Kada smo prije prije nepunih mjesec dana ekskluzivno objavili vijest da Fahro Radončić, utemeljitelj i vlasnik Avaza osniva stranku, pojavile su se mnogobrojne analize koje su našu vijest pokušale pretvoriti u špekulacije i podmetanja. Danas je je Radončić zvanično potvrdio da osniva stranku koja će se zvati Snaga Bosne. Čeka se još samo odgovor na pitanje – “Ko je šta u Fahrinoj stranci”? Obzirom da se radi o novoj stranci čiji je program nepoznat, potražili smo reakcije, komentare, nadanja i strahove čelnika vodećih političkih partija u Bosni i Hercegovini. Pogotovo onih na čije glasače pretenduje nova stranka, Stranke Demokratske Akcije i Stranke za Bosnu i Hercegovinu.

UDAR NA SDA I SBiH

Ako je suditi prema nagovještajima medija u Bosni i Hercegovini, najviše razloga za brigu imaju u Stranci Demokratske Akcije. Nagađanja su da će stranku Fahre Radončića pojačati visokopozicionirani kadrovi SDA poraženi na prethodnim unutarstranačkim izborima, predvođeni Bakirom Izetbegovićem i Adnanom Terzićem. Jer, pitanje je može li Bakir Izetbegović otrpjeti poraz unutar stranke i sačekati sljedeće stranačke izbore, redovne ili vanredne, gradeći i jačajući poziciju unutar stranke, ili će donijeti odluku da se kao kandidat neke druge stranke pokuša revanširati Sulejmanu Tihiću već na sljedećim, opštim izborima. Odluči li Izetbegović mlađi da napusti SDA, to bi dovelo do najvećeg raskola u povijesti stranke, većeg od onog iz 1996. godine i odlaska Harisa Silajdžića. Stranka Demokratske Akcije danas nema autoriteta kakav je onomad bio Alija Izetbegović, autoriteta koji bi mogao održati jaku i stabilnu SDA. Ipak, teško je povjerovati da će Bakir Izetbegović napustiti SDA i time pred zid dovesti stranku čiji je osnivač i vođa gotovo deceniju i pol bio njegov otac.

“Stav Stranke Demokratske Akcije jeste da je Bosna i Hercegovina demokratska država u kojoj je na snazi višepartijski sistem i svako ima građansko pravo da osnuje političku stranku. Nova stranka vjerovatno će donijeti nove ideje a birači su tu da ocjene njihov program. SDA ne strahuje da bi nova stranka mogla imati uticaj na glasače i članove naše stranke. Također, Bakir Izetbegović je član predsjedništva Stranke Demokratske Akcije i sigurno je da neće biti član ni jedne druge stranke. Kao ni Adnan Terzić”, kazao je u izjavi za Žurnal.info generalni sekretar SDA Amir Zukić. Interesantno je da se i on pominje kao jedan od članova Radončićeve stranke, kao i Adnan Terzić koji je za Žurnal potvrdio da će biti prestavljena kao kandidat Snage Bosne.

BEZ KOMENTARA

I pored toga što nemaju zvaničan partijski stav, ni u Stranci Za Bosnu i Hercegovinu vjerovatno nisu oduševljeni ulaskom Fahre Radončića u borbu za političku vlast. Sigurni su, kao i svi drugi, da medijski prosperitet svojoj stranci vlasnik Avaza neće graditi trošeći pero na rijetke uspjehe vladajuće bošnjačke elite. Već odavno kadrovi Stranke za BiH imaju svoju dvolisnicu u Avazu, i očekivati je ubrzo da se štivo o aferama i malverzacijama u elektroenergetskom sistemu barem udvostruči. U obećanja da će ukinuti Republiku Srpsku, Harisu Silajdžiću na narednim izborima neće povjerovati jednak broj birača kao na prošlim a izostanak podrške najtiražnije novine u BiH predstavljat će ključni elemenat neuspjeha.

I pored sve opasnosti koja se nadvila nad Strankom za BiH pojavljivanjem stranke Fahre Radončića na političkoj karti Bosne i Hercegovine , potpredsjednik Stranke za Bosnu i Hercegovinu Beriz Belkić u izjavi za naš magazin pozdravio je ovakav korak vlasnika Avaza, jer “politički angažman građana je njihovo pravo kao i osnivanje stranke. I, svako ko može ponuditi nešto što će donijeti napredak Bosni i Hercegovini treba i mora da se angažuje, politički ili na neki drugi način. Nakon promocije stranke i predstavljanja njenog programa tek će se moći govoriti više o tome, a najbolji sud dat će građani na izborima“. Potpredsjednik Stranke za BiH izbjegao je dati odgovor na pitanje da li SBiH u novoj stranci, s obzirom na najavljene kadrove, vidi političkog protivnika ili koalicionog partnera.

I, ključni trenutak koji će ipak odlučiti o dometu političkih uspjeha Fahre Radončića bit će podrška reis uleme Mustafe ef. Cerića. Ukoliko poglavar Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dadne zeleno svjetlo Radončiću, to će značiti početak najvećeg tumbanja u bošnjačkoj političkoj orbiti od vremena osnivanja naconalnih stranaka i osamostaljenja Bosne i Hercegovine. Obzirom na to da nikada nije zatajila finansijska ni medijska podrška Avaza institucijama Islamske Zajednice u Bosni i Hercegovini, teško je očekivati da će reis Cerić imati mnogo toga protiv da Fahro Radončić jednoga dana postane „Prvi u Bošnjaka“.

Opoziciona Socijaldemokratska Partija Bosne i Hercegovine nema komentar na informacije o osnivanju nove stranke. Kao ni dva HDZ-a u poziciji, a koji su se prislonili većini političara i političkih partija i mudro će s izjavama sačekati zvaničnu promociju stranke, njenih kadrova i programa.

Režija: Mladen Đorđević

(Srbija 2009, 90 min)
Uloge: Mihajlo Jovanović, Ana Aćimović, Predrag Damjanović, Radivoj Knežević, Srđan Miletić, Srđan Jovanović, Ivan Đorđević, Bojan Zogović, Nataša Miljuš, Aleksandar Gligorić, Mariana Aranđelović, Srboljub Milin

Zaplet i forma Porno bande su veoma jednostavni, ali je sadržaj potpuno originalan i subverzivno dubok: mladi, neuspešni reditelj Marko dolazi iz „normalnog“ okruženja onakvog kako se normalno smatra u Srbiji danas - otac ima firmu koja prodaje klima uređaje, sestra mu je sponzoruša a devojka mu je klasična beogradska guska. Neuspešan je jer želi da snima filmove kakvi u Srbiji, makar po mišljenju ovdašnjih producenata, ne prolaze: horor i sf. Slučajno upoznaje Caneta, producenta porno filmova i počinje da snima za njega. Kad od Canetovog novca snimi socijalno-politički porno horor (ludačku zajebanciju o mutiranoj soji koja raste iz junakove sperme, a kad se puši ima neverovatno halucinatorni efekat, te zavisnike pretvara u zombije), ima veliku šansu da najebe od Canetovog brata pandura Strahinje. Upoznavši Unu, propalu glumicu, sa grupom marginalaca sa kojima je radio na Canetovim pornićima (narkomani Darinka i Rade, porno glumci Sofija, Dragan, i par sa AIDS-om, Maks i Džoni) organizuje porno kabare čiju premijeru u bioskopu Partizan prekida policija predvođena Strahinjom. Pošto su u Beogradu nepoželjni, kreću na turneju po unutrašnjosti Srbije, gde nailaze na Franca, nekadašnjeg novinara Die Welta koji, pošto su se završila balkanska klanja, mora da popuni rupu u ponudi na tržištu snuff filmovima i oni počinju da rade za njega.

Sjajno u svakom smislu

O Porno bandi pre svega treba reći ovo: radi se o sjajnom filmu u svakom smislu. Nema nemotivisanih postupaka, glupih šala, nepotrebnih psovki, nerealnih likova, moralističkog palamuđenja, glumačkog šmiranja, patetisanja… Već sve ovo zvuči takoreći nemoguće za savremeni srpski film. Đorđević je posebno zablistao u režiji, na tragu dokumentarističkog pristupa, ni u jednom trenutku se ne pretvarajući da je ovo išta osim fikcije. Takav pristup služi uverljivosti, a ne kvazirealizmu- ako ćemo već po tim kategorijama, Porno banda je hiperrealističan, visceralan udarac u srce i u mozak.

Život i smrt porno bande je najznačajniji i najubedljiviji umetnički društveni komentar koji se pojavio na srpskoj sceni još od crnog talasa šezdesetih. I dok su stari majstori poput Žike Pavlovića, Dušana Makavejeva, Lazara Stojanovića i Saše Petrovića bili subverzivni kroz metafore, parole i simbole, Đorđević primenjuje princip direktnosti koji je prikladan današnjem vremenu u kom smo oguglali i na najstrašnije prizore. Našu osetljivost testira scenama koje su manje užasne od onoga što smo gledali u informativnim emisijama devedesetih samo po tome što smo svesni da se radi o fikciji. U tom, umetnički stvorenom, a opet zastrašujuće realnom svetu, nalazi se i nivo filma u filmu- snaf uradaka koji tek u toj ravni zapravo služe efektu šoka. Realnost je pomerena za čitav nivo, a Đorđevićevi junaci i njihovi doživljaji veoma brzo zauzimaju prostor koji interpretiramo kao stvarnost i uspevamo da se identifikujemo sa njima uprkos tome što se radi o apsolutnim marginalcima. Ili možda upravo zbog toga- u ovoj zemlji zapravo svako normalan (čitaj: ne krade bezočno i ne ubija) ima status marginalca.

Tu dolazimo do suštine Đorđevićeve poruke. Marginalci kojima se bavi u današnjem društvu etiketirani su kao pederi, narkomani, transvestiti, sodomisti, nimfomanke, dakle „najgori šljam“. Njima su suprotstavljeni „stubovi srpskog društva“- porodica, selo, policija. Kad vidimo kako se ti stubovi ponašaju, lako dolazimo do zaključka ko je tu zapravo zdrav i normalan a ko bolestan i lud. To je posebno efektno prikazano u sekvenci u selu gde Porno banda organizuje prvu seosku predstavu. Bezubi, bradati, prljavi seljaci pohotno gledaju njihov performans, a sutradan dolazi predsednik opštine da bi im rekao kako nisu dobrodošli jer je to „pošteno selo“. Pošto im ne pada na pamet da odu, grupa seljaka ih pod pretnjom oružja siluje, uz „Dodirni mi kolena“ grupe Zana. Scena postaje posebno jeziva kada Džoni koji ima AIDS počne da urla od smeha dok ga guze. To gledaocu donosi perverzno zadovoljstvo zadovoljenja pravde i dovodi nas do toga da se zapitamo o sebi samima, što je verovatno najveći uspeh koji umetnik može da postigne svojim delom.

Svinja kao paradigma

Porno banda je toliko dobro osmišljen film da u njemu svaki detalj ima značajno mesto i potvrđuje osnovnu tezu o bolesti i mraku srpskog društva. U jednom od uvodnih kadrova uz Markovu rečenicu iz off-a kako su mu dosadili porodični ručkovi, u krupnom planu se seče masna pečena prasetina. Svinja ima važno mesto u svetu Porno bande, i to direktno suprotno onom koje ima u srpskom društvu. Dok je prosečan srpski građanin smatra vrhuncem uživanja, uz rakiju i pivo, u filmu služi kao paradigma svega što je u našem društvu odvratno. U kratkom Markovom studentskom filmu, samoparodičnoj Noći kad je svinja plakala, čiji insert vidimo na početku, iz očiju pečenog praseta na stolu štrca bela tečnost (mast? gnoj? sperma?) dok se glavni junak seče kuhinjskim nožem po grudima i stomaku.

Centralni odnos Erosa i Tanatosa, ključan za poentu filma, predstavljen je potpuno telesno. Eros nema šanse u borbi sa moćnim protivnikom u društvu u kom seks ne služi uživanju kao posledica ljubavi, već uspostavljanju dominacije kao posledici patrijarhalne hijerarhije. Polni odnos nije proces reprodukcije, to je metod psihičkog i fizičkog ponižavanja. U srpskoj nekrofilnoj (pod)svesti seks nije proizvod Erosa, već Tanatosa. Deca se ne prave da bi živela, već da bi ginula u ratovima u kojima će popovi blagosiljati oružje i objašnjavati nam kako je jednopolna ljubav bolesna i nemoralna jer ne proizvodi novo topovsko meso.

Porno banda je film o našem vremenu i društvu koji na najprecizniji mogući način ogoljuje crno srce Srbije. Teško je zamisliti da je moguće prikazati sve naše mane, bolesti, morbidnost i perverznost ovog sociopolitičkog podneblja na efektniji način. Sva naša sramota, beda i jad su pred vama u 90 minuta. U ovom filmu nećete uživati, ali razmislite- u čemu zapravo danas uživamo?

(Preneseno sa prijateljskog portala e-novine)

Sahranite me uspravno jedna je od najupečatljivijih knjiga o Romima koja istodobno daje uvid u širi društveni kontekst Istočne Evrope i njezina tranzicijskog vremena. Objedinjujući autobiografsko i historiografsko, književno i znanstveno, putopisno i esejističko Isabel Fonseca pruža cjelovitu sliku kulture Roma: njihove svakodnevice, jezika, vjerovanja, običaja, obiteljskih odnosa i povijesti ispunjene stradanjima i stigmatiziranjima.

Uz odobrenje zagrebačka naklade Pelago, Žurnal će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.

Jetin je stil bio tipičan. Bila je gruba i duhovita, koristeći se neočekivanim slikovitim opisima u posve nevjerojatne svrhe, i često je istovremeno bila zastrašujuća i ironična. – Zašto gadži ne može biti dobra bori? – Jeta je posve ozbiljno upitala, nastavljajući se na šaljivi prijedlog u dvorištu kako bih i ja možda mogla doći u obzir kao buduća mladenka desetogodišnjeg Đivana, kad već o tome razmišljaju. – Zato što gadži ne bi znala sebi izvaditi oči. – Jetin je odgovor imao izvorno značenje da bi gadži, za razliku od prave ciganske djevojke, nedostajalo potrebne vještine i osjetljivosti za tu ulogu. No time je uspjela također kazati kako takva žena ne bi bila nimalo zabavna, jer "vaditi sebi oči" je i romski izraz za orgazam.

ŠEĆER U JOGURTU

Uzevši u obzir kakvi čistunci Cigani mogu biti u vezi seksa i u vezi ženskog tijela u bilo kojem kontekstu, Jeta je bila iznimno prosta, na što je imala legitimno pravo kao baka ili, bolje reći, žena koja više nema mjesečnice. "Besramne, prljave drolje " bila je njezina opaska o ženama o kojima nije imala dobro mišljenje. S druge strane, ako je mjesto bilo lijepo, primjerice, novi kafić u gradu, znala bi reći – O manuša khelaven tut. – Ljudi te čine plesati. Ako bi kakva djeca hodala ispred nje dok je ona pričala s nekim, viknula bi na njih, prekidajući svoju misao. – Mogu li ti se popišati u oči? – ili – Zar ti crijeva ispadaju? – (Pa nisi imao vremena ići okolo?) Ili, ako joj se stvarno žurilo, rekla bi – Te bisterdon tumare anava! – Dabogda vam se imena zatrla! Njezin stil bio je samo naizgled divljački, i svi su ga voljeli.

Nikad nisam srela Cigana koji nije volio slatko. Iako se misli da su sol, papar, ocat i ukiseljena hrana baxtalo, srećonoše, voljeli su stvari but guli, vrlo slatke, i bili su zabrinuti i zgroženi mojom sklonošću za slanim ili bushalo (kiselim). Šećer je u Albaniji bio luksuz pa je Jeta možda mislila kako je moje skanjivanje bilo samopožrtvovnost, što ona gostu nije mogla dopustiti. Jednog joj je jutra dozlogrdilo pa je ubacila hrpu šećera u jogurt koji sam se spremala pojesti, odmahujući glavom kao da kaže, gdje li je ova odrasla? Ono što je zaista rekla bilo je – Kad bi stavila taj jogurt svinji na guzicu, odletjela bi. – Toliko je bio kiseo.

Također je imala običaj dodati uzvik Ma-ša-llah! ili "Kako Bog da!" nakon svega. Jeta je objasnila – Tako će svatko kome se obraćamo znati da kada kažemo kako im je novorođenče pravi bombon, zapravo u dubini duše ne govorimo dabogda mu se mozak sasušio. – Bila je to i korisna mjera predostrožnosti. – Ako ne pokažeš da ti je srce čisto, tvoja je greška kad se nešto grozno desi. – Prosta, gruba i, za ravnotežu, nepokolebljivo praznovjerna.

Šalama su se u Kinu bavile žene. Muški je govor češće uključivao sumorno intonirano iznošenje činjenica (ili apsurdnih besmislica) ne bi li se osjetila težina predaka ili mudrost poslovica. Jetin promukli stari ujak Kako bio je neumorni mudrac koji se stalno služio ovom dvodijelnom formulom: "Baš kao što kobila tare cestu, tako i mlada žena želi penis." I naravno, slijedilo bi mudro kimanje glavom.

Glasovita lingvistička nadarenost Cigana diljem svijeta nije uvijek bila očita u Kinostudiju. Za nesretan početak moje je ime predstavljalo problem. Naime, i je u romskom jeziku gramatički član za imenice ženskog roda, kao u i daj, majka, i često se koristi, čak i uz vlastita imena, primjerice u muškom rodu – O Kako. "Isabel" je stoga njima kao "the zabel", pa sam postala Zabella, Zabade, potom Zabe i naposljetku samo Za.

Dani i tjedni, činilo se, samo su se stapali jedni u druge, možda zato što mi nikad nisu rekli riječi za dane u tjednu ili za mjesece; a svi moji upiti djelovali su im kao pitanja koja sadrže neku zamku. Ako su baš bili prisiljeni odgovoriti, djeca, pa čak i borje, imali su velikih teškoća, pogotovo s mjesecima. Godišnja su doba bila jednostavna. Postojala su samo dva, ljeto i zima, vrućina i hladnoća. Dani se međusobno nisu razlikovali (i to ne samo zato što je bilo ljeto; jedino se desetogodišnji Đivan trebao vratiti u školu). Nitko od djece nije znao gledati na sat; nitko nije ni nosio sat (izuzev Nuzija koji je nosio moj i pokazivao neobično zanimanje za vrijeme, primao je čak i oklade za točno vrijeme). Stariji odrasli nisu znali čitati, a mlađi bi polako sricali svaki slog poput djece; nitko nije imao ni najmanje sigurnosti u pisanju).

ROĐENDAN KOD DUKA

Dobila sam pismo od Duka godinu dana nakon što sam otišla od njih. Bila je to nekakva razglednica prekrivena njihovim potpisima koji su bili starački i drhtavi, ili pak dječje oprezni. Ispod njih, nalazilo se par redaka napisanih na nekom nepostojećem jeziku, ali su stvarala dojam pisma, što im je i bila svrha.

Nije bilo novina, radija, ni naravno knjiga; televizija je obično bila upaljena, ali je nitko nije gledao. Slike su titrale poput krajolika koji promiče dok gledamo kroz prozor automobila. Imalo je to svoje razloge: u predgrađu Tirane mogli ste gledati samo mračne sicilijanske drame i glupave propagandne sapunice što su ih sponzorirale američke vjerske skupine. Za razliku od većine Albanaca među kojima su živjeli, Cigani nisu imali pojma što se dešavalo u svijetu, niti su (i opet s izuzetkom Nuzija) bili znatiželjni.

Doduše, razlog njihova negledanja nije uvijek bio samo nedostatak znatiželje, već katkad i obzir. Zanimao ih je obiteljski život; raspitivali bi se o mojoj braći i sestrama kao da su ih uistinu poznavali. Kada u blizini nije bilo muškaraca, razgovarale smo o rađanju, braku… Kod Duka sam napunila trideset godina. Nisam se tome osobito veselila; ali ono što je meni moglo izmamiti možda tek uzdah, za njih je bila uistinu tužna, pa čak i krajnje ozbiljna stvar. Kad su (prvog dana mog posjeta) otkrili da s dvadeset i devet godina nemam još ni jedno dijete, puri daj – majka njih desetero – potapšala me suosjećajno po zapešću, očito sam bila neplodna. To je objašnjavalo zašto nisam imala muža i, najgore od svega, zašto sam bila osuđena lutati svijetom, doći u Albaniju, za ime Božje, daleko od obitelji i prijatelja, živjeti među potpunim strancima. Teško je bilo reći što je od toga, s njihova gledišta, bila gora kušnja. Moja prisutnost među njima nije, čini se, mogla imati drugog objašnjenja, jer su baš svi Cigani što sam ih upoznala pretpostavljali upravo takvu verziju događaja i, želeći me poštedjeti boli, nisu mi davali prilike ni da isprtičam, ni da objasnim. Moj život bio je tragedija, uviđali su to, ali takva koja ih je mogla raznježiti i to su mi davali na znanje, naposljetku, nisu li i oni u prošlosti bili "osuđeni" lutati svijetom? Nisu li i oni osuđeni na Albaniju? (Njihova je mučna objektivnost prema Albaniji bila dojmljiva, budući da su cijeli život tamo živjeli. Pošto se nisu osjećali Albancima, bili su osvježavajuće neopterećeni regionalnom bolešću etničkog patriotizma.)

Dritta nije imala vremena baviti se takvim razmišljanjima. Imala je drugih, važnijih briga. Dritta je ujedno bila i član obitelji s kojim mi je bilo najteže komunicirati, jer je njezin Kabuđi dijalekt bio još više iskvaren turskim riječima. Pa ipak, odlučnošću kojoj nije bilo ravne, izborila se za mjesto moga glavnog učitelja. Od nje sam naučila jezik trampe ili razmjene dobara. Bogatstvo vokabulara sastojalo se od riječi za bluzu, suknju, češalj, četku, ruž za usne, maskaru, cipele, šal, spužvu, sapun, vrpce, pribadače, ukosnice i, naučene u samoobrani, riječi za prsten, narukvicu, naušnice… Dritta je tvrdila kako želi naučiti engleski; to je ipak bila trampa, razmjena. I tako sam započela: "Kako se ti zoveš? Ja se zovem Zabe," itd. Ona se samo smijala i proizvodila neke grgljave podvodne zvukove umjesto riječi. Zvučala je poput moga četrnaestomjesečnog nećaka kad oponaša govor odraslih na telefon koji mu je služio kao mikrofon.

Naše lekcije nisu bile teške samo zato što nismo imale zajedničke lingvističke osnove, već i stoga što je toliko toga o meni njoj bilo jednostavno strano; ako ne razumiješ radnje, velika je vjerojatnost da nećeš naučiti ni govor. Mene je stalno zaprepašćivala izolacija što ju je moje tuđinstvo neizravno otkrivalo, i bila sam dirnuta zaštitničkim gestama što ih je izazivalo. Jednom sam čučnula kraj čajnika s vrelom vodom, spremajući se preliti vrećicu čaja. Dritta se zaletjela i povukla malenu pravokutnu vrećicu za končić. – Smočit će se! – ukorila me i lupkanjem je osušila u naborima svoje suknje. Nikad nije vidjela vrećicu čaja i ljubazno je pokušavala spasiti nešto što je zamišljala kao – što? – možda mirišljava vrećica ili bouquet garni (premda je teško zamisliti kako bi se nešto tako kratkog mirisnog vijeka stiglo probiti do unutrašnjosti Albanije). Jednom sličnom zgodom, vozeći se na prednjem sjedalu Gimijeva auta, O Babo je prigovarao kako je grozno neuredno i kako bi ga Gimi stvarno trebao počistiti. – Čemu služe ovi konopci? – upitao je razdražljivo, pokušavajući iščupati pojaseve iz njihovih postolja. Takve sigurnosne naprave bile su novina u Albaniji, kao uostalom i sami osobni automobili.

JUTARNJE DOTJERIVANJE

Ništa, međutim, nije pobuđivalo toliko zbunjujuće zanimanje kao Zabadin ritual četkanja zubi dvaput dnevno. To im se činilo opsesivnim i uvrnutim, i prije no što bi ih majke udarcima otjerale, dječaci su oprezno pipali moju četkicu, dodirujući tu malenu stvarčicu s takvom nesigurnošću kao da je ptić koji je ispao iz gnijezda.

Nužnik je bio rupa u ormaru s pokretnim dvokrilnim vratima na labavim šarkama; lupala su ali se nisu zatvarala. Umivaonik je bio obična graba u zemlji, kraj koje je na jednoj gredi u visini struka stajala kanta s vodom, što ju je Liliana stalno održavala punom. Stoga je četkanje zubi bio javni događaj. Jedan od mojih nadimaka bio je Dandi, od dand, zub. Kad bi se već jasno dala osjetiti potreba za tim (otprilike jednom tjedno), oni bi svoje istrljali prstom, dobro umočenim u sol ili lon. I svi su imali predivne zube, kakve Cigani, kao blistava suprotnost ostatku lokalnog stanovništva, vrlo često i imaju, tj. ako ih ne skrivaju dekorativnim zlatom, ili srebrom, ili čak dvobojnim navlakama.

O Babovo jutarnje dotjerivanje bilo je još popularnije. Svakog jutra Bexhet bi otezao sa svojim ritualom brijanja koliko god je mogao, kao da se nada svakim danom pridodati nekoliko sekundi, možda čak i minutu, svom osobnom rekordu. Za djecu to je bila sjajna predstava. Za O Babu to je bio način da ispuni to silno slobodno vrijeme kojega je u Albaniji bilo u nemjerljivom obilju. Svi su muškarci bez posla to morali činiti, i činili su u nešto više ili manje grandioznom stilu.

Vadio je pribor, komad po komad, iz svoga zaključanog kovčega: četku za brijanje, posudu za brijanje s komadom zalijepljenog sapuna, britvu na rasklapanje. U svom jutarnjem odijelu, prugasti donji dio pidžame i kaki vojnička košulja, u tri je navrata išao u kuću po te alatke, svaki put iznoseći po jednu, s takvom pažnjom s kakvom bi eventualno rukovali s malim, ali savršeno očuvanim minojskim ćupom. Nakon što bi sav pribor posložio na dvorišnu gredu koja je svakog jutra postajala brijačnica, Bexhet je i posljednji put otišao u kuću po pièce de résistance, svoje specijalno napuklo ogledalo za brijanje. Ne želeći izgubiti ni jedan razbijeni komadić, šuljao se smiješnim koracima lopova iz crtića, noseći staklo položeno na otvorenom dlanu ispred sebe, poput svježe ispečene pite.

Bexhetov pribor za jutarnje dotjerivanje bio je prostrijet na i oko male otužne grane susjedova stabla što je imala oblik jelenjih rogova. Premda nije bila živa, grana je ostala uspravna, zatvorenica betona kroz koji se probila u svojoj mladalačkoj potrazi za suncem. S najvećom koncentracijom, Bexhet bi ogledalo ugnijezdio u pregib rogova. Tepao mu je i mrdao ga te iskušavao svoju spretnost otpuštajući dva po dva prsta. Ohrabrivao je svoj vlastiti razlomljeni odraz nježnim šapatom, punim ljubavi: "Hajde lijepo, nemoj mi sad pasti, lice malo." Svejedno bi palo, dva ili tri puta po jutru, ali Bexhet bi ga svaki put ulovio, kad se osjećao živahno, majstorskim bekhendom i malim pobjedničkim povikom Eppah! ili katkad Oppah! prije no što bi ga vratio u njegovo V i pokušao ponovno.

- Recesija brate – to je razlog zbog kojeg se Mato Rajić u svojim pedesetim prijavio na audiciju za statiste u novom filmu Danisa Tanovića, Cirkus Columbia. On i njegova svastika Sambina Mašić svojim su se godinama isticali od 114 stanovnika Čapljine i okoline, koliko ih se prijavilo na audiciju.

- Sve za mige (novac op.a.) – kroz smijeh komentariše Rajić i dodaje kako bi meza bila premija: Volim plećku, ali sada jedem lešo zbog kila, a za ćevape sam pravi brat iako ih više volim jesti nego praviti.

Priče za unuke

Na audiciju za film čije snimanje počinje narednog mjeseca na preko 30 lokacija u Bosni, ali uglavnom u Hercegovini, prijavili su se mahom tinejdžeri.

Većina ih je tu na poziv lokalnog kulturno-umjetničkog društva i uglavnom kriju svoje razloge dolaska i još više ambicije.

- Ma ne očekujem ništa, šta ću očekivati? - kaže jedan od njih.

Slava i novac - razlozi su braće, Luke i Vlade Kraljevića, za prijavljivanje na audiciju i putovanje iz 45 km udaljenog Širokog Brijega. Nadaju se da će pokriti barem troškove goriva.

Tridesetogodišnjak koji nije želio reći svoje ime - niti je znao odgovoriti odakle dolazi - prijavio se iz čiste dosade, “da vidi šta će se dogoditi”. Za audiciju je čuo od prijatelja i sada je došao da se okuša na testiranju u velikoj i raskošnoj sali Kraljice Katarine u jedinom čapljinskom hotelu Mogorjelo.

Kandidati su nakon davanja ličnih podataka odgovarali na pitanja o spremnosti na kupanje u hladnom Trebižatu potkraj septembra, skakanju sa mosta i različitih uloga, poput statiste policajca. Majke su uglavnom pristajale na sve uloge za svoju djecu, a na kupanje u jesen su, kažu, navikli, jer to rade još odmalena.

Stanislav Puljić Brzi bio je najiskusniji kandidat sa nekoliko uloga statiste do sada što je više puta ponosno istakao čekajući da prozovu njegov redni broj. Ovaj put želi raditi iza kamere. To je lakše, kaže. Tvrdi da snimanje ovog filma mnogo znači za Čapljince jer se “nakon 30 godina nešto snima”.

Sestre Zlatka i Slavica Jakić nisu do sada čule za Danisa Tanovića, a ime filma su, kažu, vidjele na ulazu u hotel.

- Scenarij je velika enigma, ali je tako zanimljivije – kaže Zlatka, inače prosvjetna radnica, iznenađena brojem ljudi koji su došli i uzbuđena zbog intervjua koji je očekuje.

Priznaju da baš i ne gledaju filmove, ali im ime Mire Furlan jako puno znači, a značilo bi im, kažu, i pojavljivanje lica u filmu barem na dvije sekunde.

- Da mogu pričati unucima – kaže Zlatka dok dečko u svojim ranim dvadesetim zagledan komentariše: joj, Miki Manojlović...

Neko prepričava scenarij i Zlatka se slaže da je scenarij, za kog je tek čula, identičan životu u Čapljini.

- Koliko god je stereotipan toliko je istinit. Ovdje svi proživljavaju kada neko umre, muzika utihne, ljudi su empatični. Tuga i sreća se dijele.

Život vikendom

Na jutro velike audicije u Čapljini se najviše pričalo o samoubistvu poštara. Uredno obučeni čovjek srednjih godina zainteresirano je slušao staricu naborana lica u trenerci, klompama i štakom u ruci dok mu je pričala detalje o poštarevom životu i smrti. Njegov interes je splasnuo čim je ona promijenila temu i na njeno pitanje poslije svake druge rečenice “jel de Dragane”, je odgovarao samo sa nezainteresovanim “ma ja”. Potpuno strpljenje prema njenom monologu izgubio je nakon pitanja da li su mu potrebni gobleni pa se uz pozdrav i obećanje da će pozdraviti suprugu izgubio iza ugla. Starica je pričala još kratko sama sa sobom a onda ustala oslonivši se na štap i otišla. Sličnost ovih ljudi sa likovima iz knjige feralovca Ivice Đikića Cirkus Columbia prema kojoj Danis radi film postala je još očitija kada u kafić Atlantic uđe Čapljinac koji svom prijatelju u prvoj rečenici reče “Bog te ne jebo”, a već u sljedećoj ga opsova. Tu je i Rom koji policajcima prodaje čakiju. Policajci lijeno ispijaju kafe, cjenkaju se i pitaju prodavca da li za nož ima dozvolu. Scene kao prepisane iz Đikićeve knjige.

Edo Šarkić, kome je Danis povjerio izbor lokacija za snimanje, očito je uradio dobar posao izborom Čapljine i njene okolice.

- Devedeset posto toga je ovdje još u 90. godini – kaže Šarkić iza koga je više od 70 filmova.

Lokalno kino u ulici Gojka Šuška svoje je slavne dane ostavilo upravo u tim godinama. Filmovi se danas prikazuju samo petkom i vikendom. Čapljinac Davor Mikulić procjenjuje da na projekcijama u prosjeku bude 12 gledalaca.

- Prije izađu filmovi u videoteci nego u kinu – komentariše Sanjin Novaković i grupa ljudi sa kojom sjedi nam objašnjava da u kino nisu otišli od kako je karta sa tri posupjela na četiri marke.

Budžet Danisovog filma od oko tri miliona eura, veći od polovine godišnjeg budžeta općine, za njih je nezamisliv.

- Neka meni dadne te pare, snimit ću mu ja 14 filmova, kaže Novaković.

Marko Barašin, koji kao i većina mladih Čapljinaca živi sa roditeljima, u stalnoj je potrazi za poslom.

Svoje vrijeme najčešće provodi ispijajući kafe, komentarišući, kako kaže, totalnu nepravdu u gradu.

- Moraš biti jak da bi opstao. Svak' svakog zna i o svakom se zna sve. Ne možeš prdnuti, a da neko ne namiriše – kaže Barašin i objašnjava da se na audiciju prijavio onako i ne zanima ga pretjerano, jer je završio Agro-mediteranski fakultet u Mostaru .

U istinitost njegovih riječi uvjerili smo se nešto poslije sjedeći sa Josipom Jurkovićem u kafiću gdje radi kao konobar. Pogledi gostiju bili su na granici buljenja i nelagode.

- Mene znaju, a Vas ne – kratko je prokomentarisao Josip.

Selo ide u svijet

Jedna od najvažnijih lokacija nalazi se pored kolibe Josipovog oca na rijeci Trebižat nekoliko kilometara van grada. Stari kameni most ispod kojeg su slapovi i brvnara, koju je Zlatko Jurković sagradio za vlastiti ćejf, uskoro će okupirati više od 30 statista, glumaca i još velika ekipa iza kamere.

Još od kada je prije dva mjeseca sa Danisom i Edom dogovorio posao, on prilagođava obalu rijeke potrebama filma čisteći je od korova. Kaže da mu mnogo znači što će se film snimati baš ovdje, jer je to način da se promoviše rijeka Bogom dana.

- Od našeg malog sela će napraviti nešto. Sutra smo u svijetu – kaže Jurković, gostoprimljivi domaćin spreman da i nenajavljenim gostima ponudi svježu i ukusnu pastrmku i domaće vino.

Naš razgovor prekida dolazak automobila koji se parkiraju uz kolibu. Režiser Tanović došao je obići lokacije sa svojom ekipom među kojima su mladi sarajevski glumac Boris Ler i Mario Knezović, pjevač mostarskog benda Zoster. Sve u Čapljini podsjeća na stihove pjesme Zabranjenog pušenja: Slavni režiser je u našem gradu, snima novi film, kažu bit će dobar.

Nije bio raspoložen za razgovor pa se ponudio da sam uslika ekipu. Nakon savjeta gdje i kako da stanu za poziranje, okida nekoliko fotografija.

- Ma ja sam trebao biti fotograf, a ne režiser – kaže Tanović kroz smijeh i u kratkom neobaveznom razgovoru znatiželjno pita kakva su očekivanja Čapljinaca. Odgovaramo da su velika, kako smo čuli u gradu te kako se nadaju nekoj nagradi.

- Nemojte molim vas spominjati nagrade. Da mi prvo snimimo film...

Tome se raduje i gazda Luka Pavlović, vlasnik kafea napravljenog na adi rijeke Trebižat. U hladovini ispod trstike ispija gemišt i samo kratko kaže da će film biti dobar jer, jebiga, Tanović je ipak oskarovac. Za pola sata, koliko smo uživali u Lukinom gostoprimstvu i još uvijek očuvanoj hercegovačkoj prirodi, više smo šutjeli nego razgovarali. Luka nam kaže da će srdačno dočekati i ugostiti ekipu filma, ali je i na isti način ispratiti kako bi u miru mogao slušati žamor Trebižata.

{slimbox images/cirkus/1.jpg,images/cirkus/1.jpg;images/cirkus/2.jpg,images/cirkus/2.jpg;images/cirkus/3.jpg,images/cirkus/3.jpg;images/cirkus/4.jpg,images/cirkus/4.jpg;images/cirkus/5.jpg,images/cirkus/5.jpg;images/cirkus/6.jpg,images/cirkus/6.jpg;images/cirkus/7.jpg,images/cirkus/7.jpg;images/cirkus/8.jpg,images/cirkus/8.jpg;images/cirkus/9.jpg,images/cirkus/9.jpg;images/cirkus/11.jpg,images/cirkus/11.jpg;images/cirkus/danis.jpg,images/cirkus/danis.jpg}

(zurnal.info)

Podsjećanja radi, visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko nedavno je donio odluku kojom se članovima Upravnog odbora „Elektroprijenosa BiH“ nalaže da bez odgađanja imenuju generalnog direktora ovog preduzeća.
„Kada je riječ o 'Elektroprijenosu BiH', tu se potencijalno čak radi o ulasaku u vlasničke odnose, koji su svetinja na Zapadu. Vi ne možete dekretom nikome oduzeti vlasništvo i dati ga nekom drugom. Neka to pokušaju u svojim zemljama napraviti. Svaki sud će ih oboriti i javnost će ih procijeniti komunistima koji vrše nacionalizaciju“, ustvrdio je Radojičić u izjavi novinarima u Banjoj Luci.
Zaključio je da se o tome može još mnogo diskutovati, ali da je siguran da se radi o početku nove političke krize u BiH.
(FENA)

Taj okrugli sto je pokušaj organizacija civilnog društva da pokrenu principe širih javnih rasprava pri donošenju bitnih odluka za građane. Povod tome je činjenica da građani često ne samo da ne učestvuju u procesima izrade i usvajanja zakona, već o njima nisu ni informirani.

Polazeći od toga da pravo okupljanja i udruživanja predstavlja izuzetno važno građansko i političko pravo koje štiti građane od samovoljnog miješanja države te da je ono osnov za postojanje i funkcioniranje demokratskog društva, Centar za promociju civilnog društva, zajedno s organizacijama civilnog društva okupljenim u mreži „Sporazum plus“- Kanton Sarajevo, pokrenuo je inicijativu da se javna rasprava o Nacrtu zakona o javnom okupljanju Vlade Kantona Sarajevo provede na kvalitetno drugačiji način nego što je to bila dosadašnja praksa.

Ministarstvo unutarnjih poslova Kantona Sarajevo prihvatilo je tu inicijativu. Zajednički je utvrđen plan provođenja javne rasprave.

Centar je, u sklopu realizacije inicijative vezano za institucionalno uređenje odnosa između vlasti i NVO sektora u Kantonu Sarajevo kroz proces izrade, usvajanja i primjene Sporazuma o suradnji između vlasti i NVO sektora u Kantonu Sarajevo, pokrenuo i nekoliko konkretnih akcija da bi se i u praksi pokazale prednosti suradnje predstavnika vlasti i NVO sektora u rješavanju konkretnih pitanja od interesa za sve građane Kantona. Jedna od tih aktivnosti, čija je realizacija u toku, jeste uključivanje i stručna pomoć Ministarstvu unutarnjih poslova Kantona Sarajevo pri izradi i realizaciji Plana provođenja javne rasprave o Nacrtu zakona o javnom okupljanju Vlade Kantona Sarajevo.

(FENA)

 Zašto sebe smatraju antikomunistima, treba li o ulasku u EU treba raspisati referendum , zašto ne treba razmišljati o ukidanju entiteta, koga vide kao potencijalne koalicione partnere, u razgovoru za “Žurnal” objašnjava predsjednik “Naše stranke”, Bojan Bajić.

Imaju li opozicione stranke realne izglede da na opštim izborima u oktobru iduće godine postignu značajniji rezultat nastupajući samostalno?

-Opozicione starnke imaju tanke izgleda da promijene vlast ukoliko na izbore budu izlazile samostalno. Nacionalne stranke od prvih prijeratnih parlamentarnih izbora su u koaliciji, dakle već 17 godina. Samostalnim nastup opozicionih stranaka može se postići dobar rezultat samo u slučaju da se postojeće nacionalne stranke uruše same od sebe, što se neće desiti. Milsim da je neophodno stvaranje opozicionog bloka jer od pojedinačnih izleta nema ništa.

Od postojećih stranaka na političkoj sceni koje bi mogle biti potencijalni koalicioni partneri za “Našu stranku”?

-Prije svega uslov za bilo kakvo koaliranje je prihvatanje naših programskih principa, BiH kao neupitne države, Dejtonskog mirovnog sporazuma, što znači prihvatanje i entiteta i poštivanje ljudskih prava. Ovo je jedan dosta širok okvir u kome se mogu naći sve opozicione stranke koje žele stati protov aktuelne vlasti. U praksi to bi značilo da bi potencijalni partneri mogli biti SDP, Lijanovići, Dragan Čavić, LDS. Pozicija PDP nije baš najjasnija, jer oni su trenutno opozicija ali bi lako mogli nakon izbora ući u koaliciju sa istim ovim strankama koje su sada u vlasti.

Da li bi ovako sastavljena koalicija mogla pobijediti na izborima u oktobru iduće godine?

-Ima jedna teza, da zbog nacionalne podjeljenosti društva nije pametno ići u ovakve predizborne koalicije, jer bi recimo, Čaviću moglo otežati poziciju partnerstvo sa nekom od stranaka iz FBiH, ili bi SDP-u moglo smetati partnerstvo sa Čavićem. Ali bez obzira na ovo, formiranje jednog ovakvog bloka moglo bi da stvori osjećaj kod birača da su promjene na pragu.

Koliko je realno da se takav opozicioni blok zaista i formira, imajući u vidu da na našoj političkoj sceni značajnu ulogu igraju i lične netrpeljivosti između političkih lidera?

-Realne šanse su jedan posto. Mi smo svjesni toga i u “Našoj stranci” smo usvojili platformu sa ciljem da pokušamo ostvariti saradnju sa ostalim opozicionim strankama. Nama nije cilj da budemo lideri opozicije, nama je svjedno, neka neko drugi bude lider i predvodi, nam je samo bitno da se takav opozicioni blok formira.

Zbog čega je došlo do sukoba između Naše stranke i SDP u gradskoj skupštini Sarajeva, jer ste vi i programski i ideološki dosta bliski?

-Nakon lokalnih izbora mi smo sa SDP-om dogovorili partnerstvo čiji je ključni princip da mi podržavamo dobre projekte i glasamo protiv loših. Prilikom odlučivanja o kupovini TV 99, za šta je SDP smatrao da je dobar projekat, mi smo smatrali da je loš i glasali smo protiv. Sve ostalo nije bilo do nas. Nakon toga je uslijedila odluka Kantonalnog odbora SDP Sarajevo o raskidanju partnerskih odnosa. Mi smo to shvatili kao ishitren potez SDP i dalje pozivamo na saradnju. Nama je svejedno da li smo vlast ili opozicija mi ćemo nastaviti da glasamo u skladu sa našim principima. Sve što SDP dobro predloži, mi ćemo podržati ali isto tako ako i SDA predloži nešto dobro, mi ćemo to takođe podržati.

U čemu se onda suštinski razlikuju “Naša stranka” i SDP?

-Suštinska razlika je da se “Naša stranka“ definisala kao stranka lijevog centra i zajednička nam je osljetljivost za socijalne probleme. “Naša stranka” je i demokratičnija od mnogih stranaka u BiH, uključujući i SDP. Tako smo našim statutom odredili da predsjednik stranke može biti na toj funkciji samo četiri godine i ne postoji niti teoretska mogućnost da se taj mandat produži. SDP u svojoj borbi sa nacionalnim strankama se doživljava kao borba između komunizma i nacionalizma, što je djelimično tačno. SDP je nastao iz Saveza komunista i poziva se na te tradicije. Mi vidimo svoju ulogu i u antikomunizmu i u antinacionalizmu. Nas ne interesuju Titove slike u kabinetima niti nas interesuju monoetnički koncepti nacionalnih stranaka.

Komunizam je potrošio ideju ljevice

Šta konkretno znači vaš antikomunizam?

-Komunizam je značio društveno vlasništvo i kod nas je komunizam istrošio lijevu ideju jer je bio autoritaran i nedemokratski. Vrlo često su pojedinci likvidirani kroz neke sumnjive sudske procese, postojali su neki “goli otoci” i u komunizmu je postojalo dosta loših stvari. Nama su ljudska prava u prvom planu i milsim da ljevica u BiH ima problem jer se veže za komunizam po automatizmu, a komunizam znači neslobodu. Ja lično smatram da je Tito na svjetskoj sceni odigrao pametnu igru, da je dosta dosta dobrih stvari bilo u tom periodu, ali generalno, nije valjalo. Volio bi da smo mi od 1945. pa nadalje imali demokratiju, slobodne izbore. Da smo imali borbu ideologija na izborima, pa bi se možda do šezdesetih godina prošlog vijeka stabilizovali i sada bi možda bili na putu da postanemo Švedska. Zato što smo 1945. godine ukinuli demokratiju, sada raspravljamo o tome. Lažna je dilema da mi na početku 21. vijeka birače dijelimo po tome ko je za nacionaliste a ko je za komuniste, to je smiješno.

U svojim javnim reakcijama na aktuelne političke događaje, “Naša stranka” po pravilu bazira se na uopštenim frazama bez konkretnog izjašnjavanja za šta ste a protiv čega. Kakav je vaš stav prema prijedlozima za unutrašnju reorganizaciju BiH, jeste li za postojeći model sa dva entiteta, ukidanje entiteta i njihovu zamjenu regijama ili nešto treće?

-Naš stav je da smo mi kao stranka priznali dejtonsko uređenje BiH i smatramo da se u BiH u sadašnjem trenutku ne može postići konsenzus za bilo kakve radikalne promjene. Tako je bespotrebno pričati o ukidanju entiteta i prekompoziciji BiH u četiri regije. To naprosto nije moguće i smatramo da prudska ekipa i pokreće te teme da bi podgrijala emocije i kako bi se pažnja skrenula sa ekonoimnskih i socijalnih problema. Smatramo da državni nivo vlasti mora biti ojačan do sposobnosti da nas integriše u EU a sa druge strane moraju se dati nadležnosti lokalnoj zajednici. Prepreka razvoju ove zemlje nije Dejton, već političke elite koje zarad svojih kriminalnih intersa i nerada zloupotrebljavaju ove teme.

Entiteti nisu problem

Kako izgleda vaša vizija BiH, sa kakvim unutrašnjim ustrojem?

-Mi smo kao stranka prije par mjeseci usvojili naše ustavne principe. Za velike promjene potrebna je saglasnost većine u sve tri etničke grupacije u BiH. A velike promjene su ili ukidanje entiteta ili cijepanje BiH. Mi ne vidimo niti teorijsku mogućnost da se desi bilo koja od ove dvije stvari. Otcjepljenje Republike Srpske znači da sledeći dan imate rat. Ista je situacija i sa nestankom entiteta jer bi i u tom slučaju sledeći dan imali rat. Svi oni koji zagovaraju ideje koje znače nepoštivanje Dejtonskog sporazuma, a to je i ukidanje RS ili njeno otcjepljenje, to su manipulanti koji nam ugrožavaju budućnost. Mi smo svjesni činjenice da je u RS nepopularno nuditi prihvatanje BiH, da je u FBiH katastrofalno nuditi prihvatanje Dejtona i Republike Srpske, ali šta je alternativa.

Da li vaše zalaganje za poštivanje Dejtona znači i zadržavanje postojećeg entitetskog glasanja u državnom Parlamentu ?

- Kao stranka o tome nismo raspravljali, ali moje lično mišljenje je da nije problem entitetsko glasanje već nešto drugo. Ako imate sukobljene nacionalne politike, sa ili bez entitetskog glsanja ova se zemlje neće razvijati. Nema šanse da srpsko javno mnjenje u RS prihvati ukidanje entitetskog glasanja i oni koji aktueliziraju u ovom trenutku to pitanje žele samo da pomognu postojećim strankama na vlasti. Zašto inicijative za reformu ustava uvijek dolaze godinu dana pred izbore? Baš kada aktuelne vlasti treba pustiti da se kuhaju u problemima koje su sami stvorili, ekonomskim i socijalnim, neko dođe i ponovo pokreće pitanje entitetskog glsanja i narod zaboravi na svakodnevne probleme. Tim problemima se treba baviti kada bude postojala odgovarajuća politička klima.

Jedan od ključnmih uslova EU, zakon o popisu stanovništva pocijepao je i vladajuću koaliciju. Da li prilikom popisa stanovništva 2011. godine treba obavezno uzimati podatke o etničkoj i religioznoj pripadnosti ili ova pitanja treba izostaviti?

-Nemamo stav stranke po tom pitanju ali moje lično mišljenje je da nema logike da se izostavi pitanje o etničkoj pripadnosti. Popis kakav god bio ne znači da ne treba poštovati odluku o ravnopravnosti građana na čitavoj teritoriji BiH. Suština problema je da li će nakon popisa biti ravnopravna zastupljenost svih naroda u strukturama vlasti.

Referendum je super stvar

Da li o ulasku BiH u NATO i EU odluku treba donijeti na referendumu ili bi o tome trebao odlučiti Parlament BiH?

 -Ja sam za demokratičniju metodu, izjašnjavanjem na referendumu. Još uvijek mi imamo situaciju da veliki broj ljudi postavlja pitanje “što oni nas tjeraju u Evropsku uniju”, a mi kao i hoćemo i nećemo. Stoga je referendum super stvar, dajte ljudi opredjelite se, hoćete li ili nećete. Ako hoćemo onda se zna šta se sve treba uraditi, usvojiti i promijeniti. Pošto mi sad uopšte nemamo mišljenje građana, političke elite su deklarativno za EU, a onda spor oko usvajanja svakog propisa.

Šta ako se nakon referenduma pokaže da je tijesna većina protiv ulaska BiH i u EU i u NATO?

-Pa šta ćemo. Referendum bi pokazao za šta su ljudi. Ako je 51 posto građana protiv, da li mislite da je moguće doći do EU, čak i bez referenduma? U ovoj zemlji da ljudi stvarno hoće u EU drugačije bi glasali. Milsite da bi ljudi koji stvarno žele u EU da bi glasali za SDA, SNSD, HDZ

Da li su građani uopšte dovoljno informisani i o EU i o NATO da bi mogli donijeti kvalitetnu odluku?

-Naravno da nisu. Kao što nisu bili ni u jednoj zemlji koja je ušla u EU, zato i imate euro-optimiste i euro-pesimiste. Zato milsim da bi bilo jako dobro kada bi i mi imali i euro-optimiste i euro -pesimiste te da se u javnosti vodi debata među njiima zasnovana na argumentima, zašto je dobro a zašto nije ući u EU. Takva rasprava bi polučila dobre rezultate i rezultirala pro evropskim stavom.

U ovom trenutku BiH ne može funkcionisati bez snažne podrške međunarodne zajednice dosljednoj primjeni Dejtona. Ako bi sada međunarodna zajednica digla ruke od nas, u zemlji bi nastao totalni haos, a vrlo vjerovatno bi došlo i do sukoba. Pitanje je da li velike sile imaju jasan stav da je Dejton neupitan. Ako takvog stava nema onda je i Visoki predstavnik lišen sposobnosti da bilo šta uradi. Ja čvrsto vjerujem da najuticajnije zemlje stoje na stanovištu da nema izmjena Dejtona.

Ukidanje entetita i referendum za otcjepljenje RS su pozivi ba rat

Zašto onda međunarodna zajednica toleriše zapaljivu retoriku domaćih političara?

-Samo zalaganje za promjenu Dejtona nije strašno, ako se tu misli na promjenu kroz parlamentarenu proceduru. Problem je što lideri između redova građanima šalju poruku da bi se to moglo riješiti i na drugačiji način. Mirovnim konferencijama koje bi preustrojile BiH u regije bez entiteta ili šalju poruke da će prije ili kasnije doći do referenduma o nezavisnosti bez obzira šta o tome misle druga dva naroda i Parlament BiH. A to su opasne stvari i poziv na rat, i to ljudima mora biti jasno.

Ukoliko protiv Dodika bude podignuta optužnica zbog korupcije? Da li bi došlo do masovnih nereda u Republici Srpskoj čime prijeti Dodik?

-Ako bude podignuta optužnica, onda slijedi sudski proces. Ako bude proglašen krivim, onda ide u zatvor. Ne mislim da on može toliko zatalasati i povući narod za sobom. Dodik se grdno, grdno vara jer misli da je Mesija kod Srba, kao što su mislili i Milošević, Karadžić, Poplašen. Sva priča Milorada Dodika je prazna prijetnja. Da stvarno planira nezavisnost RS, zna se kako se ponaša u tom slučaju. Kao što se ponašao Hašim Tači, narod ti je spreman da trpi, Tači i ekipa su lobirali za priznanje nakon proglašenja nezavisnosti. Dodik plaća neke lobističke agencije u SAD, ali svako malo američki kongres usvaja rezolucije kojima se podržava BiH. Dodik svjesno baca taj milion dolara samo da bi kod ljudi stvorio privid da on ozbiljno radi na referendumu. Dodik ukoliko bi popustio kontrolu nad medijima i budžetom, vrlo brzo bi se pokazalo koliku on stvarno ima podršku među ljudima.

Dodik je "odlijepio" 

Dodikova izjava kojom je za masakr na tuzlanskoj kapiji 1995. godine optužio Armiju BiH i negirao odgovornost Vojske RS, prošla je bez značajnijih reakcija i iz RS i iz međunarodne zajednice. Kako to objašnjavate?

-Jasno mi je da je Dodik u prvoj fazi preuzeo nacionalističku retoriku SDS-a da bi došao na vlast. Ali kad stanete na taj put nacionalizma više nema zaustavljanja. Nastavio je da “dodaje gas” sve do trenutka kada je potpuno “odlijepio”. Izjava o zločinu na tuzlanskoj “Kapiji” je tako bezobrazna, morbidna, operisana od bilo kakvog saosjećanja sa žrtvama i samo je pokazatelj da je prešao sve granice u potrebi da ostane na vlasti i više me ništa od njega ne može iznenaditi. Jednog dana će doći u fazu kada će prijetiti bombardovanjem Londona i Rima, kao što su to neki drugi srpski lideri prije njjega činili, i to je faza ludila. Čist psihijatrijski slučaj u politici, kakvih smo mi već imali.

“Naša stranka” ima puno razvijeniju infrastruktiru u FBiH nego U RS? Zbog čega?

- Kod Bošnjaka postoji barem deklarativna podrška političkih elita multietničnosti i to je stvorilo određene predispozicije. Kada je riječ o Srbima u Republci Srpskoj, vi zadnjih 20 godina imate kampanju svih političkih elita koje su protiv multietičnosti. U RS se čak ni deklarativno ne zalažu za multietničnost. Rezultat je da je u ovom trenutku jako mali broj Srba spreman da prihvati multietnički koncept. Propaganda je učinila svoje i sad kad se pomene multietničnost, prosječan Srbin iz RS odmah pomisli na bratstvo-jedinstvo, Tita, komunizam . Naš cilje je stoga da uvjerimo i Srbe da nema ništa loše u tome da ova zemlja koja je i vjekovima bila i njihova bude to i dalje. Da nemate pravo da kažete da je ulica u kojoj živi 19 Bošnjaka i jedan Srbin, bošnjačka ili da je srpska ako živi 19 Srba i jedan bošnjak ili Hrvat. Ne može se ništa brzo promijeniti, ali će u narednih 10 godina koncept vladavine nacionalnih stranaka krahirati Čak i da mi iz opozicije ništa ne uradimo, ovaj će koncept krahirati i rezultirati samouništenjem. Ako bi do promjene došlo 2010. godine do 2014. godine imali bi potpuno drugačiju atmosferu u zemlji.

(zurnal.info)

Živeo sam od umetnosti, živeo sam od ljubavi. Nikad ne povredih živog stvora... Zašto me onda, Gospode, zašto ovako nagrađuješ?

Verdi, Toska, Čin II

Poput Svitaka s Mrtvog mora, poput svake knjige koja je došla do nas iz ruku udaljenih čitalaca, svaka od mojih knjiga čuva istoriju svog opstanka. Od vatre, vode, protoka vremena, nemarnih čitalaca i ruku cenzora, svaka od mojih knjiga pobegla je da mi ispriča svoju priču.

Pre nekoliko godina, na jednom štandu na uličnoj rasprodaji u Berlinu, pronašao sam tanku crnu knjižicu u tvrdom platnenom povezu na kom nije bilo nikakvog natpisa. Na prvoj strani, finom goticom pisalo je Gebet-Ordnung-fur den Jugendgottesdienst in der judifichen Gemeinde zu Berlin (Sabbath-Nachmittag) (Molitveni red službe mladih u jevrejskoj zajednici Berlina (Sabat-veče)). Među molitvama se našla i jedna „za našeg kralja, Vilhelma II, kajzera Nemačkog carstva" i njegovu „caricu i kraljicu Avgustu Viktoriju". Bilo je to osmo izdanje, koje je odštampano u izdavačkoj kući Julijusa Gitenfelda u Berlinu 1908. godine, a kupljeno u knjižari Hansa Boasa Nachf. on Neue Friedrichstrafie 69, „na uglu Klosterštrase", uglu koji više ne postoji. Nije bilo traga o prvobitnom vlasniku.

Spaljivanje na trgu

Godinu dana pre nego što je knjiga odštampana, Nemačka je odbila predlog Haške mirovne konferencije o ograničenju naoružanja; nekoliko meseci kasnije Zakon o eksproprijaciji koji su doneli nemački kancelar i pruski državni ministar, knez Bernard fon Bilov odobrio je dalje naseljavanje Nemaca u Poljskoj; i mada taj zakon skoro da nije ni bio upotrebljen protiv poljskih zemljoposednika, omogućio je Nemačkoj prava na teritoriju koja će, potom, juna 1940. godine, omogućiti osnivanje koncentracionog logora u Aušvicu. Prvobitni vlasnik knjige Gebet-Ordnung verovatno ju je kupio ili dobio kada mu je bilo trinaest godina, u dobu kada bi trebalo da prođe obred bar micvu i da mu bude dozvoljno da se pridruži molitvi u sinagogi. Ako je preživeo Prvi svetski rat, imao je oko trideset osam godina kada se izdigao Treći rajh 1933. godine; ako je ostao u Berlinu, velika je verovatnoća da je bio deportovan u Poljsku, poput brojnih berlinskih Jevreja.257 Možda je uspeo da knjigu pokloni pre nego što su mu je oduzeli; možda ju je sakrio ili ostavio zajedno s ostalim knjigama koje je sakupio.

Pošto su nacisti započeli pljačkanje i uništavanje jevrejskih biblioteka, bibliotekar zadužen za biblioteku Šolem Alejhem u Bjali Podlaskoj odlučio je da sačuva knjige tako što će ih iznositi, dan za danom, što više može, zajedno s kolegom, iako je verovao da uskoro „neće imati ko da ih čita". Posle dve nedelje zbirka je preseljena u tajno potkrovlje, gde ju je pronašao istoričar Tuvija Boržikovski, dugo po završetku rata. Dok je pisao o bibliotekarevom poduhvatu, Boržikovski je primetio da je sproveden „bez ikakvog razmišljanja o tome da li će ikome biti potrebne spasene knjige"(258); bio je to čin spasavanja uspomene zarad nje same. Vasiona, po verovanju starih kabalista, ne zavisi od toga da li ćemo je mi tumačiti, nego na postojanju mogućnosti tumačenja.

Simboličnim spaljivanjem knjiga na trgu Unter den Linden, preko puta Berlinskog univerziteta, uveče 10. maja 1933. godine, knjige su postale posebna meta nacista. Nešto manje od pet meseci  pošto je Hitler postao kancelar, novi ministar propagande Trećeg rajha, dr Jozef Gebels, izjavio je da javno spaljivanje njiga autora kao što su Hajnrih Man, Štefan Cvajg, Frojd, Zola, Prust, Žid, Helen Keler, Herbert Dž. Vels, dozvoljava „duši nemačkog naroda da se ponovo izrazi. Ti plamenovi ne osvetljavaju samo konačni kraj stare ere; oni obasjavaju početak nove".259 Nova era je proskribovala prodaju ili distribuciju hiljada knjiga, bilo u knjižarama ili bibliotekama, kao i izdavanje novih. Tomovi, obično izloženi u vitrinama u salonima, jer su bili prestiž ili su bili zabavno štivo, iznenada su postali opasni. Privatno posedovanje obeleženih knjiga bilo je zabranjeno; mnoge su konfiskovane i uništene. Hiljade jevrejskih biblioteka širom Evrope, privatnih zbirki i javnih riznica, spaljeno je. Nacistički izveštači s likovanjem su javljali o uništavanju poznate biblioteke Ješiva u Lublinu 1939. godine:

- Za nas je bilo pitanje časti da uništimo Akademiju za proučavanje Talmuda, provereno najbolju u celoj Poljskoj... Izbacili smo ogromnu talmudsku biblioteku iz zgrade i knjige odneli na pijacu, gde smo ih zapalili. Vatra je gorela dvadeset sati. Jevreji iz Lublina okupili su se oko nje i lili gorke suze, skoro nas zaglušili svojim jecajima. Okupili smo vojni orkestar i uz radosne povike vojnika nadjačali zvuke jevrejskih jecaja. (260)

Istovremeno, nacisti su odlučili da sačuvaju određeni broj knjiga u komercijalne svrhe, kao i radi pravljenja arhive. Godine 1938. Alfred Rozenberg, jedan od ključnih teoretičara nacizma, predložio je da jevrejska zbirka, uključujući i laičku i versku literaturu, bude sačuvana na institutu, osnovanom za izučavanje „jevrejskog pitanja". Dve godine kasnije, Institut za proučavanje jevrejskog pitanja (261) otvoren je u Frankfurtu na Majni. Da bi obezbedio potrebni materijal, Hitler je lično ovlastio Rozenberga da oformi radnu jedinicu nemačkih bibliotekara stručnjaka, zloglasnu Specijalnu jedinicu Trećeg rajha (262) (ERR). (263) U zaplenjenim zbirkama priključenim Institutu bile su knjige iz rabinskih seminarskih biblioteka u Vroclavu i Beču, iz hebrejskog i judejskog odeljenja Frankfurtske gradske biblioteke, Rabinskog koledža u Rimu, Društva Spinozijana u Hagu i Spinozinog doma u Rijnsburgu, holandskih izdavačkih kuća Kverido, Pegazus i Fišer-Berman (264), Međunarodnog instituta za društvenu istoriju u Amsterdamu, Bet Midraš ec hajim, izraelitske seminarske biblioteke u Amsterdamu, portugalske izraelitske seminarske biblioteke i Rozentalijane, Rabin Moše Pesah iz Volosa, biblioteke Strašun u Vilnusu (unuk osnivača je izvršio samoubistvo kada mu je bilo naređeno da pomogne oko katalogizacije), biblioteka u Mađarskoj (paralelan institut za „jevrejsko pitanje" osnovan je u Budimpešti), biblioteka u Danskoj i Nemačkoj i desetina biblioteka u Poljskoj (naročito velike biblioteke varšavske sinagoge i Instituta za jevrejske studije). Iz ovih ogromnih zaliha, Rozenbergove pristalice izabrale su knjige koje će biti poslate u njegov institut; preostale su uništene.

Februara 1943. godine Institut je izdao sledeće direktive za biranje materijala za biblioteku: „Sva dela koja se bave istorijom, kulturom i prirodom judaizma, kao i knjige koje su napisali jevrejski autori na svim jezicima izuzev na hebrejskom i jidišu, moraju biti poslate za Frankfurt." A „knjige napisane hebrejskim pismom (na hebrejskom i jidišu) novijeg datuma, posle 1800. godine, mogu se pretvoriti u prah; to se odnosi i na molitvenike, Memorbucher, i druge religiozne knjige napisane na nemačkom". (265) Što se tiče brojnih svitaka Tore, predloženo je da se „koža eventualno iskoristi za povezivanje knjiga". Nekim čudom, moj molitvenik je umakao.

Glas žrtve

Sedam meseci po izdavanju ovih direktiva, u septembru 1943. godine, nacisti su oformili i „porodični logor" u ograđenom prostoru oko Aušvica, u brezoviku Birkenau, koji je imao i izdvojeni Blok broj 31, sagrađen posebno za decu. Projektovan je da služi kao dokaz svetu da se Jevreji deportovani na istok ne ubijaju. Zapravo, bilo im je dozvoljeno da žive šest meseci pre nego što bi ih zadesila ista sudbina kao i druge deportovane žrtve. Konačno, pošto je poslužio svojoj propagandnoj svrsi, „porodični logor" zatvoren je zauvek. (266)

Dok je radio, u Bloku 31 je bilo oko petsto dece zajedno s nekoliko zatvorenika koji su ispunjavali dužnost „savetnika", kao i, uprkos strogom nadzoru, uprkos svim očekivanjima, skrivena dečja biblioteka. Biblioteka je bila minijaturna; sastojala se od osam knjiga među kojima je bila Kratka istorija sveta Herberta Dž. Velsa, jedan ruski udžbenik i jedan tekst iz analitičke geometrije. Jednom ili dva puta zatvorenik iz susednog logora uspeo je da prokrijumčari novu knjigu čime se broj popeo na devet ili deset. Na kraju svakog dana, knjige su, zajedno s ostalim vrednostima, poput lekova i komadića hrane, poveravane jednoj starijoj devojčici, čija je odgovornost bila da ih sakrije, svako veče na drugom mestu. Paradoksalno, knjige koje su bile zabranjene širom Rajha (na primer, knjige Herberta Dž. Velsa) ponekad su bile dostupne u bibliotekama koncentracionih logora.

Premda je dečja biblioteka u Birkenauu sadržala tek osam do deset knjiga, bilo je i onih koje su cirkulisale usmenim putem. Kad god bi uspeli da izbegnu nadzor, savetnici su deci pričali priče koje su naučili napamet dok su bili mlađi. Radili su to naizmenično, kako bi svaki savetnik „čitao" drugoj deci; rotacija poznata pod imenom „razmena knjiga u biblioteci". (267)

Skoro je nemoguće zamisliti da se pod nepodnošljivim uslovima koje su nametnuli nacisti, intelektualni život i dalje odvijao. Istoričar Jicak Šiper, koji je zarobljen u Varšavskom getu napisao knjigu o Hazarima, upitan kako je uspevao da radi kad nije bio u mogućnosti da sedi i istražuje u odgovarajućim bibliotekama odgovorio je: „Da biste pisali istoriju potrebna vam je glava, ne zadnjica." (268)

Postojale su i aktivnosti koje su pratile svakodnevno čitanje. Takva upornost tera čoveka da se zapita, ali i začudi: kako je moguće da su u takvim užasnim okolnostima ljudi i dalje imali volju za čitanjem o Igoovom Žanu Valžanu, Tolstojevoj Nataši, popunjavali reverse i plaćali kazne za zakasnelo vraćanje, raspravljali o zaslugama modernih autora ili iznova pratili ritam Hajneovih stihova. Čitanje i rituali povezani s njim postali su čin otpora; ili kako je to italijanski psiholog Andrea Devoto primetio „sve se može smatrati otporom s obzirom na to da je sve bilo zabranjeno". (269)

U koncentracionom logoru BergenBelsen, među zatvorenicima je kružio primerak Čarobnog brega Tomasa Mana. Jedan dečak se seća vremena kad bi došao njegov red da čita knjigu i „kad bi je dobio kao najsrećnijeg trenutka u danu. Otišao sam u ugao da budem na miru i imao na raspolaganju ceo sat da je čitam". (270) Mladi Poljak, još jedna žrtva nacista, prisećajući se dana straha i beznađa, rekao je sledeće: „Knjiga je bila moj najbolji prijatelj, nikada me nije izdala; tešila me je u mom očaju, govorila mi da nisam (271) sam."

Propadanje u srećnim danima

„Svaka žrtva zahteva odanost", piše Grejam Grin, (272) čovek koji je verovao da je piščev zadatak da progovori u ime žrtava, da ih vrati na svetlo dana, da nadahnutim pisanjem da upozorenja koje će delovati kao kriterijum za nešto nalik razumevanju. Autori knjiga na mojim policama nisu mogli znati ko će ih čitati, ali priče koje one pričaju predviđaju, ili impliciraju, ili svedoče o događajima koji se možda još nisu ni desili.

Zbog toga što je glas žrtve izuzetno važan, tlačitelji često pokušavaju da ga uguše, tako što joj bukvalno odseku jezik, kao što je slučaj sa napastvovanom Filomelom kod Ovidija i Lavinijom u Titu Androniku, ili tako što je skrivaju, kao što to kralj čini princu Sigismundu u Kalderonovoj drami Život je san, ili Ročester svojoj ludoj ženi u Džejn Ejr, ili jednostavno poriču njihove priče, kao što je vidljivo u profesorskoj primedbi u romanu Margaret Atvud Služavkina priča. U stvarnom životu, žrtve se vode kao „nestale", zaključane u geta, poslate u zatvor ili logore za mučenje; uskraćen im je kredibilitet. Književnost s mojih polica neprekidno priča priče žrtava, od Jova do Dezdemone, od Geteove Grethen do Danteove Frančeske, ali ne kao odraz iz ogledala (nemački hirurg Johan Paul Kremer upozorio je u svom dnevniku iz Aušvica: „U poređenju s ovim, Danteov Pakao je smešan".(273)) već kao metaforu. Većina ovih priča sigurno je imala svoje mesto u bibliotekama obrazovanih Nemaca tokom tridesetih godina prošlog veka. Kakve su lekcije naučene iz njih nešto je sasvim drugo.

U zapadnim kulturama, arhetip žrtve predstavlja trojanska princeza Poliksena. Kći Prijama i Hekube trebalo je da se uda za Ahila ali se njen brat Hektor protivio toj zajednici. Ahil se prikrao Apolonovom hramu da je vidi na tren, ali je otkriven i ubijen. Prema Ovidiju, posle uništenja Troje, Ahilov duh pojavio se pobednicima Grcima u času kad su hteli da se iskrcaju i zahtevao da princeza bude žrtvovana u njegovu čast. Stoga Poliksenu odvlače na Ahilov grob gde je ubija njegov sin Neoptolemej. Poliksena je savršena za ulogu žrtve: njena smrt niti je imala svrhu, niti razlog, niti je doprinela drugima; beli list papira koji proganja čitaoca svojim pitanjima ostaje bez odgovora. Grci su izmišljali brojne argumente, i ma koliko se oni činili istinitim, bili su tek izgovor kako bi se opravdali duhov zahtev, slepa poslušnost i oštrica noža koju je Ahilov sin zario u njene gole grudi. Ali nema tog argumenta koji nas može ubediti da je Poliksena zaslužila smrt. Suština njenog žrtvovanja, kao i svih drugih, jeste nepravda.

Moja biblioteka svedoči o nepravdi nanesenoj Polikseni, i svim izmišljenim fantomima koji svoj glas daju bezbrojnim duhovima koji su nekada bili sačinjeni od krvi i mesa. Ona ne vapi za osvetom, drugom čestom temom u književnosti. Tvrdi da pravila koja nas definišu kao društvenu grupu moraju biti konstruktivna ili opominjuća, a ne namerno destruktivna, ako im je cilj da imaju bilo kakvo razumno kolektivno značenje ako povredu nanetu žrtvi posmatramo kao povredu koja je naneta celom društvu, kao potvrdu naše bazične humanosti. Pravdu, po engleskom zakonu, nije dovoljno samo izvršiti, nego se to izvršenje mora i videti. Pravda ne treba da teži ka ličnom osećanju zadovoljenja, nego da svoju snagu javno prenese na društveni impuls samoozdravljenja da bi se izvukla pouka. Ako se pravda zadovolji, možda i postoji nada, unatoč naizgled kapricioznim božanstvima.

 Hasidska legenda koju je zapisao Martin Buber govori o čoveku koji je izveo Boga pred sud. U Beču je bio izdat dekret kojim se još više otežavao život Jevreja u poljskoj Galiciji. Čovek je tvrdio da Bog ne bi trebalo da svoje ljude pretvara u žrtve, nego da im dozvoli da naporno rade za njega u slobodi. Sud rabina je prihvatio da razmisli o čovekovom argumentu, i smatrao da bi trebalo da se, kao što pravila nalažu, obojica, i tužitelj i branjenik, povuku tokom diskusije. „Tužitelj neka sačeka napolju; od Tebe, Gospodaru sveta, ne možemo da tražimo da se povučeš, jer Ti si sveprisutan. Ali nećemo dozvoliti da utičeš na nas". Rabini su razmišljali u tišini i zatvorenih očiju. Kasnije te večeri, pozvali su čoveka i saopštili mu da je njegov argument na mestu. Istog časa, dekret je poništen. (274)

U Polikseninom svetu, kraj je manje srećan. Bog, bogovi, Đavo, priroda, društveni sistem, svet, primum mobile, odbijaju da priznaju krivicu ili preuzmu odgovornost. Moja biblioteka neprekidno postavlja isto pitanje: Ko pomaže Jovu da izdrži toliki bol i gubitak? Koga treba kriviti za Vinino propadanje u Beketovim Srećnim danima? Ko bezobzirno uništava život Žervea Makara u Zolinoj Jazbini? Ko pravi žrtve od likova u Dobroj ravnoteži Rohintona Mistrija?

Gospodar poslednjeg trenutka

U istoriji su oni koji su bili suočeni s nepodnošljivim pričama o užasu koji su počinili mučitelji, ubice, nemilosrdni vlastodršci, sramno poslušne birokrate retko su odgovarali na pitanje „zašto?". Njihov neosetljiv izraz lica odbacuje bilo kakvo priznanje krivice, i odražava jedino odbijanje da se od svojih dela pomaknu ka njihovim posledicama. Pa ipak, knjige na mojim policama mogu mi pomoći da zamislim njihovu budućnost. Po rečima Viktora Igoa, pakao poprima različite oblike u skladu sa svojim različitim stanovnicima: za Kaina ima lik Avelja, za Nerona Agripine. (275) Za Magbeta pakao ima lice Banka, za Medeju njene dece. Romen Gari je sanjao izvesnog nacističkog vojnika, osuđenog na stalno prisustvo duha ubijenog jevrejskog klovna. (276)

Ako vreme u beskraj teče, kako tajne veze između mojih knjiga tvrde, ponavljajući teme i otkrića tokom vekova, onda će svako zlodelo, svaka izdaja, svaki opaki čin konačno imati odgovarajuću posledicu. Pošto se priča zaustavi, tačno ispred praga moje biblioteke, Kartagina će se izdići ispod rimske soli (277). Don Žuan će se suočiti s očajem Dona Elvire. Brut će ponovo videti Cezarevog duha, i svaki mučitelj biće primoran da svoju žrtvu moli za oproštaj, kako bi se zatvorio neizbežni krug vremena.

Moja biblioteka mi dozvoljava da gajim ta neispunjiva očekivanja. Ali za žrtve, naravno, nijedan razlog, bilo književni ili neki drugi, ne može da oprosti i okaje zlodela njihovih mučitelja. Nik Kajstor, u svom uvodu za englesko izdanje knjige Nunca mas (Nikad više), izveštaju o „nestalima" tokom vojne diktature u Argentini, podseća nas da priče koje naposletku stignu do nas - jesu izveštaji preživelih. „Može se samo nagađati", kaže Kajstor, „koliko je svedočenja o zverstvima hiljade mrtvih odnelo sa sobom u svoj neobeleženi grob". (278)

Teško se da razumeti kako ljudi uopšte mogu da i dalje izvršavaju svakodnevne obaveze kada sam život postane neljudski; kako, usred izgladnjivanja i zaraza, prebijanja i ubistava, ljudi istrajavaju u civilizovanim ritualima uljudnosti i ljubaznosti, izmišljajući strategije opstanka bar mrvice onoga što vole, jedne spasene knjige među hiljadama, jednog čitaoca među desetinama hiljada, jednog glasa koji će odjekivati do kraja vremena rečima Jovovog sluge: „I samo ja jedan utekoh da ti javim". (279) Tokom istorije, biblioteka pobednika izdvaja se kao simbol moći, spremište zvanične verzije, ali verzija koja nas proganja jeste ona druga, verzija biblioteke u pepelu. Biblioteka žrtve, napuštena i uništena, i dalje se pita, „Zar je moguće to učiniti?" Moj molitvenik pripada jednoj takvoj biblioteci koja se pita.

Nakon što su evropski krstaši, posle četrdesetodnevne opsade osvojili Jerusalim 15. jula 1099. godine, ubijajući muslimane; muškarce, žene i decu i spaljujući cele jevrejske zajednice u zaključanim sinagogama, šačica Arapa koji su uspeli da pobegnu stigla je u Damask, noseći sa sobom Kuran halife Osmana, jedan od najstarijih postojećih primeraka svete knjige. Verovali su da je njihova sudbina prorečena na njegovim stranicama (pošto reč Božja mora obavezno sadržati celokupnu prošlost, sadašnjost i budućnost), i da bi znali kakav je kraj njihove priče, ako bi umeli da jasno protumače tekst. (280) Istorija je za ove čitaoce predstavljala tek „razotkrivanje Božje volje svetu". (281) Kako nas naše biblioteke uče, knjige nam ponekad mogu pomoći da sastavimo svoja pitanja, ali nam često ne omogućavaju pronalaženje odgovora. Pomoću zabeleženih glasova i izmišljenih priča, knjige nam jedino dozvoljavaju da se podsetimo onoga što još nismo propatili i saznali. Sama patnja pripada isključivo žrtvama. Svaki čitalac je, u tom smislu, osoba koja ostaje po strani.

Izdižući se iz pakla, putujući uzvodno Letom prema prisećanju, Dante sa sobom nosi zvuke duša koje pate, ali i znanje da su te duše kažnjene za svoje priznate grehe. (282) Duše čiji zvuci odzvanjaju u našoj sadašnjosti su, za razliku od Danteovih prokletih, bez krivice. Mučene i ubijene bez ijednog drugog razloga sem što su postojale, a možda čak ni zbog toga. Zlu nije potreban razlog. Kako da u knjigu, među njene korice, stavimo koristan prikaz nečega što, po svojoj prirodi, odbija da bude stavljeno, bilo u Manov Čarobni breg, bilo u koji obični molitvenik? Kako se mi, kao čitaoci, možemo nadati da ćemo u rukama držati ciklus sveta i vremena, kada će svet uvek prelaziti preko margina stranice, i jedino čemu ćemo imati pristup jeste trenutak definisan pasusom ili stihom, „birajući", kao što Blejk kaže, „oblike obožavanja iz poetičnih priča"? I tako se vraćamo na pitanje da li knjiga, bilo koja knjiga, može da posluži svojoj nemogućoj svrsi.

Možda. Jednog dana u junu 1944. godine, Jakob Edelštajn, bivši starešina geta u Terezijenštatu koji je odveden u Birkenau, bio je u svojoj baraci, umotan u molitveni šal, izgovarao jutarnju molitvu koju je naučio još davno iz knjige nesumnjivo slične mom molitveniku Gebet-Ordnung. Tek je bio počeo kada je poručnik šucštafela Franz Hesler ušao u baraku da ga odvede. Njegov sapatnik iz logora, Josef Rozensaft priseća se te scene nekoliko godina kasnije:

Iznenada su se vrata širom otvorila i Hesler je uparadirao u pratnji tri esesovca. Prozvao je Jakobovo ime. Jakob se nije pomerio. Hesler je povikao: „Čekam te! Požuri!" Jakob se polako okrenuo, pogledao u Heslera i rekao: „Svojih poslednjih trenutaka na ovom svetu, koje mi je podario Svevišnji, ja sam gospodar, a ne ti." Potom se okrenuo ka zidu da dovrši molitvu. Zatim je polako složio svoj molitveni šal, dodao ga jednom zarobljeniku i obratio se Hesleru: „Sada sam (283) spreman."

257 Philip Friedman, Roads to Extincti on: Essay on the Holocaust, (prir.) Ada June Friedman (New York -Philadelphia: The Jewish Publication Society of America, 1980).

258 Tuvia Borzykowski, Ben kirot noflim, (Tel Aviv: Ha- Kibbuts ha-Meuhad, 1964).

259 William L. Shirer, The Rise and Fall of the Third Reich: A History of Nazi Germany (New York: Simon and Schuster, 1960).

260 Citirano u Friedmann, „The Fate of Jewish Book", u Roads to Extinction.

261 Institut zur Erforschung der Juden frage

262 Einsatzstab Reichsle ter Rosenberg

263 Donald E. Collins - Herbert P. Rothfeder, „The Einsatzstab Reichsleiter Rosenberg and the Looting of Jewish and Masonic Libraries During World War II", u Journal of Library History 18, 1983.

264 Osnovao ju je prognani zet Samuela Fišera, poznatog nemačkog izdavača.

265 Citirano u Friedman, „The Fate of the Jewish Book", u Rads to Extincti on.

266 Nili Keren, „The Family Camp" u Anatomy of the Auschwitz Death Camp, (ur). Yisrael Gutman-Michael Birnbaum. (Bloomington, Indiana: Indiana University Press, 1994), citirano u David Shavit, Hunger for the Printed Word: Books and Libraries in the Jewish Ghettos of Nazi-Occupied Europe (Jefferson, NC-London: McFarland & Co., 1997).

267 Shavit, Hunger for the Printed Word.

268 Mensh, oyf tsu shraybn geshikhte darf men hobn a kop un nisht keyn tukhes", citirano u Yitzhak Zuckerman, „Antek", u A Surplus of Memory: Chronicle of the Warshaw Ghetto Uprising, (prir.) Barbara Harshav (Berkeley-Los Angeles: University of California Press, 1993).

269 Citirano u Shavit, Hunger for the Printed Word.

270 Deborah Dwork, Children with a Star: Jewish Youth in Nazi Europe (New Haven, CT: Yale University Press, 1991).

271 Moshe Kligsberg, „Die yidi he yugent-ba vegnung in Polyn tsvishn beyde vel-milkhumes (a sotsyologishe shtudie)", u Studies in Polish Jewry 1919-1939, (ur.) Joshua A. Fishman (New York: YIVO Institute for Jewish Research, 1974).

272 Gream Grin, Suština stvari, prevela sa engleskog Ljiljana Pavlović, Beograd, BIGZ, 1992. - Prim. prev.

273 Dnevnik Johana Paula Kremera (beleška za dan 2. septembar 1942), (ur.) Kazimierz Smolen, u KL Auschwitz seen by the SS, 2. izdanje (Oswiecim, 1978), citirano u Martin Gilbert, The Holocaust (London: William Collins, 1986).

274 Martin Buber, Die Erzahlungen der Chassidim (Frankfurt am Main: Manesse Verlag, 1949).

275 Victor Hugo, Inferni: La legende des siecles (Paris, 1883)

276 Roman Gary, La danse de Genghis Cohn (Pa ris: Gallimard, 1967).

277 Salum romanum ili rimska so veoma je značaj na u istoriji Kartagine. Naime, povod za Treći punski rat bila je odluka Rimskog senata za napad. Kartagina je odolevala napadima tri godine da bi na kraju ipak bila pobeđena. Odlukom Senata svi preživeli Kartaginjani su prodati u roblje, Kartagina je uništena, a zemlja oko grada preorana i posuta morskom solju. Da ne bi uspevala vegetacija. Prim. prev.

278 Nunca Mas: Izveštaj argentinske nacionalne komisije o nestalim (London-Boston: Faber&Faber u saradnji sa Index on Censorship, 1986).

279 Jov 1:15, 16, 17, 19, Biblija: Stari i Novi zavet, preveo Bakotić Lujo, Beograd, Metafizika, 2003.

280 Amin Maluf, Krstaški ratovi u očima Arapa, prevela Vesna Cakeljić, Beograd, Laguna, 2006. - Prim. prev.

281 Carole Hilenbrand, The Crusades: Islamic Perspectives (New York: Routledge, 2000).

282 Dante, Pakao, XXXIV.
283 Citirano u Gilbert, The Holocaust.

(Ovo je 11. glava knjige Alberta Manguela Biblioteka noću u izdanje Geopoetike koju su prevele Nataša Karanfilović, Nina Ivanović i Danijela Mihić)

(Preneseno sa bloga Lamed)

Bošnjačko-muslimanskom samoponižavanju, nikad kraja. Što je veći stepen uvreda koji izlaze iz tjelesnih otvora primitivne seljačine, verbalnog zločinca, notornog pljačkaša, rasiste i rušioca države iz Laktaša, koji otvoreno prijeti i masovnim krvoprolićem ukoliko neko pokuša da na njemu vježba pravni postulat da su pred zakonom svi jednaki, to je veća fasciniranost i praktično neskriveno obožavanje bošnjačko-muslimanskog političko-vjersko-medijskog nacionalističkog establišmenta prama tom moralnom monstrumu. Patološka opsjednutost koja podsjeća na svojevremenu fasciniranost nekih evropskih i američkih političara i intelektualaca Hitlerom i Musolinijem i „funkcionalnošću“ zločinačkih društvenih sistema koje su ovi notorni ludaci izgradili.

BAJRAMSKA ČESTITKA DODIKU IZ ISLAMSKE ZAJEDNICE

„Nekad se zbog feslije i u Mađarskoj treslo u gaćama“, „poentira“ svoje uvodničko veličanje Milorada Dodika i lamentitanje nad trenutnom političkom (ne)moći Bošnjaka, u - da bi ludilo bilo kompletno - bajramskom broju Preporoda, lista Islamske zajednice u BiH, stanoviti Muhamed Velić.

Proričući laktaškom čudovištu, i potencijalnom glavnooptuženom za ratne zločine na nekom budućem, specijalno za ovdašnje prostore nanovo formiranom, haškom sudu, preuzimanje apsolutne vlasti u BiH, na narednim izborima, Velić, u ime Islamske zajednice valjda, zaključuje „On će bukvalno sve pomesti kao željeznom metlom!“, dodajući: „I šta reći, nego – svaka čast; ljudi rade za svoju stvar i ide im to od ruke!“

„Estremni nacionalista jedva da je pri zdravoj pameti“, rekao bi Eric Arthur Blair. “Nacionalizam je neodvojiv od želje za moći“.

Bošnjačko-muslimanski nacionalistički ludaci, dakle, u načelu, ne vide ništa sporno u onome što Dodik i njegovi kerberi rade (za njih je to čestitanja vrijedan rad u nacionalnom interesu). Oni samo žale što oni nisu u toj poziciji. Da oni(!) jebu majku svima ostalima. Oni, naime, da još jednom parafraziram Blaira: „ne žele mijenjati vanjski svijet, nego žele osjetiti da se bitka za prestiž odvija u njihovu korist“.

A šta znači to „u njihovu korist“, šta oni zazivaju i šta poštuju, o tome govori njihova fasciniranost „željeznom metlom“ koja mete sve ispred sebe i moći od koje se drugima „gaće tresu“.

Totalitarni ideološki okvir, obračun sa medijskim i svim drugim „izdajnicima“ i „plaćenicima“ i uspostava fašisoidnog nacionalnog monolita, kome je višepartijski sistem samo forma koja dodatno učvršćuje režim, po modelu koji je inaugurirao Milorad Dodik, to je san bošnjačko-muslimanskih nacionalista, pa i onih infiltriranih u vjersku zajednicu čiji religijski izvor, da bi bilo dodatno apsurdno, uopšte ne prihvata rasne i nacionalne podjele među ljudima.

Još jednom se potvrđuju riječi Fra Ive Markovića: „Nema demokracije u nacionalističkoj politici - to je po svojoj biti diktatura.“

PREPORODOVO BOGOHULJENJE

Pošto na ovim prostorima nikad ne završava na jednom i uvijek postoji gore od goreg, odnosno, pošto su „jedino svemir i ljudska glupost bezgranični“, uvodničar Preporoda je u svoj predbajramski lament nad zlehudom sudbinom Bošnjaka-muslimana, od kojih, eto, jebiga, nikad dobrih fašista, umiješao i Boga. I njegove, što kratkoročne, što dugoročne planove (od Prve petoljetke, nadalje). Pa i istoriju.

Priglupim logičkim konstrukcijama, pozivanjem na Božiji plan i tvrdnjom da se u istoriji sve odvija po njemu, uvodničar lista Islamske zajednice je, u maniru pripadnika nekog sotonističkog kulta, praktično amnestirao zločince nad sopstvenim narodom i za genocid nad Bošnjacima optužio – Boga! (???)

„U historiji koja je „magistra vitae“ – „učiteljica života“ zapravo uvijek se odvija Božanski plan. Neke nacije, neke rase,... u određenoj generaciji postaju istrošene i budu samljevene pod tim velikim historijskim točkom, kao žito koje ide na mljevenje a ne kao sjeme za ponovnu sjetvu. Božiji plan je neupitan i neumoljiv! Ako je neki narod dio tog plana onda je on na historijskoj pozornici subjekt dešavanja, ako je, pak, out i nije u tom planu, onda on postaje objekt historijskog izvršenja i mljevenja.“

Kako pisac ovih redova nije vjernik (evo, da olakšam odstrjel fanaticima), iskazano bogohuljenje me ne dira (nad time i pitanjem kakve budale im drže ders, bi trebali da se zabrinu muslimani) ali mi je vrijeđanje žrtava, amnestiranje zločinaca i propagiranje kombinacije primitivnog tumačenja religije, darvinističke teorije preslikane na ljudski rod i nacističke interpretacije Ničea, odvratno do bola.

I, kad smo već kod Ničea: ako Bog i nije mrtav, plašim se da bi, suočen sa ovolikom količinom gluposti, mogao izvršiti samoubistvo.

FAHRUDIN RADONČIĆ KAO DIO BOŽIJEG PLANA

Istini za volju, ova blasfemija je (bar se nadam) plod uvodničareve gluposti a ne namjere. Ono zbog čega je čitava konstrukcija izvedena je, međutim, i podjednako glupo i podjednako neprihvatljivo (a i podjednako blasfemično uvlačenje boga u unutarbošnjačke i unutarbosanske političke razmirice).

„Nekvalitetna imena i lojalnost imenu ne mogu biti dio Božijeg plana koji se neumoljivo izvršava.“

Preporodov uvodničar je, naime, htio da svojim čitaocima pošalje poruku koju zajednički kreiraju Reis i Fahrudin Radončić, u pripremi najnovijeg „bošnjačkog sabora“ – da aktuelni lideri bošnjačkih nacionalnih stranaka nisu po volji Bogu. Kao ni oni koji su im lojalni. I da im, karadžićevski, zaprijeti nestankom (mljevenjem) ukoliko na „bošnjačkom saboru“ „koji treba da okupi relevantne i referentne ljude“ ne dođu sebi i postanu dio „božijeg plana“.

Plana, koji je, u interpretaciji Preporodovog tumača Božijih zamisli, neka vrsta međunarodnog fonda za podršku profašističkim pokretima i režimima.

Iz objavljenog uvodnika je, naime, očito da je trenutno Dodik taj koji je dio Plana. Božijeg. Odnosno - Alahovog. I da je neumoljivost s kojom on izvršava svoj plan, zapravo neumoljivost Alaha, koji melje i uništava „slabe“, „istrošene“ generacije i narode, a one na čijem čelu su fašisoidni totalitarni režimi, koji ne prezaju ni od zločina, čini „subjektima istorijskih dešavanja“.

Nije ovo ni prvo ni posljednje zamatanje fašizma ili dnevnopolitičkog mešetarenja u religijsku oblandu, ali to nimalo ne umanjuje nevjerovatnost čitavog slučaja. Sa interesovanjem treba čekati da vidimo šta je sljedeće čime će nas iznenaditi iz Islamske zajednice i njenog glasila. Štampanje muslimanima prilagođene verzije Majn kampfa (u prevodu Mahmuda Ahmedinedžada?)? Svečano obilježavanje godišnjice vehabijskog divljanja Sarajevom i premlaćivanja organizatora i gostiju Queer fastivala (na večeri ilahija i kasida, na kojoj bi najveći hit bila Latićeva verzija poznate narodne pjesme „Ubij, ubij, pedera!“?)? Ili put Reisa Cerića u Hag, kao svjedoka odbrane Radovana Karadžića, da mu i lično izrazi zahvalnost za sve što je uradio za Islam na ovim prostorima i da potvrdi da je „osumnjičeni“ za organizovanje najstravičnijih zločina tek terenski izvršilac Alahovih planova?

„Opasna inercija nacionalnih religija je što prihvaćaju nacionalnu religioznost ispražnjenu od vjere i božanske milosti i tako nacionalistima omogućuju da vjeru i pripadnost religiji koriste za svoje obmane“, citirajmo, na kraju, još jednom, Fra Ivu Markovića.

Žalbena komisije Vijeća za štampu u BiH održala je u petak, 18. septembra, redovnu sjednicu, na kojoj je, između ostalog, razmotreno opće stanje u bosanskohercegovačkim štampanim medijima.

Na sjednici je konstatirana tendencija drastičnog pada profesionalnih standarda u printanim medijima i izražena zabrinutost zbog neargumentiranih, uvredljivih i huškačkih tekstova koji imaju negativne posljedice po građane i građanke u BiH.

Žalbena komisija Vijeća za štampu izražava zabrinutost eskalacijom uvreda, diskvalifikacija i netrpeljivosti koje pojedine redakcije printanih medija ispoljavaju ne samo prema kolegama iz drugih medija nego i prema neistomišljenicima, čime se osnovna funkcija medija stavlja u drugi plan, saopćeno je iz Vijeća za štampu u BiH.

(FENA)

On je također zatražio da proces ostane u sadašnjoj fazi sve dok žalbeno vijeće o tom pitanju ne donese odluku.

Tužilaštvo se usprotivilo da Karadžiću bude odobren zahtjev za odgađanjem početka suđenja, ali da mu bude odobren zahtjev da se žali na odluku sa statusne konferencije, javio je Tanjug.

Karadžić je ranije početkom mjeseca od suda zatražio da mu se početak suđenja odgodi za 10 mjeseci kako bi imao dovoljno vremena da se pripremi za proces, navodeći da je tužilaštvo pripremilo više od 938.000 stranica dokumentacije i da bi, samo za čitanje tog materijala, bilo potrebno 2.086 dana.

Predsjedavajući sudija O-Gon Kwon ocijenio je da bi suđenje trebalo da bude završeno u roku od dvije i po godine, dok, po njegovim riječima, "u najgorem scenariju taj period ne smije da bude duži od tri godine".

Karadžić se pred Haškim tribunalom brani sam, uz pomoć stručnog i pravnog tima za odbranu.

Optužnica Karadžića tereti za genocid i ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini (BiH) od 1992. do 1995.

Karadžić je bio jedan od osnivača Srpske demokratske stranke (SDS), a na čelu RS-a je proveo period od maja 1992. do jula 1996.

Uhapšen je 21. jula 2008. godine u Beogradu, poslije više od 12 godina skrivanja pod lažnim imenom. Haškom tribunalu je izručen 30. jula prošle godine.

(FENA)

Postoji li razlika između Plavšićke i Hitlera, između austrijskih neonacista i Dodika?

Ratna zločinka Biljana Plavšić narednog će mjeseca izaći iz zatvora i ostatak svog zlikovačkog života po svemu sudeći provesti u statusu beogradske penzionerke. Baba-monstrum, autorica čuvene izjave o „muslimaninima kao genetski deformisanim osobama“ koju su četnici širom BiH izgovarali prije, tokom i nakon juriša na bošnjačke civile devedesetih godina prošlog stoljeća, tako će i zvanično preći prag muzeja novije nacional-srpske historije, tamo gdje su svoje mjesto zauvijek zauzeli i Srebrenica, i Prijedor, i Sarajevo, i Mladić, Karadžić, Milošević... Sramna odluka Haškog tribunala na čelu sa sudijom Patrickom Robinsonom da jedinu osuđenu ratnu zločinku sa Balkana nakon odležanih nepunih sedam godina zatvora pusti na slobodu s razlogom je izazvao ogorčenje porodica žrtava Plavšićkinih zločina ali i cjelokupnog pravdoljubivog svijeta koji se ne miri sa birokratskim odlukama Međunarodnog tribunala za ratne zločine.

„Kontraofanziva, kao što to biva, bila je žestoka....“ U skladu sa ovim stihom iz jedne pročetničke pjesme Neleta Karajlića reagirao je Milorad Dodik koji nije gubio vrijeme pa je, valjda, deseti put u svojoj premijersko-političkoj karijeri posjetio Plavšićku u švedskom zatvoru i „uzeo joj muštuluk“ na odluku haških sudija. I taj dirljivi susret zločinke i sljedbenika njenih zločina u zatvorskoj kantini skandinavskog kazamata desio se samo dva dana nakon što je laktaški džilkoš po ko zna koji put uvrijedio žrtve zločina, ovoga puta onih 171. civila, žena i djece, sa tuzlanske Kapije i sarajevskih Markala. Da se poslužimo haškom terminologijom - Dodik je u samo dva dana, u dva različita grada međusobno udaljena najmanje 2.000 kilometara, van svake razumne sumnje, dokazao da je fašista. Nažalost, to što je Dodik takav kakav jeste i to što je Haški tribunal pokazao poseban senzibilitet za zdravlje starijih osoba puštajući Babu-monstruma na slobodu, samo dokazuje u kakvom mulju mi, mi koje nije stigla „Plavšićkina biološko-zločinačka selekcija genetski deformisanih osoba“, živimo zadnjih dvadesetak godina. A živimo tako što se očigledno moramo pomiriti i sa fašizmom i sa javnim promocijama fašizma. Živimo tako što na sve manje prostora (medijskog pogotovo) stvari smijemo nazivati pravim imenom a i kada govorimo, pišemo, naglas razmišljamo, na tim rijetkim „slobodnim teritorijama“ riskiramo optužbe dežurnih moralista i režimskih sluga za širenje „govora mržnje i međunacionalne netrepeljivosti“...

Pitam se, naprosto, šta bi kao koruški Austrijanac, rekao gospodin Valentin Intzko kada bi mi odavde, „sa stranica Žurnala“, konstatirali da je njegov zemljak Adolf Hitler „heroj a ne zločinac“. Znam, jasno mi je, ova bi me jezička provokacija mogla skupo koštati iako je i mojim najzagriženijim neprijateljima poznato šta zaista mislim o Hitleru i njegovim stravičnim zločinima. Baš kao što je svakome jasno kakav zločin nad mrtvim čine oni koji danas, šezdesetak godina poslije, rehabilitiraju Hitlera, Hessa, Goebbelsa, Goeringa... Na sreću, osim suludih neonacista i eventualno Fatmira Alispahića zvanog „brdo šljake“, civilizirani svijet se nedvosmisleno izjasnio o Trećem Rajhu i u skladu s tim zakonski sankcionirao veličanje zločina i zločinaca.

A šta je sa Bosnom i Hercegovinom, šta su, dakle, nakon Dejtona ovdje uradili Inzko i svi njegovi prethodnici po pitanju veličanja i slavljenja zločina i zločinaca? Šta su zvanični Brisel, Washington, London, Pariz, Berlin, Moskva učinili da preko Vijeća za implementaciju mira u Bosni i Hercegovini zabrane ono što su odavno krivično sankcionirali u vlastitim zemljama? Ništa, ništa uradili nisu! Kako vidim to ih pitanje nešto i ne zanima jer u Bosni i Hercegovini vladaju neka druga pravila u odnosu na, s razlogom rigorozne, zakone u državama iz kojih dolaze Inzko i ostala diplomatska čeljad. A da je slučajno drugačije Dodik bi nakon posljednjih izjava o Kapiji i Markalama, a naročito nakon jubilarne posjete ratnoj zločinki u Švedskoj, na prvom graničnom prelazu bio uhapšen sa kompletnim osiguranjem. I procesuiran po zakonima Evropske unije. Ovako, nema nam druge nego da vjerujemo da Inzko makar privatno (mimo tv kamera koje ga očigledno i sve više plaše) misli kako nema suštinske razlike između Plavšićke i Hitlera, između austrijskih neonacista i Dodika.

 - Upoznala sam ga 1970. godine, bio je najbolji pjesnik naše generacije. Njegovi stihovi bili su uzvišeni i elegantni. Imao je ljepotu.

Rođen je na Manhattanu kao James Dennis Carroll. U srednjoj školi bio je najbolji košarkaš generacije, a istovremeno i iskusan narkoman koji je od 13. godine redovno uzimao heroin i prostituisao se kako bi obezbijedio novac za drogu. Istovremeno, pisao je i poeziju, pod jakim uticajem beat pjesnika. Ovaj period života opisao je 1978. godine u autobiografiji Basketball Diaries. Po knjizi je 1985. godine napravljen istoimeni film u kojem je Carrolla igrao Leonardo DiCaprio.

Kao šesnaestogodišnjak, 1967. godine objavio je prvu zbirku pjesama Organic Trains, a tri godine kasnije i knjigu 4 Ups and 1 Down. Bio je aktivni sudionik art scene New Yorka, pisao scenarije za filmove Andy Warhola, sarađivao sa fotografom Robertom Mapplethorpom i slikarom Larryjem Riversom, a na nagovor Patti Smith ušao i na punk scenu sa The Jim Carroll bandom. Njihov debitantski album Catholic Boy jedna je od najboljih ploča ranog punka. Na albumu se nalazi i pjesma People Who Died koju je snimio sa kumom punka. Svirao je sa Lou Reedom, Boz Scaggsom, Rayem Manzarekom iz The Doors, Keith Richardsom i sa grupama Pearl Jam, Rancid i Blue Oyster Cult. Sa bendom je snimio još albume Dry Dreams (1982), I Write Your Name (1983), A World Without Gravity (1993), Pools Of Mercury (1998), Runaway EP (2000) ali oni nikada nisu uspjeli ponoviti intenzitet Catholic Boya.

Do kraja života objavio je još poetske zbirke Living at the Movies, The Book of Nods, Fear of Dreaming i Void of Course: Poems 1994-1997.

Jim Carroll: Daljine

(odlomak)

(Prevod: Dragoslav Andrić. Pjesma se nalazi u knjizi Stereo stihovi: Antologija rock poezije, Narodna knjiga, Beograd, 1983.)

Gomilaju se sprudovi

jedni vrh drugih

kao što misli neba narastaju dok se podiže glava

u vidike vlažnih decembarskih dana, izbušenih

lenjivim pokretima galebova... i naših osećanja

pitao sam šta si htela da kažeš

stojeći pred sprašnicom senki pred okeanom,

napušten za ovu zimu, ćutljiv ko plavokosa barka

gle kako se oblaci svijaju, kako “reaguju”

na tvoj položaj, gde ti se ruke sklapaju na grudima

ko očni kapak što odobrava da se rasklopi “večernja svetlost”

paraziti prianjaju uz mahovinu što ti prekriva stopala

slepi kubanci prebacuju biserje preko mola,

dok bat koraka vezuje naše oči za rumene talase

to je ajkula!

a naša ljubav je u toj skoreloj boci... što pokazuje na sever,

kud se i okrećemo, bacajući čini na naše srebrne noževe

i kašike, i brišući poruke u pesku, gde si napisala

“mrznem se u arktiku naših snova”, a ja sam rekao

“da” odlažući taj ledni medij za neko vreme

dok si ti nastavljala da “odgajaš našu svojinu”

i dok je mesec verovatno “nastavljao” da se ljuška

mrki su prelivi pod nagibom straćenoga drveća

dok nas taj miris vraća gde smo bili:

gde smo plesali kao deca velikih diplomata

mršavih tela omotanih posteljnim prekrivačima

i kožnim zastavama, dok se orkestar oglašavao

a mi smo mislili da se to čuje nebo, ali to beše samo niz

reči, što umirahu u gustom falsetu magle

(...)

(zurnal.info)