ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Za petnaest godina bh. protektorata vladajući nacionalisti su u više navrata bratski dijelili fotelje iz kojih se čak nisu bili u stanju dogovoriti o datumima koje ćemo obilježavati na svakom pedlju naše zemlje

Svojevremeno je dr. Nerzuk Ćurak u Danima napisao da „Bosna i Hercegovina nije država već prostor na kojem preživljavaju njeni stanovnici“. Prošlo je od tada šest-sedam godina a još uvijek se nije pojavila preciznija, tačnija, ubitačnija definicija priznate članice UN-a. Država sa minimumom državnih obilježja, država bez zajedničke historije, država geografski i mentalno podijeljena na najmanje četiri zasebna dijela, takva, dakle, država zapravo i nije ništa drugo nego „prostor za preživljavanje“ o kojem je doktor Ćurak lucidno pisao.

Ovih dana se navrašava osamnaest godina od referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine na kojem je šezdeset i kusur posto građana BiH glasalo za suverenu, nedjeljivu, multietničku... Dan nakon što su prebrojani glasovi, na sarajevskim ulicama su osvanule SDS-ove barikade. Bila je to samo generalna proba za ono što će tek da uslijedi-brutalna agresija, zločini, logori smrti, opsade gradova i sela, ubistva nedužnih civila i, na koncu, u ljeto '95. genocid u Srebrenici.

UEFINA GRUPA SMRTI

Petnaest godina traje međunarodni protektorat u („prostoru“) BiH. Od 1996. godine održano je pet velikih izbora a ove godine će uslijediti šesti. Za sve to vrijeme, OHR je nametnuo više od 900 stotina zakona, smijenjeno je na desetine političara, potrošen je ogroman novac evropskih i američkih poreznih obveznika i šta nam je ostalo osim onog „prostora“ sa početka teksta? „Prostora“ na samom evropskom dnu, negdje između diktatorske Bjelorusije i beznadežne Albanije, država s kojim (koje li ironije!) igramo u predstojećim kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo u fudbalu. Osim o političkim, moglo bi se naširoko govoriti i o ekonomskim aspektima mulja u kojem živimo, ali čemu to kad sve znate...

PRAZNIK KAO GODIŠNJICA BRAKA

Za petnaest godina bh. protektorata vladajući nacionalisti su u više navrata bratski dijelili fotelje iz kojih se čak nisu bili u stanju dogovoriti o datumima koje ćemo obilježavati na svakom pedlju naše zemlje. Među brojne značajne datume za noviju bosanskohercegovačku historiju spada i Dan nezavisnosti 1. mart, praznik koji se zvanično obilježava tek na federalnom „prostoru“. Za svaku ozbiljniju državu na planeti dan nezavisnosti predstavlja najznačajniji državni praznik, neku vrstu godišnjice braka u stabilnim porodicama. To je sjećanje na trenutak kada smo pred zakonom odlučili da živimo samostalno, zajedno, skupa i u dobru i u zlu. Nažalost, na jednoj polovini „prostora“ već skoro dvije decenije se slave (z)vjerski praznici vaspostavljeni još u vrijeme dok je ratni zločinac Radovan Karadžić „vedrio srpskom“.

Iako zvanično ne postoje državni praznici na državnom nivou, u Predsjedništvo BiH svakog 25. novembra i 1. marta stižu čestitke sa raznih strana svijeta, od engleske kraljice do predsjednika Kosova. Svaku čestitku jedan od članova Predsjedništva po pravilu baca u kantu za smeće. Druga dvojica organiziraju prijem. I tako će, kako stoje stvari, još dugo ostati. Nažalost, ovdašnja vlast (šta god pod tim podrazumijevali) neće da zaustavi međunarodno brukanje BiH i višegodišnje zbunjivanje ambasadora akreditiranih u Sarajevu. Dakle, da ne šiljimo dalje, od sjećanja na ZAVNOBIH i 1. mart ozvaničenih u državne praznike zadugo nema ništa.

SREBRENICA KAO POSLJEDNJA NADA

Ipak, nešto ohrabrujuće bi moglo da nam se zakotrlja iz dalekog Brisela. Nakon što je Evropski parlament usvojio posebnu rezoluciju o Srebrenici uslijedile su slične odluke u parlamentima brojnih civilizarnih država. Pitanje je dana kada će to učiniti i državna Skupština Srbije (sudski presuđenog aktera u srebreničkom genocidu) bez obzira na protivljenja tamošnjih nikolića, vučića i sitnijih šovinista. Kada se to jednom dogodi, BiH će postati osamljeni teritorij na tlu Evrope na kojem se čak ni genocid nad osam hiljada nevinih ljudi ne smatra vrijednim zrna zajedničkog sjećanja. Možda uzaludno vjerujem da to neće dugo trajati, moguće da nisam u stanju da razumijem mentalni sklop političara koji žrtvu zločina posmatra na šihti dnevne politike, ali sam siguran da će u parlamentu Bosne i Hercegovine tokom ove godine biti usvojena posebna rezolucija o srebreničkom genocidu. Planetarno tužna petnaesta godišnjica zločina tako bi mogla postati iskra nade za „prostor na kojem preživljavamo“. Kako god se na raznim stranama srebrenički genocid razumijevao i shvatao siguran sam da nas samo dostojanstveno državničko sjećanje na taj strašni zločin može vratiti u normalan život. Toliko normalan da barem imamo datume koje zajednički obilježavamo na svakom pedlju BiH.

Jake policijske snage sprečile su održavanje promocije narečene knjige-veličaljke Ratka M., koja je trebalo da se održi u crvenačkom Domu kulture

U čuvenu beogradsku kafanu, jednu od poslednjih preživelih iz stare garde (a da ne spadaju u skadarlijski diznilend i slične turističke zamajotine) ulazi ubrađeni lik, pomalo jurodiv, i nepogrešivo se ustremljuje na naš sto, pa pravo na mene: "Gospodine P., evo lepe knjige, dobre knjige, o Komandantu", i još je nešto rekao, u sličnom tonu, no tu mi se zvuk polako muti i gubi, gledam naslovnu stranu sa koje se kočoperi Mladić Ratko, znameniti autor Sarajeva, Srebrenice i sličnih nedela. A knjigu-adoraciju njegovog lika i dela potpisuje Bulatović Ljiljana, jedna od novinarskih die hard perjanica srpskih devedesetih. Napadna ponuda da pazarim ovu gomilu papira uvezanih u knjigoliki predmet valjda je mala ironična provokacija Mladićevog akviziterskog jataka, šta li... Kako god, odmahujem rukom nasrtljivom prodavcu i Širitelju Blagovesti, govorim mu da nisam zainteresovan, jedva ga se otresam, a on se s neokrnjenim entuzijazmom odmah ustremljuje na mog prijatelja Ivana Č. koji se, megjutoa, odlično doseti da ga uvređeno eskivira tvrdnjom da, pošto prodavac njega nije prepoznao kao što je prepoznao mene, onda neće ni da kupi knjigu. I eto, tako, odmiče subotnje popodne, i sve to zajedno nije drugo doli jedna sitna beogradska kafanska anegdota za dokono prepričavanje nad hladećim se kotletima, a toga (anegdota, a bogme i kotleta) ovde bar nikada nije falilo...

Nuto đavla: te iste subotnje večeri, ali nekih sto i kusur kilometara u pravcu sever-severozapad, usred bačke ravnice, u ustaničkoj i nepokorenoj Crvenki (koja je čovečanstvu dala nekoliko tako velikih velikana da ih i Zemlja jedva nosi i podnosi, ali ponajveći je bezbeli Vučelić Milorad) odigrao se jedan Buran Društveni Događaj sa istom onom knjigom u središtu, i to bogme uz aktivno prisustvo autorke. Za naslovnog se junaka ne zna da je bio telom prisutan, ali nije isključeno: možda se maskirao u nekom dabićevskom stilu.

Elem, jake policijske snage sprečile su održavanje promocije narečene knjige-veličaljke Ratka M., koja je trebalo da se održi u crvenačkom Domu kulture. Hronologija slučaja je otprilike ovakva: promocija je bila uredno najavljena te odobrena od Nadležnog Lica – direktora Doma kulture. Tribinu prijavljuje izvesna Zelena stranka, što je pseudonim jedne lokalne živopisne pojave, a na čelu joj je stanoviti Hercen Radonjić (ne brkati s Tarzanom Miloševićem; ovaj potonji sjedi u Bijelo Polje), uzgred i predsednik MZ Crvenka. Hm, tamo gde su zeleni tamo je i ekologija, pa je mučeni direktor možda mislio da će se tu raspravljati o do sada nekako nedovoljno zapaženom ekološkom aspektu Mladićevog javnog angažmana. Onda se ispostavlja da je "pravi" organizator zapravo notorni pokret Obraz (kojem možda preti da ga za desetak-petnaestak godina zabrane, evo, samo dok Vrhovni sud natenane razmotri ima li, daleko bilo, čega zakonski spornog u njegovom delovanju), i da će neki od njegovih literarno nadarenijih aktivista tom prilikom da se reču, što bi rekao kolega Dragan T. Enivej, cela stvar počinje opasno da vonja na ekstremistički politički zbor iz čuvenog nož-žica-srebrenica žanra pod krinkom paraknjiževne večeri, tu počinju da rade i neki telefoni i ribanja Odozgo, pa onda direktor otkazuje gostoprimstvo promociji, kao biva zbog lažnog prijavljivanja organizatora; znamenita Paraknjiževnica i svita iz Beograda (i od koekude) ipak umarširavaju u Crvenku, policija mirno, ali odlučno rastura skup, oni se jopet okupljaju malo dalje, na nekakvom izletištu, policija ponovo naređuje razlaz... I tako, na kraju, ostade buntovna, ali lirici sklona Crvenka zakinuta za suptilnu i lirsku Književnu Reč...

O ovome se (zanimljivo? znakovito?) nije baš mnogo pisalo u prestoničkoj štampi, osim u njenim regionalnim vojvođanskim izdanjima, kao da je u pitanju tek "lokalni" događaj od komunalnog značaja, što je, rekao bih, prilično površna i pogrešna procena. Naime, cela je ova stvar paradigmatična na više nivoa, na mnogo načina, sa raznih aspekata; ili bi to barem mogla i morala da bude.

Koliko je poznato, knjiga Ljiljane B. nije sudski zabranjena, ona samo spada u onu razgranatu sivu zonu nehigijenskog publicističkog smeća koje veselo džiklja u našem medijsko-političkom podzemlju, a koje su nam Krasne Devedesete ostavile u nasleđe da se gombamo s njim kao s nekakvim Upornim Flekama koje nikakav vanish ne može da spere sa nas. Takođe, ni Obraz, kao navodni organizator, nije organizacija izvan zakona, mada se, časna pionirska, radi na tome. U tom je smislu prilično dvojbeno s kakvim je zakonskim pokrićem sprečeno održavanje promocije, i to uz masovno uredovanje policije. Naravno, znano je da Organi imaju pravo na procenu "bezbednosnih rizika" prilikom održavanja javnih skupova, što može da dovede i do preporuke da se neki skup ne održi. Setimo se samo kako je takvo pravo (zlo)upotrebljeno prilikom iznuđenog otkazivanja "Parade ponosa". Da li to znači da je policija, recimo, imala saznanja kako su se u crvenački Dom kulture zaputile stotine, možda i hiljade vojvođanskih antifašista, rešene da spreče tu Bruku i Sramotu? Pa je onda vlast rešila da reaguje preventivno, sprečivši sukobe i nerede? To bi zvučalo kao ubedljiv scenario – ali u Berlinu ili Pragu. U Crvenki ili u samom Beogradu – jok. Ništa od toga.

Dakle, na kraju cela aferica deluje kao improvizovana, nesolidna i nesuvisla politička palijativa: kao da je neko nekome rekao – dajte, sprečite one ludake da nam vršljaju i paradiraju po Srbiji s Mladićem baš ovih dana kada ga, evo, ponovo hvatamo i baš smo iznenađeni da ga opet nema kod kuće (ma, gde li taj čovek samo luta povazdan?!), i kada pokušavamo da skuckamo nekakvu Rezoluciju o Srebrenici, i to po famoznom erotskom obrascu "Pazi, tako da ostanem nevina"... A to glavinjanje potkopava svaku pravnu sigurnost; tamo gde Zakon postoji i deluje, tamo može nešto i da se zabrani, bez pardona, ako za to ima osnova; a sve ono što, pak, zabranjeno nije, jeste dozvoljeno – i tačka.

(Vreme, 25.02.2010.)

Nakon svjetske projekcije drugog filma Jasmile Žbanić, koja je održana na ovogodišnjem Berlinaleu, u četvrtak je pod pokoviteljstvom gradonačelnika Sarajeva Alije Behmena u Zetri upriličena i bh. projekcija njenog filma "Na putu".

U filmu, koji je priča o ljubavi i preprekama koje ljubav teži savladati, glavne uluge tumače Zrinka Cvitešić, Leon Lučev, Ermin Bravo, Mirjana Karanović, Izudin Bajrović, Nina Violić, Sebastian Cavazza, Jasna Ornela Bery, Marija Kohn i Jasna Žalica.

Nakon prikazivanja filma glumci su dali svoje viđenje sarajevske projekcije.

Zrnka Cvitešić, koja je sjajno odigrala ulogu Lune, mlade žene koja se svim svojim snagama bori da ljubav pobjedi sve prepreke, rekla je da joj je srajevska premijera najvažnija jer ipak igra nekoga odavde. Kazala je da nikad do sada nije prisustvovala projekciji na kojoj je 6.000 ljudi i da ju je to oduševilo. Mlada glumica je istakla da je ponosna što je uspješno savladala akcenat.

Ermin Bravo koji tumači lik vehabije rekao je da je film sa svojim tipičnim humorom i karakteristikama prepoznat od sarajevske publike.

Sebastijan Cavazza rekao je da je ovim filmom Jasmila Žbanić pokazala da nije autor jednog filma već za sad dva, istakavši da se nada da će biti još puno filmova koje će ova autorica napraviti. On je kazao da je ponosan na ovaj film jer je svjestan da su napravili dobar film, bez obzira što nije dobio nagradu na Berlinaleu.

I ostali akteri filma bili su puni riječi hvale i ponosa za film, koji očitio njegovi glumci s pravom vole.

(Fena)

{slimbox images/naputu/1.jpg,images/naputu/1.jpg;images/naputu/2.jpg,images/naputu/2.jpg;images/naputu/3.jpg,images/naputu/3.jpg;images/naputu/4.jpg,images/naputu/4.jpg;images/naputu/5.jpg,images/naputu/5.jpg;images/naputu/6.jpg,images/naputu/6.jpg;images/naputu/7.jpg,images/naputu/7.jpg;images/naputu/8.jpg,images/naputu/8.jpg;images/naputu/9.jpg,images/naputu/9.jpg;images/naputu/10.jpg,images/naputu/10.jpg;images/naputu/11.jpg,images/naputu/11.jpg;images/naputu/12.jpg,images/naputu/12.jpg;images/naputu/13.jpg,images/naputu/13.jpg;images/naputu/14.jpg,images/naputu/14.jpg} 

Biti Others, kao 'drukčiji', znači biti jedan od onih koji se ne mogu etnicizirati u ovakvom društvu jasno uspostavljenih crno-bijelih dihotomija i odnosa povlaštenosti i dominacije

Tragom strasburške presude protiv BiH od 22.12.2009. godine u javnim raspravama provlači se dilema, po mom mišljenju lažna: 'četvrti konstitutivni element – da ili ne?'. Mislim da nam se ona nameće samo zato da bi očuvala monolitnu vladavinu ona prva tri konstitutivna elementa, ili bolje reći, vladavinu njihovih elita koje će na kraju, pritisnute najprije zahtjevima iz Bruxellesa, a potom i predizbornom pragmatikom, već naći nekako jedno mjesto za tog 'ostalog' u nekom od predstavničkih tijela čime će samo povećati beznačajnost društveno-političke uloge 'ostalih' i dodatno zacementirati etnonacionalistički princip političke vlasti.

Ne! Prava dilema glasi ne 'da li četvrti?' već: 'ili Prvi ili Drugi', odnosno ili klasa etnopolitičkih poduzetnika (etnonacionalistički političari, instrumentalizirani kler, podobni intelektualci, biznismeni i s ove i s one strane klimavih zakona) ili klasa obespravljenih, depriviranih – bez obzira na etnički, kulturni ili rodni predznak. Dakle 'Others' (što je ionako izvorno ime za tu kategoriju na jedino važećem engleskom tekstu našeg ustava) shvaćati ili kao 'ostali' ili pak kao 'drugi', 'različiti' – oba su legitimni prijevodi. Bit ću skloniji 'Others' tumačiti na drugi način jer bih mogao promijeniti pristup ovom problemu. Dakle, ishodišno pitanje glasi: na šta mislimo kad kažemo Others u BiH?

Mogu se prepoznati, u načelu, tri moguće interpretacije 'Others' ili 'Ostalih' u BiH:

1. Ponajprije zahvaljujući dominirajućem etničkom obrascu, termin Others referira na etničke manjine: Rome, Jevreje, Ukrajince, Čehe i druge koji žive u BiH (ukupno 17 etničkih manjina). Ovo je uže, etničko ili partikularističko shvaćanje Ostalih koje je konzistentno s etničkom numeracijom konstitutivnih elemenata u Ustavu, no kao takvo ne može predstavljati neku koherentnu skupinu obuhvaćenu zajedničkim imeniteljem Ostalih jer ne postoji dovoljno ubjedljiv element općenitosti unutar kojega bi etničke partikularnosti mogle predstavljati funkcionalan, smisleni dio neke cjeline. Poput etnički konstituiranih 'konstitutivnih naroda' etnički Drugi predstavljaju 'cjeline za sebe'. Ustavne reforme koje bi bile rukovođene etničkim principom ništa ne bi riješile ako bi dodijelile neko predstavničko mjesto Jevreju ili Romu, jer bi se postavilo opravdano pitanje a šta je s Česima, Kinezima, Crnogorcima, itd? Ili, moglo bi se s pravom upitati da li bilo koja osoba može predstavljati partikularne etničke interese 17 etničkih manjina?

2. Šire tumačenje Ostalih moglo bi se nazvati kulturnim shvaćanjem, pa bi ono pored etničkih manjina, u skladu sa savremenim teorijama multikulturalizma, moglo da bude prošireno i na takozvane 'kulturne manjine' te u sebe uključiti ljude koji se smatraju Bosancima, odnosno Hercegovcima, 'mješoviti brakovi', Queer, ekološke inicijative i, uopće svaka druga supkulturna populacija koja ima neku posebnu strukturu međusobnog priznanja i prepoznavanja koja prevazilazi onu etničko-tradicijsko-(ponekad) konfesionalnu kao u prvom slučaju. Ovo shvaćanje istina načinje etnopolitički princip društvene organizacije jer nas iz sfere neposredovane datosti u kojoj čin rođenja predeterminira društvenu poziciju građanina uvodi u sferu društvenih interakcija i posredovanja, interesnog grupiranja, drugim riječima, uvodi nas u sferu individualnog slobodnog izbora jednog ili više kolektivnih identiteta. Međutim, široki diverzitet kulturno utemeljenih društvenih grupa ne dopušta njihovu međugrupnu koherenciju, njihova interna dinamika vodi ili ka disperziji i fragmentaciji, ili pak ostaje, što joj je u biti i svrha, temeljno određena nekim određenim partikularnim interesom zbog kojega se i oformila (npr. donošenje nekog povoljnog zakona ili ukidanje nekog nepravednog ili nepovoljnog zakona, te briga oko njegove implementacije itd.).

3. Najšire tumačenje Ostalih može se nazvati političkim shvaćanjem ove društvene grupe. Naime, određeni tip jedinstva među tim ljudima, odnosno objašnjenje kako je moguće međusobno povezivanje tih ljudi unatoč identitetskoj divergenciji oni mogu naći, kao prvo, u kontekstu univerzalnih ljudskih prava i sloboda, političkog egalitarizma, odnosno u jednom liberalno-demokratskom sistemu vrijednosti u opreci prema dominantno etnopolitičkom. Utemeljena u takvim vrijednostima, ova grupacija, za razliku od prethodna dva slučaja, nužno je inkluzivna i otvorenog kraja. Kao drugo, za moju argumentaciju važnije, jedinstvo i međusobno priznanje ovih ljudi divergentnih interesa nalazi se u samom poretku političke moći: svi oni ubrajaju se u skupinu 'politički irelevantnih', odnosno u skupinu onih koji ne mogu uticati ili to mogu vrlo ograničeno na procese političkog odlučivanja. Kada iz ove perspektive pogledamo društvenu sliku BiH, rezultati su iznenađujući: Ostalima se, pred pobrojanih grupa pod a) i b) mogu smatrati i pripadnici svih pobrojanih etnički konstitutivnih grupa, ogromna većina građanstva ove zemlje koja ne učestvuje u procesima političkog artikuliranja i odlučivanja, odnosno svi oni koji na direktan ili indirektan način nisu povezani sa etnopolitičkim elitama ove zemlje, na kraju, svi oni koji su upravo zahvaljujući etnopolitičkoj vladavini isključeni iz sfere politike. U političkom smislu, onda, Ostali ne predstavljaju nikakav četvrti element, već Drugi društveni konstituens suprostavljen onom Prvom, 'akviziterskom', elitnom sloju koji u svojim rukama drži sve poluge političkog odlučivanja, ekonomske moći i mrežu institucija putem kojih obezbjeđuje svoju društveno-političku dominaciju. U tom smislu, pitanje Drugih i njihove političke relevancije i unutarnje kohezije, moguće je smisleno interpretirati samo kao klasno pitanje.

Unutar etnopolitičkog obrasca dodavanje četvrtog na postojeća tri elementa, ili potencijalno beskonačno nizanje, ma kako harmonično ono bilo, svih partikularnih perspektiva nikada ne može doseći razinu općenitosti koja legitimira jednu ustavnu demokratiju. Ona može biti samo to što joj ime kaže beskonačnost, i to hegelovski kazano, jedna 'loša beskonačnost'.

Četvrti element

Partikulariziranje 'četvrtog elementa' čak i da se on može artikulirati kao jedinstven element, u tom kontekstu, ma kako se on ne slagao s perspektivama ostalih postaje dio te loše beskonačnosti, jer postaje jedna od niza partikularnih perspektiva unutar dominantnog etnopolitičkog obrasca. Želi li političku relevanciju s obzirom na ono za što se zalaže, četvrti element se mora konstituirati u jasnoj opreci spram etnopolitičkog obrasca.

Biti Others kao 'drukčiji', dakle u kulturalnom smislu, znači biti jedan od onih koji se ne mogu etnicizirati u jednom ovakvom društvu jasno uspostavljenih crno-bijelih dihotomija i odnosa povlaštenosti i dominacije. Opstojnost takvih ljudi uprkos strahu, diskriminaciji i marginalizaciji, potpunoj političkoj nemoći upravo onemogućava stavljanje tačke na partikularno identitetsko zaokruživanje čime se drži otvorenom mogućnost za širenje moralne zajednice, odnosno za stalno širenje kruga ljudi sa kojima ćemo se moći solidarizirati kada kažemo 'mi', što je smisao moralnosti uopće.

To su brojne 'kulturne grupe' koje se ne daju etnicizirati u od istinski etnički drugačijih – već pobrojanih manjina – do 'stvarno drugačijih': npr. homoseksualaca, feminista, anarhista. Međutim, ako govorimo o činu političkog samoodređenja ove, no u principu, bilo koje druge društvene grupe, onda istovremeno govorimo i sljedeće, da nema političkog 'mi' bez političkog 'oni', da nema politički 'drugih' bez onih 'politički prvih'. Karakter međusobnog priznanja 'Ostalih' u njihovom kulturalnom subjektivitetu nedovoljan je politički princip, jer se svojim opće-inkluzivističkim ethosom, kako smo vidjeli, opire partikularizmu, odnosno nužnoj prepoznatljivost političke platforme. Naime, piše Chantal Mouffe, „politički život tiče se kolektivnog, javnog djelovanja; on za cilj ima stvaranje jednog 'mi' u kontekstu razlika i konflikta. No, da bismo stvorili jedno 'mi' ono se mora razlikovati od 'njih', a to znači uspostavu granice, definiranje 'neprijatelja' ... 'konstitutivne vanjštine'“ (Mouffe, 2005: 69).

Ko su onda 'neprijatelji' Drugih BiH?

Ako je već prije pokazano da konstitucija političkog subjekta Drugih BiH ne smije slijediti etnopolitički obrazac konstituiranja, da ona ima različit princip grupnog solidariziranja kojemu je prepreka sadašnje ustavno-upitno stanje koje omogućava kolonizaciju države od strane povlaštenih društvenih kolektiva (odnosno političkih avangardi konstitutivnih naroda), onda njihovi neprijatelji nipošto nisu konstitutivni narodi BiH – Srbi, Hrvati i Bošnjaci – s kojima su pobrojani u preambuli Ustava. Onda, u kojoj društvenoj kategoriji, primjereno društveno-političkom konstektu BiH, smijemo konstituirati politički subjektivitet 'Others' i njegovo razgraničenje prema političkom subjektivitetu svojih neprijatelja? Slijed političke logike dovodi nas u, možda neprijatnu blizinu jednog olako odbačenog, ali po mom sudu, u našem slučaju itekako plauzibilnog obrasca političkog diferenciranja koji je u temelju dominantnog obrasca moći u našoj zemlji: klasnog pitanja. 'Ostali' ili preciznije kazano 'Drugi' moraju bi percipirani kao klasa ako želimo stvarne strukturne promjene naše političke zajednice.

Politički neprijatelj Others BiH kao političkog subjekta je klasa etnonacionalističkih poduzetnika, klasa ljudi koja drži i održava etnopolitičku vlast i kao svaka vlastodržačka grupa profitira od egzistencijalnog straha svojih podanika ('ugroženost naroda'), od političke proizvodnje kulturnih i društvenih razlika, na kraju, od mutnih privatizacijskih i općenito novčanih transakcija. U Weberovoj tipologiji klasa ona predstavlja primjer 'svojinske klase' sa sljedećim karakteristikama, prema Weberu:

Primarni značaj izričito privilegovane svojinske klase ogleda se u sledećim činjenicama: (I) njeni pripadnici su u stanju da monopolišu nabavku skupih potrošnih dobara, (II) oni mogu da kontrolišu mogućnosti sprovođenja sistematske politike monopola u prodaji ekonomskih dobara, (III) mogu da monopolišu mogućnosti akumulacije svojine preko neutrošenih viškova, (IV) oni mogu da monopolišu privilegije društveno korisne vrste obrazovanja ukoliko one uključuju izdatke (Weber, 1969: 550).

Ma kakav im etnički predznak bio, klasna svijest etnonacionalističkih poduzetnika se u praksi pokazuje identičnom. Model etnonacionalističkog poduzetništva operira uniformno bez obzira na etničke i političke podjele u svakom kutku naše zemlje. Stoga, u BiH postoje samo dvije, politički relevantne kategorije. Prva je vladajuća klasa etnonacionalističkih poduzetnika: političari, razni profesionalci u medijima, akademskoj zajednici i društveno-političkim institucijama, u sferi privatnog i državnog poduzetništva koji uživaju veliku moć koju prati razvijanje različitih diskurzivnih formacija koje objašnjavaju i legitimiraju specifične pozicije društvenih subjekata. Klasa etnopolitičkih poduzetnika je grupa ljudi čija trenutna volja limitira zakon. Druga je potlačena klasa Others, ili, prema Weberu, klasa 'negativno privilegovanih' – jednostavno svih drugih koji ne pripadaju klasi etnonacionalističkih poduzetnika bili oni Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Jevreji, Romi, Queer, ateisti i drugi.

Klasni interesi koji su negativno privilegovani u odnosu na svojinu pripadaju tipski jednom od sledećih oblika: (a) oni sami su predmeti posedovanja, tj. on nisu slobodni, (b) oni su 'odbačeni', tj. 'proleteri' u značenju koje je ovaj naziv imao u staro doba, (c) oni su klase dužnika i (d) 'siromašni' (Weber, 1969: 550).

Pripadnici Others nisu slobodni građani i čak su u kontekstu etnopolitičke vladavine ili predmeti posjedovanja kao biomasa svoje etničke elite, to jest 'izborno tijelo' za predstavnike svog naroda, ili su odbačeni jer ne mogu biti posjedovani ili etnički posredovani (npr. niko ne želi svoje etničke homoseksualce ili ateiste), pa su prezreni zbog svog kulturnog identiteta, svjetonazora, privrženosti emancipaciji i egalitarizmu. Općenito su i siromašni i dobrim dijelom kreditni dužnici. Ova klasa, nasuprot onoj vladajućoj, želi vladavinu zakona koja bi potvrdila njihove egalitarističke zahtjeve.

Njihova stvar

Ovako konstituirana opreka između 'nas' i 'njih' nam može poslužiti da damo jasan odgovor na pitanje zašto dejtonska BiH nije republika? Zato što je res-publica javna stvar, nešto što se tiče svih nas. Dejtonska etnonacionalistička država je definitivno 'njihova stvar', stvar 'njihovih' dogovora, razgovora, spletki i sukoba koji se tiču 'nas' samo u vrijeme izbora kada se od nas očekuje da 'njihovo' rukovođenje 'njihovih' stvari koje nam se širenjem krize i straha prikazuju kao nečim 'našim' verificiramo za naredne četiri godine. U tom smislu, kako to jednostavno i vrlo precizno opisuje Slavko Šantić:

Mi smo unikatni primjerak u planetarnom kontekstu ljudskih prava – mi, tj. ogromna većina časnih, nedužnih, osiromašenih, obeskućenih, obezljuđenih ... ukratko – sluđenih, zbunjenih i prevarenih ljudi ove države, mi činimo poniženu i uvrijeđenu većinu, u odnosu na minornu količinu primitivnih političara, previjanih lopova, prevaranata, kriminalaca i tajkuna, nemoralnih tzv. „zaštitnika“ nacionalnih i vjerskih interesa, mizernih, ali ostrašćenih i opasnih nacionalista, rasista i nevješto prikrivenih neofašista. Da, ali ta minorna količina“, tj. stvarna manjina, ima potpunu vlast, ogroman opljačkani novac, posjeduje neograničenu sposobnost proizvodnje i provođenja posvemašnjeg terora i minuciozno razrađenu strategiju i taktiku obezvrjeđivanja svih ljudskih, moralnih i etičkih vrijednosti ina kojima počiva život svakog zdravog društva. Trude se svim silama da u svijesti normalnog čovjeka unište svaku iluziju o ljudskim pravima i slobodama (Šantić, 2010: 30).

Međutim, potrebno je upitati se da li bi za ovu vrstu grupnosti građana mogla postojati neka vrsta empirijske potvrde, postoji li empirijski utvrdljiva neka društvena tenzija između ovako shvaćenih društvenih grupacija na koju bi se moglo računati u eventualnoj konstrukciji političkog subjekta Others? Tim prije odgovor na ovo pitanje je od izuzetne važnosti budući da dominirajuće interpretacije naše društvene dinamike, kako one domaće tako i one koje dolaze iz vana, a osobito iz neposrednoga susjedstva, već duže vrijeme tendenciozno operiraju samo sa jednim, etničkim tipom društvene grupnosti kao jedinoj 'realnoj' društvenoj grupnosti na koju se poziva kao na 'krunski' dokaz milenijske duboke podijeljenosti bosanskohercegovačkog društva na temelju kojega tek treba domišljati odgovarajući politički aranžman za jednu složenu političku zajednicu kakva je bosanskohercegovačka.

U nedavno objavljenom UNDP Izvještaju o humanom razvoju za BiH 2009 pod naslovom „Veze među nama / Društveni kapital u Bosni i Hercegovini“ kao jedan od posebno značajnih nalaza navodi se sljedeće:

Slično tome, tabela 3.8 pokazuje da su napetosti između bogatih i siromašnih (88% ispitanika registrira tenzije) i između rukovodstva i radnika (86%) čak i veće od napetosti koje ispitanici uočavaju između različitih etničkih grupa (79%). Drugim riječima, BiH ne možemo opisati kao društvo u kojemu postoje samo glavne linije razdvajanja među različitim nacijama i etničkim grupama, posebice, među tri konstitutivna naroda. Druge značajne linije razdvajanja u društvu postoje između bogatih i siromašnih te među rukovodstva i radnika. Ovaj se pak nalaz poklapa sa našim ranijim nalazima o slabim integrirajućim društvenim vezama, čak i unutar etničkih skupina. (...) ovi se obrasci protežu na cijelu zemlju i primjenjivi su jednako na stanovnike RS kao i na one iz FBiH. Jednako se, manje-više, odnose i na Srbe i na Hrvate i na Bošnjake, na muškarce i žene, na mlade i stare. Ovi su problemi zajednički za cijelu BiH i nisu ograničeni na određeni poseban segment društva (str. 42).

 

Iz rezultata istraživanja vidljivo je da su barem dvije interpretacije stanja bosanskohercegovačkog društva – ona o etničkoj podjeli i ona o socijalnoj podjeli – podjednako legitimne, odnosno ona etnopolitička, uprkos uvjeravanjima političara, akademika, medijskih uposlenika koji pripadaju akviziterskoj eliti nema nikakav epistemološki prioritet – odnosno nije nikako 'bliža' stvarnosti, ili 'istinitija' – nad ovom drugom, sociopolitičkom. Njezin 'prioritet' počiva na spletu historijskih okolnosti s kraja osamdesetih iniciranih u našem neposrednom susjedstvu, na rezultatima rata, diskriminatornim praksama i procedurama, ili kraće kazano na goloj sili. Njezin prioritet je 'politički' te je kao takav konstrukcija i ima određeni vijek trajanja, odnosno dok ga ne pomete nekakva 'ubjedljivija' konstrukcija. Prvi korak u tom smijeru otpočinje 'naivnim' pitanjem: „A šta ako društvene podjele pogledamo kroz socijalne naočare?“ „Da li bi takva jedna perspektiva bila korisnija za sve građane ove zemlje?“

Blizina socijalizma

Da zaključim, konstrukcija političkog subjekta Others BiH morala bi slijediti ovakav 'klasni' obrazac i izbjeći etnopolitički dominantni obrazac formiranja društveno-političkog grupstva koji bi ovu grupaciju zadržao možda tek u formi četvrtog konstitutivnog elementa ove etnopolitičke konsocijacije. Onda bi pravi cilj političke borbe Ostalih morao biti ne tek iznuđivanje priznanja njihove političke konstitutivnosti, premda može predstavljati početnu fazu borbe, već i rušenje etnopolitičkog klasnog poretka. U tome ne treba da se zanosimo metafizičkim predodžbama o mogućnosti beskonfliktne društveno-političke zajednice. Naprotiv, ono što treba s entuzijazmom prihvatiti je napor zbacivanja jedne hegemonije drugom hegemonijom. Koja bi bila suštinska karakteristika te nove hegemonije, možda hegemonije građanstva? Riječima Chantal Mouffe, to bi bila „konstrukcija jednog zajedničkog političkog identiteta koji bi stvorio uslove za uspostavu nove hegemonije koja se artikulira pomoću novih egalitarnih društvenih odnosa, praksi i institucija“ (Mouffe, 2005: 86). Dakle, riječ je o „političkom projektu čiji je cilj borba protiv svih formi subordinacije koje postoje u brojnim društvenim odnosima“ (Mouffe, 2005: 88).

Pored donekle razumljive metafizičke projekcije o beskonfliktnoj političkoj zajednici koju dugujemo svojoj političkoj nezrelosti, druga prepreka više je psihološke prirode, a tiče se ponovnog dolaska u blizinu pojma socijalizma kroz klasno pitanje pri čemu taj pojam konotira nešto 'prevaziđeno', s prezrenjem odbačeno, anahrono, ukratko 'politički nekorektno' u današnjem neoliberalnom svijetu.

Da li nas doista ovako definiran cilj političke borbe shvaćen prvenstveno kao klasno pitanje dovodi opet u blizinu neke vrste socijalizma? Chantal Mouffe iskreno zaključuje da je „socijalizam nužna komponenta jednog projekta radikalne i pluralne demokratije“ (Mouffe, 2005: 90). Međutim, red je upitati se, nema li socijalizam svoje legitimno mjesto u djelatno-povijesnoj naraciji identiteta ove zemlje. Naravno, upitnost o socijalizmu je u ovom slučaju samo nepotrebno skretanje s puta. Pravo pitanje nije 'socijalizam ili kapitalizam' već koji tip solidarnosti može ponuditi neku vrstu socijalnog lijepka nove bosanskohercegovačke političke zajednice?

Neka nam u traganju za novim formama društvene solidarnosti bude na umu stav Rastka Močnika koji kaže: „Solidarnost danas se ne osnažuje mistikom nacionalnog pomirenja, već u prozaičnoj borbi protiv nacionalističke mržnje“.

(zurnal.info)

Štrajkovi trenutno potresaju Grčku, ali i vlade ostalih mediteranskih članica eurozone strepe u očekivanju leta radničkog nezadovoljstva, piše danas londonski Times.

Kada stvarne posljedice ekonomske krize počnu da se osjećaju i kada oštre reforme postanu neizbježne, temperatura će porasti u svim društvenim kategorijama - među mladima koji ne mogu da nađu posao, među ljudima srednjih godina čija su primanja sve manja, među starijima koji dobijaju sve manje penzije.

Times ocjenjuje da je pravi razlog za dolazeće društvene nemire nereformisani javni sektor u mediteranskim zemljama i izbjegavanje političara da jasno kažu koliko će pilula biti gorka.

I Brisel je djelimično odgovoran za krizu, jer nije pronašao način da zemljama eurozone nametne poštovanje nekih osnovnih pravila vezanih za javni dug i budžetski deficit. Umjesto da bude strog, Brisel je bio previše fleksibilan.

Njemačka i Francuska neće dozvoliti raspad eurozone, ali istovremeno nisu voljne da dijele novac šakom i kapom. To može da znači samo jedno - još jače stezanje kaiša u mediteranskim zemljama, koje bi moglo da stavi na probu njihove relativno mlade demokratske institucije.

Grčka je danas u vijestima, ali bi radnicima u Italiji, Španiji i Portugalu moglo da bude još teže, konstatuje Times.

Guardian danas upozorava da je trenutna kriza prvi pravi test za eurozonu i ključni momenat za cijeli projekat Evropske unije.

Da bi se kriza predvidjela, nije bilo potrebno raspolagati proročanskim darom - postojeće dileme su ekstenzivno razmatrane i prije uvođenja eura, prenosi BBC i pisanje Guardiana.

List konstatuje da je jednoj valuti potrebna ne samo centralna banka, već i ministarstvo finansija. Stabilnost valute zahtijeva fiskalnu i monetarnu displinu.

Iza monetarne unije stoji dakle fiskalna, iza fiskalne ekonomska, iza ekonomske politička, a iza političke - u evropskom slučaju - i istorijska unija.

(Fena)

Povodom današnje inauguracije ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča, Financial Times poručuje Evropskoj uniji da mu mora pružiti ruku.

Janukovič je pokazao da je dobro zna što su mu prioriteti, tako što je za destinaciju svoga prvog putovanja u inozemstvo nakon ustoličenja izabrao Bruxelles, ali nema sumnje da će se Ukrajina, nakon otvorenoga proevropskog kursa Viktora Juščenka, pod Janukovičem vratiti tradicionalnom balansiranju između Unije i Rusije.

Ukrajina je propustila priliku da nakon narančaste revolucije ubrza integraciju u EU. Kako je Unija sada preokupirana drugim problemima, novi zamah na tome planu nije moguć.

Balansiranje između Rusije i Zapada za Ukrajinu je razumna opcija. Pritom Viktor Janukovič ne smije zaboraviti da većina Ukrajinaca budućnost zemlje vidi u Uniji.

Nikakav kratkoročni sporazum s Moskvom ne smije narušiti dugoročne izglede za učlanjenje u Uniju, zaključuje Financial Times.

(Fena)

Rusko ministarstvo unutarnjih poslova optužilo je u srijedu jedan časopis za "laži" i "senzacionalizam" nakon što je on u ponedjeljak optužio pripadnike elitnih policijskih trupa OMON da otimaju imigrantske radnike kako bi od njih napravili robove na gradilištima.

Mediji vode "veliku informativnu kampanju s ciljem diskreditacije" policijskih snaga za borbu protiv nereda OMON, saopćilo je ministarstvo, a prenijela ruska agencija Interfax.

Glasnogovornik ministarstva Oleg Elnikov je naveo u tom saopćenju da se optužba odnosi na The New Times, nezavisni sedmičnik koji je već početkom februara objavio svjedočenja pripadnika OMON-a o korupciji i zloupotrebi vlasti u njihovim redovima.

U članku objavljenom u ponedjeljak časopis se poziva na bivšu pripadnicu policije Larissu Krepkovu koja je u penziji od 2008. godine i koja optužuje OMON iz moskovske regije da hapsi imigrante i primorava ih da rade na gradilištima bez naknade.

Rusko ministarstvo unutarnjih poslova se našlo posljednjih mjeseci u središtu nekoliko skandala zbog korupcije ubistava, silovanja i krivotvorenja dokaza.

Prošle sedmice ruski predsjednik Dmitrij Medvedev je najavio veliku reformu ministarstva unutarnjih poslova, kako bi oštrije kaznio policajce koji su počinili kriminalne delikte.

(Fena)

Srebrenica će u toku ove izborne godine ponovo biti grad koji svi svojataju. Koristiti će Srebrenicu u svim svojim predizbornim kampanjama. Postizborni epilog je svima poznat: Srebrenica brzo bude zaboravljena. Međutim, postoje mladi ljudi iz Srebrenice, Bratunca i Vlasenice kojisvojim aktivostima žele pokazati da mir i tolerancija nisu samo isprazne fraze licemjernih političara nego buduća realnost u Istočnoj Bosni

Jelena Jovanović kaže da je Srebrenica najbolji grad za život na svijetu. Ima svoje razloge, tu je rođena, odrasla, završava srednju školu, i tvrdi da ima najbolje prijatelje koji su joj najvažniji. Nakon škole planira upisati fakultet. U Srebrenici. Sarajevo i Banja Luka joj nisu zanimljivi.

OVDJE IMAM SVE

Zatekli smo je ispred zgrade opštine Srebrenica gdje nestrpljivo čeka da počne Prva regionalna konferencija Mladi za mir koju organizuje Care International.

-Lijepo je Sarajevo, ali Banja Luka je meni ljepša radi parkova i zelenila. Bez obzira na to ja želim ovdje živjet. Ja se najbolje osjećam u Srebrenici i volim ovaj grad. Zašto bih išla igdje, kada ovdje imam sve- kaže nam šesnaestogodišnja Jelena.

Odmah, bez ikakvog pitanja nam želi objasniti da Srebrenica nije onakva kakvom je predstavljaju mediji i kako je općeprihvaćeno mišljenje kada se spomene ovaj grad. Iz njene perspektive problema nema, ide u školu, odlikašica je a ima pregršt obaveza.

-Najlakše je reći da je ovdje dosadno i depresivno, ali vjerujte nije kada se pozabavite nečim-objašnjava Jovana.

Prije godinu dana Jovana je postala član Savjeta mladih Srebrenica, organizacije koja radi na volonterskoj bazi. Ova organizacija je nastala 2003. godine, i do sada je organizovala nekoliko kulturnih događaja, sportskih takmičenja, radionica za mlade.

-Mi se u našoj organiziaciji družimo, planiramo aktivnosti, pokušavamo nešto napraviti. Ima nas svih boja, kako se kaže, i Srba i Hrvata i Bošnjaka. Ali mi ne gledamo na nacionalnost mi smo drugovi. Baš nas briga za nacionalnost i vjeroispovijest- govori Jelena.

Njena drugarica Nevena Elez iz Vlasenice koja treba da održi recital na konferenciji se sa Jelenom slaže u potpunosti. Priča nam da su mladi u Vlasenici previše pasivni, ali da postoji određena skupina koja pokušava da aktivira mlade ljude.

-Ja sam sa svojih šesnaest godina shvatila da mi u Vlasenici ili Srebrenici, ma bilo gdje, moramo sarađivati bez obzira ko smo i šta smo. Ja želim promjene. Mlada sam i neću da život provedem u svađi sa svojim vršnjacima samo što se drugačije zovu ili su pripadnici druge religije. Imam super prijatelje Bošnjake i Hrvate. Želim mir za sve nas- kaže Nevena.

MOŽE BOLJE

Međutim, s druge strane optimističan stav ove dvije djevojčice se ne nikako ne podudara sa Izvještajem o istraživanju stavova mladih u Bratuncu, Srebrenici i Vlasenici koje je proveo Care International. Podaci govore da su najveći problemi nezaposlenost, loša materijalna situacija, nacionalna netrpeljivost, te nedostatak kulturnih dešavanja. Dijalog među ljudima različitih nacija nije na visokom nivou. Najveći problem, prema rezultatima tih istraživanja, stvaraju političari i mediji, nerazvijena ekonomija, ekstremističke grupe, kriminalci... U Vlasenici su iz perspektive mladih najveći problemi nasilje, alkoholizam, nezaposlenost, neinformiranost, nacionalna netrpeljivost, odlazak mladih, neaktivnost mladih... Isti ovi problemi su u manjoj ili većoj mjeri zastupljeni u Srebrenici i Bratuncu.

Čedomir Glavaš, osnivač organizacije Odisej iz Bratunca smatra da situacija nije zadovoljavajuća za mlade u ova tri grada, ali ističe da je stanje društvene svijesti u određenoj mjeri uznapredovalo u odnosu na protekli period.

- Situacija u Bratuncu je bila takva da smo mi bili totalno besposleni. Po cijeli dan sam lutao gradom, pio kafe... Druga opcija je bila da sjednem kući i gledam televiziju. I baš iz tog razloga, depresije, bespolice..., kada sam vidio da taj život ne vodi ničemu, sa prijateljem sam osnovao 2001. godine Odisej, da se barem imam nečim pozabaviti. U početku smo se bavili radionicama, pričali smo o ratu, prošlosti... Smatrao sam da mi to moramo prebroditi, da moramo skupa živjeti. Moram priznati da je u početku bilo jako teško, mnogi su nas gledali kao da smo neki čudaci, bili smo napadani, bili smo pretučeni-objašnjava Čedomir.

BATINE ZBOG HAVIVA

Prije četiri godine Čedomir i njegovi prijatelji su napravili akciju kada su dijelili fotografije Rona Haviva. Na fotografijama su bile prikazane užasne scene gdje srpski vojnici zlostavljaju civile.

-Uslijedilo je privođenje u policijsku stanicu. Doživjeli smo prijetnje, tukli su nas... Cijeli Bratunac se ogradio od nas, a to me i ne čudi. Ovdje zaista ima ljudi kojima je Ratko Mladić heroj. Mi se borimo protiv toga. Ali smo nastavili dalje pa šta košta da košta. I mislim da smo uspijeli u svojim zamislima, već se vide rezultati. Možete se uvjeriti da omladina više ne priča o ratu, a nacionalnost, ime i vjeroispovijest su ovdje zaista nebitna stvar. Barem kod nekih, i to je uspjeh. Mi se družimo, organizujemo sportske turnire, izložbe, koncerte, karaoke...- kaže Čedomir.

Aktivista Savjeta mladih Srebrenica, dvadesetpetogodišnji Almir Salihović kaže da on nije imao problema sa policijom kao Čedomir, ali da je bilo neugodnosti druge vrste.

-Teško je bilo aktivirati omladinu u Srebrenici. Svi su se vodili mišljenjem da ovdje nema perspektive, mladi jedva čekaju da odu- kaže Almir.

Njegova organizacija trenutno ima zaposlenu menedžericu, finansijskog asistenta i koordinatora projekta.

-Veliki je uspjeh za nas što smo nekoga zaposlili, iz ničega smo napravili nešto, i dali smo primjer mladima da nije sve tako crno, da se može sve uraditi, ali uz dosta rada i ulaganja- zaključuje Almir.

ULOŽENO 1,2 MILIONA KM

Projekat Mladi za mir započet je u januaru 2009. godine, uz podršku Evropske unije i Care Holandija. Osnovni cilje je osnaživanje mirovnog procesa na području Istočne Bosne i Hercegovine, uz ravnopravnu uključenost partnerskih organizacija Savjeta mladih Srebrenica, Omladinske organizacije Bratunac i Savjeta mladih Vlasenica. Projektne aktivnosti uključuju gradnju kapaciteta, osvještavanje, akcije razvoja zajednice, kao i lokalnu i regionalnu saradnju mladih. Do sada je uloženo 600.000 eura i projekat će trajati do 2012. godine.

Radnici Urbanističkog zavoda RS-a danas su mirnom šetnjom do zgrade Vlade RS-a u Banjoj Luci iskazali nezadovoljstvo zato što je 21 radnik tog preduzeća dobio rješenje o otkazu.

Otkazi su im uručeni jučer, a osim tog problema, ukazuju i da nisu zadovoljni procesom privatizacije u Urbanističkom zavodu RS-a.

Predsjednik Sindikalne organizacije tog preduzeća Slaviša Lukić ističe da radnici današnjim mirnom protestnom šetnjom žele da skrenu pažnju Vladi RS-a da realizuje svoje odluke u vezi s kupovinom Urbanističkog zavoda i na taj način spriječi otpuštanje radnika i prodaju zgrade Zavoda.

“Ukoliko Vlada RS-a realizuje tu odluku, imamo obećanje uprave da će sve odluke vezane za prodaju Urbanističkog zavoda biti povučene, kao svi otkazi”, rekao je Lukić i pozvao Vladu RS-a da reagira u ovom otkaznom roku koji su dobili radnici Zavoda.

Ako to preduzeće ostane u privatnom vlasništvu došlo bi do novih otpuštanja radnika, a to bi izazvalo još veće nezadovoljstvo.

“Mi ćemo u roku od nekoliko dana zvanično uputiti pismo Vladi RS-a i tražit ćemo od poslodavca da ispuni neke naše zahtjeve, isplatu neizmirenih plaća i doprinosa i da nam detaljnije obrazloži razloge otpuštanja radnika”, naglasio je Lukić.

Nakon protestne šetnje koja je počela oko 11 sati do zgrade Vlade RS-a, radnici Zavoda su se razišli.

Podsjećamo, uprava Urbanističkog zavoda RS-a pokrenula je prije dva dana proceduru za prodaju ili zamjenu svog objekta u Banjoj Luci, dok u isto vrijeme Vlada RS-a razmatra ponudu za otkup akcija tog preduzeća da bi ga vratila u državno vlasništvo.

Entitetska vlada ranije je zatražila dopunski izvještaj o procjeni vrijednosti kapitala preduzeća, koje je ranije privatizirano, iako je bio institucija od entitetskog značaja.

Najveći akcionar, sa 48,8 posto, postao je Jovo Vidović, banjalučki biznismen.

Direktor „Urbanističkog zavoda RS-a“ je Borislav Bijelić, koji je ranije odlučio da otpusti 44 radnika od 108 zaposlenih u Zavodu.

Za sada su rješenja uručena za 21-og radnika.

Bijelić je nedavno smijenjen s mjesta predsjednika Komisije za reviziju privatizacije RS-a, koja je ranije tvrdila da je bilo neregularnosti u samom procesu privatizacije „Urbinističkog zavoda“.

Međutim, to nije bilo smetnja da postane direktor tog preduzeća i dobio je i stan vrijedan 157 hiljada KM.

(Fena)

Kakav grozan naslov! Ali šta očekivati od ovakvih novinara, primitivnih, neobrazovanih, islamofobičnih srbomrzaca, antifašističkih kurvinih sin..., uh previše gledam 60 minuta ovih dana...?! Šta očekivati od onih koji iz kuće nisu ponijeli osnovnu, čaršijsku kulturu dijaloga, kojima je jedini posao u životu da izmišljaju podmetanja, laži, neprovjerene informacije... Ma, uostalom, kakva novina takav i naslov.

-Premijeru, ne morate čitati ovaj tekst ako ne želite..., mislim, imate odličan program na PTPC-u, evo sada imate..., gdje je taj daljinski..., evo... 90. repriza vaše omiljene emisije “Dodikov pečat” ili na Alfi možete pogledati reprizu naše, hoću reći vaše briljantne javne debate "Otvoreni dijalog u

otvorenom društvu", ona je odmah nakon emisije u kojoj novinar Fahro Radončić razgovara sa biznismenom Radončićem, neimarom Fahrom Radončićem i vlasnikom nekoliko najljepših nekretnina na Balkanu gospodinom Gazi Fahrudinom Radončićem, a kasnije će im se pridružiti predsjednik najjače političke stranke u Bošnjaka... Toliko divnog sadržaja a vi bi da...

-Sanja, Sanja..., s kim to pričaš luda ženo..., hej gdje si ti..? Opet nema papira u klozetu..., gdje je ono Oslobođenje? Potrošio sam sve Dane i Slobodnu Bosnu, krenulo me ovih dana..., hahaha..., dobra mi ova. Gdje si ti bona?

-Šta galamiš, vidiš da vodim kulturan dijalog preko telefona sa premijerom...

-Šta kaže kada će ono uplatiti?

-Nismo imali konverzaciju o tome. Argumentirano sam mu elaborirala aktualno stanje u “najvećem destabilizirajućem faktoru u Bosni i Hercegovini”...

-U najvećem čemu?!

-Tu premijer misli na medije iz Federacije, naravno, na onog kretena Bakira, na onog Mišu što će imati srčani udar..., na one pedere iz Žurnala... Jesi im vidio tekst danas? Čuj samo naslova: DODIK, LAŽI I S(R)ANJA, ovo R je u zagradi, kao ono...

-Ma, kontam...

-A ja sam imala tako divan naslov: “When Dodik Comes To Town”..., znaš po onoj pjesmi od Ju-tu...

-Aha, I was a sailor, I was lost at sea... Hej, daj mi da pročitam to sranje dok ja..., da prostiš...

DODIK, LAŽI I S(R)ANJA

Prema navodima medija iz Federacije jučer, u popodnevnim satima, u centru Sarajeva, desio se masovni zločin. Počinioci su poznati javnosti, ali kako sada stvari stoje, neće biti nikakve istrage. Razlog je, kako u tim medijim navode, to što su žrtve svojevoljno pristale da budu izmasakrirane. Mada se radilo o očitoj manipulaciji, nadležni smatraju kako nema osnova jer je skup jasno naslovljen kao javna debata "Otvoreni dijalog u otvorenom društvu" sa gostima Valentinom Inzkom i Miloradom Dodikom. To što se, kako navode ostrašćeni federalni mediji, javna debata pretvorila u javni linč nad nemalobrojnom masom koja se okupila u Uniticu, nadležni su nazvali “propustom organizatora”. Prisutni navodno vjeruju kako je sve bilo isplanirano.

Da bismo izbjegli manipulacije otišli smo na lice mjesta – on the face of the place, što bi rekle kolege s BBC-a i razgovarali s nekima od prisutnih koji su bili spremni dati izjave nakon javne debate. Uspjeli smo postaviti nekoliko pitanja, prije nego što su u pratnji svojih najbližih upućeni u najbližu ambulantu kako bi im se pružila prva pomoć.

-Ovo je zaista strašno-rekla je na izlazu iz dvorane, vidno uznemirena jedna od prisutnih na javnoj tribini: Ovako namamiti ljude na dijalog a onda im podijeliti papiriće, bez mogućnosti da odgovorite na laži, laži, i same laži kriminalca koji se maskiran u političara predstavlja kao mirotvorac, kao žrtva medija iz Federacije. Grozno zaista grozno. To vam je isto kao da ste doveli čovjeka na kafu, svezali mu ruke i zabili kašičicu u usta... Ovo je bio “vašar monologa” a ne debata ili kako to kažu: “kultura dijaloga”.

Zamolili smo našu sagovornicu da ne napada bez argumenata i tražili da objasni svoje teške optužbe na račun organizatora i prisutnih gostiju.

-Molim vas, čovjek usred Sarajeva kaže kako mu u Sarajevu , ili Teheranu kako ga on zove, najviše smeta što se reis Cerić mješa u politiku. I meni smeta što se reis mješa u politiku, međutim u tom istom gradu postoji intelktualna kritika takvog ponašanja Islamske zajednice. Međutim, na pitanje kako to da Republika Srpska ima Krsnu slavu i kako se pri tom osjećaju Bošnjaci i Hrvati, kao i svi drugi sekularisti, on samo kaže: “ostavimo sada Krsnu slavu na stranu...”, i opet nastavi srat' po Sarajevu i medijima u Federaciji.

Izvinjavamo se našim čitaocima na ovakvom rječniku ali morali smo upitati našu sagovornicu da nam malo objasni taj dio oko medija u Federaciji.

-Kaže on kako su mediji u Federaciji “najveći destabilizirajući faktor u Bosni i Hercegovini”. Zašto? Zato što, za razliku od medija u Republici Srpskoj-ako takvo što postoji, pišu o očitom kriminalu koji počinjen prilikom gradnje zgrade Vlade RS, što govore o pljački građana u Republici Srpskoj, što traže odgovor na pitanje ko je ubio Milana Vukeljića, što ne mogu da povjeruju da je kilometar nikad završenog auto-puta Banja Luka – Gradiška koštao tri puta više nego u Hrvatskoj... Kriminalcu smetaju mediji jer mu kvare posao...

Morate nam vjerovati na riječ da smo ozbiljno ukorili našu sagovornicu i posljednji put je upozorili da ne koristi Rječnik mržnje, jer je zastario, prevaziđen i to izdanje koriste još samo pojedini mediji u Federaciji.

No, ona se nije obazirala na naša upozorenja i nastavila je, u maniru građanskih medija, da vrijeđa i kalja lik i djelo uvaženog gosta.

-Zamislite bezobraznog gada, da u gradu, koji je skoro četiri godine bio pod opsadom i stalnim granatiranjima četnika, mrtav hladan kaže da granata koja je na Markalama ubila više od 60 ljudi nije došla sa srpskih položaja. Jok, došla je sa dobro utvrđenih položaja Sitha pod komandom ratnog zločinca Dartha Vedera... Čak negira i presudu Suda u Haagu, gdje je jasno dokazano sa čijih je položaja došla granata, postoje zločinci koji su optuženi za to, a ovaj to mirno negira. I tu još sjedi onaj Inzko i kao on ne razumije o čemu ovaj priča...

Ne, ipak ovo nismo mogli dalje da slušamo. Prekinuli smo razogovor i odlučili da među rijetkim preživjelim posjetiocima potražimo normalnog sagovornika. Ugledali smo gospodina koji je izgubljeno sjedio na stepenicama, vidno traumatiziran. U početku je odbijao da daje bilo kakve izjave ali je onda iz njega prgovorio čisti jezik mržnje. Upozoravamo čitaoce da naredni redovi ovog teksta sadrže eksplicitne izraze mržnje i da nastavak čitanja ovog teksta preuzimaju na vlastitu odogovornost:

-Kakav šupak, čuj “srebrenička tragedija”?! Kada sistemski ubiješ osam hiljada ljudi, zakopaš ih, pa otkopaš, pa ponovo zakopaš na različitim lokacijama, to vam je nešto kao Shakespearova “Romeo i Julija”... Sud kaže da je to genocid i da su ga počinile vojne i policijske formacije Republike Srpske, međutim za njega to nije relevantno, a ima i ono ali... Kao ne bi oni to uradili da nisu imali razloga... I, naravno, za sve što ne valja u BiH krivi su ovi iz Federacije. Oni se kao svađaju, a miri ih on koji za svako rješenje ima problem. On koji javno, opet pred visokim predstavnikom, kaže kako neće doći u Sud BiH ako ga pozovu zbog kriminala prilikom gradnje zgrade Vlade RS, kako njemu sigurno neće suditi sudije iz Sarajeva, koji su uglavnom muslimani... Došao kriminalac da nam prodaje demokratiju i dijalog u formi monologa. Same laži i sranja!

Prestali smo uzimati izjave kada smo definitivno shvatili da na ovoj javnoj tribini zapravo nije bilo nikoga ko je bio spreman na kulturan dijalog. Osim, naravno, pomenutog gospodina Milorada Dodika. Premijer RS je ponovo pokazao svoju veličinu i dokazao javnosti da zapravo svi problemi bosanskohercegovačkog društva dolaze sa adresa u Sarajevu. Gospodin Dodik ima te adrese i svi oni koji su zainteresirani mogu mu se obratiti na adresu Vlade RS. Gospodin Dodik je uvijek na usluzi onima koji su za kulturu dijaloga. Svi ostali mogu da se...

(zurnal.info)

Savez samostalnih sindikata BiH i radnička klasa ostvarila je danas veliku pobjedu, rekao je okupljenim demonstrantima ispred zgrade Parlamenta Federacije BiH predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH Ismet Bajramović, nakon što je Kolegij Predstavničkog doma Federalnog parlamenta jednoglasno usvojio ključni zahtjev Sindikata - skidanje s dnevnog reda današnje sjednice prijedloga zakona o uštedama.

U skladu sa zahtjevom Sindikata, ovaj zakonski prijedlog morat će sada prvo ići na raspravu na Ekonomsko-socijalno vijeće, a Bajramović je okupljenim demonstrantima, njih oko 2.000, najavio da će Sindikat prije toga otvoriti i direktan dijalog s Vladom Federacije.

Povod za današnje demonstracije bilo je upućivanje ovog zakonskog prijedloga u parlamentarnu proceduru od Vlade Federacije bez prethodnih konsultacija sa socijalnim partnerima u okviru Ekonomsko-socijalnog vijeća.

Demonstracije su nakon objavljivanja zaključka Kolegija Predstavničkog doma završene. Nikakvi incidenti nisu zabilježeni.

Bajramović je kazao i da su današnje demonstracije pokazale jedinstvo sindikata te da radnici nisu nasjeli na poruke vlasti putem nekih medija o njihovom nejedinstvu.

- Pokazali smo jedinstvo i snagu i samo tako se može doći do radničkih pobjeda, poručio je on.

Međutim, iz izjava niza govornika s današnjih demonstracija te poruka koje su uzvikivali demonstranti ili koje su nosili na transparentima vidjelo se da su razlozi za radničko nezadovoljstvo mnogo dublji.

Demonstranti su imali zviždaljke i udaraljke, a posebno su bili glasni kada je u zgradu Parlamenta ulazio neko od federalnih poslanika ili ministara.

Čuli su se pozivi na "obračun s nesposobnim i nemoralnim ljudima", "Lopovi, napolje!", "Idu vam izbori!", "Pred skupštinu kao pred tenkove", pokazivani su crveni kartoni i drugo. Veliko oduševljenje okupljenih izazvao je govor predstavnika sindikata policije.

Predsjednik Suda časti Saveza samostalnih sindikata Aid Arnautović je novinarima izjavio da vlast svoju nesposobnost krije iza ekonomske krize, koja jenjava u svijetu, "a ovdje zbog nesposobnosti vlasti tek dolazi do izražaja".

- Svjedoci smo da se u zemljama okruženja ulažu velika sredstva u očuvanje radnih mjesta, a samo u Federaciji prošle godine je bez posla ostalo 100.00 radnika, pri čemu vlast sebi ne uskraćuje nikakve privilegije", rekao je Arnautović.

(Fena)

Grčka financijska kriza prijeti ne samo euru već i cijeloj Evropskoj uniji; to što se događa u Grčkoj moglo bi ugroziti jedinstvo evropske obitelji građeno tokom proteklih šezdeset godina, piše u utorak Financial Times.

Ako Evropa na političkom planu ne napravi korak naprijed u odgovoru na grčku krizu, krenut će unatrag i dugi proces evropske integracije počet će da se raspliće.

Formiranje jedinstvenog tržišta i usvajanje zajedničke valute bili su samo početni element u stvaranju političke unije koja je dovela do širenja evropskih zakona i smanjenja nacionalnog suvereniteta.

Aktualna financijska kriza koja je pogodila Grčku, ali već prijeti Španjolskoj, Portugalu, pa čak i Italiji, zahtijeva snažan politički odgovor, koji je, međutim, do sada izostao.

Na vidjelo izbija istina koju zakleti proevropljani vrlo nevoljko priznaju, a to je da je većina građana Evropske unije i dalje daleko privrženija svojoj zemlji nego Uniji i zato ne želi iz svog džepa plaćati za tuđe probleme.

Pored nove krize eura, koja bi mogla nastupiti već za nekoliko mjeseci, prijeti opasnost da Evropska unija bude suočena i s krizom povjerenja koja bi vjerojatno dovela u pitanje i brojne druge ovlasti Bruxellesa, od useljavanja do socijalne politike.

Zato grčka kriza, zaključuje autor komentara u Financial Timesu, dovodi u pitanje mnogo više toga od novca.

(Fena)

U organizaciji Saveza samostalnih sindikata BiH pred zgradom Parlamenta Federacije BiH jutros se okupilo više stotina demonstranata kako bi protestirali protiv jednostranih odluka Vlade Federacije BiH kada su u pitanju zakoni koji se tiču radnika.

Prema riječima predsjednika Saveza samostalnih sindikata Ismeta Bajramovića demonstranti još pristižu iz unutrašnjosti, a planirano je da demonstracije traju do 14.00 sati.

On je naglasio da Sindikat želi civiliziran dijalog sa Vladom ukazavši posebno na odluku Vlade da bez konsultiranja sa predstavnicima sindikata i bez upoznavanja Ekonomsko-socijalnog vijeća pokrene proceduru za izmjene Zakona o uštedama.

Sindikat očekuje podršku i drugih organizacija, a Bajramović je naveo da će se protestima danas pridružiti i taksisti Sarajeva.

 

Uporedo s protestima upozorenja više stotina članova Saveza samostalnih sindikata BiH koji su u toku pred zgradom Parlamenta Federacije BiH u Sarajevu, u toj zgradi je otvorna sjednica Predstavničkog doma.

U zgradi Parlamenta sjednica Predstavničkog doma se zasad odvija ustaljeno, a to znači da poslanici, prije zvaničnog utvrđivanja dnevnog reda, u jednosatnom terminu postavljaju pitanja na koja im odgovori stižu naknadno prema uobičajenoj praksi.

Jedno od pitanja već je postavila poslanica Stranke za BiH Amila Alikadić-Husović, a ona želi znati da li je istina da je za policijsku akciju u Maoči znala policija Makedonije, kao što se može pročitati u štampi i kako je ona navela, a nije znalo Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.

Ona od nadležnih očekuje odgovor na još jedno pitanje koje je postavljala i ranije na sjednicama u Parlamentu, a glasi: "Koliko je javnog novca potrošio za službena putovanja direktor Kliničkog centra u Sarajevu i koja je bila svrha tih njegovih putovanja?"

Sjednica je u toku.

 

(Fena)

U izdanju Federalnog Ministarstva obrazovanja i nauke Bosne i Hercegovine ovih dana je objavljen Bosansko-romski i romsko-bosanski rječnik autorice Hedine Tahirović Sijerčić

Želim da u ime bosanskohercegovačkih Roma kao i u svoje ime odam spomen i zahvalnost romologu Radu Uhliku na njegovom nesebičnom radu i doprinosu na razvijanju i proučavanju romskog jezika. Hvala mu na djelima koje je ostavio našem romskom narodu.

Uhlikov rječnik koji je izdat 1983.godine je moj bliski prijatelj i prati me čitav moj radni život.

U pisanju romsko-bosanskog rječnika koristila sam se uzorom rječnika preminulog romologa Rada Uhlika, knjigama gramatike s posebnim osvrtom na knjige (“Romski glagoli, njihovo poreklo i značenje”, “Zagonetke, mitovi i jezik Roma”) doktora Rajka Đurića, iskustvom i djelima “Learn Romani- Das duma Rromanes” and “Romani Dictionary” profesora Ronalda Leea, kanadaskog Roma Kalderaša, s kojim radim i saradjujem od 1997. godine, kao i uzorom pisane riječi elektronske korespondencije Roma širom svijeta.

Činjenica je da romski jezik još uvijek nije standardizovan, da se godinama radi na njegovoj stadardizaciji, kao i da se romski jezik još uvijek koristi na dijalektnoj osnovi onih koji se služe pisanom riječi i romskim jezikom uopšte.

S obzirom na specifičnost života Roma, Sinta i Kala koji žive u Kanadi i Americi (češki, poljski, rumunski, bugarski, madjarski, ex- jugoslovenski, albanski, engleski, kanadski, španski, njemački, italijanski, sjeverno američki, južno američki, itd.) radeći kao glavni i odgovorni urednik sa Ronaldom Lee, Amdijem Asanoskim, Mariom Inez Torresom, Zoltanom Heringom i drugim saradnicima na Romano Lilu, prvom magazinu za Rome u Kanadi na romsko-engleskom jeziku, 1998 - 2001, razmišljali smo i diskutovali kao i dogovarali jedan sistem pisanja na romskom jeziku kako bi svi Romi svijeta mogli bez poteškoća čitati naš magazin.

Morali smo uzeti u razmatranje različitosti pisanja na romskom jeziku, različitost pisama zemalja u kojima Romi žive (Romi pišu uglavnom pismom zemlje u kojoj žive). Pokušali smo da nađemo i pronađemo put kako približiti romsko pisanje svim Romima koji žive kako u Evropi tako i na teritoriji Sjeverne i Južne Amerike i Australije. Tom prilikom smo došli do saznanja (preko razmjene emailova Roma iz cijelog svijeta) da se Romi koji se koriste elektronskim načinom komunikacije služe pismom koje je jednostavno i razumljivo za sve nas podjednako. Takvom vrstom pisma smo se i mi služili i to pismo je još uvijek najadekvatniji put pismenog elektronskog sporazumijevanja Roma iz čitavog svijeta.

U mom rječniku služila sam se pismom koje se koristi putem elektronske svjetske komunikacije (engleska ortografija) sa dodatnom varijantom romskog pisma koje se koristi u Bosni i Hercegovini kao i u zemljama ex-Jugoslavije zbog boljeg razumijevanja i lakšeg prihvatanja svjetskog pisanja i njegovog razumijevanja i boljeg korištenja od strane naših Roma. Primjer: (abdest, vjersko pranje: pachapesko thovipe, paćapesko thovipe (nm) ili pachapesko thovipe, paćapesko thovipe (nm) abdest, vjersko pranje itd.)

ROMSKI BOSANSKI

C, c	C, c
Ch,ch	Č,č Čh, čh Ć,ć Ćh, ćh
Dz, dz	Dž, dž
Dj, dj	Đ, đ
J, j	J, j
Sh, sh	Š, š
X, x	H, h (grleno h)
Zh, zh	Ž, ž

U nedostatku romskih riječi za pojedine pojmove, koristila sam se internacionalnim riječima koje takodje koriste Ronald Lee, Yanko le Redzosko, Jorge Bernal, Nicolae Gheorghe kao i mnoštvo drugih Roma i romskih medija koji se služe pisanom romskom rječju. Na primjer: doktor, socijalno, internet, konferencija, televizija, fax, muzika, kao i primjer riječi za strane svijeta i mjesece u godini i druge. Romski jezik ni do današnjih dana nije standardizovan, i jezik se koristi na dijalektnoj osnovi onih koji se bave pisanom romskom rječju.

Romske riječi koje sam zabilježila su riječi koje se najviše upotrebljavaju u govoru Roma Bosne i Hercegovine, u bosanko-hercegovačkim romskim grupama Gurbeta (thanesko - mještanskih starosjedilaca i čergaša - pokretnih romskih grupa).

Zahvaljujem se Ronaldu Lee na zajedničkom radu i na punoj podršci u mom radu i stvaralaštvu. Najis tuke kako Ron.

Ukoliko nam izumre jezik, izumrijeće i naš narod.

Opre Roma!

(zurnal.info)

Mislim samo na seks. Svaki problem koji mi iskrsne uvjerena sam da bi bio manji kada bih mogla doživjeti olakšanje

Kad čujete, pročitate, naučite na biologiji, pa čak i vidite svojim očima da trudnoća traje devet mjeseci to prihvatite kao nešto najnormalnije, Bogom/Sudbinom dato.

Sve dok ne uđete u sopstveni osmi mjesec. To nije osmi da se razumijemo, već 1158!

Nikad kraja. Kao da sam trudna kćerka Radovana III kojoj nije dao 11 godina da se porodi. I baš u takvoj situaciji ja samo mislim na seks. Svaki problem koji mi iskrsne uvjerena sam da bi bio manji da mogu doživjeti olakšanje. Inače bilo je perioda kad sam mnogo mnogo duže bila bez te vrste olakšanja i uopšte mi nije nedostajalo, a sad kad je to fizički nemoguće...

Ja više nisam žena

Ja više nisam žena. Ne znam baš tačno šta jesam ali od žene ni ž. Jasno, imam i dalje grudi (zapremine Meggle mljekare, a isto tako i seksi). Ponekad uzmem ručno ogledalce da se uvjerim da mi ono među nogama i dalje postoji. Znate, posumnjam često u dugim noćima da mi je vagina dala otkaz i otišla negdje gdje ima više života i aktera osim urinarnog trakta.

Više ni vođenje ljubavi ili masturbacija ne mogu da mi vrate osjećaj ženstvenosti. Mislim, stvarno, kako da uživam kad onom mom jadničku treba dizalica za FAP dok me okrene? Ako je odozgo, ne valja pritišće me a i leđa me bole znaš da moram ležati na boku. S boka isto nije rješenje jer kako nema ruke kao u majmuna ne može da me obujmi. Dospije tik negdje do zadnjeg rebra i onda se osjećam kao da me grli prekratka potkošulja koja se zarola pod pazuh pa nervira.

Oralno zadovoljstvo i nije vala više neko zadovoljstvo obzirom da nemam nikakvog vizuelnog kontakta. Od stomaka ne vidim ni njega ni noge ni krevet ni majku mu ne vidim ništa! A ako slučajno uspijemo zajedničkim snagama dići moje noge, pogled na uštipke mi ubije svaku želju. Da se razumijemo ja nikad nisam bila tip žene, iako su me stotine njih možda tako doživljavale, koja stavi noge u crvenim štiklama dragom za vrat ili bar u pleksus. Ali čak i ja sa minus 10 dioptrijom znam da uštipak nije seksi i gotovo.

Jednostavno, kao da se sve dešava nekom drugom. Ne treba meni reflektor sa aerodroma da sve upijem, i naravno važnije je znati, osjetiti nego gledati, ali lijepo je nekad i vidjeti šta ti se dešava.

Salamica u mrežici

Masturbacija je također postala persona non grata. Kako i čime? S koje strane? Bavila sam se mišlju da kupim onu drvenu četku za pranje leđe - kontam ako možeš dosegnuti preko ramena do guzova s njom, možda uspijem i ovo. Ali kad sam je vidjela malo mi se zgadila i ona, a i ja, što o tome razmišljam.

Ostalo mi je samo da pokušam kao i one žene fenomeni - da čistim zamišljanjem ili stiskanjem bedara donesem svojoj napaćenoj duši mir. E tek je to bio zajeb. Zamišljanje uopšte nije tako jednostavno. Pogotovo kad u sred zamišljanja predmet tvoje požude se transferiše sa dvonožnog bića na slijedeći obrok ili bar komad čokolade. I to tako intenzivno da ne pomaže ništa do da ustaneš i pomažeš krišku.

A stiskanje bedara! Tja koja je to glupost! Kako ćeš stiskati nešto što je već stisnuto kao salamica u mrežicu? Potom nije ugodno, odavno već ne mogu da se depiliram kako treba tako da periodično preostane nekog šiblja. I sad to šiblje treba da me seksualno inspiriše? Jedino da sam Čubaka.

I pitam ja sad Vas šta mi je činiti? I što je važnije: Kako majku mu? Najboljem odgovoru slijedi velikodušna nagrada...

(zurnal.info)

 

 

Dodik se od sreće upišao u gaće i ozarena lica, onako upišan, podsjetio da je upravo On prvi govorio da su to sve izdajnici, špijuni, strani plaćenici, pederi i neprijatelji naroda i države

Zajebancija je prevršila mjeru. Benigno izražavanje bojazni nekoliko nevladinih organizacija, na neformalnom sastanku sa evropskim parlamentarcima, da bi se aktuelna vlast mogla okoristiti uvođenjem bezviznog režima u neposrednom predizbornom vremenu i da bi, kao i toliko puta do sada, nešto za šta ima najmanje zasluga i na šta je praktično natjerana, pritiskom i izvana i iznutra, uključujući i višegodišnji pritisak upravo ovih nvo, mogla predstaviti kao svoju zaslugu i još iza nje sakriti 4 godine nerada, nesposobnosti, bahatosti, pohlepe, socijalne neosjetljivosti, politikanstva, pljačke i destrukcije, iskorištena je kao povod za brutalni obračun sa kompletnim nevladinim sektorom. U najboljoj tradiciji ovdašnje sklonosti autodestrukciji i kolektivnom samoubistvu.

Medijska histerija, uporediva možda samo sa onom jednoglasnom osudom prvih ozbiljnih demonstracija u Sarajevu, koja je kukavičke sarajevske medije jasno postrojila iza vlasti, a nasuprot naroda, i koje ih je nedavno ujedinila u ksenofobnom antievropskom urlikanju na Evropsku uniju, ponovo je za metu napada, umjesto ludačke vlasti, izabrala onog ko toj vlasti pokušava jebati mater.

USREĆIVANJE MILORADA DODIKA

Kombinacija bogtepitakakvihsve interesa, niskih strasti, nagomilanih frustracija, najobičnije gluposti, političke kratkovidosti i konformističkog slijeđenja bujice, proizvela je fascinantnu monolitnost, u inače do krvi posvađanom prostoru. I političkom i medijskom. Ujedinivši ne samo vladajuću koalicionu bagru, koja se još jedino oko nečega složila kad je odlučivala o povećanju svojih plata za 100%, nego, s njima, i najjaču opozicionu stranku. A s druge strane gotovo kompletnu medijsku scenu – od Glasa Srpske i Avaza, preko Oslobođenja do Slobodne Bosne (da navedemo samo printane).

Dodik se od sreće upišao u gaće i ozarena lica, onako upišan, podsjetio da je upravo On prvi govorio da su to sve izdajnici, špijuni, strani plaćenici, pederi i neprijatelji naroda i države (kako Republike Srpske, tako i tzv. BiH) i svojim medijima naredio da samo prate sarajevske budale i nipošto ne iskaču. Notorni nacista Ivo Miro Jović, iskoristio je priliku da ih nazove suludim i da pritom zaprijeti predizbornom radikalizacijom političkih prilika, a komični Tihić, koji sve više liči na svog prethodnika, koji je jedno mislio do podne a drugo otpodne, optužio ih je da se „bore za stagnaciju i propast bh. društva“.

Elem, Tihić, Dodik i Ivo Miro Jović, uz ostatak „vladajuće koalicije“ ubiše se radeći na obnovi, reformi, prosperitetu i procvatu bh. društva i priključenju države Evropskoj uniji, ali im to Transparency International i Centri civilnih inicijativa (naravno da namjerno izdvajam upravo njih, da bih dodatno potcrtao apsurdnost čitave situacije) ne dozvoljavaju. I zemlju guraju u ambis. Držeći njene građane kao taoce svojih političkih igara i kriminalnih aktivnosti.

Da ga jebeš, po našim medijima, ispada upravo tako.

A šta SDP radi u toj priči, i koja grandiozna glupost i političko sljepilo njega navodi da se pridruži cipelarenju faktički (zbog činjenice da je u opoziciji) najboljih saveznika koje ima u ovom trenutku – jer se radi o najradikalnijim kritičarima aktuelne vlasti – i da li je moguće da svakog onog ko nije pod direktnom mu kontrolom (a TI i CCI to, nesumnjivo, nisu) tretira kao neprijatelja i da ćemo ponovo gledati isti, na propast osuđeni, imbecilni, autodestruktivni predizborni film sa egocentričnim samoproglašenim spasiocem koji rastjeruje sve oko sebe i sam sebi predstavlja najveću prepreku da ostvari društvenu ulogu koju bi morao???

NE, NE, NISU NAŠI GRAĐANI GLUPI

Nema nikakve sumnje da je stav pomenutih organizacija (i još 2-3, uz njih), u vezi sa vizama, kontroverzan. Ali ne iz razloga kojim nas bombarduju političari i mediji. Koji su, eto, za razliku od nevladinih organizacija, tog „neljudskog sektora“ i „prepoznatljivih ublehaša“, kako je to ovih dana, baš onako „ljudski“ i neublehaški osvanulo na stranicama jednih sarajevskih dnevnih novina (ali, zajebali ste se, kao i ja, kad su mi prepričavali – nije u pitanju Avaz), puni povjerenja u inteligenciju naših glasača. Koji su nam zajebali samo 20 godina života. I uopšte nisu nepismeni i glupi kreteni, koji ne znaju razliku između popisa stanovništva i glasanja. I ne zavale nas na svakim izborima u još veće sranje.

Ne. Taj stav je kontroverzan, ili, ako hoćete – po meni – pogrešan, zbog toga što sankcije, a vizni režim možemo tretirati kao neki njihov lagani oblik, (skoro) nikad i nigdje u svijetu nisu rezultirale ničim pozitivnim. Naprotiv. Ne kažnjavajući vlast, nego narod, izazivale su negativnu reakciju koju je režim usmjeravao prema vanjskom i unutrašnjem „neprijatelju“, i koristio za svoje dodatno jačanje i obračun sa svojim „pederima“, „izdajnicima“, „špijunima“,...

Stav je, dakle, pogrešan, ne zato što, u pomenutim NVO, misle da su bosanskohercegovački građani glupi (pa će na njih uticati to ako vize budu ukinute neposredno pred izbore), kako to tvrde u medijima koji pljuju po njima, nego upravo zato što nisu svjesni stvarnog stepena te gluposti, nego vjeruju da su (građani) toliko inteligentni da bi u određenim idealnim(!!!) uslovima glasali kako treba (odnosno, da ne bi opet izabrali svoju propast). Ali – KURAC! To je najobičnija zabluda. Možda to političarima, koji drže ključeve od torova, ne odgovara da kažu, možda NVO to ne žele sebi priznati (iako svi dokazi govore u prilog tome), možda to mediji neće da kažu (iz tržišnih razloga), ali, svi to, zapravo, znamo – Narod je obična STOKA!

I svi strahovi ovih NVO, koji su ih naveli da prevale preko usta, nešto što je u neku ruku zaludni herojski samoubilački čin, su opravdani. Narod jeste stoka a vlast će da ih, uz pomoć medijskih pasa čuvara (pa čak i onih par za koje smo mislili da su vukovi), apsurdno (do bola!), koristeći (između ostalog, naravno) upravo priču o vizama, natjerati ponovo u torove.

I DOK NEMOĆ PRETVARA SNAGU U BOL...

Ono što u čitavoj priči, zapravo, najviše brine (a što prolazi nezapaženo), nije medijski linč organizacija koje su posljednjih godina predstavljale moralnu vertikalu društva i heroje otpora totalitarnom ludilu (TI) ili mukotrpno radile na izgradnji svijesti (putem konkretnih podataka) o bijedi, neradu, nekompetentnosti i nefunkcionalnosti aktuelne vlasti (CCI). Najviše brine to što navedeni čin (izražavanje stava u vezi ukidanja viza) govori o očaju unutar organizacija koje su najbolje upućene u karakter ove vlasti i posljedice koje ona ostavlja iza sebe. I njihovom paničnom strahu da bi se ova agonija u kojoj građani BiH žive, isključivom krivicom aktuelne vlasti, mogla nastaviti. Sa svim nesagledivim posljedicama.

Jedino je time, naime, moguće objasniti da organizacije koje su godinama pritiskale vlast da ispune uslove za odobravanje bezviznog režima (ali i druge uslove za euroatlanske integracije), u trenutku kad je dobijanje tog režima postalo izvjesno, ustuknu, svjesne da je vlast, i ovaj put, namjerno razvlačila sa procedurom, i držala građane kao taoce, da bi ispunjenje uslova tempirala za dobijanje bezviznog režima tačno pred same izbore. I da su se praktično i oni (NVO) i EU našli u ulozi ključnih šerafa predizborne kampanje vladajuće mafije.

Na izvjestan način to, ovih dana, dok se mediji bave „važnijim temama“, kao što je idiotski pokušaj sahranjivanja nevladinog sektora, pokušava da, građanima BiH, objasni i Visoki predstavnik, upozoravajući da jeste zabilježen određeni napredak u ispunjavanju uslova za liberalizaciju viznog režima, ali da je osim ovoga, postignuto jako malo pozitivnih stvari, te je podsjetio da BiH nije dobila Akcioni plan za članstvo u NATO-u, da je neophodno pronaći način da se vrati na put euroatlanstkih integracija, što, pored ostalog, zahtjeva donošenje ekonomskih reformi, da nisu izvršene izmjene Ustava, i, konačno, da su za zastoj u napretku BiH prema članstvu u Evropskoj uniji i NATO-u odgovorni - politički lideri koji nisu donijeli potrebne reforme na koje su se obavezali.

Hm... A zar nisu krive nevladine organizacije?

ŠAMARANJE? JA, BITE!

Idiotski frontalni napad na kompletan nevladin sektor (i to iz „pera“ idiota koji se nisu potrudili da tačno navedu onih par informacija koje su dostupne o tom slučaju), koji se valjda pojavio kao „prirodan“ nastavak ove umobolne sapunice sa vizama, otkriva ili potpuno neshvatanje elementarnih pojmova ili prototalitarnu platformu moćnika u pozadini čitavog slučaja.

Nevladine organizacije su neodvojiv dio demokratizacije jednog društva. Pritom se uopšte ne radi o homogenoj skupini. Tako da je frontalni napad na njih koliko glup i besmislen, toliko i antidemokratski, odnosno, prototalitaran u svojoj suštini.

„Od svih oblika civilnog društva, NVO-i imaju jednu od najvažnijih uloga u učvršćivanju demokracije, posebice u zemljama koje prolaze kroz tranziciju iz totalitarnog u demokratsko društvo. Oni sudjeluju u oblikovanju političkog društvenog života putem motrenja rada vladinih službenika, vršenja pritiska na vladu i njene odluke, zaštite ljudskih prava, promicanja vrijednosti tolerancije, prihvaćanja različitosti, solidarnosti itd.“ (Davorka Vidović)

Uništenje civilnog društva, garantuje trajni monopol državne moći. Odnosno apsolutnu kontrolu vlasti nad kompletnim životom. Fašizaciju društva.

Ali šta čovjek da radi sa klonovima Balkanskog Špijuna, koji postavljaju paranoična udbaška pitanja: „Ko je sve i za čije potrebe osnivao nevladine organizacije u BiH?“ i koji nešto što je dokaz demokratizacije zemlje („poplava nevladinih organizacija“) interpretira kao nekakvu deformaciju, „patriotski“ (e, to smo čekali) upozoravajući: „Ništa im nije sveto: ni narod, ni država, ni rat, ni genocid, ni vjera, ni ljudska tragedija... Ama baš ništa.“

Jebote! A krenuli smo od izražavanja bojazni par društveno najsvjesnijih, najaktivnijih i najhrabrijih organizacija, da bi katastrofalna vladajuća koalicija u zemlji, mogla iskoristiti uvođenje bezviznog režima, neposredno pred izbore (pominjan je septembar) da imbecilnom dijelu glasačkog tijela (koji, kao što znamo, nije uopšte mali) tu stvar, uz prigodan vatromet i proslavu i medijsku euforiju (već viđene u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji), proda kao svoj veliki uspjeh i iskoristi za ponovno grabljenje vlasti.

U jednom od tekstova posvećenih ovoj temi, stav pomenutih NVO o vizama nazvan je šamarom građanima? E, pa, nadam se da jeste. Ali ovakve građane (koji biraju ovakvu vlast) nije potrebno šamarati, nego tući k’o volove u kupusu! Kao i novinare koji jašu na jeftinom populizmu i, napadajući kritičare vlasti, služe bandi koja nas drži kao taoce svojih političkih igara.

Vlast države koja ima ovakve medije ne mora da brine za svoju budućnost. I nemoj da se ko slučajno našalio da mi na grobu upiše „novinar“. Rađe „poštovalac Transparency Internationala“ (Kad već nisam imao sreće biti njegov član). Ili „plivač uz maticu“. Fuck off!

(zurnal.info)

Srdačne odnose na relaciji Mokra gora – premijer RS pokvarilo je saznanje Emira Kusturice da Dodik nema namjeru platiti tri miliona maraka za gradnju Kamengrada

“Dodik je jedan od najvećih lažova koje sam upoznao u svom životu.” Ovim se riječima nedavno režiser Emir Kusturica požalio svojim prijateljima na ponašanje premijera Republike Srpske Milorada Dodika.

Ovakav Kusturičin stav, snažan je zaokret u negativnom pravcu u odnosu na Dodika, kojem je ne tako davno, u novembru prošle godine, ispjevao ode.

“Drago mi je što je Milorad promijenio ideju reforme kroz svoju autonomiju i autonomiju kraja u kome je, kada je nestala Jugoslavija, bilo neophodno da kažemo ko smo”, rekao je tada Kusturica, čime je pokazao da pojma nema kakav ga je mafijaš ugostio.

OPLEMENJENO FILMSKO PODRUČJE

Ili možda ima, ali mu se učinilo da su tri miliona maraka koja mu je Dodik obećao za izgradnju Kamengrada sasvim dovoljan razlog da zaboravi s kim ima posla.

Upravo ta tri miliona razlog su Kusturičinom razočarenju, tvrde naši sagovornici, ističući da je sve ostalo na obećanju.

“Dodik mi se uopšte više ne javlja na telefon, a zvao sam ga nekoliko puta. Očitio je da nema namjeru da ispuni obećano”, rekao je Kusturica svojim prijateljima.

Oni dalje kažu da, uprkos Dodikovim lažima, režiser ima namjeru da izgradi Kamengrad, snimi film “Na Drini Ćuprija”, nakon čega bi se povukao. Prema njihovim riječima, za izgradnju Kamengrada Kusturici je potrebno 25 miliona maraka.

Dodik i Kusturica su krajem novembra u Banjoj Luci razgovarali o snimanju filma “Na Drini ćuprija”. Tada je Dodik obećao pomoći, ističući da će Vlada RS obezbijediti potrebna sredstva i određenu logistiku i učiniti sve da lokacija snimanja filma bude prepoznatljivo mjesto, koje, spojeno sa Drvengradom, može biti velika turistička atrakcija.

On je izrazio nadu da će snimanje filma doprinjeti turističkoj i kulturnoj prezentaciji Višegrada, koje bi godišnje moglo posjećivati stitine hiljada turista.

Kusturica je tada rekao da će za potrebe filma oko ćuprije na Drini biti napravljen grad od kamena, koji bi se ugradio u koncept u kojem bi Drina i Višegrad “iz svoje surove istorije i tradicije bili vraćeni u oplemenjeno filmsko područje”.

ZVIŽDUCI

Kusturica nije naveo kada bi moglo početi snimanje filma, dodajući samo da će se u filmu “isti čovjek roditi tri puta kako bi se moglo obuhvatiti vremensko razdoblje od trista godina”.

Veče prije ovog bogougodnog razgovora, Kusturica je u Banjoj Luci (29.11.2009.) zajedno sa “No smoking orkestrom” održao koncert, koji je finansijski podržala Vlada RS. Gost koncerta bio je Milorad Dodik, koji je imao namjeru da se obrati prisutnima, ali su ga posjetioci spriječili u tome, upućujući mu salve zvižduka. Bilo je do te mjere degutantno da je Nele Karajlić nekoliko puta morao moliti publiku da prestanu zviždati. Utišali su se tek kada je Dodik odustao od namjere da ih “toplo pozdravi”.

“Sada mi je jasno zašto su ga izviždali ko posljednjeg…”, zaključio je Kusturica svoju žalopojku prijateljima i otputovao u Južnu Ameriku da prima ključeve gradova.

(zurnal.info)

«Žurnal» saznaje u bezbjednosnim strukturama BiH da je pod lupom istražilaca i Nenad Balaban, advokat u čijoj pratnji se Gudurić pojavio u CJB Banjaluka prilikom predaje

Bojan Gudurić, zvani Bajone, jedan od optuženih za ubistvo Ive Pukanića, suvlasnika lista «Nacional» i Nike Franjića, šefa marketinga u toj izdavačkoj kući, još uvijek se nalazi u ekstradicionom pritvoru u Sarajevu, čekajući da bude izručen Hrvatskoj ili Srbiji. Obje ove zemlje za Gudurićem su raspisale međunarodnu potjernicu, a Bariša Čolak, ministar pravde u Savjetu ministara BiH, odlučiće o tome gdje će Gudurić biti izručen. Sam Gudurić zahtijevao je da bude upućen u Hrvatsku, gdje je prije dvadesetak dana počelo suđenje optuženima za ubistvo Pukanića i Franjića, tvrdeći da je nevin i da će to dokazati pred tamošnjim pravosuđem.

PREDAJA

Gudurić se 1. februara ove godine, dva dana prije početka suđenja u Hrvatskoj, «dobrovoljno» predao policiji u Banjaluci. Promptno je proslijeđen u Sarajevo, a niko iz vrha policije nije rekao ni jednu jedinu riječ o tome otkud Gudurić u Banjoj Luci, koliko dugo je boravio u najvećem gradu Republike Srpske i kako je moguće da se do CJB došeta u pratnji advokata?! Što je još gore, ne postoji nikakva istraga o tome gdje se Gudurić krio i ko su mu bili jataci. Sve je pokriveno teškom ćutnjom i snažnom željom da zaborav što prije prekrije ovaj događaj. Sam Gudurić je u «intervjuu» režimskim Nezavisnim novinama «objasnio» da se u Banjoj Luci predao zato što je «prilikom prelaska na granici sa Hrvatskom došlo do nekih komplikacija». Gudurićeve tvrdnje su smiješne i, naravno, neistinite, te sračunato plasirane kako bi se zaštitili njegovi jataci u Banjoj Luci, koji su mu mjesecima obezbjeđivali sigurno utočište. Nikakvih komplikacija na granici nije bilo, iz prostog razloga što je Gudurić najmanje tri mjeseca prije predaje, prema potvrđenim saznanjima «Žurnala», živio u Banjoj Luci i kretao se bez ikakve bojazni da će biti uhapšen. To samo po sebi potvrđuje da je uživao zaštitu moćnih pijedinaca iz vlasti, primarno iz bezbjednosnih struktura ovog entiteta.

ŠNICLE

Prema svjedočenjima naših izvora, Gudurić je tri mjeseca boravio u banjalučkom naselju Nova Varoš i to u ulici Petra Preradovića, gdje je imao iznajmljen stan. Toliko je bio siguran da mu se neće ništa desiti da je čak opominjao komšije, koji su, prema njegovom mišljenju, bili previše bučni i smetali mu u trenucima odmora.

«Nakon što se oglasilo zvono, otvorila sam vrata, a ispred je stajao meni nepoznat mladić, koji je imao tridesetak godina. Već nekoliko mjeseci primjećivala sam ga u naselju i kako ulazi u zgradu, ali nisam imala pojma o kome se radi. Nakon što sam ga upitala šta želi, oštro i prijeteći mi je rekao da više ni u kom slučaju ne lupam šnicle prije podne, jer mu to jako smeta i ne može zbog toga da spava», kaže za «Žurnal» Gudurićeva komšinica, koja iz razumljivih razloga želi da ostane anonimna. Dalje tvrdi da je shvatila o kome se radi, tek kada je u medijima vidjela vijesti o njegovoj predaji. Nakon ovog odbila je svaki dalji razgovor, tvrdeći da ne zna ko je posjećivao Gudurića u stanu i sa kim se družio tih nekoliko mjeseci koje je proveo u toj zgradi.

ŠUŠLJIK POD LUPOM

U bezbjednosnim strukturama BiH, «Žurnalu» su potvrđena saznanja da se Gudurić duže vrijeme skrivao u Banjoj Luci, ali nisu htjeli precizirati koliko je to trajalo. Naši izvori kažu da oko Gudurićeve predaje i svega vezanog za taj slučaj u Ministarstvu unutrašnjih poslova RS postoji «prava zavjera ćutanja». «Jednostavno je gotovo nemoguće dobiti bilo kakvu, pa i najbeznačajniju informaciju o tom slučaju», kažu oni. Na naš upit da li je moguće da je Mile Šušljik, savjetnik ministra unutrašnjih poslova Stanislava Čađe, bio glavni Gudurićev jatak i njegov zaštitnik, kratko su odgovorili da je narečeni pod punom opservacijom i da se temeljno istražuje njegova uloga u cijelom slučaju. Zagrebački «Nacional» je nekoliko dana nakon Gudurićeve predaje objavio da su «Gudurića skrivali ljudi Milana Šušljega, savjetnika u Vladi Republike Srpske». Nakon toga su uslijedili oštri demantiji iz «dvora» Milorada Dodika, uz tvrdnje da je riječ o «podvalama obavještajnog podzemlja».

Šušljik je u medijima navođen i kao pomagač u bijegu Željka Milovanovića, koji je iz Doboja umakao ovdašnjoj policiji, nakon što su im Hrvatske službe dojavile gdje se on tačno nalazi. Milovanović je optužen da je postavio eksplozivnu napravu koja je ubila Pukanića i Franjića, a uhapšen je lani u Beogradu, nakon višemjesečnog skrivanja u RS i Srbiji. Milovanović je uhapšen 31. maja prošle godine, mjesec dana nakon sto je u uhapšen Sreten Jocić zvani Joca Amsterdam, zbog sumnje da je organizovao Pukanićevo ubistvo za šta je naplatio milion i po evra.

MILOVANOVIĆA U DOBOJU SPASILI POLICAJCI RS

Neuspješna akcija hapšenja Milovanovića u Doboju, sprovedena 1.11.2008. godine, jedan je od najsramnijih postupaka ovdašnje policije, a sasvim je jasno da je okorjeli ubica umakao nakon što mu je iz MUP-a dojavljeno da se skloni. Špekulisalo se mnogo da su to učinili Dragi Milošević, zamjenik načelnika kriminalističke policije MUP RS i pomenuti Šušljik, ali nikada nije sprovedena istraga, niti se saznalo ko je bio «krtica». Prilikom upada u kuću u kojoj je boravio Milovanović, zaplijenjeno je oružje, brojni pasoši i veća količina novca. Izvor «Žurnala» iz Specijalnog tužilaštva RS, koje je rukovodilo tom akcijom, tvrdi da «ništa ne bi bilo pronađeno da je MUP saminicijativno vodio akciju».

-Prava je sreća u tom slučaju da smo mi bili na čelu operacije, te smo uspjeli spriječiti uklanjanje svih dokaza, jer nema nikakve sumnje da je Milovanović imao pomagače u policiji - tvrdi naš izvor.

Milovanović nije imao pomagače samo u policiji, već i u politici i medijima o čemu svjedoči i bezočna izjava Rajka Vasića, generalnog sekretara SNSD-a, data listu “Fokus”, netom nakom ubičinog bijega iz Doboja.

“Mislim da su ovo sumnjive konstatacije. Nije objavljen snimak skuteriste kada je skinuo kacigu. Foto-robot jest sličan tom nekom Milovanoviću iz Belog Manastira i Doboja … A taj neki Milovanović, kao Legijin ekspert za zločine, smiješna je priča. Danas svaka budala zna s eksplozivom. Nije potrebno imati Crvene Beretke u biografiji. I sve ono što je pokazano da je imao Milovanović u nekoj svojoj sobi u Doboju, ima svaki šibicar u bilo kojem mjestu triju država iz Titovog katastra”, rekao je tada Vasić, pokušavajući minimizirati domete hrvatske policije i na indirektan način opravdati Milovanovića.

MILOŠEVIĆ I ŠUŠLJIK I U SLUČAJU “VUKELIĆ”

Dragi Milošević i Mile Šušljik duboko su involvirani i u «slučaj Vukelić». Rječ je o Milanu Vukeliću koji je ubijen 6. novembra 2007. godine, tako što je njegov automobil raznesen u pokretu. Tom prilikom njegovi saputici Tomo Dobrinjac i Slava Pepinović teško su ranjeni, tako što je prvi ostao bez obje noge, dok je saputnica imala povrede po cijelom tijelu. Vukelić je za života javno tvrdio da su ga Milošević i Šušljik, po nalogu Čede Savića, direktora Zavoda za izgradnju grada Banjaluka i člana građevinske hobotnice, šikanirali i otvoreno mu prijetili, kao i njegovoj porodici. Ni Milošević ni Šušljik nkada nisu saslušani, posebno ne poligrafisani, u vezi sa ubistvom Vukelića, a paradoks je da je zamjenik načelnika krim-službe jedan od ljudi koji direktno učestvuje u istrazi ovog užasavajućeg zločina. Naravno, do sada u istrazi ništa nije otkriveno, niti će biti dok je na vlasti Milorad Dodik. «Žurnal» ima pouzdana saznanja da su visoki funkcioneri MUP-a RS nedavno dobili vrlo kvalitetne informacije o mogućim naručiocima ubistva Milana Vukelića, kao i o egzekutorima, ali ni nakon toga ništa nije učinjeno na rasvjetljavanju ovog slučaja.

ADVOKAT POD ISTRAGOM

«Žurnal» saznaje u bezbjednosnim strukturama BiH da je pod lupom istražilaca i Nenad Balaban, advokat u čijoj pratnji se Gudurić pojavio u CJB Banjaluka prilikom predaje. -Balaban je veoma blizak sa Šušljikom, tako da je potrebno detaljno istražiti njegovu ulogu u cijelom ovom slučaju - kaže naš izvor.

Posebno zbog činjenice da je Balaban rekao kako je Gudurić prije predaje bio «već neko vrijeme u BiH», ali je istakao da ne može tačno da kaže koliko i gdje se skrivao, jer mu to klijent nije otkrio.

Da je sve oko Gudurićeve predaje farsa, potvrđuje i nesaglasje Balabana i njegovog štićenika. Gudurićev advokat je netom nakon njegove predaje rekao da mu je na vrata došao uplašen i unezvijeren mladić koji se veoma plašio za svoj život.

“Rekao mi je da želi da se preda pravosuđu u Hrvatskoj što prije, jer se boji za život i misli da će biti likvidiran ako još koji dan ostane na slobodi», rekao je Balaban, dodajući da je Gudurić djelovao kao veoma prestrašen čovjek.

Sam Gudurić je nekoliko dana nakon predaje opovrgnuo ove tvrdnje, ističući da se ne plaši, niti ima razloga za to.

“Smatram da mi je porodica bezbjedna i neću tražiti nikakvu zaštitu za članove svoje porodice. Znam da nisam učestvovao u ubistvu koje mi je stavljeno na teret, pa tako nemam ni razlog da se bojim bilo čega”, napisao je Gudurić “Nezavisnim”.

Ko je sve učestvovao u skrivanju Gudurića u Banjaluci i dalje zvanično ostaje tajna, koju pomno čuvaju Dodikovi pretorijanci. Možda se cijela ova prljava priča konačno raspetlja ukoliko Gudurić bude izručen Hrvatskoj i tamo progovori, kako o svojoj ulozi, tako i o djelovanju svih ostalih učesnika u monstruoznom ubistvu Pukanića i Franjića.

BOJAN GUDURIĆ: Podmetnuli su mi ubistvo Pukanića

NN: Optužnica USKOK-a u Hrvatskoj Vas tereti da ste bili jedan od dvojice direktnih izvršilaca ubistva Pukanića. Kako mislite dokazati nevinost?

GUDURIĆ: Na to sam već odgovorio u pismu koje sam ranije uputio medijima, a koje ste vi korektno objavili. Ja i dalje tvrdim da sam Roberta Matanića i Amila Mafalanija, koji su takođe optuženi za ubistvo Pukanića i Franjića, posljednji put vidio početkom oktobra 2008. godine. Od tada ih više nisam vidio, niti sam učestvovao u bilo čemu s njima.

NN: Kako komentarišete tragove Vašeg DNK, koji je pronađen na snajperu nedaleko od mjesta ubistva Pukanića i Franjića. Ako negirate saučesništvo u ubistvu, smatrate li onda da Vam je neko podmetnuo čitav slučaj i zbog čega?

GUDURIĆ: Jedini način na koji sam povezao sebe i to oružje jeste događaj koji je bio nekoliko dana ranije kada sam bio na jednom useljenju u Novoj Gorici. Tu se zadesilo nekakvo oružje, ali pored mene tu je bilo još dvadesetak ljudi koji su to oružje takođe dirali. Pa gdje su njihovi tragovi na tom oružju? Ne znam zašto mi je neko podmetnuo cijeli ovaj slučaj, jer ja stvarno nisam nijednom jedinom radnjom učestvovao u svemu ovome.

(09.02.2010, Nezavisne novine)

OPTUŽENI

Ivo Pukanić i Niko Franjić ubijeni su 21. oktobra 2008. godine aktiviranjem eksplozivne naprave. Za njihovo ubistvo podignuta je optužnica protiv Sretena Jocića, zvanog Joca Amserdam, njegovog kuma Slobodana Đurovića, kojeg se tereti da je u ime naručioca ubistva finansirao operacije i nabavljao opremu; Amira Mafalanija za pribavljanje tehničke opreme za praćenje i fotografisanje Pukanića; Željka Milovanovića za pribavljanje i postavljanje eksplozivne naprave; Bojan Gudurić je optužen da je trebao pucati snajperom u slučaju da eksploziv zataji, dok je Robert Matanić optužen da je koordinirao sve učesnika zločina. Luka Kuzmanović se tereti da je organizovao Milovanovićev bijeg iz Hrvatske, a među optuženima je i Milenko Kuzmanović. Joca Amsterdam i Kuzmanović su u beogradskom zatvoru, u Zagrebu su uhapšeni Mafalani, Matanići i Đurović, a Gudurić je u ekstradicionom pritvoru u Sarajevu.

Pažljivo organizovano ubistvo Mahmouda al-Mabhouha u luksuznom hotelu u Dubaiju 20. januara pripisivalo se izraelskoj obavještajnoj agenciji Mossad, što Izrael negira, javlja DPA.

Kako navode britanske novine, citirajući Mossadovog eksperta, ubistvo je dogovoreno na sastanku šefa Mossada Meira Dagana i izraelskog premijera, koji ja tada donio finalnu odluku.

Novine takođe pišu da je odred koji je izveo atentat vježbao u hotelu u Tel Avivu, te da su koristili austrijske mobitele i lažne britanske, francuske, njemačke i irske pasoše.

Slike odreda sa mreže sigurnsonih kamera u Dubajiu objavljene su širom svijeta. Snimci i diplomatski promašaj zbog korištenja lažnih pasoša odgodili su planirane operacije ove vrste, pišu novine.

(FENA)