Komova revizija:

Komunizam i kako ga se rešiti

Komunizam je pošast

slična otrovnoj peruti.

Komunisti dave naš rod

zato što su židovi masoni i pederi.

Uprkos pederastiji

uspevaju da ostave potomstvo.

Deca komunista

takođe su židovi masoni i pederi

i jedu kao vaške

zbog čega često oboljevaju od tifusa i gangrene

ali nažalost uvek prežive.

Komunisti ne daju ljudima

ljudsko pravo i slobodu

i vrckaju kad hodaju.

Komunisti su debele bradate izelice...

ili tako nešto.

Žive u pećinama

i bacaju bombe na nevine ljude i kulturne okupatore.

Nastali su u epruveti

kao sida.

Mrze slobodno tržište.

Jedini poznati lek protiv komunizma

jesu četnici.

Kada su laboratorijski ojačani

miropomazanim Mitom Ljotićem

i Svetim Nikolajem

onda su retard-četnici.

Miropomazani i Sveti

nikada nisu vrckali

ali umeli su sa židovima

koji su vazda bili debele bradate izelice...

ili tako nešto.

Postojbina četnika je Australija.

Tamo je s proleća moguće čuti

kako četnici nežno chatuju

u sezoni parenja

puštaju se u promet na slobodnom tržištu.

Četnici se tu bave fudbalom i tenisom

i obredno se hrvaju sa ustašama

iako prevashodno mrze komuniste

kao i ustaše uostalom.

Krleža je bio komunista

ali i ustaša.

Mrzeo je sam sebe.

On je vrckao kad hoda

i pravio je jame da lovi četnike

što Nikolaj nikada nije radio

on je pojao samo nad Mitinom rupom.

Krleža je bio debela bradata izelica...

ili tako nešto.

Četnički kauboji nose ekstravagantne frizure

kao i lenjingradski kauboji

samo što su ove kudrave

i stoje uspravno

što je simbol potencije

i zbog čega su u narodu poznati

kao jajoglavi ratnici podzemlja.

Treba znati da su četnici

podvrsta klokana

štoćereći da imaju dvostruki falus.

Jedan deo nazivaju kurcem prevelikim

a drugi ražnjem životinjskim.

Ponosni na ovo svojstvo sveto dvojstvo

na čelu nose svoje simbole klokarde.

Za razliku od klasičnih klokana

četnici su antipašisti.

Bore se protiv paše turčina

koji ljudima ne da ljudsko pravo i slobodu

mada prevashodno mrze komuniste

te su odličan melem.

Četnici se mahom dobro slažu

sa hrabrim disidentima.

Hrabri disident Dobrica

nikada nije vrckao

ali želeo je da jebe Tita.

Zbog te želje četnici mu oprostiše

što se vozio na Galebu.

Tito ga tada pogleda

i reče sebi u bradu

Mali Gedžo hrabri borče

i romana stvaraoče

lep si mi ko jednooka zmija

al vala me nećeš jebat!

Posle je Dobrica proteran na Dedinje

odakle već čitav vek

predvodi antipašizam i vodi pregovore.

Disidentu mlad majore

pogledaj me jednom nežno

ispod dugih trepavica

da ti viđu toke na mudima

disidentu predsedniče dekadentu

kolike ti toke izbušiše kuršumi

mučki čete komunista.

Tito je vrckao dok hoda

što će ostati zabeleženo

u narodnom gospel stihu

Walking spanish down the hall.

Tito je bio debela bradata izelica

ili tako nešto.

(Fragment poeme Opera za dinar iz knjige pjesama Lirika pasa koja uskoro treba biti objavljena u zagrebačkom Algoritmu.)

 

Reprezentacija Bosne i Hercegovine u sjedećoj odbojci potukla je izabrani tim Rusije i osvojila zlatnu medalju na Evropskom prvenstvu u poljskom gradu Elblagu. Ovo je šesta titula evropskog prvaka za jedan od najuspješnijih sportskih kolektiva u svijetu! Dakle, nismo stekli teoretske šanse za baraž, nije da smo se plasirali u baraž, nismo prošli baraž, nego Bosna i Hercegovina je evropski prvak. Rusi su poraženi rezultatom 3:1! Šampionski!

Zlato za Bosnu i Hercegovinu osvojili su: Sabahudin Delalić (kapiten), Adnan Manko, Mirzet Duran, Asim Medić, Ismet Godinjak, Nizam Čančar, Safet Alibašić, Dževad Hamzić, Ermin Jusufović, Beniz Kadrić, Ejub Mehmedović, Esad Durmišević i Hidajet Jusufović. Selektor reprezentacije je Mirza Hrustemović.

Bosna i Hercegovina je u sjedećoj odbojci osvojila sve što se može osvojiti, kako u reprezentativnim tako i u klupskim takmičenjima. Ali, neposredno pred odlazak po evropsko zlato Savez sjedeće odbojke Bosne i Hercegovine dobio je od Službe za zajedničke poslove institucija BiH nalog za iseljenje iz prostorija u ulici Danijela Ozme. Istjerani su iz prostorije od šesnaest kvadrata i na taj način im je onemogućena komunikacija sa Evropskom odbojkaškom asocijacijom. Bilo kakva materijalna i finansijska pomoć samo je pusta želja. Vlastitim ulaganjima i uz pomoć prijatelja uspijevaju da sastave kraj s krajem. Na sreću, naše najtrofejnije sportiste nije obeshrabrilo to što im vlasti na sve moguće načine onemogućavaju postojanje.

Tu se žalosni detalji ne okončavaju, jer niti jedan kanal u Bosni i Hercegovini nije prenosio čak ni finalnu utakmicu Evropskog prvenstva. Ni javni servisi nisu se udostojili da prenesu jedan od najsvjetlijih trenutaka u sportskom životu Bosne i Hercegovine. U vrijeme utakmice na BHT-u je išao pregled engleske Premier lige, a na FTV i RTRS Autovizija. Doduše, na RTRS-u ljubitelji odbojke poslije podne su mogli pratiti jednu utakmicu s Evropskog prvenstva. RTRS je odlučio da svoje uredne neplatiše počasti utakmicom između ženskih reprezentacija Srbije i Češke. Ne treba zaboraviti ni to da su nedavno pomjerani termini dnevnika na javnim servisima zbog utakmica EP-a u košarci. Treba li podsjetiti da na EP-u nije nastupala reprezentacija BiH i uglavnom smo gledali nastupe susjednih zemalja.

Ali,potrudimo se da nam sve ovo ne omete slavlje. Redakcija Žurnala upućuje najiskrenije čestitke evropskim šampionima!

(zurnal.info)

 

 

Na konferenciji za štampu pri zatvaranju G-20 u Pittsburghu, američki predsjednik je pozvao Iran da rasvijetli svoje nuklearne aktivnosti na sastanku s velikim silama 1. oktobra u Ženevi.

"Uvijek sam govorio da ne isključujem nijednu opciju kada se radi o pitanjima američke nacionalne sigurnosti, ali želim ponovo insistirati na činjenici da više volim da to bude diplomatsko rješenje, rekao je on.

"Mislim da je Iran upozoren, kada se sastanemo 1. oktobra, potrebno je da nam razjasni sva pitanja i napravi svoj izbor", dodao je on.

On je na kraju rekao da je ove sedmice uočio "jedinstvo bez presedana u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda i na samitu u Pittsburghu vezano za problem Irana.

(FENA)

„Ovo je prilika da to prvi put kažem“, rekao je Dodik u Modriči odgovarajući na pitanje novinara da li će biti novog sastanka „prudske trojke“.

Dodik je naveo i da će Vijeće ministara BiH "funkcionirati u manjinskoj formi i djelovat će kao i do sada od slučaja do slučaja“, javili su mediji u RS-u.

Na pitanje šta će se desiti ako visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko poduzme mjere protiv RS-a zbog zaključaka u vezi s odlukama oko „Elektroprenosa“, Dodik je ponovio stav da će svaka nametnuta odluka visokog predstavnika u BiH ili nekog drugog biti odbijena u RS-u i da će se predstavnici RS-a povući iz svih organa u BiH ako ambasadori i međunarodni predstavnici ne poslušaju taj stav.

“Svima mora biti jasno da RS ne želi da mijenja svoju dosadašnu politiku, a to je da hoćemo da nastavimo da je jačamo i gradimo onakvu kakva nama svima treba i da nijedna odluka visokog predstavnika u BiH nema formu nametanja ili smjenjivanja“, rekao je entitetski premijer.

Naveo je i da je s ovim stavom upoznao sve ambasadore i međunarodne predstavnike s kojima je ovih dana razgovarao.

“Ako ne poslušaju takav naš stav, mi ćemo se povući iz svih organa BiH i tamo se više nećemo vratiti. Ako žele da vide tu našu odlučnost, neka odluče da nešto nametnu već danas, a mi ćemo već večeras pokazati svoju odlučnost“, naglasio je on.

Dodik je, komentarišući odluke visokog predstavnika i stavove Vijeća za implementaciju mira u BiH tim povodom, naveo da je od „strane službenika OHR-a podmetnuta aktivnost visokom predstavniku i da Valentin Inzko nema loše namjere, ali ima lošu naviku da podlegne uticaju nedobronamjernih ljudi“.

Za Vijeće za implemetaciju mira je rekao da je „vještačka tvorevina i da njegovo funkcionisanje nije predvidio Dejtonski sporazum“, te da njihovo saopćenje kojim se daje podrška Inzkovim nametnutim odlukama „zvuči komično i dolazi po inerciji“.

Naveo je i da će RS poštovati Dejtonski sporazum, ali "ukoliko međunarodna zajednica krši taj sporazum, RS će krenuti svojim putem, jer nema cilja koji može uticati da bilo koju našu nadležnost prenesemo na BiH".

"Sukobe ne želimo, ali svima mora biti jasno da je RS stvarnost", rekao je Dodik.

I predsjednik RS-a Rajko Kuzmanović rekao je da se stavovi Vijeća za implemetaciju mira da su zaključci Vlade RS-a krešenje Dejtonskom mirovonog sporazuma "ne tiču RS-a".

On je također danas u Modriči naveo da RS ne krši Dejtonski sporazum i da je sve što radi zasnovano na tom sporazumu, Ustavu, međunarodnim aktima i međunarodnom pravu.

I predsjednik Narodne skupštine RS Igor Radojčić je naveo da se RS i BiH nalaze u jednoj od brojnih dubokih kriza indukovanih od međunarodne zajednice.

On smatra da će parlament RS-a na narednoj sjednici najvjerovatnije potvrditi mjere koje je Vlada RS-a donijela povodom odluka visokog predstavnika o "Elektroprenosu BiH".

(FENA)

Izjavila je to predsjednica HDZ-a i Vlade RH Jadranka Kosor nakon sjednice Predsjedništva.

 "HDZ predlaže da, uz odredbe vezane uz dovršetak pregovora s EU-om, koje se tiču referenduma te potpune neovisnosti HNB-a i revizije, u naš prijedlog uđe i promjena Ustava vezana uz nezastarijevanje pretvorbenog kriminala", rekla je Kosor i dodala da su se o tome jednoglasno složili.

HDZ će partnerima predložiti i da se Ustavom propiše kako je obrazovanje dostupno svima pod jednakim uvjetima, te da je opće obrazovanje obvezno i besplatno.

HDZ-ovo Predsjedništvo dogovorilo je i brze promjene zakona o pravima hrvatskih branitelja, kojima će se, kaže Kosor, zaustaviti svako moguće povećanje broja branitelja.

"2009. je godina u kojoj moramo i možemo povući crtu kad govorimo o tome koliki je broj ljudi sudjelovao u obrani", kazala je Kosor, najavivši i izmjene odredaba vezanih uz ostvarivanje statusa hrvatskih ratnih vojnih invalida (HRVI). O detaljima tog zakona nije željela govoriti.

(FENA)

Život običnog tempa

Šta bi se sa ovom zemljom dogodilo kada bi svi, ali baš svi, iz vlastitih, privatnih, sebičnih razloga odlučili odustati od pravedne borbe protiv ovdašnjeg kriminalno-klerikalnog režima?

„Zbog iskustva sa prošlogodišnjeg Festivala, kada su organizatori/ce, sudionici/e, aktivisti/kinje i posjetitelji/ce bili/e sučeljeni/e i iskusili/e nasilje u najklasičnijem smislu, organizatori/ce su se odlučili/e za drugačiji koncept organizacije. Naime, Festival će biti obilježen od 24. do 28.09.2009. godine postavljanjem billboarda diljem naše države, emitiranjem TV spota putem javnog servisa i oglasa u najčitanijim dnevnicima i magazinima u BiH, dakle isključuje izložbe, preformanse i radionice. Odluka je vođena željom da se izbjegnu javna okupljanja imajući u vidu sigurnost dobronamjernih ljudi koji bi sudjelovali i/ili posjetili Festival.“
Ovo je dio iz zvaničnog saopćenja Udruženja Q povodom „2. QSF“ koji se ne održava ovih septembarskih dana. Iako su nezavisni mediji, te za ovdašnje prilike, iznenađujuće respektabilan akademsko-intelektualni blok u proteklih godinu dana u brojnim i raznim prilikama ( autorski tekstovi, tv prilozi, okrugli stolovi...) nedvosmisleno podržali „queerovce“ direktno osuđujući vehabijsko-talibansko divljanje nad nedužnim ljudima upriličeno tokom otvaranja 1. QSF-a prošle godine, organizatori/ce su, ipak, odlučili/le da festival obilježe tako što festivala zapravo neće biti ukoliko, naravno, ne računamo jumbo plakatiranje, te rijetka emitiranja tv spotova i novinskih oglasa.

Malo sam se ovih dana raspitivao pa sam saznao da čelnicima/ama Udruženja Q već duže vrijeme nepoznate osobe upućuju najodvratnije prijetnje među kojima su i one sa smrtnim ishodom. Pouzdano znam kako se osjeća osoba kojoj prijete likvidacijom, a odgovorno tvrdim da nisam laik ni po pitanju zvaničnog prijavljivanja ovdašnjim policijskim organima anonimnih idiota zatrovanih mržnjom prema „drugom i drugačijem“. (Usput, jedan takav jazavac, sa veeelikom bradom i kratkim pantalonama, ovih se dana pred sudom izjasnio da nije kriv iako je tokom operativne policijske akcije direktno uhvaćen u pripremama za izvršenje krivičnog djela mog eventualnog ubistva.) Ali, bez obzira na sve, šta nam drugo preostaje nego vjerovati u ono što kolokvijalno nazivamo pravna država? Od koga nego od policije (tužiteljstva, suda) očekivati da zaštiti naša ljudska prava? Nažalost, u državi poput Bosne i Hercegovine sistem prečesto zakaže pa naši životi opasno dospiju u ruke džilkoša i nasilnika. Moji drugovi Emir Imamović Pirke i Peđa Kojović prije godinu dana su na pravdi boga, u centru Sarajeva, divljački premlaćeni. Za to krivično djelo do danas niko nije odgovarao. No, bez obzira na prošlogodišnje batine, neovisno od toga da li bi se na svečanoj ceremoniji otvaranja 2. QSF ponovo ukazali isti, sudski neprocesuirani, bradati batinaši, siguran sam da bi Pirke i Peđa opet bili tamo. I garantiram da ne bi bili sami. Kao što ne bi bili sami ni članovi/ce Udruženja Q čija su ljudska prava za samo godinu dana u najmanje dva navrata brutalno zgažena u gradu koji se lažno predstavlja evropskom metropolom.

Da se ne lažemo, otkazivanje javnih manifestacija tokom, za mene neodržanog, 2. QSF zapravo je kukavička kapitulacija njegovih organizatora/ca pred sarajevskim primitivizmom i velika pobjeda ovdašnjih vjerskih fanatika čije se javno djelovanje (koje podrazumijeva i razne vrste nasilja) savršeno uklapa u vizije Mustafe Cerića i Džemaludina Latića o „evropskom Teheranu“ gdje nema mjesta za „pedere, ateiste, islamofobe, djecu iz mješovitih brakova, strane plaćenike i drugu stoku sitnog zuba“. A moralo je biti drugačije, trebalo je biti hrabrije! Uostalom, šta bi se sa ovom zemljom dogodilo kada bi svi, ali baš svi, iz vlastitih, privatnih, sebičnih razloga odlučili odustati od pravedne borbe protiv ovdašnjeg kriminalno-klerikalnog režima? Neka me shvati kako god ko hoće, ali siguran sam da nakon našeg masovnog povlačenja ne bi bilo čak ni onih kukavičkih jumbo plakata i tv spotova u okviru nikad održanog 2. QSF-a.

Ne znam kako drugi iz moje generacije – umalo ne napisah da ne znam kako normalan svijet – ali, jedini period u mom životu kada sam bio musliman – makar i ne znao šta to zapravo znači – i kada je to bio važan dio mog identiteta bio je u vrijeme „mračnog komunizma“.

Ne znam da li o tome razmišljam ovih dana zato što sam shvatio da sam napravio prvi puni krug u životu – naime, jedan od prvih ramazana kojih se sjećam bio je negdje u ova doba godine – ili iz nekog drugog razloga, ali sjećam se da je vrhunac dana meni i mojim prijateljima bio kada bi negdje pred iftar išli na krivinu s koje su se vidjeli kandilji na džamiji i da bi potom svako od nas najbrže što je mogao, puni osjećaja da radimo nešto važno, trčao i revao na sav glas: „Upalili se kandilji, upalili se kandilji...“ Kao što rekoh, ne tvrdim da sam znao šta to uopće znači, ali sam u tom „željeznom dobu“ krenuo u mejtef u isto vrijeme kada i u osnovnu školu – moja majka koja je fanatična vjernica poslala me godinu ranije, ali me efendija vratio kada je shvatio da još uvijek baš i ne čitam najbolje, rekavši: „Hajde ti prvo nauči latinicu, pa onda dođi u mejtef!“ – i dobar dio mog djetinjstva, ali i onog što danas osjećam prema vjeri i vjerama, vezan je za tu trošnu zgradicu.

PUNI KRUG

Bio je to dobar život – ne zato što je bio davno, nego zato što je bio dobar – i ja bih i danas najradije – zapravo, jedina mi je utjeha da ću se jedan dan vratiti tamo – otišao tamo da živim, ali to podrazumijeva priznanje jednog poraza koji nikako ne mogu priznati i protiv čijeg ću se priznanja boriti kako znam i umijem.

Ne pišem to zato, nego stoga što sam napravio jedan puni krug i što sada kada znam gdje je njegov početak, a gdje kraj, i šta je sve stalo unutra, znam da sam se u svim svojim kožama potpuno komotno osjećao jedino tada. Ne znam, velim, kako drugi, ali meni je to bilo važno: ja sam kao srednjoškolac klanjao pet puta dnevno, u klubu u kojem sam igrao košarku – KK Vihor, Bratunac – pa sam zbog toga između ostalih imao i nadimak „Hodža“, ali nikad, ama baš nikad nisam osjetio podozrenje ili omalovažavanje, kakvo sam poslije rata često prepoznavao kod ovdašnjih muslimana koji nikako nisu mogli svariti moje provincijalno porijeklo ili kod „sekularista“ koji poznavanje makar i vjerskih rituala u kojima čovjek htio-ne htio da učestvuje – svadbe, dženaze – smatraju nazadnim, skoro primitivnim. Možda mi se danas iz ove perspektive sve čini drugačijim i ljepšim zato što je vezano za bivši život, bivšu inkarnaciju, ali dovoljno sam iskusio da znam da je život uvijek i svuda težak, naporan i mučan i da nisam podlegao tendenciji da današnje želje interpretiram kao prošle događaje..

Hoću, naime, da kažem da mi ta, muslimanska, islamska ako hoćete, duhovnost nije bila strana, štaviše, i da sam se upravo zbog toga tokom proteklog ramazana osjećao poraženim kao malo kad. Danima sam bjesomučno vrtio televizijske programe, bježeći od pop-bula – kunem se, prvi put sam u životu čuo električnu gitaru u ilahiji i mislim da bi mi najveći tv-junkie kojeg znam, Selvedin Avdić, zavidio na strpljenju s kojim sam gledao TV Vogošću, MTV Igman, o mainstream televizijskim stanicama, kao što je NTV Hayat da i ne pričam – krvljanja pred kamerama, pokušavajući da nađem neki komadić vrijednosti uz koje sam odgojen, neki znak da nije baš sve podleglo sistematskoj banalizaciji. Ali, avaj, skončao sam gledajući, na sarajevskoj kantonalnoj televiziji, iftar – o svrsishodnom trošenju novaca poreskih obveznika, dakle građana svih vjera, možemo kad god hoćete – u kući Hanke Paldum, kojoj kćerka prenosi selame od Burhana Šabana – „Srela sam ga, Allaha mi te poselamio!“; slušao sam kako zvijezda večeri, između dvije nazor otpjevane sevdalnike, priča kako je, eto, prije neku godinu kod nje tokom ramazana boravila Alka Vujica i kako je, osim što bi ujutro popila uobičajenu kafu uz cigaretu postila s njom svaki dan. Ovdje bi sad trebali ići uzvičnik i upitnik zajedno, ali to ne činim otkako sam negdje pročitao – i složio se s njom – opasku Marka Twaina da je stavljati uzvičnike na kraj svojih rečenica isto što i smijati se svojim vicevima.

PROTIV ČOVJEKA

Gledao sam, i u to se kunem, intervju koji je Arduana Pribinja Kurić pravila sa Džemaludinom Latićem, i po prvi put u životu nisam mogao da odlučim ko je od dvoje sugovornika gluplji i uskogrudiji – „Je l' imate neku posebnu inspiraciju kad pišete Vaše ilahije?“ – svaki dan se dobrovoljno izlagao toj zapanjujućoj gluposti, guposti koja je sama sebi svrha. Bio sam poražen kad sam shvatio kakva sve halaša danas govori u ime muslimana u ovoj zemlji. I još gore, šta govore. I bilo mi je žao moje familije, prijatelja i poznanika koji i dalje imaju snage da vjeruju.

Poslije svega sam shvatio da je to sasvim logična posljedica čina, procesa tačnije koji se zbio početkom devedesetih, izlaska vjere iz kuće na ulicu. Vjera je, onako kako sam odgojen da je razumijem, ljudska stvar, od čovjeka i za čovjeka i zato jedino ima smisla kada se dijeli s ljudima i jedan od razloga što vjeru lijepom mogu doživjeti samo u sjećanjima je taj što se sjećam ljudi ustvari. Vjera, ono što današnjim generacijama podmeću pod vjeru, je prije svega protiv čovjeka, kao što je i sve ostalo u ovom društvu, od komunalne službe do bankarskog sistema, protiv čovjeka.

Razumijem da ne postoji vjerski službenik koji će reći kako je prekonoć muslimanima dopušteno jesti svinjetinu, piti alkohol i upražnjavati predbračni seks; islam je, kao i svaka druga vjera, skup vrlo rigoroznih propisa koje čovjek treba da poštuje želi li članstvo u klubu, kao što razumijem da sam se sam i dobrovoljno povukao iz članstva, ali zato što nigdje danas u ovoj zemlji nema manje čovječnosti nego među vjerskim službenicima, nigdje manje spremnosti na oprost i više otvorene i zlurade želje za izricanjem kazne, nigdje manje čovječnosti u društvu izgrađenom na nečovječnosti. I ona dvojica ili trojica koje poznajem – tu, e nažalost, ne spadaju članovi moje šire obitelji koji su me uvjeravali da je napad na Svjetski trgovački centar u New Yorku „čifutska ujdurma“ – što nisu zaboravili da se ovdje nikad ranije nije iftarilo hurmama, zauvijek su osuđeni na disidentizam, marginalni unutar vjerske hijerarhije onoliko koliko je u današnjoj Bosni i Hercegovini marginalan – čovjek.

Možda je poenta u tome što se vjera ranije morala boriti za svakog čovjeka i svaku pojedinačnu dušu sa drugim idejama i ideologijama, što je tržište ideja i ideologija bilo – još jedan paradoks – kompetitivnije tokom socijalističkog samoupravljanja, ali čovjek, pojedinac, danas nema nikakvih izgleda osim potpunog povlačenja i kapitulacije: to je jedini izbor koji može napraviti svojom voljom, svi drugi izbori napravljeni su za njega.

 

Vlada Republike Srpske u prošloj godini potrošila je 2,5 miliona maraka na direktno finansiranje medija, prije svega novinske agencije SRNA, dnevnog lista Glas Srpske, Radija Istočno Sarajevo.

Subvencije za medije su suviše ozbiljna stvar da bi se prepustile bilo kojem ministru pa su one u nadležnosti generalnog sekretarijata Vlade RS, što praktično znači pod direktnom kontrolom premijera RS, Milorada Dodika.

Najveći dio novca dobila je novinska agencija SRNA, 1,68 miliona maraka, koje su im isplaćivane u mjesečnim tranšama od po 140.000 maraka. U odnosu na 2007. godinu Vlada RS se pokazala izdašnijom pa je SRNA dobila 28 posto više novca. To što je 2008. godina bila godina lokalnih izbora, vjerovatno nije imalo nikakvog uticaja.

Posebno je zanimljiv slučaj finansiranja banjalučkog “Glasa Srpske”. Kao medij u vlasništvu države redovno je subvencioniran novcem iz budžeta, pa je tako u 2007. godini od Vlade RS dobio 851.000 maraka, što je 70.917 maraka mjesečno.

Krajem 2007. godine raspisan je tender za privatizaciju Glasa Srpske koji je okončan 28. novembra i gdje je najboljom proglašena zajednička ponuda “Nezavisnih novina” Željka Kopanje i kompanije Integral Inžinjering Slobodana Stankovića . Kupci su ponudili 3,8 miliona maraka za državni kapital te obećali ulaganja od dodatnih 4,5 miliona maraka tokom naredne tri godine.

Iako je bilo jasno da da Glas Srpske prelazi u privatne ruke, čime prestaju bilo kakve finansijske obaveze vlade prema ovom dnevnom listu, 7. februara 2008. godine, dakle samo mjesec dana uoči zvaničnog potpisivanja kupoprodajnog ugovora, Vlada RS udvostručuje mjesečni iznos subvencija za Glas Srpske.

Umjesto 70.917 maraka mjesečnih subvencija, kolikio je Glas Srpske primao u 2007. godini, taj iznos se sada podiže na 150.000 maraka, bez ikakve vidljive logike. Vlada se čak nije ni potrudila da barem nekim formalnim obrazloženjem kaže zašto je i zbog čega mjesečni iznos subvencija ovoj novini udvostručen.

Vladi RS se izgleda jako žurilo da se riješi budžetskog novca, pa iako se mjesečne subvencije za SRNA-u isplaćuju isplaćuju u dva dijela, svakih 15 dana, u slučaju Glasa Srpskog je napravljen izuzetak. Svih 300.000 maraka, koliko su ukupno iznosile subvencije za januar i februar, isplaćeno je odjednom tokom februara. Vjerovatno Vlada RS kao većinski vlasnik Glasa Srpske nije željela da se obruka pred novim vlasnicima i da im preda kompaniju sa praznim bankovnim računom.

U prošloj godini Vlada RS neočekivano je obradovala i Radio Istočno Sarajevo, koga je počastila sa 300.000 maraka knjižeči ovaj trošak samo ka “realizacija projekta JP radio Istočno Sarajevo”. To što ovaj projekat nije uopšte bio planiran u budžetu za 2008. godinu nije predstavljalo nikakv problem.

Iako Vlada RS već finansira entitetsku novinsku agenciju SRNA, ministri u Vladi RS izgleda baš i nisu bili nešto zadovoljni onima što dobijaju zauzvrat, pa su za svaki slučaj srbijanskoj novinskoj agenciji Tanjug, uplatili 41.160 KM “za usluge Tanjugovih servisa”.

Način na koji je Vlada RS i po kojim kriterijima trošila novac na subvencioniranje medija daleko je od transparentnog.

Kako se navodi u revizorskom izvještaju Glavne službe za reviziju javnog sektora RS, o poslovanju generalnog sekretarijata Vlade RS, kod sufinansiranja javnih medija “ova sredstva se ne planiraju pojedinačno, po namjeni ili po projektu, tako da su česti značajni transferi u toku godine između pojedinih pozicija. Osim toga “realizacija svih pojedinačnih pozicija u okviru ove grupe, takođe značajno odstupa od planiranih iznosa i namjena” navode revizori.

Jednostavno rečeno, medijima se novac dijelio bez bilo kakvog plana već se onako, u hodu, “odokativnom metodom” određivalo kome će se dati i koliko novca.

Dodatnu podršku medijima Vlada Rs pružala je i kroz svoju strategiju komunikacije za koju je ukupno izdvojeno 188.250 KM, gdje su se našli i plaćeni oglasi kojima je Vlada RS promovisala svoje uspjehe u medijima.

Problem je jedino što su revizori utvrdili brojne propuste, poput zanimljive prakse da se najprije izvrši plaćanje a tek onda potpisuju ugovori, kao i da se vlast nije zamarala sitnicma poput traženja izvještaja o načinu utroška dodjeljenog novca.

Za Vladu RS i njenog premijera, Milorada Dodika, 2,5 miliona maraka datih medijima u prošloj godini pokazalo se kao dobra investicija. Toliko dobra da je ove godine dobrim i poslušnim medijima namjenjeno duplo više novca, pet miliona maraka.

(zurnal.info)

Na današnjoj konferenciji za štampu koja je održana u hotelu Radon Plaza, Fahrudin Radončić, utemeljitelj Avaza formalno je potvrdio ulazak u politiku. Na početku se gazda Avaza uporedio sa italijanskim premijerom Silviom Berlusconijem.

- Prije je Italija mijenjala premijera svake pola godine. Otako je Berlusconi došao na vlast to je promijenilo, bez obzira šta ko mislio o njemu.

Bosanski Berlusconi je nakon toga u kratkim crtama predstavio orjentaciju svoje političke partije, a to se prije svega odnosi na ekonomiju, gradnju autoputeva, zaustavljanju prodaje prirodnog blaga, pomoć posrnulim kompanijama, ulasku u NATO. Evropskim integracijama...

Na čuđenje svih prisutnih naglasio je da Bosni i Hercegovini ne trebaju nikakvi miškovići (!), pacoliji, crnogorci... Posebno je istakao, i to povišenim tonom, da je neophodno očuvati lik i djelo Alije Izetbegovića.

- Ovom prilikom želim da naglasim da ću čvrsto stati iza lika i djela Alije Izetbegovića. Da njega nije bilo ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine. Za to želim reći stop svim atacima i blaćenju lika i djela rahmetli predsjednika, rekao je Radončić.

Ime stranke nije htio otkrivati, kao ni članove. Samo je rekao da će javnost biti blagovremeno obaviještena. Zanimljivo je da na ovom prvom Radončićevom obraćanju nije bio prisutan niti jedan političar, privrednik pa ni estradna zvjezdica...

Nakon održanog govora, koji je izbiflao sa ručicom u džepu, Radončić je prisutnim novinarima uskratio mogućnost pitanja i ubrzanim korakom napustio konferencijsku salu.

(zurnal.info)

U panici sam. Ne piše mi se o seksu. Ne mislim o seksu. Ne prakticiram seks uopšte. Bubuljice, poznate u narodu kao nejebice, šarmantno su mi premrežile lice. U razgovorima s poznanicima ili prijateljima novinarima ne ubacujem više, kao slučajno, neki zgodan seksi autocitat iz jedne od mojih briljantnih kolumni, čisto da ih štrecnem.

Jeste. imidž mi je otišao k vragu. I uopšte me nije briga jer srce mi kuca kao u zeca.

Mame i bebe

Trudna sam. Već deset nedelja se pretvaram da živim normalno. Lažem urednicima da ću napisati novu, još bolju i vruću kolumnu o seksu, koja će baciti u zasjenak sve faruke i bakire i emire i samire, elem sve te muške pametnjakoviće sa Žurnala čiji tekstovi, da se ne lažemo, služe samo da popune prostor između moje dvije antologijske kolumne.

I u toj laži prolaze dani a ja ni riječi ne mogu da sastavim. Da mi ne bi onog sirotog Šišića...

Jer mislim samo o jednom „jebote postaću majka“. Doživila sam da ostanem živa kad mi je u 34-toj ruka skliznula sa Playboya na onaj ogavni časopis Mame i bebe koji vrijeđa inteligenciju gliste a ne obične žene. Erotika? Ha, svodi se već sedmicama na čežnjive poglede ka onim najgorim ženskim gaćetinama od kojih bi Gadafi mogao i tri šatora da podigne u Njujorku a još da mu ostane za kuće.

Pa me razdiru suprotni osjećaji: sanjam o trenutku kad će sise prestati da me bole. A opet drago mi kad ih vidim. Svako jutro sve su veće i hej stoje same! Majku mu, potpuno same. Bez grudnjaka ili onog flastera što mi je spasio vjenčanje. Imala sam haljinu ispod koje nisi mogao obući ništa, a sise pale do pupka, i ja se rasplakala, i onda mi je najdraži dao satenski flaster, znate onaj što ne boli kad se skida, i ja sam dignula te dvije ogavne vreće i to je super izgledalo u haljini kao da su prirodno prpošne i ...pardon, digresija.

I brinem. Samo brinem. Kad će proći muka? A što jutros nema muke? Da li će ovaj dvodnevni proljev potrajati cijeli život? Može li se eksplodirati od opstipacije? Zašto me neko ne opali maljem u glavu da prođe ova smrdljiva glavobolja? Kako je divan dan bože vidi onih divnih ptičica, i gle svi ljudi i sve životinje me vole...Da li će sve biti u redu? Koji kreten pušta filmove o bolesnoj djeci daj mi telefon da im ja majku neobzirnu. Kako smrdi ovaj kivi, da se nećemo otrovati? Hoću li biti dobra majka? (Ne nećeš sreća pa će dijete imati jednog normalnog roditelja – oca, slijedi horski odgovor...)

I tako u nedogled. Do zemlje zaglupljelih i zatupjelih gdje carujem ja.

To je tek katastrofalno. Na novom mobitelu nisam bila u stanju da prođem početni nivo neke dječije mozgalice. Digitalni profesor mi je dao jedan. Jedan!!! Meni koja sam diplomirala na svim Šekspirovim djelima. Na žalost u pravu je taj gadni profesor. Ne mogu dvije da sastavim. Jer samo razmišljam o jednom pitanju na koji nemam odgovor – kako ću preživjeti 9 mjeseci?

Ja više nisam ja

Jer ja više nisam ja. Sad sam žena sa dodanom vrijednošću. U očima rodbine pogotovo. Osjećam se kao steona krava koja je dobila na lutriji – niko je neće sjecnuti, niti prodati u bescjenje jer je jalova, već će do kraja života jesti zlatnu slamu a zgodni bikovi će joj masirati vime...

Prvi put u posljednjih nekoliko godina, tačnije tridesetičetiri, majka mi sasluša čitavu rečenicu prije nego što kaže ono obavezno budalice moja. Svekrva mi kupuje suhe šljive i kuha kompote 24 sata na dan. Tatica me ne gnjavi pričama bilo je to `45,`46- ste ne sjećam se tačno.... Oprezno ispitujem teren ali sve su naznake na mojoj strani da ću moći starijoj sestri ponekad reći NE! i preživjeti. Sestrična koja je ušla u pubertet ne može da mi odbije koju god njenu majicu poželim jer jadna ja ko zna koliko će mi minuta još moći pristajati fine stvari...

A odnos sa najdražim? Hmm, postao je iznenađujuće jednostavan. Šta god da se dešava ili ne, oboje znamo ko je kriv. On.

Znate onu reklamu za Cappy sok kad jadan muž da ugodi trudnoj ženi po kiši odleti i kupi hrpu Cappy sokova a ona pita A to nije bilo jabuke? E ona je početnica za mene. On je kriv što je meni muka, naravno. Nisam ja ta koja je rasipala sjeme okolo.

Kad on ima stolicu a ja ne po prećutnom dogovoru pospe se katranom, perjem i tiho ode u ćošak.

Onda, zašto molim vas, pravi gljive za ručak? To što sam ih voljela prije 10 sedmica ne znači da ih volim i sad kad su mi upravo odvratne, zašto to nije sam skontao?

Također mi je grozno što njega ne boli kad i mene. Iako krivi lice i suosjećajno me tapša po ruci vidim, lijepo vidim, iako sam zatupjela, da njega ništa ne boli. Kakav je ujutro takav je i navečer. Ne podriguje on okolo na sastancima. Ne otkopčava on hlače krišom na predavanjima pa to zaboravi pa krene da ustane a ono hlače krenu da je l... upotrijebite maštu. I niko, baš niko mu ne govori Oho ho, jesmo li se to malo popravili? Neka neka mašala fino je kad ima žene a ne ove današnje anoreksične.

No najgore od svega je što u njemu nema ni tračka sumnje. Kako će on preživjeti 9 mjeseci? Šta poslije? Hoće li biti dobar otac, ma šta dobar samo najbolji dolazi u obzir?

Jok. Ustaje i liježe sa jednim te istim blesavim osmijehom. Oličenje sreće.

Užas. Dođe mi da ga počupam i pošaljem da kleči na kukuruzu. Ali ne mogu, može mi još zatrebati...

Jer on ima ono što ja nemam više ni grama. Hrabrosti. Da se suoči sa jednom praktičnom činjenicom – posljedica seksa, pogotovo u plodne dane, i pogotovo nakon što smo se dogovorili, jeste dijete. Moje dijete. Koje od prvog trenutka nešto zahtijeva od mene. I tako će zahtijevati do kraja života. A sama sam to htjela. Nema više ja, meni, mi. Sad sam samo steona krava koja žvaće slamu po cijeli dan. Jer by the way samo to može da vidi i jede. Kad vidim na primjer penis fino mi dođe muka. Doduše bude mi mučno i na gljive i na kivi i na ... Ma...Ako želite da zajedno proživimo ovih 9 mjeseci pakla, pročitajte idući tekst. Neće biti puno gadan. Samo ću podijeliti s vama kako se to žensko tijelo mijenja. A kako muško...