Krađu je otkrio jedan od članova posluge.

Za bilo kakvu informaciju o potencijalnom tragu koji bi omogućio pronalazak ukradenih djela ponuđena je nagrada u iznosu od milion dolara, izvijestila je policija.

Među ukradenim djelima su i portreti Muhameda Alija, O.J. Simpsona i Pelea, prenijela je Hina.

(FENA)

Pokušavaju nam oduzeti i ono posljednje - našu različitost od njih. Odnosno jasnoću naših pozicija. „Političari virusi“ kako ih zove Zeleni Zub, i njihovi medijski i intelektualni pandani, nastoje u potpunosti zaraziti i onesposobiti društveni organizam, relativizirajući sve – uključujući i kritiku kriminogenih moćnika. Našim riječima, napadajući sebe, bore se protiv nas.

PETAK TRINAESTI

Porazni rezultati analiza rada vlasti, nevladinih organizacija u zemlji, ocjene, i prateće posljedice tih ocjena, međunarodnih institucija, kritički tekstovi u medijima, upozorenja i prijetnje sindikata i interesnih grupacija, individualni i kolektivni činovi protesta(...), dostigli su taj nivo i taj stepen učestalosti da su doveli već do svojevrsne inflacije kritike.

Kao da je stvorena nova realnost u kojoj je vladanje zemljom bande nesposobnih, kriminaliziranih ludaka normalna pojava, a dnevno iznošenje novih dokaza o uništavanju zemlje i života njenih građana, od strane aktuelne političke oligarhije, neka vrsta opšteprihvaćene benigne zabave za široke narodne mase. Poput horora, koji gledaoce drže prikovanog pogleda za ekran u perverznom uživanju u vlastitom strahu i uz želju da se taj užitak beskonačno ponavlja.

Kritika je, zapravo, gotovo potpuno obesmišljena. S jedne strane, ne proizvodi nikakve(!) posljedice po objekte te kritike - niti dokazani kriminalci završavaju u zatvorima, niti nesposobni političari bivaju skidani s položaja, niti stranke s poraznim rezultatima svoje vladavine gube izbore, niti propagandne poluge režima i kriminogene publikacije gube status medija... A, s druge strane, u njoj, na ovaj ili onaj način, učestvuju svi – uključujući i vlast, koja, da bi potpuno izludila ionako ne baš inteligentnu i psihičkim zdravljem obdarenu masu, s grotesknim cinizmom i licemjerjem, kritikuje samu sebe (posljednji u nizu je slučaj sa ocjenom Predsjedništva HDZ-a, da je „aktuelna politička situacija u BiH zabrinjavajuća, posebno što - zemlja već tri godine ima vlast koja ne funkcionira“ (???)).

Dodatni besmisao i konfuziju u čitavu priču unose medijske moralne kaljuže, koje kritiku koriste ne u cilju pozitivnih društvenih promjena, nego zarad uspostavljanja demagoške dimne zavjese, iza koje, „između redova“, guraju lične mafijaške interese i tom kvazi-kritikom usmjeravaju javnost u „željenom pravcu“.

(Ima li šta komičnije od prema vlasti kritičkih tekstova na stranicama Avaza? Situacija uporediva samo sa prelaskom iz četnika u partizane, u aprilu 45., s namjerom da se sačekaju „bolja vremena“ za kamu i kokardu, i da se sistem ruši iznutra. Avaz kritiku vlasti redovno završava – neposrednom ili podrazumijevajućom - poentom o odgovornosti opozicije ili međunarodne zajednice za postojeće stanje, čime se, zapravo, propuštanjem kroz taj kvazi-kritički kontekst, istovremeno i amnestira vladajuća mafija i demoniziraju njeni neprijatelji i zagovornici pravne države, kao zajedničke noćne more i političke i medijske i vjerske mafije).

OVDJE BI I KAFKA POLUDIO

Kritika tako nije više čak ni sama sebi svrha (što bi bila dovoljna devijacija), nego postaje sredstvo za zamagljivanje stvarnosti, u kome od obilja nefokusiranih negativnih informacija (usmjerenih bukvalno prema svim akterima političke, medijske, intelektualne, privredne, kulturne, nvo,... scene) i od gubljenja jasne razlike između objekta i subjekta kritike, se više ne vidi izlaz.

Prosječan građanin izložen je medijskom inžinjeringu, koji od njega zahtjeva ozbiljan napor i intelektualnu sposobnost da filtrira informacije i vidi ispod površine. Čitanje između redova vraća se u modu.

No, dok je u Republici Srpskoj, koja slijedi tradiciju totalitarnog društvenog koncepta, i u kojoj je demokratija svedena na formu, šminku i „neremetilački minimum“, to (čitanje) relativno jednostavno („s obzirom da se službena doktrina koju stalno ponavljaju režimski mediji i intelektualci može lako identificirati kao čista propaganda“ – da parafraziram C.P.Otera u njegovom predgovoru kolekcije eseja Noama Chomskog), u anarhoidnom Federalnom kosmosu - u kome svako igra samo za sebe, a protiv svih ostalih i u kojoj je milijun skrivenih motiva, veza, kombinacija, namjera - primanje informacija nalik je koračanju po minskom polju.

Čak i kad je informacija tačna (a za uspješan propagandni uticaj poželjan je što veći procenat istine – tu su lekciju, na našu žalost, domaći medijski gangsteri, već apsolvirali i uspješno je primjenjuju), da bi ste shvatili širu sliku ne možete je odvojiti od prenosioca i prinuđeni ste, ukoliko ne želite biti izmanipulirani i uvučeni u međusobno razračunavanje bandi, shvatiti motiv njenog objavljivanja.

Karakter medija, naime, ne dovodi nužno u pitanje istinitost objavljene informacije. Ali je potrebno zadržati svijest o tome da se iza denuciranja pripadnika nekog mafijaškog klana, može kriti ne javni interes nego tek pokušaj preuzimanja njihove teritorije od strane druge mafijaške skupine. (Što samo po sebi, da se razumijemo, ne mora biti loše – nemam ništa protiv međusobnih obračuna kriminalaca, dok u njima ne stradavaju nevini ljudi). Obračuni oko energetskog sektora, odnosno prava na pljačku i udio u plijenu, koji su izazvali posljednju dramatičnu promjenu u odnosima na političko-medijsko-klerikalnoj sceni, to savršeno odslikavaju.

S druge strane, ista informacija, objavljena u Avazu i magazinu 60 minuta - kao što se ovih dana desilo sa skoro identično prenesenim podacima iz CCI-jevih izvještaja o radu državne vlasti - ima sasvim drugačiju prirodu, jer iza te informacije stoje 2 potpuno različite namjere. Dok objava u Avazu podrazumijeva pokušaj manipulacije i zloupotrebe, i podataka i pomenute nevladine organizacije, za prizemne svrhe, koje u ovom trenutku samo naziremo, motiv 60-minutaške medijske gerile je kristalno jasan – beskompromisna kritika vladajuće nacionalističke mafije i buđenje svijesti o potrebi njenog svrgavanja. Svrgavanja koje ne podrazumijeva smjenu (zamjenu) mafijaških klanova na vlasti (što je primarni interes Avaza) nego koje za (utopijski, naravno) cilj ima čišćenje kompletnog društva i konačnu uspostavu pravne države.

NEPOPRAVLJIVI OPTIMISTA

Obilje kritički intoniranih informacija postaje izgovor pojedinim objektima kritičkih opservacija i njihovim stadima, da, ponašajući se kao da su u samoposluzi, uzimaju šta im odgovara a zanemaruju ono što im ne ide u prilog.

Naruku im, pritom, ide nefunkcionisanje pravne države i nedostatak demokratske kulture ovdašnjeg stanovništva, što priču o njihovom kriminalu, nesposobnosti, destruktrivnosti, štetočinstvu..., svodi praktično na moralnu osudu od strane nekorumpirane i nezastrašene manjine, za čije je anuliranje dovoljno imati dobre stranačke veze, „đon-obraz“ i lično se nezamjeriti lokalnom medijskom gangsteru.

Kritika drugih koristi se ili za pritajivanje, s očekivanjem da u obilju novih informacija i mijenjanjem fokusa, javnost zaboravi na njih (što, zbog, disperziranosti kriminala i masovnosti zločinačkih grupa, odnosno stalnog iskrsavanja novih afera, u Federalnom dijelu zemlje savršeno funkcioniše), ili se – nacionalističkim diskursom - „njihov“ napad interpretira kao vlastiti uspjeh i potvrda veličine unutar svog nacionalnog monolita (na čemu se zasniva proturaketni propagandni medijsko-politički štit zločinačke organizacije laktaškog Vožda).

Prostor je dodatno zamućen i mozak nevinog čitaoca sjeban idiotskim obračunima unutar opozicione i „nezavisno-medijske“ scene, koji, u konačnici, proizvode „informacije“ koje daju za pravo onima koji tvrde da su svi isti, i od kojih, bez sumnje, najveću korist ima nacionalistički političko-vjersko-medijski kriminogeni establišment.

Sve za rezultat ima širenje osjećaja besmisla i beznađa. I s njom povezane apatije.

STAND BY ARANŽMAN

Inflacija nosi u sebi potrebu za prelazak na stabilnu valutu. Jedno je vrijeme, naime, funkcionisalo stalno povećanje stepena verbalne oštrine, ali se plašim da više ni Edino „Mater vam jebem!“ nije funkcionalno (mada ga preporučujem za slušanje).

Došli smo do stadija u kome su riječi gotovo potpuno izgubile smisao. I u kome je kritiku nužno pretočiti u novu jasnu i funkcionalnu formu.

Pri tome treba krenuti od očitog. Vlast razumije samo jedan jezik, onaj na kome je i nastala – jezik sile. Ali ga narod, građani ove zemlje, uporno odbijaju primijeniti. Zapanjujuće otsustvo nasilja u komunikaciji građana sa otuđenom i odnarođenom vlašću istovremeno je i dokaz civilizovanosti i ljudskosti ovdašnjeg stanovništva, ali i dokaz njegove osuđenosti na vječno trpljenje.

Onih par slučajeva u kojima su protesti građana bili garnirani stidljivim elementima nasilja, nepobitan su dokaz funkcionalnosti i superiornosti tog oblika kritike.

Sarajevsko kamenovanje zgrade kantonalne vlasti, upad invalida na sjednicu Federalne skupštine, protesti organizacija rvi i porodica šehida, prijetnje demobilisanih boraca, blokada saobraćajnica i prijetnja paljenjem kamiona, od strane mostarskih vatrogasaca..., svi do jednog bili su učinkovitiji od najoštrijih i najargumentovanijih novinskih tekstova.

Olovka, pisaća mašina ili kompjuterska tastatura, odnosno riječi, očito su inferiorni u odnosu na „kritičku težinu“ letve, kamenice, cigle ili molotovljevog koktela.

Pasivizirajuća civilizovanost stanovništva, međutim, i poratna odbojnost prema manifestacijama upotrebe sile, te razumljivi strah od „kolateralnih žrtava“ među nevinim koje mafija na vlasti istura kao živi štit u takvim situacijama (dok se ona, u pravilu, „izgubi“ i sa sigurne udaljenosti nezainteresovano posmatra čitavu stvar), sprječeva u startu pojedince da se pretvore u masu „poliglota“, koja se bandi obraća na onom jeziku na kome bi poruku i prateću kritiku u njoj shvatili.

Laptop o glavu jednog od njegovih ministara pokazatelj je da je laktaški vožd shvatio prednosti novih tehnologija, nad verbalnom ili kritikom ispisanom na novinskom papiru. Samo kad bi i njegovi i podanici njegovih koalicionih partnera bili tako pametni. Pa ako već nisu informatički pismeni, nek kritiku ispisiju na ciglama. Slušajući pritom Dubiozu i Frenkija, dok grme: „Sada kažem 'Dosta je'. / Sada kažem 'Dosta je!'. / Idem da se borim / to mi jedino preostaje!“.

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Uz svjesni rizik da me prvom zgodnom prilikom demantira visoki predstavnik Valentin Inzko (a vrlo moguće i ministar vanjskih poslova BiH Sven Alkalaj), ipak ću ovdje otkriti da mi je nedavno u telefonskom razgovoru jedan visokopozicionirani zvaničnik naše države rekao da je svojim ušima slušao kako austrijski diplomata šefu bh. diplomatije govori da vize za građane Bosne i Hercegovine sigurno neće biti ukinute prije avgusta 2011. Pa dobro, kao da je to neka vijest, konstatiraće uvijek dobro informirani internet-analitičari skriveni iza različitih „nickova“. I tu ćemo se, priznajem, složiti na obostrano zadovoljstvo. Problem, međutim, nije u tome što je Inzko Alkalaju zapravo rekao istinu (a istina jeste da od ukidanja viza, naravno, nema ništa!) već što po ko zna koji put građani ove zemlje posljednji saznaju šta ih je snašlo i šta im se tek sprema.

Nije to tako davno bilo... Prije osamnaest godina tadašnji predsjednik Predsjedništva tadašnje Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović je u tv kamere izjavljivao da „rata neće biti, da je za rat potrebno dvoje, da možemo mirno spavati...“. I dok nas je Izetbegović „uspavljivao“, Slobodan Milošević, JNA, SDS, arkanovci, šešeljevci..., su privodili kraju logističke pripreme za pokolj u Bosni i Hercegovini a zvanične republičke institucije su se ponašale kao da se ništa posebno ne događa. Jedan od rijetkih koji je u to vrijeme imao dovoljno hrabrosti i građanske odgovornosti da upozori na pakao koji nam se neumitno sprema je bio kolega Senad Avdić koji je, podsjećanja radi, objavio obiman dosje o zločinačkom „Planu RAM“ zbog čega se (a u to sam se i osobno uvjerio) Slobodna Bosna kupovala ispod tezge, tajno i gotovo urotnički. Naprosto, objavljivanje „Plana RAM“ nije se uklapalo u lažnu idilu koju nam je nudila tadašnja nacionalistička koalicija (SDSSDAHDZ) a koja će vrlo brzo razvezati stranačke zastave i, svako u skladu sa vlastitim mogućnostima, krenuti u „etničko zaokruživanje teritorija“.

Postoji ona stara narodna mudrost prema kojoj muž posljednji sazna da ga žena vara. Tako je oduvijek bilo i u bosanskohercegovačkoj politici bez obzira na vremenske i historijske okolnosti. U godinama nakon Dejtona, nakon što smo dobili državu koja ne služi ničemu osim lopovluku ovih na vlasti, Izetbegović i njegova stranka su odlučili promijeniti povijest, redigovati činjenice i slavom okovati vlastitu ulogu u odbrambenom ratu. Pa se pojavila priča o „braniteljima iz 1991.“, iz iste one godine kada je Izetbegović govorio da „rata neće biti“ i kad se Slobodna Bosna u strahu od policijskog terora krišom kupovala kod najhrabrijih kolportera. Očigledno je, dakle, da Izetbegović negdje nije govorio istinu. Jer ako je vjerovao da rata neće biti zašto se naoružavao? Odnosno, ako se već tajno naoružavao kako to tvrde „SDA-ovi prvoborci iz devedeset i neke“, zbog čega javno, odgovorno i hrabro (poput kolege Avdića) nije upozorio sve građane Bosne i Hercegovine šta im se zapravo sprema?

Uz izvinjenje zbog ove dubinske digresije, vraćam se ponovo na Inzkovu potvrdu o (ne)ukidanju viza za građane Bosne i Hercegovine. Kako rekosmo, vijest nije neočekivana a ni posebno dramatična. Mnogo je važnije što nam i nakon Inzkovih šaputanja Alkalaj javno poručuje da ne brinemo te da ćemo veoma brzo i bez obzira na sve „ući u bijeli Šengen“. I dok to govori, Alkalaj svijetom putuje sa putovnicom Republike Hrvatske u džepu, a Incko licemjerno „poziva vlasti da što prije ispune neophodne evropske uvjete“. Svejedno je, dakle, bili domaći ili strani, političarima se na ovim prostorima definitivno ne smije vjerovati. Osim onda ( i samo tada!) kad međusobno šapuću.

STOP EKSKURZIJAMA DO JUNA 2010.

Tako su sanitarne inspekcije zatvorile školu u Parizu nakon što je među učenicima otkriveno sedam slučajeva virusa A. Francuska vlada pripremila je snimljene lekcije koje državni radio i televizija mogu emitovati u slučaju da škole budu zatvorene zbog svinjskog gripa.

-Ministarstvo Obrazovanja i Nauke Kantona Sarajevo je nakon pojave virusa A krajem prethodne školske godine, zabranilo organizovanje đačkih ekskurzija. Nedugo zatim, zabrana je ublažena i ostavljena je mogućnost da se ekskurzije organizuju na području Bosne i Hercegovine, što je većina osnovnih škola prihvatila i realizovala. Srednjoškolske ekskurzije su prolongirane za septembar, a nakon što je, u međuvremenu, u svijetu proglašena pandemija ovog virusa, putovanja za srednjoškolce ponovo su prolongirana za juni 2010. godine. Većina roditelja i nastavnog osoblja na području kantona Sarajevo pozdravilo je ovakvu odluku nadležnog ministarstva, dok pritisci i pritužbe najviše stižu od turističkih agencija koje organizuju ekskurzijska putovanja učenika. Na taj način pokušava se pretpostaviti materijalna dobit vlasnika agencija u odnosu na zdravlje učenika što je nedopustivo - izjavila je za Žurnal prof. Lamija Husić, Stručni savjetnik Ministarstva za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje.

ZENIČKI RODITELJI ŠALJU DJECU U ŽARIŠTE SVINJSKE GRIPE

Jedna od škola čiji će učenici, i pored upzozorenja Ministarstva Nauke i Obrazovanja, početkom ove školske godine putovati van Bosne i Hercegovine je “Prva gimnazija” iz Zenice. Kako nam je rekao sekretar škole Benjamin Mutapčić, oko devedeset posto roditelja i učenika odlučilo je da se organizuje maturantska ekskurzija.

-Odlučeno je da učenici putuju u Lloret del Mare, mjesto koje naši maturanti posjećuju zadnjih nekoliko godina. Tako je odlučila većina učenika i roditelja. I ako je Ministarstvo izdalo upozorenje ipak je odlučeno da se učenici odvedu u Španiju- kazao je Mutapčić.

Prema zvaničnim podacijama Svjetske Zdravstvene Organizacije (WHO), od evropskih zemalja svinjskim gripom najviše je pogođena Španija. U susjednoj Hrvatskoj do porasta broja oboljelih došlo je nakon maturantske ekskurzije u Španiju, kada se preko devedeset maturanata iz Splita i Šibenika zarazilo virusom A.

JEFTINIJE, A ZDRAVIJE

U školama se, kao i u Ministarstvu, uglavnom slažu da Bosna i Hercegovina može biti adekvatna destinacija za putovanja osnovaca. Posebno, kada se u vidu ima ekonomska situacija u zemlji i razlike u cijenama domaćeg i putovanja izvan Bosne i Hercegovine.

-U našoj školi se držimo uputstava koja smo dobili od nadležnog ministarstva u prethodnoj školskoj godini, a koja podrazumjevaju mjere prevencije od zaraze virusom A. To se uglavnom odnosi na edukaciju učenika na koji način da se preventivno zaštite od zaraze ovim virusom. Učenicima su podijeljeni prospekti sa najvažnijim smjernicama u cilju zaštite. I, možda najbitnije u svemu jeste da škola nije organizovano vodila učenike van Bosne i Hercegovine, što je možda najbolji oblik prevencije - kazala nam je direktorica Osnovne škole “Safvet-beg Bašagić” Lejla Dizdarević.

Glasnogovornica Kantonalnog tužilaštva Jasmina Iftić potvrdila je Feni da se tokom dana očekuje rješenje suda o produženju pritvora Heraku i Vuku za naredna dva mjeseca, koje je zatražio kantonalni tužitelj Edin Muratbegović.

Kantonalno tužilaštvo je predložilo produženje pritvora za dva mjeseca i za Almira Bravu i Midhata Čehajića, koji se sumnjiče da su Vuku i Heraku pomogli u bijegu.

Kako pojašnjava Iftić, nakon što budu privedeni, Vuka i Heraka će kantonalni tužilac ispitati o okolnostima izvršenja krivičnog djela te u skladu s tim poduzeti odgovarajuće istražne radnje.

Edin Vuk i Anel Herak osumnjičeni su da su 13. augusta u jednom sarajevskom kafiću hicima iz pištolja ubili 23-godišnjeg Amara Mistrića.

Uhapšeni su nekoliko dana nakon ubistva u Omišu po međunarodnoj potjernici, nakon čega im je Županijski sud u Splitu odredio 40-dnevni ektradicijski pritvor.

(FENA)

"Volio bih da se do kraja godine realizira moj posjet Sarajevu. Neka me pozovu, odmah ću doći. Poziv do sada nije stigao. Možda je razlog što Ratko Mladić nije u Haagu ili neko unutarnje pitanje BiH. Ponavljam, neka me pozovu, odmah ću doći. A moj poziv predstavnicima Bošnjaka uvijek je otvoren. Dobrodošli su na razgovor", rekao je srbijanski predsjednik.

Dodao je da Srbija, kao potpisnica Daytonskog sporazuma, poštuje teritorijalni integritet BiH i da niti jednim potezom to neće ugroziti, te da "ne treba tražiti problem tamo gdje ga nema".

Izgradnja škole na Palama, otvorenju koje je nazočio, po riječima Tadića, davno je dogovorena u okviru specijalnih i usporednih veza Srbije i Republike Srpske.

"Ponovo upućujem otvoren poziv institucijama federacije da uspostavimo specijalne i usporedne veze kako bismo radili na dobrobit Srba i Bošnjaka, ulagali u obrazovanje i poštivali našu tradiciju i kulturu. Predložio sam da izgradimo školu, primjerice, u Raškoj oblasti ili Sandžaku, koja će se zvati 'Bosna'. Sa zadovoljstvom ću nazočiti njezinu otvaranju", kazao je Tadić.

Srbijanski predsjednik Boris Tadić u utorak je na Palama u Bosni i Hercegovini otvorio osnovnu školu nazvanu "Srbija".

Tadićev dolazak na Pale najavljen je diplomatskim kanalima ministarstvu vanjskih poslova BiH, no on se nije susreo ni s jednim bosanskohercegovačkim dužnosnikom, a pratili su ga predsjednik i premijer Republike Srpske Rajko Kuzmanović i Milorad Dodik.

Bošnjački i srpski član predsjedništva BiH Haris Silajdžić i Nebojša Radmanović u srijedu su oštro optužili jedan drugoga glede opravdanosti posjeta srbijanskog predsjednika Borisa Tadića Palama.

Silajdžić je u srijedu zatražio da se o tome događaju izvanredno raspravlja na redovitoj sjednici Predsjedništva BiH držeći kako je riječ o narušavanju državnog suvereniteta. Radmanović je pak reagirao priopćenjem u kojemu je optužio Silajdžića da je "jedan društveno koristan događaj" ponovno iskoristio za napad na RS i Srbiju.

(FENA)

Thaler je u izjavi Feni istakao da je suština rezolucije da se zapadni Balkan što prije priključi bezviznom režimu te da se BiH kao zemlji sa specifičnim problemima pomogne u procesu liberalizacije viznog režima.

"Logično je da postoje kriteriji u vezi s ovim pitanjem za svaku zemlju, ali njihovo ispunjavanje zavisi od političke volje. Moj stav, u slučaju BiH koja zaslužuje posebnu pažnju i potporu, jeste da vizni režim nije oblast putem koje se trebaju pritiskati vladajuće strukture zemlje, već da se treba pomoći građanima BiH u smislu da što prije počnu slobodno putovati, a što i zaslužuju", kazao je Thaler.

Thaler je istakao da, ukoliko rezolucija bude prihvaćena, BiH može, već za nekoliko mjeseci, dobiti bezvizni režim. U protivnom, kazao je, ako se bude čekalo na djelovanje bh. političara i ispunjavanje uvjeta, nema mjesta optimizmu.

Pitanje Republike Srbije i njenog skorog dobijanja statusa bezviznog režima, Thaler nije želio komentirati ističući da se još čeka da Srbija ispuni određene uvjete.

(FENA)

Ovo je jedan od zaključaka iz izvještaja koji je Kuća ljudskih prava, uime koalicije od 30 nevladinih organizacija iz BiH, dostavila Uredu visokog komesarijata UN-a za ljudska prava u Ženevi i koji predstavlja viđenje nevladinog sektora o implementaciji standarda UN-a u BiH.

U izvještaju se navodi da se ova ocjena temelji na nizu slučajeva nasilja i prijetnji smrću, pokušajima zastrašivanja i ušutkivanja i drugim nasrtajima kojima su izloženi pojedinci i grupe koji se zalažu za zaštitu ljudskih prava i njihovo unapređenje.

Na meti napada su se našli zaštitnici prava pripadnika seksualnih manjina i aktivistkinje i aktivisti koji se angažuju protiv trgovine ljudima. Žrtve napada su i nevladine organizacije i njihovi aktivisti koji se bave istraživanjem korupcije i kriminala, kao i novinari koji se bave istraživačkim žurnalizmom koji se dotiče nezakonitosti svake vrste.

Napadi na novinare i pokušaj da se ušutka istraživačko novinarstvo ozbiljno prijeti slobodi izražavanja dovodeći u pitanje dostignuti nivo razvijenosti demokratije.

U izvještaju se, također, naglašava da su nerijetko na meti i članovi porodica zaštitnika ljudskih prava što ukazuje na to da se želi stvoriti atmosfera straha i onemogućiti svako kritičko razmišljanje i djelovanje.

Prethodnih godina, zabilježeni su i pokušaji ubistva nekih od aktivista. Znakovito je to da nijedan slučaj nije rasvijetljen i niko od počinilaca nasilja nije procesuiran.

Udari na zaštitnike ljudskih prava najčešće dolaze od političara, ali sve češće i od visoko pozicioniranih vjerskih službenika. Vlast gotovo da ništa ne čini na zaštiti boraca za ljudska prava. Izostaje reagovanje nadležnih sudova i policije na sankcioniranju napada na zaštitnike ljudskih prava, kao što se ništa ne čini da bi se osiguralo sigurno okruženje za aktivizam na zaštiti i promociji ljudskih prava i sloboda.

Nevladine organizacije su zabilježile i grube napade na sindikalne aktiviste i slučajeve otpuštanja s posla nekih od njih.

Deklaracija Generalne skupštine Ujedinjenih naroda o pravima i obavezama pojedinaca, grupa i društvenih organa u odnosu na unapređenje i zaštitu univerzalno priznatih ljudskih prava i sloboda nema odgovarajući tretman od nosilaca vlasti što također doprinosi neadekvatnom tretmanu žaštitnika ljudskih prava, jedan je od zaključaka iz izvještaja nevladinih organizacija iz BiH upućenog Uredu visokog komesarijata UN-a za ljudska prava.

(FENA)

dugo sam se dvoumio da li da na bilo koji način odgovarim na tvoj majkaterzijanski i neinformirani pokušaj da... šta si ti zapravo pokušao?, nakon što sam se usudio – mislim da je ovaj termin potpuno opravdan nakon kofe verbalnih fekalija koje su pod raznim nadimcima po meni istresli članovi redakcije magazina Dani i NS-a u komentarima na članak – iznijeti mišljenje o moralnoj dvoličnosti učesnika u jednom atentatorskom intervjuu objavljenom u Danima.

Dvoumio sam se jer sam proteklih nekoliko sedmica doživio prilično teško privatno iskustvo, od onih koje mijenjaju perspektivu i pogled na svijet, pa batrganje ili riječima piarovaca NS-a, „valjanje u blatu“ koje svako od nas smatra stvarnošću, bilo da je riječ o politici, pisanju ili nečemu trećem bude svedeno na svoju istinsku, neizmjerno sitnu, banalnu mjeru. Shvatićeš, međutim, da mi ipak nisi dao pretjerano mnogo izbora jer se kao rezultat tvoje lažno moralističke arbitriraže – shvatio sam, to si ti zapravo htio, je li? – osjećam kao onomad kada je Boutros Boutros Gali, u svojstvu Generalnog sekretara UN-a boraveći u Sarajevu rekao da ima i gorih mjesta na planeti. Možda i jeste, i možda sam upravo u to vrijeme bio u jednom od tih gorih mjesta, ali tako bezočno odbijanje odgovornosti me porazilo taman onoliko koliko me razočaralo –jer, još od doba Polikite kada sam kao brucoš bio samo fan, prema tebi gajim samo poštovanje – tvoje političko sljepilo.

GLASNOGOVORNIK GENERACIJSKE PLJAČKE

Ali, krenimo redom.

Prvo, ti si moju javnu poziciju – nadam se da nisi mislio privatno, jer bih te u tom slučaju tužio pa bi to morao dokazivati na sudu – nazvao šizofrenom. Prvo, „sporni“ članak nisam pisao ni kao savjetnik gradonačelnika, ni kao partijski aktivista, nego kao Emir (Sulje) Suljagić, pa ne vidim šta bi tu moglo biti šizofreno, osim ako za razliku od ostalih učesnika u toj debati nemam pravo na mišljenje. Ali, kad smo već kod šizofrenije, sve i da sam pisao u ime partije, moja pozicija ne bi bila ništa manje šizofrena od pozicije „nezavisnog novinara“ čije je ime prvo na online-peticiji za osnivanje Naše stranke i koji je pritom medijski glasnogovornik generacijske pljačke (vidi pod: ulaganja u elektroenergetski sektor). Usto, vjerujem da pozicija visokog stranačkog funkcionera koji je istovremeno direktor javne ustanove nije samo šizofrena i neodrživa, nego je u izravnoj suprotnosti sa nekim zakonskim propisima ove zemlje.

Hajdemo dalje. Ja više naprosto ne pristajem da šutim. Ne pristajem da šutim pred opozicionarima koji mene (kao člana SDP-a) koji živim u „šehidskom“ naselju – nema, naime nijedne familije uključujući i moju u kojoj neko ne fali – u kući bez kanalizacije i telefona optužuju da radim za status quo, dok je izvjesni Edin Mustafić, direktor JU MESS samo prošle godine iz budžeta Kantona Sarajevo dobio milion i sto hiljada maraka (trista hiljada maraka je potrošeno samo na putne troškove, a skoro stopedeset hiljada na plaće, možeš to provjeriti, to je javni dokument). Ne može. Ne ide da on mene, u bilo kom svojstvu, optužuje za bilo šta.

POD MOJOM ZASTAVOM

Čitajući taj intervju osjećao sam se kao žrtva silovanja, koja zato što već godinama šuti omogućava svom silovatelju da to neometano čini i drugima. Da to ilustrujem: dakle, od skoro deset godina koliko sam proveo u Danima, u radnoj knjižici imam četiri godine i sedam mjeseci; i sad je moja sramota što to kažem, je li?, a ne njegova što me podvrgnuo tome?

Samire, ono što hoću da kažem, pretpostavljaš, je da nijedan od ljudi koje si ti tako zdušno stao braniti od mene, nema apsolutno nikakve veze sa ljevicom. Jedan je budžetski pacov, drugi beskrupulozni demagog i manipulant, i ne postoje uslovi pod kojima bih marširao pod istom zastavom s njima. Bez obzira na to ko tu zastavu nosio i bez obzira protiv koga se borio. Pritom, njih uistinu i ne smatram svojim neprijateljima, ali u onoj mjeri u kojoj to mogu, makar i ovako, ne želim dopustiti da mašu zastavom koja je moja.

Jer, borba protiv korumpirane klerodesničarske vlasti nije ovako teška zbog toga što se opozicija tobože ne može ujediniti, nego zato što su ljudi, interesne grupe, kako god hoćeš, koji su integralni dio sistema kidnapovali stvar koja im prirodno ne pripada i izdaju se za nešto što nisu. Jer, nije moguće biti intimus Harisa Silajdžića i pritom se ogrtati šinjelom nezavisnosti, kao što nije moguće biti klijent Samira Silajdžića (Besima Mehmedića odnedavno) i biti u opoziciji; ili tvrdiš da možda jeste?

GRAŽDŽASTVUJUŠČA JAVNOST

Dalje. Nastranu to što me proglašavaš medijskim Gavrilom Principom, dio teksta zbog kojeg sam zapravo na kraju i odlučio da odgovorim je onaj u kojem navodiš kako sam kao „inače, sjajni analitičar (čijih par tekstova o Srebrenici, su među najboljim ikad napisanim stvarima na ovim prostorima), u poziciju da (...) devalvira svoju vrijednost“, je uistinu uvrijedljiv. Vrijeđa, naime, nešto što znam već jako dugo: a to je da sam prihvatljiv jedino i samo onda kada pišem ili pričam o Srebrenici; graždžastvujuščem dijelu ovdašnjeg javnog mnjenja udruženja žrtava naprosto nisu dovoljno uglađena, drugima idu na nerve „bezube babe“. Ali, to je sve o čemu mi je dopušteno govoriti; ja sam, naprotiv, sve ovo vrijeme bio u uvjerenju da mi to što sam preživio Srebrenicu ne daje nikakvo naročito pravo, ali me i ne ostavlja bez prava koje imaju svi drugi državljani ove zemlje. Jedno od njih je Ustavom zagarantovano pravo na slobodu mišljenja i izražavanja. I da za sve važi upravo takvi, identični standardi; problem je u tome što ti ne vidiš da oni koje ti braniš od mene (pećanini i mustafići) imaju jedne standarde za sebe, a druge za sve ostale. Istovremeno, zbog visoke osobne cijene koju sam platio ovom stanju stvari (i u ratu i u poraću), malo sam gadljiviji na nijanse, na karijere napravljene novcima poreskih obveznika, osobna bogatstva zarađena tuđim gladnim godinama. Utoliko više što su tu „ugrađene“ i moje gladne godine i što imam pravo da to kažem.

STRUJA NAS ZBLIŽAVA

Dalje. Krajnje je nepošteno da meni ispostavljaš račun međusobnih odnosa na medijskoj i nevladinoj sceni u Sarajevu ili u BiH. Taj račun nisam pravio, niti ga imam namjeru plaćati. Ali, kad si već spomenuo nekakvo zbližavanje, da te odmah ostavim bez iluzija: ne zbližavaju se ideje, koncepti i uvjerenja, nego struja, prijatelju, struja. U tom strujnom kolu izgorjet će još desetine tuđih godina, pući još mnogo kičmi; sve to debelo podmazano krvarinom.

Samire, odluka je tvoja. Činjenice nije moguće prenebregnuti i ne bi se smjele ignorisati onako kao što ti radiš, otpisujući „intelektualni nivo teksta i eventualnu istinitost navoda u njemu”, samo zato što dolazi iznutra, a ti to eto, ne odobravaš. Dakle, ili su navodi u tekstu tačni ili nisu. Treća mogućnost ne postoji, jer onda i sam počinješ povlađivati vladavini laži protiv koje vjerujem da se boriš.

Odluka Vrhovnog suda Crne Gore kojom se potvrđuje presuda piscu i publicisti Andreju Nikolaidisu da plati 12.000 eura za duševne i ostale bolove Emiru Kusturici – ostaće zabeležena kao jedna od najperverznijih u istoriji balkanskog pravosuđa. Nikolaidis je, kaže časni podgorički Sud, kriv jer se „uz najveći stepen najgrublje ironije i sarkazma vrijeđa tužilac, njegova čast i ugled, kao ličnosti, a osporava i pravo na njegovo mišljenje. Sem toga, na uvredljiv način osporavaju se rezultati u umjetničkom stvaralaštvu tužioca“. Prevedeno na jezik Vrhovnog suda, ironija i sarkazam su zabranjeni, a „rezultati u umjetničkom stvaralaštvu tužioca“ su neupitni, zaštićeni Zakonom! Ko ne veruje, neka pročita legendarnu presudu!

TKO SU ČLANOVI SLAVNOG VRHOVNOG SUDA CRNE GORE ALERGIČNI NA SARKAZAM & IRONIJU, ZALJUBLJENI U MOKRU GORU I NJENOG GOSPODARA: Vijeće je sastavljeno od sudija Radoja Orovića, kao predsjednika vijeća, Julke Badnjar, Dušanke Radović, Rešada Muzurovića i Ranka Vukovića, kao članova vijeća.

TKO JE NEMILOSRDNI TUŽILAC: Emir Kusturica, sa boravištem u Beogradu, ul. Milorada Mitrovića, koga zastupa punomoćnik Marika Novaković, advokat iz Podgorice.

TKO SU TUŽENI: 1) Društvo za novinsku izdavačku djelatnost "Monitor" DOO Podgorica, ul. 19 Decembra br. 19, koga zastupa punomoćnik Tamara Durutović, advokat iz Podgorice, 2) "Antena M" DOO Podgorica, ul. 19 Decembra br. 19, koga zastupa punomoćnik Periša Radović, advokat iz Podgorice, 3) "Studio MOUSE", DOO Podgorica, ul. 19 Decembra br. 19, koga zastupaju punomoćnici Vesna Raičević i Velibor Marković, advokati iz Podgorice i 4) Andrej Nikolaidisa, iz Podgorice, ul. 19. decembra br. 19, koga zastupa punomoćnik Tamara Durutović, advokat iz Podgorice.

A ŠTO SE VIJEĆE SASTALO: Radi naknade štete, odlučujući o revizijama prvotuženog i četvrtotuženog izjavljenim protiv presude Višeg suda u Podgorici Gž. br. 727/06 od 15. 02. 2008. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 6. 06. 2009. godine.

I KAKVU JE PRESUDU DONELO VIJEĆE: Odbijaju se revizije prvotuženog i četvrtotuženog, kao neosnovane. Isti su obavezani da tužiocu po osnovu naknade nematerijalne štete zbog povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti, isplate solidarno iznos od 12.000 eura, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. 01. 2006. godine do isplate i troškove parničnog postupka od 750 eura, dok je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za iznos od 88.000 eura, odbijen kao neosnovan.

ŠTA JE PREDMET SPORA: U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrđeno je da je prvotuženi, u svom nedeljniku "Monitor", broj 710 od 28. 05. 2004. godine, objavio tekst čiji je autor četvrtotuženi pod naslovom "Dželatov šegrt", sa nadnaslovom "Emir Kusturica pravoslavni hrišćanin". U tom tekstu za tužioca se navodi da je "glup, ružan, pokvaren", "da sve što ima treba da zahvali magarcima", "da je pružao alibi za svakog ubijenog Muslimana", "da se svrstao na stranu dželata u Srebrenici", kao i navode kojima se vrijeđaju njegova osjećanja u vezi sa vjerskom i nacionalnom pripadnošću, te i njegova djela i dostignuća u oblasti umjetničkog stvaralaštva.

VIJEĆE VRHOVNOG SUDA NIJE NI SVESNO DA JE VLASNIK KOSMIČKE REČENICE GLEDE UVREDE UMJETNIČKOG STVARALAŠTVA: Kao i navode kojima se vrijeđaju (...) njegova djela i dostignuća u oblasti umjetničkog stvaralaštva.

CJELINA ALI ODVOJENO: Takvi navodi, očigledno uvredljive sadržine i namjere, posmatrano odvojeno i u cjelini, ne mogu predstavljati vrednosne sudove motivisane kao poziv na javnu polemiku, kako to navode revidenti.

IRONIJOM PROTIV GOLORUKOG EMIRA: Ovo zbog toga što se tim navodima, na ružan i neprimjeren način, uz najveći stepen najgrublje ironije i sarkazma vrijeđa tužilac, njegova čast i ugled, kao ličnosti, već osporava i pravo na njegovo mišljenje. Sem toga, na uvredljiv način osporavaju se rezultati u umjetničkom stvaralaštvu tužioca, kao i njegova osjećanja u vezi sa nacionalnom i vjerskom pripadnošću.

KOLIKO EVRA VREDI DUŠEVNI BOL NEMANJE KUSTURICE: Pošto su objavljenim tekstom grubo povrijeđeni čast, ugled i dostojanstvo tužioca, dosuđeni iznos od 12.000 eura, odgovara zahtjevima iz člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, kako u pogledu značaja povrijeđenog dobra, tako i u pogledu intenziteta pretrpljenih duševnih bolova tužioca.

ANALIZA DUŠEVNOG BOLA S NAGLASKOM NA INTENZITET: Pri tom treba imati u vidu da za postojanje duševnih bolova, njihov intenzitet i trajanje, nije bilo potrebno medicinsko vještačenje na šta se revizija potencira bez osnova.

ZAŠTO NIJE BILO VEŠTAČENJA DUŠEVNOG BOLA KOJI JE IZAZVAO TEŽAK I OZBILJAN POREMEĆAJ PSIHIČKE I EMOCIONALNE RAVNOTEŽE UPRAVNIKA ŠUMSKOG KOMPLEKSA MOKRA GORA: Jer, grubo vrijeđanje, podsmijeh i izlaganje ruglu, morali su izazvati težak i ozbiljan poremećaj psihičke i emocionalne ravnoteže, kod svakog čovjeka, pa i tužioca, zbog čega je, po ocjeni ovoga suda, odgovarajuće vještačenja u tom pravcu, bilo suvišno i nepotrebno.

OVO FILMSKO OBJAŠNJENJE ZASLUŽUJE JOŠ JEDAN KADAR: Odgovarajuće vještačenja u tom pravcu bilo bi suvišno i nepotrebno.

ŠTA SUD SMATRA: Ovaj sud smatra da će dosuđeni iznos doprinijeti otklanjanju štetnih posledica, tj. uspostavljanju psihičke i emocionalne ravnoteže tužioca koja je narušena objavljivanjem teksta o kome je bilo riječi.

ZNAČI LI TO DA JE EMIR KUSTURICA VEĆ PET GODINA NEURAVNOTEŽEN I DA ĆE 12.000 EURA VASPOSTAVITI VIŠEGODIŠNJU NARUŠENU RAVNOTEŽU IZMEĐU PSIHE I EMOCIJA: Ovaj sud smatra da će dosuđeni iznos doprinijeti otklanjanju štetnih posledica, tj. uspostavljanju psihičke i emocionalne ravnoteže tužioca koja je narušena objavljivanjem teksta o kome je bilo riječi.

(U Podgorici, 6.9. 2009)

(preneseno sa prijateljskog portala e-Novine)

G.M. je zadržan u pritvoru a čitav slučaj proslijeđem je kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu.

(zurnal.info)