“Neke stvari ne možete shvatiti dok vam se samom ne dogode.”

 

 

MORALNA RASKRSNICA ILI KALEMLJENJE GLUPOSTI

 

Najnovija („republičkosrpska televizijska“) optužba protiv Atifa Dudakovića, vjerovatno najveće ikone otpora agresiji na Bosnu i Hercegovinu i njenom razvaljivanju od strane kombinovanih agresorskih i kvislinških formacija, dovođenje je Bošnjaka i bosanskih patriota pred moralnu raskrsnicu, na kojoj se moraju opredijeliti: Principijelna osuda zločina i zahtjev za njegovo procesuiranje, ako postoje indicije da se zaista i dogodio, ili selektivni pristup pitanju zločina (i kazne) i negiranje istog ili branjenje počinioca, u slučajevima emotivne identifikacije s njim (tj. ako je on „naš“).

Nacionalistički monoliti, i javnost pod njihovom kontrolom, skloni su, naravno, ovom selektivnom pristupu, prema kojem naš stav prema zločinu i kazni određuju pripadnost zločinca i žrtve. U trojnoj „istini“, koja truje ove prostore, sva tri nacionalna monolita sebe doživljavaju kao žrtvu, koja se, u proteklom ratu, samo branila, a onda, kalemeći na takvu podlogu stav da je „u odbrambenom ratu nemoguće počiniti ratni zločin“ negiraju „vlastite“ zločine i zločinci su im redovno „oni drugi“. Pritom, politički instrumentalizirajući civilizacijsku potrebu kažnjavanja zločina (a spektar različitih načina na koje se to radi je gotovo bezgraničan), zločine i žrtve kolektiviziraju i prisvajaju, na nacionalnom principu, umjesto da jedina dva kolektiviteta koja se u tom kontekstu mogu izvući budu – žrtve (sve žrtve! ne „naše“ i „njihove“, nego žrtve) i zločinci (pri čemu je kod zločinaca problem malo drugačiji – oni bi trebali da budu nacionalno identifikovani, ali ne da bi se naci(onali)stički kolektiviteti njima ponosili, nego da bi im bili na vječnu sramotu).

Prezir i gađenje (i neshvatanje kako je takvo ponašanje uopšte moguće), prema konceptu „Heroj a ne zločinac“, koji se i u zapadnom i u istočnom susjedstvu Bosne i Hercegovine (a i unutar nje, u onim dijelovima njenih konstitutivnih naroda kod kojih je nacionalna identifikacija sa “maticom” izbrisala osjećaj pripadnosti vlastitoj državi) već godinama koristi u znak podrške nekim optuženima za ratne zločine, na izvjestan se način, Bošnjacima i bosanskim patriotima građanske provenijencije (koji Armiju RBiH poštuju kao jedinu legalnu vojnu formaciju na tlu međunarodno priznate države, na koju je izvršena agresija od strane njenih susjeda, potpomognuta paravojnim kvislinškim snagama iznutra), vraća kao bumerang.

IMA LI U OVOJ ZEMLJI POLITIČARA OSIM ŽELJKA KOMŠIĆA?

Svo pametovanje i moraliziranje, ma koliko ispravno bilo, se razotkriva kao notorno licemjerje, kada ga primjenjujete samo kad su drugi u pitanju a ćutite ili se ponašate identično objektu svoje kritike, kada se događa „u vašoj avliji“.

Muk bošnjačkog nacionalističkog medijsko-političkog establišmenta (obnažena ženska tijela uz dominantnu vremensku prognozu, na naslovnoj stranici, i ni slova o, veče prije toga, odaslanoj šokantnoj optužnici; uz neuvjerljive i priglupe komentare “nisam gledao taj prilog, pa ne mogu komentarisati”, bošnjačkih političara) i zbunjenost i nesnalaženje ostatka Federalne javnosti (dijelom razumljivi, zbog nepostojećeg moralnog kredibiliteta i otvorenog služenja tamošnjem nacionalističkom pljačkaškom režimu, medija na kome je optužujući materijal emitovan), ukazao je na ozbiljan problem još uvijek neizgrađenog principijelnog odnosa javnosti prema elementarnim stvarima.

Da, ugledni ljekar i direktor kliničkog centra može da, istovremeno, bude siledžija, koji premlaćuje ženu kod kuće; vjerski autoritet lokalne zajednice može da bude pedofil; predsjednik vlade može da bude lopov; mirni i pristojni susjed iz zgrade može da bude terorista ili plaćeni ubica i, konačno, general zaslužan za odbranu zemlje, pa možda i njen opstanak, može da bude ratni zločinac. Može! A na nadležnim organima je da utvrde da li i jeste. Ali, od javnosti se, bar u situaciji kad je suočena sa nečim što u najmanju ruku ostavlja mogućnost za sumnju – ženinim modricama, svjedočenjem djeteta, nalazima policije i tužilaštva ili video snimcima na kojim se jasno čuje naredba o strijeljanju - očekuje da tu mogućnost prihvati, i da ostavi mogućnost nadležnim organima da utvrde istinu. Individualni izrazi „vjerovanja” ili „nevjerovanja” u počinjeni zločin su apsurdni, jer se ne radi o religiji, nego o istini, koju je moguće utvrditi u predviđenom zakonskom postupku.

S druge strane, amnestiranje bilo koga za počinjeni zločin (što postoji kao tendencija u dijelu javnosti, i redovno se pravda nečim kod „onih drugih” – Bošnjaci to pravdaju stravičnošću i obimom zločina počinjenih od strane agresora i kvislinških formacija, Srbi nacionalnim nesrazmjerom optužnica i „neprocesuiranjem zločina nad Srbima”, Hrvati...), je neprihvatljivo. Ili kao što to kaže aktuelni Predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić (čiji su patriotizam i poštovanje prema ratnim zaslugama generala Dudakovića, neupitni): „Da je moj otac Marko počinio ratni zločin, neka ga vode. Ja bih ga prvi odveo! Prema bilo kome ko je počinio ratne zločine ne treba imati milosti. Nastranu ratne zasluge, na stranu herojstvo – ratni zločin zaslužuje kaznu!”

KAD TUŽIOCI GLUME KOMIČARE

Situacija, nastala nakon objavljivanja spornih snimaka, ukazuje i na neprihvatljivu institucionalnu i proceduralnu prazninu (ili se možda radi samo o individualnoj neodgovornosti i kukavičluku onih koji su reagovati bili dužni), koje proizvode nesagledivu štetu. Niko unutar države nije se našao pozvanim da se tim povodom obrati javnosti. Tužilaštvo BiH i njegov glavni tužilac, koji su, po svemu sudeći, bili najodgovorniji da izađu sa preciznim stavom i javnosti iznesu jasnu poruku, najprije su se od odgovornosti i obaveze prema javnosti branili pravnim poštapalicama o tome kako oni “ne komentarišu istrage koje su u toku”, a onda se, čak, upustili u, s obzirom na kontekst (radi se o ratnim zločinima, naime), krajnje neprimjerene “duhovitosti” i sarkastične komentare dostavljenog im dokaznog materijala (kao: “ima tu i dijelova iz filma Maratonci trče počasni krug”).

Niko, naime, od Tužilaštva BiH ne traži da komentariše istragu koju vodi, nego snimke koji su objavljeni. I pošto su javnosti stavljeni na uvid, ono je dužno reagovati i iznijeti svoj stav tim povodom. I u interesu javnosti i u interesu optuženog.

Ako su snimci autentični, ako nije u pitanju propagandna podvala i ako se zaista radi o naredbi koja je rezultirala izvršenjem ubistva, onda se počinitelj mora privesti i protiv njega podići optužnica i procesuirati ga. Ako je, s druge strane, u pitanju tek neka vrsta neprimjerenog skeča (morbidnog humora ljudi u vanrednim životnim okolnostima), koji nije rezultirao zločinom, nego samo, sada, poslužio za montažu političkim nastavljačima ratnog razaranja države, onda to Tužilaštvo mora jasno reći. Ne postoji treća solucija. Ili možda postoji? Ako tužilaštvo ne zna odgovor na ova pitanja, onda mora sprovesti istragu u cilju njegovog iznalaženja. Ali i o tome (da ne zna o čemu se radi i da će ispitati konkretne navode) mora obavijestiti javnost. A ne davati glupe izjave o tome da oni imaju 100 puta više video materijala od tog koji je emitovan. Pa šta? Sad javnosti odgovorite na pitanje u vezi ovog materijala.

I optuženom i javnosti i državi, ovakvim neodgovornim ponašanjem institucija nanosi se ogromna šteta. Podstiče medijski rat. I daljnje međunacionalno nepovjerenje u zemlji. Naprosto je neodrživo da se u pola zemlje određeni materijal vrti kao krunski dokaz nečijeg zločina, da druga polovina to ili ignoriše ili negira ili ne zna šta da misli, a da se nadležne institucije, pritom, ne oglašavaju i jasnim stavom o konkretnoj stvari (prikazanom materijalu) ne prekinu tu situaciju, u kojoj je upravo vakuum nastao nereagovanjem odgovornih, postao ključni argument srpskog nacionalističko-separatističkog projekta za daljnje sluđivanje tamošnjeg dijela javnosti.

Nepostojanje izgrađenih mehanizama djelovanje u “vanrednim situacijama” (koje bi za određene institucije trebalo da su redovne) vodi ka sumnji u dvostruke standarde, gubljenju kredibiliteta i stanju (polu)anarhije. Bespravnom poretku, kojim vladaju ne pravda i zakon, nego politika i nacionalistička mitomanija.

PS ili NIJE VAŽAN „NJIHOV“ MOTIV, VAŽNA JE ISPRAVNOST NAŠIH POSTUPAKA

Jasno je da srpski nacionalisti, koji, (zasad) mirnim putem, pokušavaju završiti genocidni projekat svojih ratnih prethodnika, čitav slučaj i optužbu protiv generala Dudakovića žele, s jedne strane, prikazati kao još jedan dokaz antisrpske zavjere unutar institucija države, koju žele razoriti, a, s druge strane, iskoristiti za izjednačavanje „svih strana“ u „građanskom“ ratu. No, protiv toga se može boriti jedino dosljednim poštovanjem zakona, neupadanjem u nacionalističku priču o „našim“ i „vašim“ zločinima i zločincima (jer, ni jedan zločin nije moj, a svakog zločinca bih poslao u pakao) i elementarnom ljudskošću, čiji je sastavni dio i žaljene za svakim nevinim čovjekom ubijenim ili na drugi način stradalim u proteklom ratu.

S druge strane „strane u ratu“ se ne mogu, niti će se ikada moći izjednačiti. Bez obzira na zločine „koje su činili svi“, kako to vole da kažu oni koji se s razlogom osjećaju suodgovornim za najstravičnija zlodjela, pa im onda ta poštapalica služi za samoamnestiranje. Zločini činjeni u sklopu rasističnih, genocidnih projekata, su dio zacrtanog plana, činjeni su svjesno i sistematski. Zločini pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine, su izdvojeni incidenti, koji sa zvaničnom politikom njenog civilnog i vojnog rukovodstava nisu imali veze. Za razliku od onih drugih, oni nisu naređivani (mada su – što je takođe zločin, da se razumijemo – prikrivani i neprocesuirani). Izjednačiti „strane u ratu“ ne mogu oni koji prozivaju generala Dudakovića za navodno počinjene zločine, nego oni koji se, eventualno, nađu na putu utvrđivanja istine i provođenja pravde.

Rasprave na internetu, povodom najave da će se Visoki predstavnik umiješati da razriješi mostarski gradski gordijev čvor, ne daju nikakvu nadu. Optuživanja za trenutnu situaciju, i očekivanja od Visokog predstavnika, imaju jasne nacionalističke pozicije. „Krivi su oni drugi!“ i od Visokog predstavnika se očekuje da će donijeti rješenje koje će odgovarati „nama“ a ne „njima“.

Očekivanja da će trenutno ludilo rezultirati nečim pozitivnim – da će građani, kao, po nacionalim šavovima nepodjeljeni, kolektivitet, ustati da jebu majku svojim političarima (ne obazirući se na njihovu nacionalnu i stranačku pripadnost) - pokazuju se kao naivna.

Čitava situacija pretvorila se, ponovo, u sukob naci(onali)stičkih monolita, navijačko ludilo gomile idiota, koji ne shvataju da se dave u septičkoj jami, koju im, složno, kontinuirano i obilno, pune njihovi nacionalni izabranici. I u zlurado iščekivanje da susjedu crkne krava. „Bar 10 minuta prije moje“.

Tuga i žalost.

Dva koncerta u jednoj noći. Dubioza kolektiv i Frenkie. Na 15-ak minuta razmaka, s gasom do daske (pod uslovom da vas policija ne zaustavi). I sjećanje na „soundtrack revolucije“. Na pjesmu Dosta!, koja ih je, svojevremeno, isturila u prvi red društvenih kritičara i aktivista, ali i suočila, kao i sve nas s iluzijama, sa nepostojanjem Snage, Pokreta, Mase, kojoj bi njihove pjesme bile himne. Na žalost, sloboda još uvijek ne pjeva kao što (neki) sužnji pjevaju o njoj. Ulice ne gore od protestnih marševa i demonstracija. Revolucija nije solucija. A DOSTA!... je (još uvijek) samo san.

Nedavno odbijanje Parlamenta BiH da usvoji izmjene zakona o državnoj himni, kojim bi ona konačno dobila i tekst, razlog su više da se, na ovom mjestu, prisjetimo pjesme DOSTA!, čiji je sastavni dio i komadić genijalne Dubiozine(?) verzije himne, koja je, za sva vremena, i verzija koju će, jedino, pjevati autor ovog teksta.

DOSTA

Predugo mi određuju

u kog boga da vjerujem

Neću da odustanem,

nastavljam da djelujem

Ostaju mi samo potisnute tenzije,

dok istina ima tri različite verzije

Haj'mo iz ovog stona

Jedna cijela tona sranja

iz gustog granja mi odzvanja...:

„Ovo je najbolji sistem što može bit' -

Hljeba, igara, nit' si gladan, nit' si sit“

Ovo je najgori(!) sistem što može bit',

Gospodo, nećete se vječno iza zidina krit'

Vi ste posebna vrsta,

vi ste društvena krema,

zbog vas himna ćuti,

naša himna je nijema

Bosno, mila mati, Hercegovino,

Ti ćeš zemlja vječno biti, a mi gnojivo.

Ako si sit svega i hoćeš život zdrav

Preuzmi kontrolu i zauzmi stav

Budi kralj svog uma, kao lav,

A sistem će pući, šav za šav

Digni se i bori, kreni ka slobodi

Jer ova lokomotiva u propast vodi

Ti si tih i njima to godi,

Budi vatra u kojoj će sistem da gori

Ima li života poslije demokratije

dok vječno vladaju tri iste partije

Prolaze izbori, nacionalni torovi,

režirani sporovi, isti folovi

Trilema, dilema sistema, čini se

rješenja nema, „biznis“ je jedina tema

Vlada nam uporno drijema

„Ma, nema problema, ma, nema problema...“

Važan je svaki taj glas koji daš,

u igri su stalno moj, tvoj, vaš, naš

Tri su iste al' kao različite strane

Vlast pripada njima

To smrdi na laž

I ja to znam, i ti to znaš...

Sada kažem: Dosta je!

Idem da se borim, to mi jedino preostaje

Sada kažem: Dosta je!

Ovo malo ponosa mi jedino preostaje

Sada kažem: Dosta je!

Idemo na plato, to nam jedino preostaje

Sada kažem: Dosta je!

Sada kažem: Dosta!

Preporučujem gledanje spota (sa „odvrnutim“ zvučnicima), koji adrenalin (ukoliko vam mozak nije potpuno ispran, od nacionalizma, vjerskog fanatizma ili turbo-kapitalizma, nebitno je) diže do nivoa u kome vas od akcije dijeli još samo pitanje: Gdje i skim? Ali to je već problem koji sa Frenkijem i Dubiozom nema veze. Oni su svoj dio posla odradili (i rade) sjajno (kolekcija fantastičnih borbenih pjesama za ulične proteste, barikade i individualno dizanje „pozitivnodestruktivne“ energije, ne završava, nego tek počinje s pjesmom Dosta!). Šta radi opozicija, nevladine organizacije i tzv. pokreti? Šta radi svako od nas pojedinačno? I na šta smo spremni (borbu ili dalje trpljenje ponižavanja)? To su već pitanja od kojih se borbeni elan, Dubiozinih i Frenkijevih pjesama, pretvara u depresiju i rezignaciju. Jebiga.

 

 

Otkako se pojavio, rokenrol predstavlja neku vrstu ogledala u kojem se vidi izuzetno precizna slika društva i kulture. I dok u toj slici na internacionalnom planu dominiraju moda i uopštavanja koja su neophodna da bi rokenrol bio prihvatljiv svima na Zemljinoj kugli, u slici na nacionalnom planu često dominiraju kritički elementi bunta i nezadovoljstva koji igraju primarnu ulogu u podsticanju rokerske imaginacije. Rokenrol, odnosno njegova glavna struja, nikada nije prestao da bude glas savesti otvoreno reagujući na razne nepravde. Ako je to tačno, kakva slika o mladima u današnjoj Srbiji može da se dobije na osnovu slušanja novije rokenrol produkcije? Istina, zasnovana je na malom uzorku – preslušao sam samo sedam-osam novijih kompakt-diskova srpskih rok-grupa, ali verujem da bi i znatno veći uzorak dao slične rezultate.

Duhovno blato

Rokerski glas često je glas samoće, prouzrokovane nesposobnošću pojedinca da se prilagodi društvu, odnosno mnogo češće, nespremnošću društva da prihvati „neprilagođenu” mladu osobu. To se dobro uočava u pesmama grupe „Repetitor” koja peva, na primer, „Moj život nije u mojim rukama”, „ne treba mi niko da mi kaže da me voli” ili, potresno „deset puta nedeljno setim se da sam živ, ali nikad ne znam šta ću s tim”. Strah od sistema prepoznaje se u „orvelovskim” stihovima „uzeće slamčicu da ti mozak popiju”.
Grupa „Slaptrap” na sličan način ukazuje na televiziju kao na izvor zla: „na TV-u nešto nude, baš se trude da me slude”. U drugoj pesmi, ironično savetuju mladom čoveku: „Prodaj se za veliku lovu, budi lep i glup, uživaj u životu”, ali takođe konstatuju „ne želim da se spustim u blato ovog grada”. Isto je to blato o kojem, u pesmi pod tim naslovom, peva grupa „Klopka za pionira”. Oni kažu: „Blato je svuda u stvari – blato te gazi – blato ne odlazi – blatnjavo sutra – blatnjav iznutra”.
Kakva mlada osoba raste u tom duhovnom blatu? To je osoba koja, ne uspevajući da se oslobodi blata, postaje destruktivna, nesposobna da voli ili da bude voljena. O takvoj osobi, verujem, govori pesma „Mržnja” grupe „Klopka za pionira”: „Mržnja sveta srce mi ispuni, sve mogu da razorim, da zapalim i da srušim, da osetim mir u duši; jer kad mrzim ja postojim, a kad volim ja se bojim”. Ovo je savršena slika mentalnog stanja mladih srpskih (i svih ostalih, naravno) jurišnika koji sve probleme žele da reše batinama, nasiljem i prezirom, jer se boje dobrih osećanja. U njihovoj svesti nežnost je simbol kukavičluka, a ljubav je simbol poraza.

Kao stranci

U pesmi „Čopor” grupa „Klopka za pionira” dodatno to razjašnjava: „U čoporu sanjam, čoporu se klanjam, u čoporu strah me nije, čopor može da ubije”. Taj čopor „misli mesto mene, mesto mene gleda”, i stoga „ne napuštaj čopor, ko će da te štiti, ili si u čoporu, il’ te neće biti”. Za suprotstavljanje takvoj ideologiji neophodno je formirati svoj stav, odnosno misliti svojom glavom. To kaže i grupa „Repetitor”: „Gledam svojim očima, polako se oslobađam”.
Bez toga, bez ličnog stava, mlad čovek je uvek u opasnosti da bude zloupotrebljen. U vremenu u kojem živimo teško je održati se na površini i objektivno sagledavati situaciju. Društvo, sistem, okolina uglavnom ne vole pojedinca koji pokazuje tendencije da bude drugačiji. „Ova sredina drži ga pod vodom”, kako peva grupa „Klopka za pionira”, „ona ga davi, da mu malo vazduha, pa kaže sad me slavi”. Sve, dakle, ima svoju cenu i svaka se lojalnost plaća. Uostalom, sumorno će zaključiti ova grupa: „Kada reč ne vredi, pištolj može da ubedi, pištolj rešava nesporazume, da strasti stiša pištolj ume”.
Da, sumoran je svet mlade osobe u Srbiji danas i sumoran je rokenrol koji oni stvaraju. Sasvim je prirodno, onda, što grupa „Nežni Dalibor” peva „Samo magli pripadam”, jer ta nepotpuno definisana zona, to maglovito područje u kojem nema čvrsto utvrđenih granica, predstavlja utočište od sveta u kojem je nasilje jedna od retkih izvesnosti. Ali magla nije dovoljna bez reči. Stoga ponekad treba ozbiljno saslušati ono što mladi nastoje da izraze svojim stihovima i svojom muzikom. Ako se mnogi mladi ljudi, da parafraziram grupu „Klopka za pionira”, osećaju kao stranci iako su kod kuće, onda je to znak da je došlo vreme da se ta kuća sredi i očisti od raznoraznih uljeza, da postane njihov pravi dom.

(Politika)

 Medijsko smeće, sa kriminalnom pozadinom, poznato po reketu privrednika i javnim egzekucijama svojih protivnika, po širenju nacionalističke histerije i ksenofobije, govoru mržnje, organizovanju fašističkog divljanja vjerskih ekstremista i atakovanju na ljudska prava manjina, po poslovima sa najbližim saradnicima Balkanskog Kasapina i uslužnoj djelatnosti za rušitelje ove zemlje, uz istovremeno demoniziranje opozicije, nezavisnih medija i heroja „gerilskog“ pokreta otpora nacionalističkom i mafijaškom bezumlju, ima dva glavna principa u svom propagandnom djelovanju. Prvi je: „Napad je najbolja odbrana“. A drugi: „Dovoljno puta ponovljena laž postaje istina“, što je bio jedan od temeljnih postulata nacističke propagande, Hitlerovog „ministra za propagandu i prosvjećivanje narodnih masa“, Jozefa Gebelsa.

Lideru opozicije i čelnim ljudima nezavisnih medija i federalnog javnog emitera, izmišljaju se sumnjivi putevi u inozemstvo, silovanja, islamofobija, veze s četnicima, organizovanje državnog udara, podmetanje bombi po Sarajevu, pokušaj pravljenja haosa, kriminal, antibošnjaštvo, sataniziranje Dodika (???), naziva ih se opsjednutim, bolesnim, KOS-ovcima, neoudbašima, povampirenim jatacima državnog udara, špijunsko-novinarskom ekipom, ratnim profiterima, Lagumdžijinom propagandnom mašinom, novinarskom kamarilom u vještačkom sumanutom lovu na Dodika (???). Napadaju se i institucije države koje se usuđuju preispitivati poslovanje tog medijsko-građevinskog monstruma i sudovi koji donose presude u korist njegovih žrtava.

U sagledavanju stvarnih efekata, te propagandne mašine, čiji se proizvodi često čine tako grotesknim i očigledno konstruisanim, ličnim interesima motivisanim, i na mržnji i želji za destrukcijom zasnovanim, da čovjek postavi sebi pitanje smisla i efekata tog smeća, treba imati u vidu još jedan Gebelsov postulat: "Običan svijet je uglavnom primitivniji nego što možemo zamisliti“. A taj „običan svijet“ je i zamišljena ciljna grupa te propagandne tiskovine.

Pa tako, iz broja u broj, taj medijski siledžija, koji svoje žrtve maltretira pred, što od gluposti što od straha, zanijemjelom javnosti i atrofiranim organima pravne države, širi stupidarije o „posrnulom“ lideru opozicije koji je kriv za apsolutno sve loše što se dešava u ovoj državi (uključujući, evo ovih dana, i to što nam EK nije odobrila bezvizni režim), o „niskotiražnom i moralno uništenom Oslobođenju“, o „silovatelju“ i „udbašu“ na čelu Slobodne Bosne, o „islamofobima“ sa „60 minuta“,... a akcenat je u posljednjem ispadu ludila i mržnje stavljen na urednika Dana, koji se proglašava ogrezlim u kriminal i naziva „čovjekom huljom“, „operativcem na terenu četničkog ideologa Nenada Kecmanovića“, vrijeđa mu se majku i optužuje ga se za podršku glavnom inspektoru Finansijske policije, koga siledžija, o kome govorimo, upravo nabija na svoj medijski kolac i čereči, optužujući ga, u tom napadu kome je očita pozadina zaštita kriminala vlasnika tog propagandnog smeća, da je „završio školu za Udbine ubice u Pančevu“(???).

„Jedino su svemir, ljudska glupost i Avazovo beščašće, bezgranični“, rekao bi Ajnštajn.

Nastavak priče o imovinskim kartonima govori o pražnjenju imovinske liste Nikole Špirića, kako Sadik Bahtić kupuje kuću koju je naslijedio, te navodnoj skromnosti Bakira Izetbegovića, jednog od najutjecajnih domaćih političara

Nikola Špirić ušao je 2002. godine u Predstavnički dom državnog Parlamenta kao jedan od imućnijih poslanika. Sudeći po onome što je prijavio u svoj imovinski karton četiri godine poslije, iz njega je izašao – siromah.

Izbjeljivač za imovinu

Sa preko 26.000 maraka ličnog dohotka i preko stotinu hiljada maraka autorskog honorara godišnje, Špirić je 2001. godine zarađivao neuporedivo više od većine svojih novih kolega. Na posao je dolazio automobilom vrijednim 20.000 maraka i uživao u debeloj hladovini više od 100.000 eura štednog uloga, 83.382,51 švicarskog franka te 50.000 maraka stare devizne štednje i niti jedne marke zaduženja. Za spomenuti stan od 56 kvadrata u Sarajevu i zemljište, te dio porodične kuće u Drvaru, nije naveo vrijednost.

Supruga Nada zarađivala je skromnih hiljadu maraka mjesečno ali je uspjela uštedjeti 26.580 eura i navela da posjeduje 35.000 maraka stare devizne štednje te stan, dio porodične kuće i zemljišta u Tuzli nepoznate vrijednosti.

Četiri godine poslije, kandidirajući se na istu funkciju i vjerovatno znajući da će biti mandatar Vijeća ministara, Špirić je iskoristio oprobani recept svog stranačkog šefa Milorada Dodika i ostavio imovinski karton praznim. Na prvoj stranici izjave o imovinskom stanju naveo je tek imena supruge i dvoje djece te podatak da je stan kupio ali nije naveo njegovu adresu. Iznos plate i naknada nije želio podijeliti sa javnošću koju bi trebao zastupati i služiti joj. Ogromna imovina i ušteđevina sveli su se na automobil i stan u BiH bez navedene vrijednosti. Prilog o bogatsvu svoje supruge ovaj je put jednostavno izostao kao da nije ni obavezan.

Imovina vrijedna više od pola miliona maraka nestala je iz kartona poput mrlja u reklamama za izbjeljivače. Jedini mogući način da ovoliki novci nestanu jeste da ih je gospodin Špirić prokockao ali je u to teško vjerovati sudeći po njegovom odmjerenom i saburli političkom ponašanju.

Namjera da sakrije svoju imovinsku težinu i obmane javnost postala je jasna i SIPA-i, koja je odmah nakon što je potvrđen Špirićev mandat, navodno zatražila da on ponovo i detaljno popuni svoj karton. Prema nikada potvrđenim informacijama u kartonu su se nalazile teško objašnjive promjene, odnosno povećanja vrijednosti imovine. To ga je umalo koštalo funkcije državnog premijera. Na dnevnim sjednicama državnog Parlamenta raspravljalo se i o premijerovom imovinskom kartonu te pominjani navodni stanovi u Beogradu i dva audija čija je vrijednost skoro milion maraka. Špirić je ipak preživio svoju prvu premijersku krizu prije nego je to zvanično i postao i uspio od javnosti sakriti pravo malo bogatstvo za bh. uslove.

Izetbegovići godinama žive bez marke ušteđevine?!

Za razliku od bogatog Špirića, Bakir Izetbegović pred izbore 2002. godine živio je skromno poput većine Bosanaca i Hercegovaca. Tako barem piše u njegovoj izjavi o imovini. Sa platom od hiljadu maraka mjesečno Izetbegović si je teško mogao priuštiti bilo kakav luksuz pa čak ni pristojan godišnji odmor. Svoj stan u zajedničkom vlasništvu sa suprugom Sebijom procijenio je na stotinu hiljada maraka, a automobil na 20.000. Jedino zaduženje njegove porodice bio je kredit od deset hiljada maraka koji je uzela njegova supruga čija je tadašnja plata iznosila manje od deset hiljada godišnje.

Poslanički mandat u državnom parlamentu uduplao mu je platu na izborima 2006. godine, a od BBI Banke je honorarno zaradio 30.000 za godinu dana (?!). Nekim teško objašnjivim čudom njegov stan je za četiri godine izgubio na vrijednosti, pa je Izetbegović ovaj put njegovu vrijednost procijenio na 70.000 maraka. Zahvaljujući honoraru od jedine islamske banke u ovoj državi i kreditu od 20.000 kupio je novi automobil vrijedan 30.000 maraka i sa suprugom počeo graditi kuću u elitnom prigradskom naselju Poljine za koju je rekao da vrijedi 80.000 maraka. Ni tada nije, a teško da i danas u ovom naselju postoji zemljište tako male vrijednosti i kuća čija se vrijednost ne mjeri stotinama hiljada maraka. Supruga Sebija također je uduplala svoje godišnje prihode u Kliničkom i univerzitetskom centru u Sarajevu, kao i vrijednost novog automobila, te se zadužila 50.000 KM u Raiffeisen banci. Bakir Izetbegović nema ušteđevine, očeva zaostavština je i više nego dovoljna.

Nesta rahatluka, nesta svega

Poslanik državnog Parlamenta i glavni udarnik Stranke za BiH, Sadik Bahtić, očito u jednom od svojih imovinskih kartona nije naveo tačne pdatke o tome kako je stekao kuću u Sanskom Mostu vrijednu pola miliona maraka. U kartonu iz 2002. godine naveo je kako je kuću naslijedio, a četiri godine poslije tu istu kuću je kupio. Prije mandata 2002. godine imao je i vlastitu firmu Bahtić Commerc, također vrijednu ravno pola miliona maraka, te dva lokala ukupne vrijednosti 150.000 KM, dionice ABS banke u vrijednosti od stotinu hiljada maraka i skromni automobil od deset hiljada. U ABS banci, čiji je dijelom bio i vlasnik, uzeo je kredit od skoro trećinu miliona.

Bahtićevo bogatstvo se za četiri godine jednostavno istopilo. Ostala mu je navodno samo kuća i jedan od lokala. Uspio je izmiriti kredit do 2003. godine što je bio krajnji rok za njegovu isplatu, a put novca, tačnije oko 600.000 maraka, nije naveden u posljednjem kartonu.

Kao i kod većine ostalih funkcionera, imovina jednostavno iščezne, bez dodatnih objašnjenja.

 

Špirić krio milionsku imovinu; Sin najutjecajnije bošnjačke porodice navodno živi skromno poput većine svojih sunarodnjaka; Koliko zaista vrijedi porodična kuća Izetbegovića? Sadik Bahtić: od poslovnog tajkuna do skromnog funkcionera u skupocjenoj vili.

 (zurnal.info)

Kurt Bassuener, politički analitičar američke organizacije Vijeće za demokratizaciju politike (DPC), koji iz prvog reda posmatra predstavu političkog cirkusa u BiH, za Žurnal objašnjava zbog čega se međunarodnoj zajednici toliko žuri da ode iz BiH, rizicima preranog povlačenja EUFOR-a i načinima da se BiH iz pacijenta međunarodne zajednice transformiše u stabilnu zemlju

Zašto se međunarodnoj zajednici, prije svega Evropskoj uniji, toliko žuri da zatvori OHR i okonča misiju EUFOR-a u BiH?

-Moj utisak je da je takozvana tranzicija, kako je oni nazivaju, postala svrha samoj sebi. Kako se pokazalo u proteklim godinama, dejtonska BiH funkcionisala je samo zbog “osigurača” u vidu prisustva međunarodne zajednice i OHR-a kao njenog izvršnog tijela. Ako se želite riješiti OHR-a, što mi svi želimo, onda morate uspostaviti drugačiji sistem. Kratak odgovor bio bi da je međunarodna zajednica umorna od BiH i odlučili su da tu priču žele završiti ili barem značajno smanjiti svoj angažman u BiH. To bi se moglo vrlo brzo pokazati kao jako velika greška.

Znači li to da je prisustvo OHR-a i EUFOR-a još uvijek neophodno?

-Mislim da se moraju zadržati elementi prisustva međunarodne zajednice koji mogu spriječiti obnavljanje konflikta u BiH, kao što su Visoki predstavnik i EUFOR kao vojna komponenta. Ovo prisustvo međunarodne zajednice treba ostati sve dok se ne napravi suštinska ustavna reforma. Ne vidim želju da se radi sa običnim ljudima i na taj način izgradi podrška za ustavne reforme što je ključni uslov da bi BiH mogla preživjeti. Ne vidim nikakvu mogućnost za napredak kroz oslanjanje na postojeće vodeće političare, jer u njihovom interesu zaista nije da imaju funkcionalnu državu.

Postoji li uopšte jedinstven stav unutar međunarodne zajednice kada je riječ o budućnosti OHR-a?

-Ne, i to je dio problema. Teoretski, svi se slažu oko 5+2 uslova koje treba ispuniti prije zatvaranja OHR-a, ali postoje različite interpretacije šta to konkretno znači i šta poslije toga. Moj osjećaj je da su prema trenutnim planovima o zatvaranju OHR-a najskeptičniji Turska i SAD, a rekao bih da skepticizam dijele i Velika Britanija i Holandija. Na suprotnom kraju su uglavnom mediteranske zemlje članice EU, Francuska, Italija, Španija, a tu je i Švedska. Carl Bildt je predstavnik one struje koja bi željela zatvoriti OHR još juče, jer smatra da BiH nije potreban izvršni organ međunarodne zajednice već više prisustva EU. Tu je još i Njemačka čiji su stavovi negdje u sredini. Iskreno, jedini način da međunarodna zajednica dođe do zajedničkog stava je veće angažovanje SAD koje trebaju imenovati specijalnog predstavnika za Zapadni Balkan. Neko mora da uradi fizički dio posla, obilazeći sve ove glavne gradove u Evropi da bi se došlo do zajedničkog stava Zapada. Posljedica nepostojanja jedinstvenog stava Zapada je da su Rusi postali puno problematičniji nego što bi inače bili. Ruski uticaj i sposobnost da kreiraju probleme je direktno proporcinalan obimu neslaganja između SAD i EU. Da je postojao zajednički stav Zapada, Rusija ne bi bila u stanju da ostvari politički dobitak i stvara probleme. Ali mnogo je članica EU koje ne žele da se konfrontiraju sa Rusijom zbog bilo čega.

PRVO GAS, ONDA BIH

Zbog čega ne žele da zamjere Rusima?

-Zbog gasa. Ako i dođe do konfrontacije članica EU sa Rusijom, to neće biti zbog BiH, već zbog nečega što je njihov direktan interes. Glavni interes Rusije u BiH je da pravi probleme Zapadu. Ne mislim da je u slučaju BiH Rusija ključni faktor, već se Rusi prije svega ponašaju oportunistički koristeći priliku koja im se pruža.

Postoji li mogućnost da SAD ipak imenuju specijalnog izaslanika za Balkan?

-Šansa uvijek postoji, ali pitanje je da li možete ubijediti State Department da im je sada potreban specijalni izaslanik. Mislim da postoje jaki razlozi zašto je on potreban. Taj posao ne može uraditi američki ambasador na terenu, jer ima pune ruke posla sa BiH. Specijalni izaslanik ne bi bio drugi američki ambasador u BiH, već bi on radio sa našim saveznicima u EU, kako bi došli do zajedničke strategije, naročito kada se radi o ustavnoj reformi u BiH.

Da li smatrate da bi SAD mogle imenovati specijalnog izaslanika za Balkan u bliskoj budućnosti?

-Bio bih iznenađen ako odluka o tome bude donešena ovog ljeta. Nadam se da bi se to moglo desiti do sledećeg zasjedanja Vijeća za implementaciju mira (PIC) koje je u novembru. Ako bi specijalni izaslanik počeo raditi u septembru, onda bi zajedničku strategiju mogli imati do novembra. Ali u ovom trenutku ne vidim da bi se to moglo desiti. Postoji velika frustracija SAD sa pristupom koji ima EU, ali postoji i dosta frustracije među Amerikancima zbog nedostatka jasnog američkog pristupa BiH, jer mi moramo utvrditi šta mi želimo.

Po vašoj procjeni, koliko dugo će OHR ostati u BiH?

-Teško je predvidjeti. Mislim da odluke o zatvaranju neće biti donešena u novembru, jer ne vidim da će pitanje državne imovine u BiH biti riješeno do novembra, a to je najkrupnije pitanje. Imajući u vidu aktuelnu političku situaciju, ne vidim kako bi se moglo reći da je ispunjen drugi uslov za zatvaranje OHR-a, politička stabilnost. Umjesto toga mi vidimo rastuću nestabilnost.

Šta bi se desilo nakon zatvaranja OHR-a, ako do toga dođe tokom narednih godinu dana?

-EUFOR je direktno povezan sa OHR-om. EU je odlučila da EUFOR ostaje dok je tu OHR. Ako se donese odluka o zatvaranju OHR-a tada se i EUFOR transformiše u malu misiju sa prvenstvenim zadatkom obuke domaćih snaga, i odriče se dosadašnjeg mandata. Ako se odreknete EUFOR-a sa sadašnjim mandatom i dođe do neke “iskre” koja bi mogla rezultirati nasiljem, Zapad na terenu ne bi imao kapacitete da reaguje. Ako bi u tom slučaju Zapad želio da interveniše i spriječi da se stvari potpuno izmaknu kontroli, onda bi se ponovo moralo ići na Savjet bezbjednosti UN-a, što bi značilo povratak na situaciju iz početka devedesetih. Trenutno, dok imate OHR i EUFOR ne morate tražiti dodatna odobrenja od Savjeta bezbjednosti UN-a, jer već postoji odgovarajući pravni osnov za djelovanje EUFOR-a, koji može pozvati pojačanje.

ŠTA GRADONAČELNICI MRZE?

Koji bi to onda bio ključni preduslov za trajnu stabilizaciju prilika u BiH?

- To bi bio takav politički sistem koji se sigurno ne bi dopao aktuelnim političarima. Dva nivoa vlasti u BiH, državni i opštine. Na taj način bi lokalne vlasti i građani imali i veću kontrolu nad novcem. Ne mislim da je ova ideja u potpunosti odbačena i ima dosta potencijala kada se radi o razumjevanju javnosti. Lokalni nivo je jedini nivo vlasti gdje ljudi osjećaju da imaju bilo kakvu kontrolu nad vladom. Problem sa ovom idejom je da je radikalna ali i logična, ali nema prolaz kroz bosanske medije, od kojih je većina na ovaj ili onaj način povezana sa politikom. Veoma malo Bosanaca je čak i čulo za ovu ideju. Zbog raspodjele raspoloživih sredstava, svaki će vam gradonačelnik u BiH privatno reći kako mrzi viši nivo vlasti, bilo da je riječ o Republici Srpskoj ili kantonima u FBiH. Količina novca koji se troši na državni aparat u ovako maloj zemlji je nevjerovatna.

Koliko je realno da u dogledno vrijeme u BiH dođe do takvog unutrašnjeg preustroja koji bi se zasnivao samo na dva nivoa vlasti, bez entiteta i kantona?

-To nije realno očekivati, ukoliko međunarodne zajednica, prije svega EU ne kaže “to je ono što trebate uraditi da biste postali član EU”. Ali to ne može biti nametnuto i niko neće nametnuti novi Ustav BiH. Koje god ustavno rješenje zamijeni postojeće dejtonsko, ono će morati biti prihvaćeno unutar sva tri konstitutivna naroda.

Znači vi očekujete da bi političari i parlament u RS trebali sami izglasati ukidanje entiteta?

-Ne govorim o institucijama, već o građanima. Institucije nikada neće glasati za vlastito ukidanje, čak ni kantoni, a iskreno, ni Federacija BiH. U tom bi slučaju među uticajnim ljudima bilo puno onih koji gube uspostavom nove strukture.

Tu se javlja problem. Ako želite promjeniti ustav i uspostaviti novu strukturu BiH to moraju izglasati postojeći entitetski i državni parlament. Kako se to može napraviti?

-Da to je tačno, i zbog toga je jako važno da ova ideja dopre do ljudi. Možda će je ljudi i odbaciti ali mislim da bi mogla dobiti podršku velikog dijela javnosti. I ako bi dobila takvu podršku onda bi postojala mogućnost da se političari nađu pritisnuti između građana i međunarodne zajednice koji bi zahtjevali istu stvar. To je jedini način na koji se ovo može desiti. Ne vidim kako bi se to moglo desiti u bliskoj budućnosti a u međuvremenu bi se mogle desiti manje izmjene ustava. Nekoliko stvari tu mora biti jasno. Republika Srpska će ostati sve dok većina stanovnika RS ne dođe do zaključka da im RS više ne treba. Većina bošnjačkih političara nije u stanju da prihvati ovaj preduslov. Neće biti magičnog štapića koje će izbrisati RS, ukoliko ljudi koji žive u RS to ne prihvaćaju. Ali ako želite jedinstvenu BiH ona mora da uključi i Srbe i Hrvate i sve ostale koji žive ovdje i ja ne vidim puno političara u BiH koji rade na uspostavi održive BiH.

Šta je sa prijedlogom da se BiH reorganizuje na bazi četiri teritorijalne jedinice?

-Vidjeli smo šta Milorad Dodik misli o ovoj ideji, on smatra da je RS jedna od te četiri jedinice, što znači da taj prijedlog podrazumjevao samo cijepanje FBiH. A crtanje novih linija na mapi je uvijek opasna stvar. Zato je bolja varijanta izbrisati postojeće linije. Naravno, dio problema je ako predložene ustavne promjene budu doživljene kao pokušaj dominacije jedne etničke grupe u BiH, onda to neće proći. Činjenica je da na pojedinim područijima postoji većina ili čak apsolutna većina jednog naroda, što je u pojedinim slučajevima posljedica rata. To je realnost koja postoji i vjerovatno s neće bitnije promijeniti, bez obzira na to kako implementirate Anex 7, Daytonskog mirovnog sporazuma. Šansa da se trenutna etnička mapa BiH promijeni u značajnijoj mjeri je, nažalost, propala.

NEMA “DAYTONA 2”

Postoji li mogućnost da vidimo “Dayton 2”, nametnut od strane međunarodne zajednice ?

-Ne, ne vidim nikakvu mogućnost za to. Za tako nešto, prvi preduslov je da međunarodna zajednica to želi, a ona to ne želi. Međunarodna zajednica samo želi da BiH bude mirna, a ne problem, i to su njihova maksimalna očekivanja. Postoji i bojazan da bi “Dayton 2” rezultirao gorim rješenjem nego što ga imamo sada. Razlog zašto BiH ne funkcioniše je zato što na bazi straha političari lako mogu mobilizirati ljude. To je savršeno okruženje za bosanske političare jer nema odgovornosti. Većina običnih ljudi kritikuje političare ali smatraju da oni ne mogu tu ništa promijeniti, tako da imamo apatiju, što je dio problema.

Da li je realna opasnost da u BiH ponovo dođe do sukoba?

-Ljudi često povlače paralele sa početkom devedestih ali se situacija u regiji promijenila. Činjenica je da u BiH postoji mnogo lakog naoružanja, dosta je ranjivih povratničkih zajednica i to svih etničkih grupa. Moj najgori strah je da nivo tenzija i straha bude podignut dovoljno da se nešto neplanirano desi, što može poslužiti kao iskra sukoba koji lokalne vlasti i međunarodna zajednica ne bi mogli kontrolisati, jer takva situacija ima vlastitu dinamiku. Strah je veoma snažan motivator. Ne kažem da će se to desiti, već samo da bi se to moglo desiti. Ipak, ovdje nakon rata nismo vijeli revanšizam kao recimo na Kosovu. Ne zato što ljudi ne znaju ko je šta uradio, oni to znaju. Ne zato što ne mogu nabaviti oružje, jer to mogu vrlo lako. Činjenica, da su ljudi svjesni kako je tokom tri godine rata u BiH život izgubilo više od 100 hiljada ljudi, snažan je argument za odvraćanje jer ljudi ne žele da se to ponovo desi.

Šta međunarodna zajednica može učiniti da spriječi mogućnost izbijanja neplaniranih sukoba?

-Jedna od stvari gdje je EUFOR podbacio je propust u kontroli privatnih zaštitarskih firmi.

Problem sa privatnim zaštitarskim agencijama je što mi ne znamo sa čime oni u stvari raspolažu. Ne postoji na nivou države kontrola nad njima. Možda su te sumnje neosnovane i kod njih nema ništa sporno, ali želio bih biti siguran. Mislim da je greška ne provjeriti to. Taj izostanak kontrole nije posljedica toga što međunarodna zajednica ne može to napraviti, već što ne želi, plašeći se onoga što bi se, možda, moglo otkriti. Međunarodna zajednica u BiH ne čini dovoljno da ubjedi ljude kako neće biti novog konflikta. Samo reći to, nije dovoljno. Ljude treba uvjeriti.

Da li u poslednje vrijeme raste uticaj susjednih država, Hrvatske i Srbije na politička dešavanja u BiH?

-Obje ove zemlje su potpisnice Daytonskog sporazuma i imaju svoje državljane u BiH zbog dvojnog državljanstva. Najveći razlog za zabrinutost su izjave srbijanskog ministra vanjskih poslova, Vuka Jeremića, jer zvuče kao da on osporava državnost BiH. To nisu izjave koje očekujete od susjeda čiji je interes regionalna stabilnost. Ni jedna od ove dvije susjedne države nema ključni uticaj na ono što se dešava u BiH. Ali ako se nastavi smanjenje prisustva i uticaja međunarodne zajednice u BiH, onda se može očekivati rast uticaja susjednih država. U slučaju Hrvatske ne vidim za sada nikakve pokušaje destabilizacije BiH.

Da li je odluka EU da vize ostaju samo za građane BiH i Albanije zaista samo pitanje neispunjavanja tehničkih kriterija ili je riječ o političkoj odluci.

-To je politička odluka. Ako je samo jedna zemlja ispunila sve uslove, a to je Makedonija, onda bi vize trebale biti ukinute samo Makedoniji, a svi drugi bio trebali biti na čekanju . Ako odluku želite donositi na bazi politike, odnosno slanja pozitivnih, ohrabrujućih signala nekim državama, ostavljajući po strani BiH i Albaniju, onda je to greška. Moj utisak je da je većina zemalja EU željela da pošalje poruku Srbiji “mi vas želimo u EU i ohrabrujemo da nastavite sa reformama”. Ako ste time pokazali da ispunjavanje postavljenih standarda nije presudno, onda te zemlje nikada i neće ispuniti postavljene standarde. Iskreno, Karadžić nikada ne bi bio uhapšen da Holandija i Belgija nisu blokirale potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Karadžić je u Hagu zato što je cijena njegovog neizručivanja za Srbiju postala previsoka.

Tokom zadnjih godinu dana Dodik se otvoreno suprotstavlja međunarodnoj zajednici dovodeći u pitanje i autoritet Visokog predstavnika. Znači li to da je on siguran da zbog toga neće imati nikakve sankcije?

-Ne mislim da je baš siguran, ali sve dok su tu OHR i EUFOR međunarodna zajednica može intervenisati, ukoliko postoji politička volja. Trenutno, te političke volje nema, pa Dodik, i ne samo on, može se suprotstaviti međunarodnoj zajednici i biti prilično siguran da neće biti nikakvih posljedica. Nema više smjenjivanja bilo kog visokog zvaničnika u BiH. Nikada nisam čuo da se ozbiljno razgovara o smjeni Dodika u međunarodnoj zajednici. Temeljni problem je što međunarodna zajednica ne želi imati odgovornost za stanje u BiH, pa će se rađe pretvarati da problem ne postoji.

Tokokm poslednje dvije godine Vlada RS je potrošila značajne sume na angažovanje profesionalnih lobista u SAD i EU. Koliko je to lobiranje zaista efikasno i koliko može uticati na kreiranje politike SAD prema BiH?

-To je pitanje za one koji su angažovali lobiste: da li su za svoj novac dobili ono što su očekivali? Interes za Balkan je u SAD-u, u poslednje vrijeme povećan, ali je još uvijek daleko manji nego što je bio prije deset godina. Vrlo je teško prodati ideju da je situacija u BiH dobra. To je puno teže danas nego prije godinu dana. Ukoliko je poruka da je jedino rješenje podjela BiH, bojim se da to ne bi bilo naročito dobro primljeno u američkom kongresu.

•  

SVI ŽELE ODLAZAK STRANIH TUŽILACA I SUDIJA

Zašto predstavnici RS toliko insistiraju na odlasku stranih tužilaca i sudija iz Tužilaštva i Suda BiH?

-Mislim da to nije samo zahtjev RS. Posebno jaki su otpori ostanku stanih tužilaca i sudija u odjelu za organizovani kriminal i tu postoji podrška praktično čitavog političkog spektra u BiH. Ne treba previše mašte da se shvati zašto političari ne žele da imaju strance u odjelima koji istražuju organizovani kriminal. Jedini način da strani tužioci i sudije ostanu je da tu odluku nametne Visoki predstavnik.

Tokom poslednjih nekoliko godina na sudu BiH smo imali nekoliko suđenja protiv visokorangiranih političara, a ove slučajeve su pripremali i vodili strani tužioci i sudije. U većini slučajeva na kraju su optužbe, i to vrlo ozbiljne, bile odbačene. Da li se radilo o nekompetentnosti i neznanju stranih tužilaca ili je u pitanju bio politički pritisak na Tužilaštvo i Sud BiH.

-Ne mogu ovo komentarisati jer bi trebalo zaista detaljno proučiti ove slučajeve, a ja nisam pravnik.

Da li postoji politički pritisak na Sud i Tužilaštvo BiH.

-Zaista ne znam, ali baš zbog toga je bitno prisustvo stranih tužilaca i sudija kako bi se tužilaštvo i sud učinili manje ranjivim na političke pritiske.

Da li će se Milorad Dodik naći pred sudom BiH zbog optužbi za zloupotrebu službenog položaja?

-Ne znam. Preventivno, on je najavio da ukoliko bude pozvan da se neće odazvati, tako da jednostavno ne znamo.

Da li je moguće da Haški tribunal bude zatvoren prije nego što Mladić bude uhapšen?

-Moguće je, ali se nadam da se to neće desiti. Hapšenje Karadžića je dalo novu nadu da će Mladić, ako je živ, biti uhapšen. Da li će zaista biti uhapšen, ne znam. Mladićevo haopšenje je pitanje političke volje unutar Vlade Srbije. Bez pritiska međunarodne zajednice do hapšenja Mladića vjerovatno neće doći. Političari su svuda isti. Oni će uraditi nešto samo ako je politička cijena nečinjenja još veća. Postoji i rizik da Mladić nikada neće biti uhapšen ili da će umrijeti prije hapšenja. On očigledno zna puno. Razlog za oklijevanje sa njegovim hapšenjem je da puno veći dio stanovništva u Srbiji Mladića vidi kao heroja nego što je to bio slučaj sa Karadžićem. Takođe, Mladićeve veze sa vojno-bezbjedonosnim establišmentom su puno jače nego što je to bio slučaj sa Karadžićem.

(zurnal.info)

Good Night and Good Luck, George Clooney

Crno-bijeli film Georga Clooneya, Good Night and Good Luck, o jednom od najboljih američkih TV novinara Edwardu R. Murrowu, otvara govor na godišnjem okupljanju uposlenika mreže CBS iz oktobra 1958. godine. U svega desetak rečenica Murrow na sebi svojstven način razgolićuje stvarnu ulogu medija u velikim koorporacijama, nepromijenjenu pola stoljeća poslije.

Zanimljivo je promatrati promjene izraza lica gostiju koji su od Murrowa očekivali riječi pohvale dok on uneređuje vlastito gnijezdo.

Ovog izvrsnog novinara pamtimo po privilegiji da u ruci ima cigaretu dok vodi svoju emisiju i frazama This is London calling, kojom je počinjao svoju radio emisiju i Good night and good luck, kojom je završavao svoje TV emisije.

Gluma Davida Strathairna i režija Georga Clooneya svojevrsno je odavanje počasti ovom američkom velikanu a scena govora sa početka filma vrijedna da joj se redovno vraćamo.

Edward R. Murrow: Ovo nikome neće donijeti ništa dobrog. Na kraju ovog izlaganja nekoliko ljudi bi moglo optužiti ovog reportera da se posrao u vlastito udobno gnijezdo a vaša organizacija bi mogla biti optužena za gostoprimstvo heretičkim i čak opasnim idejama.

Ali razrađena struktura mreža, oglašavačkih agencija i sponzora neće biti poljuljana ili promijenjena. Moja je želja, ako ne moja dužnost, da pokušam govoriti vama šegrtima sa određenim poštovanjem o tome šta se dešava radiju i televiziji.

A ako ono što kažem zahtijeva odgovornost, ja sam sam odgovoran za izgovorene riječi.

Naša će historija biti ono što od nje napravimo. A ako neki historičar godinama poslije pogleda sedmični pregled programa sve tri mreže, tamo će pronaći snimke crno-bijele, i u boji, dokaze dekadense, bježanja i izolacije od stvarnosti svijeta u kojem živimo.

Mi smo trenutno bogati, debeli, udobno nam je i spokojni smo. Imamo ugrađenu alergiju prema neprijatnim ili uznemirujućim informacijama. Naši masovni mediji odražavaju ovo stanje.

Ali ukoliko ne ustanemo sa naših debelih višaka i spoznamo da se televizija uglavnom koristi za odvraćanje pažnje, obmane, uveseljavanje, i otuđenje, onda televizija i oni koji je finansiraju, oni koji je gledaju i oni koji rade na njoj mogu vidjeti potpuno drugačiju sliku prekasno.

 

Nikad mi neće biti jasno, da proživim još sto života, zašto se u srpskim medijima u BiH pripadnici Armije BiH nazivaju muslimanima, a ova vojska muslimanskom. Kad to pročitam kao što sam pročitao vijest na teletekstu RTRS-a povodom video snimaka akcije jedinica 5. korpusa na Izačiću jula 1994., gdje se spominju muslimani, a misli se na vojnike, definitivno izgubim svaku vjeru u bilo kakav oblik suživota u BiH. Rat je završio prije skoro petnaest godina, ali medijski rat se nastavlja sa ciljem da se i zatre svaki vid ideje o zajedništvu u državi BiH, time što će se ratni akteri izjednačiti, te relativizirati odnosi snaga, odgovornosti i krivice na tzv. tri zaraćene strane. Što se mene tiče postojala je samo jedna legalna i legitimna vojna strana na kojoj sam bio – Armija RBiH.

 

Generale, dugo smo vas čekali

Zadnjih godina ne prestaju medijski napadi na nju, pogotovo na njen najznačajniji i po vojnim uspjesima najpoznatiji 5. korpus i njegovog ratnog komandanta Atifa Dudakovića. Po oštrini ovih napada nimalo ne zaostaje ni hrvatska štampa, koja, kad se ukažu neki novi ratni snimci, želi zlurado dokazati kako su za skoro sve zločine počinjene nad Srbima u Kninskoj krajini odgovorni upravo muslimani iz 5. korpusa. Na kraju će ispasti kako je 5. korpus i oslobodio SAO Krajinu tako što je pobio sve srpske vojnike i civile, za razliku od HV koja je anđeoski neupitno moralna i čista. Ni u liberalnim hrvatskim medijima nikad se neće priznati da su baš pripadnici ovog korpusa, od kojih slučajno neke poznajem, oslobodili mnoga hrvatska mjesta i gradove uz granicu sa BiH, niti će se pričati o vojnom učinku ovog muslimanskog korpusa, najvećeg „diverzantskog“ korpusa duboko u zaleđini okupiranih dijelova hrvatske države. Ili podatak kako su pripadnici muslimanskog korpusa danima čekali sekularne pripadnike HV-a na Plitvičkim jezerima da bi se desio spoj dvije vojske, a zvanični susret za kamere je upriličen na mostu u Tržačkim Raštelima, na granici dvije države, kada Atif Dudaković Marijanu Marekoviću kaže: “Generale, dugo smo vas čekali.”

Ipak, nenadmašni u javnom nadrealizmu su srpski mediji kojima će svjež snimak iz Izačića leći kao budali šamar, i kao još jedna potvrda krvožednosti Dudakovića i njegovih muslimanskih hordi. Protivničku vojsku je potrebno poništiti na bilo kojem planu, pa tako i medijski prikazati neprijatelja kao rulju muslimanskih fanatika, iako, od svih ljudi koje ja poznajem iz rata, bilo živih ili mrtvih, ne znam ni jednog koji je bio formalni ili istinski vjernik. Iz tog razloga će moja knjiga Pod pritiskom na konkursu Društva pisaca BiH biti estetski i etički diskvalifikovana, jer moji likovi previše piju, i psuju boga, a po tom članu žirija borci Armije BiH posjeduju nedodirljivu svetost i nepogrešivost. Ovaj bošnjački književni nacionalista ima istu optiku ratnih dešavanja kao i srpski medijski snajperista, obojica žele vidjeti u stvarnosti ono što su zamislili u svojim glavama. A ratna zbilja je nešto sasvim pedeseto, ona je mjesto na kojem ni jedan ni drugi nikad nisu bili.

Glavna težnja srpsko-hrvatskih nacionalista jeste prikazati Armiju BiH kao kukavičku, nesposobnu, izdajničku i zločinačku vojsku, vojsku koja u potpunosti liči na bošnjački narod iz najcrnjih stereotipa srpskih i hrvatskih fašista. Jer im je to opravdanje za rat, i dokaz kako se ovdje radilo o građanskom ratu, a ne o dvostrukoj agresiji iz susjednih država.

Bespredmetno je objašnjavati nepismenim i zlonamjernim ljudima razliku između religijske i etničke pripadnosti. Ili kada bi se u bosanskim medijima pripadnici VRS-a stalno nazivali pravoslavnim fundamentalistima, četnicima, koljačima, palikućama, jer je čitav vrh Vojske Republike Srpke trenutno u Haagu sa optužbama i presudama, koje su utemeljene na ključnim riječima: masovna ubistva, progoni, paljevine, silovanja. Sve bi lakše stalo u jednu riječ: genocid. To bi onda bilo nazvano revanšizmom u medijskom ratu. Uvijek ću se osjećati čudno kada pročitam da sam bio pripadnik muslimanskog korpusa i muslimanske Armije BiH, jer po definiciji svaki Bošnjak je neminovno vjernik, znači musliman, i kao takav oličenje vjekovnog neprijatelja, dalekog rođaka poturice koji je, nekada davno (tamo gdje su ovce i krave duši jedino društvo – kako je minucizno primijetio Miljenko Jergović), u maglovitim i starostavnim vremenima izdao svoju originalnu vjeru i postao musliman, a taj grijeh se nikad ne prašta, čak ni u 20. ili 21. vijeku.

Bodrijarovski simulakrum

U vrijeme akcije Tigar – Sloboda '94. bio sam u rehabilitacionom centru Gata baš u neposrednoj blizini Izačića, mjesta gdje će se odigrati ova akcija ravna zapletu nekog spaghetti westernu. Bio je to jedan od najtajnovitijih manevara našeg korpusa za koji skoro niko nije znao. Širile su se glasine kako je Bugar pao u ruke autonomaša, a Gata slijedeća dolazi na red. Panika gotovo da je zavladala u centru gdje smo se nalazili, mi ranjenici sa teškim povredama ruku i nogu. Čak ni konobar Meho, u holu centra gdje smo pili kafu, nije nam htio ništa reći iako je znao pravu istinu, jer je to jutro došao iz gorućeg Bihaća. U Bihaću su palili gume kako bi prikazali ulične borbe između građana koji masovno prilaze Fikretu Abdiću i onih lojalnih Armiji BiH. Bio je to savršen bodrijarovski simulakrum, prezentovanje lažne i iskrivljene stvarnosti u koju su Abdić i njegovi vojnici začas povjerovali, jer su oni, u tom filmu, bili prljavi i bradati negativci kao u spaghetti westernu. Način na koji su ga autonomaši popušili je zaista bio filmski spektakularan. Tako da je 5. korpus tada profitirao sa kamionima oružja i bonusom prijeko potrebne municije. Dok su se negativci mogli diviti vlastitoj naivnosti i porazu.

Đogo s fesom

Znači da sam bio pripadnik muslimanskog korpusa od 21.04.1992. do 30.11.1995., a da to suštinski nisam ni znao. Ovu činjenicu sam saznao iz srpskih medija debelo nakon rata. Famoznu CPT (koju smo latinično fonetski izgovarali), u Sarajevu znanu kao Srna, rijetko smo gledali, jer nije bilo toliko električne energije. Jednom sam vidio Ristu Đogu sa fesom na glavi i lupom u ruci kako traži Žepu na karti Bosne i Hercegovine. Drugi put sam vidio desetine leševa poginulih boraca 4. korpusa u nekom proboju prema istočnoj Hercegovini, mislim da je bilo preko 90 mrtvih. Poredali su ih kao trupce na asfaltnoj cesti. U pozadini su se čuli pucnji i glas bradatog poručnika Radovića, četničkog dobrovoljca, koji nam objašnjava da je u toku čišćenje terena od zaostalih turaka. Zatim je Radović pokazivao RPG raketu sa arapskim slovima kao eklatantan dokaz o rasnom, nacionalnom i vjerskom identitetu mrtvih tijela, samim tim i razloga zbog kojeg su i ubijeni. Poslije je na ekranu išao dug spisak naših ubijenih boraca, najfrekventnije prezime je bilo: Boškailo.

Kod nas je najbolje kotirao radio kao pravi ratni medij, jer je za njegov pogon bio dovoljan i običan akumulator. Slušalo se sve i svašta, od srpskog radija Korenice gdje bi djeca znala upućivati čestitke Zlatnim ljiljanima, jer su oni u Korenici slušali program ratnog radija Bihać, pa sve do radija Rijeke, čiji spikeri su imali nestvarne glasove sa dalekih planeta za čijom slobodom smo čeznuli. Bilo jednom na divljem Zapadu Republike Bosne i Hercegovine.

(zurnal.info)

Na javnoj sceni su 2 peticije u vezi izražavanja nezadovoljstva građana BiH odlukom Evropske komisije o nestavljanju BiH na listu zemalja koje imaju šansu da za njihove građane od početka naredne godine budu ukinute vize za putovanje po zemljama Evropske unije.

Jedna, ona koju je pokrenuo Avaz, pod sloganom „Nismo zaslužili geto – želimo slobodu“, služi za manje-više otvoreno amnestiranje ovdašnje vlasti od odgovornosti za stanje u zemlji, (pre)usmjeravanje opravdanog nezadovoljstva građana, prema Evropskoj uniji, i za provociranje paranoje i nacionalističke, ksenofobne histerije, u kojoj se Evropu naziva antibošnjačkom, antimuslimanskom, zločinačkom, bezosjećajnom i naklonjenom koljačima Bošnjaka.

Druga, pokrenuta od Fondacije „Heinrich Boll“, čiji su motivi za pokretanje bili mnogo moralniji, i koja je samo željela evropskim institucijama signalizirati potrebu preispitivanja moralnih aspekata i mogućih negativnih efekata donošene odluke, bez dizanja nepotrebnih tenzija u javnosti, postala je, na neki način, žrtvom agresivne kampanje one prve. I pokušaja nekih medija da se toj kampanji parira.

No, kako je i predstavnik Fondacije, suočen sa neočekivanom masovnošću podrške (svojoj) peticiji, a s očitom zabrinutošću da ona ne bude doživljena na identičan način kao i Avazova, upozorio da „ovo naše pismo ne amnestira bh. političare od njihove odgovornosti“ a iz internet portala koji je radio na prikupljanju podrške ovoj peticiji izjavili da su "svjesni da nikakve peticije, saopštenja i glasanja neće promijeniti čvrste odluke Evropske komisije oko liberalizacije viznog režima za BiH“, više je nego očit učinjeni promašaj. Ili bar potreba da se na javnoj sceni pojavi još jedna, treća peticija, sa identičnom željom izražavanja nezadovoljstva građana BiH (i viznim režimom, ali i svim drugim problemima s kojim su suočeni) ali sa sasvim drugačijim ciljem.

Peticija, pod sloganom: „Ostavimo Evropu na miru. Protestvujmo protiv naše stoke na vlasti!“, kojom će se građani BiH pozvati da prikupljaju potpise za zahtjev da nam se aktuelna vlast (koja je jedina odgovorna za sve naše probleme) hitno makne s očiju (ostavkama, smjenom, prijevremenim izborima, protjerivanjem,...) i izraze spremnost da, ako potpisi ne budu dovoljni, svoj zahtjev ponove i na ulici – demonstracijama. Koje svakako treba da počnu kao mirne. A nek nesposobna, neradnička, lopovska i štetočinska vlast, svojom reakcijom, odredi da li će kao mirne i završiti.

Ima tome nekoliko godina, sjetiće se i oni koji slabije pamte. Centar Sarajeva. Podne. Stotinjak „vjernika“ klanja namaz. Između rashodovanih automobila, nasred zapuštenog, improviziranog parkinga preko puta Narodnog pozorišta. Tu su kamere, novinari. Znatiželjni svijet zastaje i gleda „performans u podne“. Namaz je gotov, slijede izjave „vjernika“ da „na mjestu nekadašnje Hadži Kalinove džamije komunisti iz SDP-a neće graditi park“ već tu, eto, ima da se opet napravi džamija kakva je bila i postojala. Kako rekosmo, ima tome i četiri-pet godina.

Nekidan, šetajući ispred Narodnog pozorišta, zaustavim se na mjestu gdje se nekad nalazila „sveta Hadži Kalinova“, ili kako se već zvala, ta džamija. Prostor zarastao u smeće i neurednost, okružen neuglednom čeličnom ogradom sa jedne i parkiranim automobilima sa strane druge, prostor na kojem danas niko živ ne obavlja namaz ( uključujući kompletnu porodicu Švrakić i pripadajuću im mahalsku oligarhiju na čelu sa Mustafom Cerićem).

Tih, dakle, nekoliko stotina kvadratnih metara jada i bijede svjedoči o strogom centru glavnog grada države koja se još uvijek zove Bosna i Hercegovina. A u čemu je bila kvaka, šta je predstavljalo strašni problem pa da se jedna suštinski korisna, civilizacijski opravdana priča o urbanističkom uređenju najgrozomornijeg dijela centra Sarajeva pretvori u politički skandal e da bi potom sve opet bilo vraćeno na staro-na ono mračno parkiralište i poželjno mjesto za usputno zapišavanje baš onako kako javno mokre primitivci što sami sebe tituliraju „pravom sarajevskom rajom“ dok u Bazenima jecaju na pjevaljke i pevaljke, pevače i pjevače ?

„SDP-ova komunistička vlast“, naime, imala je čestitu namjeru da današnji ( i, da se ne lažemo, višedecenijski) „javni wc na otvorenom“ koji jedni zovu Prešernov, a „sarajevska raja“ Džamijski trg, pretvori u park za djecu i omladinu.

U tom je parku bilo predviđeno osvjetljenje, trava, klupe.., a mjesto gdje se nalaze temelji srušene džamije, po projektu „komunista iz SDP-a“ bilo bi propisno obilježeno kao vječno svjedočanstvo jednog nakaradnog sistema koji je u svom socrealističkom zanosu ponekad rušio i vjerske objekte da bi na tim mjestima gradio parkinge. I šta je u čitavoj priči bilo sporno?

Mislim, šta je sporno u tome što se vladajući SDP Općine Centar prije tradicionalnih zaštitnika muslimana poput SDA, Stranke za BiH, Zelenih beretki, Islamske zajednice, bogtepitaj koga, dosjetio da od javne pišaonice i „špricaonice“ u strogom centru glavnog grada izgradi park sa sjećanjem na davno porušenu džamiju?

E, jebajga, šta ima SDP da brine o muslimanima i muslimanskoj tradiciji! Koji je bio onom „vlahu s u čijoj se općini reis svako jutro nervozan budi“ pa da udari gdje su muslimani najtanji u ovom, „bliskoistočnom“, Sarajevu! „Kud baš na parking koji svjedoči o stradanju muslimana, otkud, eto, direktno na javni wc, u sridu, što bi Splićani kazali, Vi islamofobični komunistički skotovi“-kao da ih čujem dok nazor čitaju ove redove...

Bosna i Hercegovina se, naravno, gradi iz Sarajeva. Ako ćemo pravo, iz centra Sarajeva. Baš sa mjesta gdje su nacionalistički barbari svojevremeno zabranili izgradnju evropskog, civiliziranog parka na temeljima davno porušene džamije. Kako znamo, prošlo je od tada finih godina.

Danas od parka nema ništa, od onih stotinjak „vjernika-džamatlija-patriota“ sa početka ove priče još manje, ali parking i dalje postoji. I dalje se temeljito zapišava. Baš kao što i „zaštitnici svega muslimanskog“ zapišavaju naše živote i sve nas na silu (režimskim medijskim terorom prije svega) klevetnički proglašavaju islamofobima kojim, eto, smeta sjećanje na davno porušenu džamiju preko puta Narodnog pozorišta. A ustvari, jedino što civiliziranoj osobi, da ne kažemo civiliziranom Sarajliji, u čitavoj priči smeta jeste činjenica da na temeljima davno srušene džamije i danas drežde (hvala Hercegovini na ovome) parkirani automobili, šprice i neugledna željezna ograda. Iza koje više niko ne obavlja namaze u političke svrhe. U ime SDA, Stranke za BiH i svete Islamske zajednice. Sa Carom na čelu.

(zurnal.info)

„Mi se ne želimo miješati u politiku, samo tražimo naše četri zarađene plate i rješenje naših problema“, riječi su predstavnika sindikata vatrogasaca, koji je, u sklopu borbe za rješenje svojih problema odnosno u znak protesta zbog neusvajanja budžeta Grada, u saradnji sa radnicima gradske uprave, blokirao prometni put M17. I pritom se, za rješenje problema, obratio, kome drugom, nego – Visokom predstavniku.

Tako karakteristično za stanovnike ove zemlje, koji se ponašaju kao da su pali s Marsa. I ne shvataju osnovne pojmove.

Pa nije politika apstraktna kategorija, nevezana sa životom i namijenjena intelektualnom masturbiranju povlaštene kaste, nego upravo oblik društvene djelatnosti čiji je cilj rješavanje problema zajednice. Donošenje odluka koje će težiti zajedničkom dobru, kroz rješenja koja se smatraju racionalnim i ispravnim.

Upravo je kombinacija dva, na ovim prostorima zastrašujuće raširena, idiotska pogleda na tu čovjekovu naprostu nužnu djelatnost (moraš se baviti njome da se ona ne bi bavila tobom) i razlog zašto nam se zemlja, i mi u njoj, nalazimo u ovakvom stanju. Prvi je stav onih koji „ne žele da se bave politikom“, tzv. apolitičnost, čiji je rezultat da oblikovanje zajednice u kojoj živiš i odluke koje su obavezujuće i za tebe, vrše i donose drugi (prema svojim željama i interesima). Drugi je tretiranje politike kao neke vrste mitske borbe između „naših“ i „njihovih“, koja nema veze sa stvarnim, svakodnevnim životom, niti na njega treba da se odražava.

E, upravo takav mentalni sklop, građana ove zemlje, i stvara ovakvu vlast kakvu imamo i toj vlasti omogućava da radi šta god joj padne na pamet, bez elementarne odgovornosti i straha da će takvo ponašanje biti sankcionisano. Institucionalno (sudskim presudama ili gubitkom izbora) ili vaninstitucionalno (demonstracijama, barikadama, kamenom i molotovljevim koktelom).

Građani ove zemlje, naprosto, na izborima i ne biraju političare koji će rješavati njihove probleme. Oni između problema i politike, zapravo, kao što vidimo i iz ovog „vatrogasnog slučaja“ i ne vide vezu. Zato i imamo situaciju da se za rješenje svojih problema (bilo da se radi o platama, vizama, ljudskim pravima ili socijalnoj pomoći) obraćaju – Visokom predstavniku. Ili vladama Evropske unije, američkoj administraciji, Dalaj Lami... Svima, dakle, osim onima čiji je to zaista posao. I kojima je jedino logično da se obraćaju i od kojih imaju puno pravo nešto da zahtjevaju. Svojim političarima.

Album Trout Mask Replica snimljen je za samo jedan dan, u jednom pokušaju. Pripreman je devet mjeseci, tokom kojih su muzičari bili izloženi psihičkoj torturi Captaina Beefhearta, koji im je oduzeo identitete, tukao ih, uskraćivao im hranu i zabranjivao spavanje. Muzičare je potpuno opčinio karizmatični vođa, činilo im se da može učiniti da predmeti lete.

 Bez obzira na sva čudesa kojima nas je, Bogu hvala, obradovala historija popularne muzike, od kako su 1969. godine Captain Beefheart & His Magic Band snimili kultni vinil Trout Mask Replica i danas je teško pronaći ploču koja se može uporediti s njom. Taj dupli album još uvijek je začuđujuće svjež, čudan, uznemirujući i nema sumnje takav će i ostati. Teško je povjerovati da je nastao u ljeto ljubavi, previše je u njemu tjeskobe i ironije koja bi svojom kiselinom spržila svaki cvijetni vijenac. Ipak, ima i takvih koji u njegovoj psihotičnoj atmosferi uspijevaju pronaći erotičnost, poput Courtney Love koja je tvrdila da je Trout Mask Replica bio omiljeni soundtrack za vođenje ljubavi sa Kurtom.

Kritičari, primorani da albumima pronalaze odrednice, obično za Trout Mask Replica tvrde da se radi o eksperimentalnom rocku, što obično znači da ne znaju kako da ga definiraju. Svega tu ima, psihodelije, garažnog rocka, bluesa, soula, jazza... Svi ti sastojci nasumično su izmiješani, povremeno ispliva neki od njih, ali biva ugušen prije nego što se uspije razviti.

Uzbudljivo je iskustvo ponovo slušati muziku koju čuva riboliki čovjek. Trout Mask Replica teško se skida sa police. Potrebno je pronaći razloge za suočavanje s njim, jer nije to opuštajuće, neobavezno druženje. To je gost koji diktira ritam večeri, nameće vlastite teme i insistira na njima, bez obzira koliko bile neugodne. Nema ćaskanja u tom druženju, svaka gesta je važna, sve do kraja. Slušanje se nikada ne prekida, jer nema hit singlova. Ovaj gost ignoriše tajne signale domaćina i odlazi tek kada sam poželi.

Okrutne igre

Dakle, slušanje albuma je intenzivno, zanimljivo iskustvo, a uzbudljiva je i priča o njegovom nastanku. Snimljen je u samo jednom danu u aprilu 1969. godine, u lokalnom studiju u Glendaleu, Californija, u kojem su do tada uglavnom snimali gospel horovi. Producent albuma bio je Frank Zappa, genijalni čudak koji je pokušavao usmjeriti muzičare i protumačiti vizije njihovog vođe. Bio je to potpuno slobodan session, snimljen u jednom pokušaju. Gitarist Zoot Horn Rollo, pravog imena Bill Harkleroad, tridesetak godina poslije ovako je opisao snimanje:

 - Sve je bilo kao čudan san. Dok sam svirao, činilo mi se da muzika postaje organsko biće… Da li smo to mogli uraditi bolje? Apsolutno. Ali, to je to. Zamrznuta slika u vremenu.

Svi preživjeli tvorci ovog albuma imaju tjeskobne uspomene na njega. Upoređuju ga sa snom, čak i noćnom morom. Bubnjar Drumbo (John French) izjavljivao je da mu je Trout Mask Replica izazvao jake mentalne smetnje i da ga zbog toga nije mogao slušati čitavih trideset godina. Basista Rockette Morton (Mark Boston) kaže da je ploča stvarana u iznimno visokoj kreativnoj saradnji, ali dodaje da se Captain Beefheart mnogo igrao sa njima. Bile su to mentalne igre, često okrutne…

Snimanje albuma trajalo je samo jedan dan, ali pjesme su pripremane punih devet mjeseci u atmosferi koju članovi benda danas najčešće opisuju kao sablasnu.

Niti jedan od njih nije bio stariji od 20 godina kada ih je Don Van Vliet (Captain Beefheart) uselio u iznajmljenu kuću na Woodland Hillsu i tamo ih držao punih devet mjeseci. Svako je dobio novi identitet – ime i način odijevanja, sve po bizarnom uskusu karizmatičnog kapelnika. Novinar magazina Uncut David Cavanagh prije dvije godine pokušao je rekonstruirati šta se dešavalo tokom tog vremena i zaključio:

- Van Vliet je vladao čeličnom rukom. Muzičari su vježbali

svaki dan, po cijeli dan i trpili dugačke periode bez hrane i spavanja.

Dan je obično počinjao tako što je Beefheart u rano jutro okupljao muzičare u dnevnoj sobi. Sjedao je za piano i počinjao svirku koja je često bila tek sumanuti ples prstiju po klavijaturi. Nervozno je tražio što neobičnije zvukove, najčešće sasvim atonalne. Bubnjar Drumbo sjedio je prekoputa njega i pokušavao da na notnom papiru zapiše bijesne nalete inspiracije. Ostali članovi benda sjedili su iza Kapetanovih leđa i trudili se da na licima održavaju grimase oduševljenje jer su na klaviru bila postavljena ogledala pa ih je guru mogao neprestano kontrolirati. Nakon što pijanista izađe iz prostorije, muzičari su uzimali instrumente i pokušavali ponoviti zadatu temu. Svirali su sami, bez prestanka, danima, s vrlo malim pauzama, bez hrane i spavanja, sve dok Beefheart ne bi ušao u sobu i rekao da je bilo dosta.

Jači od Mansona

Drumbo, ili John French bio je najbližio Kapetanov saradnik. Imao je 19 godina kada je snimao album. U maju 2007. godine pokušao je da objasni zašto su trpili strahovladu, zašto niko od njih punih devet mjeseci nije smio napustiti kuću, zašto su pogazili vlastite ličnosti i slijepo slijedili svako, pa i najbizarnije naređenje vođe. Drumbo je Beefhearta uporedio sa Charlesom Mansonom. Prema njegovim riječima čudni muzičar bio je mentalno neuporedivo jači od serijskog ubice i vođe kulta.

- Don je bio mnogo moćnija ličnost od Mansona. Naravno, govorimo o manipulaciji, ne o ubistvima… Gledao sam Mansona kako priča na televiziji i znam da on ne bi mogao držati svijeću Donu. Njemu bih mogao reći da se jebe… Manson je u sebi imao teatralnosti, a Don je imao pravu moć. S njim smo ulazili u nekakvo natprirodno područje. Znam da sam nekoliko puta vidio kako predmeti lebde po sobi .

Svake večeri, bend je morao prisustvovati razgovorima, koji su se samo tako zvali, a njihova suština bila je, kako sada kažu, čisto ispiranje mozga. Don je imao svoje beskrajne monologe, predavanja o svim mogućim stvarima, a svako protivljenje ili pokušaj dijaloga prekidao je, često i nasilno.

Rockette Morton (Mark Boston) jedne večeri pokušao je pobjeći iz kuće i telefonirati svojoj porodici. Sakrio je odjeću u grmlju u dvorištu, ali kada ju je te noći pokušao pokupiti, Don ga je sačekao u sjeni i vratio u kuću na razgovor. Danas se više ne sjeća detalja razgovora, ali zna da je to bio njegov posljednji pokušaj.

Svi mladići iz benda bili su mladi, željni provoda. Prije ulaska u kuću smatrali su da će to biti period prepun uživanja – različitih djevojaka i još uzbudljivijih droga. Jer, Don je bio već prihvaćena zvijezda, njegov album Safe As Milk bio je izuzetno cijenjen u krugovima muzičkih sladokusaca. Sve dok nisu ušli u kuću zabavljala ih je Donova ekscentričnost. Jednom je kontroli na aerodromu Heathrow sasvim ozbiljno rekao da su oni izbjeglice iz 25. vijeka, a za svoj foto aparat tvrdio je da je član benda. Prije nego što se pridružio Magic Bandu, gitarist Harkleroad bio je član LSD kulta Timothy Learyja.

- Imao sam 19 godina, bio totalno odvojen od porodice i mozak mi je bio potpuno ispran od droge. Kada sam napuštao Learyja mislio sam da ću se napokon otresti gurua, ali samo sam prešao u ruke drugoga.

Najjači uticaj Beefheart je imao na Antennae Jimmy Semensa (Jeff Cotton). Don je u njemu vidio svoju dvorsku ludu koja ga je tokom večeri zabavljala recitacijama pjesama, ali s piskavim glasom nalik na junake crtanih filmova. Vremenom, Kapetan je tražio od njega da neprestano tako govori. S obzirom da je Cotton bio smatran za velikog zavodnika, guru mu je naredio da nosi haljine. Odmah nakon snimanja albuma Cotton je napustio bend. Imao je nekoliko slomljenih rebara, pretpostavlja se rezultata razgovora s guruom. Danas je svećenik koji odbija čak i pominjanje svoje prošlosti.

Dokaz genijalnosti

Nakon svojih, kako se činilo, sasvim nasumičnih udaranja po klavijaturama, Don je izlazio iz prostorije i nije znao šta su muzičari učinili sa predloškom. Nikada nije prisustvovao probama, niti je vježbao s bendom. Zbog toga su svi bili šokirani lakoćom s kojom je snimio vokale u studiju. Odbio je i slušalice, pa ni na koji način nije mogao čuti muziku uz koju mora da pjeva. Ipak, on je svih 28 pjesama otpjevao u savršenom ritmu, niti jednom nije promašio melodiju a svaku pauzu ili promjenu ritma dočekao je sa izuzetnom preciznošću. Svi su bili šokirani, čak i Frank Zappa…

- Ako nam je ikada trebao dokaz da je Don genije, tada smo ga dobili – poslije je izjavljivao.

Nesumnjivo da je Don bio genije, ali i nasilnik, manipulator i škrtac. Niti jedan član benda nije dobio ni paru od tantijema, sve zasluge ali i sav novac, prema ugovoru, pripisivani su guruu.

Članovi Magičnog benda do danas nisu međusobno razgovarali o iskustvu u kući na Woodland Hillsu.

- Strah, sve te psihološke igre… Sve je to stvorilo izvjesnu distancu među nama, iako imamo toliko zajedničkog iskustva – izjavio je Harkleroad za Uncut, a njegov kolega Boston je u svom mailu napisao:

- Don je bio veličanstvena svinja, ali ga još uvijek poštujem. Pokušao je da ode tamo gdje nikada niko prije nas nije bio. Mislim da smo zajedno uspjeli u tome.

Nakon snimanja albuma, Dona nisu mnogo zanimali mentalni problemi muzičara. Za njega je to bila samo još jedna od postava Magic Banda. Više ga je brinulo mentalno stanje biljaka u dvorištu kuće. Pozivao je da ljekari ispitaju stanje stabala, jer se plašio da ih je istraumirala glasna muzika.

Captain Beefheart danas živi potpuno povučeno u pustinji Mohave. Kažu da je usamljen i da svo vrijeme provodi u slikanju. Članovi njegovog benda nisu ga vidjeli više od 30 godina.

Sjećam se kao da je bilo danas kad' je Šesenam Ćosić prišao do nas. U ruci mu ništa, a na glavi šešir. Pokaz'o je da mu je dosta i mene i „60 minuta“. I kaz'o da „nije ni vrijeme ni mjesto“ da pred zgradom Kantonalnog tužilaštva Tuzla, u svojstvu glavnog tužioca, u 8 ujutro, govori o kriminalu.

Koji dan prije sličnu sam „sačekušu“ napravio i vidno pripitom komesaru Nedimu Mutapčiću. Pitanje isto: zbog čega ne reaguje na mafijaške obračune u Tuzli. Odgovor njegov bijaše: Tuzla mafije nema.

Istoga dana, na istome mjestu, kolega Emir Hrnčić je uperio kameru prema ministru unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona Seadu Omerbegoviću.

„Želim da poručim građanima Tuzle da se ne sekiraju. Sigurnosna situacija u Kantonu je najbolja u državi, ako ne i u regiji“, saopćio je Omerbegović, ministar policije optužen za krivična djela.

Rat mafija

I prošlo je od tada pola godine. Jasenka Hajdarhodžića više nema. I Zehhmir Kahrić je na drugom svijetu. Damiru Mehiću Bibiju fali pola organa. Ivica Kantor je na ivici života. Kristijan Botić, također. Beriz Kabilović je na štakama. Građani Tuzle u strahu. A Sead Omerbegović, Šesenam Ćosić i Nedim Mutapčić još su na svojim funkcijama. Mada bi u svakoj normalnoj državi bili smijenjeni drugog dana po postavljenju. Evo zbog čega.

Sjećate li se prošlogodišnje pucnjave u tuzlanskom naselju Slavinovići? Ma, morate se sjetiti izrešetanog audija Q7? E, baš te decembarske noći u Tuzli je zvanično počeo rat mafijaških skupina kojih, po komesaru Mutapčiću, „u Tuzli nema“. Krv je ubrzo ponovo pala. U diskoteci Paša stradao je Kritstijan Botić. Potom su pred Romom pucala deseterica, a onda je pred Domom mladih izrešetan Ivica Kantor. U međuvremenu je bilo i manje bitnih incidenata likova bitnih za ovu priču.

Za rat je, rekao bi rahmetli Predsjednik, potrebno dvoje. I u Tuzli, analogno, za rat mafije moraju postojati dvije strane.

Prva su strana svi oni koji kao svog uzora vide rahmetli Ramiza Delalića Ćelu ili njemu bliske Fikreta Kajevića, Bahriju Kačapora ili, za Tuzlu bitno, Tasima Kučevića. Ta prva strana, logično, ruča u Beharu (restoran Rasima Kučevića) i izlazi u Romu (diskoteka Hasima Kučevića). Dive se mišićima i debelom dosjeu Merseda Hadžića i s pažnjom slušaju priče o holandskim pucnjavama i pljačkama Estina Habibovića Šakala. Na toj su strani – ubice dječijeg lica: Amir Avdić, Osman Vantić, Irfan Smajić, Kemal Selimović, izvjesni Kuba i Mire, Edis Halilović, Radenko Bogdanović...

Uzor drugoj strani je stari kriminalizirani Vuk - Naser Orić. Svi njegovi sljedbenici ručaju u Royalu (objekat Besnika Ismailija) i izlaze u diskoteku Priviledž u hotelu Tuzla. Angažovani su, legalno ili ilegalno, u zaštitarskim agencijama Flek (Amir Mehić) i BH SIGURNOST (Smajo Mandžić). Na toj su strani: Damir Mehić Bibi, Safet i Selver Salimović, Ademir Peleš, Beriz Kabilović, Vehid i Vahid Fejzić i drugi koji slušaju upute Orića, Mehića, Besnika i Mandžića.

I prva i druga strana imaju svoje zaštitnike u MUP-u Tuzlanskog kantona, odnosno Kantonalnom tužilaštvu Tuzla.

Osam mjeseci skrivanja

Sve ove tvrdnje mogu se dokazati kroz njihove obračune, optužnice i fotografije.

Počet ću sa pucnjavom u sarajevskom objektu Inkognito. U Fatmira Mujaja, inače pratioca Nasera Orića i Nasera Kelmendija pucali su, između ostalih, Osman Vantić i Mersed Hadžić Švicarac. Vantić se nakndano predao, a Švicarac se, zahvaljujući svojim vezama u MUP-u Tuzlanskog kantona izvjesno vrijeme skrivao u Tuzli. Hadžićev stan je, zanimljivo, pretresen tek pet dana nakon pucnjave i to tek nakon što mu je Davor Blagojević, dežurni operativni MUP-a TK predložio da se iz Tuzle premjesti u njegovu kuću Bijeljinu. Blagojevićeva kuća u Bijeljini naknadno je pretresena, ali ništa nije pronađeno. Inače, inspektor Davor Blagojević veoma je blizak porodici Kučević, a do prije dvije godine je, uporedo sa policijskim poslom, obavljao i zaštitarske poslove u objektu Roma koja je u vlasništvu brata Hasima Kučevića, brata Kučevića. Inače, fotografija Davora Blagojevića nastala je na dženazi Rasima Kučevića, također brata Tasimovog.

No, vratimo se Mersedu Hadžiću koji se već 8 mjeseci uspješno skriva u Tuzli i okolini, što svjedoče i fotografije na kojima Hadžić pokazuje svoje rane zadobivene u pucnjavi u Inkognitu.

Da Hadžić i prilikom skrivanja ima utjecaja unutar svoje kriminalne skupine, dokazuje činjenica da je upravo on naredio Irfanu Smajiću, Kemalu Selimoviću, Amiru Avdiću, te Kubi i još jednoj osobi da u decembru prošle godine likvidiraju Damira Mehića Bibija, (također Orićevog prijatelja), čiji je brat Amir Mehić vlasnik već pominjane zaštitarske agencije Flek. U pucnjavi u naselju Slavinovići Mehić je zadobio teške povrede, dok je njegov prijatelj Jasenko Hajdarhodžić smrtno stradao. Dan nakon pucnjave, pripadnici zaštitarske agencije Flek proglasili su svojevrstan dan žalosti, te su zabranili proslavu Bajrama u skoro svim ugostiteljskim objektima u Tuzli. Muzika se te noći jedino mogla čuti u Kučevićevoj Romi, jer Bibijevi i Hajdarhodžićevi prijatelji nisu imali dovoljno hrabrosti da pokucaju na vrata opasne braće Kučević koji u tom periodu imaju apsolutnu zaštitu ministra unutrašnjih poslova Seada Omerbegovića te njegovok kriminaliziranog rođaka i inspektora Vahidina Omerbegovića. Svega petnaest dana nakon toga, u diskoteci Paša također je pala krv. Edis Halilović, pirijeklom iz Sandžaka, ispalio je nekoliko hitaca u Kristijana Botića koji je te noći bio u društvu Besnika Ismailija, također prijatelja Nasera Orića. Halilović je, nakon pucnjave, pobjegao u Srbiju, dok su se ljekari borili za Botićev život. Kristijan Botić je, inače, odležao desetogodišnju kaznu zbog ubistva Đanija Perčića, a saučesnik u tom djelu bio mu je Samir Mehić, drugi brat vlasnika Fleka Amira Mehića. Na nastavak se, međutim, nije čekalo dugo.

Bolesni umovi

U čuvenom šamaru Tasima Kučevića, Orićevi puleni vidjeli su svoju šansu za potpuno preuzimanje Tuzle. Naime, zbog zgražavanja javnosti, čelnici MUP-a Tuzlanskog kantona više nisu smjeli otvoreno podržavati porodicu Kučević, pa su Orićevi, odnosno Mehićevi prijatelji, krenuli u akciju. U petak, 28. juna, u izlaznoj noći, sa fantomkama i automatskom puškom Beriz Kabilović iz Srebrenice (koje li slučajnosti) i njegovi drugovi pokucali su na službeni ulaz Kučevićeve Rome. Povod za akciju je bio navodni dug Tasima Kučevića prema Fadilu Blaci, šuri Nasera Kelmendija. Kučeviću su, naravno, na vatru uzvratili vatrom. Beriz Kabilović je ranjen, a njegov prijatelj Zehmir Kahrić je prilikom bjekstva sa mjesta događaja zadobio povrede koje su ga koštale života. Dežurna tužiteljica te noći bila je Jasminka Djedović, nevjenčana supruga Ize Tankića. Na uviđaj je izašla tek šest sati nakon pucnjave. Pretres objekta nije radila, a vještačenje parafinskom rukavicom naredila je devet sati nakon pucnjave. Tragovi baruta, naravno, tada nisu pronađeni. Oružje iz kojeg je pucano nije pronađeno. Predmet je, dakle, propao. Ali da nevjenčana supruga „uglednog“ Tankića ne bi bila odgovorna za nerad, predmet je dva dana kasnije, nakon što je Izo pozvao Šesenama Ćosića, predat tužitelju Emiru Ibrahimoviću. Od tada je uhapšeno devet osoba, među kojima i vlasnik Rome Hasim Kučević, ali predmet je, s obzirom na dokaze koje nije prikupila nesposobna Jasminka Djedović, na rubu propasti. Dakle, vrlo je izvjesno da će za desetak dana na slobodu biti pušten i Vahid Fejzić, čiji je brat Vehid prošle sedmice prijetio smrću sudiji Općinskog suda u Tuzli Enesu Haliloviću, koji je, podsjećamo, prije skoro pet mjeseci odbio pritvoriti braću Fejzić zbog krivičnih djela nasilničko ponašanje i nanošenje teških tjelesnih povreda. A da su Fejzići bolesni umovi pokazalo se prošloga petka kada je Vehid ispred Doma mladih u Tuzli izrešetao Ivicu Kantora, šefa objezbjeđenja Panonskog jezera u Tuzli. I to istom puškom koju Tankićeva nevjenčana supruga nije našla nakon pucnjave u Romi. Nakon pucnjave pred Domom mladih, istražni su organi počeli nagađati o čemu se, uistinu, radi.

Zatvaranje Panonskog jezera

Naime, zaštitarska agencija Flek zadužena je za sigurnost u diskoteci Priviledž u Hotelu Tuzla. Kako je diskoteka bila slabo posjećena, nužno je bilo stvoriti nesigurnost na mjestima gdje je posao „dobro išao“. Stoga su pucnjave izazvane ispred Rome, ali i Panonike i Doma mladih Tuzla, gdje se okuplja najveći broj mladih Tuzlaka. Da su Mehići (čitaj: Damir Mehić Bibi) skloni reketiranju pokazuju i optužnice protiv njih koje su godinama sklanjane po ladicama Kantonalnog tužilaštva Tuzla. Naime, prije više od godinu, tačnije 29. juna 2008. godine, oko 20 sati, zajedno sa Ademirom Pelešom, Jasenkom Hajdarhodžićem i Safetom Salimovićem (prijatelj Nasera Orića, pogledaj fotografiiju) Damir Mehić Bibi je provalio u prostorije preduzeća ELTA MT otjeravši pritom uposlenike zaštitarske firme Fitob, čime je počinio krivična djela: ugrožavanje sigurnosti i samovlašće. Optužnica je podignuta krajem prošle godine i to na dan kada je Mehić ranjen. Suđenje nikad nije okončano. Treba napomenuti da su Mehići veoma bliski ljudima iz tuzlanske SDA. Tako se, naime, Damir Mehić Bibi često može vidjeti u društvu sa sinovima Saliha Šabovića, vlasnika firme GIPROM koja je jedan od glavnih finansijera tuzlanske SDA, dok je njegov također osuđivani brat Samir Mehić godinama bio sparing partner Salku Zildžiću, kick boxeru i poslaniku SDA u Skupštini Tuzlanskog kantona. Zildžić je, inače, veoma blizak Salku Bukvareviću, desnokrilnom predsjedniu SDA Tuzla, koji je u kampanju za načelnika obećao zatvaranje Panonskog jezera u Tuzli na kojem je, koje li slučajnosti, Vehid Fejzić počeo sukob sa Ivicom Kantorom i direktorom Panonike, Maidom Porobićem koji je smrt izbjegao za pet centimetara.

Sve je ovo poznato i samom policijskom komesaru Nedimu Mutapčiću koji nema hrabrosti da su suprostavi braći Mehić. Naprotiv, Mutapčićev dugogodišnji vozač, a sada član komisije za procjenu sigurnosti, Suad Ganić, zaštitarskoj agenciji Flek omogućava zaradu tako što utvrdi da za obezbjeđenje neke manifestacije treba mnogo veći broj od stvarnog broja zaštitara.

U pitanju je, dakle, organizirani kriminal protiv kojeg bi se Šesenam Ćosić, Sead Omerbegović i Nedim Mutapčić morali boriti. A ne bore se. Ustvari, oni ga pomažu.

(zurnal.info)