dobila podatke koji su doveli do Vasiljkovićeva uhićenja.
(Fena)
Nikad u kratkoj historiji demokratije u Bosni i Hercegovini ulog u ishod demokratskog procesa nije bio tako visok kao ove godine. Ulog je, naime, sama država. Prvi put od uvođenja višestranačke demokratije izbor pred građanima na općim izborima u oktobru ove godine neće biti samo izbor između pozicije i opozicije, suprotstavljenih političkih platformi i programa, odnosno sukobljenih ideologija, nego izbor za ili protiv države. Države Bosne i Hercegovine.
Ne vjerujem, naravno, da ponovo može doći do vrste nasilja čije smo žrtve bili tokom devedesetih godina prošlog stoljeća. Cijeli niz, prije svega vanjskih, ali i unutrašnjih političkih faktora koji su poticali, pridonosili, upravljali i kontrolirali nasilje u Bosni i Hercegovini pretrpjeli su ili vojni poraz ili potpunu političku diskreditaciju.
Od početka do kraja prve decenije dvadeset prvog stoljeća došlo je do relativne, ali važne promjene odnosa snaga u regionu. Uvjerljivo najvažnija u tom procesu bila je istinska demokratska tranzicija u Hrvatskoj. Umjesto Franje Tuđmana i njegovog operetno-nacionalističkog, ali zato ništa manje ubitačnog režima od onog Slobodana Miloševića, zvanični Zagreb sada predstavlja Ivo Josipović. Istine radi, promjene su započele izborom Stipe Mesića za predsjednika Hrvatske. Sa žaljenjem, međutim, moram konstatovati da i pored lijepih riječi, politika zvaničnog Beograda još ne preduzima konkretne korake koji bi za rezultat imali, recimo, povratak Ilije Jurišića i Ejupa Ganića u BiH.
Ali, čini mi se da stoji i ocjena kako je u Beogradu, i pored toga što dio vladajuće strukture - prije svega u nereformiranim obavještajnim i sigurnosnim službama - još radi na strategiji "curenja" Republike Srpske u Srbiju, sve jasnije da evropska budućnost Srbije neće biti žrtvovana za nedovršeni projekat koji s ove strane Drine održava premijer RS-a Milorad Dodik, brižljivo čuvajući jedinu preostalu enklavu Srbije iz vremena režima Slobodana Miloševića.
Povijest nas uči da države ne nestaju samo u plamenu masovnog nasilja; zemlje sa ozbiljnom historijom državne uprave, imperije, znale su nestati u tišini. Ne uspijevajući da obavljaju svoj osnovni zadatak: pružanje fizičke i pravne zaštite, države prestanu ispunjavati svoj dio društvenog ugovora. Ako nije u stanju ispuniti svoj dio društvenog ugovora, država, logično, gubi svrhu. Država nije pravo, ona je obaveza. Država se ne dobija, ona se stiče, za nju se mora boriti. Država i odgovorno upravljanje državom podrazumijeva konstantnu budnost. Napadi na naš suverenitet neće biti zaustavljeni politikom sitnih ustupaka otrovnom nacionalizmu u zemlji i velikodržavnim aspiracijama u susjedstvu. Takva politika vodi tamo gdje je u Munchenu 1938. godine odvela tadašnju Čehoslovačku: međunarodno sankcioniranu podjelu zemlje.
Siguran sam da ne pretjerujem kada kažem da u historiji ove zemlje postoje još dva trenutka koji se, u smislu važnosti ishoda za sudbinu BiH, mogu porediti sa oktobrom 2010: april 1941. i april 1992. Po cijenu da budem pretenciozan, u oktobru ove godine, izbor će ponovo biti između dobra i zla.
I kao i tada, kada među partizanima, odnosno braniteljima Republike, nije vladalo, komunističkim rječnikom rečeno, "ideološko jedinstvo", danas je vrijeme za formiranje narodnog i antifašističkog fronta sa jednim i jedinim ciljem: očuvanjem države. Borba za državu i danas mora biti važnija od međusobnih ideoloških razmirica.
Komunistički pokret je u Drugom svjetskom ratu iskoristio oružanu borbu protiv nacista i fašista i domaćih izdajnika da izvede društvenu revoluciju. Ali, isti cilj: da zadrže, odnosno sačuvaju vlast, imali su zločinački režim u Zagrebu i podjednako zločinački Ravnogorski pokret. Bivši predsjednik Hrvatske Stipe Mesić najbolje je objasnio razliku između partizana sa jedne i četnika, ustaša i drugih zlikovaca sa druge strane. Ustaše, četnike i ostale zlikovce vodila je ideja koja je po svojoj suštini, prirodi, bila zlo. U pokušaju realizacije tog zla, zločin je bio "prirodan" metod. Partizane i komuniste vodila je ideja dobra, dobra za sve, plemenita ideja. U realizaciji toga dobra, partizani i komunisti su znali posegnuti za zločinom, koji je nemoguće opravdati pravednošću i veličinom ideje.
Da je poslije rata vladajuća Komunistička partija - kasniji Savez komunista - počinila cijeli niz grešaka, u to nema sumnje.
UDB-in represivni tretman stanovništva zapadne Hercegovine, koji je trajao i decenijama poslije rata, predstavlja historijsku nepravdu. Podjednako, ne postoji opravdanje za slanje stotina nevinih Bosanaca i Hercegovaca koji pritom nisu imali veze ni sa staljinizmom na Goli otok ili gušenje u krvi Cazinske bune iz gladne 1950. Takozvano suđenje "muslimanskim intelektualcima" 1983. godine je jedna od ozbiljnijih nepravdi nanesenih grupi građana, muslimana tada, Bošnjaka sada, u bivšoj Jugoslaviji i posljedica nedostatka hrabrosti državnog i partijskog rukovodstva BiH da se, kako je rekao jedan tadašnji partijski dužnosnik "beogradskom lavu koji je zinuo i kojem se nešto mora ubaciti u usta", kaže Ne! i suoči sa rastućim nacionalističkim aspiracijama iz Srbije!
To su činjenice. Kao socijaldemokrata i neko ko je ponosan na partizansku borbu u Drugom svjetskom ratu, istinski žalim zbog historijskih nepravdi koje su za posljedicu imale traumatična iskustva brojnih i nevinih žrtava i njihovih obitelji.
Ali, činjenice su isto tako da je Bosna i Hercegovina doživjela ekonomski procvat, obrazovnu renesansu i političku emancipaciju upravo u vrijeme vladavine Komunističke partije, odnosno Saveza komunista. Da smo državu, drugim riječima, koju smo odbranili 1992. godine naslijedili upravo od antifašista i komunista. Uloga ljevice je, da parafraziram jednog sarajevskog intelektualca, u ovoj zemlji uvijek bila da proizvodi državu. Državnost Bosne i Hercegovine se temelji na antifašizmu. Greške komunizma ne mogu i ne smiju biti razlog da se odreknemo države.
Upravo stoga ljevica u BiH, SDP prije svega kao nesumnjivo najveća i najsnažnija stranka istinske ljevice u BiH, svjesna svih svojih mana, ali i svojih prednosti, u oktobru ove godine ponovo vodi borbu, prije svega i isključivo, za državu BiH. Ko hoće sa nama, dobro je došao.
(Oslobođenje, 10.05.2010.)
Početak pretresa u predmetu Mladen Ivanić pred Apelacionim vijećem Odjela II za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju Suda Bosne i Hercegovine bit će održan sutra.
Vijeće apelacionog odjeljenja potvrdilo je prvostepenu presudu u dijelu u kojem se u odnosu na optuženog Mladena Ivanića odbija optužba za krivično djelo davanje dara i drugih oblika koristi. Prvostepena presuda potvrđena je i u dijelu u kojem se optuženi Mladen Ivanić oslobađa od optužbe za krivično djelo zločinačko udruženje i krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja u podstrekavanju.
U vezi s osuđujućim dijelom prvostepene presude koji se odnosi na optuženog Mladena Ivanića za krivično djelo nesavjestan rad u službi, žalba tužilaštva je odbijena kao neosnovana, dok je žalba Ivanićevog branioca uvažena i presuda Suda BiH od 24. juna 2008. u tom dijelu ukinuta te je određeno održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja, saopćeno je iz Suda BiH.
(Fena)
Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovijne, po svemu sudeći, neće moći igrati utakmice kvalifikacija na Stadionu "Asim Ferhatović Hase". Naime, u protekla dva dana u BiH je boravio Thierry Favre, sekretar UEFA Odjela za stadione i sigurnost i pomoćnik direktora Odjela za nacionalne asocijacije, koji je izvršio inspekcije stadiona "Bilino polje" i "Asim Ferhatović Hase".
Po Favreovoj ocjeni stadion "Bilino polje" je blizu ispunjenja uvjeta iz treće kategorije UEFA pravilnika za infrastrukturu stadiona, dok Stadion "Asim Ferhatović Hase" u ovom momentu ne ispunjava čak ni uvjete stadiona iz druge kategorije, saopćeno je iz Nogometnog saveza BiH.
Menadžment JU Centra za sport i rekreaciju upoznao je predstavnika UEFA-e o planu rekonstrukcije stadiona te problemima u finansiranju.
Favre je ocijenio da je neophodan angažman na bržem osiguravanju sredstava te najavio novu inspekciju u prvoj sedmici jula. Pojasnio je da Stadion "Asim Ferhatović Hase" neće dobiti dozvolu UEFA-e za odigravanje kvalifikacionih mečeva reprezentacije, kao i utakmica klupskih UEFA takmičenja, ako najmanje 70 posto planiranih radova na rekonstrukciji ne bude do tada završeno.
(Fena)
Zašto gledati: Jeff Bridges je uspio nadmašiti sebe i svoju možda najbolju ulogu Dudea iz Velikog Lebowskog. Nakon četiri nominacije, Bridges je za ulogu muzičara Bada Blakea dobio svog prvog Oskara. Uz Roberta Duvalla i Maggie Gyllenhaal i jako dobar soundtrack teško je pronaći razloge da se ovom filmu ne vraćamo kada god osjetimo da nam život ide nizbrdo i kako to kaže jedna od pjesama iz filma: kada pad osjećamo kao let.
O čemu se radi: Bad Blake je posrnuli country muzičar, godinama nije napisao dobru pjesmu a alkohol i cigarete svakog bi ga časa mogle koštati života. Lutajući američkim zabitima i zabavljajući malobrojne preostale fanove sa dosadnim životima, Blake upoznaje novinarku i vremenom shvata da ona za njega nije djevojka za jednu noć. Razgovarajući sa njenim sinčićem Blake u jednom trenutku kaže hajde da vidimo u kakvu nevolju se možemo danas uvaliti. U svom životu do tada nije propustio niti jednu takvu priliku. Sada, međutim, dobija novu šansu i on će je iskoristiti, napisati svoju najbolju pjesmu i otrijezniti se ali njegovo “ludo srce” neće dobiti ono što je htjelo.
Obrati pažnju: Sa prvom rečenicom u filmu: Jebena kuglana, ekipa filma se očito poigrala sa najpoznatijom ulogom Bridgesa u filmu braće Cohen Veliki Lebowski. Ima još jedna rečenica koju bez straha da će vam pokvariti užitak gledanja želimo podijeliti: Sine, svirao sam bolestan, pijan, razveden i u bijegu. Bad Blake nije propustio nijedan prokleti nastup u cijelom svom jebenom životu. Možda je tu i tamo morao napustiti binu da povrati alkohol kojeg njegovo tijelo više ne prihvata ili pijan zakasnio na početak koncerta, ali nijedan koncert ne propušta bez obzira na sve, za razliku od svega ostalog u svom životu.
Premotati: Bilo bi prava "grehota" premotati bilo šta u ovom filmu.
Ponoviti: Režiser Scott Cooper želio je Blakeovim intervjuima približiti ovaj lik gledaocima mada i bez njih Bridges djeluje potpuno uvjerljivo. Ne znamo da li je Cooper u montaži razmišljao o izbacivanju ovih scena ali nam je njihovim uvrštavanjem u film podario nekoliko dragocijenih scena dijaloga muzičara i novinarke. U jednoj od takvih Blake izgovara: Želim razgovarati o tome kako zbog tebe ova soba izgleda loše. Nisam ni primijetio kakva je ovo rupa dok ti nisi došla ovdje. Bez imalo pretjerivanja usudit ćemo se ovu scenu nazvati kultnom.
Ekipa: Jeff Bridges, Maggie Gyllenhaal, Colin Farrell, Robert Duvall
Režiser: Scott Cooper
Scenarij: Scott Cooper po noveli Thomasa Cobba
Producenti: Robert Duvall, Rob Carliner, Judy Cairo, T-Bone Burnett, Jeff Bridges (izvršni), Michael A. Simpson (izvršni), Eric Brenner (izvršni), Leslie Belzberg (izvršni)
Studio: Fox Searchlight Pictures
Trajanje: 111 minuta
(zurnal.info)
U osnovnom Sudu u Trebinju dans je fizički napadnut Duško Mirković, advokat i poverenik SDP-a. U razgovoru sa Mirkovićem, saznali smo da se napad desio u dva navrata u jako kratkom vremenskom roku i to baš u trenutku kada su prostorije bile bez obezbeđenja.
Da nesreća bude još veća, Mirković je bio sa klijenticom koja je u toku fizičkog obračuna dobila udarac.
U kratkom intervjuu sa Duškom Mirkovićem, saznali smo sledeće:
-Suđenje je bilo zakazano za 11 sati, a onda se u jednom momentu pojavilo nepoznato lice u trenutku kada je jedan policajac bio vani, a drugi sedeo u kabini. Prvo smo bili verbalno napadnuti, a onda je isto lice ošamarilo moju klijenticu. Ja sam zatim pozvao portira i onda su ga odmah odstarnilli. Međutim to lice se ponovo kasnije pojavilo u Sudu i nastavilo sa verbalnim vređanjem. Inače, ova osaba je već osuđivana za razna krivična djela, kazao je Mirković.
Mirković je nakon toga pokušao da potraži zaštitu od sudije koji je predsedavao procesom. S obzirom da nije dobio konkretan odgvor, zaštitu je potražio od Predsednika Suda. Kada je hteo da dođe do kancelarije Predsednika, Mirković ponovo biva fizički maltretiran, ali ovog puta od policajca.
-Kada sam hteo da dođem do kancelarije Predsenika Suda, bio sam prvo legitimisan, a zatim fizički odgurnut sa stepeništa od strane policajca koji je tu radio, bez obzira što ovde radim više od dvadeset godina i što me isti policajac poznaje. Jedino što sam u ovom trenutku mogao da uradim je da odgodim suđenje i tražim izuzeće sudije koji je predsedavao procesom.
Na naše pitanje da li zna o kom se licu radi, Mirković nam je kazao da zna i tvrdi da postoji veza između ovog lica i policije, jer je tačno znao dan kada će se pojaviti na suđenju sa klijenticom i to baš u trenutku kada nema policije u hodniku Suda.
(Žurnal)
Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije i njegov šef Vahid Hećo krenuli su u novi krug ili pokušaj izgradnje elektrana u Bosni i Hercegovini nakon što je i sud dokazao da su htjeli ali nisu uspjeli nanijeti štetu ovoj državi. Uz pomoć do sada javnosti nedostupnih dokumenata rekonstruisali smo petogodišnje pokušaje da se posao dodijeli unaprijed poznatim partnerima, te da li je novi Hećin pokušaj napokon ispravan i legalan ili samo bolje osmišljena prevara
Pet godina su Vahid Hećo, federalni ministar energije, rudarstva i industrije, zajedno sa svojim stranačko-profiterskim nalogodavcima varali državu. Novom strategijom izgradnje elektrana u Bosni i Hercegovini on indirektno i priznaje svoje grijehe. Na koncu, to je dokazano i na sudu a sada to svojim postupcima priznaje i sam Hećo.
Nova strategija se značajno razlikuje od prošle koja je od početka bila osuđena na propast. Ovog puta mogli bismo dobiti kvalitetne i pouzdane partnere za izgradnju elektrana širom BiH vrijednih više od sedam milijardi maraka. Ili samo bolje smišljenju prevaru?
No, vratimo se pet godina unazad kako bismo analizirali sve, kako publikovane, tako i javnosti do sada nedostupne dokumente. Pokušat ćemo pojednostavljeno objasniti kako je planirana pljačka najvrijednih državnih prirodnih resursa i šta je to novo u ovoj posljednjoj strategiji.
Ako je suditi prema kriterijima nove strategije, Hećo je iz igre izbacio svoje bliske partnere Safeta Oručevića i Nihada Spahalića te Branka Montenegra i njegov famozni KazTransGas iz Švicarske. Njihove kompanije nemaju ni približan profit niti reference koje se sada traže. Nisu trebale imati šansi uz nekoliko velikih kompanija koje su još prije četiri godine željele graditi elektrane u BiH ali su namještenim procesom izbačene iz igre, što je na kraju dokazano i na sudu.
STRATEGIJA IZ MALOG MOZGA
Kada je krajem 2005. godine naslijedio bivšeg ministra Izeta Žigića, Hećo je u vodu bacio sve dotadašnje planove i uopšte sve što je urađeno na razvoju takozvanog elektroenergetskog sektora. Raniji zaključci Vlade i Plan izgradnje novih elektroenergetskih kapaciteta, što je bila zamjena za nepostojeću državnu strategiju, Hećo je zamijenio vlastitom strategijom poznatom samo njemu. Teško je zaboraviti njegov odgovor novinarima o novoj strategiji za ulaganja od sedam milijardi maraka: ja to imam u glavi, samo je trebam baciti na papir!?
Još jedna od stvari koje je Hećo radio svojevoljno jeste izmjena naigled nebitne rečenice u javnom pozivu pa je umjesto poziva za pripremu za izgradnju, jer se Heći očito žurilo, napisano - poziv za izgradnju.
Tadašnji federalni premijer Ahmet Hadžipašić dopisom iz augusta 2006. godine ali i Ured za zakonodavstvo federalne vlade upozoravali su Heću da ne poštuje zvanične odluke i radi na svoju ruku. Ne samo da ih nije poslušao, Hećo je uskoro objavio javni poziv za ulaganje i tada prvi put predstavio jedinstveni i teško ponovljivi model strateškog partnerstva. Svjesno je izbjegao poštovati ranije odluke svog ministarstva da se ulaganja u elektrane riješe koncesijama. Objašnjenje je bilo da on želi sačuvati buduće elektrane u vlasništvu BiH odnosno entiteta te da je ovaj model bolji od koncesionog. U suštini se radilo o tome da koncesija znači transparentnost i poštovanje Zakona o koncesijama dok model strateškog partnerstva ostavlja mogućnost za udobne ugovore sa nejasnim obavezama ulagača.
PRINCIP DEBELE KOVERTE
Uglavnom, na javni poziv se prijavilo 37 kompanija. Neke od njih poslale su prijedloge za milionska ulaganja na po svega dvije stranice dok je nekoliko velikih svjetskih kompanija prijedloge slalo u velikim kutijama. Radilo se o stotinama stranica materijala na engleskom jeziku. Prema riječima izvora Žurnala, koji nije želio da mu navodimo ime, u to vrijeme samo je dvoje ljudi u ministarstvu govorilo engleski! Sve i da svi engleski govore kao maternji trebalo bi im nekoliko sedmica da samo iščitaju sve materijale. Međutim, Hećo tada naređuje Komisiji za obradu aplikacija da za svega sedam dana dostave izvještaj pristiglih ponuda. Za toliko vremena uspio se napraviti tek takav izvještaj, u kojem je svaka od kompanija dobila po pola stranice formata A4, da bi bio sraman za javni poziv za popravak sporedne ulice a ne za interes prema najvrijednijim državnim resursima.
Uz svu farsu, na poziv se prijavilo nekoliko ozbiljnih i velikih kompanija sa prometom i dobiti mjerljivom u milijardama dolara i sa desetine izgrađenih elektrana. Italijanski ENEL tada je imao prihod od oko 34 milijarde eura i proizvodni kapacitet od 45 GW. Britanski AES 2005. godine prijavio je preko 11 milijardi dolara prihoda u 26 zemalja od preko stotinu miliona potrošača širom svijeta. Norveški Statkraft, jedan od vodećih proizvođača obnovljive energije u Evropi, u trenutku prijave na poziv upravljao je sa 154 hidroelektrane i dvije vjetroelektrane. Austrijski Verbund zapošljava preko 2.500 ljudi i proizvede polovinu električne energije u ovoj zemlji... nijedna od ovih kompanija nije izabrana! Teško da su njihove ponude ozbiljno i razmatrane jer je cijeli proces od završetka javnog poziva do izbora četiri strateška partnera trajao mjesec dana!
Ostali su odbijeni jer, navodno, nisu prihvatali Hećine uslove da Federacija ostaje vlasnikom izgrađenih elektrana. Ovo je ključni kriterij kojim se služi ministar Stranke za BiH. Njegov metod je očito bio komplikovanje cijele priče. Zato u pozivu nigdje nije bilo navedeno pitanje o vlasništvu. Evo pitanja koje jeste bilo: Da li preferirate operativnu kontrolu kod relevantnih procesa?
Koliko god besmisleno i glupo zvučalo ovo pitanje prihvatit ćemo za sada Hećinu igru i shvatiti ovo pitanje kao pitanje o vlasničkim odnosima. Izabrane kompanije, APET grupa, tadašnji BMG/KazTransGas i ENBW nisu bezuslovno pristale na ovaj diskvalifikacioni kriterij. Njihovi su odgovori bili nejasni, kao uostalom i kod većine drugih kompanija. Tek su švicarski ATEL i britanski AES pristali da BiH ostane vlasnik a oni samo preuzimaju struju. U igri je jedno vrijeme bio i CEZ ali je i on na kraju izbačen uz nevješto pripremljene argumente. Odbijanje ovih giganata samo je dokazalo da su se rezultati izbora famoznih strateški partnera znali i prije objavljivanja javnog poziva. ENBW je jedina ispunjavala prave kriterije.
Bez odobrenja Vlade i Parlamenta Hećo potpisuje protokol sa tri izabrane kompanije gdje je strateško partnerstvo postalo klasičan joint venture, odnosno zajednička kompanija i naravno zajedničko vlasništvo.
SVE ISPOČETKA
Hećine navode demantirao je i njegov strateški partner KazTransGas kada je na svojoj zvaničnoj internet stranici objavio kako je ova firma izabrana za strateškog partnera gradnje novih blokova u Kaknju i Tuzlu.
Učešćem u privazizaciji elektrana Tuzla i Kakanj omogućit će KTG ne samo poslovanje na međunarodnom tržištu, već i dodatne prihode, postavljanje efektivnog sistema podrške neresursnom privređivanju i izvozu, te konačno, omogućiti osnovu za integraciju Kazahstana u elektroenergetsko tržište Istočne Evrope, piše na stranici KTG-a.
Žestoka borba ovog ministra i njegove stranke da se ovi planovi i zvanično potvrde nisu uspjeli pa cijeli posao sada kreće sa nule. Tačnije, tamo gdje je stao 2005. godine kada je Hećo postao ministar. U novom pozivu vraćena je rečenica: poziv za pripremu izgradnje. Međutim, u novom pozivu za blok sedam elektrane u Tuzli ponovo se vidi Hećin model bez zajedničkog preduzeća i vlasništva. Istina, kriteriji su ovaj put uveliko povećani: pet godina bavljenja elektroenergetskim projektima, godišnji promet od pet milijardi eura te prihod od minimalno 400 miliona eura... Šta je sada smislio ministar Hećo i da li se radi o samo bolje osmišljenoj prevari znat ćemo već sa suženom listom kandidata za strateškog partnera. Ako se na njemu nađu iste kompanije kao i prošli put bit će jasno da Hećo samo nastavlja tamo gdje ga je zaustavio sud kada je rekao da je planirao ali nije uspio napraviti štetu po državu.
(zurnal.info)
Visoki predstavnik u BiH Velentin Inzko potvrdio je da nema dodatnih uvjeta za ulazak BiH u Evropsku uniju.
On je u intervjuu za Radio RS-a izrazio nadu da će BiH kao jedinstvena država s entitetskom strukturom postati punopravna članica EU za pet do šest godina.
“BiH je morala ispuniti 174 uvjeta za viznu liberalizaciju”, podsjetio je Inzko ističući da je u toku “inspekcija” urađenog, a ako sve bude u redu, nada se da će u Sarajevu, 2.juna, doći do objave kada će zemlja dobiti viznu liberalizaciju.
BiH treba “dobra ekipa” koja će raditi na svim postavljenim uvjetima za evropske integracije.
Visoki predstavnik u BiH danas boravi u Banjoj Luci.
U krugu preduzeća nalazi se veći broj pripadnika SIPA-e i, kako se saznaje, prisutni su i predstavnici Uprave za indirektno oporezivanje BiH.
“Kekerović kompani” je ranije spominjana zbog neplaćanja poreza i drugih obaveza u milionskom iznosu za koje je oštećen budžet.
(Fena)
U sklopu četvrtih "Dana Sarajeva" od 19. do 23. maja u Beogradu će nastupiti sarajevski muzičari. Oni će pred beogradskom publikom izvesti različite muzičke žanrove, od sevdaha, jazza, preko rock’n’rolla do elektronske muzike.
Nova izdanja predstavit će iskusni rok sastavi "Skroz" i "Sikter", čiji je frontmen Enes Zlatar Bure izrazio zadovoljstvo što uopće postoji takav festival i naglasio da je kompletna postava muzičara koji ove godine putuju u Beograd vrlo kompaktna ekipa.
U Beogradu će nastupiti i majstor suvremenog sevdaha Damir Imamović te elektrogitarski dvojac Basheskia & Edward EQ te DJ-evi Choola i Djoha, kao i Kontra DJ’s – Aldin i MPJ Slo.
Prvi beogradski zajednički nastup imat će izvrsna interpretatorka Amira Medunjanin i svjetski poznati jazz pijanist Bojan Zulfikarpašić.
- Radujem se nastupu u Beogradu, jer mišljenja sam da treba raditi što više na kulturnoj suradnji i promovirati događaje ovakvog formata. Nisam nikada bila u Beogradu i željela bih da ljudi dođu i da se zajedno opustimo, kazala je pred svoj prvi beogradski nastup Amira Medunjanin.
Beogradska publika s nestrpljenjem iščekuje nastup dvadesetorice, o kojima su čuli da je riječ o “dvadeset mladića upitnoga talenta”.
Ovaj jedinstveni boy band će se tamošnjoj publici predstaviti svojim hitovima poput “Ibrahim, Milutin, Valentin”, “Baraž” i “Mevluda”, saopćeno je iz Festivala.
(Fena)
Projektom je nabavljena studijska oprema, među kojom je i sedam kompleta TV kamera.Ceremoniji će prisustvovati vršilac dužnosti generalnog direktora BHRT-a Nermin Durmo, direktor Korporacije u osnivanju Drago Marić, generalni direktor BHT1 Vladimir Bilić, novi generalni direktor "Mitsubishi Corporation Belgrade Liaison Office" Toshiki Sugino te ambasador Japana u BiH Futao Motai koji će predati opremu.
Ovom donacijom, BHRT će se uskladiti sa standardima javnih emitera Evropske unije, a što će rezultirati poboljšanjem kvaliteta programa BHRT.
(Fena)
Vrlo teatarski, kazališno, komorno, tako je sve izgledalo na koncu. No, nisam zažalio, a i nitko pored mene nije zažalio. Ritual je odrađen, počast je odana jednom od najvećih rock melankolika i njegovoj romantičnoj bandi
Kratke ekskurzije uvijek su prekrasno iskustvo. Pogotovu kad za cilj imaju posjet dragim prijateljima i slušanje koncerta banda uz koji ste odtugovali dobar dio mladosti, koja na svu sreću još uvijek traje. Nas pet bili smo mostarska delegacija na zagrebačkom nastupu legendarnih nottinghamskih melankolika Tindersticks. Krenuli smo u rano subotnje jutro praćeni kišom. U Zagreb smo stigli za ležernih 7 uri.Par sati opuštanja kod druga Branka na Središću gdje je alko sekcija između piva, vina i rakije izabrala ovo drugo pa smo se zaputili do jedinog istinskog sakralnog objekta 21. stoljeća, hipermarketa u kojem smo proveli dobrih sat vremena u biranju sredstva za dostizanje određene razine euforije, koja nas ima pripremiti za koncertno iskustvo koje smo čekali dobra tri mjeseca.
KABOLA MALVAZIJA
Elem, Kabola Malvazija i Enjingijeva Graševina bili su razlog zbog kojeg smo zakasnili na nastup Nine Romić, koja je imala zadatak zagrijati publiku prije nastupa zvijezda večeri. Znači, izostanak opravdan. Ako ne vjerujete, preporučujem jednaku vrstu zagrijavanja za bilo koji koncert.
I onda, slatko iščekivanje, cupkanje, pružanje odavno kupljenih karata redaru, par piva na ulazu i upad u dvoranu ispunjenu dimom. Prvi znak dramaturške savršenosti koncerta kojem smo svjedočili bio je upravo taj dim, ispuštan sigurno 5 - 6 sati kako bi se u cijeloj dvorani stvorila maglovita atmosfera. To je stvarno dim iz dim mašine, u Kroejši se više ne smije pušiti niti u najvećim rupama, na moju veliku žalost, ali na radost odjeće koja vam nakon noći provedene u izlasku ne smrdi po dobroj staroj duhanskoj dimčini.
Uglavnom, uđemo vam mi u dvoranu i zavalimo se u stolice čekajući da na scenu stupe brundavi Staples i ekipa, koji su nam na neki način uništili mladost natjeravši nas da se zaljubimo u melankoliju. I konačno, eto njih, eto momaka, Tindersticks. Znao sam da je Staples visok čovjek, ali da će cijeli band izgledati kao engleska košarkaška reprezentacija baš i nisam očekivao.
Sve je krenulo sa Marbles. I onda opet iščekivanje. Čekanje nekakve eksplozije. I svo vrijeme praćenje genijalne dramaturgije koju je odradila rasvjeta. No, dojam svega je da je bend ostao suzdržan ustrajavajući na tehničkoj savršenosti u svakom trenutku, sve je bilo tip top, ali mislim da smo ostali zakinuti za provalu emocija kakvu smo svi očekivali.
Tako savršenoj svirci ne prisustvujete baš često. Nisu svi ni sposobni tako zvučati uživo. Pogotovo ne posvećuju toliku pažnju rasvjeti i atmosferi koju ona stvara. Prekrasno jazz bubnjanje, savršena harmoničnost i po tri gitare istovremeno, mistična klavijatura, triangl, čelo, Staplesov topli medvjeđi bariton, sve je bilo pod konac, po JUS-u. Ali emocija, ona sirova kvarna tvar, koja nas tjera da činimo lude stvari, nije doživjela 
erupciju. Možda razlog leži u tome da nisu svirali većinu favorita publike poput Another Night In, Rented Rooms isl.
RITUAL JE ODRAĐEN
Možda je razlog što pjesme s njihovog novog albuma publika još nije svarila. Uglavnom, mislim da je većina ljudi u dvorani zagrebačkog Kina SC tu noć ostala s dojmom da su svjedočili genijalnoj svirci, ali da nisu dobili ono po šta su došli, a to je upravo ona erupcija noir emocija koje vas obuzmu kad slušate njihove albume i putujete kroz njihovu glazbu usmjeravani briljantnim Staplesovim tekstovima. Vrlo teatarski, kazališno, komorno, tako je sve izgledalo na koncu. No, nisam zažalio, a i nitko pored mene nije zažalio. Ritual je odrađen, počast je odana jednom od najvećih rock melankolika i njegovoj romantičnoj bandi. Staples je istinski karizmatik, odrađuje koncerte bez pretjerane komunikacije s publikom, što je, po meni, priličan minus, ali većina žena se raspameti i kad ovaj izađe na scenu i izgovori "Thank You" onim mračnim, toplim glasom koji slušamo evo već dvadesetak godina.
Nakon skoro dva sata svirke, bis uključen, uslijedila je zagrebačka noć, pripita i hladnjikava. U jednom trrenutku nazdravili smo i sa članovima benda, koji je došao u obližnji klub “Krivi put” na pivo. Sreli smo neke dobre prijatelje, cugali, razgovarali, dovukli se do Brankovog stana na spavanje.
I onda, nedjeljno popodne, povratak u stvarnost, u zemlju koju veliki bendovi ne posjećuju osim ako se nisu ufurali da su veliki humanitarci, a to već sa glazbom nema nikakve veze.
(zurnal.info)
Posljednji svjedok protiv lidera Srpske radikalne stranke (SRS) Vojislava Šešelja, optuženog za zločine nad nesrbima u Hrvatskoj, Vojvodini i BiH (1991.-1993.), trebalo bi da se danas pojavi pred sudijama Haškog tribunala.
Tim svjedočenjem biće okončan dokazni postupak optužbe protiv Šešelja koji će zatim, u skladu s pravilima Tribunala, podnijeti zahtjev za oslobađanje zasnovan na tvrdnji da tužioci nisu dokazali njegovu krivicu ni po jednoj tački optužnice.
Ukoliko sudsko vijeće taj zahtjev odbaci ili djelimično usvoji, oslobađajući Šešelja od nekih optužbi, proces bi trebalo da bude nastavljen dokaznim postupkom odbrane.
On je ranije tokom suđenja izjavljivao da neće izvoditi dokaze odbrane, ali je više puta sugerisao i da će pred Tribunal dovesti svoje svjedoke, kao i da će sam svjedočiti u svoju odbranu.
Šešelj je u pritvoru Haškog tribunala od kraja februara 2003. Kada se dobrovoljno predao. Suđenje je, poslije jednog neuspjelog pokušaja, počelo u novembru 2007.
(Fena)
Izricanje presude pred Odjelom II za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju Suda BiH, u predmetu Suvad Đidić, zakazano je za danas, saopćeno je iz Suda BiH.
U optužnici se, između ostalog, navodi da je optuženi Đidić u periodu između 1. i 9. oktobra 2008. godine u Vitezu, po prethodnom dogovoru sa njemu poznatim osobama, sačinio eksplozivnu napravu velike razorne moći, a sve radi ozbiljnog zastrašivanja stanovništva.
Eksplozivna naprava je 9. oktobra 2008. godine postavljena u Poslovno-prodajnom centru FIS u Vitezu prilikom čije eksplozije je došlo do smrti jedne osobe, a jedna osoba je zadobila teške tjelesne povrede opasne po život, dok je više osoba zadobilo lakše povrede.
(Fena)
Nakon 15 godina Roky Erickson snimio je novi album. Bio je to dobar razlog da pokrenemo istragu koja je propala prije 20 godina
Prvi put sam za Ericksona čuo kada sam dobio kasetu s albumom Where The Pyramid Meets The Eye: Tribute To Roky Erickson. Bila je to izvanredna kompilacija, sigurno najbolji tribute na koji sam do danas nabasao. Okupljeni bendovi (mnoge od njih sam u to vrijeme intenzivno slušao i apsolutno vjerovao njihovom ukusu, poput Primal Scream, R.E.M, Buttholle Surfers, Jesus And Mary Chain, Thin White Rope), svirali su pjesme koje su im sasvim odgovarale, a neki od njih mogli su samo sanjati o tako dobrim melodijama. S druge strane, svojim fanovima skrenuli su pažnju na Ericksona i izvukli ga iz višedecenijske nezaslužene izolacije. Jedne od mnogih...
Zainteresiran, informacije o Ericksonu skupljao sam u komadićima, iz rijetkih muzičkih časopisa ili usmene predaje premudrih freakova kod kojih pitac nikada nije sasvim siguran da li zaista znaju odgovore, izmišljaju ili mistificiraju. Uspio sam saznati da se radi o kultnom psihodeličnom muzičaru, psihijatrijskom bolesniku, vrsnom kantautoru i deklarisanom vanzemaljcu. Priča puna rupa...
...
Roky se ponovo vratio, a podršku mu pružaju mlade komšije iz Austina Okkerville River. Njihov lider Will Sheff utrošio je mnogo energije da Ericksonu obezbijedi okruženje kakvo zaslužuje. Preslušao je 60 pjesama, od 13th Floor Elevators, solo radova, pa i opskurnih snimaka snimljenih u umobolnici... Izabrao je neobičan niz, namjerno zaobišao hitove i uspio zaokružiti vrlo zanimljivu cjelinu. Nastao je prvi Rokyjev album nakon 15 godina True Love Cast Out All Evil. Taj CD je ultimativna posveta kojom je Sheff želio odati počast Ericksonovoj karijeri i načiniti mu neku vrstu spomenika, u najplemenitijem značenju te riječi.
...
Imam dovoljno izvrsnih pjesama za opravdanu izolaciju sa slušalicama, kao i dovoljno dobar razlog da pokušam zaokružiti priču. Stariji sam, iskusniji, i dalje dovoljno radoznao, a i google je uvijek na raspolaganju za zloupotrebu. I kakvi su rezultati moderne istrage?
Dakle, Roger Kynard Erickson rođen je u Dallasu, Texas 1947. godine, rastao je u Austinu, s pet godina svirao je klavir, gitaru uzeo sa 12, a sa 18 formirao prvi psihodelični bend na svijetu, danas kultni 13th Floor Elevators. Samo par mjeseci kasnije komponirao je garažni klasik You're Gonna Miss Me, koji je ostao njegov najveći hit. Mlada Janis Joplin tada je željela da im se pridruži, ali ju je odvratila primamljiva ponuda iz San Franciska u kojem se tada tek formirala psihodelična scena.
Lako je bilo praviti cvijetnu revoluciju u Kaliforniji, 13th Floor Elevators su taj pionirski posao radili u jednoj od najkonzervativnijih američkih država, gdje je porododica Bush uspostavila svoje tradicijske vrijednosti. Snimili su četiri izvrsna albuma, odreda smjernice za Grateful Dead ili Jefferson Aeroplane, ali u Teksasu nisu uspjeli dobiti poštovanje kakvo su zasluživali. Naprotiv, podozrenje, prezir i pojačanu pažnju policije.
Zbog samo jednog jointa (a i on je bio podmetnut) Roky je izveden pred sud na kojem mu je prijetila desetogodišnja robija. Zbog toga je izjavio da već godinama razgovara sa demonima, pa kada je pomislio da to nije ostavilo dovoljno jak utisak na sud, predstavio se kao Marsovac. Takva identifikacija odvela ga je u bolnicu u Houstonu. Nakon par neuspjelih pokušaja bijega, Sud ga premješta u zloglasnu umobolnicu Rusk, gdje Teksašani smještaju svoje psihopatske ubice. Tamošnji ljekari propisuju mu elektrošokove i jake lijekove naspram kojih i najjača LSD formula izgleda kao homeopatska tabletica. U takvom okruženju Roky je nastavio da svira, formirao je bend u kojem su svirali bolesnici sa jezivom prošlosti.
Kada je nakon 3,5 godine napustio Rusk, Roky više nije bio ista osoba. Ako je nekada lagao sudiji da mu je Marsovac uzurpirao tijelo, od tada je to sasvim ozbiljno tvrdio i najbližim članovima porodice. Žalio se da neprestano čuje glasove u glavi koje je pokušavao prigušiti bukom kućanskih aparata koje je istovremeno uključivao i nazivao ih svojim električnim prijateljima. Uhapšen je i zbog krađe pošte. Naime, skupljao je poštu od susjeda koji su odselili i lijepio je po zidovima svoje sobe. Ovaj put sud ga je oslobodio jer Roky nije otvorio niti jedan koverat.
Nije bio sposoban za formiranje benda sa tvrdom jezgrom. Pravio je prateće bendove sa dostupnim glazbenicima koji su se kačili na njegovu staru slavu i formirao Aliense, Explosivese... U zvuk unosi hard rock elemente, a tekstovima plaze demoni, zombiji, vampiri, dvoglava čudovišta. Nazivi solističkih albuma biće dovoljno ilustrativni: I Think Of Demons, The Evil One, Gremlins Have Pictures, The Return Of The Living Dead, Don't Slander Me, Casting The Runes... Izuzetno je važno naglasiti, Ericksonov horror razlikuje se od trabunjanja Marylin Mansona ili heavy metal bajki. Njihovi demoni dovedeni su iz B filmova i stripova, a za Rokyjeve se plašimo i pretpostaviti odakle potiču.
Tek 1993. čini se da demoni lagano popuštaju stisak. Zajedno sa Charlie Sextonom i Paulom Learyjem iz Butthole Surfersa snimio je prekrasan album koji srdačno preporučujem. Zove se All That May Do My Rhyme i pun je ljubavnih pjesama.
...
Dobro je na ovom mjestu prekinuti istragu. Naročito kada je jasno da sem žutih detalja nismo postigli mnogo više od one potrage prije 20 godina. Najvažnije stvari ostale su nepovezane. Da li je Roky bio žrtva sistema? Da li je zaista imao psihičke probleme ili je sasvim nevin boravio sa opasnim duševnim bolesnicima? Da li je njegova opsesija vanzemaljcima i čudovištima bio pokušaj bijega od stravičnog okruženja? Koji je pravi identitet monstruma, vampira i zombija? S koje strane zidina su se nalazili? Šta se dogodilo te 1993. pa da proglasi da je Marsovac odlučio da mu napusti skelet?
Priča se ni danas nije mnogo više popunila, čak je i sveznajući google nemoćan. Valjda je to normalno kada čovjek ima posla s mitovima.
...
A možda svi ti odgovori nama slušaocima i nisu pretjerano važni i možda je ova istraga bila čist gubitak vremena? Jer, album True Love Cast Out All Evil je dovoljno dobar da ga precizni odgovori ne bi učinili ništa kvalitetnijim. Također, njegovim pjesmama ne bi moglo naštetiti ni saznanje da ih je snimila osoba sa karijerom šefa poslaničke grupe u Domu naroda.
Erickson i Sheff napravili su izvrsnu ploču. Roky je pjesme otpjevao bolje nego ikada do sada, a Will mu je obezbijedio produkciju kakvu zaista zaslužuje. Goodbye Sweet Dreams je čisti hit, snage jedne You're Gonna Miss Me, John Lawman ima žestinu Stoogesa i šarm I Walk With A Zombie, Forever i Be And Bring Me Home su dramatične koliko i njihovi nazivi... Album je čvrsto kreiran, kao skulptura (spomenik, kako rekoh), i svaki njegov dio je važan, ali ipak treba istaći jednu pjesmu - Please Judge. Njoj je i Sheff posvetio posebnu pažnju. Kako u jednom intervjuu objašnjava, nije znao kako da postavi njen aranžman. Nakon dugog niza jalovih pokušaja zamolio je bend da napusti studio i zajedno sa Rokyjem sjeo za klavir. Načinili su suhu verziju pjesme, a ostali dijelovi snimljeni su uz pomoć električnih prijatelja – aparata iz Rokyjevog doma i žamora bolesnika iz Ruska. Rezultat je teško prepričati, pa to neću ni učiniti.
...
Lijepo je saznanje da je u ovakvom svijetu moguć sretan kraj, da demoni ipak mogu biti pobijeđeni. Najljepše je što se to može učiniti sa formulom koju smo još u djetinjstvu trebali naučiti iz bajki - true love cast out all evil.
(zurnal.info)
