Amnestiranje lijene, nesposobne, pohlepne, prema svojim građanima bezosjećajne, u kriminal i korupciju ogrezle, vlasti, se nastavlja. U velikom projektu medijsko-propagandnog sluđivanja naroda, u kome razni faktori učestvuju iz različitih razloga (uglavnom krajnje sebičnih) kompletna, godinama nakupljana, negativna energija građana ove zemlje, upravo u trenutku kad se očekivalo da će konačno eruptirati i pomesti nacionalističku mafiju sa vlasti, nastoji se (pre)usmjeriti i sručiti na glavu Evropskoj uniji.

Umjesto stvarnog neprijatelja, što je građanima BiH, zapravo, njena vlast, izmišlja se nepostojeći, vanjski – Evropska unija.

Odluka Evropske komisije da Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju stavi, a BiH ne, na listu za najskorije odobrenje bezviznog režima naziva se „lošim signalom“, u potpunosti se ignorišu činjenice (kao što je ona da čak i da smo stavljeni na bezvizni režim, niko ne bi mogao izaći iz zemlje, jer je naša nesposobna vlast tek naručila štampanje biometrijskih pasoša, za razliku od Srbije koja ih je već izdala skoro milion) a principijelna podrška mnogobrojnih prijatelja iz evropskog političkog, medijskog i intelektualnog establišmenta, zloupotrebljava se za raspirivanje antievropskih osjećanja i prikrivanje (isključive!) odgovornosti lokalne vlasti za trenutno stanje.

„To je vrlo loš signal“, dakle? Možda? Ali još gori bi bio da nas puste samo zbog „lošeg signala“. Jer bi to onda bio „dobar“ signal našoj vlasti da ne mora apsolutno ništa raditi („jer nas svejedno moraju pustiti“). A građanima ove zemlje da i dalje mogu biti neodgovorna stoka, koja uporno glasa za dokazane štetočine, neradnike i kriminalce.

Zaboravlja se, naime, da je upravo tvrdoća u zahtjevima i javni pritisak izazvan jasnoćom odgovornosti, u više navrata uzrokovao da naša vlast u nekoliko dana uradi ono što je do tad razvlačila mjesecima, pa i godinama. I nastavila bi razvlačiti u nedogled da nije stavljena pred zid. Zajedničkim pritiskom Evrope i svojih birača.

I upravo u tome se krije opasnost masovne antievropske histerije koju provociraju neodgovorni mediji i zaštitnici vladajuće nacionalističke mafije. Razbija se jedina snaga koja, zajedničkim djelovanjem, može nešto promijeniti i natjerati ovdašnje političare da rade.

Umjesto toga, nudi nam se ksenofobna samoizolacija i valjanje u nacionalističkom blatu i samoubilačko stavljanje na milost i nemilost ovdašnjoj vlasti.

„Nismo zaslužili geto – želimo slobodu“, kaže jedan od aktuelnih populističkih slogana, kojim se podilazi masi. No, stvari baš i ne stoje tako. Ako je ko zaslužio geto, to su upravo građani BiH, koji već 2 desetljeća pokazuju takav stepen neodgovornosti i suicidalnosti, da je priča o zaslugama, naprosto, besmislena. Građani kojih se ne može skupiti više od par stotina na protestima protiv zločina i kriminala na ulicama njihovih gradova, protiv nesposobne i korumpirane vlasti, protiv prijetnji smrću medijskim i herojima unutar policijsko-sudskog aparata, protiv PDV-a na hljeb i lijekove, protiv odgovornih za smrzavanje po stanovima, protiv divljanja cijena, protiv... poniženja i beznađa. Građani koji uporno biraju identične stranke na vlast, pritom se priglupo nadajući da će im biti bolje,... i nisu zaslužili ništa drugo.

Uostalom – ne mogu o tome da nisu zaslužili geto, pričati oni koji su se svojevoljno zatvorili u nacionalne torove.

Tuzlanski muzičar Adnan Hamidović Frenkie održaće solistički koncert, uz podršku gostiju: DJ Pier (Roots In Session), Baga Sound (Moonia, Koorta), Sani, Crni Zvuk, Nazar, VJ Projektil (video).

- To je prvi takav događaj na Jali, legendarnom okupljalištu urbane raje u Tuzli, mjestu odakle je potekla tuzlanska muzička scena – kaže Frenkie.

Jala je, inače, naziv rječice koja protiče kroz Tuzlu, ali mladi Tuzlaci obično pod tim imenom misle na mali park sa klupama, gdje se već decenijama okupljaju.

- Opština je predlagala jedan trg, ali nisam bio sretan s tom idejom. Onda mi je palo na pamet da bi bilo dobro da se napokon i na Jali održi nekakav koncert. To je i način da se odužim za podršku svim tim ljudima koji se tamo okupljaju. A, nije ni meni mrsko na Jali sjest... - objašnjava Frenkie.

Prvi Jala Splash u 20 sati otvoriće DJ Pier i Baga Sound. Organizatori obećavaju veliki stage, video produkciju, i vrhunski zvuk od 20KW.

Ključni problem ovih prostora su dvostruki standardi – ono što uzimamo da vrijedi za „nas“ ne prihvatamo da vrijedi za „njih“, i obrnuto. Pri čemu je jedina principijelnost koja se ispoljava – principijelna sebičnost i licemjerstvo, neophodni da u raznim situacijama koristite različite, često suprotstavljene argumente. I da argumente koje koristite u odbranu svojih interesa, negirate ili ignorišete kad ih u drugoj situaciji potegne neka druga strana.

Vladavina nacionalizma, u posljednja dva desetljeća, ne pomaže u rješavanju problema, jer nacionalizam, kao društvena bolest, dvostruke standarde podrazumijeva i tretira kao nešto prirodno. „U ljubavi (prema svojoj naciji) i ratu (protiv drugih) sve je dozvoljeno“. Ili, malo ciničnije: „Samo pošteno, pa ko koga zajebe!“.

Rodonačelnici te filozofije na ovim, exjugoslovenskim, prostorima i ujedno oni koji su je doveli do zločinačkog savršenstva su velikosrpski nacionalisti, koji su krajem 80-ih i početkom 90-ih, u isticanju svojih prava na teritorije po bivšoj nam zajedničkoj državi, koristili toliko međusobno isključivih argumenata (negirajući istovremeno, naravno, drugima prava koja su tražili za sebe) da su dvostruke standarde sveli na rečenicu „Mi smo uvijek u pravu!“.

U postdejtonskoj Bosni i Hercegovini, korištenje ovog mehanizma, za istovremeno traženje većih prava za sebe i ugrožavanje tuđih prava gdje god ti to mogućnosti dozvoljavaju, bilo je određeno i limitirano isključivo objektivnim okolnostima – raspoloživim kapacitetima za provođenje institucionalnog nasilja i stepenom fašiziranosti pojedinih sredina.

Situaciju je dodatno zakomplikovao novi talas srpskog nacionalizma, sa separatističkim tendencijama, koji upravo institucionalne mehanizme zaštite koristi kao najubojitije oružje za provođenje nasilja i destrukciju države.

A onda, kad mu se uzvrati, po principu dvostrukih standarda koristi upravo onu argumentaciju koju odbija uvažiti kad institucionalno nasilje provodi on.

Reakcije na najavu blokade rada NSRS, od strane kluba Bošnjaka u Vijeću naroda, po sadržaju su gotovo identične reakcijama na blokade koje predstavnici Republike Srpske prave na državnom nivou. Pri tome ih oni koji prave blokade na državnom nivou i kritikuju blokadu na entitetskom odbijaju povezati i poistovjetiti. Čak i u takvoj situaciji oni brane svoja(!) „prava“ na blokadu i (uz prijetnje, čak) negiraju pravo drugima. Čak i u takvoj situaciji odbijaju razgovarati o izgradnji funkcionalne državne zajednice, koja bi bila uređena na ravnopravnosti i poštovanju prava svih, a u kojoj bi mogućnost blokada bila isključena, a zaštita nacionalnih prava precizno definisana, nego energiju usmjeravaju ka iznalaženju mehanizama za prevazilaženje problema na „lokalnom“ nivou, povećanjem stepena institucionalnog nasilja i ugrožavanja prava manjinskih naroda.

Predsjednik NSRS insistira da bošnjački delegati imaju obavezu da obavljaju svoj posao i da "Niko nema pravo otići kući i ostaviti da posao stoji na stolu nezavršen“, iako članovi upravo njegove stranke u državnom parlamentu i Vijeću ministara, praktično od samog konstituisanja vlasti, nakon posljednjih izbora, prijete napuštanjem tih institucija i blokiranjem kompletne države, a povremeno te prijetnje i realizuju.

Predstavnici političkog miljea koji odbija svaku raspravu o institucionalnim polugama koje im omogućavaju blokade na državnom nivou, izražavaju javno zgražavanje nad prvim slučajem blokade u „svom dvorištu“.

Sudija ustavnog suda RS, Milorad Ivošević, uzgred, dao je najzanimljivije tumačenje „neprihvatljivosti“ mišljenje članova Kluba Bošnjaka u NSRS, da je prema Ustavu RS dovoljan glas dvojice sudija Vijeća za zaštitu vitalnog nacinalnog interesa Ustavnog suda, koji pripadaju narodu koji je pokrenuo mehanizam zaštite, da bi sud potvrdio da se radi o vitalnom nacionalnom interesu: „U demokratskom političko-pravnom sistemu odlučivanja ne postoji pravo da pojedinac ima više glasova od drugog pojedinca (pluralni votum), kako to traže bošnjački delegati. Prema svim međunarodnim normama i konvencijama, odlučivanje u političko-pravnom sistemu može biti prostom ili kvalifikovanom većinom, odnosno odlučivanje natpolovičnom ili dvotrećinskom većinom.“

Finta je u tome da se ovakav stav, od strane kompletnog političkog establišmenta u RS, prenesen na državni nivo, smatra krajnje neprihvatljivim, unitarizacijom države i pokušajem da bošnjačka većina, principom „jedan čovjek – jedan glas“ ovlada čitavom Bosnom i Hercegovinom.

Zato je, zapravo, u pravu aktuelni Visoki predstavnik, kad na pitanje „Da li vi podržavate ukidanje entitetskog glasanja?“ odgovara sa: „Moj stav je, ako već mora da bude, neka bude za sve parlamente isto. Ako u državnom parlamentu Srbi mogu da blokiraju glasanje, da to mogu raditi i Bošnjaci i Hrvati u RS, na isti način. Dakle, ja sam, prvo, da se glasa svugdje po istim principima. To je moje mišljenje. Ali, u principu, ja sam protiv blokade.“

Postoji samo jedan problem – ovaj stav računa sa elementarnom racionalnošću, zanemarujući suicidalnu destruktivnost domaće nacionalističke mafije i njihovih sljedbenika. Onu, oličenu u narodnoj mudrosti: „Samo nek komšiji crkne krava, makar se ni moja djeca nikad više mlijeka ne napila“.

Idiotizam i šizofrenija, pojmovi su koji najbolje ilustruju ponašanje onog što se zove bošnjačkim političkim partijama u BiH.

U zemlji koju na okupu drži samo „međunarodna zajednica“, čije je pitanje opstanka direktno vezano za poštovanje zakona, i čiju budućnost može obezbijediti samo dosljedno poštovanje nacionalnih i ljudskih prava u njoj, bošnjački politički predstavnici rade protiv svega nabrojanog.

Provlačeći se u sjeni agresivnog srpskog nacionalizma, koji privlači pažnju svojom teatralnošću i ekstremnošću, bošnjački političari iz vladajućih nacionalnih stranaka, u suštini, rade identičnu stvar – ignorišu odluke Visokih predstavnika, krše Ustav i narušavaju koncept nacionalne ravnopravnosti. Razaraju državu, dakle. Zadovoljni pritom što na „drugoj strani“ imaju rasističku budaletinu i notornog siledžiju, na koga mogu svaliti svu odgovornost.

Samo posljednja u nizu neshvatljivih, po državu i njene građane ekstremno štetočinskih, odluka bošnjačkih vladajućih nacionalista, je da prigrabe polovinu od 6 precizno navedenih funkcija u Federaciji BiH, za koje Ustav predviđa da ni jedna nacionalna grupacija ili „ostali“ ne mogu zauzimati više od 2.

Izborom bošnjačkog Premijera Vlade FBiH, uz izostanak ostavke na jednu od druge dvije funkcije koje drže, nastavlja se kontinitet protuustavnog djelovanja bošnjačkih političara. I nacionalistička prijetnja suštini i opstanku multietničkog društva. A time i države.

Oni, naime ruše Ustav na najosjetljivijem mjestu, onom koji je, nakon Dejtonskog aminovanja ratnog čerečenja zemlje, naknadnom intervencijom „više sile“ (oličenoj u Visokom predstavniku Wolfgangu Petrischu), vratio konstitutivnost naroda na cijelom teritoriju BiH. Čime je, bar formalno, Republika Srpska, od, u Dejtonu, legalizovanog ratnog plijena jedne etničke skupine (odnosno zločinačke nacionalističke mafije koja se iza nje zaklanja), pretvorena u multietnički entitet.

Pomenuta šizofrenija u bošnjačkim nacionalnim partijama bolno je vidljiva upravo u ovom trenutku, kada bošnjački politički predstavnici u Republici Srpskoj protestvuju zbog ugroženosti svojih nacionalnih prava i ignorantskog i prevarantskog odnosa predstavnika tamošnje nacionalne većine. Inače krajnje opravdani zahtjevi za poštovanjem nacionalne ravnopravnosti u Republici Srpskoj, devalvirani su nepoštovanjem te ravnopravnosti u Federaciji, upravo od stranaka čiji predstavnici u RS tu ravnopravnost zahtjevaju. Čime se dovodi u pitanje sve. Uključujući i iskrenost tih zahtjeva u RS-u.

Činjenicu da se, u Federaciji BiH, nalazimo u protuustavnoj situaciji, politički faktori potpuno ignorišu, relativiziraju i odgovornost za nju prebacuju na druge. Da Federalna televizija (koja, za razliku od tvrdog režimskog, nacionalističkog RTRS-a, pokušava da zaista djeluje kao javni servis građana, van direktne kontrole vlasti), ne potencira ovo pitanje, ono u javnom životu ne bi ni postojalo. I (bošnjački) političari se na njega uopšte ne bi obazirali. Uostalom, njihov stav najplastičnije je izrazio jedan od poslanika u federalnom parlamentu, koji je na upozorenje o kršenju Ustava, izjavio, parafraziram: „Pa nećemo valjda samo zato što se time krši Ustav, sad za Premijera, umjesto Bošnjaka, imenovati Srbina?“ S druge strane, novoizabrani premijer na pitanja o načinu prevazilaženja ove protuustavne situacije ne želi govoriti. „To je stvar dogovora stranaka“, kaže.

I u tome je zapravo ključ. Bošnjački političari iz vladajućih nacionalnih stranaka, nikad nisu prevazišli „minder politiku“ neformalnih centara moći i antisistemskog djelovanja, svog rodonačelnika, i do dana današnjeg ne shvataju da poštovanje zakona i Ustava (a pogotovo njegovih odredbi koje garantuju ravnopravnost naroda i ljudska prava građana) nije stvar „dogovora stranaka“, nego pitanje života i smrti ove zemlje.

Rijaset Islamske zajednice je, u povodu masovne tuče sa tragičnim epilogom, u Mostaru, izdao saopštenje iz koga bi neupućeni stranac shvatio da su muslimani u Federaciji BiH ugrožena manjina, koju na svakom koraku šikaniraju, proganjaju, premlaćuju,... i kojoj je potrebna policijska zaštita da bi mogli slobodno da ispoljavaju svoja vjerska osjećanja.

„Napad na vjernike po povratku s namaza je zastrašujuća stvarnost s kojom se muslimani ovih prostora suočavaju...“, tvrdi Rijaset, pretvarajući, izolovani incident, kome se još ne zna ni uzrok ni tok, u masovnu pojavu, s (anti)vjerskom pozadinom. Ne ulazeći u to da Rijaset, u trenutku dok policija još istražuje čitav slučaj, presuđuje ko je žrtva a ko napadač, indikativno je da žrtvom napada imenuju „vjernike po povratku s namaza“, čime se sugeriše da su oni i napadnuti samo zato što su vjernici i što su upravo klanjali u džamiji.

Logičan zaključak, koji proizilazi iz saopštenja Rijaseta, je da su napad izvršile militantne skupine nevjernika. Takoreći ateisti-teroristi. Koji sprovode stravičan teror nad vjernicima u BiH.

Zbog čega Rijaset IZ „izražavajući nadležnim sigurnosnim organima zabrinutost za sigurnost i dostojanstvo muslimana, traži osiguranje uslova u kojima će biti dosljedno poštovana sigurnost muslimana i neometano uživanje vjerskih i građanskih prava.“ (???)

Zanemarimo sada da Rijaset ignoriše stvarnost, u kojoj je nasilje redovna pojava, da se, na ulicama naših gradova, kriminalne skupine obračunavaju automatskim oružjem i bombama, da nam spaljuju starice i ubijaju djecu u tramvajima, da nam fašističke horde vjerskih ekstremista premlaćuju učesnike i posjetioce kulturnih manifestacija i na smrt osuđuju pripadnike manjina itd. itsl. i zanemarimo da im je zastrašujuće postalo tek kad je neko „napao“ grupu „vjernika po povratku s namaza“, te da od nadležnih organa traže sigurnost za – muslimane (pa neće valjda za kršćansku djecu i starice? ili „pedere“? sekulariste, nevjernike, nacionalne i vjerske manjine,...? sve građane, bez obzira na rasu, naciju, vjeru, pol, seksualnu orijentaciju, izgled,... ?). Zanemarimo sve to, što je inače nezanemarivo (i što pisce ovog saopštenja iz Rijaseta IZ razotkriva kao ograničene, isključive, segregaciji sklone, spodobe s nedostatkom elementarnog osjećaja ljudskosti) i koncentrišimo se na ono što je, zapravo, najvažnija poruka ovog saopštenja.

Rijaset, naime, zahtjevajući, od nadležnih sigurnosnih organa(!), zaštitu „sigurnosti i dostojanstva muslimana“, navodi: „...a preduslov toga je zaustavljanje dominantnog govora mržnje i kampanje kakvu evropske sigurnosne i društvene institucije kvalificiraju islamofobijom“.

„Napad na vjernike“ i tragičnu smrt mladog čovjeka, Rijaset, sa odsustvom elementarnog takta, morala i pijeteta prema mrtvom, koristi kao dobrodošlu priliku za obračun sa medijskim kritičarima mahinacija i skandaloznog i nemoralnog ponašanja pojedinih visokih zvaničnika Islamske zajednice, proglašavajući ono što se desilo (a o čemu javnost još nije valjano informisana) – „posljedicom višegodišnje organizirane političko-medijske kampanje, širenja straha od vrijednosti islama i njegovih institucija, sijanja mržnje, huškanja i besprizornog sataniziranja IZ i islamskih autoriteta.“

Rijaset islamske zajednice, dakle, tragični incident u Mostaru koristi za pozivanje „nadležnih sigurnosnih organa“ da se obračunaju s – novinarima i intelektualcima koji kritikuju ponašanje Reisa Cerića i nekih drugih visokih zvaničnika Islamske zajednice. A pisanje o pedofiliji i razvratu unutar islamske uleme, o gradnji basnoslovno skupih dvora prljavim i krvavim parama, i to u situaciji kad im se sve veći broj vjernika bori za golo preživljavanje, o vehabijskom batinaškom divljanju ulicama glavnog grada i zastrašivanju „tradicionalnih vjernika“, o otvorenim prijetnjama sekularnom, demokratskom uređenju zemlje i kršenju ljudskih prava itd. itsl. naziva „širenjem straha od vrijednosti islama i njegovih institucija“.

Rijaset bi, svojim totalitarnim, udbaškim mentalnim sklopom, da im te i takve, koji im uznemiravaju „stado“, ušutkaju sigurnosne službe, pošto to nije uspjelo prijetnjama smrću, koje su inspirirane upravo „sijanjem mržnje, huškanjem i besprizornim sataniziranjem“ medija i novinara, od strane „IZ i islamskih autoriteta“.

Postoje teoretičari koji smatraju da ni jedna država (pa ni otvoreno totalitarna) ne može postojati bez određene „proizvodnje pristanka” i kontrole misli, kojom se javno mnijenje pretvara u „zbunjeno stado pasivnih posmatrača!“. Ovaj mehanizam, u domaćim okvirima poznat pod nazivom „Jebo lud zbunjenog“, usljed organizovanja „proizvodnje“ po zasebnim nacionalnim javnim kućama, u našoj višenacionalnoj zajednici za posljedicu nema „proizvodnju pristanka na državu“, jer to i nije cilj domaćih jebača, nego „proizvodnju pristanka na samo jebavanje“ i pretvaranje u stado. S kojim će onda vlasnici kupleraja i organizatori ovog masovnog, ginisovskog hepeninga, raditi šta im padne na pamet.

Nek nam živi, živi (propagandni) rad

Funkcionisanje propagandne mašine koja služi za cementiranje postojećeg stanja u Bosni i Hercegovini je naprosto fascinantno. Ona se, u svom djelovanju, prilagođava kretanjima na društvenoj sceni i kanališe razočarenja javnosti, sprječavajući je da „odluta“ u „pogrešnom smjeru“. I najveća razočarenja i erupcije negativne energije ne završavaju tako u prirodnom raspletu – odlaskom vladajućih stranaka i dolaskom opozicije na vlast. Ne, u bosanskom modelu demokratije, koji najviše podsjeća na koncept „pluralizma samoupravnih interesa” unutar nekadašnjeg Socijalističkog saveza radnog naroda (koga je bivši totalitarni režim nudio kao zamjenu za višepartijski sistem), smjena vladajuće garniture, podrazumijeva samo odlazak određenih pojedinaca iz vladajuće partije ili koalicije i dolazak drugih, iz iste partije i koalicije. Opozicija u toj priči nikad(!) nije (prihvatljiva) opcija. Osim ako, kao u slučaju SNSD-ovog preuzimanja vlasti, nije „veći katolik od samog pape”, tj bolji zaštitnik zločinačkog nasljeđa i kriminalna organizacija većeg stepena od one čiju teritoriju preuzima. Osim ako, dakle, i nije (stvarna) opozicija, nego tek jedna od frakracija unutar u suštini jednopartijskog nacionalnog poretka.

Dok je propagandna mašina u Republici Srpskoj (sačinjena od mreže medija pod kontrolom režima), za koju je njen, rasističkim ispadima skloni, gazda upravo izdvojio dodatno mito, odvajajući od usta gladnima i iz bočica sa lijekovima bolesnima, u svom služenju režimu i „odbrani nacionalnih interesa”, što je eufemizam za prikrivanje nevjerovatne pljačke mafije na vlasti i destrukciju zemlje, prilično sirova i očita, način na koji u Federaciji isti posao - pretvaranje javnosti u zbunjeno stado pasivnih posmatrača (i po potrebi aktivnih idota) - radi Avaz, kao glavna propagandna mašina na ovom dijelu države, mnogo je kompleksniji, pa često i sofisticiraniji.

Avaz nema vidljivog direktnog političkog gazdu, stalnog partnera u vidu konkretne osobe. On se ponaša kao jedan od onih strojeva iz science-fiction priča ili filmova, konstruisan sa zadatkom, koji se onda oteo kontroli i nastavlja misiju, ne obazirući se na svoje kreatore. A misija je – zadržati po svaku cijenu postojeće stanje, ne dozvoliti promjene, uništiti sve koji mogu dovesti u pitanje koncept vladavine mafije s nacionalističkom krinkom i pljačku zbunjene mase, za kontrolu čijih umova je zadužen Avaz (uz Islamsku zajednicu, naravno).

Mozak u centrifugi

Najnoviji slučaj, sa pokušajem izazivanja masovne nacionalističke histerije, povodom odbijanja Evropske komisije da nas stavi na listu kandidata za bezvizni režim, razotkriva jedan od glavnih metoda s kojim se Avaz služi za ostvarenje svog cilja.

Uprošćeno, radi se, s jedne strane, o preusmjeravanju negativne energije mase a s druge, o sofisticiranom ispiranju mozga Avazovih redovnih konzumenata, s ciljem dodavanja u centrifugi, naizgled benigne misli „svi su isti”, koja ustvari, predstavlja razorni virus koji uništava svaku mogućnost promjene i temeljito cementira postojeće stanje.

U situaciji kad se pojavila opasnost da se nezadovoljstvo naroda obije o glavu vlasti, koja ga je svojim neradom i nesposobnošću prouzročila, Avaz, lukavo optužujući i(!) vlast da je kriva za nastalu situaciju (u kojoj Srbija i Crna Gora upadaju na listu za bezvizni režim, a mi ispadamo s nje), glavninu nezadovoljstva pokušava usmjeriti prema Evropskoj zajednici.

„Evropa pravi bošnjački geto”, „Nagrada genocidu”, „Zašto šute intelektualci”, “Nemoralni bošnjački političari dali izgovor EU”, naslovi su koji vrište sa stranica Avaza, a kojim se logično nezadovoljstvo građana ove zemlje prema vlasti koja nije uspjela ispuniti precizne uslove Evropske unije za dobijanje bezviznog režima, pokušava pretvoriti u suludu (i suicidalnu!) ksenofobnu, antievropsku histeriju.

U sluđivanju mase ide se tako daleko (tako nisko) da se upotrebljava čisti govor mržnje i spominje „obaveza” da se „Bošnjacima, kao najvećoj žrtvi agresije i etničkog čišćenja, omogući makar ravnopravan status sa svojim koljačima u čekaonici i pred vratima Evropske unije“. Avaz, dakle, ne preza ni od zabranjenog kolektiviziranja krivnje i proglašavanje čitavih nacija koljačima, samo da bi raspalio mržnju i skrenuo pažnju sa glavnih (i jedinih stvarnih!) krivaca za stanje u kome se nalazimo – sa nacionalističke mafije na vlasti. One, koja nas je i pored ravnopravnog(!) statusa koji smo sa drugim državama imali, u smislu identičnih uslova koji su nam postavljeni, smjestila na dno, gdje objektivno, sa takvom vlašću i ovakvim medijima, i pripadamo.

Pri čemu je pozivanje na žrtve, u funkciji provlačenja kroz obaveze koje su nam postavljene, gnusan nemoral i skrnavljenje tih žrtava. Pokušaj trgovanja mrtvima. I profitiranja na (tuđoj) patnji.

Kristijan Švarc Šiling i Denijel Kon Bendit mogu evropske tehnokrate i birokrate upozoravati na moralnu upitnost donesenih odluka i podsjećati na genocid, ali iz Avazovih monstrumskih, gangsterskih i nacional-šovinističkih usta (koja su se pritom, još, žvalila i sklapala poslove sa najbližim saradnicima „balkanskog kasapina“ i direktnim izvršiocima njegove zločinačke, genocidne politike), to je potpuno neprihvatljivo. „Ono što je dozvoljeno Cezaru, nije dozvoljeno konju!“, naime.

Sarajevski atentat

Mada čitava situacija, i količina medijske dreke, izgleda pomalo apsurdna (zar su vize najveći problem građana ove zemlje???), Avazov propagandni stroj je, zapravo, savršeno izabrao trenutak za akciju.

Odluka Evropske komisije, Avazu je poslužila samo kao neka vrsta „Sarajevskog atentata“, kao savršen povod za pokretanje svog suludog rata, odnosno, mehanizma zaštite mafije na vlasti, u kome će raspirivanjem ksenofobije i nacionalizma, govorom mržnje i antievropskom histerijom biti osujećen najavljeni val socijalnih(!) protesta, i nezadovoljstvo postojećom vlasti, kojoj se već počelo prijetiti i nasilnim odlaskom, biti ponovo kanalisano u međunacionalnu mržnju i samoizolaciju.

Umjesto borbe za koru hljeba, demonstriranja s ciljem obaranja nesposobne, prevarantske, lopovske vlasti, koja je zemlju dovela do bankrota, rasula i getoizacije, Avaz nam nudi „mirni protest stotina hiljada Bošnjaka, ali i ovdašnjih Srba i Hrvata, koji će za zajedničku državu BiH od evropskih birokrata tražiti ravnopravan status sa Srbijom i Crnom Gorom“ i „potpisivanje milionske peticije, koja će biti predata vladama zapadnih zemalja“.

Avaz nam, praktično, ignorišući u potpunosti činjenicu da adrese za rješavanje naših problema (i odgovorni za postojeće stanje) nisu u Evropskoj uniji, nego u BiH, nudi da, umjesto svojim, jebemo majku vladama evropskih zemalja.

Odgovornost domaćih političara svodi se, praktično, na posrednu. I optužbe i etikete koje se upotrebljavaju pri njihovom spominjanju služe samo da bi se još više naglasila odgovornost stranaca. Tako, kad Avaz kaže da su „Nemoralni bošnjački političari dali izgovor EU”, to jasno sugeriše na postojanje zavjere u Evropskoj uniji, protiv Bošnjaka-muslimana i da je neispunjavanje obaveza od strane naših političara tek izgovor, a ne pravi razlog za odbijanje da nam se ukinu vize (pravi razlog, po ovoj teoriji zavjere, je što nas Evropa mrzi jer smo muslimani, naravno).

Mir, mir, mir...

Usmjeravanje negativnih kolektivnih emocija prema Evropskoj uniji, čime Avaz pokušava amnestirati postojeću vlast od odgovornosti i zaštititi je od opravdanog bijesa građana, nije samo po sebi dovoljno da se zacementira postojeće stanje na političkoj sceni (što je, rekli smo, primarni i dugoročni cilj Avazove propagandne mašine).

Odgovornost vladajuće garniture političara i stranaka vladajuće koalicije toliko je jasna građanima ove zemlje da je u cilju izbjegavanja logičnih posljedica te odgovornosti, potrebno zamutiti vodu i sve relativizirati do kraja.

Tako u Avazovoj interpretaciji, u kojoj se očaj miješa sa šizofrenijom, jesu bošnjački političari iz vladajućih stranaka odgovorni za trenutno stanje, ali su krivi i – svi drugi! Fingirano se napadaju stvarni krivci, samo da bi se dobila prilika da se čitaocima uvali kukavičje jaje propagande.

Krivcem se (vjerovali ili ne), proglašavaju nevladine organizacije kojima se, svjesno miješajući babe i žabe, zamjera da dižu medijsku galamu u slučajevima „navodne borbe protiv korupcije“ a sada („kada je najteže“, kako se to nekad govorilo) „ne izdaju saopćenja u kojem se javno zalažu da Bošnjaci ne mogu biti jedini narod sa zatvorenim evropskim vratima“. (???) Ova optužba, naravno, zvuči potpuno besmisleno, ali se radi o tome da njen cilj nije ni u kakvoj vezi sa pričom o vizama, nego se aktuelna situacija i podignute tenzije, u kojima je smanjena moć rasuđivanja mase, koristi za pokušaj ocrnjivanja NVO, relativiziranja rezultata njihovog rada i njihovog konfrontiranja sa bošnjačkim narodom, te, time uklanjanja najdosljednijeg kritičara aktuelne vlasti i možda posljednje nade u bolju budućnost ovdašnjih naroda.

Krivci su, po Avazu, i nezavisni mediji, koje on proglašava „niskotiražnim i harangaškim medijima“ koji, tobože, obeshrabruju domaće intelektualce da se bore za bošnjačke nacionalne interese, pa sva borba, po ovom etalonu medijskog beščašća, pada na pleća usamljenih boraca iz Islamske zajednice i Avaza. („Ja cijeli život sanjam / kako odlazim uz rijeku / starim parobrodom / koji nosi skitnice na zapad / i da nosim jednu davnu / nikad prežaljenu ljubav / tanku dugačku cigaru / i par mamuza od zlata / da sam... Reis / ili... Radončić“.)

Za sve je kriv Lagumdžija

I konačno, i očekivano, kao i za svo zlo i naopako na ovom svijetu, tako je i za odbijanje Evropske komisije da nas stavi na listu kandidata za bezvizni režim, samo Avazu znanom logikom, kriva – opozicija. I Avazova noćna mora, Zlatko Lagumdžija, čije se ime, u tekstu koji se bavi razlozima zbog kojih nismo ušli na listu za bezvizni režim, u kojem se spominju još i Haris Silajdžić (jednom) i Sulejman Tihić („pola puta“), spominje čak tri puta.

Iza paranoične konstatacije da „Bošnjaci ostaju u dobro smišljenoj izolaciji“, slijedi Avazova omiljena tema: „Tek se sada vide štete od montiranih procesa „Alijanse za potjere“, izmišljanja i poturanja nepostojećeg terorizma Bošnjacima“, piše Avaz, ignorišući da je u „izmišljenim i nepostojećim“ terorističkim aktima u BiH, od rata naovamo, ubijen čitav niz ljudi a pravovremenim otkrivanjem podmetnutih eksplozivnih naprava spriječena nesaglediva šteta i tragedija. Kao što ignoriše i činjenicu da su nepune dvije godine vlasti Alijanse za promjene, davno prošlo vrijeme, koga, pritom, jedino Avazova profesionalna strašila naroda „komunističkom opasnošću“, tretiraju kao zlo, a svako iole razuman i objektivan, i pored niza zamjerki, može samo da žali za propuštenom šansom.

Zlatko Lagumdžija se optužuje čak i za zastrašivanje domaćih intelektualaca, koji ne govore jer ih, po Avazu, Lagumdžija „ućutkuje i obeshrabruje da kritiziraju političare i zagovaraju alternativne ideje“. (???)

Opozicija se proziva i zbog toga što, po Avazovoj „genijalnoj“ zamisli (u oblikovanju koje je očito značajnu ulogu odigralo druženje sa bivšim saradnicima Slobodana Miloševića i nastavljačima njegove politike na domaćim prostorima) ne organizira masovne proteste u BiH, protiv „nepravedne politike Evropske unije“. Bošnjačku verziju „događanja naroda“, dakle.

I, na kraju, Avaz ponovo pokušava izjednačiti sve aktere na političkoj sceni BiH, iznova lansirajući imbecilnu propagandnu doskočicu „svi su isti“ (koja nažalost, u ovoj zemlji površnosti i podložnosti propagandi, nailazi na plodno tlo i predstavlja jednu od najdestruktivnijih teza koje kolaju javnom scenom). Nakon spominjanja čelnika dvije vladajuće bošnjačke nacionalne stranke, spominje i lidera najjače opozicione (koja bi, po logici stvari, trebala da zamijeni vlast za koju se čak i Avaz slaže da je nemoralna, nesposobna i pljačkaška), da bi čitavu stvar završio riječima: „Nema smisla od njih očekivati da ovu zemlju mogu izvući iz međunarodne izolacije, ekonomske krize i općeg siromaštva i zaostajanja.“

A bošnjacima, „kritički“ raspoloženi Avaz poručuje da „treba tražiti odgovornost domaćih nesposobnjakovića na vlasti (ali) i ljudi koji, nažalost, imaju kompleks što su rođeni kao Bošnjaci i muslimani“ (što je naravno aluzija na SDP i Lagumdžiju). „Kao takvi, nije čudo što svoj narod vode u političku marginalizaciju i politički nestanak“.

I to je to. Posravši se direktno u lobanje svojih čitalaca, Avaz ih je uputio da mržnju i proteste upere ne prema svojoj(!) nesposobnoj i kriminaliziranoj vlasti, nego prema vladama Evropske unije, i da je besmisleno da išta mijenjaju (bilo na izborima, bilo na barikadama i sa molotovljevim koktelima), jer ni opozicija nije sposobna učiniti ništa više od sadašnje vlasti, nego bi nam s njom bilo još gore. Propagandni masterpeace. Gebels bi bio ponosan.

Muška košarkaška reprezentacija BiH priprema se za predstojeće mečeve baraža za odlazak na Evropsko prvenstvo u Poljskoj. No, ove pripreme ostat će upamćene po brojnim otkazima standardnih reprezentativaca. Jedan od njih je i igrač grčkog Kolossosa Saša Vasiljević.

Završni udarac planovima selektora muške košarkaške reprezentacije BiH Mensura Bajramovića zadali su, uoči okupljanja, tri standardna reprezentativca. Član španske Tau Ceramice Mirza Teletović bio je primoran otkazati nastup zbog povrede dok su Goran Ikonić i Saša Vasiljević svoj izostanak opravdali porodičnim problemima.

- Ja sam se samostalno počeo spremati za ove pripreme. I zdravstveno sam se osećao super, međutim došli su problemi lične prirode tako da sam bio prinuđen to reći selektoru i otkazati nastup – kaže za naš portal reprezentativac Saša Vasiljević.

Na šta konkretno mislite kada kažete problemi lične prirode ?

- Supruga mi je imala operaciju i morao sam ostati uz nju.

Znači li to da izostajete samo za ove pripreme ili je to kraj vaših reprezentativnih nastupa ?

- Izostajem samo za ovo okupljanje. Za prošlo okupljanje smo se dogovorili, ja sam imao probleme sa povredom i umorom prošlo leto. Tada sam tražio vreme da bih se zalečio. Ovo leto sam bio raspoložen da dođem i ranije, da se odreknem i odmora i svega. Međutim, stvarno su me ti lični problemi, koji se dešavaju, sprečili u tome.

Nakon svih ovih izostanaka standardnih reprezentativaca, šta može učiniti reprezentacija u ovim dodatnim kvalifikacijama ?

- Šteta je zaista što ne može da se okupi najbolja reprezentacija. Ja se nadam da ćemo se iduće leto svi okupiti, da pokažemo da nam je mesto na Evropskom prvenstvu, među šesnaest najboljih u Evropi. Za ove kvalifikacije, ne znam šta bih vam rekao. Možda imamo lakšu grupu, međutim tamo u drugoj su veliki favoriti Francuska i Italija. Koliko god mi odigrali dobro taj prvi deo i prošli te dve reprezentacije (Portugal i Belgija op.a.), čekala bi nas onda odlučujuća utakmica. Verovatno bi Francuska ili Italija bili malo pogurani od FIBA-e jer se radi o poznatim reprezentacijama. Međutim, ja sam uvek optimista. I selektoru i momcima sam poželeo sve najbolje, da uspešno prođu ove dodatne kvalifikacije.

Saša Vasiljević ostaje u Grčkoj i naredne sezone ?

- Pre mesec i po dana sam završio u klubu u kojem sam igrao, Kolossosu sa Rodosa. Oni su bili prezadovoljni mojim učinkom. Klub je mlad a mi smo prvi put u istoriji ostvarili ulazak u play off, imali odličnu sezonu. U Grčkoj je teško biti stranac, međutim čvrsto smo se dogovorili. Zadovoljni oni – zadovoljan ja, tako da ostajem i sledeću sezonu u Kolossosu – rekao je na kraju za Žurnal reprezentativac BiH Saša Vasiljević.

Interfile :

Baraž počinje 5.avgusta u Portugalu

Reprezentacija BiH u košarci dodatne kvalifikacije igra u avgustu. Protivnici u grupi su nam Portugal i Belgija a prva utakmica na programu je 5.avgusta u Portugalu. Ukoliko budemo prvi u grupi, igrat ćemo sa prvoplasiranom ekipom iz druge grupe u kojoj su Francuska, Italija i Finska. Samo jedna ekipa osigurat će plasman na Evropsko prvenstvo koje će se ove godine održati u Poljskoj.

Prihodi i imovina domaćih političara na najvišim funkcijama rasli su nevjerovatnom brzinom ali i u potpunom neskladu u posljednjih deset godina. Imali su platu i do pet puta veće od prosječne, mogućnost da potroše više nego što ste zaradili, po vlastitom nahođenju mijenjali vrijednost imovine i to bez ikakve odgovornosti.

Nerijetko su svoju sumnjivo stečenu imovinu tokom mandata prebacivali na članove porodice koji su, još češće, bez ikakvih prihoda tokom tog perioda.

Stvarna Dodikova težina

Apsolutni šampion nerealnog, skrivenog i sumnjivog povećanja vlastite imovine je neprikosnoveni Milorad Dodik, premijer Republike Srpske. Na osobeno bahat način Dodik u svom imovinskom kartonu prije sedam godina nije naveo iznos svoje plate. Tada je tek napisao da posjeduje stan od 30.000 u Laktašima, dva stana u Beogradu ukupne vrijednosti ok 80.000 maraka. Porodično imanje je procijenio na 200.000 maraka a auto na 30.000.

Njegova supruga Snježana navela je da ima 50.000 maraka u gotovini porodičnog naslijeđa. Nije imala nikakvih prihoda niti dugovanja.

U svom pohodu da ponovo postane premijer Dodik se iz simpatičnog i prilično prihvatljivog socijaldemokrate preobrazio u otvorenog nacionalistu i gramzivog funkcionera. Ipak, udostojio se na izborima 2006. godine napisati iznos svoje plate, 25.000 iz Parlamenta i 7.500 za funkciju predsjednika Republike. Svoju je zvaničnu imovinu povećao za 300.000 maraka izvjesnog porodičnog naslijeđa a uspio je kupiti i automobil od stotinu hiljada maraka. U njegovom novom kartonu pojavila se i rubrika dionice ali nije naveo njihovu vrijednost.

To bi praktično značilo da je Dodik za auto odvajao svu svoju zaradu i hranio se vjerovatno u nekom od restorana entitetskih institucija. Automobil je mogao otplaćivati i kreditom ali je rata od dvije hiljade maraka tolika da bi samo za nju morao odvajati veći dio svojih prihoda.

Supruga je u tom periodu ponovo bila bez plate ali je na poklon dobila automobil, udvostručilo se naslijeđe te stekla poslovni prostor u Laktašima vrijedan stotinu hiljada maraka. On je navodno kupljen na dug koji će, kako piše u kartonu, otplatiti u narednih nekoliko godina. Nije poznato kako s obzirom da nema niti marke prijavljenih primanja.

Navela je također da je suvlasnik nečega u RS-u, BiH i Srbiji.

Sumnje da Dodikov zvanični imovinski karton nema veze sa onim stvarnim nedavno je potvrdio magazin Dani objavivši spisak skrivene Dodikove imovine, vlasništva u firmama, dionica i drugih vrijednosti procijenjenih na astronomskih 500 miliona maraka. Bit će zanimljivo vidjeti kako će Dodik za nešto više od godinu popuniti novi imovinski karton, bude li se odlučio ponovo kandidovati i bude li na to ima pravo.

Dugogodišnju dilemu da li Dodik ima vilu u Beogradu riješio je sam nakon pritiska novinara i priznao da posjeduje vilu pod hipotekom za koju još otplaćuje kredit.

Skromni i uzoriti predsjednik

Haris Silajdžić, sadašnji član Predsjedništva BiH, vjerovatno je najsiromašniji predsjednik jedne stranke u BiH. On je naveo da ima tek stan od 48 kvadrata u glavnoj sarajevskoj ulici Ferhadija čiju je vrijednost sam procijenio na 70.000 maraka. Te 2002. godine imao je još samo građevinsku dozvolu na 181 metara kvadratnih koju koristi njegova sestra Sadžida sa još pet članova svoje porodice. Do tada bez političke funkcije Silajdžić je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu zarađivao hiljadu maraka mjesečno te zaradio dvije hiljade dolara na Cornell univerzitetu u Sjedinjenim Američkim Državama.

Ako je zaista i imao skromne prihoda onda je Silajdžić imao enormne rashode. Od Ismeta Hrnjice, direktora Bosna-S Oil Services Company, 2000. godine je posudio 200.000 maraka a u Market Banci uzeo kredit od 35.000 maraka.

 Izborni poraz od Sulejmana Tihića, Silajdžić je očito liječio povećanjem vrijednosti svoje imovine i vraćanjem dugova. Od svoje stranke je dobijao nešto manje od hiljadu maraka mjesečno ali je zato od Enka Holdinga, vlasništvo turskog biznismena Šarika Tare, zaradio oko 90.000 maraka za godinu dana. Ne treba napominjati da za običnog bh. smrtnika bez političkih veza i snažnog lobija apsolutno ne postoji način da zaradi ovoliko novca.

Sa tom je zaradom Silajdžić lako vratio ogromni dug Hrnjici i kredit te stekao stan od 270.000 maraka koji je, kako kaže, izgradio sa sestrom. Tako je u novi mandat 2006. godine ušao bez dugova. Iako su mediji špekulirali o njegovoj navodnoj vili u Istanbulu i stanu u Londonu, ti navodi nikada nisu dokazani.

Plata mala, vikendica nova

Neobaveznost navođenja tačnih informacija u imovinskom kartonu dobro je iskoristio Dragan Vrankić, sadašnji ministar Trezora i finansija Bosne i Hercegovine. Vrijednost imovine u njegovim imovinskim kartonima se smanjivala i po 50.000 maraka iako se radi o nekretninama čija je vrijednost proteklih godina uglavnom rasla.

Do 2002. godine je zarađivao dvije hiljade mjesečno i uspio uštedjeti 20.000 maraka i za isto toliko novca kupiti certifikata. Vrijednost njegovih nekretnina bila je 280.000 maraka a vrijednost auta od 30.000 bila je jednaka njegovom zaduženju. Četiri godine poslije platu je povećao za 500 maraka ali i uspio kupiti stan vrijedan 80.000 maraka, početi graditi vikendicu čija je vrijednost još u izgradnji bila 50.000 maraka, uštedjeti dodatnih deset hiljada maraka. On je uspio maksimalno iskoristiti blagodeti bavljenja politikom. U novom kartonu nije bilo zemljišta i drugih nekretnina vrijednih skoro trećinu miliona.

Izborna komisija BiH zadužena je samo za prikupljanje imovinskih kartone koje su političari obavezni dostaviti ali ne i za provjeru njihove tačnosti. Državna agencija za istrage i zaštitu vrši njihovu provjeru nakon dobijanja mandata ali do sada, uprkos brojnim nejasnoćama, nije pronašla ništa sporno niti u jednom dostavljenom kartonu.

Iznosi plaća i stečene imovine te imovina supružnika i rodbine bez prihoda kod brojnih političara pokazuju da oni manipulišu podacima o svojoj imovinskoj težini. A govorimo samo o zvaničnim i neobavezujućim dokumentima i popisu njihove imovine.

Kako da se žena izbori sa recesijom? Šta uraditi kad muževljevi prihodi opadnu? Ciklus predavanja i mjesečni ciklus, da li je to isto? Zašto se jedino Tarik Sadović seksa u BiH?

Stojim pred plakatom Ljeto 2009 u granicama morala. Šest julskih dana predavanja u Bosanskom kulturnom centru. Pogrda i opasnost nemorala. Žena između počasti islama i poniženja savremenog doba. Ljetna i džehannemska vrućina i posljedice griješenja. Vrijednost pokrivanja i pogrda razgolićavanja. Obaranje pogleda i čuvanje udova. Opis Dženneta.

I mislim si - to organiziraju studenti. Ako su oni na ovakvim predavanjima, ko se onda seksa u Bosni i Hercegovini? Zar je moguće da je jedino Tariku Sadović tvrd?

Ne mogu prežaliti što nisam otišla na predavanje Ljetna i džehannemska vrućina i posljedice griješenja kao gost predavač. Uvijek sam vjerovala u multidisciplinarni pristup temi, te znam da bi i moja zapažanja pridonijela njenom boljem razumjevanju i razbijanju predrasuda. Mogla bih im govoriti iz iskustva, a ne iz brade.

Mislim samo na seks

Primjer sam slabe žene između počasti islama i poniženja savremenog doba.

Ja, na primjer, kad god je vruće samo mislim na seks. Ljeto za mene znači nikad češće i nikad bolje. U svemu ga vidim. Evo na primjer u ovoj temi Obaranje pogleda i čuvanje udova. I ja to radim. Uz pomoć nekoliko vezica, mogu i lisice, nisam isključiva. Ako on insistira ne samo da ću oboriti pogled, već ću skroz zažmiriti. Zavezaću mu udove naslijepo, šta fali? Mogla sam im pokazati par slika na power pointu i onda izvesti nekoga iz publike na demonstraciju. Znanje iz iskustva uvijek se duže zadrži u glavi nego kad ti ga neko šane u uho.

A i kako da ne mislim na seks kad imam sve preduslove?

Prvo, stalno sam depilirana – znači ne sekiram se kako izgledam i hoće li mu se nokat polomiti u makiji, te sam odmah high.

On je s druge strane nadražen čim ode na kafu u grad. Što je veliki bonus za mene. Ne moram se truditi da ga stimulišem. Samo ga postavim pred onu rijeku dijaspore i svršenih gimnazijalki i gotovo.

Drugo, šta bi čovjek uopšte i radio ljeti kad su najduži dani? Poslovni partneri neće da mi se jave na telefon iza 19 časova. Banke su zatvorene. Panika me hvata jer je još dan. Šta da činimo? Nećemo valjda pričati ozbiljno. O nama, na primjer? Užas.

Treće, to mi je dužnost. Fino piše u svetoj knjizi – žena mora da da kad god muž hoće.

Da su me pozvali na ciklus (sviđa mi se konotacija riječi ciklus– podsjeća me na mjesečni ciklus) otvoreno bih to priznala. Ne, ne uživam kad me lupa po guzi. Gadi mi se kad me oralno zadovoljava. Ne podnosim kad mi se igra s grudima. Kad oderem koljena ili kad me peče jedino što me tješi jeste svijest da je to moja dužnost. Fino piše na stranici za sklapanje halal braka Islamski brak žena je dužna da dozvoli intimni odnos ako nema opravdanog razloga da ga uskrati.

I posljednje, jeftino je. Čitam na istoj stranici Onoj ženi čiji prohtjevi ne mogu biti zadovoljeni iz muževljevog prihoda i koja nije zadovoljna sa onim što zaradi, bilo to malo ili puno, Allah neće prihvatiti njena dobra djela, neće joj oprostiti grijehe i biće njome nezadovoljan sve dok se ne pokaje. Eto još jednog razloga zašto sam trebala biti pozvana na ciklus. Uzoran sam primjer žene kojoj ne smeta muževljev prihod koliki god on bio, i bez obzira koliko često mu padaju i dižu se vrijednosti. Ako prihod i ne može zadovoljiti uvijek moje prohtjeve, shvatiću jer zarada koju muž donese, bila ona mala ili velika, za ženu treba biti bolja od svega na svijetu. Njena dužnost je onda podesiti potrošnju domaćinstva u njenim granicama.

Precijenjena predigra

Tješi me što naši organi jesu prirodan i samoobnovljiv resurs domaćinstva koji se ne troši lako. A i ne traži puno ulaganja. Idealan za vrijeme recesije. Hem što ti drži ruke dalje od novčanika, hem što ti razvija dovitljivost. Od kad je kriza, ništa ne bacam. Znoj, na primjer izuzetno je koristan. Više ga ne brišem peškirom, kojeg onda trebam oprati, dakle trošim deterdžent i struju. Već ga skupljam. I nafajtam se kad god mi je ćejf. Vrlo ekološki. I vrlo mudro. Moj najdraži misli da sam ja uvijek spremna. Da i nakon 13 godina zajedničkog života odmah ovlažim čim me pogleda.

Da, na višestrukom sam dobitku. Dobijem često a skratim predigru koja je po mom mišljenju izuzetno precjenjena. Iskreno, ko uživa u 2 sata prenemaganja? I ja mislim da smo sve mi koje trpimo predigre, što je izmišljotina modernog doba, ponižene. Puno je prirodnije da me on dok jašemo u susret džennetu prebaci preko kamile. I dok mi krv bubnja u očnim dupljama pokaže zorno šta je moja dužnost. Eno, sad me i kamila asocira na seks. Baš sam jedna slaba, praktična, žena.

Ponašanje novog premijera Vlade Federacije BiH, dovodi nas u opasnost da nam i pregovori sa MMF-om završe kao i trenutno aktuelni skandal oko viza – propašću, za koji će jedini krivac biti naša vlast, a za koji će nacionalističkim i ksenofobnim histerijama skloni mediji optužiti antiislamski raspoložene strance. Pa će svi zajedno pisati peticije MMF-u (i ostalima), a političari će kao što sada tvrde da će (jednog neodređenog dana u budućnosti – valjda kad im prestane mandat i izgube pravo na njih) u znak protesta vratiti diplomatske pasoše i sa građanima stajati u redu za vize, tada valjda ustvrditi da će se (jednog dana – recimo onog kad na vrbi rodi grožđe?) odreći svojih astronomskih plata i u znak solidarnosti sa građanima ove zemlje skapavati (da ne upotrebljavamo neadekvatnu riječ „živjeti“) od primanja u visini prosječnog ličnog dohotka u državi. Ako ikakvih ličnih dohodaka i ikakve države uopšte bude bilo.

Nesposobna, neodgovorna i kukavička vlast, odbija preuzeti odgovornost za stanje u zemlji i za teške rezove koji se moraju izvršiti. Brinući se prije svega za ličnu guzicu, te stranačke interese, političari „bez kalibra i bez ideje“, koji u iole ozbiljnoj zemlji ne bi mogli voditi ni mjesnu zajednicu, odbijaju preduzeti bilo kakav potez koji bi ugrozio njihov položaj, makar to značilo nijemo gledanje strmoglavljivanja zemlje u bezdan.

Mediokriteti s mahalskim sindromom, koji bi da se nikom ne zamjere a da nešto kao urade (što će reći – jebali bi se al da im ne uđe) sedmicama već ne rade ništa drugo osim smišljanja načina kako da se izvuku iz situacije u kojoj se nalaze. I to kako da se izvuku oni(!), a ne kako da se izvuče država i njeni građani.

Pri čemu, naravno, najjednostavnija i najlogičnija varijanta - da se, naprosto, uklone s vlasti i daju šansu drugim snagama, koje bi pokušale zemlju spasiti iz bezdana, u koju ga je aktuelna garnitura gurnula - za njih ne dolazi u obzir. Opcija koja njih interesuje je: „Kako da istovremeno ostanemo na vlasti, dobijemo pare od MMF-a i da izbjegnemo ozbiljne proteste nezadovoljnih.“ Tj. kako da se „igranka“ nastavi unedogled. Ili bar do onog trenutka kad se pare budu morale vraćati a nikakvi krediti se više ne budu mogli dizati.

Spasonosna varijanta koju su zasad smislili je da svaki put kad treba da donesu neku odluku, za to pitaju MMF, pa onda trče da nezadovoljnim grupama, udruženjima i sindikatima, saopšte kako oni imaju puno razumijevanje za njih i da bi sve učinili da je do njih ali, eto – ne daju ovi iz MMF-a. Opet je, dakle, kriv neko drugi.

Sastavni dio trenutnog „rada“ Vlade je ponižavajuće pijačarsko cjenkanje i „žicanje“ ustupaka od stranih birokrata i još jedno pokušavanje da se prođe „naguzove“, da svijet ima razumijevanja za „našu situaciju“ i „progleda nam kroz prste“. Sramoćenje zemlje dakle.

Nus proizvod ove odvratne sapunice sa MMF-om (i dramatičnih obrata u njoj, koji su zabavili javnost) je da niko više ne postavlja pitanje zašto smo mi uopšte u situaciji u kojoj na koljenima molimo MMF, ko je za to odgovoran i zašto vlast koja je odgovorna za finansijski, ekonomski, politički i moralni krah Federacije BiH, još uvijek vlada ovim dijelom zemlje. Da bi nas dokrajčili?

Ne mogu se sjetiti kada se tačno Carld Bildt pojavio u mom, u našim životima, ali čini mi se da sam njegovo ime na radiju čuo prvi put tokom 1994. godine i da je bila riječ o još jednoj mirovnoj inicijativi. Kao kroz maglu, više kao dojam nego bilo šta drugo, uz to sjećanje pojavljuje se i osjećaj fizičke bijede i ugroženosti, prepuštenost na milost i nemilost ne samo Srbima koji su Srebrenicu držali u okruženju, nego i vrijednosno i moralno neutralnoj politici koju će deceniju i pol poslije toga i dalje utjelovljavati upravo Bildt. Iz perspektive mučne bosanske svakodnevnice to što je Carl Bildt i dalje evropski glasnogovornik za sva pitanja vezana za BiH izgleda irelevantno, i čak i banalno, ali mi se čini kao da zapravo malo šta ilustruje dubinu kala u koji je zapala ova zemlja, beznadežnost vjere u to da će iko, ikada učiniti bilo šta za nas, kao upravo ta činjenica. I da se, sa drskošću primjerenoj samo takvim, birokratama atentatorskog tipa sada, narodski rečeno, natura i da bude sljedeći evropski ministar vanjskih poslova.

Smetljište povijesti

I pored toga što znam da ovaj, kao ni bilo koji drugi članak ne može promijeniti ishod diplomatske bitke koja predstoji, hoću kao neko čija se sudbina susrela sa Bildtovom nekoliko puta na način na koji to samo život može urediti, ukažem na to zašto on ne može biti novo evropsko lice. Štaviše, da ukažem na to da Bildt – kao i njegovi sugovornici iz vremena kada je njegova karijera doživljavala meteorski uspon, u jednoj od najsramnijih epizoda u novijoj historiji Evrope – treba skončati na smetljištu povijesti.

U julu 1995. godine, bio sam kao što sam ne jednom detaljno opisivao – u Srebrenici, tačnije u Potočarima, u vojnom kampu holandskog bataljona. Napustio sam Potočare deset dana nakon pada Srebrenice i osam dana nakon što je kompletno civilno stanovništvo deportovano u Tuzlu i njenu okolinu; u trenutku kada sam napuštao Potočare, bilo je prošlo tačno pet dana od okončanja posljednjeg masovnog smaknuća muškaraca i dječaka zarobljenih u Srebrenici. Tog, 16. jula 1995. godine, dok su ubijani posljednji preživjeli – cvijet jedne zajednice koja je otada zapravo prestala da postoji – u posljednjem u seriji masovnih pogubljenja u Kozluku, u blizini fabrike „Standard“, u Dobanovcima u blizini Beograda održan je sastanak između Yasushi Akashija, Ruperta Smitha i Carla Bildta na jednoj i Slobodana Miloševića i Ratka Mladića na drugoj strani.

Bianca Jagger je u svjedočenju pred američkim Kongresom o okolnostima pada Srebrenice svjedočila i o tome kako je Bildt opisao taj sastanak u neobjavljenom intervjuu Royu Gutmanu iz Newsdaya: “Poenta sastanka, rekao je Bildt, bila je da se za Međunarodni Crveni križ dogovori pristup enklavi u kojoj tada više nije bilo muslimana. Bildt je jasno rekao da zna mnogo detalja o nasilju. Rekao je da zna da su muškarci razdvajani (od familija, op.a.). Newsday je Bildta upitao: 'Da li ste potegnuli pitanje masakra kod Mladića i Miloševića. 'Ne, nismo', odgovorio je Bildt. 'Imali smo nepotvrđene izvještaje o masakru, ali nismo potegnuli to pitanje.' Kasnije tokom intervjua porekao je svoju raniju izjavu. „Naravno da smo razgovarali o tim pitanjima.'“

Iz onog što sam kasnije saznao, jedna od stvari o kojoj se također razgovaralo bila je i evakuacija – eufemizam za sramno povlačenje, u ovom slučaju – ostatak holandskog bataljona iz Potočara i ostatka UN-ovog osoblja. Među potonjima sam, eto, bio i ja. U ljeto 2003. godine bio sam u Haagu i izvještavao sa suđenja skupini srpskih oficira optuženih za genocid u Srebrenici: tokom svjedočenja jednog od svjedoka tužiteljstva, na monitorima u sudnici prikazan je snimak koji su forenzičari napravili tokom iskopavanja masovne grobnice kod fabrike Standard, kod Kozluka. Sa tog snimka pamtim tri stvari, više kao dojam: šljunak, polomljeno staklo i čahure.

Silovanje činjenica

Kratko nakon toga dogodila se jedna od onih stvari koje su potencijalno mogle promijeniti ishod mandata haškog tribunala: priznanje Biljane Plavšić. Ne znam koliko je tačno prošlo, ali mi se čini da je najesen održano ročište o izricanju presude na kojoj je u korist Biljane Plavšić svjedočio cijeli niz međunarodnih zvaničnika. To što se kao svjedok pojavila Madeleine Albright bilo je samo po sebi razočaravajuće, ali njeno svjedočenje nije ni jednog jedino trenutka prelazilo liniju zvanične američke politike u BiH; svjedočenje nekadašnjeg drugog čovjeka južnoafričke Komisije za povjerenje Dr. Alexa Borainea pripisao sam kombinaciji dobrih namjera i neznanja; Bildtovo svjedočenje, pak, imalo je nešto lično, njegova skoro pa potreba da od Biljane Plavšić napravi nešto što ona očito nije kao da je za cilj imalo da sudskim zapisnikom ispravi krvavu stvarnost i smanji i vlastitu odgovornost za stotine hiljada izgubljenih i upropaštenih života.

Bildt je govoreći o Plavšićevoj rekao kako je ona bila, pazi sad, hrabra u podržavanju u provođenju mira, čvrto se zalažući za - tu mi se već vrtilo u glavi od nevjerice – vladavine prava i koja je „preuzela veliki lični rizik zbog toga“. Nekoliko dana prije toga čitao sam izjavu djevojčice – bošnjačke – koja je stanovala u istoj zgradi u kojoj i Plavšićeva i od nje u jednom trenutku tražila da pomogne pronaći njenog oca, odvedenog dan ili dva ranije. Po njenim riječima, Plavšićeva je samo okrenula glavu i prošla.

Slušajući Bildta, mislio sam o tome koliko se zapravo razlikuje moje sjećanje rata i poraća od onog što je on svjedočio i koliko je spreman radi nečeg što je u najboljem slučaju moglo izgledati samo kao fusnota u jednoj karijeri spreman silovati činjenice. Gore od toga, pak, bilo je to što je Bildt svoje viđenje iznosio za sudski zapisnik, koji će kasnije postati historijski relevantan, time zapravo uskraćujući žrtvi pravo da se sama založi za sebe. I tada sam shvatio: ako bi tražili jednu, dosljednu, temeljnu odliku te karijere beščašća onda bi to bilo to – uskraćivanje prava žrtvi da progovori za sebe i u svoje ime.

Dok se u Banjoj Luci održava manifestacija infantilnog naziva Vezeni most, u Federaciji BiH na snazi je službeni Dan žalosti zbog genocida u Srebrenici. U Banjoj Luci će na Šestim susretima Banjalučana biti upriličeni koncert, književna večer i dodjela književne nagrade Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most za autorski opus i domete u poeziji za djecu. Lijepa je to vijest za ljubitelje dječije poezije, a posebno za onog ko će biti nagrađen baš na dan kad se, prije 14 godina, desio genocid u Srebrenici. Član državnog Predsjedništva Nebojša Radmanović će, u sladu sa politikom svoje stranke, izjaviti kako neće prisustvovati komemoraciji u Potočarima jer smatra kako će se tamo održati politički skup, te ga smeta što će biti klanjana dženaza. Nastavak genocidne retorike političara iz RS-a je opšte mjesto naše zbilje.

Izbjegavanje srebreničkog ukopa nevino pobijenih ljudi po šumama i brdima okolo Srebrenice sasvim je na tragu izjave šefa policije RS-a Stanislava Čađe koji je obećao kako neće biti novih hapšenja srebreničkih Bošnjaka dok traje ukop u Potočarima. Što implicira da će ih još biti u narednim danima, jer žrtva je uvijek kriva, odavno su to patentirali stari dobri nacisti objavljujući svijetu kako se u konclogorima Jevreji međusobno istrebljuju. Zato policija RS-a vodi računa da svi odgovorni za zločine nad Srbima (čak i oni čiji je zločin to što su preživjeli genocid) budu privedeni pred lice pravde, kada već nisu mogli spriječiti pokolj u Srebrenici, jer su ga upravo oni i izvršili zajedno sa pripadnicima Vojske RS-a, piše u odluci Međunarodnog suda u Haagu u sporu BiH protiv tadašnje Srbije i Crne Gore. Slučajno sam se baš sada sjetio knjige Ideologija heliocentrizma Svetislava Basare, jako zanimljivog i ekstatično napisanog dužeg eseja, u kojem pisac smatra kako je masakr civila na Markalama samo još jedan od bodrijarovskih simulakruma, a u njemu se stvarnost sa raskomadanim truplima građana Sarajeva poistovjećuje i, u potpunosti, zamjenjuje sa famoznim karadžićevskim lutkama ili rečenicom: Muslimani sami sebe granatiraju. Neke slučajnosti su neuništive i vječne.

11. jula ću biti u Mostaru, nakon jutarnje kafe u kafiću u Fejićevoj ulici, gdje se sa radija čula ozbiljna muzika, još jednom sam shvatio o kojem je danu riječ. U zapadnom dijelu grada, u tržnom centru je vladao neki drugi dan, jer je svakako i riječ o etnički drugom dijelu grada, u kojem sam, na panou Turističke zajednice HNŽ/HNK gledao mapu grada i zaključio da se istočni dio još uvijek nalazi u socijalističkoj Jugoslaviji, a zapadni dio je, preko naziva ulica, predstavljen kao jedan kvart u zagrebačkom centru. Jedine dvije ulice u zapadnom dijelu koje su vezane za BiH su ulica kraljice Katarine i Franjevačka, sve ostale glavne ulice su baštinile uspomenu na kneza Višeslava, Domagoja, Zvonimira i ostale hrvatske vladarske ličnosti iz susjedne Hrvatske. Nema ni jednog naziva narodnog heroja iz 2. svjetskog rata, to je baština istočnog dijela gdje se nalaze ulice Radeta Bitange i Adema Buća, Alekse Šantića i ostali stari nazivi ulica koji ne predstavljaju klasično nacionalističko obilježavanje svoje teritorije. Tako su u jednom gradu postojala dva različita dana, barem preko dva slučajna uzorka, da budem politički korektan. U izvrsnom interviewu Građanski rat i suton Europe George Steiner u časopisu Europski glasnik13 kaže: „Na svakoj kući neka ploča podsjeća: tog i tog dana 1944. ili 1945 umro je... Ima jedna njemačka riječ iz Kafkina vremena, zanimljiva i teško prevodiva, koja otprilike znači: biti umoran od svijeta. To je besmislica koja svejedno može imati vrlo ozbiljan psihološki smisao, kao da ima previše povijesti. Sablasti su strahovito teško breme.“ Ovaj naš rat je itekako bio i rat zbog preopterećenosti istorijom.

Ne znam šta se dešava u Sarajevu, izuzev onih poluidiotskih grafita tipa: efendija, ne zaboravi, Srebrenica!, ili varijacija ovog grafita na nekoliko svjetskih jezika na fasadama austrougarskih zgrada u opštini Centar. Zvanična, ceremonijalna ronjenja krokodilskih suza nad sudbinom mrtvih i preživjelih Srebreničana me ne zanimaju, iako je i to pozitivnije nego prešućivanje koje smo mogli vidjeti u boljem dijelu BiH, Banja Luci. Na FTV sam gledao inserte iz dokumentarnog filma Pakao poslije pakla gdje sam prvi put vidio scene u kojima srebreničke žene, djeca i starci dolaze u bazu UN-a i njihov prvi, drugi dan boravka na goloj ledini. Posebno je upečatljiva slika jedne žene koja lomi grane sa drveća i prikuplja travu da bi napravila neku vrstu šatora za svoje rođake. To je bila scena dostojna filma sa praistorijskom tematikom, i baš takva mi se činila tadašnja bosanskohercegovačka vlast, mislim na tom civilizacijom nivou.

U Srebrenici sam bio dva puta i znam kako taj grad danas izgleda i znam kako sam se osjećao kada sam tamo došao prvi put. Kao da sam jednom davno bio u tom gradu stojeći na ruševinama gradske utvrde, a, ustvari, radilo se o slikama iz kolektivne svijesti i podsvijesti užasa kada se sve čini bliskim, jer se tiče tebe lično, tvoga tijela, mesa, i duše. Disanje je bilo kao snu u kojem se krećeš kroz želatinoznu stvarnost gdje se nije moglo govoriti, jer je trauma, ionako, neizreciva.

11. jula 1995. nalazio sam se na ratištu Ivanjska prema hrvatskoj granici koju su kontrolirali Martićevi Srbi. Ili to samo sada mislim da sam se tamo nalazio. Mogao bih provjeriti u dnevniku komandira voda kojeg sam morao voditi po službenoj dužnosti, a unutra piše gdje sam bio svaki dan rata. Gdje god da sam bio, bilo je to na području Okruga Bihać, teritorije pod kontrolom 5. korpusa, kada su nam naši moralisti, nakon pada Srebrenice, pročitali izvještaje Glavnog štaba Armije BiH gdje se pad Srebrenice spominjao kao nemili vojni poraz. U šturim i birokratskim rečenicama navodile su se cifre zarobljenih tenkova, oklopnih vozila, teškog i lakog naoružanja tokom proboja Srebreničana i Žepljaka prema slobodnoj tuzlanskoj teritoriji. U tim izvještajima su navođeni neki brojevi naših poginulih i zarobljenih boraca, ali to nije bilo ni blizu broju od 8000 pobijenih. Poenta teksta je bio nemili vojni poraz, ni riječi o tragediji. Među borcima se pričalo o velikom broju mrtvih, a gorčinu poraza smo svi osjećali jer je ovo bio rat za teritorije, bez obzira koliko to danas izgledalo apsurdno i bizarno. Tragedija je bila očita, ali je malo ko imao snage da to prizna, jer smo se bavili pripremama za oslobađanje okupiranih gradova.

Od Srebrenice, tada, mi smo bili udaljeni oko 500 kilometara. Bili smo udaljeni od svega što je imalo ikakve veze sa BiH. Prva slobodna teritorija je bio Karlovac u Hrvatskoj, tek na drugom mjestu je bio Travnik duplo udaljeniji od Karlovca. Okupirano Sarajevo je bilo geografski puno bliže Srebrenici, i baš bi me zanimalo kako su ljudi reagovali, šta se pričalo, i da li su pad Srebrenice i genocid posmatrani kao da se dešavaju na drugoj planeti i nekim živim bićima slabo nalik na ljude. Vjerovatno su uveliko trajale pripreme za filmski festival, drugim riječima, duhovni otpor elitne kategorije građana se mogao čuti do neba. Baš kao i danas kada nas plakati upozoravaju da trebamo biti sretni jer živimo u gradu filma. Ni taj jedan jedini dan BiH neće moći postojati čak ni kao dobra misao većine njenih građana. Već koliko sutra će u dnevnim novinama biti raspisan konkurs za dodjelu nagrade za najbolje uređen vrt u gradu. Kao u zemlji satova, banaka i čokolade.

Povodom 20. juna, Svjetskog dana izbjeglica, fotograf Almin Zrno, u organizaciji UNHCR-a BiH pripremio je u Umjetničkoj galeriji BiH izložbu fotografija Iza brojeva: stvarni ljudi, stvarne potrebe.

Izložbu čini 20 fotografija koje prati istoimena brošura s pričama o povratnicima, izbjeglicama i onima koji su još raseljeni, ljudima kojima je još uvijek neophodna pomoć i koji ne smiju biti zaboravljeni.

Zrno je do sada imao šest samostalnih i veliki broj zajedničkih izložbi. Dobitnik je tri nagrade ULUPUBiH-a, i to za 2001. ,2005. i 2007. godinu iz oblasti foto-dizajna, kao i dvije nagrade Udruženja novinara BiH za najbolju objavljenu fotografiju.

Žurnal u svojoj Galeriji objavljuje izbor fotografija są izložbe: Iza brojeva: stvarni ljudi, stvarne potrebe.

{slimbox images/galerija1/1.jpg,images/galerija1/1_1.jpg,Unhcr 1;images/galerija1/2.jpg,images/galerija1/2_2.jpg,Unhcr 2;images/galerija1/3.jpg,images/galerija1/3_3.jpg,Unhcr 3;images/galerija1/4.jpg,images/galerija1/4_4.jpg,Unhcr 4;images/galerija1/5.jpg,images/galerija1/5_5.jpg,Unhcr 5}

Jedna od ubjedljivo najvećih (u inače beskonačnom nizu) gluposti, bošnjačkih nacionalista, je imitiranje srpskog nacionalizma.

Drkadžijsko ponašanje i isključivost, političko nasilje i stigmatizacija i demonizacija neprijatelja jesu stadu mili, pa još, u zemlji kao što je naša, na svakom koraku možeš naći izgovor za njih i pozvat se na samoodbranu ili bar reagovanje u afektu. No, pritom se zaboravlja da su interesi drugačiji (ne računajući uvijek rezervni plan o Muslimaniji i vjerujući da je, osim što je bošnjački nacionalni interes, BiH i interes njihovih nacionalista). Proizvodnja unutrašnjih neprijatelja razara zajednicu a proizvodnja vanjskih je učvršćuje. Svođenje političkih odnosa u zemlji na međunacionalne sukobe razara, dakle, državu i učvršćuje nacionalne monolite.

I upravo je to ključna tačka na kojoj se bošnjački nacionalizam, doveden pred unutrašnji paradoks, vrti u „beskonačnoj petlji“, poput računara koji ne može naći rješenje za zadati problem. I, poput tog računara, ništa smisleno ne radi već desetljećima, nego mu se aktivnost svodi na reagovanje na korake druga dva nacionalizma. I na stalne pozive međunarodnom „centru za pružanje usluga korisnicima“ da otklone kvar.

A, zapravo, tu gordijevsku petlju mogu razriješiti (samo) sami. Ili bar početi njeno razrješavanje. Put do integracije zemlje vodi kroz dezintegraciju nacionalističkih politika i njihovih stranačkih reprezenata. Oboje ne može. Naprosto je isključivo. Izluđujući vakuum u kome živimo, nedefinisano stanje u kome je sve istovremeno i moguće i nemoguće, posljedica je upravo pokušaja da se pomiri nepomirivo. Nemoguće je biti istovremeno i nacionalista i patriota u višenacionalnoj zajednici. I Bošnjaci, odnosno njihovi politički predstavnici, bi se konačno morali opredjeliti. Ili će se ova patnja, od života u BiH, nastaviti unedogled.

No, to je teorija. U praksi, ono što voli da se zove zaštitnicima bošnjačkih nacionalnih interesa, nema ni nacionalističkih, ni patriotskih ambicija. Mi, zapravo (kao ni u druga dva nacionalna korpusa), nemamo posla sa nacionalistima, nego sa kriminalizovanim smećem, koje nacionalističko drkanje koristi u cilju zadržavanja ličnih pozicija na društvenoj ljestvici moći. I pljačku upravo onog naroda čijim se zaštitnicima pretstavljaju.

Sapunica od smjene državnog ministra sigurnosti najbolje ilustruje tipičnu reakciju domaćih nacionalista, kada se nacionalni i državni (da sad zanemarimo stranačke, mada i to nešto govori) interesi nađu u sukobu sa ličnim. Od vlasti očito odljepljeli ministar spreman je čak i na „džihad“ protiv Amerikanaca, samo da bi još koji mjesec zadržao fotelju. U ovoj tako dodikovskoj reakciji, koja još jednom potcrtava sličnost mentalnog sklopa nacionalističke mafije na vlasti, bez obzira na boje i torove kojim vladaju, podršku tragikomičnom štetočini opasnih namjera, pruža niko dugi do gubitnik na nedavnim stranačkim izborima, Bakir Izetbegović. Pokušavajući nevješto imitirati Dodika i on, metaforički, lupa rukom od sto i izjavljuje kako neće nama stranci uređivati odnose u zemlji, odnosno da on „prvi neće glasati za smjenu“ ako je razlog za nju to što su je zahtjevali Amerikanci.

To priglupo i kratkovido pozivanje na suverenost u zemlji u kojoj istovremeno na koljenima molite da stranci iz nje ne odu i svako malo ih vučete za rukav da vam pomognu, pa još zamjeranje državi koja je, praktično, jedina preostala nada ove zemlje (pri čemu su motivi i interesi koji stoje u pozadini tog „prijateljstva“ u načelu nebitni), klasičan je primjer šizofrenije bošnjačkog nacionaliste, u kome se sukobljavaju međusobno isključive opcije, koje su, ipak, čvrsto hijerarhijski postavljene: na prvom je mjestu lični interes, na drugom stranački, ne trećem nacionalni a ne četvrtom (ili četrnaestom?) državni.

“Veći dio BiH ostao je juče bez električne energije usljed kvara na kompjuterskom sistemu. Iz Elektroprivrede tvde da se ubrzano radi na osposobljavanju sistema i ubrzo se očekuje normalizacija snabdjevanja”.

Ovako bi najvjerovatnije glasila agencijska vijest u slučaju apokaliptičnog scenarija, da se BiH nađe na udaru međunarodnih kriminalaca specijalizovanih za ucjene kompanija, gdje su taoci vitalni kompjuterski sistemi koji kontrolišu snabdjevanje vodom, strujom, odvijanje željezničkog saobraćaja.

Ne radi se o naučnoj fantastici, već o stvarima koje se već nekoliko godina dešavaju širom svijeta i sve zemlje i kompanije, od Pekinga do Washingtona su potencijalna meta.

 Američki dalekovodi pod kontrolom hackera

Jedna od prvih stvari koju je uradio novi američki predsjednik Barack Obama nakon ulaska u Bijelu kuću, bila je naredba za hitnu analizu sigurnosti kompjuterskih mreža kojima se upravlja ključnom infrastruktrom, strujom, vodom, finansijskim sistemom.

Rezultat? Otkrilo se da je “neko” u računare koji kontrolišu vitalnu infrastrukturu ubacio programčiće koji mu omogućavaju da u bilo kojem trenutku sruši sistem, odnosno da bez struje, vode, telekomunikacija, ostavi čitave SAD ili njen dio, za duži vremenski period.

Za svakodnevni život građana i ekonomije takav scenario bi imao efekat podjednako poguban kao i napad atomskim bombama.

Pitanje ko je i kada ubacio ove programe za sabotažu, ostalo je bez konkretnog odgovora. “Uobičajeni sumnjivci” su Kina i Rusija, mada su se na sceni pojavili i novi igrači, organizovani kriminal.

Prema tvrdnjama zvaničnika CIA-e, hakeri ruske obavještajne službe FSB, nasljednice KGB-a, upadali su u američke kompjuterske sisteme koji upravljaju infrastrukturom još od 2003. godine. Istu stvar takođe rade i Kinezi, i za sada im prilično dobro ide.

Gotovo izvjesno je da su istu stvar Amerikanci napravili svojim konkurentima na globalnoj sceni, mada je uobičajeno da se žrtve ne hvale time.

Špijuni dobili konkurenciju

Ako je špijunima najmoćnijih država upadanje u kompjuterske sisteme potencijalnih protivnika u opisu posla, za nove igrače iz sfere organizovanog kriminala otvorilo se novo polje djelovanja, i to izuzetno profitabilno.

Američke komunalne kompanije bile su već suočene sa ucjenom od strane kriminalaca koji su prethodno preuzeli kontrolu nad njihovom kompjuterskom mrežom, tvrde iz američkog SANS instituta koji djeluje kao krizni centar za kompanije čiji su kompjuterski sistemi hackirani. Poruka kriminalaca bila je jednostavna, “platite ili gasimo sve”.

Kompanije su izgleda ipak plaćale, a informaciju da su njihovi kompjuterski sistemi bili žrtve beskrupuloznih kriminalaca, brižljivo su krili od javnosti.

Na meti kriminalaca nisu samo američke kompanije. Prema tvrdnjama koje je u januaru prošle godine na konferenciji o cyber sigurnosti u New Orleansu iznio Tom Donohue iz CIA, “nekoliko gradova izvan SAD već je bilo suočeno sa nestankom struje kao posljedicom ucjene od strane hackera koji su preuzeli kontrolu nad njihovim sistemom”.

Koji su to gradovi i gdje, Donohue nije želio otkriti, ali je očigledno da novi sistem reketiranja uspješno funkcioniše.

Ono što je pokazala analiza ubačenih programa je da njihovi autori nisu besposleni klinci željni dokazivanja svog kompjuterskog umijeća, već da se radi o programima čiji su autori timovi profesionalaca.

Luksuz angažovanja grupe kompjuterskih stručnjaka mogu da priušte sebi ili države ili najkrupnije ribe u svijetu podzemlja koje imaju dovoljno novca na raspolaganju za ovo “početno ulaganje”.

Nema apsolutne sigurnosti

- Apsolutna sigurnost ne postoji, i uvijek postoji mogućnost da dođe do proboja u sistem. Po definiciji, kompjuterska sigurnost je određivanje prihvatljivog nivoa rizika. Sigurnost je svakodnevna borba, kaže Miroslav Gligorić, inžinjer za AGC i SCADA sisteme u nezavisnom operatoru sistema BiH, kompaniji koja upravlja mrežom dalekovoda u BiH.

Ta svakodnevna borba u praksi zavisi od svake kompanije pojedinačno i znanja i umješnosti ljudi zaduženih za održavanje kompjuterskih sistema sistema ali i od spremnosti menadžmenta prihvati ono što kompjuteraši u kompaniji predlažu.

Prva “linija odbrane” je korištenje isključivo licenciranih programa i zabrana instaliranja bilo kakvih drugih programa od strane zaposlenih. Kako lijepa riječ obično nije dovoljna, onda IT stručnjaci u kompanijama gdje je potrebna maksimalna sigurnost jednostavno na računarima onesposobe USB priključke, DVD čitače te i sofverski onemoguće korisniku da bilo šta instalira na računar samostalno.

- Kada se radi o mogućnosti da kod velikih infrastrukturnih kompjuterskih sistema u BiH dođe do proboja, kao što se dešavalo u SAD , teoretski, to nije isključeno, jer ako se dešavalo Amerikancima, onda može i bilo gdje u svijetu uključujući i BiH . Kod nas praktično postoje dvije međusobno odvojene mreže, pri čemu je SCADA sistem koji upravlja prenosom električne energije u BiH izolovan od standardne kompanijske mreže. Tako da ako se slučajno i desi da dođe do proboja virusa u kompanijsku mrežu, oni ne mogu doći do SCADA sistema. Ipak, teoretski, pristup SCADA sistemu izvana moguć je, ali samo od strane nekog ko izuzetno dobro poznaje sistem iznutra, kaže Gligorić.

BiH nije Amerika, pa kod nas hitnu analizu sigurnosti ključnih kompjuterskih sistema koji kontrolišu naše svakodnevno snabdjevanje strujom, vodom, telekomunikacijama, niti ima ko da zatraži niti ima neko ko bi to uradio.

Ko će štititi kompjutere u BiH?

- U BiH ne postoji državna institucija čiji bi posao bio da se bavi ovakvom vrstom supervizije nad sigurnošću najvažnijih kompjuterskih mreža u zemlji. Eventualno, to bi mogao biti jedan od poslova kojima bi se mogla baviti Agencija za informatičko društvo BiH. Problem je što je ova agancija trebala biti formirana na državnom nivou, ali zakon o njenom osnivanju već godinama se “kiseli” po ladicama i neizvjesno je kada će konačno biti usvojen, objašnjava Brano Vujičić, potpredsjednik skupštine bh. asocijacije za informacione tehnologije BAIT.

Trenutno, jedini vid bilo kakve kontrole nad kompjuterskim sistemima, kada je riječ o državnim institucijama i kompanijama odvija se u sklopu revizije od strane entitetskih i državnog Ureda za reviziju.

U revizorskim timovima koji češljaju kako se troši novac poreznih obveznika obično je i jedan IT stručnjak što je nedovoljno za bilo kakvu ozbiljniju analizu sigurnosti kompjuterskih mreža. jednostavno, revizorima to i nije osnovni posao niti imaju dovoljno ljudi i resursa.

I dok se država baš i ne zabrinjava previše hoće li se naći suočena sa izborom da plati međunarodnoj mafiji ili da joj iznenada prestanu raditi vitalni kompjuterski sistemi, provjera sigurnosti kompjuterskih mreža komplikovana je čak i kada su kompanije voljne da je plate iz svog džepa.

- Kada smo za interne potrebe željeli testirati otpornost naše mreže na napade izvana, bili smo prinuđeni angažovati kompaniju izvan BiH jer kod nas se niko ne bavi time, kaže nam sistem administrator odgovoran za IT sigurnost u jednoj domaćoj finansijskoj instituciji.

Za domaće informatičare ovo nije nikakva novost, jer u ovom poslu važi pravilo “koliko para, toliko muzike” odnosno, koliko para i znanja, toliko i sigurnosti.

Mali rođak umjesto profesionalca

- Normalno je da se domaće kompanije ne bave provjerom testiranja sigurnosti jer je to usko specijalizovan posao koji traži i stručnjake koji nisu jeftini. S druge strane potražnja za takvom vrstom usluga kod nas je na simboličnom nivou i jednostavno se zbog jednog ili dva posla godišnje ne isplati ulagati u pokretanje takve kompanije, ocjena je Vedina Hakirovića, produkt menadžera u softverskoj kompaniji Hermes Softlab.

Po Hakirovićevim riječima, suštinski problem BiH kada se radi o primjeni informatičkih tehnologija je što među menadžerima mahom preovladava stav da je angažovanje profesionalaca nepotreban trošak, pa je alternativno i jeftino rješenje, “imam ja malog rođaka koji se razumije u kompjutere”.

Jedina utješna stvar za BiH je što za razliku od razvijenih zapadnih zemalja gdje su vitalni infrastrukturni sistemi u potpunosti kompjuterizovani, kod nas se uglavnom radi o mješavini automatizacije i ručnog rada. Ponekad je biti tehnološki malo zaostao i prednost.

(zurnal.info)

Zašto gledati: Odlična gluma Joaquina Phoenixa i režija Jamesa Greya (Little Odessa, The Yards) bez ambicije da napravi blockuster dali su spori ali ipak nepredvidljivi film za čisti filmadžijski užitak. Sam način na koji je Gray završio film dovoljan je povod da se pogleda ova dvosatna drama.

O čemu se radi: Leonard Kraditor (Joaquin Phoenix) se vraća živjeti sa roditeljima nakon propalih zaruka i nekoliko pokušaja samoubistva. Bez namjere i u isto vrijeme upoznaje Sandru (Vinessa Shaw), prijatnu kćerku porodični prijatelja i Michelle (Gwyneth Paltrow), ekscentričnu komšinicu upetljanu u komplikovanu vezu sa oženjenim ljubavnikom. Depresivni antijunak, kako su kritičari jednoglasno nazvali odličnu Joaquinovu ulogu, prolazi faze od zaljubljenosti do istinske ljubavi kao da mu je to prvi put. Bježeći od monotone svakodnevnice Leonard se upušta u dvije sasvim različite veze koje će ga naizgled konačno smiriti i opustiti.

Obrati pažnju: Na sitnice poput promjene motiva Leonardovih fotografija, promjene njegovog raspoloženja od depresije do euforije u koje je Gray diskretno ugradio srž filma.

Premotati: Dijelove filma u kojima je Leonard sa svojom porodicom ali samo za one u žurbi. Film je, ipak, najbolje gledati od početka do kraja zbog posebnog utiska kojeg ostavlja, posebno njegov kraj.

Ponoviti: Posljednju "balkonsku" scenu Leonarda i Michelle, svojevrsni vrhunac ove polagane drame, zbog neočekivanog dijaloga i odlično ali pomalo stidno snimljene poluerotske scene.

Ekipa: Uloge: Joaquin Phoenix, Gwyneth Paltrow, Vinessa Shaw, Moni Moshonov, Isabella Rossellini, John Ortiz, Julie Budd, Elias Koteas

Režiser: James Gray

Scenarij: James Gray,

Producenti: James Gray, Anthony Katagas, Donna Gigliotti

Studio: Magnolia Pictures

(zurnal.info)

Kultni film režisera i scenariste Michaela Manna (1995.) i po mišljenju većine filmskih kritičara najbolji detektivski film ikada snimljen. Policijski detektiv Vincent Hanna opsjednut svojim poslom pokušava spriječiti veliku pljačku ekipe koju predvodi savršeno hladni i precizni pljačkaš Neil McCauley. U jednoj od najpoznatijih filmskih scena Al Pacino (Vincent Hanna) i Robert de Niro ( Neil McCauley) razgovaraju u neobičnoj situaciji mačke i miša prije velike pljačke banke. Ovo je ujedno bio i njihov jedini zajednički kadar sve do nedavno snimljenog filma Pravedno ubistvo (Righteous Kill).

HANNA: Sedam godina u Folsumu. U samici tri. McNeil prije toga.

NEIL: Da.

HANNA: McNeil je gadan kako kažu?

NEIL: Želite postati penolog?

HANNA: A vi želite natrag? Hvatam i ljude koji namjerno zajebu, samo da se vrate. I vi to želite?

NEIL: Onda ste radili s usranim bandama.

HANNA: Radio sam sa svakakvima.

NEIL: Možete li me zamisliti kako pljačkam trgovinu s tetovažom "rođen da gubim" na prsima?

HANNA: Ne mogu.

NEIL: Točno. Ja se nikad neću vratiti.

HANNA: Onda ne pljačkajte.

NEIL: Radim ono u čemu sam najbolji: pljačkam. Vi radite ono u čemu ste najbolji: sprječavate ovakve.

HANNA: Nikad niste htjeli obični život?

NEIL: Što je to, dovraga? Roštilj i utakmice? Taj obični život je vaš život?

HANNA: Moj? Ne... Moj život je zona katastrofe. Imam skroz sjebanu pokćerku, jer joj je otac seronja. Imam ženu. Mimoilazimo se na nizbrdici braka. Mog trećeg. Jer sve svoje vrijeme jurim okolo momke poput vas. To je moj život.

NEIL: Momak mi jednom reče: Ne veži se ni uz što što ne možeš napustiti za 30 sekundi... postane li vruće. Ako ste mi za petama i pratite me u stopu, kako očekujete održati brak?

HANNA: Zanimljiva primjedba. A vi ste redovnik?

NEIL: Imam ja žensku.

HANNA: I šta joj kažete?

NEIL: Da sam trgovac.

HANNA: I ako vidite mene iza ugla, napustit ćete tu ženu? Bez pozdrava?

NEIL: Takva je disciplina.

HANNA: Jako neobvezno.

NEIL: Tako je kako je. Ili bolje da se obojica latimo drugog posla.

HANNA: Ja ne znam raditi ništa drugo.

NEIL: Ne znam ni ja.

HANNA: A baš i ne želim.

NEIL: Ni ja.

HANNA: Znate, ponavlja mi se taj san... Sjedim za velikim banketnim stolom. Sve žrtve svih ubistava na kojima sam radio zure u mene... s crnim očnim dupljama, jer im strašno krvari iz rana na glavi. I eto ih, krupni naduti ljudi, jer našao sam ih pošto su dva tjedna bili pod krevetom. Susjedi prijavili smrad. I eto ih... svi samo sjede.

NEIL: Šta kažu?

HANNA: Ništa.

NEIL: Nema razgovora?

HANNA: Nemaju što reći. Samo se gledamo. Oni gledaju mene. I to je sve, to je san.

NEIL: Ja sanjam da se utapam. Moram se probuditi i početi disati, ili ću umrijeti u snu.

HANNA: Znate li što to znači?

NEIL: Da. Imam puno vremena. Dovoljno vremena...

HANNA: Da radite što želite?

NEIL: Točno.

HANNA: I radite li to sada?

NEIL: Ne, ne još.

HANNA: Znaš, sjedimo ovdje... Ti i ja, kao dvojica običnih momaka. Vi radite što radite, ja radim što moram. I pošto smo se sreli licem u lice... Budem li na poprištu i moram vas smaknuti, neće mi biti drago. No znajte jedno... Trebam li birati između vas... i nekog bijednika čiju ćete ženu učinili udovicom, brate, ode ti.

NEIL: Postoji i druga strana tog novčića. Šta ako me stvarno stjerate u škripac... i ja moram smaknuti vas? Jer, bez obzira na sve, nećete mi stati na put. Sreli smo se licem u lice, da. Ali neću oklijevati, ni sekunde.

HANNA: Možda će tako i biti. Ili... tko zna?

NEIL: Možda se više nikad nećemo vidjeti.

Obojica se blago smiju i gledaju jedan drugom ravno u oči.

(zurnal.info)