Times u srijedu izvještava o sporu Albanije i Indije, oko posmtrnih ostataka majke Tereze.

Albanski premijer Sali Berisha izjavio je da njegova vlada traži od Indije da u Albaniju vrati posmrtne ostatke poznate katoličke misionarke, prije 100. godišnjice njenog rođenja koja se obilježava u augustu iduće godine.

Majka Tereza je po nacionalnosti bila Albanka, ali je veći dio života provela u Indiji i imala je indijsko državljanstvo.

Ima onih koji strahuju da bi u cijelu priču mogla da se uključi i Makedonija, budući da je Agnes Gondža Bojadžiu, kako joj je bilo pravo ime, rođena u Skoplju.

Prve reakcije iz Indije navode na zaključak da albanski zahtjev neće biti uslišen.

- Majka Tereza je indijski državljanin i počiva u svojoj zemlji, istakao je jedan zvaničnik indijskog ministarstva vanjskih poslova, piše Times, prenosi BBC.

(Fena) 

Stranka za BiH preko premijera Kantona Sarajevo Besima Mehmedića za 15 miliona budžetskih maraka kupuje studentske glasove u Sarajevu!!! Pored toga, kadrovi te stranke su pronašli način kako da iz budžeta Kantona Sarajevo izvuku milione. Svoje nečasne namjere maskirali su u tobožnje popravljanje standarda sarajevskih visokoškolaca koji bi se naredne godine trebali vozati džaba. Prijedlog Studentskog parlamenta da se studenti 2010. mogu vozati besplatno u vozilima javnog prevoza pored premijera Besima Mehmedića, svesrdno su podržali i predstavnici GRAS-a. Zašto i ne bi kada će iz budžeta Kantona Sarajevo dobiti 15 miliona KM, koliko navodno košta da se 40.000 studenata sarajevskih fakulteta može besplatno koristiti njihovim uslugama.

HILJADU MARAKA ZA NAUKU

Ovaj projekat vlasti u Kantonu Sarajevu i volšebnog Studentskog parlamenta trebao bi zaživiti nakon ralizacije projekta elektronskih kartica čije će troškove preuzeti Univerzitet u Sarajevu.

Sve ovo možda i ne bi bilo toliko sporno kada da se u ovom istom kantonu, ne bi godišnje za razvoj nauke izdvajalo bijednih milion i po maraka. Dakle, za razvoj nauke deset puta manje para nego za besplatno vozanje studenata po gradu.

Ova odluka od predstavnika Studentskog parlamenta pravdana je time kako je u cijeloj Evropi normalno da studenti imaju besplatan javni prevoz. Zaboravljaju pritom da te zemlje isto tako recimo za razvoj nauke izdvajaju nekoliko stotina puta više novca nego za studentski prevoz.

Podaci, koliko se kod nas iz budžeta izdvaja za razvoj nauke više su nego poražavajući. Prema riječima Berka Zečevića, predsjedika Sindikata Univerziteta u Sarajevu za razvoj nauke se izdvaja mizernih 1.500.000 KM.

-Radi se o smiješnim sumama. Na cijelom Univerzitet postoji oko 1.500 asistenata i profesora. I ti ljudi trebaju poticaj za svoje naučne radove. Međutim, taj novac se raspoređuje dalje, u razne fondove. Onda se raspiše konkurs, postoji komisija koja određuje ko će dobiti pare za naučne projekte, i na kraju se sve svede da stotinjak profesora dobije po 15.000 KM, što je naravno nedovoljno za bilo kakav ozbiljan naučni rad - kaže Zečević.

On navodi primjer iz Hrvatske gdje profesori dobijaju po 15.000 kuna godišnje samo za kupovinu knjiga, stučnih časopisa, simpozije... Poređenja o ulaganjima u razvoj nauke bila bi, u najmanju ruku, neozbiljna.

Pitali smo Zečevića i za komentar o izdvajanju ovolike sume novca za besplatan prevoz studenata, na šta je on samo uzdahnuo i dodao: Ma nemam šta komentarisati, sve sam rekao!

BOLJE SE DŽABA VOZAT', NEGO DŽABA UČIT'

No, da se mi vratimo na Stranku za BiH i ovaj populistički stav premijera Mehmedića koji želi udovoljiti studentima. Velid Alibašić, čan izvršnog odbora Studentskog parlamenta, i koordinator ovog projekta otvoreno kaže: “Predizborna je godina, pa mislim da ako ikada primoramo vladajuću strukturu onda je to sada”, i nastavlja: ”Bolje išta nego ništa, da se ne kaže da Studentki parlament ništa ne radi.”

Miroslav Živanović, iz Centra za ljudska prava pri Univerzitetu u Sarajevu smatra kako ima mnogo nejasnoća u ovom slučaju: “Razumijem ja da se treba poboljšati studentski standard, i ja sam za to. Ali, pitanje je šta se ovdje želi postići. Da li su u prvom planu studenti ili GRAS?”

Živanoviću je u najmanju ruku čudno da se toliko novca izdvaja za besplatan prevoz.

On navodi da je razumljivo da se u trenutnoj situaciji obezbjede besplatne karte za kino, pozorište, poneki koncert...

-Ja bih radije uložio milion maraka da se napravi kvalitetan menedžment GRAS-a. A s druge strane ja ne mogu da vjerujem da ti ljudi u GRAS-u na ovaj način koriste svoju monopolističku poziciju - zaključuje Živanović.

Vlast u Kantonu Sarajevo vjerovatno očekuje da ovim potezom izvuće dvostruku kotrist: 15 miliona budžetskih para bit će uplaćeno GRAS-u, gdje instalirani menadžment već ima svoje ljude koji znaju šta će dalje s tim parama, a istovremeno će to prikazati kao brigu Stranke za BiH o problemima studentske populacije. Za pamet ovdje ionako niko ne mari. Što pokazuje onih planiranih milion i po za razvoj nauke.

Vlast je odavno svjesna da su domaći studenti korumpirani. Jer, lakše je kupiti diplome nego učiti. Konačno, strankama na vlasti korisniji su izvozani studenti, nego pametni inžinjeri, profesori, doktori...

 Trijumfu Bosne i Hercegovine nad Estonijom u Talinu prisustvovali su i naši federalni funkcioneri. Nakon utakmice, slavili su s fudbalerima i pjevali uz ex hafiza Šabana Burhana. Tokom povratka, u avionu je napravljen snimak koji će biti izvanredan eksponat za budući Muzej beščašća Bosne i Hercegovine. Na toj fotografiji, štampanoj na duplerici dnevnih novina, premijer Mujezinović i ministar Grahovac ponosno poziraju s Džekom, Spahićem i državnom zastavom. Ne znam šta su nam precizno željeli poručiti ovim performansom, sigurno je samo da su tako još jednom demonstrirali nezemaljski bezobrazluk i bahatost.

 Kao što znamo oni su, zajedno sa fudbalerima i još nekoliko kolega iz Vlade i pratećih službi, u Talin doputovali charter avionom koji je premijer galantno unajmio za tričavih 114.000 KM. Za svoj omiljeni dnevni list ovako je obrazložio odluku:
- U ovom trenutku, nema boljeg promotora države BiH u svijetu i zato smo se odlučili na ovaj potez.

Mujezinović nije uspio objasniti zašto su baš članovi Vlade morali praviti društvo nogometašima, naročito dok Federaciju drma desetak štrajkova i dok usred pritisaka MMF-a sjednica Vlade kasni 20 dana. Nije uspio rasvijetliti ni misteriju kako je uspio pronaći tolike pare za avion u vrijeme praznog budžeta, neophodnih rebalansa i ušteda.

Samo je dodao da se čudi tolikom interesovanju novinara za ovaj slučaj, jer ovakva odluka, kako je izgovorio, ni u jednom segmentu nije sporna. I njegov drugar sa fotografije slično je reagirao kada su ga novinari pitali da kaže ko će sve biti u avionu za Talin:

- Zašto bi bilo kome taj spisak bio interesantan?

Spisak je do samog ukrcavanja čuvan u dubokoj tajnosti, a u X fileove zauvijek su zakopani kriteriji po kojim se on pravio. Tako nikada nećemo saznati zašto su baš Mujezinović, Grahovac, federalni ministar prometa i komunikacija Nail Šećkanović, zamjenik državnog ministra civilnih poslova Senad Šepić, Grahovčev savjetnik Mustafa Demir i ostali zaslužili da na naš račun uživaju u utakmici. Možemo samo pretpostavljati kako se pravio taj spisak. Možda su testirali poznavanje fudbala i navijačke tehnike pa onda objektivno između sebe izabrali najbolje fukare, robijaše, manijake i slične?
Javnost je nakratko bila zgrožena zadnjom demonstracijom bezobrazluka naših funkcionera, na par foruma se zapitala otkud im moral i gdje će im obraz, a onda okrenula tekućim pitanjima. Do novog šamara koji će im vlasti prirediti...

Nema sumnje da će ih biti još. Jer, naši funkcioneri ministarsko mjesto ili parlamentarnu stolicu doživljavaju kao dobitak na lutriji. Kako i ne bi, čitav život im se promijeni, obzori prošire, nebo razvedri, svaka noć je zvjezdana, budućnost je svijetla, a svijet pretvori u Otok magaraca bez zaslužene kazne. Preko noći se teleportiraju u Cannes, u bijelom odijelu pijuckaju sa filmskim zvijezdama, naručuju charter letove, kupuju limuzine, zapošljavaju familije, prodaju fabrike, iznajmljuju planine... Pokušajte pronaći njihove fotografije napravljene prije nego što su se uspjeli dočepati našeg budžeta. Sigurno ćete uočiti frapantnu transformaciju. Ne radi se tu samo o kvalitetnijim odijelima, boljim frizerima, stilistima... Čitav lik se izmijenio, kičma se ispravila, ten pročistio, kosa ojačala, oči dobile sjaj, osmijeh postao lascivan, geste autoritarne. Kao da su bili na detaljnom remontu, gdje im je skelet ojačan i na njega nabacani sasvim novi dijelovi.

Senzacionalan je to obrat! Valja sačuvati zdrav razum i ostati u ravni sa stvarnošću nakon takvog šoka. Poznato je da to rimskim carevima nije uspijevalo. Mnogi su, kako je vlast odmicala, uspjeli sebe sasvim ubijediti da pripadaju božanskoj rasi. Neron nije odustao od te zablude čak ni dok su mu se približavali osvetnici s bodežima. Zavapio je prema nebu: Ah, kakva veličina umire u meni, a onda zatražio od pratnje: Neka mi neko pomogne da umrem, dajući mi primjer kako se to radi.

Dakle, ako ni zbog čega drugog, naši funkcioneri moraju zbog vlastitog interesa otići s vlasti. Ne zbog nas, mi smo navikli da trpimo, izdržali smo i gore. Moraju otići zbog očuvanja vlastitog zdravog razuma. Pošto još uvijek nisu shvatili ozbiljnost problema koji ih je snašao, moraćemo im pomoći u tome. Zato, pronađite u sebi milosrđe i pomozite nesretnicima. Moramo ih spustiti na zemlju i svesti u njihove realne okvire. Dok ne bude sasvim kasno.

Što se tiče onog aviona, ne bih volio da sam se našao u njemu. Čudni su navijači u njemu slavili. Bivše fukare, budući robijaši, sadašnje horde zla. Sve u svemu, mučno društvo.

(zurnal.info)

Predstavnici Udruženja Akcija građana danas su poslanicima u Federalnom parlamentu uručili svoj Prijedlog Zakona o reviziji privilegija koje koriste funkcioneri u FBIH.

- Umjesto odgovornih koji se ne mogu dosjetiti adekvatnih i učinkovitih mjera, Udruženje Akcija Građana nudi jedno od brojnih raspoloživih rješenja za uštede. Treba samo smanjiti privilegije i ničim zasluženi luksuz koji uživaju naši “visokoproduktivni “ funkcioneri na svim razinama vlasti, jer upravo tu je najveći odliv budžetskog novca – objašnjavaju razloge za svoj trud u Akciji građana.

Ponuđenim Prijedlogom Zakona uređuju se uslovi, način i postupak vršenja revizije svih funkcionera u FBiH koji koriste javne privilegije po zakonu i navikama zatečenim u službenoj praksi u FBiH.

Žurnal info objavljuje kompletan tekst Prijedloga Zakona o reviziji privilegija koje koriste funkcioneri u FBIH.

{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/zakon.pdf|580|700}

(zurnal.info)

ONAJ KO SAMO DOTIČE VAZDUH, NE OTPUTUJE NIKUD

Tvoj vrat je beo. Suviše dug, suviše krut za jedno živo biće. Tvoje krilo je belo.

Toliki prostor i jedan brz pokret u njemu. Koji te zamalo ubio.

Kljun ti je bled. Sa crnim pervazom oko očiju. Takav je i noću, kad se mesec kupa, progutan u pesku.

Onaj ko sam dotiče vazduh, ne otputuje nikud.

Ribe male kao oči mornara. Kad struja menja pravac. Kad se zabranjeni ljudi ljuljuškaju u lakim čamcima. Zakriljuju svetlo. I bacaju mreže.

Vidiš brodove sa orošenom ogradom kako izvlače iz vode izgubljene okove.

Flota prekookeanskih brodova i trobojka. Partijske sednice na palubi. Glasovi, drugačiji od vode. Jednogodišnji planovi na rumunskom. Mrtve ribe. Zgasla ljubav prema otadžbini, kad galebovi kriče.

Katkad su mu misli blede kao tvoje krilo. Moram postati nepodnošljiva i jaka.

Pomalo kao riba. Pomalo pesak. Pomalo odeća koju imam na sebi. Oko vrata sam pomalo i ja sama, hladni labud koji leti.

A na obali raste jorgovan. Čas ljubičast, čas žut. I uvek slama. Pucketa dok klizi po peteljkama.

Kad to krilo ne bi bilo tvoje. Kad taj kljun ne bi bio tvoj. Crni pervaz. Kad ne bi bilo te granice do koje pogled dopire, možda bih mogla da ne vidim orošenu ogradu i mrtvu ribu.

Možda bih mogla da nosim izgubljene okove koji se vuku po zemlji.

Neki su prijatelji još mladi. I oni će ostariti, kao i prijatelji koji su još mladi, a već mrtvi.

Kad tvoj vrat ne bi bio tako krut. On raste kad gledam grobove. Belo kamenje. Hladni labud.

UDOVICA

Zato što je svežanj ključeva visio o njenoj ruci dok je zaključavala vrata. Zato što su ključevi, dok ih je okretala u bravi, dotakli njen venčani prsten. Zato što joj je kosa retka kao mreža za kosu.

Četvorougao dvorišta se svakog dana širi. Tu raste šiprag. Obruč od zove. Trava kojoj ne znam ime.

Tuda već godinama prolazi njeno lice. Odvajkada. Njeno lice prolazi kroz granje. Njeno lice ulazi u šiprag.

Leti joj treba najviše vremena da izađe iz šipraga. Zato što je lišće gusto.

Zato što su senke listova veće od njih samih, veće od žbunja, ponekad pomislim da je ključeve mogla da stavi u lišće. Da ih stavi u senku i zaključa je.

Stojim iza vrata, iza prozora. Vidim je. A ona mene ne vidi.

Kad dolazi iz grada, dole u dvorištu, izgleda tako mala. Reklo bi se da joj je kosa gusta. Daljina je varljiva na podnevnom svetlu. Kad mi pogled padne na njenu kosu i kožu glave, znam da je udovica.

Idući kroz šipražje, nosi novine. Časopise. I mleko. Cveće, jednom nedeljno. Umotano u papir.

Kada sam kasno uveče posle predstave krenula kući, brzo sam prolazila pored uglova kuća. U sali je bilo toplo od ljudi. Na platnu više nije bilo nikoga. Ruševine i trava. Gestapo i predeo. Duvao je hladan vetar. A film se još prikazivao na asfaltu.

Prolazim pored šipražja. Obruč od zove. Svežanj ključeva već mi je bio u ruci.

Onda sam je srela. U prigušenom svetlu, na stepeništu. Išla je nogu pred nogu. Kao da hoda na lestvama.

Kosa joj je bila proređena. Na škrtom svetlu više se videla koža. Nikada nisam videla toliko kože. Nije mi se javila. Nešto je promrmljala nalik na „Noć”.

Prijateljstvo me je kao vrela igla ubolo u čelo. Htela sam nešto da kažem. Uto mi je čelo ponovo postalo bezizražajno. Usta su mi se već bila ukočila. Uto je ona otišla. Osetio se samo dah njene starosti. Bilo mi je zima.

Zaboravila sam. Mislim da je izbegavam. Ili ona mene. Ko zna.

Njene godine možda više nisu život. Ali jesu vreme.

Znam da hoću da je pitam, ali to pitanje je samo senka. Veća od lišća. Veća od šipražja.

Udovica, ali čija, to hoću da je pitam. Udovica rata. Udovica ovog grada. Šta je ona uradila u tim godinama između dva paradna marša.

Zova i svežanj ključeva. Koža glave i kosa.

ČOVEK KOJI NIJE JEO

Žalosne vrbe vise. Otkrivaju i prekrivaju zemlju. Hoće samo da nam pokažu gde ćemo biti pokopani.

Uljane boje. I sunce u kamenu. Gvožđe ukrašeno. I golo. Stolovi i stolice u bašti restorana.

Cvetovi šljive su se zabeleli i preko noći ispupeli iz drveta. Slabašni i beli. Sa žutim prahom u srcu.

Šta li će pomisliti vetar i larve ako drvo ne procveta. Gusenice su oko grane sebi isprele rukavice.

Neki čovek nosi kartonski tanjir pun valjušaka prema praznom stolu. Kad podigne ruke, njegovi dlanovi izgledaju uski. Nokti mu se sjaje.

Čovek brzo žvaće. Ispod očnih duplji i podočnjaka, njegove jagodice se opuštaju.

Čovek odsutno posmatra reku. Vidi kako se grana savija ka mestu na kom ćemo biti pokopani. On guta.

Osluškivanje čini pogled ukočenim.

Mir polako teče. Vetar je brz. Kad leto dođe, lišće vrbe će se okupati u vodi.

Na ivici čaše ostaje otisak sunčevih usana. Bela pivska pena. Bela zubna gleđ. Mirni zubi. Mlado lice.

Čovek sedi ispred praznog tanjira. Sunce liže senku njegove ruke. Rukavice gusenica.

Salo i nokti. Priljubljeno uho.

Žalosne vrbe hoće samo da pokažu kako se glad preobraća u ustima. Udari jezika. Priljubljeno čelo. Među očima zaparloženo nebo. A ono što mi mislimo da je maska, prekriveno je kosom.

NA ŽELEZNIČKOJ STANICI

Kad vetar uskovitla lišće, onda je leto prošlo. Neproživljeni dani hitro nestaju sa kruškinim lišćem.

Kuće starih ljudi pune su pukotina i žilica, ko dugo živi, ostane bez svog temelja.

Laste u predgrađu. Grlo im je suvo, njihove glavice spremaju se na put. U druge zemlje, kad odu iz ove. Na ostrvo.

Hoću li i ja putovati kao divlja ruža. Bodljikava i gola, kad padne mraz, kad lišće bude mlitavo i pocrni od hladnoće. Hoću li ustati iz ovog ponižavajućeg položaja.

Laste su se navikle na crninu. Samo ih belo perje koje nikad neće izrasti boli dok pevaju.

Crveni oblaci nad kruškom. Svetlost je kao puder, ne kao krv. Osećam grčeve u stomaku. Hodam polako. Iskopavam šljunak. Nije to ono što sam izgubila. Ako me zemlja ulovi. Zato što nisam lagala, zato što nisam krala. Zato što nisam ubila, ostala sam stranac. Ne puštajte zemlju iz njenog zelenila.

Zašto mi je prijateljica juče rekla: ti misliš na to.

Treba li da budem kao ulica. Treba li da budem kao pismo. Treba li da budem kao mrtvac. Kao lutalica, nikad kod kuće. Treba li sebe da podsećam na ono na šta stalno mislim.

Nosim trulež sa sobom. Nosim i kruškino lišće. Kad se voz zaustavi, u moj kofer ulazi carinik. Svako mesto u koje dođem ubica je.

Moj razum, htedoh juče reći. Nemam ga više.

NA VRHOVIMA PRSTIJU

Kud ja idem, ne vodi nijedan put, i već dugo se nisam ni za korak pomerila.

Idem iza kamenova, iza dana koji me pritiska.

I niko ne vidi kako mi se telo trza ispod kože, jer sam obučena.

I moja je senka nekakva odora, moda koja teče iz usta. U letnju prašinu nosi me moja boja, moj ožiljak.

Hodam sama, podižući obrve, ja sam bedro, ja sam cipela.

Nada mnom su glave koje me vide, stoje visoko u vazduhu, odsečene. A oblaci su utopljenici, sivi su, gusti.

Iz vazduha izgledam mala: u moju kosu, u moje grlo, sa visina silazi vetar od čađi i svetla.

Celoga dana nešto govorim, kazujem, na nepcu, iza gleđi. I zatvaram usta.

I dok hodam, ponekad pogledam iza oblaka, i kao da neka težina obuzima moje prste. Raspadam se.



(S njemačkog prevela Vladislava Gordić, objavljeno u časopisu Polja (Novi Sad), 1989. godine, u broju 365)

(preneseno iz Politike)

Simpathy for the Amfilohije

(Amfilohije Radović, sa debi-albuma It’s Only Money & Power, But I Like It)

Dozvolite da se predstavim

Radović, Amfilohije Radović

Ali to nije moje pravo ime

Ja sam čovek bogatstva i moći

Ja sam Božji gnev na zemlji

Agire je za mene malo dete

Već dugo sam ovde, u dolini plača

Koju natapam tuđim suzama

Uvukao sam se u mnoge duše

Ispunio sam mnoga srca mržnjom

Neka kucaju u ritmu koračnice

Ali moja misija još nije završena

Bio sam tu i kada je Sloba

Imao svojih pet minuta

Stavio sam kamu u desnicu Izabranog

Od Boga i od naroda serbskog, najstarijeg

Blagoslovljeno sečivo, poškropljeno svetom vodicom

Paralo je neverničke utrobe

U novom krstaškom pohodu

Osveta je moja, ali On će je izvršiti

Pleased to meet you

Hope you guess my name, oh yeah

But what’s puzzling you

Is the nature of my game, oh yeah (woo woo, woo woo)

Vukao sam se kao prebijeni pas

Kada je došlo vreme za promene

Čamio sam u keliji sa 5 zvezdica

Zagledan u pupak prebirao

Brojanicu sa mrtvačkim glavama

Birao sigurnu ruku za snajper

Čekao sam svoj čas

Najzad, suknuo je otrov iz Zmijinog zuba

Pravo u srce promena, precizan kao Božja promisao

Tekućina spravljena u mojim retortama

Tokom nadgrobija, dok sam bljuvao

Mržnju po strvini, nešto se u meni smejalo

Možda Kezilo, možda neki drugi podstanar

Grohot se orio u moždanim vijugama

Plavio svaku ćeliju trošnog tela

Smeh je izbijao kroz pore poput znoja

Talasi slanog smeha zapljuskivali su hram

Na lađi spasenja davljenici su disali na škrge

Kamere ništa nisu zabeležile

Pleased to meet you

Hope you guess my name, oh yeah

But what’s puzzling you

Is the nature of my game, oh yeah (woo woo, woo woo)

Vikao sam: „Ko je ubio Zorana?“

Mada smo to učinili vi i ja

Igrao sam kazačok na svežim humkama

Izvodio striptiz uvijajući se oko krstače

Pokazivao pukovničke epolete istetovirane na ramenima

Molim vas, dozvolite da se predstavim

Ja sam čovek bogatstva i moći

Postavio sam zamke za naivne i nevoljne

Neka ostave svaku nadu i dođu u moju jazbinu

Pleased to meet you

Hope you guess my name, oh yeah

But what’s puzzling you

Is the nature of my game, oh yeah (woo woo, woo woo)

Svaki pandur je lopov

A svaki ratnik svetac

Par – nepar, crno - belo

Zovi me prosto Nepomenik

Ali ne izgovaraj moje ime ni u snu

Jer dolazim sigurno kao Fredi Kruger

Surfujući na talasu žileta

Ako me sretneš na ulici

Videćeš dva voda vojske, čitavu legiju

Upravo pristiglu iz Gadarinskog jezera

Tamo je pokušao da me udavi onaj ludak

Ali sam mu brzo došao glave

Kad me sretneš, celivaj mi ruku

Pokloni se Božjem izaslaniku

Daću ti kap crne blagodati

Urezaću ti se britvom u sećanje

Pamtićeš me po zlu

Pleased to meet you

Hope you guess my name, oh yeah

But what’s puzzling you

Is the nature of my game, oh yeah (woo woo, woo woo)

A sada mi reci kako se zovem

Da li pogađaš moje pravo ime

Reci mi brzo kako se zovem

Ili ćeš ćutati zauvek

(Pjesma se nalazi u knjizi Vreme smrti i razonode koja će uskoro biti objavljena u beogradskom ogranku V.B.Z-a.)

U Žurnalovoj fotogaleriji pogledajte kako su Sarajlije proslavile pobjedu Bosne i Hercegovine protiv Estonije i plasman u baraž.

{slimbox images/Baraz/1.jpg,images/Baraz/1.jpg;images/Baraz/2.jpg,images/Baraz/2.jpg;images/Baraz/3.jpg,images/Baraz/3.jpg;images/Baraz/4.jpg,images/Baraz/4.jpg;images/Baraz/5.jpg,images/Baraz/5.jpg;images/Baraz/6.jpg,images/Baraz/6.jpg;images/Baraz/7.jpg,images/Baraz/.jpg;images/Baraz/8.jpg,images/Baraz/8.jpg;images/Baraz/9.jpg,images/Baraz/9.jpg;images/Baraz/10.jpg,images/Baraz/10.jpg;images/Baraz/11.jpg,images/Baraz/11.jpg;}

(zurnal.info)

Latentni, a često i otvoreni pritisak oglašivača, konstantni pritisak od svake vlasti i finansijska kriza koja je uzdrmala Bosnu i Hercegovinu početkom ove godine, ozbiljno ugrožavaju i ono malo nezavisnosti ovdašnjih medija.

Novinari, a posebno urednici i direktori odavno znaju da ako o nekom biznismenu ne pišu i ne govore ono što bi on volio da pročita i čuje, više se neće oglašavati kod njih. Ako se tekstovi i prilozi ne dopadnu iole bitnijem političaru, bez obzira na sve njegove političke i finansijske afere, on je u startu spreman da optuži novinare da su tendenciozni i da rade za njegovog protivnika.

NAJVIŠE PTPC-u

Tračak nade da razumijevanja za medijske probleme ipak ima, pojavio se u namjeri Vlade Republike Srpske da u godini krize pomogne u njihovom poslovanju i očuvanju broja zaposlenih. Rukovođena ustaljenom praksom većine evropskih zemalja, da finansiraju medije bez obzira na njihovu vlasničku strukturu, kako bi se smanjio uticaj političkih partija i krupnog kapitala na slobodno i nepristrasno izvještavanje, Vlada u Banjaluci obezbijedila je pet miliona maraka za podršku ovoj branši. Djelovalo je toliko ozbiljno, da ni zavlačenje ruke u džep zdravstvenog fonda kroz rebalans budžeta da bi se namaklo pet miliona, nije pomutilo radost medijskih poslenika zbog najave finansijske injekcije.

Prvobitno je donesena Odluka o isplati pet miliona maraka na ime pomoći za 68 medijskih kuća. Prema toj Odluci, najveći iznos (600.000 KM) dodijeljen je JP Radio-televiziji RS, najmoćnijoj propagandnoj mašini lidera SNSD-a i premijera Milorada Dodika, koja ga je u stopu pratila tokom izborne kampanje za parlamentarne izbore 2006. godine. Sa po 400.000 potpomognut je rad dvije privatne regionalne TV kuće- banjalučke Alternativne televizije i TV BN iz Bijeljine, koje su u posljednje dvije godine bili najoštriji medijski kritičari poteza Vlade.. Takođe privatne, lokalne TV stanice, TV Istočno Sarajevo i TV Kanal 3 dobile su po 150 hiljada maraka pomoći, a televizija Vikom iz Gradiške, čuvena po “Vikom orkestru” sastavljenom od miljenica direktora Vinka Perića, 80.000 KM. Manje privatne TV stanice TV Arena Bijeljina, Televizija OSM Istočno Sarajevo, Obiteljska televizija Valentino, Balkan televizija, Herceg televizija, Televizija Džungla i Televizija Slobomir dobile su po 45.000 KM, a javne lokalne -Televizija Prijedor 100.000 i Televizija Rudo 50.000 KM.

ZABORAVLJENI BRATUNAC

Za 15 TV stanica ukupno je dodijeljeno 2.245.000 KM pomoći. Već tu je Vlada napravila nekoliko gafova. Uslijedili su prigovori i žalbe, jer su u Ministarstvu za saobraćaj i veze, koje je vodilo tehnički dio posla oko pripreme spiskova i provjere registra i aplikacija napravili niz previda. Misleći da se u slučajevima TV i radio stanica Balkan i OSM radi o istim kućama, odnosno vlasnicima, vlada nije posebno odredila iznose sredstavava. Sa spiska dobitnika pomoći izostavljene su i radio stanice Bratunac, Ljubić i Info centar sa Sokoca.

Naknadnom Odlukom o o izmjenama i dopunama Odluke o dodjeli pomoći medijima u Republici Srpskoj, Vlada je „ispravila“ učinjene greške i TV stanici OSM iz Istočnog Sarajeva umanjila ranije dodijeljeni iznos za 16.494,80 KM, koliko je dobio OSM radio. Prema ovoj izmjeni, sredstva su umanjena i Balkan televiziji, pa joj je novom odlukom Vlada dodijelila 28.505,20 KM, a istoimenom radiju Balkan 16.494,80 KM.

U prvoj odluci Vlade „zaboravljeni“ Radio Bratunac novom odlukom dobio je 37.113,30 KM. Interesantno je da ova radio stanica svoj program emituje u okviru programa Radija Republike Srpske, i da, kao i sve ostale lokalne stanice koje su izgubile vlastitu dozvolu za rad jer nisu ispunjavale uslove koje propisuje CRA, emituje 4 sata programa dnevno. Uz to, Vlada RS je u decembru 2007. godine radio Bratuncu dodijelila pomoć u iznosu od 60.000 KM, bez posebnog obrazloženja. Navodno, namjera je bila da se pospješi propagandni uticaj ovog medija na području Bratunca i Srebrenice, a sve s ciljem da se umanji uticaj “probošnjačkih” medija. Kako je to neko zamislio da izvede sa četiri sata lošeg programa, kojeg je između ostalog “stvarao” i direktorov sin i njegova doskorašnja djevojka, pitanje je za posebno razmatranje. Uz to gotovo je nevjerovatno da se na čelu radija do skora nalazio čovjek kojeg je za direktora postavio lokalni SDS, pa je ovo posebna kuriozitet. Saga o njegovoj smjeni s te pozicije i uloga još uvijek aktuelnog direktora RTRS-a Dragana Davidovića u svemu tome, priča je za sebe.

Posljednji novac iz tranše od pet miliona KM dobili su Radio Ljubić i JP „Info centar“ sa Sokoca, a na pozamašnom računu ostalo je još neraspoređenih 7.886,70 KM.

Priznajući prethodne „greške“, Vlada RS priznala je i da je greškom sa sajta na kojem se nalazio popis medija u RS „kopirala“ i „Obiteljsku televiziju Valentino“, za koju je naknadno ustanovljeno da nije registrovana na teritoriji RS, već u Distriktu Brčko. Tako je „Valentino“ ostao bez 45.000 KM koje su mu se smiješile iz ranije odluke o dodjeli pomoći medijima.

NAŠ REPORTER

Dodjela pomoći printanim medijima nije išla ništa lakše. Tako se pokazalo da ni gotove pare nije lako podijeliti. Najveće iznose dobili su netom privatizovani „Glas Srpske“ i „Nezavisne novine“ Željka Kopanje, po 300.000 KM. Listu „Fokus“, novini koju je od Kopanje kupio kontroverzni biznismen iz Laktaša Milorad Janjetović , inače prvi komšija Milorada Dodika u Mrčevcima i vlasnik kompanije „Tamaris“ koja godinama već uređuje zelene površine Banjaluke, pripalo je „tek“ 270.000. Ovo „tek“ je zato što i najlošijim poznavaocima banjalučkih medija u oči pada mala razlika od 30.000 maraka. Bez obzira na neupitnu, bespogovornu, i dugogodišnju podršku„Glasa“ i „Nezavisnih“ vladajućem SNSD-u, malotiražni podlistak koji je nakon promjene vlasnika konvertirao od bulevarske novine u nešto jaču, tamnije-žutu varijantu, ni po čemu se ne može mjeriti sa ove dvije novine. Po tiražu, ugledu u branši, broju zaposlenih, tradiciji...

Očito je da je namjera Vlade RS, ili bolje rečeno premijera-finansijera, bila da dodatno ojača „Fokus“ i pripremi ga za izbornu utakmicu koja se primiče. Po svemu sudeći namijenjena mu je uloga biltena Vlade i SNSD-a, na šta upućuje prostor zakupljen u novini za nagradnu igru „Najsrećniji fiskalni račun“ kojom Ministarstvo finansija kani privoljeti građane da redovno uzimaju fiskalne račune i time od propasti spasi posrnuli proces fiskalizacije u RS. Nije rečeno da dio tog novca neće biti preusmjeren u oživljavanje lokalne televizije Bel kanal, koju je u stečaju kupio Janjetović, a koja bi po nekim informacijama trebalo da nastavi ssa radom u novembru, nakon što joj istekne tromjesečna zabrana, tačnije ukidanje frekvencije od strane Regulatorne agencije za komunikacije (CRA).

POMOĆ PREKO GRANICE

Desert uvijek ide na kraju. Kriterijima koje je Vlada propisala za dodjelu pomoći medijima, uslov je bio da se printani mediji štampaju na teritoriji RS, ali to nije spriječilo dodjelu pomoći „Pressu“ i beogradskim „Večernjim novostima“, po 175.000 KM, a „Euro Blicu“ 100.000, koje u sebi sadrže tek podlistak za Republiku Srpsku. Tako je Vlada 450.000 maraka svojih poreskih obveznika usmjerila za pomoć medijima koji su iz druge države. Makar se radilo i o majčici Srbiji, sasvim dovoljan razlog protiv ovakve odluke je činjenica da je švicarski medijski magnat, vlasnik Blica koji je čak nedavno kupio ugledni beogradski „Nin“ , objavio podatke o uspješnom poslovanju u godini recesije, da iza Pressa i Večernjih odavno stoje srbijanski tajkuni.

Iako uvrštena u kategoriju pisanih medija, Srpska novinska agencija SRNA nije loše prošla u ovoj podjeli, jer 200.000 pomoći uz stalnu mjesečnu tranšu koju Vlada izdvaja za njen rad, više je nego sigurna garancija da će i dalje revnosno cenzurisati sve političke protivnike SNSD-a i Milorada Dodika lično. Tako je Vlada RS za devet printanih medija podijelila ukupno 1.771.494 KM.

LAŽNE VRIJEDNOSTI

Radio stanicama u RS, od kojih je većinu u Bog zaboravio, a kamoli nekadašnji rijetki slušaoci, prema prvoj odluci Vlada je dodijelila ukupno 983.502 KM. Ovom spisku, naknadno su pridodate još četiri radio stanice, o čemu je već bilo riječi.

U Odluci Vlade o pomoći medijima navedeno je da su svi koji su dobili novac, dužni da u roku od devet mjeseci od dana stupanja na snagu ove odluke, zadrže postojeći broj radnika. Nije rečeno smiju li jedne otpustiti, a zaposliti druge, u te detalje se Vlada nije upuštala. Tek je ovlaš priprijećeno da će svaka tri mjeseca analizirati izvršenje odluke, a u slučaju nepridržavanja “preduzeti potrebne mjere”. Koje, nije navedeno.

Zanimljivo je i to da je saopštavanje ove odluke tempirano tako da je predsjednik Vlade Milorad Dodik istog dana, tačnije večeri, u udarnim terminima nastupio na dvije TV stanice, gostujući uživo na BN TV, i u snimljenom intervjuu na ATV-u. S obzirom da je najgrlatiji glasnogovornik SNSD-a, Rajko Vasić, ova dva medija svrstao u “dobro utvrđenu rovovsku liniju” protiv SNSD-a i Dodika, zajedno sa “mrskim” FTV-om i ostatkom medijskih neprijatelja, mnogi su u tome vidjeli trijumf vožda iz Laktaša.

Dodik, bez čijeg odobrenja nije dodijeljen ni jedan značajniji iznos, dijeleći nekom kapom, nekom šakom, a nekom sa tri prsta, ponovo je dokazao da je politička moć i dalje reper za sravnjivanje svih računa i uspostavu svih kriterija. Tako je još jednom, najbolja praksa evropskih zemalja prema kojoj država sufinansiranjem pomaže nezavisnost medija, štiteći ih od uticaja finansijskih i političkih moćnika, još jednom izvrgnuta ruglu. Ni prvi ni zadnji put u Bosni i hercegovini, zemlji apsurda, čiji se politički lideri kunu u oprediljenost ka evropskim vrijednostima. Pokazalo se, po ko zna koji put, lažno.

Šestom pobjedom u kvalifikacijama nogometaši BiH osigurali su drugo mjesto u grupi i plasman u baraž, te ostvarili najveći uspjeh u historiji bh. reprezentativnog nogometa.
Susret je protekao u potpunoj dominaciji bh. igrača, koji su od prve minute diktirali tempo i stvarali prilike. Reprezentacija BiH prvi put je ozbiljno zaprijetila u 16. minuti preko Ibiševića, koji nakon centaršuta Ibričića nije uspio da sa dva metra pošalje loptu u gol.
Nogometaši BiH u vodstvo su došli u 30. minuti. Misimović je ubacio s lijeve strane u peterac Estonije, gdje je najviše skočio Džeko koji je udarcem glavom zatresao mrežu.
I u nastavku susreta nogometaši BiH stvarali su prilike, a do drugog gola došli su u 64. minuti. Asistent je ponovo bio Misimović, a gol je postigao Ibišević koji je pobjegao svom čuvaru, prošao golmana i sa desetak metara zatresao mrežu.
Do kraja susreta Džeko je imao još jednu priliku za gol, ali je šutirao nekoliko centimetara pored stative.
Za reprezentaciju BiH u Tallinnu su nastupili: Hasagić (od 90. Begović), Spahić, Muratović (od 85. Berberović), Rahimić, Jahić, Misimović, Džeko, Nadarević, Ibišević, Salihović, Ibričić.
U posljednjem kolu reprezentacija BiH 14. oktobra u Zenici dočekuje Španiju, koja je osigurala plasman na SP.
Susreti baraža na rasporedu su 14. i 18. novembra

U Banjoj Luci se danas više priča o majstorskim potezima devetnaestogodišnjeg Nemanje Bilbije i igrama njegovih mladih saigrača u Borcu nego o krizi, politici i izjavama Milorada Dodika zajedno. Ovaj grad je jednostavno poludio za nogometom nakon što je njihova ekipa osvojila 22 boda sa impresivnih sedam pobjeda i po jednim porazom i neriješenom utakmicom.

Banjalučki stadion od oko 10.000 mjesta postao je tijesan svima koji žele vidjeti najmlađu premijerligašku ekipu kako kući poražene šalje iskusne ekipe Širokog Brijega, Zrinjskog i Željezničara.
Klub je postavio jasne i ambiciozne petogodišnje planove: ulazak u pretkola evropskih takmičenja svake godine i grupna faza Lige šampiona za pet godina, kaže sportski direktor Muhamed Ibrahimbegović, igračka legenda Borca.

Sve je veći i interes igrača i navijača za državnu reprezentaciju pa je prema njihovim riječima pravo veselje kada neko dobije poziv. U sportskoj prodavnici na stadionu ove godine se sve više prodaju i dresovi naših reprezentativaca.

Trud će nadomjestiti nedostatak novca

Umjesto kupovine igrača sa zvučnim imenima i jednogodišnjih ambicija, u Borcu su odlučili raditi drugačije.
- Mi sad pravimo priču Borac, to je projekat od četiri-pet godina. Za toliko smo zacrtali da ćemo ući u Ligu šampiona a želimo svake godine u Evropu – kaže Ibrahimbegović.
Njegove su planove, prije početka sezone, skeptici ismijavali: Svi su mislili da sa ovako mladom ekipom nećemo imati dva boda. Mi smo znali da hoćemo – kaže Ibrahimbegović ali priznaje da su igrači i njih iznenadili pa su sa svakom novom pobjedom rasli i apetiti.

Igračima je za 12 osvojenih bodova isplaćeno po pet hiljada maraka, a za dodatnih deset će dobiti po još tri.
Furiozan start lige sa samo četiri primljena gola zaustavljen je na gostovanju Rudaru u Prijedoru.
- Moralo se jednom izgubiti. Vreme je. Treba jednom da se dogodi i sad je... sad je najvažnije vratiti se – tješi bivši trener Borca Ilija Mikić svog bivšeg igrača Ibrahimbegovića.

Za Velimira Stojnića, trenera Borca i selektora kadetske reprezentacije naše zemlje, poraz nije iznenađenje jer su se igrači umorili nakon šest utakmica u 20 dana. Više ga je, kaže, iznenadio dosadašnji tempo Borčevog igranja.
- Ovo do sada je bilo nenormalno, to ne može ni Manchester United – kaže Stojnić.

Najveću cijenu čestih i napornih utakmica platio je vjerovatno najbolji igrač ovog kluba Bilbija. Zbog umora je završio u bolnici gdje mu je otkriven povišen šećer pa je morao propustiti poziv u državni tim. Ponude ovom devetnaestogodišnjaku uveliko stižu i priznaje da već razmišlja da naplati uloženi trud trinaestogodišnjeg treniranja.
- Put nije bio lagan – kaže Bilbija koji je u Borcu od svoje šeste godine, kada ga je na trening prvi put doveo otac Milorad, također igrač Borca - osvajač Kupa Maršala Tita 1988. godine - pobjeda protiv Zvezde.
- Osam mjeseci nisam nigdje izašao navečer – objašnjava Bilbija kojem je izlaz, kao i svim ostalim igračima, do 23 sata.

Prije većine utakmica igrači idu u strogi karantin pa je vremena za opuštanje jako malo. Pravila kažu da igrači na dan utakmice ne mogu izlaziti na piće, niti se baviti bilo čim što se direktno ne tiče utakmice, pa im je između ostalog zabranjen i seks.
- Nema seksa na dan utakmice. Odemo dan ranije pa se odmorimo – smješka se i objašnjava Bilbija.
Njihov trening, koji na prvi pogled više podsjeća na trening juniora nego prvog tima, osmišljen je poput ostalih klubova sa velikim budžetom. Prvi radni dan nakon odigranog kola trener Stojnić je igrače pustio da se “ispušu” i odigraju kako žele na polovini terena. Svaka se greška plaća sklekovima.
- Pustim ih da sami odrede kako će igrati. Posmatram ih i vidim ko je nervozan, neraspoložen i ko ne igra timski pa o tome kasnije razgovaramo – objašnjava Stojnić.

Način rada ovog trenera i jedinstvena prilika za mlade igrače privukla je i Tonija Markića da se iz Zagreba vrati u BiH i zaigra za Borac. Fudbal je počeo trenirati još u prvom razredu osnovne škole, a iz Ljubuškog je sa 12 otišao u Neretvu iz Metkovića, a potom i u splitski Hajduk. Uprkos neuporedivo boljim uslovima u Zagrebu, ovaj reprezentativac U-17 i U-19 selekcija, zadovoljniji je u Banjoj Luci.
- Ne možemo se požaliti. Nema grupica u klubu među igračima, svi smo jedinstveni – kaže on i dodaje da mu godi pažnja koju dobija zbog svojih igara.
- Djevojke to još ne primjećuju, ali se nadam da uskoro hoće.

Reprezentacija je svetinja

Daleko teže od zadržavanja prvog mjesta na tabeli bit će zadržavanje ovih mladih i talentovanih igrača. Primamljive ponude već stižu i teško im se oduprijeti.
- Ponudama se ne može odoliti, to je tako – kaže Ibrahimbegović i objašnjava kako mlade igrače pokušavaju vezati povoljnim ugovorom još u mlađim selekcijama.
Ugledajući se na bogate strane klubove Borac želi ponuditi stipendijske ugovore djeci od 14 i 15 godina a njihovi skauti i prijatelji prate mlade igrače u cijeloj regiji, a posebno u Krajini.
Budžet od oko milion i po maraka ovom klubu ne dopušta kupovanje izgrađenih igrača pa su sebi postavili cilj da u budućnosti žive od prodaje mladih igrača. Posao je unosan, a para dobra pa to srdačno preporučuju i ostalim klubovima.
- Na mladim igračima možeš samo zaraditi, izgubiti nikako. Ovo je recept za domaću ligu, neka prepišu. Neka gledaju Vengera i šta oni rade. Mi njih kopiramo iako su oni skuplji. To je recept za sve. A ovi što kupe dva-tri skupa igrača traju godinu i raspadnu se. Ovdje ljudi preživljavaju i ulaganje u fudbal je van svake pameti. Moramo proizvoditi svoje igrače – kaže Ibrahimbegović i ponosno ističe da imaju sjajnu generaciju '94. i '95. godišta od kojih će za tri godine imati sjajne igrače.

Vizija Banjalučana isplatila se i za državni tim, pa je Borac jedan od bh. klubova koji je dao najviše reprezentativaca. Poziv selektora željno očekuju svi igrači i, kako kaže Ibrahimbegović, nastane pravo veselje kada ga dobiju.
- Motiv svakog igrača je da bude reprezentativac. Tako će najlakše naći klub. Karijera im je jako kratka, ako se ne obezbijedi da može da pređe u drugu fazu života, onda je taj igrač propao, postat će socijalni slučaj, nije se to jednom desilo. Cilj im je da preko reprezentacije dođu do nečega. Treba paziti da neko ne ode prije reda – objašnjava Stojnić.

Za Bilbiju poziv u reprezentaciju znači utakmice na evropskom nivou i više je od igre:
- Poziv u reprezentaciju je san svakog igrača ovdje. Sigurno je da se svi tome nadaju – kaže Bilbija.

Sedamnaestogodišnji Srđan Grahovac, centralni vezni igrač i dijete Borca, dobio je poziv od Partizana ali nije bio spreman da napusti klub. Jedan poziv u reprezentaciju je propustio ali odlučno tvrdi da sljedeći neće.
- Bio sam pozivan u U-19 reprezentaciju ali se u tom trenutku nisam mogao odazvati. Nadam se da ću u narednom ciklusu dobiti poziv selektora i da ću nastupiti – kaže Grahovac.

Sa druge strane, nezadovoljni su odnosom Nogometnog saveza prema klubu i igračima.
- Savez bi trebao imati više razumijevanja prema nama. Naš trener je otišao sa reprezentacijom kadeta u Vels, a nisu nam htjeli odgoditi utakmicu, pa smo morali igrati bez trenera. Bili smo jako ljuti. Imam osjećaj da je savez zbog njih napravljen – kaže Ibrahimbegović.
Uspjeh je i rezultat potpune promjene filozofije rada kluba. Iako su uslovi skromni, Stojnić je zadovoljan jer, kako kaže, nemaju boljih.
- Snalazimo se, nema ništa od kukanja. Bilo bi iluzorno pričati kako bi trebalo, moramo se prilagoditi. Doći će uslovi, novi stadion i tako dalje...

Bez obzira na poraz u posljednjem odigranom kolu, svi u Borcu sebe na kraju sezone vide na samo jednoj poziciji - prvoj.

Ćiro, Inzko i Dodik na tribinama

Utakmice Borca ove sezone gledali su svi ministri iz entitetske vlade, premijer Dodik te selektor Miroslav Ćiro Blažević i visoki predstavnik Valentin Inzko. Ibrahimbegović kaže kako ih je doveo smišljeno zbog poboljšanja imidža kluba.
- Lobiranjem smo ih doveli. Kao što u Real dolaze kraljevi da gledaju tako i mi imamo svoje kraljeve. Kod nas se samo tako ne zovu.
On otvoreno priznaje da nisu samo dobre igre kluba privukle visoke zvanice.
- Naša je sreća, sad ću ja vama reći otvoreno, da je Željko Kopanja u Upravnom odboru. On je poludio za Borcem. Ja sam sa njim veliki prijatelj i on nas je povukao sve gore. Više se brine o Borcu nego o svoje dvije novine – kaže Ibrahimbegović.
Za njega je samo pitanje vremena kada će reprezentacija BiH doći u Banju Luku da odigra barem prijateljsku utakmicu. Svi u klubu, kaže, o tome već razmišljaju, a sa Ćirom su o tome ozbiljno razgovarali.

U sportskoj prodavnici NAAI ispod tribine stadiona sve više se prodaju dresovi reprezentacije, kaže Milan Komlenac, zaposlen u prodavnici. Ipak, najviše se prodaju dresovi Borca. Navijači za 38 maraka mogu dobiti dres i šorc, a zanimljivo je da se ovdje mogu kupiti i dresovi Sarajeva, Željezničara, Čelika i drugih bh. klubova.

Tajna uspjeha: Ambicioznost i kreativnost

- Osnovna je smisao za igru talenat, to su igrači koji traže igru, žele da se nadigravaju, sa njima nije problem napraviti igru, problem je samo napraviti formaciju i dati im slobodu da ispolje kreativnost. Ne smiju ući u šablon. Takav igrač onda daje 60 posto. U tome je filozofija naše igre – objašnjava trener Stojnić i dodaje da su godine njegovih igrača njihova najveća prednost: Mladi su. Ovi igrači imaju motiv. U tim su godinama, od 17 do 21 godine. Sa njima je lakše raditi kada imaju motiv. Potrebno ih je samo pravilno usmjeriti.
Stojnić pod ovim podrazumijeva vaspitanje i odgoj igrača u čemu učestvuje i klupski psiholog. Svojim igračima zabranio je bilo kakvo reagovanje na sudačke odluke i trudi se pripremiti ih na grubu i nesportsku igru uglavnom iskusnijih protivničkih igrača.
- Fudbal je grub sport, razumijemo mi sve cake i prljavštine. Na to se treba pripremiti, protivnik se služi svim sredstvima.

 Trošne tribine i luksuzne zgrade Vlade

Stadion banjalučkog Borca nalazi se odmah iza basnoslovnih zgrada Vlade Republike Srpske i po izgledu im je potpuna suprotnost. Sa dvije tribine, od kojih je samo jedna natrkivena i ima stolice, ovaj stadin ne ispunjava uslove za igranje evropskih utakmica i nikako se ne uklapa u evropske ambicije ovog kluba. Premijer Dodik je još prošle godine najavio izgradnju novog stadiona na drugoj lokaciji, kako bi na mjestu gdje je gradski stadion danas napravio zgradu Parlamenta. U Borcu kažu da imaju čvrsta obećanja da će novi stadion biti završen najkasnije za pet godina te da će imati 30.000 sjedećih mjesta i sedam pomoćnih natkrivenih terena po uzoru na fudbalske centre u Njemačkoj.

{slimbox images/Reportaze/Borac/1.jpg,images/Reportaze/Borac/1.jpg;images/Reportaze/Borac/2.jpg,images/Reportaze/Borac/2.jpg;images/Reportaze/Borac/3.jpg,images/Reportaze/Borac/3.jpg;images/Reportaze/Borac/4.jpg,images/Reportaze/Borac/4.jpg;images/Reportaze/Borac/5.jpg,images/Reportaze/Borac/5.jpg;images/Reportaze/Borac/6.jpg,images/Reportaze/Borac/6.jpg;images/Reportaze/Borac/7.jpg,images/Reportaze/Borac/7.jpg;images/Reportaze/Borac/8.jpg,images/Reportaze/Borac/8.jpg}

(zurnal.info)

Nostalgija, kao i gravitacija, uvijek pobijedi. Nije li, uostalom, nostalgija neka vrsta gravitacije sjećanja? Gravitacija donosi utjehu jer potvrđuje da, ipak, postoji neki poredak: sve će pasti. Sjećanje je, opet, sami poredak: ono je svijet koji smo uspjeli posložiti, poredati, svijet koji se više ne opire našem nastojanju da ga razumijemo. U sjećanju, sve je napokon u redu. Nostalgija je trijumf melanholije desnice.

Nostalgija, kako desnici i priliči, voli rituale. Iseljenici, izbjeglice i ostala menažerija koja se devedesetih godina prošlog vijeka iz Jugoslavije izlila u Evropu, imaju brojne nostalgične rituale. Grupa jugoslovenskih iseljenika je - priča kaže da je to bilo u Holandiji - odlučila da za Prvi maj, međunarodni praznik rada, kamen-temeljac svake građevine sjećanja na bivšu zemlju, okrene jagnje. Pronašli su zgodnu livadu, na kojoj će, dok se jagnje peče, moći igrati fudbal. Kraj livade teče rijeka, u kojoj mogu hladiti pivo. Pronašli su čak i dobro drvo za ražanj. Sve su pronašli, osim jagnjeta. Iz nekog razloga, jagnje nije bilo moguće kupiti.

U sličnoj situaciji našao se čovjek o kojem mi je u Budvi pričao Petar Luković. Taj je, doduše, živio u Los Angelesu. U posjetu mu je dolazila velika grupa zemljaka, a on je smatrao kako ljude ne možeš domaćinski dočekati ako ne okreneš prase. U prodavnicama nisu prodavali prasad za ražanj, ali se on dosjetio pa prase kupio u prodavnici kućnih ljubimaca. Problem je nastao kada je prase pokušao zaklati na balkonu svoje zgrade.

Naši Holanđani došli su do drugog rješenja. Nakon što su im, u ko zna kojoj po redu mesnici, rekli da nemaju cijelo jagnje, pitali su: dobro, ali imate jagnje u dijelovima? Onda su kupili sve fragmente jagnjeta koje su u toj mesnici mogli pronaći. Glavu i zadnju lijevu nogu kupili su u drugoj mesnici. Onda su otišli na svoj Prvomajski uranak, na svoju livadu pokraj rijeke, gdje su žicom spojili sve dijelove u jedno nakazno tijelo i jagnje nabili na ražanj. Ovo izbjegličko čitanje Mary Shelley, ovo Frankenstein jagnje, bilo je sâmo otjelotvorenje njihovih nostalgija.

***

NASA je jučer bombardovala mjesec. U trenutku kada pišem ovaj text ne znam kako će bombardovanje proći, hoće li što poći krivo. Mjesec, kažu, bombarduju zato jer ispod njegove površine pokušavaju pronaći vodu. Nada se ulaže u to da bi u sjenkama kratera, blizu južnog pola, na mjesima koja sunčeva svjetlost nikada nije dotakla, moglo biti vode. Bude li tako, ljudi će tu podići bazu na Mjesecu.

***

Iz Potosija, u Boliviji, iz najvišeg grada na svijetu, na 4090 metara nadmorske visine, pogled puca na Cerro Rico, Bogatu planinu. Španci su tu u 16. vijeku pronašli srebro. Vi tekst o tome možete pronaći na sjajnom sajtu h-alter. Lokalne legende kažu da bi se od srebra koje je iskopano iz Cerro Ricoa mogao izgraditi most, sve do Španije. Kažu, još, kako bi se taj most mogao izgraditi i od tijela onih koji su umrli u rudnicima, vadeći srebro. Više od osam miliona ljudi, što lokalnog stanovništva što afričkih robova, umrlo je radeći u tim rudnicima, da bi bili izgrađeni svi oni muzeji i sve one ne katedrale pred kojima bez daha ostaju turisti, da bi cvjetala španska kraljevina, danas demokratija. Upravo na to mislio je Benjamin kada je napisao kako je “Dokument kulture uvijek ujedno i dokument barbarstva”.

Voda je srebro ovog milenijuma, a bombardovanje mjeseca nastavak nikada prekinute kolonizatorske prakse. Zvanični razlog bombardovanja mjeseca je, dakako, naučni. Nismo mi, tamo gore, u potrazi za novim resursima i zaradom, nego za znanjem. Tu smo priču već čuli… Kada su Englezi slali ekspedicije u crnu Afriku, i oni su to činili radi sticanja novih znanja, koja su kasnije predstavljana znatiželjnoj i uzbuđenoj londonskoj naučnoj zajednici. K tome, valjalo je od propasti spasiti duše divljaka koji nisu znali za našeg Boga. Profit je došao usput, kao kolateralna korist naučnog istraživanja i hrišćanskog humanizma.

Dok se sprema bombardovanje Mjeseca, mislim samo na jedno: na to koliko bi ljudi koje znam i danas bilo u svojim zavičajima, gdje se slobodno peče rakija i neušivena jagnjad, da su Amerikanci, sve tražeći vodu, koju godinu ranije bombardovali Miloševića i Karadžića.

Ma kako nevjerovatno to zvučalo, čini se kako ćemo na kraju osjećati nostalgiju za vremenom kada su Amerikanci bombardovali samo na Zemlji.

(zurnal.info)