Damir Kaletović, novinar Federalne televizije (politički magazin «60 minuta») izjasnio se pred Osnovnim sudom u Banjaluci, (ekspozitura Saveza nezavisnih socijaldemokrata inkorporirana u pravosudni sistem Bosne i Hercegovine), da «nije kriv», zato što je snimio Vitomira Popovića, nekadašnjeg ombudsmena BiH, kako mu blagoglagoljivo i u skladu sa zakonima o ljudskim pravima koji važe u Republici Srpskoj poručuje: »Ti zaslužuješ metak u čelo»!

NIŠTA NOVO

Tanja Mrđa, tužilac Okružnog tužilaštva Banjaluka, (ekspoziture Saveza nezavisnih socijaldemokrata inkorporirane u pravosudni sistem Bosne i Hercegovine), nije zatražila smrtnu kaznu za Kaletovića ( to je u ingerencijama Popovića), već uslovnu dok nekadašnji «branilac ljudskih prava» ne odluči kada će novinaru FTV-a sprašiti zrno u glavu. Spasen Keleman, SNSD-ov sudija za prethodni postupak, potvrdio je njenu optužnicu i «pružio» priliku Kaletoviću da se, u skladu sa ljudskim pravima koja važe Republici Srpskoj, izjasni o krivici, prije nego što Vitomir Popović preuzme stvar u svoje ruke i uradi ono što svaki dželat radi.

Pisati o tome kako je suđenje Kaletoviću udar na medije; udar na ljudske slobode; proces kojim režim želi dokazati snagu; predizborni trik SNSD-a koji suđenjem šalje poruku svim nesrbima koji žive u RS da će ponovo biti progonjeni, po potrebi i ubijani, samo zato što su to što jesu..., je deplasirano, jer je opštepoznata stvar da su sve navedene konstatacije istinite i čine dio zločinačkog plana: sačuvati mafijašku državu, ne pitajući za cijenu. Esenesdeovo tužilaštvo i sud bitan su dio te platforme, jer imaju sveti zadatak da mafijaše, sjecikese, zlikovce, pervertite i ubice u javnosti predstave kao umiljatu jagnjad, dok svi oni koji drže do sebe, pravde i slobode trebaju da završe kao najgori kriminalci. Društvo jednog zlog i izopačenog lica, ogrezlog u kriminalu i zločinima, što RS danas jeste, na odličnom je putu da to u potpunosti i ostvari. Prije nego što sve presude/zatvore/pobiju nužno je izreći ko su režiseri zla koji su zagadili pravosudne institucije i stavili ih u potpunu funkciju mafije. «Slučaj Kaletović» specifičan je i po tome, jer su ključni kriminalni igrači duboko involvirani u njega i jer su ga, na kraju krajeva, oni i stvorili.

SLUČAJ DODIK I KONDIĆ

Na čelu pravosudne hobotnice je Milorad Novković, predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog savjeta (VSTS) i predsjednik Okružnog suda Banjaluka, koji je odobrio da se Kaletoviću sudi, prije nego li mu Popović presudi. Novković je na mjestu prvog čovjeka VSTS naslijedio Branka Perića, sudiju državnog suda, koji već mjesecima poziva na krivično gonjenje novinara!!! Nije slučajno Novković došao na ovako visoko mjesto u bh. pravosuđu. Prije toga on je uradio izvanredan «domaći zadatak», kada je kao predsjednik vijeća Okružnog suda u Banjaluci, dana 25.05.2006. godine, donio presudu kojom se potvrđuje presuda Osnovnog suda u Banjaluci u «slučaju Dodik i Kondić». Da ne bude zabune, premijer Milorad Dodik i njegov ministar finansija iz prvog mandata (1998-2001) Novak Kondić oslobođeni su optužbi da su počinili brojne finansijske malverzacije u navedenom periodu. Presuda je smiješna, jer je svima u ovoj zemlji znano koliko su tada popljačkali i Dodik i Kondić i njihovi gaulajteri, ali je bitna, jer predstavlja tačku sa koje je pravosuđe nepovratno palo u bezdan, odnosno naručje Saveza nezavisnih socijaldemokrata.

SIUSRETI NA IMANJU

Predsjednik sudskog vijeća koje je donijelo oslobađajuću prvostepenu presudu u «slučaju Dodik i Kondić» (17.10.2005. godine) bio je Spasen Keleman, isti onaj «sudija» koji je potvrdio optužnicu protiv Kaletovića. Dok se vodio taj postupak, Keleman je sa kolegama iz Suda i Tužilaštva bio redovan gost na Dodikovom imanju, na kojem je i utanačena «presuda». Novković, koji i dan danas živi u Beogradu, a radi u BiH, bio je glavna spona. Danas Keleman sudi svima onima koji se usude i riječ prozboriti o nečasnim radnjama premijera i njegovih izopačenika. Predsjednik osnovnog suda u kojem se sudi Kaletoviću je Milan Tegeltija, član tužilačkog tima koji je, svojevremeno, optužio Dodika. Tegeltija je na ovo mjesto došao nakon što je izgubio proces protiv Dodika, a učinio je sve da ga izgubi, kao i njegov tadašnji kolega Zoran Lipovac, koji je zbog propasti «slučaja Dodik» nagrađen mjestom Ministra lokalne uprave i samouprave u vladi nekadašnjeg klijenta. Uz to je za naredne izbore kandidovan na listi SNSD za parlament RS.

NEMA PRAVDE ZA SOLDATA

Tegeltija i Lipovac, sem što su sve učinili da oslobode, (a ne optuže), Dodika (i uz to njegovim medijima dojavljivali kako im napreduje «optužnica»), tada su «zaboravili» da tretiraju «slučaj Zekstra». Ukratko, Dodik je preko tadašnje «Agroprom bake» svom kriminalnom kompanjonu u Zemunu Draganu Đuriću i njihovoj firmi «Zekstra» prebacio 350 hiljada maraka iz budžeta RS, za koje je on kupio vozila («opel astra») i napravio taksi službu u Beogradu. Profit je išao i Dodiku, a kada je NATO bombardovao Srbiju, Dodik je «astre» sklonio na svoje imanje u Bakincima.

«Zekstra» se nije našla u optužnici, jer je u ovaj šokantni kriminalni slučaj do grla bio upleten i Miroslav Soldat, tadašnji direktor «Agroprom banke». Ko je Miroslav Soldat? Niko, osim što je brat Vitomira Soldata, šefa Okružnog tužilaštva u Banjaluci. Zato Soldat nije procesuiran.

Vitomir Soldat i sada je šef Okružnog tužilštva i Tanja Mrđa, koja je predmet ismijavanja svojih kolega zbog neznanja i nesposobnosti, je po njegovom direktnom naređenju podigla optužnicu protiv Kaletovića. isti taj Vitomir Soldat ne podiže optužnicu protiv ubica Borke Ožegović («Profesionalno je zaklana», rekao je za «Žurnal» član istražnog tima), premda zna ko su. Ona je ubijena, jer su ratni zločinci, koji su pobili desetine Bošnjaka i strpali ih u jame u selu Bunarevi na Manjači, smatrali da je znala ko su bili egzekutori. Ožegovićeva nije imala pojma o tome, ali Vitomir Soldat itekako zna ko je ubio i nju i Bošnjake civile. Zna on i ko su glavni akteri brojnih drugih ratnih i poratnih zločina, kriminalnih akata, pljački, prevara..., ali dokaze ne traži, već ih prikriva.

Kaletović je u rukama monstruma, sa dugima.

U SUDNICI

Brojne novinarske ekipe pratile su suđenje damiru Kaletoviću. «Tužilac» tanja Mrđa je vidljivo drhtala, prestravljena situacijom, licemjerni Keleman je sa facom dobroćudnog beskičmejaka izigravao «sudiju», Kaletović je bio miran i sabran, a njegov advokat Nikica Gržić standardno hladnokrvan. Nekoliko novinara i uposlenika FTV-a u sudnici je nosilo majice na kojima je pisalo «Smrt fašizmu, sloboda medijima», a istu je imao i Kaletović. Cijeli postupak bio je gotov za nekih dvadesetak minuta.

OVO JE SMIJEŠNO

Novinar Federalne televizije (FTV) i političkog magazina “60 minuta” Damir Kaletović izjasnio se pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci da nije kriv. On je ocijenio da je umesto pokretanja postupka protiv njega, trebalo suditi Popoviću koji mu je pretio smrću.

Izjašnjavajući se o optužnici koju je protiv njega podiglo Okružno tužilaštvo u Banjaluci, Kaletović je kazao da “optužnicu razumije jezički, ali da ne shvata njenu suštinu, jer je njemu prijećeno smrću”.

Okružno tužilastvo Banjaluka podiglo je u maju ove godine optužnicu protiv Kaletovića za neovlašteno snimanje i prisluškivanje. U optužnici se navodi da je Kaletović 28. septembra 2007. godine u službenim prostorijama ombudsmana za ljudska prava BiH, bez, kako se tvrdi, odobrenja Popovića, naredio snimatelju da snimi celi njihov neformalni razgovor, a dijelove tog razgovora objavio je par dana kasnije u političkom magazinu FTV televizije “60 minuta”.

Bivši ombudsman BiH tada je Kaletoviću rekao da je “zaslužio metak u čelo”.

Kaletović je u to vrijeme za politički magazin “60 minuta” radio prilog u ratnoj ulozi Vitomira Popovića, kao visokog funkcionera Srpske demokratske stranke (SDS) i sudije Osnovnog suda u Banjaluci, u progonu nesrpskih kadrova iz pravosudja RS. Vitomi Popović sada je dekan Pravnog fakulteta u Banjaluci.

Komentarišući cijeli slučaj, Kaletović je rekao da je banjalučki Osnovni sud “imao izvanrednu priliku da spere strašnu mrlju sa pravosudnih institucija BiH, koju im je nanijelo Okružno tužilastvo u Banjaluci, podižući optužnicu protov njega”.

“Ovde je došlo do zamjene teza. Umjesto da odgovara čovjek koji je novinaru uputio prijetnju smrću, odgovara novinar koji je samo radio svoj posao”, naglasio je Kaletović. Za njega je cijeli proces “nastavak udara režima i političko-pravosudne mafijaške hobotnice na nezavisne medije, poput Federlane televizije i političkog magazina “60 minuta”.

“Nažalost, medijski mrak koji je uspostavljen u RS dolaskom na vlast Milorada Dodika pokušava se sada na mala vrata uvesti i u Federaciju BiH. Meni je žao što ovdašnje pravosudje nije pokazalo ovakvu ekspeditivnost u rasvetljavanju ubistava pokojnog Milana Vukelicha i pronalska nalogodavaca njegovog ubistva, koje se desilo pored samog sjedista MUP RS”, naglasio je Kaletović.

Kaletovićev advokat Nikica Gržić rekao je da ovaj proces nije ni trebalo da se održi pred Osnovnim sudom u Banjaluci, već pred Sudom BiH, jer je u vrijeme kada se desio taj slučaj Vitomir Popović bio ombudsman BiH, odnosno visoki državni funkcioner.

Dijana Čuljak-Šelebaj, urednica i voditeljica Dnevnika Hrvatske televizije, postavila je to pitanje niti ne trepnuvši svojim umjetnim trepavicama. Čak je i HDZ-ovom gradonačelniku Omiša bilo upadljivo neugodno.

- Paaa... moje mišljenje je da oni nisu tolika šteta za hrvatski turizam kako ih neki žele predstaviti - mucao je Ivan Škaričić. - Naime, oni ipak nešto troše. I plaćaju parking.

Na Dijanu Čuljak se nakon ovog klasičnog malog ljetnog skandala nadigla kuka i motika, a njoj sirotoj ni dva dana kasnije nije bilo jasno zašto. Mutavo se branila kako joj nije bila namjera uvrijediti građane Bosne i Hercegovine, pa im se na kraju i javno ispričala, napominjući kako je tehnički zapravo neizvodivo da diskriminira Bosance, jer je i sama rodom iz Bosne i Hercegovine.

Zanimljiva je svakako ta teorija, po kojoj bosanskohercegovačko porijeklo amnestira svakog šovinizma i ksenofobije prema Bosancima. To je ono simpatično obraćanje voljenim zemljacima kakvo Hrvati imaju prilike čuti kad, primjerice, predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković za namještanja utakmica optužuje "one moje Bosančerose". Hrvati, jasno, te stvari ne rade, oni niti namještaju utakmice, niti beskorisno zauzimaju dalmatinske plaže, niti - što je najvažnije - o tome naglas govore. Stoga može izgledati kao mali, simpatični nesporazum kad o tome govori Dijana Čuljak-Šelebaj, koja je - sad znamo - i sama Bosanka. Gospođa Čuljak-Šelebaj, skromna, kakvu je već Bog dao, svoje će bosanstvo pokazati tako tek kao obranu od vlastitog šovinizma: ostatak života, naime, ona je ipak samo Hrvatica.

Prije sedamnaest godina, recimo, u svibnju 1993, mlada se Hrvatica Dijana kao ratna reporterka HTV-a zatekla u Mostaru i snimila pred zgradom Ministarstva obrane HR Herceg Bosne dolazak grupe od trinaest bosanskih turista iz obližnje Vranice. "Ova je zgrada među Mostarcima poznata kao Vranica, inače, sjedište Zapovjedništva Armije BiH, i u njoj muslimanski ekstremisti drže zatočene hrvatske civile", objasnila je u svom zanimljivom prilogu, nakon kojega je trinaest jednodnevnih gostiju iz Vranice netragom nestalo.

Istog ljeta, mlada je reporterka snimila i sjajan prilog o hotelskom naselju Heliodrom, u koji su se te vrele turističke sezone spuštale hiljade gostiju iz zapadnog Mostara i cijele Hercegovine. Kako je zemljacima bilo u tom atraktivnom turističkom naselju, govori i njen zaključak kako "mnogi nisu htjeli napustiti taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj".

- Koliki vam problem u Heliodromu, Gabeli, Dretelju i općenito u zapadnoj Hercegovini predstavljaju jednodnevni gosti koji se spuste iz Bosne i Hercegovine - pitala bi gospođica Čuljak - koji ništa ne troše, a zapravo zauzimaju mjesto na Heliodromu koje pritom nisu niti platili?

- Paaa... moje mišljenje je da oni nisu tolika šteta za turizam Herceg Bosne kako ih neki žele predstaviti - mucao bi Jadranko Prlić. - Naime, oni ipak nešto troše. I plaćaju puštanje iz logora.

Sedamnaest godina kasnije, eto, preživjeli jednodnevni gosti iz Heliodroma i Dretelja otkrili su i omiške plaže, zauzimaju tamo mjesta koja pritom nisu ni platili, i mnogi ne žele napustiti taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj.

Šovinizam Dijane Čuljak-Šelebaj ne bi, naravno, bio toliki problem da je samo njen. Ključni razlog njene mutave zbunjenosti nije, naime, samo njeno bosanskohercegovačko porijeklo, već i činjenica da ona tek naglas govori ono što hrvatski turistički neimari naglas misle. "Jednodnevni gosti iz Bosne i Hercegovine", naime, ipak "predstavljaju problem": oni zaista ne troše, zaista ne zauzimaju skupe apartmane i zaista zauzimaju besplatne plaže.

U hrvatskoj stručnoj terminologiji za takvog gosta postoji izraz "nekvalitetni gost". Takozvani nekvalitetni gosti najveći su problem hrvatskog turizma, oni - shvatili ste - ništa ne troše, samo zauzimaju mjesta na plažama i pri tome su Bosanci, ali i Česi, Poljaci ili, recimo, Mađari.

Taj je šovinizam izravno izveden iz ratnog, pri čemu je primjer Dijane Čuljak-Šelebaj i njene iskrene brige za "zatočene hrvatske civile" zatočene od "muslimanskih ekstremista", razvijene i usavršene u iskrenu brigu za hrvatske turističke kapacitete zauzete od jalovih jednodnevnih gostiju iz Bosne i Hercegovine - upravo laboratorijski precizan primjer. U osnovi se, naime, radi o istim antropološkim parametrima kakvim se izvan turističke sezone mjere općenito "nekvalitetni ljudi", oni, dakle, koji imaju drugačije porijeklo ili boju kože, pa onim "kvalitetnima" jednako zauzimaju plaže kao i radna mjesta, bračne krevete ili hrvatsku državu.

Da nije tako, vidjeli bismo valjda Dijanu Čuljak iskreno zabrinutu i za turističke perspektive, na primjer, Dubrovnika.

- Koliki vam problem u Dubrovniku predstavljaju jednodnevni gosti koji se spuste iz luksuznih cruisera, ništa ne troše, ne zauzimanju apartmane, a zapravo zauzimaju mjesto na plaži koje pritom nisu niti platili?

To pitanje, međutim, nismo čuli, niti je dubrovački gradonačelnik morao mucati odgovarajući kako "gosti s luksuznih cruisera nisu tolika šteta za hrvatski turizam kako ih neki žele predstaviti": ne samo da "ipak nešto troše", odnosno "plaćaju parking" - pardon, vez u luci - već su, naprotiv, sâm strateški cilj dubrovačkog i hrvatskog turizma. Iako znamo odgovor, pravit ćemo se glupi i za potrebe eksperimenta tvrdoglavo inzistirati: nisu li i oni samo "jednodnevni gosti" koji - molim lijepo, postoje precizni podaci - ništa ne troše i samo zauzimaju mjesto na Stradunu, kojega pri tome nisu ni platili?

Točno, ali oni su Amerikanci, Francuzi, Englezi, Japanci, Nijemci, Šveđani, fini gosti u ukusnim havajskim košuljama koji ne mirišu na luk, naši prijatelji sa Zapada, ukratko - "kvalitetni turisti". Kvalitetni gost, shvatili ste, u najkraćemu je onaj koji se iskrca iz cruisera, ništa ne potroši, ne zauzima apartman, zauzima zapravo samo mjesto na plaži koje pritom nije ni platio, i istog dana napusti "taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj".

Eh, da, i najvažnije: nije Bosanac.

Hrvatski turistički šovinizam, nije mudro sumnjati, razbit će se na kraju - kao i svaki drugi - o istu glavu u kojoj kvasa. Jedna od karakteristika šovenske glave jest i ta da uvijek i bez greške prekasno shvati kako i sama lijepo uliježe u vlastitu definiciju "nekvalitetnog". Rekao bi pastor Martin Niemöller, da je danas živ i da je Hrvat: "Kada su došli po muslimane, ja sam šutio jer nisam bio musliman; kada su došli po Bosance, ja sam šutio jer nisam bio Bosanac; kada su došli po nekvalitetne goste, ja sam šutio jer nisam bio gost; kada su došli po mene, nije bilo više nikog da se buni."

Prema službenim podacima, naime, "nekvalitetni gosti" iz Bosne i Hercegovine ove će godine ostvariti u Dalmaciji nekih pola milijuna noćenja. Zna li se pak da u Dalmaciji živi milijun stanovnika, jednostavna matematika kaže da će ih oni u isto vrijeme ostvariti čak trista šezdeset pet milijuna, znači punih sedamsto puta više.

- Koliki vam problem u Omišu i općenito na južnom Jadranu predstavljaju sami Omišani i građani dalmatinskih gradova koji se samo spuste iz svojih stanova, ništa ne troše, ne zauzimanju apartmane, a zapravo zauzimaju mjesto na plaži koje pritom nisu niti platili - pitat će u ovo doba sljedeće godine Dijana Čuljak-Šelebaj.

- Paaa... moje mišljenje je da Hrvati nisu tolika šteta za hrvatski turizam kako ih neki žele predstaviti - mucat će gradonačelnik. - Naime, oni ipak nešto troše. Plaćaju porez.

(nezavisne.com)

Postoji bojazan da će jedan broj Roma bojkotovati izbore, jer su očekivali krajnje pozitivan ishod odluke Međunarodnog suda pravde u slučaju “Sejdić i Finci”. Sa druge strane, postoje političari koji uveliko vrbuju Rome obećavajući avione i kamione, a jedan deo populacije tvrdi da će se kandidovati na izborima i da će Romi glasati za njih

Odnos prema manjinama, pre svega prema Romima, predstavlja ispit demokratičnosti jedne države, a kako trenutno stoje stvari BiH mora još mnogo toga da nauči iz ove lekcije. U najvećoj meri država, ali dobrim delom i sama romska zajednica, zaslužni su što nema pozitivnih pomaka u standardu života Roma. Neke stvari od prethodnih izbora treba da posluže kao “primer loše prakse”. Država mora promeniti odnos prema Romima, dok sami Romi moraju preuzeti više odgovornosti.

Obaranje projekta

Kada govorimo o Romima u BiH i njihovoj aktivnoj političkoj participaciji u društvenim promenama, možemo slobodno reći da je ona sporadična, gotovo neprimetna, jednom u četiri godine. Sve počinje i završava se s litrom ulja i kilogramom brašna što predstavlja cenu romskog glasa na izbornom tržištu.

Kada je 2006. godine udruženje Budi moj prijatelj po prvi put krenulo aktivno da uvodi Rome u političke tokove, krenulo se od najnižeg stepena.

Boris Pupić iz ovog udruženja govori da se tada išlo na podizanje stepena odgovornosti vlasti, ali i samih Roma i da im je bilo sugerirano da moraju preuzeti više odgovornosti.

- Mi smo išli u romske zajednice. Morali smo da im objasnimo prije svega kakvi su to izbori, šta se glasa, za koga se glasa. Objasnili smo šta mogu time da dobiju - kazao je Pupić.

Te 2006. godine izrađen je dokument koji je objedinjavao najvažnije potrebe Roma. Rađene su ankete, a na osnovu toga sastavljena neka vrsta platforme najvećih potreba u romskim zajednicama.

- Putem ovog dokumenta Romi su bili uključeni u izborne tokove. Ovaj dokument je bio predat strankama i bio je prihvaćen od osamdeset odsto njih - govori Pupić.

Projekt je pao zato što su poslanici SNSD-a odbacili platformu i nisu željeli da učestvuju u ovom poduhvatu.

Zamjena za glasove

Prema podacima do kojih su došli u Udruženju “Budi moj prijatelj”, do 2008. godine, odnos političkih partija prema Romima se zasnivao na podeli humanitarne pomoći (šećer, brašno, ulje i sl.) neposredno pred izbore u zamenu za njihove glasove.

Od lokalnih izbora 2008. gde je po prvi put dozvoljeno da nacionalne manjine imaju svoje posebne liste za zakonodavna tela lokalne samouprave, političke subjekti su promenili taktiku i počele uključivati Rome u svoje partije i na taj način obezbedili glasove iz romskih zajednica. Ispostavilo se da je to bio jedini cilj, a ne rešavanje aktuelnih problema Roma.

Projekat koji trenutno sprovodi “Budi moj prijatelj” nosi naziv “Podrška uključenju Roma u izborne procese 2010. godine.”

Ovaj projekat pre svega ima cilj da otvori romske zajednice i natera Rome da izađu na izbore.

- Naišli smo na problem. Romi ponovo očekuju svoje predstavnike. Nekima nije jasno da ovo nisu lokalni izbori. Sada ponovo treba objašnjavati neke stvari. Međutim sada je lakše, jer postoje Romi koji su obučeni i koji će nesmetano ulaziti u romska naselja i preneti ono što je bitno - govori Pupić.

Postoji bojazan da će jedan broj Roma bojkotovati izbore, jer su očekivali krajnje pozitivan ishod odluke Međunarodnog suda pravde u slučaju “Sejdić i Finci”. Sa druge strane, postoje političari koji uveliko vrbuju Rome obećavajući avione i kamione, a jedan deo populacije tvrdi da će se kandidovati na izborima i da će Romi glasati za njih.

- Neki to tvrde jer im je tako rečeno. Oni su članovi partija i govore po naseljima da Romi trebaju glasati za njih, jer će biti kandidati - kaže Pupić.

Kada se ovo pogleda, litra ulja i kila brašna će ponovo odigrati značajnu ulogu za prikupljanje romskih glasova.

Da se ovo ne bi dogodilo, ili ne u većini slučajeva, početkom septembra, pokrenuće se veliki karavan koji će obilaziti romska naselja u BiH s ciljem otvaranja očiju potencijalnim davaocima beskorisnih glasova u romskim zajednicama.

Dokument “Procjena voljnosti političkih subjekata da odgovore na zahtjeve Roma” nastao je u sklopu projekta “Podrška uključenju Roma u izborne procese 2010. godine.” udruženja “Budi moj prijatelj”. Rezultati ove procjene potvrdili su da niti jedan od 27 političkih subjekata u BiH niti jedan segment svojih političkih platformi za Opće izbore 2010. godine nije usmerio prema romskoj populaciji i njihovim potrebama, iako je BiH krajem 2009. proglašena krivom za diskriminaciju nacionalnih manjina zbog nemogućnosti njihove participacije u institucijama vlasti od strane Evropskog suda pravde u slučaju Sejdić i Finci protiv BiH. Ovo je jasan znak da politički subjekti u BiH ne posvećuju nikakvu pažnju najbrojnijoj nacionalnoj manjini, zatim da ignorišu katastrofalne uslove života velikog broja Roma, te da ne provode aktivnosti iz strateških dokumenata za rešavanje problema Roma koje su sami usvojili i obavezali se da će ih država provoditi.

(zurnal.info)

Istražitelji su završili posao. Saobraćajnu nesreću u kojoj je policijski komesar Nedim Mutapčić prije mjesec i po uništio Audia, posuđenog od narko-dilera Elvira Saletovića, prouzrokovao je tehnički kvar na vozilu. Mogućnost sabotaže nije isključena. Komesar Mutapčić, dakle, nikad neće krivično odgovarati. A ovo mu je bila druga saobraćajna nesreća u kojoj je tuđu, odnosno državnu stvar, oštetio za preko 5 hiljada maraka. Što je, prema krivičnom zakonu, krivično djelo. Zato ćemo se ukratko podsjetiti komesarove “nesreće”.

NESREĆA PRVA

Ovo je, dakle, priča o vrsnom vozaču Nedimu Mutapčiću, koji je, sudeći prema dosadašnjem angažmanu u priznatom auto-klubu “MUP TK”, svoju vozačku mogao steći samo u “Plavim očima”, kod kolege policajca Ćazima Mešića, velikog instruktora i trgovca dozvolama.

Maj je 2008. godine bio kada je Mutapčić Nedim u vidno alkoholiziranom stanju odlučio da učestvuje u reliju Čelić-Tuzla. Kao suvozača, angažovao je Seada Omerbegovića, ministra policije TK. Utrka je započela u popodnevnim časovima. Mutapčić je, naravno, odmah preuzeo vodstvo. Policijski radari su registrirali da se MUP-ovo vozilo sa motorom Renaulta kretalo brzinom od 100 kilometara na sat. A, onda, negdje sredinom utrke - peh. Pred vozilo je istrčala nepoznata divlja životinja, ali je Mutapčić i sa alkoholom u krvi, bio toliko pribran da je izbjegao divljač. Sletio je s ceste. Zračni jastuci su se aktivirali. Vozač i suvozač su izašli iz automobila. Nisu bili povrijeđeni. Vozilo je bilo uništeno. Pola sata kasnije, na mjesto nesreće pristigla je ekipa iz “boxa” predvođena Suadom Ganićem. Mehaničari su vozilo odvezli u garaže Grabovičkić, a Suad, Sead i Nedim otišli su komesarovoj kući, gdje je, dva sata kasnije, došla i anti-doping komisija. Testiranje je vršio Milenko Milić. Napravio je mali propust. Uzorke krvi, umjesto od vozača Mutapčića, uzeo je od Suada Ganića. Rezlutati su ubrzo došli. Netestirani vozač Mutapčić bio je negativan, pa zbog toga nije ni suspendovan. U isto vrijeme, u auto-klubu “MUP TK” započeli su internu istragu protiv svoga vozača, te zaključili da “pričinjena šteta na automobilu iznosi 4.900 KM”. Mutapčić se, dakle, provukao kroz iglene uši. “Falilo” je samo 100 maraka da bi bio krivično gonjen zbog žrtvovanja tuđe imovine za život nepoznate divlje životinje.

NESREĆA DRUGA

Nakon ove nesreće, Mutapčić se odlučio privremeno povući iz auto-kluba. Ali, na sreću brojnih obožavalaca, ponukan povratkom Michaela Schumachera, prvi pilot “MUP-a TK“ odlučio se vratiti na drumove Tuzlanskog kantona. Pošto njegov automobil još nije bio popravljen, auto-klub je, za potrebe Nedima Mutapčića, na krajnje sumnjiv način, pribavio vozilo marke Audi. Odmah je prijavljen za utrku Banovići – Tuzla. Ovoga puta je odlučio sa bude sam u vozilu, a da njegov bivši suvozač Sead Omerbegović, preuzme volan u atomobilu broj dva, te da zadržava vozila koja bi mogla preteći prvog pilota. I vozio je tako Nedim do naselja Miladije, kada se iz suprotnog pravca pojavilo “nepoznato vozilo s kojim je ostvario kontakt lijevom stranom svoga vozila”, zbog čega je, ponovo, bio primoran prednjim dijelom udariti u zaštitnu ogradu. Zahvaljujući korištenju nedozvoljene supstance C2H5OH, Mutapčić se uspio izvući iz automobila. Kako ne bi gubio bodove u izboru za prvog vozača MUP-a TK, odmah je sjeo u rezervni automobil kojim je upravljao Sead Omerbegović, koji ga je odvezao prema cilju. Čim su stigli na cilj, Sead i Nedim su ušli u službene prostorije auto-kluba “MUP TK”, gdje se pristupilo zbrajanju osvojenih bodova. U isto vrijeme, na mjesto Mutapčićeve nesreće upućena je ekipa iz “boxa” koju je predvodio Nedžad Džambić Brzi, koji je donio odluku da se vozilo što prije skine sa ograde i odveze u garaže, kako čelnici FIA-e ne bi poduzimali rigorozne mjere protiv njihovog pilota. Informacija o nesreći je, ipak, “procurila” u javnost, pa je anti-doping komisija, opet, morala na teren. Glavni vještak je bio Suad Ganić koji je za komesara dao svoju krv. Nalaz je, naravno, bio negativan, o čemu je odmah obaviještena i istražiteljka Disciplinske komisije Danica Kovačević. Upravo zbog toga, istražiteljka Danica nije izdala naredbu za vještačenju Mutapčićevog automobila. Istina, obećala je Danica da će takvu odluku donijeti nakon što joj bude dostavljen izvještaj o nesreći u kojem, piše da “nesreću izazvana usljed tehničkog kvara na vozilu”. Vozilu čiji je vlasnik osuđivani narko-diler Elvir Saletović. Vozilu kojim je upravljao policijski komesar Nedim Mutapčić.

(zurnal.info)

Zašto gledati: Weeds je još jedna od neobičnih serija produkcije Showtime( iz koje nam je stigla i izvanredna Kalifornikacija) koja je ubrzo postala najgledanija serija ove producentske kuće. Magazin Slate je na prvo mjesto najzanimljivijih filmskih likova stavio glavnu glumicu Nancy Botwin (Mary-Louise Parker). Nakon pet sezona i nekoliko mjeseci pauze sredinom augusta Weeds je krenuo u svoju novu sezonu. Prva epizoda bila je tek prelaz u novu sezonu ali ako ekipa Weedsa uspije biti barem približno zabavna kao ranijih sezona onda ćemo imati zagarantovanih 26 minuta sedmično čistog uživanja u narednih tri mjeseca.

O čemu se radi: Nancy Botwin je srednjovječna samohrana majka (soccer-mom) i diler trave sa najbržim rastom tržišta u okrugu Agrestic. Prodaja marihuane je jedini način da sačuva udoban život, porodičnu kuću i odhrani dvojicu maloljetnih sinova. O marihuani i njenoj prodaji ne zna ama baš ništa ali je spremna iskoristiti svoj seksipil i vrckavost da u neprijateljskom svijetu dilera koji ne podnose konkurenciju dođe na sami vrh. Nevolje u koje upada dok pokušava od djece sakriti svoje novo zanimanje dale su nam jednu od najzanimljivijih i najkomičnijih serija u posljednje vrijeme.

Obrati pažnju: U prve tri sezone najviše pažnje je posvećeno detaljnom opisu tržišta marihuane u SAD i Meksiku. “Stvar” je, ako je suditi po očigledno dobro upućenim autorima serije, uzela maha više nego što su trezveni stanovnici najbogatije svjetske države svjesni. Tržište marihuane raste brže od bilo kojeg drugog i uskoro bi se moglo izjednačiti sa tržištem alkohola. Weeds je očito naklonjeniji ljubiteljima zelene biljke nego alkoholičarima.

Premotati: Svaka epizoda je nastavak prethodne ali nećete propustiti puno ako preskočite jednu ili dvije koje vam se budu činile nezanimljivima. Prvih nekoliko epizoda prve sezone je, čini se, bespotrebno potrošeno na uvod u priču pa djeluju dosta nezanimljivije od ostalih. U trećoj i četvroj sezoni ima pokoja lošija epizoda i svaka od njih se bez ustručavanja može preskočiti.

Ponoviti: U sedmodnevnoj pauzi između novih epizoda posljednje sezone nije na odmet ponoviti neku od epizoda koje su vas ranije nasmijale.

Ekipa: Mary-Louise Parker, Elizabeth Perkins (sezone 1–5), Tonye Patano (sezone 1–3), Romany Malco (sezone 1–3), Hunter Parrish, Alexander Gould, Allie Grant (sezone 1–5), Andy Milder (sezone 1-5), Justin Kirk, Kevin Nealon,

Režiseri: Craig Zisk, Scott Ellis, Brian Dannelly, Burr Steers, Lee Rose, Arlene Sanford, Tucker Gates, Robert Berlinger, Paul Feig, Lev L. Spiro, Bryan Gordon, Chris Long, Christopher Misiano, Martha Coolidge, Perry Lang, Ernest R. Dickerson, Julie Anne Robinson, Randy Zisk

Scenarij: Jenji Kohan

Producenti: Jenji Kohan, Craig Zisk (koproducent), Roberto Benabib (koproducent)

Studio: Showtime

Trajanje: 26 minuta

(zurnal.info)

Otpravnik poslova Ambasade SAD-a u BiH Jonathan Moore i izvršni direktor Transparency Internationala Bosne i Hercegovine (TIBiH) Srđan Blagovčanin zaključili su tokom sastanka u Banjoj Luci da je neophodna što veća transparentnost u finansiranu političkih stranaka te strožije sankcije za one koji krše zakone iz te oblasti.

Moore je naveo da je osnovno da se provode zakoni i da se osigura da policija, tužioci, te Centralna izborna komisija BiH imaju resurse za provođenje zakona o finansiranju političkih kampanja.

“Da bi bili efikasni zakoni o finansiranju političkih kampanja zahtijevaju da se objave podaci o onima koji daju velike donacije. Izuzetno je važno da novinari, interesne grupe i građani prate situaciju kako bi se osiguralo da se tim doprinosima ne kupuju posebne usluge”, kazao je Moore nakon razgovora s predstavnicima TIBiH.

Moore je dodao da američka administracija podržava nastojanja ove nevladine organizacije da osigura transparentnost finansiranja političkih partija u BiH.

Lokalne nevladine organizacije, kao što je TI, imaju, naglasio je, ključnu ulogu u praćenju finansiranja političkih stranaka.

Izvršni direktor TIBiH Srđan Blagovčanin kazao je da su otpravnika poslova američke ambasade u BiH upoznali o aktivnostima TI u vezi s monitoringom predstojeće predizborne kampanje u smislu utroška sredstava političkih partija i zahvalili američkoj vladi na pomoći koju pruža njihovim projektima.

“Nadamo se da će ova kampanja osigurati dodatnu transparentnost u finansiranju političkih kampanja”, rekao je on.

Blagovčanin je iznio Mooru zabrinutost TI zbog nivoa korupcije u BiH, budući da je jedna od tema sastanka bilo i ispunjavanje uvjeta za viznu liberalizaciju u dijelu antikorupcionih reformi.

Izrazio je i osudu poteza kojima se uskraćuje sloboda govora, u smislu da su bilbordi s porukama nekih nevladinih organizacija, a koje se ne sviđaju vlastima, skinuti.

Na pitanje kako ocjenjuje sinoćnju izjavu premijera Republike Srpske Milorada Dodika o mogućem otcjepljenju Srpske, Moor je rekao da pojedinačne izjave ne može komentirati uz stav da "birači na izborima ne treba da traže retoriku već konkretne rezultate".

(Fena)

Pet stranaka na vlasti (SDA, SNSD, HDZBiH, Stranka za BiH i HDZ 1990) su ispunile pet posto ili tek 18 od 367 obećanja kojima su došle na vlast 2006., rečeno je danas na pres-konferenciji Udruženja građana „Zašto ne“ u Sarajevu na kojoj je prezentirana Analiza predizbornih obećanja iz 2006. stranaka na vlasti.

Voditeljica istraživanja Tijana Cvjetićanin je kazala da je iz predizbornih programa za 2006. izvađeno 367 obećanja pet partija koje su trenutno na vlasti na državnom nivou. Od toga je SDA imala 164, SNSD 75, HDZBiH 73, Stranka za BiH 16 i HDZ 1990 39 obećanja.

„Sedamnaest obećanja je potpuno neutemeljeno, bilo po osnovu toga da je obećano nešto što je već prethodno bilo ispunjeno, bilo po osnovu toga da su obećane stvari koje su nemoguće za ispuniti u obliku kako su formulirane. To je znači pet posto potpuno neutemeljenih obećanja koja dalje nisu ulazila u analizu“, kazala je Cvjetićanin.

Istaknula je da je od ukupno svih utemeljenih obećanja u potpunosti ispunjeno svega pet posto obećanja.

„Znači, svih pet vladajućih partija zajedno ispunile su tek pet posto obećanja koja su dale u predizbornim programima. Djelimično ispunjenih ima 27 posto obećanja, među njima je najviše nekonkretnih za koje nije ni moguće reći kada su potpuno ispunjena, s obzirom na to da su formulirana previše nejasno i uopćeno. Neispunjena obećanja su u većini i ima ih 64 posto od ukupnog programa svih partija zajedno“, kazala je Cvjetićanin.

U odnosu na konkretna obećanja, ispunjeno je svega devet posto, djelimično je ispunjeno 21 posto i neispunjeno 70 posto obećanja.

Govoreći o strankama pojedinačno, Cvjetićanin je kazala da Stranka demokratske akcije ima 64 posto neispunjenih, osam posto u potpunosti ispunjenih, 24 posto djelimično ispunjenih i četiri posto neutemeljenih obećanja.

SNSD ima 58 posto neispunjenih obećanja, tri posto ispunjenih, 31 posto djelimično ispunjenih i osam posto neutemeljenih obećanja.

Što se tiče HDZ-a BiH, ova stranka ima 74 posto neispunjenih obećanja, jedan posto ispunjenih, 22 posto djelimično ispunjenih i tri posto neutemeljenih obećanja.

Stranka za BiH ima neispunjenih obećanja 75 posto, ispunjenih nula posto, a djelimično ispunjenih 25 posto, dok je HDZ 1990, prema ovoj analizi, imao 51 posto neispunjenih obećanja, pet posto ispunjenih, 39 posto djelimično ispunjenih i pet posto neutemeljenih obećanja.

„Kad se sve sumira zaključci su da su vladajuće partije bile katastrofalno neuspješne u svom radu“, kazala je Cvjetićanin.

Što se tiče predizbornih programa, ona napominje da ima programa koji su esejskog tipa kao što je, kako je kazala, program SNSD-a gdje je jako teško bilo izvući šta su konkretna obećanja.

Kod SDA, po njenim riječima, postoji potpuno drugi način pisanja programa gdje je bilo puno više konkretnih obećanja, dok je kod Stranke za BiH čitav program više deskriptivnog tipa, ali se sav temeljio na jednoj jedinoj stvari koja nije ispunjena, a to su ustavne promjene koje se nisu desile.

Na novinarsko pitanje koja je stranka najviše obećavala, a najmanje ispunila Cvjetićanin je odgovorila da Stranka za BiH ima nula posto ispunjenih obećanja.

„Oni nisu najviše obećavali u smislu broja obećanja jer ih je malo, ali sva njihova obećanja zasnivaju se na ustavnim promjenama i na preuređenju BiH, što se nije dogodilo tako da konsekventno ništa od onoga što su oni obećavali nije ispunjen. To je jedina stranka koja ima nula posto ispunjenih obećanja“, kazala je ona.

Udruženje građana „Zašto ne" je danas pokrenulo internet platformu za nadgledanje odgovornosti političara u BiH pod nazivom „Istinomjer" koja se nalazi na web adresi www.istinomjer.ba.

U sklopu platforme naći će se i analiza ispunjenosti predizbornih obećanja vladajućih stranaka u BiH, koja je rađena na principu definiranja obećanja iz predizbornih programa te ocjenjivanja ispunjenosti istih.

Osim analize predizbornih programa, „Istinomjer" će se baviti i analizom izjava i djelovanja javnih zvaničnika u BiH te će prema tri kriterija: istinitost, dosljednost i ispunjenost obećanja, pratiti njihove izjave i efekte njihovog rada.

(Fena)

Danska novinarka Birte Weiss tokom rata u Bosni i Hercegovini bila je ministrica za unutrašnje poslove i izbjeglice u danskoj Vladi. Punih 25 godina bila je član Danskog parlamenta, a 2001. godine konačno se vratila novinarstvu. Zajedno sa istoričarom Karstenom Fledeliusom napisala je knjigu o ratu u BiH Svjedoci ludila, koja je 2002. godine dobila Mirovnu nagradu Udruženja pisaca Danske i Nagradu žena. Nasljednici rata je njena druga knjiga o Bosni i Hercegovini. U saradnji sa izdavačkom kućom Vrijeme objavićemo najzanimljivije dijelove ove knjige

Imam prijatelje među svim grupama stanovništva – muslimanima, Bošnjacima, pravoslavcima, Srbima, kao i katolicima, Hrvatima – i svi mi govore isto: ovo nije bio religijski rat, niko nije mario za etnicitet, nismo se mrzili.

NIJE NAM JASNO

Pa što je onda dovelo do dva miliona izbjeglica, sto hiljada mrtvih i skoro isto toliko logoraša? Jagma za vlašću raznih političara? Želja frustriranih intelektualaca da konačno izađu na političku scenu? Puka zavidnost? Želja za osvetom nakon Drugog svjetskog rata? I na to je odgovor mojih bosanskih prijatelja isti: „nije nam jasno”.

Jedan slučajan susret u sjeverozapadnoj Bosni godine 2004. bio je direktan povod za ovu knjigu. Našla sam se u Ključu, gdje sam trebala uručiti nagradu za mir danskog Udruženja pisaca i Carl Scharnberg nagradu jednoj grupi žena koje se jednostavno nisu mogle zadovoljiti time da se, nakon ovakvog strašnog rata, nastavlja živjeti sa tek površnim mirom, te su osnovale humanitarnu pomoćnu službu, o kojoj se pročulo i u Danskoj. Nagradu su primile uz veselu zabavu, ali i uz predavanje o depresiji, ratnim traumama, psihosomatskim bolestima, blackoutima i posljedicama torture. A svakodnevnica u Bosni, 15 godina nakon etničkog čišćenja, upravo je takva, jako često puna suprotnosti.

U svečanoj dvorani Doma kulture postavljeno je stotinjak stolica, ali to uopće nije bilo dovoljno. Ljudi su sjedili u kaputima i jaknama, jer grijanje je luksuz u ovom gradu na rubu propasti. Predavač Behzad Hadžić, psihijatar u bolnici koja radi samo sa pola kapaciteta, sam je, kao i ostatak bošnjačkog stanovništva sjeverozapadne Bosne, bio žrtva etničkog čišćenja tokom rata, ali uspio je izbjeći onaj užas u kojem su završili mnogi njegovi zemljaci – koncentracioni logor i smrt. Imao je više sreće od mnogih muškaraca ovdje u dvorani, koji su se tu nesigurno pogledavali, prepuštali svojim ženama da postavljaju pitanja o tome kako preživjeti, kako ići dalje nakon susreta sa najgorim užasom. Ili, kako je to našminkana gospođa sa frizurom a la Dolly Parton i zabrinutim očima izrazila: „Kako osloboditi čovjeka koji je preživio torture od njegovih noći?”. Pokazalo se da je ona medicinska sestra i da je svakodnevno u kontaktu sa ljudima koji i dalje žive sa noćnim morama.

U pauzi, obratio mi se jedan muškarac srednjih godina, na pjevajućem norveškom jeziku: „Ovdje u Bosni put do holocausta bila je jedna široka, brza Einbahnstrasse, a povratak je samo uska planinska stazica, koju gotovo nismo u stanju proširiti. Može li to uopće shvatiti neko ko dolazi iz zemlje kojoj je uspjelo prevariti naciste u lovu na Jevreje tokom rata protiv Hitlera i u kojoj se sporovi oko granica rješavaju tako da se ljudima prepusti da glasuju o svojoj pripadnosti? Znate li Vi uopće što je to brutalnost? Znate li što je to mržnja? Želja za osvetom? Znate li? Vi ste svi tako ispravni u toj Skandinaviji. Kupate se u toj vašoj čistoći!”

Prije no što sam uspjela odgovoriti, on ispruži ruku i predstavi se. Edo, prije rata student u Banja Luci, sada inženjer u Njemačkoj. Na papiru musliman, u praksi ateist, nikada mu noga nije kročila u džamiju. Običan, moderan Bosanac, sa ambicijama prema Zapadnoj Evropi: „I mi smo bili takvi, sekularni, miroljubivi, apolitični. A ipak sam jedva jedvice izbjegao da budem spaljen u roditeljskoj kući. Srbi su potpalili kuću i zaključali sva vrata. Uspjelo mi je popeti se na krov i spustiti se do prvog sprata odakle sam skočio. Oni su tu stajali i smijali se, no nisu pucali. Pustili su me da cijeli dan ležim, tu na zemlji, sa zdrobljenim koljenom, gotovo bez svijesti, u šoku i bolovima. Navečer su me odvezli u neki lazaret u selu, a onda u logor u Omarskoj, mjesto strave i užasa, torture i dnevnih likvidacija. Neke su doslovce klali, nožem. Godine 1992, u srcu Evrope, klali su se ljudi, a da civilizirane evropske zemlje nisu ništa efektivno poduzele. Jest doduše logor zatvoren krajem godine, ali to je bilo zato što je postao prevelik teret za srpskog predsjednika, ali onda su otvorili druge, ništa bolje.

Iz logora sam izašao fizički i psihički potpuno slomljen. Gotovo pola godine sam k'o budala hodao naokolo, prvo po Hrvatskoj, a onda po Njemačkoj. Odande sam ilegalno prešao u Norvešku, gdje mi je jedna ljekarska porodica dala smještaj u njihovoj sobi za goste, usprkos tome što je bilo strogo zabranjeno skrivati izbjeglice. Kada je, tri godine kasnije, rat završio, ja sam bez problema mogao čitati norveške novine. Ne samo naslove i kratke vijesti, nego sve. U tom sam razdoblju slušao o Švedskoj i Danskoj. Nema sumnje: Vi imate čovječne ljude oko sebe. Tačka. Mora da vam je lahko.”

Možda prelako? Edo je jako precizno dotakao hendikep međunarodne zajednice kao pomiritelja. Obim žalosti i gnjeva, koji poput kuge hara svakom zemljom nakon rata, stran je političkim pragmatičarima koji se tu nađu. Oni hoće vidjeti rezultate, pomirenje i demokratski razvoj, a ne ukorijenjenje ostataka mržnje. Nakon direktne i indirektne pomoći za obnovu, od oko 20-25 milijardi dolara, očekuju da svi gledaju samo naprijed – retrovizor je skinut. Za prošlost će se pobrinuti Haški tribunal i bosanski sudovi. Ona ne smije biti prepreka za novo vrijeme Bosne, kao ozbiljnog partnera u evropskoj zajednici.

Tako zvuči službena lekcija koju većina ljudi u Bosni zna napamet. Mnogi, posebno mladi ljudi, tako i sami misle.

TELEVIZIJSKA TUGA

Kako se moglo desiti da mi, evropski političari, koji smo znali naći prave riječi na komemoracijama povodom 50-e godišnjice holokausta nad Jevrejima, nismo znali reagirati dok je u isto vrijeme narod u Bosni protjerivan, odvođen u koncentracione logore i ubijan, samo zbog svoje etničke pripadnosti? A mi, u našem dijelu svijeta, bili smo tako sigurni da nam je Drugi svjetski rat bio efektivno cjepivo protiv širenja etničke mržnje i da bi tako nešto, da se u naše vrijeme pojavi, odmah bilo zaustavljeno, a njegovi demagozi otkriveni!

Umjesto toga, u naš smo rječnik unijeli pojam etničko čišćenje i počeli ga dnevno koristiti, pa i onda kada smo trebali reći genocid. Jer, sve je počelo 1992. srpskim planiranim, efektnim genocidom nad muslimanskim stanovništvom, a da se mi nismo umiješali. Slali smo humanitarnu pomoć, ne brinući se hoće li i kada stići na pravo mjesto, slali smo vojnike mirovnjake, sa mandatom da samo smiju pucati u samoodbrani, jer je njihova misija bila u sivoj zoni, između humanitarne pomoći i vojne zaštite. Slali smo pregovarače i izlagali prognoze za mir, koje bi ubrzo demantirala kiša metaka i granata, prije no što bi TV stigla objaviti veselu vijest o primirju.

Na danskoj televiziji smo, prvih godina rata, svaku večer mogli vidjeti duge kolone ispaćenih tijela i lica, i nismo činili ništa. Stav je bio da su etnički konflikti isprepleteni u tako zagonetne čvorove da ih samo ti problematični balkanski narodi sami mogu i trebaju riješiti. Šefovi vlada i ministri vanjskih poslova zemalja Zapadne Evrope bili su pristalice pregovora, a ne intervencije, nadajući se da će nemiri – kako se dugo vremena nazivalo etničko čišćenje – brzo stati. U praksi je to značilo da smo mi, borci za ljudska prava iz zapadnog svijeta, okretali glave, dok se glavni cilj rata ekspresno ostvarivao: čišćenje od Bošnjaka u velikim, povezanim područjima u Bosni, kako bi ona postala etnički čista područja, spremna da se priključe u Veliku Srbiju.

I sada se nalazimo pred problemom pomirenja. Kada se potpiše dogovor o miru i izbroje mrtvi, svi moraju ponovo živjeti zajedno. Trebaju se pomiriti sa zlom, gubicima i jedni sa drugima, a ako se to ne odvija dovoljno brzo, međunarodna zajednica gubi interes, a onda je otvoren put za novu katastrofu.

Knjiga Nasljednici rata govori o tome kako nacionalizam, malo po malo, dan za danom, ulazi u svakodnevnicu miroljubivih ljudi i utječe na njihovo prosuđivanje. Žrtve, počinitelji zločina i stručnjaci različitih profila ovdje govore o onome što se desilo, ali prvenstveno je to njihov prilog u formuliranju deset zapovijedi za pomirenje. Kockice, kao i prioritet u njihovom slaganju, su njihove. Moja uloga bila je uloga slušateljice i pružanja prve pomoći.

Očito? Ne svima, bar još ne. Za pomirenje treba vremena. Ovako to definira Petra iz Tuzle, aktivistkinja jedne nevladine organizacije: „Pomirenje? Čudan pojam, kad se treba napraviti kolektivno. Ja imam srpskih korijena, ali sam obična doktorica, grozim se na pomisao etničkog čišćenja i apsolutno nemam ništa loše na savjesti, nemam se sa čime miriti i lično ne osjećam krivicu u ime etničke grupe u kojoj sam slučajno rođena. Krivica je nešto konkretno, vezana uz individualnu osobu, onu koja je nešto zgriješila. Pomirenje je nešto puno obuhvatnije.

Nije li to prisiljavanje da živiš u društvu u kojem se kreću i krivci i žrtve, da živiš sa malim i velikim stvarima, koje ne samo što podsjećaju na odvratan rat, već te primoravaju da to potisneš iza sebe ako želiš imati kakav-takav život?”

Eto, to je taj proces koji je glavna tema knjige Nasljednici rata. Glasovi u ovoj knjizi samo su neki od mnogih koje sam slušala za vrijeme mojih putovanja po Bosni, među izbjeglicama u Danskoj i Engleskoj, te tokom jednogodišnjeg rada i života u Sarajevu, 2007 – 2008. godine. Mnogi se pribojavaju da otvaranje duše pred nekim može imati posljedice na njihov život u lokalnom društvu, da mogu izgubiti posao ili da bi to izazvalo probleme za rođake koji žive kao manjina u etnički očišćenim područjima. Poštujući tu njihovu zabrinutost, svi se u ovoj knjizi, osim predstavnika službenih organizacija, pominju samo imenom. Njihova svjedočanstva su potkrijepljena činjeničnim uvidom u današnju situaciju u Bosni, te izvještajima iz Tribunala u Haagu i Suda u BiH. Svi podaci su ažurirani u odnosu na dansko izdanje knjige iz jeseni 2008.*

Nasljednike rata napisala sam kako bih sama shvatila što se skriva u prostoru između nestrpljivosti međunarodne zajednice za brzim pomirenjem i teške stvarnosti nakon rata. Iako je polazna tačka Bosna, ovo se može odnositi i na Irak, Afganistan, Ruandu, ili neko drugo mjesto na svijetu, gdje nepovjerenje i političko puhanje u religiozne i kulturne razlike završava smrću, nacionalizmom i mržnjom.

Na svim mjestima gdje je harao etnički rat ponovo se moraju pronaći društvene i osobne vrijednosti. U najboljem slučaju, rezultat može biti pomirenje.

nastaviće se...

(zurnal.info)

Alejom na Vrelu Bosne najbolje je proći trčeći, bježeći od smrada ili automobila. Na početku ovog turističkog čuda, mamca za strane i domaće goste, u rad je pušteno fijakersko stajalište

Prije nepunih godinu dana ministar prostornog uređenja Abid Jusić presjekao je vrpcu svečano puštajući u rad novo fijakersko stajalište na Vrelu Bosne. Na fotografiji snimljenoj drugog septembra 2009, ispred uparađenog fijakeriste i još sređenijeg konja, vidimo ga sa ministrom saobraćaja Mihajlom Krmpotićem i direktorom KJU "Vrelo Bosne" Osmanom Delićem, te predstavnicima JKP Vodovod i kanalizacija. Nasmijani i zvaničnici, ali i fijakersiti. Konji uhranjeni i čisti.

Godinu dana kasnije, alejom na Vrelu Bosne najbolje je proći trčeći, bježeći od smrada ili automobila koji redovno, bez ometanja policajaca, krše znak zabrane i voze se cijelom njenom dužinom. Na početku ovog turističkog čuda, mamca za strane i domaće goste, spa oaze mira i zelenila, kako aleji u prigodnim govorima vole tepati domaći turistički djelatnici ili zvaničnici ilidžanske opštine, prije godinu dana, dakle, u rad je pušteno fijakersko stajalište. Za ovo stajalište Ministarstvo prostornog uređenja izdvojilo je skoro 400.000 KM. Pa iako je tada delegacija iz ministarstva ustvrdila da će se izgradnjom stajališta i pripadajućih kolektora “neutralisati neugodni mirisi i druge štetne posljedice”, “mirisi” su danas neugodniji nego ikad. S tom konstatacijom slažu se i sami fijakeristi. Godinu dana nakon otvaranja stajališta na njima više nema novih uniformi koje su prošlog septembra dobili od nadležnih:

- Ma kakva uniforma, dali mi jednu bijelu košulju da mogu uz konja nosit' – kažu nam, okupljeni na klupi čekajući rijetke mušterije:

- Čuj, oni osmislili i dali nama da mi s konjima radimo u bijelim košuljama. Dali su nam po dvije košulje i po dva para bijelih čarapa. Uz to, po jedne pantalone i cipele. To se isprlja ili ishaba i nema drugih - komentariše najstariji među njima. Drugi ga ispravljaju, dodajući kako su uz navedeno, dobili i po jednu bijelu kapu:

- Svejedno, ne mogu meni jedne čarape i košulja biti orlova vijeka, pobogu! - i dalje je ljut.

I sami su svjesni da od velikog projekta nije ostalo mnogo:

- Ti danas od ove mokraće ovdje prići ne možeš. Smrad je žestok. Nama koji smo stalno s konjima smeta, a kamoli gostu. Nisu ni hidrant postavili, iako su rekli, pa donosim vode u kanti da ga malo operem.

Kako bi barem malo ublažili problem dogovorili su se pa iz svog džepa izdvajaju po 20 KM mjesečno i plaćaju čistača aleje. Nadležni, KJU Vrelo Bosne, taj posao odrađuju veoma rijetko ili površno:

- Samo pospe vodom okolo i satjera ovaj izmet u rupe i cijevi. Al' nek se broji da je mokro!

Osim što je za izgradnju potrošeno 400.000 KM, Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okoliša dobilo je i sedam hiljada iz Budžeta Kantona Sarajevo za 2009. godinu za izradu običnih plakata, što je u budžetu iskomplikovano i nazvano “izgradnjom infrastrukture u okviru Spomenika prirode Vrelo Bosne, za realizaciju ugovora o izradi infopanoa za fijakersko stajalište Vrelo Bosne”.

Svilene gaće i plastične kese

Nije rijetkost ni da se zbog loše ceste i velikog broja rupa, a bježeći od automobila, konji povrijede:

- Moj konj je u štali, invalid je ostao, jer je ovdje nogu povrijedio. Na fijakeru ti možeš feder zavarit, al' haj' konju nogu zavari!

• Drugi dodaje kako bi “za mercedes lakše feder naš'o” nego što ga nalazi za pokvareni fijaker.

Objašnjavaju i kako je na početnom stajalištu aleje postavljen klizavi kamen, potpuno neodgovarajuća podloga konjskim kopitima. Konji se, kažu, kližu i povrjeđuju. Osim toga, veliki problem predstavljaju im i automobili u aleji. Nije se teško uvjeriti da se zabrana saobraćanja kroz aleju krši svakih nekoliko minuta. Iako je znak zabrane jasno istaknut prilikom svake posjete uočili smo automobile koji sviraju pješacima, fijakerima i biciklistima. Policajca nigdje:

- Bude belaja, oni pritisnu gas, konj se uplaši, mene su neki dan namjerno retrovizorom zakačili. Ovoga ovdje su pljunuli, al hajd se ti tuci s drogerašima – pokazuju fijakeristu koji stoji po strani:

- Ama, kad bi barem policija ovdje došla pa da malo nasjetuje ove ljude, ove besavjesne vozače... a i policiji bi se isplatilo - strpljiv je i praktičan, iako povrijeđen. A kako su sami fijakeri kvalitetno sređeni, govori i podatak da je pola godine nakon farbanja boja počekla da se guli. Gume koje su dobili su popucale pa su fijakeristi na svoju ruku vraćali stare gume. Kvalitet je, kažu, “bio nula”.

Poražavajuća je činjenica da se u opštinski budžet svakog mjeseca slije po nekoliko hiljada KM od poreza koji plaćaju ovi ljudi. Trenutno je registrovan 31 fijaker, a oni kojima je ovo osnovna djelatnost mjesečno plaćaju 160 KM poreza. Penzioneri, kako kažu, ili oni kojima je riječ o dopunskoj djelatnosti plaćaju 30 KM. No taj novac, očito je, ulaže se u neke druge projekte ili džepove. Iako se već godinama govori kako će se napraviti kolektori za skupljanje konjskog izmeta, jedina opcija koju su ponudili fijakeristima bila je da na konjske stražnjice navuku plastične kese:

- A para su uložili ko da su svilene gaće a ne plastične kese! - rezignirani su fijakeristi:

- Ali ne bi to išlo jer bi se konji toga prepali. Nisu to bečki konji pa da su trenirani za takve stvari. Pošto nisu navikli, potrgali bi i zube, kočiju bi polomili... ne bi to išlo, konj se mora odmalena odgajat za to.

Dok razgovaramo, fijakeristi sjede na klupi početku aleje. Ne žele se fotografisati, tek jedan od njih u šali kaže:

- Daj mi sto maraka pa me slikaj.

Prazni fijakeri ispred. Četveročlana porodica prilazi prvom od njih, ostali čežnjivo gledaju:

- Pitaš koliko imamo posla. Pogledaj, pola jedan je, pola dana prošlo, a mi ostali još ni seftu nismo napravili...

Ko je odgovoran za fijakere

Uređenjem fijakerskog stajališta riješen je značajan ekološki problem zagađivanja izvorišta rijeke Bosne usljed zaustavljanja fijakerskog saobraćaja na improviziranom stajalištu, koji je imao za posljedicu infiltraciju fekalnih sadržaja u zemljište i slijevanje u otvoreni vodotok. Također je riješeno pitanje njegovog estetskog izgleda, kao i neutralizacije neugodnih mirisa i drugih štetnih posljedica, rečeno je prilikom otvaranja stajališta- rečeno je prilikom otvaranja stajališta.

Rečeno je tada i:

- Pravilno korištenje i održavanje propisano je i Protokolom od strane čelnika Ministarstva za prostorno uređenje i zaštitu okoliša KS, KJU Vrelo Bosne, KJKP „Park“ Sarajevo, KJKP „Rad“ Sarajevo, te KJKP „Vodovod i kanalizacija“ Sarajevo.
Spomenutim dokumentom, među ostalim, regulisana su pitanja obaveza, troškova i održavanja ovog važnog ekološkog objekta od strane nadležnih kantonalnih institucija. Tako će KJU „Vrelu Bosne“, kao upravitelju, pripasti poslovi praćenja saobraćaja i poštivanje propisanih obaveza, kao i održavanje higijene „Velike aleje“, dok će KJKP „Park“ Sarajevo brinuti za održavanje i uređenje zelenih površina. Značajna uloga Protokolom je propisana i KJKP „Vodovod i kanalizacija“ u domenu prečišćavanja otpadnih voda. Ministarstvo saobraćaja KS je također donijelo Pravilnik o fijakerskom prevozu, kojim su utvrđeni način i uvjeti prevoza izletnika zaprežnim vozilom, te propisano obavezno nošenje uniformi. Poštovanje ovih, kao i ostalih obaveza je u nadležnosti nadzornika prirode KJU Vrelo Bosne, koji će u slučaju nepropisnog korištenja fijakerskog sadržaja, ali i drugih problema sačinjavati službene zabilješke i dostavljati ih nadležnoj inspekciji na sankcionisanje.

(zurnal.info)

Vlasti Bosne i Hercegovine izabrane na općim izborima u oktobru 2006. godine u mandatnom periodu od 2007. do 2010. imale su na raspolaganju 24 milijarde i 718 miliona KM koliko su iznosili usvojeni budžeti i rebalansi budžeta institucija BiH, Federacije BiH, Republike Srpske i svih 10 kantona u FBiH za period od 2007. do 2010. godine, saopćila je danas Agencija za lokalne razvojne inicijative (ALDI).

Prema ovoj analizi, od ovog iznosa za funkcioniranje osnovnih funkcija države, kao što su parlamenti, vlade, ministarstva, vladine agencije, pravosudni sistem, odbrana, policija i sigurnost u protekle četiri godine izdvojeno je 7,66 milijardi KM, od čega su čak 2,04 milijarde KM planirane u 2010. godini.

Tokom protekle četiri godine, troškovi odbrane i pravosudnih institucija nisu značajno promijenjeni u odnosu na troškove generalnih javnih službi i policije, koji su snažno povećani tokom 2007., 2008. i 2010. godine.

Na osnovu usvojenih budžeta u mandatnom periodu može se vidjeti da su izdvajanja za ključne socio-ekonomske politike kao što su zapošljavanje, poboljšanje položaja mladih, reforma javne uprave, evropske integracije i strana ulaganja i dalje na izuzetno niskom nivou i da pored dodatnih prihoda vlasti u protekle četiri godine nisu ostvarile značajniji iskorak o pitanju njihovog finansiranja u odnosu na stanje u 2006. godini.

(Fena)

Orhan Pamuk u romanu Crna knjiga potpuno pobija uobičajene dihotomije –Istok/Zapad, jednakost/različitost, zajednica/individua, fikcija/realnost – time što ih smatra našom univerzalnom potragom za identitetom

Roman Crna knjiga Orhana Pamuka je priča o advokatu umornom od života, Galipu, koji jednu sedmicu obilazi Istanbul uzduž i poprijeko u potrazi za svojom nestalom suprugom Rujom, koja je osim toga i njegova rodica. Galip sumnja da je Ruja pobjegla sa Dželalom, svojim polubratom, poznatim kolumnistom koji je Galipu, dok je bio dječak, bio idol a siguran je da ga Ruja smatra privlačnim. No vrlo brzo slijedi odmak od ove tipične detektivske priče. Galip shvata da je ključ za nalaženje Ruje poimanje Dželalove prirode, i da će to najlakše učiniti ukoliko sâm postane Dželal. Kada njegovom bezobzirnošću (ili namjerom?) polubrat biva ubijen, a i Ruja, on obećava da će novinama i dalje dostavljati Dželalove stare, neobjavljene kolumne, iako su sve one, ustvari, njegova djela.

Orhan Pamuk u romanu Crna knjiga potpuno pobija uobičajene dihotomije –Istok/Zapad, jednakost/različitost, zajednica/individua, fikcija/realnost – time što ih smatra našom univerzalnom potragom za identitetom. Ponekad razigran, ponekad ljut, on se hvata ukoštac s demonom pisanja, ne da bi dao logičnu formu i značenje svojoj priči, već da bi odolio tom prirodnom impulsu budući da ti kvaliteti ne postoje u stvarnom životu. 

“Sjajan roman, vrlo prijatan čulima našeg uma poput turskog slatkiša i podjednako suptilan... u svom dizajnu jednak je perzijskom ćilimu.”

— San Francisco

“Inventivan i... bogat, moderni nacionalni ep.”

— Sunday Times (London)

U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook donosimo prvih 20 strana uzbudljivog romana Orhana Pamuka. Uživajte u čitanju (učitavanje PDF-a može potrajati i do nekoliko minuta u zavisnosti od brzine vaše internet konekcije).

{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/CrnaKnjiga.pdf|580|700}

(zurnal.info)

Kako se približava početak zvanične kampanje, međustranački sukobi su sve češći i češći, ne manjka međusobnog optuživanja, uvreda, pozivanja na patriotizam, i svega onoga od čega birači ne mogu živjeti u naredne četiri godine nakon što odaberu.

Partija demokratskog progresa (PDP) i Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) nastavili su i u nedjelju međusobne optužbe u kojima ne manjka ni uvreda.

Iz PDP-a je saopćeno da je lider SNSD-a Milorad Dodik potpisao Prudski sporazum kojim se formiraju četiri teritorijalne jedinice u BiH, te pozivaju SNSD da odgovori na pitanje u kojoj teritorijalnoj jedinici se nalaze Banja Luka, Trebinje i Zvornik.

“Svaki glas za SNSD je direktan glas za ukidanje RS-a“, navodi PDP i moli narod RS-a da se „probudi i realno sagleda stvarnost“.

Iz ove stranke zamjeraju aktulenoj vlasti koju vodi SNSD da nije ispunila obećanja, nema obećanih autoputeva, termoelektrana, aerodoroma, što je bombastično najavljivano u posljednje četiri godine.

U odgovoru iz SNSD-a generalni sekretar te stranke Rajko Vasić u pisanoj izjavi optužuje PDP da je na scenu RS-a i BiH „uveo političku ‘prostituciju”, jer se pokazao kao stranka koja će, radi vlastitih pozicija i za korist ilegalnih međunarodnih faktora učiniti sve da bude na vlasti sa bilo kim“.

To je, tvrdi Vasić, osnovna razlika između SNSD-a i PDP-a, te dodaje da je „oktobarski izborni glas za PDP glas za političko prostituisanje“.

Predsjednik PDP-a Mladen Ivanić bi, dodaje Vasić, umjesto što „optužuje SNSD za bombardovanje Srbije“, trebalo da svojoj stranci i javnosti RS-a objasni šta je, kako navodi, radio i za šta je pripreman šest mjeseci u Engleskoj, tokom 1998. godine i da javno kaže „da li mu je tamo nacrtana Partija demokratskog progresa“.

Žestoko je i među dvije najjače hrvatske stranke: HDZBiH i HDZ 1990. Ured za informiranje HDZ-a BiH oglasio se priopćenjem u kojemu optužuje HDZ 1990 za otvaranje prljave kampanje lijepljenjem jambo plakata na kojemu su u obliku stripa iskazani uvredljivi sadržaji prema vodstvu HDZ-a BiH.

U priopćenju stoji kako je HDZ 1990 plakatom u forrmi stripa koji nosi naziv „Dragi Hrvati“ na najbrutalniji način, u Mostaru, u subotu navečer, 21. kolovoza 2010. godine, otvorio prljavu kampanju.

“Budući je forma oglasa koji je postavljen na oglasnu povšinu (jambo) izrazito uvredljivog sadžaja prema vodstvu HDZBiH, temeljem činjenice da je plaćeno oglašavanje, prema Izbornom zakonu BiH, zabranjeno, HDZ BiH će podnijeti priziv Središnjem izbornom povjerenstvu BiH, a protiv vlasnika oglasnog postora kaznenu prijavu”, navodi se u priopćenju u kojemu se dodaje kako postavljanjem plakata uvrijedljivog sadržaja, HDZ1990 i njihov koalicijski patner HSP BiH još jedanput potvrđuju kako nemaju izbornog programa, te da se njihova izborna strategija isključivo temelji na prljavoj kampanji, što se očituje i u provođenju lažiranih anketa i “istraživanja javnog mnijenja”koje plasiraju kroz kupljene medije.

“HDZ BiH želi podsjetiti cjelokupnu javnost kao su HDZ 1990 i HSP BiH nositelji i predvodnici prljave kampanje za opće izbore 3. listopada. Njihov je cilj najbrutalnija manipuacija biračima. Stoga HDZ BiH poziva javnost da ne nasjeda na prljavu kampanju i predizborne trikove ove dvije stranke te da takvo ponašanje odučno kazni na izborima.

Dokaze o narudžbi, tiskanju i distibuciji plakata uvrdljivog sadržaja od strane HDZ 1990, HDZBiH će proslijediti Centralnoj izbornoj komisiji BiH”, navodi se u priopćenju.

(Razglasaj.ba/FENA)

Ako je suditi po tome koliko pažnje u predizbornim platformama stranaka u BiH zauzima obračun sa korupcijom – oni skloni davanju i uzimanju mita mogu odahnuti. Naime, tek mali procenat partija planira u okviru kampanje djelovati antikorupciono

Svaki drugi ispitanik od onih koji su bili u situaciji da daju novac, dao je mito ljekaru, uglavnom prilikom operacija ili porođaja  – poražavajući su podaci do kojih je nakon višemjesečnog istraživanja došla trebinjsko Udruženje građana Stop Mobbing. Ovi rezultati  stavljaju zdravstvo odmah iza carine, policije i pravosuđa kao oblasti društvenog života u kojima je korupcija najrasprostranjenija. Anketa je pokazala kako su građani veoma dobro svjesni okruženja u kojem žive i „uobičajenih načina ponašanja“, kaže Anica Ramić, menadžerica projekta:- Korupcija je postala uobičajeno ponašanje u BiH. Naši podaci govore da su građani svjesni štetnosti korupcije, ali da na nju pristaju u situacijama kada su na nju prinuđeni i nemaju drugog izbora, kao što je slučaj s podmićivanjem zdravstvenih radnika.

Ovo istraživanje pokazalo je da su građani itekako spremni da učestvuju u davanju mita iako su svjesni da je riječ o krivičnom djelu. Najviše se podmićivalo kada je riječ o operacijama i porođajima, a građani znaju da je korupcija itekako prisutna ali i štetna. Zašto je onda podržavaju?

- Osoba koja se nalazi u stanju potrebe za zdravstvenom uslugom katkad nije u situaciji da bira da li će platiti za operaciju kojoj treba da bude podvrgnuta, uput za liječenje u zdravstvnoj ustanovi višeg ranga ili kakvu sličnu uslugu od koje u krajnjem slučaju može zavisiti trajanje i kvalitet njenog života – kaže Anica Ramić.

Društvo je naviklo na korupciju

Zanimljivo je kako građani, iako svjesni da učestvuju u krivičnom djelu, ne smatraju to vlastitim problemom i odgovornošću. Imajući u vidu „malu“ korupciju u kojoj učestvuju i koja im donosi korist, oni su ipak svjesni postojanja „velike“ korupcije o kojoj imaju samo posredna znanja. Na korupciju u zdravstvu u BiH toliko smo navikli i toliko je ukorijenjena da je postala sasvim uobičajena, ali što je i gore – tolerisana:

- Relativizacija opasnosti koju korupcija predstavlja za društvo u cjelini predstavlja znak da se društvo barem djelimično naviklo na pojavu korupcije da je spremno da je, barem u izvjesnoj mjeri, toleriše. Ipak, većina ispitanika još uvijek je smatra zlom protiv kojeg se treba boriti.

Trebinjci, pokazuje anketa, što se može preslikati i na ostatak države, pod mitom ne smatraju činjenje protuusluga ili nenovčano darivanje . Dok se u javnosti  davanje mita uglavnom dovodi u vezu sa davanjem gotovine ili ostvarivanjem novčane dobiti, mnogi drugi postupci koji podrazumijevaju recipročne obaveze davanja usluga, poklona ili ustupaka, a koji predstavljaju sastavni dio tradicionalnog morala – izuzimaju se. U Udruženju kažu kako poistovjećivanje značajnog dijela korupcijske prakse s obavezama koje proističu iz normi tradicionalnog morala predstavlja psihološku podlogu ne samo za tolerisanje već i opravdanje ove pojave.

Kao vlastiti doprinos u pokušaju smanjenja korupcije, udruženje Stop Mobbing će u Trebinju uspostaviti telefon za prijavu slučajeva korupcije u Domu zdravlja, Opštoj bolnici Trebinje i provesti kampanju za informisanje građana. Sarađivat će i sa trebinjskom policijom, Transparency Internationalom i zdravstvenim institucijama. Provođenjem javne informativne kampanje „Građani  prevrnite list“, održavanjem radioemisija, javnim tribinama, distribucijom brošura i plakata informisalo bi se namjanje 100.000 građana:

-  A 25. avgusta organizujemo javnu tribinu u Trebinju „Zajedno protiv korupcije u zdravstvu“. Cilj je informisanje građana o nivou korumpiranosti iz podataka dobijenih anketom, mogućnost prijavljivanja korupcije putem telefona, te jačanje svijesti građana da je plaćanje zdravstvenih usluga mimo pravila kriminalan čin. Time želimo uticati na svijest građana da prijave ovakve slučajeve, što oni ne rade zbog straha.

Ljekari u politici

Na ovaj okrugli sto u Trebinju pozvani su i predstavnici političkih strana. U vrijeme nastanka ovog teksta u udruženju Stop Mobbing nisu imali povratnih informacija koliko će se stranaka pozivu odazvati. A zainteresovanih bi, barem u Trebinju ako ne i šire, trebali biti podosta, s obzirom da se na važnim stranačkim pozicijama nalazi i veliki broj ljekara. Upravo trebinjski psihijatar Dragan Sorajić i načelnik Trebinja, urolog Dobrosav Ćuk vode trebinjski SNSD. Poslanik SDS-a je i Slobodan Prtilo, hirurg iz Trebinja a ginekolog Slavko Boljanović vodi hercegovačke Radikale. 

Još je jedan trebinjski ljekar u visokoj politici - doktor Vasko Kovač na čelu je trebinjskog odbora  Stranke za demokratsku Srpsku. Ako je suditi po tome koliko pažnje u predizbornim platformama stranaka u BiH zauzima obračun sa korupcijom – oni skloni davanju i uzimanju mita mogu odahnuti. Naime, tek mali procenat partija planira u okviru kampanje uopšte govoriti, a kamoli djelovati antikorupciono, barem kada je riječ o zdravstvu.

U SDS-u se u vezi sa pitanjima u oblasti zdravstva akcenat namjerava staviti na rješavanje problema u vezi s listama čekanja, kontrolu i nadzor javnih nabavki i formiranje internih kontrola.

U Stranci za BiH se u vezi sa zdravstvom u izbornoj i ekonomskoj platform spominje tek “zdravstveni turizam”. O borbi protiv korupcije u zdravstvu nema ni riječi.

SDP u okviru zdravstvene politike ima izrađen program u kojem se detektuje pet najvažnijih oblasti u zdravstvu kojima treba reforma, ali i nude rješenja. Pet je segmenata – esencijalne liste, uspostavljanje osnovnog paketa zdravstvene zaštit, odabir ljekara, proširenje usluga porodične medicine, uspostavljanje tijela koje će voditi računa o kvalitetu usluga u zdravstvu. U Politici pravde SDP-a BiH za izbore 2010. navodi se kako je BiH najkorumpiranija zemlja regiona, te konstatuje da korupcija smanjuje učinke javnih službi, zdravstva i obrazovanja.

U SDA, opet, kada je riječ o sektoru zdravstva, iako su svjesni problema, akcenat namjeravaju staviti na “rješavanje problema s knjižicama”, kaže za Žurnal Salmir Kaplan, PR stranke:-          Korupcija u zdravstvu je problem svugdje u svijetu, pa i kod nas, problem koji treba riješiti. Ipak, mi ćemo akcenat staviti na rješavanju problema liječenja pacijenata iz jednog kantona u drugom.

U SNSD-u se generalno zalažu za iskorjenjivanje korupcije, navodeći kako to zahtijeva mnogo vremena i teških odluka. O kakvim se odlukama radi teško je reći jer većina ljekara, članova SNSD-a koje smo kontaktirali nisu bili raspoloženi za razgovor. Jedan od njih, fočanski  ljekar i dekan Medicinskog fakulteta u Foči, Veljko Marić, odbio je razgovor:

- Odakle ste? – pitala je sekretarica.

- Profesore, iz Sarajeva…  Halo, profesor ne dava izjave – saopšti sekretarica i spusti slušalicu.

Strankama čini se ne znače mnogo istraživanja prema kojima je polovina ispitanika imala doticaja s korupcijom u zdravstvu. Podaci CCI-a, još iz prošlogodišnjeg istraživanja govore kako većina ispitanika, njih 77 posto, smatra da je korupcija u zdravstvu najprisutnija u bolnicama, gdje se za obavljanje operacije u prosjeku daje 700 KM.

U Ulcinju će graditi most preko kanala Port Milena. Kanal je crnogorski vladar Nikola nazvao po suprugi. Ostavljamo po strani to što je most besmisleno skup i besmisleno hi-tech, savršeno neuklopljen u ambijent, smješten u okruženje divlje gradnje... Umjesto racionalne javne rasprave o tome da li opština koja je zatrpana smećem i u kojoj svakodnevno nestaju struja i voda treba provincijsku kopiju londonskog Tower Bridgea, javnost je dobila priliku da prati polemiku o imenu budućeg mosta.

MOSTOVI POVEZUJU LJUDE

Najprije je upućen zahtjev da most ime dobije po kralju Nikoli. To je, dakako, legitiman zahtjev. Začkoljica je u tome što Kralj Nikola nije tek vladar koji je krstio kanal Port Milena, nego i onaj koji je osvojio Ulcinj i pripojio ga Crnoj Gori. Zahtjev da most dobije ime po njemu propraćen je konstatacijom da bi Albanci, koji čine većinu u Ulcinju (nešto ispod 80 odsto) i čiji politički predstavnici upravljaju opštinom, time potvrdili svoju lojalnost Crnoj Gori. U podtekstu zahtjeva stoji ovo: ukoliko Albanci odbiju da most nazovu po imenu čovjeka koji je Ulcinj pripojio Crnoj Gori, to bi imalo značiti da je za njih kralj Nikola okupator, i da se oni nikada, uistinu, nisu pomirili sa činjenicom da žive u Crnoj Gori (može i ovako: da ne žive u Albaniji). Krenimo dalje, zašto se tu zaustaviti sa paranojom (ili zdravom logikom, kako bi rekao paranoik): ako žale zbog toga što ne žive u Albaniji, nije li jasno da će jednoga dana doista i poduzeti akciju da Ulcinj pripoje Albaniji?

Legitimna demokratska retorika iskorištena je da bi se u pitanje dovela privrženost albanskog stanovništva Ulcinja državi Crnoj Gori. U biti, to je priča iz standardnog desničarskog repertoara: manjine su uvijek sumnjive, a njihovu lojalnost i patriotizam neprekidno treba stavljati na provjeru.

Onda je reagovao politički predstavnik Albanaca. Učinio je mudro: sa gnušanjem je odbio igru “potvrdi svoje domoljublje”. Potom je saopštio da će o imenu mosta, “kao i uvijek u demokratiji”, odlučiti većina u Ulcinju. To je legitiman demokratski način da se kaže sljedeće: pošto su Albanci većina u Ulcinju, i pošto će Albanci odlučivati o tome, most se neće zvati po kralju Nikoli. Većina, dakle, u ovom slučaju ne znači građanska, nego etnička većina: demokratska retorika ovdje cinično maskira poruku da će odluke u Ulcinju donositi etnička većina.

Muslimani iz New Yorka planiraju izgradnju velikog islamskog centra i džamije na Manhattanu, na dva bloka (par stotina metara) od Ground Zero, mjesta na kojem su srušene kule Svjetskog trgovinskog centra. Veliki dio američke javnosti smatra da islamski centar treba podići na drugom mjestu, jer njegova izgradnja na predviđenoj lokaciji vrijeđa porodice poginulih.

Barack Obama je najprije saopštio da muslimani imaju pravo izgraditi tu džamiju, a sutradan dodao da neće komentarisati da li je ta gradnja mudar potez. Sarah Palin je potom Obamu pitala: naravno da znamo da oni to imaju pravo učiniti, ali mi odgovorite: da li oni to trebaju učiniti? (Ovdje čovjek dolazi u iskušenje da, i Obami i Palinici postavi pitanje: naravno da znamo da nemate pravo napasti Iran, ali da li to trebate učiniti?) Komentatori, dok još govore o džamiji, ne o Iranu, konstatuju kako čovjek ne treba učiniti sve ono što ima pravo učiniti. Čuju se glasovi koji tvrde da će budući islamski centar biti spomenik ubijanju Amerikanaca u ime islamskog Boga. Liberalni branitelji izgradnje džamije kažu kako se Ustav mora poštovati, a Ustav jamči slobodu vjeroispovijesti. Oni kažu da napad 11. septembra nije izveo islam, nego teroristi. Njihovi oponenti odgovaraju da napad, naravno, nije izveo islam, ali da napad jeste izveden u ime islama. Dio komentatora ističe odsustvo reciprociteta: probajte izgraditi crkvu u Saudijskoj Arabiji, pa ćete vidjeti što će se dogoditi. Muslimani za sebe traže prava koja ne namjeravaju dati drugima, kažu oni.

I u ulcinjskom i u njujorškom slučaju u zraku visi isto pitanje: što oni (Albanci, muslimani) uistinu misle? Koje su njihove istinske namjere? Ali kome je do istine, taj će je morati potražiti van demokratskog okruženja. Američki građani, koji su i muslimani, i crnogorski građani, koji su još i Albanci, imaju obavezu da poštuju zakone Amerike i Crne Gore koji važe za sve građane, ali nipošto nemaju obavezu da bilo kome odgovaraju na pitanja o njihovim “istinskim namjerama”. Stvar je jednostavna: procedura je sama istina demokratije.

NAŠA UNIVERZALNA ISTINA JE DA NEMA ISTINE!

Odnos prema istini određuje naše djelovanje. Ukoliko smatramo da znamo što je istina (recimo: “naš Bog je istina”), onda smo dužni i djelovati shodno zahtjevima te istine. Od političkog islama se, međutim, očekuje da odustane od političke artikulacije svoje istine, da političko polje prepusti istini demokratije – u suprotnom, neko će izreći f* word: fundamentalizam. Istovremeno, ako je političko hrišćanstvo igdje snažno i sveprisutno, onda je to u Americi.

Liberalna demokratija svijetom maršira uz koračnicu koja kaže: ne postoji Istina sa velikim “I”. Ona ukida ideju univerzalnog, kao ono što vodi u totalitarizam i teror, pa brani privatno i partikularno. Namjesto jedne istine, ona nudi pluralizam istina i njihov dijalog. Reci mi svoju istinu, i ja ću ti reći svoju, naše istine nisu neprijateljske, one mogu mirno koegzistirati, neprijatelj je samo neko čiju priču još nismo čuli… i sve te fraze koje odzvanjaju u oportunističkoj praznini. Ali liberalna demokratija tek naizgled ukida univerzalnu istinu. Nije li jasno da njena univerzalna istina, koja, ako ne putem demokratskog dijaloga, a onda snagom demokratskih armija, ima biti proširena na čitavi svijet, glasi: istina je da nema Istine.

Pogledajmo što o odnosu istine i demokratije kaže Badiou u Mračnom raspletu.

Jedan vrlo radikalni Badiouovov stav, iznesen u poglavlju “Pravo, država, politika”, naročito nas zanima ovdje. On glasi: “Ako postojanje pravne države – dakle, državnog imperija pravila – čini suštinu političke kategorije demokracije, iz toga slijedi ključna filozofska posljedica da politika nema nikakav samosvojni odnos s istinom.” Za Badioua, takvo je stanje politike katastrofa jer politika je, po njemu, uz umjetnost, nauka i ljubav, jedna od četiri procedure Istine. Niti jedna od tih procedura više nije operativna, i stoga je cjelokupna Badiouova filozofija pokušaj reafirmacije Istine.

Otkud odsustvo istine u pravnoj državi? “Parlamentarne države Zapada ne pretendiraju ni na kakvu istinu”, kaže Badiou. Te su države relativističke i skeptične – i to ne zbog svoje ideologije, nego zato što je pravno pravilo njihova suština. One samo sebe definiraju kao “manje loše” (u skladu s definicijom demokratije kao “najmanje lošeg poretka”), a to znači “da smo u polju državnog funkcioniranja, koje nema direktnog odnosa s nekom afirmativnom normom kao što su Istina ili Dobro”. Naravno: pravo je uvijek arbitrarno, i osim što ne sadrži istinu, ne mora nužno sadržavati čak ni pravdu.

Tako nije bilo u socijalističkim državama koje su “eksplicitno odbacivale pravno pravilo kao čisto formalno (‘formalne slobode’i slično)”, ukoliko bi ono stalo na put istini klase i ideologije. Te države nisu poništavale funkciju istine u politici. “Države Istoka uvijek su težile da u svojim policijskim aparatima koncentriraju svu vladavinu političke istine. Te su države bile kompatibilne s filozofijom koja iskazuje da je politika jedno od mjesta gdje se javlja istina”, piše Badiou. U demokratiji “politika prestaje ovisiti o istini: ‘vladajuća’ filozofija je relativistička i skeptička”. U totalitarnoj socijalističkoj državi “politika propisuje ‘istinitu Državu’: vladajuća filozofija je monistička i dogmatska”.

Još je Hegel primijetio da se antagonizam građanskog društva ne može ukinuti a da se ne zapadne u totalitarni teror - tek kasnije država može ograničiti njegove pogubne posljedice. U demokratiji, antagonizmi se ne ukidaju – zato demokratija neprestano laže.

U totalitarnoj Crnoj Gori, kakava je bila komunistička, država će braniti i garantovati istinu da je Ulcinj na slavu i čast pripojen Crnoj Gori, i u ime te istine most u Ulcinju nazvati po kralju koji je državu Crnu Goru i njenu istinu proširio i na Ulcinj. U demokratiji, o imenu mosta odlučiće lokalna samouprava i stanovništvo, čija se istina o crnogorskom osvajanju Ulcinja legitimno razlikuje od crnogorske istine, i glasi: ne oslobođenje, nego osvajanje. U demokratskoj Crnoj Gori, i to je mjera neuspjeha njene demokratije, ona se, demokratija, tretira tek kao skup vještina kojom se lako ovlada, ali koja je tek neobični interregnum, privid reda koji odvaja dva perioda vječitog haosa, interregnum u kojem neće biti riješen niti jedan od unutrašnjih protivrječnosti crnogorskog društva. Propast demokratije građanima će Crne Gore pasti mnogo lakše od propasti komunizma – za razliku od komunizma, u demokratiju nikada nisu vjerovali.

A kad smo već kod istinskih namjera... Zašto ne odgovoriti na pitanje: koje su istinske namjere američke Vlade? Nije li jasno da podrška izgradnji džamije u blizini Ground Zero treba poslužiti kao znak američke istinske privrženosti idealu slobode, u ime koje i vode rat sa muslimanima u Iraku i Avganistanu? Nije li takva demokratska legitimacija korisna za Vladu koja sutra namjerava napasti još jednu islamsku zemlju – Iran? Nije li poruka, prije svega islamskom svijetu, jasna: evo džamije, evo dokaza da mislimo ozbiljno kada kažemo “američke i demokratske vrijednosti”, evo dokaza da praktikujemo ono što propovijedamo, evo dokaza da naša ideologija nije tek laž (?!) – prema tome, prestanite se buniti i pustite nas da dovršimo svoja osvajanja.

Ako džamija u blizini Ground Zero bude podignuta, američki će građani moći svoj pogled skrenuti sa Irana i drugih, budućih islamskih meta američkog oružja, i narcistički uživati u ljepoti svoje slobode i demokratije. Stoga, umjesto što Obami uzvikuju “izdajnik”, čovjeku trebaju zahvaliti – jer on, stavši u odbranu izgradnje džamije nu blizini Ground Zero, jeste postupio kao američki predsjednik, jeste stao u odbranu američkih vrijednosti. Posve je druga stvar što reakcije javnosti jasno pokazuju da ni sami Amerikanci ne vjeruju u te vrijednosti.

Ako, pak, neki islamista uživa u misli da džamija na Ground Zero simbolizuje trijumf islama – jadna mu je semiotika i crna hermeneutika. Dok mu bombe budu padale po glavi, imaće vremena da shvati. Njujorška džamija neće biti spomenik njegovom Bogu. Ona je već sada pretvorena u spomenik američkoj slobodi i demokratiji.

EUTANAZIJA TOLERANTNOG UMA

Izgradnja islamskog centra na mjestu koje simbolizuje napad na Ameriku i liberalni kapitalizam sa, ovo treba naglasiti, obrazloženjem da se to čini e da bi se podstakao interreligijski dijalog i tolerancija, bestidna je. Tačnije: obrazloženje je ono što je bestidno i cinično. Jer to obrazloženje je laž uvijena u retoriku demokratske javne rasprave. Graditelji islamskog centra interreligijski dijalog očito zamišljaju kao monumentalnu islamsku građevinu u hrišćansko-jevrejskom naselju, u kojoj će islam držati monolog o sebi i vlastitoj miroljubivoj prirodi. Nema potrebe za takvim lukavstvima. Zahtjev je legitiman: imamo pravo i hoćemo da gradimo, a o “istinskim namjerama” nećemo da govorimo. Ako vaša država ozbiljno misli kada kaže “slobode jednake za sve”, dobićemo građevinsku dozvolu. Ako ne, vaš Ustav je laž. I to je sve.

Priče o tome kako “nema reciprociteta”, kako “oni hoće džamiju u New Yorku, a probajte izgraditi crkvu u Meki”, promašuju suštinu: islam nije dužan dokazivati multikulturalnu toleranciju i privrženost građanskim slobodama, jer njih islam i ne propovijeda. Ako američka demokratija u praksi nije u stanju potvrditi vlastitu ideološku retoriku, argument da “to ne bi moglo ni u islamskim zemljama” nije nikakva isprika za to. Ako imate namjeru vašu ideologiju proširiti na čitavi svijet, onda su situacije u kojima vaša ideologija postaje vidljiva maska opasne za vaš projekat. Stoga je Obama u pravu: demokratija nema izbora nego dozvoliti izgradnju džamije u blizini Ground Zero. Jer, pravnički rečeno, teret dokazivanja nije na islamu, nego na demokratiji. Zahtjevom za izgradnju džamije američki su muslimani svoju Istinu već potvrdili: sada dozvolom za gradnju svoju istinu ima potvrditi demokratija. U suprotnom, konstatujmo očigledan problem: granice američke demokratije su granice američke kulture.

Američka javnost od muslimana traži da posumnjaju u ispravnost svoje odluke da grade hram u slavu svog Boga, zato što to vrijeđa porodice stradalih u napadu 11. septembra. Pitanje je: šta je u islamu preče – slaviti Boga i širiti njegovu slavu, ili voditi računa o tome da slavljenje Boga nekoga ne uvrijedi? I kako se u islamu naziva onaj koga vrijeđa slavljenje Boga? Mogu li sada muslimani saopštiti da su uvrijeđeni zbog toga toga što građevina koju podižu u najboljim namjerama nekoga vrijeđa?

Što u čitavoj priči izostaje? Ono što prizivaju komentatori koji njujorške muslimane pozivaju na “kompromis” i nude im da džamiju sagrade bilo gdje, samo ne tu: islam sa demokratsko-liberalnim vrijednostima, islam koji zapadnjake neće traumirati, islamsko Drugo koje će svojom pokornošću ne svom Bogu, nego pravilima naše demokratije pomoći našoj najdubljoj želji da ga tolerišemo – a kao što znamo, najlakše i najuspješnije tolerišemo ono što ne primjećujemo. Neka verzija bosanskih muslimana iz bivše Jugoslavije... “koji su bili tako mirni, tolerantni, duhoviti, nismo ni znali da su oni muslimani, a onda su odjednom postali fanatici”. Šok Amerikanaca pred željom njihovih susjeda muslimana (“ali oni žele tamo podići džamiju!”) pokazuje nam nešto vrlo bitno: da je jedno tolerisati, a drugo voljeti bližnjeg svog, naročito onda kada se suočimo sa ogoljenom njegovom željom. Evo vam bližnji, evo vam njegova želja, u čijem ostvarenju ne mari za vaše osjećaje – evo vam ga, volite ga. Nakon toga, slijedi suočenje sa susjedovim užitkom (“ali oni će uživati u tome što su podigli džamiju tamo gdje mi nismo željeli da to učine!)”, i ljubavi tu je kraj. Tu počinje mržnja: jer kod drugoga upravo mrzimo način na koji on organizuje svoj užitak.

Situacija sa izgradnjom džamije u blizini Ground Zero upravo je obrnuta u odnosu na nemire koji su u islamskom svijetu izbili nakon što su danske novine štampale karikature Muhameda. Pamtimo li čuđenje zapadne javnosti nad činjenicom da su muslimani uvrijeđeni sitnicom kakva je karikatura? Sada je američka javnost ona koja je uvrijeđena: ankete pokazuju da se gotovo 70 odsto Amerikanaca protivi izgradnji džamije na tom mjestu, uz obrazloženje da je to uvredljivo. Uvrijeđeni, u oba slučaja, traže zabranu i povlačenje uvredljivog sadržaja.

Igra sa vrijeđanjem, ukoliko strah da nekoga ne uvrijedimo (p)ostane mjerilo našeg djelovanja, mogla bi biti nastavljena u beskraj, sve dok se ne utvrdi da sve u što svako od nas vjeruje duboko vrijeđa nekoga, negdje, i da svaku našu slobodu neko, negdje, shvata kao napad na svoje sveto, pa mi stoga, kao tolerantni i civilizovani ljudi, nemamo izbora nego ukloniti uzrok uvrede, i poslušati Foucaulta: izvršiti kolektivno samoubistvo. Ali avaj! Iako učinjeno iz najboljih namjera i iz najdublje ljubavi prema bližnjem svom, kojega ne želimo više traumirati svojim postojanjem, to bi samoubistvo opet moglo uvrijediti nekoga – ni manje ni više nego Boga. Koji, doduše, možda ne postoji, ali bi, ukoliko ipak postoji, svakako bio uvrijeđen našom tvrdnjom da ne postoji, i imao svako pravo na priznanje i uvažavanje svih svojih identitetskih posebnosti, pa je otud uputno biti civilizovan, te se prema Bogu ophoditi kao da postoji i omogućiti mu da se što brže i bezbolnije integriše u našu zajednicu.

I Ground Zero i Muhamed debata se, primijetimo, ne vodi u prostoru islama, nego u prostoru demokratije, i ne tiču se suštine i kvaliteta islama, nego suštine i kvaliteta zapadne demokratije. Što se islamske javnosti tiče, stvar je jasna: karikature nije trebalo štampati, džamiju treba graditi. Čak i oni islamski glasovi koji se protive izgradnji islamskog centra a koji dospiju u američke medije, služe tek kao argumenti u unutarameričkoj debati.

Rečene debate nisu pitanje međureligijskog dijaloga, nego razgovora demokratije sa samom sobom: nisu stvar vjere, nego stvar sumnje. Nisu, konačno, stvar pokornosti, nego slobode. U slučaju karikatura Muhameda radilo se o tome da li u ime vjerskih sloboda smije biti ograničena sloboda izražavanja. U slučaju džamije u blizini Ground Zero, radi se o tome da li, i u kom slučaju, smije biti ograničena primjena vjerskih sloboda.

Ovdje na djelu imamo ono što Žižek naziva “antinomijama tolerantnog uma”. On taj termin izvodi iz Kantovih “antinomija čistog uma”. Pred pitanjem kakvo je, na primjer: “ima li svemir početak u vremenu, prostorno ograničenje i prvobitni uzrok, ili je beskonačan?”, antinomija nastaje zato što je moguće doći do valjanih argumenata za obje tvrdnje. Kako primjećuje Žižek, u slučaju karikatura Muhameda (i, dodajmo, u slučaju Ground Zero mosque) došlo je do antinomije tolerantnog uma: i o jednom i o

drugom, braneći toleranciju i slobodu kao vrhunske vrijednosti, moguće je imati dva suprotstavljena stava, oba potkrijepljena valjanim argumentima: Obama za izgradnju džamije, vrlo liberalna Anti Defamation League - protiv.

Kant je, uzgred, smatrao da će čovječanstvo, ukoliko ne bude riješena ova protivrječnost razuma, zapasti u beznadni skepticizam koji on naziva “eutanazijom čistog uma”. A što ako je tolerantni um eutanazija čistog uma, i kakva politika slijedi nakon njegove eutanazije?

(zurnal.info)

“Vladajuća koalicija ne samo da nije učinila nista da unaprijedi zakonski okvir kada je u pitanju finasiranje političkih partija, već je potpuno suprotno svim demokratskim standardima na potpuno netransparentan način izmjenila zakonski okvir poslije raspisivanja izbora. Ovako nesto karakteristično je za totalitarne režime, jer se praktično pravila igre mijenjaju za vrijeme utakmice”, kazao je u intervjuu za portal Razglasaj.ba izvršni direktor “Transparency Internationala” u BiH, Srđan Blagovčanin.

Blagovčanin za portal Razglasaj.ba govori o netransparentnom finansiranju političkih kampanja te činjenci da “striktnija pravila o finasijskom poslovanju važe za trafiku nego za političku partiju”.

“Sadržaj izmjena je takođe problematičan jer je praktično derogiran postojeći zakonski okvir, na način da se podigne minimum dozvoljenih donacija od strane fizičkih i pravnih lica sa dosadašnjih osam prosječnih plata tokom jedne godine na petneaest. Dok su donacije iz inostranstva potpuno zabranjene, iako je praksa u većini evropskih zemalja suprotna tome, kao i mišljenje Venecijanske komisije. Jasno je da se ovim izmjenama nastojala opozicija dovesti u neravnopravan položaj, jer je upravo ona bila najveći korisnik sredstava iz inostranstva”, kazao je Blagovčanin dodavši kako milijarde maraka svake godine nestaju iz budžeta na svim nivoima vlasti i slijevaju se u džepove političkih elita i njima bliskih tajkuna.

Blagovčanin u intervjuu govori i o tužbama koje je TI pokrenuo protiv Nezavisnih novina i Glasa srpske te prijetnjama i napadima na TI zbog kojih su bili prinuđeni zatvoriti ured u Banja Luci. On tvrdi kako se prema svim procjenama ni nakon ovih izbora neće desiti veće promjene, te predviđa da će ubrzavanjem integracija zemalja regiona pritisak na nosioce vlasti u BiH rasti, tako da će se stvari morati odvijati u pozitivnom pravcu, uz pitanje. koliko vremena kojeg smo već previše izgubili će nam za sve to trebati.

(zurnal.info/razglasaj.ba)

Skupina organizacija civilnog društva iz BiH, uz koordinaciju Udruženja građana "Zašto ne“, danas je uputila javni poziv političkim subjektima koji učestvuju na predstojećim općim izborima da obznane svoje kandidate za izvršnu vlast u predstojećem mandatu.

To se prije svega odnosi na premijere na državnom, entitetskom i kantonalnom nivou, ali i na ministre u svim resorima za koje pojedine stranke misle da imaju kvalitetne kandidate.

Kako je saopćeno, strankama je dat rok do 10. septembra da dostave tražene podatke.

Rezultati javnog poziva će biti objavljeni putem sredstava javnog informiranja i putem direktnog kontakta organizacija potpisnica s potencijalnim glasačima.

Ova inicijativa organizacija civilnog društva, a koju je potpisalo 28 organizacija iz BiH i dijaspore, predstavlja jednu od zajedničkih inicijativa civilnog društva u okviru predstojećih izbora kojom se želi uticati na stvaranje ozbiljnijeg političkog ambijenta i natjerati buduće predstavnike vlasti da građanima omoguće više informacija nego što je to ranije bio slučaj.

Cilj kampanje pod nazivom "Otkrijte nam premijere!" jest da se potencijalni glasači upozore na važnost ovih informacija i upoznaju o tome koje partije ozbiljno planiraju obnašanje vlasti, a koje za cilj imaju samo podjelu fotelja i pozicioniranje na dobro plaćene funkcije.

Činjenica da je u ovu inicijativu uključen ovoliki broj organizacija govori da civilno društvo ima namjeru da ovome pristupi ozbiljno i dovede do toga da rezultati javnog poziva utiču na mišljenje velikog broja glasača na predstojećim izborima.

-Na ovaj način želimo jasno da stavimo do znanja svim strankama, a posebno budućim nosiocima vlasti, da civilno društvo u BiH neće više dozvoliti da građani/ke ove države na izbore idu bez imalo znanja o tome ko će upravljati njihovim životima poslije, kaže predsjednik UG "Zašto ne" iz Sarajeva Darko Brkan.

Pojašnjava da su se za ovu inicijativu odlučili vođeni primjerima iz prethodnog mandata vlasti u BiH, kada je bilo nekoliko smjena i ostavki nosilaca izvršne vlasti kako zbog lošeg funkcioniranja koalicija, tako i zbog velikog pritiska javnosti zbog lošeg rada nosilaca izvršnih funkcija.

-Dok u ozbiljnim zemljama premijeri vode kampanje za parlamentarne izbore, u BiH su do sada izgleda samo vodili društvo u propast nakon izbora. To više ne smije biti slučaj, upozorio je Brkan, saopćeno je.

(Fena)