Najavljenu dramatičnu predizbornu kampanju za izbore 2010. godine, dodatno će sigurno zakomplicirati informacija kako Fahrudin Radončić osniva političku stranku, sa jasnom ambicijom da već na narednim izborima 2010. godine uđe u vlast i postane prvi postdejtonski predsjednik Bosne i Hercegovine. U pohodu na institucije države, utemeljitelj Avaza računa na podršku SDA-kadrova nezadovoljnih rezultatima posljednjeg kongresa, te na pomoć odmetnutih poslanika Stranke za Bosnu i Hercegovinu.
Neće izostati ni politička podrška SNSD-a! Značaj najjače političke partije u Republici Srpskoj biti će posebno vidljiv u procesu ustavnih reformi kada se bude određivao princip izbora predsjednika BiH. Radončić bi rado vidio sebe funkciji prvog u BiH ali to ne može izvesti bez podrške Milorada Dodika. Zauzvrat, Dodik će imati podršku Radončića, odnosno medija pod njegovom kontrolom. Konkretan primjer takve podrške mogao se već primjetiti u intervjuu koji je vlasnik “Globala” dao za svoj(!?) magazin. Dodik je predstavljen kao jedan od glavnih mirotvoraca u BiH i kao političar koji zna što hoće, dok su svi drugi ili diletanti ili mafijaši.
Javno prezentiranje Radončićeve stranke predviđeno je za oktobar. U početku se razmišljalo o preuzimanju neke od manjih stranaka koje imaju kakvu-takvu infrastrukturu, ali zbog protivljenja kadrova tih stranaka odlučeno je da se formira nova politička partija.
Pored Dodikove političke podrške, nova stranka će moći računati i na značajnu podršku vrha Islamske zajednice u BiH. Reis-ul-ulema Mustafa Cerić koji je blagorečeno nezadovoljan izbornim raspletom na kongresu Stranke demokratske akcije, nedavno je i indirektno najavio formiranje stranke. Prema Cerićevim riječima, Bošnjacima je potrebna stranka koja će mnogo bolje štititi interese Bošnjaka!? On smatra da nijedna od postojećih bošnjačkih stranaka to nije. Ne treba biti posebno pametan pa da se zaključi koja jeste.
Radončić računa i na podršku ideologa famoznog Bošnjačkog sabora, prije svih Muhameda Filipovića i Džemaludina Latića. Oni su pozvani da budu u samom vrhu nove stranke, što je Latić najozbiljnije shvatio. Potvrđuje to i njegova izjava u nedavnom intervjuu za Avazov prilog Sedmica, gdje najavljuje povijesni kraj projekta Alije Izetbegovića. Prema Latiću, on je zadao smrtni udarac SDA kada je tu stranku prepustio “titoistima”.
U vrh Radončićeve stranke, pored Filipovića i Latića, pozvani su i Bakir Izetbegović i Hasan Čengić, te još nekoliko poslanika SDA i Stranke za BiH u državnom parlamentu, kao i omdetnuti federalni poslanici iz Silajdžićeve stranke. Iako se špekulisalo kako bi u novu stranku mogao preći i Džemaludinov brat Nedžad Latić, on tvrdi da nema pojma o svemu tome.
S druge strane, u Stranci demokratske akcije smatraju kako “nema ništa od svega toga” jer je, prema njihovim informacijama, Radončić odbacio mogućnost “formiranja stranke”.
Naravno, kontaktirali smo i Fahrudina Radončića koji je izbjegao dati odgovor pretvarajući se nevješto da smo pogriješili broj.
U opoziciji kažu kako su i ranije očekivali ovakav Radončićev potez i da sa nestrpljenjem očekuju “rasplet na desnici”.
(zurnal.info)
Osobe koje su bacile molotovljeve koktele su potom pobjegle, a policija intenzivno radi na rasvjetljavanju ovog slučaja, navedeno je u saopćenju MUP-a.
Predsjednik Srbije Boris Tadić najoštrije je danas osudio bacanje molotovljevih koktela na ambasadu Grčke u Beogradu, istakavši da su takvi incidenti nedopustivi.
Tadić je tim povodom danas razgovarao sa grčkim ambasadorom Demostenisom Stoidisom i obećao mu da će nadležni državni organi učiniti sve da se izgrednici pronađu i adekvatno kazne, rečeno je Tanjugu u kabinetu predsjednika Srbije.
(FENA)
Nadam se da će ova recesija potrajati još dugo. Smatram je darom s neba za Bosance i Hercegovce, novim Dejtonskim Ustavom. Od kada je objavljena, ljudi koračaju ulicama slobodnije. Kontakt očima bude čak i vragolast. Nekakva sveopšta lakoća se osjeti u neobaveznom žagoru ulice.
Znate, konačno smo došli na svoje. Mi dajemo - malo. Volimo - malkice. Živimo? Još manje. Čak i dišemo jedva. Pravo doba za nas.
Ovo je vrijeme kad se ne stidimo. Na primjer naše fascinacije malim. Male su nam ulice. Autoput nam je naprosto patuljast. Ulazi u zgrade projektovani su tako da je svaka žena sa šiškama u opasnosti od urušavanja. Parkinzi, to je tek posebna priča, prikladniji su jednoprezima nego kolima. U tramvajima, trolejbusima, autobusima uvijek ima manje mjesta nego dozvoljenih putnika. Čitava Željeznica nam stane u dva vagona.
MINIMALISTIČKI UKUS
Taj naš minimalistički ukus ne staje samo na objektima. Ukus nam je također time aromatiziran. Najbolje su nam sarmice one koje ni ne vidiš na tanjiru, pa lažeš domaćicu da su izvrsne a sve što osjetiš je metalni ukus kašike. Sport? Elvir Baljić, nekadašnja zvijezda reprezentacije mišljenja je da bh. igrači trebaju promijeniti mentalitet, i da je možda najveći problem što se zadovoljavaju malim stvarima.
Muzika? Kultura? Prema Prizminom istraživanju čak 74,3 posto bh. porodica ne izdvaja ni jednu konvertibilnu marku za kupovinu knjiga ili ulaznica za koncerte, pozorišne predstave i kino – projekcije. Zar onda čudi što nam je najbolji šansonijer Kemal Monteno? Usporedimo ga samo sa nekim drugim lokalnim pjevačima poput Brusa Springstina, na primjer, čija je slava otišla dalje od Hrvatske. Našeg najpoznatijeg scenaristu, fakultativno akademika, treba lupom tražiti kad izađe na binu da drži govor. Naš modni mačak? U mačijim i modnim omjerima mačić. Čak su njegove usne manje napumpane nego kod hrvatskog fashion gurua. Najtragičnije od svega, naše pjevaljke imaju mnogo manje grudi nego one Grandove!
Ni u politici nismo drugačiji. Što je političar manje poznat, manje uspješan i manje sposoban, to duže traje. Ni prvaci nisu ništa bolji. Ima li ijedna stranka u svijetu manjeg predsjednika nego naša draga SDA? Svaki put kad ga vidim srce mi se stisne, koliko se još sakoa i pantalona moglo sašiti od ono materijala što mu se rola oko rukica i nogica...
No, da je samo ukus i politika, ne bi bilo toliko problematično.
Ali naša navada da se zadovoljavamo malim ili nikakvim proširila se i na ljubavni život. Nekad je to korisno priznajem. Evo moj drug D je sad slobodan da prizna zašto je godinama ganjao isključivo male djevojke. Jer u malim šakama sve izgleda veće.
No globalno naše zadovoljavanje malim ili nikakvim dovela je do toga da smo postali jadni. Iz želje da nam neko puše na drugoj strani kreveta spremni smo da progutamo sve, da pristanemo na bilo kada bilo gdje i bilo kako. Svaka peta žena u BiH trpi jedan vid nasilja. Kad smo odrastali uz pjesme koje veličaju „stanje maloga“ Da me samo malo hoće, Malo po malo, Malo je malo dana, Izgledala je malo čudno, Malo je sreće ostalo, i možda najgnusnija Malo ćemo da se kupamo...
KO ŽELI BITI BOŠKO BUHA
Ni naši filmovi nas nisu naučili boljem. U svakom zagine glavni junak čim se usudio zagrabiti više nego što mu je sudbina dodijelila. Kako da dijete poželi biti Boško Buha ili junak iz Kapelskih kresova kad oni obavezno najebu? Koji ženski filmski lik je mogao biti uzor generacijama budućih majki odgajiteljica? Da nije Žena s krajolikom? Ili Hasanaginica koja samo gleda kad će umrijeti? I onda se čudimo što polni odnosi u BiH ne traju duže od pola sata!
Da nam možda književnost nije mogla poslužiti kao predložak širini uma i većoj kašici? Kako kad ona nikad nije bila fikcija? Pa oko nas su sve sami Ahmedi Šabe.
Zvučim oporo, znam, i bez imalo duha. Ali stvarno ne mogu drugačije. Sve je manje sretnih ljudi oko mene. Samo oni koji preživljavaju. I zadovoljavaju se mrvicama.
| NAJSRETNIJI SU SVEŠTENICI I VATROGASCI Lista poslova koji donose najviše zadovoljstva i koliko onih koji ih upražnjavaju misle da je njihov posao zadovoljavajući.
|
Evo igrajmo se malo. Zamislimo da smo na večeri s parom koji je odlučio slomiti ovakve društvene norme. I pričaju nam punim plućima: Dizaće kredite svakih 6 mjeseci da bi otišli na ekskluzivna putovanja. Na poslu će davati svoj maksimum, ostajaće i poslije 4 samo da završe. Neće se zadovoljiti samo obaveznim poslom. Volontiraće jednom sedmično u narodnoj kuhinji ili obližnjoj nevladinoj organizaciji, samo za dobrobit društva. Prijatelje će viđati i mimo rođendana i vjerskih praznika. Imaće socijalni život. Jedno drugom će pružati ne samo fizičko već i duhovno sjedinjenje. Kvalitetno zajedničko vrijeme. Kupovaće seksi opremu. Oduševljeno će ispričati prijateljima kako joj je/mu je sinoćnji seks pomjerio mozak. Neće poželjeti prevariti partnera. Zahvaliće mu/joj svaki dan što postoji. Pitaće jedno drugo šta mogu još učiniti za njega/nju?
Kako biste reagovali kad biste ovo čuli? Onako iskreno?
Ja? Nedavno mi je drugarica odgovorila na moje pitanje kako si punim plućima tako da sam se neugodno lecnula (ipak smo bili na ulici) sretno, ja sam sretna. Priznajem, pomislila sam, jadnica, pukla je konačno.
Molim Vas lijepo, pa ko je danas sretan?
Prema najnovijim podacima Agencije za rad i zapošljavanje BiH, u Federaciji BiH je registrirana 347.701 nezaposlena osoba, u Republici Srpskoj njih 138.911, a u Brčko Distriktu BiH 10.284. Od ukupnog broja osoba koje traže zaposlenje, njih 251.582 ili 50,63 posto su žene.
Najveći broj evidentiranih nezaposlenih čine osobe s trećim stepenom obrazovanja KV 175.788 ili 35,38 posto, te NKV radnika 161.181 ili 32,44 posto.
Od ukupnog broja registriranih nezaposlenih, osobe s fakultetskim obrazovanjem (VSS i VŠS) čine 22.846 ili 4,60 posto.
Od ukupnog broja registriranih nezaposlenih u julu, novoprijavljenih osoba koje traže posao je bilo 15.886, a broj osoba brisanih s evidencije zavoda i službi zapošljavanja 12.030. Od ukupnog broja brisanih s evidencije u tom mjesecu, njih 5.142 ili 42,74 posto je brisano s evidencije po osnovu zapošljavanja.
U julu su poslodavci zavodima i službama zapošljavanja u BiH prijavili 2.134 potreba za zapošljavanjem novih radnika, a istovremeno registrirana je 5.061 osoba kojoj je prestao radni odnos.
(FENA)
"Politička volja postoji, potpuno smo svjesni da je svaki dan odgađanja veliki gubitak za Srbiju. Dobra je koordinacija svih službi i državnih organa", rekao je Vukčević i dodao kako očekuje da će Mladić biti uhapšen do kraja godine.
"Očekujemo to. Akcioni tim i državni vrh svakodnevno i uporno rade na ostvarenju konačnog cilja – da lociramo, uhapsimo i predemo Haškom tribunalu Ratka Mladića i Gorana Hadžića", istakao je Vukčević u intrevjuu "Večernjim novostima", prenosi Tanjug.
(FENA)
Za Miss Universuma, odnosno najljepše žene svijeta, dvije godine zaredom izabrane su djevojke iz Venecuele, što se dogodilo prvi put u historiji toga takmičenja.
Predsednik Venecuele Chavez, međutim, odbio je da se sa misicama sastane opisujući čitavu stvar kao imperijalističku.
Times otkriva da su izbori za ljepotice u Venecueli prerasli u pravi biznis. Također je, nastavlja list, jedna od najrazvijenijih grana u toj zemlji plastična hirurgija, čiju je pomoć, ispostavilo se, potražila i prošlogodišnja pobjednica na izboru za Miss Universuma.
Njezin agent je tako otkrio da je prošlogodišnja misica, djevojka iz Venecuele, popravila nos i izvadila masnoću iz tkiva oko koljena.
Takva manija za ljepotom i estetskim savršenstvom nikako se ne uklapa u socijalističke vrijednosti koje njeguje predsjednik Hugo Chavez, zaključuje Times.
(FENA)
Prema američkim propisima, svaki lobista koga je angažovala strana vlada, kompanija ili pojedinac, obavezan je da svaki takav posao uredno prijavi Ministarstvu pravde SAD, uključujući i detalje o plaćanju kao i o vrsti dogovorenih usluga.
Kako je postojeći ugovor Vlade RS i američke lobističke firme na snazi do kraja ove godine, u naredna četiri mjeseca američki lobisti inkasirat će dodatnih 424 hiljade dolara.Time bi za tri godine neumornog rada američka lobistička kuća od Vlade RS naplatila ukupno 3,8 miliona dolara, odnosno 5,3 miliona maraka. Stvarni trošak je još veći, jer ovdje se radi samo o fiksnoj naknadi lobistima za njihov rad, dok se svi prateći troškovi dodatno plaćaju.
Lobisti su očigledno u Dodiku naišli na izuzetno galantnog poslodavca, pa su tako u ugovoru sa Vladom RS jasno precizirali da će sva njihova putovanja avionom “biti isključivo biznis klasom ili prvom klasom”, dok kod hotelskog smještaja u obzir dolaze takođe samo “hoteli prve klase”.
Porezni obveznici koji svojim novcem pune budžet Republike Srpske iz kojeg se plaćaju i američki lobisti, mogu biti zadovoljni jer su sačuvali obraz pred strancima. Šta košta da košta, ali šta bi američki lobisti mislili o nama da im nije plaćen i najluksuzniji avionski prevoz i hotelski smještaj. Zanimljivo je da ovakve odredbe o garantovanom luksuzu kod putovanja i smještaja nema u ugovorima američkih lobističkih kuća sa ostalim klijentima iz regije.
Uslugama američkih profesionalnih lobista osim Vlade RS trenutno se koriste i vlade Srbije , Crne Gore i Makedonije, te srbijanska agencija za promociju stranih investicija, te srbijanski tajkun u nemilosti aktuelne vlasti, Bogoljub Karić.
Suštinska je razlika da su svi oni kod angažovanja lobista u SAD prošli puno jeftinije, nego Vlada RS. Tako Vlada Srbije svojoj lobističkoj kući u SAD, Prairie Avenue Advisers, plaća 10 puta manje od Milorada Dodika, 10.000 dolara mjesečno.
Srbijansku agencija za promociju stranih investicija lobisti koštaju znatno više, ali još uvijek manje nego Dodika, 85.000 dolara mjesečno.
Crna Gora iako trenutno ima angažovane dvije lobističke kuće iz SAD, mjesečno plaća ukupno 60.000 dolara, što je polovica mjesečnog ceha koji plaća Vlada RS.
Slučaj makedonske vlade još je zanimljiviji, jer su oni angažovali istu lobističku kuću kao i Dodik, Quinn Gillespi &Associates. Razlika je samo što makedoncima oni mjesečno naplaćuju tri puta manje nego Dodiku, 32.000 dolara. Makedonci takođe nisu bili tako galantni da svojim lobistima garantuju vrhunski luksuz dok se pate na službenim putevima za račun svog klijenta.
Kada se radi o BiH, Vlada RS je za sada jedina koja se koristi uslugama profesionalnih američkih lobista jer niti jedna druga od naših brojnih vlada, institucija ili kompanija iz BiH nije se odlučila na takav potez.
Da li je utrošak više od pet miliona maraka iz budžeta RS tokom poslednje tri godine za američke lobiste bila isplativa investicija, zna samo samo Vlada RS i njen premijer Milorad Dodik. Za lobiste posao je bez sumnje bio isplativ.
| Republika Srpska u Srbiji? U bazi podataka američkog Ministarstva pravde Vlada Republike Srpske ne vodi se kao klijent iz BiH već iz – Srbije. Iako je u svim priloženim dokumentima jasno navedeno da je riječ o klijentu iz BiH, ipak su ovi ugovori vode pod stavkom “Srbija”, što je vjerovatno zasluga činovnika koji je unosio podatke u kompjutersku bazu i kome su nazivi “Republika Srpska” i “Republic of Serbia” izgledali isto. |
(zurnal.info)
Predsjednik Opštinskog suda u Sarajevu, Goran Salihović problem vidi u Ministarstvu Pravde koje mora obezbijediti nove zatvorske kapacitete:
- Federalna vlada mora pomoći federalnom ministarstvu pravde da obezbijedi nove zatvorske kapacitete, da se realizuje obećanih 15 miliona KM. Jedna od boljih opcija bila bi rekonstrukcija i popravak zatvorske jedinice na Igmanu. Na čekanju za izdržavanje kazne imamo osobe kojima su kazne izrečene prije 3 godine.
Do prije nekoliko dana nezbrinuti su bili i maloljetni delikventi, osuđeni zbog različitih prekršaja. U Kantonu Sarajevo ne postoji adekvatna ustanova za smještaj osuđenika iz ove skupine, a sve su prilike da je uskoro neće ni biti. Do prije dva mjeseca u cijeloj Federaciji nije postojao nijedan takav centar. Isti problem sudske vlasti imaju i sa smještajem neuračunljivih osoba. U skorije vrijeme neuračunljive osobe počinile su nekoliko ubistava, a posljednja dva nakon izlaska iz zdravstvene ustonove.
Goran Salihović kaže da je promjenom zakonskih regulativa uklonjena prepreka da maloljetni osuđenici iz Kantona Sarjevo budu upućeni na izdržavanje kazne u ustanove u drugim kantonima.
- Prije 2 mjeseca, preuređenjem postojećih zatvorskih kapaciteta kazneno-popravnog zavoda u Tuzli u zatvor za maloljetna lica privremeno smo rješili problem smještaja maloljetnih delikvenata. Od pet osuđenih u Kantonu Sarajevo na izdržavanje kazne već su poslata tri maloljetnika, a preostala dva se nalaze u pritvoru. Međutim, osim maloljetnika, imamo situaciju da neuračunljive osobe nakona izvršenog krivičnog djela određeni vremenski period provedu u zdravstvenoj ustanovi, odakle zbog nepostojanja zatvorskih ustanova za tu kategoriju osuđenika bivaju pušteni kućama , kaže je Salihović.
Predsjednik Opštinskog suda posebno je naglasio tešku finansijsku situaciju u Sudu. Vlada je Sudu iz planiranih sredstava “skinula” 4 miliona KM, radnicima Suda nisu isplaćeni regresi a bili su prisiljeni i da štrajkuju zbog neplaćenih potraživanja.
Olakšanje sudovima predstavlja odluka vlasti Tuzlanskog Kantona da finansira osnivanje JU Disciplinski Centar za maloljetnike a za tu namjenu biće preuređen dio đačkog doma Enver Šiljak u Tuzli.
(zurnal.info)
Izdavačka kuća Vrijeme, u okviru svoje biblioteke Bosanski portreti objavila je knjigu Branko Ćopić: Treba sanjati, Enesa Čengića.
Enes Čengić je tokom života napisao 11 knjiga, pokrenuo, uredio i objavio 20 svezaka Izabranih i 50 knjiga sabranih djela Miroslava Krleže, kao i posebna izdanja koja su u to doba štampana u milionskim tiražima.
Nakon njegove smrti 1994. godine, porodica je pronašla zanimljiv rukopis, Čengićeve zapise o životu Branka Ćopića. Pretpostavlja se da je tekst nastao tako što se Ćopić prisjećao detalja iz svog života, a Čengić ih je zapisivao, pokušavajući da uhvati duh svog prijatelja. Njegova kćerka Silvana Čengić Voljevica je od tih zapisa priredila knjigu Branko Ćopić: Treba sanjati.
Urednica je zapise hronološki poredala, prateći buran životni put krajiškog književnika, od djetinjstva u Hašanima, školovanja u bihaćkoj gimnaziji i raznim učiteljskim školama u Sarajevu, Pakracu, Karlovcu, preko obrazovanja na beogradskom Filozofskom fakultetu, u školi za rezervne pješadijske oficire u Mariboru pa do revolucije, partizanije, poslijeratne književne slave, političkih afera...
U saradnji sa izdavačkom kućom Vrijeme poklanjamo vam prvih 30 strana ove prekrasne knjige, koja nam duhovito i nenametljivo skicira istoriju ovih prostora i ističe tačke lomova zbog kojih i danas patimo.
(zurnal.info)
Leonard Cohen održaće drugog septembra koncert u Beogradskoj areni. Žurnal prenosi tekst francuskog pisca Michela Houllebecqa, napisan nakon Cohenovog koncerta u pariškoj Olympiji. Tek da vidimo šta propuštamo ako ne odemo...
Tijekom svog posljednjeg koncerta u Parizu, prije dvije godine, Leonard Cohen se držao vrlo uspravno; stopala su mu bila paralelno poravnata; u trenucima najjačeg intenziteta, morao je saviti koljena da bi pjevao; tada se lagano ljuljao na mjestu. Za ponovljeni aleluja morao je gotovo čučnuti; reklo bi se da ga publika poštuje. Činilo se da i on poštuje publiku; a reklo bi se i da publika zaslužuje da je se poštuje. Atmosfera je bila neobična; usprkos svemu, dojam dalekog bratstva.
Više nego itko drugi, Leonard Cohen je svjestan samoće koja prati naše živote. Dostatno je slušati njegove pjesme, od So Long, Marianne do Everybody Knows: taj se čovjek ne obmanjuje; on poznaje egoizam i okrutnost. Upravo stoga smatram neobičnim – i dirljivim – da se obraća svojoj publici nazivajući je »drugovima«. Od njega sam spreman prihvatiti tu riječ kao srdačan pozdrav, bez demagogije i gluposti. Sjećam se da je riječ o istom čovjeku koji je usred 60-ih godina imao hrabrosti tvrditi: »Institucije su u redu. Prije su problem oni koji su unutar njih«; ili mnogo kasnije podsjećati: »Znao sam dobro da ljudska bića neće moći podnijeti toliko slobode.« Da riječi »političke poezije« nisu toliko prožete smiješnim, došao bih u iskušenje da ih primijenim na neke od njegovih pjesama. Tu je daleka tuga pjesme The Partisan (suptilna, klasična, bezvremenska pjesma); teoretska žestina uz neobične strelice (First We Take Manhattan); upravo mesijanski uzleti pjesme Democracy. Sve to nije ni na što nalik; možda je to baš jedina poezija koja odgovara našim bolnim, kontradiktornim vremenima.
Ne znam što Leonard Cohen želi reći u Democracy; imam dojam da to ni on sam ne zna, ali zadržava riječi koje su mu pale na um jer su mu se učinile tajanstvenima i lijepima. Za to je potrebno osobito poštenje, mješavina poniznosti (ništa tu ne razumijem, ali prožimaju me stvari, poruke o vremenima u kojima živimo) i ponosa (baš mene prožimaju te poruke; ja ih jedini mogu u potpunosti osjetiti); sve to nema nikakva smisla izvan pjesničkoga područja – ili možda vjerskoga.
Zapravo, vjerujem da gotovo mogu pogoditi što Leonard Cohen misli dok pozdravlja svoju publiku lijepom riječju »drugovi«. Uistinu je riječ o drugovima iz zatvora (u Pascalovu ili Baudelaireovu smislu); ali također, na neki način, o drugovima u borbi. Ne političkoj, pa čak ni doista metafizičkoj borbi. »Dvadeset i sedam anđela« koji ga vežu za stol i primoravaju na pisanje posjetili su, pojedinačno, svakoga od gledatelja. Otkrili su im slike ljepote. Otada oni slušaju Cohena; slijede ga, pouzdaju se u njega (to nije ni političko ni uistinu metafizičko povjerenje, nego strogo umjetničko). Dosad on nije iznevjerio njihovo povjerenje. Zahvaljujem Leonardu Cohenu što je pokušao govoriti o politici kao što je govorio o ljubavi: s dubokim poštenjem. Zahvaljujem mu što je pronio malo inteligencije usred gluposti, malo dubine usred plitkosti. Zahvaljujem mu što je na sebe preuzeo krivnju koja se uvijek, neizbježno, veže uz čovjeka koji pokušava reći istinu. To nije bilo lako u vremenu u kojemu je započeo; to nije toliko lakše niti danas.
(Ovaj tekst slavnoga francuskog romanopisca Michela Houllebecqua objavljen je u hrvatskom Europskom glasniku, 7/2002, u prijevodu Jagode Milinković. Izvornik je datiran 15. ožujka 1995, a koncert na koji se odnosi jest nastup u pariškoj Olympiji 10. svibnja 1993.)
