Ovo je stav organizacije Forum građana Tuzle, koja je danas u Sarajevu organizirala tematski okrugli sto "Građani BiH između jednakosti i diskriminacije".

U Forumu ističu da ustavna rješenja treba uskladiti s odlukom Ustavnog suda BiH o ravnopravnosti sva tri konstitutivna naroda, te Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i slobodama i presudom Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u slučaju "Finci i Sejdić".
- Insistirat ćemo da se implementira odluka Suda, ali tu neće biti ukinuti svi vidovi diskriminacije, ustvrdio je predsjednik Foruma građana Tuzle Vehid Šehić.

Istakao je kako cilj ustavnih promjena treba da bude taj da se svaki narod i građanin osjeća ravnopravnim na čitavoj teritoriji BiH.

Šehić naglašava kako u Ustavu BiH treba da budu tačno nabrojani narodi i nacionalne manjine koje ovdje žive kako bi izbjegli kategoriju 'ostali' koja se, smatra on, vrlo često zloupotrebljavala u političke svrhe.

Predstavnik Vijeća nacionalnih manjina BiH Nedžad Jusić naveo je da je jedan od prijedloga ovog vijeća da se Predsjedništvo BiH proširi za još jednog člana koji neće biti iz reda konstitutivnih naroda.

Također, jedan od prijedloga je i da se u Ustavu nabroje nacionalne manjine i nacionalno neopredijeljeni, a da se riječ 'ostali' briše.

Jusić najvažnijim prijedlogom smatra da se Dom naroda PSBiH proširi sa četiri člana predstavnika nacionalnih manjina, koje neće predlagati političke partije nego vijeća nacionalnih manjina u BiH.
- Smatramo da će nacionalne manjine imati više koristi ako budu imali svoje predstavnike u Domu naroda BiH, naglašava Jusić.

O političkom kontekstu ustavnih promjena i ravnopravnosti kao ustavnoj kategoriji govorili su uvodničari prof. dr. Nerzuk Ćurak i dr. Goran Marković.

Marković je uvjeren da, bez obzira kako brzo PSBiH bude eventualno usvojila amandmane na Ustav i izmijenila Izborni zakon, to neće biti kraj rasprava o tome kako osigurati ravnopravnost.

Naime, on smatra kako će vjerovatno u bližoj budućnosti biti uspostavljena samo formalno ravnopravnost svih građana BiH, ali stvarne ravnopravnosti neće biti.

Ističe kako će stoga posebno nevladin sektor, alternativne političke organizacije i akademska zajednica morati naporno raditi da bi se ponudila nova rješenja koja će "biti bolja od onih koja će vjerovatno uskoro biti usvojena pod pritiskom Vijeća Evrope".

Ovaj okrugli sto je jedan u nizu koje će u narednom periodu organizirati Forum građana Tuzle o ustavnim promjenama u našoj zemlji.

Vehid Šehić navodi kako se ova organizacija zalaže za etapnu promjenu postojećih ustavnih rješenja i to do novembra, ne obazirući se na predizbornu kampanju i stavove političkih stranaka.
- Želimo da BiH bude uređena kao demokratska država, ali i kao sekularna i socijalna država, koja će baštiniti vrijednosti antifašizma, objasnio je Šehić.

(Fena)

U Oslu smo se uvjerili u iskrenost javnih obećanja naših ljudi kako će na ovim izborima, bez obzira na sve administrativne prepreke i katakombe, glasati za smjenu ove kriminalizirane, nekompetentne, korumpirane vlasti

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Legenda kaže da je U Brezi sedamdesetih godina prošlog stoljeća živio čovjek koji je čitav svoj radni vijek proveo vozeći autobus na lokalnoj liniji Breza-Zenica. Svakog dana (osim nedjelje), više od dvadeset godina, on je prevozio ljude iz malog u veliki grad (i obratno brale). I nikad nije napravio ni namjanji udes, sudar, ne daj bože, nesreću neku. Kao nagradu za njegov dvodecenijski angažman, u lijepom socijalističkom maniru, direktori su ga jednog dana odredili da poveze neklimatizirani autobus marke Ikarus na njegovu prvu vožnju od Zenice do Beča... Na tom putu bilo je svega, ali to za ovu priču nije ni važno. Uglavnom, kada se naš šofer vratio kući pitaju ga komšije kako prođe i kakav je taj Beč? „Prošlo je dobro, Beč je dobar ali je malo zabačen.“, odgovorio im je umorno, otpio šljivu i otišao u legendu...

OPTIMIZAM IZ OSLA

Nedavno sam na dva dana odletio u Oslo. Dobar grad, lijep, sređen, skup do bola. I malo zabačen. Razlog odlaska u Norvešku (u zemlju u koju se ne stiže „onako usput“) bila je javna tribina na kojoj se Bosancima i Hercegovcima koji žive na krajnjem sjeveru Evrope željelo ukazati na važnost ovogodišnjih bh. izbora. Organizator tribine bilo je Udruženje „Stećak“, skupina naših mladih, sposobnih ljudi koji rade sjajan posao na promociji bosanskohercegovačkih vrijednosti a čiji rad finansira Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške. Sala puna, više od dvije stotine duša. Puno pitanja, dilema, brige za sudbinu Bosne i Hercegovine. Na kraju sam zaključio da je našim državljanima u (pre)dalekoj Skandinaviji više stalo do Bosne i Hercegovine nego nama koji u njoj, eto, živimo. To je dobronamjeran svijet, ljudi razapeti između dinamičnog norveškog života i zapadnjačkih poslovnih obaveza s jedne, te rodnog kraja i familije koju izdržavaju u domovini s druge strane. I većina prisutnih na tribini (barem njih 95 posto) smatra da se aktulenu vlast u našoj zemlji ove godine mora smijeniti. Za to je, donekle, zaslužna i bh. ambasadorica u Norveškoj koja je tribinu „zbog ranije preuzetih obaveza“ vrlo brzo napustila. Tako su naši ljudi u ovoj zemlji ostali uskraćeni za njene odgovore na konkretna pitanja o komplikovanim procedurama glasanja i ulozi bh. ambasade u čitavoj priči. Prognanik iz Stoca je ustao i smireno rekao: „Ovo je prvi put da nas se ovoliko skupilo na jednom mjestu a da se ne radi o koncertu Dare Bubamare ili nekog sličnog turbo-folk umjetnika. Ali to nije bio dovoljan razlog ambasadorici da ostane s nama do kraja. Prvi put je vidimo uživo, a njen odlazak nam pokazuje i odnos naše vlasti prema nama. Zato takvu vlast moramo skloniti.“

Nakon tribine smo se detaljnije raspitivali o tome koliko zapravo država BiH i njene institucije vode računa o našim državljanima na sjeveru Evrope. Rezultat tih razgovora je poražavajući-samo rijetki bh. političari su u proteklih desetak godina navraćali u Oslo i to isključivo pred izbore kada istresu gomilu fraza, mržnje i navodne brige za BiH a potom razgule svako svojim putem do naredne predizborne kampanje. Zato se i broj norveških Bosanaca i Hercegovaca koji su izlazili na bh. izbore računao na prste jedne ruke.

NORVEŠKA NIJE TENISKA NACIJA, TAMO NEMA REKETA

Ipak, ima nade. U Oslu smo se uvjerili u iskrenost javnih obećanja naših ljudi kako će na ovim izborima, bez obzira na sve administrativne prepreke i katakombe, glasati za smjenu ove kriminalizirane, nekompetentne, korumpirane vlasti. SDP je stranka o kojoj se u Oslu najviše govorilo kao jedinoj realnoj alternativi lošem životu. Iako su naši ljudi u Norveškoj izuzetno dobro informirani zanimljivo je da niko, ali baš niko, nije pomenuo medijske afere kreirane u kabinetima policajaca kojim je SDA davala punu podršku (Sulejman Tihić u Dnevniku D FTV- Miletić je bio naš kandidat a naši u Nezavisnom odboru su mu dali maksimalan broj bodova...) i tužitelja koji su unapređenje u Tužiteljstvu BiH platili montiranjem „afere ASA reket“. Sa sjevera Evrope je počelo otopljavanje bosanskohercegovačke sante leda. Baš onako kao što je nakon tribine norvešku hladnoću, umjesto čuvene Dare Bubamare, rastjerao najbolji bend u Jugoistočnoj Evropi (a i šire, što bi rekao čika Živko Radišić) Dubioza kolektiv. Karte su bile rasprodane pet dana prije koncerta. Zasluženo.

A čiji su onda Romi u BiH? I zašto otvoreno ne reći: živiničkim Romima čije su kuće izgorjela niko ne pomaže upravo zbog toga jer su Romi. Živimo u društvu u kojem je diskriminacija itekako prisutna, nije nikakvo otkriće, ali je nevjerovatno da to ovako otvoreno, i bez ikakvog stida, manifestujemo

Ni sedmicu dana nakon što je u živiničkom naselju Ciljuge – Stara pruga izgorjela deseta (!) romska kuća vlasti živiničke opštine i Tuzlanskog kantona nisu se udostojile pružiti moralnu, ako ne već finansijsku podršku ljudima koji su ostali bez svojih domova. Provjerili smo: u naselje niko od nadležnih ne svraća, osim kratke posjete Derve Sejdića i dvoje delegata iz Ministarstva pravde, a to što je desetak porodica ostalo bez krova nad glavom, a ostatak naselja živi u strahu, na drugoj strani izaziva samo – muk. Novca za obnovu njihovih kuća nema i neće biti. U gradu u kojem žive nailaze samo na prezir, kako od sugrađana, tako i od gradskih i policijskih struktura.

Pretpostavimo, a ne prizivajmo, da je u sličnom naselju ili gradiću koje nije romsko deset porodica ostalo na ulici. Da li bi i tada izostala reakcija? Da li bi, ako ni zbog čega a ono zato što je godina predizborna, barem pokoji političar ili načelnik prošetao Ciljugama? Sigurno da bi. I založio se za prava svog naroda jer je za to, navodno, i plaćen. A nesretna žena Romkinja koja je smrtno stradala u jednom od požara, do sada bi već bila žrtva čijim bi imenom ispirali usta svi lažni zaštitnici “naših prava”.

A čiji su onda Romi u BiH? I zašto otvoreno ne reći: živiničkim Romima čije su kuće izgorjela niko ne pomaže upravo zbog toga jer su Romi. Živimo u društvu u kojem je diskriminacija itekako prisutna, nije nikakvo otkriće, ali je nevjerovatno da to ovako otvoreno, i bez ikakvog stida, manifestujemo.

Jedan od policajaca sa kojim smo pokušali razgovarati prilikom boravka u Živinicama, zavjerenički (pa ipak mi pripadamo istoj grupi, a Romi su Oni), je odmahnuo rukom i rekao: Ma nemojte vi to puno, ima tu svašta, znate kakvi su ONI. Ciganska posla!

A kad je gorjela već peta ili šesta kuća, kaže jedan od Ciljužana, vatrogasci su putem telefona odbrusili: Ne zovite, šta nas više svaku večer zovete! Baš bezobrazno – od Roma, naravno.

Nije ipak ni neočekivano od domaćih vlasti da šute, na to smo već i navikli. Bolna je činjenica da se nijedna, osim poneke romske, nevladina organizacija nije udostojila oglasiti povodom svega što se dešava u Živinicama. O novcu da i ne govorimo. Ali će zato glatko u džep staviti novac za projekat o pomoći romskoj populaciji i, kako reće jedan od sagovornika iz Ciljuga, negdje u Švedskoj ili Norveškoj, prodati priču kako pomažu bosanske Rome.

Jedan od sagovornika u tekstu o požarima u živiničkom naselju postavlja, svjestan je i sam, retoričko pitanje:

Kad bi se samo vidjelo koliko se novca na račun Roma pere po BiH... kad Evropska komisija odobri 50 miliona za te namjene zar tu nema nas Roma? Nigdje? Pa mi smo građani ove zemlje, nismo sa Marsa pali!
Gospodine Muradife, i da jeste baš s Marsa pali barem bi vaša nevolja više interesovanja izazvala.

(zurnal.info)

Selman je napomenuo da je postojala i ranije mogućnost privremenog ili trajnog oduzimanja nelegalno stečene imovine u RS-u, ali da su zakoni iz te oblasti bili nedorečeni, zbog čega je usvojen poseban zakon i formirana Agencija za upravljanje oduzetom imovinom.

Resorni ministar je potvrdio i da Specijalno tužilaštvo RS-a nije moralo da sarađuje s MUP-om RS-a prilikom nedavnog privođenja i istrage protiv pet osoba osumnjičenih za zloupotrebe u privatizaciji “Medicinske elektronike”, odnosno nisu morali da traže usluge policije prilikom privođenja budući da su se osumnjičeni odazvali na osnovu pisanih poziva.

On je u izjavi novinarima rekao i da je banjalučka policija podnijela izvještaj o izvršenju krivičnog djela protiv osoba osumnjičenih i od Specijalnog tužilaštva RS-a, ali su izvještaj predali Okružnom tužilaštvu Banja Luka jer su smatrali da je u njihovoj nadležnosti.

U slučaju paralelne istrage odlučuje se na način, dodao je, da se kompletan predmet da ili Okružnom tužilaštvu ili Specijalnom tužilaštvu RS-a.

Naveo je i da je zadovoljan radom Specijalnog tužilaštva RS-a iz razloga što radi veoma kratko, a ima potvrđenih optužnica, dok su pravosnažne presude većinom osuđujuće.

(Fena)

Kalifornija je naime saopćila da će se o tome građani izjašnjavati na referendumu u novembru.

Daily Telegraph piše da bi Kalifornija, nakon što je bila prva američka država u kojoj je legalizirana upotreba marihuane u medicinske svrhe 1996., sada mogla postati prva i u kojoj bi bilo dozvoljeno posjedovati 28 grama te biljke za osobnu upotrebu, kao i njeno gajenje na određenom broju četvornih metara.

Protivnici legalizacije tvrde da bi takav potez mogao dovesti do porasta upotrebe marihuane i teških droga, piše Daily Telegraph.

(Fena)

„Šta sve i koga sve čovjek zavoli, ponekad mi se čini da je časnije mrziti“, kaže, ako me sjećanje dobro služi, glavni negativac romana „Bio jednom jedan čovjek“ Vladimira Jovičića.

DOŠLO JE PROLJEĆE

Svakom normalnom septička jama u kojoj je prinuđen živjeti najviše smrdi. Samo balkanskim klerofašistima i njihovim zombiziranim sljedbenicima njihove fekalije, kojima svakodnevno pune tragikomičnim granicama omeđeni prostor, po kome neumorno već desetljećima seru i život pretvaraju u neprolazeću noćnu moru, mirišu na ljubičice, a uvijek im smrdi samo iz komšijinog dvorišta.

Bosanskohercegovačko korištenje oreola žrtve i još neprevaziđeni običaj da se kanalizacione cijevi iz susjedstva povremeno preusmjere u naše drvorište, izaziva kod pojedinaca, u susjedstvu, koji se bave smradom vlastitog okruženja, detektujući njegove uzročnike, sažaljenje i simpatije, koje su često krajnje neobjektivni. I koji su, u osnovi, usko vezani za zgađenost tih pojedinaca kolektivnim beščaćem, i saučesništvom u zločinu, vlastitih sredina. Uz svjesno odbijanje, kritičnosti prema kolektivitetu koji je označen kao žrtva.

Tako i dolazi do perverznih situacija da se borci protiv smrada u susjedstvu, kod nas druže, ili su tek neuobičajeno pristojni prema njima, sa smradom s kakvim u svojim sredinama ne bi nikad rječi progovorili, osim ako se ne radi o seriji sočnih psovki. Da gostuju u televizijskim emisijama jedva prikrivenih nacionalističkih populista, da daju intervjue ovdašnjim reketaškim, huškačkim, nacionalističkim, ksenofobnim i zločinačkim medijima, da... primaju nagrade od vlasti i postaju počasni građani gradova koji se nekom časnošću baš i ne mogu pohvaliti.

Pogled izvana i iznutra su različiti. Dok je npr. gostovanje medijskih gerilaca iz susjedstva kod ovdašnjih etabliranih medijskih protuha i prostitutki, za njih oblik subverzivne djelatnost i poruka za njihove lokalne sredine, ovdje ono biva zloupotrebljeno od strane pandana njihovih tamošnjih neprijateja. I stvara svojevrsnu konfuziju u ovdašnjoj javnosti. I razne perverzne situacije. Kao što je ono poratno opšte bošnjačko-nacionalističko oduševljenje Feralom, odnosno njegovim guženjem Tuđmana, od istih onih koji će u sljedećem trenutku učestvovati u zabranjivanju, hapšenju, otimačini, nametanju posebnih poreza, onemogućavanju distribucije, sudskim procesima, javnom uništavanju, prijetnjama linčom, kad su u svojoj sredini dobili satiru na račun svog vođe i njih samih.

A MOŽEL' SULEJMAN TIHIĆ MONICU BELLUCCI PROGLASITI SVOJOM POČASNOM ŽENOM?

Petar Luković, jedan od najznačajnijih i najuticajnijih novinara južnoslovenskih prostora (a i najhrabrijih – što je u ratnotranzicijskim vremenima poseban i rijedak kvalitet, koji cehovske i druge pičke rado minoriziraju, negiraju, ili čak, obrćući teze, upotrebljavaju kao uvredu), jedan od onih fascinantnih balkanskih izuzetaka od pravila (u koje, naravno, spadaju i Feralovci), napotkupljivi, do brutalnosti oštri kritičar prije svega srpskog fašizma u svim njegovim pojavnim oblicima, trebao bi, uskoro, da dobije priznanje „Počasni građanin grada Sarajeva“.

Nažalost, ne radi se o nagradi poput one koju je ovih dana, na zaprepašćenje u materijalizam i konzumerizam ogrezle većine, odbio 44-ogodišnji ruski matematičar, rekavši da ga ne zanimaju novac i slava (a i djelić od sume koju je gradska uprava spičkala na propalu televiziju Lukoviću bi dobro došao u aktuelnoj finansijskoj agoniji E-novina). Ne, radi se o nagradi čija je suština u moralnoj i emocionalnoj dimenziji. U čemu se, zapravo, pojavljuje problem.

Svako, očito, o sebi misli najbolje. Jedino je tako moguće objasniti aroganciju onog ko takvu nagradu dodjeljuje. A koja je uvijek na korak od groteske, nalik onoj proglašavanjem Vladimira Putina počasnim građaninom Svilajnca, Ljubovije, Šida, Rume, Mladenovca i Loznice (da dalje ne nabrajamo srbijanske vukojebine).

Ko je ili što je, naime, Sarajevo (ili BiH), da nekoga proglašava svojim počasnim građaninom? Da bi to, naime, imalo smisla, taj grad (ili država) mora biti nešto u čemu bi neko zaista želio živjeti, biti njegov građanin. A da se, pritom, ne radi o aktu sažaljenja. Ili neupućenosti, koja, nesrećnog laureata, već u sljedećem trenutku, može skupo da košta.

MI SMO PALI S MARSA. A BILLBOARDI SU TU 'NAKO.

Simboličko projeciranje individualnih kvaliteta na kolektivitet, uvijek daje zanimljive rezultate. Pa smo tako, „mi“, ljudi, sletili na Mjesec, trčimo 100m ispod 10 sekundi, osvojili smo svjetsko prvenstvo, dobili Oskara, pametni smo, sposobni smo, jaki smo, hrabri, moralni, plemeniti, humani, itd. itsl. iako se radi o sposobnostima, dostignućima ili osobinama tek nekolicine likova ili zanemarive manjine, naspram milijardi nas ostalih, koji za 10 sekundi možemo samo, pritiskom na dugme dajinskog upravljača, promijeniti par tv kanala, sletimo, povremeno, samo s Marsa (a i to samo zahvaljujući činjenici da je i pad let), a konformizam, kukavičluk i želja da komšiji crkne krava nas proždiru.

I tako kolektivitet, sam za sebe i potrebe reklame, postaje zbir najboljih osobina svojih pojedinaca, koji su, uglavnom, tek izuzeci od pravila. Dok masovne (ili bar brojčano nezanemarive) izlive negativnosti i zla, uredno mete pod tepih.

Sarajevo u tome nije izuzetak. Ono je, kao i čitava BiH, onakvo kakvo postoji u emocionalnim projekcijama plemenitih, blagonaklonih, moralnih pojedinaca iz vanjskog svijeta, tek potemkinovska iluzija. Fasada iza koje stoji samo još jedna septička jama.

Marko Vešović, Ivan Lovrenović, Aleksandar Hemon, Danis Tanović, Miljenko Jergović, Enver Kazaz, Alma Lazarevska, Rešid Hafizović, Fra Ivo Marković, Bakir Hadžiomerović, Jovan Divjak, Senad Hadžimusić, Gojko Berić, Slaviša Šućur, Enes Karić, 2 Senada, Dario, Vildana i Eldin, Edin Zubčević, Dino Mustafić, Ivica Osim, Damir Imamović, Ferida Duraković, Dubioza Kolektiv... i njima slični, o čiji se ugled Sarajevo pokušava ogrebati, na žalost, su samo raskošni billboardi pored puta, koji zaklanjaju pogled na dženazu Mušana Topalovića Cace, na vehabijski fašistički linč posjetilaca Queer festivala, na agresivnu islamizaciju, kolektivno zapišavanje teritorija i svjesno ubijanje multikulturnog duha grada, na medijske zločine vlasnika „bolje budućnosti“, na pljačku stoljeća, na besramnu, u kriminal ogrezlu, štetočinsku političku elitu, na sofisticirano etničko nasilje u miru, na stalno ugrožavanje medijskih sloboda, na ludake koji sanjaju teokratsku diktaturu i sekularizam proglašavaju zločinom, na... svjetinu koja ćuti i trpi.

TELEFONSKI IMENIK PROTIV POLJSKE KONJICE

Ako Beograd nisu Petar Luković i E-novine, Nataša Kandić, Sonja Biserko, Žene u crnom, Čedomir Jovanović i LDP, Marčelo..., zašto bi Sarajevo bilo posmatrano kao zbir onog najboljeg u njemu, uz istovremeno ignorisanje najgoreg?

Uostalom, krajnje je nepošteno, dobre, blagonaklone ljude, bez prethodnog upozorenja šta to, ustvari, znači, dovoditi u takvu situaciju. Da im pod nagradom prodate mogućnost da postanu (počasni) sugrađani reisa Cerića, Fahrudina Radončića, Džemaludina Latića, Amile Alikadić, Fadila Mandala, Sanje Vlaisavljević, Arzije Mahmutović, Bakira Izetbegovića, Harisa Silajdžića, Ejupa Ganića, rahmetlija Mušana Topalovića i komšije mu na Kovačima..., i svog onog klerofašističkog i pljačkaškog smeća, da im ne redam imena, jer bi mi se tekst mogao pretvoriti u redukovani telefonski imenik Sarajeva.

Ovdje se radi o krajnje pogrešnom pristupu. Nije Sarajevo to koje, s arogancijom nekog ko je moralno superioran, može dodjeljivati(!) takve nagrade. Ono treba ponizno zamoliti(!) Petra Lukovića i Francisa Bueba (i sve druge, koje bude željelo) da budu njegovi počasni građani. Da oni njega nagrade, učinivši ga svojim počasnim gradom. I pritom, još, da im se izvine što u stvarnosti nije ni blizu onoliko dobro koliko je, očito, u srcima tih ljudi.

I još nešto – ne mogu grad i država, koji vlastite građane, moralne gromade i ikone intelektualnog otpora agresiji i „uvoznom“ fašizmu, izlaže linču domicilnih fašista ili ih od tog linča ne brani, nikog a pogotovo borce protiv fašizma u drugim sredinama, proglašavati svojim počasnim građanima. To je naprosto licemjerno.

Grad koji se odriče Marka Vešovića (a odriče se, čim dozvoljava da ga fašisti, nekažnjeno, maltretiraju usred Parlamenta), ne zaslužuje da mu Petar Luković bude počasni građanin. Pogotovo što upravo Marko pokazuje kakva bi sudbina mogla zadesiti počasnog građanina Sarajeva Petra, ako mu nekad padne na pamet, da se, s oštrinom s kojom se obračunava sa onim „tamo daleko“ fašistima, osvrne i na svoje nove sugrađane.

P.S. ili PATETIKA ZA KRAJ

A što se tiče nagrade... Najveću nagradu koju je mogao dobiti od građana Sarajeva i Bosne i Hercegovine - onog boljeg dijela, kome ovaj autor, nažalost, ne zna obim - Petar Luković je već dobio. Ona je - hajde da budemo patetični do kraja i ovaj tekst pretvorimo u prijevremeni In memoriam - u srcima ljudi, u kojima je Luković, godinama, održavao nadu u Čovjeka. Zvanične, institucionalne nagrade, u tom kontekstu, ne znače apsolutno ništa.

A to, da li je ovo nagrada jednog plemena pojedincu koji jebe majku fašistima u drugom, neprijateljskom, plemenu ili se radi o sofisticiranoj poruci građanske manjine klerofašističkoj većini na domaćem terenu (što je idealistički pogled na cijelu stvar) ostaje da vidimo (Nada umire posljednja, kažu).

Dragomir Bilić, delegat u Domu naroda Federalnog Parlamenta bit će isključen i SDP-a jer je glasao za usvajanje Prijedloga zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine.

“To se kosi sa svim za šta se SDP bori i on će biti isključen iz stranke zbog grubog narušavanja politike stranke”, kaže Damir Mašić, glasnogovornik SDP-a.

On dodaje da su usvajanjem ovog Prijedloga ponovo povećane plate zaposlnima u vlasti Federacije.

Iz SDP-a su Bilićevo isključenje najavili odmah po završetku današnje sjednice Doma naroda a o tome će više govoriti Nermin Nikšić i Svetozar Pudarić će na sutrašnjoj konferenciji za novinare u 11 sati.

Ovaj doktor interne medicine i kardiolog izabran je za poslanika u Skupštini Skupštini Bosansko-podrinjskog kantona i delegata Doma naroda u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine na izborima 2006. godine. Nije želio komentirati današnju sjednicu Doma naroda niti najavu svoje dosadašnje stranke o isključenju te da li će biti nezavisni delegat ili će se priključiti nekoj drugoj stranci.

Delegati Doma naroda Federalnog parlamenta odobrili su većinom glasova (39 "za", osam protiv i šest uzdržanih) na današnjoj sjednici u Sarajevu Prijedlog zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine.

Mada se članovi u ovom parlamentarnom domu službeno vode kao delegati konstitutivnih i ostalih naroda, a ne kao pripadnici njihovih stranaka, kao što je slučaj u Predstavničkom domu, zapaženo je da su među osam protivnka današnjeg zakona uglavnom bili oni čije su stranke opozicione (Saša Magazinović i Svetozar Pudarić - Socijaldemokratska partija BiH, naprimjer). Iz vladajućih krugova je bilo i uzdržanih glasova (Denis Zvizdić - Stranka demokratske akcije) a i potvrdnih glasova iz opozicionih redova (Ivo Komšić - Socijaldemokratska unija).

Tokom rasprave o zakonu, protivnici su uglavnom prigovarali da on predviđa pogodnosti za funkcionere i izabrane dužnosnike.

Na sjednici je naročito bio markantan detalj kada je većinom glasova odobren amandman delegata Mike Lešića, a nalaže pravo na starosne penzije po prestanku mandata izabranih funcionera-poslanika ako oni imaju najmanje 20 godina penzijskog staža i navršenih 50 godina života. Također je predviđeno da članovima porodice umrlog korisnika ove penzije ostaje obiteljska penzija koja ne može preći iznos najviše penzije u Federaciji.

Novinari, koji prate rad Parlamenta iz zadnjih redova u sali, ironičnim pljeskanjem su popratili usvajanje ovog Lešićevog amandmana koji će postati sastavni dio zakona ako ga odobri i Predstavnički dom.

Prema prethodnoj diskusiji delegatkinje Elvire Abdić- Jelenović, koja je glasala protiv zakona, on među brojnim pogodnostima za funkcionere predviđa i naknadu za odvojeni život iako delegati i poslanici koji su profesionalno angažirani u Parlamentu ne dolaze u zgradu Parlamenta svakodnevno, kako bi to inače trebalo zbog profesionalnog angažmana, već samo dolaze u danima sjednica. Drugo, oni u svojim mjestima boravka žive svakodnevno s porodicma a naknada ove vrste trebalo bi da pripada samo onima koji se zarad posla udaljavaju duže od porodice.

Delegat Saša Magazinović kaže da navedeni zakon favorizuje prava porodilja zaposlenih u organima vlasti, dok ostale zaposlenice u državi nemaju iste pogodnosti. Za vrijeme porodiljskog odsustva, favoriziranim zaposlenicama kanton treba da izmiruje predviđenu naknadu, a razliku do pune plaće institucija u kojoj su zaposlene, što je u ovom slučaju institucija vlasti.

Lidija Bradara koja dolazi iz stranaka parlamentarne većine odgovorila je Magazinoviću da ovaj zakon pokazuje kako se treba pravilno odnositi prema pravima porodilja, dok je Magazinović primijetio da nema ništa protiv stimuliranja nataliteta, ali ako bi pogodnosti važile za sve zaposlenice u državi a ne samo za one na koje se odnosi ovaj zakon.

Magazinović također smatra da se u ovom tekstu, pod krinkom predviđenog dogovora Vlade i sindikata o osnovici za obračun plaća, krije mogućnost vlastodršcima da sebi povećavaju plaće, i to tako što bi pretpostavljenim povećanjem osnovice, došlo do povećanja i onima s višim koeficijentima, pri čemu bi, u perspektivi, oni opet bili bolje plaćeni od zaposlenika s nižim plaćama.

Prijedlog zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH je tekst koji je u parlamentarnu proceduru uputila Federalna vlada. Pošto ga je danas odobrio Dom naroda, iz Predstavničkog doma je najavljeno da će ga on razmotriti na vanrednoj sjednici 30. marta jer je donošenje legislative ove vrste među uvjetima za aranžmane koje Federacija ima s međunarodnim finansijskim partnerima.

U predloženom zakonu je navedeno da će se odnositi na izabrane dužnosnike, nositelje izvršnih funkcija i savjetnike u organima zakonodavne i izvršne vlasti, na državne službenike i namještenike u organima državne službe, pravobranioce, službenike sudske policije, zatvorske policajce-stražare u kazneno-popravnim zavodima Federacije te policajce u organima unutrašnjih poslova Federacije.

Osnovicu za obračun plaća utvrđuje Vlada FBiH u dogovoru sa sindikatom, predviđeno je, a osnovica će biti iskazana postotno u odnosu na osnovicu prosječne plaće Federacije prema poslednjem statističkom podatku. (Delegat Igor Rajner kaže da mu nikako nije jasno šta znači pojam 'osnovica prosječne plaće').

U predloženom zakonu je dat široki spektar koeficijenata za plaće, a oni se kreću od 10 za predsjednika Federacije, naprimjer, zatim 9,80 za dopredsjednike entiteta te predsjedavajuće parlamentranih domova kao i za premijera, 9,40 za zamjenike premijera i dopredsjedavajuće parlamentarnih domova, dok bi poslanici imali koeficijent 8,10. Najniži koeficijent u ovoj skali za izabrane dužnosnike, nositelje izvršnih funkcija i savjetnike je 5,50, a predviđen je, kako je navedeno, za savjetnike rukovodilaca samostalnih federalnih uprava i upravnih organizacija.

U kategorji definiranoj kao državni službenici, koeficijenti se kreću u rasponu od 6,50 do 3,10, a za namještrenike od 2,60 do 1,50.

Policijskim službenicima, činovanim i službenicima sudske policije koeficijenti se kreću u rasponu od 6,00 (glavni inspektor) do 2,30 (policajac).

(zurnal.info/Fena)

Po nalogu Specijalnog tužilaštva Republike Srpske u utorak (23. marta 2010. godine) uhapšeni su Mile Radišić, teški kriminalac i član mafijaške organizacije Milorada Dodika, koji se lažno predstavlja kao biznismen, Bojan Golić, sada već bivši v.d. Direktora Investicio-norazvojne banke RS, Željko Katalina, v.d. direktora firme “Medicinska elektronika”, te dvojica bivših radnika IRB RS Dragan Cerovac i Nikica Bajić.

Svi oni se prema riječima Darka Ilića, Šefa Odjela za specijalne istrage Specijalnog tužilašva RS-a, terete da su Radišiću omogućili da za 180 hiljada maraka dođe u posjed državnog kapitala „Medicinske elektronike“, koja se nalazi u centru Banje Luke i posjeduje najatraktivije prostore. Radišić se optužuje da je organizovao kriminalnu grupu s ciljem da stekne isključivo i ekskluzivno pravo kupovine državnog kapitala tog preduzeća po znatno nižnoj cijeni od stvarne. Ilić je još rekao da je Radišićeva grupa snizila cijenu akcija “Medicinske elektronike” na banjalučkoj berzi, nakon čega je Mile Radišić podnio zahtjev za preuzimanje akcija preduzeća direktnom ponudom, što mu je i odobreno iz IRB-a, te je na taj način postao većinski vlasnik ove nekada uspješne frme.

ŠOK

Potez Specijalnog tužilaštva šokantan je iz nekoliko razloga: Mile Radišić je čovjek od velikog povjerenja Milorada Dodika, premijera Republike Srpske, i duboko je involviran u brojne kriminalne poslove zajedno sa laktaškim kabadahijom. Šta više, Radišić nije krenuo u preuzimanje akcija “Medicinske elektronike” bez Dodikovog odobrenja, a dokaz za to je da njih dvojica u neposrednoj blizini te firme zidaju stambeno-poslovni od 200 hiljada kvadratnih metara, vrijedan preko 120 miliona maraka. Akcija Specijalnog tužilaštva djeluje nestvarno i zbog činjenice da je ova “institucija” u protekle tri godine bila pod direktnom Dodikovom kontrolom, a osnovana je nakon njegovog dolaska na vlast 2006. godine. Uz sve to bitno je naglasiti da Specijalno tužilaštvo RS iza sebe ima nekoliko teških brodoloma u predmetima koje su vodili, mahom protiv Dodikovih političkih protivnika. Tako im je potpuno potopljen predmet “Privatizacija”, jer su oslobođeni svi optuženi, a drugi slučajevi poput “Boske” i “Željeznica RS” su takođe pred propašću.

Zbog navedenih činjenica u ovom entitetu vlada prava konfuzija oko razloga Radišićevog hapšenja. Nesporno je da je Radišićevo preuzimanje akcija “Medicinske elektronike” teško krivično djelo, kojim je budžet oštećen za milionski iznos, ali je nesporno i da su u RS proteklih godina počinjene i mnogo teže pljačke, a da niko za njih nije odgovarao niti se vode bilo kakve istrage. Špekuliše se da se Dodik naljutio na Radišića, jer je “za male pare” kupio “Medicinsku elektroniku”, kao i da su se “specijalci” naljutili na Dodika, jer ih je nedavno kritikovao, tvrdeći da ništa po pitanju borbe protiv kriminala nisu uradili, te mu se svete na ovaj način.

ŠPEKULACIJE

I jedno i drugo je, međutim, nije realno. Dodik je, po svemu sudeći, privremeno žrtvovao Radišića, jer njegov SNSD bilježi stravičan pad rejtinga upravo zbog sveobuhvatne i sistemske kriminalizacije i pljačke koju već četiri godine sprovodi vladajuća oligarhija. Jednostavnije rečeno, građani RS konačno su počeli shavatati da imaju posla sa mafijom, jer im je odavno uništen egzistencijalni minimum, svakodnevno stotine ostaju bez posla, preko 40 hiljada penzionera prošli mjesec ostalo je bez značajnog iznosa penzija, jer novca nema i Vlada RS je odlučila da uštedi na boračkim kategorijama... Moglo bi se nabrajati unedogled šta je sve uticalo da februarska istraživanja, koja je naručio upravo SNSD, pokažu dramatičan pad popularnosti te partije i izvjestan poraz na oktobarskim izborima. Očito je da su Dodikovi spin doktori procijenili da samo šok terapija pod radnim imenom “borba protiv kriminala” možda može zaustaviti vrtoglavi sunovrat i vratiti povjerenje građana u mafijašku nomenklaturu. Uz sve to ne treba isključiti ni mogućnost da je Dodik krenuo u akciju spasavanja vlastite kože, a da je Radišić prva žrtva tog projekta. I u toj varijanti, Dodik će zaraditi, jer je sa osumnjičenim u brojnim poslovima, koje će preuzeti.

KONFUZIJA

Potpunu konfuziju dodatno je začinio otvoreni sukob između Ministarstva unutrašnjih poslova RS i Specijalnog tužilaštva RS. Uroš Pena, direktor policije, na dan hapšenja Radišićeve grupe izjavio je da MUP sarađuje sa specijalnim tužilaštvom u ovom slučaju, što su iz te institucije najoštrije odbacili.

“Specijalno tužilaštvo cijelu istragu od avgusta prošle godine, pokrenutu na osnovu medijskih izvještaja, vodilo je vlastitim resursima i MUPRS-a nije bio uključen, te nam nisu dostavili nikakvu dokumentaciju ili dokaze”, bio je izričit Ilić. Samo nekoliko časova nakon ove Ilićeve izjave oglasila se i policija, saopštavajući da je protiv Radišića, Cerovca i Bajića podnijela Okružnom tužilaštvu u Banjaluci krivičnu prijavu zbog zloupotreba prilikom preuzimanja akcija “Medicinske elektronike”. Riječ je o istom slučaju zbog kojeg je Specijalno tužilaštvo pritvorilo narečene. Ova skandalozna činjenica potvrđuje paralelizam u organima gonjenja, te potpuni raspad bezbjednosnog i pravosudnog sistema. Ujedno je to i dokaz teškog sukoba između Miodraga Bajića, šefa Specijalnog tužilaštva i Ministra unutrašnjih poslova Stanislava Čađe. Bajić je teško išamarao Čađu, a izvori “Žurnala” tvrde da će ubrzo uslijediti i odgovor.

ŠAMARANJE I DŽOMBIĆA

Uz sve ovo treba primijetiti da je Ilić nemilosrdno pomeo i Aleksandra Džombića, ministra finansija, koji je izjavio da je ubijeđen u nevinost Bojana Golića. Na džombićev komentar da vjeruje u nevinost Bojana Golića, Ilić je rekao da mu je ta izjava „malo kontradiktorna“ sa stavom Vlade RS-a iz koje je saopšteno “da vjeruje u istragu Specijalnog tužilaštva RS-a”, te da misli da je to „Džombićevo privatno mišljenje, s obzirom na poznanstvo s Golićem“. Džombić nije sačekao ni da Ilić završi, već je odmah “nevinog” Golića smijenio sa mjesta v.d. direktora IRB i postavio partijsku udarnu snagu Snježanu Vujić. Sam Džombić nije ni pomenuo sopstvenu ostavku, što bi bilo primjereno, jer najmanje što je mogao učiniti nakon Golićevog hapšenja je da se zahvali na povjerenju. Ali kako, kada je i on lično u teškim kriminalnim poslovima sa Radišićem i Dodikom.

HOĆE LI MAGARAC POJESTI VUKA

Dodikovo igranje sa Radišićevom slobodom veoma je opasno po njega samog, jer je ovaj svjedok i saučesnik brojnih zločinačkih poslova zajedno sa premijerom. Posebno se to odnosi na malverzacije sa gradskim građevinskim zemljištem u Banjaluci, odigranim preko njegove firme “Grand trade”. Prema Ilićevim riječima, u istrazi se došlo i do podatka da je Radišićeva firma „Grand trend“, u 2008. i 2009., postala vlasnik velike parcele gradskog zemljišta, od oko 30.000 kvadrata, koja se nalazi u neposrednoj blizini „Medicinske elektronike“, u centru Banje Luke.
„Predmet istrage bit će kako je to preduzeće došlo do tog zemljišta u vlasništvu Grada Banja Luka, a već je izuzeta i određena dokumentacija i na tome se radi“, precizirao je Ilić. Veliko je pitanje da li je Specijalno tužilaštvo ovom izjavom prešlo “crvenu liniju”, jer je to zemljište Dodikovo.
Firma Grand trade je ovu super atraktivnu parcelu dobila potpuno nezakonito prije gotovo sedam godina, a ne prije godinu ili dvije, kako to tvrdi Ilić. Ukoliko je tako, a čini se da jeste, vrlo lako je moguće da Dodik opozove cijelu akciju i da sve završi po sistemu »pojeo vuk magarca«.

GRAND TRADE

Građevinsko zemljište na uglu ulica Vuka Karadžića i Prvog krajiškog korpusa dodeljeno je firmi "Grand Trade" d.o.o. rešenjem Skupštine grada Banjaluka 1. decembra 2003. godine. Istim aktom "Grand Trade" bio je obavezan da u roku od trideset dana od pravosnažnosti rešenja uplati u budžet grada naknadu za građevinsko zemljište u iznosu od 4,4 miliona konvertibilnih maraka, kao i rentu u iznosu od 1.129.451,30 konvertibilnih maraka. Naznačena sredstva ovo preduzeće u zadatom roku nije uplatilo, tako da je zemljište trebalo biti oduzeto. Ali ne lezi vraže, to se nije dogodilo, a nakon izbijanja skandala u javnosti, jedna od ovdašnjih banaka dodjeljuje Radišiću kredit, kojim on djelimično plaća obaveze. Kredit je odobrio Aleksandar Džombić, što ga jasno svrstava u ovu hobotnicu.

NOVA NEDJELA

Ni tu nije kraj priče, jer Grand trade je prema rješenju bio dužan u roku od jedne godine od odobrenja izdavanja dozvole za građenje izvesti pretežan dio radova na građevini, to jest izgradnju sa prvom nadzemnom stropnom konstrukcijom. Ni to nije učinjeno, a on i Dodik su u gradnju krenuli tek lani. O kakavom kriminalu se radi svjedoči podatak da pomenuta parcela nikako nije mogla biti dodijeljena Radišiću, jer je jedan njen dio privatno, a ne gradsko vlasništvo. Nekolicina osoba podnijela je tužbe protiv grada, ali ne smiju sa tim izaći u javnost zbog straha od odmazde. Na njihove tužbe niko se nije ni osvrnuo. Uz sve to, Dodik i Radišić su za vrijeme prvog premijerskog mandata laktaškog primitivca opljačkali Lutriju RS. Radišić je u to vrijeme bio direktor te kuće.

AKCIJA »MEDICINSKA ELEKTRONIKA«

Šef Odjeljenja za istrage i bezbjednost Specijalnog tužilaštva Republike Srpske Darko Ilić rekao je da je Radišić početkom prošle godine organizovao kriminalnu grupu, kako bi po znatno nižoj cijeni kupio državni kapital u preduzeću “Medicinska elektronika” u Banjaluci.

“Došli smo do saznanja da se Radišić početkom 2009. godine pojavljuje kao zainteresovano lice za kupovinu `Medicinske elektronike`, zbog čega organizuje kriminalnu grupu kako bi stekao pravo kupovine po znatno nižoj cijeni”, rekao je Ilić na konferenciji za novinare u Banjaluci.

On je dodao da je plan grupe bio da se snizi cijena akcija, što su postigli putem malverzacija na berzi uz pomoć Cerovca i Bajića, tada šefova Odjeljenja u IRB.

“Kada su to postigli, Radišić podnosi zahtjev IRB za kupovinu državnog kapitala direktnom pogodbom, a direktor IRB Bojan Golić donosi odluku o prodaji državnog kapitala. Pri prodaji firme direktor IRB-a bio je dužan da prikupi podatke o stanju u preduzeću koje prodaje, što nije učinio”, rekao je Ilić. on je još istakao da da to preduzeće ima više zavisnih firmi u kojima je 100-postotni vlasnik, od kojih je jedno i „Medicinska elektronika“ d.o.o. Novi Sad, generalni zastupnik „Simensa“ za Srbiju, a da IRB RS nije uopće ušao u finansijsko stanje tih preduzeća. Takođe, „Medicinska elektronika“ ima i 14.000 kvadrata građevinskog zemljišta u Banjoj Luci, te oko 4.500 kvadrata objekata, a nije izvršena ni procjena finansijske vrijednosti preduzeća koja je znatno veća od prikazane knjigovodstvene, što je iz izvještaja Akcijskog fonda IRB RS-a bilo poznato Goliću koji se ipak odlučio da imovinu preduzeća proda Radišiću za 180.000 KM.

DEBLOKADA

Do prodaje akcija Radišiću, svi računi Medicinske elektronike bili su blokirani. Nakon toga odmah dolazi do njihove deblokade, a Vlada RS odobrava reprogram poreskih obaveza ovoj firmi i to sa maksimalnih 24 mjeseca grejs perioda. Obaveze “Medicinske elektronike” su preko 15 miliona maraka.

SUD VIJEĆAO 17 SATI

Okružni sud u Banjaluci je odlučio da Radišiću, Goliću, Katalini i Cerovcu odredi jednomjesečni pritvor. Zanimljivo je da je vijećanje u Sudu trajalo cijelih 17 sati, te da je odluka o pritvoru donesena tek u jedan sat iza ponoći 25. marta. Sve to govori pod kakvim pritiskom je bio sud da se oslobodi bar Golić, direktna veza prema ministru Džombiću, koji ga je i postavio za direktora IRB RS.

Na slobodu je ranije pušten Nikica Bajić, za kojeg se uveliko spekuliše da je svjedok saradnik Specijalnog tužilštva, spreman da sarađuje sa tužilašvom i da im otkrije ključne informacije o ovom slučaju.

Već godinama stručnjaci koji u izgradnji apartmanskih naselja na Bjelašnici nisu imali finansijsku korist upozoravaju kako će ta gradnja i izdavanje velikog broja upotrebnih dozvola na Igmanu i Bjelašnici, kad tad dovesti do prave ekološke katastrofe.

Iako su kantonalne vlasti tvrdile da će kolektori za skupljanje otpadnih voda katastrofu spriječiti, na videu koji možete pogledati jasno je da kolektori nisu čišćeni već izvjesno vrijeme. Tako se kompletna kanalizacija iz hotela Maršal te novoizgrađenih apartmana na Bjelašnici izlijeva iznad izvora, područja koje je vodozaštitna zona, s obzirom da se podzemne vode sa tog lokaliteta spuštaju na Bačevo – jedan od glavnih snabdjevača Sarajeva pitkom vodom.
Zanimljivo je napomenuti da su ovaj video članovi pokreta Dosta dostavili čelnim ljudima Kantona Sarajevo i poslanicima u kantonalnoj skupštini, između ostalih Svetozaru Pudariću, Miri Lazoviću, ministru privrede Abidu Šariću, ali i kantonalnom premijeru Besimu Mehmediću. Reakcija je izostala. Zbog toga Sedik Selimović, autor videa, kad već vlasti neće, upozorava građane da ni slučajno više ne piju vodu sa, primjera radi, izvorišta na Vrelu Bosne. Na toj lokaciji, koje su prilikom tzv. promocije turističkih ljepota i potencijala, svim zvaničnicima puna usta, tvrdi Selimović, trebala bi stajati tabla sa natpisom: Voda nije za piće.

Kolektori koji su napravljeni 1984. nisu popravljeni kako treba, smatra Selimović, radnik pri ZOI '84, ne čiste se, pa se zbog toga i fekalne vode slivaju u vodozaštitnu zonu.

(zurnal.info)

Kao što se očekivalo, Deklaracija je ogledalo Demokratske stranke, nespremne da masakr u Srebrenici kvalifikuje jedinim mogućim opisom – genocidom! Podlost ove Deklaracije je u samoj činjenici da se „zločin osuđuje na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde“, ali se nigde ne objašnjava šta je u toj presudi rečeno

Beogradski prodržavni mediji s ushićenjem su objavili vest da je „vladajući blok Demokratske stranke“ pripremio nacrt Deklaracije o Srebrenici. U suludo opširnom uvodu koriste se fantastično isprazne fraze tipa „polazeći od Ustava Republike Srbije“, „izražavajući privrženost duhu i normama univerzalne deklaracije UN“, „rukovodeći se ciljevima obezbeđenja stalnog mira i stabilnosti na prostoru zapadnog Balkana“, „težeći da sećanje na surove oružane sukobe u bivšoj Jugoslaviji“, „poštujući presudu Međunarodnog suda pravde donetu u sporu po tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore februara 2007“... da bi se, konačno, stiglo do same Deklaracije koja ovako glasi:

1. Narodna skupština Republike Srbije najoštrije osuđuje zločin izvršen nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice u julu 1995. godine, na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde, kao i sve društvene i političke procese i pojave koji su doveli do formiranja svesti da se ostvarenje sopstvenih nacionalnih ciljeva može postići upotrebom oružane sile i fizičkim nasiljem nad pripadnicima drugih naroda i religija, izražavajući pri tom saučešće i izvinjenje porodicama žrtava zbog toga što nije učinjeno sve da se spreči ova tragedija.

2. Narodna skupština Republike Srbije pruža punu podršku radu državnih organa zaduženih za procesuiranje ratnih zločina i za uspešno okončanje saradnje sa Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, u čemu naročitu važnost ima otkrivanje i hapšenje Ratka Mladića radi suđenja pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju.

3. Narodna skupština Republike Srbije poziva sve nekadašnje sukobljene strane u Bosni i Hercegovini, kao i drugim državama bivše Jugoslavije, da nastave proces pomirenja i jačanja uslova za zajednički život zasnovan na ravnopravnosti nacija i punom poštovanju ljudskih i manjinskih prava i sloboda, da učinjeni zločini više nikada ne bi bili ponovljeni.

4. Narodna skupština Republike Srbije izražava očekivanje da će i najviši organi drugih država s teritorije bivše Jugoslavije na ovaj način osuditi zločine izvršene protiv pripadnika srpskog naroda, kao i da će izraziti sopstveno saučešće i izvinjenje porodicama srpskih žrtava.

...

Kao što se očekivalo, Deklaracija je ogledalo Demokratske stranke, nespremne da masakr u Srebrenici kvalifikuje jedinim mogućim opisom – genocidom! Podlost ove Deklaracije je u samoj činjenici da se „zločin osuđuje na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde“, ali se nigde ne objašnjava šta je u toj presudi rečeno.

U preambuli Deklaracije stoji spisak dokumenta na koje se ovaj dokument naslanja, pa se tako, uzgred, pominje Konvencija UN o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. To je i jedino mesto na kome se upotrebljava reč „genocid“.

Šefica poslaničkog kluba Za Evropsku Srbiju, nesrećnica po imenu Nada Kolundžija, izjavila je da se zločin u Srebrenici nije kvalifikovao kao genocid zato „što se smatralo da za tim nema potrebe, jer je to već definisano presudom Međunarodnog suda pravde“. Uverena da je normalna, Kolundžija je pokušala još nešto da objasni: "Svako ko sada insistira da u ovoj deklaraciji stoji neka reč po svaku cenu, mislim da pravi suštinsku grešku. Ono što je bitno da mi priznajemo ono što je presudio MSP, da apsolutno ne relativizujemo ni razmere zločina niti polemišemo sa brojem žrtava“.

Iz Deklaracije je izostavljen predlog da se izvinjenje susedima uputi zbog „politike režima Slobodana Miloševića“, jer se tome suprostavila Socijalistička partija Srbije. Kolundžija Nada, naravno, puna je razumevanja za SPS, pa kaže: "Bilo je mnogo političkih aktera i pojedinaca koji su bili nosioci politike koja je dovodila do ovakvih zločina. Ponekad oni nisu bili ni deo režima ili su podržavali te režime, ali nisu formalno bili taj režim. Išlo se na što tačnije definicije, a tačna definicija je da mi osuđujemo i nosioce ideja koje su dovele do ovakvih zločina".

Neki od patriotskih medija u Beogradu najavljuju da će desničarske NVO iz Republike Šumske, nezadovoljne što će se čak i ovakva Deklaracija usvojiti, ispred Narodne skupštine organizovati protestni miting. Biće to prvi put da u Beogradu strani državljani, s tuđim pasošima, Bosanci iz Šumske,  demonstriraju protiv Deklaracije donete u drugoj zemlji!  

(tekst prenesen iz e-novina)

Nastavljaju se reakcije na tekst o nepotizmu na Fakultetu političkih nauka. Nakon što smo objavili reagiranje asistentica sa FPN-a u kojem Belma Buljubašić i Jasna Duraković navode imena svojih kolega za koje tvrde da su također rodbinskim vezama dobili posao na fakultetu, dobili smo reakciju profesora Ivana Cvitkovića. Profesor Cvitković negira navode kolegica Buljubašić i Duraković, prozivajući ih da nisu provjerile informacije: “Ako su kolegice htjele to znati mogle su upitati ili doc. Abazovića, ili mene. Dakle, niti sam s doc. Abazovićem, niti s bilo kim na Fakultetu političkih nauka u srodničkim odnosima.”

Ova je tema izazvala pažnju javnosti, a očito i akademske zajednice što je vidljivo i iz reagiranja prof. dr. Ivana Cvitković koje objavljujemo u prilogu.

REAGIRANJE

Poštovani,

U tekstu pod naslovom „Belma Buljubašić i Jasna Durković: Ah, taj nepotizam, ima ga i previše“, navedena je neistina da sam tetak doc. dr. Dini Abazoviću. Pretpostavljam da su autorice htjele odaslati poruku kako je Abazović, po tom kriteriju, biran za asistenta. Tim povodom, želim istaći:

1.Nitko od moje obitelji nije u srodničkim odnosima s obitelji Abazović unatoč „tvrdnjama većine zaposlenika“, kako navode autorice teksta. Ako su kolegice htjele to znati mogle su upitati ili doc. Abazovića, ili mene. Dakle, niti sam s doc. Abazovićem, niti s bilo kim na Fakultetu političkih nauka u srodničkim odnosima.

2. Doc. Abazović biran je u zvanje asistenta kao najbolji student sociologije školske 1998/99 god. (ali i ne samo te školske godine; prosjek ocjena 9,4), i ni po kojim drugim kriterijima.

3. Bio bih radostan kada bi mlade kolegice, za isti period boravka na Fakultetu, postigle znanstvene rezultate koje je postigao doc. Abazović. Nažalost, izgleda da su izabrale pogrešan put k tom cilju.

Sarajevo, 25. 03. 2010. god.                                                                                                                                        Prof. dr. Ivan Cvitković

Cijela je poema napisana na postavljanju kablova u Šeremetjevu 1969. Godine. Svako poglavlje predstavlja rutu između raznih stanica na putu iz Moskve do Petuških

„Svi govore: Kremlj, Kremlj. Od svih sam slušao samo o njemu, ali ga nijednom nisam vidio. Koliko sam već puta (tisuću puta), pijan ili mamuran, prelazio Moskvu od sjevera na jug, sa zapada na istok, s jednog kraja na drugi, svakojako, ali ni jednom nisam vidio Kremlj.“...

Tako počinje legendarna prozna poema ruskog pisca Venedikta Jerofejeva. Čovjek traži mjesto o kojem sluša cijelog života, ali ne uspiejva ga pronaći unatoč svemu što poduzima.

Venjička, volim mu tepati kao da ga poznajem. Venjička je bio i sasvim osoben koktel majstor. Veliki poznavatelj i ljubitelj kako dobre, tako i one malo lošije kapljice. Njegovi koktel recepti objavljeni su u Meandrovom izdanju kratkog romana „Moskva – Petuški“ pod nazivom „Mali leksikon“ skupa sa zapisima „Moja mala Lenjiniana“, „Očima ekscentrika“, „Saša Čorni i drugi“, „Iz raznih bilježnica 1. i 2.“, „Posljednji dnevnik“ te sjajnim intervjuom, koji je s Venjičkom vodio Igor Boličev, a nosi genijalan naslov „Umrijet ću, a da nikad neću shvatiti tu stoku“.

Venjička, volim mu tepati kao da ga poznajem. Venjička je bio sanjar. Pijani sanjar. Jedan od onih koji su gulili šljaku po ruskim vukojebinama i pisali beskompromisno bez želje da ikome podilaze. Venjička u ovom romanu – poemi kreće sa Kurskog kolodvora u Moskvi do kolodvora Petuški u posjet svojoj ljubavi. Usput će nabrojati i popiti skoro sve vrste votke, piva i vina. I, na koncu, u Petuške nikad neće stići. A pričao je Venja sa vagonskim anđelima, lebdjeli su oko njegove razbarušene glave pjevajući. Barhatno pivo je pljuštalo kao kiša, smjenjivali su se putnici, svjetla kolodvora i Venjina magnovenja, ali nikako nije mogao dospjeti u Petuške, baš kao što i cijeli život bezuspješno pokušava vidjeti Kremlj.

Na koncu, ni Venjička ni mi, nismo sigurni gdje je zapravo dospio na kraju rute Moskva – Petuški. Ali možemo Venjički zahvaliti na jednom divnom poetičnom putovanju koje tako sliči na komprimiran prikaz cijelog ljudskog života da vas mora oboriti s nogu i natjerati vas da nazdravite anđelima koji se smiju dok vas grubo hvataju pandurske ruke i odvlače u nepoznato.

Cijela je poema napisana na postavljanju kablova u Šeremetjevu 1969. Godine. Svako poglavlje predstavlja rutu između raznih stanica na putu iz Moskve do Petuških. A kamo se Venja zapravo zaputio najbolje govore prve rečenice pretposljednjeg poglavlja romana: „Ako hoćeš ići lijevo, Venjička – idi lijevo. Ako hoćeš desno – idi desno. Svejedno ti je kamo ideš. Najbolje da ideš naprijed, kamo te oči vode...“

Venedikt Vasiljevič Jerofejev (Koljski poluotok, 1938 - Moskva, 1990), ruski je prozaik i dramatičar. Živio je skitalačkim životom, pretežito kao polagač kablova. Do perestrojke participirao isključivo u neoficijelnoj kulturi. Neki su mu rukopisi izgubljeni, primjerice Psihopatovi zapisi (Zapiski psihopata) iz druge polovice 50-ih. Najveći uspjeh postigao kratkim romanom ("poemom") Moskva-Petuški, koji je do objavljivanja u Izraelu (1977) cirkulirao u samizdatu. Iz 80-ih godina datiraju ogled Vasilij Rozanov - očima ekscentrika (Vasilij Rozanov glazami ekscentrika,1982) i drama Valpurgijeva noć ili Koraci komandora (Val'purgieva noč, ili Šagi Komandora, 1985). Iz 90-ih su drama Disidenti ili Fanny Kaplan (Dissidenty, ili Fanni Kaplan, 1991) te razni zapisi iz bilježnica (1991). Publiciranje pak piščeva ranoga romana Dmitrij Šostakovič (1994, 1995) iz pera Slave Ljona smatra se mistifikacijom. Jerofejevljevi prozni i dramski radovi primjer su karnevalizirane literature s jakim intertekstualnim signalima.

U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora “Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige

Politička karijera Stipe Mesića začela se 1965. godine kad ga je u Zagrebu, na radnome mjestu u Univerzalu, posjetio dr. Ljubo Linarić, tadašnji ravnatelj Doma zdravlja u Orahovici. Kazao je Mesiću da se spremaju izbori za Sabor i da bi bilo dobro da se kandidira, jer sve govori da bi mogao pobijediti. Doktor Linarić, međutim, nije računao da će Mesićevu kandidaturu podržati Komunistička partija ili Socijalistički savez, nego mu je predložio da bude kandidat stotinu građana: tadašnji je izborni zakon, naime, omogućavao kandidaturu za Sabor uz stotinu sudski ovjerenih potpisa građana. Mesić je prihvatio taj prijedlog, potpisi su ubrzo prikupljeni i ovjereni u orahovičkom sudu, a na izborima je građanski kandidat odnio uvjerljivu pobjedu. «Tako sam postao prvi parlamentarni zastupnik u Jugoslaviji koji je izabran mimo volje vladajuće nomenklature, pa sam dao otkaz u Univerzalu i vratio sam se u Orahovicu. Osim što sam postao zastupnik u Saboru, doktor Linarić zaposlio me je u Domu zdravlja na mjestu svog pomoćnika za opće i pravne poslove. Zbog načina na koji sam ušao u Sabor Udba mi je stalno bila za petama. Nisu me dirali, ali pratili su s kime se sastajem, što pričam i što radim: napominjem da je tada Aleksandar Ranković još uvijek bio svemoćni šef jugoslavenske tajne policije. Godine 1966., prema prethodnom dogovoru, jedan je moj prijatelj podnio ostavku na mjesto u Općinskoj skupštini Orahovice, pa sam se kandidirao za taj položaj i opet sam pobijedio: sad sam, dakle, bio i u Saboru i u Općinskoj skupštini. I to nije sve. Malo nakon toga predsjednik Općine Vlado Maglajić otišao je za direktora Carine u Osijeku i grupa koja me je podržavala kandidirala me je za predsjednika općine. Tako sam postao i predsjednikom općine.»

PREPOROD ORAHOVICE

Novi predsjednik općine odmah je počeo provoditi privredni preporod svoga mjesta: pokreće se drvna industrija, otvara se tvornica keramike, pogon za preradu voća, ljudi se masovno zapošljavaju... Mesić je, međutim, htio graditi i infrastrukturu. «Podravska magistrala bila je završena, ali nismo imali asfaltiranu cestu prema Donjem Miholjcu i mađarskoj granici», priča on, «i za to je trebalo puno novaca. Negdje u svojim skitnjama sreo sam se s Tonom Tonevim, direktorom savezne Poljobanke iz Beograda, a upravo je tada donesena odluka da se ukida državni kapital i da se sredstva iz saveznih investicijskih banaka po ključu raspodjeljuju republikama: koliko je tko investirao, toliko će mu biti vraćeno. Razgovarao sam s Tonevim kako bih izvukao novac za svoju općinu i on je rekao da mi sredstva može dati samo za šumarstvo i poljoprivredu. Pitao sam ga bi li mi, recimo, mogao dati novce za izgradnju šumske ceste. Rekao je da može, ako Šumsko gospodarstvo podnese zahtjev za kredit i za gradnju ceste. Tako smo dobili kredit i sagradili «šumsku cestu» Orahovica-Donji Miholjac, koju je 1968. otvorio Miko Tripalo. Osim toga, do svih orahovičkih sela napravio sam tvrdu cestu i svako je selo dobilo struju.»

No, nije se Mesić bavio samo lokalnom infrastrukturom i stvaranjem vlastitog preporoditeljsko-neimarskog imidža među sumještanima, nego je bio aktivan i u tzv. visokoj politici. Saborska arhiva i požutjeli kompleti novina pamte njegov parlamentarni istup 26. ožujka 1967. kad se žustro raspravljalo o tada friškoj Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika: taj tekst, koji je inzistirao na očuvanju hrvatskog jezika u okviru federalne Jugoslavije i kojega je potpisala skupina zagrebačkih intelektualaca, izazvao je dosta bure u tadašnjim političko-kulturnim krugovima, pa je došao i na saborski dnevni red. Stipe Mesić kazivao je ovako: «Pridružujem se onim drugovima zastupnicima koji traže da se objelodane imena potpisnika Deklaracije, te da se ne samo društveno i politički osude stavovi i potpisnici Deklaracije, nego da i tužilaštvo pokrene krivični postupak protiv odgovornih osoba». Autor tih riječi, međutim, danas ima objašnjenje za svoj žestoki istup. Kaže da je grupa saborskih zastupnika s kojima je održavao prisnije odnose (Josip Manolić, Josip Boljkovac, Petar Kriste...) razmišljala kako reagirati na rečeni tekst, pa ih je onda Boljkovac okupio u jednoj saborskoj prostoriji i rekao im da ima rješenje. «Slušajte ljudi», kazao je Boljkovac, «imam informaciju da se Miroslav Krleža, koji je jedan od potpisnika Deklaracije, upravo sad nalazi kod Tita i da razgovaraju o tom njegovu potpisu. Ako mi žestoko napadnemo Deklaraciju, Tito će sigurno zaštititi Krležu, jer on njega neće žrtvovati i neće ga se odreći zbog tog potpisa i tog teksta. A kako će Tito stati u Krležinu zaštitu, tako će prestati napadi na potpisnike Deklaracije.» Mesić kaže: «Pitali smo ga je li siguran u to što govori, a on je kazao da je to sto posto tako. Ni danas ne znam je li Boljkovčeva informacija bila točna, ali on nam je tako rekao. Potom smo dosta žestoko napali Deklaraciju i njezine potpisnike, pa je Vladimir Bakarić odmah skočio za saborsku govornicu i rekao je da trebaju prestati sve rasprave o Deklaraciji, jer nije ni vrijeme ni mjesto da se na takav način reagira na taj tekst. Tako je rasprava prekinuta, a nikome od potpisnika praktično se nije dogodilo ništa loše». Josip Manolić nudi ponešto drukčiju verziju iste priče: «Deklaracija o ravnopravnosti jezika bila je, u suštini, provokacija prema onim političkim snagama koje su tada, koncem šezdesetih godina, nastojale da se donesu amandmani na postojeći Ustav, a ti su amandmani trebali predstavljati značajan korak u osamostaljivanju federalnih republika. Da bi se to spriječilo, konzervativne su snage putem svojih agentura izišle s tom Deklaracijom: siguran sam da je taj tekst napisan u jugoslavenskim agenturnim krugovima i da je otpočetka do kraja zamišljen kao provokacija».

RESTAURIRANJE KAPITALIZMA

U svakom slučaju, obznanjivanje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika nije prouzročilo veće probleme njezinim potpisnicima, ali se naredne, 1968., godine maršal Tito u jednom svom govoru o negativnim pojavama u društvu obrušio na – Stipu Mesića: kazao je, naime, da «neki mali predsjednik općine u Slavoniji restaurira kapitalizam». O čemu se radilo? «Dok sam bio predsjednik općine Orahovica, k meni je došla grupa lokalnih obrtnika», objašnjava Mesić, «i rekli su mi da su završili s elektrifikacijom slavonskih sela, te da imaju dosta novaca. Pitali su gdje bi mogli uložiti taj akumulirani kapital. Predložio sam im da osnuju proizvodno poduzeće, jer ako grupa građana može osnovati birtiju ili trgovinu, zašto ne bi mogla osnovati proizvodno poduzeće. Zakon to nije zabranjivao, a ono što nije zabranjeno, to je dopušteno. Bilo ih je šesnaest. Rekao sam im da bi bilo dobro da u banci oroče sredstva za osnivanje tvornice, a imali smo slobodan prostor gdje se tvornica mogla osnovati. Glavni mi je cilj bio da se zaposle žene, pošto je veliki broj žena u Orahovici bio nezaposlen. Dogovorili smo se da će oni predložiti menadžment, jer oni ulažu novac. Izišli su s prijedlogom da se osnuje tvornica tekstila u kojoj bi se zaposlilo tristotinjak žena. Ubrzo su kupljeni strojevi, preuređena je dvorana koju smo imali, sve je bilo spremno za početak proizvodnje, ali onda je Tito održao taj govor i krenula je velika hajka po novinama. Meni su dolazile razne inspekcije i nisu našle ništa sporno, ali su se investitori smjesta razbježali ostavivši i novce i strojeve.» Dvije godine kasnije, 1970., Mesić se, u širem funkcionarskom društvu, našao na ručku s Josipom Brozom. Ručak je organiziran u osječkom Domu armije, a prisutni su bili predsjednici šesnaest slavonskih općina pojačani Savkom Dabčević-Kučar. Uz Tita je bila i njegova supruga Jovanka. «Tito je tada već bio stariji čovjek, s pomalo crvenkastom kosom. Tražio je od nas da iznesemo svoje viđenje situacije, te svoje prigovore na republički i savezni račun. Tražio je, osim toga, da predložimo što bi trebalo učiniti kako bi se stanje poboljšalo, ali nije ništa bilježio, samo je slušao. Mislio sam da nema nikakvoga smisla bilo što govoriti tom starom čovjeku, jer nitko ništa ne bilježi i sve što budem rekao otići će u vjetar. Svi predsjednici općina iznosili su svoje probleme i prijedloge, a meni je ostao u sjećanju istup Milenka Radusinovića, predsjednika Općine Osijek, koji je dosta kritički govorio o koncentriranju državnoga kapitala u saveznim bankama u Beogradu, pa se u jednom trenutku htio malo plastičnije izraziti: 'Druže Tito, neće oni nama u Beogradu prodavati muda pod nešto'! Htio je reći 'nešto pod bubrege', ali se malo zbunio, te su svi prasnuli u smijeh. Svi smo, dakle, otamburali to što smo imali, a Tito je onda uzeo riječ i krenuo: svakome od nas odgovorio je na svako pitanje i precizno je bio memorirao tko ga je što pitao, premda je tu bilo šesnaest ljudi i premda on nije činio nikakve bilješke. To me je, moram priznati, fasciniralo. Fascinirala me je ta njegova nevjerojatna moć koncentracije, iako sam u to vrijeme – a vrijeme je formiranja tzv. maspoka u Hrvatskoj – već bio dosta kritičan prema Titu i iako smo već bili na, uvjetno rečeno, suprotnim stranama.»

Nakon što je ispričao ovu storiju, Mesić je požurio da se ogradi od vlastite sklonosti da bude fasciniran velikim ličnostima i pritom se učinio vrlo iskrenim: «Mene, vjerujte mi, nitko ne može sasvim fascinirati. Susretao sam mnoge ljude, mnoge državnike, znanstvenike, umjetnike svih mogućih profila... Nitko me nije posebno fascinirao svojom osobom. Fasciniraju me samo djela. Svi su mi ljudi samo – ljudi, i sve ih tako prihvaćam, bez obzira čime se bavili i što radili. Ali fascinira me, recimo, način vladanja Vladimira Putina u Rusiji, u državi koja je bila doživjela potpuni kaos: ta država najednom počinje funkcionirati, institucije počinju normalno raditi svoj posao, uspostavlja se neki red... Fascinira me, dakle, Putinovo djelo, a ne njegova osoba. Tako je i s Titom. Čovjek, jednostavno, mora biti zadivljen njegovim djelom. Organizirao je antifašističku borbu i u tu je borbu uveo sve narode bivše Jugoslavije i sve nacionalne manjine. Da nije bilo antifašističke borbe, Hrvata bi nestalo. On se založio za koncept Jugoslavije koju čine federalne jedinice, a među tim federalnim jedinicama bila je i Hrvatska. Ostavio je iza sebe Ustav iz 1974. godine, u kojemu su republike definirane kao države i na temelju tog Ustava svijet je kasnije priznao i Hrvatsku i sve druge države nastale raspadom Jugoslavije. On je u tom Ustavu definirao da narod ima pravo na samoopredjeljenje i stvaranje svoje republike, a republika ima pravo na otcjepljenje. To je Titovo veliko djelo i na temelju toga mogli smo se – da je bilo sreće i pameti – osamostaliti i bez rata. Stoga je pozivanje na tekovine Nezavisne Države Hrvatske – što se svih ovih godina događa u ovoj zemlji – rezultat nepoznavanja činjenica, zločestoće ili pokušaja da se na neki način na tome profitira. To je besmisleno i glupo».

GOLI OTOK

Dometnut će, međutim, da je «Goli otok užasna stvar koja je napravljena ljudima», ali će naći i opravdanje za uspostavu tog kazamata u kojemu su trunuli Titovi politički neistomišljenici: kaže da je opasnost iz Rusije i brutalnost s kojom se Staljin obračunavao sa svojim političkim protivnicima prisilila Tita da izolira one koji su bili skloni Sovjetima. «Na Goli su otok otišli mnogi koji nisu imali nikakve veze ni sa čime, ali to je bila povijesna nužda. Pitanje je samo je li to trebalo biti tako brutalno ili se moglo i blaže. Titu, također, prigovaraju za Bleiburg. Milovan Đilas tvrdio je da je Tito, kad je saznao za ubijanje na Bleiburgu, rekao da se to nije trebalo dogoditi i da je onima koji su sudjelovali u zločinima trebalo suditi, ali kad se već dogodilo tako kako se dogodilo – kad su, dakle, pobijene tisuće ljudi – onda za njima ne treba žaliti, jer se tu ništa više ne može promijeniti. Unatoč svim tim Titovim promašajima i pogreškama koje su rezultirale potocima krvi, njegovo djelo je veliko i ono mora biti prihvaćeno kao temelj na kojemu je izrasla suverena država Hrvatska. Tuđman je bio opterećen povijesnim mitovima, kraljevima, kontinuitetom hrvatske državnosti... I sve je to u redu, ali bez Narodnooslobodilačke borbe ničeg ne bi bilo i čitava bi priča o hrvatskoj državnosti bila besmislena i isprazna.»

U prosincu 1971. godine u Karađorđevu se odigrala sjednica jugoslavenskog partijskog i državnog vrha na kojoj je bio prisutan i maršal Tito koji je donio odluku o smjeni tadašnjih hrvatskih partijskih prvaka – Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala, čiji je grijeh bio sadržan u preliberalnom privrednom razmišljanju za to vrijeme na tom mjestu, te u neskrivenim težnjama za većim stupnjem hrvatske ekonomsko-političke samostalnosti u okviru federalne Jugoslavije, što je doživljavano «divljanjem nacionalizma i šovinizma u Hrvatskoj». Nakon sjednice u Karađorđevu, u prijevremenu političku mirovinu nisu poslani samo gospođa Dabčević-Kučar i gospodin Tripalo, nego je – prema ne sasvim pouzdanim procjenama – uslijedila sječa oko pet tisuća kadrova na svim razinama partijsko-državne nomenklature u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, a uskoro su počela hapšenja i suđenja onim personama za koje je partijski vrh procijenio da su kolovođe «hrvatskog proljeća» ili «masovnog pokreta – maspoka». Među ljudima koji su se našli na udaru bio je i Stipe Mesić. «Poslije sjednice u Karađorđevu, nametnulo se pitanje kako se postaviti: ostati na položaju i zadržati dotadašnji kurs ili podnijeti ostavku pa se na drugi način boriti za nastavak procesa demokratizacije i za politiku čistih računa unutar jugoslavenske federacije», priča Mesić. «Ivica Vrkić, koji je bio na sjednici u Karađorđevu, dogovorio se sa Savkom i Mikom i došao mi je u posjetu u Orahovicu, a kod mene se našlo i nekoliko drugih čelnika slavonskih općina. Vrkić nam je tada prenio Tripalovu poruku da dobro procijenimo situaciju i da sami donosimo odluke o svojoj daljnjoj političkoj sudbini. Nije bilo nikakvog pritiska i nikakvih naredbi. Nakon toga smo se u Požegi našli tamošnji čelnici Mato Novačić i Ilija Papac, Drago Trošelj iz Našica, Matija Ćosić, predsjednik Socijalističkog saveza iz Donjeg Miholjca, ja i još nekoliko lokalnih političara iz Slavonije. Razmišljali smo što da radimo. Novačić je bio hapšen kao mladić u vrijeme Drugog svjetskog rata i bio je maltretiran, te nam je odmah kazao da njemu više ne pada na pamet ići u zatvor. U povjerenju mi je rekao da će pobjeći u inozemstvo i tamo čekati rasplet. Potom sam se vratio kući i kazao sam ženi da neću ići u inozemstvo, premda su mi jedno vrijeme ostavili pasoš kako bih se možda predomislio i otišao vani. Znao sam da ako odem, pristajem na preuzimanje krivnje, a to nisam želio, jer se nisam osjećao krivim ni za što. Rekao sam ženi da ću pristati i na suđenje i na zatvor, ali neću bježati u inozemstvo. Krajem 1971. otišao sam na još jednu sjednicu Sabora, pošto sam htio izvući još nešto novca za Orahovicu iz Fonda za nerazvijene, a u siječnju ili veljači 1972. podnio sam neopozivu ostavku. Tada mi je došao vozač Mate Novačića i prenio mi je njegovu poruku da skupa idemo u Zagreb i da imamo siguran kanal za odlazak u inozemstvo, te da imamo osiguran smještaj u Njemačkoj. Kazao sam vozaču da pozdravi Matu, ali da sam ja odlučio ostati.»

I Novačić je zaista otišao: jedno je vrijeme boravio u Zagrebu, a onda se prebacio u Njemačku, gdje ga je neki Židov, do kojega je ovaj došao zahvaljujući jednoj osječkoj vezi, zaposlio da mu uređuje vrt. Poslije mu je povjerio vođenje pogona u svojoj tvornici tekstila i Novačić je na tom mjestu dočekao mirovinu: u Hrvatsku se vratio 1990. godine. Stipe Mesić ostao je, pak, u Orahovici: izgubio je sve funkcije, čak i onu pomoćnika ravnatelja Doma zdravlja. Obitelj je bila bez ikakvih prihoda. «U Orahovici se nikako nisam mogao zaposliti, ali sam pokrenuo sudski spor protiv Doma zdravlja i dobio sam odštetu. Ženu i djecu poslao sam u Zagreb kod maćehe Mileve, a malo kasnije uspjeli smo, kad sam prodao kuću u Orahovici, kupiti jedan mali stan u Zagrebu, u Ožegovićevoj ulici blizu Kvaternikova trga. Milka je ubrzo uspjela naći posao u dječjem vrtiću u Studentskom gradu, a 1975. godine, kad sam već bio na izdržavanju zatvorske kazne u Staroj Gradiški, otkriveno je čija je žena, pa su joj htjeli dati otkaz. Tamo je, međutim, bio jedan razuman predsjednik općine, zvao se Stanko Mrgić, koji je bio u studentskom domu u isto vrijeme kad i ja: saznao je da Milku žele izbaciti s posla i otišao je na zbor radnih ljudi tog vrtića, te im je održao bukvicu u kojoj je rekao da ne želi ništa govoriti o meni, ali je pitao je li Milka Mesić napravila išta zbog čega bi trebala dobiti otkaz. Svi su se složili da nije napravila ništa loše i tako je spašena od izbacivanja. Radila je u Studentskom gradu deset-petnaest godina, a onda se ispraznilo jedno mjesto u dječjem vrtiću na Pantovčaku i prebacila se tamo, gdje je dočekala mirovinu.»

NEPRIJATELJSKO DJELO

Godine 1972. protiv Mesića je pokrenuta istraga po članku 118. tadašnjeg Kaznenog zakona, što hoće reći da je osumnjičen za «neprijateljsko djelo propagande». Neposredno nakon otvaranja istrage u posjetu su mu došli Mirko Bošković Puškin i Marko Bezer, istaknuti partizanski borci i komunistički moćnici u Slavoniji, te su mu obećali pomoć u pronalaženju posla u Zagrebu, ali su mu rekli da prethodno mora pomoći sam sebi.

«Ti si, Stipe, bio mlađi od Savke, Mike, Šibla...», počeo je Bezer, «ti si njima bio impresioniran, što nije ni čudno, jer su oni bili u Zagrebu i bili su karizmatični. To je sve ljudski. Ti bi sad trebao napisati jednu izjavu da si se tu i tamo sastajao s njima i da su te oni nagovarali da formiraš ogranke Matice hrvatske po Slavoniji, a da si ti računao da je to službena politika. Trebao bi, zapravo, napisati da ti nisi imao ništa s tim, osim što si provodio ono što su oni od tebe tražili.»

«Ima tu jedan problem», kazao im je Mesić. «Prvo, želio sam tu politiku. Drugo, znao sam što se događa. I treće, nitko od njih nije na mene vršio nikakav pritisak.»

«Čuj, Stipe, ti moraš voditi računa o ženi i djeci, oni su u Zagrebu, ti si u Orahovici i bez posla si... Sve će biti završeno ako potpišeš jednu takvu izjavu i još ćemo ti pomoći da nađeš posao u Zagrebu.»

«Možemo li se ovako dogovoriti: nemojte mi ništa pomagati, molim vas! Ja ću sebi nekako naći posao u Zagrebu. Dakle, nemojte mi pomagati, ali molim vas, nemojte mi ni lijepiti nešto što nisam učinio.»

«Tebi se, nažalost, ne može pomoći, jer sam to ne želiš. Stvari će sad krenuti onako kako moraju krenuti.»

Zatim su napustili Mesićev orahovički dom, a stvari su uskoro zaista krenule onako kako su morale krenuti. Stipe Mesić pridružio se obitelji u stanu u Ožegovićevoj ulici, te mu je jednog dana u jesen 1972. došao poziv istražnog suca za saslušanje zbog kaznenog djela neprijateljske propagande. «Bio sam jako ljut kad sam dobio taj poziv, jer sam se morao baviti najelementarnijim egzistencijalnim pitanjima – naime, kako prehraniti familiju – a za vratom mi se odjednom našao taj sudski proces. Otvorio sam poziv istražnog suca i pritom sam nešto žestoko opsovao u sebi, a moj pas – jedan kratkodlaki seter - koji je stajao pored mene u tom je momentu pao kao pokošen. Nazvao sam doktora koji mi je poklonio tog psa kad je bio mali, a s njim je došao i veterinar koji mi je rekao da je pas, jednostavno, doživio šok. Taj događaj nikad neću zaboraviti.» Istraga je trajala do kraja 1972. i jedan dio 1973. godine, a Mesiću su se na dušu stavljali, uglavnom, nacionalistički ispadi prilikom osnivanja ogranaka Matice hrvatske u pojedinim slavonskim mjestima. Na tribini u Donjem Miholjcu kazao je ovako: «Neka se uz našu vatru i sam vrag grije samo neka nam vatru ne gasi». Mesić veli: «Svjedoke su ispitivali što oni misle na koga sam aludirao, pa jedan kaže da ne zna na koga sam mislio, drugi kaže da nema pojma tko gasi vatru, ali dođe i treći koji kaže da sam aludirao da Srbi gase vatru». Ili, formiranje filijale Matice hrvatske u Valpovu, gdje je Mesić rekao da u «našem amandmanskom vlaku ima mjesta za sve, ali onaj tko stavi nogu pod taj vlak ostat će bez noge, a vlak će svejedno doći na odredište». Pitanje glasi: tko stavlja nogu pod vlak što nosi ustavne amandmane koji su trebali donijeti veću samostalnost Hrvatske u federalnim okvirima? «I opet se nađe netko tko kaže da sam mislio da Srbi stavljaju nogu pod vlak. Naravno, bilo je i onih koji u tome nisu vidjeli nikakav nacionalizam, a među njima bilo je i jako puno Srba. Problem je, međutim, bio s onim svjedocima koje je instruirala policija.» Još je jedna njegova rečenica bila predmetom istrage: rekao je da su Hrvati sebi «put do Jadrana iskrčili sa sabljom u ruci, dok su neki drugi na Jadran došli ili našom dobrotom ili našom naivnošću». «To se zaista moglo svakako tumačiti», kaže Mesić, «pa je jedan mislio da se ta izjava odnosi na Mađare, drugi da se odnosi na Srbe, treći na Nijemce... Zadnji moj krimen ticao se atentata na jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj Vladimira Rolovića. Izjavio sam tada da je istina da su Hrvati pucali u Rolovića, ali je pucanj u jugoslavenskog ambasadora pucanj u amandmane i bez obzira što su pucali Hrvati, to je zločin protiv hrvatskog naroda. Istraživalo se na koga sam mislio da stoji iza tog ubojstva, pa su neki iznosili tumačenja da sam mislio kako iza Rolovićeva ubojstva stoji beogradska Udba ili KOS. Bilo je još nekih sitnica kojima su se istražitelji bavili: od toga da sam tražio da mi se vrati partijska članarina od 1955., kad sam postao član, do toga da sam se bunio protiv lažnih karakteristika koje su lijepljene orahovičkim mladićima, Hrvatima, kad su željeli ići u oficirske škole JNA.»

UTICAJ NA SVJEDOKA

Mesić, koji se branio sa slobode, ne zna koliko se svjedoka izredalo u istrazi, ali zna da ih se na suđenju 1973., pred osječkim okružnim sucem Zoranom Makarovićem, pojavilo pedeset i pet. Za optuženoga je najopasniji iskaz bio onaj Orahovičanina Slavka Barića, predsjednika tamošnjeg Socijalističkog saveza, koji je u istrazi izjavio da je bio prisutan jednom sastanku nekolicine predsjednika slavonskih općina koji su se bili sastali u Kutjevu, te da je on, Barić, izišao iz prostorije kad je shvatio da se radi o «ustaškom sijelu». Tada je u igru stupio Mesićev prijatelj Ivan Škoro, koji je bio učitelj u jednom selu pored Orahovice i koji se bavio dizanjem utega. «Škoro je bio neizmjerno jak: mišica mu je bila široka skoro kao moj grudni koš. Došao mi je jednog dana i pitao me kako mi može pomoći oko suđenja i koga bi on trebao obraditi. Rekao sam mu da su svi dokazi tanki i da se radi o političkom procesu, ali da mi je najveći problem iskaz tog Barića. On mi je tada rekao da Barića prepustim njemu. I stvarno, kad je Barić dolazio na sud u Osijeku, Škoro ga je sačekao, stisnuo ga za ruku i prošetao s njim jedan krug oko zgrade. Onda smo ušli u sudnicu i čekali smo da počne Barićevo svjedočenje. Škoro se smjestio u zadnji red i čitavo je vrijeme fiksirao tog ključnog svjedoka. Barić je u svjedočenju kazao da sam bio bolesno politički ambiciozan i da sam, ne pitajući za cijenu, htio biti zapažen u Zagrebu, te se prebaciti na neku višu funkciju u glavnom gradu. Sudac Makarović potom ga je pitao jesam li politički zastranjivao i tražio je da mu opiše sastanak u Kutjevu. Svjedok je na to odgovorio da na tom sastanku nije bilo nikakvog neprijateljskog djelovanja. Sudac mu je zatim pročitao onaj dio njegova iskaza u istrazi u kojemu je govorio o kutjevačkom «ustaškom sijelu», ali je Barić tada rekao da je njegov iskaz krivo zapisan, jer je on, ustvari, kazao slijedeće: 'Da sam vidio da je to ustaško sijelo, ja bih ga napustio'. Poslije toga je pogledao Škoru, a ovaj mu je samo klimnuo glavom.»

Mesiću su njegovi odvjetnici prenosili povjerljive informacije da je Centralni komitet zatražio godinu dana zatvora za njega i on je bio zadovoljan takvom kaznom, no te su mu informacije postale blago sumnjive kad se, na dan izricanja presude 1974. godine, u sudskom hodniku mimoišao sa zamjenikom osječkog okružnog tužitelja i kad mu je ovaj dobacio da «dobro sveže gaće». Ohrabrilo ga je, doduše, to što policajci nisu ušli u sudnicu, jer je to značilo da je dobio manje od pet godina. Presuda suca Makarovića glasila je: dvije godine i dva mjeseca zatvora. «Ne bih se uopće ljutio da sam dobio okruglo dvije godine», kazuje Mesić, «jer kad je kazna tako okrugla, jasno je da se radi o političkoj presudi i da se, zapravo, šalje poruka kako će svi oni koji se drznu dirnuti u sistem završiti tako. No, dvije godine i dva mjeseca značilo je da je Makarović precizno izvagao sve moje zločine i donio pravednu kaznu: to je trebalo značiti da sam, ipak, nešto zgriješio. Da je rekao tri godine - tri godine, sve je u redu. Ali zašto ta dva mjeseca. Tada sam mu poručio da ću mu to kad-tad vratiti, ali jasno da to nisam učinio, premda sam stvarno bio jako ljut na njega. U obrazloženju je naveo ovako: 'Iako svako djelo samo za sebe nije kažnjivo, uzevši u obzir ukupnu djelatnost optuženog, izlazi da je počinjeno krivično djelo neprijateljske propagande'. Žalio sam se na tu presudu Vrhovnome sudu i oni su mi smanjili kaznu na godinu dana.»

Dok je čekao presudu i odlazak na izdržavanje robije u Staroj Gradiški, Mesić nije sjedio skrštenih ruku: promijenio je čitav niz radnih mjesta, i to onih gdje se nisu tražile tzv. moralno-političke kvalitete. No, zaposlenja su mu, uglavnom, trajala po tri-četiri mjeseca, točnije, dok se ne bi doznalo za njegovu neprijateljsku djelatnost. Tako je posao najprije našao u zagrebačkoj bolnici «Ozren Novosel» u Zajčevoj ulici: javio se na natječaj i primljen je na radno mjesto pravnika, jer je imao položen pravosudni ispit i deset godina radnoga staža. Mesiću se posao sviđao i sve je uredno teklo do isteka tromjesečnog probnog roka, kad je novi bolnički pravnik trebao biti zaposlen na neodređeno vrijeme. Tada ga je direktor bolnice Zvonko Gluhak pozvao na razgovor i odmah mu rekao: «Pronašli su te!». Mesić je tada shvatio da je Gluhak znao sve o njemu, ali je to čuvao za sebe. Ispričao mu je da su ga zvali u Općinski komitet Maksimira i naredili mu da svom nedavno primljenom pravniku mora uručiti otkaz. Sazvan je zbor radnika i Mesić im je ispripovijedao cijelu svoju storiju, te ih je pozvao da po svojoj savjesti odluče o njegovoj sudbini i o sudbini njegove obitelji. Radnici su mu dali podršku, ali onda je na scenu opet stupio komitet: pozvali su Gluhaka na novo uvjeravanje i otvoreno su mu rekli da od njega očekuju ostavku, ako Mesiću ne dade otkaz. «On mi je, međutim, rekao da mu ne pada na pamet izbacivati me na ulicu, pa makar morao podnijeti ostavku ili ga oni smijenili. No, objasnio sam mu da me čeka suđenje i, vjerojatno, izdržavanje zatvorske kazne, te da moram raditi i zarađivati dok čekam odlazak u zatvor, pa sam mu predložio da napravimo ovako: ja ću bolnici dati otkaz, a kad uspijem naći drugi posao, da on, Gluhak, direktoru te firme, koji će se raspitivati za mene, kaže da sam otišao zato što sam bio nezadovoljan plaćom. Direktor je na to pristao.» I Mesić je doista odmah našao novi posao: poduzeće Kemika tražilo je pravnika s pravosudnim ispitom i sa znanjem jednog stranog jezika – po mogućnosti ruskog, pošto su dosta radili s Rusijom – te s najmanje deset godina radnog staža. Naravno, nisu se tražile moralno-političke kvalifikacije, odnosno obavezno članstvo u partiji. «Plaća je bila veća nego u bolnici, a posao se, uglavnom, svodio na zastupanje firme u radnim sporovima. Odmah sam dao otkaz u bolnici, a ravnatelj Gluhak javio je u komitet da sam nestao u nepoznatom pravcu. Posao u Kemici bio je dobar, žena zadovoljna, spremali smo se na godišnji odmor i posljednjeg dana probnog roka direktor me zove i kaže mi da sam zadovoljio i da ćemo sutra potpisati ugovor na neodređeno vrijeme. Ujutro, kad smo trebali potpisati ugovor, došao mi je direktorov tajnik i rekao mi da ga je direktor poslao radi jedne neugodne vijesti: ukratko, Kemika mora raskinuti radni odnos sa mnom. Razlog je, naravno, bila direktiva iz komiteta. Odmah sam im najavio da ću pokrenuti radni spor, ali sam predložio i mogućnost da izbjegnemo sudovanje: dat ću im otkaz, ako mi unaprijed isplate četiri plaće, a ja ću opet naći neku žrtvu. Direktor se složio i istog su mi dana isplaćene četiri plaće, i to četiri dobre plaće. Došao sam kući s gomilom novaca i žena je pomislila da sam provalio u banku. S tim smo novcima onda otišli na more.»

(nastaviće se)

(zurnal.info)

Šetnja je organizirana na godišnjicu NATO-ovog bombardovanja Srbije, a malobrojni učesnici, mahom mlađi, nosili su transparete na kojima je pisalo „Nećemo u NATO - Nećemo u rat“, „Nismo zaboravili vaše bombe“ i druge, a skandiralo se i Kosovu kao dijelu Srbije, te Rusiji.

Kolonu je banjalučkim ulicama pratila policija.

(Fena)

Postoje najave da će crnogorska opozicija na predstojeće lokalne izbore izaći sa sloganom „Vrijeme je za pravdu“. Slogan je očito inspirisan pjesmom Kojine Discipline kičme koja kaže: „Vreme je za pravdu, vreme je za istinu, ah, ah, kakva sreća, Disciplina biće veća“.

To je zreo odgovor na Đukanovićevu kampanju, koja je već dvadeset godina ista, a zasnovana je na drugoj Kojinoj pjesmi: „Niko kao ja“, od Šarla akrobate.

U predizbornoj kampanji za crnogorske lokalne izbore učestvuju i mediji iz Srbije. Koje, kako tvrdi tvrdi srpski opozicionar Petar Luković, budnim okom nadgledaju Krstić i Šaper, bivši članovi Idola. U pitanju su, dakle, autentični r'n'r izbori koji prolaze u znaku beogradskog Novog talasa.

WE SHALL SEE

Sa trideset godina zakašnjenja beogradski Novi talas je zapljusnuo obale Crne Gore. Hoće li to biti cunami koji će odnijeti Đukanovića, ili će on nakon izbora odgovoriti zagrebačkim Novim valom, pa na svečanosti u zgradi Crnogorskog narodnog pozorišta otpjevati pobjednički refren Prljavog kazališta: „ja sam stvarno sretno dijete“... we shall see.

U međuvremenu, u zemlji Crnih planina... Događaji se smjenjuju brzinom koja nas treba spriječiti da ih zapamtimo. U metežu brižljivo selektovanih informacija kojima nas zatrpavaju, a koje za cilj nemaju informisanost, nego amneziju i konfuziju, čovjek jedva da dolazi do daha.

Ali ipak, probajmo se prisjetiti.

Najprije su nam objasnili da će opozicija potpisati istorijski sporazum, kojim će garantovati da nakon njihove eventualne pobjede neće tražiti novi referendum o državnom statusu. Nakon toga, pojašnjeno nam je, niko nema razloga da ne glasa za opoziciju, a svi oni koji drže kako bi opozicija vlast iskoristila da ili organizuje referendum o pripajanju Srbiji ili da državu pretvori u satelit Srbije, neku vrstu primorske Republike Srpske – primitivne su hulje, lažu i saradnici su mafije.

Sve je to saopštavano povišenim tonom pravednika i opremano velikim, masnim naslovima. Onda je opozicija potpisala famozni sporazum. Ali u tom sporazumu nije saopštila ono što je najavljeno. Onda su zaboravili da to objave i opreme velikim, masnim naslovom. Umjesto toga, ponovo su nas pozvali da povjerujemo da opozicija misli ono što nije potpisala, a ne misli ono što je potpisala.

Onda je Nebojša Medojević gostovao na B92. Beogradski mediji teško mijenjaju navike. Uprkos tome što je Medojević izvorni suverenista, nepokolebljiv borac za ne tek suverenu, nego suverenu i pravednu Crnu Goru, uprkos tome što je jasno da bi, ako bi sutra došao na vlast, Medojević bio prvi koji bi se suprotstavio svakom pokušaju Beograda da se miješa u unutrašnje stvari zemlje kojom bi on upravljao, uprkos svemu tome, mediji u Beogradu tretiraju ga kao crnogorsku verziju Sejda Bajramovića: Sejdo je bio „pošteni Albanac“, dok je Medo „pošteni Crnogorac“. Time Medojeviću prave ogromnu političku štetu u samoj Crnoj Gori. Tim prije što svakome mora biti jasno da Medo nije Sejdo.

Onda su praksu proizvodnje štete Medojeviću, a time i direktne pomoći Đukanoviću, mediji u Srbiji podigli su na viši nivo. Jugoslav Ćosić, as televizije B92, koju mnogi u Srbiji smatraju lijevom medijskom pesnicom Tadićevog režima (desnica ruka je, naravno, RTS), pozvao je Medojevića u goste a onda na njega napujdao Caneta Subotića. Na B92, Medojević je pao od prijateljske vatre. A to boli..., kako bi rekao Svetozar Marović.

Medojević je, poučen bolnim iskustvom, prozreo kvarnu igru srpskih medija, koje je čista srca i najboljih namjera smatrao za prijatelje, i poručio televiziji B92 da služi interesima kriminalaca.

Onda je Blic, još jedan medij blizak Tadiću, saopštio da su Šarić i Subotić u Ženevi. Time se i Blic pridružio hajci na Medojevića, koji tvrdi da se ta dvojka nalazi na Žabljaku.

NEKO MORA TO DA SPREČI

Strahoviti udar srpskih medija na crnogorsku opoziciju nastavljen je na televiziji Košava, gdje su, upotrebom najmodernijih metoda psihičke torture, četničkog vojvodu Andriju Mandića prisilili da izjavi ono što nikada nije pomislio: da će, kada on dođe na vlast, u Crnoj Gori umjesto sadašnjih trideset, biti više od pedeset posto Srba.

Ups, što je sad ovo, mogli bi pomisliti građani. Eh, nije li Mandić time nedvosmisleno obznanio namjere opozicije: da se bavi inžinjeringom identiteta građana Crne Gore, mogao bi neko pitati. Ah, mogli bi još pomisliti, ali zar nam mediji nisu javili da je dogovoreno da identitetske podjele ostavimo po strani, zar nije rečeno da se pričom o identitetu samo skreće pažnja sa kriminala? Hm, rezultat borbe protiv korupcije biće povećanje broja Srba u Crnoj Gori – znači li to da su građani u korumpiranom stanju Crnogorci, dok su isti građani, kada se raskorumpiraju – Srbi, mogao bi se neko pitati. Ali čekajte, moglo bi odnekud stići pitanje, nije li Mandić upravo objasnio da identitetski konflikt u Crnoj Gori traje punom žestinom, i da on želi vlast da bi ga rješavao u za svoj cilj daleko povoljnijim uslovima?

Kvarna antiopoziciona igra srpskih medija zahtijeva zreo odgovor crnogorskih opinionmakera. Predlažem sljedeće: budući da Mandićeva izjava kod građana izaziva velik broj nekorisnih nejasnoća, najbolje je tu izjavu ne objaviti i ignorisati, ponašati se kao da se nije desila. Jer, kao što svi znamo, ukoliko činjenice ne odgovaraju našoj teoriji, utoliko gore za činjenice.

U suprotnom, opozicija bi mogla izgubiti još jedne izbore. A kako bi rekao pozni Koja: neko mora to da spreči...

(zurnal.info)

Ovaj put šef diplomacije David Miliband održao je u parlamentu govor bez presedana, u kojem je praktički optužio izraelsku vladu da je sudionik u protuzakonitoj, terorističkoj zavjeri. Guardian tim povodom ocjenjuje u srijedu da se Izrael ponaša arogantno i sebi previše dopušta.
Krivotvorenje britanskih putovnica je djelo zemlje koja vjeruje da može raditi što hoće kada progoni svoje neprijatelje, a istovremeno tvrditi da pripada demokratskim zemljama u kojima se poštuju zakoni, naglašava Guardian.
No sukob s Londonom je trenutno najmanji problem s kojim se Izrael suočava, konstatira The Times. Ako je izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahua ikada bila potrebna vještina političkog Hudinija, onda je to bilo u utorak na sastanku sa američkim predsjednikom Barackom Obamom.
Svjestan činjenice da ne može politički preživjeti otvoreni rat s Washingtonom, ključnim saveznikom u neprijateljski nastrojenom svijetu, premijer Netanyahu nije se smio upuštati u otvoreni prkos predsjedniku Obami u pogledu izgradnje židovskih naselja na okupiranoj palestinskoj zemlji.
Pokušao je to učiniti s Billom Clintonom prije više od deset godina i vrlo brzo je ostao bez posla, podsjeća Times.
Istovremeno, nije smio baš tek tako popustiti pred američkim zahtjevima da obustavi gradnju, jer se njegova vlast temelji na podršci koalicije ultranacionalističkih i ortodoksnih stranaka koje su sumnjičave u pogledu namjera Obamine administracije.
Obje strane su se sada dovele u neugodan položaj, ali vjerojatno će Izrael morati naći rješenje za najgori diplomatski sukob s Washingtonom u posljednjih nekoliko desetljeća, smatra Times.