Najava dvije vladajuće hrvatske nacionalne stranke da ne žele učestvovati u radu Vlade Federacije BiH te prijetnja SDA kako će napustiti Vijeće ministara BiH, u opopzicionom SDP-u je ocjenjena kao pokušaj skretanja pažnje javnosti sa katastrofalnog stanja u državi i pokušaj bježanja od odgovornosti.
“SDP smatra da je napuštanje sjednice Vlade FBiH od strane HDZ-ovih ministara, kao i prijetnja SDA da neće učestvovati u radu Vijeća ministara na nivou BiH, usmjereno isključivo ka skidanju odgovornosti sa vladajuće koalicije za katastrofalno stanje u zemlji i pokriće svoje pljačke nacionalnim interesima”, stoji u saopćenju SDP-ovog Centra za informiranje.
U SDP-u smatraju kako “vladajuća petorka pokušava BiH ponovno dovesti na rub rata” kako se ne bi suočili sa posljedicama ekonomske i socijalne katastrofe u kojoj se nalazi BiH, a za koju snose potpunu odgovornost: “Plašenje strahom jednih od drugih oni građane nastoje natjerati da zaborave sve što su im obećali, a nisu izvršili, a naročito ono što su radili posljednjih godina.”
SDP BiH u svom sapćenju poručuje vladajućoj koaliciji da oni više nemaju legitimitet da se do kraja svoje vladavine, naredne godine, bave bilo čime osim ekonomskim i socijalnim pitanjima od interesa za građane Bosne i Hercegovine. Najjača opoziciona partija u Bosni i Hercegovini poručuje kako će i dalje, zajedno sa građanima BiH i nezavisnim medijima, “nastaviti sprječavati korumpiranu i uspaničenu vlast da preda preostalu državnu imovinu u ruke tajkuna, ali i da ih spriječi u namjeri da svoje neuspjehe prikrivaju dizanjem nacionalnih tenzija i zavađanjem narodi. Pljačkaši i lopovi treba da odgovaraju pred zakonom zbog svojih djela, a ne zbog toga kako se zovu i koje su nacionalnosti.”
(zurnal.info)
Dodik je naveo da "niko ne može zbog svojih promašenih politika“ kriviti predsjedavajućeg Špirića.
"Mi stojimo iza njega i ministara iz naše poslaničke grupe i želimo da riješimo neka pitanja. To što neki misle da je prirodno da samo njima pripadaju rješenja stvar je prošlosti. Takvo mišljenje može da pripada nekom prošlom vremenu, a ne sadašnjem“, tvrdi Dodik, koji je i predsjednik SNSD-a.
On ističe da je RS stabilna i nema potrebe ni za kakvim izborima, osim redovnih.
„Koliko vidim, vanredne izbore ne traži ni opozicija u RS-u, i prema tome RS će ići na redovne izbore iduće godine u oktobru“, rekao je premijer Dodik, javili su mediji u RS-u.
Podsjećanja radi, potpredsjednik SNSD-a Igor Radojičić najavio je sinoć mogućnost pokretanja inicijative za vanredne izbore u BiH ako se uskoro ne riješi kriza u Vijeću ministara BiH.
"Očigledna je kriza u Vijeću ministara i Federalnoj vladi, a očigledno je i da SNSD ne pristaje na ucjene. Zato, ukoliko se uskoro ne riješe imenovanja koja čekaju mjesecima i godinama, a ne poprijeko kako to hoće SDA, najbolje rješenje su vanredni izbori", ustvrdio je Radojičić u izjavi za banjalučku Alternativnu televiziju.
Dodik je danas, komentirajući činjenicu da su se on i lider HDZ-a Dragan Čović jučer nenajavljeno sastali u Beogradu s predsjednikom Srbije Borisom Tadićem, rekao da su on i Čović bili u odvojenim posjetama kod predsjednika Tadića i da tu posjetu ne treba politizirati.
On navodi da je dobro da dijalog bude nastavljen.
„Mi nismo vidjeli problem ni kada je Sulejman Tihić odlazio u Beograd, niti vidimo problem kada on odlazi u Tursku ili bilo koju zemlju islamskog svijeta. Nismo vidjeli problem ni kada su u prošlosti predstavnici Bošnjaka i Hrvata zajedno odlazili u Zagreb. Mislim da treba konstatovati da je dijalog dobar u svakom slučaju i svakako da je dobro da je i gospodin Čović došao u Beograd“, kazao je Dodik.
On i predsjednik Srpske Rajko Kuzmanović danas su u općini Šekovići prisustvovali otvaranju sportske dvorane.
(FENA)
Zorić je u izjavi Tanjugu precizirao da su uhapšeni državljanin Bosne i Hercegovine Mirsad Dizdarević i državljanka Austrije Snežana Belanović, dok će za osumnjičenim Afrimom Nerudimom iz Preševa, koji je u bjekstvu, biti raspisana potjernica.
On je objasnio da je heroin pronađen u automobilu osumnjičenih i dodao da je Okružno tužilaštvo u Beogradu podnijelo zahtjev za pokretanja istrage protiv Dizdarevića, Belanovićeve, koji će u toku dana biti izvedeni pred istražnog sudiju Okružnog suda.
Nakon saslušanja osumnjičenih istražni sudija protiv okrivljenih može pokrenuti istragu i odrediti i pritvor do 30 dana.
(FENA)
Umjesto toga, stručnjaci se uzdaju u bolju informiranost stanovništva o higijeni, u to da će vakcine stići što prije i da pandemija neće postati smrtonosnija nego što je dosad bila, prenosi Reuters.
Farmaceutska kompanija "Baxter international" upravo je isporučila Britaniji oko 200.000 doza vakcine, a u mnogim drugim evropskim zemljama pristizanje vakcine očekuju se od oktobra. To bi trebalo da bude na vrijeme da se spriječi masovno obolijevanje.
Epidemiolog Giovanni Reza, šef odjeljenja za infektivne bolesti italijanskog Višeg zdravstvenog instituta, kaže da Italija, kao i Španija, Francuska i neke druge zemlje, planira da vakciniše 30 do 40 posto stanovništva, što on ocjenjuje kao "praktičan i razuman" nivo.
Francuska, u kojoj školska godina počinje 2. septembra, objavila je ove sedmice plan za borbu protiv svinjske gripe tokom predstojeće jeseni. Predviđena je jednomjesečna kampanja informiranja javnosti putem radija, televizije i Interneta o ponašanju koje može da uspori širenje virusa. Apelirat će se prije svega na čistoću i predostrožnost građana.
Slovenija i Austrija imaju slične planove. "Svi nastavnici su dobili instrukcije, a svako domaćinstvo će dobiti brošuru sa savjetima u vezi s ličnom higijenom", izjavila je glasnogovornica slovenskog ministarstva zdravlja Irma Glaner.
U Španiji socijalistička vlada planira da kad vakcina stigne, prioritet za vakcinisanje osim zdravstvenih imaju i prosvjetni radnici, ali je odbila apel opozicije da se odloži početak školske godine, kao i apel sindikata prosvjete da se trudnim nastavnicama omogući da se ne vraćaju s raspusta dok vakcine ne pristignu.
Nijedna evropska vlada ne planira masovno zatvaranje škola, kakvo je registrirano u Britaniji tokom aprila i maja, kada se svinjska gripa pojavila u toj zemlji.
Mada virus H1N1 uglavnom izaziva blage simptome, kod pojedinih ljudi dolazi do ozbiljnih komplikacija, a bilo je i smrtnih slučajeva među trudnicama, mlađom djecom i hroničnim bolesnicima, naročito gojaznima i dijabetičarima. Čak i među zdravim odraslim osobama bilježeni su i smrtni slučajevi.
Angas Nicol, koordinator za grip pri Evropskom centru za kontrolu i prevenciju bolesti (ECDC) ukazuje na primjer zemalja južne hemisfere, kao što je Australija, u kojoj je zabilježeno 147 smrtnih slučajeva, a 422 ljudi je u bolnicama zbog svinjskog gripa, od kojih petina na intenzivnoj njezi.
"Oni su prošli kroz val intenzivnog prenošenja bolesti", upozorio je Nicol, napominjući da je širenje zaraze u Evropi dosad bilo prilično umjereno, ali da bi se tokom jeseni i zime moglo očekivati intenzivnije širenje bolesti.
Nova školska godina, koja širom Evrope počinje tokom narednih nekoliko sedmica, mogla bi da bude okidač intenziviranja zaraze jer djeca iz predškolskih i školskih ustanova mogu lako da prenesu bilo koji virus. Zbog toga će higijenske mjere i informiranje o svinjskoj gripi biti visoko na listi školskih prioriteta narednih mjeseci.
Vlada SAD-a, gdje se svinjska gripa još u martu pojavila u Kaliforniji, također ne savjetuje zatvaranje škola, ali ni široku primjenu antivirusnih lijekova "tamiflu" i "relenca" da bi se spriječilo širenje svinjske gripe.
Američki ljekari tvrde da bi te lijekove trebalo čuvati za ljude koji su pod najvećim rizikom od komplikacija, kao što su trudnice ili oboljeli od astme i dijabetesa, prenio je Tanjug.
(FENA)
„Očigledna je kriza u Vijeću ministara i Federalnoj vladi, a očigledno je i da SNSD ne pristaje na ucjene. Zato, ukoliko se uskoro ne riješe imenovanja koja čekaju mjesecima i godinama, a ne poprijeko kako to hoće SDA, najbolje rješenje su vanredni izbori”, ustvrdio je Radojičić u izjavi za banjalučku Alternativnu televiziju.
Radojičić je naveo da dvije vlade u BiH ne funkcioniraju i da bi trebalo promijeniti državni zakon i ići na vanredne izbore te da je to „najčistija situacija u svakoj normalnoj, demokratskoj zemlji".
Ocijenio je i da na izborima SDA može da pokaže koliko zna i koliko joj vrijede građani.
Adil Osmanović, potpredsjednik SDA, smatra da to nije realna ideja.
„Mislim da to što predlaže Radojičić nije realno, već želja da se oproba puls drugih političkih stranaka, jer bilo koja vladajuća garnitura malo kad je tražila vanredne izbore”, rekao je Osmanović i napomenuo da su već za narednu godinu zakazani novi izbori u BiH.
U Stranci za BiH istakli su da bi vanredni izbori potrošli mnogo novaca, a i Ivo Miro Jović, delegat Kluba Hrvata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, smatra također da bi to bili veliki izdaci.
„Očito je da smo dotakli dno kada je u pitanju organiziranost države i njena budućnost. Treba učiniti što je moguće prije sve ono što bi se moglo nazvati međusobni dogovor koji bi rezultirao funkcionalnom BiH na njenom putu ka Evropskoj uniji”, rekao je Jović.
(FENA)
Američko tužilaštvo zaključilo je tokom dosadašnje istrage da se Gonzales, sa svojih 28 godina, i u cyber svijetu poznat pod nadimkom “Soupnazi”, uz malu pomoć prijatelja i vlastitog kompjuterskog umjeća, tokom poslednje dvije godine uspio dokopati brojeva 135 miliona kreditnih kartica koji su bili pohranjeni na računarima najvećih američkih trgovačkih lanaca.
Na djelu je bio timski rad dvojice američkih i dvojice ruskih hackera. Uz Gonzalesa tu je bio i Damon Patrick Toey, koji je takođe iza rešetaka, te dvojica čestitih državljana Ruske Federacije. Jedan od dvojice Rusa je Maksim Jastremski, trenutno uživa u gostoprimstvu Turske, jer je u ovoj zemlji već osuđen na 30 godina robije zbog ranijeg hakiranja kompjutera u 12 turskih banaka.
Jastremski je u internetskom podzemlju bio poznat kao jedan od najvećih trgovaca brojevima ukradenih kreditnih kartica, i prema optužnici, samo od 2004. do 2006. godine na ovom poslu je zaradio oko 11 miliona dolara. Identitet četvrtog člana grupe za sada nije poznat.
Gonzales se već prethodno proslavio kada je na sličan način uspio ukrasti podatke o 40 miliona kartica. ali je poslednjim podvigom nadmašio sam sebe i postavio novi kriminalni rekord.
Za krađu su dovoljne novine i laptop
Način na koji su se Gonzales i njegovi prijatelji dočepali brojeva miliona kreditnih kartica bio je relativno jednostavan. Prva stvar koju su uradili bila je kupovina novina na trafici.
Buduće žrtve su tražili sa liste magazina Forbes na kojoj je rangirano 500 najvećih američkih i svjetskih kompanija. Jednostavno, nije im se dalo zamarati sa malim kompanijicama već su od starta pucali na visoko.
Hackeri su iskoristili najslabiju kariku u čitavom lancu plaćanjem kreditnim karticama. Svaki put kada u prodavnci platimo karticom, podaci sa kartice najprije putuju do procesnog centra, a odatle do banke koja je izdala karticu. Na ovom putu podaci se prenose šifrovani, ali očigledno je ova zaštita nedovoljna.
Godinama već traju rasprave među stručnjacima koji ukazuju na ovu sigurnosnu “rupu” te predlažu efikasnije sisteme zaštite podataka. Kako to obično biva, sigurniji sistem značio bi veće troškove za banke i čitav proces plaćanja karticama bio bi nešto sporiji nego što je to sada.
Kada se radi o novcu, bankari mrze trošiti pare, jer veći troškovi znače manji profit. Između sigurnosti i profita, kao pobjednik uvijek izlazi profit. Logika banaka je da je ipak jeftinije sa vremena na vrijeme pretrpjeti gubitak nego ulagati u sigurnost.
Gonzales je jednostavno sa laptopom kružio oko prodavnica najvećih američkih trgovinskih lanaca tražeći prodavnice sa slabom zaštitom njihovih bežičnih internet mreža, u koje bi se onda bez većih problema ubacivao. Jednom kada bi se našao unutar mreže, bio mu je otvoren put do svih servera, na koje je instalirao program koji je sam napravio.
Prije nego što su se upustili u avanturu, kao i svi profesionalci, vlastiti program najprije su testirali na dvadesetak postojećih anti-virus programa, pri čemu niti jedan od njih nije otkrio da Gonzalesov program predstavlja opasnost.
Jedina uloga ovog programa bila je da da kopira podatke o kreditnim karticama koji prolaze kroz mrežu, te da ih šalje na servere u SAD, Holandiji, Latviji i Ukrajini. Program je bio napravljen tako da na kraju izbriše i tragove svog postojanja kako bi onemogućio otkrivanje konačne destinacije ukradenih podataka.
Lopov na platnom spisku Tajne službe
Koliko je tačno brojeva kreditnih kartica ukradeno, još uvijek se ne zna. Gonzales mudro ćuti a tužioci pokušavaju utvrditi kome je sve uspio pokrasti milione podataka. Pokradeni takođe uglavnom ćute, vjerujući da bi potpuno objavljivanje obima nanesene štete narušilo imidž kompanije.
Prvobitna procjena bila je da se radilo o brojevima 80 miliona kreditnih kartica, ali kao je istraga odmicala, broj se povećavao i za sada je dogurao do 135 miliona, ali nije isključeno da ta cifra na kraju bude i veća.
Prave razmjere ove najveće krađe podataka do sada počele su isplivavati tek kada je jedan od partnera, Damon Patrick Toey, spašavajući vlastitu kožu, “propjevao” tužiocima.
Da paradoks bude veći, u trenutku kada se upustio u “pljačku stoljeća” Gonzales je uporedo radio za američku Tajnu službu, koja ga je angažovala zbog njegovih hakerskih vještina. Agenti Tajne službe znali su dobro koga su angažovali, jer je Gonzales od ranije imao podeblji dosije u oblasti kompjuterskog kriminala, ali su policajci valjda vjerovali da se Gonzales promijenio i prešao u tabor “dobrih momaka”.
Ipak, pokazalo se da je izazov “brze i lake love” za Gonzalesa bio preveliki, pa se birajući između mirne savjesti i potencijalne zarade koja bi se mjerila desetinama miliona dolara, ipak odlučio za ovu drugu opciju.
Za razliku od ostalih kradljivaca kreditnih kartica, koji ukradene podatke uglavnom koriste za kupovinu različitih roba putem interneta, koje kasnijom preprodajom pretvaraju u gotovinu, Gonzales i njegovi prijatelji imali su drugačije planove.
Njihova namjera bila je prodati u paketu podatke o brojevima svih 135 miliona kreditnih kartica kojih su se dočepali, kupcu koji ponudi najviše i koji je spreman platiti kešom.
Bankama gubitak pokrivaju klijenti
Koliku su štetu, direktnu ili indirektnu, zbog ove pljačke pretrpjele banke niko sa sigurnošću ne zna. Okvirne procjene stručnjaka govore tek da se radi o sumama koje bi se mogle mjeriti stotinama miliona dolara.
Banke u ovom slučaju ne treba pretjerano sažaljevati. Ovaj neplanirani trošak će kao i uvijek do sada na koncu platiti svi klijenti ovih banaka, kroz povećane različite naknade u svom poslovanju sa bankom.
Jedino što je u čitavoj priči još uvijek neizvjesno je koliko će godina robije odležati Gonzales i njegovi partneri, te koliko će vremena trebati dok neki drugi hacker sa “tamne strane” cyber svijeta ne obori Gonzalesov rekord.
(zurnal.info)
Jedna osoba izbodena je nožem a još dvije su prevežene u bolnicu nakon sukoba rivalskih navijačkih skupina West Hama i Millwalla. Pristalice ova dva kluba sukobili su se u utorak, pred početak utakmice Carling kupa na Priory Road-u ispred West Hamovog stadiona “Upton Park”. Nasilje je nastavljeno i za vrijeme utakmice uskakanjem najvatrenijih navijača na teren. Policija je ispaljivanjem dimnih raketa ublažila očekivane nerede, a nekoliko osoba je uhapšeno. Igrači West Hama imali su više sreće u završnici utakmice i rezultatom 3:1 obezbjedili su prolazak u naredno kolo ovog takmičenja.
Tradicija huliganstva
Rat između fudbalskih klubova West Ham i Millwall traje duže od stoljeća, od kada su ih osnovale dvije rivalske željezare na krajnjem istoku Londona. Netrpeljivost se pogoršala nakon dva incidenta iz sedamdesetih. Prvi se zbio tokom oproštajne utakmice između ova dva kluba u čast odbrambenog igrača Millwalla Harry Crippsa, kada su se suprostavljeni huligani potukli na terenu Millwalla. Četiri godine kasnije, prilikom opšte makljaže navijača ova dva kluba, voz je pregazio navijača Millwalla na New Cross stanici. Huliganstvo je tradicija i životna filozofija navijača ova dva kluba koja se prenosi s koljena na koljeno. Nerijetko se događalo da u tučama na utakmicama učestvuju po tri generacije iz jedne navijačke porodice. Tuče se uglavnom unaprijed dogovaraju i to na najmanje očekivanim lokacijama.
West Ham United FC osnovan je davne 1895. godine pod imenom Thames Ironworks F.C. Klub su osnovali radnici istoimene fabrike. Pošto su radnici željezare sačinjavali najveći dio zajednice vjerne klubu, stekli su nadimak čekićari, a otud potiču i čekići na klupskom grbu. Pet godina nakon osnivanja klub je preimenovan u ime koje nosi i danas. Nikada nije osvojio titulu Engleske (najveći uspjeh u ligi bio mu je četvrto mjesto), a FA kup su osvojali tri puta. Ovome treba dodati i evropske titule, Kup pobjednika kupova iz 1965. te osvojeni Intertoto kup 1999. godine. Navijači West Hama spadaju među najvatrenije u svijetu a njihova navijačka frakcija Inter City Firm (ICF), osnovana krajem šezdesetih, jedna je od najorganizovanijih i najoozloglašenijih u svijetu. To je vrijeme kada u modu ulaze masovne tučnjave navijačkih skupina na ostrvu, što će potrajati narednih deceniju i pol. Među poznatijim obračunima ICF-a je onaj sa navijačima Manchester Uniteda iz 1967. kada su se gomile navijača tukle istovremeno na sve četiri tribine. West Ham igra na stadionu Boleyn Ground, poznatijem kao Upton Park. Stadion je otvoren u septembru 1904. godine protiv Millwalla pred dvanaest hiljada gledalaca i već tada se dalo naslutiti o kakvom rivalstvu će se u budućnosti ispisivati dosjei u Scotland Yardu. Među najpoznatijim navijačima West Hama su John Cleese, zvijezda Monty Pythona, svjetski prvak u boksu Lennox Lewis, članovi heavy metal benda Iron Maiden. Svaki navijač West Hama će na pitanje – šta najviše mrzi i ko mu je najveći neprijatelj, odgovoriti isto: Millwall i njihova navijačka skupina Bushwackers.
Krvava jazbina
Millwall Football Club osnovan je 1885. godine na dokovima u zajednici Levisham. Poznati kao The Lions, igrači ovog kluba iz istočnog Londona zbog mjesta osnivanja kluba dugo su bili poznati i pod nadimkom The Dockers. Praćeni Bushwackersima, najozloglašenijom navijačkom skupinom krvavih sedamdesetih, nisu ostvarili neke zapaženije rezultate u engleskom fudbalu. Najveći uspjeh Millwall FC je prvo mjesto u engleskoj drugoj ligi 1988. godine i plasman u premier ligu. Navijači ovog kluba nedostatke sportskih uspjeha kompenziraju ratovima sa pripadnicima drugih navijačkih skupina. Od 1910. godine igraju na stadionu Den (jazbina) na New Cross-u. O klubu i njegovim fanovima najviše govori njihova navijačka pjesma: No one like us, we don’t care / Niko nas ne voli, a za to nas boli ...! Navijači Millwall FC najviše mrze West Ham United FC, a najveći neprijatelji su im West Hamova navijačka skupina Inter City Firm.
(zurnal.info)
Emin Alić ima dvije kuće, mnogo para, tri rane na desnom ramenu, ali od srijede nema sina. Njegovog je Fehima ubio Kadrija Hidanović. Ili, možda, Sabahudin Mehičić? Jedno se zna – ubio ga je jedan od najvećih kamatara u Tuzlanskom kantonu. Čovjek čiji pravi identitet ne bi mogao utvrditi ni -Amor Mašović. 900 KILA HEROINA
Sve je počelo prije dva mjeseca kada je Kadrija-Sabahudin Hidanović- Mehičić posudio 1.000 eura Edinu Pandžiću, radniku u firmi Fehima Alića. Pandžić se obavezao da će vratiti glavninu od 1.000 eura, te 500 eura kamate. Međutim, novca nije imao, pa je Kadrija sa sinovima Jasminom i Mikijem došao po svoje. Fehim je stao između Kadrije i Pandžića i dobio metak u grudi. Emin je pokušao odbraniti sina i dobio je tri metka u desno rame. Dok je Fehim izdisao, Kadrija je pobjegao. Policija ga je, nedugo nakon toga, pronašla i uhapsila. Uslijedio je pretres Kadrijine kuće u kojoj je policija pronašla „papir koji asocira na ugovor o zajmu uz određenu kamatu“, što se može smatrati dokazom da je ubica, ustvari, lihvar. Mada je njegov, Kadrijin, kriminal manje-više poznat istražnim organima u Tuzlanskom kantonu.
Naime, Bijeljinac Kadrija Hidanović početkom agresije na BiH odselio je u Njemačku. Tamo se bavio trgovinom drogom i krađama, zbog čega je potkraj devedesetih protjeran u Bosnu i Hercegovinu. Nastanio se u Živinicama gdje je ubrzo počeo razvijati biznis. S obzirom na to da je živio u blinini Mlina Tasima Kučevića, njihovo prijateljstvo je bilo neminovno, pa Kadrija postaje dio Kučevićeve međunarodne kriminalne skupine koja djeluje u BiH, Srbiji, Albaniji, Turskoj i Italiji. Hidanovićevo ime pominje se i dokumentima italijanskih jedinica tadašnjeg SFOR-a, a za njega se direktno veže prebacivanje droge iz BiH u Italiju. Prema tim dokumentima, ta je grupa 1999. godine u Mostaru imala uskladišteno oko 900 kilograma heroina. U to vrijeme, Kadrija Hidanović je, uz pomoć prijatelja u MUP-u Tuzlanskog kantona promijenio identitet kako bi nesmetano moga prelaziti granice prilimom obavljanja poslova. Od tada posjeduje dokumente na ime: Sabahudin Mehičić.
ČEKAJUĆI ISPORUKU
Poslujući sa Kučevićem i italijanskom narkomafijom, Hidanović je zaradio novac koji je, nakon toga, počeo davati na kamatu. Kamatarenjem se bavio sve do ove sedmice, ne zanemarujući, pritom, ni poslove u vezi sa narkoticima. Naime, njegovi su sinovi u posljednje vrijeme trgovali kokainom, a „robu“ su skrivali u starom prašnjavom usisivaču smještanom u potkrovlju njegove vile. Prilikom zadnjeg pretresa, međutim, kokain nije pronađen, jer su Hidanovići, odnosno Mehičići čekali novu isporuku. Ali zato je, rekosmo, prilikom pretresa pronađen ugovor kojim Kadrija Hidanović braći Smajić, Selveru i Rifatu, iz Malina kod Živinica daje na kamatu 5.000 eura. Pošto Smajići nisu imali dovoljno novca za Kadrijine kamate, uslijedila je odmazda. Mlađi brat Rifat je, recimo, morao pobjeći u Sloveniju, ali su ga Hidanovićevi ljudi pronašli i dvadesetad dana držali kao taoca. Stariji brat Selver, za sada se uspješno krije od Kadrijinih kriminalaca, ali je njegova porodica bila primorana potpisati dokument kojim Hidanovići preuzimaju njegovu kuću nadomak Živinica. Taj dokument navodno je pronađen prilikom ovosedmičnog pretresa objekata Sabahudina Mehičića kojem je danas određen jednomjesečni pritvor za vrijeme kojeg bi kantonalna tužiteljica Dijana Milić trebala pronaći dokaze o zločinačkoj organizaciji na čijem je čelu Kadrija Hidanović. Ubica i kamatar.
(zurnal.info)
Izbezumljeni očevici svjedoče svoja trumatična iskustva
Kako narod pronalaze u svojim posljednjim hropcima
sklupčanih pokraj raspaljenih freza na njivama
Dok freze paranoidno sriču svoje zadnje kapi mješavine
Snažnije iz naroda nalaze u predsmrtnom živčanom grču
Koji zabacuje s lijeve nadesno i obratno
Gadno je za gledati
I sigurno neće na dobro
Jer je narod nemilice jamijo kopat ko budala!
Sunce cijedi sol iz tjela
Mozak sahne, preskače i bulazni
Neprirodno je toliko kopat
Ali, džaba...
Sve ukazuje na to da se narod ne zna držati pravila o pravilnom rukovanju dikelom i krasnom
Ne drži se liječničkih savjeta i ne postupa po dijagnozama
Toliko puta je dokazano da se narodu ne može kazat
Nama je kopat, ko vode se napit
Only God saves, kad narod jami kopat
Jamilo se kopat
I sve da hoćeš, sad više i ne može na dobro.
(Pjesma se nalazi u knjizi Usred grada tmurna nalaktih se da povratim, zajedničkoj zbirci pjesama mostarskih pjesnika Vlatka Marinovića, Ive Krešića i Gorana Karanovića)
Reprezentativna košarka nalazi se u evidentnoj krizi. Drugi put zaredom, muška košarkaška reprezentacija BiH neće učestvovati na Evropskom prvenstvu. Za Žurnal govori potpredsjednik košarkaškog Saveza Nihad Imamović
Muška košarkaška reprezentacija BiH nije uspjela ni preko dodatnih kvalifikacija osigurati nastup na predstojećem Evropskom prvenstvu u Poljskoj. Najprije su izabranici Mensura Bajramovića poklekli u grupi a onda je od naših košarkaša u dodatnim kvalifikacijama bolja bila i košarkaška velesila, Belgija. Nakon novog kraha, muška reprezentativna košarka je na dnu. Nema dalje. Ko je krivac? Ostaje li Bajramović selektor? Ko radi a ko razgrađuje Savez? Hoće li otići iz košarke, pitali smo potpredsjednika Saveza Nihada Imamovića.
Kakav je Vaš komentar na posljednji nastup reprezentacije u dodatnim kvalifikacijama? Mi ćemo ga, i prije nego odgovorite, okarakterisati izuzetno neuspješnim.
Iznosim svoj lični stav. Za konačnu ocjenu koju će dati Savez moramo sačekati početak septembra, sjednicu Predsjedništva i izvještaj gospodina Bajramovića. Lično, nisam zadovoljan. Nisam očekivao da bi mogli proći Francuze u finalu ali sam očekivao prvo mjesto u grupi dodatnih kvalifikacija. Nismo ni to bili. Tražit ćemo uzroke neuspjeha jer već dva ciklusa se nismo plasirali na Evropsko prvenstvo a prije toga smo bili na pet smotri. Mislim da su uzroci daleko dublji nego što izgledaju na prvi pogled. Ne smijemo reći da je to samo problem igrača i trenera. Ovdje odgovornost treba da snosi i Predsjedništvo i kancelarija, iz više razloga.
Krivi su, dakle,svi. Znamo zašto su igrači i trener. Zašto ste vi u Savezu?
Igrači i trener sigurno snose krivicu nekih 60-70 posto. Ostalo je na Predsjedništvu i kancelariji. Prvi put od kada sam ja u Predsjedništvu desilo se da igračima nisu isplaćene dnevnice. To je propust kancelarije. Nije opravdanje da je Vijeće ministara dalo samo 60.000 KM. Ima drugih načina. Mora se naći alternativni izvor odnosno rezervna varijanta. Inače, nemoj se upuštati u taj posao. Mi smo pred početak ljetne reprezentativne sezone imali, barem na papiru, zatvorenu finansijsku konstrukciju. Međutim, vidjeli smo da je bilo stavki koje nisu bile sigurne. Ne može se tako ulaziti u posao.
Vi ste čovjek koji se zalagao i podržavao izbor Mensura Bajramovića za selektora. Hoćete li i nakon ovog neuspjeha biti za njegov ostanak na istoj poziciji?
Ta vaša majica je najbolja dok ne nađete bolju. Ja kad bi vidio da je neko bolji trener i da može napraviti uspjeh, sutra bi bio za to da pravimo tu rokadu. Ali, trebamo sve izvagati. U ovom trenutku ne mogu reći da li sam 100 posto da Bajramović ostane ili ode. U svakom slučaju, ne možemo to mjesto ostaviti prazno. Ako nađemo neko bolje riješenje, biću prvi za to da se taj novi čovjek dovede.
Znači li to da ste već u potrazi za novim selektorom?
U svakom slučaju, izvještaj se mora podnijeti i na osnovu njega ćemo mi donositi zaključke. Kritički ćemo razmotriti sve, počev od okupljanja, selekcioniranja igrača do vođenja reprezentacije. Konačnu odluku o selektoru donijet ćemo početkom septembra.
Spomenuli ste selekcioniranje igrača. U ovim dodatnim kvalifikacijama nismo imali nekoliko standardnih košarkaša. Svako od njih je imao neke svoje razloge za izostanak ali zaključak koji se ne može izbjeći je da imamo igrače koji ne žele igrati za reprezentaciju.
Još prije četiri godine, prilikom jednog neodaziva igrača, predlagao sam da pooštrimo sankcije prema tim igračima i da se kažnjavaju. Međutim, moj prijedlog nije prihvaćen. Obrazloženje je bilo – mi njih ne plaćamo, osim dnevnica, tako da ih ne možemo sankcionisati. Ja smatram da je reprezentacija i obaveza i dužnost svakog igrača koji se pozove. U to vrijeme, Makedonija nije imala na raspolaganju Ilijevskog pa su dobili obeštećenje od 50.000 eura. To znači da postoji metod kojim se oni mogu sankcionisati. Ne treba zaboraviti da je svako igranje za reprezentaciju odskočna daska za te igrače. Recimo, Bremer i Domercant. Sa našim pasošem imaju pogodnost igranja u Evropi i bili su potpuno svjesni toga kad su dobili pasoš. Međutim, ni jedan ni drugi nisu se sada htjeli odazvati. Čisto sumnjam, neću sto posto da tvrdim, da Mirza Teletović nije mogao da igra. Sezona jeste naporna, imao je i povredu, ali ipak je trebao da se odazove i pomogne ovoj reprezentaciji. Apsolutno nikakvog opravdanja ne vidim za druge igrače, kao što su Ikonić i Vasiljević koji se nisu odazvali. Sa ovih četiri-pet igrača, to bi bila potpuno druga ekipa.
Treba li onda uopšte više zvati takve igrače u reprezentaciju? Do kada će se moliti neke košarkaše?
Smatram da bi jednom trebali podvući liniju i reći koga ćemo pozivati. Reprezentacija je u ovom trenutku spala na Gordića i Đedovića koji su 20-godišnjaci, bez nekog velikog međunarodnog iskustva. Dobro, tu je i Kenan Bajramović koji po meni u ovim dodatnim kvalifikacijama nije dao doprinos koji je trebao dati. Je li bio problem to što je tražio klub ne znam, ali nije bio sto posto prisutan ovdje. Jedna ekipa koja omogući protivniku da napravi 23 ofanzivna skoka ne može očekivati da napravi dobar rezultat. Nije bilo želje i žustrine koja je neophodna. S druge strane, treba postaviti pitanje i radimo li u BiH dovoljno sa mladima? Ne možemo se pravdati kako košarkaši iz hrvatskog korpusa igraju sa Hrvatsku, iz srpskog za Srbiju. Moramo i mi nešto učiniti da privučemo te mlade ljude. Ako ima interes da igra za Hrvatsku to je prije svega mogućnost da igra za jaču reprezentaciju. Da on ima istu mogućnost ovdje, pitanje je bi li otišao igrati za Hrvatsku.
Savez je ovog ljeta dovoljno učinio za te mlade momke. Najbolji primjer su kadeti koji su obavili kompletne pripreme a onda im je dan prije puta saopšteno da je nastup na Evropskom prvenstvu otkazan.
Ja sam za to saznao 24 sata ranije. Mislim da je to katastrofa. Kakav je sada moral tih momaka? Kada dođu na novo okupljanje, njima će u podsvijesti biti »hoćemo li otići na to prvenstvo«. To moramo iskorjeniti. Za takve slučajeve se pare moraju naći. Ja sam bio van BiH. Vjerujte, da sam znao sedam dana prije, na glavu bi došao da nađemo te pare. Žalosno je sve to. Izborna Skupština u septembru vjerujem da će dosta toga riještiti. Vjerujem da će kantonalni Savezi dati prijedloge ljudi koji zaista hoće da rade u košarci.
Kada se povede priča o ljudima koji vode košarku u BiH onda se često može čuti ocjena da Savez i reprezentaciju »drže« dva ili tri čovjeka. Moramo i to reći, Bošnjaci. Je li moguće da ostali nemaju motiva?
Istina je to što vi govorite. Nažalost. Postavljam ja vama pitanje, kako će premijer Vlade Republike Srpske Milorad Dodig stići od svojih obaveza kvalitetno obavljati posao i u košarkaškom Savezu BiH.
Siguran sam da u Savezu i dan-danas postoje struje koje rade na razgradnji institucija, ljudi ne žele dobro ni reprezentaciji ni košarci uopšte. Jeste li prepoznali takve osobe? -Mislim da je došlo vrijeme da se vrlo otvoreno i poimenično prozovu ljudi koji rade protiv Saveza. Gospodin Husein Đelilović, koji je zaista dao veliki doprinos kao generalni sekretar u ratu i poraću, otišao je sa te pozicije ali je ostao raditi u savezu. Kada čovjek dođe na slabiju poziciju onda uvijek nešto »kopa« unutar Saveza. Moram priznati da sam nezadovoljan i radom sadašnjeg generalnog sekratara Zdravka Kneževića. Kada je dolazio, bio sam za njegov angažman iz prostog razloga što se radi o čovjeku koji je bio prije rata na toj poziciji, ima iskustvo, kontakte... Međutim, po meni, nije ispunio ona očekivanja koja sam ja imao od njega.
Šta Vas još drži u Savezu? Kakvu Vi imate korist od svega ovoga?
-Znam da ima ljudi koji se kritički osvrću na moj posao u Savezu i koji kažu da sam ja tu iz koristi. Neka izađe javno bilo ko od tih ljudi i kaže na koji sam se ja to način okoristio. Meni finansije uopšte nisu bitne jer sam materijalno osiguran čovjek. Prije četiri godine sam od ljudi iz Kantonalnog saveza predložen i kad sam već izabran želim da dam nešto toj košarci. Bio sam ovdje u ratu, svi moji su tu i želim ostati ovdje. Želim graditi život u BiH i ostaviti nešto iza sebe.
Izborna Skupština nije daleko. Šta ćete predložiti, koji je izlaz iz ove teške situacije? Hoćete li ponuditi svoje mjesto nekom drugom?
-Ja ću predložiti dosta stvari na Skupštini. Nije problem, i ja sam spreman snositi odgovornost. Ali, tražit ću i odgovornost ostalih. Ako će problem košarke biti riješen tako što ću ja napustiti ovo mjesto, ja sam spreman otići. Osnovno je naći stručne ljudi koji su spremni raditi za dobro košarke. Moramo naći sposobnog generalnog sekretara. Razmišljao sam o nekim imenima, ima ljudi, sad je pitanje koliko su oni spremni. To je prvi operativac saveza koji mora profesionalno raditi na toj poziciji.
| BOSNA ASA BH TELECOM: U EUROLIGU ZA ČETIRI GODINE Kakve su ambicije Bosna Ase BH Telecom u narednoj sezoni? -Mi smo potpisivanjem četverogodišnjeg ugovora sa trenerom Vladom Vukoičićem pokazali da želimo dugoročno stvarati tim i rezultat. U narednoj sezoni, cilj nam je osvojiti prvenstvo BiH, Kup i biti među prvih sedam ekipa u regionalnoj NLB ligi. To bi značilo nastavak realizacije plana koji podrazumjeva da nakon toga dvije naredne sezone igramo ULEB Kup a potom u četvrtoj godini Euroligu ili najmanje kvalifikacije za Euroligu iz kojih bi, ako ne uspijemo, opet igrali ULEB Kup. Vjerujem da ćemo već u septembru uzeti kredit kojim ćemo naše dugove, koji su nešto više od milion maraka, izmiriti i krenuti od nule u novu sezonu. Budžet Bosne se kreće između 2,5 i 4 miliona KM, zavisno od takmičenja. Ako budemo igrali Euroligu, onda će nam trebati četiri miliona. |
Picu je prethodno naručila sama policija kako bi odobrovoljila pljačkaše sa kojima su pregovori u toku. Pljačka je trebala trajati deset minuta ali se otegla na četiri sata. U međuvremenu je oko banke nastao pravi medijski cirkus. Policija sa megafonima pokušava držati situaciju pod kontrolom, narod histerično skandira pljačkašima 'herojima' dok TV ekipe revnosno prenose sav taj cirkus. Pica je stigla i momak koji radi dostavu biva propušten kroz obruč koji je policija napravila oko banke i uruči picu Sonniju (Al Pacinu). Sonny se vrati u banku, i onda se pizza-man okrene prema narodu i TV kamerama, strastveno stisne pesnice i uzvike: „Hej, ja sam zvijezda!“
Svaki put kada gledam ovaj film sa smiješkom očekujem spomenutu scenu. Valjda zato što perfektno oslikava neočekivani medijski cirkus koji je nastao kada je pljačka otišla u pogrešnom pravcu. TV ekipama je u njihovoj medijskoj pohlepi potrebna senzacija i u toj svojoj beskrupuloznosti uopšte nije bitno to što će od pljačkaša napraviti zvijezde, pa makar i za jedno poslijepodne. Pizza-man nepogrešivo iščitava takvu medijsko-pornografsku glad kada uzvikne „ Hej, ja sam zvijezda“ jer zaboga to-je-najbitnije, ukazati se pred publikom, i živom i onom pred TV-ima, bez obzira zašto, kako i gdje.
Primajući k znanju blage primjedbe kako pišem nelijepo o Gradu u kojem živim (skoro 14 godina), odlučio sam se za pokušaj teksta o obrnutom gradu, sa pogledom ispod, iznad i sa svih strana, bez nužne sveznajuće perspektive. Mada sam htio pisati o blagodatima ibadetskih dana koji traju dok ramazan definitivno ne zatjera esefa u juni, ipak, prevladala je tema o našoj prijestolnici. Kad god sam pokušavao obuhvatiti sve slojeve društva u našem gradu, uvijek bi mi iz vida ispadale određene grupacije ljudi, inokosne halke, zatvorene u sebe kao ljubomorne školjke sa izrazitim afinitetom za filmsku umjetnost, andergraund muziku, revoluciju ili neku drugu vrstu kreativne šminkologije. Jedna oznaka im je zajednička: svi imaju izraženu sposobnost da se snađu u turobnim vremenima tranzicije, znaju napraviti novac iz, mahom, oskudnih kreativnih pregnuća. Što nije ništa loše, jer ko je jednom bio gladan paćenik onda ostatak života provodi u tome da napuni rupu u sebi i svom mozgu. Monetom, slavom ili govnima.
PRKOS IZ KIŠNIH ŠUMA
Revolucionar je među mojim omiljenim favoritima u gradu. Možete ga vidjeti sa kapicom nalik onima što su ih nosili Fidel ili Che, premda su u zadnje vrijeme popularne inačice glavopokrivala revolucionara što se kriju po džunglama Meksika prkoseći svijetu liberalnog kapitalizma, pa se često i ja navučem kako me zanimaju ti elkomandanti, u kišnim šumama što trunu razmišljajući o diktaturi proletarijata, glorijiimperatrixmundi i naslovnici Time magazina. Revolucionar je rijetka sorta u Sarajevu, ali jako značajna, i njihov broj i nije toliko bitan koliko im je važan društveni status i finansijski uspjeh. Pomalo su nalik na ostarjele hipije sa Woodstocka, one koji su postali berzanski magovi, bogataši sa smislom za otrcano odijevanje i andergraund muziku, ali su i različiti, jer nikad neće stići japijevske uzore, barem što se tiče bankovnog računa. Čega su revolucionari jako svjesni, i zbog toga je njihov jed veći od talenta kojeg uglavnom ne posjeduju. Revolucionar iz svog udobnog stana, ali počesto i iz stana svojih roditelja, poziva na revoluciju i bunt suprotivu turaka na vlasti. Oni kojima se rev. obraća su obrnuto proporcionalno situirani naspram svojih postideologa-dobročinitelja iz sjene. Revolucionar, uglavnom, da ne griješim duše, nikad se nije zaprljao blatnim elementima od koje je sagrađena realnost. (Njegova mama je stalno pazila da bude čist i uredan pionir.) Ako je imao dovoljno godina za rat, onda je teško nosio pušku već je prije radio za SFF, pokušavao upisati glumu, režiju ili nešto na Akademiji likovnih umjetnosti. Revolucionar u sebi može obuhvatiti sve branše koje sam naveo na početku teksta, nije nužno da on muzičkom numerom poziva na revoluciju, dok u isto vrijeme od čarapica do naočala, svaki artefakt na njemu posjeduje istaknutu robnu značku, i njegov outlook je savršeno dizajnirana metafora onoga što želi biti: vlast je ugodna bolest, loše parafraziram stih e. e. cummingsa (Progres udobna je bolest).
Tako bih volio samo jedan dan, čak i slabašne revolucije, da vidim kako bi se markirani manekeni revolucije ukakili i upiškili kada bi osjetili miris baruta u nozdrvama, jer bi tada shvatili kako revolucija nije knjiški brand nekog novog filozofa koji u mondenom odmaralištu piše bibliju revolucije za glupane i početnike. Naš revolucionar, u isusovskom (znači najboljem) izdanju, je čovjek koji želi promjene ali nema testise ni kilograme kojima bi povukao naprijed sumanutu i obezglavljenu masu nesrećnika, kada stvari (haos i stihija) poprime svoju nekatarzičnu logiku. On je prije svega mamin pionir.
Možda sam preoštar prema našem revolucionaru. Ipak, oni koji žele promjene u društvu su puno bolji od onih koji nježno paze svoja tijela i paradiraju po crvenim tepisima svih festivala ovog grada u očajničkoj želji da budu iznad kala smrdljive i krezube sirotinje koju preziru, a na čije ime se uporno pozivaju, i u čije ime govore svojim snažnim porukama u artističnim numerama (novinskim tekstovima), koji odišu, logično, neautentičnošću.
REVOLUCIONARNE SORTE
Festivalaš je posebna sorta među revolucionarima. On je evoluirao od Levi'sa 501 prema otmjenijim formama tjelesnog i duhovnog izgleda. Nije rijetkost da festivalaš može biti i derviš, a da pri tome konzumira alkohol i lake droge. To je, dapače, i poželjno za ovu novu vrstu eklekticizma kao stila života, ili shizofrenije koja dozvoljava opijate, islam, feminizam, sve u jednoj ljudskoj retorti. Festivalaši su, opet, različiti od moralista, o njima sam pisao u tekstu Sarajevski licimuri. Moralesi su non plus ultra daleko iznad revolucionara i njegovih humanoidnih derivacija. Ali su svi oni podanici neupitnih moralista, i njih moralisti regrutuju u svojim ambicijama, jer im trebaju neautentični umijetnici, jer su i sami takvi, nerealizirani ljudi u centru triangla diktator-doušnik-skriboman. Nekad davno, tamo negdje ratne 1995te postojala je kategorija ljudi koja se mogla nazvati obalašima, jer su se skupljali u kafiću Obala. Sad vidim koliko sam pogriješio, jer su ovi današnji šminkeri filma, muzike, intelekta zajebaniji od benigne andergraund šminke iz posljednjih mjeseci opkoljenog Sarajeva, spram čijeg šmeka mogu osjećati samo nostalgiju i stati u stav mirno kada se sjetim decembra 1995te. Očigledno je unutar genusa revolucionara došlo do značajnih genetičkih promjena ka surovijem i egzistencijalno moćnijem primjerku dvonošca bez perja.
U ovom gradu se dosta ljudi nikad neće izvući iz socijalističkog (samoupravno-interesnog, ili samointeresnog) načina mišljenja. Taj moždani odljevak bi se mogao nazvati „negacija i kritika radi profita“. Ili, kritika koja će ti omogućiti mjesto ministra za noćni život kada se to ministarstvo nekad uspostavi. Ljudi koji su sve sposobnosti upregli kako bi se dočepali vlasti, da bi njihova generacija postala vladajuća kasta kao što vidimo iz rubrike kultura na nivou federalnog portfelja Gavrila Grahovaca i njegovih uhljebljenika mahom starijih od šezdeset godina. Ovdje ljudi jednostavno nisu navikli misliti svojim umom (hude, satr'o ih komunizam, osmanlije ili kolonijalna – uvlakačka svijest), tako da se i bilo kakva reakcija unutar kulture formira na istom kalupu, jer taj kalup su smontirali ovi sadašnji „opozicionari“ (ustvari, pozicija u formi klana), nemoćni i frustrirani ljudi: previše mladi za smrt, a previše izraubovani da bi bili korisni nekom iz vladajuće tronacionalne oligarhije. Jadnici koji misle da je jedan pisac, svojim opusom, objasnio i odredio sudbinu ove zemlje zauvijek. Oni su formirani po uzoru na srednjovjekovni feud sa knezom na čelu i starozavjetnom vjerom u njega. Međutim, nisu tako maštoviti, nego funkcionišu na principu zakulisnih igara, staljinističkog horskog pljuvanja po neistomišljenicima, a to su dobro naučili u raznim SSOJ-evima, SSRNJ-evima i ostalim socidiotarijama. Nikad od socijalističkog aparatčika neće postati oslobođen čovjek. Takav je uvijek sluga, a njemu je stalno potreban gazda čvrstoga uda. Teško je i zamisliti, pošto su sami na rubu treće faze života – sumorne jeseni, kakvo su sjeme posijali među svojim nasljednicima. Sjajni ruski emigrantski pisac (sa iskustvom gulaga) Sergej Dovlatov jednom je rekao: od komunista mi se jedino više gade antikomunisti. Ili u novijoj varijanti mladog hrvatskog pjesnika Marka Pogačara: jedina strašnija stvar od fašizma/je umjereni fašizam. Obrnemo li riječi dobićemo sličnu jezičku frazu i zakoračiti u čistokrvni oblak crnila, gdje obitavaju glave naših vječitih kulturnih „opozicionara“, mračnjaka čija spolna moć odavno ne postoji, pa im prestaje samo ona druga moć, koje se nikad neće dočepati, jer su na rubu biološkog trajanja.
Gdje je nestao naš revolucionar? Eno ga u obrnutom Sarajevu, ogleda se na dnu photoshop modre rijeke Miljacke zajedno sa fekalno otpornim ribama, treba li reći: među sebi sličnima živim bićima, prilagodljivim kičmenjacima i anorganskim kamenjem.
